Srebrenica nakon genocida

Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner

SREBRENICA NAKON GENOCIDA

Srebrenica prijelom FINAL.indd 1 03.06.15. 10:00

HISTORIJSKE MONOGRAFIJEKnjiga 13

Naslov originala: Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner, Srebrenica in the Aftermath of Genocide

Izdavač:Institut za istoriju, Sarajevo

Glavni i odgovorni urednik:Prof. dr. Husnija Kamberović

Prevela s engleskog: Senada Kreso

Recenzenti:Robert J. DoniaHusnija Kamberović

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 341.485:061.75](497.6 Srebrenica)”1995” NETTELFIELD, Lara Srebrenica nakon genocida / Lara J.Nettelfield, Sarah E. Wagner ; [prevela sengleskog Senada Kreso ; izrada registra VeraKatz]. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2015. -XXII, 347 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Historijskemonografije ; knj. 13) Bibliografija: str. 313-329 ; bibliografske idruge bilješke uz tekst. - Registar. ISBN 978-9958-649-23-31. Wagner, SarahCOBISS.BH-ID 22192390


Lara J. Nettelfield i Sarah E. Wagner

SREBRENICA NAKON GENOCIDA

INSTITUT ZA ISTORIJUSarajevo, 2015.


2015 © Prvo izdanje ove knjige pod naslovom Srebrenica in the Aftermath of Genocide objavljeno je 2014. u izdanju Cambridge University Press. Pravo prijevoda na bosanski jezik ima Institut za istoriju u Sarajevu. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati niti objavljivati bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava. Svako neovlašteno umnožavanje podliježe kaznenoj odgovornosti.Knjiga je dobila priznanje Udruženja za međunarodne studije (International Studies Association) kao izvanredan rad na području proučavanja etniciteta, nacionalizma i mi-gracija za 2015. godinu. Bila je u najužem izboru za Nagradu Rotschild, koju Udruženje za proučavanje nacionalnosti (Association for Studies of Nationalities), osnovano 1990. godine pri London School of Economics and Political Studies, dodjeljuje za izvanredna naučna djela koja se bave nacionalizmom i etničkim studijama.Autorice su se odrekle honorara za bosansko izdanje knjige.

Štampanje ove knjige pomogli su:

Ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine

Fondacija za izdavaštvo/nakladništvo Sarajevo

Bosna i HercegovinaFederacija Bosne i Hercegovine

Vlada Federacije Bosne i HercegovineFederalno ministarstvo obrazovanja i nauke

The George Washington UniversityWashington, DC

USA


V

Sabri i Minki Mustafić i svim srebreničkim povratnicima



VII

Sadržaj

Lista mapa ............................................................................................ IXLista fotografija ...................................................................................... XLista tabela .......................................................................................... XIIZahvalnost .......................................................................................... XIIISkraćenice ........................................................................................ XVII

Predgovor: Intervenirati ...................................................................... XXI

1. Uvod: Intervencija i njena značenja .......................................... 1

Dio I. SJEĆANJE I KRETANJE .............................................................. 33

2. Memoralizacija Srebrenice ..................................................... 37

3. Politika i praksa povratka kući: Povratak izbjeglica ................. 71

4. Specijalni status za specijalni zločin ..................................... 105

DiO II. ISPRAVLJANJE NEPRAVDE VAN GRANICA BOSNE ............... 143

5. Srebrenica u inostranstvu:Veze, aktivizam i kontroverze vezane za dijasporu ................ 147

6. Kršenje imigracijskih propisa u Sjedinjenim Američkim Državama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva ................... 183


VIII

DiO III. PROIZVODNJA I SUBVERZIJA ZNANJA ............................... 213

7. Srebrenica na sudu ............................................................... 217

8. Potiskivanje: Poricanje ......................................................... 253

9. Zaključak .............................................................................. 289

Dodatak A: Ekonomski pokazatelji za Općinu Srebrenica i Republiku Srpsku ........ 307Dodatak B: Rezultati Općinskih izbora 2008. i 2012. godine ................................. 309

Bibliografija ....................................................................................... 313

Indeks ............................................................................................... 331

Sadržaj


IX

Lista mapa

1.1 Mapa Bosne i Hercegovine ................................................................ 10

1.2 Mapa Podrinja .................................................................................. 12

1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih

i sekundarnih masovnih grobnica ...................................................... 14

Lista mapa


X

Lista fotografija

2.1 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari: musala, juni 2009. ................................................................................. 38

2.2 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari: nišani, 10. juli 2010. .............................................................................. 46

2.3 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari: pripreme masovnog ukopa, 10. juli 2012. ................................................ 49

2.4 Memorijalni centar i mezarje Srebrenica – Potočari: tabuti čekaju na ukop, 10. juli 2012. ....................................................... 50

2.5 Marš mira: Drugi dan - prelazak preko mosta blizu sela Glodi, 9. juli 2010. .......................................................................................... 54

2.6 Marš mira: podjela toplog čaja učesnicima Marša, 8. juli 2010. ........... 55

2.7 Marš mira: Treći dan - dolazak u Potočare, 10. juli 2010. .................... 56

2.8 Kravica: Konvoj autobusa sa preživjelim iz Srebrenice odlazi iz skladišta u kojem su ljudi pobijeni, 13. juli 2010. .................................. 63

2.9 Osnovna škola Grbavci: Srebrenički imam Damir ef. Peštalić predvodi preživjele u molitvi ispred ulaza u školu, 13. juli 2010. ................ 64

2.10 Vojno poljoprivredno dobro Branjevo: Preživjeli posjećuju stratište, 13. juli 2010. ........................................................................................ 65

2.11 Pilica: Spomenik palim vojnicima Vojske Republike Srpske stoji ispred uništenog kulturnog centra, 13. juli 2010................................ 68

3.1 Blizu sela Krušev Do: grafiti sa porukom kojom se zahtijeva povratak, novembar 2003. ...................................................................... 86

3.2 Srebrenica: Kuće oštećene u ratu koje još nisu obnovljene, novembar 2003. .................................................................................... 89

3.3 Srebrenica: Obnovljena džamija, maj 2004. ........................................ 96

4.1 “Srebrenica pravda za sve”, protestni plakat, Sarajevo, 11. juni 2007. ....................................................................... 134

4.2 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše, “Međunarodna zajednica je saučesnik u genocidu” ................................. 135

4.3 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. .................................................... 136

Lista fotografija


XI

4.4 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. .................................................... 137

4.5 Protesti, Sarajevo, 11. juni 2007. Na transparentu piše “Memorijalni centar u Potočarima je srce Bosne i Hercegovine” ............... 138

5.1 Groblje našeg Spasitelja, St. Louis, Missouri: grobovi bosanske dijaspore i kanta za smeće u blizini sa natpisom na bosanskom i engleskom, avgust 2011. .................................................................... 171

5.2 St. Louis: mesnica u ulici Gravois u kojoj se prodaje janjetina sa ražnja, mart 2011. ........................................................................... 174

5.3 St. Louis: Kamion sa ”Vegetom” u središtu trgovačkog kvarta bosanske dijaspore, mart 2011. ........................................................... 175

5.4 St. Louis: Islamski centar sa nedavno dograđenom munarom, mart 2011. .......................................................................................... 177

III.1 Potočari: Billboard Tarika Samaraha, septembar 2003. ..................... 214

III.2. Nezuk: Učesnici Marša mira, 8. juli 2010. ...................................... 215

8.1 Izvinjenje Dragana Čavića, juni 2004. ............................................... 255

8.2 Milići: Na grafitu piše “Za Kravicu dobiste Srebrenicu. Po vašim pravilima”, 10. Juli 2010. ....................................................... 273

8.3 Kravica: Spomenik srpskim žrtvama, 13. Juli 2010. .......................... 275

9.1 Srebrenica, poster kandidata Ćamila Durakovića u izbornoj kampanji “Glasaću za Srebrenicu”, 7. oktobar 2012. .............................. 295

9.2 Srebrenica: posteri nezavisnog kandidata Radojice Ratkovića i kandidatâ SDP-a u predizbornoj kampanji, 7. oktobar 2012. .................. 296

9.3 Srebrenica: glasači čekaju ispred srebreničkog Kulturnog centra na dan izbora, 7. oktobra 2012. ............................................................ 299

Lista fotografija


XII

Lista tabela

3.1 Obrasci unutrašnjih migracija ............................................................ 90

5.1 Emigranti iz Bosne i Hercegovine i njihovi potomci (druga i treća generacija) u odabranim zemljama preseljenja .............................. 155

6.1 Slučajevi imigracije u SAD-u vezani za Srebrenicu (u januaru 2013.) ... 208

Lista tabela


XIII

Zahvalnost

Ima jedna bašta skrivena na padini brežuljka iznad jedne od glavnih sre-breničkih ulica. U njoj raste svakojako predivno voće i povrće: mirisne trave, paradajz i grah, nježni grašak, šljive tako crvene i krasne da pomislite kako ih

nikada i ne bi trebalo jesti. Ta bašta cvjeta usred ruševina rata, uzgajana nježnim i vrijednim rukama dvije posebne osobe: Sabra i Minka. Ova je knjiga nastala iz pažnje ovih dviju hrabrih žena koje su nam ukazale gostoprimstvo u svome domu, hranile nas iz svoje bašte i pomogle nam da shvatimo zašto je Srebrenica toliko važna tolikim ljudima, uključujući i njih same.

Dok su nas Sabra i Minka hranile, drugi su nas nadahnjivali. Ovaj projekt najviše duguje preživjelima srebreničkog genocida, posebno članovima porodič-nih udruženja. U Sarajevu, zahvalne smo udruženju “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, posebno Sabaheti Fejzić, Zumri Šehomerović, Sabri Kulenović, Kadi Ho-tić i Muniri Subašić. U Tuzli se zahvaljujemo udruženju “Žene Srebrenice”, po-sebno Hajri Ćatić i Nuri Begović, na njihovoj beskrajnoj velikodušnosti i pomoći. Hajra, i žene iz njihovog udruženja posvetile su život nakon pada enklave borbi u ime nestalih. Njihov primjer nas je neprestano nadahnjivao dok smo radile na knjizi.

U Srebrenici i Bosni ima nekoliko ljudi koji su ovaj projekt značajno obogatili: Šefija i Sadik Salimović, Dragana Jovanović, Amir Kulaglić, Ćamil Duraković, Suljo Čakanović, Behkta Softić, Milka (Medić) Štrbac, Alma Mašić, Hasan Nu-hanović, Advija Ibrahimović, Mira Mišić Jugović, Jasmin Agović, Tarik Samarah, Faruk Šabanović i Alexandre Prieto.

Imali smo izuzetnu sreću da su nas podržavali brojni pažljivi, predani čitaoci koji su nam dali neprocjenjiva zapažanja i kritičke komentare u raznim fazama projekta. Kolege Adi Džumhur, Jelena Obradović-Wochnik, Hariz Halilović, Kathryne Bomberger, Adi Rizvić, Michael Dolski, Sabrina Perić, Marko Du-mančić, Azra Hromadžić, Safia Swimelar, Arthur Murphy i Darryl Li pročitali su nacrte poglavlja i ponudili nam svoja razmišljanja i preporuke. Robert Donia se uvijek veoma trudio da s nama podijeli svoju primarnu građu i ponudi nam svoje


XIV

pronicljive komentare. Zahvaljujemo Peteru Lippmanu na njegovom proučavanju Bosne i njegovoj predanosti Bosni. Ovu knjigu je boljom učinilo upravo obilje građe koju su njih dvojica godinama prikupljali i nesebično dijelili sa drugima. Richard Vernon, Tracy Isaacs, Mark Drumbi, Larry May, David Luban i ostali učesnici konferencije o kolektivnom kažnjavanju, koju je organizirala Istraživačka grupa Nacionalizam i etnički konflikt (Nationalism and Ethnic Conflict Rese-arch Group) sa Univerziteta Zapadnog Ontarija, dali su nam korisne komentare o poglavlju 4. Za pomoć u poglavlju 6, zahvaljujemo Richardu Butleru, Nicole Navas, sudijama L. Patricku Auldu i Christopheru Justiceu. Web magazin “Ci-tizenship in Southeast Europe” projekta Univerziteta CITSEE u Edinburghu objavio je dio poglavlja 3; tamo nas je Igor Štiks ohrabrio da podijelimo sa čitao-cima dio svoga istraživanja, dok je još uvijek bilo u toku. Jedna ranija verzija teksta poglavlja 2 pojavila se u ediciji segmentu “Tabulating Loss, Entombing Memory: The Srebrenica Potočari Memorial Centre” Elizabeth Anderson, Avril Maddrell, Kate McLoughlin i Alana Vincent izdanja Memory, Mourning, Landscape (Am-sterdam: Rodopi, 2010).

U St. Louisu se želimo zahvaliti Rusminu Topaloviću, Mirsadu Salihoviću, Muratu Muratoviću, Ajlini Karamehić-Muratović, Šukriji Džidžoviću, Edinu Osmanoviću a posebno Ronu Kluthou i Patricku McCarthiju. Izražavamo za-hvalnost i Hamdiji Čustoviću, Reufu Bajroviću, Ajli Delkić i Eldinu Kajeviću koji su nam velikodušno pomogli da shvatimo dinamiku unutar šire bosanske dijaspo-re. Ličnu zahvalnost izražavamo Nihadu Hasanoviću i Smaji, Almi, Benjaminu i Edinu Durakoviću što su svoja prva iskustva preseljenja u novu zemlju podijelili s nama.

Zahvalni smo na pomoći Aidi Čerkez, Rosemary Armao, Asti Zinbo, Mariji Fuglevaag Warsinska-Varsi, Refiku Hodžiću, Dennisu Gratzu i Kimberly Coles. Zahvaljujemo lordu Paddyju Ashdownu, ambasadoru Cliffordu Bondu, ambasa-doru Dijegu Arriji i ambasadoru Muhamedu Šaćirbegoviću na njihovim zapa-žanjima i vremenu koje su nam posvetili. Derek Congram, Hugh Tuller i Matt Vennemeyer podijelili su s nama svoje dragocjeno znanje i podatke o srebreničkim masovnim grobnicama i ekshumacijama. Zahvaljujemo se Edwardu Beaveru na pomoći u izradi mape Podrinja, a Nermi Jelačić i Victoriji Enaut na pomoći oko mape stratišta i grobnica.

Podrška za ovo istraživanje proteže se na više od deset godina, počevši od istra-živanja koje je svaka od nas obavila za doktorsku disertaciju zahvaljujući stipendiji Fulbright-Hays, kao i sredstvima iz projekta “Human Rights in the Post-commu-nist World: Strategies and Outcomes”, u kojem su nam Jack Snyder, Alex Cooley

Zahvalnost


XV

i pokojni Peter Juviler bili sjajni mentori i nepresušno vrelo podrške. Pokojni Fred Halliday sa barcelonskog Institut d’Estudis Internacionals (Barcelona Institut za međunarodne studije) ohrabrivao nas je da se otisnemo na teren i nikad ne pre-stanemo postavljati pitanja. Ovaj institut nam je pružio savršen intelektualni dom u kojem smo nastavile ovaj projekat.

Zahvalne smo na institucionalnoj podršci i finansijskim sredstvima sljede-ćim insitucijama: American Councils for International Education (ACTR/ACCELS); International Research and Exchanges Board (IREX) Short Term Travel Grant; Univerzitety Sjeverne Karoline u Greensborou; Univerzitetu Geor-ge Washington; i Royal Holloway - Londonskom univerzitetu.

U izdavačkoj kući Cambridge University Press, viši urednik John Berger od samog početka nas je izvrsno usmjeravao. Recenzenti Carol Greenhouse, sa Uni-verziteta Princeton, i Richard A. Wilson, sa Univerziteta Connecticuta, ponudili su nam mudre komentare i time nam pomogli da definiramo generalnu putanju rada i da kao koautorice uskladimo svoje glasove.

Zahvalnost dugujemo Husniji Kamberoviću i Institutu za istoriju Univerziteta u Sarajevu na institucionalnoj podršci i na posvećenosti zadaći da se naučni radovi na engleskom jeziku učine dostupnim u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Ovaj projekat je bio moguć zahvaljujući velikodušnoj donaciji Roberta Donie i Williama Hunta. Zahvalne smo im što su nam osigurali neophodna sredstva za prevođenje knjige kao i zbog neumorne podrške borbi za utvrđivanje odgovorno-sti za učinjena nedjela i demokratskom razvoju u Bosni i Hercegovini.

Zahvalnost dugujemo Senadi Kreso za njen pažljivi i minuciozni rad na prije-vodu i njenu posvećenost ovom projektu. Počašćeni smo što je ovu knjigu odlučila dodati svom zavidnom prevodilačkom opusu.

Sjajna urednica Teresa Lawson poboljšala je i dotjerala englesku verziju knjige. Zahvaljujemo se i Sabihi Jukić, Tessi Borden, Radmili Turanjanin i Oliviji Hardy za pomoć u istraživanju; Stephanie Smith za precizan rad na bibliografiji; Saneli Fazlić za pomoć sa prijevodima; i Dereku Longu na pomoći oko Indeksa i na njegovom beskrajnom strpljenju i podršci.

Uz ljude koji su čitali nacrte i dijelili s nama svoje vrijeme i stručno znanje, zahvalni smo i onima koji su nas neprestano podržavali, pružali nam dom kad smo ga trebali i koji se nikad nisu umorili od slušanja naše priče o projektu: Jo-nathan i Bettyann Nettelfield su sve to učinili mogućim. Također se zahvaljuje-mo: Fordeen Despard, Gemmi Colantes Celador, Edini Softić, Lejli Pašić Ebner, Hawley Johnson, Sophiji Kalantzakos, Michele DeMarco, Napieru Collyns, Edu Vulliamyju, Ray Signorello Jr, Stjepanu i Matiji Štiks, Mariji Fontanals Novell;

Zahvalnost


XVI

Shannon Wagner i Wallaceu Watson, Jonathanu Wagner, Laurel Freas, a posebno Jou Paluzziju, dragom prijatelju i dragocjenom kolegi. Nema riječi kojima bismo ti se dovoljno zahvalile.

Nadamo se da će ova priča pomoći da se čuje glas onih koji nisu došli; njihovo odsustvo nas je potaknulo na ovo istraživanje i upravo to njihovo odsustvo zahti-jeva da se učinjena nepravda ispravi.

Zahvalnost


XVII

Skraćenice

AP Associated PressARBiH Armija Republike Bosne i HercegovineBAM Konvertibilna marka BiHBiH Bosna i HercegovinaBIRN Balkan Investigative Reporting Network (Balkanska mreža istraži-

vačkog novinarstva)CIA Central Intelligence Agency (U.S.) (Centralna obavještajna

agencija S.A.D.)CIPS Citizens Identity Protection System (Sistem zaštite identiteta gra-

đana)CNAB Congress of North American Bosniaks (Kongres Bošnjaka

Sjeverne Amerika)COE Vijeće EvropeDHS Department of Homeland Security (U.S.) (Ministarstvo domovin-

ske sigurnosti S.A.D.)ECHR Evropska konvencija o ljudskim pravimaERN Evidence Reference Number (Referentni broj dokaza)EU Evropska unijaHRC Dom za ljudska prava (Human Rights Chamber)HRVWCU Human Rights Violators and War Crimes Unit (ICE) (Jedinica za

prekršioce ljudskih prava i ratne zločine)HRW Human Rights WatchICE Immigration and Customs Enforcement (U.S.) Služba za provedbu

propisa imigracijskih i carinskih propisa (SAD)ICJ International Court of Justice (Međunarodni sud pravde)ICMP International Commission on Missing Persons (Međunarodna

komisija za nestale osobe)ICNAB Islamic community of North American Bosniaks (Islamska zajed-

nica Bošnjaka Sjeverne Amerike)IDC Istraživački i dokumentacioni centarINS Immigration and Naturalization Service (U.S.) (Služba za

imigraciju i naturalizaciju (SAD)IOM International Organization for Migration (Međunarodna

organizacija za migracije)

Skraćenice


XVIII

IWPR Institute for War and Peace Reporting (Institut za izvještavanje o ratu i miru)

JCE Joint Criminal Enterprise (Udruženi zločinački poduhvat)JNA Jugoslovenska narodna armijaLPR Lawful Permanent Resident (osoba sa zakonito stečenim stalnim

boravkom)MEJA Military Extraterritorial Jurisdiction Act (Akt o vojnoj

ekstrateritorijalnoj jurisdikciji)MKSJ Međunarodni krivični tribunal za bivšu JugoslavijuMUP Ministarstvo unutarnjih poslovaNATO North Atlantic Treaty Organization (Organizacija

sjevernoatlantskog ugovora)NIOD Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie (Holandski insti-

tut za dokumentiranje rata)NVO Nevladina organizacija OHR Ured visokog predstavnikaOSCE Organizacija za sigurnost i saradnju u EvropiOSI Office of Special Investigations (U.S.) (Ured za specijalne

istrage (SAD)PIK Privremena izborna komisija PHR Physicians for Human Rights (Ljekari za ljudska prava)PIP Podrinje identifikacijski projekat PRG Pasivna registracija glasača RS Republika SrpskaSSP Sporazum o stabilizaciji i pridruživanjuSDA Stranka demokratske akcijeSDP Socijaldemokratska partijaSDS Srpska demokratska strankaSENSE South East News Service EuropeSFOR Stabilizacijske snage (NATO)SFRJ Socijalistička Federativna Republika JugoslavijaSNSD Savez nezavisnih socijaldemokrataSRJ Savezna Republika JugoslavijaSRRP Regional Recovery Program (Regionalni program obnove

Srebrenice) UN Ujedinjene nacijeUNDP Razvojni program Ujedinjenih nacijaUNHCR Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjegliceUNPROFOR United Nations Protection Force (Zaštitne snage UN-a)UT MKSJ Ured Tužioca MKSJ

Skraćenice


XIX

VSUN Vijeće sigurnosti UN-aUSAID Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvojVRS Vojska Republike SrpskeYIHR Inicijativa mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human

Rights)

Skraćenice



XXI

Intervenirati

[L. Intervenire, doći između; inter, između, i venire, doći]

1. ući, ležati ili se nalaziti između; kao u brda “leže između dvije do-line”;

2. ući ili zadesiti se između dvije tačke u vremenu ili dva događaja;3. ući ili biti između nečeg što je nepotrebno ili nevažno;4. naći se između kao utjecajna sila; ući kako bi se promijenila, riješi-

la, ili spriječila neka radnja, spor, itd;5. u pravnom kontekstu, ući kao treća strana u sporu, radi zaštite

vlastitih interesa.



1

Uvod

Intervencija i njena značenja

Kolona ljudi protegla se kilometrima kako su učesnici Marša mira u kasno popodne 10. jula 2010. godine pristizali u Potočare. Stigavši uoči petnaeste godišnjice srebreničkog genocida, oko sedam hiljada ljudi

okupilo se u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Potočari, podignutom 2000. godine na mjestu gdje je nekad bila baza holandskog bataljona.1 Putovali su obrnutim smjerom od onog haotičnog i užasavajućeg egzodusa petnaest hilja-da Bošnjaka (bosanskih muslimana), muškaraca i dječaka, koji su 1995. godine bježali kako se nasilje primicalo “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija u Srebrenici.2 Šestu godinu zaredom, učesnici Marša mira proveli su tri dana pješačeći tragom te kolone, sjećajući se onih koji su umrli usput i onih što su zarobljeni i ubijeni kad je Srebrenica pala u ruke vojnih snaga bosanskih Srba i Srbije.

Po običaju, mnogi učesnici su po dolasku jedni drugima izjavljivali saučešće: neki umotani u plavo-žutu bosansku državnu zastavu, drugi u stariju verziju, za-stavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima koja je bila kratkog vijeka, iskazujući time svoju odanost državi koju je međunarodna zajednica priznala po-četkom rata 1992. godine. Grupe učesnika Marša nosile su majice napravljene za tu priliku i zastave svoga kraja. Predstavljali su kladanjske rudare, preživjele iz Vlasenice, Udruženje “Život” iz Bihaća i druge zajednice. U toj eklektičnoj

1 Mada je Memorijalni centar osnovan 2000. godine, do zvaničnog otvaranja je došlo 20. septembra 2003.

2 Na Drugom kongresu Bošnjaka, održanom u septembru 1993. godine u Sarajevu, lideri bosanskih muslimana glasali su za promjenu naziva svoje zajednice u “Bošnjake”. Robert J. Donia, Sarajevo: A Biography, Ann Arbor: University of Michigan Press, 2006, xxi. (prijevod na bosanski jezik: Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada. Sarajevo: Institut za istoriju, 2006).

1.


Srebrenica nakon genocida

2

mješavini učesnika Marša bile su i desetine stranaca. Jarko crvene i bijele turske zastave isticale su se u masi. Drugi međunarodni učesnici – Italijani, Holanđani, Kanađani, Amerikanci i Japanci – bili su manje eksplicitni u samoidentifikaciji, mada su se tu i tamo vidjele i boje njihovih država - na kapama ili ruksacima. Ze-lene zastave, neke s arapskim natpisima, iskazivale su političku naklonost prema drugim pripadnicima muslimanske vjere. Neznatna, mada veoma glasna manjina pokušala je unijeti vjerski žar u komemoraciju, ali za mnoge – uključujući organi-zatore - nije bila dobrodošla. U Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Po-točari umorne učesnike Marša dočekali su muk i mir. Težina njihovog poduhvata osjećala se u zraku. Nije bilo radosnih zagrljaja ni pobjedničkih uzvika, nije bilo slavlja. Ovo je bio tužan događaj, prvi dio kolektivnog čina koji će se odvijati to-kom sljedeća dvadeset i četiri sata u komemorativnom centru u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida: na više od 8.000 hiljada muškaraca i dječaka, na “one koji nisu došli”. Učesnici Marša su bili prethodnica; svojim su kretanjem pokazali put; svojim kretanjem, koje se ponavlja svake godine od 2005, učinili su svetom tu stazu kojom je prošla ona kolona 1995. godine, podsjećajući na stradanje ljudi koji su se u njoj našli.

Za nas, autorice ove knjige, Marš mira do Potočara je intervencija u poslijerat-nom društvu. Intervencija može težiti da presiječe i promijeni, popravi i obnovi, ali i ponovno uspostavi društvene odnose nakon nasilja. Ono što je važno za ovu studiju, intervencije mogu pokrenuti i osnažiti ljude. Na najfundamentalnijem materijalnom nivou, ovo pješačenje mijenja prostore. Ono dovodi ljude koji inače ne bi krenuli tim putem, ili to u svakom slučaju ne bi učinili pješice, na teritoriju koju su oni što su počinili zločine u julu 1995. godine svjesno ignorirali i osta-vili neobilježenim. Učesnici Marša skreću pažnju – mada tek privremeno – na mjesta koja imaju posebnu vezu sa tim zločinima i njihovim žrtvama. Čineći to, sam marš, njegovi organizatori, učesnici i oni koji ga podržavaju, stječu autoritet nad prošlošću oživljavajući pejzaž; svojim kretanjem oni oblikuju narativ o žrtvi i stradanju koji direktno osporava dominantni diskurs zvaničnika među bosanskim Srbima i glavnine javnog mnijenja u RS-u.

Ova knjiga govori o tome kako zajednice i pojedinci odgovaraju na nasilni konflikt i na specifične efekte genocida. Ona je pokušaj razumijevanja intervencija poput Marša mira, koje imaju za cilj promjenu društvenih odnosa nakon nasilja. Mi smatramo da intervencija postoji ne kao pojedinačni, simbolični čin, već kao polje međusobno povezanih aktivnosti koje nastavljaju utjecati na poslijeratne zajednice dugo nakon što je nasilje okončano. Marš mira crpi velik dio svoga značenja i snage iz odredišta - Memorijalnog centra i prostora koji on obuhvata; jednako tako i drugi oblici intervencija najbolje se mogu shvatiti kroz njihovu


Uvod

3

međusobnu vezu. Marš mira je trodnevno putovanje sjećanja koje organizira oda-brana grupa aktivista i preživjelih koja želi podsjetiti na određeni dio prošlosti, ali - što je još važnije - to je događaj koji je nerazdvojivo vezan za politike povratka izbjeglica, ulogu dijaspore, osnivanje Memorijalnog centra, pravosudne postupke i neprestane pokušaje poricanja genocida. Ovi naizgled disparatni mehanizmi me-đusobno su povezani; njihovi uspjesi i neuspjesi direktno su međuovisni.

U poglavljima koja slijede, mi tvrdimo da intervencije nikad nisu naprosto vođene izvana, kao sa vrha nametnute politike odvojene od iskustava svakodnev-nog života. Naprotiv, one proizlaze iz kompleksne i ponekad nejasne veze između politike, prakse i društvenih kretanja; one nastaju, bivaju ispregovarane i, iznad svega, doživljavaju se u okolnostima “običnog” života kao i u okolnostima izu-zetnog aktivizma. Intervencije, nadalje, imaju svoje aktere, one koji ih pokreću i u njima učestvuju: prepoznatljive pružatelje političke podrške, finansijske spon-zore, inspirativne ličnosti, žestoke oponente i, u samom njihovom središtu, ljude koji u njima učestvuju i koji se suočavaju s posljedicama tog svog čina promjene, protesta, reforme i komemoracije. Ova knjiga prvenstveno govori o tim ljudima. Posebnu pažnju posvetile smo zajednici preživjelih iz Srebrenice. Razmatranje kompleksnog i međusobno ovisnog polja intervencija, a ne samo pojedinačnih politika ili praksi, baca svjetlo na izuzetan, mada često zanemaren utjecaj onih koji su preživjeli. Prečesto pripadnici lokalne elite, mediji, međunarodna zajedni-ca, katkad i akademska zajednica – preživjele doživljavaju kao epizodne igrače ili kao neobrazovan i izmanipuliran svijet. A oni su, zapravo, ljudi – među kojima je mnogo žena - čiji je život najviše pogodilo nasilje i koji se još uvijek moraju nositi sa njegovim naslijeđem - i to iz dana u dan.3 Kroz prizmu roda ili generacije, ru-ralnih ili urbanih senzibiliteta, etnoreligijske ili etnopolitičke orijentacije, ili kroz bilo koju kombinaciju tih elemenata, različita očekivanja socijalnog oporavka na različitim nivoima obilježavaju intervenciju. Iz svih navedenih razloga, iskustva preživjelih nalažu daljnju analizu.4 Istraživanjem kompleksnosti intervencija, nji-

3 Općenito, u poslijeratnoj Bosni a u konkretnom slučaju u Srebrenici, žene igraju istaknu-tu ulogu u povratku izbjeglica i inicijativama na polju pravde zbog toga što predstavljaju “većinu izbjeglica, raseljenih osoba, i preživjelih ratnih zločina”. Elissa Helms, “The Gen-der of Coffee: Women and Reconciliation Initiatives in Post-war Bosnia and Herzegovi-na”. Focaal 57, 2010, 17; vidjeti također Charli Carpenter, “Women and Children First”: Gender, Norms, and Humanitarian Evacuation in the Balkans 1991-5”, International Organization 57, 2003, 661-94.

4 Vidjeti analizu obnove društva u diskursu o razvoju i humanitarnoj pomoći u Mark Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Development: Aid as a Re-lation of Global Liberal Governance”, Development and Change 33(5) (2002),1049-71; i Duffield “Social Reconstruction. The Reuniting of Aid and Politics”, Development 48(3)



4

hovih poticaja i efekata, i mreže ljudi angažiranih na njihovom provođenju, mi se fokusiramo na manje razmatrane aspekte postkonfliktnih društava - na posljedice načina na koji su pojedinci i zajednice, organizirajući se kako bi poduzimali inter-vencije, osnažili sami sebe i time izazvali suptilan, pozitivan efekat na društveni oporavak. Zanemareni od analitičara i kreatora politika koji se bave procjenom istaknutijih “velikih gesta” ispravljanja nepravde, ovi prigušeniji ishodi nam kazuju jednu važnu priču. Prije svega, ukazuju nam na potrebu za poštovanjem pojedi-načnog djelovanja, historijskog konteksta i kulturne specifičnosti u svakom poku-šaju poslijeratne obnove društva nakon istrebljujućih efekata genocida.5

Konceptualizacija intervencije

Društvena nauka i političke vođe dugo se bave pitanjem načina na koje se druš-tva nose sa promjenom. U kontekstu vanjske politike i proučavanja nacionalnih država, razmatraju se načini na koje društva odgovaraju na promjenu koju donose nasilni prijelomi, kao što su agresivni ratovi, građanski ratovi i oružani sukob u njegovim brojnim oblicima. Razmatrajući uzroke i okolnosti nasilja, naučnici i kreatori politika prepoznaju da savremena društva nikad ne postoje niti djeluju u izolaciji: jednako kao što su članovi jedne socijalne grupe uklopljeni u društvene odnose svoje zajednice, tako su i društva uhvaćena u mrežu geopolitičkih odnosa. Pitanje kako društva odgovaraju na sukob, dakle, počinje čak i prije no što se na-silje okonča i bavi se ne samo državom u kojoj se to nasilje dešava, već i akterima međunarodne zajednice, kao što su druge države, međunarodne institucije i nevla-dine organizacije. Ovi drugi – vanjski akteri umiješani u nasilje i njegove posljedi-ce – nameću slična pitanja: šta tačno predstavlja taj retorički kohezivni entitet koji se naziva “međunarodna zajednica”? Kroz cijelu ovu knjigu, mi spominjemo zbir

(2005), 16-24. O obnovi društva u postkonfliktnim društvima, uključujući bivšu Jugosla-viju, vidjeti Eric Stover and Harwey M. Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy:Justice and Community in the Aftermath of Mass Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2004; Laurel Fletcher and Harvey M. Weinstein, “Violence and Social Repair: Rethinking the Contribution of Justice to Reconcilation”, Human Rights Quarterly 24(3) (2002), 573-639; Marita Eastmond, “Reconcilation, Reconstruction, and Everyday Life in War-torn Societies”, Focaal 57 (2010), 3-16; i Anders Stefansson, “Coffee after Cle-ansing? Co-existence, Co-operation, and Communication in Post-conflict Bosnia and Herzegovina”, Focaal 57(2010), 62-76.

5 Vidjeti Alexander I. Hinton, ed, Annihilating Difference: The Anthropology of Genocide, Berkeley: University of California Press, 2002. Slijedom Hintonovog fokusa na ono što on naziva “pripremanjem i aktiviranjem genocida”, ova studija razmatra posljedice – ono što dolazi nakon – takvog nasilja.


Uvod

5

međunarodnih institucija, organizacija i njihovih uposlenika uključenih u ratnu i poratnu Bosnu kao “međunarodnu zajednicu”, svjesni neadekvatnosti tog pojma u pogledu toga koliko uistinu obuhvata sve kompleksnosti onoga što antropolog Stef Jansen opisuje kao “konglomerat aktera koji interveniraju”.6 Ipak, taj je pojam čvrsto usađen u leksiku poslijeratne Srebrenice i u razne oblike međunarodno podržanog intervencionizma. Pojam je to kojeg koriste aktivisti, lokalni političari i mediji, pri čemu taj spoj različitih aktera i interesa u jednoj neizdiferenciranoj grupi otkriva široko rasprostranjenu percepciju da vanjske, često nametnute snage, diktiraju uslove poslijeratne obnove Bosne.7

Djelovanje ili nedjelovanje međunarodnih aktera tokom rata uspostavilo je ton i obrazac poslijeratne intervencije. Ono što se dešavalo tokom rata oblikuje ono što će se nakon njega dešavati. U slučaju Srebrenice, odsustvo intervencije tokom rata i moralna paraliza onih članova međunarodne zajednice čiji je zadatak bio da zaštite njene civile čine kontekst poslijeratne intervencije. Mnogi pokušaji isprav-ljanja nepravde i nadoknađivanja stoga odražavaju osjećaj obaveze međunarodne zajednice prema ljudima i mjestu koje je bilo potpuno izdano od “vanjskog svije-

6 Primjenjujući alternativni naziv za ono što se često naziva međunarodna zajednica - “strane agencije koje interveniraju” - Jansen širi ovaj “konglomerat aktera intervencije” kao objekat svoje analize “na aktere intervencije pod dominantnim kišobranom SAD-a/Zapadne Evrope/Japana” te uključuje “Ured visokog predstavnika (OHR), Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbje-glice (UNHCR), razne oružane snage, kao i druge ključne takozvane nevladine organi-zacije uključene u obnovu”. Stef Jansen, “The non-governmental organisations involved in reconstruction”. Stef Jansen, “The Privatisation of Home and Hope: Return, Reforms and the Foreign Intervention in Bosnia-Herzegovina”, Dialectical Anthropology 30(2006), 177-99, 196. Na sličan način, Kimberley Coles zastupa neizdiferencirano razumijevanje “međunarodne zajednice” u poslijeratnoj Bosni i traži da se umjesto tog termina koristi heterogenija definicija koja vodi računa o materijalnim praksama i hijerarhijski uspo-stavljenoj mreži agencija, organizacija i pojedinaca. Vidjeti Kimberley Coles, Democratic Designs: International Intervention and Electoral Pracitices in Post-war Bosnia-Hezegovina, Ann Arbor: University of Michigan Press, 2007, 13, 39-40; Kimberley Coles, “Ambi-valent Builders: Europeanization, the Production of Difference, and Internationals in Bosnia-Herzegovina”, u: Xavier Bougarel, Elissa Helms, i Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic: Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire, UK: Ashgate, 2007, 255– 72.

7 U diskursu o ljudskim pravima u 21. stoljeću Robert Meister zapaža da je, mada se zlou-potrebe obično opisuju kao suštinski lokalne, provedba redovno globalna, tj. da na “svjet-sku zajednicu” pada zadatak da spašava susjeda od susjeda. Robert Meister, After Evil: A Politics of Human Rights, New York: Columbia University Press, 2011, 5-6.



6

ta”, konkretno, od mirovne misije Ujedinjenih nacija; njihove intervencije nastaju iz posljedica tog nedjelovanja, kako u Bosni tako i van njenih granica.

Sam pojam “intervencija” zahtijeva daljnje objašnjenje: šta mi pod njim po-drazumijevamo i kako se on koristi kao analitička alatka u proučavanju drugih postkonfliktnih društava? Na makro planu – od međunarodnih odnosa do razvoj-nih studija – u analizama međunarodne intervencije procjenjuju se poticaji i me-hanizmi za ispravljanje nepravde, odgovornost i obnovu društva koji se koriste u uspješnim ili neuspješnim pokušajima ponovne izgradnje države ili njene obnove i oporavka.8 Slijedeći tu logiku, mnogi naučnici koji su se bavili postkonfliktnim društvima usmjerili su se na efikasnost seta instrumenata što ih međunarodna zajednica koristi da bi postigla zacrtane ciljeve ispravljanja nepravde i reforme društva. U društvenim naukama, različita područja uobličila su svoje respektivne analize pojma intervencije na svom relativno uskom disciplinarnom kolosijeku i postoje mnogi radovi koji, svaki zasebno, propituju te mehanizme.9 Mada su se

8 Vidi, naprimjer, Duffield, “Social Reconstruction and the Radicalization of Deve-lopment”, a o reparacijama, John Torpey, Politics and the Past: On Repairing Historical Injustices, Lanham: Rowman & Littlefield, 2003. O širenju opsega humanitarizma sa pomoći radi olakšavanja situacije na strukturalnu reformu nakon konflikta i djelovanja na planu izgradnje mira, vidjeti Thomas Weiss and Michael Barnett, eds, Humanitarianism in Question, Ithaca NY: Cornell University Press, 2008; o vojnoj intervenciji i humanita-rizmu, vidjeti Didier Fassin and Mariella Pandolfi, eds, Contemporary States of Emergency: The Politics of Military and Humanitarian Interventions, New York: Zone Books, 2010.

9 U ovu grupu uključujemo i naše vlastite knjige. Na polju tranzicijske pravde, radi pre-gleda, vidjeti, naprimjer: Oskar Thoms, James Ron, i Roland Paris, “The Effects of Tran-sitional Justice Mechanisms”, Working paper, Centre for International Policy Studies, University of Ottawa, april 2008; Victor Peskin, International Justice in Rwanda and the Balkans: Virtual Trials and the Struggle for State Cooperation. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2008; Jelena Subotić, Hijacked Justice: Dealing with the Past in the Bal-kans, Ithaca NY: Cornell University Press, 2009; Lara J. Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina: The Hague Tribunal ’s Impact in a Postwar State, New York: Cambridge University Press, 2010; James Meernik, “Justice or Peace: How the Inter-national Criminal Tribunal Affects Societal Peace in Bosnia”. Journal of Peace Research 42(3) (2005): 271–290; John Hagan and Sanja Kutnjak, “The Politics of Punishment and the Siege of Sarajevo: Toward a Conflict Theory of Perceived International (In)Justice”, Law and Society Review 40(2) (2006): 369-410; Priscilla B. Hayner, Unspeakable Truths: Confronting State Terror and Atrocity, New York: Routledge, 2001; James L. Gib-son, Overcoming Apartheid: Can Truth Reconcile a Divided Nation? New York: Russell Sage Foundation, 2004; Richard A. Wilson, The Politics of Truth and Reconciliation in South Africa: Legitimizing the Post-Apartheid State. Cambridge, UK: Cambridge Univer-sity Press, 2001. O primjeni DNK tehnologije, vidjeti Sarah E. Wagner, To Know Where He Lies: DNA Technology and the Search for Srebrenica’s Missing, Berkeley: University of


Uvod

7

pojavili važni izuzeci kao rezultat kritike humanitarizma i razvoja, manje pažnje se posvećivalo ideološkim i normativnim pretpostavkama koje stoje iza tih meha-nizama, kao što su zapadni liberalni ideali političke organizacije i djelovanja, gle-dišta o prirodi nasilja, i očekivanja u pogledu kapaciteta međunarodne zajednice i njenih saučesnika da stvore funkcionalne, stabilne države koje mogu biti spremne pridružiti se “porodici nacija”.10

Ova studija predstavlja sveobuhvatan pogled na intervenciju, time što uočava formalne i neformalne akcije, te mnoštvo različitih ljudi – predstavnike elite i prosječne građane, pripadnike dijaspore i međunarodne kreatore politika uklju-čene u aktivnosti oko poslijeratne Srebrenice i poslijeratne Bosne. Ona slijedi ove obrasce intervencije tokom vremena, od vremena netom nakon događaja do dugoročnih nastojanja koja se čine na ispravljanju nepravde. Intervencija – onako kako mi koristimo taj pojam - podrazumijeva različite akcije kao što je neuspjela inicijativa iz 2007. godine da se Srebrenici dodijeli specijalni status u Bosni, do godišnjih skupova na kojima se prikupljaju sredstava u St. Louisu u državi Mi-ssouri, te kontinuiranih nastojanja međunarodne zajednice na planu dokumenti-ranja, kongresnih i parlamentarnih rezolucija, kao i mikrofinansijska pomoć koju poslijeratnoj općini pruža Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Sva su ova nastojanja dio borbe sa posljedicama genocida, vođene u različitom obimu i

California Press, 2008. O izborima, vidjeti Coles, Democratic Designs.10 Uz rad Marka Duffielda o globalnoj liberalnoj vladavini, “Social Reconstruction and the

Radicalization of Development”, vidjeti kritiku humanitarizma: Fassin and Pandolfi, Contemporary States of Emergency; Peter Redfield and Eric Bornstein, eds, Forces of Com-passion: Humanitarianism between Ethics and Politics, Santa Fe, NM: School for Advanced Research Press, 2011; Didier Fassin, Humanitarian Reason: A Moral History of the Present, Berkeley: University of California Press, 2012; o ideološkim receptima koji stoje iza vojne intervencije u Bosni i na Kosovu, vidjeti Mariella Pandolfi, “From Paradox to Paradi-gm: The Permanent State of Emergency in the Balkans” u: Fassin and Pandolfi, eds, Contemporary States of Emergency, 153–172. Neke knjige o tranzicijskoj pravdi također razmatraju tenzije između ideologije oporavka i poživljenog iskustva: Alexander L. Hin-ton, ed, Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass Violence, New Brunswick, NJ: Rutgers University Press, 2011; Rosalind Shaw and Lars Waldorf, eds, Localizing Transitional Justice, Palo Alto: Stanford University Press, 2010; Naomi Roht-Arriaza and Javier Mariezeurrena, Transitional Justice in the Twenty-First Century: Beyond Truth versus Justice, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2006; Xavier Bougarel, Elissa Helms and Ger Duijzings, eds, The New Bosnian Mosaic: Identiti-es, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Hampshire, UK: Ashgate, 2007. Za analizu zapadnog liberalnog temelja intervencije u poslijeratnoj Bosni, vidjeti Eastmond, “Reconciliation, Reconstruction, and Everyday Life in War-torn Societies”, 3-4; Jansen, “The Privatisation of Home and Hope”; Coles, Democratic Designs, 36-40.



8

sa različitim sredstvima. U razmatranju tih različitih političkih i socijalnih oblika angažmana, mi smo se manje usredsredili na dovršene intervencije a više na pro-ces interveniranja – odnosno, na procese obnove života i zajednica, proizvodnje znanja i suprotstavljanja lažima, procese ponovne uspostave društvenih odnosa.

Riječ “intervenirati” iz latinskog korijena inter+venire, znači umiješati se. Fi-zički, ta riječ podrazumijeva kretanje – ulazak u prostor – i kroz taj ulazak, raz-dvajanje: nešto što dolazi kako bi zauzelo prostor između dva entiteta i time ih razdvojilo. Naprimjer, kad je 10. jula kolona Marša mira ušla u Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari, ona je koračala između mase ljudi okupljenih u znak dobrodošlice, a potom prošla kroz kapiju Memorijalnog centra. Sam Centar, koji je pretežno bošnjački spomenik, leži u dolini između brda Republike Srp-ske. Metaforički, Marš razdvaja prostore u kojima pretežno žive bosanski Srbi u Istočnoj Bosni, makar tek nakratko svake godine, dok Centar predstavlja trajni spomenik žrtvama programa progona i istrebljenja koji je provodila Vojska Repu-blike Srpske – spomenik postavljen usred (onog što je sada) teritorije kojom sada upravljaju bosanski Srbi.

Glagol intervenirati može imati i vremensko značenje; to međuvrijeme otvara nove mogućnosti kako prošlost sve dalje uzmiče pred sadašnjošću. Godine između odvajaju zločine od njihovog pravosudnog priznavanja; posljednji pogled člana porodice upućen dragoj osobi odvajaju od momenta kad ta osoba klekne kraj njegovog obilježenog groba. Nakon genocida vrijeme različito protiče. Kao što to vidimo u poslijeratnoj Srebrenici, vremenski interval počinje pružati priliku za nove primjere i nove oblike angažmana različitih aktera.

Na jednom apstraktnijem nivou, intervenirati znači i utjecati: izazivati promje-ne kroz ideje ili materijalna sredstva. Ovo je značenje možda najbliže standardnoj upotrebi tog termina u postkonfliktnim studijama. Ali, mi bismo ovdje dodali jednu nijansu: intervencije u poslijeratnoj Bosni uključuju i zvanične pokušaje da se proizvede znanje i da se kroz te pokušaje osigura ingerencija, ovlaštenje nad prošlošću. Time što to znanje drže pod kontrolom, ljudi daju legitimnost odlu-kama koje se donose u sadašnjosti. U tim mehanizmima ispravljanja nepravde implicitno je sadržana i pretpostavka da će podaci koji se mogu bolje verificirati dovesti do šireg konsenzusa, a taj će konsenzus, zauzvrat, biti osnov za stabilnu, reformiranu državu.11 Primjeri iz poslijeratne Srebrenice, međutim, kompliciraju ovaj pojam; oni ilustriraju kako više informacija o prošlosti nekad potiče suprot-stavljene kontranarative - barem kratkoročno.

11 Odlična kritika ovog gledišta može se naći u: Mass Atrocity, Collective Memory, and the Law, New Brunswick, NJ: Transaction Publishers, 2000.


Uvod

9

Interveniranje može značiti i sprječavanje ili blokiranje: recimo, svađe ili akcije. Na kraju knjige mi objašnjavamo kako strategije zamagljivanja i poricanja zločina koje provode nacionalisti među bosanskim Srbima i srpskim političkim liderima djeluju protiv deklariranih ciljeva liberalnih intervencionista. Oni podrivaju cilje-ve koje sponzorira međunarodna zajednica koristeći neke od istih mjesta isprav-ljanja nepravde nakon konflikta, prvenstveno medije i sudove. Intervencija, stoga, može značiti korake koji se poduzimaju kako bi se postigla pozitivna promjena, ali se istovremeno može odnositi na opstrukcionistički diskurs čiji je cilj blokiranje društvene reforme. Uzeti zajedno, što mi tvrdimo kroz cijelu ovu studiju, multi-valentni pojmovi intervencije bacaju svjetlo na sociopolitičke procese koji stoje na raspolaganju, ljude koji su u njih uključeni, i nenamjeravane posljedice do kojih ti procesi dovode.

Kulminacija strategije kontrole koju su provodili bosanski Srbi

Za mnoge, pad “sigurne zone” Srebrenica 11. jula 1995. godine zaziva prizore ne-obuzdane agresije i abdicirane odgovornosti: izgladnjeli ljudi, izmučeni vrućinom i iscrpljenošću, čekaju na vlastito pogubljenje na vrelom ljetnom suncu; holandski vojnici koji s nelagodom pogledavaju u kamere dok gledaju kako snage Vojske Republike Srpske (VRS) obilaze masu prestravljenih raseljenih ljudi. Povreme-no bljeskajući na televizijskim ekranima, te scene su zauzele istaknuto mjesto u kulturalnom sjećanju poslijeratne Bosne. Postale su simbol rata u tolikoj mjeri da zasjenjuju druge događaje i zlodjela te su se izdvojile iz rata kao cjeline. Naučnici i političari koji se bave srebreničkim genocidom skloni su pažnju usmjeriti na ve-ličinu i intenzitet tamošnjeg nasilja; čineći to, oni dekontekstualiziraju srebrenički genocid u odnosu na ostatak rata i na odluke o političkoj i vojnoj intervenciji koje je od početka, u rano proljeće 1992. godine, donosila međunarodna zajednica. Ali srebrenički genocid nije ni izolirani događaj niti je anomalija. Pad te enklave i zločini koji su tamo počinjeni predstavljaju, na lokalnom nivou, tragičan logični nastavak nacionalističkih ratnih pohoda bosanskih Srba i Srbije vođenih s ciljem ovladavanja teritorijom i resursima Istočne Bosne i progona tamošnjeg nesrpskog življa koji je izvršen u tom procesu (Vidjeti mapu 1.1).



10

Mapa 1.1. Mapa Bosne i Hercegovne. Izvor: Ujedinjene nacije

Nasilje koje je opustošilo gradove Višegrad, Zvornik, Bratunac, Bijeljinu i Go-ražde, te sela diljem Podrinja u martu i aprilu 1992. godine obilježilo je početak

INTRODUCTION 9

Map 1.1. Map of Bosnia and Herzegovina. Source: United Nations.

campaigns to overtake territory and resources in Eastern Bosnia and,

in the process, to expel their non-Serb populations. (See Map 1.1.) The

violence that swept through the cities of Visegrad, Zvornik, Bratunac,

Bijeljina, and Gorazde and the villages throughout the Podrinje region in


Uvod

11

razaranja koje će general VRS-a Ratko Mladić i njegove snage dovesti do zastra-šujućeg vrhunca u UN-ovoj “sigurnoj zoni” Srebrenica u julu 1995.12

Kao vojna akcija i kulminacija strategije organiziranog progona i uništenja koju je provodila Vojska Republike Srpske, osvajanje Srebrenice bilo je uspješno: Srebrenica je pala brzo i uz malo otpora. VRS-ovi snimatelji snimili su tenkove kako gađaju s okolnih brda dok trupe osvajaju UN-ove predstraže prije no što će zauzeti grad; na snimcima se vidi general Mladić koji hvali svoje vojnike i besra-mno daje Srebrenicu srpskom narodu na “dar”.

Akcije u Srebrenici imale su svoje korijene u “Direktivi 7” koju je vodstvo Republike Srpske izdalo u martu 1995. Predsjednik Radovan Karadžić izradio je operativnu direktivu sa ciljem uništenja enklava Srebrenica i Žepa, džepova teritorija u Podrinju koji su bili pod kontrolom Armije Republike Bosne i Her-cegovine. (Vidjeti mapu 1.2). U direktivi VRS-u stoji: “Što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivno-stima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.13 Provođenjem političke i vojne strategije iz prethodne tri i pol godine, genocid u Srebrenici samo je svojim obimom i intenzitetom zasjenio sve druge zločine počinjene u ovom ratu.

Da bi se proširila srpska kontrola nad Istočnom Bosnom, Direktivom 7 dato je ovlaštenje za prisilno uklanjanje raseljenih Bošnjaka, njih oko 50.000, koji su našli utočište u Srebrenici i okolnim selima i zaseocima, nakon izbijanja rata u prolje-će 1992. godine. Direktiva je pozivala na intervenciju silom u UN-ovoj sigurnoj zoni. Razaranje i progon lokalnog življa ubrzano je kad je VRS zauzela vanjske granice enklave. Petnaest hiljada muškaraca i dječaka dali su se u bijeg preko pla-nina, tražeći zaštitu u šumama u pokušaju da se probiju na duže od sto kilometara udaljenu teritoriju pod kontrolom Vlade Bosne i Hercegovine. Oko 25.000 ljudi potražilo je utočište od nadolazećeg nasilja u bazi UN-a u Potočarima, ali tamo su snage VRS-a odvojile oko hiljadu staraca i dječaka od njihovih porodica i, pošto su ih neko vrijeme držali u susjednoj zgradi, ukrcali ih u autobuse i na kamione. Vozilima su prebačeni u druge zatvore, te brzo potom na stratišta na poljoprivred-

12 Podrinje je područje koje leži zapadno od rijeke Drine u Istočnoj Bosni.13 Dokumentacija Haškog tribunala pokazuje da je “8. marta 1995, predsjednik RS-a Ra-

dovan Karadžić objavio operativnu Direktivu 7 Vrhovne komande VRS-a. Direktivu 7 napisao je Radivoje Miletić. Vidjeti, presudu Zdravku Tolimiru, Radivoju Miletiću, Mi-lanu Gveri, predmet br. IT-04-80-I, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) http://www.ixty.org/x/cases/tolimir/and/en/tol-ii050210e.htm (pristupljeno 1. jula 2012). U poglavlju 7 veoma detaljno razmatramo ovu direktivu.



12

1.2

Map

a Po

drin

ja


Uvod

13

nim dobrima i u fabrikama diljem Istočne Bosne. Hiljade žena i djece silom je ukrcano u autobuse i odvezeno u Tišću blizu Kladnja, na teritoriju pod kontrolom bosanskih vlasti.

Između 11. i 19. jula, VRS - pojačana srbijanskim jedinicama - zarobila je i ubila preko šest hiljada muškaraca i dječaka koji su pokušali prebjeći preko plani-na.14 Još 1.200 onih koji su izdvojeni u bazi UN-a u Potočarima također su pobili. VRS i pripadnici policije RS-a su tijela svojih žrtava bacali u masovne grobnice. U sedmicama i mjesecima koji će uslijediti, ubice će se vraćati da prikriju dokaze svojih zločina: iskopavat će posmrtne ostatke, razvoziti ih i ponovno ukopavati u brojnim sekundarnim masovnim grobnicama razasutim diljem Istočne Bosne.15 (Vidjeti mapu 1.3).

Kad je enklava “očišćena” od bošnjačkih stanovnika, vodstvo RS-a je bilo slo-bodno da taj dio teritorije naseli u skladu sa svojim političkim ciljevima. Na kraju rata, Momčilo Krajišnik, član vodstva Srpske demokratske stranke (SDS), pozvao je srpske stanovnike sarajevskih predgrađa da se presele u Istočnu Bosnu, koju je proglasio “otvorenom” za njih.16 Tako, ne samo da se zločinima počinjenim u

14 Vidjeti presude Haškog tribunala u predmetima protiv Radislava Krstića i Vujadina Po-povića, et al, www.icty.org.

15 Knjige koje detaljno razmatraju događaje u Srebrenici su: David Rohde, The Betrayal and Fall of Srebrenica: Europe’s Worst Massacre Since World War II, New York: Farrar, Straus and Giroux, 1997; Jan Willem Honig and Norbert Both, Srebrenica: Record of War Crime, New York: Penguin Books, 1997; Sylvie Matton, Srebrenica: Un génocide annoncé (Sre-brenica: A genocide foretold), Paris: Flammarion, 2005; Eric Stover and Gilles Peress, The Graves: Srebrenica and Vukovar, Zurich: Scalo Publishers, 1998; David Rieff, Slaughter-house: Bosnia and the Failure of the West, New York: Touchstone, 1996; Vidjeti također Chuck Sudetic, Blood and Vengeance: One Family’s Story of the War in Bosnia, New York: W. W. Norton, 1998; i poglavlje o Srebrenici u knjizi Samanthe Power, A Problem From Hell: America and the Age of Genocide, New York: Harper Perennial, 2003. Za dodatne radove koji se bave poslijeratnom Bosnom, vidjeti Ed Vulliamy, The War Is Dead, Long Live the War: Bosnia: The Reckoning, London: Bodley Head, 2012; Gerard Toal and Carl T. Dahlman, Bosnia Remade: Ethnic Cleansing and its Reversal, New York: Oxford Uni-versity Press, 2011; Sumantra Bose, Bosnia after Dayton: Nationalist Partition and Inter-national Intervention, Oxford: Oxford University Press, 2002. O poslijeratnoj Srebrenici specifično, vidjeti Hariz Halilovich, Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memory and Trans-local Identities in Bosnian War-torn Communities, New York: Berghahn Books, 2013; Selma Leydesdorff, Surviving the Bosnian Genocide: The Women of Srebrenica Speak, Bloomington, IN: Indiana University Press, 2011.

16 Aida Čerkez, šefica biroa Associated Pressa, intervju autorice, Sarajevo, 20. juli 2012. Čer-kez je prisustvovala Krajišnikovoj najavi. Vidjeti Aida Čerkez, “Serbs Bent on Leaving Sarajevo, NATO-led Troops to Aid Relocation”. Daily News, 25. februar 1996. Vidjeti



14

Mapa 1.3. Mapa srebreničkih stratišta i primarnih i sekundarnih masovnih grobnica. Izvor: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju.


Uvod

15

Podrinju i susjednim područjima postiglo da protjerani Bošnjaci tu više ne budu dobrodošli, već će dovođenje novog stanovništva predstavljati još jednu namjernu prepreku njihovom povratku. Ovo nije bio puki transfer stanovništva: vodstvo RS-a aktivno je ohrabrivalo srpske stanovnike, novopridošle i starosjedioce, da govore kako imaju povijesno pravo na netom “očišćeni” prostor jer tu će graditi svoje crkve, preimenovati ulice, a škole ukrašavati pravoslavnom ikonografijom. Neposredno nakon rata, ćirilično pismo je u velikoj mjeri zamijenilo latinicu u javnom i u privatnom sektoru.17

Da sumiramo, strategija arhitekata genocida podrazumijevala je nekoliko upe-čatljivih, mada međusobno povezanih, akata kojim se htjelo izbrisati bošnjački identitet, a na njegovo mjesto uvesti osjećaj srpske nacionalne kohezije i domi-nacije.

Ovo drugo je ovisilo o prvome: prvo, VRS je stanovništvo protjerala prisilnim progonom i masovnim pogubljenjima; potom ih pokopala, da bi onda izmjestila tijela žrtava; konačno, Srbi su poticani da se useljavaju u posjede iz kojih su Boš-njaci istjerani i tu nametnu vlastite kulturne simbole.

Od 1995. godine, nastojanja na ispravljanju nepravde proistekla su iz ovog naslijeđa progona, uništenja i brisanja kulture. Intervencije poput gradnje spo-menika, povratka izbjeglica, suđenja, političkih protesta i reformskih inicijativa pokušale su i poništiti i priznati ono što je zauzeto nasiljem. Pritom su se te in-tervencije suočavale sa sveobuhvatnom političkom i vojnom strategijom RS-a i Srbije, razrađenom tokom rata kako u ovoj enklavi tako i izvan njene teritorije.

također Stephen Kinzer, “Some Serbs Choose to Stay Near Sarajevo”, New York Times, 26. Februar 1996, www.nytimes.com/specials/bosnia/context/0226yugo-bosnia.html (pristupljeno 20. jula 2012). Kinzer piše, “Mračne emisije na radio-televiziji bosanskih Srba ubijedile su većinu vogošćanskih Srba da je bolje dugo pješačiti preko planina pod snijegom do izbjegličkih kampova, nego živjeti pod nesrpskom vlašću”.

17 Jedan od najpoznatijih primjera ovog demografskog i kulturalnog preobražaja pejzaža desio se na imanju Fate Orlović u Konjević Polju, selu na razmeđu između Zvornika, Mi-lića i Bratunca. Nakon pada enklave, mještani bosanski Srbi, uništili su kuću Fate Orlović i umjesto nje sagradili pravoslavnu crkvu. Smještena na vrlo prometnom raskršću, ta crkva je jedan od eksplicitnih označivača srpskog nacionalnog identiteta i afiniteta: iza nje je skladište koje je godinama nosilo ime zloglasnog srpskog vođe paravojnih snaga Arkana i njegove političke partije. Na drugoj strani ulice, na privatnoj prodavnici ispisane su riječi “Nož, žica, Srebrenica”. Preko puta imanja Fate Orlović stoji benzinska pumpa i kafana za koju se pričalo da je sagrađena na masovnoj grobnici. Ovo je bila “dobrodošlica” na koju su nailazili ljudi poput Fate Orlović kad bi se vratili u svoj bivši dom. Vidjeti, Halilovich, Places of Pain, 165-168.



16

Neuspjeh intervencije

Tragedija Srebrenice nije bila izazvana samo agresijom bosanskih Srba i Srbije u završnim fazama rata, već i činjenicom da međunarodna zajednica, a osobito Ujedinjene nacije nisu uspjeli učinkovito intervenirati. Uz genocid u Ruandi, Sre-brenica je postala skraćenica za zanemarivanje dužnosti od strane međunarodne zajednice, a osobito za neuspjeh mirovnih misija Ujedinjenih nacija tokom 1990-ih.18 Važno je zamijetiti da je neuspjeh UN-a da djeluje u Srebrenici bio i dio jed-nog obrasca: abdikacije i odustajanje od vlastite odgovornosti da se stanovništvo enklave zaštiti bili su posljedica oklijevajućeg, nevoljkog angažmana međunarod-ne zajednice tokom cijeloga rata.

Sama uspostava takozvane “sigurne zone” signalizirala je podijeljenu i katkad neodlučnu volju međunarodne zajednice. “Sigurna zona”, rješenje koje je pred-ložilo Vijeće sigurnosti UN-a u aprilu 1993. godine, odražavalo je činjenicu da je međunarodna zajednica bila sklonija zadržati raseljene osobe unutar zemlje porijekla te time izbjeći potrebu za skupom humanitarnom pomoći i političkom intervencijom.19 Efekti odluke da se izbjeglicama iz Bosne ne omogući da izbje-gnu iz zemlje ubrzo će se osjetiti. Humanitarne zalihe su tek sporadično stizale do zaraćenog stanovništva u enklavi, što je dovelo do situacije koju je diplomata Diego Arria opisao kao “otvoreni zatvor”.20 Implicitno obećanje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom”, prekrše-no je ne samo kad je enklava pala, već je kršeno i svakog dana od njene uspostave pošto su stanovnici Srebrenice živjeli u strahu i bez potrebnih sredstava za život.21

18 Vidjeti Michael Barnett, Eyewitness to a Genocide: The United Nations and Rwanda, Ithaca, NY: Cornell University Press, 2002; Michael Barnett, “The UN Security Council, In-difference, and Genocide in Rwanda”, Cultural Anthropology 12(4) (1997), 551-578.

19 O strategijama zadržavanja koje karakteriziraju politiku djelovanja u vezi sa izbjeglicama poslije Hladnog rata, vidjeti T. Alexander Aleinikoff, “State-centered Refugee Law: From Resettlement to Containment”, u: E. Valentine Daniel and John Knudsen, eds, Mistru-sting Refugees, Berkeley: University of California Press, 1995, 257.

20 Izvještaj Misije Vijeća sigurnosti formirane na temelju Rezolucije 819 (1993), br. S/25700, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, 30. april 1993.

21 Ujedinjene nacije su 16. aprila 1993. godine Srebrenicu proglasile “sigurnom zonom” na-ređujući da “sve strane i svi drugi kojih se to tiče tretiraju Srebrenicu i njenu okolinu kao sigurnu zonu koja treba biti oslobođena oružanih napada ili bilo kakvih drugih neprija-teljskih akata”. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 819 (1993) (S/RES/819, 16. april 1993). www.un.org/Docs/scres/1993/scres93.htm (pristupljeno 20. juna 2012). O svakodnevnim uslovima života u enklavi, vidjeti Mirsad Mustafić, Sjećanje na Srebreni-cu, Tuzla: NUB “Derviš Sušić”, 2003.


Uvod

17

U odsustvu političke volje da se provede UN-ov mandat, mirovna misija je od samog početka u biti bila bezuba. Mandat je prelazio sa jedne zemlje na dru-gu: holandske snage, poznate kao Dutch-bat, početkom 1995. godine naslijedile su kanadske, koje su bile prve raspoređene. Ti lako naoružani vojnici sa plavim šljemovima smatrani su gotovo irelevantnim, pošto je general Mladić, koji je to jasno uvidio a potom i uputio otvoreni izazov inertnom UN-u, te počeo zauzimati predstraže Dutch-bata. Što je još gore, pripadnici Dutch-bata omogućili su zločine u enklavi jer su pomagali snagama VRS-a da razdvoje muškarce i dječake od žena, sitnije djece i starijih i time pomogli njihov progon. Generalni sekretar UN-a Kofi Annan, koji je rukovodio mirovnom operacijom UN-a tokom rata, izjavit će 1999. godine: “Srebrenica će zauvijek progoniti Ujedinjene nacije (…) naša greška je bila što nismo prepoznali razmjere zla sa kojim smo se suočili”.22 Ono što se im-plicitno krilo u njegovim opaskama jest ideja da bi, na neki način, prepoznavanje proizvelo više akcije ili učinkovitu intervenciju.23

Kasniji pokušaji međunarodne zajednice da se bavi efektima genocida, pred-stavljaju prešutno, a nekad i izravno, priznanje da Ujedinjene nacije nisu uspjele djelovati u ‘sigurnoj zoni’. Priznanje konsekvenci tog neuspjeha potaknulo je broj-na poslijeratna nastojanja da se osiguraju sredstva za podršku nekim mehanizmi-ma ispravljanja nepravde koji se ovdje razmatraju. Spisak donatora u poslijeratnoj Srebrenici vrvi imenima zemalja koje nisu ispunile svoju dužnost u julu 1995: među njima su Francuska, Holandija i Sjedinjene Američke Države. Mnoge dr-žave i međunarodne institucije povezane sa padom enklave tražile su ‘utočište’ u

22 Hasan Nuhanović, Under the UN Flag: The International Community and the Srebrenica Genocide, Sarajevo: DES d.o.o, Sarajevo, 2007, 32.

23 Iznenađuje da je prilikom sedamnaeste godišnjice genocida, Yasushi Akashi, koji je bio specijalni predstavnik Ujedinjenih nacija u vrijeme pada enklave, bosanskoj štampi izjavio kako smatra da je Vijeće sigurnosti UN-a najodgovorije za događaje u Srebrenici. “Greš-ka je kolektivna, jednako kao i odgovornost. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija trebalo je biti poštenije, nije se ponašalo u skladu sa realnošću na terenu (...) Najveći dio odgo-vornosti za srebreničke masakre je na Vijeću sigurnosti”, izjavio je Akashi. “Akashi: UN je kriv za genocid u Srebrenici”, Al Jazeera Balkans, 18. juli 2012, www.balkans.aljazeera.net/makale/akashi-un-je-kriv-za-genocid-u-srebrenici (pristupljeno 20. jula 2012). Ge-neralni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-moon posjetio je Bosnu u julu 2012. i također priznao odgovornost UN-a. Vidjeti: Ban Ki-moon, “Krivi smo za Srebrenicu”, Oslobo-đenje, 25. juli 2012. Ovo priznanje je bilo potaknuto tekućim događajima u Siriji; vidjeti Daria Sito-Sucic, “Recalling Srebrenica, UN’s Ban Urges Action on Syria”, Reuters, 25. juli 2012. O pitanjima sprječavanja genocida i odgovornosti vlasti za vlastite akcije, vidjeti studiju specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija o mučenju, Juan Méndez, Taking a Stand, New York: Palgrave Macmillan, 2011.



18

mjerama koje se indirektno odnose na njihovu vlastitu krivicu, kao što je usposta-va istražne komisije i objavljivanje ekspertskih izvještaja. UN je formalno priznao svoju ulogu objavljivanjem vlastitog izvještaja “Pad Srebrenice”.24 I neke države, poput Holandije i Francuske, također su preispitivale vlastite uloge u događajima u julu 1995. godine.25

Mnogi zvaničnici će kasnije priznati da je veliki dio pomoći predviđene za razvoj i povratak u poslijeratnu općinu bio na izvjesnom nivou potaknut krivi-com tih država. Preživjeli su, međutim, drugačije doživljavali poslijeratnu ulogu međunarodne zajednice. Međunarodne snage su bile saučesnici u zločinu, tvrdili su oni, i treba da snose odgovornost za ljudske gubitke iz jula 1995. godine. Ra-zličita gledišta o toj ulozi, obavezi i krivici država koje su stajale po strani dok je činjen masakr komplicirala su odnos preživjelih prema njima u godinama poslije rata. Preživjeli su često osjećali nelagodu što uzimaju stranu pomoć od istih onih država koje su tužili sudovima zbog krivične odgovornosti i od kojih su tražili nadoknadu za kršenje zakona.26

24 Ujedinjene nacije, Izvještaj generalnog sekretara nakon Rezolucije Generalne skupštine 53/3, “The Fall of Srebrenica”, A/54/549, 15. novembar 1999.

25 U Holandiji je provedena i parlamentarna istraga i Netherlands Institute for War Docu-mentation (Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie, NIOD) je sačinio izvještaj. U Francuskoj je jedna parlamentarna misija razmatrala ulogu te zemlje. Vidjeti, Pieter Lagrou, “Reflecting on the Dutch NIOD Report: Academic Logic and the Culture of Consensus”; i Pierre Brana, “Reassessing the French Parliamentary Fact-Finding Missi-on on Srebrenica”. Oba rada se mogu naći u Isabelle Delpla, Xavier Bougarel and Jean-Louis Fournel eds, Investigating Srebrenica: Institutions, Facts, Responsibilities, New York: Berghahn Books, 2012.

26 I sami pokušaji traženja odgovornosti i osiguravanja reparacija od strane Ujedinjenih nacija predstavljali bi jedan oblik intervencije. Ovim se pitanjem bave drugi naučnici, te ovdje to pitanje nije detaljno razmotreno. Vidjeti Nuhanović, Under the UN Flag; Frédéric Megrét and Florian Hoffmann, “The UN as a Human Rights Violator? Some Reflections on the United Nations’ Changing Human Rights Responsibilities”, Human Rights Quar-terly 25(2) (2003): 314-342; Adam LeBor, Complicity with Evil: The United Nations in the Age of Modern Genocide, New Haven, CT: Yale University Press, 2007; Anthony Lang, Jr. “The United Nations and the Fall of Srebrenica: Meaningful Responsibility and Interna-tional Society”, u Toni Erskine, ed, Can Institutions Have Duties? Collective Moral Agency and International Relations, New York: Palgrave Macmillan, 2004; Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina, 99-141.


Uvod

19

Zločin nad zločinima

Gotovo dvije decenije nakon kraja rata, Srebrenica je i dalje predmet žestoke de-bate u Bosni. Na najopćenitijem nivou postoje dva dominantna narativa: narativ bosanskih Srba i narativ Bošnjaka. Ti narativi su suprotstavljeni u pogledu uzroka, događaja i ishoda, što zauzvrat utječe na diskusije o potrebi za raznim vidovima ispravljanja nepravde i o njihovoj ispravnosti. U tom kontekstu, međutim, kriju se dva problema: prvo, narativ pretpostavlja da su ljudi koji žive u Bosni, a posebno u dva zasebna entiteta (Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine) mo-nolitne etnoreligijski omeđene javnosti; i drugo, pretpostavlja da su to kohezivne i ujedinjujuće historije koje su nekritički prihvaćene u te dvije javnosti. U kontekstu ove studije i mi se povremeno oslanjamo na donekle statična predstavljanja dvije zajednice, dijelom stoga što sam diskurs teži polarizaciji upravo po tom osnovu. Teško je izbjeći rigidnost javne retorike oko Srebrenice, pogotovo u zemlji čija vlastita Ustavom uspostavljena vlast materijalizira i institucionalizira etnonacio-nalni identitet.27 Ipak, u razmatranju dinamičnih društvenih procesa intervencije, mi nastojimo osporiti ta monolitna predstavljanja bošnjačke zajednice u zemlji i inostranstvu, i uz njih vezane narative viktimizacije i gubitka što ih evocira sre-brenički genocid. Naš je cilj istražiti različita proživljena iskustva ljudi koji su naj-neposrednije pogođeni različitim a međusobno povezanim oblicima intervencije.

Srebrenica je potaknula debatu ne samo zbog tih suprotstavljenih narativa o onome što se desilo u julu 1995. godine ili u široj regiji od 1991. do 1995, već i zbog pažnje koja se posvećuje, i sredstava koja su utrošena, kao odgovor na geno-cid. Događaji oko pada UN-ove “sigurne zone” zasjenili su - i u zemlji i u među-narodnoj javnosti - druge slučajeve gubitka i uništenja tokom rata. Treba samo 11. jula svake godine posjetiti Memorijalni centar i mezarje Srebrenica-Potočari da se posvjedoči izuzetnom skupu ljudi iz cijele zemlje i svijeta. Nijedan drugi zločin ili grupa žrtava u poslijeratnoj Bosni ne oživljava sjećanje na tom nivou i uz takav javni ritual i razumljivo je što je to tako s obzirom na prirodu zločina i atmosferu

27 Za analizu strukture Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, vidjeti Fionnuala Ni Aolain, “The Fractured Soul of the Dayton Peace Agree-ment: A Legal Analysis”, Michigan Journal of International Law 19(4) (1998): 957–1004; Elizabeth M. Cousens and Charles K. Cater, Toward Peace in Bosnia: Implementing the Dayton Accords, Boulder, CO: Lynne Rienner Publishers, 2001; David Campbell, Nati-onal Deconstruction: Violence, Identity, and Justice in Bosnia, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1998; David Chandler, Bosnia: Faking Democracy after Dayton, London: Pluto, 1999; Florian Bieber, Post-War Bosnia: Ethnicity, Inequality and Public Sector Go-vernance, London: Palgrave, 2005. (prijevod na bosanski jezik: Florian Bieber, Bosna i Hercegovina poslije rata : politički sistem u podjeljenom društvu, Sarajevo: Buybook, 2008).



20

poricanja koja oko njega i dalje traje. Tako definirana i izdvojena kao akt genocida, Srebrenica je izdvojena iz šire vojne strategije i progona nesrpskog stanovništva tokom rata.

Može se tvrditi da ova knjiga doprinosi tom istom privilegiranju samim tim što je usmjerena na taj jedan zločin. Ali, ograničavajući ovu studiju na Srebre-nicu, mi želimo naglasiti nešto drugo. Nas zanimaju posljedice događaja u julu 1995. godine onako kako se one odražavaju kroz vrijeme i prostor. Umjesto ra-ščlanjivanja ove studije na ono što se dešavalo nakon tih događaja na konkretne kategorije žrtve, legalnosti, sjećanja itd, mi smatramo da izuzetni socijalni feno-men Srebrenice zaslužuje mnogo širi, sveobuhvatniji okvir analize u kojem će se razmotriti kratkoročni i dugoročni efekti u Bosni, među njenom dijasporom i u međunarodnoj zajednici. Štoviše, goleme konsekvence genocida koje se osjećaju u bosanskom društvu i izvan njega zahtijevaju podrobnije razmatranje o tome kako i zašto Srebrenica stoji zasebno od drugih zločina počinjenih tokom rata.

Međunarodno krivično pravo prepoznaje izuzetnu prirodu genocida a njegova pravna definicija u velikoj mjeri utječe na to kako ljudi uspostavljaju okvir za po-slijeratnu debatu o Srebrenici.28 Dva međunarodna suda, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde (MSP) presudili su da događaji u julu 1995. godine predstavljaju genocid. Član 2. Konvencije o genocidu iz 1948. godine definira genocid kao:

“bilo koje od slijedećih djela, počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa:(a) ubistvo članova grupe (naroda);(b)uzrokovanje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe (pripadnika određenog naroda);

28 Jednako kao što postoji neslaganje u poslijeratnom bosanskom društvu o tome da li je Srebrenica bila jedinstveni zločin, tako i naučnici vode debatu o njenoj jedinstvenosti u kontekstu međunarodnog krivičnog prava. Noviji naučni radovi, naprimjer, razmatra-ju političke korijene definicije iz 1948, te kako ta definicija zanemaruje druge tipove društvenih grupa, poput političkih. U različitim geopolitičkim okolnostima – recimo, da Sovjetski Savez nije igrao tako ključnu ulogu u njenom formuliranju – Konvencija UN-a možda bi mogla priznati i druge grupe. Vidjeti, Norman M. Naimark, Stalin’s Genocides, Princeton, NJ: Princeton University Press, 2010. Slično, Frank Chalk i drugi naučnici nude širu definiciju, sugerirajući da počinioci imaju mnogo značajniju ulogu u identifika-ciji i izboru žrtava, nego što to dopušta jezik Konvencije: “Genocid je oblik jednostranog masovnog ubijanja u kojem država ili neki drugi organ vlasti namjeravaju uništiti jednu grupu, onako kako tu grupu i pripadnost njoj definira sam počinilac”. Frank Chalk, “Re-defining Genocide”, u George J. Andreopolous, ed, Genocide: Conceptual and Historical Dimensions, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1997, 47-63.


Uvod

21

(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; (d) uspostavljajući mjere s namjerom sprječavanja rađanja u okviru grupe (naroda); (e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.”29

Očito je, sudeći po jeziku korištenom u ovom članu, da Konvencija naglasak stav-lja na namjeru: proračunatu namjeru sa predumišljajem koja stoji iza nastojanja da se uništi grupa ljudi. Namjera je u velikoj mjeri očigledna u slučaju zločina u Srebrenici, s obzirom na stepen predumišljaja i koordinacije potrebne da se ubije preko osam hiljada ljudi u tako kratkom vremenu, a posebno u tom određenom trenutku. Tri i pol godine nakon početka rata, resursa je bilo malo, a veliki broj voj-nika bježi iz Vojske Republike Srpske. Ipak, ogromna količina materijalnih resur-sa potrošena je prilikom počinjenja ovih zločina: količina municije, žice za veziva-nje ruku i poveza za oči; gorivo i vozila za transport; i oduzimanje javne i privatne imovine kako bi poslužila za pritvaranje i pogubljenje. I doista, same lokacije tih mjesta diljem Podrinja i izvan njega - od Zvornika do Trnova - jasno ukazuju na to da su počinioci ove zločine počinili u velikoj mjeri otvoreno, pred javnošću bosanskih Srba.30 Štoviše, ta djela su zahtijevala komandni lanac, ne samo među pripadnicima VRS-a, već i u drugim tijelima RS-a, kao što su policijske snage.

Postoji obimna literatura na polju društvenih nauka i pravnih studija koja do-kumentira politiku termina genocid, od početne definicije do njene nedosljedne primjene. Imenovanje zločina i zahtjev za intervencijom koji iz toga slijedi zavise od političke volje svjetskih političara i pravnih odluka međunarodnih sudova svje-snih težine precedenta. Za mnoge pravnike i političare, holokaust ostaje mjerilo prema kojem se mjere druga masovna zlodjela. Rezultat je to da su međunarodni sudovi bili neskloni primjenjivati taj pojam na zločine u Bosni, uključujući i Sre-brenicu.

Pojam genocid krije u sebi i društvenu snagu. Njegovo značenje cirkulira i mimo sudnica i postaje dio jezika preživjelih. Oni insistiraju na njegovom prizna-vanju, i zahtijevaju djelovanje, novac i pažnju, crpeći te zahtjeve iz moralnog au-toriteta samog pojma. Pojam može pružiti i politički osnov za djelovanje: oprav-danje za određene politike. U tim kontekstima, daleko od sudskih postupaka u

29 Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida usvojena na Generalnoj skup-štini UN-a 9. decembra 1948. godine.

30 Derek Congram et al, “Spatial Analysis and Modeling of Missing Person Burial Locati-ons in Multiple Armed Conflict Contexts”, izlaganje, godišnja sjednica Američke akade-mije forenzičkih nauka, Washington D.C, 18-23. februara 2013.



22

Hagu, oni koji taj pojam koriste manje se bave specifičnim legalističkim kriteriji-ma; sama riječ dobija fluidnije značenje. Ali ona i razočarava: baš kao što su preži-vjeli nezadovoljni ograničenjima prava, tako su izgubili i iluzije u pogledu reakcije koju sam taj pojam izaziva kad uđe u opći diskurs poslijeratne Bosne. Obje sfere korištenja predstavljaju izvor nelagode za očekivanja preživjelih jer ne odgovaraju na pravi način na užas njihovog iskustva.

Mjerenje štete

Kao kolektivno oblikovani instrument, pravo po samoj svojoj prirodi ne može adekvatno odgovoriti na opseg pojedinačnog proživljenog iskustva. Nigdje to nije tako očito kao u slučaju genocida. Pokušaji suočavanja sa posljedicama takvog nasilja, bez obzira u kolikoj su mjeri vođeni dobrom namjerom, dobro finansirani, ili dobro provedeni, nikad ne uspijevaju odgovoriti ispravljanjem različitih vidova počinjenih nepravdi i štetâ.31 Međunarodno krivično pravo prvenstveno se bavi gubitkom života do kojeg dolazi usljed masovnih zločina, ali genocidno nasilje ima mnoge manifestacije koje prevazilaze fizičku štetu. Šteta može biti i apstrak-tna i konkretna. Kako mjeriti štetu? Je li nešto što je štetno za jednu osobu po-djednako štetno za drugu? Može li šteta biti pojedinačna i istovremeno kolektiv-na? Analiza konsekvenci nasilja povremeno zadobiva bezličan ton kako pokušava-mo kategorizirati i mjeriti iskustvo doživljene štete. Ali, individualne srebreničke priče pružaju uvid u cijeli spektar šteta i otkrivaju neprestani eho nasilja, čak i godinama nakon što je rat zaustavljen. Ovo je, naprimjer, preživjeli Srebreničanin Hasan Nuhanović, napisao o svome suočavanju sa nasiljem i njegovim naslijeđem u članku u jednom bosanskom magazinu uoči petnaeste godišnjice genocida:

“Danas sam identificirao brata po njegovim patikama.Jesenas mi javili za mater. Našli je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Ovi Srbi što tu žive bacali četrnaest godina smeće na nju. Nije bila sama. Još šestero su ubili na istom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli. Jesenas, isto, odem na sud da vidim Predraga Bastaha Cara. Rekao mi jedan Srbin u Vlasenici, dao mu ja poslije sto maraka, da ih je Car polio benzinom i zapalio. Kad sam ga u sudnici vidio, a sude mu što je klao devedeset i druge, ne imadoh šta ni vidjeti. Nekakav zakržljali odbacak. Valjda je cio život čekao svojih pet minuta da bude neko. I dobio ih je devedeset i druge. Pa onda nije više bilo muslimana ži-

31 Andrew Linklatter, Harm in International Society, New York: Cambridge University Pre-ss, 2011.


Uvod

23

vih za klanje do pada Srebrenice. Čekao je on više od dvije godine a onda mu opet zapadoše šaka u mene mati i još neki. Naredbodavac njegov, evo ga radi u Sarajevu, tako mi rekao jedan drugi Srbin, a njemu sam dao tristo maraka.Pripremih se da je ukopam ove godine pored oca. Oca identificiraše prije četiri godine, a jedanaest godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju, kažu, našli. Lubanja smrskana odzada. Ne znade mi reći doktor je l’ i to nakon smrti. Sekun-darna grobnica - Čančari 5. Zvornička Kamenica. Trinaest je tu grobnica, a sve tijela što su ih četnici, iz primarne grobnice kod Pilice, farma Branjevo, malo prije Daytona, buldožerima zgrnuli, natovarili na kamione i odvezli četrdeset kilometara dalje, tu ih istresli i ponovo zatrpali.Bilo ih je tu oko hiljadu i pet stotina. Tako kažu oni iz Tribunala. Čitao sam izjavu jednog od krvnika koji kaže: “Nisam više mogao pucati, kažiprst mi bio utrnuo ko-liko sam ih pobio. Ubijao sam ih satima”. Neko im, kaže, bio obećao po pet maraka za svakog muslimana kojeg ubiju tog dana. Reče i da su natjerali vozače autobusa da izađu i ubiju barem nekoliko muslimana kako ne bi poslije nikad o tome pričali. Eto, jadni vozači. Jadan Erdemović što kaže da je morao ubijati ili bi on bio ubijen. Svi su morali, eto, a samo je Mladić kriv jer on je to, kažu, sve naredio. I kad uhvate Mladića, jednoga dana, on će reći, kao pravi srpski junak: “Ja preuzimam odgovor-nost za sve Srbe i za cijeli srpski narod. Samo sam ja kriv, sudite meni a njih sve pustite”. I onda ćemo svi, i mi i Srbi i ostali, biti sretni i zadovoljni. Skinut ćemo gaće i izljubit ćemo se. Neće nam više trebati stranci ni za šta.Prošle godine napraviše im svima kamene nišane, lijepe, bijele. Svi isti, pod konac. Do oca dva prazna mjesta. Čeka on već tri godine moju majku i svog sina, Muha-meda, da ih polegnu kraj njega.I rekoše mi za majku. Spremih se da je sahranim kod oca ovog 11. jula 2010. A onda me neki dan zovnuše telefonom - kažu imamo podudaranje DNK ali nismo sto posto sigurni. Rekoše da dođem u Tuzlu. I danas ja odem”.32

Hasanova priča pokazuje sa kolikom ogromnom štetom se suočio jedan preživjeli srebreničkog genocida. Petnaest godina nakon genocida, njegova bol je još uvijek opipljiva. Intenzitet stradanja njegove porodice razotkriva potpunu ravnodušnost počinilaca – lišeni su empatije, kajanja i stida. Prst čovjeka koji puca i koji je počeo trnuti od sati i sati ubijanja upečatljiviji je od stotine tijela što se pred njim gomila-ju. Sami počinioci namjerno su širili krivicu, tjerajući one koji su nazočili ubistvi-ma da u njima učestvuju; svačija ruka je bila uprljana, svako je bio umiješan. Tijelo

32 Hasan Nuhanović, “Made in Portugal”, Dani, br. 679, 18. juni 2010; kraća verzija se može naći u Hasan Nuhanović, “15 Years after the Srebrenica Massacre, A Survivor Buries His Family”, Washington Post, 11. juli 2010, www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2010/07/09/AR2010070902351.html (pristupljeno 2. jula 2012).



24

Hasanove majke postalo je metafora za potpuno nepoštivanje ljudskog dostojan-stva, koje sve dublje i dublje tone pod težinom poricanja. Pretvaranjem stradanja i očaja u robu, ekonomija tog prikrivanog znanja razvija se nakon kraja rata, puneći džepove ratnih zločinaca i profitera nadama preživjelih. Hasan govori o vremenu: o godinama kad je bio prisiljen čekati da mu se vrate majka, otac i brat kako bi ih mogao jedno do drugog ukopati. To čekanje, to protjecanje vremena – ono što ono sobom nosi i što izaziva – ogoljuje tragični nesklad između nasilja i onog što je ono izazvalo: udarci i meci zadati i ispaljeni u sekundama porađaju neprekinuto, dugotrajno trpljenje dok preživjeli žive ostatak života u sjeni genocida.33

Sa svakim novim otvaranjem rana, Hasanova priča predstavlja ekstremnu bol. Filozof Claudia Card bi možda ustvrdila da se to tiče iskustva doživljenog zla. U svojoj knjizi iz 2010. godine, Card razmatra različite tipove zla i “manjih nedjela” fokusirajući analizu na genocid kao jedinstveni primjer zla.34 Oslanjajući se na ideju Orlanda Pattersona o “društvenoj smrti”, ona tvrdi da je “namjerno proizvo-đenje društvene smrti kod jednog naroda ili zajednice središnje zlo genocida”.35 Društveno zlo se tiče razaranja društvene strukture, institucija - a ne individualnih aktera - i razaranje društvenih odnosa: radi se o zajednici, ne o pojedincima. “Po-stavljanje društvene smrti u središte genocida pomjera fokus sa brojanja mrtvih tijela, pojedinačnih karijera koje su prekinute i onih koji za njima žale. Fokus je na odnosima, vezama i temeljnim institucijama koje čine zajednicu i uspostavlja-ju kontekst koji daje značenje karijerama i ciljevima, životima i smrtima”.36 Ova ideja je posebno provokativna ima li se na umu način na koji društva odgovaraju na razaranje društvenih odnosa. Šteta koja je izazvana je trajna; tek nakon svega, zajednice poput preživjelih iz Srebrenice, moraju se nositi s onim što Card naziva

33 Veena Das piše o “djelovanju vremena” na preživjele traumatičnih događaja: “Vrijeme je ono što čovjeka može pogoditi; vrijeme je ono što ga može izliječiti”. Život se ne obnavlja kroz velike geste, već kroz “spuštanje u svakodnevno” koje omogućava protok vremena. Life and Words: Violence and the Descent into the Ordinary, Berkeley: University of Califor-nia Press, 2007, 95, 7.

34 Claudia Card, Confronting Evils: Terrorism, Torture, Genocide, Cambridge, UK: Cambrid-ge University Press, 2010, 4-9.

35 Ibid, 237.36 Ibid, 238. Slično tvrdeći da je cilj genocida uništenje društva, Elisa Von Joeden-Forgey

zapaža da počinioci ciljaju na reprodukciju grupe te time ciljaju specifično na muškarce i žene zbog njihove uloge u reproduktivnom procesu. Von Joeden-Forgey, “Gender and Genocide” in Donald Bloxham and A. Dirk Moses, eds, The Oxford Handbook of Genocide Studies, Oxford: Oxford University Press, 61-80.


Uvod

25

“gubitkom vitalnosti društva”. Ona životnost definira kao društvene odnose i veze koje su potrebne da bi društvo uopće postojalo.

Ali, kako se ti društveni odnosi mogu rekonstituirati nakon takvog nasilnog prekida? Kako da Srebrenica postane mjesto u kojem se ljudsko dostojanstvo po-novno poštuje i štiti? Koju ulogu preživjeli, međunarodna zajednica ili dijaspora igraju u tom procesu? I kako ti različiti akteri djeluju zajedno da bi se taj cilj postigao?

Društvena smrt podrazumijeva gubitak ne samo odnosa, već i ključnih vrijed-nosti, uključujući ono što Card naziva humanitarnim vrijednostima. Svaki po-kušaj da se ispravi nepravda mora uspostaviti prioritete u pogledu oporavka i re-forme društvenih odnosa, veza, i temeljnih institucija kao sjedišta tih vrijednosti, tvrdi ona. Provedba – specifični mehanizmi ispravljanja nepravde – pitanje je koje ostaje bez odgovora u njenoj studiji. Srebrenica pruža barem djelomičan odgovor, pomaže nam da vidimo šta je moguće u poslijeratnom kontekstu. Razmatranjem intervencija i sociopolitičkih procesa koje su sastavni dio tih intervencija, mi pre-poznajemo da je ključna komponenta vitalnosti društva obnovljeno djelovanje u političkom životu, što je vrijednost kojom individualna i kolektivna akcija mogu donijeti pozitivnu promjenu u zajednici.

Na terenu: Suočavanje sa Srebrenicom

Ovaj projekat je nastao na temelju naših ranijih istraživanja usmjerenih na među-narodna krivična suđenja i identifikaciju nestalih iz Srebrenice.37 Većina dosadaš-njih studija, uključujući i našu analizu, usmjerena je na zasebne intervencije, poput održavanja izbora, povratka izbjeglica, ili gradnje spomenika. Ipak, prateći pitanje Srebrenice u posljednjih petnaest godina, mi smo počele cijeniti načine na koje uspjeh (ili neuspjeh) jednog mehanizma zavisi od uspjeha (ili neuspjeha) drugih.

Na jednom nivou, ova studija se naslanja na naše podrobno poznavanje različi-tih formalnih institucija, od kojih su mnoge međunarodne, uspostavljene iz nužne potrebe da se poprave posljedice rata u Bosni, u kojem je srebrenički genocid bio središnji zločin. Među tim institucijama su Međunarodna komisija za nestale oso-be (ICMP), Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu i Ujedinjene nacije. Posmatrajući ove institucije, mi smo vidjeli kako je visoka

37 Nettelfield, Courting Democracy in Bosnia and Herzegovina; Wagner, To Know Where He Lies; and Sarah Wagner, “Identifying Srebrenica’s Missing: The ‘Shaky Balance’ of Universalism and Particularism”, u: Alexander L. Hinton, ed, Transitional Justice: Global Mechanisms and Local Realities after Genocide and Mass Violence, New Brunswick: Rutgers University Press, 2011.



26

politika međunarodnog rješavanja podigla očekivanja zajednice preživjelih. Kada moderna tehnologija za testiranje DNK-a i prvoklasni međunarodni pravnici do-nose promjenu, oni istovremeno podižu nade u potpuno pronalaženje nestalih osoba i uspješno krivično gonjenje ratnih zločinaca.

Mi smo se također zatekle na licu mjesta kada su pokretane inicijative čije su oblikovanje pomogli lokalni akteri. Pregovoranje između međunarodnih ideala i lokalne političke realnosti tu su očigledniji, kao što smo to iz prve ruke vidjeli to-kom godišnje komemoracije u Memorijalnom centru i mezarju Srebrenica-Poto-čari. Što zajedno, što zasebno, učestvovale smo u gotovo svakoj od tih ceremonija od otvaranja 2003. godine. Naše perspektive su se jednako tako razvijale kroz pro-matranje izbliza dva politički najmobiliziranija udruženja porodica, Udruženje-pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje građana “Žene Srebrenice”. Prateći njihove članice, bile smo na njihovim redovnim sastancima i mjesečnim protestima te drugim javnim demonstracijama, skupovima u Memorijalnom cen-tru i brojnim lokalnim događajima i konferencijama. Jedno od najdirljivijih isku-stava za nas obje bilo je putovanje 13. jula 2010. godine sa kolonom autobusa što su prevozili članice Udruženja žena do mjestâ gdje su Srebreničani bili zatvoreni i smaknuti. Ti događaji su duboko promijenili naše razumijevanje života preživjelih članova porodica i nepovratno nam se urezali u pamćenje.

Prilike koje su nam pružene da promatramo i učestvujemo u svakodnevnom životu Srebrenice i njene šire zajednice kontekstualizirale su naš uvid u formalne i neformalne primjere aktivizma u poslijeratnim godinama. Ovo promatranje sva-kodnevnog života razvilo se tokom naših sedam godina boravka u regiji. Sa ovom smo zajednicom imale priliku učestvovati u raznim proslavama – od Ramazana, ramazanskog Bajrama i Kurban-bajrama do praznika koji su ostali iz vremena socijalizma, kao što su Međunarodni dan žena, 8. mart i 1. maj. Mi znamo zgrade, kafane, restorane i sokake u gradu; putovale smo u neka od najudaljenijih srebre-ničkih sela. Nadamo se da analiza koja slijedi vjerno oslikava raznolikost iskustava kojima smo svjedočili.38

Uz to dugoročno i dubinsko promatranje učesnika, oslanjale smo se i na cijeli korpus izvora prikupljenih tokom desetljeća: arhivsku građu, snimljene razgovo-re i neformalne razgovore u kojima su nam neposredni komentari sagovornika značajno rasvjetljavali stvarnost. Ta građa ne samo da otkriva kako se ta zajednica vremenom promijenila, već mapira i odnose među različitim institucijama i inici-jativama posvećenim ublažavanju efekata političkog nasilja.

38 Ovdje nas je nadahnuo neumorni rad naučnika poput Henryja Greenspana sa osobama koje su preživjele masovne zločine. Vidjeti Henry Greenspan, On Listening to Holocaust Survivors: Recounting and Life History, Westport, CT: Praeger, 1998.


Uvod

27

Oblici i mjesta intervencije

Analizu intervencije organizirale smo u tri široko postavljene teme: sjećanje i kre-tanje; ispravljanje nepravde van granica Bosne; te proizvodnja i subverzija znanja. Prvi dio ove knjige, “Sjećanje i kretanje”, analizira pokušaje obnove Srebrenice kao mjesta i kao zajednice. Tu ljudi ponovno osvajaju prostor, sa ciglama i malterom obnavljaju kuće i grade spomenike. Oni stječu moralnu nadmoć nad štetom koja je učinjena time što se sjećaju genocida i pokušavaju poništiti demografske pro-mjene koje je donio rat. Ali ne radi se tu samo o ponovnom zauzimanju fizičkog prostora; nastojanja da se rekonstituira Srebrenica uključuju i težnje da se ponov-no iscrtaju političke granice.

Poglavlje 2, “Memorijalizacija Srebrenice”, razmatra Komemorativni centar i mezarje u Potočarima, pokušaj koji potiče iz same zajednice da se odgovori na genocid. U njemu, mi vidimo kako razni vidovi kretanja – od Marša mira do kolektivnih dženaza – daju energiju krajoliku, jer zauzimanjem samog mjesta na kojem je genocid počeo oni zahtijevaju od javnosti da prizna to nasilje iz prošlosti. Ulazimo u trag načinima na koje su članovi zajednice preživjelih i rođaci nestalih uspostavili i razvili taj spomenik događajima koji su se desili 11. jula 1995. godine, i kako taj prostor funkcionira u smislu učvršćivanja javnog pamćenja i društvenog identiteta.

Počevši od 2000. godine, pod sponzorstvom i uglavnom u realizaciji međuna-rodnih humanitarnih organizacija, povratkom raseljenih osoba u općinu Srebre-nica Bošnjaci su se vratili u tu poslijeratnu zajednicu. Poglavlje 3 pod naslovom “Politika i praksa povratka: Povratak izbjeglica” istražuje taj proces ponovnog zau-zimanja i naseljavanja predratnih domova u bivšoj enklavi kao praksu intervencije. Zašto su se Bošnjaci odlučili vratiti? Šta se dešavalo od njihovog povratka? Naši odgovori su usmjereni na nastojanja međunarodne zajednice da se potakne povra-tak – i kao trajno rješenje za prisilnu migraciju i kao strategija izgradnje države. Priče o povratku, međutim, nisu samo priče o pravu koje im je dala međunarodna zajednica; to su prije svega priče o svakodnevnoj borbi da se uspostavi ekonomski održiva zajednica i mjesto u kojem se povratnici osjećaju sigurno.

Poglavlje 4, “Specijalni status za specijalni zločin”, razmatra jednu izuzetnu epizodu koja se desila nakon srebreničkog genocida: prijedlog da se općina Sre-brenica potpuno izdvoji iz političke kontrole Republike Srpske i da joj se dodijeli specijalni status. Odbacujući presudu Međunarodnog suda pravde (MSP), done-senu u februaru 2007. godine, kojom je utvrđeno da Srbija nije kriva za zločin ge-nocida, lokalni bošnjački politički lideri su ponovo progovorili o krivici Republike Srpske. Tvrdili su da imaju moralno pravo da žive u političkom entitetu koji nije diktiran genocidom ili sa onima koji poriču da se on uopće desio. Mada nije bilo



28

vjerovatno da bi promjena statusa riješila fundamentalne probleme, mobilizacija oko ovog pitanja skrenula je ponovno pažnju i usmjerila sredstva u Srebrenicu.

U Dijelu II, “Ispravljanje nepravde van granica Bosne”, u našoj analizi se bavi-mo pitanjem kako je prošlo nasilje utjecalo na pripadnike dijaspore u bošnjačkoj zajednici i u zajednici bosanskih Srba. Trajni efekti genocida oblikuju svakod-nevni život dijaspore, potičući ih na različite vrste intervencija od kojih su mnoge usmjerene na priznavanje – raznim sredstvima – gubitaka pretrpljenih u julu 1995. godine. Veze dijaspore sa Srebrenicom protežu se preko okeana i kontinenata. Umjesto da ostave prošlost za sobom, mnogi pripadnici proširene zajednice pre-živjelih Srebreničana i dalje održavaju aktivne veze sa svojom bivšom domovinom i porodicom. Često je to kompliciran odnos, s obzirom na pritiske s kojima se izbjeglice naseljene na novom mjestu suočavaju ponovno zasnivajući život u novoj zemlji. Poglavlje 5, “Srebrenica u inostranstvu: Veze, aktivizam i kontroverze u vezi sa dijasporom” razmatra domašaj genocida u zajednici bošnjačke dijaspore u Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, sa posebnim fokusom na St. Louis, u američkoj državi Missouri, gdje živi najveća grupa preživjelih Sre-breničana izvan Bosne. Među tim zajednicama, aktivizam dijaspore slijedi dobro znane obrasce slanja novčanih doznaka i pokretanje političkih inicijativa. Idući tragom veza i iskustava dijaspore, mi tvrdimo da i naseljavanje izbjeglica predstav-lja intervenciju što stvara jednu novu skupinu ljudi koju na okupu drži dužnost da pamte genocid.

Nasilje u Srebrenici imalo je odjeka i u drugim gradovima širom Sjedinjenih Država. Poglavlje 6, “Kršenje imigracijskih zakona u Sjedinjenim Američkim Dr-žavama: Jedna drugačija vrsta knjigovodstva”, bavi se zajednicama u kojima su se bivši pripadnici Vojske Republike Srpske naselili nakon rata. Fokusiranjem na tri slučaja zabilježena u High Pointu u Sjevernoj Karolini, ovo poglavlje ilustrira kako su sudski postupci Haškog tribunala omogućili jednu drugu vrstu odgo-vornosti, daleko od mjesta zločina u Podrinju, koja je provjeravana na američkim imigiracijskim i krivičnim sudovima. Mnogi od tih ljudi proglašeni su krivim za kršenje Zakona o imigraciji, oduzet im status ili državljanstvo SAD-a i vraćeni su u Bosnu, gdje se potom nekima sudilo. Tako međunarodna pravda ima kaskadni efekat – sve do lokalnih sudova.39

Znanje o prošlosti predstavlja konačnu dimenziju intervencije u poslijeratnoj Srebrenici. Dio III naslovljen “Znanje o prošlosti i subverzija znanja”, razmatra građu o tome šta se desilo u julu 1995. godine koju je generirao jedan međunarod-

39 Ellen Lutz and Kathryn Sikkink, “The Justice Cascade: The Evolution and Impact of Foreign Human Rights Trials in Latin America”, Chicago Journal of International Law 2(1) (2001), 1-34.


Uvod

29

ni sud. Ovaj je ogromni korpus dokaza oštro osporavan, suprotno očekivanjima arhitekata pravosudne odgovornosti. Poglavlje 7, “Srebrenica na sudu”, analizira društveno znanje koje je o genocidu proizvedeno u Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Presude ovog Suda u ključnim suđenjima koja se tiču događaja iz jula 1995. godine jasno ukazuju na obim planiranja i predumišlja-ja vezan za provođenje genocida. Prikupljanjem i predstavljanjem specifičnih vrsta dokaza – činjenične i narativne forme iskazivanja istine – Tribunal je polako go-milao saznanja o događajima u julu 1995. godine, razlučujući činjenice od mitova u svakom od predmeta u kojima je sudio. Baš kao i video snimci pada enklave, koji su neprestano puštani u vijestima i dokumentarcima, i to znanje cirkulira mimo sudskih dvorana i ulazi u diskurs poslijeratnog bosanskog društva.

Poglavlje 8 pod naslovom “Odbacivanje: Poricanje” bavi se nastojanjima eli-ta u manjem od dva bosanska entiteta - Republici Srpskoj - i u susjednoj Re-publici Srbiji, da poreknu i minimiziraju zločine koji su se desili u Srebrenici. Poricanje znači više od odbijanja da se priznaju događaji koji su počinjeni u julu 1995. godine; RS i zvaničnici Srbije slijede dosljedno obrazac direktnog poricanja, diskreditacije, preimenovanja i opravdavanja. To je sračunati odgovor na gomile dokaza koje generiraju sudovi i komisije o nestalim osobama. Arhitekti te politike koristili su mnogo istih onih instrumenata koje su koristili i oni koji su nastojali razotkriti istinu o genocidu: štampu i zakon. Poricanje tako onemogućava liberal-ne intervencije međunarodne zajednice i, po našem mišljenju, predstavlja prisilni primjer intervencije koja dolazi sa “druge strane”.

Jedan od mnogih izazova s kojim se suočava proučavanje i pisanje o efektima genocida je kako definirati pojam “nakon”. Šta predstavlja taj period i šta signali-zira njegov kraj, transformaciju postkonfliktne u “normaliziranu” državu?40 Kako dolazimo do te intelektualne demarkacije? Kako obilježavamo vrijeme nakon tako nasilnog prijeloma? Da li to iscrtavamo kao ključne tačke na kalendaru godina koje su protekle i godišnjica koje su obilježene? Ili je za našu analizu bolje da pa-žnju posvetimo društvenom vremenu, onako kako se događaji filtriraju kroz živi pijesak kolektivnog pamćenja? Tomovi knjiga mogu se napisati o tim pitanjima, ali se, u svrhu naše studije, dvije mjere ističu kao ključne za analizu Srebrenice nakon genocida: prvo, izvana nametnuti vremenski slijed reforme i rehabilitacije onemogućavan ili barem iskompliciran politikom podijeljene postsocijalističke

40 Meister se bavi ovom zagonetkom vremena u diskursu o ljudskim pravima, zapažajući da je “zlo opisano kao vrijeme cikličnog nasilja koje je prošlo – ili koje se može smjestiti u prošlost definiranjem sadašnjosti kao drugog vremena u kojem se zlo pamti, a ne ponav-lja”. Meister, After Evil, 25.



30

poslijeratne države;41 i, drugo, pritisak da se oprosti i zaboravi koji se vrši nad preživjelim članovima porodica žrtava.

Očekivanja liberalnih intervencionista u pogledu izgradnje države postavljaju te miljokaze oporavka na ubrzani kolosijek: brza ponovna uspostava vladavine prava; međunarodno praćenje izbora nekoliko mjeseci nakon Mirovnog sporazu-ma; uz stabiliziranu valutu, integrirane policijske i vojne snage; te harmonizirani nastavni planovi i programi koji trebaju ubrzo uslijediti.42 Postmoderni kapitali-zam sa svojim zahtjevima “komprimiranog vremena i prostora” zahtijeva reformu i reparacije ne samo na političkom i ekonomskom planu.43 Očekivanje da se po-žuri i “ide naprijed” proteže se na svakodnevni život preživjelih, sapetih između nacionalističkih agenda koje traže da se pamti i međunarodnih apela da se oprosti i zaboravi.44

Ali, u odgovoru na neposredne probleme postkonfliktnog društva, intervencije (i njihovi sponzori, ili oni koji ih realiziraju) često traže mnogo – možda i previše – od ljudi za koje stradanje i gubitak ostaju trajni dio svakodnevnog života. Među

41 Stef Jansen naglašava depolitiziranost postsocijalističkih neoliberalnih reformi i zagovara iznijansiranije razumijevanje “iskustva nesigurnosti” u prvim godinama nakon rata pošto ta “prisilna tranzicija” usložnjava ratnu štetu i iskustvo prisilnog raseljavanja. Jansen, “The Privatisation of Home and Hope”, 186 – 195. Vidjeti također Catharine Baker, “Prospe-rity without Security: The Precarity of Interpreters in Postsocialist, Postconflict Bosnia and Herzegovina”, Slavic Review 71(4), (2012), 849-872.

42 O izborima održanim pod međunarodnim monitoringom, vidjeti Coles, Democratic De-signs. O obrazovnoj reformi, vidjeti Sarah Freedman, et al, “Public Education and Soci-al Reconstruction in Bosnia and Herzegovina and Croatia”, u Eric Stover and Harvey Weinstein, eds, My Neighbor, My Enemy: Justice and Community in the Aftermath of Mass Atrocity, Cambridge, UK: Cambridge University Press, 2004, 226-247; Azra Hromadžić, “Discourses of Integration and Practices of Reunification at the Mostar Gymnasium”, Comparative Education Review 52(4), (2008), 541-563; Safia Swimelar, “Education in Post-war Bosnia: The Nexus of Societal Security, Identity and Nationalism”, Ethnopolitics (2012), 1-22.

43 David Harvey, The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural Change, Oxford: Blackwell Publishers, 1990.

44 Vidjeti Paul Ricoeur o zaboravu i oprostu u Memory, History, Forgetting, Chicago: Uni-versity of Chicago Press, 2004, 478-486, 500-506; i kod Meistera o tenziji između opro-štaja (sa implicitnim zaboravom) i osvete (odbijanjem da se zaboravi), After Evil, 8-10, 49. Slično, tvrdnja da odbojnost preživjelih može biti dopušten i čak potreban moralni protest, u Thomas Brudholm, Resentment’s Virtue: Jean Amery and the Refusal to Forgive, Philadelphia: Temple University Press, 2008. Brudholm svoje teze crpi iz Jeana Améryja, posebno Jean Améry. At the Mind’s Limits: Contemplations by a Survivor on Auschwitz and Its Realities, Bloomington, IN: Indiana University Press, 2009.


Uvod

31

njima su i oni koji će umrijeti prije no što se njihov nestali voljeni član porodice vrati, ili prije nego što ratni zločinci budu izvedeni pred sud. Njihov aktivizam hrani osjećaj nužnosti koji se krije u tome “nakon”. Rekonstituiranje društvenih odnosa i obnova ljudskih vrijednosti, međutim, kompleksni su i dugotrajni proce-si; to je svakodnevni, ponekad dosadni i rad koji se stalno mora ponavljati. Štoviše, gotovo dva desetljeća nakon genocida, mnoge intervencije koje su bile pokušane još uvijek traju i nisu dovršene. Nema povezanosti između iskustava preživjelih i članova bosanskog društva, i intelektualne vježbe procjenjivanja šta funkcionira a šta ne funkcionira. Ova studija želi preživjelima dati priliku da ih se čuje, objasniti njihovu razočaranost i njihov teret i istovremeno analizirati proces “popravljanja” njihove porušene države.


Documents

Srebrenica nakon genocida