VANJSKA POLITIKA U

SLUŽBI ODRŽIVOG

RAZVOJA HRVATSKE

Zagreb, srpanj/kolovoz 2014.

2

1. UVOD

Međunarodni odnosi (odnosi između subjekata međunarodnih odnosa) i vanjska

politika (skup stajališta, čina i mjera koja neka država ima i poduzima prema inozemstvu

radi zaštite vlastitih interesa) sastavni su dio diplomacije koji označava vođenje vanjske

politike države putem službenih odnosa s drugim državama, odnosno usklađivanje

interesa postizanjem sporazuma i sklapanjem ugovora u širem smislu.

Time se ujedno označava i cjelokupna državna struktura predstavljanja vlastite države u

svijetu i održavanje službenih odnosa s drugim subjektima međunarodnih odnosa.

Temeljna funkcija diplomacije, koja ujedinjuje međunarodne i vanjske odnose,

predstavljanje je države u inozemstvu i promicanje nacionalnih interesa i ciljeva.

Diplomacija je instrument vanjske politike čije ciljeve utvrđuje vladajuća politička elita.

Vanjska politika je, prema tome, uvijek slika vlasti pojedine države.

Povijesno gledajući, aktivnosti diplomacije podrazumijevaju: razvoj međunarodnih

odnosa, promicanje položaja vlastite države i sprječavanje rata. U diplomatske

aktivnosti spadaju i gospodarski, kulturni i znanstveni odnosi s drugim državama i

organizacijama, a suvremena diplomacija bavi se i problemima ljudskih prava, zaštite

okoliša, promicanjem demokracije i sl. Sve te aktivnosti nužno je, dakle, uključiti u

diplomatske aktivnosti radi uspješne promocije vlastitih nacionalnih interesa.

Početak 20. stoljeća označio je i sustavno proučavanje međunarodnih odnosa kada se

osniva prva katedra međunarodnih odnosa na Sveučilištu Wales u 1919. godine.

Međunarodni odnosi tada se fokusiraju na međunarodno pravo, političke reforme te

eksplicitno oslanjanje na diplomatsko - strateške odnose među državama. Nakon Prvog

svjetskog rata SAD postaju najmoćnija država međunarodnog sustava i razvijaju se

inicijative o međuzavisnosti koja će dovesti do mira, što je idealistično i legalističko

razmišljanje o međunarodnim odnosima.

Izbijanje Drugog svjetskog rata, neučinkovitost Lige naroda, jačanje nacionalne države te

oslanjanje na silu i moć u međunarodnoj zajednici položili su temelje za dominaciju

realističkog diskursa u post-ratnom svijetu. Izbijanjem ratova temelj međunarodnih

odnosa postaju države kao osnovni akteri političkog sustava koje nameću svoju moć.

Drugi svjetski rat označio je prekretnicu međunarodnih odnosa nakon kojega se oblikuju

suvremeni diplomatski odnosi koje karakterizira bilateralnost i multilateralnost,

pojačana komunikacija u vanjskoj politici i diplomatskim odnosima, te niz konvencija

kojima se definiraju međunarodni i diplomatski odnosi (među najvažnijima Bečka

konvencija iz 1961. koja je kodificirala najvažnije dijelove običajnog međunarodnog

prava).

Hladnoratovsko sučeljavanje, logika zastrašivanja nuklearnim oružanjem, razvoj novih

oružanih sustava, Varšavski ugovor u sustavu istočnoeuropskih vanjskih politika,

mehanizmi djelovanja GATT-a, međunarodna ekonomska suradnja, krize na Bliskom i

Srednjem istoku, te u Jugozapadnoj Aziji određuju međunarodne odnose. Demokratski

mir, ekonomska međuzavisnost, transnacionalne korporacije, interesne grupe,

međunarodne organizacije, terorizam, kao i ideološke te percepcijske predispozicije

pojedinih aktera pojavljuju se kao tematika međunarodnih odnosa. Središnje mjesto

3

međunarodnih odnosa tada predstavljaju američko-sovjetski odnosi, posjedovanje

nuklearnog oružja i pregovori o ograničavanju strateškog naoružavanja koji indiciraju

stanje hladnoratovskih odnosa.

Miroljubivo rješavanje sporova, dijeljenje zajedničkih vrijednosti i ekonomska suradnja

postaju temelj suradnje i promjene u zemljama tzv. Trećeg svijeta.

U takvim međunarodnim odnosima podjele na blokove razvija se i tzv. „treći put“ kojeg

razvija i jugoslavenska vanjska politika, koja nakon jakog antifašističkog pokreta postaje

bitan faktor u politici nesvrstanih unutar organizacije Ujedinjenih Naroda.

Platforma nesvrstavanja ključna je za jugoslavensku vanjsku politiku, budući da je kroz

nekoliko desetljeća okupila stotinjak raznorodnih država u ostvarenju političkih i

ekonomskih načela i ciljeva, čime je dobila svjetsku prepoznatljivost. Bez razvoja

nesvrstanosti jugoslavenska vanjska politika zauzimala bi skromnu političku poziciju na

europskoj periferiji. Pod snažnim utjecajem Pokreta nesvrstanih u Europi sazrijevaju

inicijative oko stvaranja Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, čiji je začetnik i

jedan od najaktivnijih sudionika također bila jugoslavenska vanjska politika, odnosno

diplomacija.

Hladni rat i koncept nesvrstavanja omogućili su malim državama da postanu “male sile”,

s obzirom na to da su se odbile priključiti blokovima te na taj način podrediti svoju

vanjsku politiku blokovskim shemama. Svojevrsno glorificiranje pokreta nesvrstanosti,

simplificiranje suradnje i miroljubivih međunarodnih odnosa karakteristika je

jugoslavenskih vanjskih odnosa.

Svjetski poznati koncept nesvrstanosti je predominantno vezan uz jugoslavenske

vanjske odnose i Beograd kao diplomatsko središte federacije, što je predstavljalo

prepreku u prepoznatljivosti hrvatske vanjske politike nakon proglašenja nezavisnosti

1991.

Od 1991. do 2013. hrvatska vanjska politika prošla je kroz tri temeljne faze (uvjetno

govoreći, uz relativno vremensko preklapanje pojedinih faza) tijekom kojih je bila

fokusirana na ostvarenje jednog temeljnog cilja. Slijedom: 1) Stjecanje međunarodnog

priznanja; 2) osiguranje teritorijalne cjelovitosti; 3) ulazak u NATO i EU.

U prvoj fazi cilj hrvatske vanjske politike bio je osiguranje formalnog priznanja i

uključivanje u formalne i neformalne organizacije koje bi osigurale sigurnost i

nezavisnost. U drugoj fazi hrvatska vanjska politika fokusirana je na reintegraciju

države, budući da je oko 25 posto teritorija samoproglašeno dijelom tzv. Republike

Srpske Krajine. Reintegracija je završila 1998. mirnom reintegracijom Istočne Slavonije.

U periodu 1991. – 2000. hrvatska vanjska politika bila je usmjerena tradicionalistički:

oslanjala se na užu suradnju sa srednjeeuropskim državama bivše Austro-Ugarske

(Austrija, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija), bilateralne odnose s Njemačkom, male

europske države i potporu katoličkih država – Vatikana.

Treća faza započela je deklarativno još 1990-ih, no faktično 2000. nakon dolaska lijeve

koalicije na vlast. Iako se izlazak iz Jugoslavije tumačio „povratkom u Europu“, vanjsko

okruženje i odrednice političke elite 1990-ih kočile su približavanje Europskoj Uniji.

Ulazak u EU u sklopu Jugoslavije ili bilo koje (kon)federativne države bio je isključen

uslijed ispravne procjene da bi takav ulazak smanjio ili onemogućio stvaranje nezavisne

hrvatske države. Neadekvatna reakcija EU na ratne sukobe na području bivše Jugoslavije

pridonijela je stvaranju euroskepticizma kod dijela stanovništva, što i danas utječe na

percepciju vanjske politike među građanima. Euroskepticizam je dijelom postojao i kod

4

vlasti iz 1990-ih budući da je EU smatrana multinacionalnom nad-državom koja će

ograničavati teško stečenu suverenost nezavisne države. Put prema EU dijelom je bio

blokiran i autokratskim tendencijama (mjerljivi brojnim indikatorima demokratskog

razvoja države) i nemogućnošću usklađivanja s demokratskim načelima EU. Članstvo u

euroatlantskim institucijama kao prioriteti hrvatske vanjske politike ostvareni su

ulaskom u Vijeće Europe 1996., ulaskom u NATO 2009., odnosno 2013. ulaskom u EU.

Ispunjenjem ovih ciljeva od 2013. godine došlo je vrijeme za vođenje vanjske politike

prilagođene stanju svijeta u drugom desetljeću 21. stoljeća. Globalizacija i liberalizacija

tržišta i uvjeti jačanja konkurentnosti potiču razvoj aktivnosti koje podupiru ekonomski

rast, ulaganje, izvoz, konkurentnost nacionalnog gospodarstva. Diplomacija treba

slijediti trgovinske odnose (temeljene na analizama robne razmjene RH s inozemstvom,

povezivanjem, koordinacijom i širokim konzultacijama s vladinim i nevladinim

institucijama koje se bave malim, srednjim i velikim poduzetništvom i poslovnim

sektorom) stvaranjem mogućnosti za povećanje izvoza na postojeća tržišta, te

identifikacijom novih potencijalnih tržišta. Novu vanjsku politiku treba temeljiti na

empirijskim analizama, istraživanjima i činjenicama vanjske politike od 2000. do 2013.

da bi se ustvrdilo zašto se ti ciljevi nisu ispunili.

U doba globalizacije identitet i identifikacija na lokalnoj/nacionalnoj/europskoj razini

postaje iznimno bitna.

Vanjska politika treba biti sredstvo i alat za koncepciju dugoročno održivog

razvoja Hrvatske. Kvaliteta života, blagostanje građana, ekonomski i društveni

rast usklađen s ekosustavom, te integriranje u globalnu ekonomiju težište je

vanjske politike.

Da bi mogla sudjelovati u vanjskopolitičkim razgovorima na globalnoj razini hrvatska

vanjska politika treba mijenjati svoj sadržajni karakter, što znači da se značajnije treba

povezati uz vrijednosno-ideološke pozicije.

Budući da je dijelom Europske Unije, a EU je zajednica vrijednosti, kroz strategiju

vanjske politike nužno je istaknuti vrijednosti po kojima će Hrvatska postati

prepoznatljiva: održivi razvoj iskazan kroz Agendu 21 i Milenijske ciljeve.

U svim vanjskopolitičkim inicijativama, Hrvatska treba isticati: solidarnost, održivost,

pravednost, pravičnu ekonomsku suradnju, jaču demokraciju, borbu protiv svih vrsta

diskriminacije, ljudska prava, investiranje u europske energetske mreže, povećanje

energetske sigurnosti i učinkovitosti, smanjenje energetskih troškova.

Nužno je jasno definirati prioritete nacionalnih interesa koji će postati biti

prepoznatljivi na lokalnoj, nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini. Da bi

nacionalni interesi bili prihvaćeni na lokalnoj i regionalnoj razini potrebno je dogovoriti

nacionalne interese vanjske politike s regijama/županijama. Nadalje, potrebno je

pristupiti reformi javne uprave kako bi kroz proces decentralizacije došlo do promjene

ovlasti i zadaća institucija na regionalnoj i lokalnoj razini. Hrvatska je država s

raznolikim regijama i regionalne i lokalne vlasti trebaju također preuzeti inicijativu

za uspostavom izravnih veza s inozemstvom kako bi zadovoljile svoje specifične

ekonomske interese. Svjetski trendovi upućuju na sve veće ovlasti regionalni i lokalnih

vlasti. Decentralizacija na nacionalnoj razini na taj način snažno potiče razvoj

gospodarske diplomacije. Stoga je potrebno stvoriti dobar regulatorni okvir za stvaranje

uvjeta koji su potrebni za decentralizaciju javne uprave.

5

Nadalje, da bi hrvatski nacionalni interesi bili prepoznatljivi na europskoj razini nužno je

stvoriti tzv. policy niše (proaktivno predlaganje inicijativa u nekoliko politika):

energetika, vodni sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj

Mediterana, turizam i proizvodnja hrane.

Ovakav pristup zahtjeva strateški i planski pristup javne uprave, povezivanje vanjske

politike s ostalim strategijama razvoja, te disciplinu u provedbi dugoročnih strateških

planova.

6

2. ANALIZA TRENUTNE SITUACIJE Četvrta faza hrvatske vanjske politike počela je nakon ulaska Hrvatske u EU, pri čemu je

potrebno odrediti elemente europske i vanjske politike. Europska politika tiče se odnosa

između Zagreba i Bruxellesa, te predstavljanja specifičnih nacionalnih interesa unutar

europskih institucija.

Vanjska politika države članice odvija se jednim dijelom unutar europske vanjske

politike. Tijekom razvoja europske vanjske politike, naglasak je uvijek bio stavljen na

dogovor između nacionalnih ministara i dužnosnika, s malim utjecajem nacionalnih

parlamenata, stranaka, javnosti, medija i interesnih skupina. Razlog je sama priroda

vanjske politike koja zadire u srž nacionalnog suvereniteta i identiteta. U

institucionalnim okvirima donošenje odluka varira, no temeljni akteri inicijative uvijek

su nacionalne vlade. Implementacija vanjskih politika EU ovisi o međusobnom

povjerenju i konsenzusu nacionalnih vlada.

Vanjska politika države članice time je podijeljena na europske i vanjske poslove, što je

nova faza Hrvatske nakon ulaska u EU. U novoj fazi međunarodnih odnosa, specifičnosti,

prednosti i ograničenja vanjskopolitičkog ponašanja ovise o razvoju odnosa u samoj EU,

brzini prevladavanja krize u Europi i dinamici razvoja Hrvatske. Sam svjetski politički

sustav je multipolaran (slabljenje uloge SAD-a naspram regionalnih sila, jačanje

ekonomske, političke i vojne moći Brazila, Rusije, Indije, Indonezije, Japana, Južne

Koreje, Kine, Njemačke) i disperzan (utjecaj drugih aktera na međunarodnoj sceni –

nevladine organizacije, multinacionalne tvrtke, mediji i sl.).

Hrvatska spada u male države (s obzirom na veličinu teritorija, broj stanovnika i slične

postavke) i u svojim europskim i vanjskopolitičkih poslovima može se postaviti u

odnosu na tu specifičnost. U međunarodnim odnosima pozicija male države ovisi više o

prirodi i interakciji međunarodnog sustava, nego o vlastitim mogućnostima, veličini i

moći.

No, osim pojma male države međunarodni odnosi razlikuju stvarnu moć neke države

koja se označava pojmom male sile. Mala sila je država koja ima veće mogućnosti utjecaja

na međunarodne odnose nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njenog teritorija

i druge značajke.

Mala država koja nema previše instrumenata kojima bi oblikovala međunarodno okružje

na raspolaganju ima sljedeće strategije vanjskih odnosa:

1) vanjska politika fokusirana na opstanak,

2) multilateralizam,

3) vanjska politika koja se ostvaraju kroz specijalizaciju tzv. niše i

4) vanjska politika šutnje: dobrovoljnog isključivanja iz većih vanjskopolitičkih

pitanja.

Budući da hrvatska vanjska politika nije više u poziciji koju je imala u prvoj fazi

osiguranja formalnog priznanja, prva strategija je isključena, kao i zadnja koja de facto

znači podređivanje prioritetima velikih sila, ili nastaje uslijed kompleksne

unutarnjopolitičke situacije kada bi očitovanje o pojedinim pitanjima vanjske politike

7

moglo dovesti do poremećaja političke ravnoteže u samoj državi (primjer Bosne i

Hercegovine).

Hrvatska vanjska politika od 2014. nadalje treba koristiti dva modela u međunarodnim

odnosima: multilateralizam i specijalizaciju kroz tzv. niše. Multilateralizam se u

hrvatskom slučaju najvećim dijelom ostvaruju kroz članstvo u euroatlantskim

strukturama, dok se specijalizacija ostvaruje kroz europske poslove. Na koji način će

ostvarivati svoju multilateralnu suradnju, odnosno u kojim područjima se Hrvatska želi

specijalizirati ovisi o vrijednostima i orijentaciji koje Hrvatska zastupa.

Hrvatska treba postati prepoznatljiva po zagovaranju održivog razvoja u skladu s

vrijednostima Agende 21 i Milenijskim ciljevima.

Teorija i praksa međunarodnih odnosa za male države članice u EU, dakle za Hrvatsku

sugerira tri načina na koji se ostvaruje „pametna strategija malih država“:

1) kroz lobiranje, 2) kroz posredovanje - medijaciju i 3) kroz norme.

1) Pametna strategija malih država podrazumijeva maksimiziranje utjecaja u EU

putem lobiranja. Državno lobiranje je neformalna strategija utjecaja na politike

kroz kontaktiranje ključnih aktera u procesu donošenja odluka. U slučaju vanjske

politike to su: Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku,

Europska diplomatska služba uz pripadajuće diplomate na nacionalnoj razini,

Europska komisija i 6-mjesečno rotirajuće Predsjedništvo EU. Male države u

ovom kontekstu procesa donošenja odluka među važnim EU akterima, za razliku

od velikih država, trebaju proaktivno pristupiti lobiranju i uspostavi stabilnih

dugotrajnih odnosa.

Ukoliko ima jasne i dobro definirane nacionalne prioritete i interese poznate

svima u EU, mala država članica može uspješno lobirati i sprovesti svoje ideje

kroz ove institucionalne putove.

Pri tome se inicijative, odnosno nacionalni prioriteti predstavljaju kao zajednički

interesi same Europske Unije, izbjegavajući sraz s postojećim inicijativama i

politikama EU. No, iako nije preporučljivo izlaziti izvan okvira postojećih politika,

dobro lobiranje pretpostavlja da se o pojedinim temama označenim kao

nacionalni prioriteti raspravlja u institucijama EU, čak i ako nisu na dnevnom

redu. Male države ne određuju dnevni red, ali ga mogu modificirati.

Utjecaj male države u vanjskoj politici EU postiže se dobrom reputacijom, kada se

država percipira kao partner koji ne zastupa samo vlastite interese, već i interese

cijele EU. Reputacija 'države kojoj se vjeruje' je u vanjskim odnosima iznimno

bitna, nepovjerenje prema novoj državi članici koju se percipira kao 'stvaratelja

problema' značajno umanjuje mogućnost ostvarenja njenih ciljeva.

2) Posredovanje između EU i trećih država, što u hrvatskom slučaju znače države u

procesu pristupanja, kroz konstruktivno, pragmatično i suradničko predlaganje

inicijativa drugi je način postizanja prepoznatljivosti i doprinosa europskoj

vanjskoj politici. Profiliranje kroz jednu od policy niša – politiku proširenja EU, u

kojima će Hrvatska biti medijator i inicijator razrađenih rješenja i inicijativa,

osigurava kredibilitet njene vanjske politike.

3) Reputacija se, osim konzistentnom politikom, gradi i na jačini argumentacije i

poruke koju pojedina država šalje. U hrvatskom slučaju ta bi poruka trebala biti

8

da se Hrvatska nakon procesa pristupanja EU transformirala u modernu

europsku državu koja slijedi europske norme i vrijednosti demokracije i ljudskih

prava. Time vrijednosni aspekt nacionalne vlade koja oblikuje vanjsku politiku

dobiva na važnosti – kakve norme i vrijednosti pojedina politička elita

predstavlja. Održivi razvoj jedan je od prioriteta Europske Unije, ujedno i

temeljna vrijednost ORaH-a, čije bi se poruke prezentirale kroz vanjsku

politiku.

Vjerodostojnost europskih poslova, uz argumentiranu poruku, treba slijediti iznimno

dobra tehnička pripremljenost, kvalitetno elaborirane nacionalne pozicije što priprema

nacionalna administracija. Budući da administrativni kapaciteti ovise o proračunskim

sredstvima, kadrovskom manjku i kompleksnom sustavu koordinacije nacionalnih

ministarstava nužno je odrediti policy niše na koje će se fokusirati domaća

administracija.

Male države se u svom vanjskopolitičkom djelovanju najčešće oslanjaju na tzv. meku silu

– zagovaraju etička načela, civilizacijske norme i vrijednosti, poštivanje međunarodnog

prava i institucija, promoviranje principa naspram interesa. Djelovanje u korist načela

redovno se ostvaruje multilateralno; u okviru postojećih institucija, najčešće kroz

savezništvo s velikom silom po pitanju određenih politika. „Sigurnosna kočnica“ - balans

koji sprječava hegemonijski odnos između male i velike države je grupiranje s drugima

malim silama – državama članicama EU.

U lobiranju i posredovanju nužno je stvaranje koalicija: a) ovisno o temi o kojoj se

raspravlja s velikim i malim državama, b) sa sličnim državama (po tranzicijskom

iskustvu i sl.), c) ovisno o regiji koje se tiče (Višegradska skupina i susjedne države EU

po pitanju regije Zapadnog Balkana), d) s državama povezanim povijesnim spregama.

Time se stvara balans koaliranja između velikih i malih država i optimiziraju nacionalni

interesi u europskim i vanjskim poslovima. To je način kako mala država postaje mala

sila.

Analiza trenutne situacije hrvatske vanjske politike temelji se na analizi:

- Strateških planova Ministarstva vanjskih i europskih poslova - MVEP (kao tijela

državne uprave nadležnog za provedbu vanjske politike RH i nacionalnu koordinaciju

europskih poslova) u razdoblju od 2011. do 2016.,

- dokumenata Europske stranke zelenih u segmentu Europa u svijetu,

- strategija vanjskih politika novih država članica EU,

- nevladine inicijative „Predizborni aktivistički inventar za EU do 2020.“ (u

segmentu vanjske politike EU), kojeg su zajednički uoči EU izbora 2014. predložile

organizacije civilnog društva Platforma 112, Savez samostalnog sindikata Hrvatske,

Grupa 22, Clubture i Zeleni forum,

- stručnih i znanstvenih istraživanja o međunarodnim odnosima, te vanjskoj

politici malih država, posebice u kontekstu donošenja odluka u europskim

institucijama.

Ulaskom u EU Hrvatska se nalazi pred novim izazovom redefiniranja prioriteta vanjske

politike. Pri tom se treba voditi računa o ograničenjima i prednostima male države u

9

Europskoj Uniji jer jedino u skladu s tim Hrvatska može izgrađivati svoj manevarski

prostor u današnjem međunarodnom sustavu.

Po svim svojim karakteristikama Hrvatska pripada malim državama i njena ograničenja

su: veličina BDP-a, ekonomska i vojna moć, broj stanovnika manji od 15 milijuna, broj

glasova u Vijeću EU (7 glasova) manji od europskog prosjeka (12 glasova) – manji utjecaj

na donošenje odluka, veličina diplomatske službe i broj predstavništava, nedostatak

osoblja, ekspertize i resursa za praćenje svih politika u EU, percepcija moći od strane

drugih članica i sl.

Prednost Hrvatske kao male države je institucionalni kontekst u kojem djeluje, a to je

Europska Unija; politički i pravni sustav koji funkcionira na temelju jasno utvrđenih

pravila, kompromisnog dogovora, usklađivanja interesa, bez obzira na veličinu država

članica. Biti država članica EU Hrvatskoj omogućava veću ulogu nego što bi je imala

sukladno svojim ograničenjima.

Druga prednost je geostrateška lokacija. Geografska pozicija određuje nacionalne

preferencije u EU. Hrvatska je postavljena naspram regije Zapadnog Balkana, koja se u

EU percipira važnom u svjetlu politike proširenja. Tu geografsku poziciju Hrvatska može

značajno koristiti na dva načina: korištenjem svog poslijeratnog, tranzicijskog iskustva u

pregovorima EU prema državama regije razvijajući dobrosusjedske odnose, a ujedno i

kao normativni faktor u EU stalno upozoravajući EU na politiku proširenja kao

normativnu (civilizacijsku i moralnu) obvezu Unije prema ovom dijelu Europe.

Aktivno predlaganje inicijativa na regionalnoj razini vezanim uz izazove politike

proširenja EU način je povećavanja utjecaja Hrvatske u europskim i vanjskim poslovima.

Energetika je jedan od prioriteta EU, a iniciranje regionalne koordinacije energetske

politike može stvoriti bitan krug utjecaja Hrvatske u Europskoj Uniji.

Hrvatska je ujedno smještena na Mediteranu, što bi trebala iskoristiti u formiranju

vanjskopolitičkih prioriteta kroz mediteransku suradnju, posebice oko politika održivog

razvoja.

Mali broj glasova u institucijama EU nadomješta se dvjema strategijama:

institucionalna koordinacija na regionalnoj osnovi i strateško partnerstvo s većim

državama oko prioritetnih niša - specijalizacija naspram pojedinih javnih politika EU

uz isticanje normativnih vrijednosti. Uz partnerstvo s većim silama nužno je ostvariti

grupiranje sa sličnim malim državama, odnosno malim silama.

Specijalizacija olakšava posao MVEP-a i stalnog predstavništva u Bruxellesu, jer im

dopušta da brže uspostave veze s bitnim akterima: nacionalnim i europskim

službenicima, akademskom zajednicom, interesnim grupama. Upravo oni pomažu u

formiranju politika, tehničkih i znanstvenih detalja prijedloga.

Izvor utjecaja RH: Jedinstveno iskustvo poratne tranzicije i obnove, te novi okvir

pregovora s EU relevantan za regionalnu politiku (benchmarks – mjerila za otvaranje i

zatvaranje poglavlja, novo pregovaračko poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna ljudska

prava, post-konfliktno iskustvo reformi i sl.) politički je kapital Hrvatske. Ako se

promovira kao normativni i proaktivni faktor politike proširenja i regionalne suradnje

Hrvatska svojim utjecajem na regionalnoj razini može postati relevantni igrač u

vanjskopolitičkoj areni.

10

Diplomatske aktivnosti koje će dovesti do toga da Hrvatska bude prepoznata kao

predvoditelj inicijative proširenja EU, predlažući rješenja za eventualne zastoje u politici

proširenja EU, povećavaju utjecaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici.

Temeljni elementi dobre strategije vanjske politike male države uključuju:

identifikaciju interesa i sužavanje prioriteta, definiranje ciljeva, investiranje u

materijalne i nematerijalne resurse, sposobnost izbora niše kroz koju će jačati svoju

vanjsku politiku, izgradnju koalicija, nalaženje institucionalnog okvira i instrumenata za

daljnji razvoj vanjske politike, zagovaranje normi kroz diplomaciju.

Dobra strana Strateških planova MVEP-a uključuje: identifikaciju općih ciljeva i razradu

posebnih ciljeva (provedba i koordinacija europskih poslova, provedba vanjske politike,

upravljanje i razvoj službe vanjskih poslova), prikaz aktivnosti investiranja u materijalne

i nematerijalne resurse, vremensku dimenziju (2 godine) i indikatore uspjeha. Regija

Zapadnog Balkana je identificirana kao posebno važno mjesto vanjske politike, započeto

je s jačanjem gospodarske diplomacije, naznačena je kadrovska potreba jačanja

Ministarstva (posebice stalnog predstavništva u Bruxellesu i koordinacije europskih

poslova), nužnost uspostave proceduralnog okvira suradnje s drugim ministarstvima,

nužnost izrade zakona o službi vanjskih poslova na novim profesionalnim osnovama,

uspostavljen je sustav gospodarske diplomacije.

Slabost strateških planova je potpuni izostanak temeljne empirijske analize vanjske

politike RH (minimalno kroz SWOT analizu) i evaluacija dosadašnjih aktivnosti. Ne

postoji nikakva procjena što u 2-godišnjim planovima nije ostvareno od zacrtanog, čime

su Strateški planovi više željene projekcije, no racionalna analiza vanjske politike: njen

učinak do sada nije mjeren, izuzev ulaska u euroatlantske integracije.

Identifikacija nacionalnih interesa je disperzirana i nejasna, iako je generički

naznačeno zastupanje interesa RH u okviru politika i tijela EU (spominje se: osiguranje

blagostanja svih njezinih građana i pune uključenosti hrvatskog gospodarstva u svjetsku

razmjenu, posebice unutarnjeg tržišta Europske Unije). Kao jedini nacionalni interesi

koji su izričito spomenuti navodi se „osobita skrb i zaštita dijelova hrvatskog naroda

izvan Republike Hrvatske“, te „povećanje hrvatskog izvoza, privlačenje stranih

investicija i zaštitu interesa hrvatskog realnog gospodarstva u inozemstvu“, kao hrvatski

gospodarski interes.

Nigdje nije izričito, konkretno i jasno spomenuto koji su to hrvatski nacionalni interesi u

europskim poslovima pri europskim institucijama i tijelima, kao niti nacionalni interesi

u vanjskim poslovima. Bez jasnih nacionalnih prioriteta, odnosno interesa koji su

konkretni i jasni svim političkim akterima u Zagrebu i Bruxellesu nemoguće je formirati

uspješnu europsku politiku. Hrvatska vanjska politika treba jasno formulirati 3-4

prioriteta koja su prepoznatljiva u EU.

Nije vidljivo (osim dijelom kroz prezentirani sustav gospodarske diplomacije) ni s kim

hrvatska vanjska politika planira razviti mreže interesa.

Vidljiva je nadalje nepovezanost s ostalim strategijama RH, pogotovo u

gospodarskom segmentu i nije jasno kako će vanjski poslovi sudjelovati u gospodarskom

rastu i blagostanju, što je uz sigurnost jedan od nacionalnih prioriteta RH. Nije

identificirana povezanost s nijednom strategijom u RH (Strategija razvoja poduzetništva,

11

Strategija poticanja investicija, Program razvoja ljudskih potencijala, Strategija pametne

specijalizacije, Energetska strategija, Industrijska strategija itd.), što označava

nesustavno programsko planiranje vanjske politike. To ujedno znači da vanjska politika

RH kroz državno tijelo zaduženo za njenu provedbu egzistira poprilično neovisno i

izolirano od ostalih ministarstava (izuzev koordinacije stajališta vezanih za donošenje

odluka u institucijama EU – što je naprosto nužnost članstva u EU).

Iako se već desetak godina ističe potreba za uspostavom gospodarske diplomacije,

svaka smjena vlasti rezultira novim konceptom i razvojem sustava gospodarske

diplomacije, ne postoji kontinuitet kadrova, financiranja, niti strategija gospodarske

diplomacije. Ne postoji jedinstveno razumijevanje niti potpuna suglasnost oko toga što

je gospodarska diplomacija, tko bi ju trebao provoditi, kroz koje aktivnosti i gdje. Ne

postoji cjeloviti sustav gospodarske diplomacije s utvrđenom hijerarhijom i načinima

usklađivanja odnosa ključnih aktera vanjske i trgovinske politike. Nedostatak

koordinacije aktera koji se bave vanjskim i trgovinskim odnosima i jasna definicija

njihovih međusobnih odnosa ključni je problem (ne)učinkovite gospodarske

diplomacije.

To označava kronični manjak sustavnog, strategijskog i kontinuiranog planiranja u RH.

Vanjska politika primjer je (ne)funkcioniranja državne uprave u Republici Hrvatskoj:

operativni planovi ne podliježu temeljnoj analizi i evaluaciji politike, izvan koordinacije

na europskim poslovima postoji slaba povezanost i koordinacija među sektorima

(primjerice, vanjska politika-gospodarstvo/trgovina-turizam-znanost-tehnologija-

istraživanje), službenici ne rade (ili im nije dozvoljeno) dosljedno i potpuno programsko

planiranje politike po uzusima moderne javne politike i postavkama projektnog

upravljanja.

Iako se ističe potreba za poticanjem regionalne suradnje na jugoistoku Europe kroz

mnogobrojne regionalne inicijative, primjetno je da te inicijative imaju preveliki broj

prioriteta, mali utjecaj i aktivnosti koje se preklapaju. Političke i projektne inicijative se

odvijaju paralelno, ne postoji interes i podrška građana i općina, regionalna suradnja se

odvija samo da bi se zadovoljili kriteriji EU, nema dovoljnih institucionalnih kapaciteta

(vremena, novaca i ljudi koji bi se time bavili), slaba je sektorska koordinacija između

država, nema velikih i važnih vidljivih međunarodnih projekata koji bi simbolizirali

regionalnu suradnju, slaba je povezanost s privatnim i nevladinim sektorom.

Regionalnu suradnju trebalo bi usmjeriti novoj orijentaciji: prema regionalnoj

koordinaciji zajedničkih interesa koji vode do veće globalne konkurentnosti. Način na

koji regionalna suradnja postaje uspješna je ako država prepozna da će im regionalna

suradnja poslužiti da se snađu u globalizaciji, kako bi izbjegla ekonomsku

marginalizaciju. Ako regionalni projekti ne doprinose globalnoj konkurentnosti oni

nemaju perspektivu.

Mogućnosti

Strateški planovi vanjske politike bi trebali suziti prioritete nacionalnih interesa,

pokazati sposobnost izbora niše kroz koju će jačati svoju vanjsku politiku, istaknuti

izgradnju koalicija, nalaženje institucionalnog okvira i instrumenata za daljnji razvoj

vanjske politike, te poticati zagovaranje normi kroz diplomaciju. Vanjska politika kao još

jedna od javnih politika u izravnoj je vezi s vrijednosnim sustavom političkih aktera koji

12

je vode. Zato je nužno isticati vrijednosti i ideje po kojima se definiraju specifični

interesi.

Hrvatska vanjska politika međunarodnoj zajednici, prvenstveno EU, treba pružiti

odgovarajuću uslugu legitimnog i pouzdanog posrednika u raznim pitanjima kako bi

dobila poseban identitet (tzv. niche-identity).

Prijedlog niša javnih politika na razini EU (policy niche): energetika, vodni sektor i

održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i proizvodnja

hrane.

Jugoistočna Europa smatra se najbogatijom regijom unutar Europe po potencijalima u

energiji vode, sunca, vjetra i biomase. Većina tih potencijala još uvijek je

neiskorištena radi oslanjanja na energiju dobivenu iz fosilnih goriva, posebice

termoelektrana na ugljen. Postoji značajan potencijal trgovine obnovljivih izvora

energije, zapošljavanja, ekonomske stimulacije i pozitivni utjecaj na okoliš u usporedbi s

postojećim izvorima energije. Povezivanje razvoja obnovljive energije uz regionalnu

suradnju direktan je način korištenja vanjskih poslova za stvaranje novih radnih mjesta,

povećanje domaće komponente u proizvodnji, instalaciji i održavanju, te ekonomske

investicije. Uspostava mehanizama regionalne koordinacije kroz trgovinu obnovljivim

izborima energije i zajedničkih energetskih projekata sa državama članicama EU koje

imaju manje potencijala obnovljivih izvora energije, uz sve postojeće energetske

potencijale, način je dobivanja većeg utjecaja u međunarodnim odnosima.

Postavljanje okvira za suradnju na području obnovljivih izvora energije uz povezivanje

kompanija na konkretnim projektima jedna je od zadaća vanjskih poslova. Hrvatska bi

trebala postati inicijator u planiranju zajedničke energetske budućnosti regije temeljene

na obnovljivim izvorima energije.

Politika proširenja smatra se jednom od najuspješnijih politika EU, no ujedno i stalnim

izvorom nestabilnosti. Nužno je dati bezuvjetnu podršku politici proširenja i regionalnoj

suradnji, poticati daljnje proširenje Europske Unije na preostale zemlje jugoistočne

Europe (Bosna i Hercegovina, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Albanija, Makedonija) uz

povećanje financijske pred-pristupne pomoći, pod jednakim uvjetima (Kopenhaški

kriteriji i kriteriji proizašli iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju) kakvi su postojali

za Hrvatsku kao posljednju članicu koja je ušla u EU. Nužno je povećati učešće građana i

organizacija civilnog društva u proces pregovora i europeizacije društva kako politika

proširenja ne bi ostala isključivo vezana uz političke elite regije.

Mediteranska suradnja u kombinaciji s održivim razvojem turizma u skladu je s

Agendom 21 i s Milenijskim ciljevima. Nju je nužno razviti uz suradnju s Ministarstvom

gospodarstva; turizma; pomorstva, prometa i infrastrukture, uz aktere iz područja

civilnog društva, znanstvenih institucija, asocijacija gospodarstvenika i sličnih

neformalnih i formalnih mreža.

U tim politikama Hrvatska ima mogućnost ostvariti utjecaj i projicirati svoju normativnu

moć, dobar imidž, diplomatske aktivnosti, liderske i administrativne sposobnosti.

Ujedno, Hrvatska ima kapacitete da se pokaže kao vjerodostojan partner jer su to

politike gdje Hrvatska ima mogućnosti izraziti vlastite interese kao interese cjelokupne

13

Europske Unije. To u ogromnoj mjeri uvećava njen vanjskopolitički potencijal i relativni

utjecaj u međunarodnim odnosima.

Na ovim politikama Hrvatska bi trebala izgraditi široku mrežu veza i savezništava, ne

samo među političkim elitama i državama članicama, nego i s mrežama nevladinih

udruga, gospodarskih i socijalnih aktera, akademskih zajednica i stručne javnosti

(suradnja s moćnim socijalnim skupinama) na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i

europskoj razini. Izgradnja mreža i savezništava, kao i niša aktivnosti pruža temelj da se

Hrvatska na efikasniji način postavi u odnosu prema većim zemljama ili silama.

Pregovaračke sposobnosti, kapacitet da se formiraju neformalne koalicije i promoviraju

vlastiti interesi u radnim tijelima institucija EU izvor su političke moći male države

unutar EU. Stručna ekspertiza i sudjelovanje znanstvenika ključni su element

uvjeravanja u procesu donošenja odluka.

Kako bi bila prihvaćena kao vjerodostojan partner, Hrvatska treba uvijek (a ne samo kad

joj odgovara) konzistentno zagovarati i promovirati politike koje su usklađene s

vrijednostima koje njeguje. Normativna moć (sustavno zagovaranje demokratskih

vrijednosti) mora biti stalna da bi se percipirala kao utjecajna u međunarodnim

odnosima. Kroz ciljeve se projiciraju norme – to je ključ uspješnog zagovaranja malih

država. U zagovaranju specifičnih politika Hrvatska treba pokazati ekspertizu, znanje i

inovativne ideje, visoku razinu aktivnosti, uključenost u europske i međunarodne

političke mreže.

14

3. STRATEGIJA I CILJEVI

Vanjska politika je izuzetno važan instrument koji ne smije biti sam sebi svrha, već alat

za realizaciju dugoročnih strateških interesa Hrvatske u području gospodarstva,

društvene pravde, zaštite okoliša, promicanju mira i nenasilja te promicanju

uloge i značaja Hrvatske u međunarodnoj zajednici.

ORaH u vanjskoj politici podržava održiv razvoj, iskazan kroz Agendu 21 i Milenijske

ciljeve. Ovo su normativni elementi koje bi trebala promovirati hrvatska vanjska

politika.

„Program za 21. stoljeće“, popularno nazvan Agenda 21 predstavljen je na skupu u Riju

1992. i okupio je dužnosnike 179 vlada, među njima i Hrvatske. Agenda 21 predstavlja

proces/ projekt koji služi kao operativna platforma integralnog koncepta održivog

razvoja.

Ciljevi koje podržava ORaH na lokalnoj-nacionalnoj-europskoj-globalnoj razini su:

1) Ubrzavanje procesa održivog razvoja kroz o t v o r e n , p r a v e d a n , s i g u r a n ,

n e d i s k r i m i n a t o r n i , p r e d v i d i v , multilateraran sustav trgovine,

2) Borba protiv siromaštva kroz poboljšanje uslova života u segmentu

obrazovanja, zdravstva, opskrbi vodom, pomaganju obespravljenima – posebno

ženama i mladima,

3) Promjena obrazaca potrošnje , posebno u industrijski razvijenim zemljama,

4) Demografska dinamika i održivost – razvoj populacijske politike u skladu s

ekonomskim razvojem,

5) Z a š t i t a i u n a p r e đ e n j e z d r a v l j a l j u d i ,

6 ) Održiva ljudska naselja – racionalnim korištenjem zemljišta smanjiti

devastaciju okružja nastalih urbanim širen jem koje predstavlja snažan udar na

globalni ekosistem,

7) Integracija okruženja i razvoja, zaštita atmosfere, planiranje i upravljanje

korištenjem zemljišta, borba protiv siječe šuma i sl.

Ideja vodilja je bila: održivi razvoj se mora događati tamo gdje žive ljudi, gdje kupuju,

gdje se školuju, gdje grade i gdje rade gdje planiraju građevinsko zemljište,

gdje imaju svoja radna mjesta – dakle, u gradovima i općinama. Tako su i rođene

vizije lokalne Agende 21. ORaH podržava lokalni/regionalni doprinos županija/

hrvatskih regija u definiranju nacionalnih interesa vanjske politike, dapače smatra kako

treba pronaći adekvatni pravni okvir kojima bi se županijama i regijama omogućilo

potpisivanje ugovora prekogranične suradnje pri čemu sve razine vlasti treba pozvati na

jaču interakciju u artikuliranju europskih politika.

Kao normativnu snagu vanjske politike ORaH podržava Milenijske ciljeve razvoja,

budući da je Hrvatska, kao i ostale države članice EU, usvojila plan za pružanje potpore u

njihovoj realizaciji. Milenijski ciljevi usvojeni u rujnu 2000. od strane 189 država članica

UN-a obvezuju zemlje potpisnice na učinkovitiju borbu protiv neadekvatnih prihoda,

gladi u svijetu, nejednakosti spolova, propadanja okoliša, manjka obrazovanja, kao i na

poboljšanje sustava zdravstvene skrbi i očuvanje/osiguranje zaliha čiste, pitke vode. Sve

15

članice UN-a zajednički angažirane u ostvarenju Milenijskih ciljeva razvoja do 2015.,

prilagodile su ciljeve posebnostima te stupnju razvoja pojedine zemlje.

Aktivnosti koje ORaH planira primijeniti u području vanjske politike u slučaju

participiranja u vlasti:

1. Vanjski poslovi moraju postati instrument za realizaciju hrvatskih strateških

interesa u području gospodarstva, zaštite okoliša, društvene pravde i promicanju

mira i nenasilja

2. Predlagati političke prioritete i stvaranje policy niša na razini EU: energetika,

vodni sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana,

turizam i proizvodnja hrane.

3. Isticati normativni okvir inicijativa, u skladu s programom stranke i Europske

stranke zelenih: solidarnost, održivost, pravednost, pravična ekonomska

suradnja, jača demokracija, borba protiv svih vrsta diskriminacije, ljudska prava,

investiranje u europske energetske mreže, povećanje energetske sigurnosti i

učinkovitosti, smanjenje energetskih troškova. Povezivanje programa ORaH-a i

inicijativa s programskim odrednicama Zelenih (pogotovo po pitanju energetike i

održivog razvoja).

4. Suziti prioritete nacionalnih interesa, dogovoriti nacionalne interese vanjske

politike s regijama/ županijama, omogućiti im da potpisuju ugovore

prekogranične suradnje.

5. Razviti regionalne projekte u području znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša,

transporta i turizma.

6. Razviti regionalnu politiku na temelju konglomeracija: institucionalizirati

koordinaciju sektora u regiji kako bi se zajednički nastupilo na EU tržištu, čime bi

se djelomično nadoknadilo gubljenje tržišta CEFTA-e.

7. Isticati nužnost reforme državne uprave kao ključnog elementa u povećanju

kapaciteta zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa u institucijama EU.

8. Intenzivirati suradnju s mrežama nevladinih organizacija, medija, stručne

javnosti u Hrvatskoj i regiji, zastupnicima u Europskom parlamentu,

predstavnicima ostalih europskih institucija, te domaćim i inozemnim think-

tankovima po pitanju regionalne suradnje u jugoistočnoj Europi i energetike.

9. Usmjeravati hrvatsku vanjsku politike prema novim izazovima globalizacije

(preustroj osoblja diplomatskih misija prema analizama robne razmjene s

inozemstvom, u skladu s dva temeljna kriterija: prema glavnim investicijskim

tržištima susjednih država, EU i SAD-a; te prema tzv. tržištima u nastajanju

(emerging markets) posebice Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Koreje).

10. Razviti strategiju gospodarske diplomacije – definirati pojam gospodarske

diplomacije, identificirati i uspostaviti široku mrežu partnera (trgovina, ulaganje,

turizam, znanost, tehnologija, istraživanje i sl.), identificirati njihove interese,

postojeće i buduće aktivnosti podrške poslovnom i financijskom sektoru uz

intenzivnu suradnju i koordinaciju s akterima koji se bave trgovinskim odnosima

s inozemstvom. Suradnja i koordinacija služi utvrđivanju potreba korisnika i

identificiranju indikatora uspjeha.

11. Konkretizirati i intenzivirati javnu diplomaciju (izrada strategije javne

diplomacije) u suradnji s asocijacijama gospodarstvenika, izvoznika,

16

znanstvenika, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom obrtničkom

komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom, Ekonomskim institutom, te

ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama koje sudjeluju i/ili

istražuju segment vanjske i trgovinske politike.

12. Osmišljavanje zajedničke strategije lobiranja za hrvatsko gospodarstvo – trgovinu

- turizam, istraživanje, tehnologiju i znanost, te osnivanje lobističkog konzorcija -

tijela po uzoru na stare države članice.

13. Propisati jasne kriterije u promicanju diplomata u službi vanjskih poslova,

posebno na poslovima europske koordinacije kao ključnog segmenta MVEP-a u

odnosima s Bruxellesom.

14. Uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju vanjskih poslova i ministarstava

gospodarstva, turizma, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda predsjednika s

grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih poslova kao

poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom.

Aktivnosti koje ORaH planira primijeniti u području vanjske politike u okviru vlastitih

resursa:

15. Kroz zastupnika u Europskom parlamentu (vrsnog stručnjaka u temi energetike)

predlagati inicijative i intenzivirati niz aktivnosti kojima se ističu 'niše' hrvatske

vanjske politike, posebice energetika, vodni sektor i održivi transport,

proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i proizvodnja hrane.

16. Razvijati imidž proaktivnog zastupnika u pitanjima specifičnim za promociju

hrvatske vanjske politike. Isticati normativni okvir inicijativa, u skladu s

programom stranke i Europske stranke zelenih: solidarnost, održivost,

pravednost, pravična ekonomska suradnja, jača demokracija,borba protiv svih

vrsta diskriminacije, ljudska prava, investiranje u europske energetske mreže,

povećanje energetske sigurnosti i učinkovitosti, smanjenje troškova. Povezivanje

inicijativa s programskim odrednicama Zelenih (pogotovo po pitanju održivog

razvoja, energetike, vodnog sektora i održivog transporta, proširenja EU,

održivog razvoja Mediterana, turizma i proizvodnje hrane.).

17. Formirati tim asistenata zastupniku u EU Parlamentu pri uredu u Zagrebu i u

Bruxellesu, koji se ističu poznavanjem europskih politika i funkcioniranjem

političkog sustava u EU. Oni bi bili temeljni koordinatori mreže suradnika,

promotori inicijativa, pripremali bi informacije za rasprave i sve ostale aktivnosti,

vodili bi komunikacijske i informativne aktivnosti i sl.

18. Pokrenuti Europsku građansku inicijativu (inicijativa građana usmjerena prema

Europskoj komisiji kojom se podnosi zakonodavni prijedlog u područjima od

nadležnosti EK) uz jaku online kampanju kako bi se, u skladu s programom

Europske stranke zelenih, mogućnost inicijative zakonodavnog akta omogućila,

osim Europskoj komisiji, i Europskom parlamentu, čime se postiže

demokratičnija Europa bliža građanima.

19. Povećati vidljivost o navedenim pitanjima organizacijom okruglih stolova koji

povezuju programska načela stranke s ciljevima vanjske i europske politike;

sudjelovanjem na stručnim skupovima u Hrvatskoj, regiji i EU, te jasnim i

17

dosljednim isticanjem stava o specifičnim segmentima vanjske politike u okviru

programa ORaH-a.

20. Registrirati stranku u Registar transparentnost EU u svrhu dobivanja informacija

o javnom savjetovanju o nizu europskih politika i podnošenja inicijativa, također i

u segmentu vanjske politike.

18

4. TAKTIČKI ALATI - NAČINI PROVEDBE KONKRETNIH CILJEVA

Vanjski poslovi kao instrument za realizaciju hrvatskih strateških interesa u

području gospodarstva, zaštite okoliša, društvene pravde i promicanju mira i

nenasilja – od svibnja 2014. kontinuirano

Isticati nužnost reforme državne uprave kao ključnog elementa u povećanju

kapaciteta zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa u institucijama EU – od

svibnja 2014. kontinuirano

Predlagati političke prioritete i stvaranje policy niša energetika, vodni sektor i

održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i

proizvodnja hrane. – od 2015. kontinuirano

Dogovoriti nacionalne interese vanjske politike s regijama/ županijama,

omogućiti regulatorni okvir da potpisuju ugovore prekogranične suradnje – od

druge polovice 2015. kontinuirano

Preustroj osoblja diplomatskih misija ovisno o analizi robne razmjene RH s

inozemstvom i u skladu s koordinacijom aktera koji sudjeluju u gospodarskoj

diplomaciji, s tim vezano razvoj strategije gospodarske diplomacije – od 2015.

kontinuirano

Osmišljavanje zajedničke strategije lobiranja za hrvatsko gospodarstvo – trgovinu

- turizam, istraživanje, tehnologiju i znanost, te osnivanje lobističkog konzorcija -

tijela po uzoru na stare države članice – od 2015.

Propisati jasne kriterije u promicanju diplomata u službi vanjskih poslova,

posebno na poslovima europske koordinacije kao ključnog segmenta MVEP u

odnosima s Bruxellesom – od 2015.

Uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju vanjskih poslova i ministarstava

gospodarstva, turizma, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda predsjednika s

grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih poslova kao

poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom – od 2015.

Izrada strategije javne diplomacije u suradnji s asocijacijama gospodarstvenika,

izvoznika, znanstvenika, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom

obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom, Ekonomskim

institutom, te ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama – od 2016.

Razviti regionalne projekte u području znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša,

transporta i turizma - od 2016. kontinuirano

Razviti regionalnu suradnju na temelju konglomeracija i institucionalizirati

koordinaciju sektora u regiji – od 2016. kontinuirano

19

5. FINANCIJSKI INSTRUMENTI

Državni proračun Ministarstva vanjskih i europskih poslova

Partnerstva s organizacijama/ institucijama s kojima se dijele slični strateški

instrumenti (Ministarstvo gospodarstva; kulture; znanosti, obrazovanja i sporta i

slična tijela državne uprave); Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom

obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom i sl.

20

6. VEZE S OSTALIM SEKTORIMA

Povezati aktere koji se bave vanjskom i trgovinskom politikom: predsjednik RH,

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo

poduzetništva i obrta, Ministarstvo turizma, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta,

Hrvatska banka za obnovu i razvoj, Hrvatska turistička zajednica, Hrvatska gospodarska

komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatski izvoznici, Hrvatska udruga poslodavaca,

Nacionalno vijeće za konkurentnost, predstavništva hrvatskih županija te regionalnih

razvojnih agencija u Bruxellesu.

21

7. SAŽETAK

Hrvatska je mala država po svim temeljnim odrednicama u međunarodnim odnosima:

veličini BDP-a, ekonomskoj i vojnoj moći, broju stanovnika, broju glasova u Vijeću EU,

veličini diplomatske službe i broju predstavništava, kadrovima i resursima u praćenju

svih politika u EU, percepciji moći od strane drugih članica i sl. No, Hrvatska sadržajnom

promjenom karakteristika vanjskih i europskih poslova ima veće mogućnosti utjecaja na

međunarodne odnose nego što bi se očekivalo s obzirom na veličinu njenog teritorija i

druge značajke. Hrvatska kao mala država koja nema previše instrumenata kojima bi

oblikovala međunarodno okružje na raspolaganju ima sljedeće strategije vanjskih

odnosa: multilateralizam i vanjska politika koja se ostvaraju kroz tzv. niše.

Multilateralizam se u ostvaruje kroz članstvo u euroatlantskim strukturama, dok se

specijalizacija ostvaruje kroz europske poslove. Na koji način će ostvarivati svoju

multilateralnu suradnju, odnosno u kojim područjima se Hrvatska želi specijalizirati

ovisi o vrijednostima i orijentaciji vladajuće političke strukture.

Zagovarajući načela, civilizacijske norme i vrijednosti, poštivanje međunarodnog prava i

institucija, promoviranje principa naspram interesa u skladu s Agendom 21 i

Milenijskim ciljevima u okviru multilateralizma u savezništvu s većim državama i

grupiranjem s ostalim malim državama hrvatska vanjska politika može imati mogućnost

djelovanja i utjecanja na međunarodni sustav.

Hrvatsku vanjsku politiku treba usmjeriti prema novim izazovima globalizacije, pri

čemu diplomacija treba slijediti gospodarske interese bazirane na analizi robne

razmjene Hrvatske s inozemstvom, uz koordinaciju s akterima trgovinske

politike. S tim u skladu nužno je pristupiti preustroju osoblja diplomatskih misija u

skladu s dva temeljna kriterija: prema glavnim investicijskim tržištima susjednih država,

EU i SAD-a; te prema tzv. tržištima u nastajanju (emerging markets) posebice Brazila,

Rusije, Indije, Kine i Južne Koreje). Nužno je intenzivirati dosadašnju suradnju sa

asocijacijama gospodarstvenika, izvoznika, znanstvenika, Hrvatskom turističkom

zajednicom, Hrvatskom obrtničkom komorom, Hrvatskom gospodarskom komorom,

Ekonomskim institutom, te ostalim institutima, javnim i nevladinim organizacijama.

Radi ograničenih kapaciteta i sredstava u europskim poslovima, Hrvatska se treba

profilirati aktivnim predlaganjem inicijativa u nekoliko politika: energetika, vodni

sektor i održivi transport, proširenje EU, održivi razvoj Mediterana, turizam i

proizvodnja hrane.

U europskim poslovima nužno je jače formirati savezništava, koalicije, zajedničke akcija i

inicijative, počevši od dogovora nacionalnih interesa sa županijama, kojima bi se u

regionalnoj suradnji omogućilo potpisivanje ugovora prekogranične suradnje.

Regionalnu suradnju treba temeljiti na gospodarskim interesima i projektima u

području energetike, znanosti, istraživanja, ICT, zaštite okoliša, transporta i turizma.

Po uzoru na stare države članice nužno je osnivanje lobističkog konzorcija države i

gospodarstvenika u Bruxellesu. Lobistički konzorcij zastupa interese pojedinog sektora,

bez obzira na njihovu veličinu, čime mogu profitirati mali i srednji poduzetnici.

22

U gospodarskoj diplomaciji nužno je uspostaviti intenzivniju suradnju i koordinaciju

vanjskih poslova i ministarstava gospodarstva, znanosti, regionalnog razvoja i Ureda

predsjednika s grupama gospodarstvenika i znanstvenika kroz korištenje vanjskih

poslova kao poveznice gospodarstva i znanosti Hrvatske sa svijetom. Na razini samog

Ministarstva potrebno je propisati jasne kriterije u promicanju diplomatskih zvanja u

službi vanjskih poslova, posebno na poslovima europske koordinacije.

23

8. LITERATURA

Berković, S. Diplomacija i diplomatska profesija, Zagreb, 2006.

Berridge, G. R., Diplomacija: teorija i praksa, Biblioteka Politička misao, Zagreb,

2004.

Beširević, N., Vanjska politika EU i Zapadni Balkan, Biblioteka Politička misao,

Zagreb, 2013.

Čehulić, L., Razvoj međunarodnih studija u Hrvatskoj. Politička misao, 2000.

37(1): 173-187.

Hill, C., What Is to Be Done? Foreign Policy as a Site for Political Action,

International Affairs, 2003. 79 (2): 233-255.

Institut za međunarodne odnose, Gospodarska diplomacija, Zaklada Adris, 2012.

Jackson, R. i Sørensen, G., Introduction to International Relations. Theories and

Approaches, Oxford University Press, Oxford, 2007.

Jović, D., Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj Uniji,

Politička misao, 2011. 48 (2): 7-36.

Krizman, B., Postanak moderne diplomacije, IBI, Zagreb, 1957.

Luša, Đ. i Mijić, P., Vanjska politika malih država - normativna moć kao faktor

utjecaja u međunarodnim odnosima, Političke perspektive, 2012. 3: 39-67

Mesić, S. i Plevnik, J., Doba ekonomske diplomacije, Plejada, Zagreb, 2011.

Mikolić, M., Diplomatski protokol : praksa u Republici Hrvatskoj i neke praktične

upute, Zagreb, 1995.

Nick, S., Diplomacija: Metode i tehnike, Barbat, Zagreb, 1997.

Nick, S., Diplomatski leksikon, Barbat, Zagreb, 1999.

Plevnik, J., Iza globalizacije – Geoekonomija međunarodnih odnosa, Golden

marketing – tehnička knjiga, Zagreb, 2003.

Vukadinović, R., Politika i diplomacija, Zagreb, 2004.

Strateški plan Ministarstva vanjskih i europskih poslova (za razdoblje 2011. - 2016.)

Internetske stranice:

http://www.mvep.hr

http://www.hr.undp.org/content/croatia/hr/home.html