UNIVERZITET U TRAVNIKUPRAVNI FAKULTET

ODSJEK/SMJER: Opće pravo

SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU (PRIJE UKIDANJA)

seminarski rad iz predmeta Penologija

Kiseljak, april 2014.

SADRŽAJ

UVOD...............................................................................................................................................3

1. NAČINI IZVRŠENJA SMRTNE KAZNE KROZ HISTORIJU.................................................5

1.1. Kamenovanje.........................................................................................................................6

1.2. Razapinjanje na križ..............................................................................................................7

1.3. Nabijanje na kolac.................................................................................................................7

1.4. Spaljivanje na lomači............................................................................................................7

1.5. Vješanje.................................................................................................................................8

1.6. Odrubljivanje glave...............................................................................................................8

1.7. Giljotina.................................................................................................................................8

1.8. Električna stolica...................................................................................................................9

2. SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU.............................................................10

ZAKLJUČAK.................................................................................................................................13

LITERATURA...............................................................................................................................14

UVOD

Najteža kazna koju sud može izreći je smrtna kazna.1

Smrtna kazna spada u tzv. kazne eliminacije jer se ovom kaznom učinioc krivičnog eliminiše da

ne bi ponovio krivično djelo.

Smrtna kazna (poena capitalis) je naziv za krivičnopravnu sankciju čije izvršenje za posljedicu

ima smrt osuđenika. Smatra se najstarijom institucijom krivičnog prava jer je dugo vremena bila

jedino sredstvo reda i zakona. Razvojem alternativa smrtnoj kazni, stvorili su se uslovi za

ukidanje smrtne kazne, čiji su pioniri bili liberalni mislioci pod uticajem prosvjetiteljskih ideja o

prirodnom pravu koje je uključivalo i pravo na život.

Postojanje smrtne kazne se smatra vrhuncem sredstava zastrašivanja, do perfekcije, kao i nemoć

pravosudnog sistema. Može se reći da ne postoji niti jedan problem u krivičnom pravu za koji su

zainteresirani ljudi različitih profila, ne samo pravnika, kriminologa, psihologa, etičara, ljekara,

1 Protokol 6 Evropske Konvencije o ljudskim pravima, odnosi se na nastojanje ukinuća smrtne kazne, a od potpisnika Protokola zahtijeva da ukinu smrtnu kaznu.

2

filozofa, vjerskih službenika i drugih pojedinaca i institucija, obzirom da je čovjek predmet

njihovog proučavanja.

Ima li pravo država da oduzme život čovjeku? Život čovjeka, naročito njegov nastanak i

završetak, predstavljaju dvije najznačajnije tačke, kada se radi o čovjeku kao živom biću.2

Smrtna kazna je moralno protivurječna, jer mi najpre kažemo da je život najdragoceniji čovjekov

posjed, a zatim da smo kadri i to da mu oduzmemo. Civilizacija koja može programski da se liši

nečega (života) na čemu počiva je civilizacija smrti.

Zastrašivanje osuđenika smrtnom kaznom može imati pozitivne rezultate, u generalnoj

prevenciji, u onom stepenu u kojem on smatra da će biti i izvršena, obzirom da se u najvećem

broju slučajeva ne izvršava.

Smrtna kazna predstavlja krajnju i najstrožiju kaznu koja je predviđena u određenim pravnim

sistemima. Svako javno izvršenje smrtne kazne je ponižavajuće. Poseban slučaj predstavlja

fenomen hodnika smrti. U nekim državama, naročito onima koje primenjuju anglosaksonsko

običajno pravo, kao na primer SAD i Jamajka, osuđenici na smrt godinama pa i decenijama, u

posebnim zatvorskim krilima (hodnicima smrti), čekaju na izvršenje kazne, koje se odlaže iz

2 Cejović,D.: Krivično pravo, opšti dio, Naučna knjiga , Beograd, 1987, str.386-387

3

raznih razloga, uključujući i korišćenje raznovrsnih pravnih lijekova. Ovakvo neprekidno

iščekivanje smrti je psihički nepodnošljivo i sve se češće smatra povredom ljudskih prava

osuđenika.

Problemi koji nastaju zbog dugog odlaganja izvršenja smrtne kazne teško su rješivi.

Da bi se skratile muke zatvorenika ponekad se insistira na njegovom što bržem pogubljenju.To

opet ograničava njegovo pravo da koristi pravne lijekove. Najbolji način da se izbegne fenomen

hodnika smrti jeste ukidanje smrtne kazne.

Kada se izvodi tajno smrtna kazna, kod mladih ljudi, posebno nezrelih, sugestibilnih i mladih,

imitativno se tada pokazuje kao detonator novih zločina i asocijalnog ponašanja. Sa etičkog

gledišta, smrtna kazna je nonsens jer jedne treba ubiti kako bi se drugi vaspitali, što se ni pravno,

niti etički ne može prihvatiti.3

Kroz historiju je korišćena u svim društvima, a veliki dio tih društava ju je zadržao i

danas.Smrtna kazna nije samo pravni, već i etički, psihološki, sociološki, medicinski problem i

dr. Sa filozofskog i humanističkog stajališta državi se osporava pravo da raspolaže životima

građana, da tim činom pokazuje nepovjerenje u svoje građane, pokazuje svoju nemoć i

nesposobnost da koriguje i popravi njihovo ponašanje (što je prirodno pravo svakog čovjeka) i da

nije u skladu s preventivnom funkcijom kazne itd.

3 Vrlo negativne reakcije kod stanovništva čitavog svijeta je izazvala egzekucija svirepim oblikom smaknuća nad iračkim diktatorom Sadamom Huseinom

4

1. NAČINI IZVRŠENJA SMRTNE KAZNE KROZ HISTORIJU

Načini kroz historiju se razlikuju historijski i teritorijalno.Stav prema ovom načinu kažnjavanja

se mijenjao od toga da se opravdava kao sredstvo borbe protiv kriminaliteta (retributivni pravac)

do zalaganja da se smrtna kazna ukine (abolicionistički pravac).

Smrtna kazna postojala je u Hamurabijevom zakoniku, u Starom zavjetu, Manuovom zakoniku,u

Nojevom prokletstvu Hamovog potomstva, u Avesalomovom grijehu prema svom ocu Davidu, u

Mojsijevoj pjesmi, u Aristotelovom, Platonovom i mišljenju Tome Akvinskog. Ona je postojala i

u rimokatoličkim doktrinama. Ova kazna još uvijek traje.

U antičkoj Kini, osuđenici su bivali rastrgnuti uz pomoć 4 ili 5 konja, što predstavlja najsuroviji

vid metoda egzekucije.

U Starom Rimu su na osuđenike puštali grupu krvoločnih pasa, lavova i drugih životinja. Takođe

su koristili iznimno ponižavajuću i okrutnu metodu razapinjanja na krst odbjeglih robova,

kriminalaca bez rimskog državljanstva,pobunjenike kao i Hrišćana zbog monoteističke religije.

Smrtnu kaznu je provodila obično jedna, samo za taj posao određena osoba,tzv. krvnik.

U srednjem vijeku smrtne kazne nisu bile rijedak slučaj. Uz dva svejedoka izvršavane su smrtne

kazne nakon iskonstruiranog suđenja vjerskog karaktera. Najčešće su krivci bile žene (optužene

da su vještice, čedomorke) koje su spaljivane na lomači, muškarci obilježeni kao jeretici, poznati

mislioci (Đordano Bruno, lišen života zbog naučnih tvrdnji) U toku Francuske revolucije

(1792.godine) uvedena je giljotina, na kojoj je odrubljeno mnogo poznatih glava (Maksimilijan

Robespjer, jedan od vođa revolucije). Kasnije se izvršava strijeljanjem, rjeđe vješanjem,

egzekucijom u gasnoj komori, smrtonosnom injekcijom, sistemom elektrokucije. Neke metode

izvršenja smrtne kazne služe ponižavanju optuženika, druge se smatraju časnima, kao npr.

strijeljanje u vojsci.4

Smrtna kazna je izrijekom ukinuta od strane Vijeća Evrope protokolom br. 6. uz Konvenciju za

zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prve zemlje koje su ukinule smrtnu kaznu su bile

Njemačka i Kostarika. Smrtna kazna postoji u još 68 država diljem svijeta dok je u Europskoj

Uniji zabranjena tako da niti jedna članica EU nema smrtnu kaznu kao moguću presudu. EU je

jedna od vodećih u svijetu koja se aktivno i snažno bori za ukidanje smrtne kazne. Prve zemlje

koje su ukinule smrtnu kaznu su bile Njemačka i Kostarika.Također nema je u Australiji, Kanadi

4 Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.

5

i Novom Zelandu. U Republici Hrvatskoj smrtna je kazna ukinuta Božićnim Ustavom 1990.

godine. U Bosni i Hercegovini smrtna je kazna ukinuta 1998. godine. Smrtna kazna u Srbiji je

ukinuta 2002.godine u prvom paketu prilagođavanja zakonima Evropske Unije. U Evropi je

smrtna kazna stavljena van zakona s dva protokola u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Bjelorusija je jedina evropska zemlja koja ima smrtnu kaznu.

Pogubljenja maloljetnika se obavljaju u osam zemalja: Kina, Demokratska Republika Kongo,

Pakistan, Jemen, Saudijska Arabija, Nigerija, Iran i SAD. Međunarodne norme zabranjuju

kažnjavanje smrću osobe koje imaju manje od 18 godina u vreme izvršenja zločina.

Smrtna kazna u Kini se izvršava pucanjem u potiljak. Kazna se vrši grupno.

U zemljama islamskog svijeta zadržala se tradicionalna smrt kamenovanjem. Najčešće se

primjenjuje nad učiniocima seksualnih delikata.

U 1998. smrtna kazna izrečena je u 78 država sa 3.899 slučajeva, a izvršena u 1.625 slučaja; od

184 članice UN samo je 48 ukinulo smrtne kazne. (Primjer Oklahoma, je peta država u SAD koja

je uvela smrtnu kaznu i za seksualne zločine, sličan zakon donijela je i Južna Karolina, Luizijana,

Florida, Montana).

U SAD-a, čiji je sistem kažnjavanja drakonski u odnosu na evropske i druge zemlje, s pet i do 12

puta dužima zatvorskim kaznama za ista krivična djela, smrtna kazna još uživa većinsku podršku

javnosti. Od 50 američkih saveznih država, smrtna kazna se trenutno ne primjenjuje u 13, te u u

Okrugu Kolumbija (Vašington) i u pet autonomnih teritorija SAD.5

1.1. Kamenovanje

Porijeklo ustanove kamenovanja treba tražiti u instinktivnom, nasilnom izrazu bijesa javnosti.

Radi se o kazni koja se pominje u Tori, a karakteristična je za onovremenu semitsku kulturu.

Kamenovanje se, u Tori, često propisuje kao način smaknuća. Kao relikt vindicta publica,

kamenovanje, onako kako je propisano u Tori, predviđa aktivno učešće čitave populacije. Narod

zasipa krivca kamenjem sve dok ne umre.

Rabini su, čini se, smatrali da je klasično kamenovanje čin neprimjeren njihovom vremenu te su

se potrudili da cijelu proceduru učine manje brutalnom. Po rabinskoj interpretaciji umjesto da

5 Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.

6

narod ubije osuđenu osobu zasipajući je kamenjem, smrt treba biti izazvana guranjem osuđenika

(sa određene visine) kako bi pao na kamenu površinu. Nadalje, po rabinskim uputama, ovo

mjesto ne bi smjelo biti previsoko (kako tijelo ne bi bilo unakaženo padom) niti bi smjelo biti

prenisko (kako bi bilo izbjegnuto mrcvarenje te kako bi se osigurala trenutna smrt), a zatim narod

kamenjem, zapravo, zasipa leš. Još se koristi u Afganistanu i Iranu. Jedna od inačica je i

zakopavanje osuđenog kraj zida koji se potom ruši na njega.

1.2. Razapinjanje na križ

Primjenjivali su ga još Feničani, Perzijanci i Kartažani. U grčkorimskom svijetu to je bila kazna

za robove i najveće zločince. Razapinjanje na križu je dokaz rimske okrutnosti, bez obzira što

nije izum Rimljana.

Razvojem kršćanstva, primjenjivanje te kazne se prorijedilo zbog simbolike Kristove patnje.

1.3. Nabijanje na kolac

Tehnika nabijanja na kolac je specifična: štap se zaoštri (ali ne smije biti preoštar da kažnjenik ne

umre od šoka), a vrh zaulji i nabija se muškarcima kroz analni, ženama kroz vaginalni otvor dok

ne izađe kroz usta, prsa ili trbuh. Kažnjeniku se na taj način značajno ne povrijedi niti jedan

vitalni organ tako da ne umre odmah, umiranje je trajalo katkad i tjednima.6

1.4. Spaljivanje na lomači

Sveta inkvizicija usvojila metodu spaljivanja na lomači tako da se doslovno ispoštuje rečenica iz

kanonskog prava (Tourski koncil): "Crkva prezire prolijevanje krvi".

6 Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003

7

1.5. Vješanje

U srednjem vijeku, smrt vješanjem bila je najsramotniji način umiranja, tik uz bok spaljivanja

“vještica” na lomači. Dok je spaljivanje ostalo u povijesti, vješanje je još uvijek u praksi. Kao i

neki drugi načini usmrćivanja, praksa vješanja se vremenom mjenjala tako da postoje četiri

osnovne metode.

Kratki pad - obavlja se tako da se osuđenika postavi na konja, ili neko vozilo s užetom oko vrata.

Vozilo se odmakne ostavljajući osuđenika da visi na užetu. Smrt je spora i bolna i nastupa kao

posljedica gušenja.

Vješanje suspenzijom - slična metoda, s time da su sama vješala pomična. Ova se metoda

ternutno koristi u Iranu, gdje se pomične dizalice koriste da bi se podiglo osuđenika u zrak.

Standardni pad - predstavlja napredak u odnosu na kratki pad jer se vrat slomi u kratkom roku,

uzrokujući trenutnu paralizu i vjerovatno gubitak svijesti.

Dugi pad - uveden je 1872 godine kao znanstveni napredak u odnosu na standardni pad. Umjesto

da svaki osuđenik pada s iste standardne udaljenosti, težina osobe je korištena pri izračunu

duljine pada, tako da ona bude dovoljna za trenutno slamanje vrata. Međutim, ova metoda je

ponekad rezultirala odrubljivanjem glave, kao u poznatom slučaju Black Jack Toma Ketchuma u

New Meksiku 1901.

1.6. Odrubljivanje glave

Izvršava se mačem. Spominje se u Tori, zadržava u Talmudu. U Srednjem vijeku bilo je vezano

uz kraljeve koji su mogli propisati tu kaznu čak i za uvredu kraljevskog roda. Još se izvršava u

Saudijskoj Arabiji i Iraku.

1.7. Giljotina

Giljotina je mehanička sprava na kojoj su se izvršavala pogubljenja odsijecanjem glave

osuđenika. Karakteristična je po velikom i teškom nožu koji se sa visine spuštao na potiljek žrtve

8

i odsijecao joj glavu. Giljotina je obilježila jedan dio povijesti Francuske, od Francuske revolucije

pa sve do 1977. godine kada je izvršeno zadnje pogubljenje ovom zastrašujućom spravom.

Ideju o upotrebi giljotine, kao načina humanijeg izvršenja smrtne kazne predložio je Joseph-

Ignace Guillotin, francuski liječnik i zastupnik u Francuskoj narodnoj skupštini koji je toj

skupštini i predložio da se sprava uvede u upotreburabu prilikom pogubljenja osuđenika, sve u

svrhu što humanijeg izvršenja egzekucije.

Najčešće izvršavana smrtna kazna je u Kini primjer., 2004.godine, izvršeno više od 3 400 smrtnih

kazni.160 Prvih 12 zemalja u svijetu po broju smrtnih kazni i učestalost po podacima Amesty

International (svjetska organizacija za zaštitu ljudskih prava).

1.8. Električna stolica

U Americi se za egzekuciju najčešće upotrebljava električna stolica. Nju je oko 1880.godine

konstruisao Edison (pronalazač sijalice), a radi na principu propuštanja struje od nekoliko hiljada

volti kroz ljudsko telo. U poslednje vrijeme u svijetu se sve više koristi smrtonosna inekcija koja

nakon ubrizgavanja izaziva smrt bez agonije.7

7 Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003

9

2. SMRTNA KAZNA U NAŠEM ZAKONODAVSTVU

Prestankom primjenjivanja jugoslavenskog kaznenog zakona, nestala je i smrtna kazna. U

današnjem kaznenom zakonu FBiH postoje novčana kazna, zatvorska kazna i dugotrajna

zatvorska kazna.

U bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u SR BiH, smrtna kazna je dosuđivana državnim neprijateljima,

primjerice nakon II. svjetskog rata ili 1950. za vrijeme Cazinske bune i pripadnicima Bugojanske

skupine 1972. i 1973.

Ovdje je međutim riječ o “civilnim” zločincima koji su počinili neke od najstravičnijih zločina.

Prvi slučaj “civilne” smrtne kazne u BiH za vrijeme Jugoslavije je zabilježen krajem ’60-ih

godina. Izvjesni Arizanović, vojnik, je na nagovor ljubavnice usmrtio svoju suprugu i vlastito

dijete. Prema riječima Reufa Ibrišagića, nekadašnjeg načelnika za izvršenje kazni pri

republičkom pravosuđu u razgovoru sa Dženanom Halimović, Arizanović je osuđen na smrt pred

vojnim sudom, a navodno je i Josip Broz Tito odbio njegovu molbu za pomilovanjem.

Godine 1970., u BiH je na smrt osuđen Nail Ikanović iz Cazinske Krajine. Ovaj gastarbajter se u

Njemačkoj zaljubio u ženu koja ga je zbog novca nagovorila da ubije svoju suprugu i troje djece.

Došavši iz Njemačke, Ikanović ih je svih četvero ubio sjekirom i odmah se vratio za Njemačku

odakle je izručen. Vidjevši prizor masakra, infarkt su doživjeli otac ubijene i inspektor SUP-a

koji je preživio, ali se ubrzo i umirovio. Ikanović je osuđen na smrt, međutim, objesio se u

zatvoru prije izvršenja.

Svoj život su pred streljačkim vodom završili Crnogorci Višnja Pavlović i Dragomir Bajčeta. Oni

su u Zenici 1972. ubili 11-godišnjeg Brunu Čalića. Brunin otac je pri boravku u Crnoj Gori

nehotice automobilom usmrtio Višnjinog posinka, ali je oslobođen krivnje. Željna krvne osvete,

Višnja Pavlović je otputovala u Zenicu i predstavila se kao žena koja traži stan za svoga sina

upoznavši tom prilikom i Brunu i njegovu majku. Nakon što je bila sigurna da je Bruno Čalić sin

čovjeka koji je usmrtio njenog posinka, iz Crne Gore je pozvala fizičkog radnika Dragomira

Bajčetu kojeg je za 500 000 dinara unajmila za ubojstvo. Pavlovićka i Bajčeta su oteli Brunu

Čalića pri povratku iz škole, a Bajčeta ga je ubodima nožem usmrtio na mjesnom groblju.

Uhićeni su u vlaku pri povratku u Crnu Goru, te su ubrzo osuđeni na smrt. Bajčeta se u zatvoru

pokajao za zločin, a navodno i otac Brune Čalića nije bio protiv njegovog pomilovanja. Višnji

10

Pavlović nije mogao oprostiti. I Bajčeta i Pavlović su strijeljani i pokopani na neoznačenoj

lokaciji.

Stravičan je i slučaj Dušana Prodića, pružnog radnika iz Doboja, koji je, nakon što je ostao

udovac, na nagovor svoje nove supruge 1976. ubio vlastitog sina zbog pitanja nasljedstva

imovine. Prodić je sina gurnuo u rijeku Ilovu, ali je dječak uspio isplivati. Prodić je potom

jednom rukom držao dječakovu glavu ispod vode, a u drugoj ruci je nosio tranzistor kojeg nije

htio smočiti. Prema riječima Reufa Ibrišagića, to je i bila odlučujuća stvar u određivanju smrtne

kazne za ovog monstruma.

Smrtnu kaznu je izbjegla Šefka Hodžić zvana Hanumka iz sela Jusići kod Zvornika. Šefka nije

mogla imati djece, što joj je, za sredinu i vrijeme u kojem je živjela, bio veliki kompleks. Kada je

saznala da je njena sumještanka Alija Hasanović zatrudnila, Šefka Hodžić se pred sumještanima

počela pretvarati da je i ona trudna. Nakon što je Alija Hasanović ušla u deveti mjesec trudnoće,

Šefka Hodžić je ubija u šumi i vadi dijete iz nje kako bi ga “posvojila”. Ni dijete nije preživjelo

ovaj zločin. Šefka Hodžić je osuđena na smrtnu kaznu, ali je kazna preinačena u 20-godišnju

robiju zbog toga što je sud bio u nedoumici je li priprosta, skoro nepismena, seljanka bila u stanju

sama ubiti ženu i izvaditi dijete iz nje. Hanumka je puštena nakon odsluženih 13 godina robije.

Njena rodbina se nakon zločina odselila iz Jusića.

I Šemso Šiljak iz Goražda je dobio smrtnu kaznu koja je kasnije preinačena u dugogodišnju

robiju. On je ’80-ih iz osvete ubio dvojicu braće tržišnog inspektora koji mu je zbog utaje poreza

zatvorio ugostiteljski objekt. Godinama se krio u šumi, a kada je uhvaćen navodno se pokajao

zbog čega mu je i dodijeljena vremenska kazna.

Posljednju dosuđenu smrtnu kaznu u BiH je odredio vojni sud RBiH 1993. Borislavu

Heraku i Sretku Damjanoviću zbog ratnih zločina, ali je ta kazna kasnije preinačena u dvadeset

godina robije.

Među prvim civilnim osuđenicima na smrt na području bivše SFRJ je i Luka Javorina, skretničar

na pruzi Bihać – Knin. On je krajem ’40-ih, za vrijeme radnog vremena, ugostio nekoliko svojih

prijatelja na pružnoj stanici Plavno. Pijući vino i okrećući janjca na ražnju, Javorina je zaboravio

skrenuti šine na pruzi tako da je došlo do željezničke nesreće u kojoj gine dvadesetak ljudi.

Javorina je osuđen na smrt strijeljanjem.

Posljednji koji je na prostorima nekadašnje države strijeljan je Johan Drozdek iz Novog Sada. On

je 1987. ubio, pa silovao petogodišnju Ivanu Salijević iz Karavukova u Vojvodini. Navodno je to

11

učinio iz osvete njenom ocu Džemailu Salijeviću koji mu nije htio posuditi bicikl, ali se kasnije

saznalo kako je Drozdek već bio osuđivan za seksualne zločine. Drozdek je pogubljen

strijeljanjem početkom 1992. u Subotici.8

8 http://poskok.info/wp/?p=9032

12

ZAKLJUČAK

Smrtna kazna je naziv za kaznenopravnu sankciju čije izvršenje za posljedicu ima smrt

osuđenika. Jedna je od najstarijih institucija kaznenog prava, a dugo vremena je bila i jedina

kazna koju su drevna društva imala na raspolaganju. Smrtna kazna je u većini slučajeva bila

popraćena cirkuskim predstavama. Služila je za kažnjavanje krivaca, a ujedno i za zabavu. U

raznim društvima i državama izvršava se na različite načine (injekcija, struja, vješanje, giljotina,

kamenovanje).

Zbog nehumanog i neciviliziranog karaktera stvorili su se preduvjeti za stvaranje pokreta za

ukidanje smrtne kazne, čiji su pioniri bili liberalni mislioci pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja o

prirodnom pravu koje je uključivalo i pravo na život. Kasnije, razvojem društva u cjelini došlo je

do stvaranja alternativa smrtnoj kazni kao sto je doživotni zatvor. Što se statističkih podataka tiče

smrtna kazna postoji u još 68 zemalja diljem svijeta. Godišnje vise od 3000 ljudi osuđeno je na

smrt u 68 zemalja s tim da je od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno vise od 1500 ljudi u

31 zemlji. U Kini je zabilježeno 1061, u Iranu 113, a u SAD u 71 izvršenje smrtne kazne sto

iznosi preko 80% ukupnog broja izvršenja smrtnih kazni u jednoj godini. No iz dana u dan se

događa značajan pomak u pravcu općesvjetskog ukinuća smrtne kazne. Pri tome najjači utjecaj

ima EU koja zabranjuje svim svojim članicama da imaju smrtnu kaznu, te je jedna od vodećih u

svijetu koja je aktivno i snažno bori za ukidanje smrtne kazne. Na održanom Trećem svjetskom

kongresu protiv smrtne kazne u Parizu, svi čelnici država su se složili da što prije treba doći do

ukidanja smrtne kazne kao moguće presude u zemljama u kojima je ona još uvijek na snazi.

Moramo napomenuti da je Prvi svjetski kongres protiv smrtne kazne održan u Strasbourgu i to je

prvi puta u povijesti da se organizirao tako veliki kongres koji se bavi samo smrtnom kaznom i

rješavanjem tog problema. Lično smo protiv smrtne kazne jer je to barbarski način kažnjavanja

koji nije potreban, jer postoje i bolji i učinkovitiji načini kažnjavanja osuđenika. A i jako često se

događa da ljudi budu osuđeni na smrt a kasnije se nađu dokazi da nisu krivi za počinjen zločin.

13

LITERATURA

Cejović,D.: Krivično pravo, opšti dio, Naučna knjiga , Beograd, 1987

Korać Hana; „ Penologija-izvršno krivično pravo“, Pravni fakultet, Kiseljak, 2010.

Šeparović, Z.: Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003

http://poskok.info/wp/?p=9032 (datum korištenja: 28.04.2014.god. u 17:46h)

14