[Upišite tekst]

UVOD U RAZUMIJEVANJE

STAROG ZAVJETA

I

POVIJESNI PREGLED

STAROZAVJETNIH KNJIGA

Snježana Majdandžić-Gladić

Čepin, 1999. god.

2

I. PETOKNJIŢJE

1. Uvod u Petoknjiţje

Naziv Petoknjiţje označava prvih pet knjiga u Bibliji. To su: Postanak (Post), Izlazak (Izl),

Levitski zakonik (Lev), Brojevi (Br) i Ponovljeni zakon (Pnz) - Genesis, Exodus, Leviticus,

Numeri i Deuteronomium. Još se naziva i Pentateuh (što na grč. znači pet svezaka), Tora i

Zakon. U Petoknjiţju je obuhvaćeno vrijeme od Abrahamova poziva do Mojsijeve smrti, tj.

od oko 1900. god. pr. Kr. do oko 1250. god. pr. Kr. Tematski je Petoknjiţje podijeljeno u dva

dijela: u prvom prevladava govor o patrijarsima, tj, govori se o Abrahamu, Izaku, Jakovu i

Josipu, a u drugom se govori o Mojsiju. Ta dva dijela imaju svoj predgovor u izvještajima o

stvaranju i tekstovima o prapovijesti (Post 1-11). Oni nisu povijesni izvještaji, nego je u njima

saţeta misao o povijesti spasenja, tj. Boţjem naumu s čovječanstvom od stvaranja do vječnog

ţivota pripravljenog za cijelo čovječanstvo. Uokviren je u temama od postanka svijeta i

izabranja (Post) do ulaska u Obećanu zemlju (kraj Pnz).

2. Četiri predaje: J. E, D, P

Unutar Pentateuha se mogu pronaći neujednačeni izvještaji kao i različiti nazivi za Boga:

Jahve i Elohim. Na temelju toga, stručnjaci su uočili postojanje četiriju predaja, odnosno

četiriju 'škola' iz kojih su nastajali pojedini tekstovi Tore; to su: jahvistička, elohistička,

deuteronomistička i svećenička, a svaka od njih imala je svoj aspekt pisanja. Naime, te knjige

nisu imale jednog autora, iako se idejno pripisuju

Mojsiju, glavnom starozavjetnom autoritetu, nego

su postupno nastajale, i to tako da su one temeljne

usmene predaje bile prilagoĎivane novim ţivotnim

prilikama, kako bi na takav način bile rječitije

svojim suvremenicima, te im mogli bolje pokazati

put ţivota s Bogom. Najstarija je jahvistička

predaja, a tako je nazvana po čestom spominjanju

Boga pod imenom Jahve. Potječe iz oko X. st. pr.

Kr., a piše se skraćenicom J. U J je naglašeno

isticanje Boţje svemogućnosti i to kao reakcija na

prodiranje egipatske poganske mudrosti u Izrael. U

njoj su česti antropomorfizmi koji Boga prikazuju

veoma bliţim ljudima (on npr.dolazi Adamu i Evi u

rajski vrt, razgovara s njima, pravi im odjeću i si.),

ali ga istovremeno predstavljaju i transcendentnim,

odnosno onim koji znatno nadvisuje čovjeka kojega

je stvorio (npr. Adam i Eva ne smiju jesti

zabranjeno voće, Babilonska kula ne moţe

dosegnuti do neba i sl.). J je najzastupljenija u prvim poglavljima Postanka.

Elohistička predaja je tako nazvana po čestom nazivanju Boga s Elohim, a piše se

skraćenicom E. Ona je oblikovana u vrijeme prije pada Samarije (721. god. pr. Kr.), glavnog

grada Sjevernog izraelskog kraljevstva, te posebno ističe Jakovljevog sina Josipa, koji se

smatra praocem izraelskih plemena. U njoj nema antropomorfizama, nego se ističe vaţnost

unutarnjeg predanja Bogu. E je najviše zastupljena u Postanku i Izlasku. Deuteronomistička

predaja prevladava u Ponovljenom zakonu, a nastajala je od pada Sjevernog kraljevstva 721.

3

god. pr. Kr. do V. st. pr. Kr. Njezina je skraćenica D. Razvili su je svećenici oko

jeruzalemskog hrama koji su došli iz Sjevernog kraljevstva, a u njoj se ističe vaţnost zakona i

Boţjih zapovijedi čije obdrţavanje omogućuje čovjeku zdrav i dubokoreligiozan odnos s

Bogom, te naglašavaju jednakost svih i vaţnost kulta. Svećenička predaja je nastajala u isto

vrijeme kada i D, a javila se kao reakcija na deuteronomsko shvaćanje kulta i jednakosti svih

ljudi. Njezina je skraćenica P. Nju su stvorili svećenici iz Levijeva plemena (koji su još od

Mojsijeva vremena odreĎeni za kult), a posebno su isticali vaţnost izvanjskog obdrţavanja

bogoštovlja i vršenje vanjskih propisa, po kojima se onda moţe zadobiti pristup Bogu. P je

posebno prisutna u Levitskom zakoniku.

3. Glavne teme Petoknjiţja

Unutar Pentateuha se mogu posebno pronaći četiri vaţne teme, a to su izabranje, Savez,

Zakon i izlazak. Izabranje. Ţidovi vjeruju kako je Bog njih odabrao izmeĎu svih naroda. To

izabranje počinje s Abrahamovim pozivom, a nastavlja se kroz svu povijest. Bog je odmah u

vrijeme izbranja obećao Abrahamu zemlju i brojno potomstvo, te naglasio kako je vaţno da se

Ţidovi odgovorno odnose prema Boţjem izabranju. Savez. Savez takoĎer ima veliko značenje

za Ţidove. Stari zavjet spominje tri Saveza: s Noom, tj. da Bog više neće poslati potop na

zemlju, s Abrahamom, tj. da ako Abraham ostane vjeran Bogu, imat će brojno potomstvo i

zemlju, te s Mojsijem, tj. novi savez Boga i ljudi kojim se obvezuju da će samo njega štovati,

a Bog će njih uvijek štititi. Ti savezi ne pokazuju običnu ugovornu obvezu, nego za Zidove

predstvaljaju srţ njihova postojanja. Iako su oni izgledom veoma slični ugovorima

sklopljenima izmeĎu kralja i vazala koji su poznati u onim područjima, oni su za Ţidove imali

mnogo dublje značenje: Bog se naime prvi, samoinicijativno objavljuje ljudima i nudi im

prijateljstvo, ali ujedno postavlja i odreĎene moralne i kultne odrednice, htijući tako pokazati

svoju veličinu i dobrotu, svoju svetost, po ţivotu i svetosti Ţidova. Zakon. Ţidovima je veoma

vaţno obdrţavanje Boţjih propisa. U tom je smislu Pentateuh, koji se upravo zbog toga i

naziva Zakon, veoma značajan. Osim mnogih i raznorodnih nropisa, središnje mjesto

zauzimaju Deset Boţjih zapovijedi, kao temeljne norme djelovanja. Ţidovima je, naime,

oduvijek bilo jasno kako prave vjere i pravog štovanja Boga nema bez obdrţavanja moralnih

propisa, koji trebaju biti jasno izraţeni ne samo u izvanjskoj formi, nego još više u svom

unutrašnjem smislu. Izlazak. Ţidovima su najsnaţnije iskustvo Boga osjećali po Boţjem

osloboditeljskom zahvatu osloboĎenja iz egipatskog ropstva. Tom se pobjedom Jahve

pokazao kao najmoćniji, uništio je snagu svih poganskih bogova in time pokazao njihovo

nepostojanje. No, Ţidovi to nisu osjećali samo kao stvar prošlosti, već su osloboĎenje iz

Egipta osjećali kao Boţjim djelom prisutnim u svim vremenima za svakog Čovjeka: ono nije

bilo kasnijim naraštajima samo znak prisjećanja Boţjih čudesnih djela, nego samo

uprisutnjenje te Boţje snage.

Takvo shvaćanje izlaska posebno su uokviri u svom najvećem blagdanu - Pashi.

4. Analiza Petoknjiţja

4.1. Knjiga Postanka

Knjiga Postanka predstavlja sadrţajni temelj cijelog Starog zavjeta, a unutar nje to su posebno

Post 1-11. Ta poglavlja govore o prapovijesti, odnosno obraĎuju pitanja o podrijetlu i

konačnoj sudbini čovječanstva, o zlu, patnji, problemu dobra i si. Njih ne treba gledati u

okvirima povijesti, onako kako je mi shvaćamo, nego u okviru povijesti spasenja. Prema

tome, biblijski pisci prvih poglavlja govore o činjenici da je Bog gospodar cijelog Svemira,

Bog koji se na poseban način objavio Ţidovima, odnosno njih je izabrao da bi oni širili

4

poruku o Boţjoj dobroti, kako bi svi ljudi spoznali spasenje Boţje. Knjiga Postanka najprije

govori o stvaranju svijeta i čovjeka u svećeničkoj predaji (stvaranje svijeta u šest dana, a

sedmi je dan odreĎen za odmor), a potom i stvaranju svijeta i čovjeka u jahvističkoj predaji (o

stvaranju Adama od praha zemaljskog i Eve od Adamova rebra, te o prvom grijehu). Ti

izvještaji govore o Boţjoj svemoćnosti i transcendentnosti, ali istovremeno i o njegovoj

imanenciji i zauzetosti za čovjeka, te o čovjekovoj krhkosti, njegovoj naravi i njegovu odnosu

prema Stvoritelju. Evo prikaza Knjige Postanka: Bog je stvorio svijet u šest dana, a sedmi se

odmarao, što zapravo govori o činjenici kako je Bog sve što postoji stvorio, a kruna svega

toga je čovjek (Post 1,1-2,4).

Nije riječ ni o kakvom znanstvenom govoru o stvaranju, nego je riječ o teološkom

promišljanju Boţjeg kreativnog djela. Takav čovjek treba rad po kojem će se osjećati

ostvarenim, tj. po kojem će i on biti stvaralac, te je to jedna od značajki stvorenosti na sliku

svoga Stvoritelja. On stvara ovaj svijet, u kojem treba pomoći u izgradnji harmonije Svemira,

tako da sve Što postoji odiše Boţjom sličnošću. Takav čovjek treba i odmor, tj. dan koji će ga

s jedne strane osvjeţiti i dati mu snage za nove kreativne uzlete, ali mu treba i dan odmora u

kojemu će posebno izgraĎivati svoju duhovnost i ostvarivati plemenitije odnose s ljudima, kao

Boţjim stvorenjima, te posebno s Bogom kroz molitvu. .Bog je stvorio Adama (= čovjeka,

čovječanstvo) iz praha zemaljskog, što označava kako je čovjek krhko i nestalno biće, ali biće

koje Bog neizmjerno ljubi. Stvorio mu je i druţicu - Evu (= majka svega ţivog), te im dao sve

ţivotne blagodati, koje su slikovito prikazane u obliku raja (Post 2,4b-25ss). No, zabranio im

je da jedu s jednog stabla. Naţalost, zmija je prevarila Evu, a Eva nagovorila Adama, te su

kušali zabranjeno voće. To simbolički predstavlja činjenicu kako ţivimo mirne savjesti dok se

pridrţavamo Boţjih pravila i dok njega priznajemo za svog Stvoritelja, no i činjenicu kako

smo stalno u napasti odbaciti Boga kao vrhovnog autoriteta, te pokušati zauzeti njegovo

mjesto. Takva samodopadnost bez Boga zapravo je prava narav grijeha, ali, kao Što to

prikazuje i biblijski tekst, odmah shvaćamo kako je naš postupak bio neispravan, te da smo

ostali potpuno prazni. No, Bog nas ni tada - dakle, kad mi njega odbacimo - neće napustiti,

nego se i dalje za nas brine. To slikovito pokazuju reci u kojima Bog prvim ljudima pravi

odjeću.

Adam i Eva su dobili sinove Kaina i

Abela (Post 4,lss). Kain je bio

zemljoradnik, a Abel stočar. Obojica su

prinijeli Jahvi ţrtvu od plodova svoga

rada, no Bogu se nije svidjela Kainova

ţrtva jer je nije prinio čista srca i kao

iskrenu zahvalu. Abel je naprotiv prinio

ţrtvu od najboljih svojih ţivotinja znajući

kako Bogu ne pripadaju zakrţljale i

sakate ţivotinje, nego najbolje. Taj

slikoviti prikaz jasno govori o našem

načinu prinošenja sebe Bogu, o našem

iskrenom odnosno neiskrenom

religioznom odnosu. Naime, mnogi

vjernici naizvan jesu vjemici, ali ne i u

dubini duše, nego djeluju po načelu dam da daš. Nasuprot tome, Bog ţeli našu dubinu, ţeli da

znamo kako je on uvijek za nas, kako nam ţeli najbolje, te da i mi iz zahvalnosti za sva dobra

koja primamo, znamo Bogu adekvatno zahvaliti, jer takva zahvala nas pročišćava i čini

sličnijima Bogu. Kajin je iz ljubomore ubio Abela, a Bog gaje zbog toga strogo kaznio. Kajin

5

je dobio sina Henoka, koji je nastavio njegovu lozu (Post 4,17ss). IAdam i Eva su dobili

novog sina Šeta, te još mnogo sinova i kćeri (Post 4,25-5,lss).

Kad se napučilo dosta svijeta, ljudi su zaboravili na

svog Stvoritelja, te više gotovo da nije bilo

pravednika koji bi mislio na Boga. Stoga je Bog

odlučio kazniti ljude, poslavši veliki potop na

zemlju. Odlučio je samo pravdenika Nou i njegovu

obitelj spasiti, te je nakon potopa sklopio Savez s

Noom (Post 6-9). Svi ti tekstovi zapravo govore o

stalnoj čovjekovoj napasti da sebe uzvisi a Boga

odbaci, ali svaki put kad to učini, čovjek se

zapravo pokazuje u svoj svojoj golotinji i potpunoj

praznini: čovjek bez Boga ni nije čovjek.

Opet se zemlja polako napučivala, te se opet

pokazala ljudska pokvarenost. Sada su odlučili

načiniti babilonsku kulu koja bi sezala do neba, ali

im je Bog pobrkao jezike. I to je dakako slikoviti

prikaz čovjekove teţnje da nadvlada Boga.

Nakon niza godina rodio se iz loze Noinog sina Šema Terah, Abrahamov otac. On je zajedno

sa sinom Abrahamom, njegovom ţenom Sarom, te unukom Lotom krenuo iz Ura Kaldejskog

gdje je ţivio u Kanaan. To je, prema nekima, bilo oko 1850. god. Došli su do Harana, a tu je

Terah umro. Abraham je otišao u Kanaan, a nakon njega, zbog gladi koja ga je natjerala, u

Egipat. Tu je faraonu, kako bi dobio razne blagodati, predstavio svoju ţenu kao sestru, te ju je

faraon uzeo k sebi. No, kad je saznao za prijevaru, istjerao ih je iz zemlje. Krenuli su prema

Kanaanu, a onda su se Lot i Abraham podijelili:

Lot je otišao u Sodom u, a Abraham u Kanaan.

Bog je s Abrahamom sklopio Savez po kojem je

Abraham obećao da će samo njemu jednom

jedinom sluţiti, a Bog će mu za nagradu dati

zemlju i brojno potomstvo. No, kako je Sara bila

nerotkinja, Abrahamu je Sarina sluškinja Hagara

rodila sina Jišmaela.

Ipak, Abraham je čvrsto vjerovao u Boţje

obećanje da će dobiti sina. Sarinog sina. To se i

dogodilo u njezinoj poodmakloj dobi, a tada su

Hagara i Jišmael bili protjerani. Sinu su nadjenuli

ime Izak, No, kad je Izak imao 12 godina, Bog je

zatraţio da mu ga ţrtvuje. Abraham je htio

ispuniti Boţju zapovijed iako mu je to bilo

nepodnošljivo teško. No, Bog gaje u posljednjem

trenutku zaustavio, naglasivši kako mu ne trebaju ljudske ţrtve, nego ţeli takvu čistu vjeru,

kao što je Abraham ima. Abrahamov nećak Lot je ţivio u Sodomi, gradu poznatom po općoj

spolnoj raskalašenosti, pa gaje zbog toga Bog odlučio uništiti, stoje i učinio skupa s gradom

Gomora. No, dozvolio je da se pravedni Lot spasi sa svojom obitelji. No, ţena mu se okrenula

dok je bjeţala, nije poslušala zapovijed tajanstvenih Lotovih gostiju, pa se pretvorila u stup

6

soli. Kćeri Lotove su kasnije jedna po jedna opile oca i imale s njim spolne odnose, te mu

tako produţile potomstvo.

Izak se oţenio Rebekom, a ona mu je rodila dvojicu sinova, blizance Ezava i Jakova. Iako je

Ezav trebao dobiti očev blagoslov jer je na to imao

pravo po pravu prvorodstva budući da je ipak

ranije roĎen od Jakova, Jakov je spletkareci s

majkom Rebekom, oteo Ezavu očev blagoslov,

obukavši se u koţu kozleta, jer je Ezav bio runjav,

a Izak slijep, pa je Izak mislio kako blagoslivlja

Ezava. Nakon toga Jakov odlazi Rebekinom bratu

Labanu, kako bi se tamo oţenio, a ujedno bjeţeći

od Ezava. Oţenio je najprije stariju Labanovu

kćerku Leu, a potom i mlaĎu Rahelu, za koju je

kod Labana sluţio četrnaest godina. Naime,

dogovorio se s Labanom da će mu sluţiti sedam

godina i da će mu ovaj onda dati Rahelu za ţenu.

MeĎutim, Laban ga je prevario i po noći mu

priveo stariju slabovidnu Leu. Zato je Izak odlučio

sluţiti Labana i drugih sedam godina kako bi

dobio i voljenu Rahelu. Lea, Rahela i njihove

sluškinje, Jakovu su rodile dvanaest sinova. Nakon

toga, Jakov se s njima vratio svome ocu Izaku, jer više nije htio podnositi Labanovo

iskorištavanje. Izmirio se s bratom Ezavom. Jakov se, zbog jednog sna u kojem se hrvao s

Gospodinom, još nazivao i Izrael. Izak je umro, a Jakov je ţivio sa svojom obitelji. Rahela mu

je umrla raĎajući najmlaĎega sina Benjamina. Jakov je posebno volio sina Josipa, a ostala su

braća na to bila ljubomorna, te su ga jednom prilikom dok su čuvali stada prodali karavani

koja je išla za Egipat, a ocu su rekli kako su ga rastrgale zvijeri.

U Egiptu Josipa kupi faraonov dvorjanin koji ga

uskoro postavi za upravitelja svoga doma. No, u Josipa

se zaljubila dvorjaninova ţena koja ga je pokušala

zavesti, ali kad nije uspjela, optuţila ga je kako je to

on pokušao njoj učiniti. Stoga ga dvoranin baci u

tamnicu. Uskoro su u tamnicu dospjeli i faraonovi

peharnik i pekar, koji su usnuli snove, a Josip im ih je

protumačio! Peharniku je rekao da će za tri dana biti

pomilovan, a pekaru da će za tri dana biti obješen.

Tako je i bilo. Uskoro je i faraon usnio san: kako iz

Nila izlaze sedam debelih krava, a potom i sedam

mršavih, te ove mršave progutaju one debele, Zatim

usnije san kako sedam šturih, jadnih klasova gutaju

sedam jedrih. Peharnik se sjetio Josipa, pa gaje faraon

pozvao da mu protumači snove. Josip ih tumači tako

da će najprije doći sedam plodnih godina, a potom i

sedam teških, gladnih godina, za koje bi se trebalo

pripremiti skupljajući blagodati prvih sedam godina. Nato faraon postavi Josipa u svoju

sluţbu. Kad su nastupile sušne godine, zavladala je glad u Izraelu, pa je Jakov poslao svoje

sinove u Egipat jer je čuo kako oni imaju u obilju ţita. Ostao je samo Benjamin kod kuće.

7

Josip je bio zaduţen za podjelu ţita, pa su braća došla baš pred njega, no nisu ga prepoznali.

On je njih prepoznao te ih optuţio da su uhode. Dao je Šimuna zatvoriti, a njih je poslao

nazad da dovedu najmlaĎega brata, kako bi provjerio govore li istinu. Zapovijedio je da im

natrpaju vreće ţitom, te da u njih stave sav njihov novac. Na putu kući pronašli su novac te se

uplašili, a potom su se vratili kući i sve ispričali ocu. Nakon Što su sve potrošili, a glad je još

bila velika, uputili su se nazad u Egipat, zajedno s bratom Benjaminom, noseći sa sobom

novac koji su našli u vrećama da ga vrate. Josip ih je pogostio kao cijenjene goste, a oni to

nisu razumjeli. Potom je naredio da im napune vreće hranom, te da stave opet njihov novac u

njih, a u Benjaminovu vreću da stave Josipov srebrni pehar. Kad su braća izašla iz grada,

Josip posla za njima potjeru te ih optuţi za kraĎu, oni su se kleli kako nisu ništa ukrali, te su

dometnuli neka ubije onoga kod koga bi se našao pehar, a oni su spremni doţivotno mu

sluţiti. Pretraţili su vreće i kodBenjamina pronašli pehar. Potom je Juda počeo moliti i

preklinjati Josipa da ne ubije Benjamma jer će se njihovu ocu srce raspasti, budući daje već

izgubio najmilijeg sina. Potom se Josip otkrio svojoj braći, rekao im da se ţurno vrate kući i

dovedu mu oca, te da se svi nastanu u Egiptu. Tu je Izrael ţivio dugi niz godina, a kad je

umro, prema njegovoj posljednjoj ţelji, nisu ga sahranili u Egiptu, nego su ga balzamirali i

pokopali u Kanaanu. Kad je Josip umro, balzamirali su ga i sahranili u Egiptu. Bilo je to oko

1700. god. pr. Kr.

4.2. Knjiga Izlaska

Knjiga Izlaska govori o središnjim temama izraelske povijesti. Tu su posebno istaknuti

izlazak iz egipatskog ropstva i sklapanje Sinajskog saveza. Sveto pismo na početku te knjige

govori o nevoljama koje su nastupile nakon Josipove smrti. Naime, nakon faraonove smrti,

zavladao je novi kralj koji nije poznavao Josipa, a uvidio je kako su Izraelci postali moćan

narod, te da ih treba spriječiti u njihovu porastu. Stoga su počeli postupati s njima kao sa

slugama: Ţidovi su morali raditi najteţe

poslove, te su praktično postali robovi

Egipćana. Uz to, kralj je izdao naredbu

da se svako ţidovsko novoroĎeno muško

dijete ubije, kako bi se spriječilo širenje

Hebreja. Oko 1300. god. pr. Kr. rodio se

Mojsije, a majka gaje najprije tri mjeseca

krila, a onda ga je smjestila u košaru i

poloţila je na rijeku, te ostavila djetetovu

sestru Mirjam da vidi što će s njim biti.

Naišla je faraonova kći, tj. vjerojatno

kćerka neke od faraonovih ljubavnica, i

vidjela dijete koje joj se jako svidjelo, pa

ga je odlučila zadrţati. Mirjam ju je

upitala treba li joj dojilja, na stoje ova

pristala, te gaje odnijela majci dok dijete

ne poraste. Faraonova mu je kći

nadjenula ime Mojsije jer je iz vode

izvaĎen.

Kad je dijete poraslo, faraonova ga je kći posvojila. Tako je Mojsiju pruţen dobar odgoj i

dobro obrazovanje. Kad je Mojsije postao odrastao čovjek, došao je meĎu svoj narod i vidio

kako neki Egipćanin tuče jednog Hebreja. Vidio je da nikoga nema, pa je ubio Egipćanina.

Sutradan je opet došao i vidio dvojicu Ţidova kako se tuku, pa ih je upitao zašto to čine. Jedan

8

ga je od njih upitao hoće li i njega ubiti kao Egipćanina, a Mojsije se na to uplašio i pobjegao

u Midjansku zemlju. Tamo je sjeo kraj nekog studenca, na koji su uskoro došle kćeri

midjanskoga svećenika Jitra htijući zahvatiti vodu, ali im pastiri nisu dali. Mojsije ih je

obranio. One su rekle ocu za njega pa ga je svećenik pozvao da radi za njega. Oţenio ga je

jednom od svojih sedam kćeri – Siporom.

Kralj je umro, ali su i dalje Ţidovi ţivjeli u teškim mukama. Stoga je Bog odlučio spasiti svoj

narod. Mojsije je jednom tako napasao stado svoga tasta u blizini brda Horeba, kad odjednom

vidje grm u plamenu koji ne izgara. U obliku tog grma Bog mu se objavio i pozvao ga da

spasi svoj narod, te da uzme Arona, svoga brata, svećenika, kao tumača. Tada mu se

predstavlja, govoreći: Ja sam koji jesam. Bog Jahve. Poslao ga je nazad u Egipat da pregovara

s faraonom. MeĎutim faraon nije imao sluha za Mojsijeve molbe, nego je još više pritisnuo

Hebreje, a oni su za to okrivili Mojsija i Arona. Opet Aron i Mojsije idu pred faraona, te mu

govore kako ih je Bog poslao, te su bacili svoj štap koji se pretvorio u zmiju, kako bi na takav

način pokazali faraonu da je to Boţja

volja. No, faraon je pozvao svoje

čarobnjake koji su učinili isto. Iako je

Aronov štap progutao sve ostale štapove,

faraon nije popustio. Zatim Bog Šalje

Mojsija i Arona da pred faraonom učine

novo Čudo; da štapom udare po rijeci,

koja će se potom pretvoriti u krv. No, i to

su učinili faraonovi čarobnjaci, pa je on

opet ostao tvrdokoran. Zatim je Bog

učinio sljedeće čudo: dopustio je da

zemlju prekrije mnoštvo ţaba. Ali i to su

vračevi učinili. Ipak, sada je faraon molio

Mojsija da ukloni ţabe, a kad se to dogodi

pustit će Ţidove. No, kad su ţabe sutradan

nestale, faraonu je opet otvrdnulo srce, te

nije pustio Hebreje. Zatim su redom slijedila ostala egipatska zla: komarci, obadi, pomor sve

stoke egipatske, čirevi po ljudima i ţivotinjama, tuča koja je pobila sve koji su bili vani, i

ljude i ţivotinje, skakavci koji su pojeli sve što je nakon tuče ostalo, potpuna tama po svoj

zemlji egipatskoj koja je trajala tri dana, te na kraju pomor egipatskih prvoroĎenaca.

Faraon je do posljednjeg egipatskog zla ostao tvrdokoran i nije Ţidovima dozvolio da napuste

Egipat. Prije pomora prvoreĎenaca, Jahve je rekao Mojsiju da poruči svom narodu što im je

činiti: neka svaka obitelj nabavi desetog dana u mjesecu janje ili kozle od godinu dana, muško

i bez mane, a onda neka ga zakolje 14. u mjesecu u suton. Potom neka krvlju namazu

nadvratnike i dovratnike, a meso koje ispeku neka iste noći pojedu, zajedno s beskvasnim

kruhom i gorkim zeljem, i to opasanih bokova, s. obućom na nogama i sa štapom u rukama,

jer će te noći Bog pobiti sve egipatske prvoreĎence a kuće na kojima bude krvi, mimoići će.

Imali su naredbu i jesti sedam dana beskvasne kruhove, te im je Bog naredio da ta dva

blagdana - Pashu i Beskvasne kruhove slave uvijek, jer je to pravi spomen na Boţje

osloboĎenje iz egipatskog ropstva. Blagdani Pasha i Beskvasni kruhovi vjerojatno su se

odavno slavili, ali je pisac tih tekstova naglašavanjem njihove vaţnosti htio istaknuti Boţji

osloboditeljski zahvat i njegov značaj za Ţidove svih vremena. Nakon pomora prvoroĎenaca,

faraon je dopustio Ţidovima izlazak. Nisu krenuli preko filistejske zemlje, jer su tamo bila

ratovanja, pa su se bojali da se narod ne vrati u Egipat kad to vidi, nego zaobilaznim putem -

9

kroz pustinju prema Crvenom moru (Sueskom zaljevu). Jahve je s njima išao: danju u stupu

od oblaka, noću u stupu od ognja, i tako im pokazivao put.

Ubrzo nakon što su Izraelci krenuli, faraon se predomislio i poţalio što je pustio Ţidove, te je

poslao potjeru za njima. Stigli su ih najvjerojatnije kod Mora trske, a ne na Crvenom moru,

kako to Sveto pismo prikazuje. Bog je Mojsiju rekao da ispruţi ruku nad more i ono se

razdvojilo na dvoje, tako da su Izraelci prošli po suhu. Kada su isto pokušali učiniti i

faraonovi konjanici, more se opet napunilo vodom, te su svi izginuli. Taj je tekst, slaţu se

gotovo svi egzegete, hiperbola. Njime se ţeli istaknuti Boţja svemogućnost, njegova briga za

Ţidove i ţivotna prisutnost. Nije naglasak na čudu kao čudu, nego na poruci. Naime, budući

da je vjerojatnije riječ o prijelazu preko Mora trske, tj. području jezera u sjevernom Egiptu, ili

moţda preko Jam Sufa, tj. Crvenog mora (Sueskog zaljeva) na njegovu najuţem dijelu, ne

mora značiti da se nešto posebno

čudnovato dogodilo. Moţda npr. taj

prijelaz nije bio najbolji za faraonovu

teško naoruţanu vojsku, dok su Ţidovi,

koji nisu imali takvog naoruţanja lako

prešli. Moţda je, prema nekim teorijama,

moguće da se zbog vjetra, geološke

konfiguracije tla ili oseke stvarno stvorio

'prolaz', koji ne predstavlja po sebi čudo,

ali je najveće čudo što je Bog takve

prirodne pojave izveo baš u tom trenutku

kada je to Ţidovima trebalo. To je ono

posebno što ţeli istaknuti taj izvještaj o

prijelazu preko Crvenog mora.

Nakon prijelaza, uslijedila su duga

lutanja po pustinji. Najprije su se

zaustavili u Mari. Naime, tri su dana

lutali po pustinji traţeći vode, a kad su stigli u Mari naišli su na gorku vodu koju nisu mogli

piti. Mojsije zazva Jahvu, a on mu pokaza neko drvo koje je trebao staviti u vodu, a kad je to

učinio, voda je izgubila gorčinu. Zatim krenu dalje. No, uskoro su počeli mrmljati na Mojsija,

jer su gladni, a pustinja je teška. Bolje im je bilo u Egiptu! Tamo su barem imali pune lonce

mesa i kruha! Na to im je Jahve dao prepelice i mamu. Manom su se hranili skroz dok nisu

ušli u obećanu zemlju. Bog im je zapovjedio da uzmu jedan gomer, tj. deseti dio efe, mane za

svjedočanstvo budućim pokoljenjima i kao znak Boţje slave, te neka to trajno čuvaju. Gomer

je iznosio 4,5 litre. Uskoro im je opet ponestalo vode, pa su opet počeli mrmljati. Stoga je

Jahve rekao Mojsiju da uzme svoj štap, kojega je pretvorio u zmiju, i da njim udari u pećinu

na Horebu, te će iz nje poteći voda.

Nešto poslije doĎe mu u susret njegov tast Jitro s kćerkom Siporom, Mojsijevom ţenom i

njegova dva sina, koji su ţivjeli nedaleko Horeba, u Midjanskoj zemlji. Jitro gaje

posavjetovao da postavi suce koji će pravedno suditi narod, jer Mojsije sam takav teret više

neće dugo moći izdrţati. Konačno, doĎoše Izraelci na sveto brdo Sinaj. Bog im je poručio da

će mu biti predraga svojina ako budu čuvali njegove zapovijedi, a sav se narod zakleo da će

im samo on biti Bog i da će uvijek čuvati njegove zapovijedi. Mojsije se popeo na brdo, te

nakon što je četrdeset dana i Četrdeset noći tamo boravio, Bog mu je dao Deset zapovijedi i

mnoge druge propise. Kad mu je sve te zapovijedi rekao, dao mu je dvije kamene ploče

prstom Boţjim ispisane s obje strane uklesane u kamen za svjedočanstvo. No, kad se Mojsije

10

vratio dolje medu narod, zatekao je Ţidove zajedno s Aronom kako su napravili zlatno tete i

njemu su se počeli klanjati, a zaboravili na obećanje koje su dali Bogu. Kad je to Mojsije

vidio, silno se razbjesnio, te razbio ploče. Spalio je tele, te natjerao Izraelce da popiju njegov

pepeo. Pozvao je da stanu na stranu svi oni koji priznaju Jahvu jedinim Bogom. Na stranu su

stali svi Levijevi sinovi i od tada ih je Mojsije posvetio Bogu za sluţenje: oni su postali

svećenici.

Sutradan Mojsije opet odlazi posredovati kod Boga za Izraelce, moleći za oproštenje. Bog ih

opet prihvaća, ali ih zbog njihova prijestupa kazni pomorom. Bog je opet rekao Mojsiju da

iskleše dvije ploče kao i prije, te mu je opet dao ploče Dekaloga. Sklopio je Savez po kojem

zahtijeva da se Izraelci samo njemu klanjaju, a on će njih uvijek štititi. Donio je dolje ploče

Saveza, te rekao Izraelcima da Bog zahtijeva počinak u sabat, kao i da mu izgrade Šator

Boţjeg Prebivališta. Izraelci su Bogu načinili Prebivalište - Šator Sastanka, koji se sastojao iz

dvije prostorije; u drugu - Svetinju nad Svetinjama, smjestili su Kovčeg saveza u kojemu su

čuvali ploče Zakona, a, u nju je mogao ući samo veliki svećenik, i to jednom godišnje.

4.3. Knjiga Levitskog zakonika

Levitski zakonik je knjiga zakona koje je Bog dao Mojsiju na Sinaju. Ti se zakoni odnose na

kult i na svakodnevno ţivotno ureĎenje. Knjiga je dobila naziv po levitskim svećenicima, tj.

svećeničkom redu kojeg je postavio Mojsije, a oni su zapravo bili pomagači Aronu, njegovim

sinovima i potomcima, koji su pripadali aronovskom svećeničkom redu. Ta knjiganije

namijenja samo svećenicima, nego svim ljudima, koji trebaju upoznati i obdrţavati Zakon.

Ukoliko narod bude obdrţavao te zapovijedi, imat će blagostanje, jer im oni zapravo ureĎuju

zdrave odnose prema sebi, drugima, prirodi i Bogu.

Knjiga najprije govori o pet vrsta ţrtava koje trebaju svećenici i narod prinositi. To su ţrtva

paljenica, ţrtva prinosnica ili brašnjenica, ţrtva prlčesnica, ţrtva okajnica i ţrtva naknadnica.

Prinošenje ţrtava Bogu spada u samu bit ţidovskog kulta. Paljenica je najsvečanija izraelska

ţrtva u kojoj se ţivotinja koja bi se prinosila potpuno spaljivala. Prinosila se muška ţivotinja,

a siromasi su mogli prinijeti pticu (samo grlicu ili goluba), ali je morala biti bez mane. Onaj

tko je prinosio ţrtvu, prerezao bi vrat ţivotinji na kamenom ili drvenom ţrtveniku, a potom je

svećenik krvlju Škropio oko oltara, jer je krv na poseban način pripadala Bogu kao Stvoritelju

ţivota. Potom bi se ţivotinja gulila i rasjekla na komade, te spalila na vatri, kako bi se njezin

dio uzdigao Bogu na ugodan miris. Ţrtvu paljenicu je kasnije pratila i dodatna ţrtva, tzv. ţrtva

brašnjenica ili prinosnica, koja se sastojala od brašna pomiješana s uljem koje bi se spalilo, te

vina koje bi se izlilo na podnoţje oltara. Ţrtva pričesnica se prinosila kao zahvala Bogu, kao

ţrtva iz poboţnosti ili kao zavjetni dar Jahvi, a po njoj bi se ostvarivalo sjedinjenje izmeĎu

Boga i onoga tko je ţrtvu prinosio. Mogla se prinijeti samo ţivotinja, a ne ptica. Ţrtva bi se

podijelila na tri dijela: jedan je išao Bogu, drugi svećeniku, a treći prinositelju ţrtve. Jahvin bi

se dio, koji je obuhvaćao butove, bubreg, jetra i rep (tj. loj, koji se poput krvi smatrao

središtem ţivota) spaljivao na oltaru. Svećeniku su slijedila prsa i desna noga, a preostali je

dio pripadao prinositelju. Ţrtva okajnica se prinosila kao ţrtva po kojoj bi se dobilo oproštenje

od grijeha. O ugledu i mjestu u društvu onoga tko je prinosio ţrtvu ovisilo je kakvu će

ţivotinju prinositelj ţrtvovati. Tako je npr. veliki svećenik morao prinijeti junca, a jednako je

propisano i za nekakav kolektivni grijeh, dok bi običan čovjek mogao prinijeti kozu ili ovcu, a

ukoliko je bio vrlo siromašan, mogao je prinijeti dva goluba ili grlice ili pak nešto brašna. Kao

i kod pričesnica, sve je salo spaljeno, a sve je meso dobijao svećenik, osim ako je on okajavao

grijehe ili su se prinosile ţrtve za grijeh zajednice, kada bi sve meso bilo bačeno na smetlište.

Ţrtve naknadnice su se prinosile poput okajnica, ali su se prinosile ţivotinje iz vlastita stada, i

11

to najčešće ovan, a ako je riječ o siromaštvu, grlica ili golub. One su se, za razliku od okajnica

koje su se prinosile za prijestup protiv Boga, prinosile kao naknada za grijehe pročinje prema

bliţnjemu. Osim navedenih ţrtava, postojale su i neke neţivotinjske ţrtve, poput mješavine

brašna i ulja, tamjan, tamjan pomiješan s miomirisnim tvarima i drugo.

Ţrtve su u Izraelu bile veoma rasprostranjene, ali one nisu označavale samo izvanjsko

prinošenje. One su, naime, trebale biti izraz unutrašnjeg čovjekovog stava pred Gospodinom i

pred zajednicom, bilo da je riječ o zahvali, o

okajavanju grijeha, o nadoknadi za učinjene propuste,

o zavjetu i sl. Prinošenje ţrtava je trebalo pročistiti

čovjeka i na odreĎen ga način sjediniti u duhovnom

iskustvu s Bogom. Naţalost, u Izraelu je često dolazilo

do formalizma, tako da se ţrtve nisu iskreno prinosile,

nego se samo naglašavala njihova izvanjska strana. To

su svećenici htjeli razbiti, pa su posebno u vremenima

duhovne raskalaŠenosti naglašavali vaţnost istinskog

prinošenja ţrtvi, posebno su se oko toga brinuli tzv.

svećenici aronovci, tj. oni koji potječu od Mojsijevog

brata Arona, kojega je Moj sije posvetio za svećeničku

sluţbu. Kod Izraelaca je bilo nedopušteno prinošenje

ljudskih ţrtava, Što je kod okolnih naroda bilo

uobičajeno. Primjerice, kod okolnih su naroda

postojale tzv. ţrtve temelja, po kojima bi se djeca

ubijala i ugraĎivala u temelj kako bi se na takav način

postiglo blagostanje. Bog je od Izraelaca zahtijevao

samo čisto srce a ne ljudske ţrtve, a to je jasno pokazao još od Abrahamovog vremena, kad je

Abrahamovog sina Izaka sačuvao na ţivotu, a ne dopustio njegovo ţrtvovanje.

Levitski zakonik osim o ţrtvama i sluţbi aronovaca, govori i o zakonima i propisima za

svakodnevni ţivot. Tako npr donosi zakon o čistoj i nečistoj hrani, prema kojoj Izraelci ne

smiju jesti svinje, zečeve, ptice grabljivice, školjke, rakove..., a smiju jesti ţivotinje koje

imaju razdvojene papke i preţivaju (osim svinje), vodene ţivotinje s ljuskama i perajama,

neke ptice i neke kukce. Ti propisi zapravo predstavljaju higijensku zaštitu, budući da

zabranjene ţivotinje mogu prenijeti razne bolesti. Nadalje, Leviticus govori o zakonima protiv

seksualne izopačenosti, preljuba, homoseksualnosti, sodomije, ţenidbe izmeĎu krvnih

srodnika i osoba vezanih tazbinskim odnosima i dr., koji su bili svakodnevni u Kanaanu, ali

su za Izraelce nezamislivi.

Levitski zakonik daje i odredbe za slavlje najvećih ţidovskih svetkovina, a to su Pasha,

Beskvasni kruhovi, Blagdan sedmica, Blagdan Sjenica, subota, MlaĎak, Subotnja godina i

Dan pomirenja. Pasha i Beskvasni kruhovi su sačinjavali jednu cjelinu, a bili su spomen na

izlazak iz Egipta. Blagdan je započinjao četrnaestog dana prvog mjeseca (nisana) i trajao je

tjedan dana. Desetog dana u mjesecu nisanu (naš oţujak/travanj) svaka je obitelj trebala

odabrati muško janje bez mane od godinu dana, a u sumrak 14; ono se trebalo zaklati, te je

njegovom krvlju trebalo namazati nadvratnike i dovratnike, kao u noći bijega iz Egipta. Uz

janjetinu, jeli su i gorko zelje i beskvasni kruh, a to su činili obučeni kao da kreću na put.

Petnaestog dana počinjao je blagdan Beskvasnih kruhova, i to s početkom ţetve ječma, koji je

trajao tjedan dana. Do tog je vremena trebalo uništiti sav kvas, te kroz vrijeme blagdana jesti

samo beskvasni kruh, kao "kruh nevolje'. Kasnije su, u vrijeme Jošijine reforme (621. god.),

ta dva blagdana spojena te je odreĎeno da se slave u Jeruzalemu, a svi u Ţidovi bili duţni na

12

njega doći. Pedeset dana nakon Pashe, slavio se Blagdan Sedmica ili Blagdan ţetve. To je bila

poljodjelska svečanost kojom je završavala ţetva ječma započeta na dan Beskvasnih kruhova,

a na njoj su se Bogu prinosila dva kvasna kruha ispečena s novim pšeničnim brašnom.

Blagdan Sjenica se još nazivao

Blagdan šatora ili Blagdan berbe,

a to je bio dan zahvale za kraj

berbe. Trajao je sedam dana, a

kroz to su si vrijeme ljudi pravili

skloništa od granja i u njima

ţivjeli, kao spomen na dane kada

su Izraelci u pustinji ţivjeli u

šatorima. Subota je bio dan

potpunog počinka kao dan

spomena na Boţje djelo stvaranja

po kojemu je sedmi dan Bog

odredio za odmor. Prvi dan

sedmoga mjeseca slavio se

MlaĎak, kojega je trebalo

svetkovati potpunim počinkom i

ţrtvom, a najavljivao gaje zvuk trube. Svake sedme godine zemlja je trebala mirovati, a taj se

blagdan nazivao Subotnja godina. Jubilarna godina se slavila svake pedesete godine, a tada se

sva zemlja koja bi bila pod hipotekom trebala vratiti svojim vlasnicima, a ţidovski bi robovi

bih pušteni na slobodu. Desetog dana sedmog mjeseca slavio se Dan pomirenja, tj. dan u

kojem bi se kroz slavlje posebno ostvarivalo priznanje grijeha.

4.4. Knjiga Brojeva

Knjiga Brojeva nosi naslov po 'brojanju' Izraelaca u prvom i 26 poglavlju. Obuhvaća vrijeme

od 38 godina izraelske povijesti: počinje dvije godine nakon bijega iz Egipta, nastavlja se

nizom godina lutanja po pustinji Sinajskog poluotoka, a završava uoči ulaska u Kanaan. U

Knjizi su posebno naglašeni prigovori naroda. Zbog toga su u Obećanu zemlju od sveg naroda

stoje krenuo ušla samo dvojica: Jošua i Kaleb, dok je Moj sije umro neposredno pred ulazak.

Knjiga na početku donosi popis Izraelaca koji su sposobni za ratovanje. Prema tom popisu,

bilo je preko 600.000 muškaraca starijih od 20 godina, od kojih su izuzeti leviti koji nisu

ratovali, što otvara pretpostavku da ih je ukupno bilo 2-3 milijuna. No, tu je moţda riječ o

pretjerivanju, pomoću kojeg bi se istaknula snaga i vaţnost Izraelaca. Vjerojatnije je, do čega

se došlo na temleju nekih istraţivaja, daje riječ o 18.000 sposobnih za rat, oko 2.200 levita,

odnosno oko 72.000 ukupnog stanovništva.

Tri tjedna nakon popisa pučanstva Izraelci napuštaju Brdo Sinaj i kreću na put. Uskoro su

počeli mrmljati. Bog im je još prije dao manu za hranu koja će ih pratiti cijelo vrijeme lutanja.

No, dok se ona u početku činila slatkom poput meda, sada im se zbog jednoličnosti gadila.

Stoga im je Bog dao da u tabor padnu prepelice, ali ih je pri tom kaznio teškim pomorom.

Krenuli su dalje, a kad su stigli blizu Kanaana, Moj sije šalje uhode u Obećanu zemlju. Nakon

četrdeset dana oni se vraćaju, te ga Jošua i Kaleb izvještavaju kako je zemlja plodna i dobra, a

Kaleb poziva da je odmah idu osvojiti. MeĎutim, ostali počinju govoriti kako tamo ţive

divovi i daje zemlju nemoguće osvojiti, stvorivši tako u narodu neprijateljsko raspoloţenje, te

su oni opet počeli mrmljati protiv Mojsija i Jahve, predlaţući da se vrate u Egipat. Zbog toga

im se Jahve zaprijetio kako će u Obećanu zemlju ući samo Kaleb i Jošua, a ostali će zbog

svoje malovjemosti umrijeti prije ulaska. Uskoro je nastala i pobuna nekih Levijevaca, koji su

13

se tuţili na Aronov monopol u svećeništvu, a Bog ih je kaznio, još jednom postavivši Arona i

njegovo potomstvo za prvotne svećenike, a levite da ovima posluţuju. Budući da ni svećenici

ni leviti ne nasljeĎuju zemlju, Bog je odredio da se levitima daje desetina od prinosa naroda, a

oni opet trebaju od svog dijela dati desetinu svećenicima.

Izraelci su konačno došli nadomak Obećane zemlje. Mirjam je umrla. Opet je nastala

nestašica vode i nastupilo mrmljanje naroda. Stoga Bog zapovijeda Moj siju da uzme štap i s

njim udari u pećinu, te će iz nje poteći voda. No, Mojsije i Aron su posumnjali. Zbog toga ih

je Bog kaznio i nije im dao da vide Obećanu zemlju: umrli su neposredno pred njom. Aron

sada, a s Mojsijem će se to zbiti nešto kasnije, iste godine. Izraelci su krenuli dalje, no Edomci

ih nisu htjeli propustiti, pa su morali ići obilaznim putem, vraćajući se prema Sinaju. Narod je

još više mrmljao protiv Jahve. Stoga je Bog poslao mnoštvo zmija otrovnica od kojih su

mnogi pomrli. Mojsije je opet morao posredovati, moleći Jahvu da oprosti narodu tvrde šije,

pa mu je Bog rekao da napravi mjedenu zmiju i postavi je na stup u pustinji, a svaki koji bu ju

pogledao ozdravio bi od zmijskog ugriza.

Došli su do moapske zemlje, čiji je kralj

Balak pozvao u pomoć svog vrača

Bileama da prokune neprijatelje. No,

Jahve reče Bileamu da ne proklinje

Izraelce i da ne ide Balaku. No, on je

ujutro osamario magaricu i s kraljevim

ljudima ipak krenuo. Ali njegova

magarica na putu ugleda anĎela Jahvina s

isukanim mačem i poče bjeţati s puta.

Bileam ju je pokušavao vratiti šibanjem,

no ona legne pod njim. Tada je Bileam

bijesan počne tući štapom, a ona mu

progovori i upita zašto je tuče kad mu je

uvijek vjerno sluţila. Tada Bog otvori

Bileamu oči i on vidje anĎela s mačem, te

pognu glavu i pade ničice, pokazujući

spremnost da se vrati. No, Bog mu reče

neka nastavi put ali da samo govori ono što mu on kaţe. I reče Bileam Balaku kako mu je Bog

rekao da mora blagosloviti Izrael, pa je to i učinio. Ţidovi su nastavili svoj put. No, uskoro su

došli u kontakt s Moapkama koje su Štovale poganske bogove, te su s njima počeli bludničiti.

Ţene je na zavoĎenje Izraelaca naveo Bileam, pa je to platio ţivotom, jednako kao što se

dogodilo i mnoštvu drugih koji su prigrlili tuĎe bogove i bludničili, kao i Midjancima zbog

njihova grijeha. Prije no Što su ušli u Obećanu zemlju, Mojsije umre, a na njegovo mjesto

doĎe Jošua, koji je uveo narod u dugoiščekivanu zemlju koju će im Bog dati u baštinu.

4.5. Kniiga Ponovljenog zakona

Knjiga Ponovljenog zakona zapravo je zapisani oproštajni govor kojega je Mojsije uputio

Izraelu na Moapskim poljanama (uz jugozapadni dio Mrtvog mora) oko 1220. god, pr. Kr.,

neposredno pred ulazak u Obećanu zemlju. Mojsije najprije podsjeća zajednicu Zidova kako

im je Bog zapovjedio da krenu s Horeba, kako gaje tast Jitar posavjetaovao da postavi suce

koji će preuzeti vodstvo meĎu Ţidovima, te kako su prolazili kroz razne kušnje i poteškoće na

putu. Posebno ističe kako su oni narod tvrde šije, unatoč tome što im je Bog uvijek htio sve

najbolje, oni su se uvijek odvraćali od Boga, a uspjeli su i Mojsija nagovoriti, pa zbog toga

14

nitko od njih neće vidjeti Obećanu zemlju. Zatim ih podsjeća kako su htjeli proći kroz zemlju

Amorejaca, te da je odande poslao izvidnicu koja će vidjeti kakav je ono kraj, ali da oni, osim

Jošue i Kaleba, nisu narod istinito izvijestili, te su Ţidovi odustali od tog puta, nepouzdavši se

u Boţju svemoć. Vratili su se natrag u pustinju, u kojoj su proboravili narednih 38 godina, da

bi na kraju odlučili kako moraju ipak u osvajanje Kanaana. Došli su do Edoma, zemlje koja je

dana potomcima Ezava u baštinu, ali ih ovi nisu propustili. Stoga su ih zaobišli i krenuli

prema Moapskim poljanama, te izbili prema zemlji Amonaca, dok konačno nisu stigli pred

samu Obećanu zemlju. No, Mojsije je neće vidjeti. Bog nije uslišao njegovu molbu da uĎe u

Obećanu zemlju, nego je zbog toga što je potpao pod njihov utjecaj, ostao izvan. . Potom

Mojsije počinje Ţidove podsjećati na zapovijedi Boţje koje moraju čuvati. Najprije im govori

kako su sklopili Savez s Bogom i kako su jednoglasno govorili kako će biti vjerni Bogu, te su

se tako obvezujući primili Dekalog. Ţidovi moraju biti vjerni tom Savezu, jer oni su narod

posvećen Bogu, i samo po njemu drugi mogu spoznati Boţju svetost. Potom Mojsije

opominje svoj narod da ne slijede Jahvu samo onda kadu su siti i dobro im ide u ţivotu, nego

neka se baš tada sjete silnih Boţjih djela, te kako je baš od njih beznačajnih načinio svoj

izabrani narod.

Potom Mojsije nabraja zapovijedi kojih se

Ţidovi trebaju pridrţavati u Obećanoj

zemlji. Osim Što ponavlja Deset Boţjih

zapovijedi, podsjeća ih na propis o čistoj i

nečistoj hrani, o obvezi davanja desetine

za levite, o godini oproštenja svake sedme

godine, o ţrtvovanju Jahvi, o obdrţavanju

Pashe i drugih velikih svetkovina, o

obvezi hodočašća svih Ţidova na jednom

mjestu kojeg narod izabere, a ti se trebaju

obaviti tri put u godini: na Blagdan

beskvasnih kruhova, Blagdan sedmica i

Blagdan sjenica. Nadalje, govorio je da se

u svakom gradu postave suci koji će

nadgledati svoje pleme, potom kako treba

čuvati čistoću bogosluţja, odnosno kako

ne smiju ţrtvovati poganskim bogovima jer će se takav kamenovati, kako trebaju slušati svoje

svećenike, proroke i levite, kako trebaju izabrati svoga kralja koji će upravljati zemljom i

drugo.

Nakon toga Mojsije govori i o kaznenom zakonu. Naime, Ţidovi trebaju odabrati nekoli-ko

tzv. gradova utočišta u koje bi mogao pobjeći onaj tko bi nehotice drugog ubio. Ukoliko bi ga

ubio s predumišljajem, sam treba biti smaknut i za njega zakon grada-utočišta ne vrijedi.

Potom donosi i mnoge druge različite zakone. Npr. govori o pravu prvorodstva po kojemu bi

prvoroĎeni sin, bez obzira da li ga je rodila ljubljena ili mrska ţena, dobijao sve blagodati. To

pravo prorodstva ne smije prijeći na nekog mlaĎeg sina, bez obzira koliko bi taj mlaĎi bio

obljubljen. Ako netko ima nevaljalog sina, treba ga odvesti na gradska vrata, te ga narod

kamenovati. Ako je netko obješen, treba ga pokopati do večeri i ne smije se ostaviti preko

noći na drvetu. Nadalje, Mojsije ističe kako se moraju drţati pravila o poštivanju tuĎeg

vlasništva, meĎu njima ne smije biti preljuba i bludnosti, jer će se takve kamenovati, moraju

biti pravedni i slično. Donosi i dva posebna zakona: o rastavi i leviratu. Prema zakonu o

rastavi, ako bi se muţ oţenio nekom ţenom, a poslije na njoj uočio nešto ruţno, moţe joj

napisati otpusno pismo i otjerati je iz svog doma. Isto nije mogla učiniti i ţena. Drugi zakon

15

govori o tome da u slučaju kada braća stanuju zajedno, a onda jedan umre a da nije imao

potomstva, duţan je ţenu svog pokojnog brata oţeniti ovaj drugi, a prvo takvo roĎeno dijete

trebalo bi biti na ime onog pokojnog, kako bi mu se tako produţila loza.

Na kraju svih tih zakona Mojsije dodaje da ukoliko ga Ţidovi budu poslušali i čuvali Boţje

zapovijedi, imat će sve moguće blagodati, ali ako ih ne budu čuvali, Bog će na njih navaliti

strašne kazne, jer su se dobrovoljno obvezali na vjernost Jahvi sklapajući s njim Sinajski

savez. Nakon toga Mojsije odreĎuje Jošuu za voĎu koji će uvesti narod u Obećanu zemlju, a

Zakon predaje levitima koji su ga smjestili u Kovčeg Saveza, te zapovijedi da se svake sedme

godine, godine oprosta, pročita sav Zakon u nazočnosti svih okupljenih. Nakon toga Mojsije

odlazi s Moapskih poljana na brdo Nebo, odakle mu je Bog pokazao svu Obećanu zemlju, ali

mu ipak nije dozvolio da u nju uĎe. Mojsije je tu umro, a za grob mu se nikad nije saznalo

gdje je.

16

II. POVIJESNE, POUČNE I PROROČKE KNJIGE

Uvod u povijesne knjige

Povijesne knjige znatno više nego Pentateuh donose povijesne podatke. Naime, dok je u

Petoknjiţju bio Zakon u središtu, sada se ističu povijesne okolnosti koje su bile okosnice

ţivota u Izraelu. Povijesne se knjige mogu podijeliti u tri skupine: prvu skupinu sačinjavaju

tzv. rani proroci (jer se nekada smatralo da su ih napisali proroci, a same knjige imaju izraţen

proročki karakter), tj. sljedeće knjige: Jošua, Suci, Ruta, 1 i 2 Samuel, te 1 i 2 Kraljevi. U tim

se knjigama govori o povijesti Ţidova od osvojenja Palestine pod vodstvom Jošue (oko 1220.-

1200. pr. Kr.), do babilonskog suţanjstva 587. godine pr. Kr. Drugu skupinu knjiga

sačinjavaju tzv. spisi, odnosno ove knjige: 1 i 2 Ljetopisi, Ezra i Nehemija. U njima se opisuje

ţidovska povijest od početaka do obnove ţidovske zajednice nakon babilonskog suţanjstva,

odnosno obuhvaća vrijeme od prapovijesti (od Adama) do oko 430. god. pr. Kr. Treću

skupinu knjiga obuhvaćaju sljedeći spisi: Tobija, Judita, Estera, te 1 i 2 Makabejci. U Tob, Jdt

i Est se opisuju neki dogaĎaji iz izraelske povijesti u vremenu izmeĎu 7. i 5. st. pr. Kr., a u 1 i

2 Mak se opisuju neke zgode iz 2. st. pr. Kr.

Povijesne su knjige prepune povijesnim podacima pa je za njihovo dobro razumijevanje

potrebno dostatno poznavati arheologiju i geografiju, kao i mnoge druge znanstvene

discipline, te takoĎer nikada ne smetnuti s uma kako je piscima mnogo vaţnija teologija

dogaĎaja od samih povijesnih zbivanja.

Uvod u proročke knjige

Bog je u teškim trenucima ţidovske povijesti podizao proroke koji su morali navješćivati

Boţju riječ. Neki su od njih bili kraljevski savjetnici, dok su drugi bili obični pastiri ili seljaci,

ali su svi, bilo im to zgodno ili nezgodno, prenosili Boţju poruku. Mnogi su zbog toga bili

progonjeni ili su trpili velike nepravde, no nikada nisu prestali biti vjerni pozivu na koji ih je

Bog pozvao. Sveto pismo često govori i o laţnim prorocima, tj. onima koji su kraljeve poticali

i govorili im ono što su ovi htjeli Čuti, no takvi nemaju ništa zajedničko s pravim prorocima

koji su ispravno prorokovali. Iako Sveto pismo govori o mnogim pravim prorocima, mi njih

dijelimo na četvoricu velikih i dvanaestoricu malih (već prema njihovim knjigama; npr. i Ilija

je prorok, ali se ne računa meĎu ove jer ne postoji njegova knjiga). Četvorica velikih proroka

su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i DanieL Dvanaestorica malih proroka su: Amos, Hošea, Mihej,

Sefanija, Nahum, Habakuk, Hagaj, Zaharija, Malahija, Obadija, Joeli Jona. (Postoje još dvije

proročke knjige, a to su Tuţaljke i Baruh.

Uvod u mudrosne knjige

MeĎu mudrosne ili poučne knjige ubrajaju se: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad

pjesmama, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. One se nadahnjuju na pravoj mudrosti koja

uvaţava ispravan odnos prema Bogu, Savezu i Zakonu. Najvećim se dijelom vezuju uz

Salomona, najmudrijeg čovjeka ţidovske povijesti, bilo da neki dijelovi izravnije potječu od

njega, bilo tako da su pisci koji su pisali te knjige naveli Salomona kao autora. Job govori o

razmišljanjima zašto pravednik pati, te ta knjiga pokazuje da ţivotna patnja moţe biti put za

dubljim shvaćanjem Boga i zahvalnosti za ţivot. Mudre izreke su skup poslovica i izreka

sabrane kroz dugo vremensko razdoblje, a predstavljaju kratka pravila po kojima bi svatko

17

trebao postupati ukoliko ţeli sretno ţivjeti. Posebno ističu kako prava mudrost počiva na

ispravnom odnosu prema Bogu. Slično kao Knjiga o Jobu, i Propovjednik govori o problemu

trpljenja. Naglašava kako ne treba grozničavo traţiti sreću, nego se ona moţe naći samo ako

je razborito i umjereno traţimo. Pjesma nad pjesmama je svatovska pjesma koja pjeva o

ljubavi, a najvjerojatnije se pjevala za vrijeme svadbenih svečanosti nekada. Ljubav izmeĎu

zaručnika i zaručnice slika je ljubavi izmeĎu Boga i njegova Izabranog naroda. Knjiga

Mudrosti govori o vaţnosti prave mudrosti za ţivot svakog pojedinca i cijelog čovječanstva.

Ukoliko čovjek posjeduje boţansku mudrost, on će ispravno ići kroz ţivot i na takav način

biti dobar putokaz i mnogim drugim ljudima. Posebno naglašava kako se Čovjek ne treba

okretati nekakvim ljudskim laţnim mudrostima koje zanemaruju Boga, jer će tako čovjek

zapravo provesti ţivot u ispraznosti i zaključiti na kraju kako nikada nije bio sretan. O tome

govori i Knjiga Strahova, odnosno kako se ne treba okrenuti grčkoj mudrosti kojoj su se u to

vrijeme okrenuli mnogi Ţidovi, jer je ona zapravo isprazna, nego se treba nadahnjivati na

pravoj mudrosti koju je Bog objavljivao kroz cijelu povijest izraelskog naroda.

Uvod u Psalme

Psalmi sačinjavaju posebnu literarnu vrstu u Svetom pismu, pa zbog toga Čine zasebnu

cjelinu, iako bi se opravdano mogli uvrstiti i u mudrosnu knjiţevnost. Knjiga Psalama

sadrţava 150 psalama, a oni se dijele na nekoliko vrsta. Tu npr. pronalazimo himne ili

hvalospjeve, u kojima se hvali Bog Stvoritelj zbog svojih velikih djela koja je učinio u

povijesti, zatim prosbene psalme ili tuţbalice, tj. pjesme u kojima ţidovski narod moli Boga

za pomoć jer se nalazi u nevoljama poput rata, izgnanstva, suše i si., te psalme zahvalnice, u

kojima se koriste pojmovi hvaliti ili zahvaljivati, a izraţavaju zahvalu Bogu za sve što čini

svom ljubljenom narodu, unatoč tome što su ga Izraelci mnogo puta napuštali.

* * * * *

U daljnjoj obradi Starog zavjeta nećemo slijediti redoslijed njegovih knjiga, nego ćemo

nastojati što preciznije obraditi redoslijed povijesnih dogaĎanja. No, to neće biti u potpunosti

moguće, pogotovo jer pisci koji su pisali pojedine knjige ili dijelove knjiga ne govore uvijek u

okviru povijesti, nego ponekad slikovitim načinom govora ţele prenijeti odreĎene vjerske

poruke. Ipak, kroz naredna poglavlja ćemo nastojati obraditi redoslijed povijesnih dogaĎaja

od ulaska u Obećanu zemlju pod vodstvom Jošue, pa gotovo sve do Isusa Krista.

1. Od ulaska u Obećanu zemlju do uspostave kraljevstva

(od 1220.-1030. pr.Kr.)

Osvajanje Obećane zemlje

Osvajanje Jerihona i podjela zemlje (od 1220.-1200. god. pr. Kr.)

Nakon Mojsijeve smrti Ţidovi su, pod vodstvom Jošue, krenuli u osvajanje zemlje koju im je

Bog obećao još u Abrahamovo vrijeme. Jošua je roĎen u Egiptu, postao je Mojsijev pomoćnik

i vrstan vojskovoĎa, a kasnije i jedan od dvanaestorice uhoda koje je Moj sije poslao kao

izvidnicu u Kanaan. On i Kaleb su istinito izvijestili narod o stanju u Kanaanu, pa će biti zbog

toga jedina dvojica, od sveg naroda koji je krenuo iz egipatskog ropstva, koji će ući u

Obećanu zemlju. Svi ostali koji su s njima ušli bili su potomci onih koji su izašli iz Egipta.

18

Jošua ponajprije šalje dvojicu uhoda u Jerihon, grad koji je bio na zapadnoj strani Jordana,

sjevernije od Mrtvog mora, a s istoka je graničio s Moabom, zemljom u kojoj je Moj sije

odrţao svoj oproštajni govor. Prema nekim mišljenjima, Jerihon je najstariji grad na svijetu.

Ta su dvojica došla u kuću bludnice Rahabe i tu prenoćili. No, to je saznao jerihonski kralj i

pitao Rahabu gdje su te izraelske uhode. Ona je rekla kako su oni bili, ali su navečer otišli, pa

da ih moţe stići ukoliko - odmah pošalje potjeru za njima. No, zapravo ih je sakrila pod

netrveni lan koji je drţala na svom krovu,

jer je Čula kako je Jahve pomogao

Izraelcima, pa je bila uvjerena da će

Ţidovi osvojiti novu zemlju. Stoga su

uhode sklopili sporazum s Rahabom da će

na ţivotu sačuvati nju i njezinu obitelj za

to što je za njih učinila. Rekli su joj da na

kuću izvjesi crvenu vrpcu koju su joj dali,

te da u dan osvajanja sva njezina rodbina

bude u kući, jer će joj kuća biti pošteĎena.

Ona im je potom pomogla da se spuste

uţetom niz kuću i da pobjegnu straţi, te

da se vrate Jošui.

Nakon toga su Izraelci krenuli u osvajanje

Jerihona. To je moglo biti oko 1220. god.

pr. Kr. Naprijed se išli leviti noseći

Kovčeg Saveza, a dvije tisuće lakata iza njih krenuo je i ostali narod. Kad su stigli do Jordana,

rijeka je prestala teći i Izraelci su prešli po suhu. Ovdje nije samo riječ o paraleli s prijelazom

preko Crvenog mora, nego se opet ţeli istaknuti Boţja svemogućnost. Opet nije naglasak na

čudu kao čudu, jer se npr. moglo raditi o potresu koji je prouţfročio rušenje visokih glinenih

riječnih obala, pa su odroni mogli zaustaviti tijek rijeke (to se npr. zbilo 1927. godine, kada je

Jordan prestao teći 21 dan), nego je naglasak na tome da se ta pojava dogodila baš onda kada

je to Ţidovima trebalo, a to je najveće Boţje čudo. Prema Jošuinoj zapovijedi, dvanaestorica

odabranih ljudi - iz svakog plemena po jedan - uzeli su iz sredine Jordana dvanaest spomen-

kamenova za svjedočanstvo budućim naraštajima. Potom je i Jošua uzeo dvanaest kamenova

pa ih postavio u Jordan na mjestu na

kojem su leviti drţali Kovčeg Saveza dok

su ostali prolazili. Kad su i leviti s

Kovčegom Saveza izišli iz rijeke, voda je

ponovno potekla. Nakon toga je slijedilo

obrezivanje Ţidova (kao znak Saveza s

Bogom, a ujedno kao i higijenski propis)

te proslava Pashe.

Potom, prema biblijskom zapisu, Bog

poručuje Jošui da krenu u osvajanje

Jerihona, i to tako što će najprije svi

ratnici obilaziti kroz šest dana po jedanput

dnevno oko jerihonskih zidina, a sedam

će svećenika nositi pred Kovčegom

Saveza sedam truba od ovnujskih rogova,

a onda će sedmi dan obići oko zidina

sedam puta, svećenici će trubiti u trublje,

19

a sav narod će vikati tako da će se gradski bedemi srušiti a Izraelci zaposjesti Jerihon. Tako je

i bilo. Ovdje dakako treba imati u vidu poruku te zgode a ne u njoj traţiti povijesne

pojedinosti. Naglasak je na Boţjoj svemoći i simbolici broja sedam, odnosno ţeli se time

istaknuti kako su Ţidovi odreĎeno vrijeme opsjedali Jerihon, pokazujući kroz šest dana svoju

moć i tako provocili Jerihonce, ali je pravo osvojenje Jerihona stiglo sedmi dan, odnosno to je

isključivo Boţje djelo.

Jerihon je odreĎen kao herem Jahvi, odnosno trebalo ga je u potpunosti uništiti (osim Rahabe

i njezine obitelji, prema već prije sklopljenom dogovoru s uhodama), tj. prinijeti ga kao ţrtvu

Bogu. Drugim riječima, nitko si nije smio uzeti nikakvog blaga niti što drugo iz njega. Ipak,

Akan iz Judina plemena prekršio je tu zapovijed uzevši ono što je ukleto, te je Bog Izraelce

kaznio tako što su pretrpjeli poraz pri osvajanju sljedećeg grada - Aja. Akan je kaţnjen tako

što su ga svi Izraelci kamenovali. Takvim kaznama (poput kamenovanja) Ţidovi su ţeljeli

iskorijeniti zlo iz svoje sredine, jer će samo tako teška kazna biti i drugima opomena da ne

griješe, a narod će uistinu moći biti izabrani, sveti Boţji narod.

Nakon toga slijedila su osvajanja kanaanskih gradova. Danas nam arheologija ne nudi

dovoljno podataka za otkrivanje točnih povijesnih činjenica pri tim ratovanjima, ali na tome

biblijski pisci nisu niti inzistirali, nego su kroz

veličanstvene opise htjeli pokazati da Bog vodi Izraelce

i da s vjerom u Jahvu mogu sve postići.

Nakon osvajanja slijedila je podjela zemlje - medu devet

plemena koji potječu od Jakovljevih (Izraelovih) sinova

i dva plemena koja potječu od Josipovih sinova Efrajima

i Manašea (Manašeova je zemlja podijeljena u dva

dijela). Zemlja je podijeljena ţdrijebom. Istočno od

Jordana pripala je plemenima Manaše, Gad i Ruben

Zapadno od Jordana zemlja je podijeljena medu

plemena Juda, Efrajim, Manaše, Benjamin, Šimun,

Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali i Dan. Kalebu je za

vjernost Bogu, a prema Mojsijevoj odredbi da mu se da

zemlja, dodijeljen grad Hebron. Sva plemena nisu

uspjela istjerati stare stanovnike niti osvojiti sva

područja, tako da su kanaanska plemena ostala

pomiješana sa Ţidovima kao stalna prijetnja da se

Izraelci odvrate od pravog Boga. Primjerice, Jeruzalem (koji se u to vrijeme zvao Jebus) bit će

osvojen tek za vrijeme kralja Davida, oko 200 godina poslije.

Mnoga arheološka nalazišta svjedoče o osvajanjima kanaanskih gradova u to vrijeme i na taj

način potvrĎuju povijesnost svetopisamskih zapisa. Ipak, nikada se ne smije smetnuti s uma

kako je biblijskim piscima uvijek vaţnija povijest spasenja od same povijesti, odnosno, oni su

opisivali odreĎene povijesne dogaĎaje, ali su pri tom posebno isticali Boţju veličinu

preuveličavajući sam tijek dogaĎanja.

Poslije zaposjedanja zemlje Jošua je zašao u starost, te je pred smrt odrţao oproštajni govor,

opominjući Izraelce da uvijek idu Boţjim putem i čuvaju njegove zapovijedi, kloneći se

zavodljivosti kanaanske religije i njihovih bogova.

20

"Tada reče Jošua narodu: 'Vi ne moţete sluţiti Jahvi, jer je on Bog sveti, Bog ljubomorni, koji

ne moţe podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha. Ako ostavite Jahvu da biste sluţili tuĎim

bogovima, okrenut će se protiv vas i uništit će vas, pošto vam je bio dobro činio.' A narod

odgovori Jošui: 'Ne, mi ćemo sluţiti Jahvi!' Na to će Jošua narodu: 'Sami ste protiv sebe

svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu sluţite.' Odgovoriše mu: 'Svjedoci smo.' 'Maknite, dakle,

tuĎe bogove koji su meĎu vama, i priklonite svoja srca Jahvi, Bogu Izraelovu' Odgovori narod

Jošui: 'Sluţit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati'" (Još 24,19-24).

Vrijeme djelovanje sudaca u Izraelu (1200.-1025. god, pr. Kr.)

Nakon Jošuine smrti nastupilo je nestalno vrijeme izraelske povijesti, kada se Ţidovi stalno

bore s kanaanskim plemenima koje nisu u potpunosti uspjeli pokoriti. To je takoĎer i vrijeme

nestalnosti u vjeri, jer se Izraelci ţene i udaju sa stanovnicima tih poganskih plemena, pa tako

olako odbacuju vjeru u jednog Boga i postaju nevjerni Savezu sklopljenom s Bogom. Zbog

toga ih, a na što ih je upozoravao i Moj sije i Jošua, stiţe kazna. Drugim riječima, potomci

plemena olako su prešli na štovanje Baala i Aštarte a zanemarili Jahvu, pa zbog toga bivaju

kaţnjeni i porobljeni od svojih neprijatelja. . Takva Boţja kazna nije nikada imala svrhu

Izraelce kazniti, nego ih pozvati da promisle kako bivaju jadni kad odbacuju svoga Boga koji

im je tolika Čudesa učinio i prihvaćaju bogove koji ne postoje. Tek se po kazni Zidovi

osvješćuju i nastoje se vratiti pravoj religiji, vapijući Bogu da od njih otkloni postojeće zlo.

Bog Jahve je ljubomoran pa kaţnjava, ali on je još više milosrdan i vjeran Savezu, pa uvijek i

spašava, izbavlja Izraelce iz nevolje. Tako im, prema Knjizi o sucima, podiţe mnoge velike

ljude koji postaju vojskovoĎe i suci u narodu, predvodeći narod u borbama protiv neprijatelja

i ureĎujujući vjerski i pravni ţivot Izraelaca.

Poimence se spominju dvanaestero sudaca: jedanaestorica sudaca: Otniel, Ehud, Šamgar,

Gideon, Tola, Jair, Jiftah, Ibsan, Elon, Abdon i Samson, te jedna sutkinja - Debora (uz koju je

djelovao vojskovoĎa Barak).

Sudac Samson

Posebno je bio poznat Samson, iz Danova plemena, koji se borio protiv Filistejaca. Filistejci

su se doselili u 12. st. pr. Kr., najvjerojatnije došavši s otoka u Egejskom moru, te su bili

najveća prijetnjama okolnim narodima. Pokušali su osvojiti i Egipat, ali kako nisu uspjeli,

usmjerili su se na Kanaan, te se oko 1175. god. naselili uz njegovu priobalnu ravnicu. Oni su

tom području (zapadno od Jordana) i dali naziv Palestina.

Samsonovoj se majci, koja je bila nerotkinja, prema Suci 13,lss, ukazao AnĎeo Jahvin i rekao

da ne pije nikakvog ţestokog pića ni ne jede ništa nečisto, jer će roditi sina koji će biti nazirej,

tj. onaj koji je na poseban način posvećen Bogu, te da mu nikada ne brije glavu, jer će Boţja

snaga prebivati u djetetovoj kosi. On će izbavi jati Izraelce iz ruku Filistejaca. Kad je

odrastao, Samson se zagledao u jednu filistejsku djevojku iz Timne. PoĎe k njoj, ali ga na

putu napadne mladi tičući lav, no on ga goloruk rastrga. Nakon nekog vremena, kad se vratio

da je dovede svojoj kući, skrene da vidi mrtvog lava, kad opazi u njemu roj pčela i med.

Zagrabi med i putem ga je jeo, a dao gaje i ocu i majci kad se vratio kući. Potom krene u

Timnu kako bi se oţenio, gdje se kod mladenke priredila sedmodnevna svadbena svečanost,

prema ondašnjem običaju. Samson predloţi Filistejcima da im zada zagonetku koju trebaju

riješiti kroz sedam dana svadbe, a ako to učine dat će im trideset truba finog platna i trideset

svečanih haljina, no ako je ne odgonetnu, to će oni dati njemu. Oni pristanu, a Samson ih

upita: "Od onog koji jede izišlo je jelo, od jakoga izišlo je slatko" (Suci 14,14b).

21

Pokušavali su tri dana odgonetnuti, a kako nisu uspjeli, zaprijetili su Samsonovoj ţeni da

izvuče iz muţa odgovor ili će ubiti i nju i sav njezin dom. Ona je nagovarala Samsona, tako

da joj je sedmog dana pruţio odgonetku, a ona ju prenijela Filistejcima. On je, pak, bijesan što

ga je ţena prevarila, otišao u Aškelon i pobio trideset ljudi kako bi mogao dati svečane haljine

Filistejcima. Njegovu su ţenu tada udali za jednog od svadbenih pratilaca. Nakon nekog

vremena doĎe Samson svojoj ţeni, no tast mu kaţe kako ju je dao drugome, misleći kako ju je

Samson ostavio. To je kod Samsona izazvalo bijes pa je ulovio tri stotine lisica, zapalio im

repove i pustio ih u filistejska polja, vinograde i maslinike, te ih tako spalio. Kad su Filistejci

saznali da je to Samson učinio, spalili su mu ţenu i cijelu njezinu obitelj. Samson se zakleo u

sebi da će se osvetiti, pa ode i nastani se u spilju Etamske stijene. Filistejci krenu prema

njemu i utabore se u Judi. Judejci odu po Samsona i svezu ga kako bi ga predali Filistejcima,

ali ga Boţji Duh zahvati i on strgne konopce, spazi sirovu magareću čeljust i njome pobi

tisuću ljudi.

Poslije se on zaljubi u filistejsku djevojku Delilu, kojoj filistejski knezovi predloţe da za

bogatu nagradu otkrije gdje leţi Samsonova snaga. Ona je stalno navaljivala na njega da mu

otkrije tu tajnu, no on ju je triput slagao. Konačno joj je otkrio daje njegova snaga u kosi

Stoga ga je ona uspavala na svojim koljenima i pustila čovjeka da mu obrije s glave sedam

pramenova, a njegova je snaga nestala. Filistejci su ga tako uhvatili, iskopali mu oči i odveli u

Gazu, gdje je, okovan dvostrukim mjedenim lancem, okretao mlin u tamnici. No, kosa mu je

opet počela rasti.

Jednom prilikom, kad su se Filistejci okupili na svečanost posvećenu njihovom bogu Dagonu,

pijani počnu vikati da im izvedu Samsona da ih malo zabavlja, da pred njima pleše. A potom

ga svezu izmeĎu dva stupa. Samson zavapi Bogu da mu samo još jednom pomogne, pa

povuče stupove tako da se zdanje sruši na sve koji su tamo bili. Tako ih umirući pobi mnogo

više nego što je to učinio za ţivota.

Iako se moţe činiti kako se u zgodi o sucu Samsonu, koji je bio sudac u Izraelu dvadeset

godina u vrijeme filistejske vladavine, iznosi mnogo zla, mrţnje i osvete, i sve to pod Boţjom

zaštitom, biblijski pisac ne stavlja naglasak na to. Ne samo da je tekst odraz ondašnjeg

mentaliteta, nego se zapravo ţeli poručiti kako Bog moţe i po lošim ljudskim postupcima

učiniti velika djela, odnosno u ovom slučaju iskoristiti Samsonovu mrţnju kako bi Izraelcima

osigurao osloboĎenje od filistejskog jarma.

Ubojstvo levitove ţene u Gibei i osveta plemena

Pred kraj Knjige o sucima donosi se jedna zgoda o jednom levitu iz Efrajimovog plemena i

njegovoj inoči. Ţena mu je bila iz Betlehema Judina. Jednom se prilikom rasrdila na muţa i

otišla svom ocu. On je krenuo za njom daje vrati kući. Na povratku, mrak ih je uhvatio u

gradu Gibei u Benjaminovu plemenu, gdje ih je jedan čovjek primio na prenoćište. No,

stanovnici grada su počeli, slično kao u zgodi s Abrahamovim nećakom Lotom u gradu

Sodom i, vikati domaćinu da im puste goste kako bi ih se namilovali. On ne htjede, no kako

ovi nisu popuštali, on im izvede van inoču. Gibeanci su je silovali i cijelu je noć zlostavljali.

Ujutro ju je levit pronašao mrtvu, natovario na magarca i vratio se kući. Potom ju je rasjekao

na dvanaest dijelova i poslao ih na sve krajeve Izraela. Tada su se sva plemena sloţila i

odlučila osvetiti plemenu Benjamin, pobivši gotovo sve njegovo stanovništvo i odredivši da

se nijedna od njihovih djevojaka ne smije oţeniti s muškarcima iz Benjaminovog plemena.

Ipak, uskoro su odlučili da nekima to dozvole, kako se ne bi iskorijenilo jedno cijelo pleme

kojemu je Bog dao obitavalište.

22

Moapka Ruta

U vrijeme dok su suci vladali u Izraelu, u Betlehemu, koji se nalazio na području plemena

Juda, zavladala je glad, pa je jedan čovjek imenom Elimelek odlučio otići sa svojom ţenom i

dvojicom sinova u zemlju Moab, udaljenu 80 km od istočne obale Mrtvog mora (tamo je Moj

sije odrţao svoj oproštajni govor). MeĎutim, tamo Elimelek uskoro umre, a njegovi se sinovi

Mahlon i Kiljon oţene s Moapkama Orpom i Rutom. U Moabu se častio bog plodnosti

Kemos. Uskoro umru i Mahlon i Kiljon, tako da je njihova majka, udovica Noemi, nastavila

ţivjeti zajedno sa snahama Rutom i Orpom.

MeĎutim, udovice su u ono vrijeme ţivjele

veoma siromašno i nisu imale gotovo nikakva

prava, pa je Noemi odlučila da se vrati u

Betlehem, gdje se Elimelekova rodbina brinula

za njegovu kuću i polja kroz deset godina

koliko je njegova obitelj izbivala. Prema

ondašnjem zakonu, snahe su pravno bile u

vlasništvu svekrve, ali je svekrva bila duţna da

im naĎe muţeve. Budući da Noemi nije imala

mogućnost ponuditi budućim muţevima dobar

miraz, odlučila je snahama dati slobodu. To je

prihvatila Orpa i vratila se svojoj obitelji u

Moab. No, Ruta je htjela ostati uz svoju

svekrvu, a time se ujedno odrekla vjere u svog

boga Kemosa, te prihvatila Boga Jahvu. Obje

su se vratile u Betlehem u vrijeme početka

ţetve ječma.

Budući da je ţivot udovica bio veoma teţak, ţidovski zakon je propisivao da siromasi i

udovice slobodno mogu prikupljati ţito i ječam po polju koje je preostalo nakon ţeteoca.

Zemlja je bila podijeljena u uske parcele čije su granice bile označene graničnim kamenom.

Ruta poĎe pabirčiti i tako se slučajno naĎe u polju nekog bogatog Elimelekovog roĎaka koji

se zvao Boaz. Ona se Boazu odmah svidjela pa joj predloţi da ne ide kod drugih pabirčiti

nego da ostane na njegovom polju. Ţeteocima pak naredi da što više ostavljaju za sobom kako

bi Ruta mogla dovoljno prikupiti ţita. Navečer Ruta ispripovijeda svekrvi Noemi gdje je bila

na polju i kako je prošla. Ruta je ostala na Boazovim poljanama dok nisu poţeli i ječam i

pšenicu, a potom Noemi uputi Rutu kako će zavesti Boaza i privoliti ga da ju oţeni, budući da

je uvidjela kako nakon ţetve za njih opet nastupa vrijeme krajnje neimaštine. Rekla je Ruti da

će Boaz spavati vani na gumnu kako bi čuvao ţito od kradljivaca, pa kad on zaspi, neka ona

legne kraj njegovih nogu. To je Ruta i učinila. Kad se Boaz probudio, zamolila gaje daju

pokrije svojim ogrtačem, a taj je čin zapravo značio da mu predlaţe da je oţeni i tako joj da

sina koji bi produţio Elimelekovu lozu. Naime, prema levtratskom zakonu, ako ţeni umre

muţ a da joj nije dao potomstvo, duţan ju je oţeniti najbliţi roĎak, a prvo roĎeno dijete bi se

računalo kao potomak pokojnog.

MeĎutim, postojao je i bliţi roĎak Rutinog pokojnog muţa, pa joj je Boaz rekao kako je taj

roĎak treba oţeniti, no ako on to ne bude htio, Boaz će je rado uzeti za ţenu. Sutradan ujutro

ode Boaz na gradska vrata gdje se našao s onim roĎakom, te je pozvao i deset starješina

gradskih kako bi razriješio novonastalu situaciju. Naime, prema ondašnjem običaju, sudski su

se sporovi rješavali kod gradskih vrata u nazočnosti gradskih starješina kao svjedoka. Rekao

23

je roĎaku kako Noemi ţeli prodati onaj komad zemlje koji je pripadao njihovu roĎaku

Elimeleku, te da ako on ţeli otkupiti tu zemlju, s njom mora oţeniti i Rutu. No, taj je roĎak

htio zemlju ali ne i Rutu, te predloţi Boazu daju on oţeni, a za potvrdu svojih riječi, prema

ondašnjem običaju, izuje sandalu i dade ju Boazu, Tako Boaz oţeni Rutu a ona rodi sina

kojemu su dali ime Obed. Obed je bio otac Jišaja, Davidova oca.

U toj se zgodi donosi dosta pojedinosti o svakodnevnom ţivotu u Izraelu što je veoma vaţno

za razumijevanje ţidovskog mentaliteta i za shvaćanje same Biblije. No, tu je još mnogo

vaţnija činjenica da Bog prihvaća vjeru i poniznost jedne Moapke, koju je nagradio tako da je

postala prabaka velikom ţidovskom kralju Davidu, a iz Davidove će loze izaći i sam Mesija.

Samuel (oko 1040. pr. Kr.)

Neki čovjek iz Efrajimovog plemena, a zvao se Elkana, svake je godine sa svoje dvije ţene -

Anom i Peninom - dolazio u Šilo, mjesto u kojem je se od vremena Jošue čuvao Kovčeg

Saveza, da se pokloni Jahvi i prinese mu ţrtvu (Kovčeg Saveza se najprije čuvao u Šekemu, a

potom je premješten u Šilo.). Penina je imala djece, a Ana je bila nerotkinja. Stoga je sada u

Šilu ţarko molila Boga da skine s nje sramotu, jer se neplodnost ismijavala i smatrala Boţjom

kaznom za grijehe, i da joj podari dijete, a ako to učini, ona će ga posvetiti Bogu. Bog joj je

darovao sina kojega su nazvali Samuel, što znači isprošen od Boga, a kad je on imao 2-3

godine, odvela ga je u Šilo, kako se zavjetovala,

da joj sin sluţi Jahvi kod velikog svećenika

Elija.

Eli je imao dvojicu sinova koji su, kao i otac,

bili svećenici, no oni nisu sluţili Jahvi nego su

se odali prijevarama. Naime, Mojsijev je zakon

zapovijedao da svećenicima ide jedan dio od

prinesenih ţrtava (prsa i desna noga), a kad su

ljudi dolazili u Šilo kako bi Jahvi ţrtvovali,

sluge bi svećenika uzimali od prinositelja ţrtve

meso i prije nego se spali salo, Što znači da

Elijevi sinovi nisu imali nimalo straha pred

Bogom, nego su unaprijed otimali sebi dio ţrtve

koji su htjeli. Zbog toga ih je Bog odlučio

kazniti, a skupa s njima i Elija jer nije imao

hrabrosti svoje sinove kazniti za njihove zločine.

Samuel je, nasuprot Elijevim sinovima, rastao u mudrosti i bogobojaznosti. Jednom prilikom,

kada je Samuel imao otprilike 14 godina, dok je spavao u Svetištu Jahvinom, tamo gdje se

nalazio Kovčeg Saveza, začuje glas koji ga zove: "Samuele! Samuele!". On otrča Eliju i upita

ga što ga zove. Eli mu kaţe da ga nije zvao. To se ponovi još dvaput, a tada Eli shvati kako

Samuel a zove Bog, te ga uputi kako će mu odgovoriti. Zovne Bog opet Samuela, te mu

Samuel uzvrati da ga sluša, a Bog mu objavi kako će kazniti Elija i njegove sinove zbog

njihovih grijeha, ujutro, kad ga je Eli pitao što mu je Gospodin rekao, Samuel mu prenese

Boţju poruku.

Nekako u to vrijeme Filistejci zapodjenu bitku protiv Izraelaca, te ih poruku. Na to Izraelci

odlučiše otići u Šilo po Kovčeg Saveza i ponijeti ga u boj protiv Pilistejaca uvjereni kako će

im Kovčeg Saveza omogućiti pobjedu. Kao pratioci Kovčega došli su i Elijevi sinovi, Hofni i

24

Pinhas. MeĎutim, Filistejci su potukli Izraelce, oteli Kovčeg Saveza, a Elijeve sinove

poubijali. Jedan Čovjek je odmah otrčao u Šilo javiti Eliju što se zbilo. Eli je sjedio pored

vrata na stolici, gledajući na cestu jer je strepio za Kovčeg Saveza. Kad mu je glasnik zadihan

ispripovjedio što se zbilo, pao je sa stolice i, slomivši vrat, na mjestu ostao mrtav. Kad je to

čula ţena Elijeva sina Pinhasa, koja je bila trudna, naglo je uhvate trudovi i umre u porodu.

U meĎuvremenu su Filistejci odlučili zadrţati Kovčeg Saveza, te su ga dovezli u grad Ašdod i

postavili u hram boga Dagona, postavivši ga pored Dagonova kipa. No, kad su sutradan došli

stanovnici grada AŠdoda da se poklone Dagonu, naĎu njegov kip kako leţi pored Kovčega

Saveza. Podignu ga i vrate na svoje mjesto, no i sutradan ga naĎu kako leţi dolje, a ruke su

mu, odsječene od trupla, leţale na pragu, Zbog toga Dagonovi svećenici kad ulaze u njegov

hram više ne staju na prag. Uskoro su nastale nevolje meĎu Filistejcima. Mnogi su oboljeli od

čireva. Zato su Kovčeg Saveza poslali u drugi grad, no ponovilo se slično. Kamo god je kroz

sedam mjeseci, koliko je boravio kod Filistejaca, premještan Kovčeg, zadavao je mnoge brige

Filistejcima, pa su ga odlučili vratiti Izraelcima, priznavši da je Jahve mnogo moćniji Bog od

drugih bogova.

Nakon toga Samuel počinje svojom umnošću voditi Izraelce. Bilo je to oko 1040. god. pr. Kr.

I on se, dakle, moţe, u širem smislu riječi, uvrstiti meĎu suce, iako nije bio pravi vojskovoĎa.

No, uskoro su Ţidovi, po uzoru na okolne narode, poţeljeli izabrati kralja koji će vladati

zemljom. Unatoč Samuelovom upozorenju kako to znači da će Ţidovi morati davati visoke

poreze i prisilno raditi za kralja, Ţidovi su ustrajali u svojoj ţelji da dobiju svog monarha.

2. Vrijeme ujedinjenog kraljevstva (oko 1030.-930. pr. Kr.)

Šaul (oko 1030.-1010. pr. Kr.)

Jednom prilikom jedan je čovjek imenom Kiš, iz Benjaminova plemena, izgubio nekoliko

magarica, te poslao svoga sina Šaula da ih s još jednim mladićem poĎe traţiti. Nakon nekog

vremena, budući da nisu mogli naći magarice, poĎu oni k čovjeku Boţjem Samuelu, ne bi li

im on što mogao reći o njima. Samuelu je Bog objavio kako upravo Šaula treba pomazati za

kralja, što je i učinio. Čin pomazanja je bio znak da je onaj tko je pomazan primio Boţju

snagu i sada je sposoban upravljati zemljom pod Boţjom vlašću. Potom je Šaul, pronašavši

magarice po Samuelovim uputama, otišao kući. Nakon nekog vremena Samuel sazove sve

starješine izraelske kako bi se izabrao njihov kralj, te ţdrijeb pade najprije na Benjaminovo

pleme, a potom na Matrijev rod, da bi na kraju pao na Šaula. Šaul je bio veoma lijep i stasit,

viši za glavu od svih ostalih Izraelaca, pa se Ţidovima veoma svidio. Uskoro je pokazao i

svoju snagu mnogim pobjedama. Šaul je vladao od oko 1030.-1010. god. pr. Kr.

Osim što je bio lijep i hrabar, uskoro se pokazala i Šaulova negativna strana. Naime, nikako

nije uspijevao uništiti Filistejce, što je u njemu stvaralo osjećaj frustriranosti. Osim toga, jako

gaje uznemiravalo to što nije uspijevao u potpunosti upravljati plemenima, jer su ona i dalje

htjela zadrţati svoju neovisnost i suprotstavljala su se Šaulu. TakoĎer, previše se počeo uzdati

u svoju ljudsku moć, a zanemario je Boga, pa je zbog toga došao u sukob sa Samuelom. Zbog

toga ga je uskoro počelo hvatati ludilo. Postao je veoma depresivan, a jedino gaje glazba

uspjela smiriti. Zbog toga su pozvali mladog Davida - budućega kralja - da mu svira na harfi.

25

Šaul i David

Bog je pozvao Samuela da krene u Betlehem i sa sobom ponese u rogu ulje jer će pomazati

jednog Jišajevog sina za kralja. Šaul je počeo raditi što je mrsko Bogu, pa ga je Jahve odlučio

ukloniti s prijestolja. Kad je Samuel došao, počeli su pred njega izlaziti - jedan po jedan -

sedmorica Jišajevih sinova, no nijedan nije bio Boţji odabranik. Na upit ima li još sinova,

dovedu mu s paše najmlaĎeg Jišajevog sina - Davida, a Bog reče Samuelu: "Ustani, pomaţi

ga: taj je!" (1 Sam 16,12c). Samuel ga pomaţe, te odatle ode u Ramu.

Šaulu su predloţili da mu netko svira u harfu kad ga stigne depresivno raspoloţenje. Dogodilo

se da mu je baš David počeo svirati. Šaul gaje veoma zavolio, te ga postavio za svog

štitonošu. Nedugo zatim okupila se filistejska vojska da zaratuje s Izraelcima: Filistejci su

stajali na gori s jedne strane, a Izraelci s druge. Odjednom iz filistejske vojske istupi jedan

izazivač, imenom Golijat, veoma visok i snaţan, odjeven u bogatu ratnu opremu. On dovikne

Izraelcima neka i od njih istupi jedan koji je spreman za dvoboj, pa oni koji izgube, bit će

sluge drugima. Na to Izraelce obuze velik strah. Golijat je tako svaki dan izazivao Ţidove. U

Šaulovoj vojsci nalazila su se trojica najstarijih Jišajevih sinova, pa je Jišaj jednom prilikom

poslao Davida da vidi kako su mu braća. Kad je David došao, Golijat je opet jednako izazivao

Izraelce. Davidu postade ţao što su Izraelci tako malovjerni i boje se jednog Filistejca, a na

njihovoj je strani sam Bog, te predloţi Šaulu da će se on sam boriti s Golijatom. Potom uzme

Štap i iz potoka pet glatkih kamenova, koje stavi u torbu, te krene prema Golijatu. Golijat u

oklopu krene na Davida, a David izvadi kamen iz torbe i praćkom ga ţabi Golijatu u čelo, te

on pade. Još dotrča k njemu, istrgne mu mač i odsiječe glavu. Na to se Filistejci poplaše i

počnu bjeţati, ali ih Izraelci stignu i potuku.

Nakon toga Šaul je počeo prijeko i s velikom ljubomorom gledati Davida, jer je ovoga sav

narod slavio kao junaka. Naumio je da ga ubije.

No, Šaulov sin Jonatan postao je veoma dobar

Davidov prijatelj, te se kod svog oca zauzeo za

Davida, tako da gaje Šaul ostavio na ţivotu. No, to

nije dugo trajalo. Opet se, naime, David proslavio

u boju s Filistejcima, a Šaul je postajao

mrzovoljniji. Tako je jednom prilikom, dok mu je

David svirao na harfi, uzeo koplje te bacio na

Davida, htijući ga ubiti. David se izmakne, te

pobjegne. Saul ga je iste noći namjeravao umoriti.

No, to je saznala Davidova ţena - Šaulova kći

Mikala - i upozorila svog muţa da bjeţi. Nakon

dosta lutanja, pošto je okupio vojsku

nezadovoljnih Šaul ovim vladanjem, David se

sakrio u jednu spilju. Dok je on jednom tako bio sa

svojim prijateljima skriven u spilji, a Šaul ga s

vojnicima lovio, dogodilo se da je Saul baš ušao u

tu spilju kako bi izvršio nuţdu. David ga nije htio

ubiti, jer je Saul i dalje za njega bio Boţji pomazanik, nego mu se prikrao i mačem

neprimjetno odrezao komad plašta. Kad je Šaul izašao, za njim je izašao i David i pokazao mu

što je učinio. Saula na to rasplače tolika Davidova pravednost, pa gaje molio da mu oprosti što

je toliko bio nepravedan prema njemu. Potom se raziĎu.

26

Nakon nekog vremena Šaul je opet krenuo loviti Davida. No, jednom prilikom dok je bio

utaboren s vojskom i čvrsto spavao, prikrao mu se David, uzeo mu koplje i vrč s vodom koji

su mu bili kod uzglavlja, te kad se udaljio viknuo uspavanom kralju i njegovoj vojsci što je

učinio i kako ga je opet ostavio na ţivotu. Šaul se opet raţalio nad vlastitom bešćutnošću i

Davidovom dobrotom, ali će ga njegov zamračeni um uskoro opet dovesti na rub mrţnje i

ljubomore prema Davidu. Stoga je David otišao Filistejcima i tamo je ponudio svoju vojsku

da se bori na strani Filistejaca, a za uzvrat je dobio grad Ziklag.

Uskoro su Filistejci opet poveli bitku

protiv Izraelaca (meĎu njima nije bio

David i njegova vojska, jer su se Filistejci

bojali da bi ovi mogli prijeći na stranu

Izraelaca. Napali su i Gilbou, gdje se

nalazio Šaul. U bici su poginula trojica

Šaulovih sinova, meĎu kojima je bio i

Jonatan, ljubljeni Davidov prijatelj. I Šaul

je bio ranjen, pa zapovjedi svom štitonoši

da ga ubije, no ovaj se poboja i ne htjede.

Stoga se Šaul baci na vlastiti mač i tako je

poginuo. Sutradan Filistejci, pošto su

pronašli mrtvog izraelskog kralja i njegove sinove, odsijeku im glave, a njihova tijela pribiju

na zid grada Bet Šana. Neki hrabri Ţidovi odu i skinu tijela sa zida, te ih spale, a potom i

ukopaju njihove kosti.

David (oko 1010.-970. pr. Kr.)

Kad je David saznao da su poginuli Šaul i Jonatan, razdere svoje haljine i sa svim je narodom

plakao i naricao jer je Boţji pomazanik ubijen. Uskoro ga neki ljudi iz Judina plemena

pomaţu za svog kralja. No, Šaulov vojskovoĎa Abner postavi Saulovog sina Išbaala za kralja

nad cijelim Izraelom. Samo ga Judino pleme nije htjelo priznati za kralja. Uskoro je Abner

htio što više vlasti prisvojiti u svoju korist, te je htio sklopiti savez s Davidom protiv kralja

Išbaala. No, Davidovi su ljudi, mimo Davidova znanja, najprije ubili Abnera, a potom i

Išbaala. Sva su plemena tada priznala Davida svojim kraljem. On je potom krenuo u osvajanje

Jeruzalema koji se tada zvao Jebus, prenio u njega

Kovčeg Saveza, te od tog grada načinio svoju

prijestolnicu. Bio je uspješan vojskovoĎa koji je

Izraelcima ostvario mnoge pobjede nad okolnim

narodima.

David je imao, osim Šaulove kćeri Mikale, još

dosta ţena i djece. No, jednom je prilikom, dok se

šetao po krovu svoje palače, opazio jednu

izvanredno lijepu ţenu koja se kupala, te je

poţelje, pa zapovjedi svojim slugama da ju

dovedu. Potom je legao s njom a ona je ostala

trudna. Rekli su mu kako je to ţena njegovog

vojnika Urije Hetita, a zvala se Bat-Šeba. Iako je

imao puno ţena, ţelio je i tu udanu ţenu za sebe,

pa je poslao njezinog muţa u bitku, u prve redove,

da pogine. Tako se i zbilo.

27

Zato je Bog poslao proroka Natana da prekori Davida zbog zločina kojeg je počinio. Natan

mu ispripovijeda ovu zgodu:

"U nekom gradu ţivjela dva Čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i

goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio

ju je, a ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz

njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I doĎe putnik k bogatom

čovjeku, a njemu bilo ţao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao.

On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika" (2 Sam 12,lb-4).

Kad mu je to Natan ispripovjedio, David plane i počne vikati kako takvog treba odmah ubiti

No, tada mu prorok reče kako je taj čovjek sam kralj, jer je dao ubiti Uriju Hetita kako bi

njegovu ţenu mogao uzeti za sebe. David tek tada shvati što je učinio i iskreno se pokaje.

Dijete koje mu je Bat-Šeba rodila umrlo je pri porodu. No, ona opet zače i rodi Davidu sina

Salomona, koji će postati kralj.

Nakon toga se Davidov sin prvoroĎenac Amnon zaljubi u svoju polusestru Tamaru, koja je

bila djevica, te je prisili da legne s njim. Odmah potom je zamrzi i otjera. To je posebno

razljutilo Tamarinog brata Abšaloma, koji je, čim

je pronašao priliku, ubio Amnona, a sam je morao

pobjeći. Otac mu je uskoro oprostio što je učinio, te

se Abšalom vratio u Jeruzalem. No, nakon

nekoliko godina, on se pobunio protiv svog oca i

postavio se za kralja, a David je morao bjeţati.

Nešto poslije sukobile su se Davidova i

Abšalomova vojska, a David je potukao

pobunjenike. Sam je Abšalom jašući na mazgi

zapeo veoma bujnom kosom za grane i ostao visiti,

a mazga je otišla. To je Davidovu vojskovoĎi

Joabu dojavio jedan čovjek, a ovaj ode i ubije

Abšaloma, a da to David nije znao. Kad je saznao,

raţalostio se. No, uskoro se vratio i nastavio

kraljevati. Ali kad je ostario, iako je odredio

Salomona za kralja, njegov se sin Adonija

zakraljio, a u tome mu je pomogao Davidov

vojskovoĎa Joab. Njih je obojicu Salomon, poslije

Davidove smrti, dao pogubiti zbog njihove spletke, te je tako postao pravi izraelski kralj.

Salomon (oko 970.-931. pr. Kr.)

Ubrzo nakon što je postao kralj, Salomon je usnio san kako mu se Bog objavljuje i pita ga što

bi htio da mu da. Salomon nije traţio niti dugog ţivota, niti bogatstva, niti smrt svojih

neprijatelja (što bi najveći broj ljudi zasigurno traţio), nego je molio Boga da mu da mudrost,

odnosno pronicavo srce da moţe razlučivati dobro od zla, kako bi mogao mudro upravljati

svojim narodom. Bogu je to bilo drago, pa mu je obećao mudrost kakvu nitko nije imao, a uz

to i veliko bogatstvo. Iako je to bio samo san, Salomon je to ozbiljno shvatio, a uistinu se tako

i zbilo.

Uskoro se njegova mudrost pokazala u svom svojem veličanstvu. Naime, ubrzo su došle dvije

bludnice pred kralja traţeći od njega pravednu presudu:

28

"I reče jedna ţena: 'Dopusti, gospodaru moj! Ja i ova ţena u istoj kući ţivimo, i ja sam rodila

kraj nje u kući. A trećega dana poslije moga poroĎaja rodi i ova ţena. Bile smo zajedno, i

nikoga stranog s nama; samo nas dvije u kući. Jedne noći umrije sin ove tene, jer bijaše legla

na njega. 1 ustade ona usred noći, uze moga sina o boku mojem, dok je tvoja sluškinja

spavala, i stavi ga sebi u naručje, a svoga mrtvog sina stavi kraj mene. A kad ujutro ustadoh

da podojim svoga sina, gle: on mrtav! I kad sam paţljivije pogledala, razabrati: nije to moj sin

koga sam rodila!' Tada reče druga ţena: 'Ne, nije tako. Moj je sin onaj ţivi, a tvoj je onaj koji

je mrtav!' A prva joj odvrati: 'Nije istina! Tvoj je sin onaj koji je mrtav, a moj je onaj koji

ţivi!' I tako se prepirahu pred kraljem. A kralj onda progovori: 'Ova kaţe: Ovaj ţivi moj je

sin, a onaj mrtvi tvoj, druga pak kaţe: Nije, nego je tvoj sin mrtav, a moj je onaj ţivi.

Donesite mi mač!' naredi kralj I donesoše mač pred kralja, a on reče: 'Rasijecite ţivo dijete

nadvoje i dajte polovinu jednoj, a polovinu drugoj.' Tada ţenu, majku ţivog djeteta, zabolje

srce za sinom, t povika ona kralju: 'Ah, gospodaru! Neka se njoj dade dijete, samo ga nemojte

ubijati!' A ona druga govoraše:' Neka ne bude ni meni ni tebi: rasijecite ga!' Onda progovori

kralj i reče: 'Dajte dijete prvoj, nipošto ga ne ubijajte! Ona muje majka,' Sav je Izrael Čuo

presudu koju je izrekao kralj, i poštovali su kralja, jer su vidjeli daje u njemu boţanska

mudrost u izricanju pravde" (1 Kr 3,17-28).

Salomon se ubrzo veoma proslavio u svojoj mudrosti tako da su i velikaši okolnih naroda

došli vidjeti Salomonovu razboritost. Ipak, Davidov se sin nije proslavio u ratovanju kao

njegov otac, nego je svoju slavu stekao mudrim upravljanjem zemljom. Posebno je poznat po

gradnji prvog ţidovskog hrama u Jeruzalemu, koji će uskoro postati najveći simbol izraelske

vjere. Četiri godine nakon što je došao na vlast, Salomon je počeo graditi hram, te ga je gradio

punih sedam godina (od 966.-959. pr. Kr.). Hram je bio veoma veličanstven, pun zlata i bakra,

a bio je u obliku četverokuta, podijeljen u dvije prostorije, kao i nekad Šator Sastanka: u

Svetinji nad Svetinjama smješten je Kovčeg Saveza. Hram je bio dug 60 lakata (27 m), širok

20 (9 m), a visok 25 lakata (11 m i 25 cm).

Osim što je bio značajan graditelj, Salomon se proslavio i kao značajan trgovac. Posebno je

bio poznat po trgovini bakrom i konjima. Ipak, imao je prevelike troškove, te je odlučio

povući poteze koji se kasnije neće pokazati povoljnima. Naime, da bi lakše prikupio novac,

udario je narod visokim porezima. Podijelio je kraljevstvo u dvanaest dijelova (teritorij nije

odgovarao starim granicama koje su dijelile dvanaest plemena), a svaki je dio morao priskrbiti

hranu za jedan mjesec u godini (svaki mjesec drugo pleme) i poslati je kralju u Jeruzalem za

troškove njegova dvora. Zidovi su ga zbog toga počeli mrziti. Još su ga više zamrzili kad je

donio propis da svaki sposoban muškarac mora dobrovoljno za kralja raditi tri mjeseca u

godini. To je dovelo do raspada njegova kraljevstva odmah poslije njegove smrti.

Tome je pridonio i Salomonov odnos prema ţenama. Naime, često se ţenio kneginjama

okolnih kraljevstava kako bi takvim prijateljskim vezama stekao saveznike a ne neprijatelje.

Tako je npr. imao 700 kneţevskih kćeri i 300 inoča. No, one su sa sobom donosile i svoje

poganske religije, koje su se na takav način počele prakticirati i u Izraelu, te je tako i sam

Salomon izgubio onu pravu čvrstu vjeru u jednog jedinog Boga.

Zbog svega toga došlo je do pobune sjevernih plemena (sva trojica kraljeva bili su iz juţnih

plemena!), ali je ona ugušena, a voda pobune - Jeroboatn - pobjegao je u Egipat. No, kad je

Salomon umro, on se vratio da zavlada sjevernim plemenima.

29

3. Podijeljeno kraljevstvo: Izrael i Juda (931.-587. pr. Kr.)

Kad je Salomon umro, njegov se sin Roboam zakraljio. Odmah gaje svojim kraljem priznalo

Judino pleme, ali ne i ostala plemena. Stoga je Roboam pošao u Šekem kako bi na svoju

stranu pridobio i ostala plemena. No, kad je čuo da je Salomon umro, odmah je iz Egipta

došao i Jeroboatn, te je u ime sjevernih plemena traţio od Roboama da smanji poreze i ukine

prisilni rad. Roboam se oglušio na takav prijedlog, te je odlučio narod pritisnuti još većom

tlakom, vjerujući kako će ih tako bolje drţati u pokornosti. No, zbog toga su ga sjeverna

plema odbila priznati svojim kraljem, a izabrali su Jeroboama. Tako se Salomonovo

kraljevstvo raspalo na Izrael ili Sjeverno kraljevstvo (sačinjavalo ga je 10 sjevernih plemena) i

Judu ili Juţno kraljevstvo (sačinjavali su ga plemena Juda i Benjamin, koja su se ujedinila

uzevši naziv po većem plemenu - Judi).

Ni Izrael ni Juda nisu bili dovoljno snaţni da bi mogli nastaviti slavu Salomonova kraljevstva.

To su odmah uočili okolni narodi tako da su ubrzo prestali trgovački i industrijski poslovi koji

su bili veoma vaţni i veliki prije raspada kraljevstva. Štoviše, faraon Šišak je oko 925. pr. Kr.

poharao i Izrael i Judu, hram opljačkao a razjedinjenom kraljevstvu nanio veoma veliku štetu.

Sjeverno kraljevstvo ili Izrael (931.-721. pr. Kr.)

Kralj Jeroboam I. (931.-910. pr. Kr.) je imao veliki problem. Naime, u Jeruzalemu se nalazio

hram, a uz hram je bilo vezano ispravno štovanje Boga, tj. Ţidovi su isključivo tamo odlazili

kako bi prinosili ţrtvu Jahvi. Kako se Jeruzalem nalazio na području Jude, postojala je

opasnost da - ukoliko Ţidovi iz Izraela budu odlazili u Jeruzalem - Jeroboam izgubi ta

sjeverna plemena, pa je kralj Sjevernog kraljevstva odlučio postaviti dva svetišta: u Danu na

sjeveru, i Betelu na jugu kraljevstva. U oba svetišta postavio je lik bika, koji je trebao biti

zamišljeno postolje nevidljivom Bogu. No, takav je običaj - da se postave bikovi, a na njih

stavljaju idoli - postojao u kanaanskoj religiji, Što je ubrzo dovelo do povratka na klanjanje

idolima, a zanemarivanje pravog Boga - Jahve. Štoviše, Jeroboam je obezvrijedio svećenički

poziv, te je za novac postavljao priproste ljude da budu svećenici u tim svetištima. Zbog

takvog njegovog grijeha, Bog mu je preko proroka

poručio da će zatrti njegov rod.

Nakon njegove smrti, zakraljio se njegov sin

Nadab (910.-909. pr. Kr), ali je i on Činio zlo

poput svog oca. Postoje vladao dvije godine, uroti

se protiv njega Baša (909.-886. pr. Kr.) i proglasi

se kraljem, a svu Jeroboamovu rodbinu pobije,

kao Što je to predskazao prorok. No, i Baša se

odao idolopoklonstvu i zanemario vjeru u pravog

Boga Jahvu. Isto je činio i Bašin sin Ela (886.-

885. pr. Kr.), koji je postao kralj nakon Bašine

smrti. Elin dvoranin Zimri urotio se protiv svog

kralja, ubio njega i cijelu Bašinu obitelj, a sam se

proglasio novim kraljem. No, narod je odlučio

izabrati Omrija (885-874. pr. Kr.) za kralja a

svrgnuti Zimrija (koji je vladao 7 dana), pa je

stoga, pred opsadom Omrija i naroda, Zimri

zapalio kraljevski dvor i tako poginuo. Omri je kupio jedno brdo i izgradio grad koji je nazvao

Samarija, te mu je ona postala prijestolnica. Omri je činio još više zla od svojih prethodnika.

30

Kad je umro, na prijestolje je došao njegov sin Ahab (874.-853. pr. Kr), koji je činio još više

zla od svog oca. On se oţenio lzebelom, kćerju tirskog kralja (Tir je bio glavni grad Fenicije),

koja je svim snagama nastojala uvesti svoju religiju u Izrael, a potisnuti vjeru u Boga Jahvu.

Tako je Ahab poveo Izrael u praktično sluţenje starim kanaanskim boţanstvima Baalu i

Aštarti.

Tome se posebno protivio prorok Ilija. On je prorokovao da zbog grijeha koji se čine u Izraelu

tri godine neće biti kiše, te će zbog toga zavladati velika glad. Tako je i bilo. Pred kraj tog

sušnog razdoblja Ilija pozva sve Baalove proroke, a bilo ih je 450, da pokaţu moć svog boga

Baala. Predloţio je da oni uzmu jednog junca i poloţe na drva, a on će isto učiniti s drugim

juncem. Neće drva zapaliti, nego će Baalovi svećenici zazvati svoga boga, a Ilija će zazvati

Jahvu da zapali oganj - tako će se pokazati koji je Bog pravi Bog. Baalovi su svećenici uzalud

zazivali svoga boga, ništa se nije zbilo. Ilija je, pak, zazvao svoga Boga Jahvu i ţrtva odmah

plane. Potom Ilija pobi sve Baalove svećenike. Neposredno nakon toga pala je obilna kiša, a

nije padala prethodne tri godine. Kad je čula Izebela što je Ilija učinio njezinim svećenicima,

odlučila se osvetiti i ubiti ga. Stoga je Ilija pobjegao pred njezinom srdţbom na brdo Horeb,

ali je na putu imao susret s Bogom u blagom lahoru, koji ga je poslao da pomaţe Jehua za

izraelskog kralja, a Elizeja za proroka, koji će

zamijeniti Iliju i činiti mnoga čudesa u Izraelu.

U to je vrijeme prijetila Ahabu opasnost od Sirije.

Oko 855. god. vladar Sirije - Ben Hadad - upao je u

Samariju, htijući je osvojiti, ali nije uspio. Nešto

poslije, Ahab je nadjačao Ben Hadada, tako daje

Sirija morala vratiti neke gradove koje je bila prije

oduzela Izraelu. No, uskoro je počela rast moć

Asirije, pa su Ben Hadad i Ahab zajedno s još deset

kraljeva stvorili pakt kako bi se suprotstavili Asiriji.

No, nakon što je popustila opasnost od Asirije,

Ahab i Ben Hadad su ponovno počeli ratovati, a u

jednom njihovom sukobu Ahab je ubijen.

Nakon toga na vlast dolazi njegov sin Ahazja (853.-

852. pr. Kr.), a potom i Ahazjin brat Joram (852.-

841. pr. Kr), no potom će Izraelom vladati Jehu

(841.-814. pr. Kr.), koji je poubijao sve Omrijevo i

Ahabovo potomstvo, kako bi se tako suprotstavio štovanju Baala, te ponovno vratio narod na

pravu vjeru. Od 850. god. pr. Kr. trajao je gotovo pedeset godina mir u Izraelu, tako da je

Sjeverno kraljevstvo ponovno procvalo. Nakon Jehua, na vlast je došao Joahaz (814.-798. pr.

Kr), potom Joaš (798.-783. pr. Kr), pa Jeroboam II (783.-743. pr. Kr.), koji je Izraelu vratio

njegove granice (koje je izgubila u ratu sa Sirijom).

Iako to nije bilo vrijeme posebnih ratnih nemira, dogodilo se da je došlo do velikog

raslojavanja stanovništva; trgovci su se jako obogatili, a seljaci su bili veoma iskorištavani i

dovedeni na sam rub egzistencije. Tada Bog oko 750. pr. Kr. poziva proroka Amosa, pastira

iz Tekoe (grada koji je bio nedaleko Betlehema Judejskog), da doĎe u Izrael i podigne stvoj

glas protiv takve društvene nepravde. Upozoravao je da treba prestati varanje trgovaca, suci

ne smiju primati mito i stajati na stranu bogataša, a sirotinju nepravedno osuĎivati i prodavati

u roblje. TakoĎer je kritizirao njihovo neiskreno štovanje Boga, a neumorno je pozivao na

vjernost Savezu, podsjećajući narod na Boţja čudesna djela i njegovu vjernost danim

31

obećanjima. Amos je navijestio skoru kaznu koja će stići Sjeverno kraljevstvo zbog zločina

koji se u njemu čine. Naţalost, Izraelci ga nisu poslušati, nego su ga protjerali.

U to vrijeme u Sjevernom je kraljevstvu djelovao i prorok Hošea, koji je posebno isticao

vjernost Savezu. Isticao je kako su Zidovi toliko puta u svojoj povijesti obevaćavali vjernost

Savezu, vjernost Bogu, ali su zapravo veoma rijetko bili pravi vjernici. Tako se i sada Izrael

odmetnuo od Boga i počeo klanjati poganskim bogovima. HoŠea tu nevjeru prikazuje slikom

bludnice, odnosno Izrael je bludnica koja Čini preljub, ostavlja Boga da bi se klanjala

kumirima.

Tridesetak godina kasnije, njegovo se proročanstvo obistinilo. Nakon vladavine još nekoliko

izraelskih kraljeva: Zaharije (743. pr. Kr.), Šaluma (743. pr. Kr.), Menahema (743.-738. pr.

Kr.), Pekahje (738.-737. pr. Kr.), Pekaha (737.-732. pr. Kr.) i Hošee (732.-724. pr. Kr), asirski

je kralj Sargon II. 721. pr. Kr. osvojio Samariju i time uništio Sjeverno kraljevstvo. Veliki dio

stanovništva je odveo u Asiriju, a Izrael je nastanio strancima, tako daje ţenidbom onih koji

su ostali i onih koji su dovedeni došlo do vjerskog sinkretizma, tj. do nečiste vjere u Boga

Jahvu. Takav je izmiješan narod poznat pod imenom Samarijanci. Zbog njihove nečiste vjere

Zidovi iz Juţnog kraljevstva ih nikad nisu prihvatili niti ih smatrali pravim Ţidovima. Taj je

prezir prema Samarijancima još veoma prisutan i u Isusovo vrijeme.

Juţno kraljevstvo ili Judeja (931.-587. pr. Kr.)

Za razliku od Izraela, ţivot u Judi je tekao znatno mirnije, a kraljevi su proizlazili iz Davidove

loze (osim u slučaju izmeĎu 841. i 835. pr. Kr., kada je Atalija, kći izraelskog kralja Ahaba i

udovica judejskog kralja Jorama, preuzela prijestolje). TakoĎer, za razliku od Izraela, u Judeji

se znatno više odrţala prava vjera u jednog i jedinog Boga, iako je i tamo bilo ponekad

rašireno štovanje poganskih bogova. Kako se ne bi odvratili od pravoga Boga, Jahve je

postavio proroka Izaiju za savjetnika i kritičara kraljevima. Bog gaje pozvao 740. god. pr. Kr.,

a djelovao je pedeset godina.

U to je vrijeme Asirija bila veoma moćna, a Sirija, Izrael i Judeja su, budući da su se nalazili

izmeĎu Asirije i Egipta, bili dobra meta za osvajanje. Zato su Sirija i Izrael htjeli da zajedno s

Judejom pruţe otpor Asiriji, no to judejski kralj Ahaz (736.-716. pr. Kr.) nije htio. Stoga su

Izrael i Sirija 734. pr. Kr. zaprijetili Judeji ratom. Izaija je savjetovao kralju Ahazu da se

pouzda u Boga koji je toliko puta pokazao svoju moć, a ne da traţi pomoć od Asirije, što je

kralj bio naumio. No, kralj nije prihvatio njegov savjet, nego je zatraţio pomoć od Asirije.

Asirci su pomogli Judeji, ali joj je ona zauzvrat morala plaćati visok danak. Kralj se pouzdao

u svoju procjenu, a ne u Boţju pomoć, ali ga je to veoma skupo koštalo.

Kasnije, kad je kralja Ahaza naslijedio kralj Ezekija (716.-687. pr. Kr.), Judeja je krenula u

oslobaĎanje od asirskog utjecaja, a na to ih je poticao Egipat. Izaija sada savjetuje kralja kako

nije bilo pametno sklopiti takav savez s Asirijom kakav je sklopio kralj Ahaz, ali sada kad je

on sklopljen nije ga pošteno razvrgnuti. No, kralj Ezekija je uskoro nakon što je došao na

vlast počeo pruţati Asircima odreĎen otpor, a 705. god. je asirskom kralju Sanheribu odbio

plaćati danak. Zato je Sanherib krenuo na Judeju, gdje je mnoge gradove osvojio, a sam je

Jeruzalem bio pod opsadom. Ezekija je zatraţio mir, ali to je dobio pod cijenu svega zlata i

srebra koje se nalazilo u gradu. No, opet je krenuo na Jeruzalem. Izaija je poručio kralju da se

pouzda u Boga i grad neće pasti. Tako je i bilo. Naime, preko noći je gotovo cijela asirska

vojska zbrisana. (Prema ţidovskom povjesničaru - Josipu Flaviju - radilo se o kugi!) . U

Izaijino je vrijeme djelovao i prorok Mihej, koji je potjecao iz seljačke obitelji. On je isticao

nepravdu koju nanose bogataši sirotinji i tako na sebe navlače Boţji gnijev. On je naviještao

32

da će Jeruzalem biti okupiran, a izabrani narod predan u ropstvo. No, Mihej je naviještao da

ne treba očajavati, jer će ipak jedan dio Ţidova preţivjeti, tzv. Sveti Ostatak, a od njih će se

dalje nastaviti Davidova loza i Boţji naum spasa. Propovijedao je da će Bog podići Mesiju

koji će se roditi u Betlehemu, obnoviti Jeruzalem i uspostaviti mir na zemlji.

Ostalo vrijeme svoga kraljevanja Ezekija je proveo u miru. Proveo je temeljitu religioznu

obnovu u cijeloj Judeji. No, nakon njegove smrti, opet je procvjetala kanaanska religija. To je

zaustavio kralj Jošija (640.-609. pr. Kr,), koji je započeo obnovu na hramu. 622. god. pr. Kr.,

kad se obnova hrama bliţila kraju, jedan je radnik pronašao Knjigu Ponovljenog zakona, te je

ona još više pomogla u vjerskoj obnovi, jer su, čitajući Knjigu, uvidjeli koliko su bili odlutali

od prave vjere u Boga i kako su postali nevjerni

Savezu. No, iako se na izvan mnogo toga

promijenilo, narod je i dalje ostao veoma

praznovjeran i materijalistički orijentiran. Zato je

Bog opet pozivao proroke da naviještaju Boţju

riječ i pozivaju narod na obraćenje. Kroz naredno

vrijeme značajnu su ulogu odigrali proroci Nahum

Sefanija, Habakuk i Jeremija.

Posebno je bio značajan prorok Jeremija. Njega je

Bog pozvao 627. pr. Kr. Potjecao je iz svećeničke

obitelji u blizini Jeruzalema, a pozivao je ljude da

se stvarno obrate i prestanu činiti nepravdu, jer će

ih u suprotnom stići kazna: . "Da, u mome narodu

ima zlikovaca: kao ptičari vrebaju iz zasjede,

postavljaju zamke, hvataju ljude. Kao što je

krletka puna ptica, tako su njihove kuće pune

grabeţa; postadoše tako veliki i bogati, tusti i

ugojeni. Da, prevršila se mjera zla, ne brane prava, prava sirote na sreću, ne mare za prava

sirotinje. Pa da to ne kaznim -riječ je Jahvina - narodu takvu da se ne osvetim?" (Jer 5,26-29).

Jeremija je teţio za tim da ljudi Boţju poruku za obraćenjem i iskrenim štovanjem Boga

shvate ozbiljno, no taj je narod opet bio narod tvrde šije, narod koji se ismijavao i Bogu i

njegovu proroku. To je Jeremiju jako ţalostilo, pa je svoj proročki poziv veoma teško

prihvaćao. Djelovao je oko četrdeset godina, za vrijeme petorice kraljeva. Pozivao je na

sveopće obraćenje, te je upozoravao kako će zbog otpada u vjeri Judeja doţivjeti svoje

uništenje. Ta su njegova proročanstva zapisana u Knjizi Jeremijinoj, najvećoj Knjizi u Svetom

pismu, koju je diktirao svom prijatelju - pisaru Baruhu.

U to je vrijeme uvelike slabila moć Asirije, a rasla moć Babilona. 612. pr. Kr. Babilonci su

uništili asirsku prijestolnicu Ninivu. Egipat je htio pomoći Asircima da suzbiju Babilonce, no

Jošija je htio zaustaviti Egipćane, jer se bojao kako će oni uništiti njegovu teţnju da ujedini

Izrael i Judu. MeĎutim, 609. pr. Kr. Jošija je ubijen u sukobu kod Megida, a ubrzo su postavili

Jošijinog sina Jojakima (609.-598. pr. Kr.) kao egipatskog vazala. Nešto kasnije - 605. pr. Kr.

- egipatski se faraon Neko II. sukobio s Babiloncima kod Karkemiša, ali su ga Babilonci pod

vodstvom svog kralja Nabukodonozora protjerali u Egipat, te su iste godine napali i

Jeruzalem, Što znači da je Judeja izgubila samostalnost. Kako bi Jojakim ostao pokoran,

Babilonci su odveli u Babilon nekoliko značajnijih osoba kao taoce, meĎu kojima je bio i

prorok Daniel.

33

U Judeji se 598. pr. Kr. podigla pobuna, pa su Babilonci krenuli riješiti problem. Jojakim je

bio mrtav, a na prijestolju je bio njegov sin Jojakin, koji se nakon tromjesečne opsade

Jeruzalema predao. Tada su kralj i značajniji ljudi (oko 10.000 ljudi) ) odvedeni u progonstvo

u Babilon, a medu njima je bio i Jeremijin suvremenik, prorok Ezekiel, koji je, poput

Jeremije, prorokovao uništenje kraljevstva. Na Jojakinovo mjesto dolazi njegov stric Sidkija

(Jošijin sin, Jojakimov brat), te vlada kao babilonski vazal, tj. pokoravajući se svim

naredbama koje stiţu iz Babilona. Pod njegovom se vlašću zbila još jedna pobuna, i to 589.

pr. Kr. No, Babilonci su ponovno osvojili Jeruzalem 587. pr. Kr., razorili hram, te još više

stanovništva odveli u Babilon, a meĎu njima bio je i oslijepljeni nepokorni kralj Sidkija.

Ostala je samo sirotinja, koju vodi upravitelj Gedalija, MeĎu njima je ostao i prorok Jeremija.

MeĎutim, Gedalija je ubijen, a onda su narod i Jeremija pred babilonskim gnjevom pobjegli u

Egipat (Jeremija je vjerojatno tamo i umro). Tako je palo i Juţno kraljevstvo, a Ţidovi će u

babilonskom ropstvu ostati narednih pedeset godina.

No, prije nego što je Jeruzalem pao, a hram bio razrušen, Ţidovi su imali nekoliko bitaka s

Babiloncima, a o jednoj od njih govori i Knjiga o Juditi. Iako se ne moţe sa sigurnošću reći

koliko je ta zgoda povijesno točna u svim pojedincima (vjerojatnije je npr. da se opisuju

dogaĎaji iz kasnijeg vremena - za vrijeme grčke vladavine Judom), ostaje da se zaključi kako

je mnogo bitnija poruka koja se njome ţeli istaknuti.

Judita

Knjiga o Juditi najprije govori kako je kralj NabukoĎonozor zaratio s Arfaksadom koji je bio

kralj Medijcima u Ekbatani. On je uputio mnogim okolnim narodima poruku da mu pomognu

u borbi protiv Arfaksada, no ovi su ga jednostavno ismijali. Stoga se NabukoĎonozor zakleo

da će im se osvetiti. To je i učinio čim je potukao Arfaksada. Njegov vojskovoĎa Holoferno

izvršavao je odmazdu, a potučeni narodi su se odmah odrekli svojih boţanstava, te su počeli

slaviti Nabukodonozora kao boga. Judejci su se počeli jako bojati, ali onda veliki svećenik

zapovjedi da se zauzmu brdski prilazi kod grada Betulije jer se kroz njih ulazilo u Judeju. To

je područje bilo gotovo nemoguće osvojiti.

Kad su Holoferna izvijestili kako su Judejci odlučili pruţiti otpor i kako su se smjestili u

brdske predjele, odrţao je savjetovanje sa zapovjednicima svoje vojske. VojskovoĎa Ahior

mu je rekao sve o ţidovskom narodu, te da je njih nemoguće pobijediti jer je njihov Bog

Jahve s njima. Stoga treba saznati jesu li nešto sagriješili protiv Boga, pa ako jesu, treba ih

napasti, a ako nisu, uzalud im svaki trud. No, Holoferno se na to razbjesnio, jer je samo pravi

bog NabukoĎonozor, te je zbog toga naredio da ga predaju Judejcima, pa kad ih asirci budu

tukli, s njima će ubiti i Ahiora. Kad je Ahior pristigao u Betuliju, ispripovjedio je Ţidovima

sve što je bilo.

Holofernu su savjetovali da ne napada Judejce, jer će pretrpjeti velike štete, budući da su

Ţidovi u boljem geografskom poloţaju, nego neka zaposjedne izvor vode u blizini Betulije, pa

će se Ţidovi ili predati ili umrijeti od ţeĎi, budući da su se napajali isključivo s tog izvora.

Tako je i bilo. Nakon nekog vremena u Betuliji je nestalo vode, pa su postali malodušni i

počeli su se jako bojati. No, Bog je potaknuo jednu udovicu imenom Judita da spasi svoj

narod.

Bila je više od tri godine udovica, a resila su je izvanredna ljepota, mudrost i poboţnost. Ona

je predloţila Ţidovima da se mole i vrše pokoru za nju, a ona će s Boţjom pomoći spasiti svoj

narod. Nakon toga, skinula je udovičku odjeću i prekrasno se uredila, te je po noći izašla

34

izvan gradskih zidina i uputila se u Holofernov tabor. Kad su asirci vidjeli njezinu ljepotu,

zadiviše se i te su ju na njezin zahtjev odveli Holofernu. Kad je došla k njemu, rekla mu je

kako gaje Ahior ispravno izvijestio i da je Ţidove nemoguće pobijediti ako rade po Boţjim

zakonima. No, oni su odlučili sagriješiti: naime, nestalo im je hrane, a i vode imaju sve manje,

pa su odlučili poslati izaslanstvo u Jeruzalem da im Vijeće starješina dozvoli da jedu i nečistu

hranu - zabranjenu stoku. Kada to učine, Bog više neće biti na njihovoj strani, pa će ih

Holoferno moći potući. Dodala je kako ona ne moţe trpjeti takav grijeh, pa je pobjegla od

njih, a Bog ju je poslao k Holofernu jer će preko njega kazniti svoj narod zbog grijeha koje će

počiniti. Uz to, zamolila gaje daju svako veče pusti na molitvu svome Bogu.

Četvrtog dana Holoferno priredi gozbu za svoje časnike, te zapovjedi da mu dovedu Juditu,

jer ju je poţelio, da i ona bude na gozbi. Navečer, kada su svi bili pijani i umorni, povukoše se

u svoje šatore, a Judita i Holoferno ostadoše sami. Holoferno je bio potpuno pijan, pa je Judita

uzela mač i odsjekla mu glavu, a njegov je trup zamotala u zastor koji je srgnula. Potom

izaĎe, Holofernovu glavu dade svojoj sluškinji, koja ju metnu u torbu, te kao po običaju krenu

prema mjestu gdje se svako veče išla moliti. Tako nitko ništa nije posumnjao.

Na takav je način otišla iz tabora, te se bez ikakvih poteškoća vratila u Betuliju, te je

stanovnicima sve ispričala, a Ahior je posvjedočio da je to uistinu Holofernova glava. Rekla

je Ţidovima da se sutra ujutro upute da napadnu Holofernov tabor. Tako je i bilo. Kad su

asirci vidjeli kako Ţidovi pokušavaju napasti, otrčaše u Holofernov šator, no kad su vidjeli

samo njegov trup, nasta panika, te se oni razbjeţaše glavom bez obzira, a koji nisu uspjeli

pobjeći, bili su potučeni.

Ţidovi su pokupiti sve blago, a bilo ga je veoma mnogo mnogo zbog troškova ratovanja, koje

su našli u taboru. Ono što je bilo u Holofernovu šatoru, narod je dao Juditi, ali ona to posveti

kao herem Bogu, tj. sve je spalila i na takav je način prinijela ţrtvu zahvale Bogu. Do svoje je

smrti i dalje ţivjela veoma poboţno, izvršavajući Boţje zapovijedi.

4. U asirskom ropstvu (od 721.pr. Kr.)

Neki su Ţidovi iz Sjevernog kraljevstva još i prije pada Samarije 721. pr. Kr. bili odvedeni u

Asiriju u ropstvo, kako bi se na takav način Izrael drţao u pokornosti. No, potpuni slom

kraljevstva doveo je do situacije da je gotovo sve stanovništvo raseljeno po okolnim

poganskim krajevima, a oni koji su ostali ţenili su se i udavali doseljenicima koji takoĎer nisu

priznavali Jahvu. Na području Sjevernog kraljevstva nastali su Samarijanci, koji su zbog svoje

nepročišćene vjere pravovjernim Ţidovima iz Juţnog kraljevstva bili odurni. U ropstvu su

mnogi postali pogani i prestali izvršavati Boţje zakone i religiozne propise, ali je ipak bilo

pojedinaca koji su ostali vjerni Savezu, unatoč progonima kojima su bili izloţeni. O takvom

jednom čovjeku - imenom Tobit - i njegovima sinu i snahi, govori Knjiga Tobijina. Ona

pokazuje kako Bog uvijek nagraĎuje strpljivost u vjeri i ustrajnu molitvu ušlišava, odnosno

kako je Bog uvijek na strani pravednika koji vrše njegovu volju.

Tobija

Prema Svetom pismu, jedan je čovjek imenom Tobit, iz Naftalijeva plemena, u vrijeme

asirskog kralja Salmanasara (726.-722. pr. Kr.), koji je bio zauzeo neka mjesta u Sjevernom

kraljevstvu, ali još nije bila pala Samarija, bio odveden u ropstvo u asirsku prijestolnicu

Ninivu. Bio je veoma poboţan i drţao je do svoje vjere, tako da ni u Nini vi nije činio ništa

protivno ţidovskom zakonu. Primjerice, dok su drugi Ţidovi jeli nečista jela, on se u

35

potpunosti drţao i tog Mojsijevog zakona. Uskoro je postao upravitelj dobara kralja

Salmanasara. Posao mu je bio takav daje mnogo putovao u Mediju, te je tamo pohranio i

svoju ušteĎevinu - deset srebrenih talenata (tj. preko 340 kg srebrenog novca; 1 talenat =

34,272 kg) kod jednog čovjeka.

No, nakon Salmanasarove smrti kralj je postao Sanherib, a vremena su postala opasna, puna

razbojnika, tako da više nije mogao ići u Mediju. Kada bi Tobit vidio nekog Ţidova kojega je

Sanherib ubio pri povlačenju iz Judeje, potajno bi ga sahranio. Zbog toga su ga tuţili kralju , te

je morao pobjeći, ali su mu zaplijenili svu imovinu: ostao je bez ičega, sam sa svojom ţenom

Anom i sinom Tobijom. No, za manje od dva mjeseca kralj je bio ubijen, te je na njegovo

mjesto došao sin mu Asarhadon. On je pak na Čelo drţavne riznice postavio Tobitovog

bratića koji se zauzeo za Tobita, te mu je dozvoljen povratak u Ninivu.

Kad je došao, opet je našao mrtvog Ţidova, te gaje sahranio. Iste je noći, budući da je bio

nečist (prema ţidovskim propisima, izmeĎu ostalog, nečist je onaj tko dira mrtvaca), legao

kraj zida u svom vrtu, a ptičji mu izmet pao u oči, tako da je od toga dobio bijele mrlje i

izgubio vid. Njegova je ţena Ana zato počela zaraĎivati izraĎujući ručne radove. Kad je

jednom završila neki rad, gospodari su joj platili, te je još dodatno nagradili poklonivši joj

jare. Tobit je pomislio daje ona jare ukrala, te joj je ljutit govorio da ga vrati gospodarima. I

ona je tada postala ljuta jer ga nije ukrala, te mu je razdraţena rekla: "Gdje su tvoje milostinje

i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!" (Tob 2,14c). Tada je Tobit zaplakao i počeo je,

potpuno skrhan jer je uvijek radio po Boţjem zakonu, a sada je slijep i ţena ga ismijava,

moliti Boga da mu se smiluje, pa da umre, jer ne moţe više tako ţivjeti.

Tog je dana i jedna ţena koja se zvala Sara, a ţivjela je u Ekbatani Medijskoj, imala iskustvo

teškog poniţenja. Naime, ona se sedam puta udavala, no zloduh Asmodej joj je poubijao sve

muţeve prije prve bračne noći, a sada joj se zbog toga rugala jedna sluškinja njezina oca. Sara

je sva uplakana otišla u očevu sobu s nakanom da se objesi, ali se potom predomislila jer nije

svojom smrću htjela raţalostiti oca. Počela je usrdno Boga moliti ili da joj podari smrt ili da

joj se više nitko nikad tako ne naruga. Bog je uslišio obje molitve, pa je poslao anĎela Rafaela

da Tobitu vrati vid, a Saru da Tobiji za ţenu.

Tada se Tobit sjeti novca kojeg je pohranio kod Gabaela u Ragesu Medijskom, mjestu

nedaleko onog gdje je ţivjela Sara. Poslao je svog sina Tobiju da pode kod tog čovjeka traţiti

novac, te ga najprije uputio da si pronaĎe još jednog suputnika koji će htjeti ići s njim na put,

a Tobit će ga za to novčano nagraditi. Tobija naiĎe na anĎela Rafaela, koji se predstavi kao

Azarja, njegov daljnji roĎak.

Kad su krenuli na put i došli do rijeke Tigrisa, iskoči iz vode velika riba, te je Tobija, na

anĎeov prijedlog, izvuče van, pa je raspori, izvadi srce, jetru i ţuč, te ih je trebao čuvati jer su

to korisni lijekovi. Kad je Tobija Azarju pitao što liječe, anĎeo mu je rekao kako su srce i jetra

namijenjeni za tjeranje zlih duhova, a ţuč za vračanje vida kod onih kojima su se pojavile

bijele mrlje.

Došavši blizu Ekbatane, Rafael je predloţio da prenoće kod svog roĎaka Raguela, Sarina oca,

te da bi Saru trebao Tobija oţeniti prema zakonu levirata. No, kad mu je rekao kako su joj

muţevi umrli, Tobija se uplašio, alt ga je anĎeo uputio kako će s lijekom otjerati demona, pa

će sretno moći ţivjeti sa Sarom. Tako je i bilo. Demon je pobjegao, a oni su priredili

svadbenu svečanost koja je trajala četrnaest dana, te mu je Raguei dao polovicu svog imetka

36

kao miraz. U meĎuvremenu Rafael je otišao kod Gabaela i od njega dobio pohranjeni Tobitov

novac.

Poslije toga su krenuli kući, jer su znali kako će Tobit i Ana biti u velikoj brizi što im se sin

ne vraća. Kad su stigli u blizini kuće, Rafel predloţi da njih dvojica odu prije Sare i ocu

tijekom od riblje ţuči povrate vid. Tako je i bilo. Uslijedila je svadbena svečanost koja je

trajala sedam dana, a potom im se anĎeo Jahvin otkrio tko je, te da ga je Bog poslao da im

ispuni molbe. Tobit je nastavio ţivjeti u poboţnosti i zahvalnosti Bogu, a pred smrt je uputio

svog sina da poslije smrti roditelja ode iz Ninive, jer je prorok Jona nagovijestio njezin pad,

Kad su oni umrli, Tobija i Sara su otišli ţivjeti kod Raguela u Ekbatanu, gdje su i umrli, a

prije nego stoje izdahnuo, Tobija je čuo kako je pala Niniva.

Ta zgoda govori o običnom, svakodnevnom ţivotu, ali uvelike svojom simbolikom otkriva

smisao patnje i usrdne molitve, odnosno kako Bog nikada pravednika ne napušta, nego kako

svaku njegovu ţrtvu nagraĎuje, svako zlo okreće na dobro. U toj se knjizi spominje i prorok

Jona, tj. prorok koji nije htio naviještati Ninivljanima riječ Boţju, jer je vjerovao kako oni za

svoje zle čine trebaju biti kaţnjeni. Ta je zgoda, opisana u Knjizi o Joni, puna simbolike, a ne

zna se točno kada je zapisana. Ona'govori o pozivu na obraćenje poganskog naroda u Ninivi,

što znači da su dogaĎaji koji su u njoj opisani smješteni u vrijeme asirskog ropstva, tj.

svakako prije 612. god. pr. Kr., kada je Niniva pala.

Jona

O tome kako se Boţja volja za spasenjem ljudi, ukoliko se obrate i ţele prihvatiti njegovu

riječ, ispunjava unatoč nečijem negodovanju i mrzovolji, govori Knjiga o Joni, proroku koji

nije htio naviještati Ninivljanima skori pad. Tog Jonu spominje Tobit. Naime, Jona je trebao

krenuti u Ninivu da potakne ljude na obraćenje, no on je smatrao kako su Ninivljani jako

grešni i zbog toga zasluţuju uništenje, a ne da im se Bog smiluje. Zato je umjesto u Ninivu

krenuo u grad Taršiš. Kad se ukrcao na laĎu za Taršiš uskoro je nastalo nevrijeme, a mornari

su, bacajući ţdrijeb, otkrili da je tome uzrok Jona. On ime je rekao kako bjeţi od Jahve, te

neka ga bace u more kako bi se oluja smirila, a oni preţivjeli. Kad su to učinili, oluja je

prestala, pa su ljudi iz strahopoštovanja prinijeli ţrtve Jahvi, iako su do tada vjerovali svaki u

svog boga. Bog je zapovjedio velikoj ribi da proguta Jonu, tako daje on u njezinoj utrobi

proboravio tri dana i tri noći. Iz njezine je utrobe Jona zavapio Bogu da mu poštedi ţivot, a on

će učiniti ono što mu je Bog zapovjedio, te će prinijeti ţrtvu zahvalnicu.

Kad gaje riba izbacila, Jona je učinio što je obećao. Došao je u Ninivu i, iako nije vjerovao da

će se obratiti, propovijedao njezin skori pad. No, Ninivljani su ozbiljno shvatili Jonine riječi,

te su svi počeli vršiti pokoru, misleći da će im se moţda Bog smilovati. "I saţali se Bog zbog

nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini" (Jona 3,10b). Ali, Joni je bilo krivo zašto se

Bog saţalio nad grešnim narodom koji ne zasluţuje njegovo milsorĎe, pa je otišao izvan

grada, načinio si nekakvu kolibicu i sjeo pod njom u hlad da vidi što će biti s gradom.

Bog je učinio da izraste bršljan koji je Joni pravio hlad, pa se on veoma obradovao. Ali je

sutra pustio crva da podgrize bršljan, tako daje Jona bio izloţen velikoj vrućini, stoje izazvalo

njegovu zlovolju, čak toliku daje poţelio umrijeti. Na to upita Bog Jonu:

"'Srdiš li se s pravom zbog bršljana?' On odovori: 'Da, s pravom sam ljut nasmrt.' Jahve mu

reče: 'Tebi je ţao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć

37

usahnuo. A meni da ne bude ţao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset

tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo ţivotinja!" (Jona 3,9-11).

Ta zgoda s Jonom, prepuna simbolike, poručuje kako se Boţja volja mora ispuniti, bez obzira

htio to čovjek ili ne. Jona je bio prorok koji nije htio prenositi Boţju poruku, kao i mnogi

kršćani danas, no ukoliko je Boţja volja, on izabere čovjeka i ma kakav bio učini ga

dostojnim prenošenja njegove riječi. S druge strane, zgoda ţeli istaknuti kako Bog sve ljude

ljubi, a nije samo otvoren pravednicima: sve ţeli odgojiti u pravoj vjeri i stalo mu je do toga

da svi ljudi osjete pravu vjeru - pravo iskustvo spasenja. Ta, dakle, priča ne ţeli prenijeti neke

povijesne okolnosti, jer je npr. Niniva ipak pala 612. pr. Kr., nego značajnu poruku Boţje

ljubavi i milosrĎa.

5. U babilonskom ropstvu (od 587. pr. Kr,)

Kad su završili u ropstvu, Ţidovi su se češće sjećali Saveza sklopljenih s Bogom i obećanjima

da će se samo njemu jednom i jedinom klanjati. Izgnanstvo ih je natjeralo da premisle svoju

vjeru i da zaključe kako je Bog ostao vjeran sklopljenom Savezu, ali nisu i oni. Stoga su s

pravom završili u suţanjstvu: shvaćali su to, naime, tako da ih Bogpoziva da se obrate i da se

prestanu već jednom klanjati tuĎim bogovima, jer im oni mogu donijeti samo propast, a pravu

sreću daje jedini Bog. O tome na poseban način govori i Psalam 137, koji kaţe ovako:

"Na obali rijeka babilonskih sjedasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe

svoje bijasmo poyješali. I tada naši tamničari zaiskale od nas da pjevamo, porobljivači naši

zaiskaše da se veselimo: 'Pjevajte nam pjesmu sionsku!* Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo

uzemlji tuĎinskoj! Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako te zaboravim! Nek mi se jezik

za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake

radosti svoje!" (Ps 137,1-6).

Ţidove su u ropstvu posebno poticali svećenici i proroci da ne izgube nadu, jer će se Bog

smilovati Ostatku i iz njega će izići Mesija koji će uspostaviti mir na zemlji. Naročito su bili

značajni proroci Ezekiel (koji je još 597. odveden u ropstvo iz Jeruzalema) i tzv. Drugi Izaija,

tj. prorok nepoznatog imena koji je napisao drugi dio Knjige Izaijine (Iz 40-55). Oni su

narodu vraćali vjeru, tako da su Ţidovi, okupljajući se svake subote na čitanje Zakona, postali

mnogo snaţniji u svojoj vjeri.

Prorok Daniel

Osim njih, vjeri je mnogo pridonio i prorok Daniel, koji je još prije Ezekiela, tj. 605. pr. Kr.,

kao dječak odveden u babilonsko suţanjstvo. Bio je kraljevskog roda. U Babilonu je uskoro

kralj Nabukodonozor naredio svojem glavnom dvorjaninu da izabere nekoliko mladih

Izraelaca kraljevskog i velikaškog roda, lijepih, bistrih i vještih u svakoj mudrosti, te da oni

proĎu posebnu trogodišnju obuku kako bi ih se tako spremilo za sluţbu na dvoru. MeĎu

izabranima bili su Četvorica mladića: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. Svoj četvorici su

odmah i promijenili imena; Daniel se tako npr. zvao Baltazar.

Kralj je naredio da im se daju kraljevsko jelo i pilo, no Daniel i njegovi prijatelji se nisu htjeli

okaljati i jesti nečistu hranu, nego sujeli samo povrće i pili vodu. A bili su veoma mudri i

vješti u svim poslovima. Daniel je, uz to, imao i Boţji dar tumačenja snova. Kad su završili

školovanje, bili su postavljeni u sluţbu na kraljevskom dvoru.

38

Kralj Nabukodonozor je uskoro usnio san, te je pozvao najveće mudrace i zvjezdoznance da

mu pogode stoje sanjao. No, oni su odgovorili da to nitko ne moţe znati, nego neka kralj

najprije ispripovijeda stoje sanjao, pa će mu onda oni to i rastumačiti. Kralj se na to razbjesnio

i naredio & se svi mudraci poubijaju. Budući da su i Daniel i njegovi prijatelji bili

mudraci, trebalo je i njih pobiti. No, kad je Daniel pitao zašto ih ţele pogubiti, pa kad su mu

rekli da je to zbog kraljevog sna, odlučio je otići kralju i reći mu da mu da malo vremena i on

će mu reći Što je ovaj sanjao. Kad je to kralj odobrio, on se sa svojim prijateljima usrdno

pomolio Bogu, te je nakon toga otišao kralju i rekao mu kako je sanjao ovaj san:

"Ti si, o kralju, imao viĎenje. Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za

oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i rebra od mjedi, gnjati

od ţeljeza, a stopala dijelom od ţeljeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali

kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od ţeljeza i gline, te ih razbi. Tada se

smrvi najednom ţeljezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i

vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni

svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem" (Dn 2,31-36).

Potom mu je taj san i protumačio: glava od zlata je kralj Nabukodonozor. Poslije njega će

doći slabije kraljevstvo (to je srebro), pa još slabije, od mjedi, a četvrto će kraljevstvo biti

tvrdo poput ţeljeza i sva će ova kraljevstva razbiti. Stopala, dijelom od gline, a dijelom od

ţeljeza, predstavljaju podijeljeno kraljevstvo, tj. takvo koje će dijelom biti čvrsto, a dijelom

slabo. U vrijeme tog kraljevstva Bog će podići kraljevstvo koje neće nikada propasti. Daniel

je dodao da je to Bog Svemogući objavio kralju u snu. Tada kralj Nabukodonozor pade ničice

i poče govoriti da nema Boga kao što je Bog Ţidova, a Daniela postavi za starješinu svim

mudracima i upravitelja svih babilonskih pokrajina. Daniel još zamoli kralja da trojicu

njegovih prijatelja postavi za upravitelje babilonske pokrajine.

No, nakon nekog vremena, kralj je dao da se podigne zlatni kip visok šezdeset lakata (tj. 27

m; 1 lakat = 45 cm) i širok šest lakata (tj. 2,7 m), te je odredio da mu se svi moraju klanjati, a

ako bi netko to odbio učiniti, treba ga odmah baciti u uţarenu peć. Unatoč najavljenoj teškoj

kazni za prekršaj, trojica Danielovih prijatelja nisu se htjeli pokloniti kipu. Stoga su ih došli

tuţiti kralju kako se oni ne klanjaju babilonskim bogovima. Kad ih je Nabukodonozor upitao

hoće li se pokloniti njegovu bogu, oni su odgovorili da to nipošto neće učiniti. Zato ih bijesan

kralj dade baciti u uţarenu peć, naredivši da se naloţi sedam puta jače nego inače. Njih trojicu

su svezali i bacili u peć, a oni koji su ih bacali odmah izgorješe. MeĎutim, Danielovim

prijateljima nije ništa bilo, nego su, zajedno s AnĎelom Jahvinim koji ih je došao spasiti,

hodali po vatri i slavili Boga. Kad je to kralj vidio, pozvao ih je da iziĎu te je opet priznao da

nema Boga kao stoje Bog Izraelaca. Daniel je i nakon toga imao nekoliko zgoda u kojima je

na sličan način Bog pokazao svoju veličinu te nagradio Danielovu vjeru. To se nastavilo i za

vrijeme kasnijih babilonskih i perzijskih kraljeva koji su uskoro potukli Babilonce, te

zavladali onim područjem. Naime, perzijski kralj Kir je 539. pr. Kr. okupirao Babilon, te je

dozvolio Zidovima da se vrate u svoju zemlju. No, mnogi su medu njima, ostali u Babiloniji.

lako je Kir bio blagonaklon prema Ţidovima, neki su se naredni kraljevi počeli netrpeljivo

ponašati prema Izraelcima i zabranjivati im da štuju svoga Boga, htijući im raznoraznim

prijetnjama naredima da se klanjaju poganskim boţanstvima. O tome govori i zgoda o

ţidovskoj kraljici Esteri, koja je postala supruga jednom perzijskom kralju.

39

Estera

U vrijeme kralja Kserksa (Ahasvera) (486.-465. pr. Kr.) u perzijskoj prijestolnici Suzi bila je

jedna značajna ţena imenom Estera, koja je svojom ljepotom i pouzdanjem u Boga veoma

pripomogla svom narodu. Naime, kralj Kserkso je jednom prilikom priredio sedmodnevnu

gozbu za sav narod, te kad je već bio u pripitom stanju, zapovjedio je da dovedu kraljicu

Vašti, no ona se nije htjela odazvati, a to je utjecalo na daljnji Esterin ţivot, kao i ţivot

mnogih Zidova. Kralj se posavjetovao sa svojim mudracima Što da učini, a oni su ga

savjetovali da otjera Vašti jer je ponizila kralja pred njegovim podanicima, te da si odabere

novu ţenu. Tako je i Ţidovka Estera, za koju se brinuo njezin bratić Mordokaj, prošla

jednogodišnji tretman uljepšavanja, nakon kojeg je, kao i mnoge druge, dovedena pred kralja.

Ona mu se veoma svidjela, te je ubrzo postala kraljica, Mordokaj ju je savjetovao da nikome

ne govori daje Ţidovka, jer su Ţidovi tu bili u podreĎenom poloţaju, budući da su to potomci

onih koji su dospjeli u babilonsko ropstvo 587. pr.

Kr., a sada se nalaze pod perzijskom vlašću, i nisu

baš bili omiljeni.

Mordokaj je često dolazio na kraljeva vrata kako bi

vidio kako se postupa s Esterom. Jednom je tako

prilikom čuo razgovor dvojice kraljevih dvoranina,

koji su kovali urotu protiv kralja. On je to dojavio

Esteri, a ona kralju, te su ta dvojica obješena, a sam

je dogaĎaj zapisan u knjizi Ljetopisa. Uskoro nakon

toga, kralj je promaknuo vojskovoĎu Hamana i

naredio da mu se svi klanjaju. No, to nipošto nije

htio učiniti MorĎokaj, jer je bio čvrst u svojoj vjeri,

a po njoj samo se Bogu klanja. Zbog toga ga je

Haman zamrzio, te je smišljao kako da ga ubije i

kazni njegov narod.

Zato je nagovorio kralja, izričući neistine o

Ţidovima, da napiše pismo i pošalje u svoje satrapije (njegovo je carstvo bilo podijeljeno na

20 satrapija, tj. pokrajina!), koje odreĎuje točno odreĎen dan u koji treba izvršiti pokolj naĎ

Ţidovima. To je trebalo biti 13. adara (adar je dvanaesti mjesec ţidovskog kalendara!).

Mordokaj je otišao Esteri i govorio joj da ona moţda moţe svoj narod spasiti i moliti kralja da

poništi tu odluku, jer ju je Bog moţda baš zbog toga postavio na mjesto kraljice. No, ona je

odgovorila kako se boji, jer nakon čina prijašnje kraljice Vašti nitko ne smije nenajavljen doći

kod kralja, a ako to pokuša čeka ga smrt. Još je dodala kako već trideset dana nije bila

pozvana kod kralja.

Na to je Estera rekla Mordokaju da on i sav narod posti i vrši pokoru tri dana, a isto će činiti i

ona sa svojim djevojkama. Nakon toga se odvaţila i lijepo ureĎena ušla kod kralja. On ju je

najprije mrko pogledao, ali kad se ona od straha skoro onesvijestila, upitao ju je što joj je, da

ga se ne boji, te neka traţi što god ţeli. Ona gaje nakon toga zamolila da doĎe na gozbu koju

će pripremiti, te da s njim doĎe i Haman. Kad su došli, ona ih je na toj gozbi pozvala da doĎu

i sutra, što su i obećali.

Kad je Haman otišao, hvalio se kako je kraljica pozvala samo kralja i njega na gozbu, a tako

će biti i sutra, te je naredio da podignu vješala, jer će nagovoriti kralja da da objesiti

Mordokaja. MeĎutim, te je noći kralja mučila nesanica, te je traţio da mu čitaju knjigu

40

Ljetopisa. Kad je pročitan dogaĎaj o Mordokaju, pitao je kako je on bio nagraĎen, a

odgovorili su mu da nije nikako. U to vrijeme je došao Haman s nakanom da traţi od kralja da

objesi Mordokaja. No, kralj ga upita što treba učiniti s čovjekom kojega kralj hoće počastiti.

Haman odgovori, misleći kako kralj smjera na njega, kako ga treba obući u kraljevske haljine

i dati mu najveće počasti. Kralj na to reče kako to treba Haman učiniti Mordokaju, stoje ovaj

veoma nevoljko i učinio.

Opet su kralj i Haman došli na gozbu kod Estere, te je na njoj kraljica zamolila kralja da

sačuva njezin ţivot Ptivote njezina naroda. Kad je kralj upitao tko je to naredio, Estera se

otkrila daje Ţidovka, te je rekla kako je Haman taj zlikovac. Kralj je naredio da se Haman

objesi na vlastita vješala, a Esteri dodijeli njegovu kuću i sva bogatstva. No, kraljeva se

naredba nije mogla poništiti. Zato je dao Mordokaju ovlasti da u sve satrapije pošalje novu

zapovijed kako ju on ţeli oblikovati, te neka je zapečati kraljevskim pečatom. On je napisao

kako se Ţidovima dozvoljava da se 13. adara, kada je zakazano vrijeme pokolja nad

Ţidovima, slobodno brane. Tako je i bilo. Dogodilo se, naime, da su Ţidovi potukli svoje

neprijatelje. Na Esterinu molbu, kralj je dozvolio da se to učini i naredni dan u gradu Suzi.

Kao spomen na Esterinu i Mordokajevu vjeru i hrabrost, Ţidovi slave svoj blagdan Purim (jer

je Haman za njihovo uništenje bacio pur, tj. ţdrijeb), koji je blagdan radosti i dijeljenja

poklona, a slavi se 13. i 14. adara.

Na takav su način Mordokaj i Estera pomogli u preţivljavanju Ţidova u Perzijskom carstvu, a

mnogi su od tih odigrali značajnu ulogu u vraćanju čiste vjere i obnovi Jeruzalema i

jeruzalemskog hrama.

6. Nakon povratka iz babilonskog ropstva (538.-63. pr. Kr.) Bog Izraelaca je, prema Svetom pismu, Bog ljubomorni, koji mrzi prijestupe i štovanje

kumira, ali on je istovremeno i milosrdni Bog, onaj koji uvijek pridiţe onog tko se pokajao.

Tako se opet, prema opisima Svetog pisma, Bog saţalio nad svojim narodom, te ga opet

prima k sebi. To je posebno vidljivo u prestanku njihova ropstva.

Naime, kao što je već bilo rečeno, vlast Babilona nije dugo trajala, tako da je pedesetak

godina poslije pada Jeruzalema, popustila pred snaţnom perzijskom silom. Perzijski kralj Kir

(559.-529. pr. Kr.) je 539. pr. Kr. osvojio Babilon, i to tako što je skrenuo tijek rijeke Eufrat,

te je u grad ušao kroz suho riječno korito. Godinu dana kasnije - 538. pr. Kr. - ediktom je

dozvolio Ţidovima da se mogu slobodno vratiti u svoju zemlju i obnoviti hram u Jeruzalemu.

Štoviše, dao im je i ratnu odštetu, odnosno dosta veliku sumu novca kako bi mogli započeti

obnovu. Time je Kir u Ţidovima dobio dobre saveznike, te je tako bio siguran od egipatskih

napada, jer se Palestina nalazila izmeĎu kao čvrst bedem. No, ipak se mnogi nisu htjeli vratiti,

jer su Babiloniju smatrali svojom domovinom, budući da su se u njoj rodili, a mnogi su meĎu

njima postali značajni trgovci i poslovni ljudi. U Judeji ih je čekalo samo siromaštvo i

razrušeni Jeruzalem.

Od povratka iz babilonskog ropstva do grčkog razdoblja (od 538.-333. pr. Kr.)

Prva se skupina, od oko 50.000 ljudi, počela vraćati 538./37. pr. Kr. pod vodstvom Šesbasara

(sin kralja Jojakina), Zerubabela (Jojakinov unuk) i velikog svećenika Jošue. Oni su sa sobom

ponijeli i hramsko blago koje je Nabukodonozor pri opsadi Jeruzalema odnio u Babilon, a

sada im je Kir velikodušno dopustio da ga ponesu. Uskoro su, po dozvoli kralja Kira, započeli

obnovu hrama na temeljima Salomonovog hrama, koju je pratila i vjerska obnova povratnika.

41

Upravitelj je, dakle, bio Šesbasar. MeĎutim, kad su Samarijanci (koje su pravi Judejci mrzili

zbog njihove nečiste vjere, a oni su se dok su Zidovi bili u ropstvu naselili u njihove krajeve)

čuli kako povratnici iz Judina i Benjaminova plemena grade hram, htjeli su im se i oni

pridruţiti, smatrajući kako su zapravo jedan narod koji vjeruje u istog Boga. No, ovi im nisu

dozvolili jer su ih smatrali nedostojnima zbog njihove nečiste vjere. Stoga su Samarijanci

kovali spletku, te su iz osvete napisali novom perzijskom kralju Kserksu pismo u kojemu su

optuţili Judejce da će se oni, ako sagrade hram i gradske zidine, suprotstaviti kralju, prestati

plaćati porez i sl. Zbog toga je kralj zabranio nastavak gradnje hrama, a ta je zabrana vrijedila

sve do kraljevanja kralja Darija (522.-486. pr. Kr), tj. petnaest godina se obustavlja gradnja

hrama.

Uskoro je, naime, Bog poslao dvojicu proroka - Hagaja i Zahariju - da propovijedaju u Judeji

i potiču prekinutu gradnju hrama u Jeruzalemu, pa je zato novi upravitelj Zerubabel odlučio

nastaviti gradnju, što mu je perzijski kralj Darije dozvolio. Hram je nastavljen s gradnjom

520. pr. Kr., a završen je 515. pr. Kr. Te su godine, nakon mnogo vremena, svi svečano slavili

Pashu 14. nisana, te na poseban način dali Bogu slavu.

No, uskoro se pokazalo, kao i toliko puta do tada, da narod nije iskren u svojoj vjeri, te da su

česte društvene nepravde. Zato je Bog poslao proroka Malahiju da propovijeda protiv bogatih

koji tlače siromahe, svećenika koji ne vrše svoju sluţbu kako treba, iskrivljenog i laţnog

štovanja Boga i si. Poseban su problem predstavljale mješovite ţenidbe, tj. često se dogaĎalo

da se Ţidovi ţene tuĎinkama, što je uvijek ugroţavalo vjeru u pravog Boga.

Budući da su o takvom jadnom stanju u Jeruzalemu saznali i Ţidovi koji su ostali u Perziji,

neki su se odlučili vratiti i dati podršku i pravo usmjerenje svom narodu. Tako je Bog najprije

potaknuo knjiţevnika Ezru da se 458. pr. Kr., u vrijeme vladanja perzijskog kralja

Artakserksa (465.-423. pr. Kr.), vrati u Jeruzalem, a s njim je išlo i preko 1.700 ljudi. Ezra je

naredio da se svi oni koji su oţenjeni tuĎinkama rastave od svojih ţena i tako se odupru

štovanju tuĎih bogova. To su i učinili, te su se

opet posvetili samo svom Bogu.

Nešto poslije, 445. pr. Kr., i peharnik kralja

Artakserksa, imenom Nehemija, odlučio se

vratiti u Jeruzalem jer su mu javili kako je

tamo veoma jadno stanje. Vrativši se, našao je

razrušene jeruzalemske zidine, te je kao

upravitelj organizirao sav narod i ravnao

njihovoj ponovnoj izgradnji. MeĎutim,

ţidovski su neprijatelji odlučili osujetiti

izgradnju, odnosno htjeli su napasti

Jeruzalem. Zato su se Ţidovi podijelili: pola

ih je čuvalo straţu, a pola ih je gradilo zidine.

Postojao je i drugi problem: vladala je velika

društvena nepravda, odnosno bogataši su

svoje zemljake prodavali u roblje i traţili

visoke kamate. To je Nehemija veoma osudio,

a takvi su obećali da će se promijeniti. Kad su sagradili zidine (za 52 dana su popravljene

najveće rupe, a konačno su završene za dvije godine), Jeruzalem je opet zaţivio, te se narod

više okrenuo Bogu.

42

Tome je veoma pridonio i Ezra, koji je bio ne samo knjiţevnik, nego i veliki stručnjak za

Zakon (Pentateuh). On je, naime, u ropstvu s drugim učenjacima proučavao onaj dio Zakona

koji je dobio Mojsije na Sionu, te ga je još dopunio, doradio i prilagodio novim društvenim

okolnostima, pa ga je takvog donio u Jeruzalem, kako bi on Ţidovima bio putokaz za

svakodnevni ţivot. Ezra je taj Zakon čitao narodu u blizini hrama, a budući daje čitao na

hebrejskom jeziku koji je zaboravljen, tumači su ga tumačili na aramejskom, jeziku kojim je

narod govorio. Kad su čuli Zakon, Ţidovi su postali svjesni koliko su se često, ne samo nekad,

nego i u to vrijeme, odvraćali od Boga, ali su time načinili samo sebi štetu. Zbog toga tu se

veoma raţalostili. I zato sada, nakon mnogo godina, otkrivaju smisao Blagdana sjenica, te po

prvi put nakon Jošijinog vremena, prave sjenice od granja kako bi ih one podsjetile na godine

lutanja po pustinji u vrijeme izlaska iz egipatskog ropstva. Štoviše, opet po tko zna koji put

obnavljaju Savez i potpisuju ugovor da se neće odvratiti od Boga, nego će mu vjerno sluţiti.

Ţidovi pod grčkom vlašću (333.-63. pr. Kr.)

Od tada jedno dulje vrijeme Ţidovi ţive jedan mirniji ţivot u pouzdanju u Boga. No, opet će

smjena vlasti na političkoj sceni uokolo Izraela utjecati i na njih. Na to je posebno utjecala

moć Aleksandra Velikog koji je 336. pr. Kr. postao kraljem Makedonije sa svega 20 godina,

te je uskoro srušio i Perzijsko carstvo te znatno proširio svoju vlast. God. 333. pr. Kr.

Aleksandar Veliki je osvojio i Palestinu. Deset godina kasnije - 323. pr. Kr. - umro je od

groznice, a njegovo se Carstvo raspalo. Palestina se nalazila izmeĎu vladavine njegova

vojskovoĎe Seleuka, koji je dobio teritorij Mezopotamije, Male Azije i Sirije, i vojskovoĎe

Ptolomeja, koji je vladao Egiptom. Njihovi su se potomci nazivali Seleukovići i

Ptolomejevići, te su se borili za prevlast nad Palestinom.

Najprije su Palestinom vladali Ptolomejevići (od 323.-198. pr. Kr.), koji se nisu miješali u

ţidovske vjerske poslove, nego su im na tom području dali samostalnost. Ipak, mnogi su

Ţidovi prihvatili grčku kulturu i mudrost, smatrajući ju boljom od svoje, ali su tako zapravo

opet zaboravili Boga i počeli su slaviti grčke bogove. To posebno kritizira Knjiga Sirahova,

koja naglašava kako je prava mudrost vjera u Boga i vjernost Savezu. U njoj se npr., izmeĎu

ostalog, ovako govori o pravoj mudrosti:

"Sine, uči od mladosti svoje, prigrli pouku, pa ćeš do svojih sjedina nalaziti mudrost...

Poslušaj, sine, primi moj naputak i ne odbaci savjeta mog. Stavi svoje noge u njezine okove i

vrat svoj u njezin jaram. Podmetni svoja leĎa pod njezin teret, i neka ti ne smetaju njezine

uzde. Svom dušom svojom pristupi k njoj i svom snagom svojom slijedi putove njezine.

Ispttuj i istraţuj je, i ona će ti se objaviti; i kad je jednom uhvatiš, ne puštaj je. Jer ćeš na

posljetku u njoj naći mir, i ona će u se pretvoriti u radost... Ako si voljan, sine, moţeš' postati

mudar; i ako se potrudiš, steći ćeš razboritost. Ako si pripravan slušati, naučit ćeš; ako

posluŠaš, bit ćeš mudar... Razmišljaj o zapovijedima Gospodnjim i neprestano se drţi

njegovih naredaba, i Gospod će osnaţiti tvoje srce, i steći ćeš mudrost koju ţeliš" (Sir

6,18.23-28.32-33.37).

Stanje se još znatno pogoršalo kada je Palestinom zavladala dinastija Seleukovića. To je bilo

198. pr. Kr. Naime, uskoro je došao na vlast vladar imenom Antioh IV. Epifan, koji je

zahtijevao da ga podanici štuju kao boga, te je prisilno provodio helemzaciju. On je posebno

iazavao bijes kod Ţidova koji su ostali vjerni vjeri u pravog Boga zbog toga što je ponudio na

draţbu posao Velikog svećenika. Naime, Veliki svećenik je bio vrhovni svećenik kod Ţidova

i u to je vrijeme donosio najznačajnije vjerske i druge odluke. Najviše je novaca ponudio

čovjek koji se zvao Menelaj i koji je htio, kao i kralj Antioh IV. Epifan, uništiti Ţidove, te je

43

167. pr. Kr. izdao proglas kojim je proglasio ţidovsku vjeru nezakonitom, a naredio da svatko

tko pokuša izvršavati ţidovski zakon mora biti ubijen. Kralj je naredio da se u jeruzalemskom

hramu postavi kip grčkog boga Zeusa, gdje su mu Ţidovi morali prinositi ţrtve. TakoĎer je

naredio da se postave po svoj Palestini mnogi ţrtvenici. Onaj tko bi odbijao jesti nečistu hranu

(npr. svinjetinu - ona je Ţidovima izričito zabranjena) ili imao primjerak Zakona ili na

nekakav drukčiji način kršio izdani proglas, takoĎer je trebao biti ubijen.

Iako su mnogi Ţidovi prihvatili grčku kulturu i vjeru, bilo je mnogo i onih koji su radije umrli

nego da iznevjere Savez. Posebno su se na tom polju istaknuli starac Eleazar i sedmorica

braće i njihova majka. Naime, Eleazar je morao, kao i ostali Ţidovi, jesti nečistu hranu, ali on

na to nipošto nije htio pristati. Stoga su mu silom otvarali usta i u njih trpali svinjetinu, no on

ju je odmah ispljunio, jer je radije htio prihvatiti mučeničku smrt nego oskvrnuti Zakon. Oni

koji su predsjedavali tom bezboţnom obredu poznavali su Eleazara i cijenili su ga zbog

njegove razboritosti, pa su ga stoga počeli nagovarati da se samo pretvara kako jede

svinjetinu, a da zapravo donese sa sobom meso koje smije jesti. No, Eleazar im odgovori

ovako:

"Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa

devedeset godina prešao na tuĎinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo

prolaznog ţivota',' mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i

sramotu. Jer, sve kad bih sada i umaknuo ljudskoj kazni, ni ţiv ni mrtav neću izbjeći rukama

Svemogućega. A sada, junački se odričući ţivota, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i

mladićima ostavit plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i

velikodušno izloţiti smrti" (2 Mak 6,24-28a).

Nakon toga su ga odveli na mučilište, gdje je svojom dubokom vjerom u Boga dao primjer i

svjedočanstvo mladima. Neki su mladići uskoro potvrdili svoju vjeru podnošenjem sličnog

mučeništva. Naime, uhvatili su sedmoricu braće s njihovom majkom, te su ih bičujući htjeli

prisiliti da jedu svinjetinu. No, jedan od braće odgovori kako će radije umrijeti nego prekršiti

Zakon. Tada se kralj razbjesni, pa naredi da se uţare tave i kotlovi, te da se tome, dok to

gledaju ostali, odreţe jezik, oguli koţa s glave i odsijeku udovi. Potom naredi da ga,, tako

osakaćena, prţe na tavi. Ostali su se, dok su to gledali, meĎusobno ohrabrivali i govorili kako

ne smiju iznevjeriti Boţje propise, pa ma kako ih mučili.

Odmah poslije prvog, doveli su i drugog i isto ga mučili. On im, izdišući progovori ovako: "Ti

nam, zlikovce, oduzimaš sadašnji ţivot, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove

zakone, uskrisiti na ţivot vječni" (2 Mak 7,9). Poslije njega doveli su i trećeg, pa četvrtog, i

sve do posljednjeg - sedmog - i svima su odsjekli jezik, ogulili koţu, odsjekli udove i onda ih

prţili. Majka njihova je sve to gledala i nije ju ni na trenutak uhvatila malodušnost, nego je,

štoviše, poticala svoje sinove da podnesu te prolazne muke i ne iznevjere se Bogu. Na kraju

su i nju ubili, ali nitko od njih Zakona nije prekršio. . Nešto kasnije, kako je helenizacija

bivala ţešća, jedan se svećenik imenom Matatija sa svojim petoricom sinova i

istomišljenicima pobunio, te je pobjegao u brda, odakle su iz zasjede napadali grčke vojnike i

ubijali ih. To je bilo 167. pr. Kr. Najčuveniji je bio Matatijin sin koji se zvao Juda, a koji je

zbog svoje hrabrosti dobio nadimak "Makabej", što znači onaj koji udara maljem. Po njemu

su i cijelu obitelj nazivali Makabejci, a i sam je ustanak dobio naziv Makabejski.

Nakon tri godine takve borbe uspjeli su uništiti Zeusov ţrtvenik u jeruzalemskom hramu , te su

opet od 164. pr. Kr. opet Ţidovi prinosili ţrtve svom Bogu. Od tada Ţidovi slave svoj blagdan

Hanuku, kada se prisjećaju tih dogaĎaja posvećenja hrama. Ipak, još uvijek su ostali pod

44

vlašću Seleukovića. Juda je poginuo 160. pr. Kr., ali su njegova braća Jonatan i Šimun kasnije

uspjeli od narednog kralja Demetrija II. Seleukovića (Antioh IV. je umro 163. pr. Kr.)

isposlovati ugovor po kojem Ţidovi dobijaju političku i vjersku neovisnost.

Tako su konačno, nakon više od 400 godina, Ţidovi opet mogli birati svoje voĎe. Šimun i

njegovi potomci postali su vjerski i politički voĎe, drţeći poloţaje kralja i Velikog svećenika.

No, to će potrajati do 63. pr. Kr. kada Rimljani okupiraju Palestinu, a Ţidovi ponovno gube

svaku slobodu, tako da se sada moraju klanjati rimskim boţanstvima.

Nastanak političkih i vjerskih sljedbi

Negdje u vrijeme Makabejaca nastale su neke političke i vjerske stranke koje su imale

značajnu ulogu u ţidovskoj povijesti. Najznačajniji su saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Osim

njih i samarijanci se mogu uvrstiti u odreĎenu sljedbu koja je imala odreĎene dodire s

pravovjernim Ţidovima.

Saduceji su ime dobili po svećeniku Sadoku koji je ţivio još u Salomonovo vrijeme. Oni su

uglavnom bili svećenici i bogataši, a priznavali su isključivo ono što je zapisano u Tori. Narod

ih nije volio jer su suraĎivali s Rimljanima. S njima su stalno bili u sukobu farizeji, koji su

uglavnom bili knjiţevnici koji su tumačili Toru. Pripadali su srednjem sloju, a na temelju

tumačenja Zakona došli do toga da svaki farizej moja obdrţavati 613 propisa, od toga 365

zapovijedi i 248 zabrana. No, njima je bilo vaţnije da u potpunosti izvrše te zapovijedi, a nije

im toliko bilo bitno da ostvare pravi odnos prema Bogu. Zbog toga će ih Krist kritizirati i

naglašavati kako je mnogo bitniji ispravan stav prema Bogu.

Eseni su bili zajednica koji su ţivjeli na obalama Mrtvog mora, u mjestu Qumranu. Ţivjeli su

veoma strogim ţivotom, u celibatu i vršeći strogu pokoru. Na takav su se način pripremali na

dolazak Mesije za kojega su vjerovali da će uskoro doći. Oni su nam sačuvali najstarije spise

Svetog pisma, a cijelu su kumransku zajednicu esena poubijali Rimljani 68. god. poslije

Krista. Zeloti su bili borbena skupina koja je borbom pokušala postići samostalnost Palestine.

Uglavnom su Rimljane napadali iz zasjede, i to po trojica, te bi ih bodeţima isjekli. Zbog toga

su ih nazivali još i bodeţari ili sikari. Samarijanci su nastali nakon pada Samarije 721. pr. Kr.

kada su ih Asirci odveli u ropstvo, a one koji su ostali prisiljavali da se ţene i udaju s

poganima koje su doselili u Samariju. Budući da su zbog toga Samarijanci zadobili nečistu

vjeru u jednog Boga, pravovjerni su ih Judejci mrzili.

(Napominjem da je izvorni tekst sačuvan samo u pisanom obliku, pa njegovo konvertiranje u Word nije baš

svugdje u potpunosti uspjelo…)