Evolucija čovjeka  podrazumijeva evolucijski proces koji je kroz vrijeme

doveo do pojave anatomski modernog čovjeka. Čovjekova je evolucija u biti dio evolucije primata, točnije razvoja roda Homo i pojave Homo sapiensa kao jedne vrste hominida ili velikih čovjekolikih majmuna. Izučavanje evolucije čovjeka obuhvaća niz različitih znanstvenih disciplina: paleontologiju,antropologiju,arheologiju,jezikoslovlje,embriologiju i genetiku.

 Lamarckova teorija evolucije  Jean-Baptiste Lamarck objavio je 1801. "Sustav

životinja bez kralježnice, u kojem je prvi put iznio ideju o zajedničkom podrijetlu organizama i njihovu postupnom razvoju, koju je 1809. u poznatom djelu "Filozofija zoologije" razradio u prvu cjelovitu evolucijsku teoriju.

Po Lamarcku postoji u prirodi polagan, neprekidan proces preobrazbe vrsta. Činitelje koji su uvjetovali taj proces Lamarck svodi na promjene okoliša po kojima se mijenjaju i potrebe životinje, pa time ona stječe nove navike. U skladu s novim navikama i potrebama jedni se organi više upotrebljavaju i jače razvijaju; obratno, neupotrebljavanje organa dovodi do njihova slabljenja i iščezavanja u potomaka. Te su promjene po Lamarcku uvijek adekvatne uvjetima sredine, a roditelji ih prenose na potomstvo. Tako su npr. Krtici reducirane oči, jer ih pod zemljom ne upotrebljava. Te prilagodbe nastaju zbog volje životinje, napregnute želje, težnje da zadovolji svoje potrebe i navike.

Lamarck je prvi obuhvatio u cjelini evolucijski problem, ali se zbog manjkavih rezultata tadašnje znanosti zapleo u teleološke

 pogreške.   

Darwinova teorija zasniva se ponajprije na prirodni odabir ili selekciju koja uništava jedinke slabijeprilagođene uvjetima života, a podupire one koje su bolje prilagođene.

Osnovni mehanizmi Darwinoveteorije evolucije su varijacija, nasljeđivanje i selekcija.

Organizmi variraju po određenim čimbenicima. Primjerice, po visini, težini, ili pak osobnim ličnostima.

Darwin varijaciju smatra ključnom da bi se proces evolucije uopće odvijao. Također, on smatra da susamo neke od varijacija naslijeđene, a da su te naslijeđene jedinke važne u evoluciji.

Darwinova teorija čovjek nastao evolucijom- sisavaca primata

Primati (Primates) su red iz podrazreda viših sisavaca. Znanost koja se bavi proučavanjem primata naziva se primatologija. Dokazi da čovjek potječe od izumrlih primata:-Fosilni dokaz -Anatomska sličnost-Molekularni dokaz U povijesti života evolucija se događala kao tjelesna promjena itakve promjene kao dokaze u prilog evoluciji prikazujeporedbena anatomija. Dok uspoređivanje gena različitih organizama obavlja molekularna biologija. Tim postupcima seustvrđuju stupnjevi sličnosti i srodnosti organizama i tako ihrangiramo po carstvima. (gljive su prije smatrali dijelom biljnogcarstvama zapravo su srodnije životinjama) .Najveća vrijednostmetode molekularne analite je u tome što ona najviše potvrđujeDarwinovu teoriju o zajedničkom podrijetlu svih živih bića

Egiptopitek( Aegyptopithecus)- vrlo star majmunski oblik , pronađen u Egiptu , predtsvlja ishodište za evoluciju svih čovjekolikih majmuna , uključujući čovjeka .

-Živio je prije otprilike 4 do 1 milijun godina u južnoj Africi

-Čelo mu je bilo nisko, a volumen lubanje jako malen-Nije poznavao oruđe-Hod uspravan, visina 100 – 150 cm, težina oko 20 kg

Živio je prije otprilike 80 000 do 40 000 godina u Aziji i Europi

Snažne građe, imao je nisko čelo, pametniji od današnjih ljudi

Živio u špiljama i nastambama koje je gradio od kostiju i krzna

Razvio je obrede pokapanja umrlih članova

Živio je prije otprilike 2,4 do 1,5 milijuna godina u Africi

Najstariji poznati tip čovjeka Poznavao je ruđe- izuzetan napredak u

funkciji ruku i mozga Više je razmišljao i smišljao ideje Volumen lubanje oko 700 cm³

•Živio je prije otprilike 1,5 do 300 000 godina•Izrađivao oruđe od drveta, kamenja i kostiju•Organizirao lov u skupinama, olakšica pri nabavi

hrane•Gradio nastambe, sklanjao se u njih kad je padala

kiša•Živio u zajednicama sa više od 50 ljudi•Visok 150 cm•Znao se koristiti vatrom njome se služio u lovu i

za pripremu hrane

Specijacija je evolucijski proces kojim nastaju nove biološke vrste. Uloga genetičkog drifta u specijaciji se aktivno razmatra u znanstvenim krugovima.

Postoje četiri geografska tipa specijacije u prirodi, koji su bazirani na mjeri u kojoj su populacije međusobno geografski izolirane:alopatrijska, peripatrijska, parapatrijska, i simpatrijska. Specijacija također može biti vještački inducirana, putem stočarstva,poljoprivrede, ili laboratorijskih eksperimenata.

Izolacija je neki oblik odvojenosti među skupinama biljaka ili životinja,tj. Među dijelovima njihovih populacija,demima,populacijama,vrstama tako da se one međusobno ne dodiruju (To je prostorna izolacija)ili se zbog raznih uzroka međusobno ne mješaju (genetska,morfološka izolacija)

Važnost:jako velika,bez nje ne bi bilo novih vrsta među skupinama istovrsnih organizama .

Кreacionizam ili kreacijska teologija je vjerovanje da je vrhovno biće ili božanstvo kreiralo čovjeka, Zemlju i Svemir.

Biblija ukratko kaže sljedeće o nastanku čovjeka:

1. Čovjekovo tijelo sazdano je iz zemaljskog praha, nema ni spomena da je prvo stvoreno neko živo biće koje je postupno usavršavano

  2. Kada je Bog udahnuo dah života u beživotni prah, čovjek je postao živa duša, a nije dobio

„besmrtnu dušu“

3. Prvo je stvoren muškarac, a potom žena. Bog je uspavao Adama izvadio njegovo rebro i od njega načinio Evu. dakle, i za ženu vidimo da je izravno stvorena iz dijela muškarčevog tijela. niti u njenom slučaju nema niti govora o evolucijskom razvoju

4. Vidimo da je ljudski rod stvoren na Božju sliku. Hebrejska riječ radah znači: sjena, slika, odsjaj. Čovjek je stvoren prema Božjem obličju, nije naravno Bog, ali je njegova preslika, niti slučajno usavršena životinja, koliko god bila na visokom stupnju

5. Bog je prvim ljudima dao autoritet da vladaju zemljom, biljnim i životinjskim svijetom. Adam je imenovao životinje koje je Bog stvorio, što znači da su one već bile u svom konačnom obliku

6. Prvi ljudi imali su odnos s Bogom, licem u lice, bili su uočljivo inteligentna is vjesna duhovna bića. Nažalost, toga je i sotona bio svjestan kad je pristupio Evi i zaveo je. Njihov razgovor vođen je na visokoj duhovnoj razini. sotona je Evi objašnjavao stvari vezane za mudrost, izjednačavanje s Bogom i sl. tako sigurno ne bi govorio nekom primatu u razvoju, koji ga vjerojatno nebi ni riječi razumio.

  Doduše, kako Eva nikada prije nije čula neistinu, odlučila je povjerovati Sotoninoj laži, tako je preko

Eve, grijeh i smrt ušla u naš svijet iako će jednog dana biti iskorjenjeni i jedno i drugo (grijeh i smrt).

Poruka blagopokojnoga pape Ivana Pavla II.: »Danas, gotovo pola stoljeća nakon objave enciklike [Humani generis Pija XII., op. T.

M.] novo nas je znanje dovelo do spoznaje da teorija evolucije nije više puka hipoteza.

Svakako je upadno to da je ta teorija bila postupno prihvaćena od istraživača, sljedeći niz otkrića na različitim poljima znanja. Podudarnost, koja nije ni tražena ni krivotvorena, rezultata rada koji se neovisno provodio u sebi je značajan argumentu prilog ovoj teoriji.

papa Ivan Pavao II. pozvao se na riječi svoga prethodnika pape Pija XII.: »Snagom duhovne duše cijela osoba posjeduje takvo

dostojanstvo čak u njezinom tijelu. Pio XII. istaknuo je tu bitnu točku: ako ljudsko tijelo imasvoje podrijetlo u pred-postojećoj živoj materiji, duhovna duša neposredno je stvorena od Boga.

Dakle, kad je riječ o podrijetlu čovjeka, onda smisao evolucije cijelog čovjeka iz nižih životinjskih oblika treba ispravno shvatiti. Ono što čovjeka uistinu čini čovjekom, tj. slobodnim i razumskim bićem, nije moguće shvatiti na temelju istraživanja prirodnog procesa biološke evolucije. Teologija to shvaća na način nadnaravnog zahvata kojim Bog neposredno stvara individualnu duhovnu dušu. Papa zatim ističe: »Moglo bi se reći da se s čovjekom onda nalazimo pred određenom ontološkom razlikom, jednim ontološkim skokom. Međutim, ne protivi li se postavka takvog ontološkog diskontinuiteta fizičkom kontinuitetu koji je, čini se, glavna nit istraživanja evolucije na polju fizike i kemije?

Razmatranje korištene metode u različitim granama znanja omogućava mirenje dvaju gledišta koja bi se učinila nepomirljivima. Promatračke znanosti opisuju i mjere mnogostruke manifestacije života s rastućom preciznošću te ih povezuju s vremenskom linijom. Trenutak prijelaza na duhovno ne može biti objektom takvih promatranja koja, usprkos tome, na eksperimentalnoj razini mogu otkriti niz vrlo korisnih znakova koji pokazuju ono što je specifično za ljudsko biće.Dakle, prema katoličkom nauku, za ljudsko je biće specifična duhovna duša koja svoje podrijetlo ima u Bogu. Njezin nastanak treba shvatiti ne kao učinak prirodne biološke evolucije nego kao učinak transcendentnoga Božjeg stvarateljskog zahvata. Ovakvo bi razumijevanje odnosa evolucije i stvaranja upućivalo na nepomirljivost između moderne sintetičke teorije evolucije i

katoličkog shvaćanja nastanka čovjeka, budući da ovo potonje polazi od pretpostavke o iznenadnoj intervenciji izvana u jedinstveni prirodni proces biološke evolucije čovjeka, a ta činjenica odudara od shvaćanja moderne sintetičke teorije evolucije. Međutim, ideja nepomirljivosti više je stvar dojma nego realnosti.

Prvo, papina poruka snažno naglašava važnost istinskog dijaloga između evolucije i teologije stvaranja. To je ne samo korak naprijed nego i uvjet mogućnosti realnog pomirenja evolucije i stvaranja.

Drugo, papa u poruci ističe da »trenutak prijelaza na duhovno ne može biti objektom« specifično prirodoznanstvenih promatranja. Prema tome, stvaranje i evolucija zajedničkim naporom mogu dati pravi odgovor na pitanje o podrijetlu čovjeka.

Ontološka složenost ljudskoga bića, s jedne strane, priječi totalno poistovjećivanje čovjeka s jednom dimenzijom – onom organskom, dok se, s druge strane, u dijalogu

evolucije i stvaranja omogućava tu složenost temeljitije prepoznati i zaštititi.

U tom bi se slučaju radilo o neprihvatljivom prirodoznanstvenom redukcionizmu

koji bi polazio od jedne, ipak, metafizičke pretpostavke, naime od materijalističkog monizma prema kojemu je materija ’sve’. U kontekstu materijalističkog monizma »duhovno« ima značenje jednog pukog epifenomena materije. Međutim, ta pretpostavka uopće nije dokazana, budući da materijalistički monizam polazi upravo od tog takozvanog epifenomena, tj.

od čovjekove duhovne (samo)svijesti, da bi dokazao svoju istinitost.

Epifenomen-nus pojava;nečim je uzrokovana, a ništa ne uzrokuje. Tako je i svijest nečim uzrokovana, a ništa ne uzrokuje.  ( A.Huxley)