40
UNIVERZITET U BEOGRADU FILOLOŠKI FAKULTET Katedra za iberijske studije Grupa za španski jezik, hispanske književnosti i kulture Seminarski rad iz Hispanskih kultura 4 za II godinu studija ŠPANSKA I HISPANOAMERIČKA KINEMATOGRAFIJA

Španska kinematografija - rad

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Rad odgovara na data pitanja o hispanskim filmovima

Citation preview

Page 1: Španska kinematografija - rad

UNIVERZITET U BEOGRADU

FILOLOŠKI FAKULTET

Katedra za iberijske studije

Grupa za španski jezik, hispanske književnosti i kulture

Seminarski rad iz Hispanskih kultura 4 za II godinu studija

ŠPANSKA I HISPANOAMERIČKA

KINEMATOGRAFIJA

Rukovodilac rada: ass. Željko Donić

Ocena: Student: Maja Galović 2011/0573

U Beogradu, 24. 06. 2013.

Page 2: Španska kinematografija - rad

Sadržaj

Hrišćanski simboli u Bunjuelovim filmovima……………...……………………………………..……2

Rod i pol u filmovima Pedra Almodovara………………………………………………………..…….3

Lik homoseksualca u stvaralaštvu Pedra Almodovara…………………………………………...…...5

Humor, satira i groteska u funkciji kritike društva u španskom filmu…………………………..…..7

Elementi magičnog i fantastičnog realizma u hispanoameričkoj književnosti i kinematografiji…...8

Muzika u stvaralaštvu Karlosa Saure………………………………………………………………......9

Istorija, rat i nasilje u hispanskoj kinematografiji……………………………………………..…….11

Elementi strave u španskim i hispanoameričkim filmovima…………………………………...........13

Osvajanje slobode izraza u savremenom španskom filmu od tranzicije do danas…………...........14

Angažovanost savremenog hispanoameričkog filma…………………………………………...........16

Leksikon španske kinematografije……………………………………………………………………18

Bibliografija……………………………………………………………………………………………25

Page 3: Španska kinematografija - rad

1. Hrišćanski simboli u Bunjuelovim filmovima

Španska kinematografija zasigurno se ne može zamisliti bez Luisa Bunjuela (Luis

Buñuel). Ovaj, kako sam kaže „Hvala Bogu, ateista!“,1 u svojim filmovima nije štedeo

katoličanstvo i religiju uopšte. Iako je pohađao Jezuitsku školu to ga nije učinilo preteranim

vernikom, već samo ga zainteresovalo za nerazjašnjena pitanja i odgovore u hrišćanstvu. Kasnije

on će se u svojim delima pretežno posvetiti kritikama svega za šta je mislio da kvari i usporava

napredak u Španiji a to su: religija, buržoazija, ekstremi u tradicionalnom i modernom. Njegovi

filmovi su prilično smeli za vreme nastanka i to će mu doneti mnoge probleme u Španiji, između

ostalog i optužbe za bogohuljenje. Međutim upravo zbog te drskosti i umeća danas su predmet

divljenja ljubitelja kinematografije.

Najviše hrišćanskih simbola uočаvamo u Viridijani (Viridiana) u kojoj protagonistkinja

Viridijana pre svog zamonašenja odlazi da poseti svog teču. Ona krajnje skromna i poslušna nosi

sa sobom krst i venac prepun trnja, moli se svake večeri i spava na podu mesto udobnog kreveta

kao prava vernica. Njen teča Hajme pokazuje incestuozna osećanja prema njoj, kako ga previše

podseća na njegovu ženu koja je umrla prve bračne noći. Ovakav vid incestuozne ljubavi i

opsednutosti smatra se smrtnim grehom. Međutim, Hajme počinjava jos jedan greh. On izvrši

samoubistvo nakon što Viridijana pokuša da ode od njega pošto ju je on drogirao i pokušao da je

obljubi. Time se završava prva faza filma.

Nakon smrti svoga teče ona odustaje od vraćanja u manastir, i ostaje da živi u kući sa

nezakonitim sinom don Hajmea, njegovom devojkom i slugama. Pokušavajući da pomogne

ljudima okuplja prosjake, slepce, gubavce i nesrećne ljude sa ulice u svojoj kući. Ovde se javlja

još aluzija na hrišćansku doktrinu. U jednom trenutku jedan od skitnica slika Viridijanu kao

Bogorodicu, izjednačavajući je s njom. Horhe, Hajmeov sin, pregledajući zaostavštinu oca nalazi

nož sakriven u vidu raspeća. Raspeće koje treba da donese mir, nadu i pomogne u teškim

trenucima, kao nož može doneti zlo. Tako raspeće predstavlja pritajeno zlo. Najupečatljivija je

međutim scena u kojoj celo dno društvene lestvice okupljeno u Viridijaninoj kući pravi gozbu, i

staje u jednom trenutku za slikanje. Njihov raspored sedenja i položaji u potpunosti odgovaraju

1 http://www.enclavedecine.com/2010/03/viridiana-1961-de-luis-bunuel.html

Page 4: Španska kinematografija - rad

slici Poslednja večera, a na mestu Isusa sedi slepac. Ubrzo sledi i muzika Messiah uz koju plešu,

čime se potpuno izvrgava ruglu svetinja. Na samom kraju mlada Rita, ćerka sluškinje, kad se

ubode na trn venca baca ga u vatru i u krupnom kadru gledamo kako Viridijanin venac gori. Film

se završava kada Viridijana dolazi kod Horhea raspuštene kose, i pridružuje mu se u partiji

karata sa Ramonom, sluškinjom. Horhe tom prilikom kaže da je još na početku znao da će

jednom igrati karte s njom. Prvobitno se film trebao završiti kad Horhe pošto primi Viridijanu u

sobu zatvori vrata, ali kako to nije odobreno, Bunjuel se odlučio za ovaj kraj koji ostavlja

prostora za aluziju na seksualni čin troje ljudi. Samim tim pobeđuje cenzuru na još jači način

nagoveštavajući još jedan greh.2

Tristana (Tristana) je još jedno njegovo ostvarenje. Konkretnih simbola kao u Viridijani

nema toliko, međutim opet se javlja tema incesta između mlade Tristane i njenog staratelja

Lopea koji razvijaju pomalo devijantan odnos oca i kćeri, ujedno i muža i žene. Don Lope je

ateista koji u nekoliko navrata odbacuje crkvene uzuse, čak govori o njima bogohulno. Tristana

se kod njega posle bega sa ljubavnikom vraća bolesna i doktor mu saopšti da joj noga mora biti

odsečena i da joj je i život u opasnosti. S tim u vezi predlaže mu da pozove i sveštenika na šta

Lope odgovara: “Sveštenik u mojoj kući? Nikad! (…) Pravi sveštenici smo mi koji branimo

nesrećne, pravdu od licemerja.“ (1:11:13)3. Kroz njega Bunjuel projektuje svoje negativne

stavove o hrišćanstvu. Zvanje sveštenika nema vrednost niti crkva kao institucija.

2. Rod i pol u filmovima Pedra Almodovara

Nije moguće baviti se Almodovarovim (Pedro Almodóvar) filmovima i likovima bez

poznavanja njegove zainteresovanosti za brisanje rodnih i seksualnih predrasuda i granica.

Naime, potrebno je razgraničiti ova dva pojma koja se danas često sinonimno upotrebljavaju.

„Izraz pol označava anatomsku strukturu, dok se rod odnosi na očekivana, nametnuta ili

usvojena društvena ponašanja polova. Da bi se ove razlike što bolje razumevale potrebno je

uvesti i razjasniti još jedan komplet definicija koje su srodne sa konceptom identiteta. Polni

identitet je način na koji osoba sebe (nju ili njega) vidi kao muško ili žensko. Ovo unutrašnje

2 http://www.imdb.com/title/tt0055601/3 Don Lope, Tristana (1970.)

Page 5: Španska kinematografija - rad

ubeđenje često oslikava fizičku pojavu osobe i tipičnu ulogu vezanu za pol koju razvija i

održava, ili društvo pokušava da mu ili joj nametne. Rodni identitet je prepoznavanje društvenog

roda koji se pripisuje osobi. Tipično je da se pripadnik muškog pola opaža kao dečak ili

muškarac, a to su društveni termini kojima su „prikačena“ određena kulturološka očekivanja. Isto

važi i za ženski pol. Rod i rodne uloge se odnose na društvenu predstavu načina na koji se od

devojčica i dečaka, ili žena i muškaraca očekuje da se ponašaju i da budu tretirane/i. Dakle, može

se reći da osoba „jeste“ pol, a „radi“ rod…“.4

Kad je pol u pitanju žene su najčešće protagonisti njegovih filmova. Ta činjenica govori o

njegovom velikom zanimanju za žensku psihologiju i o strasti koju oseća prema njima. Ona se

čak ogleda i u tome što skoro neizostavno njegovi ženski likovi (pogotovo Kika) nose na sebi

nešto crveno (boja strasti i ljubavi) pa makar to bio samo i lak za nokte. One su majstori glume

kako profesionalno tako i privatno, podnose dobro pritisak i jake su do krajnjih granica. Režiser

to opravdava sledećim rečima: “Žene imaju veću sposobnost da iznenade, mnogo su fleksibilnije,

dozvoljavaju više nijansi.“.5

Prvi primer za to je Glorija u Šta sam uradila da zaslužim ovo? (¿Qué he hecho yo para

merecer esto?) koju tumači Karmen Maura (Carmen Maura). Glorija se nalazi u porodici u kojoj

je ona preuzela muški deo posla. Ona najviše zarađuje, drži članove na okupu i bori se za njih u

svetu u kome je bitan samo novac. Nemaština i pritisak navode je da proda sina zubaru, druži se

sa prostitutkom, mrzi svekrvu i ubije muža. Drugi je Pepa (opet Karmen Maura) u filmu Žene na

ivici nervnog sloma (Mujeres al borde de un ataque de nervios) koja se bori sa svojom

ljubomorom i ljubavlju prema čoveku koji ju je zamenio mlađom i izlazi kao pobednik

ostavljajući voljenog onda kad on shvati da je želi. Još jedna zamena muških i ženskih uloga koje

delom mogu predstavljati prepreku za ostvarivanje rodnog identiteta u potpunosti javlja se i u

filmu Pričaj s njom (Hable con ella) u kojoj Benigno obavlja klasično ženski posao bolničarke, a

Lidija je toreadorka.

Bitan je i lik majke koji se svakodnevno odnosi na ženski pol. Međutim, u filmu Sve o

mojoj majci (Todo sobre mi madre) vidimo da se radnja zapravo vezuje za život oca koji je u

međuvremenu postao transseksualan, ali nastavio da bude i sa ženama. Ovde se očito razbijaju

stereotipi da transseksualci su nužno i homoseksualci. Pored tzv. Lole, javlja se i Agrado, još

jedan transseksualac (koga, ironično, igra žena – Antonia San Juan), kao i lezbijske veze između

4 http://transserbia.org/tekstovi-mainmenu-41/40-pol-i-rod-se-razlikuju-polni-i-rodni-identitet-nisu-isto5 Migel Huan Pajan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog Jelena Petrović. Beograd, Clio, 2004, str. 21.

Page 6: Španska kinematografija - rad

dveju žena kao javne i prihvaćene od strane ostalih. Na samom kraju filma izlazi i direktna

poruka Almodovara: “A todas las actrices que han hecho de actrices, a todas las mujeres que

actúan, a los hombres que actúan y se convierten en mujeres, a todas las personas que quieren ser

madres. A mi madre.ʼʼ (1:32:07). Posebno je bitno obratiti pažnju da on ovde koristi reč „osoba“

a ne „žena“, što znači da uloga majke ne zavisi od pola što je suštinsko razbijanje stereotipa. Ova

opsednutost majčinskom figurom javlja se i u Visokim potpeticama (Tacones lejanos) u kojoj se

prepliću odnosi majke, ćerke, zeta, očuha i ljubavnika. Kako je Rebekina majka poznata

pevačica ona ima i tzv. draga6 Letala koji je njen imitator. On je ujedno i Rebekin prijatelj koja

se stalno oseća kao da je u senci svoje majke. Jednom prilikom njih dvoje u garderobi imaju seks

gde nije najjasnije postavljeno da li gledamo dve (po rodu) žene ili muškarca i ženu.

Pomenuti Lola, Agrado i Letal nisu nikako jedini likovi koji ne poštuju ustoličene parove

polnih i rodnih identiteta i seksualne orijentacije. Kikina pomoćnica Huana otvoreno pokazuje

interes za žene, kaluđerica u Mračnom skrovištu (Entre tinieblas) takođe, sam Pedro Almodovar

se pojavljuje našminkan i u ženskoj odeći u Lavirintu strasti (Laberinto de pasiones), a Anhel iz

Lošeg obrazovanja (La mala educación) radi uloge u filmu pristaje da glumi transvestita i istraži

život jednog. Ovaj film, takođe, u likovima Ignasija i Anhela briše binarne sisteme. Vredna

pomena je i Tina u Zakonu požude (La ley del deseo) koja se podvrgla operaciji i postala

transseksualac. Zajedno sa ostalima, ovi likovi su Almodovarov način da otvori put ka prelazima

i pre svega – slobodi i stane na put tabuima.

3. Lik homoseksualca u stvaralaštvu Pedra Almodovara

Kako je već navedeno, Almodovar je neko kome nije strano poigravanje sa tabu temama,

pogotovo onima koje se tiču neukalupljenih. Samim tim nije začuđujuće što veliko mesto

zauzima i homoseksualnost, i dalje šokirajuća i izbegavana.

Kroz pomenute filmove Kika (Kika), Mračno skrovište, Sve o mojoj majci prikazivao je

homoseksualne veze žena i onih koji se tako osećaju i izjašnjavaju. Ovakav tip ljubavi nije

6 Drag – pojam vuče poreklo od engleskog drag koji se odnosi na osobe koje nemaju izmenjene polne karakteristike i ne deklarišu se kao žene, već samo koriste žensku odeću, šminku i kostime.

Page 7: Španska kinematografija - rad

osuđen od strane okoline već je potpuno prihvaćen i izjednačen sa heteroseksualnom. Stvarajući

za sebe novi svet u svom filmu Almodovar naglašava da nije bitna vrsta strasti, već sama strast,

ogoljena i moćna jer „čovek ne zna zašto se prepušta strastima, osim zato što prosto oseća da

mora.“7

Ipak, mnogo više prostora dao je muškarcima i njihovim homoseksualnim vezama. Par

sporednih ovakvih likova su Migel u Šta sam uradila da zaslužim ovo? i Ernesto u Prekintuim

zagrljajima (Abrazos rotos). Migel je Glorijin maloletni sin koji otvoreno iskazuje svoju ljubav

prema zubaru kod koga kasnije biva svojevoljno i ostavljen. Drugi gej par predstavljaju Ernesto i

njegov ljubavnik Mario. Ovde je jedino mesto na kome je zapravo osuđen neko jer voli osobu

istog pola – Ernesto od strane svog oca.

Najizraženije i najdublje su prikazani detalji ljubavi između dva muškarca u Lošem

obrazovanju i Zakonu požude. U prvom glavni likovi su Enrike, Ignasio i sveštenik Manolo.

Enrike i Ignasio su dva dečaka u katoličkoj školi koji se zaljubljuju jedan u drugog. Na put toj

ljubavi staje otac Manolo koji uz pomoć još jednog sveštenika ostvaruje ljubavnu vezu sa

mladim Ignasijom. Na osnovu ucene koje mu postavlja, Ignasio pristaje na vezu, a Enrikea

majka odvodi iz škole. Godinama kasnije, njihova ljubav se nije promenila, ali Ignasio jeste.

Postao je transseksualac. Spletom okolnosti Manolo se vraća, sada kao poslovan čovek, i

upoznaje Ignasijovog brata Huana u koga se zaljubljuje. Njih dvojica se upuštaju u vezu i ubijaju

Ignasija tako da Ignasio i Enrike postaju tragični likovi.

Drugi film prikazuje ljubavni trougao između Pabla, Huana i Antonija. Pablo je

zaljubljen u Huana koji u potrazi za samoostvarenjem odlazi od njega. Za to vreme Antonio se

zaljubljuje u Pabla i ostvaruje vezu sa njim. Kada otkrije da Pablo piše pisma Huanu, Antonija

počinje da mori ljubomora koja ga odvodi do Huana. U raspravi sa njim, ubija ga. Kada se

otkrije ko je ubica, Antonio u očaju uzima Pabla za taoca i traži mu da bude s njim. Nakon što to

učini, Antonio izvrši samoubistvo ne mogavši da podnese posledice koje mu je ljubav donela.

Poslednja scena je potresna, u kojoj Pablo drži Antonija u naručju dok oko njih počinje požar.

Taj požar simbolizuje vatru ljubavi koja ne poznaje polove i koja je toliko jaka da navodi na

očajničke poteze koje su dovele Antonija do smrti.

7 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 21.

Page 8: Španska kinematografija - rad

4. Humor, satira i groteska u funkciji kritike društva u španskom filmu

Dugo, pod budnim okom cenzure, hispanski režiseri nisu imali slobodu da filmovima

kritikuju ono što im se učinilo lošim, pogotovo španski za vreme frankizma. Zajedno sa

demokratijom postizali su ismevanja i humor kao ventil za sve godine utišavanja koje su trpeli.

Priliku da iskritikuju, podsmehnu i u krajnjoj crti iskažu svoj stav iskoristili su Pedro Almodovar,

Karlos Saura (Carlos Saura), Aleksa de la Iglesija (Alex de la Iglesia), Fernando Trueba

(Fernando Trueba), Rikardo Franko (Ricardo Franco) i mnogi drugi.

Satirična kritika crkve oseća se u filmovima Sudnji dan (El día de la bestia), Mračno

sklonište, Loše obrazovanje i sporednom liku „prilagodljivog“ sveštenika u Zlatnom dobu (Belle

Époque). Nailazimo na opsednute, lakoverne i grešne sveštenike silovatelje i pedofile, halapljive

i pohotne kaluđerice. Zabavna su i imena koja kaluđerice nose u Mračnom skloništu (Zmija,

Pacov, Izgubljena). Oni su sušta suprotnost onoga što crkva treba da bude – skromnost,

poslušnost, apstinencija, askeza.

Kritika vlasti kroz humor zapažena prvenstveno u liku Torentea, policajca protagoniste u

filmu Santijaga Segure Torente, glupa ruka zakona (Torrente, el brazo tonto de la ley). Torente

je spoj nesklada između moći i želje. Njegov lik je nemoralan, fizički neugledan i ne preterano

inteligentan. Ipak, on priča da je i dalje policajac i na neki način se može uporediti sa Don

Kihotom jer poput njega se upušta u skoro izmišljene slučajeve. Policajac ovde je neko ko živi u

prljavštini, koristi oca invalida i služi se lažima da izazove divljenje kod drugih, pogotovo žena.

Policajci su deo usputnog podsmeha i u Almodovarovoj Kiki gde dva policajca od voajera

dobijaju vest da neko siluje ženu. Nakon provaljivanja u stan, nailaze na spavaću sobu i u

grotesknoj sceni pokušavaju svući silovatelja sa Kike. Oni jesu smešni, ali ne možemo ni izbeći

osećanje gađenja zbog samog čina i njihove nesposobnosti.

Iako su crkva i vlast najplodnije teme ismevanja, povremeno se susretnemo i sa još

ponekim likom koji svojim prenaglašenim stavovima i osobinama izaziva smeh. U Truebinom

Zlatnom dobu Gabino Dijego (Gabino Diego) je mladi učitelj koji se nalazi između majke i žene

koje voli. Zbog njih on u minutima menja svoje političko opredeljenje vrlo zabavnim gestovima i

dikcijom. Pomešana osećanja sažaljenja i smeha nalazimo i u liku kostimiranog Darta Vejdera

Page 9: Španska kinematografija - rad

(Dart Vader), tj. mladića koji špijunira komšije u Grešnoj zajednici i ženama koje jure svog

čoveka iz snova u filmu Žene na ivici nervnog sloma.

5. Elementi magičnog i fantastičnog realizma u hispanoameričkoj

književnosti i kinematografiji

Magični i fantastični realizam su pre svega autohtoni hispanoamerički književni pravci

koji se temelje na narodnim mitovima, legendama i bajkama. Književnost pisana u ovom stilu

nalazi veliki broj čitalaca i brzo se tendencije karakteristične za pisanu reč prenose i na filmsku

traku. U magičnom realizmu nerealno se uzima za nešto sasvim obično i normalno, dok se realni

elementi često mogu naći doživljeni kao magični. Ova dva sveta su spojena u jedan, bez

konflikta. U uskoj vezi sa ovim javlja se i fantastični realizam koji je „više koncentrisan na

pojedinca, mitove i komplikovanijeg suživota stvarnog i nestvarnog“.8 Kao tipične predstavnike

možemo uzeti Sto godina samoće (Cien años de soledad) Gabrijela Garsije Markesa (Gabriel

García Márques), dela Huana Rulfa (Juan Rulfo), Horhea Luisa Borhesa (Jorge Luis Borjes), a

između ostalog i delo Laure Eskivel (Laura Esquivel) Kao voda za čokoladu (Como agua para

chocolate) po kojoj je Alfonso Arau (Alfonso Arau) snimio film.

Tita i Pedro su glavni junaci ovog filma. Tita je najmlađa od tri sestre koja po tradiciji ne

sme da se uda, već ostaje sa majkom da je čuva u starosti. Pedro, zaljubljen u Titu, pristaje da se

oženi njenom sestrom kako bi joj bio blizu. Njihove sudbine se razilaze: Pedro odlazi sa ženom i

detetom, Tita doživljava nervni slom i odlazi, sestra joj beži sa revolucionarima, a majka posle

izvesnog vremena umire. Međutim, godinama kasnije, posle mnogo prepreka oni uspevaju da se

sastave i u tragičnom kraju umiru zajedno u plamenu koji simboliše njihovu goruću ljubav.

Naizgled običnu priču prate i mnogi nestvarni momenti i elementi. Na samom početku

saznajemo da kada su se suze osušile ostalo je toliko soli da je baka uspela da napuni pun džak i

koristi je u kuhinji. Tita svoju ljubav prema Pedru usmerava ka kuvanju, i ono postaje izvor

8 http://literaturaiesalagon.wikispaces.com/Realismo+fant%C3%A1stico

Page 10: Španska kinematografija - rad

magije. Njena suza u torti na venčanju izaziva stomačne muke gostima, njena hrana budi čula

poput seksualnog čina (što se ogleda u sceni sa laticama ruža), a dete njene sestre umire bez

Titinog mleka kojim ga je dojila iako nije bila trudna. Smrt se ne uzima kao krajnja što je još

jedan tipičan element. Majka se Titi javlja i posle smrti u vidu duha, a kada joj je teško Tita

može čuti i glas svoje pokojne dadilje Naće. Ostali elementi koji se usputno javljaju su magična

supa koja prekida Titino ćutanje, dugi prekrivač koji ona isplete za jednu noć i vuče za sobom,

jedenje šibica na kraju, i Gertrudis koja svojom strašću zapali kabinu za kupanje.

Još jedan primer je film Nasareno Krus i vuk (Nazareno Cruz y el lobo) Leonarda Favija

(Leonardo Favia) u kome priča prati mladog Nasarena koji je sedmi sin. Po predanju, sedmi sin

se u noćima punog meseca pretvara u vuka, međutim Nasareno do svoje dvadesete godine nije

imao problema i svi su zaboravili na priču. Onda se zaljubljuje u Griseldu što će ga dovesti do

klasične tačke izbora između dobra i zla, bogatstva bez ljubavi i prokletstva, ali uz voljenu. Pred

ovo iskušenje Nasarena postavlja Đavo i preti mu ispunjenjem legende ako se odluči za ljubav.

Ipak, Nasareno nije spreman da živi bez Griselde što ga zaista pretvara u vuka. Nasareno kroz

sve ovo sreće i vešticu koja menja oblike, a ceo film ispraćen je mračnim prizorima, ružnim

staricama i zastrašujućim kricima.

.

6. Muzika u stvaralaštvu Karlosa Saure

Karlos Saura (Carlos Saura) je režiser čije ima spada među imena najvećih španskih

režisera, zajedno sa Bunjuelom, Almodovarom i Truebom. Pripisuje mu se veliko umeće pri

prikrivanju kritika radi izbegavanja frankističke cenzure kao i pažljiv odabir i zalaganje za veću

ulogu muzike u filmu.

Zapravo, moglo bi se reći da u nekim filmovima muzika je ta koja ima glavnu ulogu. To

se konkretno odnosi na filmsku triologiju o flamenku: Krvave svadbe (Bodas de sangre),

Karmen (Carmen) i Ljubav čarobnica (El amor brujo), ali i na druga ostvarenja Tango (Tango),

Aj, Karmela! (¡Ay, Carmela!) i Mama slavi stogodišnjicu (Mamá cumple cien años). Saura je

Page 11: Španska kinematografija - rad

odrastao u umetničkoj porodici, međutim verovatno je najbitnija njegova majka, profesorka

klavira, koja je zaslužna za njegovu ljubav prema muzici. Koliko muzika čini bitan deo njegovog

života, ujedno i stvaralaštva sam Saura objašnjava u intervjuu sa Migelom Huanom Pajanom

(Miguel Juan Payán) sledećim rečima: „Muzika uvek ima veliki značaj, ali se trudim da

uravnotežim elemente koji mi se sviđaju. Mnogo volim muziku. (...) Mislim da još pre pisanja

scenarija, ili u toku, već imam jasnu predstavu kakva će biti muzika. Ponekad me ona inspiriše

za pisanje.“.9

Naime, u filmu Aj, Karmela! u radnju nas uvodi istoimena pesma koju su pevali

zastupnici republike u Španskom građanskom ratu. Nju izvodi Karmela koja zajedno sa svojim

mužem Paulinom i njihovim pomagačem Gustaveteom čini putujuću igračku trupu. U početku,

to njeno pevanje čini joj samo deo predstave kojom oni treba da razvesele narod i vojsku u ratu.

Međutim, okolnosti ih vode u frankistički kamp gde od strane jednog činovnika dobijaju zadatak

da osmisle predstavu za suprotnu stranu, fašiste, i biće, ako je uspešno izvedu, pošteđeni.

Događaju prisustvuju Franko i poljski zatvorenici koji bi sutradan trebalo da budu ubijeni.

Paulino zdravorazumski osmišljava predstavu u kojoj Karmela peva novu pesmu Suspiros de

España koja slavi otadžbinu. Te dve pesme predstavljaju dve suprotne strane, i samo njihove

izvedbe van celog filma vrlo živo ukazuju na temu i problematiku političke situacije. Važnost

dobijaju i na tome što sada njihovo izvođenje poprima vid unutrašnje borbe u Karmeli u kojoj

pobeđuje republika u trenutku kada ona obučena u zastavu republikanaca zajedno sa Poljacima

počinje pevati Aj, Karmela. To je vodi u smrt, jer je jedan vojnik upuca, isprovociran pesmom.

Muzika, iako prateći element, pokreće radnju, ona je sposobna da u ljudima probudi hrabrost pa

bila ona za žrtvu ili za ubistvo, i u tome se ogleda veličina prostora koji joj je opravdano dat.

Karmen se bavi predstavom Žorža Bizea koju režira Antonio, igrač flamenka, i traži

devojku za ulogu Karmen. Pronalazi devojku koja nosi baš to ime i ona postaje deo predstave i

njegovog života. Deleći zajedničku strast prema plesu i muzici, oni počinju da se zaljubljuju

jedno u drugo. Čitav proces odvija se kroz scene koje izvode na bini, a koje toliko verno

odgovaraju stvarnosti da se često ne zna da li je nešto deo izvedbe ili stvarno (scena u fabrici,

poker igre, zavođenja). Muzika, neodvojiva od plesa, koja prati njihove emocije je ponekad

nežna, ali uglavnom dinamična, dodajući lepotu pri ljubavi, agresiju pri besu. Sam vrhunac filma

9 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 144.

Page 12: Španska kinematografija - rad

takođe je sklon interpretaciji, kad ne mogavši više da trpi ljubomoru, Antonio ubada Karmen

nožem, ali ostaje nejasno da li kao deo predstave ili sopstvenog afekta. Koliko Saura vodi računa

o izboru muzike govori i prisutnost Paka de Lusije (Paco de Lucía) na filmu, ali i kao autora

nekih pesama koje se izvode u toku filma.10 Ovaj film bi bez muzike potpuno izgubio smisao,

dok pažljivo odabrane melodije svojom grandioznošću uvećavaju doživljaj kod gledaoca.

Sa druge strane, u Mama slavi stogodišnjicu muzika prati veselije događaje. Povodom

proslave rođendana majke, okuplja se naizgled obična porodica. Ana, koja je radila kao dadilja,

biva pozvana i posle par godina dolazi na imanje sa svojim verenikom Antoniom radi proslave.

Tu saznaje novosti u porodici koja se, kako se mamina smrt bliži, polako raspada do te mere da

sinovi i snaha planiraju da ubiju majku. Međutim, muzika se ovde javlja u pretežno veselim

momentima, kada se npr. Ana priseća mlađih dana sa devojkama koje je gajila pevajući pesmu

koje se tada često pevale. Slično se dešava i majci, koja tokom svog rođendana peva sa ostalim

članovima i priseća se, znajući da joj je smrt svakako blizu. Drugačiju ulogu ima orijentalna

melodija koja se javlja u trenutku kada mlada Natalija zavodi Antonia. Ona je za Antonia nešto

egzotično, novo, kao i muzika koja prati ceo događaj. Na taj način Karlos Saura iskazuje ne

samo interesovanje za flamenko, već i muziku Istoka.11

7. Istorija, rat i nasilje u hispanskoj kinematografiji

Svaki narod koji preživi krvavi rat u svojoj kinematografiji ima poveći opus filmova na tu

temu, a srpska i španska kinematografija su pravi primer. Osvrćući se na istorijske momente, rat i

nasilje nastali su filmovi koji i danas ne prestaju da budu popularni i vrlo živo prikažu moć

ideologije.

Sukob Republike i frankista u Španskom građanskom ratu prikazan je u filmovima

Paskual Duarte (Pascual Duarte), španskog umetnika Rikarda Franka, Jezik leptira (La lengua

de las Mariposas), Aj, Karmela! i Zlatno doba. Ovaj poslednji međutim nema rat kao centralnu

temu, već period pre rata, ali svakako se govori o periodu Druge republike. Jezik leptira Hosea

10 http://www.imdb.com/title/tt0085297/?ref_=fn_al_tt_211 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 144.

Page 13: Španska kinematografija - rad

Luisa Kuerde (Jose Luis Cuerda) priča potresnu priču o učitelju Gregoriju i malom Monću koji

uz pomoć učitelja saznaje mnogo novih stvari. Vremenom postaje jako vezan za svog učitelja

koji je jako poštovan u selu. Međutim, rat postaje sve prisutniji, a razlika u političkom

opredeljenju sve pogubnija. Kada frankisti dođu da vode republikance među kojima je i

Gregorio, majka Monća nagovara da se pridruži ostaloj deci u gađanju učitelja i ostalih

kamenjem. Ona to radi iz straha da neko ne posumnja da su i oni republikanci, da bi spasila svoju

porodicu, ali je tužno kako malo dete protiv svoje volje biva uvučeno i ubeđeno da je ono što se

računa strana na kojoj si, a ne čovečnost koju je pokazao njegov učitelj.

Aj, Karmela! takođe prati zabavljačku trupu tokom Građanskog rata. Tokom gledanja

filma, nameće se simbolika da Karmela može predstavljati borbenu Španiju, koja se odlučuje za

republiku, ali biva pobeđena od strane Franka. Ipak, sa porazom se ne gubi i ideja Republike i

nada. Tu nadu može predstavljati Gustavete koji posle Karmeline smrti progovara iako su ga do

tada smatrali nemim.

Za razliku od Paskuala Duartea ovi filmovi nemaju scena nasilja koje se urežu u sećanje.

Pomenuta adaptacija romana Kamila Hosea Sele (Camilo José Cela)12 sastoji se iz prikaza

ubistava kuje i konja, ništa hladnokrvnijih ubistava ljudi (oca, majke, zeta, upravnika). Scene

tuča sreću se i filmovima Živo meso (Carne trémula) i Grešnoj zajednici. Nasilje nad

životinjama u španskoj produkciji može se videti nad bikovima u Pričaj s njom i grozne scene

ubijanja krava i spremanja govedine u Srećnoj zvezdi (La buena estrella).

Hispanoamerička kinematografija filmom Crveno svitanje (Rojo amanecer) vraća nas u

vreme studentskih protesta u Meksiku 1968. Deset dana pre Olimpijskih igara (2. oktobar)

studenti izlaze na ulice. Među njima su i dva brata studenta, koji su deo obične meksičke

porodice. Film prikazuje strahotu koju donosi nesigurnost majke da li su njena deca sigurna kad

čuje pucnje a ne zna na koga su ispaljeni. Porodica usred haosa ipak uspeva da se skupi, ali imaju

i goste, ranjene studente koje ne bi smeli sakrivati. Kada policija otkrije da ih sakrivaju, u

pokušajima da zaštite jedni druge ginu svi sem malog dečaka koji se krije ispod kreveta.

Najupečatljivija je scena u kojoj on ide krvavim stepeništem ujutru i gleda mrtva tela svojih

ukućana.

Pasja ljubav (Amores perros) u jednoj od priča koje povezuju udes govori o dva brata od

kojih je jedan nasilnik prema svojoj ženi i pljačkaš, a drugi izazvan nemaštinom svog psa upušta

12 http://www.imdb.com/title/tt0073518/?ref_=fn_al_tt_1

Page 14: Španska kinematografija - rad

u borbe. Neretke su scene krvavih i mrtvih životinja u prljavom okruženju, potpuno odbačenih i

napuštenih.

Istorijski momenat ima film Kao voda za čokoladu u kome Titina sestra Gertrudis odlazi

sa revolucionarima, učesnicima Meksičke revolucije. Treba spomenuti i istorijsku komediju13

Zapanjeni kralj (El rey pasmado) o kralju Filipu IV i dvoru XVII veka.

8. Elementi strave u španskim i hispanoameričkim filmovima

Iako nije obiman opus horor i filmova strave koje možemo naći u hispanskoj

kinematografiji, par naslova sa sigurnošću se mogu povezati sa pojmom koji u nama treba

izazvati strah i gađenje. Jedan od plodnijih španskih režisera u ovom žanru bio bi Aleks de la

Iglesija.

Strava u Grešnoj zajednici ogleda se u već u uvodnoj špici praćenoj vriscima, sceni u

kojoj mačka gricka leš, čoveku biva odsečeno pola tela u nezgodi s liftom i zatvorenim vratima

kroz koje vire ruke pokušavajući da se probiju. Te scene prate priču o stanarima zgrade koji u

dogovoru pokušavaju da se domognu novca jednog suseda koji je dobio na sportskoj prognozi.

Oni ne prežu ni od čega, ubistva i prevare im nisu strani i njihovi potezi lešinara su konačan

okvir ovih manjih scena strave. Sam Aleks ih definiše kao „…obične ljude koji se u izuzetnoj

situaciji pretvaraju u surova i zla čudovišta.“14 Njegovo drugo ostvarenje Sudnji dan (El día de la

bestia) bavi se sveštenikom koji uz pomoć dečka koji sluša hevi-metal i lažnog tv-proroka kreće

u poteru za Antihristom kako bi sprečio njegovo rođenje. Pored čestih scena sa dosta krvi, glavni

element strave u ovom filmu je lik đavola koji se prvo pojavljuje u obliku crnog jarca koji ide na

dve noge, a zatim čoveka sa jezivo izdeformisanom jarećom glavom.

Još jedna čuvena scena deo je filma Andaluzijski pas (Un chien andalou) u kome Bunjuel

i Salvador Dali (Salvador Dalí) projektuju svoje snove. Pun mesec zamenjuje oko devojke koje

biva presečeno žiletom duž očne jabučice. Uz to, vidimo i dlan iz kojeg izlaze mravi i raspadnut

leš teleta koji leži na klaviru. Scene ubistava ljudi i životinja postoje i u Paskual Duarte.

13 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 170.14 idem. str. 116.

Page 15: Španska kinematografija - rad

Koreni strave i hispanoameričkoj kinematografiji mogu se uočiti u već pomenutom

Nasarenu Krusu i vuku gde u krupnim kadrovima vidimo ružne starice, veštice i đavola, decu

koja pevaju o prokletstvima, i čujemo krike, uzvike i muziku koja prati ove elemente.

Među modernijima valjalo bi izdvojiti horor film Duhovi u nama (Los Otros) Alehandra

Amenabara (Alejandro Amenábar) gde stravu doživljavamo kada vidimo devojčicu u krvavoj

haljini, mrtve sluge koji se primiču vratima i zavese koje se same razmiču. Giljermo del Toro

(Guillermo del Toro) u Panovom lavirintu (Laberinto de Fauno) napravio je jednu poznatu i

zapaženu scenu u kojoj devojčicu juri čudovište koje liči na skelet prekriven belom kožom koja

visi i očima koje mu stoje u rukama.

Ostali filmovi hispanoamerike koji se ponekim momentima približavaju stravi su Pasja

ljubav Alehandra Gonsalesa Injaritua (Alejandro González Iñárritu) sa krvavim scenama borbi pasa

i Crveno svitanje Horhea Fonsa (Jorge Fons) kada posle noći dečak zatiče članove svoje

porodice mrtve po stanu i hodniku.

9. Osvajanje slobode izraza u savremenom španskom filmu od tranzicije do

danas

Film kao vrsta umetnosti traži određenu slobodu koju je Fransisko Franko uspešno

sputavao programima cenzure i rigoroznom kontrolom. Ne samo da španski režiseri nisu imali

mogućnost snimanja onoga što su želeli nego su i već gotovi filmovi iz Holivuda bili prerađivani

i prilagođavani Frankovoj volji. Nedelja italijanskog filma u Madridu 1951. presudno je uticala

na svest španskih autora kada su videli stvaralačku slobodu Roberta Roselinija (Roberto

Rossellini).15 Uvidom u italijansku kinematografiju počeće prvi pokušaji i zalaganja za borbu

protiv cenzure.

Luis Bunjuel jedan je od prvih koji su se usudili biti drski u svojoj simbolici filmovima

Vridijana (1961) i Tristana (1970). On ovde kritikuje crkvu, negodujući njena delovanja kroz

svoje likove i jasnim gestovima ukazuje njen loš uticaj. Druga vrsta slobode javlja se u

Andaluzijskom psu gde iako kratko, zasigurno vidimo muške ruke preko golih grudi devojke.

15 Saša Markuš, ,,Savremeni španski film: od početka tranzicije ka kinematografiji pluralizmaʼʼ in: Huan Migel Pajan, op.cit. str. 178.

Page 16: Španska kinematografija - rad

Sa Frankovom smrću 1975. godine otvara se put ka novim mogućnostima, kao što je

„novi kodeks cenzure koji je dozvolio slobodnije scene kao i diskretnu golotinju...“16. Već

sledeće godine Rikardo Franko snima film Paskual Duarte koji metaforički predstavlja Španiju.

Hajme Ćavari (Jaime Chávarri) iste godine snima i Otrežnjenje (El desencanto) koji prikazuje

„...niz motiva sličnih onima koji su prisutni u Paskualu Duarteu: dominantnu, patrijarhalnu

majku, incestuozne sklonosti u porodici, potisnutu agresiju koja se u ovom slučaju iskazuje kroz

mentalne bolesti.“17

S godinama sve više se režiseri odlučuju na prikazivanje golotinje, kritiku Frankovog

režima i izraz im postaje direktniji, manje prekriven simbolikom. To se ogleda u generaciji

režisera kao što su Almodovar, Saura i Bigas Luna. Almodovar najpre već u naslovima pokazuje

kolika je bila potreba da se nadoknade sve godine ućutkivanja. To su njegovi kratkometražni

filmovi Sexo va, sexo viene i Folle, folle, fólleme Tim iz 1977. i 1978. godine. Oni su u poređenju

sa filmovima koji su samo koju godinu stariji neverovatan napredak. Ubrzo slede i dugometražni

koji kritikuju crkvu (Mračno sklonište) i često sadrže bar jednu scenu golotinje (Šta sam uradila

da me ovo snađe?) do prikazivanja scena seksa između dva muškarca (Loše obrazovanje).

Uporedo sa njim, devedesetih godina Bigas Luna izbacuje filmove Sisa i mesec (La teta y la

luna) i Šunka, šunka (Jamón, jamón), a Saura Aj, Karmelu!. Kako globalne borbe za prava i

slobode pojedinca napreduju, umetnost se trudi da ih sledi. Pedro Almodovar možda i najpre ide

u korak sa ovim ostvarenjima, postavljajući sve prisutnije transseksualce u filmove i

homoseksualnu ljubav u rangu sa heteroseksualnom iako ona u većini slučajeva još uvek nije

legalno izjednačena. Neki od njegovih filmova koji su stari i po deceniju u pojedinim sredinama

bi se i danas smatrali previše slobodnim i šokantnim.

Koliko je napredovala sloboda kinematografije u modernom filmu „...govori i činjenica

da su španske firme bile producenti nekoliko filmova na engleskom jeziku kao što su Agora

Alehandra Amenabara, Che Stivena Sodeberga (Steven Sodebergh), The Machinist Breda

Andersona i Goya's Ghosts Miloša Formana.“.18 Znajući da je do 1975. Španija bila pod

Frankom, nacionalistom, ovo predstavlja veliki kontrast u odnosu na taj period. Sve ove

16 Dalibor Soldatić, ,,Filmʼʼ in: Dalibor Soldatić, Željko Donić, Svet hispanistike, Beograd, Zavod za udžbenike, 2011, str. 292.17 Saša Markuš, op.cit. str. 182.18 Dalibor Soldatić, op.cit. str. 294.

Page 17: Španska kinematografija - rad

činjenice su pobeda slobode na kojoj su radili pomenuti režiseri i bivali kako kritikovani tako i

nagrađivani.

10. Angažovanost savremenog hispanoameričkog filma

Angažovani film je filmsko delo koji sadrži neki aktuelni društveni problem i koje treba

da utiče na svest gledalaca u vezi s tim. Izazivajući otpor kod gledaoca treba da ga podstakne da

na neki način dela (angažuje se) ili bar stekne osnovnu svest o postojanju problema. Savremeni

angažovani film se fokusira na kontraverzne teme sadašnjice kao što su globalizazija, očuvanje

životne sredine, AIDS i druge savremene bolesti, terorizam, ratovi, religiozna netolerancija,

civilna i politička prava kao i druga ljudska prava.

Jedan takav film je Pasja ljubav koji ukazuje na problematične borbe pasa i životinja

uopšte. Njihova prava su ugrožena, psi se namerno prave agresivnima, a upuštaju se u borbe radi

zarade njihovih vlasnika. Iako ilegalne, ove borbe su itekako prisutne u tzv. underground

društvu. Efekat otpora i zgroženosti izazivaju scene koje prikazuju borbe baš onakve kakve jesu:

brutalne, nemilosrdne i pune krvi. Dobrota same životinje vidi se u odnosu koji ima sa

vlasnicima jer Kofi (Oktavijov pas) nije pre borbe bio agresivan, već mio i miran. Međutim, ove

okrutne okolnosti dovode do toga da pas više ne zna ni za šta drugo sem da jedini ostane živ. On

kada se nađe i van ringa sam sa drugim psima, ubija ih. Druga aktuelna tema je zlostavljanje

žena koje uprkos batinama ćute i nastavljaju da budu žrtve. Ovaj odnos ilustruju Susana i

Ramiro. Upravo jer se bavi aktuelnim problemima ovaj film doživeo je veliki uspeh i njegova

popularnost je sasvim razumljiva.

Drugi vid pokušaja da se utiče na svest gledalaca i dozu angažovanosti možemo uočiti u

Crvenom svitanju koji prikazuje studentske proteste i masakr sa tačke gledišta studenata i

njihovih porodica. Oni žele promene koje vlasti uporno odbijaju, mladi su, puni entuzijazma i

spremni na pobunu. Svaka revolucija je prihvatljivo rešenje za njih međutim vlada se bavi

organizacijom Olimpijskih igara a njihove problema ostavlja po strani. Kada protest postane

Page 18: Španska kinematografija - rad

masivan način na koji se sve rešava je oružje. Vlada je rezultate sukoba predstavila daleko manje

tragičnim19, dok su negde i čitave porodice stradale kao što je prikazano u filmu. Ovim uvidom u

ono što se zapravo dogodilo režiser nam poručuje da ne verujemo medijima, vlastima, ili bar ne

dok pre toga malo i sami ne razmislimo.

● LEKSIKON ŠPANSKE KINEMATOGRAFIJE ●

Abril, Victoria (1959 - ) – španska glumica i plesačica koja je slavu dostigla svojom ulogom u

filmu Veži me (Átame). Poznata je i po ulogama u Almodovarovim filmovima: La ley del deseo

19 http://www.vijesti.me/olimpijske-igre/meksiko-siti-1968-clanak-84469

Page 19: Španska kinematografija - rad

(1986), Tacones lejanos (1991) i Kika (1993). Dobitnica je mnogih nagrada, od kojih su

najprestižnije nagrada Goja i Zlatni medved.

actor de doblaje – dubler

Almodóvar, Pedro (1949 - ) – španski režiser, tekstopisac i producent. Teme koje najčešće

obrađuje su strast, porodica i identitet. Sa svojim mlađim bratom osnovao je produkcijsku kuću

El Deseo S.A.20 Nagrade je osvajao na Filmskom festivalu u Kanu i Berlinu i nagrade Goja i

Oskar. Njegovi najpoznatiji filmovi su ¿Qué he hecho yo para merecer esto? (1985), Átame

(1989), Todo sobre mi madre (1998), Hable con ella (2001), Carne trémula (1997), Tacones

lejanos (1991), La mala educación (2004).

Amenábar, Alejandro (1972 - ) – Čileanac, ali u Madridu živi od 1973. godine. Autor je mnogih

kratkometražnih i dugometražnih filmova. Njegov najuspešniji film je definitivno Tesis, koji je

osvojio čak 7 nagrada Goja. Stvorio je filmske hitove poput Abre los ojos (1997), Mar adentro

(2004), Los Otros (2001), Agora (2009).

Aranda, Visente (1926 - ) – obrađivao je književna dela i istinite događaje i u brojnim filmovima

prikazivao stvarnost Španije. Njegovi filmovi obiluju erotskim scenama. Dobitnik je Nacionalne

nagrade za kinematografiju 1988. Njegovi najpoznatiji filmovi su Cambio de sexo (1976),

Amantes (1991), Juana la Loca (2001), Libertarias (1996) .

Banderas, Antonio (1960 - ) – španski glumac koji se istakao glumeći u holivudskim filmovima

kao što su Evita, Intervju sa vampirom, Desperado, Zoro. Proslavio se osamdesetih godina

glumeći u filmovima Pedra Almodovara. Ključnu ulogu je ostvario kao Riki u filmu Veži me.

Bardem, Javier (1969 - ) - pet puta je nagrađivan nagradom Goja za najboljeg glumca, a

proslavio se ulogom u filmu Jamón, jamón. Nakon tog filma igrao je u filmovima Mar adentro,

Sin noticias de Dios, Carne trémula, Huevos de Oro, No es país para viejos. U braku je sa

Penelope Kruz.

Berlanga, Luis García (1921 – 2010) – španski reditelj i scenarista koji se borio u Španskom

građanskom ratu. Ostao upamćen po filmu Dobrodošli Gospodine Maršal (1953). Učestvovao je

u Razgovorima u Salamanki 1955. godine.

Buñuel, Luis (1900 – 1983) – otac filmskog nadrealizma. Bio prijatelj sa slikarom Salvadorom

Dalijem i pesnikom Federikom Garsija Lorkom. Zajedno sa Dalijem je napisao scenario i snimio

20 Migel Huan Pajan, op.cit. str. 17.

Page 20: Španska kinematografija - rad

šesnaestominutni film Andaluzijski pas. Njegov sledeći film Zlatno doba predstavlja otvoren

napad na katolicizam. Usledili su filmovi Zemlja bez hleba (1933), Nazaren (1959), Viridijana

(1961), Tristana (1970).

cámara cinematográfica – filmska kamera

Cámara, Javier (1967 - ) – postao poznat po ulozi u TV seriji 7 vidas, a zatim i u filmu Pedra

Almodovara Hable con ella. Igrao je uloge u filmovima Torremolinos 73, Torrente, el brazo

tonto de la ley, ¿Para qué sirve un oso? .

Chávarri, Jaime (1943 - ) – španski glumac, scenarista i režiser. Snimio filmove Besos para

todos (2000), Las cosas del querer (1989), i Las bicicletas son para el verano (1984).

ciencia ficción – naučna fantastika

cine – bioskop

cineasta – sineasta, filmski radnik, producent, glumac

cine de aventuras – avanturistički film

cine de terror - horor

cine épico – epski film

cine erótico – erotski film

cine histórico – istorijski film

cine infantil – filmovi za decu

cine mudo – nemi film

cine musical – mjuzikl

cine sonoro – zvuči film

cinematografía – kinematografija

claqueta – klapa

comedia – komedija

coproducción – koprodukcija, zajednička saradnja dve zemlje na snimanju jednog filma

cortometraje – kratkometražni film

Cruz, Penélope (1974 - ) – španska glumica koja je svoju karijeru započela sa svega 18 godina

ulogom u filmu Jamón, jamón. Dobitnica je Oskara za najbolju sporednu ulogu u filmu Ljubav u

Barseloni i time je postala prva Španjolka koja je dobila ovu nagradu i prva španska glumica

koja je dobila svoju zvezdu na „Holivudskoj stazi slavnih“.

Page 21: Španska kinematografija - rad

Cuerda, José Luis (1947 - ) - španski režiser sa preko 15 filmskih ostvarenja, od kojih je

najpoznatiji film La lengua de las Mariposas (1999).

Chávarri, Jaime (1943 - ) – režiser rodom iz Madrida. Njegovi filmovi bave se represijom,

homoseksualnošću, incestom, muzikom. Neki od njegovih filmskih dostignuća su Pastel de

sangre (1971), Los viajes escolares (1974), Las cosas del querer (1989), Vampiros lesbos (1971).

Chomón, Segundo ( 1871 - 1929 ) – jedan od prvih španskih režisera, preteča Bunjuela. Jedan

od njegovih poznatijih filmova je El hotel eléctrico.

de la Iglesia, Álex (1965. - ) – reditelj, scenarista i producent španske kinematografije. Dobitnik

je brojnih Goja nagrada, a najpoznatiji filmovi su mu: El día de la bestia (1995), La comunidad

(2000) i Perdita Durango (1997)

del Sol, Laura (1961 - ) – španska flamenko igračica i glumica , posebno poznata po glavnoj

ulozi u filmu Carmen, Karlosa Saure. Takođe je glumila u filovima El amor brujo, El Rey

pasmado, II Camorrista.

de Palma, Rossy ( 1964 - ) – jedna od muza Pedra Almodovara, glumilla u filmovima kao što su

Mujeres al borde de un ataque de nervios, ¡Átame!, La flor de mi secreto, Kika, Los abrazos

rotos.

dibujos animados – crtani filmovi

director de escena – direktor, reditelj

documental – dokumentarac

drama - drama

Dueñas , Lola (1971 - ) – dobitnica nagrade za najbolju glumicu 2006. godine za ulogu u filmu

Volver na Festivalu u Kanu. Njeni filmovi su Mar adentro, Hable con ella, Yo también, Los

abrazos rotos.

Duran, Biel (1984 - ) – mladi španski glumac koji je kao dečak debitovao u filmu Bigasa Lune

La Teta i la luna. Poznat je po ulozi u seriji La chica de ayer.

efectos especiales – specijalni efekti

enfocar – fokusirati, zumirati, približiti

ensayo – proba

Page 22: Španska kinematografija - rad

Escuela de Barcelona – pokret koji je nastao u Barseloni između 1967. i 1968, a koji na određen

način predstavlja katalonski ekvivalent madridskom novom španskom filmu.

estudio cinematográfico – filmski studio

éxito de taquilla - blokbaster

Forqué, Verónica (1955 - ) – glumica, deo je filmske porodice Forke. Sarađivala je sa mnogim

španskim režiserima, među kojima su Pedro Almodovar i Fernando Trueba. Dobitnica nagrade

Goja za najbolju žensku ulogu u filmu Kika.

Franco, Ricardo (1949 – 1998) – režiser, scenarista, glumac i producent. Proslavio se filmom

Pascual Duarte. Devedesetih Za film La buena estrella (1997) osvojio je pet nagrada Goja.

Gades, Antonio (1936 - 2004) –veliki španski igrač i koreograf koji svoj veliki doprinos dao

trilogiji o flamenku Karlosa Saure Carmen, Bodas de sangre i El amor brujo.

género – žanr

Gómez, Fernando Fernán (1921 – 2007) - španski glumac i reditelj. Rodom je iz Argentine, ali

čitav svoj život provodi u Španiji. Igrao je u preko 200 filmova, a režirao dvadesetak.

Najefektnije uloge igrao je u filmovima Todo sobre mi madre, La lengua de las Mariposas, Los

ladrones van a la oficina, Belle Époque.

Gómez, José Luis (1940 - ) – glumac i pozorišni reditelj poreklom iz Andaluzije. Dobitnik

nagrade za najbolju mušku ulogu u filmu Pascual Duarte na Festivalu u Kanu. Pored ovog, igrao

je i u filmovima Los abrazos rotos, El séptimo día, Beltenebros.

guión - scenario

guionista – scenarista

Homar, Lluís (1957 - ) – glumac i pozorišni režiser. Glumio je glavnu ulogu u Almodovarovom

filmu Los abrazos rotos (2009.).

iluminación – osvetljenje, rasveta

jirafa – posebna vrsta mikrofona koja se nalazi na kraju dugačkog metalnog štapa

largometraje – dugometražni film , film koji traje više od 60 minuta

lente – objektiv

Page 23: Španska kinematografija - rad

Lozano, Manuel (1990 - ) – mladi španski glumac koji je sa devet godina debitovao u filmu La

lengua de las Mariposas. Uloga u ovom filmu donela mu je prestižnu nagradu Goja. Protagonista

filma Lázaro de Tormes.

Luna, Bigas (1946 - 2013) – španski reditelj i autor autor filmova koji spadaju u takozvanu

Iberijsku trilogiju: Jamón, jamón (1992), Huevos de Oro (1993), La teta y la luna (1994).

maquillador – šminker

Martínez, Fele (1975 - ) – glumačku karijeru započeo je ulogom u filmu Alehandra Amenabara

Tesis za koji je dobio nagradu Goja za najboljeg novog glumca. Ostali filmovi u kojima je igrao

su Abre Los Ojos, Los amantes de Círculo Polar, La mala educación.

Maura, Carmen (1945 - ) – španska glumica sa karijerom od 6 decenija proslavila se saradnjom

sa režiserom Pedrom Almodovarom koji je smatra svojom muzom. Njena brojna ostvarenja su

¿Qué he hecho yo para merecer esto?, Mujeres al borde de un ataque de nervios, iAy, Carmela!,

Volver, La comunidad, Entre tinieblas. Dobitnica je mnogih nagrada, a dobila je nagrade Goja

više od bilo koje druge španske glumice.

Medem, Julio (1958 - ) - španski pisac i reditelj iz Baskije. Osvojio nagradu Goja sa svojim

prvim dugometražnim filmom Vacas (1992). Autor je filmova Lucía y el sexo (2001), Los

amantes del Círculo Polar (1998), La ardilla roja (1993).

montaje – montaža

La Movida madrileña - pokret koji je nastao tokom tranzicije i trajao sve do kraja osamdesetih

godina prošlog veka. Almodovar je jedna od ikona movide. Treba istaći i Fernanda Truebu.

Teme filmova su homoseksualnost, neobuzdane strasti, prostitucija, droga, itd.

Muñoz, Amparo (1954 – 2011) – glumica koja je 1974. godine postala prva i jedina Španjolka

koja je ponela titulu Mis Univerzuma. Glumila je Nataliju u komediji Mamá cumple cien aňos.

Nuevo Cine Español – termin Novi španski film obuhvata filmove nastale u periodu od pedesetih

do osamdesetih godina. Podeljen je na tri faze razvoja. Prva faza se odnosi na prve filmove

Berlange i Bardema i Razgovore u Salamanki, druga na povećanu proizvodnju sofisticiranih

umetničkih filmova, a u trećoj počinju da stvaraju Hajme Ćavari, Visente Aranda, Bigas Luna i

Rikardo Franko.

Pajares, Andrés (1940 - ) - španski glumac poznat po ulozi u Saurinom filmu iAy, Carmela!.

Page 24: Španska kinematografija - rad

Paredes, Marisa (1946 - ) – glumica. Bila je predsednica Španske filmske akademije. Glumila je

u filmovima Todo sobre mi madre, La flor de mi secreto, El espinazo del diablo, Tacones lejanos

i Beninijevom filmu Život je lep.

película – film

película de miedo – film strave i užasa

Peña, Candela (1973 - ) – španska glumica. Osvojila je nagradu Goja za ulogu u filmu Te doy

mis ojos. Takođe se ističe ulogom u Almodovarovom filmu Todo sobre mi madre.

personaje – lik

productor ejecutivo – izvršni producent

Premios Goya – najbitnija španska nagrada na polju filmske umetnosti. Ova nagrada se dodeljuje

na godišnjem nivou, od 1987. godine svakog januara za prošlogodišnje ostvarenje. Smatra se

španskim ekvivalentom Oskara.

Resines, Antonio (1954 - ) – španski glumac. Godine 1980. prvi put se pojavljuje u Truebinom

filmu Ópera prima. Publika ga najviše doživljava kao glumca za komedije, mada je svojim

ulogama u filmovima La buena estrella i La niňa de tus ojos pokazao da se odlično nalazi i u

drami. Domaćoj publici je poznat kao Dijego u Porodici Serano.

Rey, Fernando (1917 – 1994) – glumac koji je dosta radio sa Bunjuelom koji ga je učinio

popularnim i van granica Španije. Glumio je Don Hajmea u filmu Viridiana i Don Lopea u

Tristani.

rodar – snimati

Rueda, Belén (1965 - ) - španska glumica najpoznatija po seriji Porodica Serano (Lusija),

međutim pojavljuje se i u filmovima Mar adentro, El orfanato, Los ojos de Julia.

Sanz, Jorge (1969 - ) – glumac koji se proslavio osamdesetih godina igrajući u filmovima

Amantes (Visente Aranda), Belle Époque i El aňo de las luces (Fernando Trueba).

Saura, Carlos (1932 - ) – španski reditelj, pisac. Inspirisan muzikom, koja je njegova velika

strast, stvara trilogiju o flamenku Bodas de sangre (1981), Carmen (1983) i Tango (1998). Pored

ovih, autor je velikih filmskih hitova Mamá cumple cien aňos, La caza, Cría cuervos, Pajarico i

mnogih drugih.

sincronización – sinhronizacija

Segura, Santiago (1965 - ) – režirao je i glumio u filmu Torrente, el brazo tonto de la ley (1998)

nakon kojeg je snimio još tri nastavka, a takođe je imao ulogu u filmu El día de la bestia.

Page 25: Španska kinematografija - rad

Solís, Gabino Diego (1966 - ) – španski glumac, poznat po ulogama u filmovima Las bicicletas

son para el verano, ¡Ay, Carmela!, El rey pasmado, Belle époque i Torrente, el brazo tonto de la

ley.

Trueba, Fernando (1955 - ) – španski scenarista, reditelj, i producent. Takođe je radio kao

filmski kritičar jedno vreme. Poznat je po filmovima: El año de las luces, Belle époque i La niña

de tus ojos.

Uribe, Imanol (1950 - ) – španski reditelj i scenarista. Poznat po filmovima El rey pasmado i La

muerte de Mikel, Días contados, Bwana.

Verdú, Maribel (1970 - ) – španska glumica koja je engleskom govornom području poznata po

ulozi u filmu I tvoja mama takođe (Y tu mamá también). U Španiji je poznata po ulogama u

filmovima Zlatna jaja, Zlatno doba, Srećna zvezda.

Bibliografija

Page 26: Španska kinematografija - rad

1. Markuš, Saša, ,,Savremeni španski film: od početka tranzicije ka kinematografiji pluralizmaʼʼ

in: Huan Migel Pajan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog Jelena Petrović. Beograd,

Clio, 2004, 177-187. str.

2. Nikolić, Vojislav, Rečnik špansko-srpski; srpsko-španski, Beograd, Jasen, 2005.

3. Pajan, Migel Huan, Savremeni španski film. Prevela sa španskog: Jelena Petrović, Beograd,

Clio, 2004, 13-176. str.

4. Soldatić, Dalibor, „Film“ in: Dalibor Soldatić i Željko Donić, Svet hispanistike, Beograd,

Zavod za udžbenike, 2011, 281-299. str.

Sajtografija:

1. http://www.enclavedecine.com/2010/03/viridiana-1961-de-luis-bunuel.html (13.6.2013.)

2. http://www.imdb.com/ (10.6.2013.)

3. http://literaturaiesalagon.wikispaces.com/Realismo+fant%C3%A1stico (16.6.2013.)

4. http://transserbia.org/tekstovi-mainmenu-41/40-pol-i-rod-se-razlikuju-polni-i-rodni-identitet-

nisu-isto (18.6.2013.)

5. http://www.vijesti.me/olimpijske-igre/meksiko-siti-1968-clanak-84469 (18.6.2013.)