6
DR. ALEKSA IVIĆ: SRBI ZA VRIJEME UROTE ZRINJ- SKOGA I FRANKOPANA Naprezanje, da sačuva pravoslavnu vjeru od unije i nastojanje, da pribavi poštovanje privilegijama, dobivenim pii dolasku iz Turske, to dvoje karakteriSe život srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVII. vijeka. Izmedju mnogih bumih trenutaka, koje su hrvatsko-slavonski Srbi proživjeli zajedno sa svojom jerarhijom, iznosim dogadjaje oko urote grofa Petra Zrinjskog i drugova. Kao Hrvati, ispili su i Srbi u to vrijeme mnogu gorku čašu. Ako doživljaji srpski i ne stoje u neposrednoj svezi s urotom Zrinjskoga, ipak doprinose poznavanju onih okolnosti, pod kojima je urota počela i radi kojih je nesrećno ispala. Oktobra 1661. godine umre srpski episkop u Slavoniji Sava Stanislavić. Odmah poslije njegove smrti izadje arhimandrit lepavinski Simeon Kordić pred austiijskog vrhovnog zapovjednika slavonskog Leslije-a, pokaza mu preporuku od mnogih vojvoda srpskih i izjavi, da Srbi njega hoće za svog episkopa. General Leslije javi to ratnom savjetu, koji zaključi novembra t. g., da Kordića odmah potvrdi na episkopatsko mjesto, dok se nije umijeSao pećski patrijarka. No nabrzo se pokaže, da narod nije naklonjen Kordiću, nego da jedni žele za episkopa djurskog kaludjera Gavrila Mijakića,1 a drugi opet nekog komoranskog arhimandrita Maksi- milijana. Kordića nije htio niko i ona preporuka srpskih vojvoda bila je neistinita.2 Kordić se obrati i direktno na cara s molbom, da ga postavi za episkopa. Iz- vještaji, Sto su stigli o drugoj dvojici kandidata, koje je i narod htio, naime o ko- moranskom arhimandritu Maksimilijanu i o gjurskom kaludjeru Gavrilu Mija- kiću, bili su vrlo povoljni. Obojica su bili čestiti i pobožni ljudi, te i sam ratni savjet iznese mišljenje, da bi najbolje bilo postaviti Mijakića za episkopa. Videći nesporazum u srpskom narodu odluči car, da za ovaj mah ostavi na strani popunjenje episkopske stolice, ali naloži svojim krajiškim zapovjednicima, da razaberu, zaSto narod ne će Kordića, nego traži tog kaludjera gjurskog i da to nije možda utjecaj patrijarkin? Od nekog vremena imali su kaludjeri u Lepavini i Marči, manastirima srp- skim, mjesečnu potporu 30 for. od dižave. Biskup zagrebački Petretić upotrebi priliku, dok je prazna srpska episkopska stolica, te predloži caru, da se oduzme ova potpora sve dotle, dok Srbi ne priznadu uniju sa katoličkom vjerom. Ujedno je tražio, da se za srpskog episkopa postavi samo onaj, koji najprije izjavi, da će izvesti sjedinjenje svoje crkve s rimskom. Car zapita u ovoj stvari za savjet sla- vonskog vrhovnog zapovjednika generala Leslije-a. Isti odgovori, da ne može nikako preporučiti predlog biskupov, jer <5e Srbi onog episkopa, koji se bude izjavio za uniju, ubiti. Ovom mišljenju generalovu pridruži se i dvorski ratni savjet, jer sluSajući zagrebačkog biskupa mogli bi veliku bunu izazvati .8 No car, pod- 1 U djelu Manojla Grbića „Karlovačko vladičanstvo“ govori se u prvoj knjizi od 208. do 214. strane o episkopu Mijakiću. Pričanje Grbićevo je medjutim prepuno pogrjeSaka. Tako n. pr. episkop Stanislavić nije umro 1672., već 1671. g., Mijakić nije bio mar£anski arhimandrit, već kaludjer u Djuru, Kordić nije bio kandidat zagrebačkog biskupa, nije nigda izjavio, da će biti unijat i nije iščeznuo s 1663. g. kao što Grbić misli i t. d. * Be£ki ratni arhiv, Inner oest Kriegs-Expedition, Windica za g. 1665., str. 155- * Windica za god. 1662., str. 47. 739 *

Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

  • Upload
    vuk300

  • View
    225

  • Download
    7

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

DR. ALEKSA IVIĆ: SRBI ZA VRIJEME UROTE ZRINJ- SKOGA I FRANKOPANA

Naprezanje, da sačuva pravoslavnu vjeru od unije i nastojanje, da pribavi

poštovanje privilegijama, dobivenim pii dolasku iz Turske, to dvoje karakteriSe

život srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVII. vijeka. Izmedju mnogih

bumih trenutaka, koje su hrvatsko-slavonski Srbi proživjeli zajedno sa svojom

jerarhijom, iznosim dogadjaje oko urote grofa Petra Zrinjskog i drugova. Kao

Hrvati, ispili su i Srbi u to vrijeme mnogu gorku čašu. Ako doživljaji srpski i ne

stoje u neposrednoj svezi s urotom Zrinjskoga, ipak doprinose poznavanju onih

okolnosti, pod kojima je urota počela i radi kojih je nesrećno ispala.

Oktobra 1661. godine umre srpski episkop u Slavoniji Sava Stanislavić.

Odmah poslije njegove smrti izadje arhimandrit lepavinski Simeon Kordić pred

austiijskog vrhovnog zapovjednika slavonskog Leslije-a, pokaza mu preporuku

od mnogih vojvoda srpskih i izjavi, da Srbi njega hoće za svog episkopa. General

Leslije javi to ratnom savjetu, koji zaključi novembra t. g., da Kordića odmah

potvrdi na episkopatsko mjesto, dok se nije umijeSao pećski patrijarka. No nabrzo

se pokaže, da narod nije naklonjen Kordiću, nego da jedni žele za episkopa djurskog

kaludjera Gavrila Mijakića, 1 a drugi opet nekog komoranskog arhimandrita Maksi-

milijana. Kordića nije htio niko i ona preporuka srpskih vojvoda bila je neistinita.2Kordić se obrati i direktno na cara s molbom, da ga postavi za episkopa. Iz-

vještaji, Sto su stigli o drugoj dvojici kandidata, koje je i narod htio, naime o ko-

moranskom arhimandritu Maksimilijanu i o gjurskom kaludjeru Gavrilu Mija-

kiću, bili su vrlo povoljni. Obojica su bili čestiti i pobožni ljudi, te i sam ratni

savjet iznese mišljenje, da bi najbolje bilo postaviti Mijakića za episkopa.

Videći nesporazum u srpskom narodu odluči car, da za ovaj mah ostavi na strani

popunjenje episkopske stolice, ali naloži svojim krajiškim zapovjednicima, da

razaberu, zaSto narod ne će Kordića, nego traži tog kaludjera gjurskog i da to

nije možda utjecaj patrijarkin?

Od nekog vremena imali su kaludjeri u Lepavini i Marči, manastirima srp-

skim, mjesečnu potporu 30 for. od dižave. Biskup zagrebački Petretić upotrebi

priliku, dok je prazna srpska episkopska stolica, te predloži caru, da se oduzme

ova potpora sve dotle, dok Srbi ne priznadu uniju sa katoličkom vjerom. Ujedno

je tražio, da se za srpskog episkopa postavi samo onaj, koji najprije izjavi, da će

izvesti sjedinjenje svoje crkve s rimskom. Car zapita u ovoj stvari za savjet sla­

vonskog vrhovnog zapovjednika generala Leslije-a. Isti odgovori, da ne može

nikako preporučiti predlog biskupov, jer <5e Srbi onog episkopa, koji se bude izjavio

za uniju, ubiti. Ovom mišljenju generalovu pridruži se i dvorski ratni savjet, jer

sluSajući zagrebačkog biskupa mogli bi veliku bunu izazvati.8 No car, pod-

1 U djelu Manojla Grbića „Karlovačko vladičanstvo“ govori se u prvoj knjizi od 208. do214. strane o episkopu Mijakiću. Pričanje Grbićevo je medjutim prepuno pogrjeSaka. Tako n. pr.episkop Stanislavić nije umro 1672., već 1671. g., Mijakić nije bio mar£anski arhimandrit, već

kaludjer u Djuru, Kordić nije bio kandidat zagrebačkog biskupa, nije nigda izjavio, da će bitiunijat i nije iščeznuo s 1663. g. kao što Grbić misli i t. d.

* Be£ki ratni arhiv, Inner oest Kriegs-Expedition, Windica za g. 1665., str. 155-

* Windica za god. 1662., str. 4—7.

739*

Page 2: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

ložen utjecaju katoličkog svećenstva, izda u septembru 1662. godine nalog, da se

mjesečna potpora kaludjerima u Marči uskrati, dok se ne popuni episkopska stolica

i dok kaludjeri ne priznadu uniju. 1Medjutim je Mijakić dobio posvetu za episkopa. U toku god. 1662. htio je

on u stvari posvete da ide u Peć k srpskom patrijarki, ali to spriječi biskup Petretić.

Na to ode Mijakić u Moldavsku, gdjega zavladiči arhijepiskop moldavski Sava

i vrativši se, poče da vrši episkopske funkcije. Kad se ovo doznalo u Beču, naloži

car februara 1663. godine vrhovnom zapovjedniku slavonskom, da isti zapovjedi

svima podložnim graničarskim komandantima, da Mijakić nije dobio od cara po-

tvrde, te ga prema tome treba spriječiti u vrSenju episkopske vlasti. Ali nabrzo iza ovog dodje do izmirenja. Mijakić ode lično u Be£ i nastojanjem grofa Zrinjskoga

i generala Leslije-a potvrdi ga dvor za episkopa, pošto je najprije usvojio neke

zahtjeve bečke. Vrativši se natrag nastavio je mimo svoju službu.*

Godine 1665- i 1666. ispunjene su bumim dogadjajima za srpski narod u Sla-

voniji. Na površinu izlazi jedan nemiran, revolucijonaran čovjek, Stevan Osmokrug,

koji je mnogo utjecao na svoj narod i nanio mu mnogo nesreće. Prvih dana 1665.

godine počele su u Beč stizati vijesti, d? Osmokrug drži medju slavonskim grani-

čarima potajne sastanke, koji imaju opasan vid, da se na te sastanke skupljaju

mnogi Srbi i da Osmokrug prijeti onima, koji ne će da dodje na sastanak. Ne zna- jući, u kolikoj se mjeri pokret ovaj raširio, zapitaju iz Beča Petia Zrinjskog i Ka-

spara Orakovskog, zapovjednike u Hrvatskoj, da li se i kod njih opažaju znakovi

bune. Oba zapovjednika odgovoriše, da ne primjećuju ništa.

iz sačuvanih dokumenata vidimo, da je Osmokrug vodio parbu s nekim voj-

vodom Gvozdanom. Dokazivao je, da mu je taj vojvoda oduzeo komad zemlje i

mlinove. Baš usred pokreta podnio je Osmokrug tužbu i caru, a osim toga ode u

Koprivnicu, da lično tuži Gvozdana grofu Trautmansdorfu. Ovaj ga medjutim

baci u tamnicu i pustio ga je tek uz jamčevinu i uz obećanje vladike Mijakića, da će

umiriti svijet.* Tako se stišao pokret za ovaj mah.

lduće godine ponove se ovi dogadjaji u jačoj mjeri. Onaj dio slavonske granice,

u kome su Srbi stanovali, podijeljen je bio u to vrijeme na tri kapetanije, kopriv-

ničku, križevačku i ivanićku. U svakoj od tih kapetanija birali su Srbi po jednog

velikog sudiju (Gross-Richter), koji je, okružen s osam pomoćnika, dijelio pravdu

i pazio na red u toj kapetaniji. Vlast velikog sudije trajala je godinu dana, pa se

onda obnavljao izbor, a svaki sudija je morao poslije izbora da zatraži potvrdu

od slavonskoga vrhovnog zapovjednika.

Godine 1666. izaberu Srbi u križevačkoj kapetaniji Osmokruga za velikog

sudiju. Slavonski vrhovni zapovjednik javlja, da će Osmokrug doći skorim u Ko­

privnicu radi potvrde, no dodaje, da izbor njegov ne će izaći na dobro. U isti mah

javlja, da je Osmokrug odagnao nekog vojvodu Emerika s imanja i prisvojio ga

sebi. *

Nabrzo se pokaza, da je slavonski zapovjednik imao pravo. Osmokrug nije

dugo mirovao. Za njegovim ledjima stojao je vladika Mijakić, u čijoj se okolini

1 0. c. str. 8.

* Windica za god. 1663-, str. 18 i 19.8 Windica za g. 1665., str. 2—7.4 Windica za g. 1666., str. 36—38 i 49—51-

740

Page 3: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

nalazio Osmokrugov brat i jedan sin, obojica kaludjeri. Osmokrug se okruži sa 30 pomoćnika mjesto sa 8, počne sazivati sastanke i govoriti narodu protiv pojedinih

zapovjednika, koji su svojim vladanjem doista davali obilato povoda nezadovolj-

stvu. Stupi u sporazum i s velikim sudijama, koprivničkim Ilijom Romanovićem i

ivanićkim Nikolom Vukovićem. Zajednički podnesu caru tužbu protiv Mijakićeva

rivala arhimandrita Kordića, jer je, kako tužba tvrdi, nepravedno prisvajao sebi

episkopsko dostojanstvo, osim toga je narod podsticao na bunu i inače vodio rdjav

život. Podnesu tužbu protiv mnogih vojvoda, protiv oficira i drugih poglavica

svojih, dokazujući, da im vrijedjaju privilegije, da hn nasilno otimaju zemlju i

šume i nanose svako zlo. Na posljetku tuže i jezuite, dokazujući i njima razne krivice.

Narod je dakle izašao na srijedu sa svima molbama i gravaminama svojim.

Car naredi, da se odmah povede istraga. S Kordićem je brzo bilo gotovo, jer je ovaj po nalogu caievu protjeran s granice. U ostalim točkama tužbe donijela je

istraga nepovoljan rezultat po Osmokruga i njegove pristalice. Zapovjednici na gra-

nici uspješe da uvjere cara 0 neistinitosti tužbe.1 Na to bude Osmokrugu oduzeta

sudska čast i pod pritiskom vlasti izabere narod nekog vojvodu Vukosava za ve-

likog sudiju. Osmokrug ne htjede priznati ovaj izbor, nego povede žestoku agita-

ciju u narodu protiv toga vojvode Vukosava. Tim izazva vladu na energičnije

mjere. Obrstar Josif grof Herberstein baci u tamnicu Osmokruga i još nekoliko

drugova njegovih, medju tima i drugu dvojicu velikih sudija. Ovaj postupak me-

djutim izrodi pravu bunu. Pristalice Osmokruga, predvodjeni kaludjerom, bratom

Osmokrugovim, stanu paliti i ubijati protivnike. Iz okoline križevačke za čas se

sakupi oko 1500 srpskih graničara, te ubiSe novog sudiju Vukosava i jednog nje-

govog pomoćnika. Pokfet se raširi na sve strane, no i austrijske vlasti preduzeSe

hitne korake, da ga što prije uguše. Giof Hei berstein uz pripomoć zagrebačkog

biskupa sabere na 4000 vojnika, napadne na ustaše i u toku od 8 dana razbije

ih i povrati mir. Na mjestu, gdje je ubijen vojvoda Vukosav, pogube sad šestoricu

glavnijih ustanika. Osmokrug i zarobljeni drugovi izvedeni su u Varaždinu pred

sud, koji ih osudi na smrt.*

U toku ove bune pokazalo se u nekoliko maha, da je s ustanicima imao izvjesna

dodira i episkop Mijakić. Kako se on osim toga dižao pravoslavne vjere i time

prevario nade biskupa zagiebačkog i drugih katoličkih poglavica, postao mu je

položaj vrlo nesiguran. Pod pritiskom opasnosti, u kojoj se nalazio, ode Mijakić u

Rim, te zamoM i papu, da ga posveti za episkopa. Ne zna se, da li je u Istini dobio

posvetu. Diploma 0 tom nigdje se nije mogla naći i u Beču nijesu priznavali ni

vjerovali, da je Mijakić dobio posvetu. Vrativši se iz Rima nastojao je episkop,

da zadobije shnpatije novog zagrebačkog biskupa Borkovića, kao što se vidi iz

pisma Mijakića od 19- aug. 1668. No sve to nije ništa pomoglo. Kad sredinom 1668. pošlje Mijakić iz svog manastira Marče (sv. Mihajila kod Ivanića) jednu molbu

na cara Leopolda, da mu dopusti uživati ukinutu potporü od 30 for. mjesečno,

upotrebi tu piiliku austrijska vlada, da razračuna s neposlušnim šrematikom.

1 Rad. LopaSić, „Spomenici hrvatske krajine II.“ ima na str. 317— 322. opšimu odbranu grofa Herbersteina od optuibe Osmokrugove. Ovo je ime čitao Lopašić „Osmokruč“, jer se u listi- nama, koje je on publikovao, piSe to ime „Osmokruch". U Windica-ma stoji svugdje „Osmokruck“.

* Lopašić, 0. c. str. 314—317, zatim 322—324. i Windica za g. 1666., str. 64. i 65-

741

Page 4: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

Vlada zatraži od episkopa, da ode opet u Rim i donese od pape potvrdu na episkopsko

dostojanstvo, zatim da prizna jedinstvo svoje vjere s katoličkom. U tom slučaju

će dobiti mjesečnu plaću, inače će ga svrgnuti. Mijakić ne pristane na zahtjev

austrijski, na što cai rezolucijom svojom skine episkopa Mijakića avgusta 1668.

godine i postavi na njegovo mjesto Pavla Zorčića. Molba vojvoda i časnika srpskih

graničara u Križevcima, da njihova vladiku ne diraju, ostala je bez utjecaja.1

No s odstranjenjem episkopa Mijakića nije ipak išlo brzo. Revnosne poglavice katoličke crkve u Hrvatskoj, a naročito biskup Borković, savjetovali su bez pre*

stanka, da se protiv Mijakića postupa Sto prije, ali je medju pograničnim zapovjed-

nicima bilo obazrivih ljudi, koji su mislili, da ovo vrijeme nije podesno, da se pre-

duzima što protiv Mijakića i pravoslavne vjere, te su piedlagali, da se rjeSenje

toga pitanja odgodi. Ovo usvoji car Leopold, te juna 1669. naloži grofu Jovanu

Josipu Herbersteinu, da za taj mah obustavi eksekuciju nad episkopom, ali da se

ona ipak preduzme još prije zime.* Kiajem ove godine naložiSe iz Beča ponovo

eksekuciju, no poradi nezgodne situacije, izazvane prikupljanjem turske vojske

na granici, predloži Brajner, da se za neko vrijeme ništa ne preduzima protiv Mi*

jakića. Ratni savjet medjutim ponovi svoju naredbu, te Brajner pozove Mijakića

preko kiiževačkog zapovjednika grofa Trautmansdorfa u Koprivnicu. Episkop se

izvini, da zbog bolesti ne može doći. Na to pozove Trautmansdorf episkopa u

Križevce, a kad se ovaj i sada izvini, podnese Tiautmansdorf ratnom savjetu

prijedlog, da za ovaj mah napusti eksekuciju zbog smutnja, koje su izbile na po-

vršinu. *

Car Leopold ne pristane na ovaj prijedlog, već naloži odlučno Trautmansdorfu,

da stavi u zatvor Mijakića. Ovaj ispuni zapovijest i sredinom veljače nalazio se

episkop u kiiževačkom zatvoru.* Izvjesno je, [da je Mijakić imao veza r grofom

Zrinjskim, no kakve su te veze bile, nemoguće mije utvrditi. Zarobljenog episkopa

otprave iz Križetaca u senjsku tamnicu i kako su u to vrijeme imali zbog urote

Zrinjskoga pune ruke posla, ostave ga neko vrijeme na miru. Pred kiaj ove godine

zapita ratni savjet vrhovne zapovjednike, slavonskog i hrvatskog* kako je narod

srpski primio vijest 0 zatvoru episkopa Mijakića. Prvi izvijesti u prosincu 1670.,

da su Sibi mirni, od njih se ništa ne čuje, nego samo uvijek pitaju, zaSto je njihov

vladika odveden u senjsku tamnicu i što hoće da ga vode čak u dvor.5 Hrvatski

zapovjednik odgovori medjutim na gornje pitanje, da je potajno ispitivao preko

svojih oficira, šta narod misli 0 zarobljenju vladike Mijakića. Na pitanje naroda,

zašto je episkop bačen u tamnicu, odgovarali su oficiri, da je bio umiješan u zavjeru

Zrinjskog i Frankopana. Na to je svijet odgovarao: onda mu tako i treba.*

U Beču nijesu znali, šta da otpočnu sa zarobljenim episkopom, pa se obrate

na hrvatskog zapovjednika, koji im predloži, da Mijakića umore gladju ili da ga

otprave na onaj svijet „per occultam justitiam”. Nooviprijedlozinijesuusvojeni.7

1 Windica za g. 1668., str. 118—120.* Windica za g. 1669., str. 122—124, zatim 141. i 171.* Windica za g. 1670, str. 14—16.

4 o. c. str. 22. i 29-

* o. c. str. 152.-153-* BeCki ratni arhiv, Inner oestereich. Kriegsraths expedition, Croatica za g. 1670., str. 91. i 92.7 Croatica za g. 1670., str. 101—140.

742

Page 5: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

Zatvor episkopa Mijakića izazove nabrzo vrijenje u narodu. Kaludjeri u ma-

nastirima Marči i Lepavini učinili su svoje, te se svijet opet poče da kreće. Mnogi se

vratiše natiag u Tursku, jer im se činilo lakše pod Turčinom, nego pod austrijskom

upravom. Slavonski kaludjeri, njih tri na broju, uprave molbu na cara, da im ne

naturuje za episkopa Pavla Zorčića, jer se to protivi privilegijama, darovanim

srpskom narodu pri dolasku iz Turske, a protivi se i statutima njihova reda. Zorčić

je i inače nesposoban za to mjesto, a osim toga njihov episkop je još živ i oni ne će

drugoga za njegova života.

Sve to ne pomogne ništa. Car popusti i ovaj put neprestanim molbama za-

grebačkog biskupa Martina Borkovića, da Pavla Zorčića što prije instalira i da

kaludjere, koji bune, stavi u zatvor. Odlukom carevom odveden je kaludjer Proko-

pije s još jednim drugom iz manastira Marče u ivanićku tamnicu, a zagrebački

biskup uz asistenciju vrhovnog zapovjednika slavonskog grofa Trautmansdorfa

i vojske dodje u manastir Marču, da uvede u zvanje episkopa Zorčića. Kaludjeri

se odlučno protivili tome, ali kad vidješe svu ozbiljnost situacije, oni se pokoiiše.

Odmah poslije instalacije krene Zoičić u Rim, da od pape zatraži posvetu. U isto

vrijeme, u siječnju 1671., protjeraju austrijske vlasti po želji zagrebačkog biskupa oba zarobljena kaludjera u Tursku.1

Novi episkop Zorčić stigne u Rim i zamoli papu, da ga posveti u episkopskom

dostojanstvu. No papa ne htjede izdati posvetu, dok je stari episkop živ. Na to car

zamoli kolovoza iste godine hesenskog kardinala, da se zauzme kod pape i izradi

potvrdu za Zorčića,* što ovaj i učini. Još prije toga izdao je car naredbu, da Mijakića prenesu iz senjske tamnice u Grac. Aprila mjeseca 1671. g. uhvaćeno je

jedno pismo Mijakićevo, koje je poslao Srbima u svojoj dijecezi. Sadržina pisma

uznemirila je austiijsku vladu, koja predloži caru, da prenesu Mijakića u Grac,

jer će on inače i dalje održavati vezu sa Srbima.8 Car pristane na taj prijedlog

i u lipnju t. g. bio je Mijakić već u Ljubljani na putu za Grac. Imanje i stvari svrg-

nutog episkopa razgrabili su i razvukli na sve strane. Vojnicima, koji su pratili i

čuvali svrgnutog episkopa, dale su vlasti 6 konja njegovih, a novac i haljine njegove

prisvojio je jo§ ranije novi episkop Zorčić.4

Početkom 1672. vratio se Zorčić iz Rima. Kaludjeri srpski u manastiru Marči

ne htjedoše primiti vladiku unijata, na Sto križevački kapetan grof Trautmans-

dorf sveže i okuje u gvoždje pet kaludjera. U isto viijeme javi i ivanićki lajtnant

Marin, da su ostala 4 kaludjera pokušali da pobjegnu, ponešavši veći dio crkvenih

utvari, no on ih je pohvatao i zatvorio. Car izda zapovijest, da svih devet kaludjera

kao buntovnike i kradljivce svetih utvari otpreme „ad dies vitae” na malteSke

galije i naloži, da u manastir dovedu druge mime i vjerne kaludjere. Na dvoru se

bojali, da ovi strogi koraci ne izazovu narod na bunu, te su s toga naročito stavljali

zapovjednicima u dužnost, da narod umiruju i da ga održe u vjemosti i dobrom

raspoloženju. No poslije krvava završetka bune Zrinjskog i Frankopana razvile

su vojničke vlasti na krajini užasnu strogost, koja je kao olovo pokrivala čitavu

Hrvatsku i Slavoniju i nikome nije na pamet padalo, da diže nov ustanak. Kraj sve

1 Windica za g. 1671-, str. 3—9.* o. c. str. 139—140.

8 o. c. str. 62.4 Windica za g. 1672., str. i i —13 i 52—54.

743

Page 6: Srbi za vrijeme urote Zrinjskoga i Frankopana Aleksa Ivic

nepravde, izvršene nad Srbima, zapovjednik križevački mogao je u ožujku 1672.

da javi, da je narod srpski miran. U isti mah javlja caru i to, da su kaludjeri već

otpravljeni iz Ivanića i Križevaca prema Karlovcu, a odatle će dalje na Maltu.1

Dok je tako učinjeno s kaludjerima, episkopu Pavlu Zorčiću odredio je car 15 for.

mjesečno potpoie i ukazivao mu predusretljivost svoju na svakom koraku.*

Iduće godine sastavio je episkop Zorčić pravila za reformiranje kaludjera

i naroda srpskog. Ovo je reformiranje sprovedeno „brachio militari”. Osim toga

je usvojen prijedlog istog vladike, da se nekoliko srpske djece poSlje u seminar

u Grac. Kad ova djeca odrastu, moći će, veli episkop, s pouzdanoSću njima povjeriti

manastire mjesto dosadanjih buntovničkih kaludjera.8

744