Skripta Za Studente Financijsko Izvještavanje

8/18/2019 Skripta Za Studente Financijsko Izvještavanje

1/163

Financijsko izvještavanje

1

FINANCIJSKO IZVJEŠTAVANJE

Doc. dr. sc.Božo Vukoja

Mr.oec. Bojana Katić

Sadržaj :


2/163


3/163


3

Ć

Đ Č

3.1. Đ () ..................................................... 113

3.2. Đ Č (

) ........................................................................................................................................ 114

3.2.1. ........................................................................................................... 114

3.2.2. ......................................................................................................... 114

3.2.3. ................................................................................................................. 114

3.3. Đ Č ( ) (

) ......................................................................................................................................... 116

3.4. Ć ........................................................................................................... 117

4.1. ...................................................................................................................... 120

4.2. ..................................................................................................................... 121

4.3. ........................................................................................................................ 122

4.4. ............................................................................... 125

4.5. ................................................................................. 128

4.6. ................................................................................................................ 130

4.7. .............................................................................. 131

4.8. ......................................................................................... 135


4/163


4

I UVOD

Uloga financijskog izvještavanja do sada je bila neprirodno pojednostavljena, jer je

prevladavalo mišljenje da je financijsko izvještavanje jednostavno nametnuto kao zakonska

obaveza koju treba ispuniti u propisanom periodu, ne razumijevajući pravu potrebu i suštinu

financijskog izvještavanja. Tome su doprinijeli nedefinirani vlasnički odnosi, nepostojanje

financijskih tržišta ,nedovolnjno shvaćanje važnosti financijskih izvještaja za donošenje

poslovnih odluka kao i drugi razlozi .

Također, može se reći da su tome doprinijeli odsustvo korporativne kontrole i

odsustvo odgovornosti menadžera.

Financijsko izvještavanje se primarno svodilo na polaganje računa o ostvarenim

rezultatima imaginarnom vlasniku kapitala poduzeća, tj. društvenoj zajednici.

Financijski izvještaj je formalna bilješka o financijskim aktivnostima jednog

poduzeća. On daje uvid u pregled financijskih okolnosti poduzetništva. Sve relevantne

financijske informacije jednog poduzetništva su prezentirane u strukturalnom smislu i vrlo

jednostavno, tako da osoba koja ih analizira može razumijeti. Financijski izvještaj je glavni

izvor informacija o poslovanju poduzeća.

Cijelokupna informacija o prošlom poslovanju poduzeća, njegovim

rezultatima, potraživanjima i rashodima, finacijskim usponima i padovima, dobitku i gubitku,

su prezentirani u financijskom izvještaju, i bazirajući se na te rezultate, dobar analitičar ili

menadžer moze da ima jasan uvid u način poslovanja tvrtke i plan za korake koje poduzeće

mora da napravi da se cijelokupna situacija poboljša, greške da se isprave, i da ide ka boljim i

većim financijskim uspjesima. Temeljni financijski izvještaji su određeni zakonom o

računovodstvu.

Korporatizacija privrede, koja donosi sa sobom drugačiji model uređenja poduzeća,

novi sustav vlasničkih odnosa i profesionalizaciju menadžmenta, značajno proširuje važnost

financijskog, računovodstvenog i revizorskog izvještavanja. Specifična pozicija vlasnika, kao

nosioca imovinskih rizika, uvjetovana često značajnom disperzijom vlasništva i posljedičnom

udaljenošću od stvarnih poslovnih dešavanja u poduzeću, postavlja financijsko izvještavanje

na mjesto najvažnije informacijske podrške u procesu odlučivanja.


5/163


5

Zbog procesa privatizacije, globalizacije, povećanja važnosti institucionalnih

investitora, niz kriza ili skandala u kojima se pokazalo slabo korporativno upravljanje (azijska

kriza iz 1997. godine, ruska iz 1998. godine) i bankroti i skandali u SAD-u i Evropi (Enron,

Worldcom, Parmalate i mnoge druge ),krize u svjetskoj ekonomiji zadnjih godina dodatno se

pokazala važnost financijskog izvještavanja. Veliki financijski gubici su uzdrmali vlasnike,

investitore i sve druge stakeholdere, čime je cjelokupna poslovna pažnja usmjerena na

povećanje kvalitete izvještavanja. U tom kontekstu, postalo je veoma važno ispitati kako je

organizacija uvjerena da su planirane aktivnosti ostvarene, da li su etički kodeksi uvažavani

tokom rada, da li su pravilno implementirane i ispoštovane usvojene procedure.

Pored ovih razloga, primjenjivanje međunarodnih standarda financijskog

izvještavanja, međunarodnih računovodstvenih i revizorskih standarda i uspostavljanjekvalitetnog sustava korporativnog upravljanja u Bosni i Hercegovini je, pored ostalog, i jedan

od uvjeta za njeno pridruživanje Europskoj uniji.


6/163


6

II FINANCIJSKI IZVJEŠTAJI

1.1. Pojam, ciljevi, korisnici i kvaliteta

Informacijska podloga je neophodna za upravljanje poduzećem. Veći dio takvih informacija

nastaje u računovodstvu i zapisan je u financijskim izvještajima.

Osnovni zadatak računovodstva je prikupljanje i obrada podataka financijske prirode, te

prezentiranje informacija zainteresiranim korisnicima.

U tom su kontekstu financijski izvještaji završna faza računovodstvenog procesiranja

podataka i pojavljuju se kao nosioci računovodstvenih informacija. Računovodstvo kao

informacijski sustav poduzeća, prikuplja financijske podatke, procesira ih i sastavlja

financijske izvještaje, koji su usmjereni donosiocima odluka.

Temeljne računovodstvene pretpostavke za sastavljanje financijskih izvještaja jesu:

1. Poslovanje na neograničeno vremnesko razdoblje (stalnost)

2. Dosljednost

3. Priznavanje poslovnih promjena u trenutku nastanka

Pri izradi financijskih izvještaja treba se pridržavati općih načela procjene pozicija (bilance i

računa dobiti i gubitka), i to:1. Opreznosti

2. Prevage biti nad formom

3. Vrijednosne značajnosti

4. Pojedinačne procjene

5. Vremenske povezanosti bilančnih pozicija

Ciljevi financijskih izvještaja su zadovoljenje potreba korisnika, ponajprije donosioca odluka.Tri temeljna cilja financijskih izvještaja1:

1. osigurati informacije sadašnjim i potencijalnim kreditorima i investitorima te ostalim

korisnicima za donošenje odluka o investiranju, kreditiranju, i slično.

2. osigurati informacije sadašnjim i potencijalnim investitorima i kreditorima i ostalim

korisnicima u procjenjivanju iznosa, vremena i neizvjesnosti budućih primitaka od dividendi,

kamata, prodaje, i sl. Tj osigurati informacije o novčanim tokovima (cash flows).

1 identificirao je 1976. godine Američki odbor za standarde financijskog računovodstva (FASB)


7/163


7

3. osigurati informacije o ekonomskim resursima poduzeća, funkciji tih resursa i načinu

upotrebe, efektima transakcija i promjeni resursa, potrebama za dodatnim resursima, i sl.

Od tri temeljna cilja:

• prvi je orijentiran na investitore i kreditore,

• drugi na novčane tokove i

• treći na resurse poduzeća, njihovu upotrebu i promjenu.

Ti temeljni ciljevi financijskog izvještavanja mogu se raščlaniti na čitav niz različitih

podciljeva. Uvijek se u pozadini svih nalazi neki od financijskih izvještaja.

Cilj osiguranja informacija o ekonomskim resursima ostvaruje se putem bilance stanja .

Bilanca uspjeha osigurava informacije o financijskom rezultatu.

Informacije o izvorima i korištenju novčanih sredstava osigurava izvještaj o novčanim

tokovima.

Informacije za potrebe kontrole temelje se na sva tri navedena izvještaja, a za osiguranje

objašnjenja i interpretaciju informacija potrebni su i ostali financijski izvještaji (primjerice,

izvještaj o promjenama vlasničke kapitala i bilješke uz financijske izvještaje). Podrazumijeva

se da je za ostvarivanje navedenih ciljeva potrebno da financijski izvještaji budu sastavljeni u

skladu s odgovarajućim računovodstvenim načelima i standardima koji služe kao vodič

prilikom obračunavanja pojedinih elemenata financijskih izvještaja i sastavljanja tih

financijskih izvještaja.

Financijski izvještaji pripremljeni za ovu svrhu udovoljavaju uobičajenim potrebama većine

korisnika. Međutim, financijski izvještaji ne pružaju sve informacije koje bi korisnici mogli

zatrebati pri donošenju ekonomskih odluka, budući da oni uglavnom daju sliku financijskih

učinaka prošlih događaja i obično ne pružaju nefinancijske informacije. Ostvarenje navedenih

ciljeva omogućava se sastavljanjem financijskih izvještaja.

Ni jedan cilj ne može ostvariti razmatranjem samo jednog financijskog izvještaja, već je

financijske izvještaje potrebno razmatrati kao dijelove jedinstvene cjeline.

Osim tih triju, najčešće isticanih temeljnih financijskih izvještaja, za potpunije uočavanje

poslovanja poduzeća potrebno je koristiti se i ostalim financijskim izvještajima, uključivši i

bilješkama. Podrazumijeva se da su podaci sadržani u financijskim izvještajima objektivni i

realni, a to se potvrđuje mišljenjem revizora, tj. nezavisnog ovlaštenog javnog računovode.

Ciljevi financijskog izvještavanja prema američkoj praksi i prema međunarodnim

računovodstvenim standardima na prvi se pogled dosta razlikuju. Međutim, pažljivimrazmatranjem moguće je uočiti da se, zapravo, radi o istim ciljevima zapisanim na dva načina.


8/163


9/163


9

bilo da se radi o sadašnjim ili potencijalnim investitorima i kreditorima, te menadžment

poduzeća. Može se govoriti o nizu korisnika, koji se najčešće dijele u dvije skupine:

• eksterni korisnici

• interni korisnici

Interni, a posebno eksterni koriste analizu financijskih izvještaja u funkciji financijskog

izvješćivanja kako bi:

1. procjenili raniju uspješnost i tekući financijski položaj

2. procjenili budući potencijal i eventulni rizik

Ranija uspješnost je često dobar pokazatelj budućeg uspjeha. Stoga, investitor ili povjerilac

prati ranije trendove (prodaje, troškova, neto-dobiti, kretanje novčanih tijekova itd.) kako bi

se utvrdio sadašnji (tekući) financijski položaj.

Informacije o prošlosti i sadašnjosti su korisne samo u onoj mjeri u kojoj pomažu da se

donesu ispravne odluke o budućnosti, o procjeni budućeg potencijala i pratećih rizika.

Standarde za analizu financijskih izvještaja teško je precizno utvrditi. Važno je za interne i

eksterne korisnike, a posebno interne, koji donose odluke, da procjenu da li su pokazatelji koji

su utvrdili povoljni ili nepovoljni, adekvatni ili neadekvatni, površni ili sveobuhvatni.

Najčešće se za uspoređivanje koriste tri standarda:

1. empirijska mjerila

2. ranija uspješnost poduzeća i

3. granske norme

Financijska analiza u financijskom izvješćivanju je postupak utvrđivanja značajnih poslovnih

i financijskih karakteristika poduzeća (tvrtke) iz računovodstvenih podataka.

Računovodstveni podaci sistematizirani su u računovodstveno-financijskim izvještajima i

predstavljaju osnovnu podlogu za raznovrsne financijske pokazatelje (indikatore) koji u

financijskom izvješćivanju pokazuju karakteristike, tržišni položaj i ekonomsko-financijsku

snagu poduzeća.

Uobičajena analitička sredstva i postupci koji se koriste u financijskoj analizi i financijskom

izvještavanju uopće su:

1. komparativni financijski izvještaji koji omogućavaju sagledavanje promjena tijekom

vremena (više obračunskih razdoblja)

2. sagledavanje tendencije promjena pomoću serije indeksa

3. strukturni financijski izvještaji4. analiza pomoću pokazatelja (indikatora)


10/163


10

5. specijalizirane analize (predviđanje tijeka gotovine, analiza promjena u tijeku

gotovine, izvještaj o promjenama bruto-profita, analiza točke pokrića).

Kvaliteta financijsko-računovodstvenih izvješća značajno utječe na proces financijskog

izvještavanja i na toj osnovi poslovnog odlučivanja i upravljanja, jer taj složeni proces se

sastoji od tri bitna elementa:

1. baza za odlučivanje (informacija)

2. nositelj odluke ili menadžer (korisnik informacije)

3. rezultat poslovnog odlučivanja (odluka)

Korisnici financijskih izvještaja i njihove informacione potrebe

Tko su tzv. korisnici financijskih informacija koje objelodanjuju brojni ekonomski entiteti?

Valja najprije reći, da postoji jedna posebna grupa korisnika, koju nazivamo menadžment, čije

su informacione potrebe toliko specifične da su uvjetovale i razvoj posebne vrste

računovodstva koje je poznato pod domaćim nazivom upravljač ko ili menadžersko

rač unovodstvo. Međutim, postoje i brojne druge grupe korisnika financijskih izvještaja, od

kojih svaka vjeruje da ima legitimno pravo da dobija informacije o poslovanju ekonomskih

entiteta za svrhe donošenja svojih vitalnih poslovnih odluka. Preciznije, krug tih korisnika je

sljedeći:

o Postojeći i potencijalni dioničari

o Postojeći i potencijalni zajmodavci.

o Postojeći, potencijalni i bivši zaposleni.

o Analitičari/savjetnici uključujući financijske analitičare, novinare, ekonomiste,

statističare, istraživače, sindikate, burzovne posrednike, i druge kao što surejting agencije, i sl.

o Poslovni partneri, kao što su kupci, dobavljači, konkurenti, kao i oni koji su

zainteresirani za spajanje, pripajanje ili kupovinu drugih ekonomskih entiteta.

o Vlada i njeni organi, tj. poreski organi, zakonodavni organi i lokalne vlasti.

o Javnost, tj. poreski obveznici, zajmoprimci, potrošači i razne druge interesne

grupe.


11/163


11

U nastavku ćemo bliže razmotriti potrebe svake od navedenih grupa korisnika financijskih

informacija.

Menadžment.

Ovaj termin se koristi za sve one osobe koje su odgovorne za procijenu poslovnog rizika i

donošenje poslovnih odluka na nivou ekonomskih entiteta. Menadžment je taj koji je

odgovoran za korištenje resursa na efikasan i efektivan način u skladu sa definiranim

ciljevima i prioritetima ekonomskih entiteta. Informacije koje su menadžmentu potrebne da

odgovorno izvršava svoje zadatke moraju biti kvalitetane i u obliku koji je razumljiv za

menadžment. Naravno, kvaliteta i oblik informacija koje su potrebne drugim (eksternim)

korisnicima nije onaj isti koji je potreban menadžmentu. Međutim, menadžeri vrlo dobro

znaju da razmjena informacija (komunikacija) sa dioničarima i drugim korisnicima povećava

obim povjerenja raznih interesnih grupa u njihov rad.

Investitori.

Investitori i njihovi savjetnici su zainteresirani za rizik i prinos na svoja uložena sredstva.

Njima su potrebne informacije koje će im pomoći da odluče, da li da kupe, prodaju, ili zadrže

svoje učešće u kapitalu – akcije. Dioničari su također zainteresirani i za informacije koje će

im omogućiti da procijene sposobnost entiteta (poduzeća) da isplaćuje dividende, kao i za

procijenu ostvarenih poslovnih učinaka od strane menadžmenta.

Zaposleni.

Članovima ove grupe korisnika su bitne informacije koje govore o stabilnosti i rentabilnosti

(profitabilnosti) njihovih poslodavaca, kao i informacije za procijenu mogućnosti isplate

zarada, ostvarenja penzijskih prava i o mogućnost novog zapošljavanja.

Dobavljač i, zajmodavci i ostali povjerioci.

Ova grupa korisnika je zainteresirana za informacije koje im omogućavaju da procijene, da li

će iznosi koji im se duguju biti blagovremeno plaćeni. Povjerioci su obično zainteresirani za

poslovanje poduzeća u kraćem vremenskom rasponu nego što su to zajmodavci, osim ukolikomnogo ne zavise od nastavka poslovanja poduzeća (u slučaju kada je ono njihov glavni

kupac).

Kupci.

Njih zanimaju prvenstveno informacije o vjerovatnoći nastavka poslovanja poduzeća (eng.

Going concern), posebno u slučaju kada sa njim imaju dugoročne poslovne odnose ili

umnogome zavise od tog poduzeća. Kupcima su posebno bitne informacije o sadašnjoj i

budućoj ponudi roba, cijenama tih roba, kao i detalji o karakteristikama proizvoda i uvjetimaprodaje.


12/163


12

Financijski izvještaji pružaju korisne informacije o pouzdanosti i stabilnosti poduzeća

snabdijevača kao stalnog izvora nabavke, posebno onda kada kupac plaća buduće isporuke

unapred (daje avanse). Financijski izvještaji (bilancai) pružaju informacije i o kapacitetu

poduzeća kroz pozicije osnovnih sredstava i obrtnog kapitala, kao i korisne podatke o

mogućnosti poduzeća da ispuni svoje obveze po osnovu danih garancija i opravki u

garantnom roku.

Vlade i nene agencije.

Njih prvenstveno interesira alokacija raspoloživih ekonomskih resursa, a otuda i potiče

njihov interes za rentabilno poslovanje poduzeća. Njima su također potrebne i informacije za

donošenje odgovarajućih zakona i propisa, procijenu visine poreskih dažbina, kao i podaci o

nacionalnom dohotku i ekonomskoj statistici radi ocijene djelovanja mera makroekonomske

politike vlade.

Najšira javnost.

Članovima ove grupe korisnika su potrebne informacije za procijenu utjecaja lokalne

ekonomije na poslovanje poduzeća, kao i podaci o promijenama u obimu tog poslovanja. Ovo

zato što pojedina poduzeća mogu puno da doprinesu razvoju lokalne privrede, kroz osiguranje

zapošljavanja i kroz nabavke resursa od lokalnih snadbijevača.

Ostali elementi od javnog interesa.

U posljednje vrijeme, posebno se ističu problemi u vezi sa zaštitom životne sredine i snošenja

ne malih troškova u vezi s tim. S druge strane, postoje aktivnosti koje poduzeće obavlja danas

a koji će zahtijevati neke buduće troškove da bi se te aktivnosti "sanirale". Te troškove i

buduće obveze s tim u vezi je relativno teško utvrditi, ali to nikako ne znači da to ne treba ni

pokušati. Jedan broj inostranih poduzeća u svoje godišnje izvještaje uključuje i opis

računovodstvenih politika u vezi sa zaštitom prirodnog okruženja, ali još uvijek nije utvrđena

precizna računovodstvena procedura po tom pitanju.

Prema tome, može se zaključiti da su potrebe korisnika financijskih izvještaja divergentne štododatno komplicira proces financijskog izvještavanja. Preciznije, dioničari su prvenstveno

zainteresirani za budući priliv gotovine; zajmodavci za stabilnost tog priliva; dobavljači za

likvidnost i solventnost; konkurenti za »ahilove pete« u biznisu; a vlada za iznos poreza koje

može da naplati od sastavljača financijskih izvještaja. Sve u svemu, svaki od korisnika polazi

od svojih posebnih preferenci i »između redova« u financijskim izvještajima pokušava da

nađe ono što njega tišti i što zadovoljava njegove ekonomske i financijske apetite.

Polazeći od široke lepeze informacionih potreba brojnih korisnika financijskih izvještaja,očigledno je da tako različite potrebe ne mogu efikasno da budu zadovoljene u sadašnjem


13/163


13

obliku i strukturi financijskih izvještaja. Otuda se stalno čine pokušaji od strane

računovodstvene profesije u raznim zemljama da se pored tradicionalnih (bilanca stanja,

bilanca uspjeha, bilanca novčanih tokova i aneks) pripremaju i dodatni izvještaji koji mogu

biti od koristi za unapređenje socijalnog i ekonomskog blagostanja društva.

O kojim je dodatnim izvještajima riječ? Još 1975 Institut ovlašćenih računovođa Engleske i

Velsa je objavio The Corporate Report,odnosno materijal za diskusiju koji je poslužio kao

prvi korak ka modernom financijskom izvještavanju u Ujedinjenom Kraljevstvu. U

spomenutom materijalu, kao dodatni izvještaji su sugerirani izvještaj o dodatoj vrijednosti;

izvještaj o zaposlenosti; izvešto o transakcijama sa vladom; izvještaj o transakcijama u stranoj

valuti, izvještaj o budućim poslovnim izgledima, izvještaj o ciljevima korporaija, i drugi.

Ali, ni dodatni izvještaji koji su ovdije navedeni ne obezbeđ juju sve informacione potrebe

korisnika financijskih izvještaja. To i jeste glavni razlog da se već duže vreme insistira na

izmeni postojećeg modijela financijskog izvještavanja koji ima brojne nedostatke. eštojh

Inače, osnovni cilj financijskih izvještaja je da osiguraju podatke o financijskoj poziciji (što je

svrha bilanca stanja); rentabilnosti ili zarađivačkoj sposobnosti (što je zadatak bilanca

uspjeha)a, kao i informacije o promijenama u financijskoj poziciji – o čemu su podaci

sadržani u bilanci tokova gotovine. Ali, iako se komponente financijskih izvještaja

međusobno prepliću, oni samo odražavaju različite aspekte istih poslovnih transakcija ili

događaja. Mada svaka od komponenata financijskih izvještaja osigurava drugačiju lepezu i

strukturu informacija, nijedna od tih komponenti ne služi samo za jednu namjenu, odnosno ne

osigurava sve informacije neophodne odrđenom krugu korisnka. Na primjer, bilanca uspjeha

ne osigurava potpunu sliku o učinku, osim ako se ne koristi zajedno sa bilancam stanja i

izvještajem o promijenama u financijskoj poziciji (bilanca tokova gotovine).


14/163


14

Slika br. 13

Osnovno pitanje koje se postavlja kod financijskog upravljanja je raspodjela moći unutar

privrednog društva, odnosno pitanje ko donosi odluke u privrednom društvu i čiji se interesi

pri tom uzimaju u obzir. Subjekti čiji interes je u tome involviran su brojni: od dioničara (ako

je riječ o dioničarskim društvima, kao najznačajnijem obliku privrednih društava) koji su

vlasnici dionica iz kojih proizilaze određena upravljačka, imovinska i druga prava; uprave

koja je ovlaštena da vodi svakodnevno poslovanje društva; zaposlenih koji svojim radom

omogućavaju obavljanje djelatnosti; kreditora koji osiguravaju društvu novčana sredstava; te

poslovnih partnera koji stupaju u poslovne odnose sa društvom. U dioničarskom društvu,

kako je već nespomenuto, kao društvu kapitala, odvojeno je vlasništvo nad društvom od

kontrole nad radom uprave. Na slici broj 2 su prikazani subjekti čiji interes je uključen u

raspodjelu moći unutar poduzeće.

KORISNICI FINANCIJSKOG IZVJEŠAJA

Dioničari

Investitori

Zajmodavci

SUDIONICI:

Menadžment

direktor

AKTIVNOSTI

1. Praćenje

rizika

CILJEVI

Dostizanje

organizacionih

ODGOVORNOST

prema dioničarima

za efektivno


15/163


15

Slika br.2 Korisnici financijskih izvještaja

Interes subjekata koji sudjeluju u financijskom upravljanju je različit:

Dionič ari – suštinu dobrog financijskog upravljanja u korporacijama sa aspekta dioničara

svakako čini osiguravanje njihovih osnovnih prava iz posjedovanja dionica (pravo na

dividendu i pravo glasa) i njihov ravnopravni tretman. Ukratko rečeno, dioničari ulažu dionice

i biraju upravni odbor (bord direktora) da upravlja u njihovo ime. Od njihovog uspješnog

izvršavanja povjerenog zadatka zavisiti će i njihova odluka o daljem investiranju ili

povlačenju iz poslovanja. Njihov utjecaj i težnja da što bolje zaštite svoja ulaganja je ujedno i

jedan od niza faktora u pogledu novih zakonskih i profesionalnih regulativa razvijenih

zapadnih zemalja, u cilju povećavanja nadzora nad radom ljudi koji umjesto vlasnika

upravljaju njihovim kapitalom. Dioničari biraju bord direktora i time ujedno i top

menadžment koji će u njihovo ime preuzeti odgovornost upravljanja njihovim uloženimkapitalom.

ZZZaaapppooosssllleeennniii TTTrrržžž... kkkaaapppiiitttaaalllaaa

KKKuuupppccciii

RRReeevvviiizzzooorrriii PPPooovvv j j jeeerrriiioooccciii

VVVlllаааdddaaa

SSSuuudddooovvviii

OO

dd

bb

oo

rr

BBiirraa ii rraazzrrjjeeššaavvaa ZZaassttuuppaa i iizzvvjjeeššttaavvaa

DDDooobbbaaavvvlll j j jaaaččč iii

UUssmmjjeerraavvaa ii nnaaddzziirree IIzzvvjjeeššttaavvaa ii ooddggoovvaarraa

D D a a j j e e k k a a p p i i t t a a l l

DDiioonniiččaarrii

UUpprraavvaa

T T r r a a n n s s p p a a r r e e n n

t t n n o o i i z z v v j j e e š š t t a a v v a a


16/163


16

U društvu postoji koncentracija moći kod uskog sloja menadžera koji raspolažu poslovnim

informacijama, a s druge strane, zbog disperzije dioničara, što je gotovo pravilo kod otvorenih

dioničarskih društava, nema efikasne kontrole nad radom uprave, mada su dioničari ''vlasnici''

nad društvom, odnosno kvazi-vlasnici. Naime, o ''vlasništvu'' nad društvom ne može se

govoriti u onom klasičnom pravnom smislu po kojem vlasništvo podrazumijeva neograničeno

pravo raspolaganja nad predmetom vlasništva. Naime, dioničari imaju udjele u osnovnom

kapitalu društva izražene kroz akcije na osnovu kojih stiču određena imovinska i upravljačka

prava. Sve ono što su dioničari uložili u društvo postaje vlasništvo samog društva kao pravnog

lica koje obavlja privrednu djelatnost. Osnovnim kapitalom, kao i cijelokupnom imovinom

društva, društvo odgovara za preuzete imovinske obveze prema trećim licima. Dioničari,

prema tome, ne odgovaraju za obveze društva svojom imovinom, već samo snose rizik

eventualnog neuspjeha poslovanja društva i to do visine onoga što su uložili u društvo.

Drugačija je situacija kod društava lica (ortačko i komanditno društvo), gdje ortaci u

ortačkom i komplementari u komanditnom društvu odgovaraju i svojom ličnom imovinom za

obveze društva.

Investitori, prilikom odlučivanja o ulaganju svoga novca, između ostalog, vode računa i o

tome da li je i kako riješen tzv. agencijski problem (postoje dvije ličnosti – principal i agent, i

pitanje je kako da principal osigura da njegov agent radi u njegovu, a ne u vlastitu korist).Naime, postoji asimetrija informacija, što znači da agent više zna o relevantnim stvarima od

principala (menadžer zna više od vlasnika), zato što je profesionalac i mnogo bliži poslovanju

korporacije od udaljenog vlasnika. Vlasnik baš zato i angažuje menadžera. Višak informacija

kod agenta ograničava nadzor principala nad agentom. Od uspjeha u rješavanju agencijskog

problema zavisi da li će se vlasnici novca uopće riješiti da ga investiraju u privredna

poduzeća, a od te odluke zavisi ekonomski napredak.

Ključna pitanja financijskog upravljanja za investitore

Financijsko izvještavanje je važan faktor u stvaranju vrijednosti za dioničare i potencijalne

investitore. Institucionalni investitori imaju tendenciju da procjenjuju širok spektar aspekata

financijskog upravljanja i sačinjavaju listu ključnih ciljeva u vezi sa korporativnim

izvještavanjem. Ključne oblasti financijskog upravljanja na koje se usredsređuju

institucionalni, a sve više i individualni investitori, obuhvaćaju:

•

sastav odbora u poduzeću• nezavisnost komisija,


17/163


17

• naknadu vezanu za učinak (posjedovanje dionica i opcija od strane

direktora) i konačno odredbe za sprečavanje preuzimanja.

Sastav i struktura odbora poduzeća jasno ukazuje na sposobnost poduzeća da uspješno

odgovore na izazove u poslovanju, da se bave pitanjima izbora budućih rukovodećih kadrova,traže mogućnosti za akviziciju i reaguju na ponude o preuzimanju.

Osim toga, nezavisnost koju imaju komisije za reviziju, naknade i nominiranje ima znatan

utjecaj na kvalitet upravljanja.

Posjedovanje dionica i opcija od strane direktora u većini slučajeva poboljšava odlučivanje i

uvećava vrijednost za dioničare.

Sa stanovišta najbolje prakse u financijskom upravljanju, ne preporučuje se

institucionalizovanje odredaba o sprečavanju preuzimanja njihovim unošenjem u akte

poduzeća. Osnovni koncept "jedna dionica–jedan glas" jeste najvažniji prioritet za većinu

supervizora tržišta, burzi i udruženja dioničara. Sva pravila koja podržavaju ovaj princip

promatraju se kritički, a smatra se da sve odredbe koje upravi daju moć da blokira

neprijateljska preuzimanja ograničavaju ono što je u najboljem interesu dioničara.

Osim naprijed navedenog, značajni utjecajni faktor na odlučivanje investitora predstavlja

nacionalno obrazovanje. Pod obrazovanjem se podrazumijeva: raspoloživa literatura, broj

specijalizanata i visokoobrazovanih lica, odnos države prema obrazovanju, razvijenost

vještina u oblasti upravljanja poduzećima i sl. Kada je riječ o faktoru socijalne kulture, onda

se tu, prije svega, misli na odnos prema autoritetima i menadžerima, zatim prema poslovnoj

saradnji, istraživačkom radu, socijalnom staležu i mobilnosti, kao i odnos prema dobrima,

racionalnosti, preuzimanju rizika i promjenama. Među najznačajnije zakonske i političke

faktore svrstavaju se zakonske norme i odnos prema njihovom poštovanju, mjere zaštite

nacionalne ekonomije, politička stabilnost i organizacija društva svake zemlje. Opći

ekonomski okvir, fiskalna i monetarna politika, ekonomska stabilnost, tržište kapitala,

prirodna bogatstva i veličina tržišta, ključni su faktori iz oblasti ekonomije.

Mjere za zaštitu investitora

Ne postoji moderan kapitalizam bez aktivne uloge dioničara svih vrsta. Od kratkoročnih do

onih koji se još uvijek nazivaju dugoročni ili strateški dioničari. Bez obzira na njihov period

ulaganja, svi su oni svjesni činjenice da je kapital teret, a da je tržište gospodar, sudija,


18/163


18

neprijatelj i saveznik. Sposobni, brzi i dobri budu nagrađeni, a loši, spori i nepostojani

izbačeni.

Pored dobre prakse u financijskom upravljanju, suštinski je važno da tržište i njegovi učesnici

(tj. kotirana poduzeća, brokeri, regulatori itd.) budu dobro i transparentno regulisani radiosiguravanja pravilne zaštite individualnih i institucionalnih investitora. Ovo je naročito slučaj

sa individualnim investitorima, koji su obično neiskusni i potreban im je maksimalan stepen

zaštite. U daljem tekstu su kratko iznijeti neki primjeri potrebnih mjera.

Zaštita manjinskih dionič ara

• Odredbe za sprečavanje razvodnjavanja – od prava prvenstva kupovine može

da odustane jedino "supervećina" (obično 75–80 %).• Obvezujuće ponude – kada veliki dioničar dostigne određen prag (obično 25–

30 %) za preostali dio dionica mora da se dadne obvezujuća ponuda za

preuzimanje.

• Minimalna cijena ponude – kada se da obvezujuća ponuda, treba da se ponudi

minimalna cijena (obično ne niža od najviše cijene dionica kupljenih u

posljednjih 12 mjeseci ili prosječne cijene trgovanja za 6-12 mjeseci).

Akvizicija znatnih udjela

• Objavljivanje – obvezno i blagovremeno objavljivanje znatnog holdinga

dionica (obično počevši od 2–5% i pri svakom od prethodno utvrđenih nivoa

nakon toga, npr. 10%, 15%, 25%, 50%).

• Natječaji: ako znatan udio treba da se akumulira za kratko vrijeme, onda treba

objaviti javni natječaj, radi pružanja mogućnosti svim dioničarima da

učestvuju na njemu (npr. Ako se vrši akvizicija više od 10% u toku perioda od

90 dana)

Informacije

• Ravnopravan pristup informacijama – svi dioničari moraju da imaju pristup

pouzdanim informacijama, koje se istovremeno daju tržištu.

• Vremenski plan objavljivanja – sve informacije koje utiču na cijene dionica

moraju da se objave brzo.


19/163


19

Insajdersko poslovanje

• Zaštita od zloupotrebe tržišta od strane insajdera – potrebno je regulisati

poslovanje svih insajdera u vezi sa dionicama, kako ne bi stekli prednost u

odnosu na druge dioničare (npr. direktorima ne treba da se dozvoli da kupujudionice prije objavljivanja rezultata, važnih informacija koje utiču na cijenu

dionica, itd.)

Glasovanje

• Procedure održavanja skupština dioničara – svim dioničarima mora da se

omogući da glasuju na skupštinama dioničara bez prekomjernih troškova i

proceduralnih poteškoća.

• Sazivanje skupština od strane manjinskih dioničara/grupa – manjinskim

dioničarima mora da se omogući da sazovu skupštine dioničara bez prevelikih

ograničenja (npr. dioničaru ili grupi dioničara sa udjelom od 10% treba da

bude dozvoljeno da zahtijevaju održavanje skupštine) ili opstrukcije od strane

poduzeće.

Nezavisni č lanovi

• Imenovanje nezavisnih članova u nadzorni odbor – dioničarima treba da se

dozvoli da imenuju nezavisne članove u nadzorni odbor da zastupaju interese

tih dioničara.

Usklađ ivanje interesa

• posjedovanje dionica od strane direktora – uprava poduzeće treba da posjeduje

bitan udio u poduzeći kako bi se osigurilo da su njihovi interesi potpuno u

skladu sa interesima dioničara,

• Posjedovanje opcija od strane direktora – upravu poduzeće treba dodatno

stimulisati kako bi se osigurilo da povećanje vrijednosti za dioničare bude

jedan od njenih ključnih ciljeva. Pokazalo se da posjedovanje dionica i opcija

od strane uprave pozitivno utiče na stvaranje vrijednosti za dioničare. Ipak,


20/163


20

preveliko posjedovanje dionica od strane uprave može da ima štetan efekat na

vrijednost, jer ti menadžeri postaju "otrovna pilula" za preuzimanja.

• Zarada prema učinku – menadžere treba stimulisati da poboljšaju rezultate

poduzeće (npr. profitabilnosti, rasta cijena dionica itd.).

Investitori, prije svega institucionalni ali i individualni, postaju ključni pokretači promjena u

financijskom izvještavanju i zahtijevaju izgradnju jedinstvenog sustava financijskog

izvještavanja i objavljivanja dodatnih informacija financijskog i nefinancijskog sektora, na

svjetskom nivou. Ovo zbog toga što su im takve informacije potrebne za donošenje

relevantnih odluka o ulaganjima. Jednostavno rečeno, jedinstven sustav financijskog

izvještavanja omogućiće investitorima da donesu relevantne odluke o kupovini ili prodaji

vrijednosnih papira, ali i procjeni rizika povrata uloženog kapitala na globalnom nivou.

Jedinstven sustav financijskog izvještavanja podrazumijeva da vrednovanje, objavljivanje i

transparentnost računovodstvenih informacija bude izvršeno na općeprihvatljiv način.

Neistinito financijsko izvještavanje uvijek nekome donosi korist, dok dugi trpe štetu. Pri

tome, koristi su pojedinačne (lične) i vezuju se veoma često za menadžment, dok štete trpe

investitori. Budući da to ugrožava protok kapitala, stabilnost financijskog sustava i usporava

privredne aktivnosti, kvalitetno izvještavanje mora da bude ne samo interes investitora i

računovodstvene i revizorske profesije, ve

ć i interes kompetentnih državnih institucija.

Za razliku od dioničara, čiji su motivi za kupovinu dionica špekulativnog karaktera,

poduzećima su potrebni aktivni dioničari koji su svjesni rizika i opasnosti za pojedinu vrstu

organizacije. Potrebna je odgovorna i proaktivna uprava, te nezavisni članovi odbora sa

visokim etičkim standardima i poznavanjem principa modernog financijskog upravljanja, ali

se ne može osigurati održiv rast i dugoročni prosperitet poduzećama ako ne posjeduju

poduzetničku filozofiju i ambijent koji podržava radnike koji obrađuju informacije i znanje.

Najbolja praksa u odnosima sa investitorima

Identifikovanje problema u odnosu sa investitorima predstavlja prvu fazu pokušaja poduzeća

da poboljša svoj odnos prema investitorima. Najbolje je da kritički osvrt odnosa sa

investitorima uradi neko izvan poduzeća, radi veće objektivnosti. Preporuka je da kritički

osvrt urade upravo investitori i analitičari, rangirajući poduzeća sa nivoima najmanje ili

najviše impresivan menadžment ili odnos sa investitorima, kao i napredak poduzeća u

odnosima sa investitorima.


21/163


21

U praksi se najčešće susreću sljedeći problemi:

• Pasivan pristup investitorima, nedostatak kontakta, mali interes za mišljenje

investicione zajednice;

• Fokus samo na izvještavane podatke i brojke;

• Slaba transparentnost i malo detalja o financijskim izvještajima i IP

prezentacijama;

• Loša dostupnost upravnog odbora;

• Službenici za odnose sa investitorima (ako upoće postoje u poduzeću), nisu bili

partneri za svakodnevne kontakte sa menadžerima portfelja i analitičarima.

U ovom slučaju, poduzeće mora da prihvati politiku potpune korporativne transparentnosti

kako bi izgradila pozitivnu reputaciju među svojim financijskim partnerima. Implementacijakomunikacione strategije mora biti zasnovana na potpunoj transparentnosti i otvorenosti

prema investitorima (detaljni financijski izvještaji, komentari, pismijena pojašnjenja).

Poduzeće mora javno da prezentuje financijske (nivo profita, ROE,C/I,CAR) i poslovne

(obim i rast baze klijenata, udjeli na tržištu) ciljeve. Također, potrebno je da se održavaju

redovni sastanci članova uprave poduzeća sa investitorima nakon objavljivanja kvartalnih

rezultata, najviši menadžment mora biti dostupan za individualne sastanke kako u poduzeću

tako i na konferencijama investitora. Menadžment mora biti jasan u svojim prijedlozima zaulaganja, u tome šta žele od ulagača. Menadžment mora da koristi tehnologiju i najbolju

praksu, a ne samo zakonske minimume. Ni po koju cijenu se ne smije lagati investitorima.

Prevareni investitor se nikad neće vratiti, a sa sobom će odvesti i brojne potencijalne ulagače.

Poduzeće mora brzo da reaguje na događaje ili informacije (izvan poduzeća), koji bi mogli

imati utjecaj na percepciju koju investiciona zajednica ima o poduzeću. Zbog toga poduzeća

moraju jasno da identifikuju tko su im sadašnji investitorai, a tko potencijalni. Ako poduzeće

ne znam tko su oni, teško je s njima komunicirati. Potrebno je osiguriti aktivnu interakciju sa

investicionom zajednicom (praćenje, kako bi se osiguralo da je naša informacija isporučena).

Naravno, potrebno je znati koje informacije su interesantne investitorima, jer investitori vrlo

brzo shvate da više informacija ne znači bolju informisanost. Internet postaje sve korisniji alat

u komunikaciji s ulagačima.

Potencijal za poboljšanje odnosa poduzeća sa investitorima je velik. Veoma je intresantno da

poduzeće ne odlaze u inostranstvo da ponude stranim ulagačima ono što imaju.


22/163


22

U istraživanju4 šta financijski partneri očekuju od poduzeće uvrštene na listing, zasnovano na

različitim studijama sprovedenim među investitorima, kao kritički faktori su navedeni:

otvorenost, iskrenost 98 %, potpuna javnost strategija 87 %, komunikacija 75 % itd.. Sve ovo

mora biti ugrađeno u elemente financijskog upravljanja poduzećem.

S ulaskom BiH u EU, moraće se prihvatiti niz standarda i pravila i time će se uspostaviti neka

bolja praksa. Zbog toga će biti potrebno uvesti jaču ulogu regulatora u ovoj oblasti, kao i

agencija čiji će zadatak biti da dodjeljuju rejting poduzećima u odnosima sa investitorima.

Potrebno je da se poveća brzina uvođenja pravila i ritam promjena koje ih prate. Nije

dovoljno samo ispuniti zahtjeve koje pred poduzeću postavi Banjalučka burza, jer je to samo

zakonski minimum. Ako se ne učini više od toga, strani ulagači će se kolebati i tražiti

sigurnija tržišta

Bord direktora (upravni odbor) - ovlašten od strane velikog broja dioničara da djeluje

kao ''vlasnik u malom'', upravni odbor je postao ''glavni i odgovorni'' učesnik u financijskom

upravljanju suvremenih korporacija. Formiran iz potrebe ''premošćavanja'' jaza između

vlasništva nad imovinom i izvještavanjem tom imovinom, upravni odbor kroz (pro)aktivno

dijelovanje u upravljanju i kontroli poduzeće u ime vlasnika, uspostavlja sponu između

vlasnika i menadžmenta, upravljanja i kontrole, na način da ''...pretvori želje vlasnika u

učinkovitost poduzeće...''5. Uloga borda direktora je da upravlja u ime vlasnika i stoga sam

odbor odlučuje o ciljevima poduzeće i sredstvima za njihovo ostvarivanje. Time se postavlja

vrlo jasna osnova za odvajanje uloge odbora od uloge menadžmenta.

Uloga odbora se ostvaruje kroz formulisanje ciljeva, kreiranja vrijednosti i time bord direktora

treba promatrati kao potkategoriju vlasništva, dok je menadžmentu prepuštena

implementacija. Da bi se mogla ocjeniti njihova uspješnost ostvarivanja, potrebno je utvrditi

da li su i u kom obimu ostvareni postavljeni ciljevi a to zahtijeva uspostavljanje sistema

internih kontrola čiji nadzor vrše interni revizori koji treba da pomognu u održavanju

efektivnosti internih kontrola kroz ocjenu njihove efikasnosti i efektivnost, a također dobro

poznavanje same organizacije i njene radne kulture pomaže internim revizorima da se

pripreme za efektivno nadgledanje rizika koji su povezani sa novim načinima širenja firmi

4 Reporting on Corporate Social Responsibility (CSR) by the Largest Listed Companies in Eleven Central andEastern European (CEE) Countries; Fifth-Time Comparison with Peers in BRIC and UkraineReleased by the PFS Program – Thursday, October 9, 2008 – Warsaw, Poland

5 Carver John i Oliver Carolina, 2004, ''Korporacijski odbori koji stvaraju vrijednost: izvještavanjeučinkovitnosti poduzeće iz kabineta odbora direktora'', Mate, Zagreb str. 5


23/163


23

kroz akviziciju i druge načine povezivanja, u pogledu prestrukturiranja, ocjene menadžmenta,

za budžetiranje, kao i predviđanje. Bord direktora je uobičajeno podijeljen na potkomitete, sa

namjerom da se iskoriste specijalna znanja, iskustva i ekspertize članova odbora. Kao jedan

od značajnijih komiteta jeste revizorski komitet.

Menadžment - pojava korporativnih poduzeća učinila je menadžera glavnim nosiocem

procesa financijskog upravljanja. Menadžeri su osobe zaposlene u korporaciji koje kroz

vršenje osnovnih funkcija: planiranje, organizovanje, vođenje, briga o kadru i kontroli treba

da osigura efikasno i efektivno poslovanje.

Ako znamo da su oni nosioci procesa implementacije strateških odluka kroz formulisanje

odgovarajućih politika i nosioci procesa organizovanja u poduzeću, jasno je i kakva je njihova

uloga u financijskom upravljanju. Menadžer je odgovoran za monitoring rizika poslovanja i

implementaciju kontrola. Menadžment mora odlučiti da li je rizik na prihvatljivom nivou i

poduzeti u tom pravcu adekvatne aktivnosti. Okvir interne kontrole je ključni odgovor na ove

rizike.

Tako da su najčešći zahtjevi upućeni reviziji od strane menadžmenta:

• nezavisna i objektivna ocjena postojećih kontrola,

• pružanje pomoći u pripremanju izvještaja o kontrolama,

• ocjena efikasnosti procesa,

• pružanje pomoći prilikom kreiranja kontrola,

• rizik analiza,

• uvjeravanje o riziku (risk assurance).

Eksterni revizori – podvojenost funkcije vlasništva od funkcije upravljanja, kao što je

prethodno ukazano, može da uvjetuje sukob interesa, što može da rezultira netočnim

financijskim izvještajima. Pošto eksterni interesenti nemaju mogućnost, a mnogi od njih ni

potrebno znanje u pogledu provjere valjanost podataka i informacija prezentovanih u

financijskim izvještajima, to se javlja potreba za njihovom stručnom i nezavisnom

verifikacijom. Ta funkcija je povjerena eksternim revizorima i oni je obavljaju u skladu sa

kodeksom profesionalne etike i revizorskim standardima. Eksterni revizori su pozvani da vrše

reviziju koja predstavlja provjeru financijskih izvještaja poduzeće, kao i računovodstvenih

sistema, kontrola i evidencija na osnovu kojih se oni izrađuju. Svrha revizije je da utvrdi da li

su financijski izvještaji primijenjeni u skladu sa računovodstvenim standardima i da li


24/163


24

prikazuju realne i primjerene podatke. U vezi sa tim, u okviru Međunarodnih standarda

revizije postoji poseban standard koji se odnosi na korištenje rada interne revizije od strane

eksternih revizora. Prema standardu (ISA 600), eksternom revizoru se preporučuje, ali se ne

zahtijeva (nije obvezno) da razmotri rad i rezultate koje interna revizija ostvaruje i da ocjeni

koliko ti rezultati imaju utjecaj na eksternu reviziju. Da bi mogao da se osloni na rad internih

revizora potrebno je da razumije sve aktivnosti koje vrši interni revizor, kako bi mu to

pomoglo u planiranju revizije i razrade efektivnog pristupa za obavljanje revizije. U

zavisnosti od odluke eksternih revizora da se oslone na rad internih revizora, uspostavlja se

određena koordinacija. Sličnosti i razlike između eksternih i interne revizije ukazuju na to da

je postojanje interne revizije značajno za eksternog revizora jer postoji veća vjerovatnoća da

sustav interne kontrole pravnog lica kod koga se vrši eksterna revizija bolje funkcioniše, pošto

je njeno funkcionisanje povjereno profesionalno kompetentnim internim revizorim, koji

rukovodstvu daju kvalifikovane preporuke kako da se sustav interne kontrole unaprijedi.

Da bi se postigao visok nivo uvjerenja u kvalitet prezentovanih informacija, potrebno je da

suradnja između eksternih i internih revizora bude na što većem nivou. Iako eksterni revizori

najčešće sprovode reviziju financijskih izvještaja, interni revizori svojim poznavanjem

poslovnh procesa i aktivnosti mogu da doprinosu stvaranju potpunije i jasnije slike o rizicima

sa kojima se korporacija može suočiti. Na taj na

čin, eksterni revizori mogu sprovodi svoju

reviziju mnogo efikasnije i ujedno mogu da osiguraju viši nivo uvjerenja u kvalitet

prezentiranih financijskih izvještaja.

Oblik financijskog upravljanja ne zavisi samo od poduzeća i njegovog kodeksa, već i od

okruženja. Za dobro financijsko izvještavanje moraju se osigurati uvjeti u okruženju kao što

su izgrađenost pravnog sustava, efikasnost sudstva, nizak nivo korupcije i primjerena tržišna

kapitalizacija, tj. dobro funkcionisanje burze.

Kakav značaj ima financijsko izvještavanje, pokazuje i izjava bivšeg predsjednika Svjetske

banke James Wolfensohn-a, koji kaže: "Izvještavanje poduzećima je važnije za svjetski

ekonomski razvoj od upravljanja državama ".6

6 Аn Overview of Corporate Governance, Institute of Chartrred Accountants in England and Wels, 2006,www.icaew.co.uk


25/163


25

Slika 3. Ekstreni i interni korisnici financijskih izvještaja

Vlasnici poduzeća i ostali potencijalni investitori zainteresirani su za informacije koje govore

o rentabilnosti (stopi povrata) ulaganja koja je povezana s rizikom ulaganja. Potencijalne

kreditore i investitore zanimaju i informacije o bonitetu poduzeća. Za informacije o bonitetu

poduzeća zainteresirani su i svi sadašnji i budući poslovni partneri i konkurencija.

Kratkoročne kreditore, u prvom će redu zanimati likvidnost poduzeća i procjena novčanih

tokova u kratkom roku. Značajan korisnik financijskih izvještaja je i vlada koja mjerama

ekonomske politike usmjerava cjelokupnu privredu neke države. Vlada je zainteresirana zafinancijske izvještaje poduzeća i zbog porezne politike. Za financijske izvještaje poduzeća

zanima se i cjelokupno društvo, tj. javnost, posebice ako je riječ o javnim poduzećima.

Specifičan korisnik financijskih izvještaja su i sindikati koji brinu o zaposlenima i visini

njihovih zarada.

Menadžment poduzeća, kao najznačajniji interni korisnik financijskih izvještaja, odgovara za

sve ono što je zapisano u financijskim izvještajima i zainteresiran je za sve kategorije

informacija iz financijskih izvještaja. To je posve normalno kada se zna da menadžment moraosigurati rast i razvoj poduzeća, adekvatnu naknadu vlasnicima (dividende), ugovorenu


26/163


26

naknadu kreditorima i investitorima, adekvatne plaće zaposlenima, porezna davanja državi,

itd. Često se, kada se govori o poslovanju poduzeća, ističe tradicionalni sukob vlasnika i

menadžera. Menadžeri nisu posebno neutralni, već su to najaktivniji i najutjecajniji dio

vlasničkog miljea. Često su i sami vlasnici dionica. Sukobi nastaju između menadžera i sitnih,

a ne između menadžera i krupnih vlasnika. To se posebno odnosi na sukob oko dividendi, jer

su i menadžer i krupni kapitalist zainteresirani za reinvestiranje profita radi ekonomskog

jačanja korporacije i povećanja vrijednosti kapitala.

S aspekta internih i eksternih korisnika financijskih izvještaja, podjelu korisnika na eksterne i

interne ne treba shvaćati kruto, jer se ista osoba može pojaviti u ulozi eksternog korisnika

(vlasnik) i u ulozi internog korisnika (menadžer):

- Kada se radi o poslovanju korporacije, najčešće nije tako, jer pojedinačni sitni vlasnik ima

samo formalnu moć upravljanja.

- Kod drugih organizacijskih oblika poduzeća, kao što su partnerstvo ili ortaštvo i inokosno

poduzeće, nemoguće je vlasnike i menadžere razmatrati jednom kao eksterne, a drugi put

kao interne korisnike financijskih izvještaja.

Konačno, opće je poznat stav koji kaže: "Upravljanje je funkcija vlasnika koju u suvremenim

poduzećima u pravilu uz upravni odbor obavlja vrhovni (top) menadžment.

Korisnici financijskih izvještaja mogu biti i zaposlenici u poduzeću. Njih prije svega zanimaju

informacije o visini plaća i sigurnosti zaposlenja. U suvremenim uvjetima privređivanja ističe

se kako je potrebno "sve zaposlene uključiti u sve procese" koji se odvijaju u poslovanju

poduzeća i povezano s tim potrebno je decentralizirati informacije, autoritet i strategijsko

planiranje.7 Prema tome, ističe se kako je i zaposlenicima u poduzeću potrebno omogućiti

sudjelovanje u upravljanju. U tom kontekstu, i ovdje su u jednoj osobi, uvjetno rečeno,

prisutna dva korisnika. Osim toga, ne postoji nikakva prepreka da zaposlenici kupuju dionice

poduzeća u kome rade i na taj način postaju vlasnici dijela poduzeća. Povezano s tim, u

američkoj praksi postoji mogućnost ograničene raspodjele vlasništva zaposlenima upoduzeću.8 U ovom slučaju, teorijski gledano, u jednoj osobi mogu biti prisutna minimalno tri

korisnika financijskih izvještaja.

U našoj dosadašnjoj praksi problematika financijskih izvještaja i općenito računovodstvenih

informacija bila je, u pravilu, svedena na propisane oblike, koji su, prezentirani na isti način,

7 T. Peters: Thriving on Chaos-Handbook for a Management Revolution, Macmillan, London, 1987., str. 248. i

504. 8 ESOP - Employee Share Ownership Plan; putem modela ESOP nastoji se osigurati motivacija i stimulativna

plaća za sve zaposlene; vidjeti npr. T. Peters: Thriving on Chaos - Handbook for a Management Revolution,citirano djelo. str. 332.-341.


27/163


27

bili namijenjeni svim korisnicima bez obzira na njihove specifične potrebe i zahtjeve. Od

korisnika se očekivalo da iz "šume" podataka i informacija odaberu ono što najviše odgovara

njihovim potrebama. Suprotno tome, suvremeno računovodstvo orijentirano je na korisnike.

Slika 4. Povezanost financijskih izvještaja i korisnika

Samo na taj način računovodstvo će opravdati svoje postojanje i biti korisna funkcija u

poslovanju poduzeća. Tek kada su računovodstvo i financijski izvještaji kao "najznačajniji

proizvod" računovodstva usklađeni sa zahtjevima korisnika, može se, govoriti o

računovodstvu kao najznačajnijem dijelu informacijskog sustava poduzeća.

Kvaliteta financijskih izvještaja se razmatra u kontekstu kvalitete računovodstvenih

informacija. Kvaliteta računovodstvenih informacija se razmatra u kontekstu korisnika

računovodstvenih informacija pa se, prema tome, ističe da je informacija kvalitetna, ako je

korisna u procesu poslovnog odlučivanja.

Slika 5. Kvaliteta informacija

Na razini primarne kvalitete informacija je korisna, ako je relevantna (važna) i pouzdana.

Relevantna je ona informacija koja ima vrijednost predviđanja (sagledavanje budućnosti),

vrijednost povratne veze (korekcija odvijajućih procesa) i koja je pravovremena, jer "stara"

informacija ima samo povijesno značenje. Pouzdana informacija je ona informacija koja je

dokaziva, nepristrana (objektivna) i istinita (realna).


28/163


28

Na razini sekundarne kvalitete informacija je korisna ako je zadovoljen uvjet komparabilnosti

(usporedivosti) i konzistentnosti (dosljednosti). Povezano s problematikom usporedivosti, a

podrazumijeva se vremenska usporedivost (usporedba tijekom odredenog razdoblja) i

prostorna usporedivost (usporedba s drugim poduzećima). Zahtjev dosljednosti ili

konzistentnosti povezan je s problematikom vremenske usporedivosti i traži dosljednu

primjenu usvojenih postupaka i modela u bilježenju poslovnih promjena i sastavljanju

financijskih izvještaja.

Kvaliteta se razmatra u uvodnom dijelu Međunarodnih računovodstvenih standarda.

Kvalitativna obilježja su značajke koje informaciju čine upotrebljivom za korisnika. Četiri su

takva obilježja: razumljivost, važnost, pouzdanost i usporedivost. U kontekstu pouzdanosti

informacija postavljaju se sljedeći zahtjevi:

1) vjerno predočavanje,

2) suština važnija od oblika,

3) neutralnost,

4) razboritost (opreznost) i

5) potpunost.

Usporedivost (vremenska i prostorna) je implicirana kada su korisnici obaviješteni o

računovodstvenoj politici koja se primjenjuje, o bilo kakvim promjenama u tim politikama i o

učincima takvih promjena. Povezano s tim, razmatraju se i ograničenja važnosti i pouzdanosti

informacija. Kao bitni zahtjevi ističu se: pravovremenost (brzina izvještavanja smanjuje

pouzdanost), ravnoteža između troškova i koristi (korist proizašla iz upotrebe nove

informacije mora biti veća od troškova pripreme te informacije) i ravnoteža između

kvalitativnih obilježja. Zahtijeva se istinito i fer gledište, tj. fer prikazivanje.

U osnovi financijskih izvještaja nalazi se polazni računovodstveni model.

Taj model može se zapisati pomoću triju jednadžbi, i to na sljedeći način.

(1) model financijskog položaja (bilanca stanja ):

IMOVINA = OBVEZE + VLASNIČKI KAPITAL

(2) model rezultata poslovanja (BU):

PRIHODI - RASHODI + DOBICI - GUBICI = NETO DOBIT

(3) model toka gotovine (izvještaj o novčanim tokovima):


29/163


29

NOVČANI PRIMICI - NOVČANI IZDACI = NETO NOVČANI TOK

Prve dvije jednadžbe (model financijskog položaja i model rezultata poslovanja) zasnivaju se

na obračunskoj osnovici (accrual basis of accounting), dok se treća jednadžba u modelu

(model toka gotovine) zasniva na novčanoj osnovici (cash basis of accounting). 9

1.2. Temeljni financijski izvještaji

Informirati korisnike znači prezentirati im relevantne i pouzdane računovodstvene informacije

u obliku i sadržaju prepoznatljivom i razumljivom. Te su informacije sadržane u nizu

financijskih izvještaja od kojih temeljne čine:

1. Bilanca stanja (Balance Sheet ili Statement of Financial Position)2. Bilanca uspjeha(Income Statement ili Statement of Earnings ili Profit and Loss Statement

ili P & L Statement)

3. Izvještaj o promjenama na kapitalu (Statement of Retained Eamings)

4. Izvještaj o novčanom toku (Statement of Cash Flow).

Klasifikaciju tih izvještaja moguće je prikazati kao štoje to učinjeno na slici

Slika 6. Temeljni financijski izvještaji

Klasifikacija financijskih izvještaja prikazana na slici uobičajena je i gotovo svuda u svijetu je

opće prihvaćena.

Prema našem Zakonu o računovodstvu (Sl.list FBIH 83/09)pod terneljnim fnancijskim

izvještajima podrazumijevaju se:

Bilanca stanja , Bilanca Uspjeha , izvještaj o promjenama na kapitalu , izvještaj o novčanirn

tokovima i bilješke uz financijske izvještaje. U suvremenim uvjetirna sintagma financijski

izvještaj obuhvaća i izvještaj o promjeni vlasničke kapitala.

9

G. A. Welsch-C. T. Zlatkovich-W. T. Harison Jr.:Intermediate Accounting, R. D. Irwin Inc., Homewood,Illinois, 1982., str. 39.


30/163


30

Svi ti izvještaji međusobno su povezani i upućeni jedni na druge. Neki su statičkog karaktera

(npr. Bilanca stanja ) jer prikazuju situaciju u određenoj točki vremena, a drugi upućuju na

promjene ekonomskih kategorija određenog perioda te stoga imaju dinamički karakter (npr.

račun dobitka i gubitka). Promatrani zajedno, u međusobnoj interakciji, govore o

"zdravstvenom stanju" nekog poduzeća, a utvrditi i razumjeti to "stanje" znači imati

mogućnost donositi primjerene i racionalne poslovne odluke.

Godišnje financijsko izvješće

Tržišna ekonomija, za razliku od prijašnjih vremena do 2003. godine, pretpostavlja da

poduzeće mora ispunjavati i neke nove obveze. Jedna od tih obveza je i priprema godišnjeg

poslovnog izvješća. To nije posao koji se odnosi samo na računovode jer to izvješće priprema

menadžment (poslovodstvo ili uprava). Međutim, važno je istaknuti da u pripremi tog izvješća

koje je namijenjeno javnosti računovode imaju ključnu ulogu.

Dati što ljepšu i sto uvjerljiviju sliku poduzeća na kraju obračunskog razdoblja i prezentirati je

javnosti u formi godišnja izvješća želja je svakog dobrog menadžera. U BiH poslovna se

godina, u pravilu, poklapa s kalendarskom godinom, a to znači da u godišnjem izvješću treba

prikazati poslovne aktivnosti koje se odnose na razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca.

Iznimno od te odredbe, poduzetnici čija je djelatnost sezonskog karaktera mogu financijske

izvještaje sastavljati za poslovnu godinu, koja je različita od kalendarske godine, no za to

moraju prethodno dobiti odobrenje ministra financija. Temeljna svrha financijskih izvještaja

je zadovoljavanje potreba njihovih korisnika (vanjskih i unutarnjih) za potrebnim

informacijama. Sukladno MRS 1, poslovni subjekti dužni su sastaviti i objaviti slijedeće

financijske izvještaje (MRS 1, toč. 7.):

(a) bilanca stanja ,

(b) bilanca uspjeha

(c) izvještaj o promjenama u kapitalu,

(d) izvještaj o novčanom toku i(e) računovodstvene politike i bilješke uz financijske izvještaje

Poslovni subjekti se potiču da objavljuju financijske preglede menadžmenta koji trebaju

opisati i objasniti glavne čimbenike i utjecaje uspješnosti, financijsku situaciju, izvore

financiranja, politike suočavanja s rizicima i neizvjesnosti (risk management policies) te

snagu i resurse čija se vrijednost ne može vidjeti iz bilance.

Izvještajno razdoblje je najmanje jednom godišnje. Ako se mijenja datum bilance te se zbog

toga mijenja i razdoblje izvještavanja ostalih izvještaja, poslovni subjekt treba objaviti razloge


31/163


31

promjena. To je izuzetno važno zbog usporedivosti s ranijim razdobljima ili s financijskim

izvještajima skupine, grane i sl.

Tablica br.1

EUROPSKI KRITERIJI:

MALI PODUZETNICI NE PRELAZE 2 OD 3 KRITERIJA:

1. bilanca 1mil. €

2. UP u BU 2 mil. €

3. zaposlenih 50

SREDNJI PODUZETNICI NE PRELAZE 2 OD 3 KRITERIJA:

1. bilanca 4 €

2. UP u BU 8 mil. €

3. zaposlenih 250

Odnosi se i na banke, financ.institucije i osiguranja.

Sukladno članku 4. novog Zakona, pravne osobe se razvrstavaju na male, srednje i velike,

ovisno o pokazateljima utvrđenim na dan sastavljani financijskih izvještaja u poslovnoj

godini, prema kriterijima i njihovim vrijednostima navedenim

u sljedećoj tablici:

KRITERIJ:

Pravne osobe:

Visina prihoda

(u kM)

Prosječna vrijednost

imovine (u KM)

Prosječan broj

uposlenih

1. MALE pravne osobe < 2.000.000 < 1.000.000 8.000.000 > 4.000.000 >250

Da bi se pravne osobe razvrstale u male ili sred nje dovoljno je da ispunjavaju dva (od tri)

kriterija iz ove tablice.

U srednje pravne osobe razvrstavaju se i one kod kojih jedna od vrijednosti premašuju

vrijednost navedenu kao kriterij za razvrstavanje u velike pravne osobe.


32/163


32

Velike pravne osobe su one koje prelaze gornje vrijednosti iz najmanje dva od tri (u tablici

navedena) uvjeta za razvrstavanje u velike pravne osobe. Sve banke, mikro-kreditne

organizacije, štedno kreditne zadruge, društva za osiguranje, leasing društva, društva za

upravljanje investicijskim fondovima, društva za upravljanje obveznim odnosno

dobrovoljnim mirovinskim fondovima, brokersko dilerska društva i druge financijske

organizacije svrstavaju se u velike pravne osobe, bez obzira na iskazane vrijednosti po

navedenim kriterijima. Kada se na kraju obračunskog razdoblja "polažu računi" vlasnicima

poduzeća i prezentiraju informacije ostalim zainteresiranim korisnicima, potrebno je mnogo

pažnje posvetiti upravo financijskim izvještajima te pitanju njihove realnosti i objektivnosti.

Osim toga, godišnjim izvješćem potrebno je obuhvatiti i čitav niz različitih informacija koje

proizlaze iz analize financijskih izvještaja te čitav niz različitih nefinancijskih informacija.

Pri sastavljanju godišnjeg izvješća postoje zakonske odredbe koje reguliraju tu problematiku i

koje upućuju koje izvještaje valja predočiti. Broj tih izvještaja zavisi od veličine poduzeća.

Tako je, primjerice, u članku 27. Zakona o računovodstvu utvrđeno koji su to minimalni

izvještaji koje moraju prezentirati velika poduzeća.

Pored financijskih izvještaja i revizorova izvješća, velika poduzeća dužna su predočiti

sljedeće informacije:

Sve značajne poslovne doga

đaje u poslovnoj godini,

Vjerodostojne i vjerojatne preglede razvoja poslovanja,

Aktivnosti na područ ju istraživanja i razvoja,

Informacije o stjecanju vlastitih dionica.

Uvažavajući prethodne odredbe, moguća struktura godišnjeg izvješća obuhvaća:

Slika 7. Struktura godišnjeg izvješća


33/163


33

Izvješće Upravnog odbora sadrži informacije vezane uz rad samog upavnog odbora. Poslovi

iz nadležnosti tog odbora vezani su uz poslovnu i razvojnu politiku, računovodstvene politike,

financijske izvještaje, kolektivne ugovore, itd. U izvještaju se uobičajeno navode sve

poteškoće kao i uspjesi u radu Upravnog odbora u prethodnoj godini. Pored toga, u izvještaju

se može predočiti pregled održanih sjednica, s posebnim naglaskom na neke donesene

značajne odluke. Upravni odbor prati i usmjerava poslovanje poduzeća i o tome na kraju

izvještava, prije svega. vlasnike, a zatim i sve ostale potencijalne korisnike. Izvješće

nadzornog odbora također je važan dio godišnjeg izvješća. Stalni nadzor nad poslovanjem

poduzeća, nad upotrebom sredstava, nad zakonitošću rada, sklopljenim ugovorima i sličnim

poslovima ulazi u djelokrug rada nadzornog odbora. Izvješće glavnog direktora, uz

konstataciju stanja, sadrži njegovo mišljenje o rezultatima odnosno o poslovanju poduzeća u

protekloj godini. U izvješću upućuje na značajne novosti koje su se dogodile u poslovanju, na

poboljšanja ili pogoršanja na nekim područ jima poslovanja te na njihove razloge i njihove

perspektive. Naravno, ovdje se podrazumijeva naglasak na budućem poslovanju.

Temeljni financijski izvještaji sasvim su sigurno najvažniji dio godišnjeg izvješća.

Revizorovo izvješće vrlo je važno jer potvrđuje podatke zapisane u financijskim izvještajima.

U pregledu važnih poslovnih događaja u poslovnoj godini potrebno je navesti one događaje

koji su značajno utjecali na poslovanje, a ne vide se direktno iz financijskih izvještaja. Tako

npr.,ovdje treba navesti eventualno nastale promjene na područ ju:

- proizvodnje (povećanje - smanjenje opsega proizvodnje, promjena asortimana,

iskorištenje kapaciteta),

- prodaje (nova tržišta, porast, pad prodaje, nastupi na sajmovima) ili

- nabave ili uz zaposlene (primljeni, umirovljeni djelatnici).

Planovi poslovanja i razvoja poduzeća u narednoj godini također su dio godišnjeg izvješća.

U njima je pored smjernica za donošenje novih planova potrebno navesti konkretno usvojeneplanove kojima se kvantificira očekivani porast proizvodnje, prodaje, plaća, i sl. Osim toga, u

tim planovima obično se velika pažnja posvećuje novim investicijama i načinu njihova

financiranja.

Aktivnosti na područ ju istraživanja i razvoja u nekim su poduzećima bitna stavka i zbog

važnosti za razvoj i opstanak poduzeća, ali i zbog financijskog aspekta. Zato je u tom izvješću

potrebno navesti aktivnosti nastale uz istraživački rad na uvođenju novih proizvoda ostvarene

rezultate (nove proizvode i njihova prihvaćenost na tržištu), započete i eventualno završeneinvesticije, novonastale efekte, nastala poboljšanja, itd. U dijelu izvješća koji govori o


34/163


34

vlasničkoj strukturi i eventualno otkupu vlastitih dionica potrebno je predočiti vlasničku

strukturu, broj dioničara, udio značajnih pojedinaca, promjene vlasnika dionica i nakraju

otkup vlastitih dionica, razloge otkupa, tržišnu cijenu vlastitih dionica prilikom otkupa, i sl.

U ostala izvješća treba uključiti sve ostale relevantne podatke koji nisu sadržani u nekom od

prethodnih izvješća. Pored toga osnovne rezultate i tendencije u poslovanju poželjno je

usporediti s nekom relevantnom bazom i prikazati različitim grafičkim prikazima jer takvi

prikazi olakšavaju vlasnicima čitanje " izvještaja o "zdravstvenom stanju" nekog poduzeća.

Tako strukturirano godišnje izvješće prikazuje poslovanje poduzeća promatrano s različitih

aspekata. I sam broj potrebnih izvještaja koji su sastavni dio godišnjeg izvješća upućuje na

njegovu složenost i iziskuje dosta vremena za pripremu. Stoga je i Zakonom o računovodstvu

predviđeno da se godišnje izvješće obvezatno mora predočiti vlasnicima, i to u sljedećim

rokovima:

- velika poduzeća u roku od 6 mjeseci nakon isteka poslovne godine,

- mala poduzeća u roku od 4 mjeseca nakon isteka poslovne godine,

- poduzeća koja podliježu konsolidaciji u roku od 9 mjeseci nakon isteka poslovne godine.

Izvješće podnosi zakonski predstavnik poduzetnika, a usvajaju ga ili ne, vlasnici poduzeća.

Godišnje izvješće može poslužiti i kao dobar promotivni materijal. Svim sadašnjim i

potencijalnim poslovnim partnerima ono omogućava da se detaljnije upoznaju s proizvodnim

programom i s osobama koje "vode" poduzeće. Moglo bi se reći da je to izvješće "slika"

poduzeća. Zbog toga treba pri izradi izvješća posvetiti mnogo pažnje osim sadržaju, i formi u

kojoj se prezentira. Izvješće može biti i dobra propagandna poruka i putem tog izvješća mogu

se uspostaviti novi poslovni odnosi. Godišnje izvješće može sadržavati, osim fotografija i

nekih karakteristika ključnih djelatnika i dužnosnika (obrazovanje, radno iskustvo, postignuti

rezultati, i sl.) i adrese te brojeve telefona putem kojih se može neposredno komunicirati s tim

osobama.

1.2.1. BILANCA STANJA

Bilanca stanja je trenutačni vrijednosni iskaz imovine, obveza i kapitala poduzeća na točno

određeni dan, najčešće je to 31.12. Često se naziva još i "izvještaj o financijskoj situaciji" ili

"izvještaj o financijskom položaju" koji korisnicima u prvom redu dioničarima i drugim

vjerovnicima ukazuje na financijsku situaciju ili položaj poduzeća u određenom momentu.

Pod financijskim položajem se podrazumijeva stanje i međuodnos imovine, obveza i kapitala

određenog poduze

ća. Prema Me

đunarodnim ra

čunovodstvenim standardima elementi koji su

u izravnom odnosu s mjerenjem financijskog položaja su sredstva (imovina), obveze i


35/163


35

glavnica (kapital), sastavni su dio bilance. Bilanca je temeljni financijski izvještaj koji

prikazuje financijski položaj poduzeća i koji služi kao podloga za ocjenu sigurnosti

poslovanja. Prema tome, financijski položaj determinira sigurnost poslovanja poduzeća. Za

uspješno proučavanje financijskog položaja potrebno je poznavati osnovne bilančne

kategorije kao i problematiku njihova priznavanja i mjerenja. Bilanca prikazuje imovinu

kojom poduzeće raspolaže i obveze prema izvorima (obveze i kapital) u određenom trenutku

(bilanca kao jednakost aktive i pasive postoji u svakom vremenskom trenutku, bez obzira na

to kada se ona sastavlja kao financijski izvještaj). Ona predstavlja dvostruki prikaz imovine,

jednom prema pojavnom obliku i drugi put prema porijeklu, odnosno vlasničkoj pripadnosti

tj. imovine. Imovina poduzeća se računovodstvenim rječnikom naziva još i aktiva (lat. activus

= radin, djelatan), a izvori te imovine pasiva. Bilanca, dakle, ima dva dijela - aktivu i

pasivu, na osnovi kojih se utvrđuje imovinsko stanje, odnosno financijski položaj poduzeća.

Bilanca je dvostruka slika jedne te iste vrijednosti. Na jednoj strani je vrijednost imovine

poduzeća (aktiva) a na drugoj strani iskazani su izvori financiranja imovine (pasiva). Osnovno

obilježje bilance je bilančna ravnoteža prema kojoj vrijednost ukupne imovine jednaka je

vrijednosti obveza plus kapital kao vlastiti izvor financiranja poduzeća. To se zapisuje kao

osnovna računovodstvena jednadžba

IMOVINA = OBVEZE + KAPITAL(KAPITAL)

U razmatranju financijskog položaja posebno je bitna struktura imovine, struktura obveza i

kapitala, kao i njihova međusobna povezanost i uvjetovanost. Stoga, bilanca mora dati

odgovore na sljedeća pitanja:

1. Kakva je financijska snaga poduzeća?

2. Kakva je likvidnost?

3. Hoće li poduzeće moći podmiriti kratkoročne obveze?

4. Kakva je horizontalna financijska struktura, tj. u kojem je omjeru imovina financirana iz

vlastitih i tuđih izvora?

5. Kakav je položaj promatranog poduzeća u odnosu na poduzeća slične djelatno sti?

Bilanca stanja je osnovna podloga za analizu financijskog položaja, za utvrđivanje slabosti i

nedostataka u poslovanju, kao i za predviđanje budućeg poslovanja.


36/163


36

Kao što je prethodno navedeno pod bilancom se podrazumijeva sistematizirani pregled stanja

imovine, obveza i kapitala na određeni dan.

Slika 8. Elementi bilance stanja

U razmatranju financijskog položaja posebno važnu ulogu imaju veze i međuodnosi koji

postoje između osnovnih elemenata bilance. Pri tome je posebno važna struktura imovine,obveza i kapitala, kao i međusobna povezanost i uvjetovanost pojedinih dijelova imovine i

izvora imovine. To znači da je za kvalitetnu ocjenu financijskog položaja nužno poznavati

osnovne oblike imovine kao i osnovne elemente izvora te imovine.

Imovina čini ekonomske resurse od kojih poduzeće može ostvariti određene ekonomske

koristi. Sukladno potrebama za detaljnijim informacijama, imovina se uobičajeno

sistematizira i u izvještaju prikazuje prema pojavnom obliku (stvari, prava ili novac) i prema

funkciji koju obavlja u poslovnom procesu, odnosno vremenu moguće transformacije unovčani oblik. Dugotrajna imovina ima vijek upotrebe duži od godine a može biti

nematerijalna i materijalna. Kratkotrajna imovina ima vijek upotrebe kraći od godine a dijeli

se na materijalnu (zalihe) i nematerijalnu (potraživanja, financijsku imovinu i novac).

Razgraničenje imovine na dugotrajnu i kratkotrajnu vrši se prema vremenskom kriteriju u

kojem se očekuje da će se neki oblik imovine pretvoriti u novac, a to je uobičajeno 1 godina.

Kod poduzeća gdje proizvodni ciklus dugo traje duže od 1 godine, taj kriterij se korigira

dužinom proizvodnog ciklusa.

Slika 9. Imovina


37/163


37

Podjela ukupne imovine poduzeća i njezino prikazivanje kao kratkotrajne i dugotrajne

imovine temelji se na zahtjevu da se odredi približan stupanj unovčivosti imovine. Prema

tome, kratkotrajnu imovinu čini onaj dio ukupne imovine za koji se očekuje da će se pretvoriti

u novčani oblik u razdoblju kraćem od jedne godine. Međutim, pri definiranju kratkotrajne

imovine treba uključiti i kriterij normalnog trajanja poslovnog procesa. U protivnom,

primjerice u brodogradnji, mostogradnji i sličnim djelatnostima gdje proizvodni proces traje

duže od 12 mjeseci, ne bi bilo kratkotrajne imovine. Dugotrajna imovina je onaj dio ukupne

imovine poduzeća koji duže ostaje vezan u postojećem obliku i koji se postupno pretvara u

novac u toku više obračunskih razdoblja, tj. u razdoblju dužem od godinu dana.

Za potrebe poslovnog odlučivanja, podjela imovine na dugotrajnu i kratkotrajnu je nužna, ali

ne i dovoljna. Stoga se i ti osnovni oblici dalje sistematiziraju na nekoliko osnovnih

podoblika.

Novac je uvijek tekuća ili kratkotrajna imovina. U tu skupinu ulazi gotovina u blagajni, novac

na žiroračunu, na deviznom računu, izdvojena novčana sredstva za isplatu čekova i akreditiva

i tome slično. Iznimka od pravila da je novac uvijek tekuća imovina je situacija u kojoj je

novac na nekom računu blokiran duže vrijeme, odnosno upotreba mu je ograničena duže od

jedne godine.

Imovina je buduća ekonomska korist poduzeća koja je stečena u nekim prošlim događajima ili

transakcijama. Imovina se dijeli prema više kriterija (pojavni oblici, funkciji i vijeku

upotrebe). U Zakonu o računovodstvu korištena je u bilanci podjela imovine na dugotrajnu i

kratkotrajnu imovinu.

Obveze jesu vjerojatne buduće žrtve ostvarivanja ekonomske koristi. Obveze se dijele na

dugoročne (dospijevaju za razdoblje duže od jedne godine) i kratkoročne (dospijevaju u

razdoblju do jedne godine). Vrijednost obveza ukazuje korisniku izvještaja koji dio od ukupne

imovine je tuđi koji treba vratiti ili platiti.

Forma bilance nije propisana u MRS l. To znači da se može sastaviti po načelu rastućelikvidnosti (dugotrajne pa kratkotrajne pozicije) ili padajuće likvidnosti (kratkotrajne zatim

dugotrajne). Medutim, za razliku od MRS I, forma bilance propisana je u ZOR (čl. 17.).

Imovina se prezentira prema načelu rastuće likvidnosti (dugotrajne zatim kratkotrajne

pozicije) a kapital i obveze prema rastućoj dospjelosti (najprije kapital zatim dugoročne

obveze i na kraju,kratkoročne obveze).

Zbog važnosti bilance potrebno je detaljnije raščlaniti pozicije imovine, obveza i kapitala

Slika 5. Oblici kratkotrajne imovine


38/163


38

Slika 10. Kratkotrajna imovina

Financijska imovina u osnovi su plasmani novca na rok kraći od jedne godine. Plasman novca

kao kratkotrajna financijska imovina najčešće se ostvaruje davanjem kredita drugim

poduzećima i kupnjom, u pravilu, kratkoročnih vrijednosnih papira. lzuzetak od ovog pravila

je i kupnja dugoročnih vrijednosnih papira (npr. dionica) s tim da u ovom slučaju postoji

namjera da se ti dugoročni vrijednosni papiri prodaju u roku koji je kraći od godine dana. Cilj

takvog ulaganja je zaštita kapitala (pogotovo u uvjetima inflacije) i ostavarivanje određene

koristi, zarade, a najčešće je to kamata. Prilikom klasifikacije te vrste imovine važno je jedino

da je razumno očekivati njezin povratak u novčani oblik u vremenu kraćem od jedne godine.

Potraživanja za koja se očekuje da će biti naplaćena u kraćem roku (do 1 godine) uobičajeno

su potraživanja od kupaca za prodane proizvode ili izvršene usluge potraživanja od

zaposlenih, potraživanja od državnih organa za određene premije kompenzacije, za više

plaćene poreze, potraživanja od osiguravajućeg društva za naknadu štete itd. Iznos

potraživanja kao i struktura potraživanja posebno je interesantna pozicija, pogotovo kada

nedostaje novca za neku poslovnu aktivnost. Zbog kvalitete potrebnih informacija,

potraživanja se zasebno iskazuju i na osnovi njih donose odgovarajuće odluke.

Zalihe su materijalni oblik tekuće imovine. Kao najčešći pojavni oblici zaliha pojavljaju se

zalihe sirovina i materijala, zalihe proizvodnje, nedovršenih proizvoda, zalihe gotovih


39/163


39

proizvoda i zalihe trgovačke robe. Prema Zakonu o računovodstvu u skupinu zaliha svrstavaju

se i isplaćeni podujmovi za nabavu ove vrste imovine.

Uvažavajući kriterije za razvrstavanje ukupne imovine poduzeća na kratkotrajnu i dugotrajnu,

pojavljuje se i imovina koju nije moguće dosljedno uvrstiti ni u jedan od navedenih oblika. To

su plaćeni troškovi budućeg razdoblja i nedospjela naplata prihoda. Plaćeni troškovi budućeg

razdoblja pojavljuju se najčešće prilikom isplata znatnijih iznosa za namjenu od koje će

poduzeće lučiti korist u dužem razdoblju. To je slučaj s plaćenim premijama osiguranja,

plaćenim pretplatama za stručnu literaturu, troškovima za investicijsko održavanje i tome sl.

Nedospjela naplata prihoda odnosi se na prihode koji nisu mogli biti fakturirani, a na koje

poduzeće ima utvrđeno pravo, npr. pravo na državnu potporu, subvenciju i sl. Pozicija

plaćenih troškova budućeg razdoblja i nedospjela naplata prihoda često se uključuje u tekuću

imovinu, ali mogu biti iskazani i kao zasebna pozicija.

Dugotrajna imovina je onaj dio imovine koji se pretvara u novčani oblik u razdoblju dužem

od 1 godine. Za potrebe sastavljanja bilance uobičajeno se prikazuje u četri osnovna

podoblika, a to su: materijalna imovina, nematerijalna, financijska imovina i dugotrajna

potraživanja.

Dugotrajna materijalna imovina je onaj dio imovine koji ima materijalni, fizički oblik. To su,

prije svega, prirodna bogatstva (zemljišta, šume), zatim zgrade, oprema, postrojenja,

transportna sredstva, namještaj, krupni alati i sl.

Nematerijalna imovina je dio stalne imovine koja nema materijalni, dodirljivi oblik, ali od

koje poduzeće očekuju neku ekonomsku korist. To su specifična ulaganja, npr. osnivački

izdaci. izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licence, koncesije, goodwill i tome-sl.

Financijska imovina je onaj vid imovine koji nastaje ulaganjem slobodnih novčanih sredstava

na rok duži od jedne godine. Najčešći oblici dugotrajne financijske imovine pojavljuju se

prilikom ulaganja novca u dugoročne vrijednosne papire (dionice, obveznice i sl.) te

posuđivanjem novca, odnosno davanjem kredita drugim privrednim subjektima. Kaoposljedica takvog ulaganja pojavljuje se pored povrata sredstava i određena naknada, a to je

najčešće kamata ili dividenda.

Potraživanja u okviru stalne, dugotrajne imovine uglavnom se odnose na potraživanja od

kupaca za prodanu robu na kredit duži od jedne godine te na potraživanja od povezanih

poduzeća. To je imovina u obliku prava, tj. nalaze se u prijelaznom obliku između stvari

(materijalne imovine) i novca.


40/163


40

Slika 11. Oblici dugotrajne imovine

Obveze i kapital

Sva imovina kojom neko poduzeće raspolaže i koju kontrolira ima svoje porijeklo, svoj put i

način pritjecanja u poduzeće, tj. izvore od kojih je pribavljena. Izvori imovine su fizičke i

pravne osobe koje ulažu imovinu u poduzeće. To su prije svega vlasnici, druga poduzeća

(dobavljači), banke i druge financijske institucije, građani itd. Računovodstvo bilježi načine i

putove pribavljanja imovine poduzeća, odnosno bilježi imovinsko-pravne odnose prema

onima čija je imovina. Nabavljanjem imovine od određenih izvora stvaraju se određene

obveze prema vlasnicima te imovine. One se uglavnom sastoje u davanju novčane

protuvrijednosti ili uvećavanju vrijednosti uložene imovine. Dakle, ovisno o izvoru imovine

(vlasnik poduzeća ili neki drugi privredni subjekt) sastoji se i kvaliteta imovinsko-pravnih

odnosa te se stoga izvori imovine klasificiraju, promatraju i u izvještaju (bilanci) prikazuju

prema određenim kriterijima. Za potrebe što realnijeg sagledavanja financijskog položaja,

odnosno za potrebe poslovnog odlučivanja, izvore imovine klasificiramo prema određenim

kriterijima. Zavisno od toga tko

Documents

Skripta Za Studente Financijsko Izvještavanje