slavenska mitologija

Maja Užarević: Slavenska mitologija

___________________________________________________________ 1

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI ODJEL ZA OBRAZOVANJE UČITELJA I ODGAJATELJA RAZREDNA NASTAVA AK. GOD. 2006./2007.

Maja Užarević:

SLAVENSKA MITOLOGIJA

Mentor: dr. sc. Slaven Bertoša

Pula, 27. studeni 2006.


___________________________________________________________ 2

UVOD

Mitologija slavenskih naroda vrlo je raznorodna, što je odraz migracija

iz dalekih krajeva, njihove međusobne kulturne raznolikosti i ustrajne

privrženosti starim vjerovanjima, običajima i obredima. Budući da slavensko

pismo nije postojalo do pojave prvih kršćanskih misionara, neki autori tvrde da

se o pretkršćanskom religijskom sustavu naših predaka ne zna mnogo

(Lozica, 58.). Unatoč tome, iz arheoloških nalazišta je moguće djelomično

rekonstruirati slavenski panteon ( Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ).

Slavenska kultura u svojoj srži ima rustikalnu mitologiju koja se prenosila

usmenom predajom ( Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

Slaveni pripadaju velikoj etničkoj skupini indoeuropskih naroda koja

danas prevladava na ogromnoj površini svijeta, od San Francisca, preko

Atlantskog oceana, pa na istok sve do Calcutte i Vladivostoka. Kao poseban

narod Slaveni su definirani u 6. stoljeću. Danas su Slaveni razvrstani u tri

velika bloka – istočni, zapadni i južni.

Približno do 8. stoljeća oni su govorili istim jezikom, ali na različitim

dijalektima. Danas razlikujemo trinaest slavenskih jezika. Izvornim Slavenima

se može na temelju arheoloških nalaza utvrditi podrijetlo do u razdoblje

između 2000. i 1000. g. pr. Kr. U pisanoj povijesti javljaju se u tekstovima

grčkog pisca Herodota ( 5. st. pr. Kr. ), koji ih spominje kao Neure, koji žive na

gornjem toku rijeke Dnjestra. O lokaciji izvorne domovine Slavena se mnogo

raspravljalo, a najmjerodavniji dokazi govore da im je kolijevka vjerojatno bila

sjeveroistočno od Karpata.

Vrlo su značajni bili rani kulturni dodiri Slavena s različitim iranskim

plemenima, koja su se proširila na područje današnje Rusije. Tijekom prvog

stoljeća prije Krista, Slaveni su od Iranaca preuzeli riječi poput: bog, raj, svijet.

Smatra se da su Slaveni u ovom razdoblju od Iranaca preuzeli i neke

religiozne predodžbe, poput obožavanja sunca i štovanja nekih božanstava

(Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ). Tijekom 6. stoljeća Slaveni su

prešli Dunav i proširili se prema jugu na Balkanski poluotok, stigavši do zidova

Carigrada. Iz tog razdoblja nas bizantski kroničar Prokopije obavještava da su

Slaveni prinosili životinjske žrtve svojem glavnom božanstvu, Gospodaru

svjetla. Žrtvovana životinja je bila prožeta svetom manom, pa su je vjernici


___________________________________________________________ 3

konzumirali, kako bi cijela grupa bila obredno ojačana. U ključnom odlomku

tvrdi da Slaveni poštuju rijeke i nimfe i različite druge demone, te svima

prinose žrtve. Uz pomoć tih žrtava oni gataju i proriču ( Mitologija – ilustrirana

enciklopedija, 1989. ).

Oko 826. Viking Rurik i njegovi sljedbenici nametnuli su svoju vlast u

svim najvažnijim ruskim gradovima, te dolazi do miješanja starih vikinških

vjerovanja s onima slavenskih podanika. U vrijeme princa Vladimira, prvog

kršćanskog vladara u Rusiji, slavenska božanstva ponovno dobivaju prevlast.

U kronikama opisan kao divlji barbar, Vladimir postavlja ispred svoje palače u

Kijevu kipove slavenskih bogova. Na početku svoje vladavine žrtvovao je

gotovo tisuću ljudi svojim idolima, ali 989., pod bizantskim utjecajem, prelazi

na kršćanstvo, te prisiljava svoje ljude da učine isto. Naravno, to se nije moglo

provesti bez borbe: preobraćeni princ se dao na paljenje i cijepanje idola.

Sustavno razaranje koje je uslijedilo svaki put kada bi neki slavenski narod

prešao na kršćanstvo, razlog je što su slavenski idoli tako rijetki. Unatoč tako

intenzivnom uništavanju idola, slavenski narod je tvrdoglavo odbijao da ih se

odrekne.

SLAVENSKI DUALIZAM, ANIMIZAM I TOTEMIZAM

U slavenskim mitovima prevladava sukob snaga kaosa i zlonamjernosti

s jedne i reda i dobre volje s druge strane. Takav dualizam, suprotnost Svjetla

- Dobra i Tmine - Zla osnova je, kako su već zapazili i prvi istraživači

praslavenske davnine, svih vjerovanja i vjerskih koncepcija starih Slavena.

Slaveni su vjerovali da je sve što je dobro dolazi od dobrog boga, a zlo od

zlog ( Internet ). Černibog je donositelj razaranja, živi noću, u sjenama.

Bjelibog je bog svjetlosti i kreativne snage. Javlja se danju kao ljubazan starac

s bijelom bradom. Kasnije su ova dva božanstva pomiješana s likovima boga i

vraga. No, ovi likovi u izvornom obliku nisu predstavljali dobro i zlo u

kršćanskom smislu. Naprotiv, slavenska je mitologija ustanovila vrstu

dualizma koji je bio u suprotnosti s kršćanskim (Mitologija – ilustrirana

enciklopedija, 1989. ). Nosioci obaju principa, Dobra i Zla, jednako su moćni i

njihova svetišta nalaze se u neposrednoj blizini. Istraživač staroslavenskog

dualizma prof. Peisker utvrdio je njihove značajke: većinom to su brda ili


___________________________________________________________ 4

humovi, od kojih je jedan posvećen bogu svjetlosti i dobra, te stoji na lijevoj

strani vode, dok je drugi posvećen bogu tame i zla, na desnoj strani. Tako se

neke gradine u Istri nazivaju imenima karakterističnim za staroslavenski

dualistički kult. To su redovito dvije gradine s jedne i s druge strane nekog

tjesnaca ili ponora, od kojih se jedna obično zove Beli grad, a druga Črni grad

( Internet ).

Animizam ima bitnu ulogu u staroj slavenskoj mitologiji, jer gdje bi god

prapovijesni čovjek vidio nešto što se kreće, pretpostavio bi postojanje

svjesnog posrednika, pa je stoga mnoge nežive stvari obdarivao razumom.

Također, staroslavenska se mitologija odlikovala iznimnim poštivanjem drveća

i životinja, za koje se smatralo da su stariji i mudriji od čovjeka, te su se štovali

kao čovjekovi preci. Postojala je ljestvica totemskih životinja, a svako

slavensko pleme je imalo svog totemskog zaštitnika. Tijesna veza se može

pronaći između stare slavenske mitologije i pogrebnih običaja i obreda, te

kulta praotaca ili klana. Od najranijih vremena, poseban kult u obiteljskoj kolibi

posvećen je duhovima predaka (Mitologija – ilustrirana enciklopedija, 1989. ).

STAROSLAVENSKA MITOLOGIJA

U početku stari Slaveni su štovali, pored raznih starih božanstava, i

posebno božansko trojstvo, u sastavu boga Peruna, Potrimbe – donositelja

plodnosti i Pokola – zloduha podzemlja. Ovo trojstvo štovali su pod starim

dubovima, u koje bi urezali likove navedenih bogova trojstva, a pred njima bi

bili postavljeni žrtvenici, na kojima su se polagale žrtve bogovima.

Nevidljive ruke bogova upravljaju svim prirodnim pojavama. Slavenski

bog vatre i neba, stvoritelj svega na nebu i zemlji, prvo božanstvo Sunca kod

Slavena, bio je Svarog. Korijen svar- je indoeuropski Sunce+ nastavak og

(čert-og=dvorana, brl-og, vrtl-og). Prema tome Svarog znači mjesto Sunca,

nebo, personificirano znači i samog boga neba, boga Sunca ( Internet ).

Svarog je povezivan s kovanjem željeza i vatrom. Uspoređuju ga s grčkim

Uranom i Hefestom (božjim kovačem). Prema ruskoj legendi, Svarog je

iskovao sunce i postavio ga na nebo.


___________________________________________________________ 5

Svarog je imao dva sina: Dažbog – personifikacija sunca, i Svarožić –

bog vatre i domaćeg ognjišta, koji na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj

ruci drži rog obilatosti, o lijevome boku mač kojim je sjekao zloduha jureći na

svome konju.

Nakon bezbrojnih godina vladavine, Svarog je predao vlast sinovima,

pa je Dažbog postao vrhovno slavensko božanstvo. Dažbog je postao

simbolom sreće i pravde, možda stoga što su Slaveni trpjeli strašne zime, pa

je sunce i svjetlo donosilo i ugodu i opstanak. Živi u zlatnoj palači, na istoku, u

zemlji gdje ljeto vječno traje. Svakog jutra bi kretao iz palače u dijamantnim

kočijama koje su vukli bijeli konji, kojima je iz nozdrva frcala vatra, i prelazio bi

preko neba. Služile su ga dvije prekrasne djevice, jutarnja i večernja zvijezda,

a savjetovalo ga je 7 sudaca – planeta. Kometi su mu bili glasnici. U nekim

mitovima piše da se Dažbog rađa svakog jutra, u podne postaje lijep mladić, a

svake večeri umire ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ). U

legendama često se pojavljuje u obliku hromog vuka (vukovi - inkarnacija

duša) ili kao hromi Daba. Pojavom kršćanstva pretvoren je u Sotonu. U nekim

legendama Dabog je gospodar zemlje, protivnik božji, "car na zemlji". U nekim

mitovima se, kao njegova, družica spominje Dajbaba ili Baba ( Internet ).

Mokoš je povezivana s prirodnim ženskim poslovima, posebice

predenjem. To je žensko božanstvo, boginja plodnosti, zaštitnica žena. Zvana

je Mati-Syra-Zemlya, što bi u prijevodu predstavljalo plodnu Majku Zemlju (

Internet ). Ona striže ovce i prede vunu. Luta maskirana kao žena i posjećuje

kuće, obavljajući kućne poslove. Noću se ostavlja pramen vune kao ponuda

Mokoši. Smatra se da je ona u početku imala ulogu kućnog duha, te da je

Mokoš tamna kao što je i crna plodna zemlja. Po nekim slavenskim

legendama ona je žena boga Svaroga. Na njen nagovor, Svarog je odlučio

stvoriti na zemlji biće koje će izgledom biti kao on. Udahnuo je život jednom

hrastu, iz kojeg je nastao prvi čovjek, a Mokoš je udahnula život drugom

čovjeku i nastala je prva žena. Njezin kip u hramovima je u sjedećem

položaju, kao i Svarogov. Na njemu su rezbareni razni predmeti iz

domaćinstva i likovi žena. Njoj u čast prali su se kipovi i drugi idoli u vodi.

Hors, Horz je istočnoslavensko božanstvo. za koje se pretpostavlja da

je formirano pod utjecajima s juga. Hors, kao i Dažbog, je božanstvo sunca.


___________________________________________________________ 6

Njegov drveni idol se nalazio u Kijevu, uz idole Peruna, Dažboga, Striboga,

Semargla i Mokoši. Može se sa sigurnošću ustvrditi da Hors nije slavenska

riječ. Horsovo ime dovodi se u vezu s egipatskom riječju horz-hor (označavala

je jutarnje Sunce), perzijskom Khores i židovskom Cheres (phelvi khorsed)

koja označava Sunce. U epu "Slovo u polku Igorevu" spominje se Hors. Knez

Vsevolod je bježao, prije nego su pijetlovi zapjevali, od Kijeva do

Tmutorakana i presijecao put velikom Horsu. Prema tome, knez je stigao u

Tmutorakan prije Sunčeva izlaska ( Internet ).

Slaveni su poštivali tlo za koje se vjerovalo da ga posjeduje Mati

Vlažne Zemlje, koja je uvijek štovana u svojem prirodnom obliku i nikad joj se

nisu pripisivale ljudske osobine. U rano proljeće zemlju se smatralo trudnom i

nije ju se smjelo ozlijediti, tj. raniti motikom do zimskog ekvinocija. Zauzvrat bi

se odužila velikim izobiljem u proljeće. Dok su se davale svečane prisege, u

ruci se držao komad zemlje, katkad i u ustima. Mladenci su polagali bračne

zavjete s grumenom zemlje na glavi. Sve do ranih godina 20. stoljeća ljudi su

se u nedostatku svećenika ispovjedili zemlji te tražili njen oprost prije smrti

(Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

Bog mjeseca je poznat kao Mjesjac i prikazivan je na dva načina: kao

ćelavi starac koji strpljivo čeka da se Dažbog vrati s dnevnog putovanja; i kao

prekrasna mlada žena udana za Dažboga. Zbog njihova burnog odnosa,

potresi su se pripisivali njihovim svađama, a neplodne zime njihovim

razdvajanjem ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

Danica je svijetla božica sutona. Drevni Slaveni smatrali su je

zaštitnicom ljudskog sna. Prvo svjetlosno tijelo koje se pojavljuje na

večernjem nebu je Večernja zvijezda ili Večernjača - Danica. Njezino je

mjesto na zapadu, gdje se večernja vrata rasklapaju po mrkloj noći. Planeta

Venera je u našem narodu poznata pod imenom Danica ili Večernjica. Vidi se

samo navečer poslije zalaza Sunca ili samo u zoru poslije izlaza Sunca, zato

ju onda zovemo Zora. Danica je Sunčeva i Zorina sestra (Internet, prema F.

Lediću ).

Zora je svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda,

zaštitnica jutarnjeg rada. Ona daje Suncu snagu. Na izmaku noći, prije nego


___________________________________________________________ 7

dan osvane, ponovno se pojavljuje zvjezdana božica na istočnom nebeskom

svodu (dok se Danica pojavljuje na zapadnom).

Slaveni su poznavali tri boga vjetra – sjeverni, zapadni i istočni.

Govorilo se da žive na otoku Bujanu, a njihova se ćud odražavala na prirodu

vjetra ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

Svantevid, Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid je povezivan s ratovima i

proricanjem. Opisivan je kao četveroglavi bog, čije su dvije glave gledale

naprijed, a dvije natrag. Ovako udruženih glava, on može obuhvatiti pogledom

sve strane svijeta (Svevid ). Njegov konj bijele boje čuvan je u njegovom

hramu i o njemu su se brinuli svećenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje

protiv neprijatelja jašući na ovom konju, koji je služio i za gatanje. O

Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovačkih putovanja, bogatstvo

žetve. U isto vrijeme on je držao jedan luk ili mač, kao simbol rata, i rog za

piće. Svantevidu su prinošene životinjske žrtve. Baltički Slaveni su ga

prihvaćali kao prvog ili najvišeg boga. Vjeruje se da je dolaskom kršćanstva

Svantevid i dalje ostao u slavenskom narodu kroz lik svetog Vida.

U rijeci Zbrucz (pritoka Dnjepra), kod Husiatina, na međi prema Podolji,

1848. pronađen je 2.70 metara visok kameni stup s izrađenim reljefnim

ukrasima. Poljski arheolozi iz Krakova pretpostavljaju da je to kip

staroslavenskog boga Swiatowita. Taj četverouglasti stup prikazuje:

na vrhu lik četveroglavog boga Swiatowita, sa šeširom na glavi i rogom obilja

u ruci, obučen je u dugu haljinu, o pojasu mu visi dugi mač, a uz njega je konj.

U sredini se nalazi lik žene, najvjerojatnije božanstvo povezano s plodnošću,

a u podnožju je lik boga koji podignutim rukama podupire svijet.

Ovaj kameni idol poznat je pod imenom Zbruczski idol, a likovi isklesani na

njemu najvjerojatnije simboliziraju: gornji (duhovni) svijet, prikazan kroz lik

četveroglavog božanstva, zemaljski (ljudski) svijet, koji simbolizira lik žene, i

donji svijet (pakao), prikazan kroz lik božanstva koje rukama podupire gornje

svjetove ( Internet ).

Jarovit, Jarevid, Gerovit, Gerovid je božanstvo zapadnoslavenskog

panteona. Jarovit je uspoređivan s Marsom, jer je bog rata, srdžbe, jarosti.

Smatran je i božanstvom plodnosti. Korijen jar u Jarovitovom imenu znači


___________________________________________________________ 8

nasilan. U Jarovitovom hramu u Wolgastu čuvao se štit koji su iznosili svaki

put kad su molili za pobjedu u borbi. Štit je bio neobično velik i obložen

zlatnim pločicama.

Triglav, Troglav je troglavi bog ratnik. Za njegov kult, kao i za

Sventovitov, značajan je hram s crnim konjem. Njegova tri lica su

predstavljala nebo, zemlju i podzemni svijet. Kroničar Ebbo je ostavio zapis o

ovome božanstvu ( Internet ). Prema njemu, svećenici tog idola tvrde da

Triglav ima tri glave, jer vlada trima kraljevstvima: nebom, zemljom i paklom, a

povez mu je preko očiju jer ne želi gledati grijehe ljudi. Smatralo se da

njegove oči imaju veliku moć, pa su na kipovima oči na sve tri glave bile

pokrivene. Ime boga Triglava sačuvano je u imenima najviših planina i

planinskih vrhova (Troglav - vrh na Dinari, Triglav - najviši planinski masiv u

Sloveniji). Pomeranski Slaveni su u Szczecinu imali hrast s izvorom pod njim,

koji je bio posvećen bogu Triglavu. Naime, Pomerani su potpuno napustili

štovanje u obliku trojstva, a uspostavljen je kult bog Triglava. Pomeranima je

Triglav predstavljao Peruna, Potrimbu i Pokola.

U povodu arheološkog istraživanja starih gradina u okolici Knina, u

odlomku Ždrapanj, koji leži ispod Bribirske gredine, pronađeni su razni

predmeti iz pretkršćanskog doba Slavena, kao i posuđe u koje se stavljala

hrana i piće za mrtvace. Pored ostalog, tamo je u gomili ruševnog kamenja,

kraj brežuljka koji se i danas zove Suvid, pronađen i kameni kip s tri glave. Taj

nalaz podsjeća na staro vjerovanje Slavena i troglavo božanstvo Triglava.

Ovu pretpostavku potkrepljuje još to što se nedaleko ovog lokaliteta uzdiže

Troglav, najviši vrh Dinarskog velegorja. Do otkrića Troglavljeva kipa došlo je

nakon dugogodišnjih istraživanja, koja je od 1889. vršilo Hrvatsko starinarsko

društvo u Kninu. Tamo su nađeni i drugi ostaci srednjovjekovnih spomenika iz

doba hrvatskih narodnih vladara ( Internet, prema F. Lediću ).

Trojan je ponekad prikazivan kao bog noći s voštanim krilima (na

Balkanu) ili kao demon. Povezivan je s rimskim imperatorom Trojanom (107.-

117.). Neki autori povezuju lik Trojana i boga Triglava. U narodu postoji

legenda o Trojanovoj smrti. Prema njoj, Trojana je Sunce stiglo na putu.


___________________________________________________________ 9

Sakrio se pod plastom sijena, ali su volovi prevrnuli plast. Sunčeve zrake su

ga dotakle i ispržile.

Morana, Morena, Maržana, Marana, Mora. Ime Morane je u vezi

praindijske riječi "mara", što znači silom umrijeti. Naziv "morena" označuje

strahotne snježne lavine i ledenjake. Morana je boginja smrti i zime, pojavljuje

se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele

puti, s vučjim očnjacima i kandžama na rukama. Mnogi tumače da je njen

drugi lik onaj Babe Ruge (Baba Jaga, Baba Zima), ružne stare vještice. Stari

Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze

od Morane, te su je prozvali boginjom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog

svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili

Babe Ruge, u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se

običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu,

koju se spaljuje u prisustvu mnoštva naroda. Moranina lutka je korištena u

ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.

Kod Istočnih Slavena, Morana je boginja plodnosti, zaštitnica žena i ženskih

poslova, posebno predenja. Njen drveni idol postavio je knez Vladimir na brdu

u Kijevu, pored idola Peruna i ostalih bogova. Na sjeveru Rusije nazivaju je i

Mokuša i u legendama je prikazuju kao ženu velike glave i dugih noktiju.

Njezin kult je, sudeći prema toponimima, bio raširen i kod Zapadnih Slavena.

Prema periodizaciji slavenske mitologije po V. V. Ivanovu i B. N. Toporovu (

preuzetoj s Interneta), slavenska mitologija se može podijeliti na stupnjeve.

Prvom stupnju slavenske mitologije pripadaju dva praslavenska

božanstva - Perun i Veles, čija su imena vjerno rekonstruirana, kao i

pripadajuća im ženska božanstva. Oni su međusobno povezani kao sudionici

olujnog mita: bog nepogode Perun, koji živi na nebu, na najvišem vrhu

planine, progoni svog zmajolikog neprijatelja Velesa, koji živi na zemlji.

Perun - gospodar oblaka i groma. Smatra se da je bio najmoćniji

slavenski bog, bog grmljavine, groma i bure, onaj koji udara, tuče (korijen per

- naporna misao, silan udarac), kao Thor u Germana, Zeus Keraunos u Grka,

Juppiter Fulgur u Rimljana. Povezuju ga i s likom Sv. Ilije. Bog Perun često je

prikazivan kao ljudsko biće sa srebrnom glavom i zlatnim brkovima. Njemu se


___________________________________________________________ 10

molio u trebištima i svetim šumama, posebno pod drvom hrasta. On u rukama

drži ognjeni kamen, sličan gromu, jer riječ Perun kod Rusa i Poljaka znači

grom.

Stari Slaveni su vjerovali da grmljavina nastaje kada siloviti Perun izleti

iz svojih dvora u kočiji. Vjerovalo se je da se pojavljuje u proljeće kako bi

donio kišu, učinio zemlju plodnom, otjerao oblake i donio sunčevu svjetlost.

On ispaljuje svoje munje na Velesa tj. šalje kišu na Zemlju te time donosi

plodnost. Perunovo magično oružje su strijele (munje).

Perun nije samo donosilac plodnosti, on je i ratničko božanstvo kojemu

su prinašane biljne i životinjske žrtve i donošen ratni plijen. Vjerovalo se da je

on taj koji uništava neprijateljske zemlje tučom. Uz njegov kult vezani su i

obredi prizivanja kiša. U Bugarskoj i Makedoniji je do prve polovice 12. st.

postojao običaj prizivanja kiše među seljacima. Centralni lik u tom obredu je

mlada djevojka zvana Perperuna, čije ime je očito povezano s Perunovim

imenom. Folklor sjeverne Grčke također ima sličan obred s djevojkom

Perperunom, Albanci imaju Pirpirunu, Rumunji Perperonu. U mitologiji

Albanaca postoji bog groma Perěndi, za kojeg se smatra da je preuzet iz

mitologije Južnih Slavena.

Prilikom sklapanja ugovora i polaganja zakletvi pozivalo bi se ime boga

Peruna i Volosa - boga stada. Povezuju ga s biljkom perunikom, koja se zove

i bogiša (božja biljka). God. 980. Vladimir Veliki je stvorio za njega dva kultna

središta, jedno u Kijevu, a drugo u Novgorodu. U njegovom hramu u

Novgorodu gorjela je i noću i danju vatra naložena od hrastovog drva. Ako se

nepažnjom slugu vatra ugasila, svi bi odmah bili osuđivani na smrt. Kada je

988. god. Vladimir pokršten, idola su bacili u rijeku Dnjepar, a lug za

žrtvovanje uništili.

Veles – Volos – Voloh je slavenski bog stada, zemaljsko božanstvo

vezano za vode i nizine. Obožavanje Velesa najduže se zadržalo kod

balkanskih i karpatskih Slavena. Perun i zmajoliki Veles su sukobljeni. Uzroci

sukoba su Velesova krađa životinja, ljudi i žena. Veles se skriva i pretvara u

razne životinje i ljude. Perun prilikom tog dvoboja baca munje, razbija stijene.

Rezultat bitke su kiša i plodovi prirode. Uz kult Velesa vezane su maškare i

vučari (oponašanje vukova). U folkloru slavenskih naroda zabilježen je običaj

vezanja klasja, u kojem glavnu ulogu ima žena koja veže klasje. Za tu ženu se


___________________________________________________________ 11

u nekim krajevima govorilo da veže Velesovu bradu, dok se u drugim

krajevima govorilo da veže Perunovu bradu. U narodu je bilo rašireno

vjerovanje da je tim činom žetva zaštićena od demona. Odatle je i nastao

izraz "puna šaka brade". Nakon primanja kršćanstva, Veles je povezivan s

kršćanskim svecem Vlahom / Blažom, koji je zaštitnik stada i grla.

Nižem stupnju pripadaju božanstva povezana s proizvodnim ciklusima i

sezonskim poljoprivrednim obredima. To su bogovi Rod i Čur kod Istočnih

Slavena, kao i brojna ženska božanstva, kakva je Mokoš.

Rod je predstavljao vrhovno božanstvo zemljoradnje. Bio je bog koji je

stvorio svijet i život: stvorio je čovjeka, osnovao obitelj i udružio naciju. To je

bog plodnosti i svjetlosti. Usko je povezan s obožavanjem predaka. Njegova

žena je Rožanica ("ona koja daje život"). Kod Slavena su postojale svečanosti

koje su pratile rođenje i na kojima su se pozivale Rožanice i Rod. Rožanice su

bile uz čovjeka pri rođenju i prilikom određivanja njegove sudbine. U to

vrijeme je poligamija bila uobičajena među slavenskim narodima, pa se

smatra da je možda imao i više žena.

Jarilo je personifikacija proljeća, bog proljetne vegetacije i plodnosti. U

jednoj priči on je sin Daboga i Lade. Na Ladinu zapovijed on otvara vrata neba

i silazi na Zemlju donoseći proljeće, vraća se na nebo na kraju ljeta. Jarilo je

mladić izuzetne ljepote, nosi krunu napravljenu od poljskog cvijeća i svežanj

klasja u rukama. Postoji sličnost između bjeloruskog narodnog običaja Jarila i

hrvatskog Jurjeva. Uspomena na Jarila sačuvana je u bjeloruskim proljetnim

obredima, u kojima je glavni lik, djevojka odjevena u bijelo s cvijećem u kosi,

jahala na bijelom konju. U Bjelorusiji je puk Jarila predstavljao kao mladog

čovjeka s bijelim plaštem, koji jaši na bijelom konju, a na glavi mu je vijenac

proljetnog poljskog cvijeća. U desnoj ruci drži čovječju glavu, a u ljevici mu je

klasje. Dio pjesme pjevane u ovom bjeloruskom običaju: "Vukao se Jarilo po

svemu svijetu, polju je žito rodio, ljudima djecu plodio, a kuda on nogom, tamo

žito kopom, a kuda on pogleda, tamo klas dozrijeva."

Kupalo je povezana sa slavljenjem ljetnih solsticija, u noći između 23. i

24. lipnja. Božanstvo je uroda, obilja i veselja. U narodu su izrađivali i lutku

(nazivanu Kupalo) od slame ili drva, odjevenu u žensku odjeću, koja je u

svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju


___________________________________________________________ 12

važnu ulogu ima kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i

bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se da je ovo jedina noć u godini u kojoj

paprat cvjeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može uništiti demone,

podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.

Lada je božica proljeća, ljubavi i ljepote. Živi u drugom svijetu zvanom

Irij, do proljeća kada se budi, noseći sa sobom proljeće. U jednom ruskom

mitu udana je za Daboga.

Porevit, Porevid - bog ljeta. Imao je petoglavog idola i prikazivan je bez oružja.

Stribog (slavenski srei - boja, iranski srira - lijep) je bog vjetrova i vjetrove

nazivaju njegovim unucima. Idol ovog boga bio je u Kijevu, s idolom Peruna,

Horsa, Mokoše, Simargla ( o kojemu se gotovo ništa ne zna ) i Dažboga.

Posebno su ga štovali Rusi zadnjih godina 10. stoljeća.

Vesna (od indoeuropskog korijena vesr - svjetlost, proljeće, svitanje) je

pobjediteljica, božica proljeća, posebice obožavana kod sjevernih Slavena.

Stupnju apstraktne personifikacije božanskih funkcija pripadaju

božanstva: Pravda i Krivda, Dobra Kob i Zla Kob.

POSLJEDNJI STUPANJ RAZVOJA SLAVENSKE MITOLOGIJE

S koliko god su žara preobraćenici na kršćanstvo nastojali uništiti stara

slavenska vjerovanja, narod je tvrdoglavo odbijao odreći ih se – tako je,

primjerice, Perun ponovno utjelovljen u liku Sv. Ilije Gromovnika.

Križarske vojske su znatno pridonijele sustavnom uništavanju

slavenskog panteona, prodirući u slavenske zemlje i ostavljajući domaćim

starosjediocima razrušena svetišta i hramove. Spaljeni su sveti gajevi,

uništeni njihovi stari bogovi, a oskrnavljena je vjera pradjedova.

U vremenima mongolskog ugnjetavanja, kada je slavenskim zemljama

vladalo siromaštvo i samovlada svećenika, izblijedjelo je sjećanje na stare

bogove. No, duboko ukorijenjena potreba za pričanjem priča i narodnom


___________________________________________________________ 13

mitologijom, kao i stalni strah od dugih zimskih noći, potaknuli su slavenski

narod na stvaranje bajki i fantastičnih priča, u kojima se oživljavaju uglavnom

strašna bića, ali i red nadnaravnih ljudi, narodnih junaka, koje odlikuje iznimna

hrabrost i želja da štite narod od svih nevolja ( Mitologija – ilustrirana

enciklopedija ).

Mnoge drevne slavenske predaje, koje su se očuvale u pričama i

legendama, opisuju panteon animističkih duhova.

Upravo ta bića se svrstavaju u posljednje stupnjeve razvoja slavenske

mitologije.

Stupnju mitologizacije povijesnih tradicija pripadaju junaci mitološkog

eposa. Oni su poznati u određenim slavenskim mitološkim tradicijama, kakvi

su rodoslovni junaci: Kuj, Šćek, Hariv – kod Istočnih Slavena: Čeh, Ljah i Krak

– kod Zapadnih Slavena.

Stupnju bajkovitih ličnosti drevno-slavenske mitologije pripadaju

mitologizirana lica najnižeg mitološkog razvitka. Takvi su Baba-Jaga, čudo-

judo, šumski car, vodeničar, morski car, zli čarobnjak ( Internet ).

Baba Jaga je složena osoba s mnogo lica. Utjelovljuje smrt, a smatra

se da ima veze i s plodnošću i sudbinom. Imala je dar proricanja i veliku

mudrost. Oni koji su se htjeli okoristiti time morali su krenuti na dug put do

njezine kuće u najdubljem dijelu šume – na kokošjim nogama, kako bi se

mogla okretati. Baba je zadavala ljudima teške zagonetke i nemoguće

zadatke, a oni koji ih nisu uspjeli izvršiti svojim kostima bi ukrašavali ogradu

oko njene kuće ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.).

Šumski car se pojavljuje kao vuk ili kao starac koji jaše na vuku.

Umjesto šumskog duha javlja se u novijim varijantama Sv. Sava ili Sv. Juraj.

Ženski šumski demon je gorska majka ili šumina mati, koja na djecu šalje

gorsku bolest, zbog koje djeca ne mogu spavati, mokre u krevet i plaču (

Schneeweis, 2005. ).

Najnižem stupnju razvoja drevno-slavenske mitologije pripadaju grupe

duhova, zlih duhova - nečastivih. Oni su svojstveni cjelokupnom mitološkom

prostoru od kuće do šume. Ovoj grupi pripadaju: vodenjaci, rusalke, vile,


___________________________________________________________ 14

vještice, ale, čume, mora, vampiri, karakondžule; a od životinjskih božanstava

medvjed i vuk ( Internet ).

Domaći duhovi

Banik je duh iz istočnoslavenske mitologije. Boravi u prostorijama

namijenjenim kupanju. Postojalo je vjerovanje da poslije svake tri grupe

kupača i sam Banik pristupa kupanju i u tome ga nitko ne smije uznemiravati.

Zato su kupači Baniku ostavljali malo vode. Mogao je predviđati budućnost.

Često su ga posjećivali demoni šuma i vragovi.

Domovoji su kućni duhovi koji su se u pradavna vremena posvadili sa

Svarogom, te su protjerani s nebesa. Pali su u dimnjake i tako žive u pećima.

Noću se čuju njihovi jecaji kroz škripanje kuće. Dodir njegovog krzna po noći

navještava sreću, dok glasni jecaji navještavaju smrt. Njegova žena Domovika

živi u podrumu i noću škaklja djecu koja su lijena. Slaveni su izbjegavali

spavati na mjestima koja bi mogla ometati njihovo kretanje po noći, kao,

primjerice, pokraj peći (Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004.).

Dvorovoj je duh dvorišta, odgovoran za smrt životinja, osobito onih s

bijelim krznom, koje posebice nije volio.

Ovinnik je duh štale i mogao je poprimiti oblik crne mačke koja sjedi u

kutu štale – mogao je zapaliti imanje zajedno s vlasnikom ako bi ga se

naljutilo ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja, 2004. ).

Vodjanoj je zlovoljni duh rijeka i jezera, živi u podvodnoj kristalnoj

palači, odakle je rado vukao djevojke koje bi onuda prošle; one bi tada postale

vodene nimfe, poznate kao rusalke. Vodan je prvotno predstavljao boga voda.

Pojavom kršćanstva degradiran je od veličanstvenog božanstva (rijeka,

jezera, mora, zdenaca) u zlog vodenog demona.

Leši je bio duh šume – zabavljao se zbunjujući putnike koji bi danima

hodali šumom u krug, prije nego bi ih pustio van. Naziva se još i Lešij,

Lesovik, Lesovoj, Lešak, Lesnik, Leši. Bio je pastir čije stado čine jeleni,

košute, zečevi, koje čuvaju vukovi ili risovi. Obrazi su mu plavi, oči zelene,

brada duga i zelena. Ponekad se ogrne u krzno, a neke legende ga prikazuju


___________________________________________________________ 15

s rogovima i kopitima. Lijeva cipela mu je uvijek na desnoj nozi, a kožuh

zakopčava na pogrešnoj strani. On nema sjenu, krv mu je plava ( Internet ).

Polja nastala nakon sječe šume nastanjivao je Polevik, koji je volio

kažnjavati pijance i besposličare ( Mitologija: mitovi, legende i vjerovanja,

2004. ).

DEMONI

U narodnom predanju do danas su se zadržala božanstva koja

pripadaju najnižem stupnju razvoja mitologije- demonologiji.

Velik broj demona zahvaljuje svoj postanak vjerovanju da duša prerano

preminulog čovjeka nalazi mir tek po proteku životnog vijeka koji mu je bio

namijenjen (Schneeweis, 2005.).

Današnja vjerovanja naroda koji žive na područjima gdje su obitavali

stari Slaveni čine neobičnu mješavinu različitih elemenata. Najznačajniji

utjecaj na mijenjanje starih slavenskih vjerovanja imalo je prihvaćanje

kršćanstva.

Schneeweis smatra da je danas nemoguće načiniti točnu sliku razvoja

vjerovanja koje se mijenjalo tijekom stoljeća, te važan izvor vjerovanja

pronalazi u starim običajima koji su vezani uz određena godišnja doba, razne

svečanosti na kojima su se prinosile žrtve kao nada u rodnu godinu, itd.

On po Niederleu dijeli demone koje štuju stari Slaveni na demone

manističkog podrijetla i demone koji počivaju na oživljavanju prirode.

Demoni manističkog podrijetla su oni koji nastaju od duša pokojnika.

Takvo vjerovanje se može pronaći i u vjerovanjima drugih naroda. Iskazuje se

u raznim oblicima kulta predaka: polaganje predmeta u grob pretka,

prinošenje žrtve precima, paljenje vatre njima u čast – sve to treba olakšati

precima put u onaj svijet. Iako su ovakva vjerovanja s kršćanstvom izblijedjela

ili promijenila svoj prvotni oblik, kod Srba se još uvijek zadržalo štovanje

zaštitnika kuće. Zaštitnik kuće je preuzeo funkciju pretka koji na proslavi slave

sjedi na desnom ramenu glave kuće. Ovakav prizor se javlja i u drugim

slavenskim narodima (Schneeweis, 2005.).


___________________________________________________________ 16

Duša pokojnog pretka može se pojaviti u različitim oblicima, najčešće

je to zmija koja živi u kući, odnosno čuvarkuća, zmija kućarica. Štovanje

ognjišta, koje je jako prisutno u Hrvata i Srba, također je povezano s kultom

predaka, jer u vatri na ognjištu obitava predak zaštitnik, kao i običaji koji su

povezani s kućnim pragom.

Vampiri imaju slavensko podrijetlo i vjeruje se da dobri ljudi postaju

vampirima ako neka životinja preskoči preko njihovog trupla – ako se to

dogodi, životinja treba skočiti natrag istim putem. Inače, vampirima postaju

zločinci, svećenici opterećeni smrtnim grijehom, osoba rođena s amnionskom

ovojnicom, koja se naziva zduhač, kao i druge osobe koje su za života imale

natprirodne moći (Schneeweis, 2005.).

Vukodlak je biće koje se u našim krajevima često poistovjećuje s

vampirom i teško je odrediti bitnu razliku među njima. Čini se da je

najznačajnija razlika u tome da vukodlak ne siše ljudima krv. On je ljudska

mješina puna krvi, nadljudske snage, koja napada ljude koji su noću na putu i

lupa po kući i oko nje. Također, kao i vampir, nastaje ako neka životinja

preskoči preko ljudskog trupla. Jedini efikasan spas od takvog pokojnika je

probadanje glogovim kolcem. Vesna Čulinović – Konstantinović navodi upute

o tome s čime i kako ubiti vukodlaka, koje se mogu pronaći u rukopisu iz

druge polovice 19. stoljeća i samog početka 20. stoljeća, koje je prema

tradicijskom iskustvu zapisao svećenik. Prema izjavama kazivača, svećenici

su redovito morali biti sudionici takvih obreda. Također, često je korišten

magični broj tri, primjerice u broju sudionika ili broju ponavljanja određenih

magijskih riječi. Rašireno je vjerovanje da od krvi koja prsne iz vukodlaka

prilikom njegova probadanja, može postati vukodlak i onaj na koga ona padne

( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).

Vile. Danas pod imenom vila podrazumijevamo vilinsko žensko biće

duge kose i neviđene ljepote. Žive na visokim planinama, u špiljama ili starim

utvrdama, na vodama, a kako imaju krila uzdižu se u oblake. Traže ljubav, čak

i brak s lijepim muškarcem, njihovo mlijeko junacima podaje moć i snagu,

kako govori srpska narodna pjesma: Štogod ima Srbina junaka, svakoga je

zadojila vila ( Schneeweis, 2005. ).

Poznaju ljekovitost biljaka i predviđaju budućnost, a to znanje su

spremne podijeliti s onim kome su sklone. Rado kradu lijepu djecu i umjesto


___________________________________________________________ 17

njih podmeću ružnu. Njihovo je ime tabu, pa ih se u narodu naziva prekrasna,

divna. Povezano s tim je možda i drugo ime koje se koristi za vile – rusalka, a

koje se možda ustalilo u narodu, potaknuto propisima o tabuu. Naziv vila

mogao je poteći od dies violae – slavljenje mrtvih u Italiji, koje se obilježava u

ožujku, dok naziv rusalka potječe od slavenskog slavlja mrtvih – rosalia.

Schneeweis ističe da su pojedini autori naziv vila povezivali s korijenom vil –

koji u pojedinim slavenskim jezicima označava budalu, ludu. Međutim, on

smatra da je to značenje sekundarno, te da se odnosi na onoga u kojega je

ušla vila, koji je opsjednut vilom. Vjerojatnijim mu se čini povezivanje s

indogermanskim i staroindijskim korijenima, koji znače zrak, vjetar. Jer,

uistinu, vile jure na oblacima, svojim plesom prouzročuju vihor, oluje i tuču.

U vilama su se slile manističke i animističke predodžbe– manističkog

su podrijetla, jer su nastale iz duša prerano preminulih djevojaka, ili onih koje

su počinile samoubojstvo, pa nisu dostojne kršćanskog ukopa, kao i od duša

nevjesta koje su morale umrijeti prije vjenčanja. One pod utjecajem antike

dobivaju obilježja gorskih, šumskih i vodenih duhova ( nimfe ).

Vile se mogu podijeliti prema mjestu gdje žive na:

Vodene vile: brodarice, izvorkinje, jezerkinje, koje se odlikuju

milozvučnom pjesmom, zbog koje ljudi mogu zaspati na obali i utopiti se.

Javljaju se i u labuđem obliku, a rado plešu u skupinama od sedam ili

dvanaest.

Zemljane vile: prigorske vile, zagorkinje, koje jašu na jelenima ili

konjima. Ispred ulaza u špilje prinose im se žrtve: poljski plodovi, cvijeće,

šarene trake.

Vile oblakinje, zračne vile, redovito imaju krila i povezuju onaj svijet sa

zemaljskim ( Faust, 2002. ).

Posebna vrsta vila su vile suđenice, koje se po tri pojavljuju nad

kolijevkom novorođenčeta i određuju mu sudbinu. Broj tri ovdje predstavlja tri

pokojna naraštaja preko kojih se, kako svjedoče stari Germani, Indijci i Grci,

protezao kult predaka. Kako bi se udobrovoljile, soba se čisti i osvjetljava, a

pod dijete se stavlja kovanica.

Viktoria Faust među vilenjake ubraja i domaće, nestašne kućne duhove

koji se zadržavaju u blizini ognjišta i koji su nam poznati iz priča Ivane Brlić


___________________________________________________________ 18

Mažuranić, kao i bagana, koji ima svoje mjesto u štali, gdje štiti goveda i

ostalu rogatu stoku.

Vile se također mogu podijeliti prema tome jesu li dobre ili zle. Faust

(2002.) ističe da je jedna od zlih mokoš, koja je u savezu s gromovnikom

Perunom i zadržava se u močvarama. Ovdje je očito je da je kroz stoljeća

došlo do degradacije Mokoši, od jednog od najštovanijih božanstava

staroslavenskog panteona povezivane s Majkom Zemljom, do zle vile kojom

su se vjerojatno plašila djeca.

Neki spominju njihovu sposobnost mijenjanja oblika, ali je vjerojatnije

da se radi o njihovoj sposobnosti mijenjanja načina na koji ih ljudi doživljavaju,

tj. kako djeluju na ljudski um. U vilinskom svijetu vrijeme drukčije prolazi –

posjetitelju se može činiti da su prošle minute, a ustvari se radi o godinama.

Osoba koja dozvoli da bude zavedena i uvučena u vilinsko kolo, ne samo da

će izgubiti osjećaj za vrijeme, nego im prijeti opasnost da plešu dok ne padnu

s nogu i umru od iscrpljenosti. Takvu osobu može izbaviti samo dobar prijatelj.

Dokaze o njihovom postojanju ljudi su pronalazili u minijaturnim

strjelicama koje su pronađene u raznim dijelovima svijeta. No, danas se zna

da se te strjelice služile čovjeku kamenog doba za lov ptica ( Faust, 2004.).

Demoni koji nastaju oživljavanjem prirode su:

Zmaj ( Pozoj ) i Aždajkinja se vežu za velike jame u zemlji, ali i za vodu

u kojoj borave. Kreću se noću, uništavaju ljudima urod plazeći po poljima.

Zmaj se povezuje sa zemljom i vodom, kao najbitnijim elementima

preživljavanja ljudi. On je gospodar prirodnih elemenata i izaziva tuču, koja je

najgora nepogoda u vrijeme sazrijevanja usjeva. Smatra se da zmaj nastaje

od zmije koja brzo raste i kad navrši devetu godinu, steče krila i poleti. Ukoliko

padne na vodu, ostane živa i svijetu zadaje jade. U starim legendama zmaju

se prinose ljudske žrtve – djevojke, a kasnije životinjske. U simbiozi s

kršćanstvom, zmaj je vezan sa Sv. Jurjem. Aždajkinja je krilata zmija i pravi

kružno putovanje – iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog

lokaliteta, gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog

vremena pojavljuje ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).


___________________________________________________________ 19

Slavensko – pogansko štovanje drveća prisutno je u Srbiji i Crnoj Gori

– svako selo ima zapis, sveto drvo oko kojega se svake godine održava

procesija, svećenik ga blagoslivlja kako bi godina bila rodna. Među velikim

drvećem – hrastovi, bukve, postoji sjenovito drvo u kojemu obitava demon.

Onaj tko posiječe takvo drvo na mjestu umire, ili pak doživotno obolijeva. Ako

netko posumnja da je posjekao takvo drvo, treba na njegovom panju istom

sjekirom zaklati kokoš, pa mu se ništa neće dogoditi ( Schneeweis, 2005. ).

Duhovi vode. U slovenskim i njima susjednim područjima postoji

vjerovanje u vodenjaka – vodni mož. Vile se u svim krajevima kupaju u

jezerima i potocima i na njima napajaju svoje krilate jelene. Uz usamljena

gorska jezera vezuju se predaje o demonu, koji u njima boravi i pojavljuje se u

raznim obličjima: kao bik, konj, zmaj, itd.

Demoni bolesti – određene bolesti dolaze od demona koji se useljavaju

u tijelo. Magijskim riječima, bajanjem može vračara, ili bajač, molbama,

darovima ili prijetnjama pokušati istjerati demona. Demoni bolesti prebivaju na

kraju svijeta, i nošeni vjetrom traže ljude. Kako ih se ne bi uznemirilo, nije ih

se smjelo nazivati pravim imenima, već su se koristili eufemizmi –

kuga=kuma, kolera=teta, čir=nepomenik, onaj kojega se ne spominje,

epilepsija=ona bolest, itd.

Među ljude s demonskim moćima Schneeweis (2005.) svrstava ova

bića:

Vještica – Iako se copernicama, višticama i višcima smatraju ljudi,

ponekad se vjerovanje u njih nedefinirano miješa sa stvorenjima poput vila, ali

zle naravi. Karakterizira ih sposobnost letenja i lebdenja, kao i nadnaravna

snaga, koju im daju razna bilja i masti. Sačuvano je vjerovanje da vješcem

postaje osoba rođena u košuljici, te običaj da odmah nakon rođenja takvog

djeteta babica izađe pred kuću vičući da nije rođena ni mora, ni vištica, nego

prava divičica, što omogućuje poništavanje zlih sila. Vjeruje se da će onda

takvo dijete moći pomagati ljudima, pogotovo u tjeranju nevremena. Vješticom

ili copernjakom postaje osoba koja nagazi na ’’kolo vila’’. Nadnaravna

magijska sposobnost vještica se očituje u tome da se mogu transformirati u

nematerijalno biće, čija se snaga osjeća, ali ju se ne može vidjeti dok djeluje

tom snagom, odnosno može ju se vidjeti samo u trenutku transformacije.


___________________________________________________________ 20

Postoje određena mjesta gdje se vještice sastaju ( Čulinović – Konstantinović,

1989. ).

Mora podrazumijeva transformaciju zle žene u zlu nematerijalnu silu.

Ona djeluje noću, te se prije prvih jutarnjih pijetlova pretvara u ženu. Škodi

najviše djeci, te se vjeruje da noću siše djecu, a siguran znak njene

nazočnosti je dječji noćni plač. Odrasli u njenoj nazočnosti imaju osjećaj

gušenja i neopisivog pritiska po cijelom tijelu. Vjeruje se da ako čovjek ostane

budan, može uhvatiti moru, te se ona pretvara u leptira ili mačku, ali može

poprimiti i svoj pravi lik. U tom trenutku joj se može naštetiti ili ju osakatiti, ali

ako ju se prepozna, o tome se ne smije govoriti. Protiv more se ljudi brane

zabijanjem nekog metalnog predmeta s unutarnje strane vrata ili urezivanjem

zvijezde repatice na vrata i dječju kolijevku. Mora je djevojka koja se, kada

postane žena, pretvara u vješticu ( Čulinović – Konstantinović, 1989. ).

Posebice bih istaknula dva bića koja su sveprisutna i dan – danas na

priobalnim područjima Hrvatske i drugih jadranskih zemalja. Macić je malo

biće koje pronalazimo u vječnim bajkama I. B. Mažuranić, i možemo ga

svrstati prema dosadašnjoj periodizaciji među duhove manističkog podrijetla.

S druge strane, tu je Orko, biće koje nije danas poznato široj javnosti, ali

nastanjuje naša područja od pradavnih vremena. Smatra se da nije

slavenskog podrijetla, ali su ga Slaveni, došavši na Jadran prihvatili i otada

predstavlja neizostavan dio narodnih vjerovanja. Zato smatram da zaslužuje

svoje mjesto među ostalim demonima i utvarama unatoč svojim vjerojatno

romanskim korijenima.

Macić je mali šumski demon ili pak domaći vražićak koji ljudima

prouzročuje razne probleme, ali nije životno opasan kao orko. On nastaje od

duša pobačene, nerođene, prerano umrle ili nekrštene djece. Često ga se

viđa u primorskim krajevima i u Crnoj Gori, kako sam luta poljima i plače.

Inače, on je nestašni dječačić visok oko tri pedlja, sklon nepodopštinama.

Gotovo redovito nosi crvenu kapicu, samo ponekad lumberlicu (Lozica,

2002.). Često odvodi koze ili ovce, ali se one svaki puta vraćaju nakon par

dana, bez mlijeka i gladne. Nekad ih odvodi i u svoju spilju i također vraća,

samo da bi napakostio ljudima. Dolazi i zadirkuje žene koje peru rublje ili prati

muškarce kad idu loviti ribu, te baca kamenje oko barke, ali nikada u nju.

Čovjek ga se može riješiti tako da ga polije vrućim uljem ili vodom, ali tada mu


___________________________________________________________ 21

ponekad macić pomuze koze preko noći. Ako mu ribari bace najbolju ribu,

ulov će biti dobar. Macića se može i dozvati kako bi donio materijalno

blagostanje. Tako, ako se drži jaje od crnog pijetla pod pazuhom devet dana,

iz njega će se izleći macić koji će donijeti bogatstvo u kuću. Najviše voli jesti

fritule, ali i prženu ribu i krumpir. Brojni kazivači navode da su ljudi ostavljali za

macića fritule svake večeri ispred vrata, a on bi im ostavljao stari novac.

Međutim, ako bi mu premalo ostavili, on ne bi ništa uzeo i napravio bi nekakvu

štetu. Također, ako mu netko uspije oteti klobučić ili štapić na kojem nosi

vatru, pratit će ga blagostanje, jer je macić spreman sve dati da bi ih dobio

nazad.

Oko Dubrovnika se javljaju tintilini, koji su po svemu slični maciću,

samo što se ovi često javljaju oko podneva. Tako su majke plašile djecu da bi

ih zaštitile od podnevnog sunca.

U Istri, na Kvarneru, u Hrvatskom primorju i Sloveniji ovakav mali

vragolan se naziva malik. O najstarijim vjerovanjima o maliku se ne zna puno,

a Maja Bošković – Stulli upozorava da su slovenski pisci 19. st. prilično

nekritično od malog demona stvorili vrhovno pogansko božanstvo slovenskog

Olimpa, pozivajući se na prijevode Biblije u kojima se riječju malik označavaju

idoli i kumiri ( Lozica, 2002.).

Orko po svoj prilici nema slavenske korijene i smatra se da je

nastanjivao ova područja i prije dolaska starih Slavena. Lozica ( 2002.) navodi

podatak M. Bošković – Stulli da su predaje o Orku nastale na staroj romanskoj

podlozi, a tome u prilog ide i sličnost naziva antičkog rimskog boga podzemlja

(Orcus) s nazivom Orko, kao i činjenica da se Orko u cijeloj alpskoj regiji

podudara s našim Orkom.

U Hrvatskoj se Orko javlja najčešće u Dalmaciji i Istri i to u više

pojavnih oblika s različitim osobinama. No, te osobine ne predstavljaju strogo

razlučena mitska bića istog imena, već se radi o jednom liku fluidna značaja.

Orko po nekima nastaje na kokošjem gnojištu koje nije bilo prekopano

sedam godina ili pak od smeća. Za sobom ostavlja strašan smrad, a katkad

se i pretvori u vrlo smrdljivu tvar. Najčešće se pokazuje noću, kao mali

magarac, rjeđe kao mazga, pas, kozlić ili crna ovca. Putnici naiđu na njega na

putu, kako pase ili leži. Ponekad se sam zavuče umornom putniku među

noge, te putnik katkad od ugode zaspe. Odmah ili nakon nekog vremena,


___________________________________________________________ 22

Orko se transformira, naraste ili se podigne jako visoko i na svojim leđima

odnosi ljude u nepoznato. Često ih zna umarati višesatnim trčanjem, ali samo

do prvih jutarnjih pijetlova, ili ih spustiti na visoko drveće ili tornjeve. Postoje

načini na koje se čovjek može zaštititi od Orka. Navodno ga se može zauzdati

nerabljenom uzicom ili krunicom, a boji se pasa koji ga mogu rastrgati. U

okolici Splita nazivaju ga Manjinjorgo (Schneeweis, 2005.), a riječ je o

morskom duhu nastalom iz duše utopljenika, koji se javlja u liku magarca ili

kao napuhana kozja mješina. Od Splitskog Manjinjorga ljudi se mogu obraniti

svetim moćima i blagoslovljenom travom, a onog čovjeka koji se uspio od

njega obraniti, Manjnjorgo bi od glave do pete zalio smrdljivom tvari (Lozica,

2002.).

Orko se u Istri javlja i pod nazivom Mrak, a od njega se čovjek brani

tako da zamijeni lijevu i desnu cipelu. Predstavlja drugi pojavni oblik Orka i

personifikaciju mraka, pa se u drugim krajevima naziva – pomračnjak,

mračnak. Mrak je gorostas koji opkorači cestu i hoda od krova do krova ili od

stabla do stabla. Raste i smanjuje se, širi ruke i noge, velik je poput stabla

oraha, a često nema glavu. Onaj tko bi mu prošao između nogu umro bi, ali

nije se smjelo bježati pred njim. Katkad bi se čovjek borio s njim na cesti cijelu

noć, ali samo do zore, jer Orko u zoru nestaje (Lozica, 2002.). Ljudi se

usuđuju proći naprijed samo kad su trojica, što asocira na Sveto Trojstvo i

utjecaj kršćanstva. Mrak se po nekim izvorima ne vidi i ne čuje, ali škodi

dječjim pelenama i rublju, kao i rodiljama. Međutim, on pomaže djeci koja mu

preko kuće prebace svoj otpali mliječni zub, da im novi brže naraste. U nekim

krajevima se naziva Lorko, te poprima oblik čovjeka, vampira, duba,

čempresa.

ZAKLJUČAK

Nepoznavanje stare slavenske mitologije navelo me da detaljnije

proučim ovu tematiku. Svjesna činjenice i nezadovoljna time što se vlastita

kulturna baština iz ovog područja nepravedno i sustavno u školama

zapostavlja, upustila sam se u proučavanje sustava vjerovanja naših predaka,

te se prilično iznenadila zatekavši periodizacijsku zbrku. No, burna prošlost

naših starih, seobe i miješanja s drugim narodima i kulturama, nepismenost,


___________________________________________________________ 23

kao i uništavanje slavenskih idola tijekom razdoblja prodiranja kršćanstva,

razlozi su zbog kojih danas nemamo onako sustavno uređen panteon kakav

nalazimo kod velikih civilizacija starog svijeta. Unatoč tome, susrela sam se s

ogromnim brojem raznih božanstava, od kojih su neka karakteristična za

istočne, neka za zapadne, a neka za južne Slavene. Neka potječu iz ranije

faze formiranja mitologije, dok su druga već pod utjecajem kršćanstva

promijenila svoj oblik ili funkciju. S druge strane, kod nekih božanstava koja

imaju istu funkciju, ostalo mi je nažalost nejasno da li ona potječu iz različitih

vremenskih razdoblja ili su pak karakteristična za specifična područja. Za

bavljenje ovakvim pojedinačnim problemima, okvir seminara je nažalost

preuzak. U svakom slučaju, područje slavenske mitologije mi je pružilo

drukčije razumijevanje narodnih običaja koji su usko vezani, koliko s

kršćanskim, toliko i s poganskim vjerovanjima. Ponovno, tema narodnih

običaja, koliko god je povezana s vjerovanjima, nije mogla pronaći mjesta u

okviru seminara.

Područje demonologije, koje je ovdje vezano više za usko jugoistočno

europsko područje, a manje za opća slavenska vjerovanja, posebice me se

dojmilo. Možda stoga što su ti duhovi, demoni i prikaze još uvijek koliko –

toliko prisutni u svakodnevnom životu, još nije sjećanje na njih u potpunosti

izblijedjelo, pa na neki način žive među nama.

Ako počnemo mladim naraštajima ponovno prenositi našu drevnu

slavensku tradiciju, ako ponovno počnemo čuvati ono što su naši stari

stoljećima izgrađivali, možda tako oživimo i ona predivna i pradavna,

zaboravljena božanstva, koja ni po čemu ne zaslužuju zaborav.


___________________________________________________________ 24

LITERATURA

Čulinović – Konstantinović, V. ( 1989.) Aždajkinja iz Manite drage, Split, Logos

Faust, V. ( 2002. ) Vile, Zagreb, Zagrebačka naklada

Lozica, I. ( 2002. ) Poganska baština, Zagreb, Golden marketing

Mitologija – ilustrirana enciklopedija ( 1989. ), Zagreb, Mladinska knjiga

Mitologija – mitovi, legende i vjerovanja ( 2004. ), Rijeka, Dušović i Kršovnik

Schneeweis, E. ( 2005. ) Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Zagreb, Golden

marketing – Tehnička knjiga

Internet: www.anita.f20.org

Documents

slavenska mitologija