Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

1

SOCIJALNA POLITIKA U PROCJEPIMA GLOBALIZACIJE I EUROPEIZACIJE

Sinia Zrinak

Uvod

Manje od 3 od 100 Afrikanaca imalo je pristup Internetu 2004. godine, u usporedbi sa svakim drugim stanovnikom G8 zemalja (Kanada, Francu-ska, Njemaka, Italija, Japan, Rusija, UK i SAD). Gotovo je jednak broj korisnika Interneta u G8 zemljama, kao i u cijelom ostalom svijetu (429 : 444 milijuna). Sline razlike ne postoje samo na globalnom, ve su duboko ukorijenjene i na regionalnim / nacionalnim razinama. Tri etvrtine fi ksnih telefonskih linija postoji u samo 6 od ukupno 55 afrikih zemalja. SAD i Kanada imaju dva puta veu rasprostranjenost mobitela, etiri puta veu rasprostranjenost fi ksnih linija i est puta veu rasprostranjenost Interneta u odnosu na sve ostale zemlje srednje i june Amerike. Rasprostranjenost Interneta iznosi ispod 1% u Bangladeu ili Kambodi, te vie od 65% u Australiji ili Republici Koreji.1

Dohodovna razlika izmeu petine svjetskog stanovnitva u najboga-tijim zemljama i petine u najsiromanijim zemljama iznosila je 30 : 1 1960. godine, 60 : 1 1990. te 74 : 1 1997. godine. 200 najbogatijih ljudi na svijetu udvostruilo je svoje bogatstvo od 1994. do 1998. godine. Tri najbogatija ovjeka na svijetu posjeduju bogatstvo vee od BDP-a svih najnerazvije-nijih zemalja svijeta, odnosno njihovih 600 milijuna ljudi. 30 OECD ze-malja, s 19% svjetskog stanovnitva, kontrolira 71% ukupne svjetske trgo-vine i 58% direktnih stranih investicija. Razlike su porasle i unutar samih OECD zemalja, posebice u vedskoj, UK i Nizozemskoj.2

Sline se prie mogu nastaviti unedogled, kao to je mogue pronai niz razliitih primjera u svim podrujima drutvenog ivota, a koji govore ne samo o perzistirajuim ve sve veim razlikama izmeu bogatih i siro-

1 Podaci s mrene stranice International Telecommunication Union, http://www.itu.int/ITU-D/ict/statistics/ict/index.html , posjeeno 13.1.2006.

2 Svi podaci iz UNDP Report 1999.

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

2

manih, razvijenih i nerazvijenih, monih i nemonih. Razlike za koje se danas, najee, optuuje proces globalizacije. Antiglobalisti koji demon-striraju prilikom zasjedanja Svjetske trgovinske organizacije ili spomenu-toga G8, svjetske lidere i pobornike daljnje globalizacije optuuju upravo za socijalnu neosjetljivost, odnosno daljnje osiromaenje velike veine zemalja i svjetskog stanovnitva. Ovi se podaci ne mogu zanemariti iz per spek tive socijalne politike pa otuda i dojam o velikoj kritinosti i bitnoj antiglobalistikoj usmjerenosti glavne matice socijalnopolitike literature. Ovaj e kratki esej imati slinu usmjerenost, ali s jednom bitnom zadrkom. On, naime, polazi od uvjerenja da drutveni procesi nisu jednoznani i da je nemogue jednim uzrokom (ovdje: globalizacijom ili europeizacijom) pa ni jednostavnom kombinacijom vie njih, objanjavati niz razliitih drutvenih pojava. On, takoer, polazi od stava da su termini globalizacije, europeizacije ili tranzicije postali previe neodreeni, optereeni razliitim znaenjima i uporabama, sveobuhvatni termini koji gube svoju analitiku preciznost. No, s druge strane oni, ma kako neodreeni bili, nisu posve ispranjeni od sadraja te je svaku analizu suvremene socijalne politike uputno zapoeti s njima. Otuda i druga bitna usmjerenost ovoga uvod-nog eseja: on e u kratkim crtama, ne pretendirajui na sveobuhvatnost i zaokruenost, naznaiti bitne, ponekad i kontradiktorne, sastavnice ovih procesa, a kako bi se tema suvremene socijalne politike, odnosno tema pre-zentirana unutar korica ove knjige, primjereno kontekstualizirala.

Globalizacija

Jedna od prvih sustavnih studija posveenih globalizaciji zapoela je s odreenjem prema kojem se globalizacija kao koncept odnosi i na sai-manje svijeta, ali i na intenzifi kaciju svijesti o svijetu kao cjelini (Robert-son, 1992.). Drugim rijeima, svijet postaje manji, dostupniji, blii ali se, istodobno, iri svijest o tome da je svijet nedjeljiva, mnogim nitima po vezanim cjelina. Vrlo jednostavno odreenje koje, meutim, sadri niz implikacija. Naime, globalizacija mijenja bitne odnose izmeu pojedinca, nacionalnih drutava, svjetskog sustava i cijelog ovjeanstva. Njihovi se odnosi, kako pokazuje Robertson, relativiziraju unutar globalnog polja, a to naglauje globalnu kompleksnost, odnosno kompleksnost unutar novo nastajuega globalnog polja. Relativizacija oznaava proces desta-bilizacije partikularnih pozicija, kako pojedinaca, tako i drutava, proces promjene utvrenih odnosa. Stabilnost, stalnost, odreenost, ustupaju mje-sto promjeni i neodreenosti. Naglaskom na subjektivnoj poziciji i subjek-

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

3

tivnom doivljaju promjene utvrenih stajalita Robertson markira tzv. kulturoloki pristup procesu globalizacije.

Sasvim je drukiji ekonomistiki pristup unutar kojega se globaliza-cija, uobiajeno, svodi na ekonomsku globalizaciju i njome se ele obja-sniti svi drugi drutveni procesi. Svaka promjena u podruju drutvenih odnosa ili svaka promjena u smjeru privatizacije ili rezidualizacije jav-ne socijalne sigurnosti objanjava se nunou koja proizlazi iz objekti-vnog procesa ekonomske globalizacije. Takvo je objanjenje vrlo upitno i podlijee posebnoj analizi svake zasebne situacije. No, globalizacija u ekonomskom podruju jest injenica (neovisno o utjecajima na drutvo), suvremena drutvena pojava koja je najuoljivija i vrlo utjecajna te ju je potrebno ukratko razloiti.

Nazvali to globalizacijom ili nekako drukije, nema sumnje da smo suoeni s intenziviranjem ekonomskih odnosa, odnosno s poveanom eko-nomskom aktivnou izvan dotada neprikosnovenih nacionalnih granica. Sustavna analiza aspekata ekonomske globalizacije odnosi se na:

1. Poveanje meunarodne trgovine;

2. Poveanje obujma meunarodnog trita kapitala;

3. Poveanje meunarodne proizvodnje (Gunter, van der Hoeven, 2004.).

Obujam svjetske trgovine vie se nego utrostruio u razdoblju od 1985. godine (kada je iznosio 2 300 milijardi USD) do 2002. godine (7 800 milijardi) (Gunter, van der Hoeven, 2004.:9-10). U istom je razdoblju bruto drutveni proizvod povean (samo) dva i pol puta, a razlika izmeu poveanja svjetske trgovine i rasta BDP-a defi nira se kao poveanje trgo-vinske integracije. Drukije izraeno, svjetska trgovina dobara i usluga porasla je s 19% trgovinskog udjela u BDP-u 1990. na 29% 2001. go-dine (Mullard, 2004.:13). Najvaniji razlog poveanju lei u liberaliza-ciji svjetske trgovine. No, brzina te integracije razliita je meu grupama zemalja, vea u najrazvijenijim OECD zemljama, a manja u zemljama Latinske Amerike i istone Azije. Najmanje poveanje zabiljeeno je u najsiromanijim zemljama.

Obujam meunarodnog trita kapitala u jasnoj je vezi s obujmom fi nancijskih transakcija kapitala. Hofmann i Hofmann navode podatak da se svakog dana na svjetskim tritima kapitala razmjenjuje 1 400 milijar-di dolara, od ega 85% ini tzv. vrui novac (citirano prema Puljiz i sur.,

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

4

2005.:152). Taj je obujam vidljiv i u direktnim stranim investicijama (FDI foreign direct investment) koje su porasle s razine od 58 milijardi USD 1985. na 633 milijardi 2002. godine (Gunter, van der Hoeven, 2004.:13-14). Ponovno, velike su razlike meu grupama zemalja. Visokorazvijene zemlje ostale su gotovo na istoj razini (77,1% 1985. i 76,6% 2002.), Kina i Indija su znaajno poveale svoj udjel (s 2,9% 1985. na 9,8% 2002.), ali su nerazvijene zemlje smanjile svoj udjel s 3,3% 1985. na 1,1% 2002. te sre-dnjerazvijene zemlje s 16,8% na 12,5%. Ovaj podatak nije neuobiajen ako se zna da je 100 najveih multinacionalnih poduzea (a koje redovito potjeu iz najrazvijenijih zemalja) povealo svoja ulaganja sa 17,1% ukupnih direk-tnih stranih investicija 1990. na 21,4% 2001. godine (Mullard, 2004.:13). 80% direktnih stranih investicija odvija se izmeu zapadne Europe, SAD-a, Japana te istonoazijskih tigrova (Yeates, 2001.:37). Godine 1960. razvijene zemlje ostvarile su dvije treine direktnih stranih investicija, dok je do kraja 90-ih taj udjel povean na tri etvrtine (Castells, 2000.:317).

Konano, dolazi i do poveanja meunarodne proizvodnje, to je vidljivo iz injenice da se proizvodnja samo jednog proizvoda odvija u razliitim zemljama, sve vie u onima u kojima su uvjeti proizvodnje po-voljniji za kapital.

Uz ekonomski se pogled esto vezuje i politiki, odnosno onaj koji pokazuje kako ekonomska globalizacija vodi poveanoj politikoj slobodi te kako globalizacija intenzivira mo i utjecaj transnacionalnih politikih aktera (Yeates, 2001.:7-8). Obje strane politike globalizacije, tvrdi se, smanjuju mo nacionalnih drava, poveavaju mo meunarodnih agencija te politiku kartu svijeta i procese odluivanja ine silno kompliciranima. Uz dravu, novi su akteri dobili puni politiki legitimitet. Uz nadnacional-ne koje su otprije postojale (npr. UN i njegove brojne agencije: UNHCR, UNICEF, WHO, zatim MOR, OECD), te one koje su postojale, ali su se sada njihova vanost i mo uvelike poveali (Svjetska trgovinska organizacija3, Svjetska banka, Meunarodni monetarni fond), javlja se i niz novih koje sada operiraju ne samo na nacionalnoj ve sve vie na nadna-cionalnoj razini, pronalazei na toj razini nove nunosti svoga djelovanja: udruge civilnog drutva, socijalni pokreti, sindikati, profesionalne organi-zacije, regionalne asocijacije itd. (Deacon, Hulse, Stubbs, 1997.; Stubbs,

3 Premda je Svjetska trgovinska organizacija osnovana tek 1993., a poela djelo-vati 1. sijenja 1995. godine, o njoj se ovdje govori kao o staroj organizaciji, dodue s promijenjenom i poveanom ulogom, jer je osnovana kao slijednica GATT-a, Opeg sporazuma o trgovini i carinama, koji je djelovao od 1. sijenja 1948. godine.

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

5

2003.). Premda ove injenice jasno govore o smanjenoj moi nacionalnih drava, svi se ne slau s time te govore o tome da velike svjetske nacio-nalne drave nisu uope smanjile svoju mo, ve da je sada demonstriraju putem nadnacionalnih organizacija. Analiza, naime, nedvojbeno pokazuje da se pregovori o meunarodnim ekonomskim odnosima ne dogaaju u zrakopraznom prostoru, ve da njima rukovode upravo nacionalne drave, titei svoje interese unutar globalnog polja (Rieger, Leibfried, 2003.:89). Takvo e stajalite, naravno, utjecati i na razumijevanje odnosa globaliza-cije i socijalne drave, odnosno na pobijanje uobiajene slike podlonosti socijalnih pitanja ekonomskim procesima. O tome jo neto kasnije.

Kompleksnost pojma globalizacije, odnosno razliitih drutvenih pro-cesa povezanih s njom pregledno je iskazana u sljedeoj tablici. Valja voditi rauna i o injenici da se prezentirana slika ne smije shvatiti statiki, kao to i razliiti aspekti globalizacije zahtijevaju posebne i produbljenije analize.

Tablica 1.

Globalizacija kategorije i elementi / procesi

Kategorija Glavni elementi / procesi

Globalizacija vlasnitva fi nancija i kapitala

Deregulacija fi nancijskih trita, meunarodna mobilnost kapitala, rast spajanja i preuzimanja

Globalizacija trita i strategija, posebno natjecanja

Integracija poslovnih aktivnosti na svjetskoj razini, uspostavljanje objedinjenih aktivnosti u inozemstvu, strateka saveznitva

Globalizacija tehnologije, istraivanja i znanja

Tehnologija kao primarni katalizator, porast informacijske tehnologije i komunikacija omoguavaju rast globalnih mrea unutar istog poduzea i izmeu razliitih poduzea

Globalizacija obrazaca ivota i potronje, globalizacija kulture

Transfer dominantnih stilova ivota, ujednaavanje obrazaca potronje, uloga medija, transformacija kulture u kulturnu hranu i kulturnu proizvodnju

Globalizacija regulatornih mogunosti i vladanja

Smanjenje uloge nacionalnih vlada i parlamenata. Pokuaji uspostavljanja novih pravila i institucija za globalno vladanje

Globalizacija kao politika unifi kacija svijeta

Integracija drutava u globalni politiki i ekonomski sustav.

Globalizacija percepcije i svijesti

Socio-kulturni procesi centrirani na jednu zemlju, globalistiki pokreti

Izvor: prilagoeno prema Yeates, 2001.:5.

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

6

Globalizacija i socijalna drava

Pitanje odnosa globalizacije i socijalne drave povezano je s pitanjem teorija komparativne socijalne politike, odnosno teorija o usponu i krizi suvremenih socijalnih drava. U razdoblju ekspanzije socijalnih drava u drugoj polovici 20. stoljea (tzv. zlatno doba socijalne drave), dvije su teorije bile dominantne one koje su rast socijalne drave primarno vezivale uz drutvene promjene (modernizacija, demokratizacija, razvoj novih socijalnih rizika) i one koje su socijalnu ekspanziju primarno objanjavale teorijama moi i klasne strukture, tj. borbom pojedinih grupa, posebno radnike, ali sve vie i srednje klase za (prvotno) bazinom so-cijalnom sigurnou, a potom za osvajanjem i odravanjem niza socijalnih prava i povlastica. No, razdoblje ekspanzije je oevidno ustuknulo pred pritiscima za reformom i smanjivanjem socijalnih izdataka. Kljuno pi-tanje u objanjavanju takvog razvoja saimlje se u sljedeim rijeima: je li mogue na isti nain kojim se objanjavala ekspanzija, objasniti i re-dukciju socijalnih drava? Je li mogue zadrati istu teoriju, ili je potrebno iznai neke nove?

Prve analize reformi socijalnih drava (pa tako i utjecaja globaliza-cije na socijalnu dravu) ostajale su u okviru teorija dotadanjeg razvoja socijalnih drava. Dobar je primjer ovdje Esping-Andersen, glavni promi-catelj klasine podjele socijalnih drava na tri socijalna reima, a koji su utemeljeni u povijesnim, politikim, ekonomskim, strukturalnim karakte-ristikama pojedinih drava (Esping-Andersen, 1990.). Otuda razliitost, ali i postojanost liberalnoga, konzervativno-korporativnoga i socijalnodemo-kratskog reima. Duboka povijesna ukorijenjenost pojedinih reima jami i njihovu dugoronu stabilnost pa tako i promjene (i one pod utjecajem globalizacije) ostaju u okvirima istih ideologijskih matrica. Moe se rei da su promjene na neki nain spore i predvidljive. Esping-Andersen, stoga, u 90-im godinama 20. stoljea govori o zamrznutom socijalnom krajobrazu te o tome kako svaki socijalni reim generira svoj posebni nain odgovora na globalizacijske pritiske (Esping-Andersen, 1998.). Ukratko, liberalni reimi optiraju za fl eksibilizaciju trita rada, smanjenje prava vezanih uz rad te uope strategiju privatizacije u socijalnom podruju. Kontinentalni reimi su krizu (koja se prvotno manifestira u poveanoj nezaposlenosti) pokuali rijeiti smanjenjem ponude radne snage (ranije umirovljenje, obes hrabrivanje zapoljavanja ena i reeksport stranaca), dok su socijal-demokratski reimi eljeli nastaviti sa svojom politikom socijalnog inve-

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

7

stiranja (tj. ulaganja u obrazovanost i zapoljivost radnika), zapoljavanja ena u javnom sektoru i uope zadravanja niza prava zaposlenih radnika. Usprkos zadravanju ovih bitnih karakteristika pojedinih reima, reforme nisu zaobile nikoga, pa ni najvie hvaljeni socijaldemokratski reim.

No, najbolji primjer analize reformi unutar iste matrice miljenja, a koja je ubrzo nazvana institucionalizmom (institutional lock-in) ili teo-rijom ovisnosti o prijeenom putu (path dependency) pruio je Paul Pier-son (1994.). Podvrgavajui sustavnoj analizi vladavinu R. Reagana u SAD i M. Thatcher u UK, Pierson je pokazao da je tzv. demontaa socijalne drave bila daleko od obeanih ideolokih fraza. Drugim rijeima, Reagan i Thatcher su u manjoj mjeri uspjeli provesti ono to su zastupali i to iz temeljenog razloga to je socijalna drava narasla do mjere da je postala dio status quo-a u zapadnim demokracijama ona je kreirala obeanja, oekivanja i interese kako cijelog stanovnitva tako i pojedinih grupa koje je teko ugroziti. Reforma socijalne politike ovisna je o prijeenom putu pa je i politika smanjivanja trokova kvalitativno drukija od politike ek-spanzije i dosta teko provediva. Popularnost socijalne drave oteava reforme koje se izvode uz strategiju izbjegavanja krivnje (blame avoidan-ce strategy). Tri su njena temeljna oblika:

1. Zamuenost pokuaj da se ublae negativne posljedice refor-mi, npr. implicitnom se privatizacijom prikriva smanjivanje razine usluga.

2. Podijeli pa vladaj reforma se dizajnira tako da njene negativne posljedice osjeaju samo neki korisnici pojedine usluge, ne svi.

3. Kompenzacija ponudi se neto pozitivno u zamjenu za uvede-ne restrikcije.

Teorije komparativne analize socijalnih drava, odnosno instituciona-listiki analitiki pravac, u velikoj je mjeri utjecao na sve daljnje analize utjecaja drutvenih promjena (i globalizacije) na socijalnu dravu. Cijeli splet novih teorija koje polaze od ovih premisa danas se najee nazi-vaju zajednikim imenom novog institucionalizma koji se ponovno rava na vie razliitih kola i pravaca miljenja (Green-Pedersen, Haverland, 2002.; Beyler, 2003.). Neovisno o razlikama, zajedniko im je nastojanje analiza imbenika koji utjeu na prilagodbu reformskih ideja i objek-tivnih drutvenih procesa. Drugim rijeima, imbenici koji zazivaju promjene postojee socijalne arhitekture prilagoavaju se i mijenjaju u susretu s postojeim strukturama. Ideja se mijenja i prilagoava u susretu

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

8

sa stvarnou. To ne samo da vraa na prvotnu analizu strukture socijalne drave, ve i niza drugih relevantnih imbenika: politiki ustroj, stranaka scena, upravni ustroj, socijalno partnerstvo, civilno drutvo, utjecaj jav-nosti, dominantne ideje, snaga pojedinih interesnih skupina, kapaciteti postojeih institucija, pregovarake pozicije pojedinih aktera itd. Primjeri-ce, analize mirovinskih reformi u pojedinim postkomunistikim zemljama jasno pokazuju da je ideja Svjetske banke za potpunom ili djelominom privatizacijom mirovinskog sustava doivjela niz preinaka i u razliitim zemljama doivjela razliita izdanja negdje su slinosti vee ili manje, negdje je dolo do implementacije reformskog prijedloga, dok je negdje on potpuno odbijen. Ponekad je, zapravo, vrlo teko razumjeti koji je sve splet okolnosti i zato rezultirao nekim specifi nim ishodom.

Sukladno ovim napomena postaje jasnije da utjecaj globalizacije na socijalnu dravu nije i ne moe biti jednosmjeran, odnosno da e postojati vrlo razliita stajalita o tome kako razumjeti taj odnos. Rhodes (1998.), primjerice, izdvaja etiri razliite pozicije koje je mogue pronai u lite-raturi:

1. Oni koji tvrde da je na djelu jaki direktan utjecaj;

2. Oni koji tvrde da je na djelu indirektan utjecaj;

3. Oni koji argumentiraju u prilog uvjetovanom utjecaju;

4. Oni koji opovrgavaju ikakav znaajniji utjecaj globalizacije.

Bilo da je u pitanju direktan ili indirektan utjecaj, prva dva stajalita u biti se priklanjaju onim dominantnim pogledima koji socijalnu dravu sma-traju rtvom globalizacijskih promjena. Takav utjecaj tj. jaki, jednosmjerni i razarajui utjecaj na socijalnu dravu dokumentira Mishra, saimljujui ga unutar sedam teza (Mishra, 1999.:94-109):

1. Globalizacija podriva mogunosti nacionalnih vlada da provo-de ciljeve pune zaposlenosti i gospodarskog rasta putem refl a-cijske politike. Kejnsijanizam u jednoj zemlji nije vie realna mogunost.

2. Globalizacija rezultira poveanom nejednakou plaa i rad-nih uvjeta kroz poveanu fl eksibilnost trita rada, diferenciranu postfordistiku radnu snagu te decentralizirano kolektivno prego-varanje. Globalno natjecanje i mobilnost kapitala rezultira so-cijalnim dampingom i smanjivanjem plaa i radnih uvjeta.

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

9

3. Globalizacija vri pritisak na sustave socijalne zatite i socijalne trokove jer prioritetom postaje smanjivanje defi cita i dugova te smanjivanje poreznog optereenja to je glavni cilj dravne poli-tike.

4. Globalizacija slabi ideoloku podrku socijalnoj zatiti, posebice u pogledu nacionalnog minimuma, jer se podriva nacionalna solidar-nost i opravdava nejednakost prema zaslugama.

5. Globalizacija slabi osnovicu socijalnog partnerstva i tripartizma pomiui ravnoteu snage od rada i drave prema kapitalu.

6. Globalizacija ograniava politike opcije nacija iskljuujui lije-vo-centristike pristupe. Na taj nain ona govori o kraju ideolo-gije u pogledu socijalne drave.

7. Logika globalizacije dolazi u sukob s logikom nacionalne zaje-dnice i demokratske politike. Socijalna politika postoje glavnom tokom nesporazuma izmeu globalnog kapitalizma i demokrat-skih nacionalnih drava.

Ovakav je pristup vrlo popularan unutar javnog diskursa i esto ga je mogue pronai u politikom polju analize, ideolokim raspravama, jav-nim akcijama antiglobalista i sl. Problem dokazivanja jednosmjernoga i velikog (direktnoga ili indirektnog utjecaja) jest i u tome to postoji jaka tendencija da se gotovo svi socijalni izazovi, kao to je ve napomenuto u uvodu, objanjavaju globalizacijom, pa i oni za koje je teko utvrditi neku vezu. Dobar je primjer smanjeni fertilitet koji uvelike utjee na socijalnu politiku, i kojega je vjerojatno mogue objanjavati spletom suvremenih drutvenih promjena, ali teko samo ili iskljuivo globalizacijom. Moda i zato glavna matica komparativne socijalne literature vie optira za analizu uvjetovanog utjecaja, neovisno o svima razlikama koje je mogue pronai meu pojedinim autorima. Taj se pristup naslanja na sljedee glavne hipo-teze (Rhodes, 1998.):

1. Mogui su i postojei vrlo razliiti odgovori na globalizaciju, dak-le sudbina socijalne drave ovisi o institucionalnim strukturama i politikim odlukama u pojedinim zemljama, a ne o neizbjenoj kapitulaciji pred globalnim snagama.

2. Institucije trita rada fi ltriraju globalizaciju, dakle globalizacija razliito utjee na aktere na tritu rada, posebice na sindikate.

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

10

3. Globalizacija restrukturira domau politiku, dakle dolazi do promjene politikih preferencija pojedinih aktera, novih koalicija, to znaajno utjee na socijalnu politiku.

4. Globalizacija moe promovirati vie razliitih koalicija koje prilagoavaju socijalnu politiku, a ne one koje ju unitavaju, dakle vrlo je mogue da se pojave suradnike strategije i alternative u pojedinim podrujima trita rada i socijalne politike.

Irelevantnost globalizacije po socijalnu dravu (kao etvrta mogua pozicija) nije esta teza u socijalnopolitikoj literaturi. No, mogue je pronai nekoliko primjera koji uobiajeni metodoloki obrazac analize utjecaja globalizacije na socijalnu dravu dovode u pitanje. Jer, pitanje je mogue postaviti i na obrnuti nain: koji je utjecaj socijalne drave na glo-balizaciju. Moda radikalnu varijantu ovog pitanja demonstriraju Rieger i Leibfried (2003.) tvrdnjom da je globalizacija, zapravo, proizvod socijalne drave. Naime, oni pokazuju da je obeanje o socijalnim pravima koje su razvijene kapitalistike zemlje dale svojim graanima dovedeno u pitanje jer je dotadanji nain nacionalnih gospodarstva (i nacionalnih drava) doao u krizu. Kako bi razvijene drave i dalje mogle svoju vlast legitimi-rati socijalnom politikom (odrati dana socijalna obeanja), temeljni nain ureenja gospodarskih odnosa morao je izai iz okvira i nanovo se regu-lirati na globalnoj razini. Upravo ovdje lei glavni argument: regulacija globalne trgovine i globalnog gospodarstva vode nacionalne drave koji-ma je u interesu odranje dostignute razine socijalnog blagostanja. Sto-ga, globalizacija ne ugroava socijalnu dravu, ve je ona jedini mogui nain da socijalna drava u novim drutvenim i gospodarskim odnosima preivi! Svakako zanimljiva teza, premda nije jasno odnosi li se ona samo na razvijene zemlje koje tako ostvaruju svoje interese pa i na raun socijal-nog blagostanja u onim zemljama ija je mo u podruju regulacije novih globalnih odnosa sasvim neznatna.

Svojevrsnu varijantu globalooptimizma mogue je pronai i u onih autora koji se zalau za ili zazivaju razvoj globalne socijalne politike, od-nosno socijalno odgovorne globalizacije ili globalne socijalne vladavine (Deacon, 2000.a; 2003.). Globalna socijalna politika nije utjecaj globali-zacije na socijalnu politiku, ve novi nain formuliranja socijalne politike na globalnoj razini i to putem mehanizama redistribucije preko nacional-nih granica, regulacije na nadnacionalnom planu te jamenja pojedinih so-cijalnih prava na nadnacionalnoj razini. Takve primjere globalne socijalne

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

11

politike moemo pronai na europskoj razini, premda se moe primijetiti da tu nije rije o globalnoj, ve regionalnoj socijalnoj politici. No, valja rei da je potrebno razlikovati izmeu jamenja socijalnih prava na nadnacionalnoj razini ili nastojanja formuliranja socijalno odgovorne glo-balizacije, od injenice da se sve vie politika i socijalna politika defi niraju na globalnoj razini. Otuda proizlazi i defi nicija globalne politike koja kae da je to ona politika koja se razvija, iri i primjenjuje uz direktno sudjelo-vanje globalnih politikih aktera o koalicija (Orenstein, 2005.:177). Stoga svaka analiza suvremene socijalne politike mora istodobno fokusirati kako nacionalnu tako i regionalnu i nadnacionalnu razinu.

Kompleksnost odnosa globalizacije i socijalne drave demonstrira-le su i vrlo detaljne studije koje su pokuale testirati tezu o socijalnom dampingu u razliitim dijelovima svijeta (Alber, Standing, 2000.). Glo-balizacija se, tvrde dakle mnogi, pokazuje unutar dominantnog trenda socijalnog dampinga, odnosno trenda globalne rekomodifi kacije rada. Rekomodifi kacija znai da se cijena rada i uvjeti rada sve vie i ponovno utvruju samo na tritu (isti ugovorni odnos poslodavca i posloprimca), a ne kolektivnim ugovorima, zakonima, nacionalnim standardima i sl. Dva su osnovna vida socijalnog dampinga. Prvi se ogleda u podruju socijalne sigurnosti, gdje se kao najizrazitiji trend pojavljuje zaokret od univerza-lizma k selektivnosti i jamenju socijalnih prava na to nioj razini. Drugi se vid odnosi na smanjenje zatite rada. Ponovno, socijalni damping jest trend, ali ne dominantan i on je vrlo razliit u razliitim dijelovima svije-ta. Iskustva june Europe razliita su od iskustva istone Europe, kao to su razliita od istonoazijskih ili latinoamerikih zemalja. to se Europe tie Deacon je tada ustvrdio da je jo do kraja 90-ih godina 20. stoljea u istonoj Europi bilo teko dokazati ekonomsku globalizaciju (u smislu rtvovanja socijalnopolitikih ciljeva ekonomskoj kompetitivnosti), ali je na djelu bila, kako je on naziva, politika globalizacija, vidljiva u utjecaju razliitih globalnih politikih aktera na pravac i intenzitet socijalnih re-formi (Deacon, 2000.b). S, druge strane, analiza junoeuropskih zemalja (Grke i panjolske) pokazala je da u 90-ima na djelu ne samo da nije bio socijalni damping, ve upravo suprotan trend dostizanja socijalnih standar-da kakvi su tada vladali u veini zemalja EU (Guilln, Matsaganis, 2000.). To, meutim, otvara novo relevantno pitanje: je li rije samo o izoliranom iskustvu nekih europskih zemalja ili o generalnoj europskoj specifi nosti unutar globalnog polja ili, pak, o tendencijama koje su dodue bile vidljive do poetka treega milenija, ali se u njemu ne moraju i nastaviti. Time se

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

12

u analizu uvodi potreba karakterizacije tzv. trenda europeizacije, te odnosa europeizacije i globalizacije.

Socijalna politika u kontekstu europeizacije

Europeizacija je, takoer, relativno recentan pojam, pojam koji objanjava aspekte irenja i utjecaja EU. Utjecajna Radaellieva analiza (2000.) opisuje ju kao procese: a) konstrukcije, b) difuzije i c) instituciona-lizacije formalnih i neformalnih pravila, procedura, politikih paradigmi, stilova, naina na koji se rade stvari te zajednikih vrijednosti i normi koji se prvo defi niraju i konsolidiraju unutar procesa donoenja odluka na EU razini te potom inkorporiraju u domai diskurs, identitete, politike strukture i javne politike. Naslanjajui se ovu analizu Graziano (2003.) poblie objanjava set dvaju povezanih procesa: prvi je proces kroz koji nacionalne, socijalne i politike snage doprinose razvoju nove europske nadnacionalne politike i institucionalne strukture, a drugi proces kroz koji europska politika, socijalna i ekonomska dinamika postaje sve vie vanim dijelom domaega politikog sustava. Drukije reeno, europei-zacija je proces konstrukcije i difuzije europskih institucija i politika u europskim zemljama. Premda je aspekte europeizacije mogue pronai ve u samim poecima EU, oito je da su intenzivniji procesi ovako opisa-nih EU-nacionalnih dinamika zapoeli tek u 90-ima, kada se na europskoj razini razvija poseban i sve utjecajniji politiki sustav, upotpunjenom sve veim setom zakona, propisa, uredbi, preporuka. Sukladno takvom razvoju i socijalna se politika poinje intenzivnije prouavati u sklopu procesa eu-ropeizacije.

Socijalna politika teko da je mogla fi gurirati kao tema europskog ujedinjena u njenim samim poecima. Dodue, ideje o europskoj zajedni-ci kao supranacionalnoj tvorevini i Europi kao mjestu ostvarenja ljudskih prava, bez novih sukoba, ukljuivala je dijelom i novu regulaciju socijal-nih odnosa. Tako se u lanku 2. Rimskog ugovora napominje da je za-datak EEZ da osnivanjem zajednikog trita i postupnim usklaivanjem ekonomskih politika drava lanica unutar zajednice unaprijedi ravnomje-ran razvoj gospodarskih djelatnosti, stalan i uravnoteen gospodarski razvoj, veu stabilnost, bri porast ivotnog standarda i bliskije odnose meu dravama Zajednice. No socijalno je podruje, makar i stanovitim slabim nitima povezano s cjelokupnom idejom nove Zajednice, bilo u ap-solutnoj nadlenosti nacionalnih vlasti. U socijalnom je podruju Rimski

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

13

ugovor, ipak, regulirao slobodu kretanja radnika, slobodu nastana, uvje-te rada i ivotnog standarda, jednaku plau za mukarce i ene te pravo na plaene blagdane.4 (Vukorepa, 2004.; Wyatt, 2002.) Osnovna je ideja, meutim, bila protrina: poveanje ivotnog standarda i radnih uvjeta donijet e trina ekspanzija, odnosno djelovanje trinih sila. Rije je o funkcionalistikom gledanju prema kojem e se ekonomski boljitak jed-nostavni preliti (tzv. spillover) na socijalno podruje. Socijalna politika je time bila rezidualistika (zapravo zanemarena) i korporativistika jer je, vezana iskljuivo uz prava radnika i radna mjesta, bila preputena do-govoru radnika i poslodavaca. Rimskim je ugovorom bilo predvieno i osnivanje Europskoga socijalnog fonda (stvarno osnovanoga 1960.) koje-mu je cilj trebao biti poveane mogunosti zapoljavanja te geografske i zaposlenike mobilnosti. Rije je o vanom, premda ogranienom djelo-vanju ESF-a u usporedbi s nekim drugim podrujima: krajem 80-ih ESF je troio 7% prorauna EZ, u usporedbi s 67% za poljoprivredu.

Godine 1973. donesen je Socijalno-akcijski plan koji predvia niz ak-tivnosti u podruju zapoljavanja, uvjeta na radu, participacije radnika. Te-meljem njega doneseno je niz direktiva u podruju sprjeavanja negativ-nih posljedica u sluaju kolektivnih otkaza, steaja poslodavca te nekoliko rezolucija i direktiva o zatiti na radu, ukljuujui i direktivu o jednakoj mogunosti usavravanja za sve radnike bez obzira na spol.

Meutim, tek sredinom 80-ih ideje o jaoj socijalnoj dimenziji europ-skog povezivanja poinju znaajnije cirkulirati meu dravama lanicama. Nekoliko je injenica ilo tome u prilog: proeuropski orijentirani F. Mitte-rand, predsjednik Francuske, H. Kohl, kancelar Njemake, te posebice J. Delors, od 1985. predsjednik Europske komisije. Utjecaj je svakako imalo i primanje tada siromanijih novih lanica, Grke (1981.), panjolske i Portugala (1986.), a koje su na dnevni red postavile pitanje, posebice u pojedinim podrujima, neadekvatne socijalne sigurnosti radnika te cjelo-kupnog stanovnitva. Godine 1985. zemlje lanice usvajaju Jedinstveni europski akt koji je smjerao jaoj ekonomskoj integraciji. Ipak, nekoliko je lanaka bilo posveeno socijalnoj politici: otada je odluke o zdravlju i sigurnosti radnika bilo mogue donositi kvalifi ciranom veinom, poticao se razvoj socijalnog dijaloga na europskoj razini, a kohezija na europskoj

4 Prikaz europske socijalne politike oslanja se na sljedee izvore: Wyatt, 2002.; Vaughan-Whitehead, 2003.; Vukorepa, 2004.; Adnett, Hardy, 2005.; Stubbs i Zrinak, 2005. te mrenu stranicu: www.europa.eu.int .

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

14

razini jaala se smanjivanjem regionalnih dispariteta (pogotovo kroz pro-grame Strukturalnog fonda). Akcijski program iz 1985. takoer je traio jaanje socijalnog dijaloga izmeu poslodavaca i sindikata. Ta je godina postala poznata po tzv. Val Duchessee procesu, tj. procesu promocije bipartitnog dijaloga uz poticaj i potporu Komisije. Doseg socijalnog dija-loga i njegov utjecaj na formuliranje socijalne politike ostaje prijepornom tokom, ali injenica jest, makar i uz vrlo dugu i mukotrpnu proceduru, da su pregovori sindikata i poslodavaca doveli do usvajanja nekoliko eu-ropskih direktiva. Rije je o sporazumima koje je nakon dogovora socijal-nih partnera zakonski osnailo Europsko Vijee: o roditeljskom dopustu (1995.), djelominom radnom vremenu (1997.) i radu na odreeno vrije-me (1999.). U 2000-ima socijalni partneri ne samo da sami pregovaraju o nekim pitanjima vezanim uz rad i radno mjesto, ve su iskljuivo odgovor-ni za implementaciju i nadzor provedbe.

U kontekstu socijalne klime 80-ih, za koju se moe rei da socijalna politika postaje europskom temom premda bez znaajnijih pomaka k regu-laciji socijalnih prava, godine 1989. donosi se Povelja Zajednice o osnov-nim socijalnim pravima radnika, poznata i kao Socijalna povelja. Ona se zalae za sloboda kretanja, zapoljavanja i naknada, poboljanje ivotnih i radnih uvjeta, adekvatnu socijalna zatitu, slobodu organiziranja i kolek-tivnog pregovaranja, pravo na usavravanje, jednaki tretman mukaraca i ena, informiranje, savjetovanje i participaciju radnika, zatitu djece i mladih, zatitu starijih. No, valja podvui da je rije samo o povelji, a ne o obvezujuem propisu te da se ona odnosi samo na radnike. Dodatnu nepovoljnost izazvala je injenica da Povelju nije, na valu snanog otpora jaem europskom povezivanju i jasnijim socijalnim obvezama, prihvatilo Ujedinjeno Kraljevstvo voeno tadanjom premijerkom M. Thatcher.

Usprkos tome, 90-e e godine ostati zabiljeene kao godine snanijega europskog povezivanja, izraenoga kroz nove Ugovore o EU, najprije u Maastrichtu (1991.), a potom u Amsterdamu (1997.). Na sastanku Europ-skog Vijea u Maastrichtu zemlje lanice EU su izrazile elju da zamijene tzv. socijalno poglavlje Rimskog ugovora novim socijalnim poglavljem, a temeljem Socijalne povelje. Ujedinjeno Kraljevstvo se i ovog puta nije s time sloilo pa su sve ostale lanice 1992. prihvatile tzv. Ugovor o socijal-noj politici (takoer se naziva Socijalni ugovor ili Socijalno poglavlje, jer faktiki predstavlja novo socijalno poglavlje Ugovora). Ugovor je, dakle, za 11 zemalja koje su ga prihvatile, predstavljao aneks Rimskom ugovoru

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

15

te im je omoguio da rade na socijalnom zakonodavstvu (kvalifi ciranom veinom) na razini EU-a u sljedeim podrujima:

1. poboljanja na radnom mjestu u svrhu zatite zdravlja i sigurnosti radnika;

2. radnih uvjeta;

3. informiranja i savjetovanje radnika;

4. jednakosti ena i mukaraca s obzirom na mogunosti na tritu rada i jednaki tretman na poslu;

5. integracije iskljuenih s trita rada.

Ostala pitanja (socijalna sigurnost radnika, zatita radnika pri otkazu, predstavljanje radnika, uvjeti zapoljavanja radnika iz treih zemalja) ostala su podlona suglasnosti svih lanica. Prilikom pristupanja Uniji 1995. godine Austrija, Finska i vedska su takoer prihvatile Ugovor o socijalnoj politici. Valja napomenuti da, premda snaniji od Socijalne po-velje iz 1989. godine, Ugovor ostaje pragmatinim i pravno neobvezujuim pristupom socijalnoj politici. Tome svakako pridonosi i naelo supsidijar-nosti, izriito naglaeno u Ugovoru EU iz Maastrichta, a prema kojem je u nadlenosti Zajednice samo ono to je u Ugovorima izriito naglaeno kao takvo. Naelo supsidijarnosti osnaeno je kao osnovno naelo pristupa socijalnoj politici na europskoj razini i u tzv. Bijeloj knjizi o europskoj so-cijalnoj politici iz 1993. godine, gdje je jasno naglaeno da harmonizacija socijalne politike nije cilj EU. Meutim, tada se i ustvruje da je socijalna politika vie nego politika zapoljavanja, te se defi nira europski socijalni model u smislu zajednikih vrijednosti (ukljuujui demokraciju i indivi-dualna prava), slobode kolektivnog pregovaranja, trine ekonomske jed-nakosti i mogunosti za sve, socijalne sigurnosti i solidarnosti. Premda se europski socijalni model formulira, njegov sadraj ostaje nejasnim, kao i to su vrlo slabane metode njegovoga postizanja, jer ovise o politikoj volji, odnosno koordinaciji, informiranju, pokuaju prilagodbe zajednikih ciljeva posebnim nacionalnim prilikama i sl. Valja, ipak, rei da se i kasnije u vie navrata pokuava ponovno defi nirati europski socijalni model te se u Zakljucima samita u Nici (2000.) naglauje da je europski socijalni model, posebno karakteriziran sustavima koji nude visoku razinu socijalne zatite, vanou socijalnog dijaloga i uslugama od opeg interesa koje pokrivaju aktivnosti vane za socijalnu koheziju, zasnovan danas, neovi-sno o razlikama u socijalnim sustavima zemalja lanica, na zajednikim

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

16

vrijednostima. One ukljuuju demokraciju, individualna prava, slobodno kolektivno pregovaranje, jednakost mogunosti i socijalne skrbi te solidar-nost (Adnett, Hardy, 2005.:3).

Kakav je odnos izmeu zapoljavanja i socijalnog blagostanja te u kojoj se mjeri socijalni ciljevi postiu politikom promocije zapoljavanja, a u kojoj mjeri ostalim akcijama k smanjenju siromatva i socijalne iskljuenosti ostaje glavnim nerazjanjenim pitanjem daljnje sudbine socijalnih ciljeva na europskoj razini. Usprkos stavu iz Bijele knjige, politika formulacija socijalnih prioriteta u daljnjem razdoblju nije bila jednoznana. To je ve vrlo brzo postalo vidljivo u procesu pisanja Amsterdamskog ugovora EU tijekom 1997. godine. Na nain razumijevanja socijalnih poglavlja veliki je utjecaj ostvario Tony Blair, novi premijer Ujedinjenog Kraljevstva, koji je okonao britanski izolacionizam i openito poveao kooperativnost u pitanjima EU. No, nasuprot tadanjemu francuskom premijeru L. Jospi-nu, koji je tijekom samita lidera socijaldemokratskih stranaka u vedskoj otro napao monetaristiku i neoliberalnu politiku, Blair se zaloio da po-litika zapoljavanja bude u sreditu interesa EU, ali u smislu fl eksibiliza-cije trita rada, obuavanja i prekvalifi kacije te socijalnih reformi. On se zaloio za uvrtenje poglavlja o zapoljavanju u novi ugovor EU, ali samo ako on naglasi fl eksibilizaciju i izbjegne pretjeranu regulaciju. Ova je opcija odnijela pobjedu te je socijalno poglavlje inkorporirano u Ugo-vor, ali je napisano i posebno, osmo, poglavlje posveeno zapoljavanju.

U sklopu razumijevanja novih ingerencija Zajednice u socijalnom podruju, vano je napomenuti da je u lanku 2. Ugovora iz Amsterdama navedeno da e se promovirati usklaeni, uravnoteeni i odrivi neinfl a-cijski rast, visoka razina kompetitivnosti i konvergencije u ekonomskim postignuima, visoka razina zatite i poboljanja kvalitete okolia, povea-nje ivotnog standarda i kvalitete ivota, ekonomska i socijalna kohezija te solidarnost meu zemljama lanicama. U sljedeem se lanku navo-di da e se ciljevi zapisani u lanku 2., izmeu ostaloga, ostvarivati pro-mocijom koordinacije politika zapoljavanja u zemljama lanicama s ci-ljem poveanja njihove uinkovitosti i razvoja koordinirane strategije za zapoljavanje. U Ugovoru je po prvi puta cilj visoke zaposlenosti zapisan kao cilj EU te ovo poglavlje predstavlja osnovicu onoga to se ubrzo razvi-lo kao (luksemburka) europska strategija zapoljavanja, te kao novi nain voenja politike u socijalnom podruju, poznat kao model otvorene koor-dinacije. Ponovno, prema naelu supsidijarnosti, socijalna politika ostaje u nacionalnoj nadlenosti, ali se na europskoj razini razvija koordinacija na-

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

17

cionalnih politika, razvijaju se zajedniki naini mjerenja politika, njihove uspjenosti, naini usporedbe i promocije inovativnih rjeenja.

Temeljem Amsterdamskog ugovora u prosincu 1997. godine efovi drava i vlada EU su na samitu u Luksemburgu dogovorili set zajednikih ciljeva u politici zapoljavanja. Rije je, dakle, o koordinaciji nacionalnih politika temeljenom na sljedeim komponentama:

1. Integrirane smjernice zapoljavanja temeljem prijedloga Komi-sije Europsko Vijee svake godine donosi zajednike prioritete u politici zapoljavanja.

2. Nacionalni reformski programi svaka drava donosi svoj pro-gram u kojem opisuje kako e smjernice pretoiti u praksu.

3. Zajednika izvjea o zapoljavanju Vijee usvaja izvjee o godinjem napretku te se donosi zajedniko izvjee o zapoljavanju.

4. Preporuke kvalifi ciranom veinom Vijee moe izdati preporuke specifi ne za svaku zemlju, a temeljem prijedloga Komisije.

Europska strategija zapoljavanja je donijela novi nain rada na eu-ropskoj razini poznat kao model otvorene koordinacije a koji se temelji na pet kljunih principa:

1. Supsidijarnost ravnotea izmeu koordinacije i postavljanja zajednikih ciljeva i ishoda na europskoj razini i odgovornih drava za konkretiziranje akcija i mjera.

2. Konvergencija elja za postizanjem zajednikih ishoda putem koncentriranih akcija svaka drava doprinosi zajednikom eu-ropskom cilju.

3. Uzajamno uenje razmjena dobre prakse i iskustva je najvaniji dio modela otvorene koordinacije, jer je to najuinkovitiji nain uenja o drugih zemalja.

4. Integrirani pristup smjernice zapoljavanja se ne odnose samo na aktivne mjere na tritu rada ve se proiruju na socijalnu, obra-zovnu, poreznu, ekonomsku i regionalnu politiku strukturalne reforme trae fokusiranost na koherentnu politiku.

5. Upravljanje usmjereno ciljevima uspjeh strategije ovisi o jasnim kvantifi ciranim mjerama i postignuima progres prema ciljevi-

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

18

ma mjeri se dogovorenim kvantitativnim i kvalitativnim pokaza-teljima.

Frank Vanderbroucke, belgijski ministar socijalnih poslova za vrijeme belgijskog predsjedanja EU, u drugoj polovici 2001. godine, a koji je uve-like doprinio proirenju modela otvorene koordinacije na podruje borbe protiv siromatva i socijalne iskljuenosti na ovakav ga je nain opisao: (OMC open method of coordination) obuhvaa postavljanje zajednikih ciljeva na europskoj razini, defi niranje odgovarajuih nacionalnih politika u postizanju tih ciljeva te izvjeivanje o razvoju i postignuima nacional-nih politika. (OMC) je zamiljen kao pomo dravama lanicama da razviju vlastitu politiku koja e odraavati njihovu nacionalnu situaciju, da dijele svoje iskustvo te nadgledaju ishode na transparentan i usporediv nain. () Ono to Europa treba jest vjebanje ambicije u podruju so-cijalne politike. () Ali, nema odreene najbolje prakse: postoje razliiti naini da se dosegne izvrsnost (Vanderbroucke, 2002:V-VI). U sklopu kritika usmjerenih k modelu otvorene koordinacije, a meu kojima se istiu oni koji upozoravaju na neobveznost i neodreenost procesa, a sve vie i na pitanje zato izostaju rezultati (primjerice u smanjenju nezaposlenosti i poveanju zaposlenosti), valja istaknuti da je na socijalnom podruju na europskoj razini, a potom i na nacionalnim i regionalnim razinama kreira-na potpuno nova dinamika usmjerenosti na socijalna pitanja, na mjerenje siromatva, na koordinaciju politika, na ukljuenost svih drutvenih aktera itd.5

Na temeljima prvih iskustava luksemburkog procesa zasniva se i neto kasnije usvojena lisabonska strategija (2000.) koja trai vie boljih poslova i veu socijalnu koheziju te koja je, a potom i u Stockholmu 2001. godine, postavila vrlo konkretne (premda dosada nedostignute!) ciljeve, kao to je ukupna stopa zaposlenosti od 70% (najmanje 60% za ene i naj-manje 50% za starije radnike), kao i potrebu cjeloivotnog obrazovanja.

5 Model otvorene koordinacije izaziva stroge reakcije: ili se smatra irelevantnim za ono to se deava unutar pojedinih socijalnih drava ili se vidi kao moan mehanizam za ostvarenje znaajnog progresa unutar europskoga socijalnog modela i konvergencije u rezultatima europskih socijalnih drava. Posljednji argument ima pozitivnu i negativnu verziju: prvi vide MOK kao instrument na putu neoliberalne socijalne drave; drugi kao potencijalno uinkovito orue u dostizanju socijalnog modela koji e suprotstaviti neoli-beralnom trendu Stvarnost je negdje izmeu ovih pogleda (OConnor, 2005.:358).

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

19

U lanku 136. Ugovora iz Amsterdama po prvi puta je i borba protiv iskljuenosti eksplicitno navedena u ciljevima Zajednice. Prema stavku 2. lanka 137. Vijee uz postupak usuglaenog odluivanja moe donije-ti mjere koje potiu suradnju meu zemljama lanicama kroz inicijative usmjerene na unapreivanje znanja, razmjenu informacija i najbolje prak-se, uz poticanje inovativnih pristupa i ocjenjivanje iskustva u cilju bor-be protiv socijalne iskljuenosti. lanak 140. od Komisije zahtijeva da potie suradnju meu zemljama lanicama i olaka koordinaciju njihovih aktivnosti u pogledu socijalne politike. Time je, zapravo, model otvorene koordinacije proiren i na borbu protiv siromatva i socijalne iskljuenosti, a to je detaljnije opisano u tekstu Ferrere i suradnika u ovom zborniku. Njihov rad govori i o dilemama uinkovitosti tog procesa, odnosno rizici-ma i mogunostima primjene modela otvorene koordinacije, kao fl eksibil-nog naina voenja politike, bez jasnih sankcija i odreenih uputa, ali ipak sa sasvim odreenim potencijalima.

Model otvorene koordinacije i kompetencije Zajednice u socijalnoj politici ire se i dalje, jer je donesena odluka da se kooperacija nacionalnih politika proiri i na podruje mirovina, zdravstva i dugotrajne skrbi. Isto-dobno, da bi olakala i cijeli proces uinila uinkovitijim, EK je u prosincu 2005. donijela dokument pod nazivom Working together, working better: A new framework for the open coordination of social protection and in-clusion policies in the European Union,6 a koji se temelji na ve usvoje-noj ideji da se dotada posebni nacionalni akcijski planovi za podruje socijalnog ukljuivanja i mirovina spoje u kontekstu predvienog irenja modela otvorene koordinacije na podruje zdravstva i dugotrajne skrbi. Sva su podruja objedinjena pod imenom socijalne zatite i socijalnog ukljuivanja, a naglauju se tri svodna cilja primjene modela otvorene koordinacije u socijalnoj zatiti i socijalnom ukljuivanju:

1. Promocija socijalne kohezije i jednakih mogunosti za sve kroz odgovarajui, pristupaan, fi nancijski odriv, prilagod ljiv i uinkoviti sustav socijalne zatite i politike socijalnog uklju-ivanja.

2. Bliska interakcija s lisabonskim ciljevima u postizanju veeg eko-nomskog rasta i boljih poslova te s odrivom razvojnom strate-gijom EU.

6 www.europa.eu.int.

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

20

3. Jaanje dobre vladavine, transparentnosti i ukljuenosti dionika u oblikovanje, primjenu i nadzor nad politikom.

U postizanju tih ciljeva sve su zemlje lanice dune donositi svoje na-cionalne strategije za socijalnu zatitu i socijalno ukljuivanje, a koje e po-krivati sva spomenuta podruja, dakle, siromatvo i socijalnu iskljuenost, mirovine, zdravstvo i dugotrajnu njegu. Dogovoren je nain analize i de-fi niranja glavnih izazova i politika, a rok prezentacije prvih nacionalnih strategija je rujan 2006. godine.

Socijalna politika Vijea Europe kao dio procesa europeizacije

Tema europeizacije i socijalne politike svakako ne moe biti cjelovita bez razmatranja utjecaja Vijea Europe u socijalnom podruju.7 Usmjeren izvorno na jaanje demokracije, vladavine prava te graanskih i politikih prava, a to je posebno podvueno donoenjem Konvencije o zatiti lju-dskih prava i temeljnih sloboda (1950.) Vijee Europe je vrlo brzo jasno pokazalo da temeljnih ljudskih prava nema bez jamenja ekonomskih i socijalnih prava. Europska socijalna povelja, kao temeljni europski doku-ment koji govori o socijalnim pravima potpisana je u Torinu 1961. godine, a stupila je na snagu 1965. godine. Nizom izmjena, pogotovo krajem 80-ih i u 90-ima, dodana su nova prava te je preciziran mehanizam primjene i nadzora nad primjenom u zemljama potpisnicima. Rije je o sljedeim dokumentima: Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji (1988.), Pro-tokol o izmjenama Europske socijalne povelje (1991.) i Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih albi (1995.). Novi dokument, tzv. izmijenjena Europska socijalna povelja, koja u sebi integrira donesene promjene te dodaje jo osam prava potpisana je 1996., a stupila je na snagu 1999. godine. Tri su osnovne grupe prava koje titi Povelja:

1. prava na radnom mjestu;

2. posebna zatita posebno ranjivih grupa;

3. univerzalna socijalna zatita cijelog stanovnitva.

7 Usp. www.coe.int, Europska socijalna povelja (revidirana) (1997.).

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

21

Izmijenjena povelja titi ukupno 31 temeljno pravo, od ega 9 srnih: pravo na rad, pravo organiziranja, pravo na kolektivno pregovaranje, pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zatitu, pravo radnika migranata i njihovih obitelji na zatitu i pomo, pravo na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu i medicinsku pomo, pravo djece i mladei na zatitu, pravo na jednake mogunosti i uvjete u svezi zaposlenja i struke, bez diskrimi-nacije po spolu. Od 9 srnih treba prihvatiti najmanje 6 prava, odnosno ukupno najmanje 16 lanaka ili 63 stavki.

Premda se pokuavaju tititi, socijalna prava nisu temeljna ljudska prava te su mehanizmi zatite slabiji, neodreeniji, posebice u smislu ne-postojanja vrstoga sudskog mehanizma kao to je Europski sud za ljudska prava. Usprkos tome, irenje liste prava u 90-ima pratio je i pokuaj jasnijeg defi niranja nadzornog mehanizma. On izvorno poiva na tri stupnja:

1. Drave same podnose izvjea o potivanju koja procjenjuje Odbor nezavisnih strunjaka. Taj Odbor donosi svoje negativne i pozitiv-ne zakljuke o potivanju odreenih lanaka Povelje.

2. Izvjea drava i zakljuci Odbora nezavisnih strunjaka odlaze Odboru vlada, koje je sastavljeno od predstavnika pojedinih drava i promatraa (meunarodne organizacije sindikata i poslodavaca). Ovaj Odbor priprema svoje izvjee za Odbor ministara.

3. Odbor ministara donosi konanu opu rezoluciju o potivanju Po-velje, kao to i donosi pojedinane preporuke ugovornim stranka-ma.

Dodatni Protokol o sustavu kolektivnih albi smanjio je relativnu vanost vladinih izvjea jer se ohrabruju socijalni partneri da samostalno podnose albe direktno Odboru nezavisnih strunjaka. Tri su grupe orga-nizacija koje podnose albe:

1. meunarodne organizacije poslodavaca i zaposlenika koje imaju savjetodavni status pri Vijeu Europe;

2. meunarodne nevladine organizacije koje imaju savjetodavni sta-tus pri VE te se nalaze na posebnoj listi Odbora vlada;

3. reprezentativne nacionalne organizacije poslodavaca i zaposle-nika.

Mnogo je primjera koje svjedoe o tome da su zemlje lanice Europe promijenile ili svoje zakonodavstvo ili praksu temeljem zakljuaka Odbo-

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

22

ra nezavisnih strunjaka, Odbora vlada i Odbora ministara. Time Europska socijalna povelja demonstrira svoju vanost i utjecaj premda, kao to je ve naglaeno, priroda socijalnih prava vodi k tome da su sankcije vie moralne, a ne materijalne (Puljiz, 2000.).

U posljednjem desetljeu Vijee Europe posebnu pozornost nastoji posvetiti i konceptu socijalne kohezije, a koji je temeljem odluke efova drava i vlada Vijea Europe 1997. godine defi niran kao jedan od etiri prioriteta njegovih daljnjih aktivnosti. Prvi veliki projekt istraivanja iz podruja socijalne kohezije pod sponzorstvom Vijea Europe bio je posveen ljudskom dostojanstvu i socijalnoj iskljuenosti, a objavljen je 1998. godine (Duffy, 1998.). To je istraivanje pokazalo da je pristup osno-vnim socijalnim pravima temeljni imbenik borbe protiv siromatva i so-cijalne iskljuenosti. Stoga je Odbor za socijalnu koheziju Vijea Europe pokrenuo novi projekt istraivanja o pristupu socijalnim pravima. Projekt je rezultirao publikacijom koja je usvojena 2002. godine i potom preve-dena i raspravljana na nizu nacionalnih jezika (Puljiz, 2004.; Zrinak, 2004.).

Istodobno je socijalna kohezija defi nirana u Strategiji socijalne kohe-zije (2001.) te Revidiranoj strategiji socijalne kohezije (Revidirana, 2004.). U dokumentu se naglauje da socijalna kohezija predstavlja sposob-nost drutva da osigura dobrobit svim svojim lanovima, da minimalizira nejednakosti i izbjegne polarizacije. Kohezivno drutvo je solidarna zajed-nica koju ine slobodne individue koje demokratskim metodama ostvaruju svoje zajednike ciljeve. Jasno je, naime, da su sva drutva premreena nizom nejednakosti izmeu siromanih i bogatih te etnikim i kulturnim razliitostima. No, ako su nejednakosti pretjerane ili kada rastu ugroena je socijalna kohezija pa je osnovno pitanje kako vladati razliitostima tako da postanu imbenik obogaivanja, a ne podjele i sukoba. Otuda defi nicija naela na kojima se temelji pristup socijalnim pravima:

1. jednakosti prava za sve, bez ikakve diskriminacije;

2. pristup kvalitetnim, svima dostupnim uslugama;

3. posebna pozornost potrebama ranjivih lanova drutva;

4. izbjegavanje stigmatizacije osoba s posebnim potrebama;

5. odranje pravine i odrive fi skalne politike;

6. participacija korisnika.

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

23

Socijalna kohezija pretpostavlja podijeljenu odgovornost svih drutve-nih aktera. To, ipak, ne znai dezangairanje drave pa zato treba:

1. Precizirati i reafi rmirati kljunu ulogu drave i drugih javnih tijela (drave ne treba biti ni previe ni premalo).

2. Integrirati socijalnu dimenziju u ekonomski ivot (povezanost ekonomskog i socijalnog razvoja; socijalna odgovornost podu-zea).

3. Nova etika socijalne odgovornosti (nunost razvoja uzajamne od-govornosti, razvoj aktivnog graanstva).

4. Podravanje obitelji i ohrabrenje obiteljske solidarnosti (obitelj se promijenila, ali to ne umanjuje njenu socijalnu funkciju).

5. Ohrabrenje participacije u civilnom drutvu.

Socijalna kohezija je vaan koncept, ali valja podvui da je vie rije o idealu kome se tei, a ne stvarnosti europskih drutava, no idealu koji na vanosti dobiva posebice s obzirom na sve vee nesigurnosti i sve vie razliitih izazova (promijenjeni obrasci zaposlenosti, kriminalitet, multi-kulturalizam, neadekvatan pristup novim komunikacijskim tehnologijama ili privatiziranim uslugama i sl.).

Umjesto zakljuka: u procjepima globalizacije, europeizacije i tranzicije

Tranziciji, odnosno cjelokupnoj drutvenoj transformaciji te socijal-noj politici postkomunistikih zemalja posveeno je nekoliko tekstova ovog zbornika, kao i poseban tekst autora ovog priloga, te se ovdje nee posebno raspravljati o tranzicijskom procesu. No, rasprava o tranziciji je dobra podloga da se jo jednom promisli kompleksnost odnosa globaliza-cije i europeizacije na primjeru zemalja koje prolaze vrlo duboke reforme u svim podrujima drutvenog ivota i gdje je socijalna politika, usprkos mnogim izljevima socijalnog nezadovoljstva, na marginama reformskog procesa.

Pitanje je li europeizacija modalitet globalizacije ili sredstvo suoa-vanja s globalizacijom Vobruba rjeava zadravanjem obje pozicije (Vo-bruba, 2004.). Europeizacija i globalizacija su istodobno prijatelji i ri-vali, no valja primijetiti i konzistentnost razliitosti pogleda na ovu am-

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

24

bivalentnost. Velika veina graana na europeizaciju gleda kao na proces koji ugroava nacionalnu dravu i vrijednosti koje je nacionalna drava utjelovila u drugoj polovici 20. stoljea (otuda, izmeu ostaloga, referen-dumsko ne Ustavu EU u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine), dok elita uobiajeno promovira europski pogled, razumijevajui europeizaciju kao nain suoavanja s globalizacijom. Otuda je vrlo vano procijeniti u kojoj mjeri sva prethodno opisana dinamika socijalne politike na eu-ropskoj razini ostvaruje realan utjecaj na nacionalnim razinama. Vobruba zakljuuje da je popularan pogled na europeizaciju (onaj koji je, zapravo, izjednauje s globalizacijom) vrlo pesimistian, ali moda realan.

Ukoliko odnos globalizacije i europeizacije ostaje podloan razliitoj dinamici u razliitim podrujima, u kojoj mjeri EU ostvaruje utjecaj na svoje nove lanice, posebice u podruju socijalne politike? Prethodno uinjena analiza ve je identifi cirala tri primjera (Stubbs, Zrinak, 2005.). Ulazak Grke, Portugala i panjolske u EU u 80-ima godinama desio se u drutvenim okolnostima koje su bile izrazito naklonjenije dostizanju so-cijalnih standarda, odnosno unutar kojih diskursi liberalizacije i globaliza-cije nisu imale dominantan utjecaj. Takav je utjecaj EU na tadanji razvoj Grke, panjolske i Portugala opisan pojmom kognitivne europeizacije jer je ulazak u elitni klub europskih zemalja razumljen i kao prilika za dosti-zanje viih standarda, izmeu ostaloga i u podruju socijalne sigurnosti. Za postkomunistike zemlje koje su 2004. godine postale lanice EU taj je utjecaj i dalje vaan, ali ogranien kako poveanim utjecajem globalnih agencija, tako i novim utjecajem neoliberalnih diskursa na globalnom pla-nu osnaenih meutim, to je vano napomenuti, bitnim ciljem transforma-cije bivih komunistikih zemalja, gdje su trine reforme i privatizacija jedan od osnovnih ciljeva udaljavanja od komunistike prolosti. Stoga je nepravedno jednostavno optuivati globalne agencije za socijalnu rezidua-lizaciju, a bez razumijevanja drutvenog konteksta koji oblikuje globalne utjecaje kao to je, meutim, nepravedno ne vidjeti potrebu i mogunost razliite percepcije i razliite realizacije globalizacije i europeizacije, a prema nacionalnim i lokalnim specifi nostima. Isto je tako vano vidje-ti kako je rije o dugoronom i vrlo kompleksnom procesu, a to je N. Lendvai okarakterizirala susretom i dijalogom potpuno razliitih diskursa, jezika, percepcija, razumijevanja (Lendvai, 2004.).8 Trei je primjer Bu-

8 Ono to ovaj pristup nudi je osvijetliti da europsko pridruivanje treba vidjeti kao kompleksan multidimenzionalan projekt koji mijenja percepcije, identitete, sadraj

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

25

garske i Rumunjske u kojima je transformacijski proces bio tei, bolniji, dugoroniji te u kojima su, posebice u sluaju Rumunjske, neka socijalna pitanja podvedena pod visoko prioritetna pitanja ljudskih prava, kao to su pitanja institucionalizacije i neadekvatnog tretmana djece u institucijama, invalida, prava Roma i sl.

Razliitost i kompleksnost, moda su dvije najbitnije odrednice te-matske usmjerenosti ovog lanka. Ako treba dodati treu, onda to moe biti pouka o tome da procesi globalizacije i europeizacije nisu niti usudi niti panaceje. Nacionalna povijest i nacionalni kapaciteti u suoavanju s globalnim silnicima i aktualnim procesima ostaju glavnim imbenikom pozicioniranja pojedine zemlje na europskom i globalnom zemljovidu te glavnim imbenikom oblikovanja njene socijalne politike.

Literatura

Adnett, N., Hardy, S. (2005.) The European Social Model. Modernisation or Evolution? Edward Elgar.

Alber, J., Standing, G. (2000.) Social dumping, catch-up, or convergence? Europe in a comparative global context. Journal of European Social Policy, 10(2):99-119.

Beyler, M. (2003.) Globalization, Europeanization and Domestic Welfare State Reforms: New Institutional Concepts. Global Social Policy, 3(2):153-172.

Castells, M. (2000.) Global Informational Capitalism. In: Held, D. & McGrew, A. (eds.) The Global Transformations Readers. Cambridge: Polity Press.

Deacon, B., Hulse, M. and Stubbs, P. (1997.) Global Social Policy. International organi-zations and the future of welfare. London: Sage Publications.

Deacon, B. (2000.a) Globalization and Social Policy. Geneva: UN Research Institute for Social Development.

Deacon, B. (2000.b) Eastern European welfare state: the impact of the politics of globali-zation. Journal of European Social Policy, 10(2)146-161.

Deacon, B. (2003.) Global Social Governance Reform: From Institutions and Policies to Networks, Projects and Partnerships. In: Deacon, B., Ollila, E., Koivusalo, M.

i nain nastajanja politika, institucionalne strukture, diskurse i najvei dio politikih znaenja. Iz te vie konstruktivistike perspektive, europsko pridruivanje je toka susre-ta nacionalnih i nadnacionalnih socijalnih politika i dijalog tih dvaju sustava. To je dijalog dvaju razliitih konstrukcija, dvaju razliitih politikih struktura, dvaju razliitih povije-snih nasljea, socijalnopolitikih rjenika s razliitim razumijevanjima i znaenjima. Eu-ropsko pridruivanje je u tom smislu proces stvaranja znaenja. (Lendvai, 2004.:330)

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

26

and Stubbs, P. (eds.) Global Social Governance. Themes and Prospects. Helsinki: Globalism and Social Policy Programme.

Duffy, K. (1998.) Iskljuenost iz socijalne zatite. Revija za socijalnu politiku, 5(2-3):183-202.

Esping-Andersen, G. (1990.) The Three Worlds of Welfare Capitalism. Cambridge: Polity Press.

Esping-Andersen, G. (1998.) Nakon zlatnog doba? Dileme socijalne drave u globalnom gopspodarstvu. U. Zrinak, S. (ur.) Globalizacija i socijalna drava. Zagreb: RSP i SSSH.

Europska socijalna povelja (revidirana) (1997.). Revija za socijalnu politiku 4(1):41-53.

Graziano, P. (2003.) Europeanization or Globalization? A Framework for Empirical Re-search (with some Evidence from the Italian Case). Global Social Policy, 3(2):173-194.

Green-Pedersen, C., Haverland, M. (2002.) The new politics and scholarship of the wel-fare state. Journal of European Social Policy, 12(1):43-51.

Guilln, A. M., Matsaganis, M. (2000.) Testing the social dumping hypothesis in Sou-thern Europe: welfare policies in Greece and Spain during the last 20 years. Journal of European Social Policy, 10(2)120-145.

Gunter, B. G., van der Hoeven, R. (2004.) The social dimension of globalization: A re-view of the literature. International Labour Review, 143(1-2):7-43.

Lendvai. N. (2004.) The weakest link? EU accession and enlargement: dialoguing EU and post-communist social policy. Journal of European Social Policy, 14(3):319-333.

Mishra, R. (1999.) Globalization and the Welfare State. Edward Elgar.

Mullard, M. (2004.) The Politics of Globalisation and Polarisation. Edward Elgar.

OConnor, J. S. (2005.) Policy coordination, social indicators and the social-policy agen-da in the European Union. Journal of European Social Policy, 15(4):345-361.

Orenstein, M. A. (2005.) The New Pension Reform as Global Policy. Global Social Po-licy 5(2):175-202.

Pierson, P. (1994.) Dismantling the Welfare State: Reagan, Thatcher, and the Politics of Retrenchment in Britain and the United States. Cambridge: Cambridge University Press.

Puljiz, V. (2000.) Primjena Europske socijalne povelje. Revija za socijalnu politiku, 7(2):197-201.

Puljiz, V. (2004.) Socijalna prava i socijalni razvoj Republike Hrvatske. Revija za socijal-nu politiku, 11(1):3-20.

Puljiz, V. i sur., (2005.) Socijalna politika. Povijest, sustavi, pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu.

Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije

27

Radaelli, C. M. (2000.) Whither Europeanization? Concept stretching and substantive change. European Integration online Papers, 4(8).

Revidirana strategija socijalne kohezije Vijea Europe (2004.). Revija za socijalnu poli-tiku, 11(3-4):383-394.

Rieger, E., Leibfried, S. (2003.) Limits to Globalization. Cambridge: Polity Press.

Rhodes, M. (1998.) Globalization, Employment and Social Policy. Report for DGV. Unpublished paper.

Robertson, R. (1992.) Globalization. Social Theory and Global Culture. Sage Publica-tions.

Stubbs, P. (2003.) International Non-State Actors and Social Developmental Policy. In: Deacon, B., Ollila, E., Koivusalo, M. and Stubbs, P. (eds.) Global Social Governan-ce. Themes and Prospects. Helsinki: Globalism and Social Policy Programme.

Stubbs, P., Zrinak, S. (2005.) Proirena socijalna Europa? Socijalna politika, socijal-na ukljuenost i socijalni dijalog u Hrvatskoj i Europskoj uniji. U: Ott, K. (ur.) Pridruivanje Hrvatske Europskoj uniji. Ususret izazovima pregovora. Zagreb: In-stitut za javne fi nancije, Zaklada Friedrich Ebert.

Vanderbroucke, F. (2002.) Foreword. In: Atkinson, T. (ed.) Social Indicators: the EU and Social Inclusion. Oxford: Oxford University Press.

Yeates, N. (2001.) Globalization and Social Policy. Sage Publications.

Vaughan-Whitehead, D. (2003.) EU Enlargement versus Social Europe. The Uncertain Future of the European Social Model. Edward Elgar.

Vobruba, G. (2004.) Globalisation versus European Social Model? Deconstructing the Contradiction Between Globalisation and the Welfare State. Czech Sociological Re-view, 40(3):261-276.

Vukorepa, I. (2004.) Europska socijalna politika. U : Mintas-Hodak, Lj. (ur.) Uvod u Eu-ropsku uniju. Zagreb : MATE d.o.o.

Wyatt, D. (ed.) (2002.) EU Treaties & Legislation. Oxford: Oxford University Press.

www.europa.eu.int (mrena stranica Europske unije).

www.coe.int (mrena stranica Vijea Europe).

Zrinak, S. (2004.) Uvodnik tematski broj asopisa o socijalnim pravima u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 11(1):1-2.

Socijalna drava u 21. stoljeu - privid ili stvarnost?

28