Spoljnotrgovinska Robna Razmjena u Kontekstu Približavanja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji

UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTET

TEMA : SPOLJNOTRGOVINSKA ROBNA RAZMJENA U KONTEKSTU PRIBLIŽAVANJA BOSNE I HERCEGOVINE EVROPSKOJ UNIJI

Student: Mentor:Isada Mahmutović Muharem Klapić

1

SadržajUvod.......................................................................................................................................................2

1. MEĐUNARODNA RAZMJENA I SPOLJNOTRGOVINSKA POLITIKA BiH..........................................3

2. PRIBLIŽAVANJE BIH EVROPSKOJ UNIJI............................................................................................6

2.1. EVROPSKA UNIJA KAO DETERMINANTA TRGOVINSKE POLITIKE..................................................7

3. ANALIZA SPOLJNOTRGOVINSKE RAZMJENE BOSNE I HERCEGOVINE ZA 2012. GODINU............9

3.1. UKUPNA ROBNA RAZMJENA BIH ZA 2012. GODINU..................................................................10

2. IPA I POUKE DOBIVENE IZ PRETHODNIH PROŠIRENJA..................................................................14

2.1 IPA INSTITUCIJA CIVILNOG DRUŠTVA......................................................................................15

3. PARTNERSKI PRINCIP – MOGUĆNOSTI ZA UČINKOVITO CIVILNO DRUŠTVO.................................18

4. DESET TAČAKA PREPORUKA ZA UČINKOVITU POTPORU RAZVITKU CIVILNOG DRUŠTVA NA ZAPADNOM BALKANU......................................................................................................................20

Zaključak...........................................................................................................................................22

Literatura:.............................................................................................................................................23

Strateški Okvir i SWOT profil................................................................................................................25

Prioriteti u poboljšanju makrostabilnosti i mjere njihovog ostvarivanja..............................................26

1.1. Vanjski sektor...................................................................................................................26

Uvod

Podrška civilnom društvu kao dijelu procesa i politike proširenja EU nije novina. Putem podrške stvaranja fondacija civilnog društva 1990-ih u većini zemalja središnje i istočne Europe, vidjeli smo podršku razvoju civilnog društva kao dio procesa proširenja EU. Na Balkanu je podrška civilnom društvu već bila dio procesa stabilizacije i obnove, poduprijetih programom CARDS. Međutim, na Balkanu, po prvi je put razvoj civilnog društva postao jedan od ključnih prioriteta politike proširenja EU.

Taj razvitak se nije dogodio preko noći. Pristup je bio evolucijski u obuhvatu i geografskom smislu.

U zemljama članicama Europske unije nova prioritarizacija podrške civilnom društvu bila je pogođena rastućim skepticizmom oko daljnjeg proširenja koji je nastao kao posljedica rasprave unutar institucija EU i globalne ekonomske krize, a također i kao rezultat slabog napretka u ključnim pristupnim područjima poput funkcionisanja demokratskih institucija, pravosudnih reformi i vladavine prava itd. u zemljama zapadnog Balkana.

U ovom radu nastojat ćemo uvidjeti kako se ta podrška događala, i kroz koje sve dijelove i organizacije je ona prolazila.

Rad se sastoji iz četiri međusobno povezana dijela, kako teoretski tako i praktično.

U prvom dijelu ovog rada govorit ćemo o tome kakva je to , podrška bila i uvidjećemo da li su naučen pouke iz predhodnih proširenja.

U drugom dijelu uvidjećemo kakvo je to civilno društvo na zapadnom Balkanu i koliko ono ovisi o donatorima a koliko od lokalnog vlasništva, i vidjećemo šta su to IPA institucije i koliko su one značajne za pomoć civilnom sektoru na zapadnom balkanu.

U trećem dijelu vidjet ćemo koji je to partnerski pristup i koje su to mogućnosti za učinkovito civilno društvo.

I posljednji četvrti dio se odnosi na deset ključnih tačaka neophodnih za učinkovitu podrška razvoju civilnog društva na Zapadnom Balkanu.

1. MEĐUNARODNA RAZMJENA I SPOLJNOTRGOVINSKA POLITIKA BiH

Savremene privrede su uglavnom otvorene privrede. To znači da stupaju u najrazličitije ekonomske odnose sa inostranstvom, razmjenjuju proizvode i usluge sa drugim privredama, sarađuju sa međunarodnim ekonomskim institucijama i učestvuju u njihovom radu. Otvorene

privrede su za razliku od zatvorenih, uključene u međunarodnu podjelu kao proces reprodukcije koji započinjeu jednoj zemlji, a završava u drugoj.

Treba, međutim, reći da su nekada glavni subjekti međunarodne trgovine bile države, a da su to danas prije svega velike i snažne banke i transnacionalne kompanije – kompanije koje posluju u većem broju zemalja i često ostvaruju prihode koji su veći od bruto društvenih proizvoda nekih zemalja. Države se sve rjeđe pojavljuju kao poslovni subjekti u međunarodnoj trgovini, ali i dalje zadržavaju značajnu ulogu u međunarodnim ekonomskim odnosima jer obavljaju različite regulatorne funkcije, donose jednostrane mjere ili potpisuju sporazume sa drugim državama, a sve u cilju stvaranja pravnog okvira za razvoj i napredak međunarodnog poslovanja.

Bez obzira na to što nije glani subjekt međunarodne trgovine država ipak vrši značajan, a ponekad i ključni uticaj na njeno odvijanje.Uticaj knkretne države na spoljnotrgovinsko poslovanje njenih preduzeća i međunarodne ekonomske odnose formuliše se i materijalizuje kroz vođenje spoljnotrgovinske politike.

Spoljnotrgovinska politika obuhvata skup aktivnosti, instrumenata i mjera kojima država reguliše promet roba i usluga sa inostranstvom, finansijske i kapitalne transakcije, kaoi sve ostale aspekte međunarodnih ekonomskih odnosa u koje stupa uključujući se u međunarodnu podjelu rada.

„Broj učesnika u spoljnotrgovinskoj mreži zemlje kao i njihova veličina, njihova međusobna poslovna saradnja, stepen slobode akterau vanjskoj trgovini, ostvarivanje prava bavljenja spoljnotrgovinskom djelatnošću, kao i niz drugih pitanja koja se bave organizacijom i strukturom spoljnotrgovinske mreže određeni su spoljnotrgovinskom politikom zemlje.“1

Spoljnotrgovinska politika, ima za cilj da kroz uticaj na spoljnotrgovinsko poslovanje ostvari ekonomske ciljeve zemlje i poboljša međunarodnu konkurentnost domaćih privrednih subjekata.

Spoljnotrgovinsko poslovanje obuhvata:

Spoljnu trgovinu – razmjenu roba i usluga sa inostranstvom,

Direktna ulaganja u inostranstvu – kroz ulaganje kapitala u inostrana preduzeća ili osnivanje preduzeća u inostranstvu;

Investicione radove – izvođenje građevinskih, inžinjerskih, zanatskih i drugih radova van granica zemlje.

Otvorene privrede, kao što je već rečeno, stupaju u ekonomske odnose sa drugim privredama odnosno sa privredama drugih zemalja. One to čine na dva osnovna načina:

preko uvoza i izvoza,

preko plasiranja i nabavljanja kapitala na međunarodnim finansijskim tržištima.

Kada se govori o spoljnotrgovinskoj politici zemlje misli se prije svega na njen uticaj na međunarodni promet roba i usluga – na uvoz i izvoz.Uvoz predstavlja kupovinu roba i usluga na inostranom tržištu, a izvoz prodaju domaćih dobara i usluga na stranom tržištu odnosno inostranim kupcima.

Često se postavlja pitanje: Što je to što neko preduzeće podstiče za nastup na inostranom tržištu, a posebno koji su motivi njegovog izvoznog usmjerenja? Osnovni poticaj i unutrašnja pokretačka snaga preduzeća jest ostvarenje odgovarajućeg prihoda kojim se osigurava planirani opseg proširene reprodukcije, normalne plaće radnika, uslovi života i rada, kao i razvoj preduzeća u cjelini. Ukoliko preduzeće svojom aktivnošću ostvaruje potreban dohodak

1 Jelena Kozmara “Spoljnotrgovinsko poslovanje“, Beograd, 2009, str.89

na domaćem tržištu, utoliko se rjeđe okreće prema spoljnim tržištima, osim kad i za njegovu izvoznu orijentaciju postoje valjani razlozi i izgledi za poslovni uspjeh.

„Govoriti o razlozima i poticajima nastupa na inostranom tržištu može se samo s pozicija subjekata, koji sudjeluju u spoljnotrgovinskim transakcijama, a u načelu su to privredni subjekti, kao u tržišnim privredama, ili država i državna tijela, što je, u načelu, slučaj kod zemalja s centralno-planskom privredom (bivše socijalističke i neke druge zemlje u svijetu). Ipak, bez obzira na slobodu privatnog poduzetništva, u svakoj zemlji postoji naglašen interes društva i države za razvitak spoljnotrgovinske razmjene, bez obzira na to što bi se na prvi pogled moglo zaključiti daje to u isključivoj nadležnosti privrednog subjekta odnosno poduzetnika“2

Kada se posmatra jedna konkretna zemlja odnosno njena nacionalna ekonomija neminovno je poređenje između njenog uvoza i izvoza. Razlika između vrijednosti izvoza i uvoza zemlje predstavlja neto izvoz: neto izvoz = izvoz – uvoz.

Spoljnotrgovinska politika ima veoma veliki uticaj na vrijednost uvoza i izvoza. Iako je u svijetu prisutan trend stimulisanja slobodne trgovine, većina zemalja koje nisu dio nekog zajedničkog tržišta ( kao što je, na primjer, zajedničko tržište Evropske unije ) zadržava određene barijereu obavljanju međunarodne trgovine. Postoji više razloga za to:

zaštita domaće proizvodnje – protekcionizam,

uravnotežavanje platnog bilansa,

povećanje javnih prihoda,

uticaj na potrošnju domaćih potrošača,

uticaj na zaposlenost, itd.

Iako veliki broj zemalja zadržava spoljnotrgovinske barijere, činjenica je da se odnosi razmjene konkretne zemlje najbolje mogu poboljšati nekorištenjem barijera već podizanjem međunarodne konkurentnosti zemlje i preduzeća koja iz nje potiču.

Otvorena privreda se stupajući u međunarodne ekonomske odnose ne uključuje samo u vanjskotrgovinski promet robom i uslugama već i u međunarodno kretanje kapitala. Ustvari, međunarodna razmjena robe i usluga jednostavno nije moguća ako istovremeno nije moguće i kretanje kapitala između zeamalja. Međunarodni promet roba i usluga i međunarodni promet finansijskog kapitala uvijek idu zajedno.

2 Ivo Andrijanić, „Vanjska trgovina-kako poslovati sa inozemstvom“, Mikrorad, Zagreb, 2001, str.18

2. PRIBLIŽAVANJE BIH EVROPSKOJ UNIJI

Opšti kriterijumi koji sve države koje žele da postanu članice EU treba da zadovolje definisani su na Savjetu u Kopenhagenu 1993.godine i poznati su kao Kriterijumi iz Kopenhagena:

Stabilne demokratske institucije, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava i prava manjina;

Funkcionisanje tržišne ekonomije, dovoljno konkurentne da izdrži pritisak konkurencije i djelovanje tržišnih sila u okviru EU;

Sposobnost da se preuzmu obaveze koje proizilaze iz članstva, uključujući podršku ostvarivanju ciljeva Unije, kao i sposobnost državne administracije da usvoji i sprovodi pravne tekovine EU u praksi.

Pored ova osnovna tri kriterijuma, na Evropskom savjetu održanom u Madridu 1995.godine definisana su još dva kriterijuma:

Administrativna sposobnost države kandidata da sprovede preuzete obaveze i

Pravo Evropske unije da odlučuje o daljem proširenju.

Težnja da se omogući integracija država zapadnog Balkana u strukture Evropske unije definisanjem jedinstvene političke strategije ostvarena je implementacijom Procesa stabilizacije i pridruživanja.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Bosne i Hercegovine i evropskih zajednica i njihovih članica je potpisan 16. juna 2008. godine u Luxembourgu, čime je Bosna i Hercegovina stupila u prvi ugovorni odnos sa Evropskom unijom. Bosna i Hercegovina je potpisivanjem ovog sporazuma, zahvaljujući evolutivnoj klauzuli, potvrdila status zemlje potencijalnog kandidata u procesu pridruživanja Evropskoj uniji.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja pravni osnov cjelokupnog procesa stabilizacije i pridruživanja, koji na odgovarajući način uređuje odnose BiH i EU.

Međutim, još krajem 2006.godine zemlje regiona su odlučile unaprijediti svoju ekonomsku a posebno trgovinsku saradnju, te zaključiti jedinstveni sporazum o slobodnoj trgovini, poznat kao CEFTA 2006.

Prednosti koje donosi ovaj sporazum su između slijedećeg trebale biti:

Uspješna regionalna, au okviru toga posebno ekonomska,odnosno trgovinska saradnja kao važan preduvjet približavanja zemalja Zapadnog balkana Evropskoj uniji,

Novim sporazumom će biti lakše administriranje ugovora, odnosno pojednostavljenja ugovornih odnosa,

Sporazumom se uvode nove oblasti, od kojih je za Bosnu i Hercegovinu posebno značajno ujednačavanje uvjeta investiranja u regionu, jer smo mi zemlja neto primalac investicija,

Dijagonalna kumulacija porijekla roba će se primjenjivati među svim članicama CEFTA-e, i

Poboljšanje mehanizama za rješavanje sporova ( uvodi se sistem unutrašnje arbitraže ), lakšeg uklanjanja tehničkih barijera u trgovini i slično.

CEFTA Sporazum je, u poređenju sa bilateralnim ugovorima, daleko složeniji i sveobuhvatniji. Osim što je u pitanju plurilateralni sporazum, on uvodi i neka nova pitanja koja ranije nisu bila obuhvaćena ili značajno unaprjeđuje odredbe za koje se u bilateralnim ugovorima pokazalo da su nedovoljno precizne ili efikasne u primjeni.

Kompleksnost sporazuma se ogleda ne samo u njegovom sadržaju, nego i samoj strukturi. Obzirom da se “stara“ CEFTA pokazalakao dobra priprema za EU članstvo njezinih potpisnica, odlučeno je da forma novog sporazuma bude u izmjeni starog sporazuma i istovremenom pristupanju novih članica.

Osnovni Sporazum se sastoji od svega četiri člana i odnosi se na dogovor ugovornih strana da, prihvatajući Anex 1 sporazumu o izmjeni i pristupanju Centralnoevropskom sporazumu o slobodnoj trgovini, istovremeno pristupaju i mijenjaju Centralnoevropski Sporazum o slobodnoj trgovini.

Anex 1 Sporazuma je konsolidirana verzija Centralnoevropskog sporazuma o slobodnoj trgovini ( CEFTA 2006), zapravo predstavlja glavni tekst Sporazuma.

2.1. EVROPSKA UNIJA KAO DETERMINANTA TRGOVINSKE POLITIKE

Trgovinska politika je sistem zakona, regulativa, međunarodnih sporazuma i pregovaračkih pozicija koje neka država primjenjuje kako bi osigurala legalno obavezujući tržišni pristup domaćim proizvođačima. Trgovinska politika svake zemlje prema definiciji je „nacionalistička“ jer uvijek diskriminira strani proizvod u korist domaćeg. Jedan od važnih zadataka međunarodnog trgovinskog sistema (GATT/WTO) jest da se minimizira i onemogući nekontrolisana primjena diskriminativne trgovinske politike pojedinih država. Zbog toga zemlje članice WTO nemaju punu slobodu u smislu formulisanja trgovinske politike, nego moraju slijediti načela, pravila i obaveze dogovorene među svim zemljama članicama.

Ti sporazumi dopuštaju svakoj državi da u određenoj mjeri poštuje posebne nacionalne (ekonomske i socijalne) interese. To vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu i Evropsku uniju. Tako je trgovinska politika EU ( od svojih začetaka u Rimskom ugovoru do danas) bila u funkciji:

a) Potrebe prihvatanja pravila GATT/WTO-a;

b) Potrebe zadovoljavanja ciljeva zajedničkih politika na nivou EU ( kao što je zajednička poljoprivredna politika);

c) Potrebe zamjene dugo nepostojeće zajedničke vanjske politike;

d) Potrebe zadovoljenja opštih ciljeva rasta i razvoja EU ( uključujući uže ciljeve zaštite zaposlenosti i ekonomske strukture).

Tome slično, trgovinska politika Bosne i Hercegovine se oblikuje u sklopu ograničenja koja su postavljena podnošenjem zahtjeva za članstvom u WTO-u, članstvom u regionalnim trgovinskih sporazumima te namjerom pridruživanja EU.

Trgovinska inegriranost u EU i trgovinska politika nisu ekonomski uslovi za članstvo, ali služe kao elementi za procjenu pripremljenosti za članstvo u skladu s metodologijom koju je razvila Evropska komisija u dokumentu Agenda 2000. Tom metodologijom Komisija redovno jedanput godišnje,prati ispunjavanja uslova za članstvo i napredak kandidata.

Liberalizacija cijena i trgovine, postojanje sistema tržišnih zakona i bilans plaćanja s inostranstvom neki su od pokazatelja na temelju kojih se procjenjuje prvi ekonomski kriterijum o uspostavljanju efikasne tržišne ekonomije u državi kandidatu.

Drugi ekonomski kriterijum je razvijena sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiskom i tržišnim snagama unutar Unije.Ispunjavanje tog kriterijuma zahtijeva jačanje konkurentnosti u glavnim privrednim sektorima kandidata te, između ostalog, postojanje efikasne tržišne ekonomije, odgovarajuće mjere vladine politike i zakonodavstva za podsticanje konkurentnosti ( trgovinska politika, politika konkurentnosti, subvencije, potpora malim i srednjim preduzećima), kao i određen stepen trgovinske integrisanosti zemlje s EU prije proširenja ( obim spoljnotrgovinske razmjene, vrsta proizvoda).

Bazirano na široj definiciji trgovinske politike, to jest kompletan okvir zakona, podzakonskih akata, međunarodnih sporazuma i pregovaračkih pozicija koje zemlja usvoji. Generalno govoreći, Bosna i Hercegovina je trenutno uključena u četiri arene trgovinskih pregovora i sprovođenja. To su:

Bilateralni pregovori;

Centralnoevropski sporazum o slobodnoj trgovini ( CEFTA );

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, SSP;

Pregovori za pristupanje WTO-u.

BiH je nakon rata započela postepenu liberalizaciju svog tržišta. Danas BiH ima vrlo liberalnu trgovinsku politiku, koja je općenito, u skladu sa principima WTO-a. BiH je 1998.godine usvojila Zakon o spoljnotrgovinskoj politici koji je uspostavio trgovinsku politiku baziranu na principima modernih tržišnih ekonomija. Iako BiH još uvijek nije članica WTO-a, ovaj zakon slijedi principe nediskriminacije WTO-a, to jest primjenu tretmana najpovlaštenije nacije i nacionalnog tretmana za uvezene robe. U srednjoročnoj razvojnoj strategiji BiH idnetifikovano je slijedećih pet ciljeva na području spoljne trgovine:

Smanjenje trgovinskog deficita;

Ubrzavanje ekonomskog razvoja na temelju otvorenog tržišta;

Jačanje kvaliteta i konkurentnosti domaće proizvodnje;

Privlačenje direktnih stranih ulaganja,

Ubrzavanje integracije BiH u EU.

Sa potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, Bosna i Hercegovina je preuzela obaveze uspostavljanja područja slobodne trgovine, a u skladu sa odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, GATT-A 1994 i Svjetske trgovinske organizacije. Obaveze iz Privremenog sporazuma ispunjene su u skladu sa zadatim rokovima.

3. ANALIZA SPOLJNOTRGOVINSKE RAZMJENE BOSNE I HERCEGOVINE ZA 2012. GODINU

Dosadašnja liberalizacija trgovine u Bosni i Hercegovini odvijala se u kontekstu tranzicionih reformi i građenja konkurentnosti domaće proizvodnje putem osnivanja novih i restrukturiranja i privatizacije naslijeđenih preduzeća. Rezultat takvih pojava je i stanje u spoljotrgovinskoj razmjeni BiH.

Ukupan obim spoljnotrgovinske razmjene u 2012. godini iznosi je 23,11 milijardi KM što je za 636,64 miliona KM ili 2,68% manje u odnosu na obim razmjene ostvaren u 2011. godini.

U 2012. godini uvezeno je robe u vrijednosti od 15,25 milijardi KM što je za 1,76% manje u odnosu na 2011. godinu. Istovremeno, ukupan izvoz iznosio je 7,86 milijardi KM i isti bilježi pad za 4,43% u posmatranom periodu. Tako je trgovinski deficit iznosio 7,39 milijardi KM što je za 1,26% više u odnosu na 2011. godinu. Pokrivenost uvoza izvozom u 2012.godini iznosila je 51,52%, što je za 1,44% manje u odnosu na isti period prethodne godine.

Posmatrano po grupacijama zemalja, Evropska Unija je i dalje naš glavni spoljnotrgovinski partner, tako u ukupnom obimu robne razmjene ona učestvuje sa 50,67%, zatim zemlje potpisnice sporazuma „ CEFTA-e 2006“ sa učešćem od 27,37% dok se 21,97% odnosi na ostale zemlje u ukupnom obimu razmjene.

Uvoz iz zemalja EU u ukupnom BiH uvozu učestvuje sa 46,93%, a u ukupnom BiH izvozu ostvaruju učešće od 57,94%. Posmatrano sa stanovišta novog regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini zemlje CEFTA-e 2006, u ukupnom BiH uvozu za 2012. godinu učestvuju sa 25,19%, dok izvoz u zemlje potpisnice Sporazuma „CEFTA –e 2006“ u posmatranom periodu učestvuje sa 31,60%. Uvoz iz zemalja ostatka svijeta u ukupnom BiH uvozu učestvuje sa 27,89%, a u ukupnom BiH izvozu ostvaruju učešće od 10,47%.

Od glavnih trgovinskih partnera, najveću pokrivenost uvoza izvozom imamo sa austrijom od 129,89%, Slovenijom 81,32%, Njemačkom 70,12%, sa Italijom 65,71%, a sa Hrvatskom pokrivenost uvoza izvozom iznosila je 52,89%.

Posmatrano po zemljama porijekla uvoza ili zemljama destinacije izvoza situacija je slijedeća, najviše se uvozilo iz slijedećih zemalja: Hrvatske, Njemačke, Rusije, Srbije, Italije, Kine, Slovenije, Austrije, Turske i Poljske. Uvoz iz ovih zemalja u 2012. godini učestvuje sa 73,19% u ukupnom BiH uvozu. Na strani izvoza, najviše se izvozilo u slijedeće zemlje: Njemačku, Hrvatsku, Italiju, Srbiju, Austriju, sloveniju, Crnu Goru, Tursku, Kosovo i u Holandiju. Izvoz u ove zemlje u 2012. godini iznosi je 77,23% od ukupnog BiH izvoza. U skladu sa navedenim, može se konstatovati da je Bih robna razmjena ( uvoz i izvoz ) vrlo koncentrisana u geografskom smislu i to skoro na iste zemlje.

Struktura spoljnotrgovinskog deficita u 2012. godini pokazuje da najveće učešće u deficitu imaju pet grupa proizvoda i to: Mineralna goriva i proizvodi njihove destilacije 32,47%, Vozila osim željezničkih sa 8,99%, Nuklearni reaktori, kotlovi, mašine, te aparati i mehanički uređaji sa 8,11%, Električne mašine i oprema od 6,63% učešća te Plastične mase i proizvodi od plastičnih masa sa 6,49% učešća. Ukupan BiH deficit ostvaren u 2012. godini iznosio je 7,39 milijardi KM, dok je vrijednost deficita navedenih pet grupa proizvoda u posmatranom periodu iznosila 4,64 milijarde KM.

Robna razmjena u agroindustrijskom sektoru za 2012 godinu bilježi uvoz poljoprivrednih proizvoda u iznosu od 2,45 milijardi KM, što je za 13,65% manje u odnosu na prethodnu godinu. Stopa učešća uvoza poljoprivrednih proizvoda u ukupnom BiH uvozu za 2012. godinu iznosila je 16,06%. Vrijednost BiH izvoza poljoprivrednih proizvoda u 2012.godini je

iznosila 705,92 miliona KM što je za 2,45% u odnosu na prethodnu godinu. Izvoz poljoprivrednih proizvoda u ukupnom BiH izvozu učestvuje sa 8,98%. Pokrivenost uvoza izvozom poljoprivrednih proizvoda u posmatranom periodu iznosila je 28,81%.

3.1. UKUPNA ROBNA RAZMJENA BIH ZA 2012. GODINU

Tabela 1 – Robna razmjena BiH u periodu 2009.-2012. godine

Mil.KM

Godina Period UVOZ IZVOZ DEFICIT Pokrivenost (%)Vrijednost % rasta Vrijednost % rasta Vrijednost % rasta

2009

Q1 2.804,20 -23,78 1.242,11 -20,73 -1.562,09 -26,05 44,29

Q2 5.968,76 -25,24 2.555,76 -23,70 -3.413,00 -26,36 42,82

Q3 9.122,70 -26,09 4.048,82 -21,32 -5.073,88 -29,50 44,38

Q4 12.355,18 -24,17 5.531,20 -17,59 -6.823,98 -28,77 44,77

2010

Q1 2.758,79 -1,62 1.541,47 24,10 -1.217,32 -22,07 55,87

Q2 6.238,12 4,51 3.381,27 32,30 -2.856,84 -16,30 54,20

Q3 9.921,69 8,76 5.230,09 29,18 -4.691,60 -7,53 52,71

Q4 13.616,20 10,21 7.095,50 28,28 -6.520,70 -4,44 52,11

2011

Q1 3.400,86 23,27 1.973,38 28,02 -1.427,49 17,26 58,03

Q2 7.383,46 18,36 4.075,25 20,52 -3.308,21 15,80 55,19

Q3 11.442,96 15,33 6.172,27 18,01 -5.270,70 12,34 53,94

Q4 15.525,43 14,02 8.222,11 15,88 -7.303,32 12,00 52,96

2012

Q1 3.407,75 0,20 1.763,87 -10,62 -1.643,88 15,16 51,76

Q2 7.331,72 -0,70 3.868,62 -5,07 -3.463,10 4,68 52,77

Q3 11.408,51 -0,30 5.925,08 -4,00 -5.483,42 4,04 51,94

Q4 15.252,94 -1,76 7.857,96 -4,43 -7.394,98 1,26 51,52

Izvor: Agencija za statistiku BiH

Ukupan obim spoljnotrgovinske razmjene bosne i Hercegovine sa svijetom u 2012. godini iznosio je 23,11 milijardi KM. To je za 2,68% manje u odnosu na 2011. godinu, kada je ukupna robna razmjena iznosila 23,75 milijardi KM. Vrijednost ukupnog izvoza je bila 7,86 milijardi KM, što je za 4,43% manje u odnosu na prethodnu godinu.

Bosna i Hercegovina je u 2012. godini uvezla robe u vrijednosti od 15,25 milijardi KM, što je za 1,76% manje u odnosu na prethodnu godinu. Saldo razmjene, odnosno trgovinski deficit za 2012.godinu iznosio je 7,39 milijardi KM i predstavlja rast od 1,26% u odnosu na prethodnu godinu. Pokrivenost uvoza izvozom je u ovom periodu iznosila 51,52%, što je za 1,44% manje od pokrivenosti u odnosu na isti period prethodne godine.

Posmatrajući dinamiku kretanja godišnjih stopa rasta uvoza, izvoza i deficita evidentno je da je u 2012. godini godišnja stopa rasta uvoza imala trend pada. Godišnja stopa rasta uvoza u 2012. godini manja je za 15,78 % u odnosu na godišnju stopu rasta ostvarenu u prehodnoj godini. Naspram toga u toku 2012.godine godišnja stopa rasta izvoza manja je za 20,31% u odnosu na stopu rasta ostvarenu u prethodnoj godini.

Kao rezultat ovih kretanja, godišnja stopa rasta deficita u 2012. godini ima trend pada, kaoi u prethodnoj godini, s tim da pada po većoj stopi u odnosu na prošlu godinu. Godišnja stopa rasta deficita u 2012. godini je manja za 10,74% u odnosu na stopu rasta ostvarenu u prehodnoj godini.

Tabela 2 – BiH uvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvoda

Mil. KM

OPIS

2011 2012

Rast/Pad u %

DoprinosVrijednost % učešća Vrijednost % učešća

Industrija 12.687,94 81,72 12.802,79 83,94 0,91 0,74

Poljoprivreda 2.837,49 18,28 2.450,16 16,06 -13,65 -2,49

UKUPNO 15.525,43 100,00 15.252,94 100,00 -1,76 -1,76

Izvor podataka: agencija za statistiku BiH

U 2012. godini vrijednost ukupnog izvoza je pala za 1,76% u odnosu na prethodnu godinu. Vrijednost uvoza poljoprivrednih proizvoda u periodu za 2012. godinu je opala za 13,65%, dok je vrijednost industrijskih proizvoda porasla za 0,91% u odnosu na prethodnu godinu.

Tabela 3 – BiH izvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvodaMil.KM

OPIS2011 2012

Rast/Pad u %

DoprinosVrijednost % učešća Vrijednost % učešća

Industrija 7.533,08 91,62 7.152,04 91,02 -5,06 -4,63Poljoprivreda 689,03 8,38 705,92 8,98 2,45 0,21UKUPNO 8.222,11 100,00 7.857,96 100,00 -4,43 -4,43

Izvor podataka: Agencija za statistiku BiH

U 2012. godini vrijednost ukupnog izvoza je pala za 4,43% u odnosu na prethodnui godinu. Vrijednost izvoza poljoprivrednih proizvoda u 2012. godini je porasla za 2,45%, dok je vrijednost industrijskih proizvoda opala za 5,06% u odnosu na prethodnu godinu.

Tabela 4 – BiH deficit po poljoprivrednim i industrijskim proizvoda

Mil.KM

OPIS2011 2012

Rast/Pad u %

DoprinosVrijednostVrijednost % učešća Vrijednost % učešća

Industrija -5.154,85 70,58 -5.650,74 76,41 9,62 6,79Poljoprivreda -2.148,46 29,42 -1.744,24 23,59 -18,81 -5,53

UKUPNO -7.303,32 100,00 -7.394,98 100,00 1,26 1,26

Izvor podataka: Agencija za statistiku BiH

1.1 CIVILNO DRUŠTVO NA ZAPADNOM BALKANU – IZMEĐU OVISNOSTI ODONATORIMA I LOKALNOG VLASNIŠTVA

Povijesno, civilno društvo na zapadnom Balkanu poslije Drugog svjetskog rata razvijalo se na sličan način u pojedinačnim zemljama. Osim sportskih i kulturnih udruženja, postojeće organizacije civilnog društva (OCD) su stavljene pod kontrolu Komunističke partije. Nakon raspada Jugoslavije i pada komunističkog režima , tranzicija je uzrokovala procvat broja organizacija civilnog društva baziranih na potrebi razvoj demokratičnog i participativnog sistema te odgovora na posljedice rata, ekonomske zaostalosti i siromaštva.

Ako strukturalno usporedimo, temeljem istraživanja "Civil Society Index" (CSI), sektor u regiji je okarakteriziran niskim sudjelovanjem građana u OCD, najviše u Hrvatskoj i Srbiji gdje su 35% i 47% građana članovi OCD-a. Većina organizacija su smještene u razvijenim

urbanim regijama dok su neke marginalizirane skupine poput etničkih, vjerskih i siromašnih ljudi nedovoljno reprezentirane, posebice u vodstvu organizacija. Organizacije se uobičajeno finansiraju iz donacija, a podrška poslovnog ili javnog sektora je minimalna.

Sektor civilnog društva je podvrgnut naglim promjenama ozračja, od ratova i etničkih sukoba do obnove i pomirbe i usmjerenosti prema Euroatlantskoj integraciji. Finansijska situacija se dramatično promijenila, od obilja vanjskih donatora tokom poslijeratnog razdoblja pa sve do sredine 1990 - ih, odnosno do povlačenja donatora od 2005. godine.

Dok je to znak pozitivnog oporavka regije, lokalni izvori finansiranja (javni ili privatni) nisu još dostupni dok kultura davanja i aktivizma nisu još dovoljno usađene kako bi sektor poprimio snažne korijene, potporu i pozitivan imidž u društvu. Ovdje je situacija jako slična onoj u zemljama središnje i istočne Europe, a s time postoji mogućnost da se ponove slabosti podrške Europske Komisije civilnom društvu. U smislu njihovog uticaja na procese stvaranja politika i provedbe, fokus je usmjeren na različite socijalne službe. Što se tiče nadgledanja rada vlade i odgovornosti oko različitih problema OCD imaju premali kapacitet za obavljanje tih funkcija. U isto vrijeme, mnogim organizacijama nedostaju prijeko potrebni resursi, ponajviše istraživački kapaciteti, za nadgledanja finansijskih procesa.

Dok je do sada ovisnost o vanjskim izvorima financiranja bila preduvjet za održivost rada na razvoju sektora, povećala se potreba za ubrzavanjem reformi i njihovom učinkovitom primjenom u kontekstu Euroatlanskih integracija, te su se povisila očekivanja od strane vanjskih aktera prema unutrašnjem sektoru da doprinosi tim procesima.

Nedostatak kulture davanja i filantropije spregnut sa siromaštvom, trenutna socijalno-ekonomska nerazvijenost i najnoviji efekti globalne ekonomske krize koja još nije dostigla svoj vrhunac u nekim zemljama regije dovodi do stalnog smanjivanja fonda finansijske podrške u koji OCD-i mogu posegnuti kako bi finansirali svoje aktivnosti.

Naposljetku, osnovno okruženje koje omogućuje rad, u smislu pravnih i finansijskih odredbi za razvijanje jakog i neovisnog sektora civilnog društva tek je postavljeno u nekim zemljama (npr. Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija) gdje je sada izazov potpuna

provedba, a kod drugih još uvijek nedostaje politička volja da se razviju osnovni zakoni potrebni za funksioniranje (npr. Srbija, Albanija, Kosovo). Iz toga slijedi da su finansijska podrška OPZ-a i IPA Partnerski princip, utemeljeni kao formalna obaveza za konsultaciju unutar civilnih društava, podigli visoka očekivanja među lokalnim sudionicima na Balkanu o važnosti i vrijednosti novog IPA instrumenta koji bi morao podržati njihov tekući rad demokratizacije i procese reformi u njihovim zemljama.

Svaki sektor ima svoje pionire i vodeće organizacije civilnog društva (OCD), koji su radili na unapređivanju i podupiranju sektora s fokusom na uspostavljanje unutarnjih kapaciteta i profesionalizma, umrežavanju više nivoa sektora i izgrađivanju odnosa s vladom odupirući se slabostima identificiranim u istraživanju CSI.

U Bosni i Hercegovini, centar za promociju ljudskih prava također je voditelj razvitka nacionalne koalicije „Raditi i uspjeti zajedno" od preko 300 organizacija što je dovelo do razvoja sporazuma o saradnji između Vijeća ministara i sektora civilnog društva. Samo neke od spomenutih primjera inicijativa civilnog društva prikazuju da su vodeće OCD-a prepoznale potrebu za razvojem osnovnih institucijskih okvira i kapaciteta ne samo unutar sektora, nego primarno s obzirom na Državne institucije koje su bazirane po principu dobrog upravljanja (npr. otvorenost, saradnja, transparentnost, učinkovitost, usklađenost).

Ljudska prava i demokratija mogu napredovati samo uz jake državne institucije. Uzimajući u obzir gore navedene inicijative, dostupne resurse i kapacitete temelji koji su postavljeni od strane civilnog društva do sada su pohvalni te pružaju dugotrajan održivi pristup pod inicijativom i vlasništvom lokalnih aktera. No, ovaj posao je izvršen nedavno (u zadnjih 5 do 8 godina). Kako bi dobio dugoročnu vrijednost i bio u cijelosti proveden u zemljama gdje postoji, i razvijen tamo gdje je još nerazvijen, daljnja strategijska podrška je potrebna u obliku političke volje i finansiranja kako ne bi propao postavljeni temelj i napredak. Izuzev Hrvatske, gdje institucionalni sistem funkcioniše, u drugim zemljama je uvelike razvijen pod pritiskom civilnog društava dok finansiranje ponajviše ovisi o vanjskim donatorima.

Iako je razvitak civilnog društva bio i još uvijek je ne-prioritetno pitanje za vlade spomenutih zemalja, Europska Komisija ga je uvela kao prioritetno pitanje unutar političkih kriterija za pristupanje unutar svoje Strategije proširenja iz 2007. Europska komisija postaje glavni donositelj odluka o tempu i modalitetima za daljnji razvoj sektora civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana i o njihovom odnosu s Vladama, a putem uvođenja razvoja civilnog društva kao kriterija (iako nejasno određenog) pridruživanja.

Premda je sektor civilnog društva u sadašnjoj formi, relativno nova pojava, do sada razvijana uglavnom pod opsežnim vanjskim pritiskom (donatori), dosadašnje „bilješke“ pokazale su održivost strateškog razvoja organizacija civilnog društva koje doprinose jačanju demokratskih institucija i pružaju modele i rješenja za probleme i brige običnih građana. Međutim, utvrđivanje snažnog civilnog društva kao garanta demokratije tek se treba dogoditi, s obzirom da je sudjelovanje građana u dobrovoljnim aktivnostima (volontiranje) i davanje finansijske pomoći, još uvijek poprilično slabog intenziteta. Sektor civilnog društva je dovoljno stasao da to shvaća, ali ostaje pitanje da li su to također shvatili i Vlada, kao faktor koji omogućava rad, i Komisija kao glavna pokretačka snaga reformi pod uvjetima pristupanja?! Hoće li davanje prioriteta razvoju civilnog društva unutar Strategije proširenja iz 2007. i CSF omogućiti sektoru civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana rješavanje tih ključnih pitanja održivosti i životnosti sektora i nastavak gradnje na dosad postavljenim temeljima, ili to nije moguće u području kao što je razvoj civilnog društva, budući da ono nije identificirano kao dio pravne stečevine.

2. IPA I POUKE DOBIVENE IZ PRETHODNIH PROŠIRENJA

IPA instrument je najnoviji predpristupni finansijski instrument namijenjen zemljama potencijalnim kandidatima i zemljama kandidatima s područja zapadnog Balkana i Turske, a za razdoblje od 2007. - 2013. godine. Taj instrument podupire EU, politiku proširenja kojom se podržava usklađivanje sa zemljama EU te pristupanje EU. Instrument je temeljen na prethodno stečenim iskustvima proširenja i na korištenim alatima predpristupnih instrumenata, koji su se koristili u predhodnim ciklusima proširenja EU, a posebno u zemljama središnje i istočne Europe te u Rumunjskoj i Bugarskoj, a uključivali su PHARE, ISPA i SAPARD. IPA je također temeljena i na iskustvima dobivenima iz CARDS instrumenta kojim je bio obuhvaćen zapadni Balkan i na pred-pristupnim instrumentima podrške namijenjenim Turskoj. Također, u njezinoj izradi uzete su u obzir i specifičnosti problema u regiji, poput izgradnje države i procesi konsolidacije, potreba za institucionalnom izgradnjom i podrškom institucija u procesu pomirbe koji je posljedica sukoba.

IPA se sastoji od 5 komponenti :

Prijelazna pomoć i izgradnja institucija, Prekogranična saradnja usklađena s regionalnom politikom EU, Regionalni razvoj usklađen sa strukturalnom politikom EU, Razvitak ljudskih potencijala u skladu s EU politikom socijalnog fonda; Ruralni razvoj u skladu s odgovarajućim poljoprivrednim politikama EU ,

Postoje dvije glavne pouke dobivene iz prethodnih proširenja.

Prva je potreba za rješavanjem glomaznih i teških područja kao što su reforme u pravosuđu i unutrašnjim poslovima te vladavina prava i stoga se njima treba baviti što je ranije moguće tokom procesa proširenja. Bez obzira da li je zemlja potencijalni kandidat ili zemlja kandidat, velika važnost stavljena je na funkcionisanje područja kao što su policija i pravosuđe, pitanja transparentnosti i funkcionisanja regulatornih i pratećih mehanizama. Osim toga, mjerenje napretka u pristupnom procesu na zapadnom Balkanu nadilazi praćenje zakona koji je proširen i usredotočuje se prvenstveno na učinkovitost i održivost provedbe tog zakonodavstva.

Druga lekcija je da reforme moraju biti temeljene na vlasništvu od strane vlade, ali i drugih aktera, uključujući i civilno društvo, i to i u fazi upravljanja i u fazi provedbe. To se rješava uvođenjem načela partnerstva i načela djelovanja odbora, koji su tipični instrumenti unutarnjih političkih mehanizama EU, kao što su kohezijske i strukturalne politike. Pitanja mira i pomirenja rješavaju se sa specifičnim fokusom na manjinska prava. Dakle, EU institucije IPA-u smatraju najmodernijim predpristupnim mehanizmom i instrumentom koji je napravljen po mjeri za pristupanje zapadnog Balkana i Turske Europskoj uniji.

Dvadeset sedam zemalja članica EU usmjeravaju politiku proširenja, dok je Europska komisija ta koja je zadužena za praćenje napretka, predlaganje strategija te vođenje pregovora o članstvu u EU. Upravljanjem IPA instrumentom, komisija je također odgovorna i za upravljanje konkretnim projektom i finansijskim aspektima proširenja. Vijeće ministara, koje se sastoji od predstavnika svih 27 država članica, usvojilo je IPA Pravilnik 17. juli 2006. godine.3

3 Uredba Vijeća (Europska komisija) broj 1085/2006

Slika 1 : IPA paket proširenja

U odnosu na zemlje korisnice, upravljanje IPA-om je osmišljeno tako da omogući prelazak odgovornosti na zemlju korisnicu pod Decentraliziranim Sistemom Provedbe (DIS) s napredovanjem tokom pristupnog procesa, odnosno nakon što Komisija ovlasti nacionalne institucije i dodijeli im ovlasti za samostalno upravljanje IPA potporom.U tom smislu, komisija djeluje kao donator prema zemljama korisnicama. Međutim, jedino zemlje kandidati imaju mogućnost upravljanja potpora pod DIS-om i komponente III, IV i V mogu biti provedene tek kada je DIS uspostavljen. Trenutno, Hrvatska i Turska upravljaju potporama putem DIS-a, a Makedonija čeka na ovlašćenje. Bez obzira na DIS, države korisnice su odgovorne da djeluju kao partneri u razvitku svojih trogodišnjih dokumenata strateških prioriteta MIPD, a na temelju nacionalnih razvojnih planova, te se očekuje da preuzmu vodstvo u razvijanju godišnjih planova za programiranje IPA pomoći.

I DIS i aktivno partnerstvo u programiranju od strane zemalja korisnica, usmjereni su na povećanje njihovog vlasništva nad projektom kroz koji se provodi IPA pomoć. Dizajn IPA-e sigurno se pokazuje kao najsavremeniji način prihvaćanja povećanih institucionalnih kapaciteta i to ne samo putem projekata nego i putem principa upravljanja potporama. Načelo partnerstva se ne smije miješati s djelovanjem odbora. Taj princip omogućuje ne samo vladi nego i drugim dionicima, kao što su organizacije civilnog društva, da se uključe u oblikovanje, upravljanje i provedbu IPA potpore te kao takvi oni predstavljaju strategiju pristupa razvitka opšteg sistema i praksi otvorenih, odgovornih i transparentnih politika i procesa odlučivanja. Imajući tu perspektivu na umu, prva dva programska ciklusa iz 2007. i prvi projekt koji se provodi na terenu na temelju iskustva lokalnih udruga civilnog društva s okvirom za potporu zajednice, dovode do skepticizma prema funkcionisanju partnerskog principa, te se nameće pitanje da li trenutna primjena IPA-e uključuje dosadašnje stečeno iskustvo iz prijašnjih ciklusa proširenja, a time i njihove učinke u praksi?

Paket proširenja

Višegodišnji indikativni finansijski okvir (MIFF) po zemlji i po komonenti

Višegodišnji programski dokumenti po zemljama (MIPD)

Komp. I Komp. II Komp. III Komp. IV

Komp. V

Nacionalni i horhorizontalni

program

Zajednički programski dokumenti

Operativni dokumetni



2.1 IPA INSTITUCIJA CIVILNOG DRUŠTVA

Kao i kod prethodnih politika proširenja, razvoj civilnog društva bio je stavljen pod političke kriterije za pristupanje u strategiji proširenja iz 2007. godine. Čini se da se strategija razvijala na temeljima dva faktora. Prvi je bio pritisak da se nađe "brzo rješenje" za Holandski i Francuski "Ne" referendumu koji se usprotivio Ustavnom ugovoru EU. Drugi faktor su negativne pouke dobivene iz prethodnih ciklusa proširenja (osobito u Rumunjskoj i Bugarskoj), gdje je, na primjer u Bugarskoj, veliki broj organizacija civilnog društva suočen s totalnim promjenama uslova djelovanja i to preko noći.

Komisija je također razvila pristup u pogledu opsega i geografije. Razvoj civilnog društva se odvijao skupa sa razvojem civilnog dijaloga, koji su u dokumentima Komisije često isprepleteni, a ponekad ih je teško razlikovati.

U geografskom smislu prva je bila Turska, zatim Hrvatska 2005. godine, a onda je došlo do proširenja na cijeli zapadni Balkan. Na početku podrška je bila definisana kao podupiranje bolje komunikacije po pitanju povećanja i međusobnog razumijevanja društava između zemalja članica i zemalja kandidatkinja, a kasnije je podrška proširena i na jačanje uloge civilnog društva u demokratskim procesima i procesima pomirbe. To je kulminiralo 2007. godine paketom proširenja, gdje je Komisija definisala razvoj civilnog društva i civilnog dijaloga u zemljama zapadnog Balkana kao jedan od ključnih prioriteta reforme u strategiji proširenja. IPA instrument trebao je osigurati dodatna sredstva za podršku konkretnih mjera za te strateške prioritete.

Kasnije te iste godine, objavljen je program Civil Society Facility (CSF). Unutar njegovog okvira finansijska potpora organizacijama civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj u razdoblju 2008.-2010. godine bila je otprilike utrostručena u odnosu na 2005.-2007. godinu, kada je podrška Komisije organizacijama civilnog društva iznosila do 27 milijuna eura. Cilj CSF je troslojan:

podrška izgradnji kapaciteta i uloge civilnog društva; izlaganje predstavnika civilnog društva predstavnicima EU institucija i procedurama; te podrška partnerstvu između civilnog društva i drugih sektora, ali i sa svojim

kolegama u drugim zemljama regije i zemljama članicama EU.

U kombinaciji s tim i po prvi put, bila je odgovornost Komisije i zemlje korisnice da se savjetuje s akterima civilnog društva o upravljanju, provedbi i evaluaciji IPA pomoći (tj. korišteno je Načelo Partnerstva). Dakle, IPA je obećala donijeti i političku i finansijsku podršku, te partnersku podršku ulozi sektora civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana. Ako se pogledaju dostupni podaci CSF-a za 2008. godinu , čini se da je utrostručenje podrške u okviru CSF u odnosu na podršku u sklopu programa CARDS, realizirana u okviru doznaka iz 2008. godine. Međutim, ostaje nejasno da li su to dodatne alokacije, koje su najavljene u Strategiji proširenja iz 2007. ili redovne doznake (što je dužnosnik Komisije naveo u razgovoru). Ukupna podrška organizacijama civilnog društva u zemljama Zapadnog Balkana pod nacionalnim i regionalnim programima iznosila je 27 milijuna eura u razdoblju 2005.-2007. godine. Utrostručenje podrške značilo bi 81 milijun eura za razdoblje 2008.-2010. godine. Ako se usporedi CARDS i PHARE s IPA CSF 2008. alokacijama za svaku zemlju na godišnjoj razini, udio podrške organizacijama civilnog društva ostao je isti. To znači da od 1,389 milijarde eura iz IPA pomoći regiji (uključujući Tursku) za 2008. godinu, 28,9 milijuna eura ili 2% će biti dodijeljeno za CSF. Međutim, kao što smo vidjeli s PHARE i CARDS podrškama, glavna naučena pouka je ta da je podršci nedostajala povezanost, vlasništvo i održivost. Na koji način su se dizajn CSF i dosadašnja provedba bavili tim pitanjima i kako

su objedinili naučene pouke? Da li CSF osigurava više podrške lokalnim akterima civilnog društva, te da li će osigurati bolje vlasništvo i održivosti, ili su se pouke iz programa PHARE i CARDS izgubile?

IPA pomoć 2007-2008 (raspodjela) Zemlja (u milijunima EURA) 2007 2008 Ukupno Albanija 61 70,7 131,7Bosna i Hercegovina 62,1 74,8 136,9Hrvatska 141,2 146 287,2Kosovo 68,3 124,7 193Makedonija 58,5 70,2 128,7Crna Gora 31,4 32,6 64Srbija 189,7 190,9 380,6Turska 497,2 538,7 1035,9Višekorisnički programi 109 140,7 249,7UKUPNO 1218,4 1389,3 2607,7

Tabela 2 : IPA pomoć 2007-2008. godina4

Prvo, CSF je dizajniran da ostvari prioritetni razvoj civilnog društva, što je ujedno i kriterij za napredak u procesu integracije u EU prema Paketu proširenja iz 2007. godine. Međutim, čini se da se pristup iz prethodnih proširenja ponavlja, a gdje je glavni cilj strateškog fokusa i potpora organizacijama civilnog društva vođen pristupanjem a ne potrebama.

Drugo, operacionalizacija politike kroz CSF je učinjena u potpunoj odsutnosti konzultacija ili partnerstva od strane lokalnih aktera civilnog društva u zemljama zapadnog Balkana. U stvari, većina OCD je tek saznala za postojanje Institucije na Konferenciji organizacija civilnog društva, održanoj o 16. do 17. aprila 2008. godine, od Uprave za proširenje, a tada je Institucija već bila programirana i čekala se samo formalna odluka Komisije. Iako organizacije civilnog društva nisu u potpunosti zadovoljene svim aspektima foruma, istina je da je stvoren prostor za sudjelovanje civilnog društva od samog početka, što pokazuje priznanje, unutar Komisije, vitalne uloge koju imaju takve organizacije.

Treće, postoji nedostatak jasne definicije oba termina; razvoj civilnog društva i dijalog civilnog društva. Osnovna ideja koja se može razabrati iz dokumenata Komisije i razgovora s dužnosnicima je razvoj civilnog društva koje je profesionalno, sposobno preuzeti odgovornost da pozove vlade na odgovornost te da ima osigurana sredstva za podršku civilnom društvu, putem obuke, info-pultova, baze podataka i sl. Civilni dijalog, s druge strane, po definiciji ima dva elementa: organiziran je u okviru civilnog društva i civilnog društva prema EU, a također se odnosi na razvoj kulture dijaloga. Nedostatak jasne definicije čini učinkovitost planiranih intervencija upitnom i omogućava prostor za slobodno tumačenje prilikom mjerenja njihovih rezultata i uticaja. Bez jasne definicije, indikatora postignuća, a time i rezultata, održiv i dugoročno orijentiran pristup potreban za učinkovit razvoj sektora civilnog društva dovodi se u rizik, te je stoga to jedna od glavnih pouka dobivenih radom u programima PHARE i CARDS za podršku civilnom društvu.

Četvrto, predviđen način implementacije daje prednost uslugama namijenjenima civilnom sektoru, a ne uslugama koje civilni sektor pruža. Oko 2/3 dodijeljene pomoći planirane u okviru CSF 2008. će se provoditi putem tehničke podrške, dok je oko 1/3 predviđena za podrška i ciljane studijske posjete. Tehnička pomoć, pokrenuta kroz otvorene konkurse, imaju za cilj provedbu konkretnih aktivnosti strogo dizajniranih od strane Komisije ili ovlaštenog upravljačkog tijela (npr. zemlje korisnice). Kroz PHARE pristup pomoć je bila kanalizirana

4 Izvor DG Enlargement, Planning of the IPA

kroz lokalne organizacije koje su vršile re-doniranje, omogućujući time podršku lokalnim organizacijama civilnog društva koje su imale direktno znanje o konkretnim potrebama tog civilnog društva u zemlji. To je u isto vrijeme dovelo i do jačanja lokalnih kapaciteta OCD-a za rješavanje tih potreba. Nasuprot tome, institucija predviđa uspostavljanje strukture potpore, kakva je već uspostavljena u većini zemalja od strane lokalnih organizacija civilnog društva, bez da su takvi lokalni kapaciteti i mehanizmi prethodno razmatrani ili su izgrađeni putem nacionalnih ureda koju će provoditi vanjski konsultanti pružajući usluge, poput izrade baza podataka, analiza sektora i treninga. To omogućava „tabula rasa“ pristup koji nadilazi uspostavljene lokalne kapacitete, a u korist vanjskih savjetnika. Podrška dostupna kroz druga dva mehanizma (subvencije i studijski posjeti) za sada ne predviđa aktivnosti razvoja i jačanja civilnog društva, već se fokusira na jačanje civilnog društva u specifičnim područjima kao što su okoliš, vladavina prava, područje pravne stečevine, javnog zdravstva, energetska učinkovitost itd.

Nadalje, CSF projekti za 2009. godinu, a i šire, najavljuju uvođenje novih pitanja i tema (npr. kultura, djeca, žene) te načine provedbe (npr. direktni sporazum s međunarodnim vladinim organizacijama). To će stvoriti raznolikost područja koja trebaju pomoć te će time Komisiji biti olakšana distribucija i provedba podrške. Također, fokusiranjem podrške na nekoliko ključnih područja intervencije na regionalnoj razini, moglo bi se izbjeći slabosti po pitanju nedostatne povezanosti i održivosti, što je bilo prepoznato u PHARE i CARDS programima. Na primjer, u gotovo svakoj zemlji, Komisija podržava osnivanje i jačanje nacionalnih mehanizama za koordinaciju i saradnju Vlade sa sektorom civilnog društva. Regionalna podrška za razmjenu slučajeva najbolje prakse, umrežavanje i prijenos znanja između takvih institucija i osoblje koje se bavi razvojem i funkcioniranjem tih mehanizama, mogu omogućiti jačanje pojedinih nacionalnih mjera koje su već podržane od strane Komisije putem CSF. Sve u svemu, prioritizacija razvitka civilnog društva i razvitak dijaloga civilnog društva u politici proširenja su važna razvojna politika ne samo za pristupne politike nego i za sam civilni sektor, čija se uloga prepoznaje kao pozitivna i koji ima sposobnost daljnjeg doprinosa u jačanju mira i jednakosti kao dijela procesa reformi koje moraju proći zemlje kandidati.

U narednoj tabeli je dat pregled IPA Okvira za podršku zajednice u milijunima Eura.

IPA Okvir za potporu zajednice u mijunima Eura (raspodjele) Zemlja 2007 2008 UKUPNO Hrvatska N.N. 3 3 Makedonija 0,4 1,2 1,6 Turska 3,2 N.N. 3,2 Albanija 0 0 0 Bosna i Hercegovina 3 3,5 6,5 Crna Gora 1 N.N. 1 Srbija 2 2,5 5,5Kosovo N.N. 1,7 1,7 Višekorisnički programi N.N. 17 17 UKUPNO 9,6 28,9 38,5

3. PARTNERSKI PRINCIP – MOGUĆNOSTI ZA UČINKOVITO CIVILNO DRUŠTVO

Uredba Komisije broj 718/2007 od 12.juna 2007. godine iznosi detalje IPA provedbenih pravila te po prvi put pruža pravnu osnovu za uključivanje aktera civilnog društva u programiranje, provedbu, praćenje i evaluaciju potpora EU. Dok je načelo partnerstva već uvedeno u strukturne i kohezijske fondove EU, sada je po prvi puta postao formalni princip,

također sadržan u pred-pristupnim instrumentima. Kao takav, on predstavlja izraz demokratskih vrijednosti i oblikovan je da bude sredstvo za poboljšanje učinkovitosti podrške EU i provedbu tzv. „odozdo prema gore“ pristupa upravljanju. U tom pogledu, IPA daje jasan odnos prema akterima civilnog društva ne samo kao potencijalnim korisnicima finansijskih sredstava EU, nego i kao sudionicima u strateškom planiranju i programiranju vanjske podrške EU. Međutim, na temelju zabilješki dosadašnjih konzultacija civilnog društva o IPA programu, a posebno o CSF, od 2007. godine pa do danas, nedostaci propisa postaju očiti, a uglavnom zbog nedostatka jasnog definiranja mehanizama i konkretnih mjera koje trebaju biti poduzete kako bi angažman civilnog društva bio opipljiv i ostvariv.

Tokom prvih ciklusa programiranja na nacionalnoj i regionalnoj razini u 2007. i 2008. godini, fizičke konzultacije između civilnog društva s jedne strane, i Komisije i nacionalnih vlasti s druge strane, održavale su se redovito barem u pisanom obliku, prije finaliziranja svakog strateškog dokumenta ( npr. Više-indikativni programski dokument ili Operativni/godišnji Program). Takva praksa je davala malo vremena za davanje komentara (između 4 i 144 dana), a bilo je kašnjenja u procesu donošenja odluka i na taj način došlo je do ograničene mogućnosti za uspostavljanjem nezavisnog i konstruktivnog dijaloga kao osnove funkcionisanja načela partnerstva, kao što je predviđeno u članku 5. IPA uredbe.

Situacija nije specifična za proces integracije u EU, ali odražava opšti nedostatak uključenosti civilnog društva u nacionalnu politiku i odlučivanje kada je riječ o strateškim prioritetima države i društva. U najboljem slučaju, civilno društvo je ostavljeno da bude 'markirano' od strane dužnosnika Komisije na kraju procesa planiranja i programiranja, kao formalni uslov. Ta situacija je podržana kroz iskustvo drugih zemalja, kao npr. članica politike Europskih susjedstva, gdje su konsultacije također bile kritizirane zato što nisu doprle do glavnih sudionika te su bile neorganizirane, kasno uvedene u proces i smatrane više tehničkom vježbom nego potencijalno korisnim postupcima za sve sudionike. Nacionalne vlade, s druge strane, razumiju Načelo partnerstva uglavnom kao partnerstvo s njihovim ministarskim kolegama, a ne kao način razvoja dugoročnih partnerstava i vlasništva nad reformama i procesima transformacije u svojim zemljama.

Do sada je proces konzultacija dijelio sličnu sudbinu. Većina organizacija civilnog društva je tek saznala za uspostavljanje Institucije na konferenciji civilnog društva u aprilu 2008. godine, kada je ona već bila programirana te se čekala formalna odluka Komisije. Dok u pojedinim zemljama, delegacije Komisije održavaju konsultacije o planiranim nacionalnim aktivnostima u okviru CSF, u 2007. i 2008. godini one su bile tek u posljednjoj fazi procesa donošenja odluka, tj. prije odobrenja Upravnog odbora IPA-e. Dokumenti su rijetko bili izdavani unaprijed, ali čak i tada, to su bili prilično kratki vremenski okviri za pregledavanje i pripremu fizičkih konzultacija. Slično tome, na regionalnoj razini konzultacije su se također održavale u završnoj fazi odobravanja, bile bi u pisanom obliku, te su se odnosile samo na mreže na razini EU.5

Komisije i EAR dužnosnici sve više prepuštaju procesno programiranja nacionalnim vladama. To je pozitivan razvoj s obzirom da su nacionalne vlade dugoročni partneri civilnog društva, ali to je također i problematično, s obzirom da je kultura inkluzije, transparentnosti i pristupa javnosti, uključujući i civilno društvo, tijelima koje donose politike i odluke nedostatna. U situaciji u kojoj materijalan i konstruktivan dijalog nedostaje, a proces je "u vlasništvu" dužnosnika Komisije na terenu, vrlo je vjerojatno da će provedba načela partnerstva jednom kada konzultacije budu preuzete od strane Nacionalnih vlasti, postati dodatno ugrožena.

Civilno društvo je ključni prioritet EU strategije proširenja, a i dio je političkih kriterija, no budući da "nema pravne stečevine EU o civilnom društvu", pristup Komisije još nije

5 Jedini izuzetak su konzultacije o CSF 2008. održane u svibnju 2008. Prvi direktni BCSDN zahtjev za konzultacijama bio je za OPZ 2010., a zaprimljen je 18. kolovoza 2009.

sistematiziran. Svake godine, izvješća o napretku upućuju na "benchmarks" civilnog društva, ali tu se samo upućuje na ograničene kapacitete civilnog društva, a ne na potrebu da Vlada ubrza prioritete i razvije dugoročni pristup prema razvijanju pravnih i finansijskih okvira koji omogućavaju razvoj civilnog društva. Opet, argument vlasništva je izgubljen ako se ne izvrši pritisak na vladu da razvije okvir za samostalni i neovisni sektor koji bi bio čuvar razvijanja i sazrijevanja demokratije, politike koje su orijentisane na ljude, a formulirane kroz građanske inicijative, filantropiju i kulturu dijaloga.

Konzultacije u politikama ili procesima donošenja odluka, obično stvaraju začaran krug. Čak i ako tijela koja stvaraju smjerove politike pozovu aktere civilnog društva na konsultacije o prijedlogu zakona ili na planiranje strateških prioriteta za IPA-u, civilno društvo, osim vrlo malenog broja organizacija, nema znanja, vještina i resursa za aktivno sudjelovanje u procesu konsultacija. Na temelju takvih iskustava, zauzeti pripadnici tih tijela, kojima nedostaje razumijevanje da je ovo vjerojatno srednja ili dugoročna izgradnja odnosa, djelomice ili u cijelosti odustaju od procesa konzultacija. S druge strane, civilno društvo, bez razumijevanja terminologije i konteksta te imajući samo kratko vrijeme na raspolaganju za reagiranje i pripremu (da ne spominjemo probleme oko jezika koji se pojave kada se radi o dokumentima na engleskom jeziku) također ne vidi vrijednost takvih tehničkih zadataka te će isto odustati djelomice ili u cijelosti od sudjelovanja u takvim događanjima. Time je začarani krug stvoren i ojačan, a dvije strane kojima nedostaje znanja, očekivanja i što je najvažnije ideja o vrijednosti takve razmjene informacija i argumenata izgubljene su, a s time i izgledi za partnerstvo. Komisija trenutno vrši reviziju pravilnika o provedbi IPA uredbi, koji omogućava daljnje definiranje načela partnerstva s ciljem da detaljnije definiše očekivanja i okvir za njegovu provedbu.

4. DESET TAČAKA PREPORUKA ZA UČINKOVITU POTPORU RAZVITKU CIVILNOG DRUŠTVA NA ZAPADNOM BALKANU

Komisija postavlja razvoj civilnog društva i civilnog dijaloga u zemljama Zapadnog Balkana kao jedan od ključnih prioriteta reformi u okviru strategije proširenja, a kao dio Paketa proširenja iz 2007. godine. Nakon dvije godine, vrijeme je za Komisiju da podsjetiti vlade da pokažu konkretni napredak u vezi razvoja civilnog društva i kriterija dijaloga civilnog društva u izvjetaju o napretku za 2008. godinu.

Komisija, u saradnji s lokalnim akterima bi se trebala dogovoriti o definicijama civilnog društva i razvojem civilnog dijaloga unutar Politike proširenja. To će razjasniti očekivanja lokalnim organizacijama civilnog društva i drugim akterima, te omogućiti jasno postavljanje pokazatelja za postizanje i mjerenje rezultata;

Komisija bi trebala osigurati da Civil Society Facility bude temeljena na lokalnim potrebama, a ne vođena potrebama pristupa EU. Ovo bi trebalo biti osigurano kroz

uključivanje lokalnih mreža i organizacija civilnog društva u oblikovanje, provedbu i evaluaciju na regionalnoj i nacionalnoj razini. Također, to bi trebalo biti zajamčeno kroz povećanu provedbu CSF kroz donacije, radije nego putem mehanizama usluga;

Komisija ne bi trebala raščlanjivati metode provedbe CSF. Načela provedbe, radije nego metode provedbe, su ključni u osiguranju održivosti i vlasništva nad aktivnostima. Metode usluga treba koristiti samo kada je to nužno, ali bi trebalo uvesti mjere kojima bi se za lokalne sudionike osigurali kapaciteti, znanja i vještine potrebne za uključivanje u oblikovanje i provedbu aktivnosti. Na primjer, provedba podrške putem drugih međunarodnih vladinih organizacija je manje povoljna, jer time se udaljava fokusiranje potpore EU na ključne prioritete pristupanja, npr. izgradnja demokratskih institucija;

Komisija bi trebala izbjegavati daljnje rasčlanjivanje područja intervencije pod CSF. Posebice na regionalnoj razini, fokus treba staviti na područja gdje je sinergija, dodana vrijednosti, vlasništvo i održivost temeljena na već postojećim i ostvarivim aktivnostima na nacionalnoj i regionalnoj razini. Primjeri takvih mogućnosti su regionalno umrežavanje između ureda nevladinih organizacija i organizacija za razvoj civilnog društva, što je nužno da bi se osigurala razmjena najboljih praksi i međusobna potpora između kolega;

U 2007. godini, komisija je najavila utrostručiti pomoć za razvoj civilnog društva i dijaloga civilnog društva u zemljama zapadnog Balkan za razdoblje 2008.-2010. u odnosu na 2005.-2007. godini. CSF 2008. ispunjava tu svoju obavezu, te bi Komisija trebala nastaviti s ispunjenjem ove svoje obaveze do kraja;

Komisija bi trebala detaljnije definisati načelo partnerstva s ciljem pružanja detalja u vezi očekivanja i okvira za njegovu provedbu. Jedna od najkonkretnijih mjera može biti zahtjev prema upravljačkim vlastima , da pripreme planove konsultacija i da daju povratne informacije o dolaznim podacima koje dobiju od sudionika;

Komisija i udruge civilnog društva bi trebale osigurati da se lokalni akteri pravodobno i fizički uključe u postupak, ako je potrebno putem organiziranih predstavničkih tijela ili putem mehanizama kao što su mreže, vijeća, odnosno krovna tijela u svim faza programiranja, a da se s time počne u ranoj fazi;

Komisija, vlade i organizacije civilnog društva trebaju uložiti svoje vještine, znanja, vrijeme i novac da pretvore konzultacije u trajnu razmjenu informacija od koristi za sve uključene strane;

Lokalne organizacije civilnog društva, mreže i drugi akteri trebali bi aktivno zahtijevati saradnju s komisijom i svojom vladom te pokazati spremnost za razmjenu informacija, te koordinirati i surađivati na područjima koja su obostrano korisna.

Zaključak

Podrška civilnom društvu kao dio procesa i politike proširenja EU nije novina. Međutim, na Balkanu je razvoj civilnog društva dobio novu ulogu, s obzirom da ga je Europska Komisija postavila kao jedan od ključnih prioriteta reformi unutar politike proširenja EU. Ta se pojava nije dogodila preko noći. Naprotiv, ona je više bila postupan proces u kojem su se mjere uvodile kao odgovor na korist koja se usput sticala. Počevši sa Hrvatskom i Turskom 2005. i proširujući se na cijeli zapadni Balkan u 2006. EU nije samo počela podupirati pojačanu komunikaciju i saradnju između svojih članica i zemalja kandidatkinja, nego se počela i usmjeravati na jačanje uloge civilnog društva u demokratizaciji i procesu pomirenja koji se odvijao unutar tih zemalja. Ti novi prioriteti su istaknuti u Strategiji proširenja iz 2007. godine u kojoj je Europska Komisija odredila razvoj civilnog društva i civilni dijalog kao jedno od prioritetnih područja unutar okvira politike proširenja EU. Tome je svjedočilo stvaranje programa Civil Society Facility (CSF) u okvirima Instrumenta za predpristupnu pomoć (Instrument for Pre-Accession Assistance – IPA) iste godine. OPZ je trebao omogućiti utrostručavanje finansijske podrške civilnom društvu za period 2008.-2010. u usporedbi sa periodom 2005.-2007. Baš kao IPA, očekivalo se da se i CSF oblikuje prema iskustvima naučenim kroz PHARE i CARDS programe podrške razvoju civilnog društva. Biti dio procesa integracije EU je jedna od glavnih pokretačkih snaga reformi, a kako objavljena finansijska pomoć dostupna kroz SCF čini Komisiju glavnim finansijskim podupiračem civilnog društva u zemljama Balkana, ovaj dokument će istražiti da li će stvaranje IPA-e, i pogotovo novog SCF, doprinijeti jačanju civilnog društva na Zapadnom

Balkanu i time dalje pogurati pristupni proces u regiji pružajući poticaj za daljnje reforme. Dokument istražuje da li se tada od civilnog društva može očekivati pružanje karike koja nedostaje u nošenju sa rastućom anksioznošću prema proširenju u zemljama kandidatkinjama (kroz dijalog civilnog društva, putem direktnog kontakta itd.) kao i sa unutarnjim problemima zemalja kandidatkinja (putem povećanog pritiska i sudjelovanja u politici i procesu odlučivanja)? Da li je IPA, kao najsuvremeniji pred-pristupni instrument, stvarno sastavljen na temelju iskustava i lekcija prijašnjih proširenja, kako je to često isticano, posebno u odnosu na SCF?

Ovaj rad otkriva kako stvaranje i provedba SCF do sada ne uspijevaju iskoristiti niti negativna iskustva naučena od procesa pristupanja u odnosu na ono što samo po sebi zahtijeva potpora civilnog društva u odnosu na periode PHARE i CARDS programa, niti očekivanja sudionika lokalnog civilnog društva u potpori vlastitih autohtonih napora. Komisija se drži obveze utrostručivanja finansijske podrške razvoju civilnog društva, ali vlasništvo i održivost trebaju biti unaprijeđeni kroz uključivanje lokalnih organizacija civilnog društva u procese kreiranja i provedbe, te kroz držanje Vlada odgovornim za razvoj civilnog društva i civilnog dijaloga kao kriterija za pristupanje. Provedba principa IPA partnerstva, od kojeg se očekivalo da poboljša uključenost organizacija civilnog društva u kreiranju i implementaciji SCF i IPA projekata općenito, još nije u potpunosti primjenjena. Proces konzultacija je najčešće formalan, kasni u procesu odlučivanja i dovodi do stvaranja začaranog kruga u kojem i lokalne organizacije civilnog društva i Komisija (ili Vlade) bivaju frustrirane i ne uspijevaju to transformirati u koristan proces razmjene problema i rješenja. Stvaranje SCF za 2010. godinu je otpočelo. Stoga, promjene još uvijek mogu unaprijediti njegov oblik i primjenu. Komisija također trenutno provodi reviziju Pravila provedbe IPA propisa, koja omogućavaju daljnje definiranje Načela partnerstva s ciljem detaljiziranja očekivanja i okvira za njihovu implementaciju. Ovaj rad daje preporuke kako to postići u 10 tačaka.

Literatura:

Europska komisija: Završno izvješće: Evaluacija PHARE i TACIS programa demokratizacije 1992.-1997. Priredio ISA Consult, Europski institut, Sussex University, GJW Europe, Brighton, Hamburg, studeni 1997., str. 2. ;

Europska komisija: program PHARE: Privremeno izvješće, 1997. ;

Abele, Christina: “Podrška civilnom društvu u centralnoj i istočnoj Europi ;

www.ec.europa.eu

Uredba Vijeća (Europska komisija) broj 1085/2006

Uredba Vijeća 28/12/1999 broj 468

Bosna i Hercegovina se na putu približavanja društvu zemalja s visokim dohotkom neizbježno mora suočiti s višestrukim izazovima od političkih do bolnih ekonomskih reformi i prioritetizacijom korištenja raspoloživih resursa.

U tom procesu, a sukladno odluci Koordinacionog odbora za ekonomski razvoj i Evropske integracije, uz upotrebu metoda „susretnog planiranja“, pripremljena su dva razvojna dokumenta: Razvojna strategija BiH i Strategije socijalne uključenosti. Ovi dokumenti predstavljaju viziju ekonomskog i socijalnog razvoja kroz srednje-do-dugoročne ekonomske i socijalne razvojne ciljeve i prioritete. Razvojni dokumenti definišu ciljeve za period tranzicije u modernu tržišno-orijentiranu ekonomiju, glavne prioritete za raspodjelu resursa, podupiru i jasno podržavaju proces EU integracija.

Europska Unija (EU) si je lisabonskom agendom marta 2000. postavila cilj postati do 2010. najdinamičnija i najkonkurentnija na znanju utemeljena ekonomija na svijetu, sa samoodrživim ekonomskim razvojem, s više i boljih radnih mjesta, većom društvenom skladnošću i s većim očuvanjem okoliša. Svojom većom skladnošću Europa snažno reagira na globaliziranje svijeta, stavljajući se u njegovo središte, a ne ostajući postranice. Ključni elementi Lisabonske strategije, ojačavane trogodišnjim ciklusima, su: jačanje uloge znanja i inovacija, kompletiranje internog tržišta, i snaženje rasta i zaposlenosti radi veće društvene skladnosti.

BiH nastoji - kao zemlja koja se vlastitim čvrstim političkim opredjeljenjem želi pridružiti EU - svojim razvojnim politikama, poboljšati konkurentnost svoje ekonomije. Time nastoji ispuniti ekonomski uvjet za postajanje članom društva koje želi biti najdinamičnije i najkonkurentnije na svijetu i, također, bolje se globalno pozicionirati.

BiH ima određene prednosti, uključujući: Geo položaj (blizina EU i mediteranskih tržišta) Snažna cjenovna stabilnost i stabilan devizni kurs Snažan i integriran financijski sistem otporan na udare i jakih financijskih kriza Industrijska tradicija Izvrsni prirodni resursi (nezagađeno zemljište, klimat itd.) Povećanu kompjutersku pismenost stanovištva s većim brojem internet priključaka i

mobilnih telefona Diversificiranost proizvodnje energije i sigurnost opskrbe.

U poređenju s europskim zemljama BiH, uočena su izvjesna područja na kojima se BiH susreće s jačim izazovima:

Nestabilne i nedostajuće institucije Nerazvijena infrastruktura, naročito transportna Nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj Obrazovni sistem neprilagođen potrebama tržišta i visoka nezaposlenost Otpočinjanje biznisa sporo, skupo i komplikovano Neracionalno korištenje energije i Nizak nivo nacionalne štednje.

Temeljni izazov b-h. ekonomije je nekonkurentnost. BiH pripada najmanje konkurentnom regionu Europe tj. regionu Jugoistočne Europe, između ostalih s Bugarskom, Srbijom, Makedonijom, Moldovom i Albanijom. Ukoliko BiH želi dostići najmanje konkurentne zemlje EU, primjerice Bugarsku, potrebno joj je 8-10 godina, uz uvjet za se koriste adekvatne razvojne politike.

Napredak u strukturalnim reformama ne osigurava dovoljno snažan rast totalne faktorske produktivnosti i izvoza. B-h. ekonomija ima vrlo usku bazu izvoza, koja se temelji na gruboj preradi sirovina. Na 15 vodećih proizvoda otpada preko 4/5 izvoza. Nedostatak izvoznih proizvoda je glavna prepreka internacionalizaciji preduzeća tj. poboljšanju trgovinske bilance zemlje.

Globalna kriza utiče na BiH potkopavanjem njene eksterne i financijske stabilnosti te tako ekonomskog rasta, koji će u razdoblju 2009-2010. biti prepolovljen u odnosu na rast u 2008. Porast troškova bankovnog kreditiranja će neizbježno utjecati na smanjenje obima kreditiranja. Inozemne banke kontroliraju 94 % bankovne aktive u BiH, pa je neminovno izložena globalnoj financijskoj krizi. Velik izazov je razvijati konkurentan realni sektor u uvjetima snažnih eksternih poremećaja, koji vode smanjenju tražnje za ino robama i uslugama, pa tako i za onima iz BiH.

Strateški Okvir i SWOT profil

Okruženje planiranja procesa razvoja karakterišu višedimenzionalni izazovi.

Razvojni proces BiH se nalazi u okruženju povećane međunarodne ekonomske turbulencije prouzrokovane globalnom ekonomskom recesijom, koja zbog međunaradne ovisnosti nacionalnih ekonomija utiče i na povećanu nepredvidivost srednjeročnih makroekonomskih projekcija

BiH ekonomija je nepovratno u procesu jačanja integrativnih tokova u razmjeni roba, usluga, kapitala, informacija i mobilnosti radne snage a stim i izloženost uticaju i konkurenciji okruženja,

Političko okruženje i najavljene predstojeće ustavne promjene što je ujedno i poticaj i smetnja reformskom procesu.

Ekonomosko okruženje karakterišu turbulencije na svjeskom tržištu hrane, energenata, potražnjom za metalima. Posljednji krah finansijskog sektora i uticaj krize na realnu ekonomiju također pogađe i BiH.

Statistički okvir je nedovoljno razvijen i nedovoljno usaglašen sa potrebama za pripremu planskih dokumenata razvoja kao i sa potrebama EU integracija

Potpuni oporavak svjetske ekonomije u 2011. bi trebao dovesti do snažnog rasta BiH vanjske trgovine i ukupnog ekonomskog rasta koji je za 2011 i 2012 projiciran na nivou od oko 6%. Ovaj rast bi trebao biti predvođen privatnom potrošnjom, investicijama i izvozom. To će neminovno dovesti do snažnog rasta uvoza i povećanja vanjskotrgovinskog deficita u 2011. Nakon toga je projicirano jačanje rasta izvoza u 2012. koje bi moglo dovesti do neznatnog smanjenja trgovinskog deficita. Oporavak svjetske tražnje za metalima bi trebao biti glavni faktor rasta izvoza. Pored toga, početak rada privatne termoelektrane u Stanarima (koja je trenutno u fazi izgradnje) bi trebalo dati dodatni značajan podsticaj izvozu. Očekivano

intenziviranje privatizacije strateških preduzeća u FBiH naročito u 2011., intenziviranje izgradnje transportne infrastrukture sredstvima međunarodnih finansijskih institucija, te početak izgradnje termoelektrana u FBiH su najvažniji događaji koji bi mogli dati podsticaj investicijama. Pored toga, jačanje izvozne tražnje, te povoljniji uslovi kreditiranje bi trebali ponovno podstaći jačanje privatnih investicija tokom 2011-12. U ovom periodu se očekuje veoma jačanje značaja građevinske djelatnosti i finansijskog sektora u ekonomskom rastu BiH.

Prioriteti u poboljšanju makrostabilnosti i mjere njihovog ostvarivanja

1.1. Vanjski sektor

PRIORITET 1: Poboljšanje vanjskotrgovinske razmjene

Vanjskotrgovinsko poslovanje odlikuje veća veličina uvoza od izvoza, što rezultira velikim negativnim bilansom. Obzirom da deficit spoljnotrgovinske razmjene predstavlja jedan od najvažnijih makroekonomskih izazova BiH, prvi prioritet vanjskog sektora se odnosi na faktore koji direktno utiču na vanjskotrgovinski deficit. Smanjenje debalansa spoljnotrgovinske razmjene je takođe jedna od najbitnijih komponenti koje bi mogle doprinijeti ubrzanju ekonomskog rasta BiH.

Mjera 1: povećanje vještinama i kapitalom intenzivnog izvozaPovećanje izvoza roba, može se pored povećanja izvoza usluga, postići oživljavanjem industrijske proizvodnje. To je moguće postići modernizacijom proizvodnje kroz uvođenja novih tehnologija ili uvođenje novih proizvoda u asortiman. Time bi se doprinijelo poboljšanju structure izvoza u smislu smanjenja udjela radom i prirodnim resursima intenzivnog izvoa te povećanja vještinama i kapitalom inteznivnog izvoza.

Moguće aktivnosti na povećanju izvoza roba i usluga se ogledaju u davanju podrške novim izvoznicima; djelovanju na povećanje vrijednosti i količina izvoza postojećih izvoznika; obezbjeđenje novih usluga za izvoznike; obezbjeđenje povoljnog finansiranja; obezbjeđenje bankarskih garancija izvoznicima.

Potrebno je identificirati i podsticati izvoznike sa većim potencijalima i proizvodima sa višom dodanom vrijednošću. Redefiniranje strukture izvoza moguće je samo u kombinaciji sa razvojem i jačanjem prerađivačke industrije.

Ekspanzija domaćeg izvoza, bi značajno doprinijelo povećanju iskorištenosti domaćih kapaciteta i njihovo eventualno proširenje, povećanju domaće zaposlenosti, što bi se, u krajnjoj instanci, pozitivno odrazilo na fiskalne prihode (porezi i doprinosi).

Mjera 2: supstitucija uvoza strateških proizvodaU cilju smanjenja uvoza potrebno je stimulisati proizvodnju roba i usluga koji se ne proizvode u BiH i koji se uvoze a postoji mogućnost da se isti proizvodi ili njihovi supstituti proizvode u BiH, što se prvenstveno odnosi na hranu i energiju. Potrebno je izvršiti pripremne radnje u smislu izrade analize uvoznih repromaterijala, komponenti i proizvoda – analiza mogućnosti njihove supstitucije; potsticati supstituciju uvoza i domaću proizvodnju. Efikasnim korištenjem ekonomije obima, uz adekvatnu diverzifikaciju proizvodnje, stvorila bi se mogućnost produkcije i plasiranja tržišnih viškova na međunarodnim tržištima.

Mjera 3: jačanje institucionalnih kapaciteta za podršku izvoza i kontrole uvozaJačanje institucionalnih kapaciteta radi smanjenja uticaja netarifnih barijera bi podrazumjevalo izgradnju i jačanje institucionalnih tijela na državnom i entitetskim nivoima, osposobljenih za certifikaciju domaćih izvoznih proizvoda, kao i kontrolu kvaliteta uvoza. Na ovaj način bi se, s jedne strane, eliminisale netarifne barijere za ekspanziju izvoza, s obzirom da postoje akreditovane institucije za izdavanje potvrda o usaglašenosti proizvoda sa rigoroznim standardima izvoznih tržišta, a s druge strane, domaće tržište bi zatvorilo za nekvalitetne uvozne proizvode koji su cjenovno konkurentniji u odnosu na domaću proizvodnju.

PRIORITET 2: Poboljšanje produktivnosti i konkurentnosti Konkurentnost je sposobnost postizanja uspjeha firmi na tržištima. Internacionlana konkurentnost BiH je prilično niska. Povećanje produktivnosti i konkurentnosti (interne i eksterne) je od ključnog značaja za bolje pozicioniranje domaćih proizvođača na inostranim tržištima.

Mjera 1: Restruktuiranje preduzeća (u funkciji izvoza) i njihovo povezivanje

Restrukturiranje, kao kontinuirani proces, bilo bi bazirano na praćenju kretanja na izvoznim tržištima, promjena u preferencijama i navikama stranih potrošača. Adekvatna povratna informacija, omogućila bi prilagođavanje izvozne ponude specifičnim zahtjevima kao i očuvanje/ povećanje tržišnog učešća domaćih izvoznika. Uz to su vezane intervencije na nivou preduzeća u oblasti proizvodnje, marketinga, upravljanje kvalitetom i sistem kvaliteta, certifikaciju, razvoj proizvoda i obuka menadžera i radnika.

Mjera 2: Modernizacija poslovanja i standardizacija

Podrazumjevala bi proaktivni odnos domaćih preduzeća prema promjenama u sferi novih tehnoloških dostignuća i spremnost za njihovu implementaciju u praksi. Osim novih tehnologija, modernizaciji poslovanja doprinosi i usvajanje i praktična primjena novih teorijskih doktrina u oblasti upravljanja i korišćenja ljudskih i materijalnih resursa. Raditi na klasterizaciji preduzeća.

Mjera 3: Fiskalna potpora racionalizaciji troškova poslovanja

Relaksacija fiskalnih opterećenja i ostalih davanja za sektor privrede, osigurala bi povećanje rezidualne dobiti (dobit koja ostaje nakon podmirenja svih troškova, uključujući troškove sopstvenog kapitala) raspoložive za reinvestiranje u modrnizaciju i proširenje kapaciteta. Ostvarila bi se kroz reviziju i ukidanje postojećih fiskalnih opterećenja od strane državnih i entietskih institucija.

PRIORITET 3: Privlačenje inozemnih izravnih investicija za financiranje fizičke infrastrukture i reindustrijaliziacije ekonomijeEkspanzija investicionih aktivnosti bi dovela do povećanja proizvodne baze neophodne za generisanje ekonomskog rasta. Takođe, povećane mogućnosti privlačenja inostranog kapitala bi dovele do profiliranje domaće privrede u otvorenu i međunarodno povezanu ekonomiju jer značajan dio stranih ulagača već ima definisane lance distribucije i prodaje proizvoda koji bi se mogli koristi za plasman proizvoda koji bi se mogli proizvesti u BiH. Ulaganja predstavljaju preduslov za održavanje i povećanje proizvodnje, a samim tim i povećanje izvoza.

Mjera 1: Stvaranje sistemskih uslova za javno-privatno partnerstvoS obzirom da je javno-privatno partnerstvo prilično nerazvijeno neophodno je razvijati ovaj oblik partnerstva između privatnog i javnog sektora te na tom području posebnu pažnju

posvetiti privlačenju stranih investicija gde bi strani ulagači bili privučeni u razvojne projekte javno-privatnog partnerstva.

Ključni ciljevi koji se žele postići javno-privatnim partnerstvom su vezani za ulaganje u javnu infrastrukturu, prije svega u transport i energetiku, što bi činilo osnovu povećanja produktivnosti i konkurentnosti b-h. ekonomije.

Kapital koji posjeduje privatni sektor u kombinaciji sa mehanizmima javnog sektora, osigurava pretpostavke za uspjeh projekta primjerice u oblasti projektih financija. Strani investitori su fleksibilniji i spremniji da uzmnu učešće u realizaciji konkretnih projekata u slučajevima kad im je partner država/entitet/Brčko distrikt nego u slučajevima kad to nije.

Mjera 2: Definiranje „investicijskih proizvoda“ radi privlačenja inozemnih izravnih investicijaPrivlačenje i zadržavanje inozemnih izravnih investicija (III) ima važnu ulogu u stvaranju radnih mjesta, povećanju izvoza, prenosu tehnologija i menadžerskih vještina. III doprinose povećanju produktivnosti i konkurentnosti.

Stoga je važno unaprijediti i stabilizirati poslovni ambijent u odnosu na poslovne ambijente u okruženju te definirati b-h. „investicione proizvode“ u realnom sektoru ekonomije, koji mogu biti atraktivniji od onih drugih zemalja.

Mjera 3: Aktiviranje investicionog potencijala i resursa bh. dijaspore Potencijal i resursi dijaspore su jako značajni te posebnu pažnju treba posvetiti stvaranju uslova i olakšicama za investiranje od strane ovih ljudi.

PRIORITET 4: Stručno i profesionalno usavršavanje postojećih i potencijalnih izvoznih snaga

Edukacija i informisanje izvoznika i promotivne aktivnosti na podizanju svijesti o važnosti izvoza kao jedan od preduslova za povećanje izvoza. Razvoj ljudskih resursa i ljudskog kapitala je jedan od najvažnijih preduslova za povećanje produktivnosti i konkurentnosti koji vode povećanju spoljnotrgovinske razmjene BiH. Takođe, dodatno obrazovanje potiče inovativnost, stvaranje i plasman novih proizvoda te otvaranje novih preduzeća u granama u kojima BiH ima kompetitivne prednosti.

Mjera 1: Unaprijediti istraživanje i razvoj

Nužno je kreirati mrežu javnog i privatnog sektora i formirati fondova za istraživanje i razvoj te poticaj inovativnog rada.

Mjera 2: Stručno usavršavanje i cjeloživotno učenjeIzgradnja učećih organizacija tj. onih konstantno uče i usavršavaju se predstavlja elementarni uslov kako za dugoročni opstanak, rast i razvoj tih organizacija, tako i za rast produktivnosti i konkurentosti ekonomije. Kontinuirano usvajanje novih znanja omogućilo bi adekvatne reakcije na šanse i izazove iz okruženja, odnosno povećalo eksterne fleskiblnost i adaptbilnosti preduzeća i privrede.

Prioritet 5: Jačanje prisustva i uloge BiH u globalnim i regionalnim trgovinskim integracijama Tijekom posljednih 10-tak godina BiH je započela postupnu trgovinsku liberalizaciju, te ima vrlo liberalnu trgovinsku politiku koja je sukladna principima Svjetske trgovinske organizacije (WTO)

BiH je uključena u četiri područja trgovinskih pregovora i njihove provedbe: bilateralni pregovori, Centralnoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini (CEFTA), pregovori s EU i pregovori o pristupanju Svjetskoj trgovinskog organizaciji (WTO).

Mjera 1: Osiguranje prijema BiH u punopravno članstvo WTO

Iako BiH nije članica WTO ona u svojoj zakonodavnoj regulativi slijedi principe nediskriminiranja tj. primjenu tretmana „najpovlaštenije nacije“ i „nacionalnog tretmana uvezene robe“. Nužno je Nastaviti reforme neophodne da bi se ispunila pravila i obaveze WTO-a, te dalje raditi na postizanju priključenja u WTO.

Mjera 2: Jačati poziciju u CEFTA-i

Imajući u vidu određene poteškoće u funkcioniranju CEFTA-e, nužno je kontinuirano analizirati poziciju BiH i sagledavati njenu trgovinsku poziciju i specifično poziciju pojedinih privrednih grana i sektora (hrana, piće itd.).

Posebno treba razmatrati implikacije prijema Hrvatske u EU i daljnjeg funkcioniranja CEFTA-e u razdoblju poslije toga.

Približavanje BiH Evropskoj uniji: izazovi ekonomskog i pravnog prilagođavanja

Opšti kriterijumi koje sve države koje žele da postanu članice EU treba da zadovolje definisani su na Savjetu u Kopenhagenu 1993. godine i poznati su kao Kriterijumi iz Kopenhagena:

• Stabilne demokratske institucije, vladavina prava, poštovanje ljudskih prava i prava manjina;

• Funkcionisanje tržišne ekonomije, dovoljno konkurentne da izdrži pritisak konkurencije i djelovanje tržišnih sila u okviru EU;

• Sposobnost da se preuzmu obaveze koje proizilaze iz članstva, uključujući podršku ostvarivanju ciljeva Unije, kao i sposobnost državne administracije da usvoji i sprovodi pravne tekovine EU u praksi.

Pored ova osnovna tri kriterijuma, na Evropskom savjetu održanom u Madridu 1995. godine definisana su još dva kriterijuma:

• Administrativna sposobnost države kandidata da sprovede preuzete obaveze

• Pravo Evropske unije da odlučuje o daljem proširenju.

Približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji obilježeno je ispunjavanjem niza uslova - političkih, ekonomskih, socijalnih, administrativnih, institucionalnih, ... - koji se u svakodnevnoj praksi često nazivaju ''obavezama'' zemlje. Istina je da današnje tranzicijske zemlje imaju mnogo strožije kriterije koje je neophodno ispuniti u poređenju sa ranijim uslovima za članstvo, ali ključno pitanje koje se ovdje nameće jeste: da

li kriteriji za članstvo predstavljaju korist i za nacionalne ekonomije ili pak izgubljenu priliku za provođenje vlastitih nacionalnih strategija?

Ono što se može kazati za ekonomske kriterije za članstvo jeste da su ovi kriteriji postavljeni tako da zemlji mogu samo stvoriti korist, pogotovo u dugom roku. Suština cjelokupnog procesa i uslova koji trebaju biti ispunjeni od strane pojedinih zemalja na putu prema EU jeste ostvarivanje realne konvergencije – odnosno približavanje visine dohotka po stanovniku i životnog standarda posmatrane zemlje prosjeku manje razvijenih članica EU. Realnu konvergenciju moguće je ostvariti jedino uz dugoročno održiv i stabilan rast u uslovima makroekonomske stabilnosti, što u oba slučaja predstavlja korist za nacionalnu ekonomiju. S druge strane, neispunjavanje ekonomskih uslova za članstvo u EU, ne samo da predstavlja propuštenu priliku zemlje na putu prema EU, nego je i sa stanovišta nacionalne ekonomije znak loših rezultata u ekonomskom okruženju – a pogotovo bi ovo bio slučaj u kontekstu Bosne i Hercegovina koja ima nisku startnu poziciju kada su u pitanju ekonomske performanse ove zemlje. Međutim, ono što se ipak mora imati u vidu jeste da, ispunjavanje ekonomskih kriterija za članstvo u EU i EMU je nužan, ali ne i apsolutno dovoljan uslov za ekonomski rast i razvoj u dugom roku, naročito zbog činjenice da su ovo dinamične kategorije i da odražavaju rezultat aktivnosti kompletnog ekonomskog sistema

. Bosna i Hercegovina se na putu približavanja društvu zemalja s visokim dohotkom neizbježno mora suočiti s višestrukim izazovima od političkih do bolnih ekonomskih reformi i prioritetizacijom korištenja raspoloživih resursa.

U tom procesu, a sukladno odluci Koordinacionog odbora za ekonomski razvoj i Evropske integracije, uz upotrebu metoda „susretnog planiranja“, pripremljena su dva razvojna dokumenta: Razvojna strategija BiH i Strategije socijalne uključenosti. Ovi dokumenti predstavljaju viziju ekonomskog i socijalnog razvoja kroz srednje-do-dugoročne ekonomske i socijalne razvojne ciljeve i prioritete. Razvojni dokumenti definišu ciljeve za period tranzicije u modernu tržišno-orijentiranu ekonomiju, glavne prioritete za raspodjelu resursa, podupiru i jasno podržavaju proces EU integracija.

Europska Unija (EU) si je lisabonskom agendom marta 2000. postavila cilj postati do 2010. najdinamičnija i najkonkurentnija na znanju utemeljena ekonomija na svijetu, sa samoodrživim ekonomskim razvojem, s više i boljih radnih mjesta, većom društvenom skladnošću i s većim očuvanjem okoliša. Svojom većom skladnošću Europa snažno reagira na globaliziranje svijeta, stavljajući se u njegovo središte, a ne ostajući postranice. Ključni elementi Lisabonske strategije, ojačavane trogodišnjim ciklusima, su: jačanje uloge znanja i inovacija, kompletiranje internog tržišta, i snaženje rasta i zaposlenosti radi veće društvene skladnosti.

BiH nastoji - kao zemlja koja se vlastitim čvrstim političkim opredjeljenjem želi pridružiti EU - svojim razvojnim politikama, poboljšati konkurentnost svoje ekonomije. Time nastoji ispuniti ekonomski uvjet za postajanje članom društva koje želi biti najdinamičnije i najkonkurentnije na svijetu i, također, bolje se globalno pozicionirati.

BiH ima određene prednosti, uključujući: Geo položaj (blizina EU i mediteranskih tržišta) Snažna cjenovna stabilnost i stabilan devizni kurs Snažan i integriran financijski sistem otporan na udare i jakih financijskih kriza Industrijska tradicija Izvrsni prirodni resursi (nezagađeno zemljište, klimat itd.)

Povećanu kompjutersku pismenost stanovištva s većim brojem internet priključaka i mobilnih telefona

Diversificiranost proizvodnje energije i sigurnost opskrbe.

U poređenju s europskim zemljama BiH, uočena su izvjesna područja na kojima se BiH susreće s jačim izazovima:

Nestabilne i nedostajuće institucije Nerazvijena infrastruktura, naročito transportna Nedovoljna ulaganja u istraživanje i razvoj Obrazovni sistem neprilagođen potrebama tržišta i visoka nezaposlenost Otpočinjanje biznisa sporo, skupo i komplikovano Neracionalno korištenje energije i Nizak nivo nacionalne štednje.

Temeljni izazov B-H. ekonomije je nekonkurentnost. BiH pripada najmanje konkurentnom regionu Europe tj. regionu Jugoistočne Europe, između ostalih s Bugarskom, Srbijom, Makedonijom, Moldovom i Albanijom. Ukoliko BiH želi dostići najmanje konkurentne zemlje EU, primjerice Bugarsku, potrebno joj je 8-10 godina, uz uvjet za se koriste adekvatne razvojne politike.

Napredak u strukturalnim reformama ne osigurava dovoljno snažan rast totalne faktorske produktivnosti i izvoza. B-h. ekonomija ima vrlo usku bazu izvoza, koja se temelji na gruboj preradi sirovina. Na 15 vodećih proizvoda otpada preko 4/5 izvoza. Nedostatak izvoznih proizvoda je glavna prepreka internacionalizaciji preduzeća tj. poboljšanju trgovinske bilance zemlje.

Makroekonomski aspekti približavanja EU

U januaru 2009. godine Bosna i Hercegovina je dostavila Evropskoj komisiji svoj Ekonomsko-fiskalni program za 2009. godinu koji se odnosi na period 2009-2011. Program odražava ciljeve snažnog ekonomskog rasta i konsolidacije javnih finansija, uključujući značajno smanjenje udjela budžeta opšte vlade u bruto društvenom proizvodu (BDP). Iako u skladu sa traženim sadržajem i formom, pruženi podaci su oskudni, a sredstva za postizanje ciljeva nisu adekvatno objašnjena.

Za izlaženje iz „zamke srednjeg dohotka“ u doba globalne ekonomske krize, BiH treba radi postizanja makroekonomske stabilnosti postupno smanjivati relativnu veličinu javnog sektora i javne potrošnje uz njeno istodobno preusmjeravanje s rashoda na javnu upravu i socijalne transfere na rashode u javne investicije u infrastrukturne projekte.

Glavna pretpostavka za ispunjenje srednjoročnog dinamičnog ekonomskog rasta BiH je ubrzano provođenje strukturalnih reformi koje će voditi poboljšanju totalne faktorske produktivnosti tj. konkurentnosti i fleksibilnosti ekonomije BiH, te povećanju štednje i investicija, i tim putem većem nivou izvoza i zaposlenosti te, u konačnici, većem kvalitetu života građana.

Obzirom na relativno nizak nivo dohotka po glavi stanovnika, stopa ekonomskog rasta niža od 7% godišnje se za b-h. Ekonomiju se može smatrati skromnom za cilj dostizanja barem najniže razvijenih EU članica u doglednoj budućnosti

Prioriteti u postizanju makrostabilnosti:

1.Poboljšanje vanjskotrgovinske razmjene

Vanjskotrgovinsko poslovanje BiH odlikuje veća veličina uvoza od izvoza, što rezultira velikim negativnim bilansom. Obzirom da deficit spoljnotrgovinske razmjene predstavlja jedan od najvažnijih makroekonomskih izazova BiH, prvi prioritet vanjskog sektora se odnosi na faktore koji direktno utiču na vanjskotrgovinski deficit. Smanjenje debalansa spoljnotrgovinske razmjene je takođe jedna od najbitnijih komponenti koje bi mogle doprinijeti ubrzanju ekonomskog rasta BiH.

Povećanje izvoza roba, može se pored povećanja izvoza usluga, postići oživljavanjem industrijske proizvodnje. To je moguće postići modernizacijom proizvodnje kroz uvođenja novih tehnologija ili uvođenje novih proizvoda u asortiman. Time bi se doprinijelo poboljšanju strukture izvoza u smislu smanjenja udjela radom i prirodnim resursima intenzivnog izvoza te povećanja vještinama i kapitalom intenzivnog izvoza.

Ekspanzija domaćeg izvoza, bi značajno doprinijelo povećanju iskorištenosti domaćih kapaciteta i njihovo eventualno proširenje, povećanju domaće zaposlenosti, što bi se, u krajnjoj instanci, pozitivno odrazilo na fiskalne prihode (porezi i doprinosi).

U cilju smanjenja uvoza potrebno je stimulisati proizvodnju roba i usluga koji se ne proizvode u BiH i koji se uvoze a postoji mogućnost da se isti proizvodi ili njihovi supstituti proizvode u BiH, što se prvenstveno odnosi na hranu i energiju. Efikasnim korištenjem ekonomije obima, uz adekvatnu diverzifikaciju proizvodnje, stvorila bi se mogućnost produkcije i plasiranja tržišnih viškova na međunarodnim tržištima. Jačanje institucionalnih kapaciteta radi smanjenja uticaja netarifnih barijera bi podrazumijevalo izgradnju i jačanje institucionalnih tijela na državnom i entitetskim nivoima, osposobljenih za certifikaciju domaćih izvoznih proizvoda, kao i kontrolu kvaliteta uvoza. Na ovaj način bi se, s jedne strane, eliminisale netarifne barijere za ekspanziju izvoza, s obzirom da postoje akreditovane institucije za izdavanje potvrda o usaglašenosti proizvoda sa rigoroznim standardima izvoznih tržišta, a s druge strane, domaće tržište bi zatvorilo za nekvalitetne uvozne proizvode koji su cjenovno konkurentniji u odnosu na domaću proizvodnju.

Poboljšanje produktivnosti i konkurentnosti Konkurentnost je sposobnost postizanja uspjeha firmi na tržištima. Internacionalna konkurentnost BiH je prilično niska. Povećanje produktivnosti i konkurentnosti (interne i eksterne) je od ključnog značaja za bolje pozicioniranje domaćih proizvođača na inostranim tržištima.

Restrukturiranje preduzeća i njihovo povezivanje, kao kontinuirani proces, bilo bi bazirano na praćenju kretanja na izvoznim tržištima, promjena u preferencijama i navikama stranih potrošača. Adekvatna povratna informacija, omogućila bi prilagođavanje izvozne ponude specifičnim zahtjevima kao i očuvanje/ povećanje tržišnog učešća domaćih izvoznika. Uz to su vezane intervencije na nivou preduzeća u oblasti proizvodnje, marketinga, upravljanje kvalitetom i sistem kvaliteta, certifikaciju, razvoj proizvoda i obuka menadžera i radnika.

Modernizacija poslovanja i standardizacija podrazumjevala bi proaktivni odnos domaćih preduzeća prema promjenama u sferi novih tehnoloških dostignuća i spremnost za njihovu implementaciju u praksi. Osim novih tehnologija, modernizaciji poslovanja doprinosi i usvajanje i praktična primjena novih teorijskih doktrina u oblasti upravljanja i korišćenja ljudskih i materijalnih resursa.

Relaksacija fiskalnih opterećenja i ostalih davanja za sektor privrede, osigurala bi povećanje rezidualne dobiti (dobit koja ostaje nakon podmirenja svih troškova, uključujući troškove sopstvenog kapitala) raspoložive za reinvestiranje u modrnizaciju i proširenje kapaciteta.

Privlačenje inozemnih izravnih investicija za financiranje fizičke infrastrukture i reindustrijaliziacije ekonomijeEkspanzija investicionih aktivnosti bi dovela do povećanja proizvodne baze neophodne za generisanje ekonomskog rasta. Takođe, povećane mogućnosti privlačenja inostranog kapitala bi dovele do profiliranje domaće privrede u otvorenu i međunarodno povezanu ekonomiju jer značajan dio stranih ulagača već ima definisane lance distribucije i prodaje proizvoda koji bi se mogli koristi za plasman proizvoda koji bi se mogli proizvesti u BiH. Ulaganja predstavljaju preduslov za održavanje i povećanje proizvodnje, a samim tim i povećanje izvoza.S obzirom da je javno-privatno partnerstvo prilično nerazvijeno neophodno je razvijati ovaj oblik partnerstva između privatnog i javnog sektora te na tom području posebnu pažnju posvetiti privlačenju stranih investicija gdje bi strani ulagači bili privučeni u razvojne projekte javno-privatnog partnerstva.

Kapital koji posjeduje privatni sektor u kombinaciji sa mehanizmima javnog sektora, osigurava pretpostavke za uspjeh projekta primjerice u oblasti projektih financija. Strani investitori su fleksibilniji i spremniji da uzmu učešće u realizaciji konkretnih projekata u slučajevima kad im je partner država nego u slučajevima kad to nije.Privlačenje i zadržavanje inozemnih izravnih investicija (III) ima važnu ulogu u stvaranju radnih mjesta, povećanju izvoza, prenosu tehnologija i menadžerskih vještina. III doprinose povećanju produktivnosti i konkurentnosti.

Stoga je važno unaprijediti i stabilizirati poslovni ambijent u odnosu na poslovne ambijente u okruženju te definirati b-h. „investicione proizvode“ u realnom sektoru ekonomije, koji mogu biti atraktivniji od onih drugih zemalja.

Stručno i profesionalno usavršavanje postojećih i potencijalnih izvoznih snaga

Edukacija i informisanje izvoznika i promotivne aktivnosti na podizanju svijesti o važnosti izvoza kao jedan od preduslova za povećanje izvoza. Razvoj ljudskih resursa i ljudskog kapitala je jedan od najvažnijih preduslova za povećanje produktivnosti i konkurentnosti koji vode povećanju spoljnotrgovinske razmjene BiH. Takođe, dodatno obrazovanje potiče inovativnost, stvaranje i plasman novih proizvoda te otvaranje novih preduzeća u granama u kojima BiH ima kompetitivne prednosti.

Nužno je kreirati mrežu javnog i privatnog sektora i formirati fondova za istraživanje i razvoj te poticaj inovativnog rada.

Izgradnja učećih organizacija tj. onih konstantno uče i usavršavaju se predstavlja elementarni uslov kako za dugoročni opstanak, rast i razvoj tih organizacija, tako i za rast produktivnosti i konkurentosti ekonomije. Kontinuirano usvajanje novih znanja omogućilo bi adekvatne

reakcije na šanse i izazove iz okruženja, odnosno povećalo eksterne fleskibilnost i adaptibilnosti preduzeća i privrede.

Jačanje prisustva i uloge BiH u globalnim i regionalnim trgovinskim integracijama Tijekom posljednih 10-tak godina BiH je započela postupnu trgovinsku liberalizaciju, te ima vrlo liberalnu trgovinsku politiku koja je sukladna principima Svjetske trgovinske organizacije (WTO)

BiH je uključena u četiri područja trgovinskih pregovora i njihove provedbe: bilateralni pregovori, Centralnoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini (CEFTA), pregovori s EU i pregovori o pristupanju Svjetskoj trgovinskog organizaciji (WTO).

Iako BiH nije članica WTO ona u svojoj zakonodavnoj regulativi slijedi principe nediskriminiranja tj. primjenu tretmana „najpovlaštenije nacije“ i „nacionalnog tretmana uvezene robe“. Nužno je Nastaviti reforme neophodne da bi se ispunila pravila i obaveze WTO-a, te dalje raditi na postizanju priključenja u WTO.

Imajući u vidu određene poteškoće u funkcioniranju CEFTA-e, nužno je kontinuirano analizirati poziciju BiH i sagledavati njenu trgovinsku poziciju i specifično poziciju pojedinih privrednih grana i sektora (hrana, piće itd.).

ROBNA RAZMJENA SA INOSTRANSTVOM

Documents

Spoljnotrgovinska Robna Razmjena u Kontekstu Približavanja Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji