SLIVANJSKA NASELJA I PREZIMENA - bib.irb.hr · 5 U hrvatskome su antroponimijskome fondu zabilježena prezimena Dučić i Dukić koja Petar Skok (1:463) povezuje s apelativom duka

128

SLIVANJSKA NASELJA I PREZIMENA

1. UVOD

Makrotoponim Slivno odnosi se na područje u jugoistočnome dijelu Nere-tvanske krajine koje je sa zapada omeđeno porječjem Male Neretve, sa sjevera jezerom Kuti i rječicom Mislinom1 (odnosno njezinim donjim tokom koji se na-ziva Prunjak), s istoka dalmatinsko-hercegovačkom granicom, dok se na jugu proteže na neretvansko primorje od Osinja do Moračne. Navedeni makrotopo-nim obuhvaća područje današnje župe Slivno Ravno uključujući i zaseoke Buk, Crepina i Grguruša koji katastarski pripadaju Opuzenu, ali i naselja Lađište i Podgradina koja tomu neretvanskom gradiću crkveno pripadaju. Kao i druga naselja u neposrednoj okolici (npr. Gradac, Dobranje i Vidonje) i Slivno se sa-

1 Mislina je zapravo jedan od odvjetaka ponornice Trebišnjice koja, kao i različiti ponori u Popovu, Bobanima, Površi i Zupcima, vodom napaja vrela od Neretve do Konavala te rječice Omblu i Ljutu. Mislina ima tri imena. Od svo-jega izvorišta u Bijelome Viru do sela Mislina u župi Vidonje nosi svoje izvorno ime, središnji se tok te rječice od Misline do pred Opuzen naziva Maticom, a donji se tok Misline prema njezinu ušću u Malu Neretvu naziva Prunjak.

Slika 1. Gradačke matice u kojima su upisani i mnogi Slivanjci u 18. st.

domagoj.indd 128domagoj.indd 128 2/1/12 5:38:35 PM2/1/12 5:38:35 PM

129

stoji od niza naselja koja su zajedničko ime dobila po najvećemu među njima, što je bilježito za političko-teritorijalni ustroj srednjovjekovne Humske Zemlje. Naime, u srednjemu je vijeku Slivno pripadalo humskoj župi Žapsko (Yabsco) koja se u povijesnim vrelima spominje od 12. st. Dijelom se Zažablja Slivno u povijesnim vrelima smatralo gotovo do polovice 18. st. kad se ustalila nova politička i crkvena podjela po kojoj je nekoć jedinstveno područje župe Žapsko podijeljeno između triju biskupija (makarske, trebinjske i dubrovačke) i triju država (Mletačke Republike, Osmanlijskoga Carstva i Dubrovačke Republike). Posljedice tih podjela Zažapci (bili oni Dalmatinci ili Hercegovci) osjećaju i da-nas kada pokušavaju prijeći državnu granicu na malograničnim prijelazima. Tako danas stanovnik Badžule u sedam kilometara udaljenu Imoticu službeno ne smije najkraćim putem kroz Vranjevo Selo i Duži, nego se mora spustiti u Neum, otići na Bistrinu, pa se onda vraćati preko Topologa do Imotice. Srećom pa je gorivo sve jeftinije!

Središnje naselje župe Slivno smješteno je na visoravni između brda Kosa, Podzvizd2 i Jastrebova glavica. Iako su mjesni povjesničari toponim dovodili u svezu s glagolom sliti, vjerojatnije ga je dovoditi u svezu s apelativom sliva ‘šljiva’, na što upućuje i Petar Skok (usp. Sk 3:405). Iz povijesnih vrela sazna-jemo pak da je starije ime Slivna bilo Hum (< hum ‘omanji brijeg pod travom’). Pod imenom Hum Slivno se prvi put spominje 1282. (Lučić 1984:224) Kako je riječ o prvome spomenu Slivna u povijesnim vrelima, donosimo izvorni tekst i prijevod Sanje Perić Gavrančić:

Die VIII augusti (1282). Cricoe presentem et conscentientam ancillam suam Drascam de Bosna vendidit Dese, uxori qoundam Gregorii de Petrana pro solidis denariorum grossorum quator diffinite ad mortem. Testis Demetrius de Mençe, iudex et Slauis de Rasti. Facta. Item Radenus Tollisclaui de Chelmo presentem et conscentientem ancillam suam Deuam de Bosna uendidit Triphoni Georgii pro solidis grossorum VII et dimidum diffinite ad mortem etc.

Hrvatski prijevod:Dana 8. kolovoza 1282. Krikoje je prodao prisutnu i pri svijesti sluškinju

svoju Dražu iz Bosne Desi, ženi pokojnoga Grgura Petranje, za svotu od če-tiri groša konačno do smrti. Svjedok Dmitar Menčetić, sudac i Slavko Rastić. Učinjeno. Isto je tako Raden Tolislavov iz Huma prodao prisutnu i pri svijesti sluškinju svoju Devu iz Bosne Trifunu Jurjevu za svotu od 7 i pol groša konačno do smrti itd.

Staro ime Hum posljednji put bilježimo u izvješću fra Blaža Gračanina koji tvrdi da je 1624. (Puljić 1995:71) obnovio crkvu sv. Stjepana in Chelmo (u Humu).

2 Navedeni je oronim veoma zanimljiv jer se dovodi u svezu sa slavenskim božanstvom vjetra (usp. Šimunović 2009:337). Sličnoga je postanja i oronim Zvijezdina iznad Glušaca.


130

Ime Slivno bilježimo od 1358. (Vego 1957:105), a od polovice 19. st. naselje i župa nazivaju se Slivno Ravno. Drugi je član imena dodan kako bi se neretvansko Slivno razlikovalo od imotskoga Slivna koje se nalazi pod upravom istoga biskupa.

Na temelju arheoloških ostataka i arhivske građe možemo zaključiti da je Slivno bilo najveće i najvažnije srednjovjekovno naselje u Neretvanskoj krajini, što se najzornije vidi po velikoj nekropoli stećaka u zaseoku Provići. U dubro-vačkome se pismohranu nalazi i velik broj dokumenata u kojima se spominju Slivanjci uglavnom zbog prodaje ili otpuštanja robova, a često se spominju i slivanjski iseljenici u Dubrovniku, uglavnom u ostavinskim raspravama. Iz po-vijesnih vrela saznajemo i to da su župani knezova Pavlovića Đurađ i Stipan Miloradović3 s Osmanlijama upadali u Slivno, pa su Dubrovčani molili kneza Petra Pavlovića da prestane s upadima i pljačkama na slivanjskome i neumsko-me području (Puljić 1995:52). Slivno je tijekom povijesti bilo izloženo stalnim migracijama. Iz njega se selilo zbog osmanlijskih i (čak češće) uskočkih napada, ali se u njega i useljavalo iz istočne Hercegovine, poglavito nakon oslobođenja Neretvanske krajine od Osmanlija.

Temom su ovoga rada ojkonimija i prezimenski fond u Slivnu. U prvome dijelu rada nastojim iznijeti postanje imena službenih i neslužbenih slivanjskih naselja, a u drugome se dijelu osvrćem na podrijetlo slivanjskih rodova i dono-sim antroponomastičku obradbu slivanjskih prezimena.

2. SLIVANJSKA NASELJA

Osim središnjega naselja župe Slivno u srednjovjekovlju se spominju i sli-vanjska naselja Brštanik, Klek i Lovorje te otočić Osinj.

Selo se Brštanik (< brštan ‘bršljan, Hedera helix’) spominje u povelji srp-skoga kralja Uroša I. (tadašnjega gospodara Humske Zemlje) crkvi Svete Bogo-rodice u Stonu godine 1253. (Sivrić 1999:82) Krajem 14. st. Brštanik postaje važnijim gospodarskim središtem te u njemu nastaje manja kolonija dubrovač-kih trgovaca koju je Dubrovačka Republika ukinula 1394. ili 1395. (P. Anđe-lić 1999:60) Naselje je opustjelo nakon osmanlijskih osvajanja, a ponovno je naseljeno u 18. st. kada je naselje dobilo novo ime po utvrdi Brštanik, koju puk naziva Gradinom. Koncem 19. st. ustalio se današnji službeni lik Podgradina.

Ojkonim Klek motiviran je nazivom biljke kleka ‘klekovina, Juniperus oxycedrus’. Zanimljivo je spomenuti da se područja motivirana nazivom spo-menute biljke često smatraju obitavalištima vila. Kao trgovište solju i manja luka

3 Stipan Miloradović u suradnji se s Osmanlijama borio protiv Sandalja Hranića, a njegovi su potomci bili glavni osmanlijski suradnici nakon zaposjedanja Hercegovine.


131

Klek u posjedu humskih knezova i bosanskih vladara spominje se od 1322. (Vego 1957:53) Poslije se naselje naziva Starim Klekom zbog postojanja nase-lja Gornji i Donji Klek na poluotoku Kleku na neumskome području. Lukom su se Klek za iskrcavanje često služili uskoci. Zanimljivo je napomenuti da se na području Baćine i Pline nalaze toponimi Neum, Klek i Vidonje upravo kao i u Zažablju.

Na području se današnjega Lovorja (< lovor ‘Laurus nobilis’) nalazilo ma-nje rimsko trgovište, što potvrđuje jedan manji nadgrobni spomenik te ostatci kupališta (Patsch 2005/2006:171), a u srednjovjekovlju se ondje nalazila luka Lovorika (Louoricha) iz koje se prevozila roba iz trgovišta Brštanik i u njega (Vego 1957:69).

Na slivanjskome se području nahodi i otočić Osinj koji se u povijesnim vrelima spominje od 1333., a tvrđava na njemu (na brdu Gradina) spominje se od 1425. i vjerojatno je imala ulogu dubrovačke stražbenice na području od ušća rijeke Neretve do Stona (Vego 1957:87). Po predaji se na otočiću nalazio franjevački samostan sv. Luke i Marka (iz povijesnih vrela znamo da je titular osinjske crkve bio sv. Ivan), a arheološkim je istraživanjima dokazano da se na otočiću nalazila kasnoantička bazilika iz 5. ili 6. st. te benediktinski samostan iz 13. ili 14. st. u kojemu su se oko 1563. nastanili franjevci (Bebić 1990:91). Ime je otoka moguće povezati s pridjevom osinji ‘zelenkast, šumovit’, no moguće je da je današnje ime tek odraz kojega starijeg romanskog ili predromanskog imena. Radovan Jerković drži da se tvrđava na Osinju nazivala Hum (M. Vido-vić 2000:436), pa je moguće da se upravo ime te utvrde proširilo i na čitavo područje u njezinoj okolici.

U službenim se popisima stanovništva 1857. − 2011. spominju i sljedeća slivanjska naselja: Blace, Buk Vlaka, Duba, Duboka, Glavice, Komarna, Kreme-na, Lučina, Mihalj, Otok, Pižinovac, Raba, Trn, Tuštevac, Vlaka i Zavala.

Naziv blato kojim je uvjetovan ojkonim Blace u hrvatskoj toponimiji načel-no označuje „prirodno nastale akumulacije, u pravilu pliće od jezera, sa znatno većim oscilacijama vode nego što je jezerska“ (Brozović Rončević 1999:5), a u obalnoj toponimiji isti naziv najčešće označuje plićak. Blace su u prijašnjim popisima zapisane u množinskome liku Blaca, što potvrđuju i suvremeni likovi Blacama/Blacima u kosim padežima.

Novo naselje Buk (< buk ‘vir, slap’ < *bukati ‘bučati’) nastalo je doseljava-njem stanovništva iz brdskih slivanjskih zaselaka koje je započelo neposredno pred Drugi svjetski rat, a koje je ubrzano nakon potresa 1962. Kako je Buk dio Vlake, današnje je službeno ime naselja Buk Vlaka.

Ime Duba dovodi se u svezu s apelativom dub koji je označivao i hrast i listopadnu šumu, a ime Duboka s pridjevom dubok. Kadšto se Duboka naziva-la i Juračići po najstarijemu mjesnom rodu. Makrotoponim Glavice obuhvaća


132

dvadesetak manjih zaselaka „između glavica (brežuljaka)“ od Slivna Ravnoga do Podgradine.

Komarna je razmjerno mlađe naselje motivirano mjesnim nazivom za kuk-ca komar ‘komarac’. Ime se Kremena povezuje s apelativom kremen ‘kamen’, Lučina s apelativom luka ‘močvarna livada’, a ime se Mihalj dovodi u svezu s inačicom osobnoga imena Mihajlo/Mihovil (< Mihalji ‘Mihajlov/Mihovilov’). Apelativ otok (kojim je motiviran ojkonim Otok) na širemu neretvanskom po-dručju označuje ‘ono što je vodom optočeno’.

Pižinovac je naselje nastalo stapanjem dvaju manjih zaselaka Veliki i Mali Pižinovac nakon Drugoga svjetskog rata. Iako je riječ o razmjerno mladome naselju, u njemu je uščuvana dalmatska antroponimna osnova Piz-/Piž- (usp. picić ‘malo muško dijete’; Sk 2:653).

Ime se Raba izvodi od apelativa rabъ ‘sluga, kmet’ te je prežitak negdaš-njega feudalnog društvenog uređenja.

Nazivom biljke trn motivirano je ime istoimeno naselje. Postanje toga ime-na vjerojatno treba tražiti u pučkome vjerovanju da se crni trn (ili trnjina, Prunus spinosa) pušta da raste u blizini kuća kako bi se zli duhovi na njega naboli.

Ojkonim se Tuštevac (mjesno Tuštovac) dovodi u svezu s pridjevom tust ‘plodan’, a ojkonim Zavala nastao je poimeničenjem istozvučnoga apelativa koji označuje prostrano udubljenje između blago nagnutih stijena.

Neslužbenih je naselja nekoliko puta više nego službenih. Njihova su imena u najvećoj mjeri antroponimnoga postanja: Buline4 (< Bule < Budislav/Budimir), Dukati5, Grguruša (< Grgur6), Kiridžijina Ploča (< Kiridžija + ploča ‘kvadratni kamen’ < grč. πλάξ, πλακóς ‘zamka za ptice’7), Mihalj (< Miha-lji ‘Mihajlov’), Pižinovac (< dalm. Piz-/Piž-8), Podantunovac9, Provića Rupa / Provići, Radalj (< Radalji ‘Radaljev’ < Radalj < Rade < Radomir/Radoslav), Radmuž10 (< Radmuž) i Rosni Do (< Rosa11 + do ‘udubina u kršu’). Temeljnim su i metaforičkim odrazima zemljopisnih naziva uvjetovani ojkonimi Brijeg (< brijeg ‘blaga uzvisina uz vodotok’), Moračni Do (< morača ‘močvarna livada’ + do ‘udubina u kršu’), Repić (< rep ‘rt, prevlaka’), Samarine (< samar ‘sedlo, prijevoj’ < tur. semer), Stolovi (< stol ‘prijevoj’) i Vale (< vala ‘uvala’ < mlet.

4 Možda je u ojkonimu uščuvan spomen na zažapske vlasteline Budisaljiće, među kojima se ističe Čubren Bu-disaljić koji je početkom 14. st. sudjelovao u buni protiv bosanskoga bana Stjepana (P. Anđelić 1999:65). U Zažablju su pak česte predaje o ženidbama s bulama (muslimankama).

5 U hrvatskome su antroponimijskome fondu zabilježena prezimena Dučić i Dukić koja Petar Skok (1:463) povezuje s apelativom duka ‘vojvoda’. U okolici Zagreba i danas bilježimo prezime Dukat.

6 Vjerojatno spomen na izumrli opuzenski rod Grgurević (podrijetlom iz Hutova) koji je nastanjivao Trnovo. 7 U Vidonjama se i danas ptice love pòd ploču. 8 Od te su antroponimne osnove nastali dubrovački pridjevci Pežanja, Pežinović, Peženja i Pižinić te apelativ

picić ‘malo dijete’ (usp. Sk 2:653). 9 Prezime Antunović nosili su potomci Tomića koji se 1727. spominju na poluotoku Kleku (MKŽG:50) u koji su se

doselili iz Grebaca u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke. Toponim Antunovača bilježimo i u Gornjemu Kleku (Neum). Potomci su Tomića uz Antunoviće i neretvanski Dominikovići.

10 Navedeno je ime na južnoslavenskom području zabilježeno od 14. st.11 Prezime Rosić nosili su današnji Kitinu u obližnjemu Gradcu.


133

valle). Ojkonimi Podstijene i Postinje (< stijena) te Tmol12 odnose se na stjenovita tla, a ojkonim Suha Lokva na povremena zbirališta vode. Položajem su naselja uvjetovana imena Krstac (< krst ‘raskrižje’) i Vrteljka (< vrteljka ‘mjesto s jakim udarima vjetra’). Fitonimijskoga su postanja imena Kupinovac (< kupina ‘Rubus ulmifolius’), Lipovac (< lipa13 ‘Tilia’), Podbrijest (< brijest14 ‘Ulmus campetris’) i Šipovac (< šipak ‘Punica granatum’). Na gospodarske grane kojima se bavilo mjesno stanovništvo upućuju pak toponimi Klačni Do (< klačina ‘vapnenica, mjesto na kojemu se gasi klak’ < dalm. calcaina), Lađište15 (< lađište ‘mjesto na kojemu pristaju lađe’), Prevoznik (< prevoziti16), Staje (< staja) i Zelene Torine (< zelen ‘obrastao raslinjem’ + torina ‘napušteni tor’), a na mjesnu povijest oj-konimi Grad i Smrdan (oba označuju naselje koje se razvilo oko utvrde Smrdan grad).

Ojkonimi Crepina mogao je nastati od apelativa crijep (slično kao i to-ponimi Kupari u Župi dubrovačkoj i Kuparice u Popovu), no mogao bi biti i antroponimnoga postanja. Naime, poznata je fočanska trgovačka obitelj Cri-jepović u 15. stoljeću često dolazila u Dubrovnik radi trgovine, ali i podizanja zajmova kod dubrovačkih kreditora. S obzirom na postojanje trgovišta Driva, sela Brštanik i luke Klek, moguće je da su boravili i na neretvanskome području. Ojkonim Dančanje17 mogao bi se dovesti u svezu s apelativom dance (< dno), ali i s antroponimom Danac (< Dane < Danijel). I ojkonim se Mrčeva Rupa može dvojako tumačiti. Mrča ‘mirta, Myrtus’ je, naime, zimzelena grmolika biljka, no kako se u zaselku (Mrčeva Rupa drugo je ime za zaselak Provići / Provića Rupa) nalazi i poveća nekropola stećaka, ojkonim bi se mogao povezati i s apelativom mrtvac.

3. POVIJESNI RAZVOJ SLIVANJSKIH PREZIMENA I PODRIJETLO SLIVANJSKIH RODOVA

Razvoj imenske formule u Slivnu možemo pratiti od 13. st. Iz povijesnih je vrela razvidno da je u 13. st. još prevladavala jednorječna imenska formula, tj. da se navodilo samo osobno ime, npr. Druga (Drugha) iz Huma, Bogdana iz Huma, Premila (Premilla), kći Staneke (Stanecha), Dragoslav (Dragoslaus) iz Huma. Koncem 13. st. uz osobno se ime pojavljujuju i pridjevci (svojevrsna pra-prezimena), primjerice Bogdan Čeprnjić (Bogdanus Ceperniç), Berislav Umne-

12 Toponim je po mišljenju Petra Skoka (3:470) ilirskoga postanja.13 Lipa je sveto slavensko stablo. Nekoć je bilo uobičajeno vjerovanje da grančica lipe štiti od groma i požara.14 Na mjestima na kojima raste brijest obično ima podzemne vode, tako da se u Popovu toponim Brestica

apelativizirao i počeo označivati lokvu.15 Od Mostara do Ušća česte su predaje o alkama na uzvisinama za koje su se nekoć vezivali veliki brodovi.16 Iz Prevoznika su Slivanjci prevozili žito u mlinicu u Badžuli.17 Istoimeno naselje pripada župi Ponikve na Pelješcu.


134

nović (Berrisclauus Vmennouich) i Vladimir Grupšin (Vladimirus de Grupsa) u 13. st, a u Dubrovniku se u 14. st. spominju stanovnici Brštanika Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković (Bratos Lupcouich) te stanovnik Slivna (de Slievni) Radin Butković (Radin Butcouich). Kao stanovnici Slivna spominju se u 15. st. izvjesni Veselko, Vukosav Novaković i Ostojica Pribisaljić.

Prezimena se pak u pravome smislu riječi (kao stalna, nepromjenjiva i nasljedna imenska kategorija) na slivanjskome području pojavljuju tek koncem 17. st. kad Slivno oslobađaju Mlečani pod vodstvom Nikole Nonkovića i nje-govih sinova. U tome razdoblju pod vodstvom don Petra Dragobratovića i don Đure Sentića18 u Slivno prelazi katolički puk iz Popova i hercegovačkoga dijela Zažablja, a pod vodstvom Milinka Knežića i Damjana Kadijevića i pravoslavni puk iz istih krajeva. Po svjedočenju don Andrije Šumanovića samo se iz župe Gradac u Slivno početkom 18. st. preselilo oko 2.000 ljudi.

Za ovaj sam rad odabrao prezimena koja su potvrđena u povijesnim vre-lima do početka 20. st., a koja su u dužemu razdoblju nastanjivala Slivno. Zbog toga su ostala neobrađena neka prezimena koja se samo jednokratno spominju u maticama (npr. Galovi koji se spominju 1782.), ali i neka suvreme-na slivanjska prezimena čiji su se nositelji doselili u Slivno razmjerno nedavno (npr. Franičević, Jovica, Medak, Musulin, Tošić ili Vukasović).

Četiri su temeljna pravca doseljavanja u Slivno: iz Zažablja i Popova, s Pe-lješca, s desne obale Neretve i iz Makarskoga primorja. Kako su najstarije sli-vanjske matice navodno izgorjele u Drugome svjetskom ratu, godinu doseljenja, ako nije drukčije napisano, navodim prema podatcima don Rade Jerkovića.

Najveći dio slivanjskih rodova potječe iz govorno jedinstvenoga ijekav-skog područja dalmatinskoga i hercegovačkoga Zažablja te Popova. Riječ je o najstarijoj i najmnogobrojnijoj skupini koja se doselila u Slivno. Iz Zažablja potječu tako obitelji Burđelez19 (1758.), Butigan20 (1804.), Curić21 (1734.), Čović22 (1805.), Dragobratović23 (1728.), Knežić24 (1694.), Leženić25 (1724.;

18 U literaturi se obično don Đuru Sentića naziva don Jurom, no na temelju poznavanja istočnohercegovačkoga fonda osobnih imena gotovo sam siguran da je ime toga svećenika bilo Đure.

19 Godine 1751. upisani su kao Bronzići, 1805. pod prezimenom Milišić, u 19. st. kao Obadi, a zapisivani su i pod dvorječnim prezimenom Bronzić Burđelez. Rodom su iz Papratnice između Gradca i Hutova u kojoj se spominju od 1664. (D. Vidović 2011:93)

20 Rodom su iz Prapratnice odakle su se raselili u Hutovo, Moševiće i Dobrovo (oko 1774.), otkuda su i pristigli u Slivno. Po predaji su u Zažablje pristigli s Lastova (D. Vidović 2011:71)

21 Godine 1768. upisani su kao Dražić. Na Slivno su najvjerojatnije pristigli iz Dobrova u kojemu se spominju od 1727., a ondje su pristigli iz Velje Međe (D. Vidović 2011:72).

22 Prethodno im je prezime bilo Dražić te ih to povezuje s Pažinima, rodu iz Popova. Pažini su živjeli u Veljoj Međi odakle su se preselili u Dobri Do i Gluminu, a iz Glumine u Dobrovo u kojemu se spominju 1735. (D. Vidović 2011:96) Spomen Čovića u Dobrovu mogao bi biti toponim Čovin tor.

23 Don Petar Dragobratović rođen je 1657. ili 1658. na Ćukovoj Gredi u Gradcu.24 Milinko Knežić iz Gornjega Hrasna 1694. godine vodio je seobu pravoslavnoga puka iz Hrasna i Donjega

Popova (M. Vidović 2000:146).25 Leženići se na Ilijinu Polju spominju 1712., u Kiševu 1713., u Vranjevu Selu 1728., a Crkvicama 1744. Po

predaji su ondje pristigli iz pelješke Crne Gore, a od njih potječu Šćepići u Dobranjama (D. Vidović 2011:83).


135

MVŽG:7), Mandić26 (1747.), Maslać27 (1747.), Milanović28 (1756.), Miletić29 (1752.), Mišković30 (1736.), Mustapić31 (1756.), Nonković32, Petrović33 (1733.), Pjanić34 (spominju se 1761. na Smrdanu; MKŽG:216), Popović35 (1694.), Pro-vić36 (1732.), Salacan37, Sentić38, Skorupović39 (1749.), Sršen40 (1733.; od njih potječu Mađori) i Utovac41 (1734.). Iz Popova su se pak u Slivno doselile obitelji Babić42 (1760.), Bjeliš 43(1730.), Ćulić44 (1799.), Delija45 (1787.), Kiridžija46 (1761.), Ključe47 (1798.), Lasić48 (1779.), Odak49 (1737.), Pandžić50 (1733.), Šešelj51 (1762.) i Šuman(ović)52 (1730.). Sa dubrovačkoga su područja pristigli Prlenderi53 (1805.) i Vlašići (1798.)54.

26 Mandići su rodom iz Dubravice u Gradcu u kojoj se spominju od 1712. U Dubravicu su pristigli iz Grebaca u Žurovićima iznad Rijeke Dubrovačke gdje su nosili prezime Zucalo (D. Vidović 2011:85).

27 Rodom su iz Dobranja te su potomci srednjovjekovne zažapske velikaške obitelji Novaković.28 U Slivno su najvjerojatnije dospjeli s Drijena 1744. (MKŽG:33) Jedan su od brojnijih rodova u Dubravama

kod Stoca.29 Miletići se spominju u Moševićima od 1646. (MKŽL:22v). Daljim su podrijetlom iz Dubljana u Popovu.30 Miškovići se 1712. spominju u Dužima, a 1737. u Ilijinu Polju i Moševićima (D. Vidović 2011:91).31 Rod iz Hutova. Starije im je prezime bilo Đurđević te su u Hutovo pristigli iz Popova. U Slivno su najvjerojat-

nije stigli iz gradačke Dubravice u kojoj se spominju 1763. (D. Vidović 2011:92)32 Doselili su se iz Broćanca kod Gradca.33 Rodom su iz Svitave, a daljim podrijetlom s Hotnja u kojemu se spominju od 1719. (D. Vidović 2011:97)34 Rodom su s Hotnja. Potječu od Petrovića.35 Potječu iz Broćanca. Moguće je da su potekli od Bratoša sa Zagorca u Popovu.36 Godine 1732. u Moševićima se spominje Mato Prović, a i danas u tome selu postoji toponim Provića vrt.37 Salacani se 1702. spominju u Goračićima, a 1733. u Opuzenu kao doseljenici iz Doljana (Bebić 1983:48).38 Sentići su iz Gradca. U Slivno ih je doveo don Đure Sentić (1662. − 1696.). Daljim su podrijetlom iz Cicine

u Zupcima.39 Po predaji potječu iz Makarskoga primorja, no 1694. spominju se na Zelenikovcu.40 Sršeni potječu s Trubina Brda. Godine 1702. spominju se i u Goračićima i Dobranjama (D. Vidović

2011:104).41 Doselili su se iz Hutova, no starije im je prezime nepoznato.42 Doselili su se iz Pećine (zaselak sela Trebimlja) u kojoj se spominju od 1658. (D. Vidović 2011:65)43 Kao i Ključe potječu od Dobroslavića, no nisu iz Ravna nego iz Brijega na Trebimlji. Dvorječno prezime

Dobroslavić Bjeliš zabilježeno je u Dubrovniku 1791. (Sivrić 2003:321)44 Doselili su se kao pravoslavci iz Zavale u Popovu početkom 18. st. bi na kraju istoga stoljeća prešli na kato-

ličku vjeru.45 Po predaji su doseljenici iz Mađarske, no po migracijskim kretanjima najvjerojatnije su iz Cicrine u župi

Trebimlja u kojoj je Delijić bio obiteljski nadimak obitelji Brać koji se pisao i kao prezime (usp. Kriste 1999:161).46 Po predaji su iz Gradca, ali su vjerojatnije iz Dubljana u Popovu gdje se 1694. spominju Kiridžići (Hrabak

1985:37).47 Pristigli su na Slivno iz Ravna pod prezimenom Dobroslavić (u slivanjskim maticama spominju se od 1733.)

u kojemu im je rodoslovlje moguće pratiti od 1638. (Sivrić 2002:221−224)48 Među slivanjskim se krizmanicima 1779. spominju Lasići (Bebić 1990:44). Taj rod potječe iz Velje Međe

(spominje se od 1713.), a ondje je povremeno nosio i prezime Bartulović (Kriste 1999:215).49 Podrijetlom su s Trebimlje te se spominju i u Trnovu 1733. (Bebić 1983:133)50 Rodom su iz Orahova Dola gdje se spominju od 1695. (Hrabak 1985:41) Đure Pandžić spominje se među

mještanima Slivna 1702. (Glibota 2006:109)51 Doselili su se iz Muhareve Ljuti u koju su se doselili iz Koteza, također u Popovu. Godine 1695. u Dolu u Po-

povu spominje se Mihajlo Šešelj (Hrabak 1985:36). Bili su katolici u Popovu do polovice 18. st. da bi se popravoslavili da bi dobili manastirske zemlje. Dio se obitelji koncem 19. st. odselio u Orahovi Do.

52 Šumanovići su iz Dobrova u kojemu se spominju od 1670. odakle su se iselili u Goračiće i Slivno, a od tamo u Komin.

53 Spominju se u Visočanima od 1645. (Vekarić 1996:179)54 Pristigli kao sluge u Podgradinu (spominju se 1733.; Bebić 1983:133). Vlašića je bilo i u Zažablju. Živjeli su

1767. − 1822. na Bobovištu (M. Vidović 1998:260).


136

S Pelješca su se pak u Slivno doselili Juračići55 (1751.), Palinići56 (1805.) i Šeputi57 (1767.) te vrlo vjerojatno Glum(čević)i (1777.), na čije su se imanje doselili Bakići. Najvjerojatnije su pak iz Pupnata na Korčuli (odakle potječu svi Farci) ili s Pelješca (gdje su se u 18. st. iz Pupnata doseljavali u Kućište, Orebić i Viganj) u Klek pristigli Farci (1806.).

Ikavski doseljenici potječu uglavnom iz sela na desnoj obali Neretve ili iz zapadne Hercegovine (uglavnom su se doseljavali u Podgradinu), razmjerno ih je mnogo i iz Makarskoga primorja (uglavnom su se doseljavali u primorska naselja, ali i u Podgradinu), a manjim dijelom potječu i iz okolice Vrgorca (ta-kođer doseljeni u Podgradinu). Iz naselja su se na desnoj obali Neretve doselili Gujinovići58 (1805.) i Šiljezi59 (1739.). Iz zapadne Hercegovine doselili su se pak Bakići60 (1720.), Bitunjci61 (1733.), Matage62 (1733.), Tutavci63 (1733.) i Vištice64 (1776.). Iz Makarskoga primorja doselili su se Bartulovići65 (1806.), Cvitanovići66 (1805.), Mačuketi67 (1805.), Pećarevići68 (1779.), Vodanovići69 (1760.) i Vuinci70. Iz Vrgorske krajine doselili su se Mušani, Šimići i Vukmiri (svi se spominju 1806.71).

Deaci (1756.) su se pak po predaji doselili iz Mađarske, no tu bi predaju trebalo dodatno provjeriti.

Nepoznato je podrijetlo Godića (1805.), Kajmaka (1776.), Klopenića (1779.), Lujića (1779.), Marelića (1779.), Primorčevića (1779.), Rosandića72 (1779.) i Štiglića (1779.). Možda se među nositeljima tih prezimena kriju sli-vanjski starosjedioci.

55 Juračići su se doselili u Duboku 1751. iz Putnikovića (zaselak Đuračići) u kojima se spominju od 1575. pod prezimenom Đuračić. U Putnikoviće su se po predaju Đuračići doselili iz Hutova (Vekarić 1995:199).

56 Po predaji su se iz Kune gdje se spominju pod prezimenom Palihnić od 1610. (Vekarić 1996:126), no Pa-liniće 1694. nalazimo i u Gabeli (M. Vidović 2000:444, Glibota 2006:124), tako da ne treba odbaciti ni mogućnost da su u Slivno pristigli iz Gabele.

57 Najvjerojatnije su se doselili iz Donje Vrućice u kojoj se spominju od 1541. (Vekarić 1996:276)58 Pristigli su iz Struga u Pojezerju gdje se spominju od 1699. (Pavičić 2006:78)59 U početku su bilježeni pod starijim prezimenom Mijatović. Najvjerojatnije su se doselili iz Iskisli gdje ih je iz

okolice Ljubuškoga doveo fra Grgo Mijatović Šiljeg.60 Po predaji su se doselili iz Makarskoga primorja, no 1699. spominju se u Čitluku (današnjoj Gabeli; CB:82),

a bilo ih je i doseljenih iz Jasenice (selo između Gabele i Pruda) u Opuzen (Bebić 1983:132).61 Iako stoji da su se doselili iz Italije, vjerojatnije su doseljenici iz Zvirovića. Starije im je prezime bilo Daničić.62 Doselili su se iz Čitluka (Gabele) 1733. (Bebić 1983:133)63 Doselili su se iz Brotnja 1733. (Bebić 1983:133) Još se 1702. među mještanima Slivna spominje Mileta

Tutavac (Glibota 2006:109).64 Po predaji su se doselili iz Vitine kod Ljubuškoga.65 Godine 1720. iz Gradca se u Blace odselio Mate Bartulović (Šutić, Ujdurović, Viskić 2000:77).66 Doselili su se iz Drašnica (Bebić 1983:137).67 Doselili se iz Drašnica gdje se spominju od 1802. pod dvorječnim prezimenom Mačuket Glunčina (Ujdurović

2000:197). U Podgradini se spominju od 1805. (Bebić 1983:137)68 Potječu najvjerojatnije iz Brista u kojemu se spominju od 1694. (CB:165)69 Po predaji su se iz Podgore doselili na Vlašićevo u Lovorje. Vodanovići se spominju u popisima stanovništva

u Tučepima od 1695., a u Podgori od 1733. (Ujdurović 2002:77, 122)70 Doselili su se iz Zaostroga početkom 18. st. (Bebić 1990:42) Vuinci se u zaostroškim maticama (bez naznake

podrijetla) spominju 1666. u Drveniku, a u Zaostrogu od 1679. (CB:10, 38)71 Šimići i Mušani pristigli su iz samoga Vrgorca, a Vukmiri iz Stilja (Bebić 1983:137).72 Možda potječu iz Podgore, no moguće je i da su podgorski Rosandići pristigli iz Slivna.


137

Podrijetlo Slivanjaca uvelike je odredilo i mjesnu dijalektološku sliku. Ve-ćina je Slivanjaca pristigla s ijekavskoga područja, a kompaktnije doseljeničke ikavske skupine nahodimo uglavnom u slivanjskome primorju (ponajprije Bla-cama) i Podgradini. Zgodan je primjer bliskozvučnih zaseoka Podstijene kod Zavale (koji su nastanjivali rodovi Bjeliš i Ćulić podrijetlom iz Popova) i Posti-nje kod Blaca (koji su nastanjivali Bartulovići rodom iz Gradca u Makarskome primorju, dakle ikavci, i Sršeni rodom iz ijekavskoga Trubina Brda). Od druge polovice 20. st. opuzenski mjesni govor osim na obližnju Podgradinu sve više utječe i na priblatska slivanjska naselja te je slivanjski mjesni govor u još većoj mjeri ikaviziran. Ipak, među starijim su govornicima i danas očuvani bilježito ijekavski glasovi ś i ź, imenice kao što je đevojka i stegnuti likovi glagolskoga pridjeva radnog bio, došo, čuo (za razliku od opuzenskoga bija, doša, čuja). U novije je vrijeme u turizmu okrenuta primorska mjesta pristigao velik broj dose-ljenika različitoga podrijetla, pa se dijalektološka slika toga dijela Neretvanske krajine ubrzano mijenja.

Slivanjska su prezimena zanimljiva iz više razloga. Upisi u slivanjske ma-tice otkrivaju starija prezimena pojedinih rodova. Tako su se Curići upisivali kao Dražići, Bjeliši i Ključe kao Dobroslavići, a Mandići kao Zucali. Posebno je zanimljiva činjenica da su današnji slivanjski Burđelezi zabilježeni sa svim svojim trima starijim prezimenima: Milišić, Bronzić i Obad. Podatci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isklju-čivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici. Naime, pri doseljenju su iz Popova sve pridošlice čuvale iskonski obred. Tako su se iz Dubrave u Popovu u Slivno doselila tri roda. Ćulići su se iz Zavale u Popovu doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci. Posebno je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti, zaseoka sela Zavala u kojemu se 1704. kao posjednik spominje Mijo Šešelj, doselili u Lađište kao katolici. Da su popovski i neretvan-ski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Upravo se na primjeru Šešelja vidi kako se katolištvo u Popovu nekoć prostiralo i u nekim naseljima u kojima nije zabi-lježeno nijedno katoličko krštenje u proteklih trista godina.

4. POSTANJE SLIVANJSKIH PREZIMENA

4.1. PREZIMENA NASTALA OD OSOBNIH IMENA

Najviše je slivanjskih prezimena motivirano osobnim imenima, njih čak 37 (48,68 %). Kršćanskim je imenima motivirano 16 slivanjskih prezimena. Puku


138

su u većoj ili manjoj mjeri prozirna prezimena Bartulović (< Bartul < Bartolo-mej), Lujić (< Lujo < Luka), Mandić (< Manda < Mandalijena ‘Magdalena’), Mijatović (< Mijat < Mijo < Mihovil), Mišković (< Miško < Mišo < Mihovil), Perić (< Pero < Petar), Petrović (< Petar), Prović (< Provo < Prohor) i Šimić (< Šime < Šimun). Osobno ime Bronza (< Ambrozije), od kojega je nastalo prezime Bronzić, spominje se u dubrovačkim srednjovjekovnim ispravama, a u Topolo-me je potvrđeno 1691. (Puljić-Vukorep 1994:32) te je odraz (kao uostalom i osobno ime Vlaho ‘Blaž’ ili Udženija ‘Eugen’) dubrovačkoga utjecaja. Prezime pak Curić i Đuračić/Juračić motivirana su kršćanskim imenom Juraj, no izvori su im različiti. Osobna imena Curać, Curi i Curko dalmatskoga su postanja.73 Cure je često neslužbeno ime ili osobni nadimak na dalmatinskim otocima. U prezimenu Đuračić uščuvalo se osobno ime Đur(a)đ koje je nastalo neposredno od grčkoga ossobnog imena Geórgios, od kojega su nastala i gore navedena osobna imena Curać, Cure, Curi i Curko, ali i sve inačice osobnoga imena Juraj kojima su tvorena brojna hrvatska prezimena, među kojima je lik Juračić. Prezime Marelić izvodi se od inačice osobnoga imena Margarita (> Mara > Marela), a ne od očekivanoga Marija (< Mára). Antroponimna osnova Masl- odrazila se u veoma rano potvrđenim prezimenima Masle, Maslešić (potvrđeno od 1468.), Maslo, Maslov i Maslović na dubrovačkome području te Maslać/Maslarda/Maslardić u Zažablju, a 1588. spominje se i konavoski zaselak Ma-slese. (KV 2:295) U makedonskome fondu osobnih imena potvrđena su osobna imena Mase, Masilo, Masin, Masla, Maslaš, Maslik, Maso i Masul koja se dovode u svezu s osobnim imenima Damaskin, Maksimilijan ili Tomas (Ivano-va 2006:278−279), pa u njima (najvjerojatnije u kršćanskome imenu Toma) treba tražiti postanje navedenih pridjevaka i prezimena te pretpostaviti da je i u istočnohercegovačkome fondu osobnih imena nekoć postojalo i osobno ime *Masle. Prezime Palinić (na Pelješcu zabilježeno kao Palihnić) nastalo je prema jednoj od inačica osobnoga imena Pavao (> Pale > Palihna). Prezime se Prović (< Provo) izvodi od inačice kršćanskoga imena Prohor. Sveti je Prohor živio u 1. st. Bio je jedan od sedam jeruzalemskih đakona koje su apostoli odabrali da služe helenizirane Židove u Jeruzalemu. Postao je nikomedijskim biskupom te je najvjerojatnije stradao u Antiohiji za vrijeme Neronovih progona kršćana.

Hrvatskim su narodnim imenima uvjetovana prezimena Bjeliš74 (< Bjeliš < Bijele < Bjeloslav), Cvitanović (< Cvitan < Cvito < Cvitomir), Dobroslavić (<

73 Romansko *ge, *gy vjerojatno se isprva odrazilo kao dz (bilježimo tako nadimak Dzorko na Trebimlji u Po-povu, a istoga je postanja i nadimak Džoro zabilježen u istome selu), a kako se glas dz defonemizirao, zamijenjen je svojim bezvučnim parnjakom − c. Više o odrazima kršćanskoga imena Juraj u D. Vidović 2007.

74 Zanimljivo je da je bjeliš i naziv za mlađ ribe škobalj (Sk 3:262), ali i vrsta trave u istočnoj Hercegovini. Ipak, kako su Bjeliši (kao i Ključe) grana roda Dobroslavić s Trebimlje u Popovu, a kako su prezimena nastala raslojavanjem ovoga roda uglavnom motivirana osobnim imenima, vjerojatnije je tumačenje prema inačici osobnog imena Bjeloslav. Pogotovo imamo li na umu da je u Dubravici, zaseoku sela Gradac kod Neuma, zabilježeno i prezime Bjelosavljević (< Bjeloslav).

"


139

Dobroslav), Dragobratović (< Dragobrat), Dražić (< Drago < Dragomir/Dra-goslav), Glumčević (< Glumac75), Godić (< Godo < Godimir), Milanović (< Milan < Mile < Miloslav), Miletić (< Mileta < Mile < Miloslav), Milišić (< Miliša < Mile < Miloslav), Nonković (< Nonko < Novko < Novak), Odak (usp. Hodak < Hodo < Hodimir/Hodivoj76), Vuinac (< Vujinac < Vujo < Vuk) i Vukmir. Petar Šimunović (2006:314) prezime Šuman povezuje s iskrivljenim njemačkim likom Schuhandler, no ta motivacija vrijedi samo za sjeverne hrvatske krajeve. Milan Nosić (Nosić 1998:237), čije je tumačenje vjerojatnije za južnohrvatske kraje-ve, nabraja mnogobrojne antroponime motivirane apelativom šuma. Prezime Mušan najvjerojatnije se izvodi od danas izumrloga osobnog imena Mušo77 < Mutislav.

Podjednak broj prezimena nastalih prema kršćanskim i hrvatskim narod-nim imenima svojstven je povijesnomu prostoru Trebinjske biskupije (kojoj je župa Slivno do 1704. pripadala), dok u zapadnoj Hercegovini i zapadnome dijelu Neretvanske krajine izrazito pretežu prezimena nastala od kršćanskih imena.

Muslimanskim je imenom motivirano prezime Mustapić. Nekoć su se nosi-telji toga prezimena prezivali Đurđević te je novo prezime najvjerojatnije nasta-lo zbog toga što su Đurđevići, kao mletački nadarenici, na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće dobili zemljišta koja su nekoć bila u posjedu Mustapaše, prvoga tur-skog gospodara Gabele, koji je u tome mjestu oko 1559. izgradio obrambenu tvrđavu zbog koje je Gabela prozvana Čitlukom (< tur. çiflik ‘feudalni posjed, zaselak na feudalčevu imanju’). Hibridnoga su postanja prezimena Mataga (od antroponimne osnove Mat- < Mate < Matej i turskoga sufiksa -aga) i Prlender (< Prle [< Prvoslav] + enda + vlaš. -er), a romansko se ime Rosanda (< Rosa ‘Ruža’) odrazilo u prezimenu Rosandić. Romanski je supstrat utjecao na nasta-nak prezimena Sentić (< Svetin < Svetomir; usp. rum. sfânt ‘svet’).

4.2. PREZIMENA NASTALA OD NADIMAKA

Nadimačkoga je postanja 26 (35,62 %) prezimena. Među njima su naj-češća prezimena uvjetovana nazivima životinja i dijelova životinjskoga tijela: Bakić (< bak ‘bik’), Ćulić (< ćula78 ‘kratkouha koza’), Gujinović (< gujina < guja ‘zmija’), Obad (< obad), Pandžić (< pandža), Sršen (< sršen ‘stršljen’), Šiljeg

75 Osobna imena Glum, Glumec i Glumče zabilježena su 14 i 15 st. u makedonskome fondu osobnih imena (Ivanova 2006:106−107).

76 Inačicama su osobnoga imena Hodimir/Hodivoj uvjetovani i ojkonimi Hodovo (Stolac) i Hodilje (Pelješac).77 Prema izvođenju Ivanove (2006:311). Osobno ime Mušo potvrđeno je 1475. u Orahovu Dolu. Od toga

osobnoga imena valja izvoditi i ojkonim Moševići (u ranijim zapisima Mušovići).78 Usp. Brozović Rončević-Čilaš Šimpraga 2008:39.


140

(< šilježe ‘janje starije od godinu dana’79; usp. alb. shilegë ‘dvogodišnji ovan’) i Štiglić (< štiglić ‘vrsta ptice, Fringilla carduelis). Neprimjerenim su ponaša-njem prvotnih nositelja uvjetovana prezimena Klopenić (usp. klopotati ‘nesuvi-slo govoriti’), Mačuket (< tal. mal mazzucco ‘vrsta duševne bolesti’), Pjanić (< pjano ‘pijanac’), Tutavac (< tutavac ‘šutljivac’ < tutav ‘šutljiv’) i Zucalo (< zucati ‘šaputati’), a njihovom vanjštinom prezimena Delija (< delija ‘junak, kršan čovjek’ < tur. deli ‘jak, silovit’), Lasić (< laso80 ‘osoba lasaste, bjelkaste kose’), Leženić (< ležen ‘polegnut, zgrbljen’), Salacan (< salacan ‘debeljko’ < salce < salo) i Šešelj (< šešelj ‘boginjava, ospičava osoba’). Vrstama su prehrambenih proizvoda motivirana prezimena Kajmak (< tur. kaymak ‘skorup’) i Skorupo-vić (< skorup), mitoloških bića Vištica, a ulogom u društvu prezimena Knežić (< knez ‘seoski glavar’81) i Vodanović (usp. rum. voda ‘gazda, vojvoda’). Od rodbinskoga je pak naziva poteklo prezime Bábić (< bábo < tur. baba ‘otac’), od apelativa čovo (hip. od čovjek) prezime Čović. Prezime Šeput povezuje se s istozvučnim vlaškim apelativom kojim se označuje zamka ili stupica (Šimunović 2006:466).

4.3. PREZIMENA NASTALA OD NAZIVA ZA ZANIMANJA

Ovoj skupini pripada 9 (12,33 %) prezimena: Burđelez (< rum. bordeiu82 ‘koliba’ + -ez [< tal. -ese]), Butigan (< butigan ‘vlasnik trgovine’ < butiga ‘trgo-vina’ < tal. bottega), Deak (< mađ. diák83 ‘đak’), Kadijević (< kadija ‘sudac’ < tur. kadı), Kiridžija (< kiridžija84 ‘iznajmitelj konja, kočijaš’ < tur. kira ‘najam’), Ključe (< ključe ‘odmilica od ključar’), Mađor (< tal. Maggiore ‘major’), Pećare-vić (< pećar ‘osoba koja proizvodi vapno’) i Popović (< pop ‘svećenik’).

4.4. PREZIMENA OD ETNIKA I ETNONIMA

Etnicima su motivirana prezimena Bitunjac (< Bitunja ‘istočnohercegovač-ko selo u Općini Stolac’), Farac85 (< Far ‘Hvar’), Primorčević86 (< Primorac) i

79 Za šilježe Neretvani kažu da nije ni janje ni ovan.80 Usp. Nosić 1998:210.81 Sličnoga je postanja i prezime Kaznačić. Kaznac je, naime, seoski glavar (usp. alb. kasneci).82 Romansko se *de odrazilo u mjesnim govorima kao đe i u primjeru srđela (lat. sardella < sardellus < sar-

da).83 Zahvaljujem kolegi Krešimiru Megjeralu Sučeviću na tumačenju prezimena Deak.84 U Čilipima je kiridžija nadničar koji goni sijeno ili grožđe na konju (Sk 2:83), a kako su Kiridžije u Slivno

najvjerojatnije došli iz sela Dubljani u Popovu gdje se 1694. spominje prezime Kiridžlić (Hrabak 1985:37), ne treba posve zanemariti ni ovo tumačenje.

85 Zabilježeni su na Pelješcu i pod prezimenom Hvarac.86 Prezimena Dalmatin, Primorčević i Primorac dobivali su doseljenici iz Makarskoga primorja u Neretvanskoj

krajini i Hercegovini.


141

Utovac (< Utovo ‘Hutovo, istočnohercegovačko selo u Općini Neum’). Etnoni-mom Vlah motivirano je pak prezime Vlašić. Ukupno se u ovu skupinu svrstava 5 (6,85 %) prezimena.

5. ZAKLJUČAK

U ovome se radu obrađuje slivanjski ojkonimi i prezimena. Slivno se pod imenom Hum spominje od 1282., a pod današnjim imenom od 1358. Ostala su srednjovjekovna slivanjska naselja bila Brštanik, Klek i Lovorje. U radu se tumači postanje 19 službenih i 34 neslužbena naselja. U ojkonimiji nahodimo prežitke ilirskoga (Tmol) i romanskoga supstrata (Klačni Do, Lovorje, Pižinovac, Ploča), ali i turskoga (Samarine) i romanskoga (Vale) adstrata. Dio je mjesnih ojkonima hrvatskoga postanja mjesnomu stanovništvu danas posve neproziran (Hum < hum ‘omanji brijeg pod travom’, Moračni Do < morača ‘močvarna livada’, Slivno < sliva ‘šljiva’, Tuštevac < tust ‘plodan’).

U drugome dijelu rada obrađuje se podrijetlo 65 slivanjskih rodova te se tumači postanje 76 slivanjskih prezimena (neki su rodovi nosili više prezimena; tako su današnji Burđelezi nosili i prezimena Milišić, Bronzić i Obad). Od 65 slivanjskih rodova 33 roda potječu iz istočne Hercegovine (22 iz Zažablja i 11 iz Popova), 6 ih potječe iz Makarskoga primorja, po 5 s Pelješca i iz zapadne Hercegovine, 3 iz Vrgorske krajine, po 2 s dubrovačkoga područja i iz nere-tvanskih sela na desnoj obali Neretve, 1 po predaji iz Mađarske, a za 8 rodova nisam mogao utvrditi podrijetlo.

Gotovo je polovica slivanjskih prezimena antroponimnoga postanja. Od prezimena nastalih prema kršćanskim imenima izdvajam prezimena Curić i Palinić, čije je postanje danas većini Slivanjaca nepoznato iako se izvode od inačica i danas veoma čestih kršćanskih imena Juraj i Pavao, te prezime Prović koje se izvodi od osobnoga imena jednoga od prvih kršćanskih svetaca. Od prezimena nastalih prema hrvatskim narodnim imenima izdvajam prezimena Odak (< Hodimir) i Mušan (< Mutislav). Zanimljive su i hibridne tvorbe kao što su Mataga (romanska osnova i turski sufiks) i Prlender (hrvatska osnova i vlaški sufiks). Više je od trećine prezimena nadimačkoga postanja, a svako je sedmo prezime nastalo od naziva zanimanja (izdvajam prezime Pećarević u kojemu je okamenjen naziv danas izumrloga obrtnika koji je paljenjem vapnenica činio vapno). Razmjerno je malen udio etničkih i etnonimskih prezimena.

U slivanjskome prezimenskom fondu osim temeljnoga hrvatskoga sloja nahodimo i tragove turskoga (Babić, Kadijević, Kajmak, Kiridžija), vlaškoga (Burđelez, Sentić, Vodanović), talijanskoga (Mačuket, Mađor) i albanskoga je-zičnog sloja (Šiljeg).


142

Ovim radom zaključujem obradbu prezimena na lijevoj obali Neretve (do-sad sam obradio metkovska, dobranjska, vidonjska, a sad i slivanjska prezime-na), pa i meni, da parafraziram Maka Dizdara, valja ubuduće preko rijeke.

Literatura:

1. Anđelić, Pavao 1999. Srednjovjekovna humska župa Žaba. Srednjovje-kovne humske župe, Mostar, 47−69.

2. ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika 1881. − 1976., 1−26, Zagreb: JAZU.

3. Bebić, Josip 1983. Župa Opuzen. Opuzen: Župski ured Opuzen. 4. Bebić, Josip 1990. Župa Slivno Ravno. Split: Crkva u svijetu. 5. Brozović Rončević, Dunja 1999. Nazivi za blatišta i njihovi odrazi u hrvat-

skoj toponimiji, Folia onomastica Croatica, 8, Zagreb, 1−40. 6. Brozović Rončević, Dunja; Čilaš Šimpraga, Ankica 2008. Nacrt za zoo-

nomastička istraživanja (na primjeru imena konja). Folia onomastica Cro-atica, 8, Zagreb, 37−58.

7. CB = Codex Baptismorum (Knjiga krštenih u franjevačkome samostanu u Zaostrogu 1664. − 1735.). Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu.

8. Glibota, Milan 2006. Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri. Za-dar: Državni arhiv Zadar.

9. Grković, Milica 1983. Imena u Dečanskim hrisovuljama. Novi Sad: Institut za južnoslovenske jezike Filozofskoga fakulteta u Novome Sadu.

10. Hrabak, Bogumil 1985. Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih selja-ka u Popovu, Zažablju i Trebinju početkom Morejskog rata. Tribunia, 9, Trebinje, 31−46.

11. Hrvatski prezimenik (priredili Franjo Maletić i Petar Šimunović) I. − III. 2008. Zagreb: Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga.

12. Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon (XV − XVI. vek). Sko-pje: Olga Ivanova.

13. Kriste, Đuro 1999. Župa Trebinja. Dubrovnik: Župa sv. Petra (Dubrave Hrid).

14. Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske (urednici Valentin Pu-tanec i Petar Šimunović), I. − III. 2008. Zagreb: Institut za jezik, Nakladni zavod Matice hrvatske.

15. KV = Kapetanić, Niko; Vekarić, Nenad 2001. − 2003. Konavoski rodovi. Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, knjiga 10, sv. 1 − 3. Dubrovnik − Zagreb: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.

16. Lučić, Josip 1984. Spisi dubrovačke kancelarije, Zapisi notara Tomazi-na de Savere 1282. − 1284. Monumenta historica Ragusina, 2. Zagreb: JAZU.


143

17. Lučić, Josip 1988. Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Tomazina de Savere 1284. − 1286.; Diversa cancellariae II (1284. − 1286.); Zapisi notara Aca de Titullo 1295. − 1297.; Diversa cancellariae III (1295. − 1297.), knjiga 3., Zagreb: Razred za društvene znanosti JAZU, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

18. Lučić, Josip 1993. Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Andrije Be-neše 1295. − 1301.; Praecepta rectoris II (1299. − 1301.), Testamenta II (1295. − 1301.), knjiga 4., Zagreb: Razred za društvene znanosti HAZU, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

19. Macan, Trpimir 1990. Iz povijesti Donjega Poneretavlja. Zagreb, Klek: Galerija Stećak.

20. MKŽG = Matice krštenih župe Gradac 1708. − 1845.21. MKŽL = Matice krštenih župe Lisac 1653. − 1704. (izvadci Ivice Puljića)22. MUŽG = Matice umrlih župe Gradac 1763. − 1845.23. MVŽG = Matice vjenčanih župe Gradac 1720. − 1830.24. Nosić, Milan 1998: Prezimena zapadne Hercegovine. Rijeka: Hrvatsko

filološko društvo.25. Patsch, Carl 2005./2006. Prilozi za etnologiju istočne Europe − Nekadaš-

nja gustoća naselja ilirskoga krša. Status, 8, 156−180.26. Pavičić, Vlado 2006. Struge i Stružani u fra Lukino doba: povijesno-de-

mografska skica jednoga neretvanskoga sela u prvoj polovici 18. stoljeća. Zbornik o Luki Vladmiroviću: zbornik radova sa znanstvenog skupa Luka Vladmirović i njegovo djelo, Visovac, Zaostrog, 27−100.

27. Puljić, Ivica 1995. Neum − povijesna domovina Hrvata. Neum − zavičaj i zemlja Hrvata: Humski zbornik, 1, Neum, 11−109.

28. Puljić, Ivica; Vukorep, Stanislav 1994. Naša prezimena: korijeni i razvoj. Hutovo: Humski zbornik, 4, Biblioteka Crkva na kamenu, 33, Mostar, 285−357.

29. Sivrić, Marijan 1999. Srednjovjekovna humska župa Luka. Srednjovjekov-ne humske župe, Mostar, 71−117.

30. Sivrić, Marijan 2003. Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667. − 1808.): Humski zbornik, 6, Dubrovnik − Mostar.

31. Sivrić, Marijan 2004. Dodjela dubrovačkog građanstva osobama iz Huma i Bosne do 1410. godine. Hercegovina, 18 (10), Mostar, 7−33.

32. Sk = Skok, Petar 1971. − 1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, I − IV. Zagreb: JAZU.

33. Šimunović, Petar 2006. Hrvatska prezimena. Zagreb: Golden marketing.34. Šimunović, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Zagreb: Golden

marketing − Tehnička knjiga.


144

35. Škaljić, Abdulah 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svje-tlost.

36. Šutić, Baldo; Ujdurović, Miroslav; Viskić, Milorad 2000. Gračka prezime-na. Gradac: Poglavarstvo Općine Gradac.

37. Ujdurović, Miroslav 2002. Stanovništvo Makarskog primorja 15. − 19. st. Gradac: Marjan tisak.

38. Vego, Marko 1957. Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo: Svjetlost.

39. Vekarić, Nenad 1995. Pelješki rodovi (A − K), sv. 1. Prilozi povijesti sta-novništva Dubrovnika i okolice, knjiga 5, sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povi-jesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

40. Vekarić, Nenad 1996. Pelješki rodovi (L − Ž), sv. 2. Prilozi povijesti stanov-ništva Dubrovnika i okolice, knjiga 6, sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

41. Vidović, Domagoj 2007. Prilog proučavanju odraza svetačkog imena Ju-raj u hrvatskoj antroponimiji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jeziko-slovlje, 33, Zagreb, 431− 447.

42. Vidović, Domagoj 2011. Antroponimija i toponimija Zažablja (doktorat, neobjavljeno).

43. Vidović, Mile 1998. Župa Dobranje − Bijeli Vir. Split: Crkva u svijetu.44. Vidović, Mile 2000. Radovan Jerković − život i djelo. Metković: Ogranak

Matice hrvatske u Metkoviću.45. Vidović, Mile 2011. Povijest župa doline Neretve. Metković: Ogranak Ma-

tice hrvatske Metković.

dr. sc. Domagoj Vidović, Metković


Documents

SLIVANJSKA NASELJA I PREZIMENA - bib.irb.hr · 5 U hrvatskome su antroponimijskome fondu zabilježena prezimena Dučić i Dukić koja Petar Skok (1:463) povezuje s apelativom duka