1. DEFINICIJA I FUNKCIJE MIROVINSKOG SUSTAVA

Mirovinski sustav definiramo kao skup pravnih normi, administrativnih i financijskih aranžmana kojima se regulira osiguranje starosti, invalidi teta, gubitka hranitelja.Njime se osiguravaju najrašireniji i najznačajniji socijalni rizici. U zadnjim desetljećima u većini zemalja je poremećen brojčani odnos mlađeg i starijeg kontingenta stanovništva, opala je stopa fertili teta, opale mlađe generacije, a povećale se starije stanovništvo. Kao poslijedica toga povećan je indeks ovisnosti umirovljenika u odnosu na zaposlene stanovnike.Na individualnoj i kolektivnoj razini mirovine imaju nekoliko funkcije. Mirovine pojedincima i socijalnim skupinama omogućavaju raspodjelu potrošnje tijekom cijeloga životnog vijeka zasnovanu na svojevrsnom međugeneracijskom sporazumu. Pored osiguranja starosti, invaliditeta i uzdržavanja članova obitelji, mirovine predstavljaju ključnu kategoriju pojedinačne i kolektivne štednje koja utječe na društveno blagostanje.Mirovinski fondovi u razvijenim zemljama predstavljaju akumulacije financijskog kapitala koje se koriste za razna ulaganja. Važna je i socijalno – integrativna funkcija mirovina. Putem mirovinskog sustava se vrši vertikalna redistribucija dohotka od bogatijih prema siromašnijim i tako se smanjuje nejednakost u društvu. Imamo i horizontalnu redistribuciju i to između umirovljenika iste kategorije, a ona se odvija u korist onih koji imaju dodatne potrebe, pa su im nužne veće mirovine.Jedan od takvih oblika je naknada za uzdržavane članove obitelji, naknada za njegu nemoćnih i starih. Vertikalna i horizontalna redistribucija mirovina doprinose ostvarenju socijalne pravde.Ove funkcije su u različitim mirovinskim sustavima manje ili više naglašene. U biti, one opredjeljuju karakter mirovinskog sustava neke zemlje. Na tip mirovniskog sustava utječu i temeljna društvena usmjerenja, odnosi socijalnih snaga i drugi čimbenici. Možemo reći da je mirovinski sustav civilizacijsko dostignuće koje je nužno za funkcioniranje suvremenog društva i održavanje njegove socijalne kohezije.

2. POVIJEST MIROVINSKIH OSIGURANJA

Osiguranje starosti, kroz povijest:

1. neformalni: unutar obitelji ili šire srodničke grupe. Karakterističan za ruralna društva i danas još uvijek prevladava u nerazvijenim zemljama. U industrijskima je bitno slabiji.

2. formalni: u okviru organizacija u kojima pojedinac radi, poduzeće, grana proizvodnje, profesionalna udruga, država. Nastali su u novo doba, oni su vezani za razvoj urbano – industrijskog društva, Ljudi dolaze sa sela, oni u gradu ne mogu preživjeti ako umre hranitelj obitelji, industrijski radnici su bili u stalnom riziku. Javljaju se mutualne udruge: oblik formalnog zbrinjavanja u

1

opasnim profesijama – rudari. 1889. godine - Prvi Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju, u Njemačkoj, Bismarckov zakon, obuhvatio je na početku samo industrijske radnike.

prvi primjer univerzalnih starosnih mirovina u svijetu = Švedska 1913. nakon 2.sv. rata – ekspanzija mirovinskih sustava, veliko širenje.

3. MODELI MIROVINSKOG OSIGURANJA

Modeli mirovinskog osiguranja definiraju se temeljem pet osnovnih kriterija: mirovinska osiguranja – univerzalne mirovine, tekuća raspodjela – kapitalizacija, definirana davanja – definirani doprinosti, javno upravljanje – privatno upravljanje, obvezno sudjelovanje – dobrovoljno sudjelovanje.1.U modelu osiguranja mirovine su vezane uz plaće, odnosno doprinose koje osiguranici plaćaju tijekom radnog vijeka. Za visinu mirovine važna je dužina vremena u kojem su doprinosi plaćani, kao i visina plaća. Osiguranici izdvajaju doprinose, pa se od tih sredstava osiguranim radnicima dijele starosne, invalidske ili obiteljske mirovne. Mirovinsko osiguranje je obvezno za sve zaposlene. Utemeljitelj ovog tipa mirovinskog osiguranja smatra se njemački kancelar Bismarck.Model univerzalnih mirovina podrazumijeva mirovinska davanja starim ljudima iznad određene dobi ili invalidima, bez obzira jesu li ili nisu bili formalno zaposleni i jesu li plaćali doprinose. Ove mirovine se u pravilu financiraju iz poreza. Uvjet za njihovo dobivanje je građanski status. Glavni promoter ovog modela smatra se Beveridge. Univerzalne mirovine su prije njega, nastale u Danskoj i Švedskoj; u Danskoj prvo za siromašne, a u Švedskoj za sve stare ljude.Nijedan od gore navedenih modela se ne ostvaruje u čistom obliku. Neke su zemlje u sustav temeljnih mirovina uvele provjeru prihoda, druge su temeljnim dodale mirovine vezane uz plaće. Gotovo sve su zemlje koje prakticijraju „model osiguranja” uvele zajamčene minimalne mirovine osiguranika na osnovi provjere prihoda i to izvan sustava socijalne pomoći.Temeljna mirovina se u „univerzalnom modelu” ostvaruje kao pravo, dok se socijalna pomoć u „modelu osiguranja” dodjeljuje administrativnom odlukom.Imamo i mješoviti model koji predstavlja kombinaciju ova dva.Prema načinu financiranja i raspodjele mirovina Palier razlikuje 4 velike obitelji mirovinskih osiguranja:

1. STARI BISMARCKOVSKI MIROVINSKI SUSTAVI KONITNENTALNE EUROPE - donedavno je bio na snazi u RH. Starosno je osiguranje glavni, a uz invalidsko i jedini stup mirovinskog osiguranja. Cilj je održanje dohotka. Sustav se financira doprinosima radnika i poslodavaca, a funkcionira na osnovi tekuće raspodjele.

2. DRUGA GENERACIJA BISMARCKOVSKIH MIROIVINA ( Skandinavske zemlje, Kanada i VB prije 1986).

- prvi stup – temeljni beveridgeovski mirovni stup iz kojeg se dobivaju nacionalne mirovine financirane porezima, manje je izdašan

2

- drugi stup – obvezni, u pravilu javni iz kojeg se dobivaju mirovine na osnovi plaćenih doprinosa, distribucija – tekuća raspodjelaBismarckovski stup daje glavni iznos mirovinama.

3. MIROVINSKI SUSTAVI S VIŠE STUPOVA – ( Danska, Nizozemska, Austrija, VB nakon 1986)

- prvi stup – beveridgeovski dopunjen obveznim profesionalnim mirovinama koje se u okviru poduzeća ili određene privredne grane financiraju doprinosima osiguranika koji se kapitaliziraju.

4. REZIDUALNI ANGLOSAKSONSKI MIROVINSKI SUSTAV ( Irska, Novi Zeland, djelomično SAD)

- radi se o jednom obveznom, uniformiranom javnom stupu. Dodatne su invalidne i profesionalne mirovine dobrovoljne, pokrivaju samo dio populacije i financiraju se kapitalizacijom doprinosa.

2.Posredstvom mirovinskog sustava osiguranja pojedinac dio svoje potrošnje koju ostvaruje tijekom aktivne dobit, odgađa za budućnost kada će bit star i nemoćan.Način je zamjena dijela tekuće proizvodnje za zajamčeno pravo na neku buduću proizvodnju. To se može postići ulaganjem novca ili štednjom, odnosno jamstvom zajednice kojoj ljudi pripadaju i kojoj doprinose (obitelji, poduzeću, državi) da će im ona u starosti osigurati potrebne proizvode i usluge.Kapitalizirani mirovinski fondovi stariji su od tekuće raspodijele i oni podrazumijevaju kapitalizaciju mirovina. Danas se mirovinski fondovi na načelu kapitalizacije mogu formirati u poduzeću, grani djelatnosti, profesionalnoj udruzi ili na razini države. Temeljno im je načelo: osiguranici izdvajaju doprinose za svoje mirovine, ti se doprinosi prikupljaju u fondovima i ulažu radi ostvarivanja dobiti. Osiguranici iz fondova dobivaju mirovine kada prestanu raditi, a u mirovine se uračunava ostvarena dobit na uložena sredstva. Osiguranici snose rizik poslovanja kapitaliziranih fondova. Mirovina ovisi o akumuliranom iznosu doprinosa, ostvarenoj dobiti i izračunu očekivanog trajanja života u trenutku umirovljenja. Država određuje pravila poslovanja, a i daje jamstva osiguranicima. Zahvaljujući ovim fondovima promiče se gospodarski rast. Nedostatak fondova je što su izloženi tržištu kapitala i rizicima koje snose osiguranici.Tekuća raspodjela temeljem međugeneracijske solidarnosti drugi je način prikupljanja i raspodjela mirovina. Za njega se koristi kratica PAYG. Generacije zaposlenih svojim doprinosima plaćaju generacijama umirovljenika. Osnovna su mu načela: dugoročno se ne akumuliraju sredstva u fondove kako bi se iz njih plaćale buduće mirovine. Oporezuje se zaposlena generacije, od njenih se zarada, kroz doprinose, uzima dio kojim se financiraju mirovne sadašnjim umirovljenicima. Zaposlenici dobivaju pravo od države da će kada prestanu raditi, dobiti mirovinsku naknadu od budućih generacija. Ovdje treba pretpostaviti demografsku ravnotežu, što i nije uvijek tako. Ovaj sustav ima tri prednosti: zaštita protiv inflacije i tržišnih oscilacija, omogućuju da se mirovine realno povećavaju ovisno o gospodarskom rastu i ovakvi sustavi se mogu izgraditi vrlo brzo. Nedostatak mu je u generacijskoj neravnoteži.

3

3.Razlikujemo sustave mirovina s definiranim davanjima, odnosno definiranim doprinosima. Definirana davanja podrazumijevaju da su mirovine unaprijed određene i da se tome prilagođavaju formule prikupljanja doprinosa ili poreza za njihovo financiranje. Dva načina doprinosa za mirovine iz plaća: za sve u jednakom iznosu ili proporcionalno plaćama.Definirani doprinosi podrazumijevaju izračun mirovina na temelju raspoložive sume prikupljenih doprinosa. Kod ovih doprinosa visina se mirovina prilagođava prikupljenoj sumi doprinosa iz plaća, pa se unutar te sume određuje mirovina svakog osiguranika.

4. UZROCI I KRIZE MIROVINSKOG OSIGURANJA

Sustavi mirovinskog osiguranja su kao i druga socijalna prava doživjela ikspanziju nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, od sedamdesetih godina poremećene su osnovne pretpostavke na kojima je počivala poslijeratna socijalna država, pa su došli u pitanje sami sustavi socijalne sigurnosti, pa tako i mirovniski sustav. Usporeni gospodarski rast, demografske promjene, restrukturiranje obitelji,, individualizacija, tehnološka revolucija, povećana nezaposlenost i fleksibilizzacija rada, globalizacija i procesi nadnacionalne integracije, učinili su teškim održanje dotadašnjeg modela intervencionističke socijalne države.Demografski uzroci krize mirovinskih sustava – u prvom redu starenje populacije. S jedne strane se produžava prosječni ljudski vijek, a s druge se rađa sve manje djece. Produženje prosječnog životnog vijeka možemo nazvati „starenjem odozgo”. Kao uzrok starenja populacije djeluje opadanje stopa fertiliteta. Kaže se da to uzrokuje „starenje odozdo”. Pogoršao se odnos između radne i umirovljeničke populacije, što se ogleda u tzv. indeksu ovisnosti koji je danas u većini europskih zemalja nepovoljan. U svim razvijenim zemljama zabilježen je porast udjela populacije starije od 80 godina. Ta je populacija zdravstveno, vrlo skupa. Zbog svega toga su se u zapadnoeuropskim zemljama povećali javni mirovinski troškovi. Posebno je troškovni pritisak mirovina u javnim rashodima jak u razvijenim, ali i postsocijalističkim zemljama koje su prošle razdoblje tranzicije u kojem su stradali mirovinski fondovi i smanjena prava umirovljenika (najveće su trenutno u Hrvatskoj i Poljskoj). Problem visokih mirovinskih troškova ključan je uzrok krize mirovinskih sustava u razvijenim i srednje razvijenim zemljama.Imamo i fenomen sazrijevanja mirovinskih sustava. Nakon rata masovno su se zapošljavale mlade generacije, a broj umirovljenika je bio relativno malen, pa je bilo lako plaćati relativno visoke mirovine. Nekoliko desetljeća kasnije, upravo su te brojne, poslije rata zaposlene generacije, dospjele u dob za mirovinu, pa ih trabaju plaćati sadašnje malobrojne generacije zaposlenika. Mlado doba mirovinskog sustava bilo je povoljno za umirovljenike, dok je zrelo doba sustava za njih nepovoljno. Kaže se da će se poslije 2010. godine kada će u mirovinu odlaziti „baby boom” generacije financijska kriza mirovina još više produbiti.Mirovinsku krizu je produbila i povećana nezaposlenost te promjene u strukturi rada. Tehnološka revolucija je izmijenila osnovna obilježja zaposlenosti, te

4

uzrokovala „proizvodnju suvišnih ljudi”. Produženo školovanje – mladi se kasnije zapošljavaju. Na tržištu rada proširili su se oblici zaposlenosti koji ne pogoduju financiranju fondova. Sve je rasprostranjeniji povremeni rad, djelomičan rad, rad na ugovor... Osnovni je problem kako nove, atipične oblike rada uključiti u postojeće sustave socijalne sigurnosti.Kriza mirovinskih sustava je povezana i s procesom globalizacije i liberalizacijom svjetskog tržišta kapitala. Globalizacija je smanjila kompetencije nacionalne države. Oni koji raspolažu s kapitalom mogu vršiti pritisak na državu s ciljem smanjenja socijalnih troškova. Visoki doprinosi koje plaćaju poslodavci poskupljuju radnu snagu, smanjuju profit, pa ih poslodavci nastoje reducirati.Umjesto proširivanje welfare state zapadne zemlje danas nastoje reducirati njihovo djelovanje, pa se okreću prema welfare mix – nedržavni i privatni sektor dobrobiti dobivaju na značenju.

5. REFORME MIROVINSKIH SUSTAVA

Razlikujemo dva tipa mirovinskih reformi: prilagodbu javnih mirovinskih sustava novim okolnostima pomoću raznih mjera redefiniranja mirovinskih davanja i kontrole mirovinskih troškova i radikalne mirovinske reforme usmjerene na privatizaciju i fondovsku kapitalizaciju mirovina.Kada je riječ o prilagodbi javnih mirovinskih sustava obično se poseže za podizanjem dobi odlaska u mirovinu. Efektivna dob umirovljenja u svim je zemljama niža od zakonom određene dobi, budući da mnogi osiguranici, zbog raznih okolnosti idu u mirovinu prije zakonom utvrđene dobi. U većini europskih zemalja posljednjih desetljeća bila je popularna politika ranog umirovljenja. Osnovni motiv je bio – osloboditi mjesta za mladu radnu snagu. Sada imamo novi trend: nastoji se poticati što duže zadržavanje u statusu zaposlenosti, a to se postiže podizanjem dobi odlaska u mirovinu. U prvom je planu odgoda umirovljenja žena. Očekuje se da će ove mjere imati učinka na mirovinske troškove.Druge mjere uglavnom se svode na redukciju mirovinskih izdataka promjenom kalkulativnih elemenata mirovina. Neke zemlje nastoje smanjiti zamjensku stopu mirovina u odnosu na plaće. Da bi se to postiglo koristi se povećanje minimalnog staža za ostvarenje prava na mirovinu, smanjenje temeljnih mirovina i sl. Radi smanjivanja mirovina se koristi indeksacija prema cijenama ili troškovima života. Mogu se i kombinirati oba indeksa. Tehnike prilagodbe mirovina su brojne. Promjene formula izračuna mirovina mogu znatno utjecati na njihovu razinu, pa tako i na visinu ukupnih mirovinskih troškova.Mnoge zemlje danas su suočene sa značajnim porastom broja invalidskih umirovljenika. To je posljedica pogoršanja stanja na tržištu rada te prednosti koje invalidske mirovine imaju u odnosu na naknade za nezaposlene ili socijalne pomoći. Radi smanjenja troškova za invalidske mirovine u nekim se zemljama mijenja sama definicija invalidnosti i uvodi parcijalna ili profesionalna invalidnost.Neke su zemlje u poslejdnjem razdoblju poduzele radikalne reforme mirovinskog sustava, mijenjajući temeljna načela na kojima su bili izgrađeni stari mirovinski

5

sustavi. Te se reforme sastoje u potpunom ili djelomičnom pretvaranju javnih u privatne mirovine, kao i na napuštanju sustava tekuće raspodjele u korist kapitalizacije mirovine. (Čile, Italija, Velika Britanija, Švedska, Njemačka, Francuska).Glavni zagovornik privatizacije i kapitalizacije mirovina je Svjetska banka, koja posebno postsocijalističkim zemljama nudi novi model mirovinskog sustava s više stupova.

6. ZDRAVSTVENA POLITIKA - DEFINICIJA I STRUKTURA BOLESTI

Začetke zdravstvenih sustava u suvremenom smislu nalazimo krajem 19.st.. u sklopu uvođenja socijalnog osiguranja. dakle ovo je fenomen vezan uz industrijalizaciju. Sustavi zdravstvene politike u središtu su kontinuiranog interesa javnosti, posebno zato što je riječ o području života i smrti u najdoslovnijem smislu riječi. Bolest je, kao jedan od glavnih životnih, ali i socijalnih rizika, ne samo prioritetno područje medicinske ili javnozdravstvene intervencije, već i područje posebne socijalne brige države. Povijesno oblikovanje i aktualna preobrazba zdravstvenih sustava su uvjetovani nizom posredujućih čimbenika:

1. ekonomski okvir: ekonomske mogućnosti, stopa izdvajanja za zdravstvo, načini financiranja, tehnološki razvoj, odnos javnog i privatnog...

2. demografska kretanja3. epidemiološki trendovi: pojave novih bolesti.... 4. društveni kontekst: kulturne i socijalne razlike... 5. državna organizacija: način državnog djelovanja u zdravstvu....

Ekonomski okvirZS-i su vezani uz društveni kontekst čija se veza izražava u poteškoćama financiranja ZS-a. Javlja se pitanje povećanja troškova i nužnost kontrole trošenja sredstava u ZS-u.U 90-ima, neke su zemlje uspjele kontrolirati daljnji rast troškova, dok u drugima nastavljaju rasti.Prosjek izdvajanja za sve zemlje OECD-a je 8,3% 2001., SAD 14,6% BDP-a.

Porast zdravstvenih troškova, UZROCI:- 70-e:porast obuhvata stanovništva ZS-om; uvode se nacionalni ZS-i i otvoreni

cijelom stanovništvu; povećao se broj građana koji imaju pravo na zdravstvene usluge putem zdravstvenog osiguranja.

- 90-e: starenje stanovništva; opći napredak medicine; skuplja tehnologija; povećanje farmaceutskih troškova

- Od 1960 povećava se udio javnih u ukupnim troškovima u većini zemalja, u 90-ima se smanjuje.

6

SAD najviše izdvaja za zdravstvo, što upućuje na to da privatni ZS lakše odolijevaju pokušajima financijske kontrole, ne jamče bolju zdravstvenu skrb cjelokupnog stanovništva.

7. MODELI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA I FINANCIRANJE ZDRAVSTVA

Najčešće se razlikuju 3 osnovna sustava organizacije zdravstvenih sustava, a koji se razlikuju po načinu financiranja, različitom pristupu medicinskoj skrbi i različitom načinu upravljanja sustavom:

1. model nacionalnog zdravstva – beveridgeovski model2. model zdravstvenog osiguranja – bismarckovski model3. liberalno – tržišni model – američki model

Model nacionalnog zdravstvaNaziva se i beveridgeovski jer je nastao u Velikoj Britaniji nakon II sv rata, na osnovi načela sadržanih u izvješću lorda B. u britanskom parlamentu 1942.Temelj je nacionalna zdravstvena služba NHS.Nakon rata prevladavalo je uvjerenje da je jedino javna služba može osigurati prihvatljivu razinu pravednosti u pristupu i korištenju zdravstvenih usluga.Najvećim ih djelom financira država na temelju prikupljenih poreza, a medicinsko je osoblje plaćeno poput državnih službenika. Temelj britanske zdravstvene službe čine privatni obiteljski liječnici koji su u ugovorenom odnosu s NHS-om, te elementi zdravstvene skrbi na razini lokalne zajednice. Sličan je pristup u skandinavskim zemljama, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj. Zdravstvena skrb je pravo državljana, a ne pravo stečeno na osnovi rada.Osnovno načelo: zdravstvena skrb ne smije biti prepuštena tržišnim ograničenjima. ovo znači da je zdravstvo organizirano kao državna administracija, a osoblje kao državni službenici. financiranje ide iz poreza. Model zdravstvenog osiguranjaIli Bismarckov model, zasnovan je na obveznom, univerzalnom socijalnom osiguranju za zaposlene osobe i karakterističan je za zemlje kontinentalne europe (Nizozemska, Belgija, Njemačka, Austrija, Švicarska)Doprinosi za zdravstveno osiguranje plaćaju se na osnovi rada u poseban fond, a upravljanje fondom i ZS-om prepušteno je onima koji uplaćuju u fondove (interesnim udrugama radnika i poslodavaca). Može se govoriti o decentraliziranoj i relativno autonomnoj strukturi zdravstvenog financiranja i socijalne skrbi.Ovaj se temelji na obaveznom, univerzalnom socijalnom osiguranju. primjenjuje se prije svega u kontinentalnoj evropi. Dakle ovdje se plaćaju doprinosi za zdravstveno osiguranje na osnovi rada u posebni fond, a upravljanje fondom se prepušta korporativno organiziranim radnicima i poslodavcima, ali pod kontrolom države.Liberalno tržišni modelNaglasak je na tržištu, privatnom osiguranju i osiguranim rizicima. Karakterističan je za SAD, Irsku, i zemlje Latinske Amerike.

7

Financiranje je prepušteno tržištu, doprinosi se uplaćuju u privatne zdravstvene fondove, a oni pokrivaju samo osigurane rizike.Država regulira pristup ZS-u samo za određene kategorije stanovništva (siromašni i stari ljudi u SAD-u). Karakteristika ovog sustava nisu samo djelomično osigurani rizici, već i velik udio neosiguranog stanovništva.Ovdje je riječ o naglasku na privatno osiguranje, tržište. ovo je karakteristično za australiju i SAD. međutim ni ovdje nije riječ o potpuno tržišnom modelu.

8. MODELI REGULACIJE PONUDE ZDRAVSTVENIH USLUGA

Usprkos različitim modelima, u posljednjih 10 godina po svuda postoji trend prema privatizaciji, racionalizaciji i strožoj kontroli troškova. 

Jedna od osnovica dosadašnjih socijalnih aranžmana polako iščezava (pretpostavka postojanosti obitelji i pune zaposlenosti) i svako buduće dizajniranje socijalne politike mora ovo imati na umu. 

Tri područja u okviru kojih je moguće promatrati suvremene promjene zdravstvenih sistema:

1. uloga države i tržišta : dakle iako je države i dalje glavni organizator zdravstvenog sustava - sve više raste uloga tržišta. osnovni problem koji iz ovog izvire = pitanje jednakosti pristupa...

2. prava građana i pacijenata : ovdje je riječ o pravu izbora liječnika, osiguravajućih društava... kaže: naglašavanje ovih prava može proizvesti balans u odnosu na tendencije privatizacije.

3. uloga javnog zdravstva

Ono što leži u pozadini svih ovih pitanja = ekonomski pritisci koji vode smanjenju zdravstvenih troškova. kaže: analiza pokazuje da je smanjenje troškova u zdravstvu moguće izvesti na nekoliko načina:

1. mjere vezane uz pacijente: suplaćanje, popusti u slučajevima nekorištenja premija osiguranja

2. mjere vezane uz zdravstvene fondove i smanjenje njihovih troškova. ovo se najčešće odnosi na uvođenje uvjeta tržišne konkurencije

3. mjere usmjerene na liječnike i bolnice: poticanje natjecanja i različiti modeli plaćanja za zdravstvene usluge

4. mjere vezane uz kontrolu farmaceutskih troškova: dopuštene i nedopuštene liste lijekova i sl.

Jedan paradoks: zemlje s najtržišnijim ponašanjem unutar zdravstvenih sustava (kanada, SAD, švicarska) su ujedno i zemlje s najvišim troškovima zdravstva. na ovo dalje se vezuje i povećanje nejednakosti u zdravstvenoj skrbi između bogatih i siromašnih.

8

Zdravstveni sustavi u odabranim zemljama 

njemačka - dakle odavde potječe bismarckovski model, a nakon 2.sv. rata se razrađuje model sozale marktwirtschaft temeljen na načelu supsidijarnosti.

većina troškova zdravstva se osigurava javnim sredstvima većinu usluga osigurava privatni sektor koji je plaćen iz zdravstvenog

osiguranja

Ipak - od 1980ih počinje trend racionalizacije, privatizacije koji uključuje povećanje udjela privatnih sredstava 

nizozemska - ovaj sustav je vrlo sličan njemačkom. no postoji i jedna bitna karakteristika koja je specifična za nizozemsku - pilarizacijska organizacija društva - cjelokupno društvo je organizirano u tri stupa: katolički, protestantski i sekularni. 

a sad o tri stupa zdravstvenog sistema (nije jasno da li su oni u vezi s prethodnim):

1. stup: liječnici opće prakse i zaposlenici ili udruženja kućne skrbi (koji su organizirani na ona tri navedena stupa)

2. stup: sekundarna zdravstvena njega - bolnice i sl. (također protestantske / katoličke / sekularne)

3. stup: usluge dugotrajne ili trajne zdravstvene njege institucionalnog ili izvaninstitucionalnog tipa.

 dva osnovna tipa zdravstvenog osiguranja:

1. neprofitni fondovi 2. privatna zdravstvena osiguranja - dobrovoljna

Suvremene promjene prije svega idu u smjeru veće kompeticije osiguravajućih društava... 

italija - utjecaj katoličke crkve je prije svega otežao razvoj uloge države u socijalnom području kao i razvoja dobrovoljnog sektora. Zbog ovog, ali i drugih razloga je talijanski zdravstveni sustav do 1970ih ostao dominantno privatan: zasnovan na ugovorima izneđu privatnih osiguravajućih društava i privatnih liječnika. Od 1970ih je uspostavljena nacionalna zdravstvena služba, a zdravstvena skrb se raspodjeljuje između lokalnih, regionalnih i nacionalne vlasti.

primarna skrb: liječnici imaju ugovore sa zdravstvenim vlastima i plaćeni su prema broju pacijenata.

sekundarna skrb (bolnice): ove se dijele na javne pod kontrolom zdravstvene vlasti, javne bez kontrole zdravstvene vlasti i privatne ugovorne

9

Danas su na djelu reforme u smjeru snažnije kontrole troškova.  švedska - ovdje je zdravstveni sustav gotovo potpuno u javnom sektoru. Najznačajniji moment socijaldemokratske organizacije socijalne države = visoka razina socijalnih transfera (npr. naknada za bolovanje iznosi 90% plaće...) Od 1990ih kreću reforme - prije svega u smjeru smanjivanja udjela bolničke njege, privatizacije i smanjenja troškova... 

velika britanija - ovdje su se najznačajnije promjene desile 1980ih s vladom margaret thatcher. do tada je sustav (NHS) bio obilježen visokim stupnjem centralizacije, geografski disperzivnoj administrativnom strukurom, tripartitnom organizacijom, korporativističkim stilom odlučivanja, nedostatkom jasne menadžerske strukture i slabim sistemom demokratske kontrole. U početku reformi javnog sektora je NHS pušten na miru zbog svoje relativno velike popularnosti... krajem 1980ih: reforma zdravstva:

uspostava kvazi-tržišta unutar zdravstvenog sustava. ovo dakle znači nestanak centralne kontrole

neke zdravstvene aktivnosti se ugovorno prepuštaju privatnoj inicijativi zdravstvene ustanove su dobile menadžere odgovorne za financijsko

poslovanje povećanje udjela posve privatnih ustanova  

SAD - ovaj sustav je iznimno različit od svih evropskih:

najviši troškovi na svijetu najmanji stupanj javnog ulaganja najveće razlike u mogućnostima pristupa

Dakle - ovdje je zdravstvena skrb skoro posve privatna odgovornost i vezana je uz privantna osiguranja. 1960ih su ustanovljena dva popularna zdravstvena programa:

1. medicare - zdravstveno osiguranje starijima od 65 koje se financira iz poreza, ali samo osobama koje su voljne plaćati subvencionirane premije osiguranja.

2. medicaid - zdravstvena zaštita za siromašno stanovništvo. ova zdravstvena skrb ne znatno lošija od one koja se plaća.  

clintonova administracija je pokušala izvesti reformu ovog sistema, ali nije uspjelo. 

srednja evropa - tri područja sličnosti postsocijalističkih zemalja po pitanju zdravstvenog sistema:

1. slični problemi (slabi resursi, slabo plaćeno osoblje) 2. promjene nakon 1989. su centralno inaugurirane i teško je prepoznati neki

jasan smjer reforme

10

3. još uvijek pozitivne tendencije zdravstveno-epidemiološkog karaktera (za razliku od istočne evrope): produženje životne dobi, smanjenje mortaliteta dojenčadi...  

Najznačajnije promjene u ovim zemljama su vezane uz načine financiranja i promijenjenu ulogu države u zdravstvenom sektoru. 

Poljska - ovdje je zadržan isti model iz socijalizma: proračunsko financiranje zdravstva. 

Mađarska - ovdje se desio prijelaz s univerzalnog na sustav zdravstvenog osiguranja, a proračunsko financiranje je zamijenjeno fondovskim (ovo vrijedi i za zdravstveni i za mirovinski sustav). 

Češka i Slovačka - ovdje se još prije razlaza desio prijelaz na fondovsko financiranje... problem skrivenog plaćanja... 

Primjeri srednje evrope pokazuju da nekontrolirana privatizacija zdravstvenog sistema može više štetiti nego koristiti. 

Zaključak - jedna od osnovica dosadašnjih socijalnih aranžmana polako iščezava (pretpostavka postojanosti obitelji i pune zaposlenosti) i svako buduće dizajniranje socijalne politike mora ovo imati na umu. 

9. ZNAČENJE I POIMANJE RADA (SOCIJALNI RAD I (NE)ZAPOSLENOST

Rad – prije bio stabilan, sada se pojavljuju novi oblici rada, atipični. Nezaposlenost, socijalni problem. Tehnologija, doba informatike, sve manje ljudi zaposlenih.

Tri su temeljna kriterija nezaposlenosti:1. nezaposlen je onaj čovjek koji je bez plaćenog rada2. koji je spreman raditi3. koji se nastoji zaposliti unutar određenog referentnog vremenskog razdoblja

Tijekom 20. st, nezaposlenost se počinje shvaćati kao incident uzrokovan ekonomskim faktorima, tretira se kao problem socijalnog osiguranja pa se izjednačava s klasičnim socijalnim rizicima (bolest, starost, invalidnost)

Prve programe potpore nezaposlenima su pokrenule radničke mutualne udruge i lokalne vlasti pojedinih zemalja tokom 19.st. dakle ovdje je riječ o organiziranju dobrovoljnih fondova... Prvi nacionalni sustavi osiguranja nezaposlenih se pojavljuju 1920ih u zapadnim zemljama. dva osnovna modela u početku:

11

1. subvencionirano dobrovoljno osiguranje. ovo je nastalo ranije. 2. obavezno osiguranje. ovo je u većini zemalja uvedeno tek nakon 2.sv. rata.

Iznenađuje da švedska i danska nisu nikada uvele obavezno osiguranje od nezaposlenosti. naime ovdje je razvijena ambiciozna preventivna politika prema nezaposlenima.

1930ih (velika kriza) se pojavljuje i osiguranje za slučaj duge nezaposlenosti. međutim, budući da ovo uključuje ogromne troškove, posvuda se razvila shema diferenciranih davanja: u prvom razdoblju dobivaš novac na temelju plaće, a kasnije na temelju provjere prihoda...

Promjena strukture rada 

Rad je važna sfera čovjekovog života. (ovo ima u drugoj skripti)

Prvi period – proleterijat, tu radnici rade ali nemaju socijalnih osiguranja. Veliki rizici.

Drugi dio – salarijat, radnici rade, primaju plaću za to, a i socijalno su osigurani. Socijalni sustav funkcionira.

Treći dio – fleksibilizacija rada, atipični oblici rada (part – time, rad na određeno vrijeme). Socijalni sustav se mijenja, teži se privatizaciji.

1.Prijelaz na postindustrijsku ekonomiju koja je obilježena rastom uslužnih djelatnosti i razvojem informacijskih tehnologija. Kod većine usluga znatno je teže podizati produktivnost rada jer je bitna njihova kvaliteta i kontakt s ljudima. 2. Globalizacija je izazvala veliku pokretljivost kapitala i samim tim formiranje gospodarskih zona u svijetu s niskim proizvodnim troškovima, a u koje se preseljava financijski kapital. To je oslabilo klasične kompetencije države - nacije i smanjila manevarski prostor za mjere na tržištu rada i u socijalnoj politici. Zbog opasnosti od bijega kapitala država je prisiljena smanjivati troškove rada, dakle i socijalne troškove. 3. Demografska struktura. U svim razvijenim zemljama osjetno se povećava stopa starog stanovništva a smanjuje stopa nataliteta. Promjene u obiteljskoj strukturi dovele su do slabljenja obiteljske solidarnosti.

Obilježja sustava osiguranja nezaposlenih 

Četiri osnovna obilježja prema kojima se razlikuju sustavi osiguranja nezaposlenih:

1. izdašnost. ovo se odnosi na visinu naknade u odnosu na prethodni dohodak i dužinu plaćanja

12

2. kontrola. ovo se ostvaruje definiranjem uvjeta primanja naknade, dužinom razdoblja čekanja na početak primanja naknade i diskvalifikacijskim razdobljem.

3. utjecaj države. dakle ovdje se razlikuju sustavi obaveznog od dobrovoljnog osiguranja. osim toga razlikuju se i oblici financiranja (zaposlenici, poslodavci, država, kombinacije)

4. redistribucija. tu je riječ o vertikalnoj redistribuciji. dakle pitanje je na koji način se prikupljeni dopirnosi kao naknade raspodjeljuju između kategorija osiguranika s obzirom na njihov socijalni status, tj. plaću koju su primali.

 Tri osnovne mogućnosti u određivanju doprinosa i naknada:

a. postotak u odnosu na plaću b. jednaki iznos (flat rate) c. obrnuti postotak s obzirom na plaću

 Osnovna logika posljedica formula doprinosa i davanja:

ako su doprinosi određeni u jednakom postotku na sve plaće, a davanja su svima jednaka ili obrnuto proporcionalna plaćama, onda  lošje prolaze oni s višim plaćama

ako su doprinosi i davanja nezaposlenima fiksirani u jednakom postotku u odnosu na plaće - onda nema redistribucije.

ako su doprinosi i davanja jednaki za sve (flat rate) također nema redistribucije

 Novi trendovi u politici prema nezaposlenosti: workfare umjesto welfare . Osnovni trend koji je prisutan u socijalnoj politici zapadnih i tranzicijskih zemalja = prijelazak s kejnzijanske socijalne države (KWS) na šumpeterijansku socijalnu državu (SWS):

kejnzijanska = država osigurava uvjete akumulacije kapitala održavanjem pune zaposlenosti u relativno zatvorenoj nacionalnoj ekonomiji: agregatna potražnja se prilagođava agregatnoj ponudi.

šumpeterijanska = država osigurava uvjete za akumulaciju kapitala jačanjem kompetitivnosti putem veće fleksibilnosti i stalnih inovacija u otvorenoj ekonomiji.

 Glavni faktori koji vode ovoj promjeni:

1. globalizacija 2. nove tehnologije 3. napuštanje fordizma u korist posfordizma kao načina organizacije proizvodnje

i društva

13

 Jedna od glavnih promjena u politikama prema nezaposlenima = redukcija naknada za nezaposlene i uspostava različitih poticaja za njihovo zapošljavanje. dakle workfare umjesto welfare. u ovom su najdalje odmakle angloksaksonske zemlje, dok evropske pomalo zaostaju (zbog toga neki govore o eurosklerozi). U postsocijalističkim zemljama ove promjene socijalne politike forsiraju MMF i WB. Jedan od glavnih suvremenih argumenata protiv naknade za nezaposlene = ove demotiviraju traženje zaposlenja. 

Četiri primjera workfare programa:

SAD : ovdje workfare politika nastala u vrijeme regana. dakle ovdje je uvedena obaveza da se uzima i slabije plaćene poslove kao i obaveza rada u zamjenu za naknadu.

velika britanija : ovdje su uvedene iznimno niske naknade za nezaposlene i obaveza traženja posla. poslodavci se stimuliraju na zapošljavanje, a nezaposleni na prihvaćanje slabije plaćenih poslova.

danska : ovdje je izveden nekakav kompromis između workfare i welfare, prije svega bez neoliberalnog predznaka. dakle ovdje je također smanjeno trajanje i veličina naknada nezaposlenima, kao i obaveza aktivnog traženja posla, ali su uz to uvedeni i razni programi javnog zapošljavanja.

francuska : ovdje je uveden program po kojem nezaposleni dobiva minimalnu naknadu, a zauzvrat je dužan tražiti posao, obrazovati se ili obavljati neke druge korisne poslove.

Usporedba:u anglosaksonskim zemljama je riječ o deregulaciji tržišta rada, a u kontinentalnim zemljama je riječ o promjeni uloge države, ali ne i njenom slabljenju.

10.FLEKSIBILIZACIJA ZAPOSLENOSTI

Organizacija tržišta rada razvijena u 1980-im godinama u kojoj su sadržaji rada, radno vrijeme, trajanje radnog odnosa te razina plaće promjenjivi. A radno – zakonska regulativa manje rigidna. Cilj je fleksibilnosti rada omogućiti uspješnije poslovanje tvrtki na dinamičnom i kompetitivnom tržištu. Fleksibilnim oblicima rada smatraju se ponajprije privremena zaposlenost, zaposlenost na nepuno radno vrijeme, rad izvan radnog mjesta te neki oblici samozaposlenosti. Uz porast nezaposlenosti važna nova pojava je i djelomična zaposlenost (manje od punog radnog vremena). ova je u početku izazivala nedoumice, no danas je većini poduzeća postalo jasno da fleksibilna zaposlenost ima brojne prednosti. tako je u većini zapadnih zemalja danas i zakonski uveden neki oblik fleksibilizacije (skraćeno radno vrijeme, povećanje broja praznika...). Razlozi ovakvom restrukturiranju tržišta rada:

globalizacija koja tjera prema cilju konkurentnosti nacionalne ekonomije i smanjenju troškova

tehnološke promjene koje smanjuju potrebu za niskokvalificiranim radom

14

Danas se može govoriti o svojevrsnoj dekolektivizaciji rada:

pojava nesigurne zaposlenosti i nezaposlenosti individualizacija i personalizacija zaposlenosti

Posljedica ovog svega po sustav socijalne sigurnosti = ovaj više nije prilagođen novonastaloj situaciji. tako postoji sve veći broj radnika koji ne zadovoljavaju uvjete za ulazak u sistem. tako se sistemi socijalne sigurnosti pomalo prilagođavaju fleksibilnom radu. Fleksibilizacija znači može biti eksterna, ali može biti i interna(mijenjanje radnog vremena, mijenjanje broja radnika). Sve to dovodi do prekarizacije – destabilizacije rada.Posljedice fleksibilizacije i prekarizacije rada su slabljenje veze zaposlenosti i socijalne sigurnosti – problemi za socijalnu politiku.

11.NEZAPOSLENOST KAO SOCIJALNI RIZIK

Osiguranje od nezaposlenosti u zapadnim je zemljama uvedeno kao posljednji od 4 sustava socijalne sigurnosti.: - osiguranje od nesreće na poslu,- osiguranje bolesti,- osiguranje starosti,- osiguranje od nezaposlenosti

Nezaposlenost je za radnika ogroman socijalni rizik oko kojeg se koncentrira mnogo problema. Biti bolestan i star u neku je ruku prirodno. No biti nezaposlen znači biti odbačen od društva, marginaliziran. Nezaposlenost je stoga neprirodna. Drugim riječima, nezaposlenost je specifičan, društveno uzrokovan rizik, koji je stoga u središtu mnogih socijalnih i političkih sukobljavanja.U slučaju masovne nezaposlenosti (velikog smanjenja broja radnika koji plaćaju doprinose) financijski je doista teško uvesti shemu osiguranja nezaposlenih.

U početku je osiguranje nezaposlenih obuhvaćalo samo neke profesije i slučajeve.Uzrok nezaposlenosti može biti opća ekonomska kriza, propast poduzeća, ali i individualno ponašanje.Nezaposlenost je veći rizik za one koji imaju slabiji položaj na tržištu rada: niskokvalificirani, mladi, stari, žene, imigranti).

12.PASIVNA I AKTIVNA POLITIKA

Aktivna politika podrazumijeva različite akcije i mjere usmjerene na uključivanje nezaposlenih u svijet rada. - VB – represija nad prosjacima i skitnicama - dobivaju pomoć od države ali moraju raditi

da bi ju mogli dobiti - javni radovi

15

- 18. st. – prvi javni radovi kod pojave merkantilista- Francuska– Deklaracija o pravima čovjeka – pravo na rad- SAD – New Deal – javni radovi, Rooswelt, pošumljavanje, kanali, gradnja brana

- izgradnja cesta i željeznica poslije II svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji

Nakon 2. sv rata aktivne politike su dobro razvijene u skandinavskim zemljama. Aktivna je preventivna politika sprječavala nezaposlenosti i siromaštva. Ona ima dugu povijest. i sad navodi kako se u engleskoj prisilno zapošljavalo besposličare u 17.st.... kasnije je ovo povezano s javnim radovima. Kejnzijanski ekonomski projekt 1930ih je oživio ove ideje: javni radovi financirani iz proračuna kako bi se zaposlilo nezaposlene. Nakon 2.sv. rata aktivne politike nezaposlenosti se najsnažnije razvijaju u skandinaviji: preventivna politika sprečavanja nezaposlenosti. tako se npr. u švedskoj prije nego se osobi dade novčana naknada za nezaposlenost poduzima sve kako bi je se uključilo u rad, obrazovanje i sl. Tri temeljne kategorije državne intervencije na tržištu rada vezane uz aktivne politike nezaposlenosti:

1. posredovanje kojem je cilj učinkvito usklađivanje ponude i potražnje na tržištu rada (job broking)

2. obrazovanje za tržište rada kojem je cilj unapređenje vještina i znanja tražitelja zaposlenja (labour market training)

3. neposredno stvaranje radnih mjesta u javnom sekroru ili subvencijama u privatnom (direct job creation)

Cilj pasivne politike je poboljšavanje i zaštita materijalnog statusa nezaposlenih. Pasivna politika je kada se nezaposlenima daju naknade, novac. Pasivna politika pomaže nezaposlenim osobama raznim vrstama pomoći, poput: prava na novčanu pomoć, pravo na naknadu troškova tijekom obrazovanja, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, pravo na naknadu putnih i selidbenih troškova, pravo na mirovinsko osiguranje, pravo na dječji doplatak. Naknada je u pravilu puno manja od plaće, ona se dobiva određeno vrijeme, vezana je uz staž, uz plaću, itd. Različite zemlje imaju različite naknade ali su uglavnom manje od plaće i traju određeno vrijeme.

13.RAZLIKA IZMEĐU PASIVNE I AKTIVNE POLITIKE

Aktivna politika podrazumijeva različite akcije i mjere usmjerene na uključivanje nezaposlenih u svijet rada - država nastoji pronaći posao i nastoji pomoći da se zaposle nezaposleni. Cilj pasivne politike je poboljšavanje i zaštita materijalnog statusa nezaposlenih.Pasivna politika za razliku od aktivne ne potiče zapošljavanje, nego se nezaposlenima daju naknade - pomaže se nezaposlenim osobama raznim vrstama pomoći, poput: prava na novčanu pomoć, pravo na naknadu troškova tijekom obrazovanja, pravo na jednokratnu novčanu pomoć, pravo na naknadu putnih i selidbenih troškova, pravo na mirovinsko osiguranje, pravo na dječji doplatak.

16

14.PROGRAMI AKTIVNE POLITIKE PREMA NEZAPOSLENIMA

Aktivna politika podrazumijeva tri temeljne vrste državne intervencije na tržištu rada:

1. POSREDOVANJE – kojem je cilj usklađivanje ponude i potražnje radnih mjesta

2. OBRAZOVANJE ZA TRŽIŠTE RADA – kojem je cilj unapređenje i prilagodba znanja i vještina tražitelja zaposlenja ponudi na tržištu rada.

3. NEPOSREDNO STVARANJE NOVIH RADNIH MJESTA – bilo u javnom sektoru ili sufinanciranjem zapošljavanja u privatnom sektoru.

U politici prema nezaposlenima bitno je uspostaviti ravnotežu između aktivne i pasivne politike. Sada je relativno mali broj nezaposlenih, politika zapošljavanja usmjerava se na takozvanu tvrdu jezgru nezaposlenosti. Radi se o populaciji koja se teže zapošljava. U razdobljima recesije i velike nezaposlenosti programi aktivne politike su diferenciraniji i usmjereni prema pojedinim skupinama nezaposlenih.

15.DEFINICIJA SIROMAŠTVA (APSOLUTNO i RELATIVNO)

Siromaštvo je fenomen koji se pojavljuje u cijelom svijetu, kada ljudi nemaju dovoljno resursa za život. Siromašni danas čine 1/5 cijelog stanovništva.Siromaštvo može biti apsolutno – ono koje podrazumijeva trajno gladovanje i nepostojanje bilo kakvih pristojnih uvjeta za život. No danas sve više autora prihvaća koncept relativnog siromaštva koje se odnosi na određeno vrijeme i mjesto. Apsolutno se siromaštvo uglavnom odnosi na fiziološke potrebe; kod relativnog se siromaštva sagledavaju socijalne potrebe. U pravilu, korištenje koncepta relativnog siromaštva dovodi do većeg broja siromašnih nego pri upotrebi koncepta apsolutnog siromaštva. Kao mjera relativnog siromaštva često se koristi Townsendov pokazatelj lišenosti koji obuhvaća podatke o višim zahtjevima vezanima uz stil života (naprimjer mogućnosti ljetovanja, izlazaka u restorane, primanje gostiju i drugo). Kritičari takvog pristupa smatraju da su korišteni podaci o višim zahtjevima neutemeljeni, te da su više podložni utjecaju ukusa i sklonosti nego samog siromaštva. Tako, primjerice, postoje ljudi koji jednostavno ne vole primati goste (iako bi to mogli), jednako kao što ima imućnih osoba koje ne idu na ljetovanje.Razlikujemo:1. apsolutno siromaštvo; - Siromaštvo je definirano osnovnim egzistencijalnim

potrebama: nemaju za najosonovnije egzistencijalne potrebe: hrana, odijevanje, stanovanje. (u zemljama trećeg svijeta 1,5$ po stanovniku u Zemljama trećeg svijeta nemaju 1,5$ po st., onda su siromašni. U Europi = 4$ po stanovniku je granica za apsolutno siromaštvo.)

17

2. relativno siromaštvo: - definirano kriterijima pojedine zemlje ili sredine / mjere relativnog siromaštva: ako netko ima ispod 60% prosječnog relativnog dohotka u zemlji – on prelazi u siromašne.

3. subjektivno siromaštvo: - siromaštvo na osnovi individualne procjene ljudi – nema objektivne crte.

16.KATEGORIJE SOCIJALNIH DAVANJAOblici socijalnih davanja i usluga – socijalna davanja mogu biti u novcu ili

naturi.Sve su usluge u naturi.- Novčanim davanjima smatraju se ona kojima se odvaja prihod od rada (npr.

starosna mirovina), prihod od općih sredstava (npr. socijalna pomoć) ili su dodatak prihodu (npr. obiteljski doplatak). Karakteristično je za novčana davanja da primatelj, korisnik može njima slobodno raspolagati, što ne vrijedi za naturalna davanja

- Socijalna davanja u naturi (naravi) jesu dobra i usluge. Zdravstvena zaštita jenajpoznatiji primjer usluge. - Davanja za osigurani slučaj neuposlenosti mogu biti u novcu (npr. neuposlenička naknada) i naravi (npr. usluga posredovanja rada, profesionalna orijentacija, osposobljavanje i ponovno osposobljavanje za rad, aktivne mjere zapošljavanja)Socijalna se pomoć može dodjeljivati u:

1. novčanom obliku – novčani su transferi češći, omogućuju slobodu izbora u vođenu života i manje su stigmatizirajući

2. nenovčanom obliku – materijalna dobra – davanje pomoći u materijalnom obliku je prisutno, ali rijetko, savjeti i stručna pomoć mogu predstavljati nezavisan oblik pomoći i biti vezani s dodjelom novčanih transfera.; usluge su vezane uz institucije ( institucionalna i izvan institucionalna skrb).

Najjednostavnija tipologija:1. opća socijalna pomoć – koja uključuje socijalne naknade koje se dodjeljuju

onima koji ne mogu pokriti osnovne životne potrebe, polazeći od determiniranog egzistencijalnog minimuma

2. pomoć u specifičnim okolnostima – svi oblici pomoći koji služe zadovoljavanju posebnih potreba određenih populacijskih skupina.

Gough i sur.- sve su programe socijalne pomoći razvrstali u tri kategorije1. opća socijalna pomoć – za prihode izvan minimalnom standarda2. kategorijalna pomoć – posebne okolnosti, specifične skupine korisnika3. vezana socijalna pomoć – vid novčane ili ne novčane za posebna dobra i

usluge, npr stambena naknada

PROVJERA RESURSA ODNOSNO DOHODOVNOG I / ILI IMOVINSKOG STANJA smatra se temeljnim preduvjetom za dobivanje pomoći. Naknade koje se temelje na provjeri dostupne su samo onima čiji su ukupni resursi niži od zacrtanog

18

standarda siromaštva. Prvo se polazi od procjena zahtjeva onih koji traže pomoć, a onda se utvrđuje u kojoj mjeri njihovi resursi nisu dostatni.SUBSIDIJARNOST je od glavnih principa socijalne pomoći. Socijalna se pomoć može ostvariti samo onda kada su iscrpljene sve druge mogućnosti osiguravanja životnog standarda.PROVJERA RADNE MOTIVACIJE znači da se radno sposobni pojedinci moraju službeno registrirati kao nezaposleni te prihvatiti odgovarajući ili bilo koji tip zaposlenja. Odbijanje može proizvesti reduciranje ili obustavu naknade.

17.DEFINICIJA SOCIJALNE POMOĆI I OBLICI SOCIJALNE POMOĆI

SOCIJALNA POMOĆ je skup naknada i usluga koje trebaj jamčiti egzistencijalni minimum ljudima u potrebi, a polazeći od provjere dohotka ili imovine.Danas posvuda bilježimo porast izdataka na socijalnu pomoć = porast stope siromaštva. Osim ovog povećanja broja siromašnih mijenja se i struktura ove populacije. 1960ih su to bili tradicionalni siromašni (beskućnici, starije žene...). danas se povećava broj novosiromašnih:

djeca odrasle osobe u radnoj dobi

 Glavni uzroci ovom:

masovna i dugotrajna nezaposlenost i promjene na tržištu rada (atipični oblici rada)

raspad tradicionalnih obiteljskih i drugih mreža značajne financijske poteškoće sustava socijalnog osiguranja

Ovo s jedne strane stvara veće zahtjeve prema sustavima socijalne pomoći, a s druge, postojeći sustavi nisu u stanju izaći na kraj s povećanim potrebama. Socijalna pomoć su davanja siromašnima na osnovu provjere prihoda. Socijalna pomoć se može definirati kao potpora države siromašnim kategorijama na osnovu provjere njihovih prihoda.Imamo određena načela primjene: - unilateralnost, država daje a ne traži nikakvu protuuslugu - supsidijarnost, socijalnu pomoć se dobiva tek ako su iscrpljene sve druge mogućnosti. ( osobno, obitelj, zajednica) tada uskače država - manja poželjnost, socijalna pomoć uvijek treba biti manja od nekog drugog davanja (plaće) to je način da se ljudi aktiviraju u traženju povoljnijih rješenja, - provjera resursa i potreba – točno provjeriti ( što taj ima, njegova obitelj, imovinu) - provjera radnih sposobnosti – da bi pojedinci dobili socijalnu pomoć moraju proći provjeru radne sposobnosti osim u nekim slučajevima ( hendikepirani: mentalni ili fizički )

19

Vrste socijalne pomoći :- Opća socijalna pomoć - uobičajena pomoć kada siromašnima dajemo određena novčana davanja,- Kategorijalna socijalna pomoć –namijenjena je pojedinim kategorijama ljudi ( invalidi)- Vezana socijalna pomoć – daje se pomoć npr. da se plate troškovi stanovanja,

Sadržaj socijalne pomoći - novčana davanja - davanja u naturi: savjeti i stručna pomoć i usluge (u institucijama i izvan njih)

Problemi korisnika socijalne pomoći: - primjena načela supsidijarnosti - zamka siromaštva – ljudi koji dugo primaju pomoć jednostavno se naviknu na to i nemaju želju da traže druge načine - neuzimanje pomoći - ljude je stid uzimati pomoć jer su stigmatizirani

od 'pomoći za siromašne' do 'socijalne pomoći' 

Do 17.st. je briga za siromašne potpuno izvan područja djelovanja države - prije svega kao odgovornost crkve - milostinja. s industrijalizacijom ovu zadaću počinje preuzimati država. Tokom 18.st. se pojavljuje novi problem: širenje siromaštva na zaposlene ljude. tako je nastala pomoć i za ove. Većina zakona za siromašne nastalih u 19.st. imaju slična obilježja kao o onaj britanski:

1. princip manje poželjnosti: uvjeti primanja pomoći moraju biti uvijek manje privlačni od najgore plaćenog rada

2. provjera putem radnih domova: od pojedinaca se zahtijeva da se odreknu slobode i da prihvate rad u zamjenu za pomoć

Kako država više ulazi u područje pomoći siromašnima i zamijenjuje lokalne vlasti i dobrotvorne ustanove, tako se dešava i promjena termina: iz pomoći za siromašne u socijalnu pomoć. 

 Dva osnovna pristupa definiranju socijalne pomoći:

a. ovdje se kao referentni okvir uzima zakon za siromašne, a socijalna pomoć se definira kao njen nasljednik

b. definiranje socijalne pomoći u odnosu na socijalno osiguranje. dakle dva elementa definicije socijalnog osiguranja:

1. skup točno utvrđenih rizika (starost, bolest, materinstvo, nezaposlenost, invalidnost) 

20

2. uplaćivanje doprinosa

 Socijalna pomoć: ne definira rizike nego je orijentirana na zadovoljavanje potreba. dakle ona se ovdje definira kao: skup naknada i usluge koje trebaju jamčiti egzistencijalni minimum ljudima u oskudici, a polazeći od provjere resursa. dakle: dvije glavne odrednice socijalne pomoći:

1.provjera resursa

2. naknade koje jamče egzistencijalni minimum  Dakle danas je osnovni kriterij socijalne pomoći provjera resursa koji se svodi na provjeru dohotka i provjeru potreba. Nadalje: često se kod socijalne pomoći naglašava načelo supsidijarnosti: siromaštvo je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za socijalnu pomoć: socijalnu pomoć se dobiva tek ako su iscrpljene sve druge mogućnosti. ovaj princip prije svega vrijedi za njemačku. Dalje - najčešće se vrši i provjera radne sposobnosti. dakle ustanovljava se kolika je sposobnost za rad, od pojedinca se zahtijeva traženje i prihvaćanje posla. u slučaju neprihvaćanja posla se ukida pomoć. Postojanje ovih kriterija mnoge navode na ne traženje pomoći iz straha od stigmatizacije.  

Svi moderni sustavi socijalne sigurnosti počivaju na 3 stupa, za koja su vezana 3 tipa naknada, davanja:

1. naknade socijalnog osiguranja – dodjeljuju se ovisno o zaposleničkom statusu i doprinosima, a pokrivaju točno definirane rizične okolnosti (starost, invalidnost i sl. )

2. univerzalne naknade (univerzalno kontingentno davanje) – financiraju se iz poreza i dodjeljuju se svim građanima koji se nalaze unutar određene kategorije. Nisu vezane uz zaposlenički status ni za dohodak ( dječje i obiteljske naknade)

3. naknade socijalne pomoći koje se temelje na provjeri dohotka i ili ukupne imovine ( meanstest) financiraju se iz poreza, a pravo na ove naknade ovisi o raspoloživim resursima, ali se mogu koristiti i drugi kriteriji.

Socijalno osiguranje definiraju točno utvrđeni rizici i uplaćivanje doprinosa. Rizici: starost, bolest, nezaposlenost, materinstvo, invalidnost, nesreće na radu, obiteljski izdaci...Socijalna pomoć obično ne pokriva točno određene rizike, već je orijentirana na zadovoljavanje potreba, bez obzira na uzroke potreba.

sipos: temeljna funkcija socijalne pomoći = održati razinu potrošnje kućanstava u slučajevima gubitka prihoda i pomoći pojedincima ili kućanstvima da izađu na kraj s opasnostima siromaštva i socijalne marginalizacije.

dakle:

21

socijalno osiguranje = kompenzacija dohotka

socijalna pomoć = zaštita od apsolutnog siromaštva

oblici:

a. novac (najčešći oblik) b. konkretna materijalna dobra c. savjeti d. usluge

jedno razlikovanje:

1. opća pomoć = socijalne naknade koje se dodjeljuju onima koji ne mogu pokriti egzistencijalni minimum

2. pomoć u specifičnoj situaciji = svi oblici pomoći koji su usmjereni na zadovoljavanje posebnih potreba specifičnih skupina (bolesni, slijepi, majke)

Promijenio se i sustav korisnika pomoći:1. 60-e i 70-e tradicionalno siromašni, klasične kategorije, starije žene koje su

primale starosne ili obiteljske mirovine, beskućnici, bivši zatvorenici, hendikepirani

2. 80-e i 90-e novosiromašni – mladi, djeca, dugo nezaposleni, jednoroditeljske obitelji, zaposleni koji ne primaju plaću ili su niske – zaposleni siromašni.

PROBLEMI TZV NOVOG SIROMAŠTVAPorast broja korisnika socijalne pomoći uzrokovan je prvenstveno masovnom i dugotrajnom nezaposlenošću te promjenama u prirodi rada i zapošljavanjaS druge strane rast broja pojedinaca ovisnih o sustavu socijalne pomoći posljedica je raspadanja obiteljskih i drugih mreža koje su obično pružale potporu pojedincima u situacijama radne neaktivnosti ili u drugim rizičnim okolnostima.

Novi obiteljski oblici – samačka, jednoroditeljska kućanstva, koji u održavanju životnog standarda visoko ovise o socijalnoj pomoći ili općenito o socijalnim transferima. Postoje značajne financijske poteškoće u nekim dijelovima socijalnog osiguranja, vezano ponajprije za stariju i umirovljeničku populaciju. Ako sve veći postotak aktivnog stanovništva pada ispod linije siromaštva, onda socijalna pomoć počinje u sve većem stupnju preuzimati ulogu jamčenja minimalnog životnog standarda, barem u prijelaznom razdoblju.Sadašnji sustavi socijalne pomoći nisu u mogućnosti ispuniti tu zadaću te su nužne određene promjene i reforme u sustavu socijalne pomoći.

OD SIROTINJSKE POMOĆI DO SOCIJALNE POMOĆI

22

Rudimentarni ( početni, prvobitni), oblici sustava socijalne sigurnosti javljaju se onda kada država preuzima u određenoj mjeri ulogu skrbi o najugroženijim slojevima stanovništva. Pomaganje siromašnih u srednjem vijeku odvijalo se izvan države. Kada se broj siromašnih značajno povećao, srednjovjekovni način skrbi o sirotinji, koji se temeljio na milostinji, nije mogao adekvatno odgovoriti na narasle potrebe.Crkvena distribucija pomoći smanjuje se gašenjem samostana i općenito slabljenjem feudalnog poretka. Brigu o sirotinji počinju preuzimati svjetske i državne vlasti. VB je prva u svijetu razvila sustavnu politiku prema siromašnima na državnoj razini. Bitan element u razvoju sirotinjske pomoći predstavljao je takozvani stari zakon za siromašne iz 1601. U 18. st se proširilo siromaštvo zbog toga što značajan broj zaposlenih ljudi nije uspijevao zadovoljiti temeljne egzistencijalne potrebe, tako da su službenici za dodjelu pomoći počeli davati dodatnu pomoć onima s niskim plaćama. Bilo je pokušaja da se ustanovi LINIJA SIROMAŠTVA definira kao suma novca potrebna za zadovoljavanje potreba opstanka. To je dovelo do rasta poreznih opterećenja i pojave krivog uvjerenja o preizdašnim oblicima pomoći. New poor low definira razliku između institucionalne indoor i izvan institucionalne outdoor pomoći. Pomoć je postala u većoj mjeri unificirana i selektivna. Nezaposlenost se počinje promatrati kao uobičajeno obilježje tržišne ekonomije. U Francuskoj je briga o siromaštvu uglavnom bila prepuštena lokalnim zajednicama. Velike promjene u sustavu pomoći za siromašne događaju se na kraju 19 tu u 20. st. Glavni je uzrok razvoj programa socijalnog osiguranja, mirovinskog osiguranja na municipalnoj ili državnoj razini. Socijalno je osiguranje utjecalo na socijalnu pomoć jer je njegovo širenje bilo usko vezano sa smanjenjem broja onih koji se oslanjaju na pomoć (reduciran je broj starih i nesposobnih). Počinje se koristiti pojam rehabilitacija. Došlo je do promjena na terminološkoj razini nakon 2 sv rata. Umjesto sirotinjske pomoći ( poor relif) uvodi se termin socijalne pomoći ( social assistance). Smatralo se da termin socijalna pomoć bolje pokriva nove sadržaje. Dvije glavne odrednice socijalne pomoći su:

1. provjera dohotka i / ili imovine2. naknade koje znače egzistencijalni minimum

Socijalna se pomoć može dodjeljivati u:3. novčanom obliku – novčani su transferi češći, omogućuju slobodu izbora u

vođenu života i manje su stigmatizirajući4. nenovčanom obliku – materijalna dobra – davanje pomoći u materijalnom

obliku je prisutno, ali rijetko, savjeti i stručna pomoć mogu predstavljati

23

nezavisan oblik pomoći i biti vezani s dodjelom novčanih transfera.; usluge su vezane uz institucije ( institucionalna i izvan institucionalna skrb).

Najjednostavnija tipologija:3. opća socijalna pomoć – koja uključuje socijalne naknade koje se dodjeljuju

onima koji ne mogu pokriti osnovne životne potrebe, polazeći od determiniranog egzistencijalnog minimuma

4. pomoć u specifičnim okolnostima – svi oblici pomoći koji služe zadovoljavanju posebnih potreba određenih populacijskih skupina.

Gough i sur.- sve su programe socijalne pomoći razvrstali u tri kategorije4. opća socijalna pomoć – za prihode izvan minimalnom standarda5. kategorijalna pomoć – posebne okolnosti, specifične skupine korisnika6. vezana socijalna pomoć – vid novčane ili ne novčane za posebna dobra i

usluge, npr stambena naknada

Socijalna pomoć – dvije osnovne funkcije:1. izbjeći stanje krajnje materijalne oskudice – treba odrediti koja će razina

dohotka održavati egzistencijalni minimum, a što ovisi o službenoj liniji siromaštva. Sve korisnike ne možemo nazvati siromašnima jer korištenje socijalne pomoći ne mora biti vezano uz niske prihode, nego uz visoke troškove. Pomoć ima ulogu poboljšanja materijalnog standarda, a ne osiguranju životnog minimuma.

2. spriječiti marginalizaciju i socijalnu isključenost – daje joj se sve više prednosti, iako prva funkcija dominira nad drugom. Može se poimati u pozitivnom i negativnom pogledu.

Modeli soocijalne pomoćiINSTITUCIONALNI - karakterističan je za U.K., pomoć je centralizirana, unificirana i odvojena od socijalnog rada. Visoko centralizirani nacionalni sustav socijalne pomoći koji se isključivo bavi problemom egzistencijalne i dohodovne sigurnosti građana. Pružanje novčane i druge materijalne pomoći nije posao socijalnog radnika već administracije.DIFERENCIRANI - ( zemlje kontinentalne Europe ). Postoji opća pomoć, pomoć za određene kategorije građana. Pomoć je kodificirana i odvojena od socijalnog rada i lokalno upravljana, a zakonski regulirana na nacionalnoj razini. Minimalne razine naknada jamči država svim svojim građanima. Postoji program opće socijalne pomoći koji pruža uglavnom financijsku potporu, te program pomoći namjenjen posebnim skupinama društva.REZIDUALNI ( Skandinavija ). Pomoć je lokalna i marginalna a naglasak je na socijalnoj kontroli i tretmanu. Nema razdvojenosti socijalnog rada i socijalne pomoći; rade unutar multifunkcionalnog socijalnog rada. Dominira jedan sveobuhvatni program opće socijalne pomoći, dok su posebni programi slabo razvijeni ili ih uopće nema.

24

NEPOTPUNO DIFERENCIRANI ( Francuska ). Postoje programi namijenjeni određenim kategorijama i ograničeni programi opće pomoći povezani sa socijalnom kontrolom i tretmanom. Nema razdvojenosti socijalnog rada i socijalne pomoći. Važnu ulogu igraju kategorijalni programi pomoći, a glavni akteri socijalne pomoći su lokalne vlasti.

18.TEORIJE O UZROCIMA SIROMAŠTVA

Dvije terije o uzrocima siromaštva:1. Klasična europska teorija: društvo je krivo za siromaštvo i društvo je

odgovorno!2. Američka teorija: za siromaštvo je kriv pojedinac, on je odgovoran za svoju

situaciju, siromaštvo smatraju grubo rečeno „bolešću”, siromaštvo je „začarani krug” – ako je pomoć visoka, ljudi neće tražiti posao, zadovolje se svojom situacijom.

INDIVIDUALISTIČKE i STRUKTURALNE TEORIJE SIROMAŠTVA

TEORIJE SIROMAŠTVA

TEORIJA KULTURE/SUBKULTURE SIROMAŠTVA- O. Lewis 1950.- unutrašnja otuđenost- osjećaj marginaliziranosti, rezignacija, fatalizam- istraživanja u Latinskoj Americi

TEORIJA ZAČARANOG ILI DEPRIVACIJSKOG KRUGA- siromaštvo rađa siromaštvo

TEORIJA SITUACIJSKE PRISILE- pr. nezaposlenost- E. Liebow

KONCEPT PODKLASE- američka verzija lumpenproletarijata- SAD 1980-- Wilson- podklasa je rezultat socijalne transformacije geta- geto siromašni- područja koncentriranog siromaštva- Wilson- TEORIJA STRUKTURNIH OBRAZACA- teorija rasne segregacije- 4 pristupa podklasi:1) INDIVIDUALNO- KULTURALISTIČKI i KONZERVATIVNI PRISTUP2) STRUKTURALNI PRISTUP3) AGNOSTIČKI PRISTUP4) ATEISTIČKI PRISTUP

25

FUNKCIONALNA TEORIJA SIROMAŠTVA- H. Gans- Mertonova funkcionalna analiza siromaštva- skupine- ekonomske, sociokulturne, političke, normativne, makrosocijalne, mikrosocijalne dimenzije i uzroci siromaštva

ZAVRŠNI OSVRT NA TEORIJE SIROMAŠTVA- većina ponašanja siromašnih je rezultat situacijske prisile

19.DEFINICIJA OBITELJSKE POLITIKE

Obiteljska politika je dio socijalne politike iako se ponekad izdvaja kao posebna politika. Svojim namjerama djeluje na obiteljske resurse sa ciljem poboljšanja položaja, osobito ugroženih obitelji. Počeci u evropi = 18.st. osnovni cilj tada = ekonomski + vojni. djeca se počinju tretirati kao javno dobro.Krajem 19.st. se pojavljuje dječji / obiteljski dodatak. 

Obiteljska politika je cjelovit i sustavan skup mjera koje djeluju u korist obitelji, prije svega u korist obitelji s djecom. Te im mjere pomažu u problematičnim situacijama ekonomske, socijalne, zdravstvene, stambene i druge prirode, ublažavaju financijski teret što ga predstavljaju djeca, omogućuju usklađivanje obiteljskih i radnih obveza, štite trudnice i djecu.Dva temeljna cilja obiteljske politike:1. potpora obitelji s djecom 2. jednakost muškaraca i žena na tržištu rada i u obitelji

Mjere obiteljske politike - Možemo razlikovati tri osnovna instrumenta:

1. novac 2. usluge obitelji (skrb i podrška) 3. vrijeme koje se stavlja na raspolaganje zaposlenim članovima obitelji (dopusti)

DJEČIJI DOPLATCI I POREZNE OLAKŠICE U nekim su zemljama dječiji doplatci vezani uz zaposlenost roditelja pa su dio socijalnog osiguranja. Međutim prisutan je trend univerlizacije dječijih doplataka, što znači da se daju svoj djeci bez obzira na status roditelja. Porezne olakšice su jedna od uobičajnih mjera obiteljske politike. Jedinica oporezivanja u pravilu je bio pojedinac a u nekim zemljama postojala je mogućnost skupnog obiteljskog oporezivanja. One se mogu uvesti na izdatke za obrazovanje djece ???. Porezne olakšice smatraju se manje pogodnim u odnosu na dječije doplatke.PORODILJNI I RODITELJSKI DOPUSTI Porodiljni dopust pravo je koje pripada majci namijenjen je za fizički oporavak nakon poroda i on može trajati različito vrijeme. Obično traje nekoliko tjedana prije i

26

nekoliko mjeseci nakon poroda, a ?? je i visina naknade koju majka prima. Roditeljski dopust slijedi nakon porodiljnog dopusta i većim djelom ga nadoknađuje država. Roditeljski dopust je od zemlje do zemlje različitog trajanja, a različite su i visine naknada, a može se koristiti i bez naknade. Roditeljski dopusti nisu vezani jedino za razdoblje nakon rođenja nego se mogu koristiti i u drugim prilikama u obliku prava na skraćeno radno vrijeme. USLUGE DJECI I OBITELJISvode se na one koje su ponajprije namijenjene djeci i obiteljima s malom djecom , a u ovu kategoriju spadaju i usluge za stare i nemoćne. Institucije za djecu su vrtići i jaslice. Ove institucije imaju značajne obrazovne i socijalizacijske funkcije, podupiru zaposlenost majki, doprinose društvenoj jednakosti tako da omogućuju obrazovanje djeci različitih socijalnih slojeva te stimuliraju natalitet.

Četiri pristupa pravnom uređenju odnosa između države i obitelji (millar i warman)

1. pristup mediteranskih zemalja (italija, španjolska, portugal). ovdje se velika pažnja pridaje formalnim vezama među članovima obitelji koji su definirani zakonima. država iznimno pomaže obitelj, ali prema načelu supsidijarnosti - njena pomoć stiže na kraju. dakle ovdje postoji pravna odgovornost članova obitelji...

2. pristup srednjoevropskih zemalja (njemačka, austrija, belgija, francuska). ovdje su obaveze odraslih prema djeci i roditeljima definirane građanskim zakonom i obuhvaćaju samo osnovnu obitelj.

3. pristup anglosaksonskih zemalja (engleska, irska). ovdje država članovima obitelji ne nameće obavezu uzajamnog uzdržavanja, ali ovu brigu ne preuzima ni država.

4. pristup skandinavskih zemalja + nizozemske . ovdje država preuzima brigu za ovisne članove obitelji.

J.lewis razlikuje tri modela obiteljskih politika s obzirom na status hranitelja:

1. čvrsti model muškog hranitelja . ovaj model postoji prije svega u irskoj i velikoj britaniji. dakle - žena se tretira kao ovisni član obitelji, a zapošljavanje joj se otežava. pretežni oblik zaposlenosti žene je part-time. dakle ovdje postoji čvrsta podjela: žene u obitelj, muškarci na radna mjesta. pritom ne postoje nikakve pogodnosti za žene na tržištu rada, kao ni za skrb o djeci.

2. modificirani model muškog hranitelja . ovo je model karakterističan za francusku. ovdje je većina žena zaposlena na puno radno vrijeme, a postoje i brojne kompenzacije obiteljima za troškove djece. ovdje se može govoriti i o roditeljskom modelu hranitelja.

27

3. meki model muškog hranitelja . ovaj model neki nazivaju i model dvaju hranitelja. predstavnik ovog modela = švedska. dakle ovdje je žena punopravni zaposleni član obitelji.

Različite orijentacije država u obiteljskoj politici u odnosu na aktivnosti žene i visinu obiteljskih davanja:

a. ekonomska politika obitelji = ovo uključuje direktne i indirektne transfere b. ekološka politika obitelji = ova uključuje institucionalne usluge u području

skrbi o djeci

Porezne olakšice = također uobičajena mjera obiteljske politike. 

20.DEFINICIJA OBITELJI I ZNAČENJE, TE KUĆANSTVA

Obitelj se u užem smislu definira kao obitelj nukleus koji čine osobe u privatnom ili institucionalnom kućanstvu, koje su u međusobnom odnosu muža i žene ili kao roditelji neoženjene/neudate djece bilo koje dobi.

Pod bračnim parom se podrazumijevaju i nevjenčani parovi koji žive u izvanbračnim zajednicama.Kućanstvo se definira kao ekonomska zajednica ljudi koji žive zajedno. Može se sastojati od obitelji i drugih članova, može činiti i jedan član, dok obitelj ne može biti jednočlana. Obitelj je širi pojam od obitelji, čine je braća, sestre, roditelji, rođaci koji ne žive s obitelji.Prosjek: obitelj – 1,3 člana, kućanstvo – 3,0 članova.

21.RAZLIKA IZMEĐU OBITELJSKE I POPULACIJSKE POLITIKE

Obiteljska politika = cjelovit i sustavan skup mjera koje djeluju u korist obitelji, prije svega obitelji s djecom.Ovu treba razlikovati od populacijske politike koja je usmjerena na demografske promjene. dakle obiteljska je prije svega usmjerena na kvalitetu života obitelji. ipak - ove dvije politike imaju i značajne zajedničke mjere. Pritom se često ciljevi populacijske politike ostvaruju isključivo kroz obiteljsku, budući da populacijska politika u mnogim zemljama ima negativne konotacije. Nekoliko mogućih ciljeva obiteljske politike:

1. sprečavanje siromaštva djece 2. jednakost muškaraca i žena na tržištu rada i u obitelji 3. podržavanje tradicionalne obitelji s jednim dohotkom

22.FORMIRANJE OBITELJI (NUPCIJALITET, DIVORCIJALITET)

28

U prva dva desetljeća nakon drugog sv rata, Europu je pretila obnova obitelji i plima familizma. Riječ je o konjugalnoj, građanskoj obitelji koja je u novom industrijsko urbanom društvu pronašla svoje mjesto i ravnotežu. Nakon baby booma 50 i 60 godina, slijedio je baby bust 70 i 80 ih.Totalna stopa fertiliteta je prosječan broj djece koju žena rodi tijekom svoje fertilne dobi.Drugi negativni demografski trendovi koji su slijedili opadanje stope fertiliteta:- nupcijalitet – bruto stopa – broj sklopljenih brakova na 1000 stanovnika, stopa je pala u posljednjih 40 godina- porasle su stope divorcijaliteta – odnos broja razvedenih u odnosu na broj sklopljenih brakova; bruto stopa – stopa razvoda na 1000 stanovnika – u porastu je konjunkturna stopa – koliko se na broj sklopljenih brakova razveduNa opadanje fertiliteta i druge demografske promjene presudno je utjecalo zapošljavanje žena.Žene se više zapošljavaju u javnom sektoru, na činovničkim poslovima, u obrazovno odgojnim, zdravstvenim i profesijama skrbi i njege. Manje se zapošljavaju u privatnom sektoru, i teže ulaze u jezgru visoko moderne kvalificirane radne snage, stabilne i dobro plaćene.Demografske promjene i zapošljavanje žena utjecali su na tzv. Deinstitucionalizaciju braka te pojavu novih obiteljskih oblika:

1. sve manje ljudi brak smatra jedinim oblikom zajedničkog života muškaraca i žene

2. promjene u pravnim normama koje su doprinijele labavljenju i promjenjivosti bračnih veza, npr izjednačavanje izvanbračne djece, liberalizacija razvoda, priznanje izvanbračnih zajednica.

Deinstitucionalizaciju braka je uzrokovala pojačan broj razvedenih te ljudi koji žive sami i nemaju djece ili im ona nisu povjerena na skrb.Sve je veći broj jednoroditeljskih obitelji koji je posljedica broja razvoda ili odvajanja, a ne udovišta i porasta broja neudatih majki, odnosno sve veći broj izvanbračne djece.Proširene su predbračne veze, konkubinati i kohabitacije, koje obilježavaju novu obiteljsku strukturu.DOGOVORENE IZVANBRAČNE ZAJEDNICE – zajedničko stanovanje i zajednički život žene i muškarca.Takozvano ponovno uspostavljanje ili više-roditeljske obitelji – radi se o obiteljima koje su sastavljene od bioloških i ne-bioloških roditelja ( maćeha i očuh) s djecom iz jednog i iz drugog braka, ili izvanbračnih zajednica.Stopa prvog stupanja u brak žena ispod 50 godina (bračnost žena) u RH je oko 64%, najveća stopa je San Marino 94%.Za većinu ljudi, obitelj predstavlja najveću vrijednost, dalje: rad, prijatelji, slobodno vrijeme, a na kraju religija i politika. Pluraizacija obiteljskog oblika ili ekspanzija – postoji trend prema kojem se odgađa dob sklapanja braka.

29

Dva osnovna čimbenika u objašnjavanju ovih trendova:1. kontrola fertiliteta, (dostupnost kontracepcijskih sredstava)2. obrazovanje i zapošljavanje žena; (sve zastupljeniji model dvaju hranitelja)

Demografske promjene i zapošljavanje žena utjecali su na tzv. deinstitucionalizaciju braka te na pojavu novih obiteljskih oblika (slobodna veza, izvanbračna zajednica, samohrani roditelj, rekomponirana obitelj ...). Došlo je do pluralizacije obiteljskih oblika.

Moderna obiteljska politika:- smanjiti nezaposlenost a pri tome povećati zaposlenost žena (model 2

hranitelja)- uskladiti zaposlenost i obiteljske obveze- povećati usluge obitelji- preraspodijeliti uloge unutar obitelji

23.MJERE I INSTRUMENTI OBITELJSKE POLITIKE (3 MJERE)

Tri osnovna instrumenta / mjere kojima država i društvo mogu pomoći obitelji:1. novac – novčana davanja i naknade2. usluge (skrb i podrška djeci i obitelji)3. vrijeme (dopusti), koje se stavlja na raspolaganje zaposlenim članovima obitelji,

kako bi oni prilagodili svoje profesionalne i obiteljske obveze.

1. Novčane potpore i olakšice: dječji doplatci – najvažniji oblik državne pomoći kod povećanih troškova

djeteta, Ti troškovi mogu biti neposredni (hrana, odjeća, stanovanje, zabava i sl.) i posredni -oportunitetni (zbog djece izgubljena zarada). Novčani transferi mogu biti različiti, a najvažniji su dječji doplatci koji se u većini zemalja dodjeljuju svoj djeci ali visina i način njihove dodijele variraju. Najizdašniji su u Belgiji, Norveškoj i Luksemburgu.

porezne olakšice – smatraju se nedovoljno pravednim instrumentom pomoći obiteljima, stoga što one više pogoduju imućnijim slojevima jer su porezi veći na veće plaće.

ostala davanja (za hendikepiranu djecu i sl.)

2. Dopusti – koje roditelji, prije svega majka, dobiva radi skrbi o djeci. Noviji instrument obiteljske politike, veoma važni za usklađivanje obiteljskih obveza i vanjskog rada.

porodni dopusti – pravo koje pripada zaposlenoj majci roditeljski dopusti – slijedi nakon porodnog dopusta, a mogu se koristiti i

u drugim prilikama, mogu ga koristiti oba roditelja ostali dopusti – u slučaju bolesti djeteta

30

3. Usluge: moderni oblik obiteljske politike; na njima je sada veći naglasak nego na novčanoj potpori; suvremena obitelj ima potrebu za raznim vrstama usluga: servisi, vanjske institucije koje pomažu obitelji – Razlog: usklađivanje radnih i obiteljskih obveza. U Skandinavskim zemljama (Švedska) - naglasak na uslugama obitelji. Institucije namijenjene djeci predškolske dobi ( jaslice i vrtići i razne druge

institucije) Druge institucije za pomoć obitelji: centri za djecu, pomoć u obitelji, starački

domovi i sl.

Veliki je naglasak na uslugama iz dva razloga:1. usklađivanje radnih i obiteljskih obveza2. djeca se u tim ustanovama socijaliziraju, uče se novim tehnologijama, druže se,

bolje za život i svijet.

24.STAMBENA POLITIKA - VRSTE STAMBENE POLITIKE

Stambena politika je najmlađe područje u okviru socijalnih politika.Pojam stambene politike je širok pojam i odnosi se na intervenciju države u stambenu potrošnju.

Tipovi stambenih politikaSustavi stambenih politika se u potpunosti oblikuju tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ovo je velikim dijelom vezano i uz činjenicu da su u to doba, u evropskim zemljama većinom na vlasti bile socijaldemokratske stranke. Osnovni cilj u prvom razdoblju = povećanje i obnova stambenog fonda koji je uništen u ratu. Dva tipa Stambene politike u razvijenim zemljama:1. opsežna – stambena politika preuzima odgovornost za podmirivanje stambenih

potreba cjelokupnog stanovništva. Opsežna stambena politika znači usmjeravanje nacionalnih resursa u područje stanovanja tako da se maksimalizira blagostanje cjelokupne populacije. Ovdje se polazi od odgovornosti države da svim građanima osigura pristojan stan (Švedska, Francuska, Njemačka)

2. dodatna (supplementary) - ovdje je djelokrug vlade ograničeniji. Rješavaju se prije svega posebne potrebe i specifični stambeni problemi – intervencijom u sustav koji funkcionira na tržišnim principima (Velika Britanija, SAD).

Aktualni problemi - nakon 1970ih = demontaža socijalne države. ovo vrijedi i za stambenu politiku, a prije svega za subvencioniranje stanovanja. Promjena uloge države u stambenoj politici = više se ne osigurava stanove neposredno, nego se osiguravaju opći uvjeti za stambeno zbrinjavanje. 

Načini državne stambene intervencije se ogledaju u:

31

Subvencija proizvođača stanova - subvencija graditelja stanova- vladini programi izgradnje stanova

Subvencije potrošača stanova- porezne olakšice kod kupnje i gradnje- subvencije stanovanja (stanarine i drugih troškova)- neprofitne organizacije i stanovanje

25.SOCIJALNO STANOVANJE

Središnji program svake stambene politike je Socijalno stanovanje. Socijalno stanovanje, uže gledano, podrazumijeva gradnju i dodjelu socijalnih stanova ciljanim skupinama stanovnika.Šire gledano: Socijalno stanovanje podrazumijeva različite subvencije i povlastice koje država daje ciljanim skupinama radi podmirenja njihovih stambenih potreba.

Tri aspekta socijalnog stanovanja:1. stambena opskrba – gradnja socijalnih stanova za određene ciljane skupine

stanovnika. Socijalni stanovi se dijele na osnovi provjere prihoda i imovine pojedine obitelji. Pritom je najčešće riječ o dugoročnom najmu. Prilikom gradnje stanova vodi se računa o cijeni. Većinom su to jeftiniji stanovi i sagrađeni po skromnijim standardima. Gradnja socijalnih stanova redovito se planira za određeno vremensko razdoblje. Socijalne stanove najčešće grade i njima upravljaju jedinice lokalne samouprave, javna poduzeća ili neprofitne organizacije koje se bave stanovanjem. Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada,Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada,Socijalni stanovi se mogu podijeliti u 2 skupine: stanovi u središtu grada, slabe kvalitete, u njima stanuju marginalne skupine i stanovi u novim gradskim naseljima, puno kvalitetniji. Stanovanje u socijalnom stanu obilježava njihove stanare.

2. subvencije – država određenim ciljanim skupinama na osnovi provjere prihoda i imovine subvencionira troškove stanovanja.

3. propisi kojima se uređuje tržište stanova i stambena politika – dakle ovdje država određuje visinu stanarine u privatnim stanovima za iznajmljivanje, zakonima uređuje subvencioniranje kamata na stambene kredite ili davanje premija za stambenu štednju i sl.

26.OBILJEŽJA NEVLADINIH ORGANIZACIJA

Prvo vjerske organizacije koje se bave milostinjom, a onda mutualističke organizacije koje pomažu svojim članovima. u 20.st. socijalna država zamijenjuje velik dio usluga koje je pružao neprofitni sektor.

32

Osim institucija države i tržišta, kao značajan čimbenik razvoja modernih socijalnih politika – javlja se privatni i neprofitni sektor koje se različito razvijao u pojedinim zemljama.S krizom i reformom socijalne države u razvijenim zemljama dobiva se posebna uloga u kombiniranom modelu socijalne politike.

Nevladine organizacije – privatne neprofitne organizacije koje su izvan vladinog utjecajaPojam nevladine organizacije ušao je u upotrebu 1950-ih i povezan je s radom agencija Ujedinjenih naroda u zemljama trećeg svijeta u postkolonijalnom razdoblju. Danas se ovaj pojam koristi za označavanje rada organizacija koje se bave ljudskim pravima, zaštitom okoliša I sličnim područjia kojima se kontroliraju vlasti. Glede poreznog statusa one se tretiraju i kao neprofitne organizacije.

Obilježja nevladinih organizacija:1. organizirane su i institucionalizirane ( udruge i zaklade)2. privatne su, odvojene od vlade, koriste sredstva iz više izvora3. ne raspodjeljuju dobit 4. imaju vlastitu upravu5. uključuju volontere na rad- religijske i političke neprofitne organizacije ne ubrajaju se u ovaj krug

organizacija. - Crkva i crkvene organizacije (Caritas) ulaze u krug tih organizacija.

Uslužne organizacije:1. koje služe svoje članove ( udruge invalida)2. organizacije od opće koristi ( za stare, djecu, beskućnike)

Razvoj neprofitnog sektora na globalnoj osnovi u posljednja dva desetljeća potaknut je krizama i promjenama koje imaju povijesno značenje:a) kriza socijalne države - dakle usluge neprofitnih organizacija se javljaju kao

alternativa oslabljenim javnim socijalnim uslugama, do čega je došlo nakon naftnog šoka: welfare mix.

b) kriza razvoja - neprofitne organizacije su se pokazale fleksibilnijima i efikasnijima od države u provođenju programa razvoja.

c) kriza okoliša - na ovu država također ne može efikasno odgovoriti, a neprofitni sektor može.

d) kriza socijalizma

ULOGA NEPROFITNIH ORGANIZACIJA U SOCIJALNOJ POLITICISocijalne službe, organizirane preko vladinih organizacija, postale su ograničenje učinkovitim i djelotvornim socijalnim programima, izboru usluga i privatnosti za izazove koji nastaju u okolini. Zahtjevi za privatizacijom socijalnih usluga idu u prilog razvoja neprofitnih organizacija.

33

Značajne prednosti u odnosu na vladine organizacije i privatne komercijalne tvrtke:

1. nisu birokratizirane2. altruizam3. učinkovitije su; a i programi su djelotvorniji4. različiti izvori financiranja5. šira podrška različitih dionika

ČETIRI SVRHE NEPROFITNIH ORGANIZACIJA:1. zagovaraju određene vrednote ili prioritete nekih skupina, načela socijalne pravde

i dostupnost socijalnih usluga, prvenstvo financiranja socijalnih programa za djecu, beskućnike, invalide, starije, nemoćne, nezaposlene

2. pružaju usluge za kojima postoji potražnja, a koje ne pruža država3. uvode nove tipove socijalnih usluga prilagođene korisnicima4. pružaju usluge različitim korisnicima

27.ULOGA CIVILNOG DRUŠTVA U KOMBINIRANOJ SOCIJALNOJ POLITICI

Evers naglašava posredničku ulogu neprofitnih organizacija i zagovara kombiniranu socijalnu politiku. Koncept kombinirane socijalne politike promovira socijalne usluge kao javno dobro. Takvim zahtjevima može odgovoriti samo pluralizam socijalnih programa u kojima je moguće prepoznati ulogu svih dionika: grđana, korisnika, OCD, javnih ustanova, države. Kombinirani model socijalne politike mobilizira sve raspoložive resurse u zajednici i ukida monopol države. Država je jedan od patnera koji ima važnu ulogu. Odnose među sektorima u kombiniranom modelu socijalne politike Evers objašnjava u okviru „trokuta socijalne politke”. Središnji položaj neprofitnog sektora govori da je on zapravo intermedijarna struktura koja povezuje sve aktere.

28.RAZLIKA IZMEĐU NEPROFITNOG I NEVLADINOG SEKTORA

Neprofitni sektor naglašava da ove organizacije primarno ne postoje radi ostvarivanja profila. Međutim, one, kako će se poslije vidjeti, ostvaruju profit ali ga ne raspodjeljuju. Neprofitnost je povezana s povoljnim poreznim statusom ovih organizacija. Uz ove organizacije se redovito povezuje pružanje socijalnih usluga.Nevladine organizacije termin je koji naglašava odvojenost ovih organizacija od vlade i ladino utjecaja. Pod pojmom nevladine organizacije najčešće se misli na organizacije koje se bave ljudskim pravima ili raspodjelom humanitarne pomoći.

Z. ŠUĆUR: TRŽIŠNA TRANSFORMACIJA, NEZAPOSLENOST I PROMJENE U SUSTAVIMA SOCIJALNE SIGURNOSTI I SOCIJALNE POMOĆI U HRVATSKOJ

34

-          od WELFARE STATE prema WORKFARE STATE, tj. od KEYNESIANSKE WELFARE STATE prema SCHUMPETERIAN WORKFARE STATE

-          tranzicija i proces globalizacije doveli su do niza neželjenih posljedica u postsocijalističkim zemljama

-          prije svega, došlo je do pojave masovne nezaposlenosti i masovnog siromaštva

-          povećani su socijalni rizici i pojavila se nova neizvjesnost-          smanjenje uposlenosti radne snage rezultiralo je velikim poteškoćamna u

sferi socijalne sigurnosti-          ostvarivanje mnogih prava dovedeno je u pitanje uslijed fiskalnih

poremećaja-          stoga se pred RH i ostale postsocijalističke zemlje postavio zahtjev

promjene dosadašnjih modela socijalne politike i reduciranja socijalnih izdfataka

-          ovaj zahtjev nije lako realizirati jer može dovesti do visokih socijalnih tenzija

-          reforme u sustavu socijalnog osiguranja, kao i promjene u programima socijalne pomoći, moraju polaziti, među ostalim, i od primcipa socijalne pravde

-          oživljavanje ekonomije i tržiušta rada pretpostavlja smanjivanje ili eliminiranje socijalnih davanja koja ograničavaju ekonomsku inicijativu i stvaranje novih radnih mjesta

-          neki se u tom pravcu zalažu da siromašni ili nezaposleni pojedinci trebaju dobiti socijalnu podršku polazeći od građanskog, a manje zaposleničkog statusa

-          izgradnja sigurnosnih mreža za one koji ostaju nezaštićeni kroz sustav socijalnog osiguranja je ne samo humanistički nego i ekonomistički opravdana

-          ove mreže moraju biti adekvatne kako bi se povećale šanse za povratak na tržište rada, a smanjile mogućnosti isključivanja

-          konkretne mjere usmjerene na smanjenje socijalnih izdataka i povećanje troškovne učinkovitosti socijalnih transfera moraju biti prolagođene nekim novim momentima u hrvatskom društvu

-          povećanje rizika u zaradama i općenito ekonomska diferencijacija govore u prilog uvođenja naknada koje uključuju provjeru prihoda umjesto univerzalnih naknada

-          problem će svakako biti u tome kako utvrditi realne prihode u situaciji naraslog neformalnog sektora

-          to implicira i izgradnju administrativnog aparata koji će moći pratiti i kontrolirati recipijente određenih naknada

35