Srđan Roje - Naslovnica Roje - Menadzer... · Menadžer novog kova 7 Mala rubrika Menadžer novog kova, koju Srđan Roje piše za magazin Plan B, prerasla je u knjigu. Pametnu, duhovitu

Srđan Roje

Menadžer novog kova

Menadzer novog kova.indd 1 12/1/2009 3:27:27 PM


Zagreb, prosinac 2009.

autor: Srđan Roje

nakladnik:Megafon d.o.o. Zagreb, Sisačka cesta II odv. 64 www.megafon.hr

urednica: Sanja Radović

lektura: Slavenka Prša

grafičko oblikovanje: Nikša Kuzmić

ISBN 978-953-55861-0-4




Sadržaj

Uvodnik ................................................................................................................................7

PREDGOVORMenadžer kvantnog doba ......................................................................................... 11

MENADŽER NOVOG KOVAProleteri svih zemalja... ............................................................................................. 19Kroćenje goropadnosti ............................................................................................... 23Dva u jednom ................................................................................................................. 27Smrt konkurenciji ........................................................................................................ 31Tko visoko leti - bolno pada .................................................................................... 35Igra je put do sreće ...................................................................................................... 39Zašto još niste uspješni? ........................................................................................... 43Špagetima na piramide ............................................................................................. 47Rat za Veliki odmor ..................................................................................................... 51 ¡Vamos a la playa! ..................................................................................................... 55Kaljenje menadžera novog kova............................................................................ 59Business junkie! ............................................................................................................ 63Partnerstvo za mir ....................................................................................................... 67Kadrostrofa ...................................................................................................................... 71Ogledalce, ogledalce... ................................................................................................ 75Samo-sado-mazo ......................................................................................................... 79Basna o lisici i ježu ..................................................................................................... 83Put društvene frustracije .......................................................................................... 87Vozi, Miško! .................................................................................................................... 91Svinjska gripa ................................................................................................................ 95Sretni sati čine nas mudrima ................................................................................. 99Zašto svijet treba menadžere novog kova? ....................................................103Kome je vrijeme doista novac? ............................................................................107Tko još želi biti u pravu? ........................................................................................111Putnik Namjernik.......................................................................................................115



Menadžer novog kova 7

Mala rubrika Menadžer novog kova, koju Srđan Roje piše za magazin Plan B, prerasla je u knjigu. Pametnu, duhovitu i zabavnu knjigu o – vjerovali ili ne – svijetu ekonomije i poduzetništva. Kada nam je Roje kazao o čemu će za Plan B pisati, u nevjerici smo odmahivali glavom. Poznavali smo ga kao vrsnog novinara Buga, vlasnika sitea Pegla.com i pionira domaće scene mobilnih usluga i aplikacija, no ekonomske prilike nisu nam se činile inspirativnom temom. Dok nismo dobili prvi tekst za rubriku Menadžer novog kova.

U skladu s imenom koje je svojoj rubrici/kolumni nadjenuo, Roje piše o svijetu poduzetništva iz svih mogućih uglova, a u skladu s imenom maga-zina za koje ih ispisuje, iz njih ćete dobiti neviđeno jasnu sliku hrvatskih ekonomskih prilika, karakternih mana i vrlina vas i vaših kolega, nadređenih i podređenih, ali i nebrojeno mnogo pametnih i jednostavnih savjeta kako unaprijediti sebe, svoju poslovnu okolinu i svoju tvrtku.

Menadžer novog kova je antipod uobičajenoj menadžerskoj literaturi kao i svim Jack Welchovima našeg doba, jer objašnjava kako i bez gaženja preko mrtvih možete postići sve svoje poslovne ciljeve, otkriva kako uz velikodušan odnos prema zaposlenicima, klijentima i dobavljačima možete postići još ve-će i dalekosežnije ciljeve, pomaže svakom da otkrije ima li menadžerskog po-tencijala u sebi, i beskrajno duhovito secira nemilosrdan svijet tržišne ekono-mije s posebnim naglaskom na običaje i navade hrvatskog poslovnog sektora.

Ako planirate krenuti u svijet poduzetništva, Menadžer novog kova će vas bolje no ijedna druga stručna literatura, pripremiti na sve dobre i loše stvari koje vas na tom putu očekuju. Ako ste pak među potlačenima, vaši će proble-mi nakon čitanja tekstova u ovoj knjizi poprimiti potpuno drugu perspektivu i vjerujte mi da ćete, ako ništa drugo, početi razmišljati o promjenama. Roje, naime, svakom poslovnom problemu i situaciji daje ljudsko lice, objašnjava uzroke i posljedice, detektira probleme i sugerira rješenja. Bez uljepšavanja, Excel tablica, statističkih podataka i nerazumljivih termina. Bez okolišanja, uz desetke primjera i pravo u glavu.

Da je u svojim polemikama, predviđanjima i sugestijama itekako u pravu govori i to da se neka od zlogukih proročanstava koje je iznio u protekle dvije i po godine upravo ostvaruju i da Roju treba slušati kada piše o tome kako bi se svijet ekonomije nakon gospodarske krize mogao i trebao transformirati.

Uvodnik


8

Plan B je magazin koji, bez pretjerivanja, može reći da surađuje s nekim od najboljih novinara u Hrvatskoj i šire, a kad vam kažem da je među svim bri-ljantnim tekstovima koje primamo Menadžer novog kova jedan od onih kojeg svakog mjeseca s nestrpljenjem očekujemo, možete mi na riječ vjerovati da će vas svaka od kolumni koju u ovoj knjizi pročitate ili zabaviti, ili educirati, ili zabrinuti, ili usmjeriti, ili sve od navedenog. Nas je nebrojeno puta do sada motivirala, nasmijavala, ali i izvlačila iz duboke depresije izazvane činjeni-com što smo, poput Srđana Roje, privatni poduzetnici u zemlji koja je pred ekonomskim krahom. Od novinskog teksta ne možete više očekivati.

Ana Penović, glavna urednica Plana B


Predgovor




Menadžer kvantnog dobaDa pogodimo: život kakav danas živite niste ni približno očekivali pred de-setak godina? Roditelji vas ne razumiju? Događaji od pred samo tri ili če-tiri godine čine vam se kao pradavna povijest, a odustali ste od pokušaja predviđanja što bi se moglo dogoditi za godinu ili dvije? Ne očajavajte. S vama je sve u redu. Niste jedini koji se sve teže snalazi, a odgovorno tvrdi-mo kako će biti sve gore. Ili bolje? Ovisi samo o vama...

Što ste prvo pomislili kad vam je za oko zapeo naslov ove knjige? Što sma-trate sadržajem primjerenim priručniku za “menadžere novog kova”? Tisuću savjeta kako se brzo i jednostavno obogatiti? Moderne znanstvene tehnike hipnoze potencijalnih kupaca? Nešto “internetski”? Što god da vam se trenut-no vrzma po glavi na tu temu, zabilježite. Odmah i sad. Jednostavno, uzmite neki papirić, zapišite prvih par riječi, koncepata ili rečenica koje približno od-govaraju na postavljeno pitanje i od sada ga koristite kao kazalo za stranicu na kojoj pauzirate čitanje. Ako se, kako knjiga bude napredovala, sa svakim pojedinim poglavljem ne bude povećavala udaljenost između tih par očekiva-nih koncepata i stvarnih tema koje knjiga obrađuje - svakako nam se javite na e-mail adresu [email protected]. Nekako ćemo vam se odužiti.

Ne šalimo se. Stvarno zapišite što od očekujete od ove knjige. Znamo da vam to sad zvuči kao nevjerojatna gnjavaža, ali jamčimo da će vas ova igrica zabavljati do samog kraja. Zapišite sve čega se sjetite; što više, ali i tri prave riječi bit će dovoljne. Jeste?

“odgovorna osoba”Da se vratimo na temu: što je uopće za vas “menadžer”? Osoba u poslov-

nom odijelu s telefonom u ruci? Direktor? Preplaćeni tiranin koji bezočno prisvaja plodove tuđeg rada gazeći po leševima? Možda. U nekom užem smislu riječi, donekle bismo se čak i složili. No otkrit ćemo vam tajnu: svi smo mi menadžeri. Svojih života, svoje vlastite, privatne, osobne realnosti. U nekim smo, ne tako davnim vremenima još i imali pravo na alternativu: gurnuti glavu u pijesak, pustiti struji da nas nosi i odmahivati rukom na sve dobrohotne pokušaje uvjeravanja kako bi nam bilo bolje da što prije preuz-memo stvar u svoje ruke. S time je gotovo. Izbora više nema. Evolucija je neumoljiva. Prilagodi se ili stani u red za istrebljenje.

Pretpostavljamo da je u vašem rječniku “menadžer” neka vrsta direktora: osoba koja upravlja idejama, proizvodima, novcima, konceptima, ljudima, nji-hovim radom i ostalim potrebitim resursima kako bi koordinirala stvaranje nekog oblika nove vrijednosti. Dakle, pojam menadžera ima ekonomski kon-tekst, a ekonomija je prvenstveno društvena disciplina - budući da je cijena svakog proizvoda, pa čak i vrijednost novca kao takvog, gotovo isključivo


12

ovisna o stavu većine. Proizlazi da je za osobni ekonomski, a samim time i menadžerski prosperitet, ključna analiza društva i vrijednosnih temelja na kojima se ono bazira.

Sada, više nego ikada. Zadnjih su godina stvari na ovom polju potpuno uskovitlane. U tijeku je nevidljiva revolucija, globalna promjena kakva se do sada u povijesti dogodila samo jedanput. Prethodna je trajala stoljećima i bila krvava. Ovog puta, srećom, ne očekujemo istu razinu nasilja, ali nećemo vam lagati - prijelazni će period za mnoge biti vrlo bolan. Želimo li shvatiti potre-se današnjice i izazove budućnosti, vratit ćemo se u prošlost. Davnu prošlost. U prapočetke civilizacije.

U početku bijaše riječ.(Priznajte da ovo niste očekivali. Zadnja je šansa da pronađete neki papirić

i zapišete što očekujete od modernog priručnika za menadžere. Ovdje kreće rollercoaster. Nećemo vas više upozoravati.)

Svemir kao rukotvorinaTisućama je godina osnovna premisa većine društvenih uvjerenja bila ka-

ko je svijet, svemir i sve u njemu, stvorio nekakav Bog. Ovisno o tome gdje dođete i koga pitate, Stvoritelj ima različita imena. Proces nastanka je u ne-kim kulturama bio trenutan (podrazumijevan), a negdje trajao točno sedam dana. Negdje je za sve zaslužan jedan i jedinstven, svemogući Bog, a negdje cijela plejada manjih i većih božanstava s jasno podijeljenim resorima djelo-vanja. Svi ti dodatni detalji nisu bitni. Ključno je samo uočiti kako u središtu ranih pokušaja pojašnjenja procesa Kreacije redovito sjedi Veliki Majstor koji je, baš kao što drvodjelac od stabla napravi sjedalicu, na neki način stvorio i oblikovao svijet te dekretom donio pravila po kojima se on ponaša. Ukratko: svemir je jedna velika Stvoriteljeva rukotvorina, baš kao i zakoni po kojima se sve oko nas ravna.

Tipično, dobri će se među nama nakon smrti susresti sa Stvoriteljem i dobiti priliku iz prve ruke, na nebeskom simpoziju sa Stvoriteljem kao po-časnim predavačem, saznati zašto su stvari takve kakve jesu. No dok smo na zemlji, živi i (relativno) zdravi, ne moramo se brinuti oko detalja. Stvoritelj je već sve postavio na noge i aktivno nadgleda vlastitu Kreaciju. Na nama je samo da mu udovoljimo. Pokušavate li proniknuti ili promijeniti Njegova pravila, prilagoditi Njegovu volju ili tražiti načine da sve skupa elegantno ignorirate i smislite načine kojim biste izveli nešto što nam Stvoritelj očito nije imao namjeru omogućiti (letjeti, na primjer)... eh, to nije baš društveno popularno. Tvrdite kako se Zemlja vrti oko Sunca ili kako je čovjek rezultat prirodnog procesa evolucije, a ne svjestan dio Stvoriteljeve nakane? Sretno. Bez obzira na količinu neoborivih dokaza kojima raspolažete, izazivati Stvo-ritelja na dvoboj počesto bijaše društveno pogibeljno.

No, malo po malo, dugotrajno i bolno, Znanost je odnosila pobjedu. Najvi-še stoga jer je praktičnija, korisnija i upotrebljivija. Omogućuje predviđanje.



Smanjuje strah od nepoznatog i omogućava pravovremenu reakciju. Mnogo je bolje u srijedu znati da će za tri dana pljusnuti kiša jer se “atlantska naobla-ka premješta prema istoku” nego se probuditi u subotu i nemoćno promatrati potop.

Svemir kao glupi automatI tako je, korak po korak, Znanost s trona svrgnula Stvoritelja. Newton

je objasnio gravitaciju, Kepler izračunao brzinu kretanja planeta, Maxwell definirao elektromagnetizam, velika su se otkrića nizala sve brže i brže. Čak i ako još uvijek nemamo sve odgovore, znamo kako je to samo pitanje vre-mena. Znanost još uvijek nije u stanju iz osnovnih neživih elemenata stvoriti život ili objasniti kako je točno Svemir nastao, pa na tim poljima Stvoritelju još uvijek ostavljamo nešto prostora za djelovanje, no ideja je jasna: čak i ako Stvoritelj jest kreirao pravila, dokle god su ona predvidljiva i nama dobro po-znata - više ga ne trebamo. Veliki je Majstor odradio svoje i otišao. Na nama je red. Objektivno ćemo sagledati svaku stvar, sjeckati je na sve sitnije i sit-nije pojedinačne, odvojene komade, i kad jednom budemo za svaki od djelića u detalje znali kako radi, shvatit ćemo i cjelinu. “Objektivnost”, “dedukcija” i “analitičnost” vladaju.

To je mentalna slika svijeta koja danas prevladava u našem društvu. Svi-jet je “objektivan” i “materijalan”. Stvari su takve kakve jesu samo zato što određene materije imaju određene karakteristike koje se ponašaju na jasan i predvidljiv način. Ako je zakazao motor automobila, zasigurno za to postoji objektivan razlog. Pao avion? Ista stvar. Dva i dva su četiri. Onaj tko većem broju ljudi otme više novaca bit će bogatiji. Promatrali vi neki događaj ili ne, molili se, nadali, brinuli ili ne radili ništa od toga - rezultat će biti isti. Uvijek postoji točan odgovor. Najbolja strategija. Pobjeđuje onaj koji bolje upozna pravila i pametnije ih upotrebljava kako bi stekao prednost nad prirodom i drugim ljudima. Stvoritelj je konceptualno odbačen, a svemir je puki glupi automat koji, poput kakve stare video-igre, slijepo i predvidljivo prati nekoć davno određena, fiksna i nepromjenjiva pravila igre.

Nije li to divno? Tako opuštajuće predvidljivo. Ostaje samo jedan problem: ako Znanost stalno napreduje i omogućuje

nam da sve preciznije predvidimo ishode različitih događaja, zašto nam svi-jet sve više izmiče kontroli? Stoljetne društvene strukture pred nosom nam se raspadaju, spajaju, nestaju i pomiču, ljudi su sve zbunjeniji i nesretniji, a tjeskoba galopira. Umjesto da je svijet sve transparentniji, sigurniji i pred-vidljiviji, opći je dojam kako je proces upravo suprotan! Gdje smo pogriješili?

Samo su dvije mogućnosti: ili (1) još uvijek nismo pohvatali sva pravila i parametre okoline, ili (2) svijet jednostavno - nije objektivan. Kladite se na ovo prvo? Nastavite onda razvijati sve snažnija računala za sve preciznije simulacije i predviđanja meteoroloških promjena, vrijednosti dionica, tržišta nekretnina i rastućih kineskih rezervi zlata. I ne brinite, još uvijek ste u ve-


ćinskom, ali bojimo se, dugoročno gledano - gubitničkom taboru. Pitate se tko ima moć zabiti svemogućoj Znanosti glogov kolac u srce? Ironično, ali istinito: nova vrsta Znanosti. Kvantna fizika.

Kvantno dobaDobrodošli u svijet čudniji od Alisinog, koji se nalazi apsolutno svuda

unutar i oko nas. Sve što trebate napraviti da biste ušli u potpuno kvantno ludilo jest nastaviti raditi ono što Znanost najbolje radi: sjeckati i sjeckati objekte u sve sitnije komadiće, dok u jednom trenu ne dospijete do samog atoma. Interes za proučavanjem najmanjih građevnih elemenata svijeta je logičan: svojstva koja uočimo u ovoj domeni jamačno će se na neki način pre-slikati i na sve veće strukture koje ih sadržavaju. Kao što je dvorac napravljen od plavih LEGO kockica i sam iste boje.

Pa ipak, prije nego što pokucate atomima na vrata - pripremite se na izne-nađenja. U kvantnoj fizici, odnosno fizici koja se bavi seciranjem i proučava-njem atoma i drugih, još sitnijih čestica, objekti iz nekog čudnog razloga nisu jasno unaprijed određeni. Objekti su vjerojatnosti. Na neki čudan način izgle-da kao da nisu precizno određeni, nego predstavljaju različite vjerojatnosti, mogućnosti i opcije. “Mogućnosti”, kažete vi? Mogućnosti čega?

Krivo pitanje. Pravi je upit “koga”, a ne “čega”, jer odabir - radite vi! Pro-matrač. Isti onaj kojeg “objektivna” znanost tako rado naziva “pasivnim”. Kvantna je fizika neopisivo kompleksna, ali u najkraćim crtama finalni je za-ključak sljedeći: dok mirno sjedimo i ne obraćamo pažnju ni na što, oko nas se prostiru valovi mogućnosti. Čim na neku od tih mogućnosti obratimo pozor-nost, fokus ili misao (!), val mogućnosti se raspada i poprima fiksni oblik - i to baš onaj koji ste odabrali. Pošto se to događa sa svim najsitnijim česticama od kojih je svijet sazdan, logičan je zaključak kako ni svijet u cjelini ne može biti potpuno objektivan, jer ga sam promatrač oblikuje. Svakog dana, svakim trenutkom, svakim pogledom, idejom, emocijom, intuicijom ili mišlju kreira-mo svjesno i potpuno osobno iskustvo, raspadajući kvantne valove različitih mogućnosti i pridajući im konkretne oblike. I tko je onda Stvoritelj? Vi. On. Ja. Oni. Svi mi zajedno, i svi mi istovremeno!

Mislite da smo poludjeli? Ne krivimo vas. I Einstein se opirao ovim ide-jama, a svoje je primjedbe na valni svijet sazdan od vjerojatnosti prekrasno sažeo u poznatoj rečenici “Bog ne kocka”. Richard Feynman, dobitnik Nobe-love nagrade za kvantnu elektrodinamiku, javno je priznao kako “nitko ne razumije kvantnu mehaniku”. Pa ipak, istina je neumoljiva, a Znanost nam iz dana u dan donosi sve više i više dokaza koji samo upotpunjuju našu novu, kvantnu sliku svijeta.

Pretpostavimo na trenutak da je ovo točno. Kakav bi bio svijet ako doista ne postoji čvrsta granice između objektivnog i subjektivnog? Što je s odvo-jenim objektima, koliko su oni doista neovisni jedan od drugog ako ih pro-žimaju isti kvantni valovi mogućnosti? Ako nisu odvojeni, već su doista dio



jedne te iste cjeline koja ovisi o tome čemu vi i vaš susjed, prijatelj, kolega, prodavačica, neznanac i policajac pridaju pozornost, kakvog smisla ima biti pohlepan, bahat, sebičan i neugodan prema okolini? Kome doista kradete i kome se stvarno osvećujete ako tim odabirom istovremeno trujete sustav čiji ste integralan dio? I zašto odmah pada na pamet usporedba s uriniranjem u bazen u kojem plivate?

Nemoguće je ovo shvatiti u potpunosti na općem, apstraktnom nivou. Previše je uvrnuto i nevjerojatno. Stoga možda radije razmislite o tome na mnogo jednostavniji, posljedični način: kako god da se odlučite ponašati, ka-ko god da se poželite prema svijetu postaviti, taj će vaš stav predstavljati osobnu sliku prema kojoj će svijet na vas reagirati. Što god da odlučite biti, okolina će to prihvatiti kao činjenicu. Time oblikujete odnos okoline prema sebi ili, ako baš tako želite, kreirate vlastitu realnost koja sama sebe učvr-šćuje i postaje novi “prirodni zakon” vašeg osobnog doživljaja. Vrijedi i na društvenoj razini: ako je većina ljudi pohlepna - svijet je pohlepan, jer svijet predstavlja odraz kvantnih odabira i mentalnog fokusa većine, pa pohlepa postaje društveno sveprisutna. I suprotno, kad bi se prema pohlepi većina odnosila s istim prezirom i gađenjem koji gajimo prema (recimo) ideji robo-vlasništva, kvantni val nositelj pohlepne opcije se nikad ne bi materijalizirao.

Ovakva slika svijeta predstavlja fundamentalnu promjenu društva i doga-đa se - sad i ovdje. Nitko od nas nije žrtve okoline. Svi smo mi Stvoritelji naj-prije osobne, a samim time i zajedničke realnosti. Nemoguće? Shvaćamo vaš pogled: pa ja sam tek jedan mali beznačajni stvor na sitnom kamenčiću koji se vrti oko jedne manje zvijezde na rubu jedne od beznačajnijih galaksija ovog pregolemog Svemira. Stvarno? Citirat ćemo vam jednog zanimljivog čovjeka: “I kad vjerujete da možete, i kad vjerujete da ne možete - uvijek ste u pravu”. Einstein? Gandhi? Ne. Henry Ford. Menadžer, ne filozof ili fizičar. Gandhiju, pak, možemo zahvaliti ništa manje kvantnu misao: “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”. Oni su shvatili koncepte Kvantnog doba. Do njih su došli iskustveno i intuitivno, a kladimo se da nisu ni slutili kako će ih u tim razmi-šljanjima jedan dan podržati i perjanica “objektivne” Znanosti - fizika.

--- * ---I kakav je onda menadžer novog kova? Kvantan. Ne želite preuzeti odgo-

vornost za svoj život i postupke? Žao nam je, nemate izbora. Nikad ga niste ni imali, samo toga niste bili svjesni. Znanost je to nepobitno dokaza. Cijeli svemir ovisi o tome da vi osobno, odmah, sad i iz ovih stopa počnete donositi prave odluke. Prestanite cendrati, pronalaziti izgovore, žaliti, prigovarati i gledati na posao ili bilo koji drugi dio vlastitog života kao na nužno zlo! Niste žrtva, već Stvoritelj. Svoje realnosti, svojeg života, svojeg svemira. Prestanite se skrivati. Dignite glavu, udahnite duboko, nasmiješite se i započnite proces aktivne ko-kreacije; zajedničkog Stvaranja boljeg svijeta današnjice.

Pazite, današnjice - ne sutrašnjice! Počnite odmah, a ne u ponedjeljak ili prvog u sljedećem mjesecu. Već nas od sutrašnjeg dana dijeli nekoliko sto-


16

tina ili čak tisuća kvantnih odabira svakog od nas šest-sedam milijardi ljudi na planeti, pa samim time sutra ne postoji - jer ga još nismo stigli napraviti! Sadašnji trenutak traži vašu pažnju. Uključite mozak, počnite misliti, birati, djelovati, opažati, napravite ga boljim, nezaboravnim i neponovljivim - za sebe i za sve nas zajedno.

Privatno ili poslovno, osobno ili društveno, izvana ili iznutra, ja ili mi, go-re ili dolje - potpuno je svejedno. Hijerarhije padaju, razlike blijede, a granice nestaju. Proces je započeo i nezaustavljiv je. Menadžeri smo svi, a izbori su samo i isključivo vaši.


Menadžer novog Kova




Proleteri svih zemalja...Ako sav pravi posao padne na zaposlenike, partnere i kooperante, zašto su onda menadžeri toliko cijenjeni i plaćeni? Odgovor na to pitanje saznat će svatko tko se u taj posao upusti, a ironija je sadržana upravo u tome što su menadžeri dobro plaćeni zato što ih je malo, a malo ih je jer se mnogi istinski talenti za taj posao - ne usude niti isprobati ga

Odmah na početku - pripremite se na šok. Uskoro slijedi rečenica koju ne smijete glasno izgovarati na javnim mjestima, a ozbiljno riskirate život uzviknete li je unutar kvartovske birtije, na nekom od nadolazećih prediz-bornih okupljanja ili koncertu nekog od domaćih velikana uglazbljene do-moljubne šund-folk poezije. Spremni? Čvrsto sjedite? Evo ide... Karl Marx je bio u pravu.

Dobro, istina, taj je blagoglagoljivi mislilac mnogo toga rekao (a bogme i napisao), nije baš sva ta njegova litanija izdržala test vremena, a i bez-brojne su žrtve pogrešne interpretacije njegovih umotvorina, no ishodište se njegovih analiza telegrafski može sažeti na sljedeće: postoje dvije vrste ljudi – bogati i siromašni. Na prvi ih je pogled gotovo nemoguće razlikovati (dvije ruke, dvije noge...), no klica je u tome što ovi prvi kontroliraju sredstva za proizvodnju, zbog čega se kupaju u magarećem mlijeku, dok oni drugi gladuju, ulijevajući im isto to mlijeko u kadu. I ne mogu si pomoći. Bogati ih za njihov rad plaćaju toliko malo da im to ne pokriva ni troškove prehrane, a o zdravstvenom, mirovinskom, ljetovanju i ostalim divotama da i ne govori-mo. Zgurani u kut, bez novca i vremena, siromašni ni na koji način ne mogu steći, nabaviti, iznajmiti ili na bilo koji drugi način priskrbiti sredstva za proizvodnju, te su stoga trajno osuđeni na članstvo u klubu siromašnih, a na sveopće oduševljenje onih prvih, koji se konačno mogu fokusirati na posao dodatnog bogaćenja.

Iz perspektive devetnaestog, ali i većeg dijela dvadesetog stoljeća, iz ovog depresivnog opisa pozicije potlačenih teško je pronaći izlaz. Kako radnik na pokretnoj traci neke željezare, tvornice automobila, rudnika ili bilo čega dru-gog može pokrenuti vlastitu proizvodnju? Teško i nikako. Ne može priskrbiti sredstva za proizvodnju: tvorničku halu, rudarsko okno, visoke peći, pokretne trake, kotlove, pijuke, alate. Sve to košta mnogo tzv. “kapitala”, što bogate čini nedodirljivim “kapitalistima”, a ove druge sve više i sve jače gura na marginu društva.

Čitava je ta situacija tijekom duljeg razdoblja rezultirala i sociološkim fe-nomenom: obespravljeni se već toliko dugo nalaze u potlačenoj poziciji da su već odavno potpuno prestali razmišljati o tome kako da se “uzdignu” u gornju klasu. Jer da se to može, reći će vam mnogi od njih, to bi već netko i napravio.


20

Usluga kao proizvodSrećom, u zadnjih su se stotinjak godina okolnosti promijenile. Vratimo se

na misao s početka teksta: “bogati su bogati jer kontroliraju sredstva za pro-izvodnju”. Proizvodnju čega? Što je uopće proizvod? I koja nam to “sredstva” za njegovu proizvodnju trebaju?

Istina je, ponegdje se stvar nije previše promijenila. Želite li proizvoditi automobile, pa čak i obične kućne žarulje po tržišno prihvatljivim cijenama, a nemate novca za “kapitalna ulaganja” (čitaj: pokretanje proizvodnje), prije nego što zasučete rukave - najprije ukalkulirajte osvajanje nekoliko sedmi-ca na lotu, jer jedna vam gotovo sigurno neće biti dovoljna. No ako je išta unutar kategorije “poslovnih trendova” s kraja dvadesetog stoljeća zaslužilo Oskara, onda je to upravo tranzicija s proizvodnje na usluge. Danas je sve češće “proizvod” zapravo usluga, a za pružanje usluga najvažnije sredstvo za proizvodnju posjeduje svatko od nas: ono se zove – mozak.

Dopustite da vam to ilustriramo primjerom. Kao osoba koja je tijekom protekle dvije godine radila na projektu gradnje obiteljske kuće, autor je ovih redaka, a inače potpuni građevinski analfabet, od različitih ljudi zahtijevao različite usluge. Zidari, keramičari, vodoinstalateri, električari, farbači, kopa-či, betoneri, fasaderi... - mjesecima su se redali na maloj građevnoj katastar-skoj čestici. Znate li tko mi je od te silne armije majstora i majstorčića ostao u najugodnijem sjećanju? Parketar. Pa što onda, reći ćete vi sada? Pa, vidite, zanimljivost je u tome što ta konkretna tvrtka za instalaciju podova zapravo ne postavlja parkete, niti ih prodaje, niti ih lakira, niti ih ima na skladištu, niti ih dostavlja. Za sve to imaju vanjske djelatnike, partnere, kooperante, postav-ljače, farbače i sve ostale potrebite karike u lancu, a njihova je specijalnost “samo” briga da posao prođe glatko i na zadovoljstvo naručitelja. Donesu vam uzorke, ponude cijenu, klimnete glavom i vratite se s novcima deset dana kasnije. Sve riješeno. Naivno pitate “može li malo tamnije”, a oni dignu telefon i promrmljaju nama laicima neshvatljivu šifru poput “jel’ imaš 120 kila vodene wenge B-28”, da bi nakon petnaest sekundi zaključili kako “može tamnije, ali za 20 kuna više po kvadratu”.

Bavite li se poslom postavljanja podova, vjerojatno sada grcate od smijeha komentirajući kako nas je taj mutikaša oženio za dodatnih 15 kuna po kva-dratu, jer svi znaju da je taj lak jedva malo skuplji od običnog, ali otkrit ćemo vam tajnu – niti svi to znaju, niti je to važno, niti bismo se mi sjetili uopće bez takvog oblika stručne pomoći razmišljati o tamnijem gazištu. Iz perspek-tive naručitelja, sredili su nam pod koji bolje izgleda, za razliku u cijeni koju smo bili spremni platiti.

Sam svoj majstorNadamo se da već pomalo vidite kamo ciljamo. Recept je zapravo brutal-

no jednostavan: odaberete neki posao koji vam se sviđa, posvetite mu se u potpunosti, odrađujete ga najbolje što možete, okružite se dobavljačima, koo-



perantima i svima ostalima koji vam mogu u tome pomoći, te nudite tržištu kompletno rješenje. Prodajete uslugu integracije djelića u suvislu cjelinu.

Ne biste vjerovali koliko vam malo novca treba za početak. Osnivanje obr-ta je jeftino, mnogi će vam dobavljači dati robu s odgodom plaćanja, s raba-tom za daljnju prodaju, popustima na količinu i besplatnom dostavom, jer njihov je fokus drugačiji. Oni prodaju parkete i trude se u tome biti najbolji. Vi ih instalirate i tražite dobavljača koji ima dobre cijene, dobru uslugu, po-uzdan je i shvaća da mu nije u interesu nasamariti vas. Jer inače vi sirovinu kupujete od drugog.

Situacija je još zanimljivija kada nudite intelektualne usluge. Radite web stranice? Izvrsno! Prosurfajte malo domaćim webom i za pet minuta naći će-te hrpicu web stranica domaćih korporacija koje su loše odrađene. Pošaljete li voditelju marketinga ili direktoru takve tvrtke dopis “poštovani, ja sam Ante i u slobodno vrijeme radim web stranice”, gotovo je sigurno da nikada nika-kav odgovor nećete dobiti. Javite li mu se, pak, pristojim e-mailom u kojem kažete kako ste pregledavajući njihov web uočili brojna mjesta za poboljša-nja, pa to ilustrirate što konkretnije i preciznije, objasnite kako bi se redizajn pozitivno odrazio na prodaju, te ponudite izradu besplatnog, neobvezujućeg idejnog rješenja iz vaše radionice – i značajno ste povećali vlastite šanse da osvojite sastanak s nadležnom osobom. Put je otvoren.

Pazite samo da ponudite kompletno rješenje: dizajn, programiranje, ho-sting, obuku, dokumentaciju, održavanje, pa možda čak i (barem za prvo vrije-me) pisanje vijesti za njihov novi site ili prekucavanje podataka iz kataloga u bazu podataka. Ne kažemo da to morate raditi sami! Dapače i dakako, najbolje je kada dizajn radi dizajner, programiranje programer, a vijesti novinar; vaš je zadatak da posao u cijelosti predstavite klijentu, dogovorite faze, rokove i cijenu, pratite i koordinirate izradu, te po završetku posla – naplatite posao i honorirate ostale sudionike.

Čestitamo! Postali ste menadžer. Ako je klijent zadovoljan, pred vama je blistava budućnost.

rujan 2007.




Kroćenje goropadnostiUnutar domaćeg poslovnog miljea brojni su poklonici ideje da u siromaš-nom društvu poput našega samo pohlepa može donijeti neke suvislije poslovne rezultate, ali oprez: upravo stoga što smo na ovim prostorima stoljećima sustavno pljačkani i omalovažavani – senzibilitet nam je na nepravdu vrlo izražen. Uzdati se u pohlepu ubrzano postaje oblik kamika-za-menadžmenta

Svi znamo da firme, korporacije, tvrtke, obrti, dionička društva i ostali slični “privredni subjekti” postoje kako bi – zarađivali novce. Zarada, ili dobit, kako se to popularnije naziva, u najgrubljim je crtama razlika između prihoda i troškova. Želimo li povećati (trik: recite “maksimizirati” umjesto “povećati” kada želite izgledati ekstra pametni) dobit, sve što treba jest na bilo koji mo-gući način povećati prihod i smanjiti trošak. Logično, zar ne?

Savršeno logično. I ne radi. Barem ne više. Prije pedeset godina, kada je zahvaljujući planskom gospodarstvu postojala u cijeloj državi valjda jedna jedina tvornica aluminijske folije (ili bilo čega drugog), a uvoz je bio strogo reguliran, zaključak iz prvog paragrafa teksta donekle je bio smislen. Proi-zvodite to što već proizvodite, trudite se raditi što jeftinije (i lošije ako tre-ba, jer nije važno), cijenu odredite prema metodi “koliko možemo ovo čudo naplatiti a da ga se ljudi još uvijek ne moraju odreći nauštrb kruha”, punite police i... ide. Ništa lakše.

Danas dotični pristup više ne bismo rado preporučili. Umjesto toga, po-zvali bismo vas da razmislite o alternativnoj strategiji koja možda na prvi po-gled nije toliko logična, barem ne na razini osnovnih matematičkih operacija, no dugoročno je svakako isplativija, a može se sažeti u jednu jedinu riječ: ve-likodušnost. Budite velikodušni prema klijentima, budite velikodušni prema zaposlenicima, budite velikodušni prema partnerima, poštarima, taksistima, suradnicima, dostavljačima, mačkama lutalicama i slučajnim prolaznicima. Budite velikodušni - i svijet će vam uzvratiti osmijeh.

Umjesto pohlepeGlupost? Shvaćamo, vi ste jedan od onih koji vjeruje u tvrde brojke. Po-

šteno. Recite nam ovo: koliko vas košta odlazak nekog djelatnika iz tvrtke? Trik pitanje, priznajemo, jer odgovor ovisi o tisuću parametara, no evo, po-jednostavnimo situaciju, pa pretpostavimo da nije riječ o ključnoj figuri vaše buduće multinacionalne tvorevine, nego da je to jedan običan... pa, recimo... skladištar u vašem veleprodajnom centru bijele tehnike. Taj posao barem svatko može raditi, zar ne?

Odlično, dakle skladištar vam je dao otkaz. Dajete oglas za upražnjeno rad-no mjesto (rok prijave dva tjedna), stiže nekoliko stotina prijava koje netko


24

iz vašeg upravljačkog tima valja barem površno preletjeti i suziti na desetak najizglednijih kandidata (dva dana posla), kontaktirati finaliste i dogovoriti s njima sastanak (još dva-tri sata), vrlo vjerojatno formirati komisiju za zapo-šljavanje koja će par dana ostajati iza radnog vremena jer neki od kandidata još uvijek rade u drugim firmama pa ne mogu kroz jutro (još nekoliko dana po sat-dva dnevno), a koja će na osnovi šture biografije i kratkog razgovora pokušati zaključiti je li kandidat za posao pošten, temeljit, marljiv i pouzdan (što je kratak sinopsis Nemoguće misije 5). No, razmislite li malo, nema spa-sa – jer te su četiri karakteristike minimum koji se od skladištara očekuje. Slijedi dogovor o plaći, datumu početka radnog odnosa, uhodavanje u po-sao..., a treba li uopće to posebno naglašavati - tijekom prvih dva-tri mjeseca od novog se djelatnika može očekivati i poneka pogreška u obliku pogrešno isporučenog proizvoda (odmah pomnožite kolonu “transportni trošak” s tri), ponekog minusa na prvoj inventuri...

A kako je do toga uopće došlo? Lako moguće zbog nekog posve trivijalnog detalja kao što je odbijanje povišice starom skladištaru u visini od 500 kn. Ili uskraćivanje slobodnog dana kad mu je to bilo iznimno važno. Dakako da ste mu to odbili, jer plaće su trošak, slobodni dan je trošak, a trošak smanju-je dobit, zar ne? Da, no kada razmotrite trošak alternativnog rješenja (trik: “kompetitivni trošak”, kad vas netko pita), lako bi se moglo pokazati da ste za cijenu zamjene starog i pouzdanog djelatnika mogli plaćati traženu povišicu tri do četiri godine, dati dva slobodna tjedna – i još uvijek biti u plusu. Vri-jednost rizika sadržanog u mogućnosti da novi skladištar neće biti dorastao zadatku ukalkulirajte sami.

Stvar je još mnogo, mnogo gora kada nije riječ o radnom mjestu koje se tako lako da upotpuniti objavljivanjem oglasa. Vaš voditelj prodaje osobno poznaje klijente, za svakog od njih ponaosob zna je li mu draže dobiti 2% dodatnog rabata na avansno plaćanje ili besplatnu dostavu, ljudi iz marke-tinga znaju tko su im kupci i na kakve poruke reagiraju, te kako uskladiti korporativni identitet s vizualno upečatljivom TV reklamom koja će polučiti uspjeh, a direktor financija vjerojatno jedini shvaća u detalje na koju se foru lani smanjila porezna obveza kroz transformaciju kapitalne investicije u ope-rativni trošak. Želite ih zamijeniti? Sretno...

Prijeđimo sada na drugu stranu jednadžbe, onu “prihodnu” u koju ulaze kupci, klijenti, partneri ili kako već god zovete sve te ljude koji plaćaju za vaš proizvod i/ili uslugu. Klasičan pristup kaže: da biste na njima zaradili što više, treba im prodati što skuplje, a pri tome potrošiti što manje. Dakle, što viša cijena, uz što manje dodatnih usluga, poput dostave, podrške, reklamnih materijala, pozivnog centra, izlazaka na teren, konzultacija, reklamacija... I što se na koncu dogodi poštovateljima takvog pohlepnog pristupa? Kupci odu negdje drugdje. Toliko je jednostavno. Dakako, uvijek možete slijediti Ego-koncept oblika “pih, na svakoga koji ode naći ću dva nova” ili, u nas još popularniju metodu Tihe-odgode po principu “šuti, šuti, za sada je dobro, a o



novim uslugama ćemo brinuti kad počnemo gubiti kupce”; no znate u čemu je problem – tada je uglavnom kasno.

Onima doista ambicioznima ostavljamo za domaći zadatak kalkulaciju (trik: “elaborat” umjesto “kalkulacije” za potrebe komunikacije s okolinom) pod naslovom “Koliko nas košta svaki novi klijent”. Nije teško: zbrojite sve troškove marketinga, onog dijela prodaje koji se bavi novim kupcima, tele-fonske prodaje, letaka, plakata, promotivnih akcija, štandova, hostesa, spon-zorstva, nastupa na sajmovima... - i podijelite to s brojem novih klijenata koje ste dobili unutar istog razdoblja. Iznenadit ćete se. Jamčimo.

nije u šoldima sveNo “velikodušnost prema klijentima” ne znači nužno da ćete stalno raditi

na rubu isplativosti, baš kao što ni “velikodušnost prema zaposlenicima” ne znači da ćete im podignuti plaće koliko se to teoretski može. Velikodušnost ima brojne pojavne oblike. Nekim je zaposlenicima od novca važnije flek-sibilno radno vrijeme, ugodna radna atmosfera ili povremeno pokazivanje poštovanja od strane nadređenih – često je dovoljno da ih jednom tjedno po-častite kavom i pitate za zdravlje. Ili djecu. Kupcima je često od par postotaka dodatnog rabata važnije da im izađete u susret u trenucima krize, organizi-rate hitnu dostavu (kurirskom poštom, ako treba) kada im nakon vašeg služ-benog radnog vremena hitno i bitno zatreba neka manja količina vaše robe, ili da ih povremeno upitate jesu li zadovoljni vašom uslugom i kako bi je oni unaprijedili (trik: koristite termin “besplatni konzalting”, kad to prepričavate šefu). Nisu svi ljudi isti, a recept za uspjeh sadržan je u tome da ih poznajete i razumijete. No dokle god čista pohlepa caruje vašim umom – nećete ih ni poznavati ni razumjeti.

Istina je da neke od vaših kupaca definitivno ne zanima ništa osim novca, čak i na vlastite zaposlenike gledaju kao na amebe, poslove dobivaju preko veze premda imaju (blago rečeno) nekonkurentne cijene uz minimum dodat-nih usluga. No ako nas pitate, to nisu klijenti oko kojih treba graditi dugo-ročnu budućnost. Budući da i za njih vrijede temeljne postavke ovog teksta, svi će se ti pohlepnici uskoro ili promijeniti ili propasti. Prepoznajte li sebe u tom opisu, želimo vam ovo prvo. I to što prije.

Budite velikodušni prema drugima - i oni će biti velikodušni prema vama. Budite pohlepni - i udarit ćete nosom u zatvorena vrata kad to najmanje bu-dete očekivali. Pohlepa doista može djelovati kao optimalan poslovni model na neko kraće vrijeme u strogo kontroliranim uvjetima, ali dugoročno gleda-no, puko je samoubojstvo oslanjati se na nju.

listopad 2007.




dva u jednomSigurno ste već čuli savjet da treba razdvojiti privatni i poslovni dio života. U današnje doba, kada nam mobiteli i internet brišu granicu između ta dva svijeta, savjet iz prethodne rečenice vodi u smjeru psihijatrijske klinike i cjelodnevnog nošenja bijele košulje sa stražnjim kopčanjem

Svaki radno aktivan pojedinac (ili barem ljubitelj stripa o Dilbertu) vrlo brzo spozna kako su mnoge situacije u korporativnim sredinama nerijetko na ru-bu apsurda, no za ovu ćemo prigodu izdvojiti jednu koja je toliko uobičajena da je većina ljudi nikada niti ne primijeti.

Stvar počinje još u djetinjstvu. Sjećate li se možda rečenica poput “da, ta je učiteljica užasno stroga u razredu, ali je inače privatno divna i topla žena”? Kasnije to prijeđe u nešto poput “izvrstan momak, vrlo simpatičan, ali je gro-zan prema zaposlenicima” ili možda “na poslu je vrlo uredna i pedantna, ali doma... kao da je bomba pala”.

Potrudite li se mentalno vratiti u prošlost i potražiti izvore ovog čudnova-tog “privatno-poslovnog sukoba karaktera unutar jedne te iste osobe”, dosje-tit ćete se brojnih mudrih savjeta svojih roditelja, učitelja, prijatelja, kolega, šefova, podređenih i nadređenih koje ste godinama uzimali zdravo za gotovo, a upravo stimuliraju podvojenost ličnosti. Možda je u tom trenutku zvučalo kao “doma možeš biti neuredan koliko hoćeš, ali u razredu to nećemo toleri-rati”, kasnije je to vjerojatno postalo “baš me briga koliko mrziš kravate, na sastanke ćeš ih nositi”, a na koncu eskaliralo u “molim te, ne donosi svoje nervoze u ured”.

Dodajte tome i naputke o pravilnom poslovnom ponašanju koje dobivate u dnevnim apoenima, na primjer “neozbiljno je da naš direktor prodaje bude viđen na punk koncertu”, “nije ti mudro biti dobar s tajnicama i čistačicama, manje će te cijeniti”... i kad-tad ćete se i sami naći unutar zanimljivog proce-sa razvoja dvostruke “poslovno-privatne ličnosti”. Na poslu skulirana, prora-čunata ajkula koja mirno sjedi u kutu, minimalno komunicira s okolinom i samo gleda kako će nekome zabiti nož u leđa za dodatna 2% bonusa, no čim izađe iz ureda - energičan, nasmijan, druželjubiv, pun ljubavi i povjerenja za bližnje.

Psihijatri za opisanu situaciju imaju dijagnozu, a poslodavci samo riječi pohvale! Svoj ste karakter i ponašanje prilagodili zahtjevima posla kako biste maksimizirali osobni radni učinak? Svaka čast, kandidat ste za šefa odjela!

dr. Jekyll i mr. HydeKoja je od ove dvije osobe “prava”? Zanimljivo pitanje na koje je s vre-

menom sve teže odgovoriti. Kako godine prolaze, sve smo manje svjesni da koristimo različite obrasce ponašanja u svom privatnom i poslovnom dijelu


28

života, čak i kada se radi o suprotnim ispoljavanjima istog svojstva. Na poslu škrt, privatno velikodušan. Tamo hladan i rezerviran, ovamo srdačan i druže-ljubiv. Prema klijentima uslužan do servilnosti, kod kuće ne bi ni pepeljaru ispraznio jer “to je ženin posao”. Poznajete li nekog takvog? Da? Ako vam je to kolega, kako se ponaša kada se sretnete u gradu? Poslovno ili privatno? I gdje je uopće granica između ta dva svijeta u današnje vrijeme kada mobitel i internet omogućavaju rad od kuće? Kako to izgleda: dok pišete e-mail imate grimasu ubojice, a čim se dignete po čašu soka postajete sretni i veseli?

Ova uvrnuta situacija s vremenom postaje sve gora. Budući da je praktički nemoguće spriječiti interakciju vlastite poslovne i privatne strane, vrijeme nam je ograničeno na 24 sata dnevno, a posao ima tendenciju grabljenja sve većeg i većeg dijela tog kolača - uskoro spontano počinjete mijenjati hobije, interese, prijatelje, zanimacije... Više ne idete na punk koncerte, jer je to “nez-godno za osobu na vašem položaju”. Sve manje nosite odjeću koju stvarno volite, a počinjete nositi “poslovne uniforme” poput modrih odijela i pripada-jućih kravata, pa uskoro u ormaru više nemate ništa osim košulja (za posao) i trenirki (za po kući). Premda ste u prodaju došli iz tehnike, s vremenom sve slabije razumijete galopirajuću tehnološku podlogu proizvoda i usluga koje nudite, a sve više svojih mentalnih resursa fokusirate na pregovaračke strategije, da biste samo par godina kasnije i sami postali jedan od onih koje ste mrzili, a koji “klijentu obeća nemoguće i onda direktoru tužaka tehničare zbog nesposobnosti da to realiziraju”.

Spirala kolapsa postaje sve šira, dok na koncu više ni sami niste sigurni gdje završava dr. Jekyll a počinje mr. Hyde, pa ulovite sami sebe kako poslov-ne pregovaračke tehnike koristite na vlastitom partneru da biste se izvukli od pranja suđa. Bolesno?

Mirna reintegracijaNajblaže rečeno. Da stvar bude gora, rješenje postaje očevidno i gotovo

trivijalno kada uočite da nema “poslovnog mene” i “privatnog mene”. To je mit. Postoji samo jedan Ja koji ima svoje interese, želje, hobije i afinitete, a ništa od toga ni na koji način ne ovisi o tome pokazuje li sat u nekom trenut-ku radno vrijeme ili ne. Krenete li sebe prilagođavati poslu suprotno svojim željama, uskoro više nećete znati tko ste. Deset godina kasnije u ogledalu ćete ugledati nezadovoljnu i zlu spodobu, ogorčenu na cijeli svijet, koja ni sama ne zna kako je do toga došlo. Zvuči nevjerojatno, ali viđa se svaki dan.

Počne naivno. Želite više para, a to dolazi s povišicom koju dobijete ako napredujete na mjesto voditelja, gdje samo još treba ___ (ovdje ubacite nešto što ne želite). Drugi kompromis doći će neposredno nakon prvog, pa ga ne-ćete niti primijetiti. Treći ćete prihvatiti zbog službenog auta. Četvrti će biti nužnost u novonastaloj situaciji. Peti više nećete niti zvati kompromisom. Gotovi ste. Regrutirani i usrkani. Uskoro od svojih podređenih počinjete tra-žiti iste žrtve koje ste sami podnijeli - jer ako ste mogli vi...



Što napraviti? Lako reći, nešto teže učiniti: ako je “zahtjev posla” u su-protnosti s vašim željama i afinitetima, molimo vas - ne prilagođavajte se poslu, već radije pokušajte posao prilagoditi sebi. Nije moguće u ovoj firmi? Promijenite firmu! Nije moguće u ovoj branši? Promijenite branšu! Zamisli-te idealan posao za sebe i krenite u tom smjeru. Odmah! Jer svaka sekunda potrošena na posao koji vas ne ispunjava - izgleda poput dva koraka naprijed u slijepu ulicu. Duže će vam trebati da se vratite natrag kada dođete do zida i (što je još opasnije) bit ćete sve kreativniji u uvjeravanju samoga sebe da nema smisla vraćati se kad ste već prešli toliki put.

Smislite neki posao koji bi vas toliko silno veselio da biste se njime bavili iz pukog gušta. Posao koji bi bio hobi i istodobno hobi na kojem bi se mo-glo zaraditi. Budite kreativni. Budite jedinstveni. Budite najbolji u tome što radite, bez obzira koliko to opskurno možda zvučalo na prvi pogled. Širite horizonte. Nadopunjavajte se i usavršavajte, povezujte s istomišljenicima i (pogotovo) onima koji to nisu. Pogledajte stvari iz njihove perspektive. Či-tajte knjige o umjetnosti, matematici, filozofiji i povijesti sporta. Što god vas zanima i veseli.

Ustrajete li u tome - bit ćete jedan i jedinstveni Ja, vrijedan i nezamjenjiv, a ne serijski proizveden robot koji algoritamski precizno, šablonski izvršava pred sebe postavljene zadatke na unaprijed definiran način. Roboti su posluš-ni ne samo zato što su tako programirani, već stoga što brojni drugi, isti takvi roboti čekaju u redu da im preotmu posao.

Kakve li ironije: čitav život slušate kako morate biti marljivi i poslušni, a na kraju ispada da je dobitna kombinacija biti znatiželjan i neposlušan! Napraviti korak više u smjeru koji nitko ne očekuje. Razvijati se na vlastite, ostalima možda nezanimljive i neočekivane načine, pri tome uživati, i - ako je ikako moguće - od toga živjeti. Spojiti privatno s poslovnim. Hobi sa za-nimanjem.

Pazite samo da vas ne prepoznaju prerano. Na vodećim pozicijama korpo-rativnog svijeta ima mnogo više onih koji su shvatili ovu tajnu nego što to mislite. Zato i jesu tu gdje jesu. Govore o “žrtvovanju za posao”, ali sami u njemu uživaju i iznad svega - imaju oko za istomišljenike. Nađete li im se u blizini, možete im postati vrijedan suradnik ili žestoka konkurencija. Nema sredine. Na vama je da odaberete stranu.

studeni 2007.




Smrt konkurencijiBorbenost je odlična kvaliteta, ali još je prije dvije i pol tisuće godina le-gendarni kineski general mudro uočio i još mudrije zapisao u sveprisutnoj i često citiranoj knjizi da je prava pobjeda samo ona koju osvojite tako što bitku - izbjegnete

Svakako jedno od najškakljivijih pitanja koje odmah na startu zaskoči sva-kog pravog menadžera vrlo je banalnog karaktera. Može biti formulirano na stotinu različitih načina, ali kako god okrenuli, na kraju se svodi na: “Čime ću se ja to točno baviti?”. Doista, samo jedan posjet nekom od danas iznimno popularnih trgovačkih centara dovoljan je da vas baci u depresiju: police su pune svega i svačega, po (uglavnom) prilično pristupačnim cijenama, a od pokušaja da izračunate proizvođačev prihod - pa od vidljivo istaknute cijene odbijete porez, trgovačku maržu, transportne troškove... - oblije vas hladan znoj. Nema šanse da ćete tako atraktivnu i nadasve funkcionalnu peglu pro-izvesti za tako smiješne novce, a dakako, bude li kunu skuplja od modela nekog renomiranog proizvođača - ništa od posla.

Stvar je tek malo bolja ako ste do menadžerske pozicije stigli “iznutra”, polagano napredujući i uspinjući se korporativnim stepenicama Gigantske Korporacije d.d., da biste konačno sada, nakon godina borbe protiv unutraš-njeg i vanjskog neprijatelja, dostigli Sveti Gral menadžerstva, odnosno - do-bili odriješene ruke napraviti “što god vas je volja”. Samo da je profitabilno, dakako.

Krasno. Ali što? Pregledavanje ponude proizvoda i usluga direktne i indi-rektne konkurencije te, s vlastite strane, kalkuliranje svih pripadajućih troš-kova dizajniranja, proizvodnje, distribucije, promocije, pa na koncu dodavanje troškova na koje nemate nikakvog utjecaja (poput poreza, trgovačke marže...), dovodi nas na početak: jednostavno, bit ću preskup. Kako da uopće bez srama iznesem svoju ponudu klijentima? Čak i kada radim skoro bez zarade, još uvi-jek sam skuplji od renomiranog svjetskog proizvođača koji se gotovo svakod-nevno oglašava na najatraktivnijim (i najskupljim) medijskim prostorima, i očito to financira iz prodaje samog proizvoda. Kako je to moguće?

Uzmak umjesto pobjedePrije nego što zaronite u generalnu depresiju, otkrit ćemo vam jednu taj-

nu: ništa od toga nije posebno važno. Zaboravite konkurenciju. Odnosno, da budemo precizniji, konkurencija je iz perspektive menadžera uvijek na ovaj ili onaj način prisutna, i definitivno nije ugodna, no trik je u tome da mjerkate kako ćete je izbjeći, a ne kako je pobijediti.

Za početak, sama riječ “konkurencija” ima latinski korijen i doslovno znači “zajedničko traženje” ili “odluku da se trči u istoj trci”. Rješenje je - ne trčati u


32

istoj trci! Pazite: ne kažemo da je rješenje “ne trčati”, već “ne trčati u istoj trci”. Trčati. Ali u nekoj različitoj. Barem malo različitoj. Na pravi način različitoj. To je pravi izazov.

Reći ćemo vam otvoreno: ne možete tako lako napraviti bolju i jeftiniju peglu od one koja se masovno nudi na policama trgovina. Dobra vijest je da nema nikakvog razumnog razloga zašto biste to uopće radili. Koji bi bio vaš doprinos modernim peglačkim tehnologijama, odnosno, čak i da se odlučite proizvoditi pegle, po čemu bi vaša bila bolja od ostalih? Jeftinija? Teško, ali čak i da možete napraviti jednako vrijednu a jeftiniju peglu, za većinu situ-acija to bi bio pogrešan odgovor. Ili, još preciznije: pogrešno pitanje! Pravo bi pitanje bilo: “Po čemu bi moja pegla bila drugačija od svih ostalih”? Iako je odgovor “cijena” najčešće pogrešan, ako znate način na koji ćete je učiniti dovoljno drugačijom, a koji će korisnici znati prepoznati i cijeniti - naše naj-dublje isprike na demoralizirajućem uvodu. Slobodno pokrenite proizvodnju parnih glačala.

Nevjerojatna je činjenica da “biti drugačiji” ne mora nužno biti ni skupo, ni pretjerano komplicirano, već samo na pažljiv način inteligentno. U gotovo svakoj branši postoji neki element koji bi morao biti bolji, ili bi barem ljudi htjeli da je bolji. U domaćem ogranku građevinske industrije “kvaliteta” i “poštivanje rokova” slabe su točke. Želite li biti cijenjen graditelj ili izvođač tome srodnih radova, to su ujedno i točke na koje bi se trebalo fokusirati. Sve češće u zadnje vrijeme čujemo kako ljudi prilikom odabira bijele tehnike idu u trgovine za koje se pročulo da imaju pouzdanu dostavu i brz, jednostavan odziv na potencijalne reklamacije. Vjerojatno će perilica rublja iz takve trgo-vine biti nešto skuplja od one kupljene u lokalnog švercera, no za određen krug ljudi taj je dodatak cijeni vrijedan truda.

Linux i FirefoxBanke su također zanimljiv primjer. Sve češće čujemo kako je netko oda-

brao banku koja će se brinuti o njegovim tekućim primanjima prema intui-tivnosti sučelja internet bankarstva, kvaliteti pozivnog centra i brzini odziva na pitanja i probleme, a ne (kao nekada) prema naredbi poslodavca, udaljeno-sti kuće od najbliže poslovnice i prosječnoj gužvi na šalterima u satima kada nam je najzgodnije do nje doći. Jasno, ljudi koji nam povjeravaju takav odabir naši su kolege i prijatelji, mahom tehnološki osviješteni, mladi i dinamični - što u prijevodu znači “nemaju vremena ni za što - što već nije na netu”, ali svejedno... Činjenica što takvih ljudi ima, premda možda svega par postotaka u populaciji, čini takav poslovni model suvislim.

Uočite kako je “razviti intuitivnije web sučelje” (koje, ako je ikako mogu-će, radi i na Linuxu unutar Firefoxa) daleko, daleko jeftinije od “otvaranja mreže novih poslovnica”. Nije tu toliko stvar cijene, koliko fokusa. Nekim je korisnicima važnije da im internet bankarstvo radi pod Linuxom, nego da im je poslovnica ispod kuće. Možda ne predstavljaju većinu glasačkog tijela, ali



ako ih ima dovoljno - isplati se oko njih potruditi, jer to su vaši klijenti. I to je poanta cijele priče.

Put do privremenog monopolaNije toliko važno što radite, već kako to radite i kome to nudite. Sve je

manje mega-korporacija koje u svojoj ponudi imaju po jedan model od svega za svakoga. Nova je mantra “fokusiranost”. Želite se baviti završnim radovi-ma u građevinarstvu? Zanimljivo, ali još bi bolje bilo da to preformulirate u “postavljanje podova”. A tek bi prava fora bila kada biste to mogli pretočiti u “postavljanje najboljih laminatnih podova koje je svijet ikad vidio, s pet godina garancije na materijal i uslugu, te odzivom na probleme i reklamacije unutar jednog dana”. Ako nitko drugi nema takav poslovni model - čestitamo, ostvarili ste privremeni monopol. Samo još da informaciju o svom postojanju razglasite u pravim krugovima - i posla neće nedostajati. Nema veze što je možda tek mali, malecki djelić potencijalnih korisnika spreman platiti višu cijenu za takvu razinu usluge; dokle god je tržište dovoljno veliko, taj vaš djelić može biti sasvim dovoljan za razumno kvalitetno poslovanje.

Ukratko: fokusirajte se, pa se onda još malo fokusirajte, pa se nakon toga još malo više fokusirajte, sve dok doista od cijele šume ne budete mogli vi-djeti ništa osim stabla, a onda to jedno stablo okitite i ukrasite tako da bude najljepše na cijelom svijetu. I počnite prodavati ulaznice. Za stablo, ne za cijelu šumu.

Dakako, prije ili kasnije, konkurencija će se pojaviti. Zato i jesmo maločas vaš monopol nazvali “privremenim”. Ironično ali istinito, konkurencija će doći onoliko brzo koliko budete uspješni, a kada se to desi - molimo vas, ne upadajte ponovno u zamku “još bržeg trčanja u istom krugu”. Lako ćete u sebi prepoznati taj refleks koji se manifestira naglom željom za spuštanjem cije-na, “racionalizacijom poslovanja” (čitaj: otpuštanjima, smanjivanjima plaća i inim užasima), a koji iz perspektive imidža imaju upravo suprotan učinak: kao da kroz megafon izvikuju “nemam pojma kako da unaprijedim svoj proi-zvod, pa ću ga ugurati na mišiće, htjeli vi to ili ne”.

Takav koncept može raditi na kratke staze, ali dugoročno - ako nemate jasan fokus i niste sasvim sigurni što, zašto i (najvažnije od svega) za koga radite to što već radite... - pronađite neki drugi fokus ili krenite s promišlja-njem poslovne strategije od početka. Ponekad može biti bolno, ali alternative jednostavno - nema.

siječanj 2008.




Tko visoko leti - bolno padaVjerojatno već znate za tvrtke iz bliže ili dalje okolice iz čijih se primjera vidi da su nekoć svi htjeli ostvarivati svoja radnička prava, a danas ih svatko normalan zaobilazi u širokom luku. Kako do toga dolazi - poučna je pričica koju trebate što ranije usvojiti i shvatiti - kako se i vama ne bi oživotvorila

Često viđamo tvrtke koje naglo uznapreduju, postanu školski primjer gospo-darskog napretka regije u cjelini, a onda ubrzo nakon toga - još brže potonu. Površniji promatrač, analizirajući putanju do katastrofe, obično uočava samo simptome: počelo se nemilice trošiti, cijeli je menadžment dobio luksuzne automobile, tvrtka je sagradila novu, ogromatičnu poslovnu zgradu koja sada zjapi poluprazna, najnovija stavka na listi osnovnih sredstava je jahta koja služi za odmor poslovnim partnerima... Situacija postaje još zanimljivija kada od nekog - sada već bivšeg - djelatnika te tvrtke saznate da u zadnje vrijeme svi iz nje bježe kao da je ukleta, jer je tamo atmosfera preužasna i “ništa ne radi kako treba”.

Kako je to moguće? Ako doista u dotičnoj korporaciji curi med i mlijeko, a lova se razbacuje na sve strane - kako dolazi do toga da su zaposlenici neza-dovoljni, atmosfera zategnuta, printeri bez papira, a na hladnjacima za vodu sjede prazni spremnici? Da bismo ovaj fenomen objasnili u cijelosti, moramo se vratiti na samo njegovo ishodište, a to je - arogancija.

Poniznošću do uspjeha?!Nevjerojatno? Ma još gore od toga: glupo! Jer, krenete li čitati menadžer-

sku literaturu ili upišete tečaj poslovnog rukovođenja, pregovaračkih tehni-ka i prodajnih vještina, vaša će možebitna početna pretpostavka o tome da svaki pravi menadžer mora biti all-in-one zmija, tigar i zmaj - kontinuirano dobivati stručnu podršku. “Budite agresivni”, “pregovarajte o svakoj pojedi-nosti”, “izborite dodatne rabate”, “smanjujte troškove”, “zgazite konkurenci-ju” - samo su neke od mudrih poruka iskusnih direktora koje pljušte sa svih strana.

Glavni je problem u tome što je to, zapravo, koncepcijski - točno. No za-nimljivo je primijetiti kako u početku, dok je tvrtka još mala i unutar bilo kakvih realnih okvira relativno beznačajna, takav bahato-agresivan pristup redovito biva kompenziran izraženom sviješću čelništva kako smo “mi ipak (još uvijek) mali”.

Pa se onda male klijente ne odbija jer “svaki je posao važan”, velikima se šalju ponude s realnom stopom zarade jer “ovaj posao moramo dobiti, a konkurenti su nam puno veći i poznatiji od nas”, dobavljače se ne mrcvari za svaki postotak rabata jer “mi smo premali da bismo im diktirali uvjete”, a zaposlenike se pokušava na sve načine zadržati jer “ne možemo sada dopu-


36

stiti luksuz uvođenja novog djelatnika u posao, nemamo za to ni vremena ni novaca, a rokovi stišću”.

Rezultat je neobičan: mali klijenti dobivaju sasvim respektabilnu pažnju, veliki klijenti su u početku privučeni samo cijenom, ali uskoro i kvalitetom posla koji obavljaju zainteresirani i stručni djelatnici, dobavljači nam rado izlaze u susret jer na nama imaju urednu zaradu, a zaposlenici su sretni, pa rade dobar posao, što klijente čini sretnima - i sve funkcionira. Tvrtka napre-duje. Razvija se. Sije sunce, cvrkuću ptičice i općenito - vlada totalna idila.

Ali, ne lezi vraže! U zadnjem je kvartalu dobit per capita (po glavi zapo-slenika) iznosila 212% više nego u istom razdoblju prošle godine, broj za-poslenih približava se troznamenkastoj cifri, a promet se mjeri u desecima milijuna kuna. Pravo je vrijeme za nizbrdicu.

Krene naizgled logično: dobro jest, ali uvijek može bolje, jel’da? Krenimo od najskuplje stavke u našem poslovanju: ljudski resursi (prijevod: zaposleni-ci). Ako sada u prodaji više nemamo, kao prije pet godina, samo jednu gospo-đu Nezamjenjivu, nego osam agenata (prijevod: zaposlenika u prodaji), svaki je od njih, pojedinačno gledano - sasvim zamjenjiv. Zašto bismo im dizali pla-će i davali bonuse? Upravo suprotno, ‘ajmo baš vidjeti koji je to minimum na koji pristaju. Ako netko ode, nema veze, zaposlit ćemo studenta za šaku riže, ima tamo dolje (prijevod: u prodaji) tih nekih drugih (prijevod: kolega) koji će mu pokazati već to što treba (prijevod: uputiti ga u posao), pa neka crnči. Pu-sta mudrost ta prodaja, samo dižeš telefone i pišeš fakture. Dobavljači? Vidi koliki im promet sad radimo, stisni ih za još 10% (prijevod: natjeraj ih da rade praktički bez zarade), neka se zakrpaju na količini (prijevod: riknu od posla za nula kuna), inače zaprijeti raskidanjem ugovora. S malim klijentima se više nećemo gnjaviti, a velikima napucaj cijenu, ipak smo mi veliki.

Skok bez padobranaI to je početak kraja. No ironično, na početku tog smrtonosnog procesa

- menadžeri bivaju senzacionalno nagrađeni za svoju novostečenu aroganci-ju, jer početni su rezultati upravo nevjerojatni! Uz manje troškove i dodatne pritiske na sve strane - profit leti u nebo! Kao posljedica toga menadžment se još više bahati, u luksuznim konferencijskim dvoranama nazdravlja se fe-nomenalnim rezultatima “restrukturiranja”, pa na dnevni red polako dolaze lepršavije teme poput “nužnog povećanja troškova reprezentacije” i “plana isplate kvartalnih menadžerskih bonusa”. Očito - stvar radi! I to kako radi! Eeee, da smo samo ranije znali...

Kreće spirala smrti. Dobavljači nam odjednom, čak i u slučaju kad nam je totalna panika, više ne rade dostavu subotom (kao sve godine do sada) - jer na nama ionako ne zarađuju skoro ništa. Kvalitetni djelatnici polagano odlaze i bivaju zamijenjeni nezainteresiranim dječacima i djevojčicama koji će “raditi ovaj glupi posao samo dok ne diplomiraju”. To se, prije ili kasnije, počinje direktno odražavati na kvaliteti naših proizvoda i usluga.



Odgovor menadžmenta je (možete li im zamjeriti?) u skladu s njihovim ranijim iskustvima i izvanrednim rezultatima koje je donijelo prakticiranje arogancije, pa kreću potezi poput “uvođenja dodatnih sustava kontrole”, “pre-ciznije evidencije radnog vremena”, “dodatne razine menadžmenta” i otvara-nje “odjela za kontroling”.

Zbog te novouvedene policijske države i zadnji među dobrim djelatnicima bježe glavom bez obzira. Također, budući da ima sve više pritužbi (a tablica zna koji klijenti donose najviše love), konferencijska sala progovara da zbog ove sitne kadrovske krize, koja je isključiva posljedica aktualne situacije na tržištu rada, valja interventno uvesti princip fokusiranja na najvažnije i naj-veće klijente. Što jednako interventno otjera manje klijente, a budući da se time nije riješio uzrok problema, uskoro i oni najveći ne dobivaju zadovolja-vajuću razinu usluge, pa odbrojavaju dane otkaznog roka ugovora.

Poniznošću protiv bahatostiLijek? Poniznost. I to - kako tvrtka napreduje, nikako ne sve manje, već -

sve više i sve šire! Ako upravo gradite svoju tvrtku i nadate se da će u jednom trenutku postati privredni gigant - mentalno se pripremajte na to. Možda tek imate jednog ili dva prijatelja, partnera ili djelatnika u firmi, no prijeđete li na dvoznamenkastu mjeru, a još ništa po tom pitanju niste napravili - već je kasno.

Stoga nađite načine da se stalno podsjećate na to da svojim djelatnicima niste gospodar, već sluga - onaj koji miče prepreke s puta i brine o tome da nikome ništa ne fali. Klijentima ste prijatelj, a ne nužno zlo, a dobavljačima ste partner, a ne tiranin.

Uvedite već danas rutinu odrađivanja nekih stvari koje su vam “ispod ča-sti”, ili barem ispod vaše razine. Zamijenite toner. Ispraznite povremeno kan-te za smeće. Skuhajte si (sami) kavu i nakon toga operite šalicu. Faksirajte tu ponudu. Možda neke od tih poslova inače radi tajnica, a neke čistačica, ali upravo se o tome i radi: natjerajte se obaviti nešto od onoga što već sada smatrate da ste “prerasli”.

Naravno, budite u tome umjereni: nije cilj da provedete pet radnih sati či-steći stubište ako za to imate nekoga tko ne samo da će to odraditi bolje, nego ionako u međuvremenu ne može odraditi vaš posao; ali ako dotičnu osobu nakon tog posla nađete u ostavi kako krpu za pod stavlja na sušenje - popri-čajte s njom pet minuta i pitajte je kako djeca. I to pogotovo ako smatrate da vi nemate šta pričati sa čistačicama. Ako već danas ne znate kako vam se zove telefonistica, za deset godina, kad postanete pravi tajkun, nećete znati ni kako se zove supruga vašeg financijskog direktora.

U tom trenutku - čestitamo. Dostigli ste svoj vrhunac, a samo je pitanje dana kada ćete se stropoštati na zemlju. Vežite pojaseve, poniremo!

veljača 2008.




Igra je put do srećeMeđu stotinama telefonskih poziva čitatelja koje dnevno zaprimi redakcija Plana B, pitanja usmjerena na rubriku "Menadžer novog kova" mahom dolaze iz redova uplakanih majki, a mogu se sažeti na sljedeće sudbono-sno pitanje: “Kako da svoje potomke natjeram u poduzetničke vode, pa da konačno zarade neke ozbiljne novce (i skinu mi se s grbače)”? Valjan upit, štovane čitateljice, a odgovor je neočekivano jednostavan...

Mislite li da je svježe završen ekonomski faks najbolja moguća početna ste-penica na putu do grandioznog poslovnog uspjeha - varate se. Ne, nisu to ni magisteriji, ni doktorati, ni veleučilišta, ni večernje škole, ni Master Business Akademije (MBA), već - zaposlenje u nekoj domaćoj tvrtci. Zašto? Zato što će tamo nevina žrtva bez ikakve sumnje doživjeti čitav niz poniženja najrazli-čitije vrste, a prema svemu sudeći, upravo je poniženje jedan od trenutačno najvećih zamašnjaka kompletnog hrvatskog gospodarstva!

Prije svega, važna ograda: ne predstavlja svatko istinski poduzetnički ma-terijal. Neuspjeli je pokušaj u ovom slučaju počesto gori od doživotnog kon-ceptualnog ne-pokušavanja (jer iza sebe zna ostaviti dugove), no, srećom, test “jesi li poduzetnik il’ nisi” iznimno je jednostavan: pravi materijal za taj posao nije onaj koji na prvo mjesto stavlja novce, nego onaj kojem je na prvom mjestu - sloboda! Uočite li kod svog mladunca upravo takav mentalni sklop, nastavite sa čitanjem ovog teksta i vaša je investicija u vlastiti obitelj-ski mirovinski fond više nego izgledna.

rukovanje, a ne silovanjeKao što to obično biva, stvari ne smijete silovati. Prisila bilo koje vrste

obično rezultira kontraefektom, pa stoga u ovoj delikatnoj situaciji zacrta-vanja (vama) željenog puta za potomstvo - morate biti mudriji od lisice i prefriganiji od oslića na dalmatinski.

Prvi korak već obznanismo: “pomozite” Žrtvi, te joj potezanjem pravih ve-za osigurajte posao u privatnom sektoru domaćeg poduzetništva, ili kakvoj depresivnoj mastodontskoj korporaciji. Uspijete li - čestitamo, na pravom ste putu, ali do cilja još uvijek treba dugo ići! Da, nedvojbeno, dotični će jamačno na toj poziciji doživjeti obećanu seriju poniženja najgore vrste, no ne reagira na njih svatko podjednako.

U najgrubljim crtama, ponižen čovjek s vremenom vrlo brzo kreće u jedan od tri moguća smjera: plan A - kao Apatija, u kojem se sudbina prihvaća ravnodušno, radi se za crkavicu i životari po principu “dobro je, još ne tuku, plaća je nikakva ali redovita “... što (očito) ne rješava upit s početka. Plan B - kao Biznis, javlja se nakon suočavanja s aksiomom koji kaže da je mnogo bolje onima koji kreiraju pravila nego onima koji ih provode, što rezultira


40

ili agresivnim uspinjanjem po korporativnim ljestvama (odlično kao utješna nagrada), ili (yes!) osnivanjem privatne tvrtke/obrta u kojem će Žrtva moći samostalno određivati pravila. Te na koncu, plan C - kao Cvilidreta, kojeg ka-rakterizira odustajanje od lukrativne karijere te traženje posla unutar nekog privrednog ili državnog giganta. Znate već: tamo gdje se u miru može spava-ti, i na dnevnoj osnovi, bez suvišnog ometanja, provoditi plan A.

E pa, drage naše majke, sad znate što vam je činiti. Kao i obično, najbolji je “Plan B”, no oprez - od presudne je važnosti odgovor na pitanje kako ga provesti u djelo! Jer da biste u potpunosti iskoristili poniženje, kao najmoćni-jeg od svih alata u oživotvorenju vašeg sna o financijskoj neovisnosti putem potomstva - prvo morate upoznati poniženje u svim njegovim pojavnim obli-cima, a sve u cilju njegova pravilnog uočavanja i kanalizacije.

Poniženje kao prijatelj Za početak, moramo ustanoviti što je to točno “poniženje”? Vjerojatno vam

padaju na pamet očite i banalne stvari poput “šef me stalno gnjavi” ili “radim za premalo novca”, ali stvarnost je zapravo puno gora, jer Pravi Poduzetnički Materijal daleko više pati zbog svih onih drugih sitnih stvari koje se ne vide golim okom, a što Žrtve aktivno onesposobljuje za borbu.

Poniženje je kada nikoga na poslu ne zanima vaše mišljenje o projektu koji poznajete bolje od ikog drugog. Kada se strateške odluke donose u dru-goj državi, bez ikakvih konzultacija s ljudima na terenu i uzimanja u obzir “detalja” oko našeg domaćeg kulturološkog, socijalnog, pravnog ili poreznog okvira. Lošiji od vas napreduju jer im je mama prijateljica brata pomoćnika zamjenika predsjednika uprave. Strogo se kontrolira radno vrijeme, a onda većina djelatnika u 8:00 h sjedne za svoj stol i cijeli dan ne radi ništa - što je, za razliku od kašnjenja, sasvim u redu. Slijedite sve gluplje i sve apsurdnije interne birokratske pravilnike koje donose ljudi kojima je jedini cilj dokazati da se “ipak nešto radi”, a zapravo troše vaše dragocjeno (neplaćeno preko-vremeno) radno vrijeme na pretakanje iz šupljeg u prazno. Direktorčići voze besmislene limuzine, a vama se ne odobrava “trošak tiskanja posjetnica”, pa na sastancima dijelite tajničine (ona ih, naravno, ima na bacanje), na koje kemijskom dopisujete svoje ime i broj telefona. Prazne DVD medije za backu-piranje centralne korporativne baze podataka kupujete iz svog džepa jer “to i nije tako skupo”, a osim toga - kristalno vam je jasno da ste prvo žrtveno janje ako baza pukne. Koristite užasne razvojne alate i zastarjele programske jezike jer oni predstavljaju “korporacijski standard” (uveden dekretom negdje oko 1979. godine). Nastavite niz sami...

Dakle, drage naše čitateljice, ovo su situacije na koje treba reagirati i isko-ristiti ih za usmjerenje potomstva na “Plan B”. Ne kad se priča o novcima. Čak štoviše, ako tijekom nedjeljne pohane šnicle s francuskom salatom iskoči komentar da “šef ima ogromnu plaću”, pravi odgovor nije “a mogao bi i ti zatražiti povišicu” - nego upravo suprotno! Dajte (samo verbalno, dakako)



dotičnom Šefu sve pravo svijeta da zarađuje astronomski, jer - zapamtite - ne zanimaju vas novci, već pravda, odnosno nedostatak iste, odnosno - poniženje (he-he, kužite li sad polako?). Probajte radije na udicu o šefovoj plaći odgo-voriti nešto poput “da, ali znaš kako je, on ima iskustva/odgovornosti/nije lako što on radi”... Time je mreža postavljena, jer odmah nakon tog odgovora slijedi nešto dilbertovski, poput “znaš da nam je zabranio slanje privatnih SMS-ova u radno vrijeme?”. To je to! Vaš je! To je trenutak koji ste čekali! Ne boli sinka vašeg toliko što taj neki Šef zarađuje trostruko, već to što je Tupamaros. Činjenica da je k tome bolje plaćen i više cijenjen samo je sol, ali prava je rana - poniženje!

akcija!Sljedeći korak: protuudar! Prepuštena slučajnosti, situacija se odavde lako

može pretvoriti u plan (A)patije, pa je stoga raspršite tako što ćete raspiriti bijes i kanalizirati razmišljanje. Prvi dio, raspirivanje bijesa, iznimno je lak. Samo se zgražajte i ponavljajte sve što kaže u upitnom obliku: na primjer - “nemaš vizitke? Pa kako to, sine moj?”. Ako se zanese u priču, pa u nekom trenu više nemate pojma o čemu se to govori (i što je to uopće “kveri na ba-zu?”) probajte sa džokerima oblika “pa on/oni nisu normalni!”, “pa toga nema nigdje!”, “pa što je to danas došlo?”, uz uvijek popularne “u moja doba nije bilo tako...” varijacije na temu...

Pothranjivanje bijesa je važno, čak presudno za uspjeh “Plana B”, jer na svojevrstan način predstavlja hranjivu podlogu za vašu financijski sigurnu mirovinu, ali morate strogo paziti na doziranje - ne smije ga biti ni previše ni premalo. Previše može rezultirati prelaskom Žrtve na plan (C)vilidreta, a u gorim slučajevima i kaznenom prijavom za pokušaj ubojstva na radnom mjestu, a premalo bijesa - nije dovoljno. Ovdje ćete morati upotrijebiti sve svoje roditeljske instinkte.

I kada konačno osjetite da je situacija povoljna - faza treća. Sugerirajte. Nježno. Koristite svaku priliku kad vam se sinak/kćerkica požale kako im je na poslu grozno da kažete kako je susjedov sin otvorio svoju firmu i “spa-sio se”, ili - još bolje - da nekako dobacite kako bi mu bilo “mnogo bolje da nema šefa”... Ukratko, hrabrite i dobacujte potencijalna rješenja, ali opet na-pominjemo - ne ona financijskog karaktera, već antiponižavajuća i nadasve slobodarska.

Tek na kraju, kad vidite da je voće već prilično zrelo, pitajte potomka svog koliko bi mu točno novca trebalo da krene sam u takav posao. Dakako, nije cilj tog pitanja da dotični iznos sami iskeširate (ni za živu glavu), pa čak ni da ponudite jamstvo za kredit, već da lagano potaknete Žrtvu da to sama izra-čuna, odnosno - izradi poslovni plan te se raspita kako i pod kojim uvjetima može dotična sredstva nabaviti.

Ali to je već jedna sasvim nova i nadasve ozbiljna tema, koju ćete, dakako - outsourcati. Ako ste pripremne radnje odradili temeljito, već nekako naslu-


42

ćujemo da će se dobrovoljac za to radno mjesto - sam prijaviti. Vaše je samo da se potiho proglasite “direktorom odjela za kontroling” i nastaviti miješati nedjeljne francuske salate kako biste zadržali čvrst i jasan pogled na razvoj vlastite investicije.

ožujak 2008.



Zašto još niste uspješni?Naizgled banalno pitanje iz naslova lako bi se moglo pretvoriti u jedan od najuvrnutijih i najkorisnijih psiho-testova s kojim ste se ikada susreli. Jer pokušate li na njega odgovoriti, dobit ćete listu banalnih izgovora, nekoli-ko nadasve rješivih problema, ali i poneko iznenađenje iz dubine vlastite podsvijesti!

Zašto još niste uspješni? Nemojte se smijuljiti. Ozbiljno vas pitamo. Zašto - još - niste - uspješni?

Ovo naoko banalno pitanje uspješno otkriva zamku u koju se nevjerojatan broj ljudi već zapleo jer (pazite, zazvučat će kao jeftina psihoterapija) glavna prepreka uspjehu često leži u - nama samima!

Krenimo s jednostavnim testom. Dva koraka. Korak prvi. Uzmite papir i olovku (ili otvorite Notepad, svejedno) te jasno i glasno napišite što točno za vas znači uspjeh. Slavu? Moć? Status? Novac? Slobodu? Koliko novca? Kakvu slavu? Zvjezdanu, od koje ne možete izići iz kuće jer vas opsjedaju paparazzi, ili se više zamišljate kao svjetski priznat stručnjak u nekom usko specijalizi-ranom području? Moć? Moć da pokrenete rat u nekoj zabiti, ili moć od koje vam se na sjednici kućnog savjeta nitko od susjeda ne usudi usprotiviti?

Dakle, uzmite papir i započnite rečenicu: “Za mene bi potpuni uspjeh zna-čio...”, te nastavite popisivati prema prioritetima. Što preciznije i što detalj-nije. Na primjer: “Želim imati toliko novca da ne moram raditi, pa mogu svu svoju energiju usmjeriti na hobije”. Broj dva: “Biti cijenjen i priznat kao vo-deći stručnjak na polju (kojem? čega? što?), tako da me svi cijene”. Ne budite skromni. Samo potpuno iskreni.

Primijetite li u sebi kočnicu koja vas priječi da napišete ono što vam je prvo palo na pamet - sjajno, u tome i jest poanta. Na primjer, zaletite li se napisati: “Biti bogat i utjecajan poput Billa Gatesa”, ali se onda već u slje-dećem trenu zakočite jer vam kroz glavu prođe “ma da, mo’š mislit’, kolika je šansa da će se to dogoditi” - stisnite zube i zapišite ideju kakva vam je u startu pala na pamet. Cijela ideja i jest da uočite takve iskrice iz dubine podsvijesti. Ako ste napisali: “Želim imati toliko novca da mi je egzistencija osigurana”, precizirajte točno koliko to novca jest. Deset tisuća kuna mjesečno? Dvade-set? Pedeset?!? Naravno, milijun bi sigurno bilo dovoljno, ali je li to doista iskrena ocjena? Biste li se mogli zakrpati sa sto tisuća? Pedeset tisuća? Pet?

Nakon što ste pažljivo sastavili top-listu ciljeva, prelazimo na korak drugi. Okrenite list papira i započnite novu rečenicu: “Nisam još uvijek uspio jer...”

Rezultati bi vas mogli zapanjiti! Većina vaših “razloga” bit će plitki i glupi izgovori (što ćete čak i sami lako uočiti), a proizlaze iz neke nedefinirane blo-kade koju većina nas nosi u sebi i nije je svjesna. Kako je to moguće?


44

Svjesni izgovori...Pa evo, ilustrirat ćemo na jednom primjeru. Vjerojatno će većini vas koji

odradite prvu vježbu “novac” biti negdje na listi. Možda na prvom, možda na trećem mjestu, ali u društvu koje praktički poistovjećuje “novac” s “uspjehom” (pogotovo poslovnim) prilično je nevjerojatno da se taj parametar nigdje neće pojaviti. Pa ipak, većina nas, negdje duboko u sebi - ne želi imati hrpe novca! Razlozi su individualni. Neki su zatrovani time što im roditelji od malih no-gu ponavljaju kako “novac kvari ljude”. Neki su zgroženi užasima koje (neki) bogataši rade siromašnima, pa im sama ideja bogaćenja predstavlja moralan problem. Neki su jednostavno zgranuti prometnom bahatošću i nemarom onih koji voze skupe automobile da imaju nesvjesnu blokadu oblika “mnogo novca = velik automobil = bahatost i nemar prema svima ostalima”.

Nadalje, ako ste barem dio svjesnog dijela djetinjstva proveli u osamde-setima, nije nemoguće da vam se pojam “bogatih” podsvjesno povezuje s licemjernim političarima, a ako ste odrasli početkom devedesetih, možda po-vezujete “bogataše” s ratnim profiterima, švercerima, petim ortacima, sum-njivim privatizacijama i ostalim oblicima muljaže i politički orkestriranog kriminala. Što god od toga bilo istinito, nije nemoguće da podsvjesno radite sve što možete kako ne biste bili poput njih.

Izuzetno je važno naglasiti da nije cilj ovih vježbi pronaći bolja opravda-nja za svoju lijenost. Upravo suprotno! Cilj je osvijestiti u čemu doista leži kočnica. Neki od razloga koje ćete zapisati sasvim imaju smisla: odgovorite li na pitanje zašto još nisam uspješan rečenicom: “Zato što imam 17 godina i moram prvo završiti školu”, to je sasvim, sasvim u redu. Također, ako vam je pojam uspjeha postati američki predsjednik - i to opravdano niste ostvarili. No budete li doista iskreni prema samome sebi, te razmislili, pa još jednom razmislili, dopunjavali listu, mijenjali prioritete, izbacivali višak... - jamčimo da ćete u nekom trenu iznenaditi samoga sebe. Jer većina tih vaših takozva-nih razloga - ili je sasvim rješiva (“nemam novaca/znanja za pokrenuti svoj posao”) ili običan izgovor.

I nakon što prekrižite izgovore, nedostatke znanja ili resursa ukalkulirate u kratkoročni ili srednjoročni plan, te podsvjesne problem osvijestite - bit ćete nezaustavljivi. A od svega navedenog - podsvjesne su kočnice najzanimljivije.

... i podsvjesne zamkePremda ovaj tekst nema kolumnističkih preferencija, autorovo osobno

iskustvo upravo s “podsvjesnim kočnicama” prilično je ilustrativno te se na-damo da ćete mu iznimno ovaj put dopustiti malu autobiografsku notu.

Ukratko, nakon prvog, pa drugog, pa opet prvog, pa drugog, još jednog pr-vog i ponovljenog drugog kruga testiranja... - papir je pred par godina pokazao kako moja top-lista prioriteta za osobnu uspješnost glasi: “1. sloboda izbora radnog vremena; 2. sloboda izbora ljudi s kojima radim i projekata na kojima radim, te 3. financijska bezbrižnost u rangu desetak tisuća kuna mjesečno”.



Dobro, a zašto još nisam uspješan? Pa, (nakon dosta mozganja) zaključe-no je da sloboda s prva dva mjesta liste, u većoj ili manjoj mjeri, zahtijeva veliku razinu kontrole nad odabirom posla i korištenim metodama rada. Da bi vam se to omogućilo, morate jamčiti rezultate. Unutar društva u kojem bivamo rezultati su novac, a novac dolazi - od prodaje. Vodite projekt kako god želite ako se rezultat - prodaje. Osmišljavate usluge s ciljem - njihove prodaje. Plasirate marketinške akcije zbog - bolje prodaje! Najlakši način da osigurate slobodu, u smislu da vas nitko neće gnjaviti u operativnom smislu (kad ste došli na posao, zašto ste zaposlili baš tu osobu i napisali baš takav priručnik...) jest da stalno dokazujete kako vaš rad donosi direktnu, trajnu i jasno mjerljivu korist. A kako je “korist” u glavi većine ljudi poistovjećena s “novcem”, ispada da je najlakši način za osiguranje vlastite slobode i finan-cijske neovisnosti - donositi firmi za koju radite čisti novac. Dakle - prodaja.

Ali ja mrzim prodaju! Zašto? Ne znam. Jednostavno... to mi je nekako gro-zno. Prljavo. Bljak.

Neću vam lagati: trebalo mi je više mjeseci da shvatim zašto mi se prodaja toliko gadi. I kad mi se lampica upalila, rezultat je bio zaprepašćujuć. Mrzim prodaju - jer mrzim prodavače. Odnosno, mrzim stereotip prodavača i široko rasprostranjen stereotip prodaje. Znate već, govorim o onim prodavačima koji stalno nešto nutkaju, gnjave, kucaju, zvone, dosađuju i očito nisu bili u školi kad se učila fraza “ne, hvala”. I nastavljaju daviti. Mrzim takve. Svakako ne želim biti jedan od njih, pa da i mene svi iz istog razloga mrze.

Da bi stvar bila još gora, službena poslovna literatura na temu prodaje samo podržava stav “prodavanje = uvaljivanje smeća ljudima koje im zapravo ne treba”. Pa gledate sve te silne knjige, članke, simpozije i predavanja s na-slovima oblika “Tehnike uvjeravanja”, “Pregovaračke strategije”, “Psihologija prodaje”, štoviše - čak je i “Umijeće ratovanja” nerijetko na listi preporučene literature za prodajne agente. Kao da je prodaja nešto na pola puta između hipnoze, prevare i masovnog pokolja!

I kako svladah tu barijeru? Nakon što sam je osvijestio, bilo je zapravo vrlo jednostavno: odlučio sam da nisam i da neću biti takav. Nikome neću pod svaku cijenu ništa uvaljivati, nego ću - nuditi. Pa tko želi, super, a tko ne želi... - ništa. Bit ću prijatelj svojim klijentima. Ako procijenim da bi im neko drugo rješenje bilo bolje, jeftinije ili prikladnije od mog - otvoreno ću im to reći. Neću im muljariti, ratovati, strateški se nadmudrivati i podsvjesno ih uvjeravati, nego nuditi. Jednostavna zamjena riječi “prodaja”, koja mi se pod-svjesno gadila, s pojmom “pristojnog i nenametljivog nuđenja” zauvijek je izbrisala odbojnost od proda... ovaj... nuđenja. Zvuči preglupo da bi bilo istina, ali u tome i jest trik: kad osvijestiš, dalje je lako.

A vi? Koja je vaša barijera? Zašto još niste uspješni?

travanj 2008.




Špagetima na piramideKako se poslovni svijet mijenja i dinamizira, a moderna komunikacijska čudesa sklanjaju davno okoštale barijere između ljudi na različitim uprav-ljačkim razinama, ubrzano se stvaraju preduvjeti i za konačan udarac ar-haičnim korporativnim strukturama – hijerarhijski ustrojenim piramidama odlučivanja i upravljanja

Nije nikakva tajna: većina je korporacija organizirana piramidalno. Svatko ima svog šefa i svoje podređene, naredbe se spuštaju od vrha prema dnu, a informacije se o obavljenome penju od dna prema gore. Neki bi neiskusniji čitatelj mogao ustvrditi da je samo Generalni Šef iznimka od ovog pravila, jer (teoretski) zapovijeda svima a ne odgovara nikome – i bio bi u krivu. Čak i Maršal sa samoga vrha itekako polaže račune (vlasnicima, dioničarima, kreditorima...), a premda doista tehnički zapovijeda svima – zapravo direktno surađuje samo sa članovima uprave. Koji imaju svoje podređene, a oni pak svoje... i tako sve do dna, gdje sjedi proletarijat koji je doista specifičan po tome što nema na kome ispucavati vlastite frustracije. Kako se spuštamo po piramidi, svaki je sljedeći sloj sve brojniji i obespravljeniji, a cilj je svakog po-jedinog sudionika ove igre – izboriti se s pripadnicima svoje trenutačne klase i napredovati, nakon čega kreće u novi ciklus, na višoj razini. Jasno? Jasno!

Otkrit ćemo vam tajnu: piramide su mrtve. Baš poput svojih čudesnih egipatskih sestrica, i korporativne su piramide glomazne, nepokretne, teške, izvana zastrašujuće, a iznutra – grobnice. Nekoć samo za faraone, a danas za gotovo sve one koji u njima obitavaju.

Peglanje piramideProblema s piramidalnim ustrojem korporacija ima mnogo, ali ako još

niste o tome razmišljali – evo par natuknica. Prvi problem prekrasno ilustrira Murphyjev zakon, koji veli da “svatko napreduje do razine vlastite nesposob-nosti”. Nije li to zapravo savršeno logično? Ako napreduju oni koji dobro rade svoj posao (što je i dalje mnogo bolje od “napreduju oni koji ga rade loše”), ispada da svatko napreduje do točke kada svoj posao – više ne radi dobro. Jer da ga radi dobro – napredovao bi! Srećom, za napredovanje treba nešto vre-mena, pa stoga koristan posao unutar tvrtke ipak netko radi, a to su oni koji (još) nisu napredovali do razine vlastite nesposobnosti.

Budući da je gotovo nevjerojatno prihvatiti pretpostavku da je samo pita-nje vremena kad će svi djelatnici dostići razinu nesposobnosti, vjerojatno se pitate kako je onda moguće da tako piramidalno ustrojene organizacije uopće funkcioniraju? Prišapnut ćemo vam i tu stravičnu činjenicu: posao ide zato što mnogi nesposobni šefovi na svim razinama čuvaju svoju poziciju tako što aktivno, na razne načine, koče najbolje među svojim podanicima da napredu-


48

ju, tjerajući ih na robovski rad i onda prisvajaju njihove uspjehe, kako bi od viših razina skrili tko doista vrijedi a tko ne. Ironično, ne dopuštajući sposob-nima da rade ono što ne znaju – piramidi čine uslugu. Naglašavamo da se to odnosi na “nesposobne šefove” – jer sposobni znaju da svoj posao rade dobro, što znači da će kad-tad ponovno napredovati, pa im je u interesu na vrijeme odabrati najbolje od podređenih i obučiti ih za rad na vlastitoj poziciji, kako im promaknuće ne bi promaknulo iz nema te tko zamijeniti argumenta.

Drugi je problem s piramidama slikovito prikazao Nicholas Negroponte na svom nedavnom zagrebačkom predavanju. Čovjek lijepo kaže da u velikim korporativnim sustavima pola ljudi izdaje ili prenosi naredbe, a pola ih prima i prema njima radi. Nažalost, ona bolja polovica (koja radi) pola vremena gubi na slušanje naredbi i podvrgavanje različitim oblicima kontrole kojima je cilj utvrditi rade li doista to što bi trebali raditi, što znači da koristan posao radi pola ljudstva, pola svog radnog vremena. Što nije osobito efikasno.

Ako su piramide toliko loše, kako to da su uopće nastale i opstale? Pa jednostavno – nastale su preslikavanjem korporacijskog ustroja po uzoru na vojni, a opstale su zahvaljujući tome što taj i takav vojni ustroj doista i funk-cionira, uz jedan uvjet: da su oni na samom dnu piramide po svojoj definiciji glupa radna snaga. Ako imate tvornicu sa stotinama ili čak tisućama potpu-no zamjenjivih radnika, bez nekih osobitih stručnih kvalifikacija (paralela: vojnici-prašinari) – piramida radi. Na takvim temeljima zapravo i ne može drugačije. Ali ako vaš slučaj nije takav – piramida je troma, nepokretna i neefikasna.

(Prije nego što s gnušanjem odbacite ovu našu paralelu između korpo-racije i vojske, razmislite o tome koliko ste puta za potrebe posla razvijali “strategiju” za “proboj” na nova tržišta i “pobjeđivanje” konkurencije u cilju “osvajanja” većeg tržišnog udjela. Vojni ili korporativni žargon?)

ŠpagetizacijaSrećom po golemu većinu onih koji sjede u donjoj polovici – piramidama

se ne smiješi sjajna budućnost. Robova je sve manje, a polako se troši i lager onih koji su spremni raditi za dva dolara po satu, pa će vjerojatno kao rad-na snaga nestati istog dana kada troškovi na njihove plaće prerastu trošak uvođenja robotizirane radne snage (i pripadajućih računa za struju). Stoga budućnost ipak pripada organizacijskim strukturama koje samim svojim po-stojanjem ne vrijeđaju naše.

Bavite li se poslom koji ne omogućava “uporabu” lako zamjenjive radne snage, jer (na primjer) očekujete od svojih zaposlenika da misle svojom gla-vom – piramida je nešto što odmah treba odbaciti kao neprihvatljiv ustroj. Kako? Jednostavno...

Jedino ljepilo koje piramidu drži na okupu jest koncept “poslušnosti pre-ma gore”. Eliminiramo li ga – piramida se raspada kao kula od karata. Sre-ćom, to nije tako teško jer klasičan “Šef”, koji se konceptualno može opisati



kao “onaj kojega slušam jer mi daje plaću” više ne drži vodu. Svi znamo da nitko nije nepogrešiv, a šefovi nisu nikakva iznimka. Stoga ćemo konceptu Naredbodavca jednostavno oduzeti ljudski oblik. Predlažemo da ga zamije-nite – Projektom!

Neka od sada Projekt bude taj koji diktira potrebe, resurse, radno vrije-me, prekovremene sate, bonuse i sve ostale manje ili više ugodne elemente radnog okruženja. Naravno, i dalje će vam za svaki konkretan složeniji zada-tak trebati nekakav “voditelj” ili “nadglednik”, ali dokle su god svi sudionici procesa svjesni da je cilj tog nadglednika udovoljiti zahtjevima Projekta, a ne apsurdnog kaprica Predsjednika uprave, i dokle god nadglednik doista do-djeljuje zaduženja na razuman način, u skladu sa zahtjevima Projekta – nitko mu neće uzimati za zlo što ih tjera da požure s nekim dijelom posla. “Želiš slobodan dan? Jesi li završio svoj dio Projekta? Jesi? Onda pođi. Nisi? Žao mi je...” Ako ovo kaže Šef, on je diktator, ali ako to traži Projekt – Šef osobno nema nikakve veze s tim.

Da bi ovo imalo smisla, treba biti do kraja fer i pošten. Jedna od bitnih stvari na koju treba paziti jest ta da nadglednike, voditelje, projektne me-nadžere ili kako ih već želite zvati – rotirate redovito, po principu “merito-kracije” (vladavine sposobnih): svaki Projekt vodi ona osoba koja je za njega najkompetentnija. Što ne znači samo da bi bila najbolja u nekom apstrak-tnom, idealnom i teoretskom slučaju, već i u ovom vrlo konkretnom, sada i ovdje: ako je “idealan voditelj Projekta” preopterećen nekim drugim Projekti-ma (koje možda ne vodi, već samo u njima sudjeluje) ili je tjedan dana daleko od davno najavljenog slobodnog tjedna zbog vlastitog vjenčanja, prebacite to na nekog drugog i iskreno objasnite ostalim članovima tima kako bi “Ivo bio bolji jer je već vodio slične projekte, ali ide na medeni mjesec pa ako nitko nema ništa protiv – preuzet će Marko”. Dapače, ako netko od članova tima misli da je netko drugi bolji za taj posao od Marka, to treba uzeti u obzir. Na-kon što su se svi složili oko odabira osobe koja će biti odgovorna za dotični zadatak, pola posla je riješeno – jer neće voditelja doživljavati kao Čudovište kad Projekt bude zahtijevao i neke nepopularne odluke. Na kraju krajeva, nije voditelj Projekta taj koji zahtijeva prekovremeni rad; to iziskuje – Projekt. Voditelj mu samo daje ljudski glas.

Kako se broj aktivnih projekata bude gomilao, a ljudi iz različitih dijelova tvrtke ili pripadnici različitih radnih timova budu projektno isprepleteni na najčudnije moguće načine, konačna će organizacijska struktura sličiti mnogo manje na piramidu, a mnogo više na porciju špageta: naizgled potpuni kaos, sve se međusobno isprepleće i djeluje kao nerazmrsiv čvor, no u svakom trenutku možete prstima uloviti bilo koji krajičak špageta i cijeloga ga ele-gantno izvući van. Ili ga zarolati na vilicu i pojesti. Dobar tek!

svibanj 2008.




rat za veliki odmorGodišnji odmor. San svakog zaposlenika. Vrijeme opuštanja i potpune relaksacije. No pripreme za godišnji odmor sasvim su druga pjesma – ka-rakterizira ih borba do zadnje kapi krvi za željeni termin, podmukle subver-zije među kolegama, spletke i pokušaji prebacivanja “ljetnih dužnosti” na nekog drugog. Ukratko, pravi mali rat...

Doba godišnjih odmora za mnoge je menadžere “gorka pilula”. Neki škrguću zubima samo zato što “moraju plaćati ljude koji džabalebare”, a za druge je izvor stresa činjenica što, pogotovo u manjim tvrtkama, rad sa smanjenim ljudskim kapacitetima otvara daleko više manevarskog prostora za pojavlji-vanje nepredvidljivih i na svaki drugi način nesvakidašnjih neugodnih situa-cija, a istovremeno ograničava resurse za njihovo popravljanje.

Stoga se poslodavci često okreću krajnje nepopularnim metodama, koje variraju od običnog škrtarenja na slobodnim danima, preko određivanja ras-poreda odmora “dekretom”, bez bilo kakve konzultacije s onima kojima je taj odmor namijenjen, pa sve do vrlo iritantne prakse fragmentacije slobodnih dana po principu “imaš pravo na jedan tjedan u sedmom i jedan u osmom mjesecu” – koja je smrt za sve koji su maštali o tome kako će negdje otputova-ti. Dodajte na sve to činjenicu da su u predljetno doba ionako već svi umorni i na rubu živčanog sloma, pa je konačan rezultat procesa dogovaranja odmora – nezadovoljstvo djelatnika menadžmentom, ratovi između kolega koji su naci-ljali isti termin, podmetanja, zakulisne borbe, namjerno nabacivanje dodatnog posla u (svom) idealnom terminu kolegama koji se na taj način eliminiraju iz borbe za “zadnji tjedan u sedmom”... Ukratko, suludo ali istinito, pripreme za godišnji odmor redovito, umjesto da budu vrijeme slavlja i radosti, postanu ubojica kolegijalnosti i globalne timske atmosfere u većini kolektiva.

Možete li vi tu kao menadžer bilo što napraviti? Naravno da možete. Pa-žljivom se pripremom terena može dobiti “i jare i pare” – formirati ljetni raspored odsustva koji neće narušiti poslovanje tvrtke, vama donijeti pokoji plus u očima djelatnika, a da istovremeno, barem u velikoj mjeri, bude na zadovoljstvo svih koji su u taj proces uključeni.

Pripreme za izbore...Jednostavan i precizan postupak pravilnog određivanja rasporeda godiš-

njih odmora nije moguće dati jer će on jako ovisiti o profilu i djelatnosti vaše tvrtke. U nekim je situacijama kolektivni godišnji odmor jedino realno izvedivo rješenje – tipičan su primjer te prakse časopisi s mjesečnim ritmom, koji obično izdaju “ljetni dvobroj” za srpanj i kolovoz, kako bi se u srpnju svi istovremeno odmorili, a kolovoz iskoristili za pripremu rujanskog izdanja. Neke su djelatnosti upravo ljeti najzaposlenije (turističke agencije, ugosti-


52

teljstvo), pa nikakvi ljetni odmori ne dolaze u obzir, ali to samo znači da ćete se s problemom rasporeda godišnjih odmora suočiti koji mjesec kasnije.

Većina tvrtki ipak ljeti bilježi značajan pad prometa i općenitog interesa klijenata za njihovim uslugama, jer su ti isti klijenti ljeti, jelte, na odmoru, ta-ko da se uz ogradu iz prethodnog ulomka uredno možemo vratiti na početni problem – određivanje termina za korištenje ljetnog raspusta.

Prvi korak je na vama, dragi naši menadžeri – morate dobro razmisliti, analizirati prošlogodišnje statistike, izvještaje, radne naloge i fakture, te po-dijeliti ugrubo odjele (i njima pripadajuće ljude) unutar tvrtke na one koji tijekom ljeta: (1.) mogu biti zamijenjeni slamnatim strašilom a da to nitko ne primijeti, (2.) rade sa (manje ili više) smanjenim kapacitetom ili (3.) rade pod istim ili možda čak većim pritiskom. U prvu skupinu spadaju npr. odjeli za istraživanje i razvoj, u drugu možda ide prodaja, pravna služba, nabava i mar-keting, a u treću možda održavanje ili distribucija... Opet napominjemo – ovo strogo ovisi o tome što radite: ako ste proizvođač izvorske vode ili sladoleda, prodaja i distribucija ljeti su vam vjerojatno opterećenije više nego ikad, što vjerojatno nije slučaj ako se bavite prodajom uredskog pribora. Također, odjel marketinga i služba dostave tvornice osvježavajućih pića upravo u ljetnom razdoblju “vrisnu”, za razliku od marketinga tvrtke koja izrađuje web strani-ce, a koja cijeli taj odjel tijekom onih nekoliko centralnih tjedana ljeta može preusmjeriti na automat koji će prijateljskim glasom obavještavati sve zain-teresirane o tome da se vraćate s odmora “krajem kolovoza”.

Kako ćete točno povući crtu između ove tri kategorije – ovisi o vama, no napominjemo da i ovdje smijete biti malo velikodušniji negoli vam se na prvu loptu možda čini. Ako prodaja i dostava vašeg uredskog pribora ljeti obavljaju 60% uobičajenog prometa, obično nije tragedija ako je odrađujete s pola kapaciteta; većina će vaših klijenata prihvatiti činjenicu da vam za dostavu robe ljeti trebaju tri dana, umjesto dotad uobičajena dva. Jasno, ovo ne vrijedi ako prodajete i distribuirate sladoled...

Drugi važan element koji morate proučiti prije negoli uopće javno otvori-te temu godišnjih odmora jesu – državni praznici. Dobro pogledajte kalendar i uočite na koje dane ove godine pada onih par ljetnih praznika... jer vaši dje-latnici to već ionako jako dobro znaju. Zašto? Čudnog li pitanja - pa zbog spa-janja, valjda. Znate kako to ide: ako je srijeda praznik, a ja se teoretski vraćam s godišnjeg u ponedjeljak, možda mogu nekako nagrebati još i ponedjeljak i utorak - pa sve to skupa onda fino spojiti i vratiti se u četvrtak. Ne provjerite li točno koji su to datumi i dani u tjednu, bit ćete inferioran sugovornik svo-jim već vrlo dobro upućenim djelatnicima i neće vam biti jasno zašto su baš taj ponedjeljak i utorak svima toliko važni.

... i kontrolirana demokracijaKad ste se oboružali svim informacijama, prelazimo na realizaciju. Jed-

nostavno i iskreno, obiđite odjel po odjel i otvoreno im kažite kako stvari



stoje. Prijatelji moji, ove godine idemo na godišnji negdje tijekom srpnja i kolovoza. Preciznije, od tjedna koji započinje u ponedjeljak, 7. srpnja, zaključ-no s onim radnim tjednom koji završava u nedjelju, 31. kolovoza. Prodaja: od vas troje – jedan mora stalno biti tu. Razmislite, podijelite se, popričajte sa svojim obiteljima i prijateljima, isplanirajte, zapišite svoje željene termine, pa ćemo ih za tjedan dana fiksirati. Tajnica: dva tjedna, kad god želiš između 15. srpnja i 15. kolovoza, ali preusmjeri svoj telefon na prodaju, objasni im ono što inače radiš, a oni ne znaju jer je inače samo tvoj posao, kao npr. što se radi s poštom koja stigne. Održavanje: ne očekujemo baš neke značajne krize, pa možete oboje na godišnji kad god hoćete unutar ovog termina, ali pod uvjetom da je jedan od vas uvijek u Zagrebu ili u okolici, dostupan na poziv u roku od dva sata. Marketing: vi ćete se, nažalost, morati vratiti malo ranije, ali zato tu ne mora nitko biti ljeti, pa od 1. srpnja do 10. kolovoza – kad god želite, kamo god želite.

Za tjedan dana napravite ponovno isti krug i zapišite sve rezultate glaso-vanja. Napominjemo: budite velikodušni. Ako to nije neki poseban problem, dopustite im da spoje “srijedu s petkom”, uzmu dodatni tjedan ako žele otpu-tovati na Kubu... To je vjerojatno prilika koju čekaju godinama i bit će vam izuzetno zahvalni ako im date mali “popust” u vidu par slobodnih dana kako bi ispunili svoj životni san. Vama je ionako svejedno – znate da zbog toga po-sao neće patiti dokle je god “jedan iz prodaje uvijek tu” i “jedan iz održavanja dostupan na poziv”.

Jer kao što ćete i sami uočiti kada stvari ovako posložite – često nema po-trebe da sjekirom odrežete “dva tjedna odmora za sve”. Neki mogu ljeti uzeti i po četiri tjedna a da to nitko ne primijeti, ali zato nikad ne uspiju spojiti Božić s Novom godinom – jer im se baš tada zbiva najveće ludilo. Kod drugih je obrnuto. Vaš je posao samo da realno sagledate zahtjeve posla, i kada slo-žite shemu po kojoj posao ne trpi - pustite djelatnike da se sami dogovore i samoinicijativno im dijelite dodatne dane i tjedne kad god to posao dopušta.

I najvažnije za kraj – nakon što uvidite da posao ovakvim rasporedom odmora ni na koji način ne trpi, molimo vas da ni pod koju cijenu ne smanju-jete ljudima plaće u ljetnim mjesecima. Ako vas je sama ova ideja zgranula – čestitamo, shvatili ste poantu. No mnogi nisu, pa to redovito čine – budući da im je takav potez kratkoročno vrlo primamljiv i nadasve profitabilan; ali konačna cijena takve bahatosti redovito je nedopustivo visoka.

lipanj 2008.




¡Vamos a la playa! Aaaaah, konačno ljetoooo... Vrijeme stvoreno za plandovanje i razmišlja-nje ni o čemu, zar ne? Pa, ne znamo kako da vam to nježno priopćimo, ali premda se u načelu slažemo, nakon što otpratite svoje zaposlenike na džabalebarenje, doista vam preporučujemo tretman opuštanja, ali – uz dopunski domaći rad...

Konačno! Ljetne su sparine ubile svaku želju za radom, zatrle entuzijazam i posljednje trunke radnog elana unutar većine gospodarskih djelatnosti. U prijevodu: telefoni su utihnuli jer svi samo misle kako će zbrisati na more. Valjan zahtjev, treba jasno priznati, koji ste jamačno udovoljili svojim zapo-slenicima, pa nakon što sredite zaostalu papirologiju i zakonske formalnosti, svakako biste isti tretman trebali priuštiti i sami sebi.

Preskočit ćemo uobičajeni uvod o tome da ne smijete nasjedati na glas onog malog vražićka koji vam s ramena šapuće kako je “odmor za druge, vi imate previše posla za to”, jer ste gotovo sigurno već i sami ustanovili da od umornog čovjeka nema previše koristi, kao i to da ni sami od tog pravila niste nikakva iznimka. Stoga ćemo krenuti od pretpostavke da ste uredno isplanirali dva-tri, možda čak i četiri tjedna “rupe” u poslovnim obvezama za samoga sebe, te u startu napasti onaj drugi problem, koji se daleko rjeđe obrađuje u poslovnoj literaturi, a jednako je važan: kamo i kako na odmor?

Iskustveno osvježenje Pravilo je jednostavno – vi, kao menadžer nove generacije, odmor morate

iskoristiti za tri stvari: (1.) opuštanje, (2.) stjecanje novih životnih iskustava i (3.) analitičko promatranje situacija u kojima se tijekom tog procesa nađe-te – ali, za promjenu, s klijentske strane. Zvuči komplicirano, ali od velike je pomoći činjenica da se ove tri stvari sasvim, sasvim lijepo upotpunjuju, dokle god u startu odustanete od ideje kako ćete i ove godine raditi isto što i prošle, pretprošle, kao i one prije...

Znamo kako to ide: starci vam imaju obiteljsku kuću u mjestašcu X na otoku Y, svake godine na proljeće krenu ideje kako biste baš ove godine mogli “nešto drugo”, ali onda eto ljeta, cijene avionskih karata podivljaju, užasno je vruće za komplicirana planiranja, i eto vas opet na istom mjestu. To je nekako najlakše, najjednostavnije, a (tješite se) – i najjeftinije. Što ću bez veze plaćati apartman ili putovanje kada je meni moj X najdraži na svijetu?

Da se razumijemo, nije to loše. I doista preporučujemo da neko kraće vri-jeme, ali nikako ne dulje od polovice ukupnog trajanja godišnjeg odmora, provedete na način koji vas najviše opušta. Nećemo ulaziti ni u to kako su ponekad u to uključene i obiteljske obveze. No kako god znate i umijete, nađi-


56

te načina da takav oblik ljetovanja vremenski limitirate i osigurate si – nešto novo. Što? Nije važno, ali što luđe to bolje!

Cilj je prikupiti nova životna iskustva, raditi nešto novo, nešto što niste nikada do sada, pa stoga pustite mašti na volju! Ljeto je idealno za te stvari: otputujte negdje gdje nikad niste bili (što dalje to bolje), ali čak i ako to ne uspije, dođite do najbližeg turističkog mjestašca i unajmite skuter, naučite igrati golf, jašite magarca, vozite bicikl po brdima, poletite na padobranskom krilu, krstarite, otiđite na noćno kupanje, izvalite se na plaži i satima buljite u zvijezde – što god vas veseli. Ako ste neiskusni s ovim konceptom, pa na kraju, kamo god otišli, uvijek nekako završite na jednom-te-istom ice caffeu, u početku od velike pomoći može biti koncept odlaska na mjesto koje će vas samim svojim bivanjem praktički prisiliti na to da se bacite u nepoznato. Gardaland je jedno od takvih...

Kad ste zadnji put bili u velikom zabavnom parku? Ne, ne u lokalnom lu-naparku s “peglicama-bubalicama” i ringišpilom, nego u velikom tematskom parku poput Disneylanda ili Gardalanda? Ako niste odavno (ili nikad) – pri-premite se na iznenađenje, jer to je pravo mjesto za menadžera novog kova! Od trena kad dođete na parking, dio ste savršeno podmazanog gigantskog sustava sa stotinama, a možda čak i tisućama zaposlenika koje nigdje ne pri-mjećujete, ali u kojem sve jednostavno – radi. Kad se sjetite koliko problema imate s vođenjem svoga tima ili tvrtke od pet, deset ili pedeset ljudi, sama ova činjenica ukazuje na nešto divljenja vrijedno. No, srećom, ovaj put vaša uloga nije da sve te silne ljude koordinirate, nego da uživate u proizvodu tuđeg menadžerskog rada, jer danas – vi ste korisnik. Kakvog li zadovoljstva, a istovremeno, kakve li rijetke prilike da vidite kako menadžiraju pravi maj-stori s višegodišnjim iskustvom u svom poslu. Jer smatrate li da Gardaland ili Disneyland vode amateri – ljuto se varate.

I koje je boje zid?Obratite pažnju na sve: kako su organizirane blagajne, kako su riješene

kontrole ulaznica i sigurnosna provjera posjetitelja, koliko ulaznica stoji i što se točno za nju dobije, i zašto je ulaznica u Gardaland flat-rate i plaća se po danu, zar im ne bi bilo bolje da svaku vožnju naplaćuju odvojeno? Vjerojatno su o tome dobrano razmislili, čim su zaključili da im je ovako bolje? Kako bi se dodatna naplata za svaku pojedinu stvar odrazila na gužve i redove? Je li ideja da ovako kao posjetitelj lakše planiraš troškove ili je to psihološka mjera koja ti omogućuje da se do kraja nauživaš svega, bez straha koliki će ti ispasti račun? Bih li se ja manje vozio da moram platiti za svaku vožnju? Jesu li se time u paketu riješili i potencijalnih džepara, koji sada znaju da su ljudi glavninu para ostavili na ulazu? Koji je prosjek godina posjetitelja koji čekaju ispred onih “adrenalinskih” atrakcija, a koji ispred onih mirnijih? I je li 3D kinopredstava sa sjedalicama koje tandrču u svim smjerovima zanimljivija klincima ili bakicama? Osim toga, iako ulaznica pokriva većinu događanja,



kako to da se fotografije naših zajapurenih faca u brišućem letu Blue Tornada naplaćuju odvojeno, i to po prilično paprenoj cijeni? I kako to da, iako je ta cijena stvarno bezobrazna, izlazim navečer umoran i sretan s tri komada u džepu? Kako su mi to uvalili? I ovaj kvaziegipatski arheološki suvenir s pla-stičnom Tutankhamonovom facom – koja bi budala to kupila? Ah, da, sad se sjećam, uzeo sam je za mamu... ali sad kad ga gledam baš i nisam siguran da će joj se svidjeti. A za koga je ono bila ova druga?

Tema i pitanja je bezbroj, a osim što će vas sav taj put u novi i do sada pot-puno neistražen svijet opustiti i zabaviti, natjerat će vas da i sami razmislite o nekim važnim pitanjima koja ste odavno prestali sami sebi postavljati. Na primjer: ako su u Gardalandu shvatili da je ljudima psihološki prihvatljivije platiti malo više za puki osjećaj slobode da “sad unutra mogu što god žele”, možda bismo i mi u firmi trebali prestati naplaćivati održavanje po radnom satu, pa umjesto toga uvesti neki fiksni paušal? Kakav bi bio odziv na to? Bi li trebalo to ponuditi svima ili samo onima koji nas najmanje zovu na intervencije? Ili možda čak dvije razine paušala – skuplji za hitni odziv na poziv i jeftiniji za odziv u roku od jednog radnog dana. Bi li to pokrilo trošak uvođenja takvog hitnog održavanja?

Dakako, isto vrijedi i ako ste otišli na tečaj golfa. Vjerojatno ste ga skupo platili, što znači da ste na mjestu gdje se netko dobrano trudi da se osjećate ugodno. Kako je riješeno zalijevanje trave? Je li teren za igru u dva popod-ne, po najgoroj vrućini, jeftiniji nego u šest navečer, kad je fijukanje štapom ugodnije? Kako su riješene garderobe? Dostava hladnih pića? Plaćanje? Bo-nusi? Program vjernosti? Članstvo u klubu? Natjecanja? Je li cilj igre među početnicima pobjeda ili druženje? A među iskusnijim igračima? Jesu li naj-bolji igrači omiljeni ili omraženi među članovima kluba?

Isto vrijedi i za let padobranom, i za rafting, i za bungee, i za ski-jet, i za brd-ski bicikl, i za koktel dok se izležavate na plaži ispod unajmljenog suncobra-na... Sve to može biti istovremeno i opuštajuće i edukativno. Stoga, priuštite si neki novi doživljaj i uživajte u njemu otvorenih očiju. Osjetite sve uspone i padove novog iskustva, upijte ga, naknadno analizirajte, shvatite što ga to čini dobrim ili lošim, ugodnim ili neugodnim... Jamčimo da će vam se želja za primjenom onih najboljih ideja spontano nametnuti čim se nakon ljeta vratite u ured.

A do tada – uživajte – otvorenih očiju.

srpanj 2008.




Kaljenje menadžera novog kovaPoštovane đakinje i đaci, na početku nove školske godine, kako to i priliči teškom kolegiju poput ovog, počet ćemo žustro i žestoko: psiho-testom koji će nježno integrirati prošlost i budućnost problematike ove rubrike, spojiti rečeno i promišljeno, san i javu. Spremite se na najgore, jer ovaj je test razvijen u supertajnim laboratorijama Plana B i primarna mu je misija nadasve subliminalna

Olovke na stol, ostalo pod klupu. Vrijeme rješavanja neograničeno, prepisiva-nje se kažnjava pogrešnom stručnom interpretacijom rezultata, što u konač-nici ovaj psiho-test čini besmislenim i nekorisnim – vama, nikom drugom. Čitajte, razmišljajte, zaokružujte, pa onda promislite još jednom. Zbrajajte znakiće pored omiljenih vam odgovora, a potom se bacite na proučavanje psihološkog profila skrivenog iza pripadajućeg znakića s najvećim osvojenim brojem glasova – čestitamo, to ste vi.

Vrijeme sad!

Vaš je bitan djelatnik samoinicijativno produžio godišnji odmor za par dana, ne najavivši to nikome. Vi ćete:

▶ ignorirati taj incident *▶ odbiti mu od plaće i zaprijetiti otkazom o▶ upozoriti ga da time vrijeđa kolege +

Potrošit ćete brdo para bez pogovora na:▶ team building u zabavnom parku +▶ gala party za selebritije i paparazze *▶ janjetinu ispod peke s lokalnim moćnicima o

Vaš je ključan zaposlenik razbjesnio vašu dugogodišnju histeričnu klijenticu. Pravi je potez:

▶ natjerati ga da joj se pred svima ispriča o▶ osmjehnuti se, pravo je čudo što se to ne događa i češće +▶ tu epizodu pretvoriti u uredsku sprdačinu *

Uredska masaža je hit i svi je djelatnici žele - o trošku firme. Nije li to prekrasna prilika za podizanje radnog elana i morala?

▶ sve što podiže moral je investicija, a ne trošak +▶ još da im plaćam i džabalebarenje u radno vrijeme?!? o▶ može, ako će to obaviti tijekom pauze za ručak *


60

Kupili ste prekrasan, nenastanjen tropski otočić. Na njemu ćete sa-graditi:

▶ kompleks luksuznih hotela o▶ niz bungalova za sebe i prijatelje +▶ raskošnu vilu za sebe i poslugu *

Vaša tvornica četki za zahod bilježi pad prodaje zbog najezde jeftinih kineskih čistilica koje svijetle u mraku, pijučući stari hit Mariah Ca-rey. Vi na to:

▶ panično snimate skupu TV reklamu i organizirate SMS nagradnu igru kako biste barem na njoj zaradili *

▶ inscenirate sanitarni skandal i šaljete uvozniku tog kineskog smeća po-reznu, carinsku, radnu i tržišnu inspekciju o

▶ angažirate vrhunskog dizajnera da vaše četke učini neodoljivima – i podignete im cijenu deseterostruko +

Idealan djelatnik je:▶ pametan i pomalo lijen +▶ glup i poslušan o▶ pametan i marljiv *

Proveli biste mjesec dana na pustom otoku najradije sa:▶ uspješni(ji)m biznismenom *▶ učiteljem zena +▶ pornozvijezdom o

Poslovna klima u Hrvatskoj procvjetala bi kada bi ljudi:▶ imali više novca o▶ poštivali dogovore *▶ vjerovali jedni drugima +

Koliko se vremena tjedno aktivno bavite hobijima i drugim aktivno-stima za koje niste plaćeni (održavanje bloga, sport, volontiranje za udruge i političke stranke...)?

▶ više od 10 sati tjedno +▶ od 5 do 10 sati tjedno *▶ manje od 5 sati tjedno o

Nepoznata osoba pristojno vas zaustavi na ulici i na rubu plača moli da joj posudite košulju koju imate na sebi. Izgubili su joj prtljagu na aerodromu, a juri na važan sastanak.

▶ nema šanse, nisam ti ja Caritas o



▶ daj mi 500 kn pologa, vratim ti ih kad mi vratiš košulju *▶ malo ti je priča nategnuta, ali ‘ajde +

Dobili ste u nasljedstvo 5 milijuna kuna! Što sad?▶ oročim u banci, 5% kamate = svaki mjesec oko 20.000 kn

meni u džep, penzija! o▶ kupim 5 stanova, iznajmim svaki za 500 EUR = svaki mjesec oko 18.000

kn meni u džep, a i dalje imam sve te silne nekretnine, zakon! *▶ skupim frendove, pokrenem onaj posao o kojem maštam oduvijek, pa

neka mi Manitu pomogne... +

Kružići: Vi ste predstavnik stare škole. U vašoj je glavi sve jasno i transpa-rentno: posao se radi zbog para, radnici su samo zastarjela verzija automa-tizirane proizvodne linije, lako su zamjenjivi jer, kao što znamo, populacija homo sapiensa stalno je rastuća i ne evoluira dovoljnom brzinom... Premda možda vaši poslovni temelji i moralna uvjerenja ne predstavljaju zadnji krik mode na polju organizacije i razvoja biznisa, sama činjenica što još uvijek predstavljaju značajan mainstream čak i nakon 250 godina razvoja ekonom-ske znanosti – dokazuje da je s vama sve u redu.

Istina, imasmo u tih zadnjih parsto godina nekolicinu sitnijih regionalnih i svjetskih ratova, čarki, revolucija ograničenog dosega, epidemija i klimat-skih promjena koji povremeno počiste ljudski balast na ovom ili onom konti-nentu, ali bože moj... ne može se svima ugoditi. A ako se ugoditi može barem nekima – zašto to ne biste bili baš vi? Sretno vam 21. stoljeće, uz želju da se negdje po njegovu putu možda ipak spotaknete i o koju poslovnu knjigu napisanu nakon Adama Smitha. I Eve. Braun.

Zvjezdice: Nije loše, nije loše. Ali nije ni dobro. Cijenimo trud, dakako, vidi se sa satelita (pratimo vas preko Google Mapsa) da ste okvirno zainteresi-rani za ćaskanje o modernijim koncepcijama poslovanja – a to je za početak najvažnije. Nije sada toliko bitno je li vam motiv za učenje istinska želja za unaprjeđenjem opće poslovne kulture ili puko pomodarstvo – važno je da ste krenuli pravim putem. A budući da je svaki početak težak, nemojte se samo-kažnjavati baš svaki put kada vam opet i nanovo izmakne konačna poanta, usprkos tome što ste gotovo virtuozno uspjeli zabezeknuto-nezainteresiranoj publici reproducirati sve činjenice, ideje, datume, imena, citate i koncepte koje ste naštrebali iz kakve razvikane poslovne knjige novije generacije.

Ali evo, da ne kažete kako smo nekonstruktivni, razmislite o ovih par mo-žebitno šokantnih letećih misli: vaši ljudi (djelatnici), ako imalo vrijede, nisu lako zamjenjivi. Vi ste njima na usluzi, a ne oni vama. Novac je sredstvo, a ne


62

jedini cilj. Ako ste im već platili i organizirali uredsku masažu, kako nalažu moderni poslovni gurui, onda im za to ne otkidajte vrijeme od ručka. Bit će gladni, ljuti i nezadovoljni – što je upravo suprotno od onoga što želite po-stići. Shvaćate?

Plusići: Čestitamo. Iskreno i od srca. Uopće nije važno jeste li na testu varali, prepisivali, listali knjige, googlali ili radili tko-zna-što drugog da biste nam se učmarili. Jednostavno – sviđa nam se kako razmišljate. Iznad svega cijeni-te ljude, spremni ste žrtvovati sigurnost učmalog posla kako biste radili ono što doista volite, s ljudima koje volite i cijenite, na način koji smatrate isprav-nim. Ne trčite za lovom, već se trudite biti ona mijena koju toliko silno želite vidjeti u svijetu oko sebe - i zbog toga stalno trpite nerazumijevanje okoline.

Znamo da to počesto djeluje sizifovski, znamo da ste stotinu puta bili na rubu da odustanete i pitali se vrijedi li to sve skupa tolikog truda ili bi se ipak trebalo zaposliti u banci i svako jutro u osam odložiti mozak na policu, no otkrit ćemo vam tajnu: problem je u okolini, ne u vama. S vama je sve u redu. Štoviše, shvaćate svijet oko sebe toliko dobro da ga samim svojim postojanjem oplemenjujete. Ne odustajte – nije lako, ali ta se privilegija ne pruža svakome.

rujan 2008.



Business junkie!Prečesto čujemo priče o “moćnim menadžerima”, onima koji jednim po-tezom pera vedre i oblače, drmaju tržištima, upravljaju sudbinama, ruše vlade manje poznatih država, i općenito – sjede na tronu svjetskih cen-tara moći. Takvi ljudi možda doista i postoje, ali sumnjamo da spadaju u kategoriju menadžera – jer smjer i sudbinu većine kompanija u svijetu zapravo ne kroje oni, nego njihovi korisnici!

Skupili ste snage, volje, novca i živaca, rekli bobu bob i popu pop, pa nakon višegodišnjeg maltretiranja i slušanja naredbi sumnjive kakvoće “s vrha” u kakvoj domaćoj gospodarskoj truleži – pokrenuli vlastitu tvrtku. Čestitamo! Znamo, izazovno je, riskantno i teško, ali sada, kada ste konačno sami sebi šef (a i nekolicini novih kolega) nitko vam više ne može zapovijedati i tjerati vas da radite glupe i dosadne stvari na loš i suboptimalan način. Sami ste sebi gazda, sami određujete što se radi i kako se radi. Zar ne?

Ne znamo kako bismo vam to nježno rekli, ali premda stvari možda tako zvuče u teoriji i vlažnim diktatorskim snovima, u praksi takvo što doživite – rijetko. Otkud sad to? Uzrok problema je kompromis kojega stalno morate biti svjesni, a popularno se zove “ovisnost o resursima”.

nisam ti ja ovisnik!Evo kako do toga dođe: odlučite se baviti nečim zanimljivim. Malo se neć-

kate, jer ipak nije to tek tako – okrenuti leđa sigurnoj plaćici, mirovinskom, socijalnom i zdravstvenom osiguranju, no u prijelomnom trenutku ipak od-lučujete definirati svoju ponudu, razviti proizvod, dizajnirati poslovni proces, osnovati firmu... i sve što uz to ide. Izlazite na tržište i uspijevate! Tek godinu dana kasnije imate sigurne, dobre i pouzdane klijente koji su prilično zado-voljni vašom uslugom i, općenito, situacija je optimistična.

No vrijeme prolazi, a bez obzira kakvu ste branšu odabrali, prije ili kasnije trebat će se ili doraditi proizvod, ili razviti neki sasvim novi, ili osnovati komplementarni odjel, ili zabiti zube u nešto čime se još niste bavili. Koliko će vam vremena trebati do te faze ovisi o mnogočemu, ali sigurno k’o smrt – taj će trenutak doći. Bavite li se razvojem mrežnog aplikativnog softvera baziranog na webu, zateći će vas ranije nego ako ste u dobrom, starom poslu zidanja kuća i lijepljenja keramičkih pločica, no to ništa ne mijenja na stvari: kad-tad nešto će trebati doraditi ili unaprijediti.

Bez obzira koliko ste uspješni, resursa nikada dovoljno za sve što bi vam palo na pamet. Sve zahtijeva ili dodatnu investiciju, ili vrijeme, ili ljude, ili nove poslovne procese, ili (obično) više toga navedenog u ovoj ili onoj mjeri. Da li se baciti na novi proizvod ili u doradu starog? Stari radi, i načelno je s njime sve u redu, ali konkurencija hvata korak i treba ga unaprijediti. S dru-


64

ge strane, nove tehnologije, novi trendovi, nove ideje, nove odrednice, nova globalna paradigma unutar vlastite ili srodne branše – otvaraju neke sasvim nove mogućnosti i tržišne potencijale te predstavljaju djevičanski čist tržišni kolačić koji treba smazati prije negoli se i drugi dosjete zagristi u njega.

Srce svakog pravog menadžera kaže: nova tehnologija, nova paradigma, nove ideje, nova tržišta! Život preferira doradu starog. Konačan rezultat – u 99% slučajeva ipak pobijedi dorada starog.

– “Ali čekaj! To je pogrešno”, viče srce. “Budućnost leži u ovom novom, pa to se vidi iz aviona!

– “Da”, dodaje život, “ali kako ćeš financirati razvoj tog tvog novog? Odno-sno, još preciznije - tko će ti financirati razvoj tog novog? Očito, financirat će ga oni koji ti plaćaju mjesečne račune, a oni su tipično kudikamo zainteresi-raniji za doradu starog.”

I eto nam ovisnosti o resursima. Da, bolje bi bilo razviti novi proizvod i zaploviti novim morima, ali to košta, a sav taj ekstra trošak (a bogme i onaj stari, postojeći) do tada nekako treba pokriti. Kako? Servisirajući postojeće klijente. A oni su sa starim proizvodom sasvim zadovoljni, a bili bi još zado-voljniji kad biste im samo još sredili onu jednu sitnicu o kojoj ste pričali na zadnjem sastanku. I eto nam novog razvojnog ciklusa, ipak fokusiranog na neki ne osobito značajan update postojećeg.

vrzino koloDodamo li u tu kalkulaciju i (ne tako rijetku) situaciju kada ta inovativna

novotarija “kanibalizira” stari poslovni model – dobivamo zakačku koja je nasamarila mnoge velike, tradicionalno izvrsno menadžirane i bogate tvrtke. Nije uvijek pitanje novaca. Ni ljudi. Ni vizije. Nego – ovisnosti o resursi-ma. Ako ste se ikada pitali kako je to IBM propustio uključiti se na vrijeme u smjenu s velikih, mainframe računala na mini-računala, kojima je kasnije dominirao Digital, a koji je opet jednako tako propustio uloviti vlak u PC svi-jetu, eto vam odgovora. Pitali su za mišljenje svoje kupce i k tome, naizgled vrlo logično, pazili da prije svega zadovolje kupce koji im donose najviše novca. Dodatno, kod alokacije resursa, odnosno raspodjele novca, ljudstva, pažnje, marketinškog budžeta i prodajnog osoblja – prednost opet dobivaju oni koji firmi donose gro zarade i pri tome manje troše na razvoj. Nije li to savršeno logično?

Naravno, povijest se sjeća i uspješnih rješenja ove kvake. HP je bio pred ozbiljnim izazovom kad su se kao konkurencija laserskim pisačima, gdje je sa svojim LaserJetima imao sjajnu poziciju, pojavili tintni (ink-jet) modeli. U početku su tintni pisači bili osjetno lošiji, sporiji, skuplji za održavanje, ali istovremeno laganiji, praktičniji, jeftiniji, ukratko: usmjereni na potpuno novo tržište širokih narodnih masa i malih ureda. Odgovor HP-a? Osnovati novi tim, praktički odvojenu tvrtku unutar tvrtke, s novim menadžmentom, novom prodajnom ekipom koja se “trza” čak i na upite za količinama i cije-



nama koji bi se “u onom drugom” (starom) dijelu tvrtke činili smiješnima, u potpunosti usmjeren na trenutačno praktički nepostojeće tržište. I upalilo je!

Da se razumijemo, ovakve se “kanibalističke” smjene tehnologija događa-ju i danas! Otiđite u bilo koju veću televizijsku kuću i pokušajte im objasniti koncept internetske, streaming, on-demand televizije s targetiranim reklama-ma. Koncept koji je po mnogočem nedvojbeno superioran postojećem “emi-tiranju istog programa za milijunsku publiku”. Recimo da zagrizu. Pokreće se internetski, super-fancy, on-demand TV program, a marketing, zadužen za prodaju reklama, dobiva na stol još jedan cjenik – onaj za zakup medijskog prostora nove, internetske TV. Cijene emitiranja reklama su, jasno, daleko niže gledano “po pojedinom prikazivanju”, jer je ovo reklamiranje ciljano na konkretnog pojedinca, a ne na trećinu Hrvatske koja poslušno u 19.24 h sjedi ispred TV-a i čeka Dnevnik. Što mislite da će djelatnik u prodaji marketinškog prostora preferirati uvaliti Vodećem Proizvođaču Paste za Zube: ono što je skuplje, uhodano, svima poznato i donosi mu veći prodajni bonus, ili novo-tariju koja donosi manje novca, klijenti je ne razumiju, potencijalno je nepo-uzdana, (za sada) ima tek simboličan broj korisnika, i traži svladavanje novih znanja i prodajnih vještina?

If you are warm and happy...Koja je pouka ove priče? Ima ih nekoliko, ali ne, nijedna od njih nije “na-

žalost, osnujete li svoju tvrtku nikad nećete raditi zanimljive stvari”. Dapače i dakako. Pouke su redom: (1.) svaka čast menadžerima, ali klijenti su oni koji zapravo diktiraju smjer razvoja svake tvrtke. Stoga – opustite se, nije baš svaka poslovna odluka na vašim nejakim plećima. (2.) Kad vam konačno po-sao krene, pa vas ulovi val bahatosti i odjednom se osjetite moćni i pametni, vratite se na prvu rečenicu prethodne točke. (3.) Kad imate viziju proizvoda koji će promijeniti svijet, popričajte s klijentima, suradnicima, zaposlenici-ma, roditeljima i susjedima od povjerenja, ali njihove komentare uzmite s rezervom. Čak i ako su negativni, ne odustajte nužno. Možda ideja doista jest loša, ali možda je izvrsna, ali malo radikalna, što samo po sebi ne mora biti uopće loše. I za kraj, (4.): ako krećete u nešto doista novo i uzbudljivo, a pogotovo ako će to novo i uzbudljivo uzdrmati same temelje onoga od čega trenutačno živite – krenite od nule. Uzmite najbolje inženjere i menadžere, one koji shvaćaju i dijele vašu novu viziju, zaposlite novi odjel za marketing, novo prodajno osoblje koje će dovući nove klijente i time osigurati dotok svježih resursa o kojima opet iznova mirno možete biti ovisni u godinama što slijede. Ironično, zar ne?

listopad 2008.




Partnerstvo za mirKrećete li u realizaciju neke poslovne ideje, vlastite zamisli koja će promi-jeniti svijet, velika je šansa da u takav pothvat nećete ulaziti sami, nego – ima li išta logičnije – u nj se upustiti sa svojim starim prijateljem. Mnogi će vam reći kako posao i prijateljstvo ne treba miješati. Zašto je tome tako i mogu li se ipak sretno spojiti te dvije stvari?

Pokrenuti posao s prijateljem svugdje je, a pogotovo kod nas, daleko više pra-vilo nego iznimka. Slijed koji do toga dovede neopisivo je logičan: sve obično krene od ideje. Recimo, jednostavnosti radi, da je to bila vaša ideja. Uočili ste neku tržišnu nišu, procijenili da imate znanja i volje da je realizirate, te da je splet okolnosti povoljan, odnosno – da će se takva ideja moći unovčiti.

Dakako, sirova je ideja jedno, a njezina realizacija nešto sasvim drugo. Vjerojatno ćete poželjeti podijeliti svoj naum s nekim tko zadovoljava barem dva osnovna kriterija: prvo, da je dovoljno stručan i upućen u problematiku, odnosno da je sposoban pojmiti o čemu to pričate, te drugo, da u dotičnu oso-bu imate dovoljno povjerenja kako bi se smanjio rizik da vašu briljantnu ideju netko “mazne”. Najbolji prijatelji obično zadovoljavaju oba kriterija: povjere-nje se podrazumijeva, a sama činjenica što ste si tako dobri obično proizlazi iz toga što vam se i interesi preklapaju.

I tako... sjednete vi na pivicu jedan dan, vi pričate, prijatelju se lagano oči cakle, razglabate, ima i on pokoju dobru ideju kao dodatak, pa vi još jednu na to, i tako... mic po mic – početni se koncept lagano kristalizira. Samo je pi-tanje vremena tko će prvi izgovoriti sudbonosnu rečenicu: “A da mi to zbilja pokrenemo?”

Mi? Na prvi pogled – ima li išta logičnije? Pogotovo kod nas: da ste u nekoj razvijenijoj ekonomskoj klimi, mogli biste se obratiti profesionalnom inve-sticijskom fondu specijaliziranom za start-upe i slične riskantne pothvate, ko-ji bi vam pomogao oko početnih pravnih i financijskih pitanja te preuzeo na sebe dio rizika i organizacijskog posla, ali kako takvih kod nas nema – nema ničeg logičnijeg nego rizik, investiciju, muku i brigu podijeliti s nekim kome vjerujete i tko vjeruje vama.

Ali opet, kad pričate s iskusnijima od sebe o samom konceptu pokretanja posla s prijateljem, nerijetko ćete naići na lagano izmicanje uz prigodno ro-lanje okicama po principu “možda ti to nije i najpametnije, mnogi su tako izgubili prijatelja”. Ono što posebno fascinira jest što vam nitko neće znati objasniti kako do poslovno-prijateljskih raskola dođe. Zatražite li objašnjenje, dobit ćete nešto neodređeno tipa “vidio sam to puno puta”, “novac kvari lju-de” – no ništa od toga ne pogađa samu bit problema. A bit problema slijedi...


68

Komunikacijski disbalansJeste li spremni? Pazite, toliko zvuči neopasno da je upravo to glavni izvor

problema. Velikim vidljivim rupama lako se izmakne. One skrivene su pro-blem. A ova je teško uočljiva i zove se različite komunikacijske kulture.

Korporativnu komunikacijsku kulturu možemo najbolje usporediti s hit-nom službom. Ako ste ikada gledali neki film ili seriju (ili Gorana Višnjića) u kojoj liječnici i bolničari vade iz gabule život koji visi na koncu, znate o čemu pričamo.

– Pacijentu je stalo srce!– Defibrilator! Stavi na 200. Clear!Baf! Nepomično ležeće tijelo pacijenta skoči u zrak, svi se zabulje u stroj koji

inače radi “ping”, ali zavraga – on i dalje pušta jednolični “piiiiiiiii”...– Adrenalin! U srce! (Boc, štrc!) Defibrilator! 400! Clear!Baf! Umjesto jednoličnog “piiii”, sada se iz stroja čuje “pik... pik... pik...”– Imamo ga! Sestro, pripremi salu. Odmah!Možda ovo zvuči kao pretjerivanje u usporedbi s običnim danom na poslu,

ali vjerujte, ima takvih trenutaka. Možda u njima ne odlučuje baš svaka se-kunda, ali odluku treba donijeti. Odmah. I neće biti popularna.

Tipičan scenarij: nemamo para na računu. Kupac nije platio i ne znamo kad će. Što ćemo? Moramo platiti PDV, isplatiti plaće i platiti dobavljače. Ne-ma za sve. Kad možemo računati da će nam sjesti neka lova? Nešto sitno ipak imamo, pa slijedi pitanje: platiti porez ili isplatiti plaće? Možemo li zamoliti dobavljača da nas pričeka par dana? Možemo li od banke uzeti kratkoročni kredit? Koliko to traje? Hoće li nam ga banka odobriti? Slažemo li se svi da s ovim što imamo platimo porez, zamolimo dobavljača da nas pričeka, digne-mo kredit, kad nam banka prebaci sredstva isplatimo dobavljača – i tek kad naplatimo fakturu isplatimo plaću? Treba nam i Plan B: što ako nam dobav-ljač ne da novu robu dok ne platimo staru? Što ako nas banka odbije? Što ako se sve to razvuče pa ne možemo isplatiti plaću punih mjesec dana, a onda je već vrijeme za sljedeću?

S druge strane, pivica s prijateljem je opuštajuće iskustvo. Ne moramo vam pričati kako to zvuči, sigurno znate i sami, ali više nalikuje na nešto oblika:

– Starci me gnjave da završim faks.– Ajme, znam, i mene, ali tvoji su još veća tlaka od mojih.– Ništa ne kuže, misle da još živimo u ‘68. Kome danas treba faks kad mo-

žeš bolje zarađivati k’o dostavljač nego pravnik, šta će mi to? Nego, kad smo kod faksa, ‘oćemo mi večeras na onu brucošijadu?

– Zapravo mi se baš i ne da, ali možda Ivana bude tamo pa... znaš kako je...– He he he, ti, vraže stari...Čak i kad imate problem koji ćete podijeliti s prijateljem uz pivicu i čips,

nitko zapravo ne očekuje da se tim “pivskim procesom” nešto konkretno i riješi. Možda ćete dati neki savjet, možda nećete, ali čak i kada imate nešto za reći na temu – nećete se uvrijediti ako se sugestija ne prihvati.



Odnosno, s prijateljem pričate o problemima s ciljem da ih mentalno sma-njite, dijeleći ih s nekim tko vas razumije i tko će vam pružiti emocionalnu podršku. A na poslu pričate o problemima s ciljem da ih riješite, što prije i što efikasnije, a u tom je procesu “emocionalna komponenta” (najčešće) samo smetnja.

nepoštena podjela poslaStvar se dodatno usložnjava činjenicom što kada dvije osobe (i još gore –

prijatelja) pokreću zajednički posao, obično se to na kraju nekako posloži tako da se, teoretski, jedna od njih malo više brine o “logistici” (novcima, plaćanji-ma, fakturama, porezima, plaćama, dobavljačima, ponudama, ugovorima...), a druga se više fokusira na odrađivanje i organiziranje samog posla, što god da on već jest.

Odmah ćemo vam reći: onaj koji se brine o “logistici” izvukao je deblji kraj. Mnogo deblji kraj. Pogotovo kod nas.

I onda se pojavi problem od maločas. Nema para za sve: poreze, plaće, sirovine i dobavljače jer – klijent nije platio. Održava se sastanak s prijate-ljem-partnerom, i to, kako ste navikli, u kafiću. Krivo! Buka je, nemate mjesta za papire, ekipa pored vas igra bilijar ili pikado, neugodno vam se derati, pa čak i pričati naglas o ciframa koje su u rangu par desetaka tisuća kuna jer okolina ne shvaća da su to samo najmanjim dijelom vaši novci. Štoviše, vi osobno trenutačno ste u debelom minusu. Vaš prijatelj-partner sjeo je na pivu i implicitno očekuje opušten razgovor, ne zanima ga “tko nije platio”... Čak i ako se to dogovaralo danima, pa su se obje strane, teoretski, dogovorile kako to jest poslovni sastanak – nema šanse, za taj prostor usidrena je ona “prijateljska” forma razgovora u kojem jedna strana iznosi svoje probleme, a druga, bez neke posebne obveze, pokušava sugerirati rješenje. U ovom sluča-ju to vodi u kolaps.

– Nećemo imati za plaće, nisu nam platili.– Pa šta ih ne možeš nazvati?– Naravno da sam ih nazvao, ali kažu da ne mogu platiti trenutno.– Baš su šupci. (Ovo je u rangu “starci su ti tlaka”).– Da, jesu, ali to nije poanta, poanta je da ne možemo platiti PDV i isplatiti

plaće.– Reci poreznoj da ćeš im platiti kad nama plate, šta gnjave.– Da, ali ne mogu, takav je zakon, nismo obrt nego d.o.o. pa...– To je glup zakon! I šta sad, ja nemam za plaću jer je država pohlepna.– (Sad već bijesno) Ni ja neću dobit plaću, ali ajmo naći neko rješenje...– Imam ja rješenje: neka nam oni krelci plate i eto ti rješenja.I tako ukrug. Ništa se ne riješi jer se ni inače u prijateljskim razgovorima

niti ne očekuje neko veliko rješenje.No da rezimiramo: može li prijatelj biti i poslovni partner? Može, ako ga

zamislite kao dvije različite osobe: (1.) prijatelja i (2.) partnera, te vršite pro-


70

mjene konteksta i načina komunikacije prema potrebi. Idealno bi bilo da tu vještinu isprobate prije nego što uđete u partnerstvo. Ako niste sigurni, pro-cijenite koliko vam prijateljstvo vrijedi – jer moglo bi doista doći do sloma istog. Ako ide, krenite oprezno ali odlučno u tom smjeru, jer imati prijatelja i partnera u istoj osobi predivna je stvar na kojoj će vam mnogi, s punim pravom, zavidjeti!

studeni 2008.



KadrostrofaFraza koja kaže da su svakoj firmi “ljudi najveće bogatstvo”, ovisno o tome s kim razgovarate, balansira između oksimorona i pleonazma (da, znamo, pravimo se pametni, ali nismo mogli odoljeti). Istina je negdje na pola puta, a ovaj je nastavak Menadžera novog kova poseban i po tome što ga vrijedi čitati i ako ste s druge strane, odnosno – ako ste budući potencijalni posloprimac

U jednom od stripova s popularnim Dilbertom, ćelavi šef na sastanku mudro konstatira kako se godinama u njihovoj kompaniji smatralo da su zaposlenici najvažniji resurs, no najnovija su istraživanja pokazala kako je ipak najvažniji novac, a ljudi su na osmom mjestu – odmah iza indiga.

Jeste li se sočno nasmijali? Zanimljivo, jer ako u svakoj šali ima pola istine – zaključujemo da se barem donekle slažete. Nemojte se zbog toga osjećati napadnuti; ne treba vam nikakvo mudro istraživanje kako biste shvatili da tvrtka bez novca nema ni zaposlenike, no apsolutno vrijedi i obrat: ona koja nema zaposlenike – nikad neće doći do novca. Jer, zamislite čuda, netko mora posao i odraditi.

Štoviše, David Packard, jedan od utemeljitelja Hewlett-Packarda, još je pred pedesetak godina ustvrdio da je najveći izazov svake kompanije pratiti vlastiti razvojni tempo odgovarajućim kadrovskim popunama. Pojednostav-ljeno rečeno, ako ste s deset zaposlenika u prošloj godini ostvarili 30% veće prihode nego godinu ranije, želite li održati takav tempo razvoja – pod hitno gledajte kako ćete zaposliti tri nova čovjeka.

Upravo stoga svaki pravi menadžer, bez obzira smatrao li se on pripadni-kom starog ili novog kova, selekciju kadrova i zapošljavanje stavlja na jedno od prvih pet mjesta na listi prioriteta. Neki idu toliko daleko da, upitani za procjenu kojih je pet stvari najviše pridonijelo uspjehu njihovih tvrtki, “prave ljude” stavljaju na svih pet top-pozicija. Ono što je posebno zanimljivo primi-jetiti jest kako je odabir i pozicioniranje ljudi unutar firme jedna od rijetkih stvari koje menadžeri gotovo u potpunosti imaju pod kontrolom.

Tri kriva puta...Tema “zapošljavanje” upravo je neiscrpna, pa ne očekujte baš sve odgovo-

re odmah, ali potrudit ćemo se (kao i obično) na ovu fascinantnu temu dati nekoliko neizmjerno inteligentnih i tradicionalno briljantno korisnih savjeta.

Korak prvi: oglas za posao. Paradoksalno, najbolji je oglas za posao onaj koji se nikad ne objavi. Pogotovo ako pripremate natječaj za rukovodeću po-ziciju (ali i u svim ostalim situacijama) prvo razmotrite mogućnost internog napredovanja, odnosno – promaknuća ili pomaknuća postojećeg djelatnika na ciljanu poziciju. Tek kad ste potpuno sigurni da to nije moguće, pokušajte


72

s drugom pretfazom oglašavanju: dovođenje izvana nekog koga poznajete i smatrate ga odličnim odabirom, bez obzira što možda radi već negdje drug-dje. Pitajte ga, ništa ne košta.

Ako ste “slobodnjak na tržištu rada” (čitaj: nezaposlen), pokušajte na ovu lošu vijest, koja kaže da se najbolji poslovi nikad nigdje ne oglase, gledati s pozitivne strane: umjesto da jadikujete, počnite raditi nešto što vam je super, pa makar i besplatno. Ali to je već mnogo veća i ozbiljnija tema, koju ćemo ostaviti za neku drugu priliku...

Nije prošlo bez oglasa? Plan B: radi se oglas. Bez obzira gdje ga odlučili objaviti, ni za živu glavu nemojte ga koncipirati kao da se obraćate armiji nesposobnjakovića kojima radite uslugu stoljeća, nego sastavite reklamu za vlastito radno mjesto! Zapamtite: ne želite vi birati ljude, nego želite da ljudi odaberu vas! Fokusirajte se na ono što vi nudite njima (različite pogodnosti, fleksibilno radno vrijeme, odličnu atmosferu, mogućnost napredovanja...), a manje na ono što se od njih traži. Sastavljajući oglas vizualizirajte pred so-bom željenog kandidata kao nekoga tko je već sretno zaposlen i apsolutno nezamjenjiv ondje gdje trenutačno radi, a ne kao jednog od onih koji sjede doma i “čekaju posao”.

Prijave stižu: pet, deset, pedeset, stotinu! Što sada? Slutite: slijedi iščita-vanje mora zamolbi i životopisa, te nakon toga – neizbježni intervjui. Taj dio, dakako, ovisi o prirodi radnog mjesta koje traži popunu, no bez obzira što i koga tražite, pazite da izbjegnete tri osnovne pogreške.

Prva tipična pogreška jest prevelik fokus na formalno obrazovanje: svi ti silni fakulteti, tečajevi, MBA, MCP i ini certifikati nisu (naravno) nikakva smetnja, no svatko od nas pozna barem nekog realno neupotrebljivog štrebera s im-presivnom kolekcijom papira za sobom. U cilju izbjegavanja bilo kakve sum-nje, napominjemo da ni na koji način ne tvrdimo kako su vlasnici diplome ili nekog razvikanog certifikata neupotrebljivi, nego samo da nijedan od tih papirića ne jamči kvalitetnog djelatnika.

Tipična pogreška broj dva jest prevelik fokus na dosadašnje radno iskustvo. To što je netko radio zadnjih deset godina na sličnim poslovima u sličnoj tvrtki ne znači apsolutno ništa. Stanovita prednost svakako jest, ali više godina na istom ili sličnom poslu ni na koji način ne povlači za sobom i boljeg djelatnika.

I tipična pogreška broj tri jest prevelik fokus na karakternu sličnost s vodi-teljem intervjua (vama). Ako netko sluša istu glazbu kao i vi, voli iste filmove kao i vi, zabavan vam je, i općenito, najradije biste odmah nastavili intervju u obližnjem kafiću uz pivu – ne znači da ćete se i u poslu dobro slagati. Da, izni-mno je važno procijeniti može li se vaš novi potencijalni zaposlenik uklopiti u vašu korporativnu kulturu, ali pogrešno je u budućim djelatnicima tražiti samom sebi partnera za tulumarenje. Možda tako na kraju ispadne (super!), ali to ne smije biti primarni cilj na razgovoru.

Uklapanje u korporativnu kulturu mnogo je širi pojam: nekima više odgo-vara klizno radno vrijeme, nekima fiksno, u nekim tvrtkama ljudi pretežito



slušaju stranu glazbu, u nekima se po defaultu vrti Narodni radio, negdje je prosjek godina 30, negdje 50... Nijedan od ovih parametara sam po sebi nije ključan, ali doista jest važno da se vaš novi kadrovski dodatak odoka kulturo-loški uklapa u ono što već imate. Ako vi preferirate Star Trek, a on Stargate Atlantis – to je sasvim, sasvim ok. Ali ako je svima vama u firmi South Park najbolji crtić svih vremena, T’Pol napetija i od Pamele, a kandidat ni za što od toga nikad niti čuo nije (pa ni za Pamelu) – možebitno imate problem. Ljudima je važno osjećati se kao bitan, integralni dio sredine u kojoj rade, pa stoga čim se osjete društveno izolirani – hitno krenu gledati kako bi preselili radno mjesto ondje gdje razumiju uredske šale.

... i jedan praviI nakon svih tih silnih NemojOvo-NemojOno savjeta – što nam je raditi?

Zapravo je jednostavno: fokusirajte se na prošle uspjehe i čovjeka u cjelini. Pitajte kandidata u glavu: “Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim po-slovnim uspjesima, problemima koje ste riješili, kako ste do toga došli, koje ste metode koristili i što ste iz toga naučili?” Pustite ga da priča. Obratite pozornost na to je li ih ostvario kao solo igrač, dio tima ili voditelj tima, ali iznad svega – gledajte čovjeka, a ne stručnjaka. Jasno, nekakva minimalna stručnost se podrazumijeva, no umjesto da se divite impresivnoj stručnoj biografiji, bogatom radnom iskustvu ili se tek oduševljavate time što je “lik totalni zakon”, radije gledajte je li marljiv, samoinicijativan, iskren, odgo-voran, pošten, moralan, entuzijastičan, snalažljiv, energičan i – ako je ikako moguće – potpuno “zapaljen” za to čime se vaša tvrtka bavi.

Ako takvog nađete (čestitamo!), zaposlite ga, pa makar mu budete morali dati šest mjeseci da se uhoda – jer, vjerujte, predstavlja puno, puno bolji odabir od apatičnog, mrzovoljnog grintavca koji ima taj posao u malom pr-stu, a glavna su mu pitanja kad može iskoristiti godišnji koji mu je ostao od preklani te koliki vam mora dati otkazni rok ako mu se ne svidite. Posao se nauči. A s poštenjem, radnim navikama i osjećajem odgovornosti nije ni izbliza tako lako.

A sad, poziv svim nemenadžerima: pročitate li tekst još jednom, ali iz per-spektive posloprimca, dobit ćete sljedeće: ne šaljite desetke molbi svaki dan na sve strane, nego se javljajte samo na oglase za poslove koji vas stvarno zanimaju, gdje vam korporativna kultura okvirno odgovara (to se vidi i s web stranica, ako ih pažljivo pročitate), a kad dođete do intervjua – budite energični, entuzijastični, iskreni čak i prema vlastitim manama te pokažite iskreno oduševljenje onim čime se tvrtka bavi. Ako je to oduševljenje lažno, dobivanjem tog radnog mjesta napravili ste si medvjeđu uslugu. Niti vi želi-te taj posao, niti taj posao želi vas. Čemu onda to?

prosinac 2008.




ogledalce, ogledalce...Štovani čitatelju! Uvidom u kristalnu kuglu uočili smo da ste i ove godi-ne iskoristili prijelaz u kalendarski godišnji inkrement da biste se odmorili, nabacili koju kilu, zabavili – i donijeli novi prigodno-aktualni paket novo-godišnjih odluka. Pohvaljujemo! Ali i prenosimo stručno mišljenje gores-pomenutog čarobnog uvidnika, prema kojem će opet izostati značajniji efekti dok ne shvatite zašto vam nije uspjelo lani. Ni preklani. Ni prekpre-klani...

Sretna vam Nova godina! Ne treba nam kristalna kugla da bismo s velikom vjerojatnošću ustvrdili da će i u vašem slučaju prijelaz u kalendarsku 2009. ostati zapamćen po prežderavanju, tulumarenju i džabalebarenju svake dru-ge vrste. Što od sveg srca pohvaljujemo. Ono na što bismo se pak ovom pri-godom daleko radije osvrnuli jest onaj drugi dio: famozna novogodišnja obe-ćanja samima sebi.

Da pogodimo: završit ćete faks, skinuti nekoliko kila, više se baviti tjele-snom aktivnošću i zdravi(ji)m životom u širem smislu, usavršiti neki strani jezik, uštedjeti koju namjensku tisućicu kuna/eura za auto ili stan, otisnuti se na putovanje u daleku i egzotičnu divljinu, manje se igrati pred monitorom a više sa živim ljudima, pročitati sve one knjige koje se gomilaju pod krevetom i nemilice slažu na desktopu u folderu “Nepročitano” (a trpate ih baš tamo kako bi vam bile stalno na oku), srediti divlji deponij u ormaru, tavanu i po-drumu, reći onom tiraninu od šefa što ga spada i promijeniti posao...

Nije li tako bilo i lani? Ako ste pred 366 dana (prošla je bila prijestupna) bili toliko odlučni da vlastite novogodišnje dekrete pretočite u poslanicu sa-mom sebi, a onda još i u mjesecima što slijede iskazali dovoljnu razinu do-sljednosti da s današnjim danom znate gdje ste dotični dokument zametnuli – prođite ga točku po točku i recite iskreno: koliki vam je postotak uspješno-sti? Koliko ste od planiranog doista ostvarili? Započeli? Ili je ipak većina ono-ga što je lani ostalo mrtvo slovo na papiru sada još jednom, po tko zna koji put zaredom, snažnim potezima pera zapečeno na Deklaraciju o planiranim osobnim postignućima tijekom ljeta Gospodnjeg 2009.? Ako lani nije uspjelo, zašto mislite da će se ove godine dogoditi? I uopće – zašto se tijekom prošle godine tako malo planiranog oživotvorilo?

Izgovori, a ne obećanjaPrije nego što ponudimo odgovor na ovo metafizičko pitanje, pozivamo

vas da se uključite u jedan zanimljiv eksperiment: uzmite komad papira i zapišite razloge zbog kojih se prošlogodišnji ciljevi nisu ostvarili. Jedan po jedan. Niste pročitali knjige koje ste namjeravali? Zašto ne? Krenite redom: imao sam previše posla, ostavila me cura, slupao sam auto... Slobodno budite


76

iskreni jer ovo pišete sami sebi, a ne nekom tabloidu koji će sve te sramne dokaze osobne slabosti objaviti skupa s vašom slikom, adresom i telefonskim brojem. I da, znamo da znate da su to samo “izgovori”, a ne pravi razlozi, ali u ovom slučaju to uopće nije važno jer poanta je na sasvim drugom mjestu.

Jeste? Heh, znamo da niste, ali u ozračju novogodišnjeg oprosta nećemo vam uzeti za zlo. Recimo da jeste. I opet ćemo, u potpunosti bez uporabe kristalne kugle, babe gatare ili lokalnog travara zajamčeno ustvrditi kako su svi ti razlozi – sadržani u okolini, a ne u vama samima! Tvrdimo da su vam u gigantskom postotku svi ti razlozi locirani u okolini. “Ostavila vas je cura” je oblik prebacivanja krivice na nju. Čak i ako ste to formulirali kao “prekid s curom”, implicirate dijeljenu, zajedničku odgovornost u kojoj lavovski dio pripada drugoj strani. Jamačno niste zapisali da ste “istjerali onu glupaču” – jer to baš i ne zvuči kao neki težak razlog za neispunjavanje bilo kakvog cilja.

No ako ste nas doista barem na jednom mjestu preveslali te kao razlog za bilo kakav uvjetni neuspjeh zapisali “bio sam lijen i nije mi se dalo”, te ste prema toj izjavi posve ravnodušni – zaključujemo da vam ionako nije bilo pretjerano stalo za (ne)ostvarenje tog dotičnog cilja te ćemo ga prekrižiti kao “onaj koji više nije važan”. Ali svakako uočite kako svi ostali prebacuju odgovornost “prema van”.

To je zanimljiv fenomen koji upućuje na jednu od najvećih zabluda mo-dernog čovjeka. Iz nekog neshvatljivog razloga ljudi su uvjereni da im je unutrašnji svijet odraz vanjskog. “Bio bih sretan kad bi i ostali bili sretni.” Ili: “kako biti bogat kad nitko nema para?” “Naravno da mi veza nije uspjela kad je on/ona – svinja.”

Istina je upravo obrnuta: vanjski je svijet svakoga od nas direktan odraz unutrašnjeg! Ako ste sretni, svijet će vam izgledati sretnije, a kao rezultat – ljudi u vašoj okolici doista hoće biti sretniji, a i vi s njima. Ako se smatrate bogatim i uspješnim, doista hoćete biti na putu bogatstva i uspjeha. Ovo je trenutak kad vi krećete okretati okicama i ližete kažiprst da biste lakše okre-nuli stranicu nakon što je vaša omiljena poslovna rubrika počela prodavati voodoo/new age/dr. Phil maglu, ali situacija je psihološki mnogo dublja i sve-obuhvatnija. Ako ste slučajno pogledali film ili pročitali knjigu Tajna (http://www.thesecret.tv), mogli ste čuti istu ideju, formuliranu na drugi način: da čovjek postaje ono o čemu razmišlja najveći dio vremena.

Kako samo neobično točno! I lako provjerljivo... Jer ako kupujete novi auto, i trenutačni favorit vam je neki (recimo) ford ili toyota – odjednom na cesti počinjete viđati samo fordove i toyote. Ako ozbiljno razmatrate kako ćete se osloboditi okova svog dosadašnjeg posla i pokrenuti neki projekt samostal-no – odjednom oko sebe vidite poslovne prilike i nove, potencijalne projekte. Ako niste sretni u svojoj vezi, stalno susrećete ljude koji su na sličan način nesretni, a ako se osjećate spremni, sposobni i željni nove veze – komadi se stalno uvaljuju. Zašto? Zato što vaša okolina, vaš vanjski svijet, nije ništa drugo do odraz vašeg unutrašnjeg svijeta.



No vratimo se na novogodišnje odluke. Ako ste lani zapisali da ćete po-krenuti neki projekt ili posao, a ništa se od toga nije dogodilo, pa čak ni pomaknulo s mrtve točke, odgovorno tvrdimo da nije problem u iznenadnoj gospodarskoj krizi, globalnom rastu nelikvidnosti, povećanju kamatnih stopa u Estoniji ili bilo čemu trećem što leži u bližoj ili daljoj okolini, nego – u vama samima. Niste dovoljno htjeli. Bojali ste se. Strah vas je ponukao da tra-žite izgovore, a kad želite pronaći izgovor, on će se tako rado i tako uvjerljivo pojaviti da je to upravo fantastično.

Iznutra prema vanI tako se sada, oboružani novom, neobičnom i iznenađujućom spoznajom

vraćamo na ovogodišnje odluke. Želite li ih doista ostvariti? Stvarno? Sto po-sto?!? Onda znate što vam je činiti: umjesto da čekate okolinu da vam ugodi, poradite sami na sebi, odnosno na prilagodbi unutrašnjeg stanja iskazanim željama. Želite pokrenuti posao? Počnite čitati poslovne knjige i literaturu, pretplatite se na elektroničke distribucijske liste koje govore o temi koja vas zanima, naučite osnove knjigovodstva, više se družite s ljudima koji su već ostvarili taj san ili barem dijele s vama iste ideje. Kao posljedica, baš kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem – prilike će se ukazati.

Čim počnete slušati, glazba je posvuda. Bila je i prije – samo je niste čuli jer niste slušali. Kad ovako postavimo stvari, odjednom djeluju manje kao magija, a više kao nešto sasvim logično i očekivano, zar ne?

Sličan savjet vrijedi čak i kada stvari ne pođu onako kako ste se nadali. Krenete li u rigoroznu štednju, rezanje troškova, smanjenje investicija – za-tvorili ste uši za sve nove ideje, projekte i mogućnosti koje stvari mogu pre-okrenuti nabolje. Čak i ako se neka od njih na najneobičniji način stvori ni iz čega, dokle ste god fokusirani na smanjenje troškova, smanjenje troškova ćete i postići. Nakon njega slijedi i smanjenje zarade. Što za sobom povlači dodatno smanjenje troškova. I eto nas u silaznoj spirali, koja ima samo jedan mogući cilj: nulu. Je li to doista ono što želite?

Razmislite o ovome. Na prvi pogled nije logično, ali zapravo predstavlja dodirnu točku poslovanja, religije (skoro svake!), psihologije, matematike, pa čak i kvantne fizike i astronomije. Ne vjerujete? Nema smisla duljiti o tome kad su već neki drugi dobri ljudi sve to fino saželi u izvrsnom dokumentarcu What The Bleep Do We Know?, o kojem možete nešto više saznati na www.whatthebleep.com. Iskreno ga preporučujemo jer tema je previše važna da biste je ignorirali, a istovremeno previše apsurdna da biste je odgovorno pri-hvatili bez valjanih argumenata. Stoga proučite, razmislite i promijenite svoj život – iznutra. Drugačije ionako ne ide.

siječanj 2009.




Samo-sado-mazo Zanimljivo pitanje koje bi svaki možebitni menadžer trebao sam sebi ra-zjasniti odnosi se na karakternu osobinu ili čimbenik od posebnog značaja za vaš poslovni uspjeh. Vjerojatno mislite da su to u modernom informa-tičkom društvu – znanje, inteligencija, elokvencija, šarm ili nešto drugo slične plemenite sorte, no mi vam predlažemo odgovor koji je bitno jed-nostavniji i samim time zahtjevniji

Kad bi vas netko zamolio da izdvojite samo jednu osobinu, karakteristiku ili čimbenik koji smatrate najpoželjnijim za svoj budući poslovni uspjeh, što biste rekli?

Dakako, ovo je pitanje bez točnog odgovora, pa bez obzira na to što na nje-ga odgovorili – jamačno niste pogriješili, no svejedno dopustite da vam suge-riramo jednu mogućnost koja vam možda nije pala na pamet otprve. Možda griješimo, možda ste upravo to o čemu planiramo pisati odvalili k’o iz topa, no iskreno sumnjamo i – da bi stvar bila gora – na neki smo način za to sami krivi. Naime, u rubrici znakovito nazvanoj “Menadžer novog kova” iz mjeseca u mjesec govorimo o smjernicama modernog poslovanja, tehnologiji, znanju, povećanju efikasnosti uz smanjenje količine prolivenog znoja, boljem omjeru uporabe glave u odnosu na mišiće... a danas ćemo vam, baš za vraga, ponuditi odgovor koji kao da smo prepisali s kakvog antičkog papirusa.

Jer pozvat ćemo vas da razmislite kako bi vam kao odgovor na pitanje iz prve rečenice teksta zazvučalo: disciplina. (Mala jezična digresija: neki bi možda na ovom mjestu radije upotrijebili izraz “samodisciplina”, ali budući da ionako disciplinirati možete isključivo samog sebe, a ostale tek “natjera-ti”, što nikako nije isto, ta ćemo dva pojma za potrebe ove rasprave smatrati sinonimima).

Prije negoli se zapetljamo u detaljnije razmatranje ove izjave koja kao da je ispala iz kakvog lošeg filmskog povijesnog megaspektakla, moramo od-mah pojasniti: disciplina nije (nužno) bičevanje samog sebe u cilju (samo)natjeravanja da napravite ono što vam se uopće ne radi. Dapače i dakako, dis-ciplina je jednako tako i natjeravanje samog sebe da napravite nešto što vam je zapravo sasvim “po guštu”, ali zahtijeva nekakvu prethodnu akciju! Koliko ste puta htjeli otići na neki koncert, ali na kraju niste – samo zato što se niste nijedno jutro u tjednu održavanja koncerta uspjeli natjerati da ustanete malo ranije i prošećete do centra kako biste kupili karte u pretprodaji? Koliko ste puta ostali doma umjesto da odete na tulum jer je vani slutilo na kišu? Ili obećali samom sebi da ćete upisati tečaj stranog jezika, otići na radionicu crtanja, sviranja, plesanja ili tamburanja, smršaviti par kila, kvalitetnije se hraniti, ići redovito na predavanja, više se baviti sportom – ali ste to stalno iz dana u dan odgađali do trenutka kad je već ionako bilo prekasno? Najgore od


80

svega, ako je postojao rok nakon kojeg dotična akcija više nije imala nikakvog smisla, nakon njegova isteka preplavio vas je slatko-gorki osjećaj olakšanja što se “problem riješio sam od sebe”. Kakve li prekrasne pirove pobjede!

Lakše reći nego učinitiI u nekim drugim, razvijenijim i bogatijim poslovnim okruženjima (samo)

disciplina je strahovito bitna, ali u našem je domaćem kontekstu apsolutno neprocjenjiva jer, slijedom okolnosti o kojima bismo ipak šire raspravljali nekom drugom prigodom, većina malih poslovnih poduhvata na domaćem terenu započinje praktički kao hobi, odnosno kao “mali posao sa strane” ne-kog budućeg poduzetnika. S obzirom na kronični nedostatak kapitala, malot-ko može sebi priuštiti luksuz da se prvo odrekne sigurnih i stalnih primanja (čitaj: preda pismeni otkaz u firmi u kojoj radi), unajmi prostor, zaposli ne-kolicinu ljudi i financira ih iz osiguranog start-up fonda dok tvrtka ne počne pokrivati vlastite troškove. Proces je pogotovo na granici nemogućeg ako uključuje zapošljavanje drugih ljudi odmah u startu. Umjesto toga, daleko je češća situacija da ste negdje (nesretno) zaposleni, radite posao svojih snova “u slobodno vrijeme”, maštate o tome da ga pretvorite u onaj-koji-donosi-no-vac-za-život, ali... Uvijek taj nesretan “ali”...

Prije ili kasnije dolazite u situaciju da svoj plaćeni posao zapostavljate zbog hobija koji samo-što-nije-postao-posao, a hobi zbog posla i na kraju – sta-gnira i jedno i drugo. Kad biste se barem nekako mogli natjerati da svaki dan, ali baš svaki dan, nakon odrađene tlake (plaćenog i smrtonosno besperspek-tivnog posla), po povratku kući, od 19 sati pa nadalje, barem sat-dva radite na onome što je vaš dugoročni san. Ili barem veći dio subote i nedjelje. Što je dobro, što nam treba? Kičme, kičme disciplina!

Mnogi će se umjetnici također prepoznati u ovome: maštate o tome da budete slikar, glumac, pisac, pjesnik, glazbenik, plesač... Dakako, dok se ne probijete, od tih aktivnosti nema baš nekih novaca, a od nečeg se mora ži-vjeti, pa se onda “privremeno” zapošljavate na nekom zatupljujućem poslu, a sami sebi obećavate kako ćete svoj san sanjati u isto ono maločas spomenuto slobodno vrijeme. No to se jednostavno ne događa. Iz dana u dan ponavljate sami sebi kako “počinjete ozbiljno” od sutra ili od ponedjeljka, ali taj famozni sutra nikako da svane. Da, sve znamo: nakon posla vam je dosta svega i treba vam malo odmora. Pa treba nešto pojesti. A red je i da s prijateljima pivu po-pijete. Vikend? Pa kad ćete se naspavati, pobogu, ako ne u subotu ili nedjelju. I tako to krene.

Ako ste se prepoznali u ovome: sve je u redu, nemojte plakati. Ako niste, opet nikakav problem: budući da ste očito Cajlonac, Dalek ili Terminator, za-boravite na sve i sjetite se pripomenuti svom doktoru na sljedećem sistemat-skom da vam promijeni ulje. Jer odgađanje neesencijalnih obveza, baš kao i manjak (samo)discipline, vjerojatno je jedna od najkarakterističnijih ljudskih osobina.



No, što je tu je. Kad je to već tako jasno obilježje ljudskog roda, otpor je uzaludan, zar ne? Tko se rodio nediscipliniran, takav će i umrijeti, tu se ništa ne može napraviti, zar ne?

Ne! Dovraga i bestraga, slušate li vi nas? Lijek za nedisciplinu postoji i be-zočno je jednostavan, ali unaprijed vas upozoravamo: primite li ga se, smrtno ćete ga mrziti. I nas s njime. I ovaj tekst. I svaki “plan B” u širem smislu. Sa-mo zato što pokrenusmo cijeli taj đavolji proces skidanja uroka nediscipline. Ozbiljno. Gadna je to stvar.

Sam svoj švicarski satNo da skratimo, evo što vam je činiti. Smislite neku aktivnost koja vas

opušta i vrlo je jednostavna te joj posvetite petnaest minuta svaki dan. Ali svaki dan. Ukupno 365 puta godišnje, jednom više svake prijestupne. Najbo-lje bi bilo da to bude u otprilike isti sat, ali nije ključno. Ključno je da nikad, ali ama baš nikad, ni pod koju cijenu ovu jednostavnu obvezu ne preskočite.

Prvo: mora biti aktivnost koju možete obavljati kod kuće – tek toliko da vam zima, kiša ili snijeg ne otvore vrata dodatnim izgovorima. Kad kažemo “aktivnost”, znači da biste za nju trebali koristiti prste, ruke ili noge. Spava-nje se ne računa, slušanje glazbe ležećki, surfanje webom i gledanje televizije također otpadaju. Drugo: važno je da je aktivnost jednostavna, jer zadate li sami sebi dnevnih 500 sklekova, vjerojatno će vas već drugi dan snažna bol u mišićima spriječiti u održavanju dnevnog kontinuiteta. I treće: bitno je da to nije nešto što inače radite profesionalno, te da vas veseli i opušta. Ali nije, ponavljamo, nije važno da ste u tome dobri. Ako već jeste – nema veze, ali ako niste – ne pokušavajte silom usavršiti odabranu vještinu, jer time postaje manje opuštajuća. Dakle: slikajte, tandrčite po gitari ili bubnjevima, pjevajte, vozite sobni bicikl, radite figurice od gline, plešite (pri čemu, da ne bi bilo za-bune, više mislimo na “plešite” u smislu “skačite bez veze po sobi zatvorenih očiju” nego “pažljivo proučavajte snimke velemajstora tanga”).

Igra je u tome da nikad, ali ama baš nikad odabranu akciju ne preskočite. Slobodno je promijenite kad vam dosadi, ali što god da ste odlučili raditi ujutro – radite to svako, svako, ama baš svako jutro, pa makar vani upravo započinjao nuklearni rat. (Šalimo se, u tom slučaju možete preskočiti).

Nakon nekog kraćeg vremena bit će vam se daleko lakše izboriti čak i s onim najgorim obvezama, što će imati neobjašnjivo dalekosežan pozitivan učinak na vaš život u cjelini. Ne vjerujte nam na riječ. Probajte. I mi smo.

veljača 2009.




Basna o lisici i ježuRast kamatnih stopa, interventne mjere HNB-a, slom domaćeg tržišta ne-kretnina, tečaj kune u odnosu na euro, redovna izviješća o plaćanjima i neplaćanjima ruskog plina od strane ukrajinske Vlade – samo su neka od važnih životnih pitanja s kojima ovih dana liježemo i s kojima se budimo. Da bismo to stavili u pravi kontekst, vodimo vas u šetnju šumom

Lisica je lukava životinja. Zna svakojake trikove: pratiti tragove potencijalnog ručka u šumi. Skrivati se od pogleda. Stopiti se s podlogom. Ukopati se u rupu. Razmišlja strateški. Prilagođava se situaciji. Mijenja pristupe. Kreće se tiho. Kruži i planira. Pravi šumski ninja. Predivno nešto.

Jež je mnogo jednostavnije biće. Sporo se gega i pravocrtno maršira prema cilju. Zna da se lisica oblizuje dok ga u svojim vlažnim snovima ubacuje u gulaš, ali to ga ne potresa previše. Razmišlja samo o odredištu, brinući se tek oko zaobilaženja velikih i očitih prepreka. Balvana na podu. Rupa, rijeka i liti-ca. Hod mu je krajnje negraciozan, putanja brutalno predvidljiva, pa ako smo već bili slobodni lisicu proglasiti ninjom, ježa ćemo opisati kao... pa, recimo, tenk. Malo se toga romantičnog može ispričati za oklopno vozilo bilo kakvog tipa, no ni oko toga naš prijatelj jež ne bere preveliku brigu.

I kad mu lisica, nakon višesatnog izviđanja, skiciranja, razmatranja i plani-ranja iznenada iskoči na put sa zavezanom pregačom oko vrata, jež pomisli: “Oh, ne opet”, te se sklupča u oštru, bodljikavu grudu. Lisica je nemoćna. Pobijeđena i poražena. Koliko god njuškala, bjesnila i (uz velike osobne žrtve i bol) pokušavala gurkati i otvoriti bodljikavu zamku – vrijeme samo sve više i više pokazuje koliko su ti napori uzaludni. Ovaj napad nije uspio. “Možda da smislim alternativnu strategiju?” – pita se lija bolno cvileći, sve dok u konačnici ne odustane i krene tražiti kakav nebranjeni kokošinjac.

It’s the end of the world...Zamka “lisice i ježa” basna je sa značajnim poslovno-strateškim implikaci-

jama. Štoviše, ovih je dana, više nego ikada do sada, vrijedno podsjetiti se ove situacije i još se jednom zapitati: jesam li ja lisica ili jež?

Tvrtke-lisice imaju oči na svim mjestima istovremeno. Prate konkurenci-ju. Slute trendove. Religiozno prate rad Sabora i Vlade, tečaj kune, stanje na internacionalnom tržištu rada, tokijsku burzu kapitala, odnos dolara u odno-su na jen, u odnosu na svjetske zalihe nafte, u odnosu na svjetski terorizam, u odnosu na europski parlament i novoizabranu američku administraciju. Za svaku od tih opasnosti, koje svakodnevno kreiraju brojni unutrašnji i vanj-ski neprijatelji, tvrtke-lisice imaju plan, protuplan, protu-protuplan i plan B za jednu, drugu i treću podsituaciju, te sve eventualne pod-podsituacije. Značajni se resursi troše kako bi se u odnosu na lekcije prošlosti i situaciju


84

sadašnjosti namirisala budućnost te na osnovi toga aktivno zaplanirala nova sadašnjost koja će hitno postati prošlost, bez obzira na to hoće li se ikada dogoditi ili ne.

A zapravo proizvode zahodske školjke.Tvrtke-ježevi znaju kamo idu. Stalno drže pred očima odredište, ili barem

ono što se odredištem trenutačno čini, te pokušavaju prema njemu pronaći najkraći put. Kad se on pomakne – korigiraju putanju. Da, istina, ponekad natrče na kakav povelik kamen, potok, rupu ili provaliju, te se onda posvete rješenju tog problema. Ponekad rješenje iziskuje vraćanje par metara unatrag i privremeno odustajanje od čvrstog koncepta najkraćeg (zračnog) puta – jer letjeti ne mogu, pa kamen treba obići. Ali to je i dalje samo jedna prepreka prema zacrtanom cilju.

Evo najzanimljivijeg dijela: svi bi načelno htjeli biti ježevi. Čak i krenu u posao kao ježevi. Ali se s vremenom mnogi pretvore u lisice. Proces tran-sformacije od ježa do lisice polagan je i prirodan, jer njime upravlja temeljna ljudska emocija – strah. Strah od nepoznatog koji za sobom povlači potpuno uzaludnu ali duboko ukorijenjenu potrebu za kontrolom vlastitog okruženja. A budući da je okruženje naše nasušno (i globalizirano) toliko veliko i toliko kompleksno da ga je upravo nemoguće predvidjeti ili (ne-daj-Bože) držati pod kontrolom, samo su dva moguća puta: jedan je odustajanje, a drugi, naizgled logičniji – razvoj još snažnijih i sofisticiranijih postupaka za predviđanje i preuzimanje kontrole.

Racionalizacija ovog postupka sama se nameće: ne moramo mi biti bo-govi; dovoljno je da smo lukaviji od konkurencije, što će nam donijeti bolju poziciju za strateško planiranje, što će nam pomoći da ostvarimo stopostotni market-share, naberemo novce i penzioniramo se na Karibima. Zvuči logično. Kad bi bilo moguće. Ali nije.

... and I feel fine!Pogledajte samo vijesti u poslovnim sekcijama zadnjih par mjeseci: dani-

ma se tresemo u iščekivanju hoće li američki Kongres izglasati neku apso-lutno besmislenu količinu virtualnih novaca, koju će onda u obliku državnih obveznica proslijediti FED-u, pa će se onda od toga sanirati banke, koje će onda možebitno vratiti taj novac u gospodarstvo, a što bi onda moglo poveća-ti (američku) potrošnju, ojačati (američku) ekonomiju i anulirati utjecaj “tok-sičnih kredita” na svjetskim tržištima kapitala, te donijeti dašak optimizma na Wall Street. Možda hoće. A možda i neće. I hoće li ljudi zbog toga više ili manje kupovati moje zahodske školjke? I koji su to uopće ljudi? Amerikanci? Islanđani koji će biti malo manje državno bankrotirani ako se posrnulo ame-ričko tržite nekretnina vrati na noge? A što ako opet poskupi nafta? Ili osla-bi dolar? (Napomena: ako vas je začudilo što smo kongresne novce nazvali “virtualnima” – otiđite na http://video.google.com i proučite 47-minutni crtić Paula Grignona pod imenom “Money as Debt”).



“Ali kako nema veze?” – povikat će neki. “Ima veze svima koji prodaju sa-nitarnu opremu na Islandu”. E, tu smo vas čekali. Naime, mudrost potrebita da jež ostane jež, a ne pretvori se u lisicu, sadržana je upravo u tome – odva-janju važnog od nevažnog. Je li prepreka ispred nas rupa ili provalija? Treba li je jednostavno zaobići ili treba oformiti treći inženjerijski bataljun koji će u svakom trenutku biti sposoban prekonoć sagraditi vijadukt? Prirodna je ljudska inklinacija prema ovom drugom – jer daje lažan osjećaj sigurnosti. “Zašto lažan? Nije lažan!” – povikaše lisice u publici. Lažan je zato što ne-mate nikakve šanse u predviđanju i kontroliranju svih parametara okoline. Prekomplicirano je. Nemjerljivo je prekomplicirano. Odustanite odmah. Nije vaša krivica što ne možete znati tempo ukrajinskog plaćanja ruskog plina. Opustite se. Osjećat ćete se bolje, i po principima “straha u kojeg su velike oči” – nećete graditi grandiozne vijadukte preko svake rupe.

Jer da je moguće predvidjeti budućnost – ne bi se svjetsko gospodarstvo ni nalazilo u ovakvoj situaciji. Mislite da na čelnim pozicijama financijskih giganata koji su se raspali u zadnjih par mjeseci sjede imbecili? Mislite da su htjeli potonuti? Duboko sumnjamo. Možete biti sigurni da su pokušali sve što su mogli da katastrofu naslute, spriječe, a jednom kad je krenula – i zaustave. Nisu uspjeli. Ni oni nisu gospodari situacije. Kako biste to bili vi?

Relax. Don’t do it.Zato prestanite cviliti i bacite se na posao. Vaš posao. Ne Sanaderov, ne

Obamin, ne MMF-ov. Vaš posao. Da, jasno nam je da bi bilo vrlo korisno znati kako će se kretati tečaj kune u odnosu na EUR u sljedećih godinu dana. Bilo bi korisno i znati kako će se kretati situacija na domaćem tržištu nekretnina. I hoće li hrvatski penzioneri izaći na ulice s bejzbolskim palicama ako im se smanje mirovine. I što će sindikati napraviti ako Vlada ne ispoštuje kolektiv-ni ugovor. I hoće li cijena nafte opet otići nebu pod oblake. I kolika će vam biti rata kredita za tri mjeseca. Ali zapravo nije važno.

Jer dok brinete o svim tim i brojnim drugim nevjerojatnim pitanjima – va-ši sanitarni blokovi ne bivaju ni bolji, ni jeftiniji, ni ljepši, ni udobniji preli-jepim pozadinama vaših kupaca. Ako padne kuna u odnosu na euro – saznat ćete. Nije loše imati okvirni plan, ali zbilja samo vrlo okviran, na temu “što ako euro odleti na deset kuna”. Dobar odgovor na to pitanje bio bi na primjer “izvozit ćemo ih u Njemačku i Austriju”, nije loše znati ni okvirno kako biste to napravili, ali doista samo okvirno – jer tko zna hoće li to biti dobar plan i u aktualnom trenutku.

Vi ste vozač svoje tvrtke. Gledajte u cestu, a ne u horizont. Inače ćete lupiti u stablo. Toliko je jednostavno.

ožujak 2009.




Put društvene frustracijeSlušajući svakodnevne jadikovke oko (ne)ulaska Hrvatske u EU i općenite relativne pozicije domaćeg gospodarstva prema globaliziranom tržištu, jedan se pojam, poput inkasatora TV pretplate, stalno vraća i gnjavi: “ne-konkurentnost”. Gledano iz povijesne perspektive – nimalo neočekivano, no preraste u “šokantno” ako se zapitate kako to da stvari s vremenom ne postaju bolje, te slijedom tog razmišljanja ogolite srž problema

Doista, jeste li ikada pokušali otkriti izvore famozne hrvatske “nekonku-rentnosti”? O tom pitanju itekako vrijedi razmisliti, jer je odgovor na njega istovremeno fascinantan i šokantan. Ali krenimo od početka. Što je zapravo “nekonkurentnost”?

U najkraćim crtama – (ne)konkurentnost je omjer cijene i performansi neke robe ili usluge na određenom tržištu. Uočite kako smo mudro rekli “perfor-mansi”, a ne npr. “kvalitete”, jer ćemo ovdje performansama smatrati kom-binaciju svih mogućih parametara, osim cijene. Pa tu brojimo, na primjer, atraktivnost, kvalitetu izrade, dizajn, ugled proizvođača, oblik pakiranja, prak-tičnost uporabe, servis i podršku, dostupnost... Vaš proizvod (ili usluga) može imati dobre performanse čak i ako je ružniji od konkurentskog, pod uvjetom da je kvalitetniji, atraktivniji, dostupan na većem broju prodajnih mjesta...

Nasuprot performansama stoji cijena. Kupci žele što više performanse za što nižu cijenu. A mehanizam koji povezuje performanse, cijenu i želje kupca jest – tržište. Biti konkurentan znači imati dobar omjer cijene i performansi na određenom tržištu. Ako kupci žele neki proizvod, kupit će ga od najkonku-rentnijeg, ili barem od dovoljno konkurentnog ponuđača, odnosno onoga koji je pogodio omjer cijene, kvalitete, dostupnosti, dizajna...

U teoriji. U praksi, da bi opisani mehanizam doista funkcionirao, odnosno da bi tr-

žište filtriralo konkurentnije, još je jedna stvar apsolutno ključna, a zove se povjerenje. Koliko doista mora biti bolji, ljepši, kvalitetniji ili jeftiniji proi-zvod (vama) manje poznatog proizvođača da biste mu dali prednost u odnosu na onaj stari, dobro poznati? Isto se pitanje može postaviti i na drugi način: koliko vjerujete nepoznatom proizvođaču da će ispuniti obećane performan-se za traženu cijenu?

I tu dolazimo do one točke, poštovani naši čitatelji, na kojoj Hrvati padaju k’o kruške! Kolektivno nam i kronično nedostaje povjerenja. I zato nam trži-šte ne radi. Zato prečesto uspijevaju i opstaju osrednji, skupi, ružni, zastarjeli, ali (u glavama kupaca) “sigurni” proizvodi, koncepti i usluge, a propadaju mladi, ambiciozni, inovativni i napredni. I onda, vidi vraga, taj je isti uspje-šan (i ružan, i skup, i zastario i...) domaći proizvod vani – nekonkurentan.


88

Bijeg od rizika neuspjehaSituacija je još donekle podnošljiva u domeni široke potrošnje, gdje je

stres od lošeg odabira relativno malen: čak i ako ste umjesto svjetski poznate i skupe paste za zube odabrali jeftinu i nepoznatu, samo da biste zaključili ka-ko je potonja zapravo loša, nije problem – bacite je u smeće i ta vas je lekcija stajala desetak kuna. Ali kad vidokrug proširimo na B2B (business to business) segment, gdje su ulozi veći a svaki potencijalni promašaj skuplji – stvari se kod nas ukazuju u alarmantno-katastrofičnom tonu.

Tu lekciju nauči svaka mlada marketinška agencija, koja nikako da svojim modernim i inovativnim konceptima pristupa kupcu osvoji srca nekog bitnog klijenta – jer sve poslove za njih uporno odrađuju razvikane agencije, premda nude samo prožvakane i dosadne ideje. Web studio koji je upravo saznao da će web stranice potencijalnog klijenta ipak odraditi netko poznat, tko će za pete-rostruko više novca odraditi pola posla, trostruko sporije i mnogo lošije. Proda-vač hardvera koji gubi bitne natječaje u sukobu sa skupljim konkurentima, čak i kada je njegova ponuda kvalitetnija i dolazi u paketu s 24-satnom podrškom.

Kako do toga dođe? Ukratko: kupci i naručitelji vam ne vjeruju. Pa se štite od “rizika neuspjeha” tako što – ne riskiraju. Nije li to logično? Dodajte tome činjenicu da u našem korporativnom miljeu često ne postoje bonusi za sjajno odrađen posao, ali se u tren oka osmisle kaznene ekspedicije i prijeki sudovi za bilo kakav oblik neuspjeha, čak i ako je cijela akcija od početka proglašena “eksperimentom” – i dobit ćete dodatnu razinu straha od neuspjeha koja trese sve razine odlučivanja.

I tako veliki dobavljači ostaju veliki, ma koliko loši(ji) bili, a mali se dave i grcaju čak i kada su najbolji na svijetu. Posljedica: veliki nemaju zašto postati “konkurentniji” kad je lakše (i profitabilnije) ne mijenjati tim koji pobjeđuje, a mali svoju konkurentnost i inovativnost mogu slobodno objesiti mačku o rep – kad od sve njene siline nemaju za plaće.

Kada fenomen nepovjerenja uspješno amputira osnovni tržišni mehanizam koji kaže da, barem u načelu, bolji opstaju a lošiji propadaju – posljedično dolazi i do drugih bolnih posljedica. Malen sam i nepoznat, znam da sam dobar, ali to očito nije presudno, a jako želim taj posao. Birajte: nepotizam ili korupcija? Hoćete li tražiti vezu ili nekom gurnuti nešto ispod stola? Što god odabrali, kad ste već tako sebi osigurali prolaz – možete slobodno i odustati od povećanja konkurentnosti. Zašto biste radili jeftinije ili bolje kad to više iona-ko nije važno? Čestitamo: umjesto dijelom rješenja, postali ste dio problema.

vol(ont)are = cantare!Ima li izlaza iz tog začaranog kruga? Ima! Umjesto da se borimo protiv

korupcije i nekonkurentnosti skupim reklamnim kampanjama financiranima iz državnog budžeta – što je smisleno koliko i ratovanje za mir, ili orgijanje u cilju očuvanja nevinosti – trebali bismo aktivno poraditi na povećanju razine međusobnog povjerenja. Kako? Na mnogo načina, ali jedan od najboljih je



– volontiranje! Da ne tražite rječnik, pomoći ćemo vam: to je ono kad posao radite iz ljubavi, a ne za novac.

I ne, pod “volontiranje” se ne broji pisanje bloga – osim ako je riječ o blo-gu od općeg društvenog interesa. Bilo koje vrste. Ako pratite rad amaterskih kazališnih družina i tako im, što direktno što indirektno, dovedete na pred-stavu desetak novih posjetitelja koji inače ne bi niti znali za nju – kapa dolje! Čak i ako se bavite kvalitativnom analizom ponude kisele cikle u trgovina-ma – svaka čast, dokle god ste u tome sustavni, iskreni i pošteni. Ali ako je lajtmotiv vašeg bloga “jutros sam se probudio i joooj što me svrbilo dupe”... Nažalost, prijatelji, to se zove ego-trip, a ne volontiranje. Volontiranje je ono što nesebično radite za tuđu korist, a ne za svoju. Shvaćate razliku?

Krenite odmah jer vremena za gubljenje nema! Postavite si za cilj svaki tje-dan desetak sati posvetiti nekoj aktivnosti koja vas ispunjava. Spašavajte ži-votinje. Skupljajte stari papir. Držite tečajeve Linuxa. Počistite kvart. Zasadite stablo. Ne kažemo da se morate kažnjavati radeći nešto što prezirete! Štoviše, mnogo je bolje ako odabrani posao volite i znate. Dobar web programer, pre-voditelj, lektor, pjesnik, dizajner, pravnik, crtač, menadžer... – često je mnogo važniji dodatak udruzi za prava životinja od deset volontera koji dijele letke!

A što se tiče plaće: osim što ćete se bolje osjećati, upoznat ćete brdo isto-mišljenika koji jednako kao i vi – ne primaju plaću. Osim što ćete steći dra-gocjeno iskustvo, s vremenom ćete s kolegama volonterima razviti posebnu vrst povjerenja koja nije bazirana na novcu, nego na zajedništvu u idejama i konceptima. Jer našem društvu više od novca nedostaju ideje, koncepti i po-vjerenje. Vjera. Vjera u svijet. Vjera u ljude. Vjera u ideje. Te su sile u povijesti pokretale revolucije, rušile tiranije, gradile piramide i slale ljude na Mjesec. A vaša će osobna revolucija biti oslobođenje od onog najgoreg oblika gorčine koji nastaje kao posljedica stava “ne mogu oni mene toliko malo platiti koli-ko ja mogu malo raditi”. Počnite vjerovati. Nepoznatim ljudima. Novim ide-jama. Proizvodima. Konceptima i uslugama. Čak i ako vam se ponekad učini da ne radite baš puno koristi svijetu odabranim (volonterskim) angažmanom – spasit ćete ga od samog sebe i od vlastitog cinizma. Neka vaš moto radije postane “nema tih para za koje vam netko može ovako sjajno odraditi posao, pa ih onda slobodno i zadržite”.

I gdje je tu menadžerska lekcija mjeseca? Društvena odgovornost. Gledate li na posao sebično i pohlepno, dobivat ćete bumerange u glavu. Radite li ne-sebično na tome da ga učinite boljim za sve, i svemir će vam se osmjehnuti.

Vjerujte nam. Ili nemojte. Nego se zaključajte, nabacite zasun na vrata, nastavite se izjedati iznutra i čekajte dan kad ćete u ogledalu vidjeti mrzo-voljnog, čangrizavog starčića kojeg susjedova djeca izbjegavaju. Zvuči pozna-to? Sad znate i kako se to ljudima dogodi. Srećom, za vas još nije kasno. Ili možda ipak jest?

travanj 2009.




vozi, Miško!Često se čuje da je jedan od ključnih problema današnjeg hrvatskog druš-tva “nedostatak poduzetničke tradicije”. Ili u prijevodu: ono što morate znati da biste bili uspješan menadžer – niste mogli naučiti od roditelja. Ni od starijeg brata. Ni od učiteljice u školi. Ako je tome tako, čovjek se s pravom zapita jesu li mu – u najboljoj namjeri – kroz djetinjstvo usadili i pokoju krivu misao u glavu?

Pred petnaestak godina Volkswagen je lansirao vrlo zapaženu reklamnu kampanju koju je pratio sljedeći slogan: On the road of life there are passengers, and there are drivers. Drivers wanted. Paralela između vozača i menadžera je (nadamo se) očita, no problem je sljedeći: ako su svi oko nas putnici, tko radi u autoškoli?

Generacija ljudi koja nas je odgojila i usadila nam “u kosti” temeljne život-ne vrijednosti definitivno je generacija putnika. Naše su bake i djedovi aktiv-no gradili socijalizam, roditelji i stričevi u njemu odrastali i sudjelovali, na-kon čega je uslijedio rat, pa poslijeratna depresija... Ispada da do pred desetak godina ni uz najbolju volju nitko od danas živućih Hrvata nije imao prilike iz menadžerske perspektive preispitati valjanost vječnih životnih istina koje tradicionalno u najranijem djetinjstvu prihvaćamo zdravo za gotovo. Nisu svi jednako loši: neki su od njih i dalje itekako valjani, ali drugi su, djelomično ili potpuno, pogubni za današnje doba i – iznad svega – vozački mentalitet.

S obzirom na razinu i izvor netočnosti, mudrosti iz davnina koje zahtije-vaju reevaluaciju možemo podijeliti na kondicionalno zavaravajuće, kontek-stualno neprecizne te na one koje su putnicima možda prihvatljive, ali su vozačima pogubne.

dobar, loš, zaoKondicionalno su zavaravajuće one koje su još uvijek uvjetno točne. Vrije-

de i vrijedit će za “putnike na cesti života”, ali ih se možebitni vozači trebaju što prije i što učinkovitije otarasiti, ili ih barem repozicionirati u novi kon-tekst. Svi znamo legendarnu “zrno po zrno – pogača, kamen po kamen – pa-lača”. Ovo bi nas trebalo poučiti da je štednja put do sreće, što je vjerojatno u doba feudalaca, kmetova, zlatnika, vitezova i kraljeva bilo točno (dokle god niste ni kralj ni feudalac), no danas ne stoji. Poslovica ne uzima u obzir in-flaciju, aktualni porezni sustav koji je naklonjeniji vozačima nego putnicima, poremećaje na tržištima novca i nekretnina te iznad svega – moć investiranja i reinvestiranja. Istina, ovaj savjet ni danas nije loš za “putnički način razmi-šljanja”: ako živite od plaće, religiozno parkirate i oročavate zarađeni novac u banci, uplaćujete životno osiguranje, kupujete dionice u fondovima s niskim prinosima i malim rizikom – anulirat ćete dobar dio negativnih aspekata i


92

vjerojatno dočekati penziju na pozitivnoj nuli. Zadovoljava li vas mentalitet “hura, pobijedio sam jer nisam izgubio” – sve super, blago vama i slobod-no okrenite stranicu. Vozači među nama ne dijele takav stav, ali poštujemo odluku da budete putnik dokle god ste svjesni svih plusova i minusa koji u paketu s time idu.

Druge su mudrosti vječne, ali problematične u kontekstualnom smislu. Znate li za “tko u mladosti više uči, u starosti se manje muči”? Reći ćete kako je to sasvim točno i – štoviše – svakim danom sve točnije. Slažemo se. Problem je u tome što su nam bake, mame i tate to od najranijeg djetinjstva tuvili u glavu strogo u kontekstu formalnog obrazovanja. Proširena varijanta istoga glasila bi ovako: samo ti, dušo moja, svladaj i certificiraj što je mogu-će više formalnog nastavnog materijala – osnovna škola, srednja, viša, faks, drugi faks, specijalizacija, magisterij, doktorat – tako da imaš potvrde kako si najbolji mogući stručnjak u svom području, a ostalo ide samo od sebe: netko će te uočiti, prepoznati, zaposliti, dati veliku plaću, pa ćeš imati od čega živje-ti i štedjeti. To, nažalost, ni izbliza nije točno. Biti predstavnik srednje klase svakim je danom sve opasnije. S druge strane, ako se pod “učenje” uključi i usavršavanje vožnje, odnosno komunikacijskih i menadžerskih vještina, stra-nih jezika, sastavljanja poslovnih dopisa i umijeća pregovaranja, psihologi-je, socijalne i emocionalne inteligencije, neuro-lingvističkog programiranja, financija, knjigovodstva, zakonodavstva, tehnike i tehnologije... – onda mu-drost s početka ima smisla. Zato smo je i nazvali kontekstualno nepreciznom.

I treća, najgora kategorija, one su mudrosti koje dugoročno pogubno dje-luju na vaš osobni razvoj. Znate za onu: “nikad ne stavljaj sva jaja u istu košaru”? Obratite li pozornost, lako ćete je uočiti – rado i često reinkarniranu u mnogim pojavnim oblicima: financijski stručnjaci reći će vam kako “novac treba diverzificirati, a rizik disperzirati”, odnosno kako dio novca treba oročiti u kakvoj stabilnoj banci ili uložiti u dionice i fondove s niskim rizikom, dio uvaliti u fondove s višim prinosima i pripadajućim tržišnim fluktuacijama, a dio staviti u čarapu ili gurnuti u madrac da lagano propada, ali – sigurno je sigurno. Na prvi pogled i ovaj savjet spada u skupinu kondicionalno ne-preciznih jer definitivno nije loš za putnike ceste života, ali stavljamo ga u posebnu kategoriju zbog upravo devastirajućeg djelovanja na one koji teže vozačkom mentalitetu, i to – kakve li ironije – zbog direktnog sukoba s malo-čas spomenutom “više uči – manje se muči” teorijom.

Naime, ono što se implicitno iz nje iščitava jest kako nema smisla previše se zamarati detaljima. Nemate zašto misliti, pratiti tržište, obrazovati se u poslovnoj, financijskoj ili investicijskoj domeni – prepustite to onima koji su za to plaćeni. Vašim novcem. Fondovi, banke, Vlada i HNB će svaki sa svoje strane brinuti o tome da vam novac što manje propadne, te vam udijeliti kao nagradu za učešće točno onoliko od stvarnog profita koliko moraju da “ne talasate”. Višak će, dakako, zadržati. Dokle god ide dobro, oni će vašim novcem zaraditi što-vas-briga-koliko, a vi ćete dobiti čestitku za rođendan i



pismenu obavijest da ste zaradili par postotaka. A kad stvari krenu nizbrdo, kao što smo nedavno imali prilike vidjeti, druga slika: čujte, događa se, ži-vot je surov, nismo mi krivi, smanjili su nam kreditni rejting, obveznice su “toksične”, tečaj kune je nerealno visok (ma nemoj!), ali bili biste glupi da sad (pobogu!) povučete svoj novac. Ukratko: potencijalni je gubitak u cijelosti vaš, a eventualnu ćemo zaradu podijeliti u omjeru koji mi odredimo.

(Situacija podsjeća na briljantan poslovni model izvjesne individue u široj splitskoj regiji koja prodaje budućim roditeljima eliksir za biranje spola dje-teta, uz obećanje da ako ne upali – vraća novac. Uopće nije važno od čega se sastoji eliksir: statistički, u 50% slučajeva Majstor zadrži, a u 50% slučajeva vrati novac – i uvijek je u plusu.)

Sva jaja u istu metu!E, pa drugarice i drugovi vozači – ne nasjedajte! Upravo je suprotno! Stavi-

te, i kontinuirano stavljajte sva jaja u istu košaru! Želite li više od par godiš-njih postotaka pasivnog i (relativno!) sigurnog prihoda od banke, ili nepozna-ti postotak od fonda, morat ćete zasukati rukave, uključiti mozak te se posve-titi sustavnom radu na sebi i poslu kojim ste se odlučili baviti. U potpunosti i bez ikakve zadrške. Osnivate li tvrtku, posvetite sve svoje vrijeme, trud, novac i fokus usavršavanja na taj jedan i jedini projekt. Ne rasipajte vlastite resurse na pet stvari jer onda, gle čuda, nijedan od njih ne uspije. Dakako, kad vam tu situacija krene na zadovoljavajući način, ostavljajući vam slobodnog vremena i za nešto drugo, slobodno prebacite fokus, ali opet – svim silama, snagama i žestinom.

Slično vrijedi i ako ste već u posjedu kakvog kapitala te se želite fokusirati na investicije. Ne disperzirajte rizik prema procjenama i savjetima raznih analitičara. Zapitajte se zašto vam se nude besplatni savjeti kad logika nalaže da bi taj koji ih daje trebao više zaraditi držeći ih za sebe. Umjesto toga posve-tite se sami proučavanju tržišta, burze, naučite jezik financijskih stručnjaka, mislite i radite za sebe, snažno i fokusirano. Čekajte i godinu dana ako treba, pa kad namirišete nešto zanimljivo, ubijte se od posla da sami to istražite, iščitate, proučite godišnja i kvartalna izviješća, razmislite kako će se to kreta-ti dugoročno, odlučite i – lupite svom snagom. Sa svime što imate.

Riskantno? Potencijalno neodgovorno prema sebi i bližnjima? Apsolutno. Baš kao i vožnja. Ako ne možete ili ne želite uložiti toliki trud i nositi se s pripadajućim stresom – sve je u redu, razumijemo. Sjednite na suvozačevo mjesto i uživajte u putovanju. Samo u tom slučaju nemate pravo na žalbu ako smatrate da se ide duljim putem ili se vozi presporo. Volan ili držite ili ne držite. Sredine nema.

svibanj 2009.




Svinjska gripaJamačno znate za (brojne) tvrtke kod kojih se uočava zanimljiva podjela: jedan je dio zaposlenika mrzovoljan, apatičan i nezainteresiran, a drugi – prava suprotnost. Agresivan, zao i bezobziran. Što je najčudnije od svega, pouzdano znate kako su ti isti ljudi donedavno bili simpatični, susretljivi i ugodni. Znamo li kako do te promjene dođe, drastično smanjujemo šansu da i naša tvrtka jednog dana oboli od istog sindroma

Nije li to upravo fascinantno: dolazite u svoj omiljeni restoran, trgovinu ra-čunala, bijele tehnike, namještaja, cipela... koji vam se oduvijek sviđao zbog ugodne atmosfere, pristupačnog i ljubaznog osoblja, a kad tamo odjednom – groblje! Djelatnici apatični, nezainteresirani, depresivni, prave se da nešto prenose ili preslaguju, buljeći u pod i nastojeći izbjeći svaki, pa i eventualni kontakt s kupcima, koji izbezumljeno pogledom traže tko bi im se od “ovla-štenog osoblja” smilovao i iz zaključane vitrine izvukao digitalac ili mobitel o kojem već mjesecima maštaju. S druge strane, nazovete li sutradan vele-prodaju istog dobavljača, velika je šansa da će dodijeljeni vam prodajni pred-stavnik biti čista suprotnost: agresivan, bezobrazan, samo što vam se u facu ne nasmije što mislite da ta jeftimba od notebooka koju biste kupili dolazi s dvije godine garancije, a kad pitate za rabat – gromoglasan smijeh. Rabat? Pobogu? Pa što si vi umišljate, lani niste naručili ni tristo tisuća kuna robe, a sad biste još i popust!

Nije oduvijek bilo tako, zar ne? Pred samo godinu ili dvije bila je to tvrt-ka puna entuzijastičnih, energičnih, susretljivih i simpatičnih ljudi koji ili više tamo ne rade ili – što je još čudnije – rade, ali su se u međuvremenu pretvorili u predstavnike jedne od ove dvije kategorije: zombije ili agresivce. Situacija je toliko česta da ne može biti slučajna, pa vrijedi zapitati se: kako do toga dođe?

Ulje je na vodiPočne nevino: jednim jedinim Pravim Šupkom. U cilju izbjegavanja bilo

kakve sumnje, red je da se svježeuvedeni pojam Pravog Šupka precizno defi-nira. Riječ je o djelatniku (ili djelatnici, šupak je spolno neutralna kategorija) kojega krase sljedeće dvije karakteristike: prvo, nakon razgovora sa Šupkom osjećate se poniženi, malodušni, apatični, destimulirani i na razne druge na-čine emocionalno silovani, te druga, efekt je daleko izraženiji i snažniji ako vam je Šupak ravnopravan kolega ili nadređeni, a daleko slabiji ili čak nepo-stojeći ako ste mu (ili njoj) šef.

Emocionalno silovanje o kojem pričamo može se iskazati na dva dijame-tralno suprotna, ali po učinku ekvivalentna načina. Šupak može biti agresi-vac, pa vam upada u riječ, ne zanima ga što itko drugi ima dodati na temu,


96

ponaša se kao da je najpametniji, omalovažava ili ismijava tuđe ideje, preuzi-ma sve zasluge za tuđe ili timske uspjehe istovremeno prebacujući greške na sve druge osim na sebe. No ništa manje ubojit nije ni pasivni Šupak (pogoto-vo kad vam je šef) koji na svaki vaš komentar ili ideju vrti očima, gleda kroz vas, bulji u pod, uopće ne sluša, o vama priča u trećem licu, premda sjedite tik do njega i općenito se ponaša kao da ste nevidljivi i beznačajni. Učinak je isti: ni s jednim ni s drugim ne želite imati nikakvog posla jer se nakon svakog kontakta s njima osjećate poniženi i malodušni.

Da se razumijemo: svatko je od nas s vremena na vrijeme Šupak. Imate loš dan, netko vas je iznervirao, boli vas glava, loše ste spavali, sinoć ste malo više popili... sve je to normalno i razumljivo. Nazovimo to sindromom Privremenog Šupka. No Pravi Šupak svoje poslanje opravdava svakim novim danom. I svaka ga razumna osoba izbjegava.

I što kad se unutar tvrtke nađe jedan Pravi Šupak? Eh, tu stvari postaju zanimljive. Kolega Pravi Šupak predstavlja opasnost. Povrijedit će vas, uvri-jediti, omalovažiti i iznervirati. Ne želite ga vidjeti, ne želite ga susresti, ne želite s njim pričati, ne želite s njim raditi, zapravo – ne želite imati ništa s njime. Baš kao što ni lisica u šumi ne želi imati ništa s vukom. Vuk je opa-snost. Opasnost je loša za egzistenciju. Stoga se u našem mozgu, baš kao i u mozgu lisice, automatski uključuje prastari animalni instinkt “borba ili bijeg”. Vremena za odluku je malo: opasnost je tu – da bježim ili da se borim?

Premda bi netko mogao reći da je taj animalni instinkt namijenjen samo-održanju danas ljudima nepotreban i, štoviše, štetan – nismo ga se riješili. Vjerojatno ne bismo niti trebali. Jer analogija je potpuna, a opasnost stvarna: Pravi Šupak vas, ako dobro ne pazite, može koštati svakodnevnog poniženja, uskraćenja zaslužene nagrade za dobro obavljen posao, pa čak i otkaza – do-pustite li da pred šefom (sjetite se, pred šefom se ne ponaša tako) sustavno preuzima sve zasluge za timski rad dok vâs i vaše kolege vrijeđa i omalova-žava.

Borba? Bijeg? Borba! Jeste li sigurni? Krenete li tim putem – postajete i sami šupak. Nažalost, jedini način da se aktivno suprotstavite Šupku jest njegovim vlastitim oružjem. Hm, dobro, to ne želimo. Bijeg, dakle? Može, ali onda tonete u malodušnu, depresivnu i nezainteresiranu stranu, odnosno – postajete zombi. Dakle, ipak je bolje biti Šupak? Možda, ali pazite: čim se zarazite šupkitisom ili (naziv po zadnjoj modi) svinjskom gripom – postajete kliconoša i širite zarazu dalje. Bivajući novokomponiranim Pravim Šupkom tjerate vlastite kolege, s kojima možda početni Pravi Šupak nema direktnog kontakta, da se jednako tako brzo odluče hoće li biti šupci ili zombiji. Zaraza je strahovito brza. Jedan jedini Pravi Šupak može u tek par mjeseci cijelu tvrtku natjerati na separaciju u šupke i zombije, baš kao što se ulje uvijek i nepogrešivo vrlo brzo izdigne na površinu vode, ma koliko snažno vi njih pokušali izmiješati.



Homo-simetrično kloniranjeAko mislite da je ovo grozno, ne brinite – jer postaje još gore. Pravi Šupak

često strelovito brzo napreduje u korporativnoj hijerarhiji! Preuzme kolegi klijenta, a ovaj samo tiho opsuje i pusti – jer ne želi sa Šupkom imati ništa. Onda Šupak preuzme zasluge za njegov posao i još potajice šefu izvrijeđa kolege, te crve koje treba nagaziti da bi išta napravili – pa šef pomisli kako je baš on prirodni vođa tima. Pa ga unaprijedi. I tako, mic po mic, samo je pita-nje vremena kad će neki Pravi Šupak doći u poziciju da odlučuje o zapošlja-vanju novih ljudi. Što mislite, koga će zaposliti? Najboljeg kandidata, dakako, a budući da očito u ovoj tvrtki Pravi Šupci (poput njega) najbrže napreduju i općenito najbolje rade – zaposlit će novog Pravog Šupka. U najboljoj namjeri! Ovaj oblik homo-simetričnog kloniranja, kada ljudi zapošljavaju sebi slične jer su si baš super i gle koliko im je to pomoglo u životu, toliko je čest da više nije ni zabavan, čak ni kao sociološki fenomen.

Što napraviti? Jednostavno: ako ste samo zaposlenik i vidite kako se tvrtka ubrzano raslojava na šupke i zombije – bježite glavom bez obzira. Ali ako ste šef, vlasnik, menadžer ili direktor, rješenje je tretirati šupke kao potpune nes-posobnjakoviće. Možda će vas zaprepastiti činjenica da većina menadžera to ne radi! Ne, većina menadžera će izvaditi kvartalno izviješće učinka per capita i prokomentirati nešto tipa: “ma da, lik/ženska jest malo naporan/naporna, ali gle – ima najbolje rezultate”. Naravno da (na papiru) ima najbolje rezultate kad nitko drugi ne može doći do riječi, kad krade kolegama klijente i kad pri-pisuje timske rezultate sebi! I da, istina je, otpustite li Pravog Šupka, sasvim je vjerojatno da nitko drugi nikada neće pojedinačno gledano na papiru ikada imati takav učinak, ali će ukupni rezultat cijelog tima bez njega/nje biti bolji nego ikad prije. Ne vjerujte nam na riječ – probajte!

Yoda je imao pravo. Tamna strana nije jača. Samo je lakša, zavodljivija, brža i godi egu pa daje dojam superiornosti. Ali razara ekosistem, omalo-važava postignuća drugih, potpuno uništava kooperativnost i prije negoli se okrenete – imat ćete osim (očekivanih) vanjskih, još i sijaset unutrašnjih neprijatelja. Djelatnici će većinu svog vremena trošiti na unutarnja trvenja, spletkarenja i međusobna zabijanja noževa u leđa, umjesto da se posvete kli-jentima i njihovim potrebama. Je li to doista ono što ste htjeli?

Neki će reći da je mrvica konkurencije među kolegama koji rade isti posao unutar tvrtke dobra za postizanje vrhunskih rezultata. No konkurencija među djelatnicima je poput korova: baš kao što nema smisla brinuti se hoćete li predobro očistiti korov, ne možete niti imati premalo konkurencije ili previše kolegijalnosti. Ljudima je međusobna borba za primat kudikamo prirodnija od suradnje k zajedničkom cilju, pa ćete to željeno zrnce konkurencije dobiti – htjeli vi to ili ne. Vaš je zadatak samo uništavati unutrašnje borbe. I, nažalost, jamčimo da u tome nikada nećete biti previše uspješni.

lipanj 2009.




Sretni sati čine nas mudrimaPriznajemo: naslov smo “popalili” engleskom pjesniku Johnu Masefieldu, i štoviše, jedva izdržali da ga dodatno ne osnažimo zamjenjujući “sate” - “danima”. Jer u vrtlogu života kojim jezdimo pravo je pitanje je li samo poneki izoliran sretan sat dovoljan da nas vrati u ljudsko obličje. Na pragu ljeta, idealnog dijela godine za brz i kontroliran povratak u zaboravljenu čovječnost, ova misao zaslužuje i menadžersku analizu

“Sretni sati čine nas mudrima”, zapisao je John Masefield. Krasne li budale. Nije li istina upravo suprotna: baš se kroz muku, stres, svakodnevni znoj i suze jača karakter, zar ne? Nisu li nas tako učili u školi? Jesu li vam roditelji, učitelji i profesori govorili samo ti budi sretan i sve će biti u redu, ili možda ipak nešto bliže onome bez muke nema nauke? Ako ste se ikada bavili nekim sportom, pretpostavljamo da vam ni trener nije govorio o “sreći” kao putu prema vrhunskim rezultatima, više je spominjao znoj, bol i suze – i to vaše. Pa čak i kad zanemarimo sve što smo dobili od svojih životnih učitelja, puka logika navodi nas na zaključak da se čovjek pošteđen svih životnih problema s njima neće niti znati nositi kad naiđu. Nije li tako?

Mudrost vs. profitabilnostKorijen ovog problema je dubok, premda se može ilustrirati u nekoliko

rečenica. Jednostavno: zaboravili smo što je mudrost. Namjerno kažemo da smo “zaboravili” jer, paradoksalno, znali smo, i znamo što mudrost jest, samo su nas postupno navukli na to da potragu za mudrošću zanemarimo u korist potrage za znanjem i vještinom. Zašto?

Logično je: mudrost naizgled nije profitabilna. Ali zato znanja i vještine itekako jesu. Čak je i prozaična vještina baratanja nogometnom loptom mate-rijalno vrlo konstruktivna, a isto vrijedi i za mnoga specifična znanja koja se uobličuju kao temeljni alati za obnašanje različitih kompleksnih zanimanja. Biti bankar, liječnik, odvjetnik, programer, veterinar... znači vladati odgova-rajućim setom znanja i vještina. Svejedno, koliko god one bile profitabilne, slutimo da ni sami ne smatrate ijednu od njih “temeljem mudrosti”. I uopće, što biste rekli zlatnoj ribici – biste li radije bili mudri ili bogati?

Prije nego što odgovorite – zamislite jednog doista bogatog čovjeka. Što vidite? Vile, sportske aute, jahte na čijim palubama prelijepe djevojke ispijaju koktele i zavodljivo njišu bokovima dok prolaze ispred Prijestolja na kojem sjedi On, beskrupulozni diktator u najboljim godinama, ugodno preplanuo i smrtonosno šarmantan? Ova će slika varirati ovisno o vašim inklinacijama i snovima, ali zanimljivo je primijetiti kako je u vašoj glavi već sada prilično jasna i dobro definirana.


100

Sad zamislite jednog doista mudrog čovjeka. Ovdje stvari nisu sasvim či-ste, zar ne? Možda ste vizualizirali nekakvog oronulog starca koji obitava u trošnom prostoru niskih higijenskih standarda i živi od različitih sitnih milodara (komad kruha i dvije šake riže) koje mu donesu ljudi kao zahvalu za kvazi-mudre, a zapravo enigmatske i praktično neupotrebljive bedastoće tipa pogledaj u svoje srce. I koja bi onda budala odabrala mudrost umjesto bogatstva?

Naravno, obje su slike značajno iskrivljene. Niti je mudrac uvijek starac koji u općem siromaštvu živi od milostinje, niti je bogataš nužno sretan dok mu se nabacuju školske kolegice vlastite mu kćerke. I jedno i drugo je samo popularna slika koju nam prikazuju filmovi. Ljubitelji teorija zavjere rado bi dodali da to nije nimalo slučajno, kako nas Zle Sile tendenciozno kondicioni-raju da sustavno stavljamo bogatstvo ispred mudrosti jer je tako nama daleko lakše upravljati. I ma koliko se mi s takvim pogledom na svijet slagali ili ne, stoji činjenica da je granica mudrosti i bogatstva prije samo dvije ili tri stoti-ne godina bila daleko jasnija. Trgovci su bili bogati, ali nitko ih nije smatrao mudrima. A mudraci ni tada tipično nisu plivali u bogatstvu, ali su svejedno uživali kudikamo viši status od onih s parama.

I mogli bismo mi sada napuniti još osam stranica debatirajući o suptilnim nijansama jednog i drugog, ali sretna je okolnost što – ne moramo. Jer čak i ako ne znate razliku između vještine, znanja, bogatstva ili moći s jedne stra-ne, i istinske mudrosti s druge, nalazite se na pragu godišnjeg odmora te ste samim time u idealnoj prilici da se prisjetite. Da, “prisjetite” – jer pravu mu-drost već nosite u sebi. Poklonjena vam je rođenjem. Osjećate je u kostima. Samo ste je zapustili i zaboravili. Što je strahovita šteta jer mudrost nam je danas potrebnija nego ikada.

Stani. Slušaj. osjećaj.Da biste probudili pravu mudrost, sve što treba jest – zaustaviti se na

trenutak. Na godišnjem ste odmoru, ljeto je, toplo je i bez poznavanja detalja oko zahtjevnog procesa izdvajanja poslovanja Plinacroa od INA-e, voće samo pada sa stabla, telefon šuti, klijenti ne gnjave, šefovi su također privremeno izvan domašaja, pa sada – barem na trenutak – probleme prošlosti i izazove budućnosti odložite sa strane. Prošlost je prošlost, ne možete je promijeniti, a budućnost, ili barem onaj njezin dio od kojeg inače zazirete, još se neko vrijeme neće dogoditi, pa vi stoga sjednite uz more i – slušajte ptičice.

I cvrčke.Okrenite leđa suncu i osjetite kako vas ugodno grije (ne zaboravite ipak na

odgovarajući zaštitni faktor). Gurnite noge u more, malo ih drmnite naprijed-natrag, uočite kako ta akcija proizvodi prekrasan zvuk i fantastično pravilne kružne valove na površini mora. Promatrajte galebove. Budite sretni. Ali doi-sta sretni, ne zadovoljni, ne opušteniji, ne ponosni, nego... jednostavno sretni. Sretni, jer je sve u redu. Zadržite to stanje dvije minute. Pet minuta. Što



više možete. Primijetite kako vam se na lice vraća smiješak. Sada pogledajte ponovno onog galeba na nebu i zamislite samo kako je njemu dobro. Raširi ruke, klizi nebom, a kad mu postane prevruće – sjuri se u more. Zakon. Budite taj galeb. Makar na minutu. Letite s njime.

Zadržite taj fokus koliko god možete, i kad osjetite da radi, kad osjetite da ste u njega utonuli, potiho se, čisto eksperimenta radi, zapitajte zašto vas je doista napustio onaj važan klijent prije par mjeseci? Zašto vam je tajnica u zadnje vrijeme rastresena, stalno kasni i zaboravlja? Sada je lakše kontrolirati bijes ili strah koji iz tih pitanja proizlaze. Baš zato što je sve u redu.

Zaprepastit ćete se. Odgovore znate. Znate i što vam je raditi (ili ne raditi) po tom pitanju. Znali ste i prije, samo se niste nikad zapravo iskreno zapitali. Ona kasni na posao, prvi impuls – glupa krava, dat ću joj otkaz, ima drugih koji će to raditi. Ali kad se, makar na trenutak, oslobodite stresa, straha, ner-voze i bijesa, vraća se empatija. Trava je zelenija, nebo modrije, ptičice pjeva-ju slađe. Više ne razmišljate strahom nego srcem.

I odjednom je jasno zašto tajnica u zadnje vrijeme stalno kasni na posao. Sin joj je krenuo u vrtić, jednostavno ne stigne preko cijeloga grada usred najveće gužve doći na vrijeme. Znali ste to i prije, samo niste povezali. Ili ste povezali, ali je to bio “njezin problem”. Možda bi joj pomoglo da joj pomakne-te radno vrijeme pola sata kasnije? Službeni mobitel? Ako zbog toga prestane dolaziti na posao pod stresom što je “opet zakasnila”, vjerojatno će se više truditi, ili barem manje griješiti i zaboravljati. Za razliku od slušanja ptičica i cvrčaka, to već spada u domenu menadžera, zar ne?

Sretni sati čine nas mudrima. U modernom dobu sreća je zakopana ispod debelih naslaga krivnje, nervoze, bijesa, ljubomore, zavisti, stresa od neodra-đenog, straha od neizvjesnog i cijelog niza drugih negativnih emocija kojima smo prepustili upravljanje nad našim mentalnim prostorom, a samim time i našom svakodnevicom. Zvuči kao nekakvo new-age trabunjanje, ali je činje-nica: sreća nije oko nas, nego u nama samima, a pravi izazov nije pronaći je, nego je zadržati – čak i kada se po povratku u kolotečinu privremeno pobije-đene negativne emocije poput lavine nanovo krenu kotrljati u našem smjeru.

No to je problem s kojim ćete se tek morati suočiti. Njegovo vrijeme još nije došlo. Ne dopustite da vam upropasti ljeto. Usredotočite se na aktualni zadatak, a taj je: pronaći zaboravljenu sreću, prisjetiti se mudrosti i empa-tije, što je moguće bolje zapamtiti to stanje, sublimirati ga u opipljiv, kruti agregatni oblik te si postaviti kao dugoročni cilj njegovo ustoličenje u trajno stanje. Kamenčić temeljac za mnoge godine istinske mudrosti koje vam sli-jede. Trebat će vam.

Uživajte.

srpanj 2009.




Zašto svijet treba menadžere novog kova? Kratak odgovor na pitanje iz naslova: jer nas stara menadžerska garda svakim danom čini sve nesretnijima i sve siromašnijima. Nemojte ih kriviti zbog toga! Samo ne vide kako se svijet naočigled mijenja i da ono što je savršeno funkcioniralo prije dvadeset godina – danas predstavlja oblik kolektivnog samoubojstva. Svijet definitivno treba menadžere novog kova

Kao što jamačno znate, polazna je pretpostavka ekonomije da su sva dobra oskudna. Jer da nisu, svatko bi imao sve što želi, a to, kao što vidimo, nije slučaj. Prema tome, oskudna su.

Za raspodjelu te šake (oskudnog) jada mnogobrojnim interesentima kori-sti se mehanizam zvan Tržište, a koji gotovo čudesno određuje cijenu svakog pojedinog dobra. U razdobljima nestašice cijena raste, što odvraća potrošnju i potiče proizvodnju, a u doba obilja – suprotno. I radi! Stručnjaci tvrde da je tržište k'o najfinija salama: čim je staviš u sendvič između proizvođača i potrošača, ponude i potražnje, dobara i konzumenata – sve je odmah ukusnije i efikasnije! Pa smo potaknuti tim intelektualnim trijumfom stvorili tržišta svega: rada, roba, usluga, novca, rabljenih automobila...

I tako u tren oka dođemo do kapitalističkog svetog trojstva: u jednom su vrhu trokuta (oskudna) dobra, u drugom cijena svakog od njih pojedinačno te u trećem tržište kao nevidljiv ali sveprisutan element koji određuje njihov omjer. Možda će netko upitati kakva nam je to traljava ekonomska teorija koja nigdje ne spominje božanstvo zvano Novac, no ono je samo malo trajnija mjera, trenutačni umnožak količine i tržišne cijene koji koristimo za prevla-davanje vremenske dimenzije.

I to se sve tako lijepo, kroz praksu dokazano, prenosi s koljena na koljeno kao riješen problem, ali izgleda da smo u traženju odgovora zaboravili na pitanje! Nismo mi htjeli više novca. Nismo čak nužno htjeli ni sam novac. Samo smo htjeli biti malo sretniji i malo bezbrižniji radeći ono što volimo i uživajući u posljedicama pravednog sustava raspodjele dobara. A nismo to dobili. Dapače, ljudi su u prosjeku sve nesretniji i relativno sve siromašniji.

Da, doista, imamo više stvari nego naši djedovi, no istovremeno puno više stresa, posla, dugova, problema i obaveza, a manje sreće, bezbrižnosti, pa čak i mogućnosti izbora željene zanimacije. Želite biti klaun? Slikar? Kazališni redatelj? Super, a od čega ćete živjeti? Postaje još apsurdnije: čak i mnoge najrazvijenije države na dnevnoj bazi povećavaju vlastite deficite (čitaj: manj-kove i oskudice), a krize, ratovi i štrajkovi sve su nam češći i žešći.

Kako je to moguće? Je li krivo tržište? Ne bi se reklo. Ima ono svojih (brojnih) mana, ali bi tre-

balo biti u suštini glupi posrednički mehanizam. Automat. Robot. Not guilty. Cijene dobara? Pa čak ni to – cijene istih ili srodnih proizvoda s vremenom


104

načelno padaju. Dobro, možda su se naše želje malo raspomamile, ali ni to ne bi trebalo biti uzrok činjenici da je sve više ljudi iz naše najbliže okolice nesretno, u stresu, a bogme i gladno. Ručak je bio i ostao ručak – kako to da si ga sve više ljudi ne može priuštiti? Pogotovo uz aktualan napredak teh-nologije, koji nam omogućuje donedavno nečuvenu efikasnost u proizvodnji dobara. Ukratko, prag siromaštva morao bi se podizati, zar ne? Ono što je danas "oskudno", za dvadeset bi godina trebalo biti sveprisutno. Kao ABS u autu ili tekući sapun u kupaonici. Ali uglavnom nije.

društvo obiljaProblem je toliko duboko zakopan da ga se malotko uopće sjeti osporiti.

Skriva se već u prvoj rečenici. Jednostavno, nisu sva dobra oskudna. I to iz ko-rijena mijenja cijeli društveni koncept. Jer ljudi intuitivno postaju posesivni i agresivni u čuvanju onoga što je oskudno, a otvoreni i prijateljski u dijeljenju onoga što im nije oskudno. Volimo gledati kako se drugi vesele, čak i kada to nema ama baš nikakve veze s nama. Samo nam nemojte reći da je to prijetnja našoj egzistenciji – jer onda počinjemo režati.

Čak ni hrana nije oskudna! Ne vjerujte kad vam kažu da jest. To što se veli-kim proizvođačima ili špekulantima ponekad više isplati baciti pola uroda u more kako bi ostatak prodali po trostrukoj cijeni nema nikakve veze s količi-nom hrane. Samo s mentalnim apsurdima za koje smo sami krivi.

Ali novac je zato definitivno oskudan, zar ne? Jer da nije – imali biste ga više. Pa ga zato čuvate zubima i noktima. Kao menadžer plaćate samo ono što baš morate, ali zato s druge strane silom i toljagom drugima otimate zadnju lipu. I oni vama. Jer ne vjerujete da će vam bez toga ikad platiti. Pa zato ni oni ne vjeruju vama. Tuđe grabimo, svoje ne damo. Hoćeš moje pare? Nema, dok po njih ne pošalješ tri batinaša. Najbolje da preventivno kupim pušku...

I tako, mic po mic, postajemo uplašeni, agresivni, paranoični, šćućureni svaki u svom kutu, grlimo svoje novce i režimo na prolaznike. I čim netko na-zove s nepoznatog broja, već vidimo da taj muljator 'oće naše pare. Grrrrrr-av!

A kao što znaju svi koji su živjeli na ovim prostorima i prije tridesetak go-dina: nestašice hrane same sebe. Kad u nekom trenu u dućanima nestane ulja, zavlada panika! I čim se ulje pojavi, nastane stampedo na samoposlugu. I zato za deset minuta ulja u dućanu opet nema. Isto je i s novcem. Ako se čudite odakle toliko pohlepe na svijetu, eto vam odgovora. U općem paničnom strahu da će već sutra nestati svi novci svijeta, to se onda na kraju i dogodi. Jer ga je netko nagomilao previše. Odnosno, previše je oteo od prevelikog broja drugih.

Treba nam promjena paradigme. Trebamo početi vjerovati u to da svega ima više nego dovoljno. Tada neće biti potrebe za klanjem kako bi svatko sebi osigurao svoj djelić "oskudnih dobara". Jer ako za sve ima dovoljno, zašto bi se itko svađao oko mrvica? Preskočimo krvoproliće, surađujmo, stvorimo novu vrijednost i samim time veće obilje. Svijetu trebaju ljudi koji to doista razumiju. Trebamo menadžere novog kova.



You are my personal Jesus"I zašto baš to vama pričamo", pitate se vi sad? Zato što ste vi naši budući

Spasitelji. Odgojenima uz sve čari virtualnog svijeta, nije vam toliko čudna ideja da dobra nisu nužno oskudna. Nije vam čudno što potpuno besplatno na IMDB-u možete naći opis svakog, pa i najbezveznijeg filma, koji je netko upućen i stručan marljivo upisao u bazu. Što vas Google potpuno besplatno reklamira indeksirajući svaku pojedinačnu riječ s vašeg korporativnog weba. Pa čak vam nije čudno ni to što objavu oglasa za prodaju svog starog bicikla u nekoj tiskovini platite, a na web oglasniku ne. To što vama nije čudno, ne znači da i stara menadžerska garda razumije.

Uostalom, probajte: dajte grub koncept internetskog pretraživača na ra-zradu nekom ekonomistu stare garde i pratite kako će zaključiti da bi svaki vlasnik web stranice trebao to platiti po megabajtu svog sitea, uočite razra-đen sustav količinskih popusta za Velike tvrtke i napomenu da bi svakako bilo izvrsno i krajnjim korisnicima naplatiti mjesečnu članarinu za uslugu pristupa podacima. Ukratko, razvili bi vam virtualni Zagrebački velesajam. Smiješno? Nije uopće...

Da se razumijemo – digitalna su dobra jednako oskudna kao i materijalna. Svi ti serveri, baze podataka, ljudi koji programiraju, pišu, fotkaju, objavlju-ju, sve te ogromne količine procesorskog vremena i internetskog prometa jednog Googlea, You Toubea, Facebooka i inih – itekako koštaju. Samo su po glavi korisnika daleko bliže definiciji "obilja" nego "oskudice". Dijele se besplatno, a opet na kraju – iz sveg se tog obilja nekako čudesno stvori neka sasvim nova i neočekivana vrijednost. Luda sreća? Stvarno?

Tragično je to što našim svijetom vladaju Magovi oskudice. Tvrde da je "nestašica", "kriza", da ima "previše ljudi", da "konkurenciju treba zgaziti" i da "dok tebi ne smrkne, meni ne svane". Zapravo je obrnuto: da bi svanulo meni, mora i tebi, pa ako se tebi krene mračiti, moje je da dotrčim sa svijećom. Čim krenete s pretpostavkom da dobra nisu oskudna i da treba surađivati a ne konkurirati, dva moja plus dva tvoja naprave četiri meni i četiri tebi. Inače je tri jednom i nula drugom. Jer ne možete uzeti tuđa dva a da prije toga u krvavom ratu ne potrošite jedan svoj.

Nemoguće? Nevjerojatno? Prestane biti nevjerojatno tek kad prestanete ne vjerovati. Naše su akcije posljedica naših misli. Počet ćete se ponašati kooperativno tek kada povjerujete da je to doista i mudro. Dakako, uz odgova-rajuću razinu opreza. Jer stara je garda još uvijek u većini. Nismo stigli pitati Larryja i Sergeya, ali slutimo da Google nije smislio svoj "Don't be evil" da bi fascinirao novinare, nego da bi sami sebe svakodnevno i stalno podsjećali na Pravi Put. Put obilja. Jer najlakše je odustati, zastraniti i početi grabiti. Ali nemojte. To nije mudro.

rujan 2009.




Kome je vrijeme doista novac?Zanimljivo je koliko ljudi svakodnevno rabi maksimu "vrijeme je novac" a da zapravo u nju ne vjeruje. Dio tog fenomena možda leži u tome što ju je rado i često propagirao Sir Oliver, čuveni predstavnik još čuvenije Grupe TNT, koji se generalno ne smatra osobitim moralnim ili intelektualnim au-toritetom, no dajmo joj šansu i pogledajmo možemo li iz nje što naučiti

Razmatranje međuovisnosti vremena i novca doista je vrijedno menadžerske analize jer je sama ideja da se vrijeme na neki neimenovan i gotovo magičan način može pretočiti u novac – nadasve ohrabrujuća. Vrijeme je jedan od ri-jetkih resursa na kugli zemaljskoj koji svi posjedujemo u savršeno jednakim količinama: točno dvadeset i četiri sata na dan, potpuno neotuđivo i samim time istinski ne-tržišno. Vrijeme niti možeš kupiti, niti možeš prodati, bez ob-zira na cijenu. Kad pričamo o novcu – druga slika. Neki ga doista imaju vraški više od drugih, a tržišta novca cvjetaju. Stoga, pitanje: je li vrijeme novac, kome je ono novac te pod kojim uvjetima vrijeme postaje novac?

Znanstveno-tehnički gledano: potpuna glupost! Odakle uopće započeti us-poredbu dvije potpuno različite mjerne jedinice? I koja je mjerna jedinica novca? Dolar? Kuna? Nema toga u SI sustavu. A neće je ni biti jer kakva vam je to mjerna jedinica čija se jedinična vrijednost mijenja iz dana u dan?

Pa ipak, koliko god odnos vremena i novca bio "znanstveno neprihvatljiv", intuitivno shvaćate što je pjesnik htio reći, zar ne? Naglašavamo riječ "pje-snik" jer je jednakost vremena i novca puka metafora. Nimalo nalik Einstei-novoj "e jednako em ce na kvadrat", koja radi sama po sebi. S metaforama je mnogo gore. Osim što novac ne kupuje vrijeme, u drugom je smjeru još gore, što vrlo dobro zna svatko tko je tri dana buljio u plafon da bi na koncu uočio kako sad nije ništa bogatiji. Čak dapače.

I kako je onda vrijeme novac?

Jin-jang vrijemeDa bismo zagrizli u ovaj problem, poslužit ćemo se trikom: privremeno

ćemo podijeliti opći pojam "moje vrijeme" na dva strogo odvojena (matema-tičari bi rekli: disjunktna) podskupa: "moje radno vrijeme" i njegov antipod, "moje slobodno vrijeme". Da bi analiza imala smisla, od kritične je važnosti precizno osvijestiti gdje je crta razdjelnica između njih.

Iz menadžerske perspektive radno vrijeme nije "od ponedjeljka do petka, od devet do pet". Tu definiciju prepuštamo sretno zaposlenima u državnoj upravi. Ne, dragi naši menadžeri, radno vam je vrijeme sve ono koje u užem ili širem smislu trošite na djelatnosti koje ćete na ovaj ili onaj način može-bitno integrirati u svoj poslovni proces, a slobodno je vrijeme sve ostalo. Ako sjedeći u kafiću i ispijajući jutarnju kavicu razmišljate o tome kako unaprije-


108

diti svoj proizvod, poslovni proces, prodajne i marketinške aktivnosti, ili ako mentalno popisujete svojstva koja bi trebao imati vaš budući web 3.0 servis – to slobodno knjižite na konto "radnog vremena". Sjedite li u uredu i klikate po Facebooku, ili lebdite u mašti surfajući po ponudama krstarenja u Meksi-ku (a ne vodite putničku agenciju), bez obzira na uredsko okruženje u kojem obavljate tu hvalevrijednu djelatnost, to vam se piše kao "slobodno vrijeme".

Uočite kako nama menadžerima crta razgraničenja ni u kom slučaju nije oštra kao što je to djelatnicama na šalteru, te posebice kako ni na koji način ne razdvaja vrijeme na "ugodno" i "neugodno". U idealnom slučaju sve bi nam radno vrijeme trebalo biti ugodno. Što se, naravno, nikad ne desi, baš kao što je često i slobodno vrijeme u neugodnoj kategoriji: čekanje u banci, posjet obitelji, peglanje...

No vratimo se na temu: ograničimo li početna zapažanja isključivo na "radno vrijeme", lako se uočava da se ono doista ponaša poput novca. Ako ga dobro investirate – imat ćete ga (relativno) više. Naglašavamo "relativno", jer će u apsolutnim mjerilima ono zauvijek ostati ograničeno na dvadeset i četiri sata u danu, ali rezultat je dobre vremenske investicije u konačnici isti kao da ste vlastiti dan – produljili! Ako ste mudrim potezom, automatizacijom po-slovanja, zapošljavanjem novog djelatnika ili usvajanjem bistrih znanja i vje-ština sami sebi skratili vrijeme za obavljanje nekog glupog ali nužno potre-bitog posla za (recimo) pet sati tjedno, učinak je isti kao da vam je poklonjen dvadeset i peti sat unutar svakog dana! Investiranje dijela (radnog) vremena u smanjenje kasnije potrebitog (radnog) vremena ima efekt oslobođenja ne-kog dijela budućeg (radnog) vremena – a vi onda sami odlučite hoćete li to novo vrijeme reinvestirati kao novo radno vrijeme, ili potrošiti, odnosno iskoristiti za aktivnosti nevezane uz rad. Postajete Gospodar vremena.

Zvuči komplicirano, ali zapravo nije – i vi to jako dobro znate. Jer pravi problem nije konceptualne nego operativne naravi: kada smislite način da ubrzate operaciju koju već dugo radite na jedan (sporiji) način, prelazak na efikasniju metodu je kratkoročno gledano obično – neefikasniji. Dok uhoda-vate novitet, obično morate još neko vrijeme paralelno raditi i na stari, pro-vjereni način, pa onda u prijelaznoj fazi raditi i na stari i na novi način, uz prigodno ispravljanje pogrešaka novog procesa, a da se u međuvremenu još niste riješili onog vremena koje i dalje trošite na staru metodu. Što uglavnom znači da privremeno na istu operaciju trošite dvostruko ili čak više vreme-na nego prije – potpuno suprotno željenom cilju! Dakako, kad jednom novi pristup proradi i stari s veseljem napustite, investicija u vrijeme se isplatila. Čestitamo. Malo tko dođe do ove točke. Jer razdoblje života u kojem staro još ne možete napustiti, a novo još nije spremno – teže je, zahtjevnije, riskan-tnije, zamornije, napornije i generalno gledano nezahvalnije od tvrdoglavog inzistiranja na starom.

Nažalost, iskustva pokazuju da je većina ljudi sklona dugoročne prednosti podrediti kratkoročnoj boli, pa se suočeni s ovom situacijom obično odluče



– čekati. Nešto. Bolja vremena. Promjenu vlasti. Završetak krize. Nasljedstvo nepoznatog bogatog ujaka iz Australije. Sedmicu na lotu. Svemirce.

Zemlja ČekačaVraćamo se na vijesti iz Hrvatske. Suprotno ustaljenom mišljenju, hrvat-

ski nacionalni sport nije nogomet nego – čekanje. Jeste li primijetili kako svi nešto čekaju? Kad im se ne sviđa posao koji rade, čekaju ponudu za bolji. Ako posao nemaju, čekaju da im se ponudi "nešto ozbiljno". Maštaju li o tome da nemaju šefa – čekaju bolja vremena, veću likvidnost ili bolju gospodarsku situ-aciju. Ili čekaju da skupe neku lovu. Čak se ni na prosvjede ne ide jer je nekako zgodnije pričekati da se problem sam riješi. Pa ćemo pričekati Dnevnik da čujemo rezultat, što je višestruko mudro, jer ako već današnji prosvjedi nisu ništa riješili, televizija će nam reći koliko još moramo pričekati do ulaska u EU.

S vremena na vrijeme, neki se od Vječnih Čekača i zaposle. Mama je pono-sna, ali opća situacija nije ništa bolja jer sada kada netko plaća vaše vrijeme – čekanje je posebno isplativo. Pa se tako čeka da šef naredi prodaji bolje rezultate pod prijetnjom otkazom, čeka se novi server, bolji telefon, povišica, kraj radnog vremena, vikend, godišnji odmor, novi kolektivni ugovor, pauza za ručak... za čekanje nikad nema krize. Što je iz perspektive zaposlenika do-sta logično: gledate li na svoje radno vrijeme kao na "ono koje nije slobodno", a svoje slobodno vrijeme volite – radno vrijeme je običan tumor koji izjeda vašu slobodu.

Nemojte to raditi. Besmisleno je. Upotrijebite jednostavan mentalni trik: prestanite gledati na slobodno vrijeme kao na ono koje nije zadano kao radno i prihvatite slobodno vrijeme kao sve ono koje ne morate potrošiti na rad! Zvuči slično, ali nije. Želite li imati više slobodnog vremena, morate smanjiti radno. Kada cilj investiranja sadašnjeg slobodnog vremena postane buduće smanjenje radnog, odnosno dodatno povećanje slobodnog, svaka investicija u tom smjeru ima novi, pozitivan smisao. Da, morat ću više učiti, vježbati, planirati, programirati, pisati, naučiti osnove knjigovodstva, pročitati knjige o sastavljanju poslovnih planova, pregovaranju i budžetiranju marketinga, odraditi stotine sastanaka... Ali ako je to investicija u moje buduće slobodno vrijeme, onda to i nije nužno tako loše.

Što ću s tim novostvorenim slobodnim vremenom – odlučit ću kad do njega dođem. Možda ću ga reinvestirati za još više budućeg slobodnog vre-mena, a možda ću ga ležerno potrošiti sjedeći uz more. Ako mi pritom padne kakva dobra poslovna ideja na pamet, i to će džabalebarenje odjednom postati radno vrijeme, sjeme nove investicije u buduće slobodno vrijeme. Ali možda i odlučim kako trenutačno nije vrijedno truda. Samo ću nastaviti gledati u galebove i valove. Moje vrijeme, moja odluka. Baš kao i s novcem – jednom kad ga imate, zar ne?

listopad 2009.




Tko još želi biti u pravu?I u ovom nastavku praktične radionice za menadžere novog kova pomi-čemo granice razuma i općeprihvaćenih kulturno-socioloških obrazaca ar-gumentirano tvrdeći kako je najgora stvar kojoj menadžer može težiti ona da sustavno i predvidljivo biva u pravu. Štoviše, već je i sama želja u tom smjeru smrtni grijeh. Suludo? Nadali smo se da ćete to pomisliti

Biti u pravu jedan je od kamena temeljaca osobne društvene evolucije u mo-dernom društvu. Dril započinje vrlo rano: ne možete završiti školu ako su-stavno ne dajete točne odgovore na postavljene zadatke, život vam eskalira u pakao ako ne odaberete pravog životnog partnera, a i na radnom mjestu napreduju oni koji imaju bolje rezultate, odnosno proizvode bezgrešan pro-gramski kod, prave tehnike za smanjenje troškova ili funkcionalne strategije za privlačenje kupaca.

Većina inteligentnijih brzo uoči kako je ovaj pristup prepun rupa: prvo vam kažu da su dva i dva četiri, a onda kasnije shvatite da kad su “dva” i “dva” vek-tori - to vrijedi samo u jednom jedinom posebnom slučaju. Na satu književno-sti proučavate poeziju, da bi vam učiteljica nakon labave rasprave jasno i gla-sno izdiktirala što je zapravo pjesnik htio reći. I onda vi, mudri kakvi već jeste, u cilju osobnog napretka i dugoročnog probitka - prihvatite papagajski pristup “točnih odgovora” kao recept za uspjeh. Što prije, to bolje. Ako ste marljivi i ambiciozni, uskoro dosegnete potrebitu menadžersku razinu pa vas pošalju u skupu poslovnu školu gdje vam iskusni menadžeri pokažu kako se stvari rade. Dobijete algoritme za uspjeh, tzv. “best practices” i “benchmarking”, odnosno re-cepte za sve situacije koji, časna pionirska - rade. Uvijek postoji točan odgovor i pravi postupak. Čak i u onim rijetkim, specifičnim situacijama kada se još ne zna točan odgovor, postoji pravi postupak za njegovo dobivanje. “Biti u pravu” samo je posljedica spremnosti na učenje. Tako opuštajuće, zar ne?

Točan odgovor?Ne tvrdimo da nije. Ne tvrdimo niti da jest. Čim bismo čvrsto zauzeli bilo

koji od ta dva stava tvrdili bismo da znamo “točan odgovor” na pitanje po-stojanja “točnih odgovora”. No vi već znate da takvo što ne postoji, samo se bojite to izgovoriti. Ne vjerujete? Dokazat ćemo vam.

Susjedov klinac donosi vam zadatak iz osnovnoškolske matematičke zbir-ke, a koji glasi ovako: Ivo i Ana organiziraju tulum. Svatko će od njih pozvati pet svojih najboljih prijatelja. Ako Ivo i Ana imaju samo četiri sjedalice, koli-ko još sjedalica moraju nabaviti?

Dijete drago, sjedi da ti čiko pokaže: pet Ivinih prijatelja plus pet Aninih je... deset. Plus Ivo i Ana - dvanaest, kažete s vidljivim ponosom, jer neće se svaki klinjo sjetiti ubrojiti organizatore. Minus četiri sjedalice koje već ima-


112

ju, jednako... koliko? Koliko je dvanaest manje četiri? Osam, taaaako je, bravo sinak, evo ti čokolada. Točan odgovor je osam.

Je li doista? Ako su Ivo i Ana prijatelji, velika je šansa da imaju i srodan krug prijatelja. Ako je Marko i na jednoj i na drugoj listi uzvanika, onda nam treba sjedalica manje. Hoće li svi doći? Hoće li svi biti tu u isto vrijeme? Ako Marko ne može ostati iza sedam, a Marta neće doći prije osam - još jednu sjedalicu možemo eliminirati. Možda će se Marta predomisliti kad shvati da dolaskom u osam neće sresti Marka? Zapravo, kad tako krenemo razmišlja-ti, shvaćamo da nemamo pojma koliko nam sjedalica treba jer ni približno nemamo sve parametre zadatka. Da, osam je najgori mogući slučaj i pokriva sve situacije... osim ako Marko ne dovede mlađeg brata kojeg mu je mama u zadnji tren uvalila na čuvanje.

Zanimljivo je da bi svatko od nas k’o iz topa ispalio “osam” ako je riječ o zadatku iz matematike, a počeo tražiti dodatna pojašnjenja kada isti zadatak dobije od šefa. Organizirajte prezentaciju za predstavnike pet firmi koje vodi Ivo i pet koje vodi Ana. Koliko dodatnih sjedalica treba unajmiti? Odmah biste navalili s pitanjima: koliko ljudi dolazi iz svake firme, hoće li dovesti i svoje partnere, možemo li sve staviti odjednom ili ćemo raditi dvije prezenta-cije, jednu ujutro i jednu popodne... More pitanja, a što god da napravili imate razumne šanse da ćete pogriješiti. I gdje je tu onda točan odgovor?

Ali nema veze jer - točni odgovori rade! Iz škole na posao, rafalno ispa-ljujemo sijasete točnih odgovora i postajemo velike zvjerke. A onda krene... Je li bolje uložiti u reklamu ili u poboljšanje proizvoda? Smanjiti cijenu ili povećati kvalitetu? Redizajnirati pakiranje ili platiti distributeru bolje mjesto na polici? Pojednostavniti sučelje ili dodati nove mogućnosti?

Ponekad će odgovor izgledati očit, ali što god da odaberete, ne samo da to neće biti “točan” odgovor, nego niti nećete saznati je li bio bolji od onog drugog! Probat ćete samo jednu mogućnost i zauvijek iza sebe ostaviti nepo-znanicu što bi bilo u onom drugom slučaju.

Spirala užasaSvejedno, misao kako točnih odgovora u menadžerskom svijetu obično ne-

ma toliko je uznemirujuća za većinu menadžera (koji su često control freakovi, ali nemojte nikome reći) da to vodi u cijelu spiralu užasa.

Prvi je korak kažnjavanje “pogrešnih” odgovora: podređeni donesu odluku koja nije donijela očekivane rezultate. Tupani. Treba ih kazniti. Još ako je to napravljeno prema jasnom receptu iz kakve razvikane best practices literature - možda se izvuku s packom. Ali ako je to bilo nešto kreativno, nadahnuto, uvrnuto, riskantno ili neočekivano, onda glava mora pasti. Jer dok se mi osta-li grčimo, oni se igraju s mojim (kod pravih je Gazdi naglasak uvijek na prvom licu jednine) novcima. Strašno.

Kad se to dogodi dovoljan broj puta, pri čemu je kod mnogih menadžera “dovoljno” čak i nula - vrijeme je za korak dva, a to je sustavno ignoriranje



tuđih mišljenja i tretiranje zaposlenih stručnjaka kao pomoćnog osoblja. Jer ako će se već trošiti moji novci, onda ja odlučujem na što i kako. Ako ste se ikad pitali kako to da reklamne kampanje voditelj marketinga samo koordini-ra, ali finalne sugestije, odabir boja, motiva, slogana, fontova i... zapravo sve što je od značaja, na koncu definira Gazda (ili Vijeće Staraca) koji s marke-tingom očito nema nikakve veze - eto vam odgovora. Jednostavno ne vjeruje nikome. A i kako bi, kad Tupamarosi oko njega nemaju točne odgovore.

I tako dolazimo do koraka tri: nakon što ih se par puta uzastopno odigno-riralo, zaposleni se stručnjaci doista i počnu ponašati kao pomoćno osoblje. Dok prezentirate svoje briljantno tehničko rješenje voditelju informatike, on odsutno klima glavom i na kraju vas nezainteresirano zamoli da mu poša-ljete e-mailom prezentaciju da je pokaže upravi. Unaprijed je odustao. Nema se zašto truditi kad ionako njegova riječ ili mišljenje ne znače ništa. Pitanje “a zašto ta firma uopće plaća računalnog stručnjaka kad je isti posao mogao odraditi i portir” smatra se krajnje neumjesnim i nepristojnim. Sreća što je i onaj koji to pita već po defaultu Tupamaros, pa vas Gazda neće čuti čak ni ako ga to u glavu pitate, jer kad bi samo na tren razmislio o tome - dotični bi IT stručnjak već sutra ostao bez posla. I tako dolazimo do užasavajuće činjenice da u bezbrojnim manjim, srednjim i (najgore od svega) velikim tvrtkama sve ključne odluke donosi vrlo uzak krug ljudi koji jednostavno ne može znati o svemu sve. Ali ipak na tome inzistira, jer svi ostali su “glupani koji će pogri-ješiti”. Kao da je točnog odgovora ikad igdje i bilo.

I za kraj, dolazimo do višnje na vrhu ledene torte, a to su one rijetke situ-acije u kojima menadžer doista, usprkos svim začuđenim pogledima, prema sudu najšire okoline, ipak kontinuirano biva u pravu. Njegov ego naraste k’o kuća, zovemo ga “karizmatičnim vizionarom”. On ne sluša nikog, ponaša se kao Despot, ali nema veze jer - pogađa. Većina mu se ljudi divi i zavidi mu, ali ako nas pitate, za njega je to samo oblik Svemirske Kazne. Jadni se Steve Jobs nedavno nadugo i naširoko opravdavao dioničarima zašto koristi baš tu eksperimentalnu metodu liječenja svoje bolesti, a Billu Gatesu je trebala trogodišnja PR strategija da se umirovi. Jer postojalo je uvriježeno mišljenje kako Apple bez “karizmatičnog Jobsa” i Microsoft bez “vizionara Gatesa” ne vrijede ni pišljiva boba, k’o da su oni svojim rukama programirali Windowse i dizajnirali iPod.

I još ih ubrajamo u “super-uspješne”. Ostalih 99,999% manje uspješnih Despota nema slast slave, a jednako tako nosi svu težinu svijeta na svojim plećima i uvijek sjedi leđima okrenuto zidu. Kako i ne bi, kad im nitko nije u stanju pomoći, a svi žele okusiti slast njihove pozicije. Je li to doista život o kojem maštate?

studeni 2009.




Putnik namjernikJoš jedna kalendarska godina samo što nam nije iscurila kroz prste. Slijedi godišnji šoping finale, urnebesan novogodišnji tulum i tradicionalan, svjež paket novogodišnjih odluka. Cinici bi rekli kako je ovo potonje posebno korisno: štedi nam vrijeme jer omogućuje da u startu odustanemo od pro-jekata koje ionako ne bismo ostvarili. Srećom, postoji trik...

Zašto uopće iz godine u godinu donosimo te vražje novogodišnje odluke, kad nam je dosadašnji postotak uspješnosti tako smiješno nizak? Vama nije? Ispunite sve što ste sami sebi lani zacrtali usred novogodišnje euforije? Ispri-čavamo se na smetnji, sve najbolje, slobodno si nastavite svjesno i namjerno postavljati lake ciljeve kad vas to veseli, vidimo se dogodine. Mi normalni ljudi pokušat ćemo dokučiti zašto smo u realizaciji tih famoznih samoprogla-šenih novogodišnjih planova toliko izrazito neefikasni. I, kao i obično, pritom svašta naučiti.

Preko trnja...Za početak, ljudi imaju prirodnu tendenciju da u kalendarski prijelomnim

trenucima zagrizu previše. Zacrtamo si nešto za što unaprijed znamo da nam nije po volji, traži neki oblik samoodricanja i ne uklapa se u naš željeni ži-votno-radni raspored. Da nije tako, ne bismo se time mučili već bismo jed-nostavno - odradili. Kao što svakodnevno odradimo tisuću drugih stvari, ne trepnuvši. Ali to je tek vrh ledenog brijega. Srž problema je sadržana u tome što te i takve novogodišnje planove pretenciozno nazovemo Odlukama! Da vam kažemo nešto o Odlukama: krute su i nemaju sredinu. Ili ste ih odradili, ili niste. Ako ste odlučili ovo ljeto otputovati u Pariz, a na kraju umjesto toga otišli u London, jeste li, ili ipak niste, ispunili parišku odluku?

Što nas dovodi do sljedeće definicije novogodišnje odluke: bolan zadatak koji nam se ne uklapa u željeni životni ritam nosi neki oblik mazohističkog žrtvovanja, a za prolaznu ocjenu stvar morate odraditi u cijelosti i za to ne odgovarate nikom drugom nego isključivo sami sebi. Kao da stojite bosi na početku dugog, trnovitog puta, svjesni kako tabani ne bole samo ovdje na početku, i negdje tamo, na nekom dalekom cilju. Krenuti ili ne? Da, da, evo, sutra...

Srećom, postoji način da si zadate zadatak i kontinuirano koračate pre-ma cilju, a da tijekom procesa ne želite napraviti ritualni harakiri. Da bismo dodatno zakomplicirali, postavit ćemo novogodišnji zadatak tako da zazvuči jednako nedostižno kao i lanjska Odluka: želim promijeniti svoj život, početi raditi stvari koje volim na svoj način, napraviti nešto korisno za druge i za sebe, svaki se dan buditi sretan i ispunjen. Samo je jedan problem: kako? Odakle početi?


116

Baš se namjerihKorak prvi. Pazite dobro, ovaj je ključan mada ne djeluje tako. Umjesto

čvrste Odluke u glavi postavite fleksibilnu Namjeru. To je sve? Da, to je sve. Čim shvatite što Namjera u ovom kontekstu jest - stvari se čudnovato počnu događati same. Ne vjerujte nam na riječ. Provjerite sami. Izazivamo vas.

Namjera je vrlo gruba ideja željenog cilja. Pazite: željeni cilj nije “obogatiti se”, jer tipično novac želite kako biste imali slobodu raditi ono što volite na način koji želite, što novac čini sredstvom, a ne ciljem. I zato ponovno: što vam je željeni cilj? Što okvirno želite raditi? Što vas uzbuđuje i ispunjava? Programiranje web stranica? Pisanje knjiga? Uređivanje časopisa? Modeli-ranje glinenih vaza? Sađenje biljaka? Ronjenje? Pletenje? Sviranje violine? Padobranstvo? Pustite za sada profitabilnost koncepta, postavljamo Namjeru, a ne poslovni plan.

Ako ste zapeli, evo trika: ono što volite raditi vjerojatno već i radite ali nazivate hobijem, a spojite li dvije ili više naizgled nespojive stvari - tim bolje. Ronjenje, fotografija i pisanje tekstova? Savršeno: časopis, blog ili site za ronioce, s recenzijama dijelova podmorja koje ste obišli. Slikanje i plete-nje? Fantastično: dizajnerski, personalizirani, unikatni džemperi po narudžbi. Dizajn i sađenje biljaka? Uređenje vrtova. Presjek dvije ili više djelatnosti koje se rijetko vide u paketu u stručnom se žargonu zove “poslovna niša” i predstavlja sjajnu osnovu za početak.

Slijedi postavljanje Namjere: tako bih rado imao web site, časopis, dućan ili nešto slično za ronioce. Dajte si vremena, ali budite apsolutno uvjereni da ćete to kad-tad postići. Namjera ima svoj tempo i ne obazire se na bilo čije požurivanje, a Vjera u cilj, kao suprotnost Sumnji, djeluje relaksirajuće, što je preduvjet za ne-odustajanje. Relaksirajuća je i sama činjenica što Namjera nije Odluka! Uvijek od nekog dijela možete odustati, a neki drugi dopuniti: časopis pretvoriti u blog, reklame zamijeniti sponzorima, ljetno turističko ronjenje dopuniti zimskom školom u bazenu ili tečajem pravilnog disanja za ljude pod stresom. Sve je otvoreno i sve je neobvezujuće. Zato - opustite se.

Jeste? Imate Namjeru? Slijedi brzi test koji daje odgovor na pitanje njenog smisla i ostvarivosti. Zapitajte se “zašto baš to”, ali ne iz osobne, već iz per-spektive općeg dobra. Odgovor bi trebao biti trivijalan: recimo, jer je ronjenje prekrasno i edukativno iskustvo, vraća ljude prirodi i daje im jedinstven uvid u ljepotu podmorja. Mučite li se s ovim korakom morat ćete naći novu Na-mjeru, jer očito ste zaboravili jednu bitnu stvar: posao prvenstveno radite za svoje buduće klijente i opće dobro, a tek onda za sebe.

I sad kreće čarolija: ako ste opušteni, znate točno “zašto” i relativno labavo “što”, onda onaj najteži dio, precizan “što” i jasan “kako” dolaze sami! Dobro postavljena Namjera djeluje kao filtar na bezbrojne ulazne informacije naših osjetila i aktivira alarm čim nanjuši neku potencijalno korisnu.

Netko vam se pohvalio kako je imao odličan planinski team-building. Na-mjera se budi i odjednom čujete sebe kako izgovarate: bi li sljedeći put išli



možda na ronjenje? Da niste postavili Namjeru, informacija o tuđem team-buildingu bi vam bila zanimljiva koliko i ona o lanjskoj količini oborina u Denveru. Upoznali ste nekog tko ljeti vodi brodom turiste na Kornate. Bi li ti turisti prije ručka malo zaronili? Ha? Prvo hopa-hopa, pa tek onda njam-njam? Prijateljicu je šef na poslu upisao na tečaj knjigovodstva. Oho, ako pokrenem firmu trebat će mi knjigovođa, bi li mi ti to radila? Ne znam samo tko bi mi mogao sastaviti nekakvu izjavu o odricanju odgovornosti? Ozbiljno, tvoja cimerica je pravnica? I radi u Ministarstvu turizma koji baš sad otvara natječaj za poticanje turističke i gospodarske aktivnosti unutar nacionalnih parkova? Pa i Kornati su nacionalni park! Kakva luda sreća!

Shvaćate? Postavljanjem Namjere počinjemo obraćati pažnju na sve infor-macije koje nas vode u željenom smjeru i stoga, bez bilo kakve žrtve, odrica-nja ili kakvog drugog oblika samo-maltretiranja, svakim danom bivamo sve bliže okvirno formuliranom cilju! Slika će u početku lelujati, na jednu otpalu ideju doći će dvije nove, ali će s vremenom postajati sve jasnija i jasnija.

a sad na posaoI kad se tome dovoljno približite, preostaje nam samo dodati u juhu zadnji

sastojak, a to je Volja. Srećom - nikakav problem. Za razliku od provođenja Odluke prema kojoj smo od samog početka osjećali odbojnost, Volja nam je tijekom procesa destilacije Namjere sve jača, jer je cilj privlačan. Donosi oživotvorenje nečeg što nas uzbuđuje i ispunjava. Iz istog razloga Sumnja s vremenom slabi, pa tako na kraju problem često bude upravo suprotan od očekivanog: ne bude se trik pokrenuti, nego sačuvati strpljenje za onih zadnjih par kockica koje vas dijele od službenog početka vaše nove karijere. I sve to bez ikakvog mazohizma, samoodricanja i mučenja. Jedva čekate su-trašnji dan da ti vaši snovi već jednom postanu stvarnost!

Skeptici među vama sad jamačno odmahuju glavom i bacaju standardne naučene fraze poput “da, ali odakle mi lova za početak” i srodne pesimizme, pa slutimo kako je pravo vrijeme da vam otkrijemo naš novogodišnji me-nadžerski poklon. Sjećate se onog “zašto baš to” sa sredine procesa? Nazovite ga “misija”. Na konačan i precizan “što” dodajte na početak “postati vodeća tvrtka u pružanju...” i to nazovite “vizija”. Popišite sve aktivnosti, potencijalna partnerstva, ideje, trendove, koncepte, procjene broja korisnika uz odgova-rajuću cijenu usluge, odbijte okvirne troškove i na naslovnicu napišite “Po-slovni plan”. Ako je saldo ispao negativan, ništa strašno - vratite se u proces destilacije Namjere dok vam u njezin mlin ne padne kakva nova ideja za koju dodatnu kunu.

Najčešće neće trebati. Osim što saldo vjerojatno neće biti negativan, tajna je u tome što pravi investitori novac ne daju urednim Poslovnim planovima. Ne, daju ga Čovjeku koji iza njega stoji. Da, Čovjeku. Frontmanu. Vizionaru. Vama! Poslovni plan je obvezna “prijavnica”, ali ono što vas u konačnici kva-lificira je strast. Koja iz vas pršti kad radite ono što volite.


118

Zato sad odtulumarite svoje, pa kad prođe mamurluk postavite si jasnu Namjeru, temeljito je prodestilirajte, pa onda okolinu prilagodite Životu Svo-jih Snova. Osim iz puke pristojnosti, nema nikakve potrebe da vam zaželimo “sretnu iduću godinu”, jer prava je životna sreća sadržana u ispunjenoj strasti i življenju vlastitog sna. Što je samo i isključivo u vašim rukama.

prosinac 2009.




Zagreb 2009.

Megafon d.o.o.

za nakladnika: Sanja Radović


Documents

Srđan Roje - Naslovnica Roje - Menadzer... · Menadžer novog kova 7 Mala rubrika Menadžer novog kova, koju Srđan Roje piše za magazin Plan B, prerasla je u knjigu. Pametnu, duhovitu