SOCIOLOŠKO ODREĐENJE POJMA RELIGIJE

Jedni ističu da je religiju nemoguće definirati, jer ju je nemoguće promatrati kao empirisku stvarnost. Drugi ukazuju na vjeerovanje, sveto, simbole, učenje, vođe, obrede itd. Religija je oblik čovjekove kulturne djelatnosti i spada u oblast culture. Religjia jeste kultura, ali se bitno razlikuju kulturni i religijski identitet. Religija je stvar želja nastojanja, čovjekovih težnji za prijatnim osjećanjima, za onim što se nema (a želi se imati). Sociolozi religiju određuju kao grupni fenomen. Oko religijskih ideja uvijek se formiraju grupe koji se od ostalih grupa razlikuju po uskoj religijskoj pripadnosti njihovih članova. Religija je vjerovanje u nadnaravno i sveto, izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima o kojima skrbe religijske organizacije i religijsko vođstvo i koje sljedbenike date religije opskrubljuju moralnim definicijama!Postoji nekoliko elemenata koji su bitni za određenje religije i to: 1.Vjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno; 2. Vjerovanje u sveto; 3. Razvijen sustav vjerovanja, običaja I obreda; 4. Postojanje simbola; 5. Postojanje rituala, molitva, običaja, norma ponašanja; 6. Postojanje religijskog vodstva; 7. Odnos prema društvenom svijetuVjerovanje u nadnaravno ili vrhunaravno- Nadnaravno definirano sa raznim intelektualnim apstrakcijama, nije jednoznačno u svim religijama. Različiti ljudi, različito definiraju Nadnaravno. Ono predstavlja osobno iskustvo svakog čovjeka I svaki ga čovjek različito doživljava. Za Dirkema pojam koji je karakterističan za sve što je religijsko jeste pojam Nadnaravnog. Bog ne mora biti prisutan u religijskom iskustvu vjernika. Vjeruje se da je Nadnaravno zainteresirano za čovjeka i da čovjek može uticati na njega. Postoje simbolička sredstava komunikacije s Nadnaravnim kao što su: obožavanje, molitva, obredi, žrtvovanje. Za Nadnaravno povezan je određeni sustav normi, a to podrazumjeva religijske spoznaje koja može biti u domenu racionalnog ( ideja o Bogu, raju, svecima) u domenu emocionalnog ( religijskim osjećanjima, raspoloženja ) u domeni voljnog ( religijski motiv težnje ). Postoji religijska spoznaje koja se dijeli na teološku ( postoji određeni sustav shvaćanja, ona je apstraktna ) i obična fragmentarna ( ne raspolaže s mnogo teodicejskih dokaza o Božijoj postojanosti).Pojam svetog- Sveto je ono što označava specifičnost religije. Sveto bez Nadnaravnog ne postoji i obrnuto. Po Dirkemu, sveto, koje private ljudi, odlikuje odvajanje od profanog ono predhodi religiji kao reguali društva. Sveto je ono ( npr.kod Židova ) što Bog odvaja od čovjeka. Sveto se razlikuje od svetovnog. Kur’an je za muslimane sveta knjiga koju žena, kad ima mjesečnicu ne smije dodirnuti. Za rimokatolike, prostetante, pravoslavlje- to je knjiga koja ima određenu kulturnu vrijednost. Križ ili krst je za rimokatolike i pravoslavce sveti symbol bez kojeg se ne može obaviti nijedan obred. Djeca, koja pripadaju rimokatolicima i pravoslavcima, kao sastavni dio obiteljske structure ulaze u zajednicu boredom krštenja, krštenje se obavlja svetom vodom. Milanesi ističe da je pojam svetog nastao tabuizacijom koju karakterizira odnos religijske grupe prema objektu predmetu koje ima simboličko značenje. Suprotno svetom, Profano je stanje u kome se svijet pokušava shvatiti bez nečeg radikalno drugačijeg, Nadnaravnog. Sakralno i svjetovno su način doživljavanja svetog i izražavanje vjerovanja. Svjetovni način odnos spram Nadnaravnog isključuje divljanje prema njemu. Uz pojam svetovnog vezan je pojam sekularnog koji, raznim pritiscima, religijskog društva potiskuje. Sekularno je reakcija na sekularne obrasce ponašanja, a i suptom krize religije. Razlika između svetog i nesvetog nije fizičke već simboličke prirode. Simbol je znak koji otkriva da je nešto sveto. Sveto može ujedinjavati zajednicu a I narušavati utemeljene modele ponašanja.Razvijen sustav vjerovanja običaja i obreda- Vjerovanja su najčešće iznesena u pisanim religijskim autoritetima ( Biblija, Talmud i Kur’an ). Čovjek se najviše osjeća religioznim kad sudjeluje u običajima i obredima. Tad jača njagova religioznost. Religija se učvršćuje putem obitelji, religijskih zajednica, ali i običaja i obreda. Religijski običaji su ustanovljan način ponašanja vjernika u davnim uslovima koji se smatraju obaveznim. Oni se sporo mijenjaju. Mogu biti lokalnog i univerzalnog karaktera. Najviše religijskih običaja vezano je za biološke promjene ( rađanje, vjenčanje, smrt i sl. ). Religijski obredi su ustaljen način ponašanja, slični religijskim običajima kojima se ukazuje odnos prema Nadnaravnom i svetom. Snkcionirani su pisanim religijskim autoritetima. To su simboličke radnje koje se vrše po prihvaćenim pravilimakroz koje se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećanja, pomoć koga se želi uticati na Nadnaravno. Obredi se obavljaju prema tačno utvrđenim pravilima: tu spada: klanjanja, molitva, sjadanje ili stajanje, pijenje ili jedenje, prinošenje žrtve, pjesme. Muzika u svim religijama ima svoje mjesto, posebna pažanja se posvećuje pjevanju veda, u sikhističkom Zlatnom hramu od 24 do 22 sata se čuje muzika, jedino u Džaniizmu nije dozvoljena muzika. Obredi jačaju unutarnju koheziju grupe, jačaju osjećaji zajedništva, potvrđuju prihvaćanje istih vrijednosti. Obredi mogu biti usmjereni prema Nadnaravnom ( misa ), prema

1

prirodi ( zaštita od suše, polpave,… ), prema životnom ciklusu. Obredi čišćenja mogu biti povezani za rađanja, sklapljanje braka, pokop. Može biti ritualno pranje ( uzimanje abdesta ), post kao vid čišćenja, sexualna suzdržljivost, zavjet šutnja i izoliranosti. Obred pročišćenja podrazumjeva da postoji granica između čistog i nečistog. Pogrebni obred mogu se obaviti prije, za vrijeme i nakon pogreba. Njihove karakteristike ovise o odnosu prema smrti, zagrobnom životu i umrlom datoj religijskoj tradiciji. Sadržaj pogrebnog obreda ovisi o društvenom položaju umrlog. Pogrebi nam mogu otkriti ekonomske, statusne, običajne i etničke odnose ljudi u datoj sredini. Smrt ima značajnu funkciju u svim religijama. Tomas Lukman je svrstava u temeljna iskustva ljudskog života koja ne mimoilaze ni jednog čovjeka bez obzira na imovinski status. Kod Konfucijanaca žalost za roditeljima traje 3 godine, za to vrijeme članovi porodice nose posebnu odjeću, ne uživaju u dobrim stvarima koje jedu, ne dive se glazbi. Kineski budhisti imaju i običaj paljenja novca u ritaualu sprovoda, da na onom svijetu ništa ne bi nedostajalo roditeljima, a tradicionalna praksa je bivala da se tijelo pokopa nakon 3 mjeseca. Obredi mogu biti osobni I obredi zajednice s obzirom na funkciju mogu biti: obredi očuvanja moralnog poretka, nekad obredi mogu biti obredi odvajanja u kojima subjekat obreda ukljanja svoj raniji socijalni status ili prelazi iz profenog u sveto, iz vjernika u religijskog vođu iz dječasštva u zrelo doba. Sadržai obreda može biti određen predstavnicima o Nadnaravnom i njihovom funkcioniranju u svijetu koji su najčešće date u pisanim religijskim autoritetima. Subjekat u obredu može biti pojedinac ( osobna molitva ) ili grupna ( ako je riječ o obrednom skupu ). Hramovi ( sa svojom arhitekturom i strukturom ) ikone, glazba, križ, svećeničko odjelo spadaju u sredstva obredne djelatnosti. Mjesni hram je mnogrmna bio ( a i danas je ) centar okupljanja, komunikacije i razmjene informacija. Tu se razvija socijalna solidarnost, prikupljaju pomoći za blagdane, siromašne i sl. Nemaju svi isti odnos prema hramu. Za budiste dolazak u hrma nije obavezan kao za kršćane nedjeljom i Židove subotom. Muslimani mogu ulaziti u crkvu I katolici u džamiju, ali ulazak nekog ko ne pripada hindusima, u hinduistički hram smatra se uvredom.Postojanje simbola- Simboli se koriste za objedinjavanje grupe, jačanje njenog identiteta i kohezije. Simboli su sastavni dio svake religije i vidljivi znak pripadnosti nekoj od religija. Oni podrazumijevaju upotrebu riječi, radnji, obreda I glazbe. Davidov znak je simbol židovske religije, križ ili krst je symbol kršćana, polumjesec simbol Islama. Sadržaj simbola može se mjenjati. Simboli integriraju pojedinca u zajednicu. Svako njihovo oskrsnuće ili napadanje izaziva grupni I pojedinačni otpor vjernika te treba biti tolerantan.Postojanje rituala, običaja, molitvi i normi ponašanja- Dirkem smatra da preko učenja i obreda religije, svi oni koji ih se pridržavaju ujedinjuju se u moralnu zajednicu ( Crkvena ili religijska ). Religijske zajednice čine različiti ljudi koji moraju prihvatiti koncenzus oko osnovnih pravila ponašanja. Vremenom one postaju instuticionalizirane religijske grupe koje se bave zadovoljavanjem religijskih potreba i funkcija. Religijske zajednice razvijaju osjećaj identifikacije, pripadnosti. Unutar religijeske zajednice postoje brojne razlike: između vjernika i religijskih vođa između redovnika i svjetovnjaka. Članstvo unutra religijske zajednice može biti stvar vlastitte odluke, mada ne mora, može se steći rađanjem ili ako pripadamo nekoj kasti. Postoji više tipova pripadnosti: pristalica, pobožni, suradnici, periferni, rabni ideferentni nacionalni članovi. Najniži tip religijskih zajednica je župa, džemat, pardnija. To je vrsta religijske općine, ona predstavlja zajednicu lajka koja se izdražava zakladama, darovima, poklonima. Zajednička karakteristika i imana i svećenika je da vode računa o potrebama laika i o održavanju i propagiranju pripadništva.Postojanje religijskog vodstava- Svaka religijska zajednica postiže dogovor o vođi i određenje dosek njihove uloge. Zajednica vjernika prihvata vođu jer se osvjedočila u njihove čudesne moći. Najveći status ima vođa zajednice, što je veći status voeća je i moć vođe.Odnos prema društvenom svijetu- Religija nije samo odnos prema Nadnaravnom već i odnos prema društvenom životu. Zato se grupa opskrbljuje sa ćudorednim ili moralnim definicijama. Religiju bismo sociološki mogli odrediti kao vjerovanje u Nadnaravno i sveto izraženo religijskim običajima, obredima i simbolima. Za Dirkema religija je čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji sve svoje pristalice sjedinjavaju u istu moralnu zajednicu zvanu crkva. P. Talcot za određenje pojma religije uzima kao bitno vjerovanje u nadnaravno, simbole, zajednicu, objekte, kategoriju svetog, morlane vrijednosti koje nude ljudima.Definicija religije sadrži tri člana: 1. teorijesko uvjerenje čovjeka u postojanje nadprirodnog svijeta; 2. teorijsko uvjerenje čovjeka u mogućnost odnosa između nadprirodnog i prirodnog svijeta koji je za njega konstantan; 3. čovjekovo faktičko uspostavljanje odnosa s nadprirodnim svijetom.

2

Vuk Pavićević- religija je organizirani skup vjerovanja, simbola, kulturnih radnji i moralnih propisa vezanih za ideju ili zamisao oovostranom biću. Bronislav Lorenco- religija znači odnos čovjeka prema jednoj tajanstvenoj, nevidljivoj realnosti prema Bogu. Religija znači vezu čovjeka sa nevidljivim, tajanstvenim nadsvjetom.Jedan od prvih oblika religijske svijesti je bio totemizam. Totemizam je obožavanje totema, skup obaveza, propisa, zabrana koji se odnose na totema. Vjerovalo se da određena grupa ljudi, klan, void porijeklo od životinje ili biljke. Riječ totem je prvi put spomenut 1791. godine, a to je simbol, znak predpostavljanja rada i on se mora poštovati. Totem je vezan za klan i teritorijalno važi onoliko koliko se prostire teorija klana. On odgovara društvu na osnovu stupnju razvoja kada je najveća društvna zajednica klan. Totem je bilo zabranjeno ubijati, jesti njegovo meso, držalo se njegovo ime u tajnosti. Animizam je vjerovanje u postojanje nematerijalnih snaga i mogućnost čovjekova općenja o njima. Za pojavu animizma vezano je vjerovanje u postojanje duhova, duše koji mogu egzistirati van materijalnog svijeta. Teizam podrazumjeva se pozitivni stav pojedinca prema religiji njeno prihvaćanje. Za teizam je vezan i pojam autropomorfizam, tj.prenošenje svog oblika, svojstva i sposobnosti na vanjsku raven i nadnaravna bića. Teizam djelomo na: 1. politeizam- vjerovanje u više Bogova; 2. monoteizam- vjerovanje u jednog Boga.Religioznost, pobožnost je subjektivno osjećanje pojedinca prema religijskom modelima, načinu ponašanja. Religioznošću smatramo osobno osjećanje kod vjernika koje se temelji na religijskom načinu ponašanja i vjerovanja u nadnaravna bića I njihovu moć. Svojstvo pojedinca kojima on izražava svoju religijsku usmjerenost. Religioznost je najaktivniji osjećaj kod građanina, njegova unutarnja potreba da vjeruje u postojanje nadnaravnog bića. Postoji aktivna, pasivna, subjektivna i objektivna religioznost. Vjera religija se često zanjenjuje s pojmom vjere, no svaka vjera ne mora biti religija. Na vjeru se gleda kao na osobni duhovni život, unutarnji doživljaj svijeta.

KONTRAVERZIJE O KORIJENIMA RELIGIJESociolog polazi od činjenice da ona postoji ( religija ) i da je njeno postojanje povezano s društvenim odnosima. Sociologijska literature pruža kontraverzna mišljenja o korijenima religije. Mnogi čimbenici utiču na nastanak religije počevši od gospodarskih, političkih, pravnih, pa sve do socijalne structure stanovništva. Postoji nekoliko kontravezija o korijenima religije i to: 1. Teološka koncepcija; 2. Naturalistička koncepcija; 3. Politička koncepcija; 4. Prosvjetiteljska koncepcija; 5. Psihologijska koncepcija; 6. Religija kao društveni proizvod.Teološka koncepcija- Sljedbenici monoteističkih religija odgovaraju na ovo pitanje da je Bog tvorac religije. Bog je stvorio čovjeka, odredio neke modele ponašanja, moralna načela itd. Religija je nešto podređeno čovjeku, ona je bila i bit’ će pratilac, svojstvena jesamo čovjeku. Ljudi mogu napustiti religiju.Naturalistička koncepcija- polazi od toga das u religiju izazvale sile prirode pred kojima je čovjek osjećao strah i užas. Polaze od ljudske interakcije s prirodom kao izvorom religije. Religija je nastala kao kultura ljudi u svijetu u kojem su živjeli. Nisu mogli objasniti događaje u prirodi pa su tragali za njihovim uzorkom. Vjerovalo se da je uzorak nadprirPolitička koncepcija- Vjerovalo se das u religiju izmislili svećenici i vladari da bi lakše vladali širokim masama obećavajući im bolji život na onom svijetu. Ovu hipotezu zastupao je Sokratov učenik Kritija Kritari nalazi kritički zaključak o religiji i marksizmu. To znači da je religija kolektivna obmana a obmanuti narod nije jednostavno.Prosvjetiteljska koncepcija- Religija je rezultat neznanja, niskog stupnja obrazovanja i kulture stanovništva. Ona se svodi na zabludu , besmislicu i obmanu. Nemoguće je moglo biti uzorak nastanka prvih religijskih vjerovanja. Sadržaj religija je duboku ukorijen u ljudskom životu, on izrasta iz životnih potreba.Psihologijska koncepcija- Religija ukazuje na njene psihologijske korijene koji su dugo zanemareni u sociologiji religije. Rodno mjesto religije traži se u emocionalno ljudskim potrebama koje su rezultat opasnosti, nesigurnosti, bolesti, nesreće, smrti. Po ovoj koncepciji u religiji su se izražavali događaji u prirodi koji su izazvale strah i frustracije. Ukazivalo se na strah od smrti i onog poslije nepoznatog poslije smrti kao izvor religije. Religija se tako javlja kao lijek pri pomisli na smrt i živi od smrti ljudi. Na ovo ukazuje i marksizam, da je jedan i korijen od religija strah od smrti. Smrt je bila i momenat života i njegov nužni ishod.

3

Smrt sama po sebi je prosta mehanička pojava. Rezultat je čovjekove povrede ili nepridržavanja Božijih zapovjedi. Psihologijska koncepcija ukazuje kako religija pruža regulirajuću funkciju potrebu čovjeku. Religija kao društveni proizvod- Religiju kao društveni proizvod smatraju sociolozi marksističke orijentacije. Sociologijska teorija stavlja akcenat na društveni kontekst u kojem religija postoji. Neni korijeni traže se u načinu proizvodnje društvenim protivječnostima. Rat, država kao sila iznad društva, politika nacija, razni konflikti mogu voditi religiju ili je učvrstiti. Weber ne prihvaća da je religija izraz materijalnih okolnosti i interesa društvenih grupa. Korijene religije trebamo tražiti u cjelokupnom unutardruštvenom autoganizmom. Religiju objašnjavamo vjekovnim čovjekovim socijalnim životom I njegovim djelovanjem.

RELIGIJA KAO GRUPNI FENOMEN

Nije smisao zatvoriti religioznost u sebe, u ja, jer onda nema zajednice, trebamo se otvoriti prema drugima i formirati grupu. GRUPE ( P. Sorokin ) mogu nastati na jednoj glavnoj vrijednosti. Takve su profesionalne, rodbinske i religijske. One mogu biti otvorene i zatvorene, takve su religijske. Za sociologa religija je primarni grupni fenomen. Religijske zajednice se otvaraju samo ako je naznačen određen broj vjernika, starokatolici- ako su nazočna najmanje 3 vjernika, država je moguća ako su nazočne 3 osobe ( muške ). GRUPA je potrebna da bi se održavali neki objedi. Religija je uvijek prakticirana u okviru određenje grupe, zajednice, formirane od strane neke tradicije. Njeno zasnivanje se nalazi u mikrodruštvenoj grupi – PORODICI. Ona djetetu daje oblik religije , određenje religijske pripadnosti, zajednica s kojom će biti identificiran. Kolektivni identitet je osjećaj religijske pripadnosti I solidarnosti nisko su rangirani u vrijednostima svake grupe. Sudjelovanje u obredima jača socijalna osjećanja, pomoću kojih se održava grupa. Na istom teritoriju na kojem žive različite religijske i konfesionalne grupe postoje različiti kalendari i konvencije. Religijsko iskustvo ne mora sadržavati iskustva vezana za Boga iz tradicionalnih religija. Civilna religija rezultat je modernizacije i sekularizacije. Pojam je uveo J.J. Rousseau, koji je govorio o građanskoj religiji u kojoj bi postojao pojam Boga, zagrobnog života i važila bi načela tolerancije. Poslije, pod ovim se podrazumjevalo obrede i vjerovanja koji su slični onim religijama. Neki pod civilnom religijom podrazumijevaju simbole, rituale i vrijednosti koje povezuju članove nekog društva. DRŽAVA je čist predmet obožavanja, obožavaju se njene vođe, vrijednosti, ona ima svoje rituale, blagdane, simbole. Nacionalni blagdan zastave, spomenici dali su znak slavljenja borbe, rata, herojske smrti. U središtu civilne religije mogu se naći i sloboda, odgovornost, ljudska prava, solidarnost. Svjetovna religija je društveni odnos prema objektu obrazovanja koji podrazumjeva bezgraničnu naklonost. U ovu religiju može se ubrajati fašizam, nacionalizam, komunizam, internacionalizam. Svjetovna religija ima ono što je dppušteno i ono što je zabranjeno, ono što je moralno i nemoralno. Dalje, ima svoja sveta mjesta u koja se hodočasti, ima svoje obrede. Ima blagdane, npr,dan boraca. Trajanje svjetovne religije može biti do smrti vođe, do okončenja ekstremnog nacionalizma, fašizma itd. Na evropskom tlu, povodi se pod kultom nacije, građanski i laički kult. Rituali se svode na slavljenje utemeljenja nacije na spomen svetim žrtvama za naciju itd.

POVRATAK RELIGIJAMA

Početak 21 stoljeća izazvalo je vraćanje religiji i preko koje se postaje politički aktivan. Biti religiozan znači biti politički aktivan. Razne pojave utiču na povratak religija i konfesija, jedna od njih je: niz ustaknutih religijskih vođa postaju sudionici društvenih i političkih promjena. Povratak religijama, na Balkanu, bio je povezan s određenim političkim manipulacijama. Povratak k religijama sastavljen je u funkciji održavanja nacionalnih identiteta. U prvoj polovici 20 stoljeća intelektualci su vjerovali da će modernizacija društva voditi nestanku religija. Taj optimizam zasnivali su učenjaci da je modernizacija ostavila vidljivih tragova na religiji: 1. broj onih koji vjeruju i participacija u obredima je bio smanjen;: 2. religijske zajednice su bile dovedene u situaciju da se moraju prilagođavati novim oklonostima.Razvijala se TEORIJA SEKULARIZACIJE, međutim, krajem 20 stoljeća pokazalo se da su te teorije bile neosnovane, ne utemeljene. Došlo je do novog buđenja religija. Cilj nije bio modernizirati kršćanstvo, islam, koliko kršćanizirati i islamizirati moderna društva. DESEKULARIZACIJA je postala odlika 20 stoljeća. Krajem 20 stoljeća za jedne je bio vraćanje k religijama, a za druge oživljavanje religije širom svijeta.Sociolozi, povratak k religijama, kao pokazatelje navode nove religijske pokrete, prodor religijskih elemenata u politiku, deprivatizaciju religije itd. U BiH povratak k religijama praćen je i potpomagan osobito izvana. Rat se želi iskoristiti za vraćanje tradiciji i vjeri kao putu pojedinačnog i kolektivnog spasa. Ratni uvjeti pogoduju

4

porastu religioznosti. Vraćanje religija i religijskih zajednica u javni život zadalo je njihovo vraćanje iz nevidljive u idljivu religiju.Obnova “naše” religije, podrazumjeva humanistički, građanski process, a obnova drugih je zapravo vraćanje unazad, process protiv historije. Religijsko transformiranje, pa povratak religijama mogu biti pomaknuti promjenama društvenog položaja. Povratak podrazumjeva pređeni odlazak, u ovom slučaju religije. Povratak k religijama desio se kroz izbijanje osobne religijoznosti u seru jevanosti i pojavu novih religijskih pokreta. Što se religija više manifestira u javnosti to su joj više priključivali iz osobnih razloga ili nekih drugih potreba i pojedinci koji objektivno tome ne pripadaju zbog upletenosti korijena u politiku, navelo je neke autore na ocju da i nije u pitanju revitalizacija i jačanje religija nego da je riječ o nacionalizmu. Nacionalizam je postao uzrok obnove religioznosti. Religiji i religijskoj zajednici se prilazi kao nacionalono politčkom integrativnom faktoru. Do buđenja religioznosti i religijske svijesti na balkanskom prostoru pa i u BiH, došlo je vrijeme buđenja i jačanja nacionalne svijesti. Iz stanja poželjne religioznosti ( socijalizam ) prešlo se u stanje “poželjne religioznosti” ( postsocijalističko društvo ) iz jevno nevidljive prešlo je u javno vidljivu religiju.Konfesionalnost je dobila ulogu vododjelnice, ne samo prema pripadnicima drugih religija i konfesija već i nacija. Vraćanje k religijama je istodobno process vraćanje religije u javni život. Povratak religije u javnost doprinjeli su događaji: npr.ratni konflikti. Konfesionalna zajednica postala je obilježije političke i idealoške legitimacije vladajućeg sustava. Rat je doino povećanje religioznosti, a na to upućuju: broj deklarativnih vjernika, oživljavanje vjerske prakse, povećanje utjecaja religije na svakodnevni život, povećan je kredibilitet religije i konfesije, njihova politička uloga nije više inerginalna. U ratnom konfliktu revitalizacija religije odvija se nužno s položajem religijskog i konfesionalnog s nacionalnim i obrnuto. Revitalizacija religije se ne može svesti samo na oživljavanje tradicionalne religije, već i na njen određeni politički uticaj. Ljudi su u socijalnoj bijedi, ali grade crkve, džamije. Za to uvijek ima novca, povećana je vjerska identifikacija, pa i pojava vjerskog fatalizma. Vjerska obnova je praćena i širenjem religija tamo gdje ih ranije nije bilo. Sociologijski indikatori povratka religije su: 1. veća participacija u religijskim aktivnostima (odlazak u crkvu/džamiju), post, molitva, slavljenje blagdana. 2. porsat publicistike religijskog sadržaja i naznačenosti religije i religijske zajednice o medijima. 3. naglašenje svoje religijske pripadnosti kroz način odjevanja, prehrane i isticanja religijskih simbola na sebi. 4. nastanak novih religijskih pokreta. 5. povratak religije u školama. 6. uvođenje religijske zajednice i institucija u politički život. 7. traženje oslonca od strane vlade i stavnika u religijskim zajednicama radi osobnog autoriteta, što dovodi do državne zloupotrebe religije i religijskih zajednicaDo povećanja religioznosti uvijek dolazi u razdoblju radiklane društvenekrize. Radikalne društvene krize narušavale su izvore identiteta, a religije opskrubljuje osjećaj identiteta. Oni koji su u ratu došli do urbane sredine trebaju emocionalnu, moralnu, a često i materijelnu potporu. Religijske zajednice su im to mogle priuštiti. Neki autori povratak religijama vezuju za pad socijalizma u kojem su mnogi izgubili religijsku samoidentifikaciju. U postsocijalističkim zemljama nije riječ samo o povratku k religijama već i o njenoj deprivatizaciji povratku u javni život. Povratak religijama odvijao se zajedno s etničkim i nacionalnim buđenjem. U nacionalnu, zora nacionalizma nije bila sumrak religije, u kojem bi ona bila odstranjena iz nacionalizma.

PREDMETI I ZADACI SOCIOLOGIJE RELIGIJE

Sociologija religije spada u posebne sociologije. Riječ je o znanstvenoj discipline koja proučava religiju znanstvenim metodama. Riječ je o neovisnoj discipline, koja empirijski i teorijski proučava religiju kao društveni fenomen. Religija je društvena pojava i kao takvu je proučava i sociologija religije. Nju zanima pojava religija, ona koju je moguće empirijski potvrditi. Sociolog ne istražuje vjeru, već religiju. Vjera je privatna stvar, a religija je društvena stvar.Predmet sociologije religije- ponašanje ljudi u odnosu na ono što nazivamo religijski, a koje je u vezi s njihovim socijalnim ponašanjem. Sociologija religije proučava uticaj društva na religiju i religiju na društvo, sociologija religiju proučava kao socijalni fenomen dovodeći je u vezu i objašnjavajući uz pomoć drugih društvenih pojava. Sociolog proučava uticaj religijske zajednice, religije i te promjene, na pojave i procese u društvu, kao i posljedice uticaja pojava i odnosa u društvu, društvenih struktura na religijsku zajednicu,

5

religiju i religioznost. Sociologija religije se bavi s društvenom uvjetovanošću položajem i ulogom religije i načinom sociološkog istraživanja religioznosti.Sociologija religije prilazi religiji- kao specifičnoj društvenoj pojavi koja se može osobito izučavati. Sociologija religije bavi se mjerom, funkcijom i ulogom religije u životu pojedinca i društva, njemu odnosno prema odrugim oblicima čovjekove svijesti i prakse. Nju interesuju posljedice što ih djelovanje ima na djelatnost vjernika. Religija utiče na oblikovanje društvenog sustava, politike, prava, običaja, čudoređa.Sociolog proučava religiju- kao društvenu stvarnost onoliko koliko je ona dostupna empirijskim istražiavanjima, a i međusobne odnose i uticaj jedne religije i religijske zajednice ma drugu, kao i uzajmne veze između različitih religijskih iskustava. Proučavaju se odnosi između različitih religijskih konfesija i religija.Religija se institucioniralizirala- pa govorimo o kršćanstvu, islamu, judaizmu a instituciranje je pratilo njeno organiziranje u različite tipove religijskih zajednica. Sociologijski je moguće proučavati tipove tih zajednica, njihovu unutrašnju strukturu, vezu sa društvom, njihov uticaj na društvo i društva na njih.Religija i religijska zajednica ne uče samo kako da se čovjek odnosi prema nadnaravnom- većina ih ima razvijeno svoje socio- političko učenje izneseno u pisanim religijskim autoritetima. Sociolog se bavi proučavanjem tog učenja, praksama koje religijske zajednice šire svojim sljedbenicima i kako se oni odnose prema njima.Institucionaliziranjem religiske grupe- dolazi do diferenciranja statusnih uloga u njoj. Izdvaja se poseban sloj s posvećenom ulogom koji se razlikuj od uloge običnih vjernika. Najčešće se razvijaju religijsko znajnje vode se obredi u skupu i sl. Sociolog proučava različite tipove tog religijskog vodstva i njihove sociologijske karakteristike rijetko i ulogu u grupi.Najizraženija sociologiska dimenzija religije je u obredima- osobito onim koji su povezani sa socijalnim događajima, rođenjem, ženidbom, smrti. Obredi mogu biti javni, osobni i sveti. Religija bez obreda bila bi mrtva. Sociolog istražuje obredima starnu religijskog života. Putem obreda se uspostavlja komunikacaija s Nadnaravnim. U obredu se izražava odnos pojedinca i grupe prema Nadnaravnom ali istraživa solidarnost grupe, odnos između vjernika i religijskog vođe koji void obred. Među najrasprostranjenim religijskim obredima je molitva kao pćenje s Nadnaravnim, dodir s Bogom koja u vjernikovu društvenu prazninu vraća smisao. Molitva može biti glasno obraćanje Nadnaravnom, nečujni razgovor s Nadnaravnim, prinošenje žrtve. Pripadnici svih religija u molitvi se okreću prema istoku, a muslimani se okreću prema zapadu. (Ne) sudjelovanje u molitvi, odlaska u bogomolju i dr.upućuju na (ne) religijsku participaciju.Sociolog može proučavati položaj vjernika u religiskoj grupi- njihov (ne) djelatnost u njoj, kakav je njihov odnos prema drugim ljudima. Sociolog proučava značaj (ne) sudjelovanja u religijskoj participaciji građana. Moguće je istražiti i rasprostranjenost religije. Sociolog će proučavati socijalne korijene i socijalne determinante koje uvjetuju različito iskazivanje religioznosti. Sociolog može istraživati grupne oblike iskazivanja religioznosti, kreativni rad religijskih zajednica, vrste obrednih aktivnosti, udaljavanje ili približavanje.Sociolog može proučavati religiske molitve migracija- osobito u više konfesionalnim zajednicama. Različiti pritisci na pripadnike neke religijske zajednice mogu uticati na njihovo pomjeranje. Sociolog može istražiti koliko struktura migracija po religisko pripadnosti utiče na promjene religiske structure stanovništva. Seobom ljudi sa sobom u novu sredinu donosi ne samo svoj jezik i običaje, već i religiju. Dolazi do sve veće religijske raznolikosti. Sociolog može istraživati za koji tip naselja je izražajna religiska moralnost. Ako je riječ o religiski heterogenim naseljima, može se izražiti da li je riječ o unimodalnim, bimodalnim ili trimodalnim naseljima.Sociolog može istraživati uicaj religije i religijske zajednice na etnički i nacionalni razvoj- kakav je globalni odnos religije i relogijske zajednice prema naciji i nacionalnoj zajednici kao jeziku. Jezik spada u dublja etička obilježija. Bio je primoran za formiranje mnogih etičkih zajednica i dominantan je za etnički identifikaciju. On je osnova modela religiskog ponašanja. Bez poznavanja jezika ne može se tumačiti niti širiti religisko učenje u bilo kojem narodu. Ako se u obredima upotrebljava maternji jezik to je onda činjenik jačanja nacionalne svijesti. Ako se u molitvama ne koristi maternji jezik sociolog može istražiti da li to utiče na razvoj nacionalne svijesti. Religiska zajednica u interesu univerzalnosti date religije može potiskivati upotrebu maternjeg jezika u obredima, a tako i sputavati razvoj nacionalne svijesti. Sociolog istražuje da li religija i jezik imaju koleracijski odnos.Sociolog se bavi izučavanjem modela odnosa između religijske zajednice i države- poznati su modeli u kojima su raligiska i državna zajednica bile ujedinjene. U osnovi se može govoriti o tri modela odnosa

6

religiskih zajednica I država: 1. MODEL DRŽAVNE RELIGISKE ZAJEDNICE; 2. MODEL PRIZNAVANJA RELIGIJA I RELIGISKIH ZAJEDNICA; 3. MODEL ODVOJENOSTI RELIGISKIH ZAJEDNICA I DRŽAVE.

Sociolog religije se bavi Nadnaravnim aspektom religije, sociolog ne dokazuje niti pobija učenje o Nadnaravnom ovostranom svijetu već istražuje kako i koliko vjerovanje u Nadnaravno i zagrobni svijet utiče na čovjekovo ponašanje. Sociolog neće mjeriti Duh Sveti, neće istraživazi (ne) istinitosti religiskog učenja. Sa sociologiskog stajališta nema bolje ni gore religije. Sociolog religije ne mora da bude religiozan, on je obavezan na naučno ponašanje tj.objektivnost. osnovno je da se sociolog religije pridržava pravila profesionalnog morala.Sociologija se treba baviti vjerskim institucijama, organizacijama, naučnom stupnju u religisku zajednicu, načinu izopačivanja i ponovnog vraćanja. Izučava se razlika između svećeništva i vjernika, a i one među vjernicima. Izučavaju se organizacije koje se osnivaju među vjernicima, izučavaju se odnosi među različitim vjerskim zajednicama.Teologija za predmet proučanja ima Boga, a sociologija društvo. U tom društvu žive građani koji vjeruju i upućuju na suodnos sociologije religije i teologije. Teologija se zasniva na vjerovanju u Nadnaravno čiju egzistenciju ne možemo provjeravati znanstvenom metodologijom.Teolog svoj pristup zasniva na vjerovanju a socilog na provjeravanu onog što u realnosti postoji. Teolog o religiji govori u obliku idealnog modela, a sociolog u obliku stvarnog modela.Sociologiska spoznaja nikad nije iscrpljena niti definirana. Nemoć teologije počinje tamo gdje se javlja moć znanosti. Religija nudi većinu i apsulutnu istinu, dok znanost takvu istinu ne priznaje i ne prihvata.Nepovjerenje prema sociologiji religije bio je rezultat straha da se religija ne svede isključivo na sociologisku prirodnu religiju koja pročava društvene zakonitosti.Sociologija crkve je empirijska sociologija koja se razvila početkom druge polovine 20 stoljeću. Ona je mogla dobro doći ckrvi u sjedinjavanju njenih propusta i njihovom planiranju otklanjanja.Religiska sociologija upućuje na religisku usmjerenost sociologije, pa možda i njenu naklonjenost određenoj religiji.Religiozna sociologija termin koji nije prihvatljiv, religiozan može biti čovjek a ne sociologija.Sociolozi odbacuju pristup religiji kao specijalnoj pojavi već joj pristupaju kao i svakoj drugoj. Razlika između religiske sociologije i sociologije religije: 1. FORMIRA SE NA TEMELJU POSTANKA SOCIOLOGIJE I RAZVIJALA SE KAO CRKVENA SOCIOLOGIJA; 2. KANCIPIRALA I PRAKTICIRALA KAO RADIKALNASociologija je znanstvena disciplina koja pokušava pronaću opće zajedničke karakteristike različitih religija.Za Ogista Konta možemo reći da nije u svom sastavu imao mjesto za sociologiju religije, ali je iznio svoje viđenje mjesta, ulogu religije u društvu. Može se reći da je sociologija religije započela sa Kantom. On je povjest čovječansta podjelio na 3 faze 1. TEOLOGIJSKA ILI FIKTIVNA-u kojoj vlada religija I dominira teologijski način mišljenja; 2. METAFIZIČKA ILI APSTRAKTNA; 3. ZNANSTVENA ILI POZITIVNA u kojoj djeluju metodi znanstvenosti.Kant ističe tri razdoblja: 1. PERIOD FETIŠIZMA-obožavanje predmeta ili živih bića za koje se vjeruje da mogu uticati na pojave u prirodi i društvu; 2. PERIOD POLITEIZMA-vjerovanje u više Bogova; 3. PERIOD MONOTEIZMA- vjerovanje u jednog Boga.Kant je zagovarao novu religiju, a ona je mogla biti:1. društvena religija-za predmet obožavanja bi imala ljudski rod, a svrha bi bila služenje čovječanstva njeogovom jedinstvu. 2. osobna religija- predmet bi bile predstavnice ženskog spola majke, žene, kćeri, a njih je uzeo kao predmet obožavanja zbog snažnijeg izražavanja 3 osjećaja i to: praštanja, privrženosti i dobrote. I ova religija bi imala obrede i molitve. Molitva ne bi bila unaprijed dana, već bi svako mogao sam da pripremi njen tekst.EMIL DIRKEM spada u red osnivača sociologije religije kao posebne znanstvene discipline. Proučavao je prvobitne oblike religije u Australiji. Svoje poglede na religiju iznio je u svom djelu “ Elementarni oblici religiskog života” . U njemu je kritizirao animitičke i naturalističke koncepcije u tumačenju religije, proučavao je totemizam, obrede, pojam svetog. Kritizirao je animističku koncepciju po kojoj je prvobitni oblik religije bio kult duhova. Suprostavljao se maturalističkoj koncepciji u objašnjavanju nastanka religije, po kojoj obožavanje prirode i pojava bilo brvobitni oblik religije. Smatrao je da su prvobitni oblici religijskog života bili obožavanje bića nižih od čovjeka ( zec, kengur, vuk), odnosno da je totemizam bio prvi oblik religije. Za Dirkema religija je proizvod društva i društvo utiče na njeno oblikovanje i razvoj. Ona odgovara stalnim društvenim potrebama. Cjelokupna društvena misao se razvila iz religije.

7

MAX WEBER prvobitnu religiju gradio je na magiji. Proučavao je odnos religije i socijalne structure. Po Weberu, Evropska kultura se razvijala i oblikovala pod snažnim uticajem kršćanstva. Čovjekovo ponašanje je osnova za sociologijsko proučavanje, treba samo istraživati značenja tog ponašanja. Usporednim izučavanjem više religija pratilo je njihov uticaj na gospodarski život i organizaciju društva. Djelo: “ protestanska etika i duh kapitalizma”- iznio je svoje osnovne ocjene o uticanju protestantizma na nastanak i razvoj kapitalizma. Weber je tražio u kalvinizmu i njegovoj etici. Ustanovio je da protestanske religije razvijaju radnost, izdržljivost, a to void u bogadstvo.JOKAMI VAH proučavao uticaj religije kod primitivnih naroda na socijalnu diferencijaciju. Djelo: “Sociologija religije”.ERNST TRELČ protestantski teolog i sociolog, jedan od najstarijih predstavnika protestanske sociologije religije jer religija ima vlastite zakonitosti razvoja.GABRIEL LE BRAS razvio empirijsku sociologiju religije, proučavajuči župsku zajednicu, religisku organizacije, rasprostranjenost i intenzitet religioznosti u njima.VILFERDO PARETO u svojim sociologijskim studijama doticao i religije kojoj je pripisivao pretežno konzervativni zadatak jer uvlači podčinjene slojeve u postojeći oblik društva. Po Paretu religija se javlja kao idejna osnova društvene interakcije. Pareteo je smatrao da će intenzitet tradicionalnih vjerovanja opadati u civiliziranim društvima, a vjerski kult zmjeniti će se kultom države, naroda, političkog pokreta.

VRCANU postoji nekoliko razdoblja kroz koje je počela sociologija religije. Prvo je označavalo prelazak filozofije k sociologiji religije, a drugo karakterizira zaokupljenost tematikom nastanka i razvoja religija- religijskih oblika, treće je razdoblje i religije na društva, četvrto razdoblje obilježava nove škole u sociologiji religije nastale pedesetih godina prošlog stojeća.

Sociologija interpretira religijske pojave polazeći od teorijskih hipoteza traga za konstantama koleracijskim odnosim religijskog i drugih postojanja. Uz sociologiju religije postoje i druge discipline koje se bave proučavanjem ove društvene pojave: 1. POVJEST RELIGIJE ( istražuje nastanak i razvoj pojednih oblika religije); 2. FILOZOFIJA RELIGIJE ( bavi se pitanjem iz domena religiske spoznaje), 3. PSIHOLOGIJSKA RELIGIJA ( proučava motive religioznosti, religiske običaje i sl.); 4. ZEMLJOPIS (o rasprostranjenosti religija i konfesija); 5 SOCIJALNA PSIHOLOGIJA.

SOCIOLOGISKE DETERMINANTE RELIGIOZNOSTI

Nisu svi religiozni na isti način. Neko može biti visoko rangiran po jednom kriteriju ( obavljane molitve) drugi po drugom ( učestalost odlaska u crkvu/ džamiju), treći po trećem ( uloga religije u njihovom životu). Najčešće se koristi dva načina u određenju religioznosti: 1. povezanost sa religiskim institucijama ili zajednicama 2. samoidentifikacija o religijiReligiska praksa se uzima kao najznačajni fakor autetične religioznosti i pripadnosti religiskoj grupi koja utiče na njenu interakciju. Participacija u religiskoj praksi ne mora biti izraz nečije unutarnje religioznosti, već i odgovor na očekivanje religiske zajednice ili šireg društva u kojem ona djeluje. Različite religiske grupe mogu imati različite religiske prakse, već joj pripadaju i različiti ( veći ili manji značaj). Takvo sudjelovanje u religiskoj praksi zavisni od obaveznosti kao i od kontrole koju religiska grupa može obavljati nad vjernikom.Tamo gdje je neka religija i religiska zajednica većinska, u religiskim homogenim sredinama već je stupanj participacije u aktivnostima religiskih zajednica. U manjiskoj sredini učestalo prakticiranje u skupnim odredima je rjeđe, ali se ni u njima ne odustaje od sudjelovanja u dobnim obredima.Osnovne sociologiske determinante religioznosti i partticipaciji u religiskoj praksi su : 1.Dob i religioznost2.Spol i religioznost3.Obrazovanje i religioznost

8

4.Radni status i religioznost5.Socijalno podrijekli i religioznost6.Mjesto rođenja i religioznost7.Angažiranost i religioznost8.Obitelj i religioznost1.DOB I RELIGIOZNOST- Freud je odnos čovjeka prema svijetu podjelio na: animistički, religiski i znanstveni. Animizam bi po Freudu, odgovarao dječijem dobu, religiski-mladosti, a znanstveni- zrelom dobu. Iz toga proizilazi zaključak da je zanimanje za religiju u koleraciji sa čovjekovom dobi, njegovim odrastanjem. Process prihvaćanje religiskih ponašanja povezana je s životnim dobom. Religiska socijalizacija neće se identično razvijati kod djece i odraslih osoba, niti na isti način u različitim religiskim zajednicama. Ona obuhvata sustav religiskih vrijednosti, ponašanja, obreda i običaja, u koje pojedinca uvodi obitelj ili religiska zajednica. Metode religiske organizacije mogu biti različite: 1. vjerska pouka kao vid organizacije i socijalizacije mladih; 2. intergrupna interakcija; 3. socijalizacija putem braka. Kod mladih se najčešće zapaža personalna religioznost. Oni vjeruju ( samoidentifikacija im je “vjernik sam”) ali nisu oduševljeni pripadnošću bilo od koje religiske zajednice. U svim sociološkim istraživanjima pokazuje se da su stariji ispitanici religiozni od mlađih.2. SPOL I RELIGIOZNOST- većina istraživača upozorava das u žene religioznije i da više učestvuju u religiskim djelatnostima od muškaraca. Istraživanja pokazuju da su muškarci kritičniji u svojim stavovima prema religiji nego žene, skloni su njenom negativnom vrednovanju. Uloga žene kao majke više ženu vezuje za religiski sustav vrijednosti.3. OBRAZOVANJE I RELIGIOZNOST- prosvjetiteljska teorija vidjela je religiju u neprosvjećenosti, neobrazovanosti koja se može prevladati prosvjećenjem i obrazovanjem. Obrazovanje samo po sebi niti donosi povećanje religioznosti niti smanjenje. Najveći stupanj povezanosti obrazovanja i religioznosti zapaža se kod religiske samoidentifikacije. S porastom školske spreme rastao je broj onih koji su prihvaćali stav “nisam vjernik”. Ispitanici s nižom školskom spremom imali su najizraženiju vjersku samoidentifikaciju, visok stupanj tolerancije prema religiji, ekstreman stav prema ateizmu, religiju su smatrali bitnu za čovjekov život. Kod ispitanika sa višom školskom spremom zapazio se nizak stupanj religiske samoidentifikacije, negativnije su odnosili prema religiji, a tolerantniji prema ateizmu.4. RADNI STATUS I RELIGIOZNOST- Weber je pokazao da pripadnici različitih profesionalnih grupa nisu bili podjednako zainteresirani za razvoj religije. Pripadnici ne razvijenih društava bili su naklonjeni magiji nego religiji. Administrativni aparat 8službenici) su malo zainteresovani za religiju. Religiska samoidentifikacija je najizraženija kod domaćica a najslabija kod đaka, studenata i radnika. Grupacija radnika karakterizira niska samoidentifikacija, bili su vjerski tolerantni prema sugrađanima imali su nisku religisku participaciju.5. SOCIJALNO PODRIJEKLO I RELIGIOZNOST- najveća koleracija se javlja između socijalnog podrijekla i religiske samoidentifikacije. Kod onih koji vode podrijeklo iz činovničkih obitelji manja se pokazala religiska samoidentifikacija, a najveća kod obitelji poljodjelaca. Što su bili materijalni uslovi bolji u kojem su ispitanici živjeli to je bila slabija njihova participacija u religijskim djelatnostima.

6. MJESTO ROĐENJA I RELIGIOZNOST- mjesto rođenja pokazuje kao kolerativni čimbenik u onosu na religioznost. Većina značajnih religija je nastala među gradskom populacijom. U mnogim religijama nalazimo das u prvi sljedbenici bili građanski stanovnici, trgovci i zanatlije. Dnas su gradovi dominantni izvorište novih religiskih pokreta. Najpoznatiji hramovi svjetskih religija nalaze se u gradovima. Selo je sredina u kojoj može doći do rascjepa, stvaranja jedne vrste religijske frakcije. U selu svako zna svoju religisku pripadnost. Selo je privrženije od grada, kult svetaca. Misa je ono što okuplja seljake nedjeljom ili džuma petkom. Sečljaci više od stanovnika u gradu vjeruju u sudbinu, razvijaju magiju, kult ratarske plodnosti. Seljaci su opsjednuti idejom spasenja, zato su skloni dogmatskom tipu religije. Seoska religioznost podrazumjeva pridržavanje obreda. U gradu se manje vodi računa o nacionalnom i konfesionalnom identitetu. Gradovi su multietnički i multikonfesionalni. Selo je mjesto žive a ne pisane riječi. Religiski i konfesionalni identitet lakše je očuvati na selu nego u gradu. Na selu je više očuvana religiska i konfesionalna homogenost. Religija danas postaje urbani frenomen. Religiske zajednice se više bave problemom urbanog nego seoskog stanovništva. Što je mjesto stanovanja bilo udaljenjije od urbanog centra i što je više dominirala ruralna kultura to su bili dominirajući tradicionalni elementi religioznosti. Religiska

9

podjeljenost ne mora stvarati probleme ako se živi tolerantno. Samo u slozi i toleranciji i međusobnom razumjevanju moguće je očuvati svoje religiske i druge osobenosti.7. ANGAŽIRANOST I RELIGIOZNOST- djelatni vjernici postaju ne djelatni građani, a djelatni građani nedjelatni vjernici. Vjernik može religiju doživljavati kao moguću snagu i izvor nadahnuća u borbi za izgradnju društva. Ako društvo od njega ne traži da se angažira suprotno interesima svoje religije i religiske zajednice.8. OBITELJ I RELIGIOZNOST- većina religiskih obreda obavlja se u obitelji. Obilježavanjem niza religiskih blagdana poprimilo je odlike obiteljskog okupljanja i slavlja. I dobri obredi se najčešće obilježavaju u obitelji. Obitelj određuje konfesionalnu identifikaciju. Dijete se ne rađa rimokatolikom, pravoslavcem, muslimanom, ono se tome uči primajući religisku kulturu obitelji u kojoj je rođeno. Taj process nazivamo religiskom socijalizacijom. Tu se na njega prenose osnovne religiske vrijednosti. U obitelji se stječe prvo iskustvo obredne prakse. U njoj se prvi put dijete susreće s religiskim simbolima. Obitelj će značajnije uticati na neke vidove iskazivanja religioznosti. Uticaj na (ne) posjećivanje skupnih obreda u crkvi/džamiji, učestalost obavljanja molitva. U obitelji djete stječe prvu spoznaju o značenju konfesije za nacionalnu identifikaciju. Iz vjerskih obitelji dolaze vjernici a iz nereligioznih- nereligiozni.

UTICAJ RELIGIJE U DRUŠTVU

Samo postojanje religiskih zajednica, dokaz je društvene uloge religije. Funkcionalizam je značajno doprinjeo istraživanju odnosa religija- društvo. Odnos religije prema svijetu nije ustanovljen. U društvima u kojima nisu socijalne veze dovoljno razvijene religiska komunikacija utiče na interakciju pojednica i zajednice. Neki smatraju da je religija snažan čimbenik društvenih promjena, posebno na planu utjecaja društva.Karakteristike religija je da nisu sklone vćim promjenama, naročito ne onim koje ne bi bile u skladno s čudorednim sustavom vrijednosti date religije i religiske zajednice. One mogu da potaknu društvene promjene kada ih tumači kao ostvarenje božijih želja ili da ih podržava.Religija može da inspirira, može da potakne pozitivne društvene promjene, ali se oni kroz samu religiju ili religisku zajednicu ne mogu ostvariti. Savremeno društvo je sve crte sekularno, a menje zasniva na sekularnom sustavu vrijednosti, tada religija može postati nagrada za čovjekov javni život. Ta nagradnost religije u savremenom životu može biti izraženija u multikonfesionalnim društvima, zahvaćen procesom sekularizacije, religiski obredi se potiskuju u sferu privatnosti. Funkcije religije u društvu su: 1. integrativna uloga; 2. dezintegrativna uloga; 3. socijalna stratifikacija i religija; 4. religija i integracija; 5. kompezacijska uloga; 6. gospodarske funkcije religije; 7. etička funkcija religije; 8. integrirajuća ulogaINTEGRATIVNA ULOGA- sam pojam religije nekad znači spajanje. Na integrativnoj funkciji religije najviše inzistira funkcionalnosti poput Dirkema, malinovskog itd. Za njih je religija sredstvo jačanja društvenih normi. Po Dirkemu, religija jača jedinstvo zajednice i društvenu solidarnost. Ona skuplja ljude, jača njihovu interakciju i komunikaciju. Po Dirkemu, integrativna funkcija religije: pospješuje samodisciplinu, uzajamnost, jača svijest o zajedničkom društvenom nasljeđu. Obredi i usdjelovanje u njima jačaju solidarnost, a time i intergrativnost društva. Religija je ne zamjenljiv čimbenik društvene interakcije. Integrativna uloga nije ista u svim društvima. U nižim, nepismenim više je dolazila do izražaja, dok u modernism pluralnim društvima religije ne mogu integrirati sve članove društva i tu ulogu onda preuzima ideologija ili neki društveni pokret. Ako religiska zajednica podržava ono što država poduzima ona doprinosi stabilnosti društva. Religiska zajednica može pružiti vrijednosni sustav koji državna zajednica ugrađuje u svoj sustav. Suštinska vrijednost društva su esencionalne religiske vrijednosti. Religiska djelatnost je sastavni dio socijalne djelatnosti. Socijalne institucije objedinjavaju religisku i svjetovnu vlast. Religija može doprinjeti u takvim uvjetima stabilnosti društva. Tada dolazi do izražaja njene regulativne funkcije. Ukoliko je religiska zajednica više internacionalizirana to manje doprinosi interakciji društva. Religija jeste integrirajuća snaga društva, ali ne i svaka religija. Takva religija se razlikuje od privatne religije. Religija i konfesija djeluju integrativno među stanovništvom koje ima iste religiske i konfesionalne vrijednosti. One imaju posebnu materijalnu ulogu kada se granice društva poklapaju s granicama jedne religije.

DEZINTEGRATIVNA ULOGA- izražava se u određenim tipovima društvene structure. Religija i religiske zajednice koje odbacuju svijet mogu odigrati dezintegrativnu ulogu u društvu. Ako je riječ o novoj religiskoj

10

zajednici koja je nastala kao prioritet protiv stanja u društvu onda ona ima dezintegrativnu ulogu. Religija i religiske zajednice mogu dezintegrativno djelovati ako djeluju legitimitet, dominacija jedne grupe nad drugom, postoje sustavi u kojima religija i religiska zajednica nisu zainteresovane za integrirajući factor već žele da destabilizuju postojeći susutav. Dezintegrativna uloga je izražajnije kada u jednom društvu postoji više religija i konfesija. Ako su država i religiska zajednica u konfliktu onda to vodi dezintegraciji društva. Religija i religiska zajednica mogu doprinositi podjelama i neprijateljstva među različitim religijama i religiskim zajednicama u multikonfesionalnim društvima. Korijen dezintegrativnih uloge religija i religiskih zajednica kod nas leži u raskolu. Generalna hipoteza s kojom se slaže većina sociologa je da u više konfesionalnim društvima religija i religiske zajednice djeluju dezintegrativno. Saznanjem socijalnih interakcija na vlastitu religisku grupu, religiske zajednice ostvaruju svoju dezintegrativnu ulogu. Razlozi dezintegrativnog uticaja religije je pripadnost određenoj religiji i religiskoj zajednici znači različitu kulturu, tradiciju i jezik. To uvjetuje visok stupanj konfesionalne identifikacije kod stanovništva.RELIGIJA I SOCIJALNA STRATIFIKACIJA- socijalni status ima uticaj na značajnije izraženije religije u životu ljudi, povezan je s tipom njihove religioznosti i sociologiskim načinom izražavanja. Sociolozi ukazuju na vezu između religiske pripadnosti i sociološkog položaja pojedinca. Klasna pripadnost utiče na mnoge aspekte čovjekovog života. Religije I religiske zajednice su nekad služile za opravdanje privilegiranog statusa društvenih elita. Pripadnici nekih religiskih grupa imaju veće obrazovanje, prestižnije poslove obavljaju. Religija i religiska zajednica mogu opravdati ali i nadvladati socijalnu stratifikaciju. Za eksplataciju u društvu religija može pružiti obećanje blaženstva u zagrobnom životu.RELIGIJA I INTERAKCIJA- religija snadbjeva članove svoje grupe definicijama u odnosu svijeta prema grupi kojoj pripada i prema drugim grupama. Te definicije ogu naglašavati individualizam i kolektivizam. Religiska poruka i poruka se mogu prenjeti putem simbola, naučavanja, mitova, rituala, meditacije. Komunikacija može biti unutarnja i vanjska. Lakše se ostvaruje unutarnja komunikacija među pripadnicima iste religije. Teže se ostvaruje vanjska komunikacija s pripadnicima drugih religija i religiskih zajednica.KOMPEZACIJSKA ULOGA- religija može poslužiti kao adaptivni mehanizam u kriznim transtrancijskim situacijama. Ona ne oslobađa pitanje, ali omogućava da se ona što lakše podnese preko definicije za biološke, socijalne ili prirodne promjene. Obično definice opravdavaju te pojave kao božije djelo. Religija dovodi čovjeka u vezu sa Nadnaravnim svijetom pomoću kojeg on objašnjava socijalni status. Kompezacijskom ulogom religije više se bavi psihologija religije. Freud je ukazivao kako religija ublažuje pitanjasamom idejom o boljem, zagrobnom životu. Smatra se da se u religiji nalazi sreća koja čovjeku nedostaje u stvarnom životu. Psiholozi u analizama društvene uloge religije pronalaze da ona zadovoljava psihičke potrebe. GOSPODARSKE FUNKCIJE RELIGIJE- religiske definicije mogu uticati na i na jačanje i slabljenje proizvodnosti. Ako religiska zajednica opravdava rad žene i djece ona time može uticati na povećanje proizvodnosati. Religiske zajednice mogu grupu snadbjevati definicijama koje vode akumulaciji bogadstva i tražiti od sljedbenika da svoje sposobnosti koristi za dobrobit zajednice. Religija može nudity definicije o (ne) dopustivosti kamate. Osnivanje različitih kreativnih društava od strane religiske zajednice ima za cilj da pomogne u kriznim situacijama.ETIČKA FUNKCIJA RELIGIJE- sve religije u svom socijalno političkom naučavanju sadrže određene moralne kodekse, što je moralno prihvatljivo, što je obavezujuće, što je dobro, što je zlo. Svaka religija nudi modele ponašanja za život dobar. Dirkem je isticao da je religija kolektivna svijest koja doprinosi izgradnji i učvršćavanju ćudnorednih vrijednosti. Parsons je polazio od toga da religiski oblici ponašanja utiču na utvrđivanje činjenica za ponašanje u društvu. U početnim oblicima religiske svijesti etika se sastojala u raznim tabuima.INTERPRETIRAJUĆA ULOGA- religija objašnjava značajne pojave koje se dešavaju u prirodi i u društvu a koje čovjek nije u stanju da razumi. Po tome bi se reklo da je religija nastala iz potrebe pojašnjavanja nepoznatog. Religija ima promjenljive uloge što ovisi o društvu u kojem se razvija i djeluje.

11