1. Znanost o književnosti: od kritike do teorijeKnjiževnost kako je mi danas vidimo moderna je pojava nastala početkom 19.st. oblikovanjem osobnih mjerila njezina stvaranja i razumijevanja pomoću kojih je književnost u razvijenijim slojevima razvijenijih društava počela izmicati dotadašnjem religijskom, moralnom i odgojnom nadzoru. Stvaranje čitateljske publike i prestanak književnosti pod nadzorom crkve doprinose pojavi književnosti kakvu danas poznajemo. Pojam ''znanost o književnosti'' je nastao u 20.st. Pojam ''Literaturwissenschaft'' (njem.) znanost o književnosti; ''Literary criticism'' (eng.) književna kritika; ''critique litteraire'' (franc); utemeljen je početkom 20. st uslijed raskida sa 19stoljetnom književno-povijesnom paradigmom. Neprimjereno je govoriti o znanosti književnosti prije 20.st. jer se u prijašnjim vremenima književnost pojavljivala u različitim društvenim, socijalnim i odgojnim sklopovima. Pojmovi su se različito oblikovali. Znanost o književnosti želi istražiti specifična obilježja književnosti. Pojava tog pojma (znanstvenog bavljenja književnošću) popraćena je oblikovanjem poredbene perspektive promatranja književnosti (komparativna književnost). Dok je u 19.st. najveća dominacija književne povijesti u promatranju književnosti, a u 20.st. u prvi plan dolazi književni tekst i na mjesto književne povijesti stupa književna kritika.Znanost o književnosti se dijeli na: 1.povijest književnosti; 2.književna kritika; 3.književna teorija. Smjena je nastupila sredinom 60-tih godina 20.st. kada teorija preuzima i prima znanost o književnosti. Te tri etape (1,2,3) se promatraju kao etape u regulaciji temeljnog pojma književnosti. Međusobno se sukobljavaju, prožimaju i dodiruju. Teorija je dominirala, ali se npr. 80-ih vraća historizam u književno – teorijsku književnost.Znanost o književnosti je počela promatrati sama sebe. Intenzivna samorefleksija znanosti o književnosti i tako nastaje pojam Književne teorije.Teorija književnosti nije isto što i književna teorija. 60-ih se teorija okreće prema sebi. Književnost se okreće k sebi jer odnos preispitivanja stavlja naglasak na odnos između znanosti o književnosti i književnosti (odnos između analitičara i teksta). Odnos između teorije književnosti i književnosti je dvosmjeran jer književnost promatra teoriju kao i teorija književnost – uzajamno. Zato se zove književna teorija. Pojam književne teorije osporava granicu između teorije i književnosti. Tekst utječe na analitičara koliko i analitičar na tekst(kao i teorija na književnost)

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI-KNJIŽEVNA TEORIJAPOJAM KNJIŽEVNOSTI-TEORIJA O KNJIŽEVNOSTI

2. Književna teorija kao poseban tip diskursaKnjiževna teorija bila je novi hibridni žanr na američkim sveučilištima 70-ih. Pogodovala joj je demokratizacija američkog akademskog života nakon '68. i tada književni odsjeci otvaraju vrata lingvistima, filozofima, povjesničarima i dr. Rorty – pretapanje granica stvorilo je vrstu pisanja u kojoj je sve sadržano u jednom žanru (i intelektualna povijest, i filozofija morala, itd). Nakon 60-ih god. književnost postaje širi prostor nego što odrđuje jedan korpus tekstova, širi se izvan njegovih granica. Književna teorija postaje spremna biti i subjek i objekt proučavanja bez zadrške se prepustiti problematizaciji svojih različitih aspekata. Književna teorija nastaje iz ekperimentiranja pomovima, terminima, paradigmama preuzetim iz drugih misaonih pojmova. Ne posjeduje apsolutne i stabilne kriterije koji se odnose na narav i značaj književnih tekstova. Gotvo svi kulturni oblici (prakse označavanja) se mogu podvrgnuti knjjiževnoteoretskom čitanju (kulturalni studiji). Svaki kulturni fenomen je moguće čitati kulturnom književnošću.

3. Izvori književne teorije (Platon, Aristotel)Izvori književnoteorijske misli u antičkoj Grčkoj. Platon u dijalozima (Ion, Georgija, Fedar) kritizira pjesništvo zato što smatra da pravu stvarnost predstavljaju ideje koje su predmet znanja i kao takve vidljive samo unutrašnjim okom, tj razumom. Osjetilno je sjena, oponašanje ili mimeza, i to oponašanje pojavnog ili prirode koja je i sama oponašanje nebeskog poretka. Umjetnost je oponašanje oponašanja i kao takva trostruko udaljena od istine i zato za našu spoznaju bezvrijedna (čak na udaljava od istine).Aristotel je svoju teoriju iznio u dva djela (Retorika i Poetika). Poetika je u dva dijela (tragedija i komedija, komedija je izgubljena) Pozitivan stav prema pjesništvu, tragedija je najveći žanr, duša tragedije je zaplet – mitos. Kritizira Platona i njegovu koncepciju mimeze te polazi od tzv. progresivnih umjetnosti – pjesništva i glazbe – koje nastaju iz božanskog nadahnuća tako da u prvi plan njegova pojma dospijeva dimenzija prikazivanja/predočavanja (tvorenja, stvaranja, proizvodnje, oblikovanja, dočaravanja novog svijeta). Umjetnost obogaćuje i oplemenjuje prirodu novim mogućnostima. Platon, Aristotel itd. nisu književna teorija (jer se ona formira krajem 19./početkom 20. stoljeća), ali su dokaz da je i prije postojalo promišljanje o književnosti.

4. Estetika i književna teorija: od Baumgartena do KantaA. Baumgarten je dao ime estetici. On je smatrao da je estetika zaokupljena određivanjem kvalitete lijepoga i umjetničkoga. Kvalitete je povezao sa specifičnošću osjetilne spoznaje koja svoje jedinstvo gradi an povezivanju i stapanju što raznolikijih opažjanih dojmova u sintetičnu predodžbenu cjelinu. Temeljni predmet estetike je razlikovanje lijepo/ ružno i umjetničko/ neumjetničko.I. Kant je napisao tri kritike. Prva je „Kritika čistoga uma“, druga je „Kritika praktičnog uma“ i „Kritika moći rasuđivanja“. Po njemu atribut lijepoga može zadobiti i djelo čija je dobrota i istinitost dvojbena („ sve što je lijepo ne mora biti i dobro“) . Kant je otvorio raspravu o parametrima objektivnog estetičkog rasuđivanja. Također je otvorio problematiku stvaralačkog genija nasuprot obrtničko-svrhovitom postupanju po pravilima. Kant razlikuje dvije estetike: 1. Estetika rasuđivanja-suprostavlja ružno i lijepo 2. estetika stvaranja- lijepo suprostavlja korisnoU estetskom odnosu prema predmetu imaginacija je slobodna. Zadatak estetike je priskrbiti pravila čulnome. Ideje su temelj pokušaja uma da objedini beskrajnu raznolikost predmeta razumijevanja u cjelini i zato nisu dostupne intuiciji , no ukoliko postanu estetske one potiču narazmišljanje, ali bez zadane , jasno određene, definirane misli. Nikakav jezik ne može ideje u potpunosti zahvatiti i učiniti jasnima.Estetski užitak ima autonoman status, ne služi drugoj svrsi nego izvan svoje vlastite neposredne egzistencije, ta se vlastita egzistenvija ne može svesti na opće pojmove kojima bi se mogla analizirati, pa je nedohvatljiv u potpunosti.Estetski sud je slobodniji način rasuđivanja jer se temelji an unaprijed određenom načelu ukusa, a tim načelom upravlja zdrav razum. Predmet estetske prosudbe posjeduje „svrhovitost bez svrhe“

5. Opiši Arnolodov doprinos proučavanju književnosti Matthew Arnold svojom se knjigom Culture and Anarchy nadovezuje na romantičnu tradiciju književne teorije i kritike. U 19. stoljeću zbog opadanja stabilizirajućeg utjecaja religije i jačanja sekularizacijskih procesa (to uzrokuje industrijska revolucija, uspon građanske klase, Darvinova teorija revolucije, rušenje autoriteta religije) dolazi do opasnosti od anarhije. Sve je to dovelo

Arnolda do duhovne i moralne krize iz koje bi mu izlaz mogla pružiti poezija. Poezija je za Arnolda ono najbolje u kulturi i dostojna je da preuzme ulogu religije. Književnost bi trebala sakralizirati poeziju koja bi tada trebala pružiti utjehu i utočište, upravo ono što je do sada pružala religija. Iako se Arnold zalaže za ideju visoke kulture, ta kultura nikoga ne isključuje jer ako si dopustimo da dođemo pod utjecaj kulture, možemo nadići granice koje su nam nametnute našim rođenjem, našom pozicijom, klasom i karakterom. Dakle, možemo se transformirati u građane idealnog svijeta u kojem vrijeme ne prolazi i u kojem smo svi jednaki. Za Arnolda je pjesnik tvorac koji nadilazi prostor i vrijeme - jedna uzvišena figura. Poezija je zbog toga i zbog duhovnog bogatstva koje nam daje svevremenska.Književnost je u 19. Stoljeću trebala „civilizirati“ do sad isključenje društvene klase (žene, radnike) , trebala je preuzeti odgojnu funkciju i postati važan integracijski čimbenik koji bi imigrante i stanovnike kolonija asimilirao u dominantnu kulturu. Književnost tada zapravo preuzima ideološku funkciju – ideologija liberalnog humanizma ili kapitalizma.

6. Uspon engleskog kao akademskog predmeta: Eliot i nova kritika Potrkraj 19. st. javljaju se prvi studiji engleske književnosti. Početkom 20-ih godina Eliot je htio oblikovati književni kanon, odabrati samo najbolje i uvrstiti ga u kanon eng. knjiž. Književnost je trebala preuzeti odgojnu funkciju nove političke klase, ali je trebala biti i važan integracijski faktor koji bi imigrante i stanovnike kolonija asimilirao u dominantnu kulturu. Eliot je odbacio ideju pjesništva kao izraz individualnih pjesničkih osjećaja. Ti osjećaju ne bi trebali imati nikakvu autobiografsku dimenziju kako ne bi čitateljsku pozorsnost skretali sa same poezije na pjesnika. Nije bio protiv izražavanja osjećaja već da ti osjećaji ne smiju imati autobiografsku dimenziju. Eliot je kritizirao idealističku ideologiju radničke klase. Smatrao je da su liberalizam, ekonomski individualizam, romantizam i protestantizam izopačene norme. Pribjegavao je krajnje desnom, konzervativnom vjerovanju da čovjek mora žrtvovati svoju sitnu soobnost za volju impersonalnog rada. Impersonalni rad na polju književnosti je Tradicija. Ona je vrlo selektivna i njezin je kriterij mogućnost oslanjanja koja ta djela pružaju. Književna djela vrijede samo ako su dio Tradicije.Eliotove ideju su utjecale na I.A.Richardsa i F.R.Leavisa i oni su pokrenuli dvije kritičarske škole. I.A.Richards je osnovao školu-Praktička kritika.Inzistirao je na ojesmi kao i Eliot. Književni kontekst kod njega dolazi u prvi plan. Praktična kritika se dalje u SAD-u razvija u Novu kritiku. U SAD-u se paralelno razvijala skupina nazvala Američkom novom kritikom. Američki kritičari su bili J.C.Ransom, A.Tate, R.P.Warren, C. Brooks. Oni su novi kritičari u širem smislu jer su preuzeli ideje Eliota, Richardsa i Leavisa. Okrenuli su se prošlosti i tradiciji. Tradiciju su pronašli u američkom jugu koji odražava organsko jedinstvo i društvenu harmoniju.Raskinuli su sa idejama Čovjeka i Subjekta. Smatrali su da intencije autora nisu relevantne za intepretiranje teksta. Smatrali su da značenje pjesme ne smijemo brkati sa osjećajno reakcijom pojedinačnog čitatelja jer pjesma znači ono što znači bez obzira ne pjesnikove namjere ili čitateljeve osjećaje. U oslobađanju od čitatelja i autora oslobađamo se od koncepta subjekta kao središta. Oni su tvrdili a je značenje svakomu dostupno i objektivno, da je upisano u sam jezik knjiž. Teksta i nije stvar izmišljenog poriva u glavi nekog mrtvog autora kao ni proizvoljni subjektivni smisao što ga čitatelj pridaje autorovim riječima.

7. Husserl i fenomenologijska kritikaEdmund Husserl je utemeljio fenomenologiju. Odbacio je zdrvorazumsko shvaćanje po kojem stvari postoje na svijetu neovisno o nama. Smatrao je da stvari nisu po sebi nomeni (svijet kakac doista jest), nego su onakve kakve ih mi sebi postavljamo-fenomeni. Svijest aktivno konstruira svijest, čin svijesti je konstitutivni akt i na taj način se vanjski svijet svodi na

sadržaj naše svijesti. Međutim, ono čega smo mi svijesni može se opisati kao kaotična struja svijesti. Fenomenologija je usmjerena na otkrivanje sistema univerzalnih biti, te biti počivaju iza očiglednih slučajnih pojedinačnih pojava. Pošto je fenomenologija intuitivno proučavanje biti u toj potrazi za bitima koristi se trima procesima: 1. Fenomenološka redukcija, 2.eidetička redukcija 3. spoznajna analiza. Vanjski svijet moramo svesti na puki sadržaj svijesti-prvi proces- fenomenološku redukciju- sve realije/realnosti bivaju svedene na čiste fenomene, trebamo ih tretirati onako kako nam se ukazuju u našoj svijesti, tj. kao bit tih stvari. Čisti fenomeni u svijesti se dalje svode na razgovjetne i razumljive strukture. Cilj je otkriti osnovne komponente fenomena. Zatim slijedi proces spoznajne analize-detaljne usporedbe između fenomena kako su predstavljeni u našoj svijesti i univerzalnih biti fenomena. Fenomenologija na taj način pokušava pomiriti ono što mi znamo zahvaljujući vlastitom iskustvu i ono što mislimo da znamo iz teorije. Svako mišljenje (uključujući i književnu teoriju) koje teži biti fenomenologijsko, ističe ono u što u svom iskustvu svijeta(ili teksta) možemo biti sigurni da percipiramo. Transcedentalni subjekt/svijest je tvorac i u središtu je.Fenomenologijska kritika je inzistirala na imanentnoj analizi teksta. Odbacuje se povijesni konteksti, biografija, uvjeti nastanka djela. Tekst se tretira kao utjelovljenje piščeve svijesti.Teži se poznavanju dubinske strukture piščeve svijesti. Fenomenološka kritika analiza Lebenswelt-pojam svijeta. Iz toga proizlazi da se fenomenološka kritika analizira što se nalazi u tom svijetu, ali pritom ne vrednuje.Fenomomenološka kritika se nastavlja na Husserlovo shvaćanje jezika-jezik otkriva na koji način percipiramo svijet, a ne odražava sam svijet već našu percepciju svijeta. Jezik=izraz svijesti.

8. Heideggerova hermeneutika bitka: od kritike subjekta do razmatranja jezikaHeidegger uvodi pojam tubitka koji ne izjednačava s čovjekom. Tubitak je bitak u svijetu i bitak u drugima. Ako je tubitak bačen u svijet, onda on nije izvan svijeta( kao što Husserl tvrdi). Heidegger kaže da svijet posjeduje vlastiti tvrdoglavi bitak koji se opire subjektovim planovima. Subjekt je ''dasein'' , samo dio svijeta , kojeg ne može obuhvatiti jer je već bačen u njega. O njemu govorimo kao o daseinu kako bismo raskinuli s tradicijom učitelja koji apsolutizira subjekt. Tubitak je u dijalogu sa svijetom i egzistira s drugima u svijetu baš zato što ne može ovladati svijetom. Budući da je svijet veći od njega, pametnije mu je slušati što svijet govori. Stoga se njegova spoznaja kreće unutar onoga što Heidegger naziva predontološkim razumijevanjem bitka. Upravo zbog njegove sposobnosti razumijevanja i toga što je bačen u svijet ga drugi izjednačavaju s čovjekom. Tubitak je svjestan vlastite egzistencije ( Heidegger bi se izrazio da tubitak razumije to što jest i razumije da je tu).Bitak tubitka- ono po čemu tubitak jest. Vrijeme tubitka- tubitak je sačinjen od vremena koje otkucava u njemu. On ne plovi u vremenu.Jezik je jedna od ključnih odrednica ljudske egzistencije. On i sam posjeduje vlastitu egzistenciju. Sudjelovanje u jeziku je ono što određuje čovjeka , čime tubitak postaje čovjek. Jezik je ključni element ljudskosti i prethodi individualnom subjektu. On je mjesto na kojem se zbilja razotkriva i podaje našem razumijevanju

9. Schleiermacherovo utemeljenje hermeneutike.Friderich Schleiermacher je postavio temelje opće hermenautike. Razlikovao je gramatičku(jezičnu) od tehničke(psihološke) interpretacije teksta. Prva se usmjerava na opće ideje od kojih je djelo sačinjeno, druga motri osebujne kombinacije kojima se djelo odlikuje kao cjelina. Schleiermacher je smatrao da je svaki problem interpretacije ujedno i problem razumijevanja.Temeljni pojam hermenautike je pojam razumijevanja. Hermeneutiku je opisao

kao umjetnost izbjegavanja nesporazuma ili nerazumijevanja. Drugi tip interpretacije teksta se temelji na postupku divinacije. Kao osnovni problem hermenautike se javlja prostorni i vremenski jaz između tumača i predloška, a taj se jaz premošćuje ili stavljanjem naglaska na tumača ili na predlošak. Schleiermacher ne stavlja ni na tumača ni na predlošak nego na tumačeno. Svoj argument je predstavio kroz dva postulata:

1.postulat: koji se odnosi na divinaciju.Divinacija je neposredno predrefleksivno dokučivanje individualne dimenzije interpretativnog predloška utjelovljene u stilu. Divinacija je unutrašnji osjećaj koji tumač razvija prema predlošku koji tumači. Divinaciju treba još procjeniti, korigirati, provjeriti je li u tumačenje unešeno previše diviniranog iz sebe Kao konačan rezultat tumačenja javlja se autorov stil, ali taj stil nije rezultat autorove intencije, ni sam autor ga nije svjestan. Autorov stil omogućuje tumaču da razumije tumačeno. Prema Schleiermacheru stil je obrada jezika kojom govornik u nj unosi sebi svojstven način shvaćanja predmeta. Divijacijom se dopire do „neznačenjskog uvjeta mogućnosti svakog značenja“. (autor je nesvjestan stila, ali zahvaljujući stilu tumač razumije tumačeno, stil mu omogućava da razumije djelo). Bez takvog intuitivnog uvida u cjelinu književna djela ne možemo valjano razumjeti njegove dijelove.

2.postulat: kaže da tumač ušavši u autorov stil premošćuje jaz između sebe i predloška i tu svoju zakašnjelost prema predlošku pretvara u vlastitu prednost. Schleiermacher za ključan problem ima razumijevanje. Problem je zakašnjelost tumača u odnosu na predložak.

U težnji za prevladavanjem drugosti teksta hermeneutika kreće u dva pravca: filologijskom(u potrazi za doslovnim smislom) i teleologijskom (učenje o svrhovitosti prema kojem je sve u prirodi uređeno prema unaprijed postavljenom cilju) u potrazi za duhovnim smislom prošloga teksta. Cilj je prevladavanje distance između ja - tumača i ti - teksta tj. između partnera u dijalogu.Ključni pojam hermeneutike, razumijevanje, usko je povezan s pojmom dijaloga.

10.Kako Dilthey objašnjava hermeneutički dijalog s djelom?Prema Diltheyevom mišljenju razumjeti djelo znači izaći iz vlastite epohe i ući u epohu u kojoj je to djelo nastalo, a ključnu ulogu u tome ima dijalog. Dijalog kao kontinuirana izmjena pitanja i odgovora ima zadatak premostiti jaz između tumača i tumačenog i pretvoriti prvotnu tuđost s tekstom u bliskost s njime, dakle treba uskladiti dva u početku razdvojena horizonta (horizont tumača i horizont djela). Kada govori o dijalogu s djelom Dilthey uvodi širi pojam od autorova stila, uvodi duh epohe – ako tumač ulazi u dijalog s djelom treba izaći iz epohe u kojoj se sad nalazi i ući u epohu u kojoj je djelo nastalo. Isto tako tumač mora izaći iz svojih uvjetovanosti udubljivanjem u djelo koje sadrži genezu tumačeva kulturnog bića. Taj odnos između tumača i djela jednak je predlošku ja-drugi. Drugi nam služi kao zrcalo da bolje razumijemo sebe. Tako preko dijaloga s djelom spoznajemo sami sebe pa se kod Diltheya tumačenje djela zatvara u skladan hermenautički krug.

11. Kako prema Gadamerovu mišljenju možemo prevladati stanje potuđenosti od predaje? Različite predrasude i preduvjerenja učvrstile su u interpretativnoj svijesti osjećaj prisnosti sa samim sobom, a istovremeno su udaljile predaju ( tradiciju). Kad se interpretativna svijest oslobodi od predrasuda koje su ju udaljile od predaje, ona može osvijestiti stanje potuđenja predaje te osvijestiti na kraju i svoju vlastitu poziciju kao nešto što je uvjetovano upravo tom tradicijom. Sama predaja ( tradicija) koju smo zaboravili, zapravo je bliska i prisna i navodi

nas da izađemo iz sebe te proširimo vlastiti horizont u struju zbivanja predaje. Predaja se pak zbiva upravo kroz neprekidan dijalog ( a tako se i oslobađa potuđenja!!!) u kojemu povijesno nataloženo pamćenje jezika oslobađa osobu koja sudjeluje u dijalogu od njenih povijesno lociranih predrasuda. Gadamer tvrdi da je tradicija mjesto gdje se uvijek trebamo osjećati kao kod kuće. Djelo prošlosti budi naše samorazumijevanje i to baš na samoj postavci da je ono što mi smatramo tuđim, udaljenim i drugim zapravo prešutno, razumljivo i blisko. Nadalje, sadašnjost nam je razumljiva uvijek pomoću prošlosti s kojom je tijesno povezana, a prošlost motrimo s pozicije sadašnjosti. Djela iz prošlosti ispituju što nas u sadašnjosti zaokuplja. Prema Gadameru je tradicija autoritet kojemu se moramo pokoriti, kao da je sakralizirana. ( a to je i razlog zbog kojeg se ljudi bune protiv nje, zato što ne postoji nikakva mogućnost kritičkog suprotstavljanja tradiciji).

12.Teorija recepcije kao novi oblik hermeneutike.60-ih se godina u Njemačkoj javljaju se studenti koji traže korjenitu reformu obrazovnog sustava te je stoga 1967. utemeljeno sveučilište u Konstanzu.Tada se pojavljuje i teorija ili estetika recepcije – novi oblik hermeneutike. Najpoznatiji su predstavnici te škole Jauss, Ise i Stierle.Jauss uvodi pojam recepcije jer teoretičari konstanške škole smatraju da se književna djela ostvaruju tek praksom čitanja. Pojam recepcije znači mjesto legitimacije estetičke kvalitete djela. Do sada se to pripisivalo samo autoru ili njihovim djelima. Usmjeravajući se na recepciju Jauss uvodi pojam horizont očekivanja tj. sustava predodžbi predrasuda, preduvjerenja koje čitatelj prinosi književnom djelu. Jauss tvrdi da svako djelo nastoji prekoračiti vlastiti horizont očekivanja jer na taj način postaje vrijedno. Iser se usmjerio na proces konstitucije značenja teksta tijekom njegova čitanja i proglasio književni tekst partiturom, odnosno sklopom naputaka zbiljskom čitatelju kako da postane implicitni čitatelj. Implicitni čitatelj nastaje kao rezultat interakcije teksta i zbiljskog čitatelja. Implicitni čitatelj je konstrukt proizveden tekstom. U tom procesu čitanja se kroz strukturu teksta otvara rascjep između zbiljskog i implicitnog čitanja, a on se prevlada strpljivom interpretativnom djelatnošću od strane zbiljskog čitatelja.

13.Objasni de Saussureovu koncepciju jezika.Prema de S. jezik je samodostatni sustav, jedinstveno i zaokruženo polje i valja ga proučavati sinkronijski s obzirom na odnose među tim koegzistirajućim elementima. Po de Saussureu jezik ima dvije dimenzije: jezik(langue) i govor(parole) pri čemu je langue apstraktni sustav pravila, a parole konkretizacija tog sustava pravila. Dakle jezik je apstraktni sustav pravila koji konkretan oblik dobivaju kroz aktualizaciju govora. Jezik je velika masa koja podupire govor i sam govor ga implicira. Jezik je i niz konvencija koje društveno tijelo prihvaća kako bi pojedincima dopustilo vršenje te djelatnosti - govora.Jezik funkcionira kao sustav opreka među istovrsnim česticama, on je apstraktni sustav pravila koja dobivaju konkretan oblik jedino kroz aktualizaciju govorom. Ti kontrastivni odnosi doznačuju česticama položajnu vrijednost (valeur) označitelja iz koje onda proizlazi njihovo značenje (signification) tj. sposobnost da se zamijene za drugovrsne čestice, označena. Zato Saussure kaže da tu nema pozitivnih elemenata (termes positifs), jer vrijednost svakog elementa ovisi o svim drugim elementima, što mu ukida autonomiju. - zbog toga je znak lišen značenja kao sposobnosti zamjene za nešto drugovrsno /stvarnost ili referent. Jezik je dakle, sustav razlika, binarnih opreka.

14. Binarni model znaka

Kod de saussurea znak se sastoji od dvije sastavnice – označenog i označitelja. Označeno (signifie) je pojam a označenik (signifiant) je akustička slika. Jezični znak je arbitraran, konvencionalan i linearan. Jezični znak postoji samo u vezi označitelja i označenog. Jezik je sustav čiji su elementi međusobno ovisni i pri čemu vrijednost svakog pojedinog elementa ovisi i proizlazi iz istodobne su-prisutnosti ostalih elemenata. Niti jedan znak ne može biti to što jest izvan odnosa sustava. Sve se temelji na odnosu unutar sustava. Postoje dva aspekta odnosa - horizontalni/sintagmatski i vertikalni/paradigmatski→ budući da se jezik odlikuje uzasopnim vremenskim kretanjem, svaka riječ ima horizontalan/linearan odnos s riječima koje joj prethode ili koje slijede → ali, svaka riječ ostvaruje odnos s drugim riječima koje se ne pojavljuju u datom trenutku, ali bi to mogle; riječ uspostavlja asocijativnu vezu s drugim riječima među kojima je odabrana

15. Formalna metoda u proučavanju književnosti (Šklovskij, Tomaševski)Ruski formalisti. U Rusiji (u Moskvi i Sankt Petersburgu) je u periodu prije i poslije revolucije (20ih godina 20.st.) djelovala škola koju su zbog formalne metode drugi nazivali formalistima. Umjesto sadržaja književnog djela, formalisti su analizirali formu, strukturu teksta i organizaciju jezika u književnom djelu. Zanimali su se za opće zakone književnosti, kako funkcionira književnost. Na taj su način željeli uspostaviti znanstveniji pristup proučavanju književnosti i za razliku od novokritičara nije ih zanimala ni kulturalna ni moralna vrijednost književnosti. Viktor Školvskij najitaknutiji je ruski formalist, vodeći teoretičar škole koja je djelovala u St. Petersburgu gdje je djelovalo i udruženje OPOJAZ – društvo za proučavanje poetskog jezika, osnovano 1916.g, a ugašeno početkom 30ih godina. Napisao je esej Umjetnost kao tehnika (1917) – manifest grupe u kojem razvija ključne pojmove formalista. Tvrdio je da se postupkom prikrivanja automatizira naša percepcija stvari (npr. stolac postaje stvar na kojoj sjedimo i zanemarujemo što je čini jedinstveno, materijal, boja, dizajn). Školvskij uvodi pojam očuđenja – umjetnički postupak narušavanja automatizma percepcije; osnovna funkcija umjetnosti i razlikovno obilježje pjesničke uporabe jezika. Očuđenje se postiže tako da se u prvi plan stavlja forma (obremenjivanjem). Poetska forma mora čitatelju otežati i zapriječiti dopiranje do sadržaja svraćanjem porornosti na sebe. Na taj način forma, ono što čini, prvi puta postaje jamac kniževnog identiteta.Boris Tomaševski značajan jer su se formalisti zanimali za poeziju, a on se zanimao za pripovijedanje. Poznat jer je prvi razvio distinkciju siže/fabula. Fabula je kronološki uzročno-posljedični slijed događaja u stvarnosti koji podliježe sižeu kao autorskoj preradbi u tekst. Siže je umjetnički raspored događaja u pripovjednom tekstu, a nastaje premetanjem njihovog kronološkog redoslijeda u fabuli. Fabula je osnovni materijal priče, a siže je kako je fabula ispirčana u tekstu. Fabula sadrži samo dinamične motive koji mijenjaju situaciju, odnose likova, a ti dinamični motivi se ne mogu izostaviti bez štete po priču, a siže osim što mijenja red i trajanje događaja, umeće komentare, zapažanja – statične motive (koje ako izostavimo ne mijenjaju bit priče). Tomaševski je redefinirao pojam motivacije; ona više nije svrha, cilj, intencija već je se povezuje s pojmom motiva. Motiv je prema njemu strukturna jedinica, najmanja jedinica zapleta, pojedinačni iskaz ili radnja.

16. Kako Jakobson objašnjava nastanak pjesničkog jezika?Jakobsonovo se kritičko djelovanje smatra mostom između formalizma i strukuralizma. Osnivač je i član Moskovskog Lingvističkog kružoka, a potom i Praškog lingvističkog kružoka. Prvo je djelovao u Rusiji, u Moskvi, zatim u Pragu te na kraju u Americi. Nakon nacističke okupacije odlazi u New York i nastavlja karijeru te surađuje s Levi-Straussom. Nakon 2.svj.rata u Francuskoj cvate strukturalizam. U vrijeme dok je Jakobson još u Americi pod utjecajem je Nove kritike.

Pomoću lingvističkih pojmova je pokušao objasniti i definirati literarnost (oneobičavanje običnog jezika koje dovodi do očuđenja). Njegov esej Lingvistika i poetika (1960. objavljen, 1958. ga je pročitao na konferenciji) – poezija je oblik jezika kojemu je svojstvena usmjerenost na vlastitu formu; forma postaje dijelom sadržaja, dijelom onog što poezija komunicira. Kako bi objasnio razliku između običnog i pjesničkog jezika u teskstu Dva aspekta jezika, dva tipa afatičkih smetnji (1056) artikulirao je svoje učenje o dvjema jezičnim osima (kod D.S. – sintagmatski i paradigmatski) > os kombinacije – metonimijska os i os selekcije – mataforična os. Os kombinacije određuje načelo susljednosti/kontigviteta/bliskosti. Os selekcije je vertikalna i određuje načelo ekvivalencije ili sličnosti. Za jezik to znači da su jezične čestice povezane u oba sustava istodobno. Običan jezik funkcionira pomoću obje osi - prvo se jezična čestica bira po načelu ekvivalencije-metaforičnosti-sličnosti ili podudarnosti s drugom, a zatim se dovodi u horizontalan odnos s drugim jezičnim česticama po načelu susljednosti, kombinira se s drugim česticama po sintaktičkim pravilima.Poetski jezik nastaje pomoću tih osi > Jakobson kaže da se pjesnički jezik razlikuje od običnog zbog dominacije poetskog - dolazi do projekcije načela ekvivalencije - sličnosti sa osi selekcije (u običnom jeziku) na os kombinacije. Sa osi selekcije se premješta na os kombinacije. Načelo ekvivalencije se premješta na os kombinacije. Poezija gradi paralelizme, riječi se ne vezuju po značenju nego po zvučenju. Ta ekvivalencija na metaforičkoj osi između neke riječi i što bi ta riječ trebala predstavljati postoji načelo sličnosti,sada se to načelo prebacuje u kombiniranje riječi u samom pjesničkom jeziku. Ta se sličnost projicira na odnos među riječima, a ta se sličnost ne temelji na značenjskoj nego na zvukovnoj - u poeziji se to manifestira kao metar i rima. Zvučanjem se značenje prebacuje na višu razinu, riječima se ne iskazuje osnovno značenje nego se njihovim postavljanjem jedne pored druge dobiva nova dimenzija značenjska, npr u rimi. Rimom se stvara ekvivalencija među riječima. Riječi se kombiniraju kako zvuče, a ne po značenju. Poetski jezik nastaje očuđivanjem običnog svakodnevnog jezika, a pomicanje načela ekvivalencije na os kombinacije se očituje kao očuđenje, kao neuobičajenost koja tvori pjesnički jezik. Literarnost je rezultat posebnog strukturalnog načela, načela ekvivalencije koje je sada na osi kombinacije. Ti pojmovi strukturalne lingvistike mogu nam poslužiti da bi se objasnio učinak koji poetski jezik čini drugačijim od uobičajenog jezika. Zato se formalisti prebacuju na formu. Nije bitno što se govori, nego kako se to organizira - posebna organizacija jezika. Jakobson to objašnjava premještanjem tih načela i tu nastaju počeci znanstvenog bavljenja književnim tekstom.

17. Objasni Greimasov aktanstki modelAlgirdas Julien Greimas u Francuskoj iznio studiju Strukturalna semantika (1966). Smatra da je Proppov model značajan pomak, ali da nije u dovoljnoj mjeri strukturalistički i dovoljno utemeljen u lingvistici. Njegov aktanski model trebao bi biti primijenjen na sve pripovjedne tekstove. (slika na sažetku)Aktanski model nastaje tako što Greimas polazi od gramatičke raščlambe sintaktičke cjeline od subjekta, objekta i predikata, gdje je predikat središte. Takvu koncepciju razvio franc. lingvist Lucien Tesniere. Predikat je jezgra i iz njega se račvaju ostale funkcije. Funkcije koje ovise o predikatu su aktanti i cirkumstanti. Cirkumstanti su modalni aktanti ili određivači okolnosti, a aktanti ovise o predikatu. Gremais je preuzeo tu koncepciju i ograničio je u svojem modelu broj cirkumstanata - modalnih aktanta (pomagač i protivnik), povezao ih je modusom moći jer subjektu pridaju ili oduzimaju moć. Odnos prema subjektu je modalan odnos moći. Jedini pravi sintaktički aktanti su subjekt i objekt, njih je Greimas povezao teologijskim odnosom žudnje (subjekt žudi za objektom). Pošiljatelj i primatelj su pravi sintaktički aktanti spojeni etimologijom spoznaje jer pošiljatelj predajom objekta omogućuje spoznaju, a primatelj je prima. Subjekt je u ovom modelu središnji element radnje priče, a objekt je cilj koji subjekt želi postići, a to postiže radnjom koju inicira. Žudnja subjekta za

objektom pokreće priču. Tu Greimas prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja diskursnog značenja uopće. Uspostavljanje toga značenja odvija se nadodređivanjem odnosa subjekta i teleologijskog odnosa žudnje spoznajnom odnosu između pošiljatelja i primatelja. On privilegira subjekt i objekt. Njihov je odnos važniji od odnosa pošiljatelja i primatelja. Žudnja pokreće priču. Gremais razlikuje aktante i aktere. Akteri su diskurzivna očitovanja aktanske uloge. Radi se o očitovanju koje je svojstveno konkretnom pripovjednom tekstu (Filip Latinović akter, junak je aktant). Akter ne mora biti osoba/lik (može biti društvena,ekonomska zapreka). Premda Gremais ovaj model preuzima iz sintakse (ovaj model možemo upotrijebiti na sve pripovjedne tekstove), ali privilegira semantičku značenjsku dimenziju. Nadodređivanjem i privilegiranjem odnosa subjekta i odnosa (srž priče, priča počinje), postavljanjem tog odnosa u središte crpimo značenje koje primjenjujemo na određen tekst. Nije riječ o kategorijama - nedovoljno utemeljeno u lingvistici, previše duguje subjektivistički/psihologijski. Subjekt – mladić, objekt – kraljevna, pošiljatelj - kralj koji šalje mladića, primatelj – mladić (stječe određene spoznaje), pomagač - čarobnjak, protivnik - zmaj. Taj model se može primijeniti na sve pripovjedne tekstove, ali u konkretnoj analizi pripovjednih tekstova (pogotovo složenih) može se dogoditi da je jedan aktant u glavnoj priči protivnik, a u drugoj pomagač, zato postoji više modela u jednom pripovjednom tekstu. 18.Kako Benveniste i Genette objašnjavaju odnos između diskurza i priče?Benveniste uvodi opreku diskurs/jezik, a diskurs se zapisivanjem izobličuje u priču, gubeći vezu s jedinstvenim instancama (govornik, sugovornik, konkretna stvarnost i situacija) vlastite događajnosti da bi se stabilizirao i mogao prenijeti značenje i u potpuno promijenjenim okolnostima. Priča dobiva značenje iz žanrovskog (detektivski roman, fantastični..), a ne subjektno-intencionalnog konteksta. Tada dobivamo opreku diskurs/jezik. Ta je opreka obrada priče – diskurs je obrada priče. Gerard Genette pojam diskursa rabi u značenju prekrajanja priče u skladu s porukom koju autor želi odaslati, iz toga proizlazi da je pojam priče zamijenjen pojam fabule ruskih formalista. Za Genettea diskurs i priča više nisu u opreci kao u Benvenista, već su sastavni dio svakog iskaza. U priči je naglašen konstativni dio, u diskurzu performativni, ali su uvijek prisutna oba, samo je u jednome dominantan jedan, a u drugome drugi.

19.Dekonstrukcija-kritika metafizičke tradicije.Objasni Derridaovo utemeljenje pojma.

Dekonstrukcija = destrukcija + konstrukcija - u svakoj destrukciji sadržana je i konstrukcija.To je specifična strategija čitanja tekstova. Tijekom 80-ih godina utjecaj dekonstrukcije širi se u različitim disciplinama američkoga akademskog života, prožimajući se s psihoanalizom. Dekonstrukcija se opire vlastitom predstavljanju u liku metode, teorije ili škole.Pojam dekonsturkcije nastao je preimenovanjem hajdegerovskog pojma destrukcije zapadne metafizike. Zapadna je metafizika tradicija mišljenja čiji počeci sežu od aristotelove metafizike. Metafizika polazi od premoći čovjeka nad prirodom, duha nad tijelom, razuma nad osjetilima, pojma nad riječi, muškog nad ženskim, subjekta nad objektom, glasa nad slovom, označenog nad označiteljem... Ona na taj način uvodi asimetrične binarne opreke kao da su samorazumljive i pritom zakriva to da su izvedene iz pristranog, uvijek-već-metafizičkog, nasilnog mjerila (usklađenog s jakim članom opreke koji služi kao mjerilo cijele opreke). Metafizika prešutno privilegira onaj član opreke za koji drži da je prisutan samome sebi, potpun, samodostatan i samosvjestan. Drugi se član pak tretira kao posrednik s pomoću kojega će prvi član ponovno uspostaviti privremeno narušeni identitet sa samim sobom, nakon što prođe kroz mrežu razlika.

20. Dekonstrukcija binarne opreke glas/slovo

Metafizička opreka glas/slovo, govor/pismo. Dekonstruiranje binarnih opreka koje provodi Derrida. Derrida kaže da su svi mislioci od platona do de Saussurea, pa čak i on davali prednost glasu nad slovom, govoru nad pismom, smatrali su da slovo dolazi nakon glasa, da pismo dolazi nakon govora i da je pismo zapravo zabilježeni govor, a slovo zabilježeni glas, iz toga proizlazi da je pismo grafička reprezentacija glasa, govora, takvo shvaćanje je metafizičko jer se glas, govor tretira kao prirodan, jer glas, govor proizlazi iz umova i tijela živućih govornika koji misle ono što govore i govore ono što misle. U trenutku govora imamo i prisutnost misli. Takvo povlašćivanje govora tj. glasa Derrida naziva fonocentrizam. To privilegirano shvaćanje govora veže se uz intencionalnost kao prisutnosti, prisutnost misli u trenutku dok govori, a prisutnost govornika dok govorimo jamči istinitost onoga što se govori. U opreci govora i pisma, govor je točka prisutnosti – povlašteno mjesto. Pismo je sekundarno, podređeno jer se shvaća kao puko bilježenje govora, on je suplement govoru, dometak, nadomjestak, pridodaje nečemu što je samo po sebi potpuno. Dekonstrukcija djeluje tako da član koji se nadovezuje napotpunjuje glavni član. Dekonsturkcija ne obrće opreku već rasvjetljava mehanizam koji tu opreku podupire i koji omogućuje dominaciju jakog člana. Ne radi se o tome da se fonocentrizam zamjeni grafocentrizmom(nije stvar o obrtanju) već o problematiziranju same mogućnosti utemeljenja govora pismom i obratno. Potkopa se hijerarhijski poredak njihove međusobne ovisnosti, govora i pisma. Pismo za Derrida znači stalno i neumorno izazivanje razlike s time da tu razliku naziva differance, razlika, pomak, odgoda. Pisanje je neumorno izazivanje razlike, odgode, pomaka između govora i pisma. Fonocentrizam (privilegiranje glasa nad slovom, govora nad pismom, umjesto njega Derrida koristi pojam logocentrizam - šire određenje od fonocentrizma) i grafocentrizam. Logocentrizam pretpostavlja utemeljenje i verifikaciju, ovjerovljavane jezičnih znakova izvana prema središtu izvan strukture preko vanjskog autoriteta, vanjske točke prisutnosti. Uvriježena pretpostavka logocentrizma je da jezik ima svoj referent u zbilji, a ta zbilja počiva izvan njegovih granica i nije podvrgnuta njegovim pravilima. Preddesisorovsku koncepciju jezika Derrida naziva logocentričnom. Ta pretpostavka je obilježila cijelu povijest od platona i prednost glasa nad slovom-logocentrizam. Iz takve pretpostavke izvedene su sve ostale kao prisutnost misli u glasu bez obzira na slovo i prisutnosti svijesti samoj sebi bez obzira na drugu svijest. Derrida kao prepreku suprotstavlja pismo -ecriture- pisanje. Opreka govor/pismo. Zahvaljujući tome što pismo vidimo lingvisti su zapali u istu zamku i zamijenili jezik za pisanje te zanemarili izvornost govora. Derrida upućuje na de Saussureovo privilegiranje govora nad pismom gdje on kaže da lingvisti bolje uoče prvu stvar koju vide i zaboravili su da je govor izvoran. Zbog toga tečaj opće lingvistike pozornost posvećuje pojmu pisma, pisanja. Međutim, Derrida kaže koliko god se de Saussure trudio da utemelji jezični znak u prirodnosti jezičnog glasa - zvučnoj slici,toliko se svaki njegov pokušaj definiranja oslanja upravo na slovo - pisani znak. On bi želio utemeljiti na glasu, ali se oslanja na pismo. Na taj način pismo isključeno iz jezika ponovno vraća u jezik da bi odredilo identitet jakog člana, glasa, međutim, razotkriva se, kao svaki dekonsturkcijski mehanizam, da onaj član koji se čini potpunim, dominantnim, jakim ,punim, prisutnim, zapravo nije takav i iziskuje nadopunjavanje drugim članom. Tako se otkriva da ono što se isprva tretiralo kao izvedeno sekundarno zapravo ono što prethodi, uvjetuje ovo što se smatralo izvornim. Sama ideja izvornog se razotkriva kao učinak prikaza. To da pismo prethodi jeziku ne znači da čim se rodimo krenemo pisati,već znači da se fonetsko pisanje - zapisivanje govora - samo oblik pisanja prethodi jeziku.Postoji jedno opće pisanje,opći oblik pisma-arhipismo po Derridau - koje se javlja, prethodi govoru, i generira koncept govora kao prisutnosti. Arhipismo - širi pojam pisma koje prethodi govoru. Zhvaljujući logici suplementarnosti u kojoj se stvara da je govor prisutan, središte, utemeljujući. tim pojmom arhipisma proširuje se de Saussurova definicija jezika kao sustav razlika bez pozitivnih termina. Jezik je sustav razlika utemeljen u odsutnosti, (Derrida kaže da

de Saussur to kaže. Dekonsturkcija samo kaže ono što je u drugom tekstu već rečeno. Derrida je uvijek čitanje nečega.) a i samo pismo je utemeljeno na odsutnosti onoga tko piše i onoga o čemu se piše. Pismo označava gubitak prisutnosti,ono konstituira strukturu traga samog značenja. Trag je znak odsutne prisutnosti. Trag je znak znaka, nečega što više nije prisutno. Ostavlja se trag nečega što više nije prisutno, ali premda je znak odsutne prisutnosti, trag istodobno podržava i održava ideal prisutnosti. To znači kao što je pismo utemeljeno u odsutnosti i jezični je znak utemeljen u odsutnosti referenta. Sa označenim se razotkriva da je i označeno zvučna slika nečega,znak za nešto što je odsutno, svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag nečega odsutnog, svaki znak je zapis onoga što je oduvijek odsutno. svaki zamislivi znak za jabuku (izgovoren, pisan, nacrtan, fotografiran, kompjuteriziran) nije sama jabuka već samo znak. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti - dekonsturkcija znaka.

21. Poststrukturalizam kao kritika strukturalizma i hermeneutikeGodina 1968. uzima se kao godina za početak poststrukturalizma. Derridaov tekst utemeljiteljski je za poststrukturalizam. Poststrukturalizam obilježavaju studentska gibanja, revolucionarni pokreti, nezadovoljstvo političkim i akademskim životom u franc., a neki teoretičari su i aktivno sudjelovali u tim zbivanjima. Poststrukturalisti i strukturalistima i hermeneutičarima kritiziraju reprezentacijski model jezika. Strukturalistima prigovaraju ignoriranje izvanjezičnoga, a hermeneutičarima prigovaraju zatočivanje jezika. Kritika strukturalizma: Strukturalizam jezik tretira kao samorazumljiv i samodostatan, samodovršen sustav. Nema ništa izvan jezika, način na koji vidimo svijet je strukturiran jezikom kojim govorimo, iskustvo nije predjezično, kao što ni stvarnost nije predjezična, već jezična, jezik upravlja svime, jezik je u središtu. Poststrukturalisti to smatraju problematičnim. De Saussure kaže da se govornik i sugovornik međusobno razumiju zato što su im značenjske jedinice jednake. Međutim, označitelji su arbitrarno povezani sa označenim, oni su rezultat konvencije i kao takvi ušli su u svijest matičnog govornika pa taj govornik više ni ne primjećuje arbitrarnost te veze. Poststrukturalisti otvaraju slijedeće pitanje – TKO ĆE ZATVORITI GRANICE STRUKTURE? Naime, u toj strukturi koja bi govornika i slušatelja trebala ujedinjavati otvaraju se prostori nesuglasja. Nametanje strukture je čin diskriminacije koji se provodi u nečije ime. Poststrukturalisti mogu prihvatiti da je jezik igra, ali ne igra kakvu podrazumijevaju strukturalisti. Kod strukturalista u gramatici nema mijenjanja pravila, dočim je kod poststrukturalista dogovor oko pravila slobodna igra. To je razlog zašto poststrukturalisti ne govore o jeziku, nego govore o diskurzu. Pojmovi diskurza i iskaza nisu samodostatni ni potpuni, nego podrazumijevaju nešto neiskazano, nediskurzivno. Svaki jezični čin sadrži u sebi neko isključenje, diskriminaciju i zbog toga nije potpun.Kritika prema hermeneutici: Hermeneutika privilegira duhovnu stranu tekstova, unutrašnjost, a zanemaruje izvanjsko. Također hermeneutika polazi od predjezične stvarnosti. Jezik se prema tome tretira kao da je izveden iz predjezičnog. Hermeneutika barata pojmom horizonta. Kaže da se svaki jezik može artikulirati samo u određenom horizontu iz toga proizlazi da se značenjska struktura jednog jezika ne izvodi iz njegove gramatičke strukture nego iz smisaonog horizonta. Jezik se tretira kao izraz autorove unutrašnje biti i proizlazi iz autora. Analiza jezika mora završiti vraćanjem u horizont. Zato ih poststrukturalizam kritizira. Poststruktualisti kažu da taj horizont je transcendentalno označeno (hermeneutika privilegira to označeno) čitav se jezik zatvara u horizont označenoga i na taj način jezik u horizontu ništa ne može promijeniti ne može unijeti nikakvu inovaciju. Poststrukturalisti kažu da se jezik ne smije tretirati kao puka reprezentacija horizonta, kao medij za objavu horizonta, po njihovom mišljenju to je zatočivanje/zatvaranje jezika, vezanje uz vanjezičnu stvarnost. Heremeneutika biva kritizirana zbog privilegiranja duhovne nad materijalnom stranom tekstova, njihove unutrašnjisti umjesto izvanjskosti. Ona polazi od postulata predjezične stvarnosti (jezik je

samo izveden iz predjezičnog i tomu se mora vratiti). Svaki jezik se može artikulirati samo u određenom duhovnom horizontu. Značenjska struktura jednog jezika ne porizlazi iz njegove gramatičke strukture, nego iz smisaonog horizonta. Analiza jezika mora završiti vraćanjem u horizont. Poststrukturalisti kažu da je taj horizont transcendentalno označeno (čitav se jezik zatvara u horizont označenoga). Jezik se ne smije tretirati kao puki reprezent horizonta (to je zatvaranje, zatočivanje jezika)

22. Objasni Foucaltov pojam arheologijeFoucault se kritički odnosi prema tradicionalnoj historiografskoj metodi koja se oslanja na uspostavu uzročno-posljedičnih veza i iz toga izvedenu kronološku temporalnost. Arheologija nastoji rekonstruirati uvijete mogućnosti ljudskih predodžbi, spoznaja, jezičnih tvorevina u određenim povijesnim razdobljima. Foucault ne govori o povijesnim razdobljima već o epistemama. Za Foucaulta epistema je oznaka za strukturno nesvjestan spoznajni prostor određenog povijesnog razdoblja. Cjelina episteme (njezin poredak) uvjetuje (upravlja)ponašanje(m) svih njezinih dijelova. Spomenuti sklop odnosa je povijesno aprioran. Dijelovi episteme se mogu objasniti jedino u okviru episteme. Razlikuje 4 episteme i kaže da ljudi organiziraju svoje znanje i diskurzivne prakse unutar te 4 episteme: 1.predklasična (kraj sr. vijeka do kasnog 16.st.), 2.klasična (17. i 18.st.), 3.moderna(od kraja 18.st. do prve polovice 20.st.), 4. postmoderna (nakon 1959.). Episteme određuju naše razumijevanje jezika, za svaku je karakterističan specifičan odnos između riječi i stvari - specifično shvaćanje jezika i pojmovi koji određuju određena područja znanja pojedine epohe. Ono što arheologiju zanima je razotkrivanje pravila tj. uvjeta mogućnosti. Razotkrivanje tih pravila omogućit će nam da razumijemo kako naizgled arbitrarno ograničenje zadobiva potpuni smisao u okviru zacrtanom pravilima. Foucaulta zanima ona dimenzija povijesti koja izmiče svjesnoj kontroli subjekta, naime, ta nesvjesna dimenzija koja izmiče kontroli subjekta određuje i poziciju samog subjekta, nije subjekt izvor, on je proizvod tih uvjeta mogućnosti. Arheologija se ne bavi dokumentima već spomenicima, monumentima. Dokumente čita kao spomenike jer inzistira na materijalnosti dokumenata, na njihovu vanjštinu i formu građe na to kakvi su, na njihovu izvanjskost. Foucault dalje uvodi pojmove arhiva, diskurzivne formacije ili režima istine. To su to su pravila unutar kojih funkcionira jedno razdoblje. To su uvjeti mogućnosti spoznaja pojedinoga razdoblja. - istina nije apsolutna kategorija, granicu između istinitog i neistinitog određuje skup pravila,a uvjetovana je režimom. Pojam diskurza prilagođava arheologijskom okviru pa diskurz postaje simbolični poredak i povijesni apriori predodžbenih misaonih shema. Diskurz je okvirni uvjet nastanka predodžbi, spoznaja, govora, postupaka i oblika društvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. Diskurz pokazuje diskontinuitet glede uvjetovanja svojih različitih pojavnih oblika (među razdobljima i unutar razdoblja). diskurzivna formacija (kao režim istine) je sustav koji organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog i iskazivog odnosno predočivog i prikazivog te tvorbu značenja, iskustva, predodžbi, pojmova i subjekata u određenim razdobljima. - da bi objasnio na koji način diskurzivna formacija funkcionira kao režim istine, Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivno, unutrašnje/ izvanjsko. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno (razlikovni poredak u diskurzu). Nediskurzivno raspršujući se u diskurzivnom gradi tzv. džepove otpora. Diskurzivno ograničava, sputava nediskurzivno: uvodi razlike u nešto što je nerazlikovno. Foucaulta zanima na koji način se nediskurzno vraća u polje diskurza. Intervencija izvanjskog u unutrašnjost diskurza zbiva se u obliku događaja (iskaza). Osnovni element diskurza je iskaz, a to je mjesto, prorez kroz koji provaljuje izvanjsko u diskurz, iskaz je klizno tlo diskurza. Osnovna obilježja iskaza su individualnost i ponovljivost. Iskaz je definiran odnosom unutar polja, ali se može distancirati od takvog polja. Iskaz i polje imaju uzajaman odnos. Arheologija polazi od toga da opiše

izvanjske uvjetne mogućnosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omogućuje pogled u samo polje.

23. Opiši Foucaultov arheološki pojam diskurza.Foucault prilagođava pojam diskurza arheologijskom okviru → diskurz je okvirni uvjet nastanka predodžbi, spoznaja, govora, postupaka i oblika društvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. U diskurzu se proizvode sva naša znanja i sve naše predodžbe, sve što smatramo istinitim ludim, razumnim u određenom razdoblju. Učinci diskurza idu izvan diskurzivnog. Diskurz se odlikuje diskontinuitetom koji postoji između i unutar razdoblja, nema veze među njima. Ne postoji sveukupni diskurz, tj. on se sastoji od niza poddiskurza koji se međusobno nadopunjuju, isključuju i u različitim su odnosima. Diskurzivna formacija (kao režim istine) je sustav koji organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog i iskazivog odnosno predočivog i prikazivog te tvorbu značenja, iskustva, predodžbi, pojmova i subjekata u određenim razdobljima. Da bi objasnio na koji način diskurzivna formacija funkcionira kao režim istine, Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivno, unutrašnje/ izvanjsko, Diskurz uvjetuje funkcioniranje nediskurza (nediskurz je raspršeno područje, kaotično, zato je i neraspoznatljivo). Čestice nediskurza stoje u slobodnim međusobnim odnosima, nediskurz je neuhvatlljiv, izmiče i pruža otpor svojoj artikulaciji. Nediskurzivno je neuhvatljivo, mnoštveno i raspršeno, on ograničava diskurz, oduzima mu autonomiju i to ponajprije razlikovnoj - binarnoj matrici. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno -razlikovni poredak u diskurzu.(diskurz uvodi binarne opreke, ograničava nediskurz tako što uvodi red uspostavljajući razlike, a nediskurz u prostoru diskurza proizvodi džepove otpora, rastura red). No i diskurzivno ograničava, sputava nediskurzivno: uvodi razlike u nešto što je nerazlikovno, uvodi red time što pravi razlike. Foucaulta zanima na koji način se nediskurzno vraća u polje diskurza. Intervencija izvanjskog u unutrašnjost diskurza zbiva se u obliku događaja (iskaza). Događaj je u diskurzu iskaz. Iskaz sam svojim iskazivanjem proizvodi određene učinke, predmet, subjekt i naslonjenika. Ti učinci čine događaj. Osnovni element diskurza je iskaz (énoncé), mjesto, prorez kroz koji izvanjsko (nediskurz) provaljuje u diskurz. Ono je klizno tlo diskurza i zbog toga što se diskurz sastoji od kliznih jedinica postoji potreba za kontrolom diksurza. Na rubovima svakog iskaza je pridruženo (uporabno) polje koje otkriva/određuje pripadnost određenom žanru. Osnovna obilježja iskaza su individualnost i ponovljivost. Premda je takav status iskaza pokretljiv, relativan i podložan stalnom propitivanju, na kraju se ipak izvodi iz arhiva kao uvjeta mogućnosti svoga postojanja. Diskurz je uronjen u mrežu odnosa koja mu daje relativnu težinu. Iskaz je definiran odnosom unutar polja, ali se može distancirati od takvog polja, on se kao ono što nam omogućuje da vidimo polje Budući da je iskaz na granici, prodor izvanjskog u unutrašnje - i unutra i izvan, on je definiran odnosom unutar polja, diskurza, a zbog događajnosti s druge strane se može distancirati - dvojak odnos. Ako je njegov odnos dvojak, onda nam iskaz omogućuje da vidimo polje, te uvjete mogućnosti, poput svjetiljke u koju ne možemo gledati, ali nam omogućuje da vidimo. Iskaz je pukotina kroz koju gledamo unutra jer otvara prostor između diskurzivnog i nediskurzivnog. Odnos između iskaza i polja je dvojak/obostran., polje artikulira određuje iskaz i iskaz artikulira svoje polje. Arheologija polazi od toga da opiše izvanjske uvjetne mogućnosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omogućuje pogled u samo polje. - iskaz i polje imaju uzajaman odnos.

24. Objasni Foucaultov koncept genealogije.Pojam označava metodu otkrivanja rodoslovlja pojedincu, pojmu, pojavi, praksi. U suvremeno mišljenje uvodi ga Friedrich Nietzsche (1844-1900) studijom Uz genealogiju morala (1887) u kojoj je problematizirao pojmovna uporišta zapadne civilizacije. Poredak

diskursa (1970/71) - prvi tekst kojim Foucault najavljuje svoj novi projekt- genealogiju. Umjesto opće potrage za izvorom stvari, Foucault se usmjerava na točku njihove invencije, na točku na kojoj bivaju izmišljene, izumljene (Erfindung). Koje nam okolnosti omogućuju da mislimo upravo na ovaj način o ovim stvarima, koja ograničenja nameću te okolnosti predmetima i rasponu našeg mišljenja? Cilj genealogije je rekonstruirati podrijetlo našega sadašnjeg položaja, objasniti nastanak našega kategorijalnog uređaja s obzirom na sve ono što ga je uvjetovalo (zadatak genealogije je objasniti nastanak našega kategorijalnog uređaja iz perspektive onoga što ga je proizvelo. Glavni predmet Foucaultove genealogijske kritike je zapadnjački humanizam utemeljen ideologijom prosvjetiteljstva. Foucault promatra praksu humanističkih znanosti s obzirom na njezinu specifičnu logiku, strategije, razloge, povijesne pretpostavke, moralne imperative, institucijske propise, socioekonomske i političke uvjete koji štite i promiču disciplinu stvarajući odgovarajuće „režime istine“, na tom tragu nastaju i njegova istraživanja seksualnosti. Prema njegovom mišljenju, glavna zadaća kritičara, genealoga je utvrditi na koji način nastaju istine. Genealogija se bavi odnosom između nediskurzivnih praksi i sistema diskurza. Foucault smatra da postoji neraskidiva veza između znanja (diskurza) i moći (izražene u nediskurzivnim praksama)

25. Opiši Foucaultov genealogijski pojam moći.«Nadzor i kazna». Odnos između znanja i moći se problematizira na odnosu Foucaltove analize kaznenog sustava. Odnos znanje/moć motri s obzirom na vezu između disciplinarnih praksi koje kontroliraju ljudska tijela u određenom periodu i modernim društvenim disciplinama i proizvode određene pojmove. Ključni instrument moderne moći upravo je normalizacija, a kao jedan od primjera normalizirajućeg pogleda kojim se pojedinci prosuđuju Foucault navodi testove u školi, medicinske preglede, evaluacije na poslu. Foucault navodi model zatvora kao panoptikuma kao primjer kako moć normalizirajućim pogledom vrši kontrolu nad pojedincima (zatvorenici se kontroliraju pogledom, odnosno činjenica da ni sami ne znaju u kojem su trenutku izloženi pogledima tjera ih na kontrolu svojih nagona). Normalizacija znači discipliniranje uma i tijela - ponašanje u skladu sa određenim pravilima. Iako su se moderne disciplinarne prakse razvile u zatvorenim institucijama kao što su zatvori i ludnice, ubrzo su se proširile u društvu. Šireći se na taj način, spomenute disciplinarne prakse, osim negativnog, zadobile su i pozitivan predznak: nisu samo onemogućivale nepoželjno ponašanje, nego su i poticale proizvodnju i porast znanja. Foucault u arheologijskoj fazi moć prikazuje u parametrima ideologije, represije i nasilja, dočim u genealogijskoj fazi moć postaje pozitivna produktivna sila. Moć (fr. pouvoir) nije samo sila koja pritišće i kaže ne, nego presijeca i proizvodi stvari, stvara užitak, oblikuje znanje, proizvodi diskurz. Foucault na taj način odbacuje tzv. represivnu tezu i moć definira kao odnos sila, produktivnu mrežu koja prolazi kroz cijeli društveni korpus (tijelo, spolnost, srodstvo, obitelj, znanje, tehnologiju, rad, identitet). U genealogijskoj fazi moć je produktivna sila koja istodobno kontrolira i proizvodi seksualnost. Ne veže se uz temelj, ona je kao pozitivna sila i proizvodi nova znanja i društvene kategorije i strukture. Prema tome, naša seksualnost je učinak diskurza, ona je rezultat proizvodne djelatnosti moći.«Povijest seksualnosti». Pojedinac internalizira norme koje mu pružaju znanosti o seksualnosti i kontroliraju sebe kako bi se prilagodili tim normama. Na taj način pojedinci postaju: objekti kontrolirani od strane discipline. Samooblikujući subjekti koji kontroliraju sebe. Prema tome, naša seksualnost (kakva god bila) je učinak diskurza, rezultat proizvodne djelatnosti moći

26. Kritika kartezijanske paradigmeKartezijanksa paradigma - čovjek je čovjek po tome što misli, on je biće svijesti, a svijest ga emancipira i oslobađa od predrasuda. Freud uvodi koncepciju nesvjesnog i tako dovodi u

pitanje ljudsku racionalnost te kritizira kertezijansku paradigmu. Naime, nesvjesno je dimenzija ljudskog bića u opreci sa svijesti. Ono u sebi sadrži negaciju te može označiti optički rascjep između dviju psihičkih oblasti. Podsvjesno nije nesvjesno. Podsvjesno je pak ipak nekakva svijest koja se nalazi ispod svijesti. Prema Freudu, nesvjesno je dominantna odlika čovjeka, ono po čemu čovjek prestaje biti biće svijesti i gospodar univerzuma. On kaže da psihologija polazi samo od svjesnog, a zanemaruje nesvjesno, dok psihoanalizu obilježava taj rascjep između svjesnog i nesvjesnog. Baš zbog toga psihoanalizu kritiziraju suvremenici.

27. Freudov dinamični model psihe / model ispunjenja željaTo je ključni pojam psihoanalize, a u tom se modelu sukobljavaju nesvjesno i predsvjesno jer predsvjesno predstavlja stražara između svjesnog i nesvjesnog – naime, on samo nešto propušta u svjesno. Nesvjesno je ovdje nešto temeljno i primarno u čovjeku. Ono je skriveno , u njemu vlada mjesečeva sloboda (noću u snovima je najslobodnije), njime vlada beskompromisno načelo ugode. Sadržaje nesvjesnog (imaginarni scenariji) Freud naziva prikazama nagona i pripisuje im vizualno-predodžbeni karakter. U nesvjesnom djeluju 2 mehanizma: 1) Mehanizam stapanja - spaja se nespojivo. Spajaju se proturječne, nespojive i raznovremenske riječi u mozaičnu cjelinu. 2) Mehanizam premještanja - prebacivanje iz misaonog registra u vizualni, što se događa u snovima. Da bi se misao pretvorila u sliku, ona mora biti deformirana.Ovi mehanizmi pokazuju da nesvjesnim vladaju određene zakonitosti; ravnodušnost prema sankcijama stvarnosti, izostanak negacije i dvojbe te načelo ugode koje je obilježeno nestrpljivošću. U prostoru nesvjesnog, za mišljenje nema mjesta!Predsvjesno ima izravan pristup svjesnom (za razliku od nesvjesnog). Postoji cenzura između predsvjesnog i svjesnog te između predsvjesnog i nesvjesnog. Da bi sadržaji nesvjesnog mogli ući u svijest, načelo realnosti ih prisiljava na kompromise, naime dolazi do sputavanja nagona vezivanjem, sloboda ne postoji, uvodi se tzv. sunčeva gramatika kojoj je svojstvena relacijska logika; znači stvari ne vrijede same po sebi, već isključivo u odnosima s drugima. Vizualno-akustičke predodžbe postaju lingvističke, a znakovi svojstveni nesvjesnom se pretvaraju u simboličke i ikoničke znakove. Nesvjesno svoje zadovoljenje nalazi jedino u snovima, poeziji i književnosti, gdje popušta kontrola!Freud još razlikuje - sachvostellung ili predodžbu stvari - apstraktna stvar -wortfortsellung ili predodžbu riječi - unutar predsvjesnog

Dinamika se događa obrnuto, jer dolazi do povratka potisnutog sjećanja , a to neprestano vraćanje izaziva dinamiku. Što je jače potiskivanje, jači je i otpor, a Freud smatra zdravom psihom onu koja ne tlači samu sebe. On kaže da načelo stvarnosti u sebe treba uključiti i načelo ugode, tj . da svijest treba biti dovoljno elastična da uvaži nesvjesno.Taj model napušta 1920!

28. Freudov topografski model psihe/model nagona za ponavljanjemPotisnuto se nastoji vratiti u sadašnje posredstvom snova. Ono što se nije shvatilo iznova se vraća i ne miruje dok ne pronađe svoje rješenje. Čovjek teži ponavljanju traume i ne želi se odvojiti od tog iskustva. Trauma se spoznaje tek naknadno, nakon simptoma koje je prouzrokovala. To ponavljanje traume Freud naziva odjelotvorenjem. Naime, čovjek se veže uz traumu te stalno ponavlja iste situacije i iskustvo. On se veže za svoju bol ujedno prebacujući odgovornost na drugog i odbijajući sam preuzeti odgovornost. Ovaj model psihe ima 3 zone: 1. ID (ONO) - nagonski pol ličnosti 2. EGO (JA) - instanca koja se uspostavlja zastupajući interese sveukupnosti osobe. Samostalnost mu je relativna, ovisan o zahtjevima IDA kao i o imperativima SUPER-EGA. 3. SUPER-EGO (NAD-JA) - instanca koja sudi i kritizira, a zasnovana je pounutrenjem roditeljskih zabrana i zahtjeva. To su tri ličnosti u

jednoj-intersubjektivan odnos unutar subjektivnog odnosa. U sukob ulaze ID i EGO, a taj sukob je zapravo ostatak stvarnih sukoba u djetinjstvu s pravim osobama. SUPER-EGO se sadistički pak ponaša prema egu i nameće mu pravila. U psihoanalizi ili liječenju (u kojem bi se opet, kroz komunikaciju, trebali očitovati intersubjektivni sukobi IDA i EGA) pacijent uspostavlja odnos s psihoanalitičarom. U tom je odnosu bitan transfer ili prijenos. Tada naime psihoanalitičar preuzima ulogu SUPER-EGA, postaje autoritet, prebacuje odgovornost na sebe te kaže što je ispravno, a što ne. U ovom modelu Freud tvrdi da ljudsku psihu nije moguće izliječiti (dok je u prvom modelu tvrdio da se može izliječiti) te da je bolest sastavni dio zdravlja ( kao što je zdravlje sastavni dio bolesti) i da je ona uvijek prisutna. Psihoanaliza je ovdje samo da propitkuje, a ne da liječi.

29. Kako Lacan objašnjava genezu ega?Lacan genezu ljudske psihe dijeli na 3 faze: 1.) Faza rastrganog tijela – to je prva faza koja se vezuje uz najranije djetinjstvo (od 8.mj.starosti). Ljudska jedinka nije jedinstvena, centrirana, nego raspršena, nagoni se šire na sve strane, Ja/ego se još nije oblikovalo, funkcionira poput amebe. Hommelette = čovječuljak, (omlette – od jaja) – Lacan tako naziva bebu u toj fazi (čovječuljak) jer je sve još smućkano (poput omleta). Čovjek se rađa kao čovječuljak, a tek kasnije postaje ego - čovjek nije ego, nego ego postaje. Ta je faza nagonska, pluralna, produljena fetalna faza čovjeka, u toj fazi beba - čovječuljak održava vezu sa majčinim tijelom. Hommelette je bezobličan, neoblikovan, neizdiferenciran – hrpa nagona. 2.) Zrcalni/ imaginarni stadij – druga faza je ključna (između 8 i 12 mj.). U toj fazi dolazi do prepoznavanja vlastitog zrcalnog odraza i taj ga čin prepoznavanja centrira i stabilizira, daje mu formu (jer je slika u zrcalu cjelovita i on se prepoznaje u toj slici). Bez drugoga, koji služi kao zrcalo, nema moga Ja ( jer se Ja oblikuje isključivo kao cjelovita slika). To je čin istodobnog stjecanja i gubljenja ja. Zrcalo je metafora, može biti i neka druga osoba. Mi sebe zadobivamo, oblikujemo preko slike (drugoga) i zato je u našemu Ja uvijek nešto imaginarno (drugo). Lacan tog drugog naziva ortopedskim konstruktom zato što nam je taj drugi pomagalo pomoću kojeg oblikujemo svoje ja (proteza). Spomenuti odnos (Ja-drugi) je odnos razorne zatravljenosti. Mržnja i ljubav međusobno se sudaraju. Ako mi proteza daje ego, onda ona nije rješenje nego je problem. Ego je centar otuđenja, a ne središte čovjeka. Pojam stadija implicira stadion kao zatvoreni kružni prostor iz kojeg nema izlaza i manifestira zatočenost psihe u tom mitskom prostoru. [„drugi“ stadij/stadion]. 3.) simbolički stadij – to je treća faza koja nastupa s ulaskom oca u dualni odnos između majke i djeteta. Ulazak imena oca. (franc. «le nom-du-père» - igra riječima: ne-otac). Dijete se mora suočiti s tim da ono nije primarni predmet majčine želje (nego je otac) što znači da put do majke vodi preko oca. Simbolički poredak je jezični poredak, zato je svijet (simboličko) jezično posredovan. Način na koji mi vidimo svijet je simbolički, vidimo ga zato što govorimo nekim jezikom. Dijete shvaća da put do majke vodi preko jezika (nije dovoljno plakati). Postoji «Drugi» (otac) koji nas vodi preko jezika do majke. Sva tri stadija sukobljavaju se u prostoru ljudske psihe tijekom cijeloga života. To znači da ako je nastupila druga faza, prva traje i dalje, regresije u raniju fazu života uvijek su moguće.

30. Objasni Lacanove pojmove: imaginarno, simboličko, realno.Dok je u ranijim radovima Lacan govorio o tri stadija razvoja ličnosti, nakon 1953. g. središnji pojmovi njegove misli postaju tri poretka/registra: imaginarno, simboličko i realno/zbiljsko. Imaginarni poredak je osnova ovog registra je oblikovanje ega u zrcalnom stadiju. Budući da se ego prepoznaje u vlastitom zrcalnom odrazu (u drugom), identifikacija je važan aspekt ovog poretka. Alijenacija/otuđenje je konstitutivno za imaginarni poredak. Imaginarno je prostor slike i imaginacije, privida i iluzije (iluzije cjelovitosti, sinteze, autonomije, sličnosti). Ono utemeljeno u subjektovom odnosu prema vlastitom tijelu, odnosno

prema (zrcalnoj) slici vlastitog tijela. Taj odnos je zavodljiv, zarobljujući i podčinjavajući. Simbolički poredak- najvažniji poredak za psihoanalizu, Lacan kaže da je bit psihoanalize upravo u uporabi simboličkog/poredak jezika/očinski poredak. Pojam preuzima od Claudea Lévi-Straussa i njegovog pojma „simboličke funkcije“. Budući da je jezična komunikacija osnovni oblik razmjene, a pojmovi su nezamislivi bez jezika, simbolički poredak je poredak jezika. Međutim, to ne znači da Lacan izjednačava simbolički poredak s jezikom, on tvrdi da su u jeziku prisutne i imaginarna i realna dimenzija. Simbolička dimenzija jezika je dimenzija označitelja, što znači da njegovi elementi nemaju pozitivnu egzistenciju, nego se temelje na međusobnim razlikama. Simbolički poredak je poredak zakona, poredak kulture (suprotno imaginarnom poretku prirode). Realni poredak – povezan je s imaginarnim i simboličkim. Za razliku od simboličkog poretka koji se može opisati pomoću opreke prisutno/odsutno, u realnom nema onog odsutnog, sve je prisutno. Dok je simbolički poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, označitelja, realni poredak je neizdiferenciran, bez procjepa kakav postoji u simboličkom poretku. Simbolički poredak nastoji podčiniti realni poredak, podvrgnuti ga simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom, No to je nemoguć jer realno u potpunosti izmiče svakom pokušaju simbolizacije - označavanja. Realno je nemoguće zahvatiti jezikom, međutim, simbolički poredak ne odustaje, on želi zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog izvlači predmete i proizvodi ih unutar simboličkog poretka, ne predmete u cjelini već samo mali aspekt koji mu dopuštaju i proizvodi ga kao pojam unutar simboličnog, veći dio je i dalje nedohvatljiv u realnom. Činjenica da ne možemo sve obuhvatiti jezikom izaziva tjeskobu.

31. Opiši početke feminizma.Osnovno obilježje feminističke teorije je da ima emancipacijsko usmjerenje i reagira na neravnotežu koju je dovelo višestoljetno muško prevladavanje. Moderni je feminizam započeo u 18.st. utemeljiteljskim dijelom autorice Mary Wollstonecraft koja je napisala tekst Opravdanje ženskih prava (1792) i kritizira stereotipe o ženama kao emocionalnim i instinktivnim bićima i misli da moraju imati ista prava kao muškarci. Zbog pomanjkanja obrazovanja se žene čine podređene muškarcima. Život Mary Wollstonecraft je bio nekonvencionalan, izvanbračne ljubavi, ljubavnici. Potkraj 20.st. se počinju čitati njeni tekstovi. Opus joj u sjeni braka sa osnivačem anarhističke misli.John Stuart Mill i supruga Hariet Taylor koja je utjecala na njega; njegov esej «Podložnost žena» (1869) u kojem je isticao da žene imaju pravo na društvenu jednakost, naročito u sferi braka, kritizira da se žene odgaja da budu podložne. Njegove su ideje dale poticaj prvom valu feminizma. Prve feministice - sufražetkinje borile se za pravo glasa u SAD. Najistaknutije su bile Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. Stantonova je «Deklaracija osjećaja» (1849) proglasila muškarce i žene stvorene kao jednake te prozivala patrijarhalnu kulturu zbog potčinjenosti žena. 1846 god. sufražetkinje se borile prosvjedima i štrajkovima glađu, ali nisu svi pokreti bili obilježeni aktivizmom. U književnosti modernizma javljaju se autorice: Virginija Woolf, Hilda Doolitle, Djuna Barnes (kritizirale prikaze žena u djelima muških autora i zagovarale ideju slobodnog ženskog identiteta koji neće biti podvrgnut tradicionalnoj potčinjavajućoj ulozi zrcalnog odraza muškom identitetu).

32. Drugi val feminizma.Drugi val se smješta u 60e 20.st., obilježen je usmjerenošću na društvenu i ekonomsku ravnopravnost - francuski i američki feminizam. Utemeljujući tekst francuske teoretičarke Simone de Beauvior «Drugi spol» (1949). Branila je tezu o ženi kao objektu muške kulture lišenog prava na subjektivnost. Žene same ponutruju taj obrazac i ona iznosi tezu da se ženom postaje, a ne rađa se. Dovodi u pitanje ideju da se rađamo sa inherentnim kvalitetama koje određuju našu društvenu, pravnu egzistenciju. Time spol jasno odvaja od roda kao kategorije

svijesti. Rod bi trebao biti predmet ženina slobodna izbora. Takvo stajalište je izazvalo kritike kod preostalih teoretičarki jer je pitanje koliko takva sloboda ovisi o samoj ženi. Kate Millet je američka teoretičarka koja je odbacila pretpostavke suvremene znanosti, filozofije i religije prema kojima je patrijarhat izvoran i prirodan oblik društvene organizacije. «Seksualna politika» (1970), kritizirala je infantilizaciju žene i nasilje koje je usmjereno protiv njih. Kritizirala je patrijarhalnu silu koja je po svojoj naravi seksualna, a najekstremniji izraz dobiva činom silovanja. U trećem djelu knjige čita književne tekstove muških autora i analizira ih. Autorica pri tome nastoji ustoličiti vlastitu heretičku analizu čitanja, prilagođava se novoj tradiciji koja poistovjećuje autora, pripovjedača i lik. Knjiga odražava borbenu klimu ženskih studija (women studys). Ti ženski studiji nastaju '68. po analogiji sa crnačkim studijima i kritiziraju dominantnu kulturu i pokušavaju definirati vlastiti identitet. Do '75. godine karakteristična je niska teorijska razina koja se opravdava pripisivanjem teorije muškoj težnji za apstrakcijom, dok je žensko razmišljanje bliže životu i kao takvo ne zazire od vlastite kritike. One su govorile isključivo iz pozicije bijele žene u srednjoj klasi. Zanemarile su razlike među ženama. Problematično u njihovoj poziciji je, premda kritiziraju univerzalne kategorije subjekta, one i dalje misle u tim kategorijama - kategorija žene.80ih u američkoj feminističkoj teoriji počinje rasti teoretska razina. Počele se vezati uz teoriju jer se ona razvijala na književnim odsjecima. U francuskoj drugi val feminističke teorije je puno zanimljiviji. Najveći doprinos su dale 3 teoretičarke: Helene Cixous, Luce Irigaray i Julie Kristeva i zahvaljujući njima se vežu uz psihoanalizu, semiotiku, radikalnu politiku. Od samoga početka franc. su imale snažan teoretski naboj. 1974. je utemeljeno sveučilište u parizu Vincennes i na taj način je Helene Cixous stvorila snažnu institucionalnu podršku feminističkim istraživanjima u francuskoj. Smatrale su da žensko tijelo determinira i ženski identitet i način pisanja i način mišljenja. Taj način pisanja je opreka muškoj dominantnoj diskurzivnoj praksi i utemeljila pojam ženskog pisama - ženskog pisanja. Smatrala je da je muška teorija rob binarnog mišljenja te da zato neprestano uvodi opreke nesvjesno izgrađene na provedbenoj razlici između muškog i ženskog (cijela metafizička tradicija barata oprekama). Sve se temelji na razlici muško-žensko. Za razliku od muškog, žensko pisanje umnožava i dinamizira razlike,ono je autentičan produžetak ženskoga glasa i kao takav izmiče bilo kakvom imenovanju. Takva predodžba ženske kreativnosti podvrgnuta je kritici zbog utopijskog zanemarivanja materijalnih okolnosti u kojima se žene zatječu kao društvena bića. Luce Irigaray podvrgnula je dekonstrukcijskom čitanju patrijarhalni filozofski diskurz od Platon do Hegela, uključujući i Freudovu teoriju žene kao minus muškarca (muškarca lišenog falusa). Dovodi u pitanje i frojdovski diskurz o ženskosti, naročito ulogu Edipovog i Kastrcijskog kompleksa te njihovu potpunu irelevantnost za djevojčice.Zapadni diskurz nije bio u stanju tematizirati ženu na niti jedan način osim negacijom. Time izazvana isključenost iz vladajućeg režima prikazivanja uskratila je ženi mogućnost subjektivacije i otjerala je u histriju i mistiku. Autorica pri tome radikalizira tezu Simone de Beauvior o ženama kao ''drugom spolu'' i kaže kako žene uopće nemaju spol jer je svijet obilježen jednospolnom ekonomijom. Binarna opreka (Derrida) se uspostavlja samo da bi jedan član bio dominantan - treba preispitati mehanizam koji omogućuje utemeljenje takve opreke. Zato kaže da se žena može otimati binarnoj spolnoj identifikaciji ako održava subverzivni odnos razlike prema toj binarnoj identifikaciji. Također odbacuje homogenu predodžbu ženskosti koja zanemaruje rasne, klasne i kulturalne razlike. Kritizira feministkinje koje su bijele i misle da govore u ime svih žena. Treba uzeti oblike svake žene ovisno o njenoj narodnosti, klasi itd.Julija Kristova se nadovezuje na Lacana i njegovo učenje u trima registrima. Ona pjesnički jezik opisuje kao subverziju simboličkog poretka odnosno subverziju vladajućih govora. Pjesnički je jezik je majčinski poredak. Na taj način simboličkom poretku jednoznačno dodjeljuje prohibicijsku ulogu kao ulogu onoga koji donosi zabranu, a poetskom jeziku,

semiotičkom poretku, dodjeljuje emancipacijsku ulogu. Pjesnički jezik je prostor slobode unutar simboličkog poretka i na taj način kada ih svede na opreku isključuje mogućnost promjene jer oba registra postaju nepromjenjive veličine. Pjesnički jezik postaje ograničeni prostor slobode - kao rezervat pjesništva majčinskog poretka unutar simboličkog poretka.Francuska teoretičarka Monique Wittig «Lezbijsko tijelo» (1973) tvrdila je da je spol uvijek već ženski jer jezična gramatika do teme mjere univerzalizirala mušku spolnost da je žena uvijek svedena na izvedenicu. Prema njenom mišljenju razbijanje gramatičke hegemonije važan je preduvjet ženskog oslobađanja jer je upravo ona odgovorna za nametanje spolne fikcije fizičkom tijelu koje je po svojoj prirodi bespolno ili po Foucaultu spolno polivalentno. Francuska feministička scena je razvijenija od američke jer je u dijalogu sa suvremenim koncepcijama. One su u drugim teoretičarima vidjele suradnike s kojima su bile u dijalogu i imale su element oslobođenja.

33. Treći val feminizma.Treći val feminizma 80ih g. kada se američkim usponom dekonstrukcije dovodi u pitanje subjektno centrirana teoretska matrica. Ideologijsko kritička stajališta koja govore u ime žene dovode se u pitanje jer se razotkriva da je žena retorički diskurzivni konstrukt ustanovljen u jeziku s heteroseksualnim poretkom.(m,ž i s rod u gramatici).Problematično sa feminizmom drugog vala je to što je tadašnja kritika kritizirala mušku poziciju, a sama je zauzela takvu poziciju - samo žene mogu biti feministice. Cilj nije obrnuti opreku već destabilizirati mehanizam na kojem opreka počiva. 90ih god dolaze 3 teoretičarke koje su krenule tim putem nadovezujući se na dekonsturkciju: Judith Butler, Eve Kosofsky Sedgwick i Donna Harraway. Uslijed preispitivanja vlastite feminističke pozicije oblikovali su se rodni studiji. Butler tvrdi da je gender konstrukt društvenih praksi - rodni identitet je rezultat prakse (to je govorila i de Beauvior za spol i rod). Rod je relacijski konstrukt što znači da se ne tvori samo ženski već i muški rod. Muškost je također rezultat tvorbe kroz praksu. Potaknute teorijama roda i seksualnosti 80ih apostrofirao se problem rodnog identiteta i seksualnosti - još jednom se iz drugačije perspektive otvara pitanje tvorbe i artikulacije jednog aspekta subjektivnosti. Pri tome je od najveće važnosti Foucaultova teza prema kojoj pojmovi identiteta i subjektivnosti nisu prirodne kategorije ili jedinstveni i nedjeljivi aspekt nečijeg bitka već materijalni učinak različitih diskurza koji nas okružuju.Judith Batler je danas najpoznatija teoretičarka koja je problematizirala tvorbu rodnih identiteta. «Nevolje s rodom» (1990) u kojoj je razvila teoriju performativnosti roda. Tu teoriju je preuzela od Austina koji je govorio da je jezik način djelovanja na drugoga. Jezik je djelatnost i kao takav je medij tvorbe identiteta subjekta. Jezični čin koji vrši jednu od tih identifikacijskih funkcija je imenovanja koji se ne iscrpljuje samo na imenu i prezimenu već i na drugima (slatka curica! glupi dečko!). Kaže ona da je ja od samog početka izručeno drugima, mi smo izloženi drugima, ranjivi, krhki, potrebiti, ovisni o drugima. Naše je tijelo ispisano tragovima drugoga. To je to upisivanje na tijelo (špangica i duga kosa), a ti su tragovi s onu stranu naše svijesti. Oni upravljaju našim ponašanjem, a da ih mi pri tom ne možemo osvijestiti. Odgojili su nas da budemo dječak ili djevojčica. Na taj način mi ne vladamo ni svojim spolom ni rodom. Spolnost vlada nama i razvlašćuje nas. Ukida našu suverenost i mi taj identitet samo nosimo. U čemu je problem? Taj identitet upravlja našim postupcima, s jedne strane on nama upravlja, a mi ne možemo do njega doprijeti. Foucault to naziva režimom. Mi se oblikujemo unutar određenih režima - režima istine. Svaki režim otkriva nove mogućnosti identifikacije, ali neke i onemogućuje(izbacivanje ovih koji se ne uklapaju preko institucija). Ljudska prava na subjektivnost imaju samo oni koje režim priznaje kao ljude, zato je ideologija ljudskih prava diskrimitivna jer pravo na ljudskost nije svima zajamčeno.Butler ne preuzima koncept izravno od Austina već od Derrida jer on dekonstruira Austinovu koncepciju govornog čina. Uspješnost performativa određuju uvjeti prikladnosti koji dolaze iz

konteksta izričaja (ovlaštenost, ozbiljnost, jednokratnost, odgovarajuće okolnosti). Derrida ne kaže ništa od toga, ono zbog čega je performativ uspješan je njegova mogućnost da se beskonačno mnogo puta ponavlja. Njegova ponovljivost je izvor identifikacije. (Derrida uvodi pojam potpisa koji ima određeni izgled, ali on nije uvijek jednak, grafolozi mogu prepoznati ipak da taj potpis je autentičan ili nije, autentičnost se temelji na toj ponovljivosti jer nema prvog čina već samo čitav niz varijanata, nema izvornika). Rod nije prirodna izvorna kategorija - rod je niz ponavljanja. To znači da ne postoji prirodna žena, već postoji samo pojam žene i pojam muškarca. Drugi nam daju identitet i taj identitet je konstrukt koji se ispisuje na našem tijelu - predodžba o ženi i naše udovoljavanje njoj. Postoje samo različite ponovljivosti ženskosti. Transeksualci - izgledaju kao žena, ponašaju se kao žena sa parodiranjem i razotkrivanjem da je sam rod oponašateljska struktura, izvedba.

34. Kultura i kulturni materijalizam (Raymond Williams)Kulturalni studiji su interdisciplinarno bavljenje fenomenima kulture. 90ih 20.st. kulturani studiji su se proširili iz VB diljem svijeta i tim širenjem postali važan sklop teorijskih praksi unutar humanističkih znanosti. Pojam 1964. skovao britanski teoretičar Richard Hoggart koji je utemeljio Centar za proučavanje suvremene kulture. Centar započinje rad na institucionalnoj margini kao postdiplomski studij i dobiva slobodu za praksu. Osnivanju Birminghamske škole prethodila su djela Raymonda Williamsa «Kultura i društvo» i «Druga revolucija» u kojima propituje pojam strukture kakav je zahtjevao Matthew Arnold – pojam kulture kao koherentne samoregulirajuće tradicije na koju ne utječu nikakvi povijesni uvjeti. Kulturu su promatrali iz marksističke perspektive.Williams razlikuje 3 opće kategorije u pojmu kulture:idealna-kultura kao stanje ili proces ljudskog usavršavanja (u smislu apsolutnih i univerzalnih vrijednosti); dokumentarna-kultura kao niz djela (intelektualnih i maštovitih) u kojima su zabilježeni ljudsko mišljenje i iskustvo; društvena-kultura kao opis posebnog načina života koja izražava određenja značenja i vrijednosti i to ne samo u umjetnosti i učenju, već i institucijama i svakodnevnom ponašanju. Mora se uzeti u obzir elementi sve tri dimenzije.U britanskim kulturalnim studijima Williams raskida s idealističkom i elitističkom koncepcijom kulture kakvu je utemeljio Matthew Arnold. Razvija posebnu metodu kulturni materijalizam koji polazi od marksističke pretpostaveka da ljudi sami oblikuju vlastite uvjete egzistencije (ali s napomenom da to ne čine svijesno). To znači da društvene prakse upravljaju životom i povijesnim promjenama, a ne priroda, genij ili neki izuzetan pojedinac. Williams zagovara proučavanje kulture odozdo, valja čitati njezine proizvode i analizirati njene uvjete oblikovanja i posredovanja. Umjetnost i društvo međusobno se prožimaju, a da pri tome ni jedno nema primat. Kulturni materijalizam usmjerava se na materijalnu kulutru, na zgrade, automobile, modu, film i povezuje se s društvenim i povijesnim promjenama te objašnjava kako dolazi do toga da ista ona kultura koju proizvode oblični ljudi biva prepakirana i istim tim ljudima prodana.

Slijedeći mišljenje Antonija Gramscija tal. mislilaca, Williams je problematizirao različite oblike kulturne i ideologijske hegemonije svojstvene razvijenim kapitalističkim društvima. Taj pojam hegemonije Williams preuzima od Gramscija - hegemonija je nenasilan način vladanja podčinjenim klasama u kapitalizmu koji podrazumijeva kompromise radi pacifikacije i integracije otpora. Riječ je o tome da se u društvenom životu nameće stanovito opće usmjerenje inflitracijom navika, uvjerenja, načina mišljenja i djelovanja, morala. Definira hegemoniju kao ''življeni sustav značenja i vrijednosti'', takav se sustav po njemu ideologijski ustanovljuje i održava u duhovnoj sferi opće kulture pomoću različitim institucijama koje provode usuglašivanje korpusa tzv. zdravog razuma pod geslom tzv. zajedničkog dobra (zdrav razum nam nalaže da ne stvaramo nerede, ne blokiramo nastavu, da

se uklopimo za opće dobro). Književnost također spada u jedan od takvih sustava. Kako se postižu hegemonijski učinci u književnosti? Ustanovljivanjem kanona i pomicanjem određenih načina čitanja i primjene. Međutim Williams je pretpostavio da unatoč tome mora postojati nekakv otpor. Kulturani studiji su u obzir uzeli specifičnu dinamiku i kompleksnost društvenog kapitalizma - uzeli su u obzir gustu mrežu koja povezuje subkulture i različite klasne fromacije. Williams uvodi pojam strukture osjećaja da bi opisao iskustvo življenja u spomenutom objašnjava kvalitetu življenja. Richard Hoggart zagovarao sličan projekt preosmišljavanja kulturalne analize. Stavio je naglasak na masovnu kulturu što je rezultiralo proučavanjem masovnih medija (radio,televizija) - ''case studies''. Ta high-tech društva u kojima živimo analizirala su se pomoću tradicionalnih empirijskih metoda sociologije i to je institucionalizirano osnivanjem birminghamskog centra. Potkraj 60-tih potaje jasno da su se tehnologije novih medija promjenile i da se značenje i važnost kulutre promjenilo pa je to iziskivalo redefiniranje kulturalnih studija. Potrkaj 68. centrom počinje upravljati Stuart Hall – britanski teoretičar sa Jamajke - crnačkog podrijetla, zlatno doba kulturalnih sutdija. Pod njegovim vodstvom kulturalni studiji se koncentriraju na ideološku učinkovitost medija i to krozu analizu označiteljskih sustava u tekstovima. Njegov kolega Dick Hebdige proučava različite etničke subkulture i funkciju njihova stila (odjevanja) koje je motrio kao praksu označavanja (studije punka iz tog vremena). Na tragu tog interesa za marginalne društvene grupe, teoretičari redefinirali i sam pojam marginalizacije - subkultura nema specifičan identitet i osjećaj solidarnosti već je besmislena formacija kojoj je u većoj mjeri svojstvena specifična aktivnost(ne veže ih kalsna svijest već ono što čine) kontingencija - slučajnost.Stuart Hall 1980. objavljuje esej «Kulturalni studiji:dvije paradigme». U njemu se pita trebaju li se kulturalni studiji prikloniti Levi-Straussovoj strukturalnoj antropologiji ili Williamsovu kuulturalističkom pristupu.Moderni kulturalni studiji slijede dvije teorijske tradicije:

1.francuski strukturalizam – niz praksi čija pravila i konvencija valja opisati, samo jedna od takvih praksi je književnost. Barthes u svojim Mitologijama(1957.) čita čitav niz kulturnih aktivnosti(njemu su jednake profesionalno hrvanje i reklamiranje praška ili reklamiranje vina). Barthes nastoji prikazati da ono što se u kulturi čini prirodnim je zapravo konstrukt i to povijesni kontingentan konsturkt.

2.britanska marskistička (književna) teorija - istražuje popularnu radničku kulutru(popularna – pučka kultura), svaki fenomen kulture može biti predmet analize koja zbog identificiranja/izjednačavanja kulture sa visokom kulturom biva zanemarena. Riječ je o projektu oživljavanja izgubljenih glasova, prakticiranju povijesti odozdo koja se susrće sa marksističkom teorijom koja je masovnu kulturu smatrala podčinjavajućom ideologijskom formacijom.

36. Novi historizam. Objasni Greenblattov pojam samooblikovanja (self-fashioning).Pojamom novi historizam označava se niz različitih suvremenih teorija kojima je zajednička historistička usmjerenost. Za razliku od prethodnih oblika historizma, na novi historizam su snažno utjecali poststrukturalističke koncepcije jezika i teksta. Stephen Greenblatt uvodi pojam samooblikovanja (self-fashioning) kao ključne simboličke prakse renesansnog subjekta. Raskida s marksističkim shvaćanjem renesanse kao prijelaznog razdoblja između feudalnog poretka i kapitalističkog poretka obilježenog usponom građanske klase. Takvu koncepciju renesanse razotkriva kao naknadno modernističko samooblikovanje vlastitih početaka. Sam individuum već je konstukt renesansnih praksi. Individualni identitet se oblikuje na sjecištima praksi, na križanjima njihovih energetskih silnica, a ne pokraj njih. Novi historizam predstavlja renesansu kao tekstualizirano poprište silnica koje se natječu oko proizvodnje te slike. Samooblikovanje razotkriva kao plod homogenizacije tog konflitnog

polja diskurzivnih modaliteta, odnosno nadograđivanja jedne simboličke prakse drugima. Ali nijednoj praksi ne daje ''pravo na zbilja''. Novi historiam relativizira granicu između političke i esetiče sfere (znanstveni, pravni diskurs i sl. grade se na književnom diskursu, a i književnost proizvodi političke i ideologijske učinke). Ipak, novi historizam ustraje na postojanju granica koje nastoji prostorno i vremenski definirati.

37. Od kritike monolitskih entiteta totalnog umjetnika i totalitarnog društva do koncepta društvene energije (Greenblatt).Greenblatt razrađuje pojam društvene energije. Nezadovoljna je monolitskim entitetima totalnog umjetnika i totalitarnog društva. U knjizi ''Renesansno samooblikovanje'' Shakespearove drame motri kao rezultat sublimne konfrontacije između totalnog umjetnika i totalitarnog društvapokušao je sve svesti pod moć, ali tekstovi su zapravo polja institucionalne i ideološke borbe. Zagovara kolektivnost proizvodnje književnosti, smatra da je najbolji primjer za to kazalište jer: 1.trenutak pisanja – i sam po sebi društveni trenutak, 2. teatar se obraća publici kao kolektivu. Proučavanje kolektivnog stvaranja različitih kulturnih praksi naziva poetikom kulture. Snaga te kolektivne proizvodnje je društvena energija, ona se može identificirati samo posredno, manifestira se u sposobnosti verbalnih, vizalnih i auditivnih tragova da proizvode, oblikuju i organiziraju kolektivne fizičke i mentalne doživljaje. Društvena energija može izazvati bol, nemir, divljenje, olakšanje, napetost i sl. Institucionalizacija umjetnosti omogućuje analizu kolanja društvene energije. Ideološka funkcija teatra je uvjeriti publiku da postoji čvrsti plan, da ono što se čini slučajno, već unaprijed zamišljeno. To teatru pruža slobodu koja omogućuje cirkulaciju društvene energije koja nije dio totalitarnog sistema, nego je parcijalna, fragmentarna.Novi historizam se ne bavi samo renesansom već i drugim razdobljima.

38. Kako Fanon objašnjava shizofreniju crnačkog identiteta?Postkolonijalna teorija je naziv za raznorodan teorijski korpus koji se bavi poviješću i kulturom bivših kolonijalnih zemalja ili iz njihove perspektive iščitava i kritizira kolonizatorske kulture. Raznolikost kolonizatorskih iskustava onemogućuje jedinstvenu metodologiju, zajedničko im je osporavanje predodžbe koju su o pokorenim kulturama stvorili kolonizatori. Frantz Fanon vodeća je figura uz Alberta Memmija. Fanon u knjizi ''Crna koža, bijela maska' ističe patologijsku podvojenost crnačkog identiteta izazvanu kolonijalnim stanjem. Hegelijanskom dijalektikom roba i gospodara objašnjava da dok crnac služi bijelcu kao ne-ja na pozadini kojeg neprestano učvršćuje svoje ja, bjelačko ja postaje predmet crnčeve žudnje. Budući da bijela maska podrazumijeva beznadan projekt izbjeljivanja vlastite crne kože, ta žudnja proizvodi shizofreniju koloniziranog subjekta. Dok kod Hegela rob prevladava vlastito ropstvo oslobađajućom naravi rada, Fanonova dijalektika crnca vodi u shizofreniju.

39. Što je orijentalizam? Zašto Bhabha kritizira Saida?Edward W. Said bavio se europskom predodžbom i prikazom Bliskog Istoka te posljedicama koje su one ostavile na akademsko pročuavanje potonjeg. Analizirajući niz različitih tekstova (religijskih, znanstvenih, književnih, novinskih itd.) prokazuje rasističku, seksističku, hegemonističku i imperijalističku pozadinu koncenzusa koji je na Zapadu stvoren o Istoku. Orijen je europski izum, prostor romantike i egzotike, koji je pomogao Zapadu da se odredi kao oprečna slika. Saidova polazišta su: Orijent nije pasivna prirodna činjenica, nego je ideja koju je stvorio čovjek te kao takva ima svoju povijest i tradiciju; Orijent nije samo ideja kojoj ništa ne korespondira u stvarnosti; ideje kulture i povijesti mogu se proučavati jedino ako se proučava njihova konfiguracija moći. U svakom netotalitarnom društvu pojedini kulturni oblici imaju prevlast nad drugima – hegemoniju. Hegemonija europskih priča o Orijentu;

pojam orijentalizma stalno ovisi o fleksibilnoj pozicijskoj nadmoći koja se različito manifestira. Said zaključuje da su razumijevanje, znanje, vrednovanje i poručavanje zapravo tehnike osvajanja, institucijski produžene ruke moći. Znanstvena istina i umjetnička vrijednost su ideologijski konstrukti. Homi Bhabha zamjera Saidu što zanemaruje udio koloniziranog u tvorbi predodžbi Orijenta, odnosno nesvjesnih subverzivnih implikacija koje nastaju usvajanjem. Prema Bhabhinu mišljenju, kolonijalni stereotip je složen, dvosmislen, proturječan i prema tome zasnovan istodobno na vladanju i strahu, užitku i obrani. Otpori u njemu stanuju, stereotipi jačaju, promatrač postaje promatranim, model se destabilitira i hibridizira.

Seminari:1.Eagleton je problematizirao različite definicije književnosti. Prva definicija književnosti koju je problematizirao je književnost kao „maštovito pisanje“. Eagleton tvrdi da ta definicija isključuje pojedine vrste tekstova kao nemaštovite, npr. tekstove prirodnih znanosti ili povijesti. Zatim problematizira definiciju književnosti kao posebne uporabe jezika. Po toj definiciji je književnost oblik pisanja koji, kako kaže Jakobson, predstavlja „organizirani čin nasilja nad običnim jezikom“. Eagleton tvrdi da književnost mijenja obični jezik i čini ga snažnijim. Tvrdi da književnost sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Takvu definiciju književnosti su zastupali ruski formalisti. Oni su jezik književnosti smatrali nizom otklona od norme, oblikom nasilja nad jezikom. Treća definicija koju problematizira je književnost kao nepragmatični oblik diskursa. Ta definicija ističe da književnost služi nekoj svrsi. No on obrazlaže da ako je „nepragmatičnost“ diskursa dio onoga što podrazumijevamo pod „književnošću“ tada iz takve „definicije“ slijedi da književnost zapravo ne možemo „objektivno“ definirati. U tom slučaju definicija književnosti zavisi o načinu čitanja, a ne o prirodi napisanog. Također je problematizirao i definiciju književnosti kao autoreferencijalnog pisanja. Po toj definiciji književnost upućuje na samu sebe. Eagleton navodi da književnost ne oponaša nikakvu stvarnost već proizvodi svoju stvarnost. Ako književnost ne opisuje stvarnost i ne referira na stvarno nego upućuje na sebe onda ona autoreferira. Dolazi do lingvističkog obrata jer je odbačeno da jezik referira na stvarnost već stvara stvarnost. Zadnja definicija koju on problematizira je književnost kao dobro pisanje. Naziv „lijepo pisanje“ je nejasno i višeznačno. Također ističe da ono što je dobro je pitanje arbitrarnog suda. Eagleton je na kraju zaključio da je književnost ideologija jer ima pragmatičnu svrhu, predaje se u školama (po Althusseru škola je osnovni ideološki aparat moderne države), a po time što se uči u školama ljude se priprema da se uklope u kapitalističko društvo (svi se oblikuju kroz ideološki aparat da bi preuzeli funkciju). /Althusser Louis je uredio i definirao pojam ideologije, a Eagleton je od njega posudio/

2.Culler navodi da teorija upućuje na nekakvo nagađanje i da teorija nije isto što i pretpostavka. Smatra da teorije mora biti nešto više od puke hipoteze-ona ne smije biti očita, ona uključuje kompleksne i sustavne odnose između većeg broja čimbenika; nije ju lako potvrditi niti opovrgnuti. Glavni učinak teorije jest osporavanje „zdravog razuma“, odnosno zdravorazumskog pogleda na značenje, pismo, književnost, iskustvo. Teorija dovodi u pitanje zamisao prema kojoj je značenje nekog iskaza ili teksta ono što je govornik “imao na umu“, poimanje kako je pismo izraz čija se istinitost nalazi drugdje, u nekom doživljaju ili stanju stvari koje izražava i dovodi u pitanje shvaćanje zbilje kao nečega što je u danom trenutku „prisutno“. Culler navodi četiri glavna zaključka o teoriji, a to su da je teorija interdisciplinarna, da je analitička i spekulativna, da je teorija kritika zdravog razuma, pojmova koji se shvaćaju kao prirodni, i da je teorija refleksivna, mišljenje o mišljenju, istraživanje kategorija koje rabimo u razumijevanju, u književnosti i u ostalim diskurzivnim praksama.

3. Kako Gadamer objašnjava odnos između jezika i razumijevanja? Razumijevanje – razumjeti nešto – biti u stanju uklopiti partikularno znanje u širi kontekst. U Istini i metodi gadamer navodi:1. RAZUMIJEVANJE KAO PRAKTIČNO UMIJEĆETu slijedi Heideggera i preuzima pojam egzistencijalnog samorazumijevanja. Kod Heideggera razumijevanje nije kognitivni proces već sposobnost/umijeće koje posjeduje tubitak. Razumijevanje je mogućnost naše egzistencije. Ne znači posjedovanje nekog znanja nego umijeća i više je izražena praktična dimenzija od kognitivne. Tubitak je biće koje se pita o vlastitom bitku. Razumijevanje je praktično znanje koje se odlikuje praktičnom primjenom.

2. RAZUMIJEVANJE KAO SPORAZUMIgra: sich verstehen1-razumijemo li se (2 osobe)2-razumijemo li sebe (na sebe samoga se misli)Da bismo razumijeli npr. Platonov pojam pravde moramo imati pojam što je pravdaDa bismo razumijeli tekst moramo imati neki sporazum o tome da znamo značenje tih riječi (sporazum između ljudi). Po Gadameru rekonstrukcija značenja je sekundarna i mora biti nekog predznanja da bi uopće znali o čemu tekst govori. Sporazum se ostvaruje prvenstveno u jeziku.

3. RAZUMIJEVANJA KAO SPORAZUM KOJI SE OSTVARUJE U JEZIKUSporazumijeti nešto znači staviti nešto u riječi. Neke stvari su neizrecive no da bismo mogli reći da je nešto neizrecivo moramo imati jezik da bi uopće moglo biti neizrecivo. Čak i kad nešto ne možemo izreći to se odvija u jeziku. Jezik svladavamo uporabom. Poziva se na Platona da je razgovor jezična pojava. Gadamer se nadovezuje na Heideggerovu ideju da jezik prethodi mišljenju.

4. Objasni Gadamerove pojmove prešutne suglasnosti i tihog sporazuma. Kako se po njegovom mišljenju ostvaruje društvena solidarnost? Prešutna suglasnost-Problematika razumijevanja, sastoji se u tome da je, posebice u znanostima u njima puka unutarnja evidencija razumijevanja koja iznenada sine kad neki rečenični skup ili iskaz iznenada razumijemo. Takva iskustva razumijevanja pretpostavljaju teškoće u razumijevanju. Prešutna suglasnost je situacija kad nenadano postane jasno i shvatljivo s kojim pravom ili nepravom netko nešto kazuje.Tihi sporazum – je zajednički aspekt onoga o čemu se raspravlja koji se gradi u međusobnom razgovoru. To je zajedništvo koje nastaje iz razgovora, razgovora koji ne suprotstavlja mnijenje jednog naspram mnijenja drugog ili ih zbraja već nastaje iz razgovora koje preobražava obojicu, takvo zajedništvo koje nije mnijenje jednog ili drugog stalno se gradi u međusobnom govorenju i tada povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog. Zajedništvo, koje je u toj mjeri zajedničko da nije više ni mnijenje jednog ni mnijenje drugog nego zajednička protumačenost svijeta, čini mogućim ćudorednu i socijalnu solidarnost. To opravdava tvrdnju da svi izvanverbalni oblici samorazumijevanja povratno smjeraju na razumijevanje koje se proširuje u govorenju i međusobnom govorenju. Ondje gdje izranja različitost mnijenja može se zasaditi sporazum zajedničkim razgovorom. Društvena solidarnost - jezik je onaj koji stalno gradi i nosi zajedništvo orijentiranja u svijetu. u međusobnom razgovoru gradi se zajednički aspekt onoga o čemu se raspravlja.

5. Gadamerova kritika znanstvene uporabe jezika. Objasni opreku iskaz/riječ!

Odlika znanosti je upravo to da omogući nezavisnost od tvorbe mnijenja i od politike, i da školuje oblikovanje prosudbi javnog mnijenja. Ona izbjegava manipulacije ali tome se suprotstavlja njezino javno vrednovanje. Znanost obogaćuje zalihu znanja ali to nosimo na savjesti. Mogla bi ograničiti samu sebe. Jezik znanosti: dvoznačan izraz

a) Razvijaju se vlastita jezična sredstva za komunikacijsko sporazumijevanje u procesu istraživanja

b) Znanost govori jezikom koji želi dosegnuti javna svijest i prevladati (vlastitu) nerazumljivost

Karakter jezika znanosti su takvi komunikacijski sustavi koji ne izrastaju iz svakodnevnog govora. Znanstveno je govorenje posredovanje strukovnog jezika ili strukovnih izraza sa u sebi živućim, rastućim i sebe preobražujućim jezikom. Opreka iskaz/riječ - Iskaz ima ograničen djelokrug. Riječ je iznad iskaza jer sama po sebi ima značenje a iskaz ne.

6. HIRSCHOVA STAJALIŠTA U RASPRAVI OKO AUTORAHIRSCH- bavi se izravno problemom čitanja književnih tekstova i književne kritike -pokušava prenijeti fenomenologijske metode iz filozofije u proučavanje književnostiTeze kritičara : *ZNAČENJE TEKSTA SE MIJENJA, ČAK I ZA AUTORA*Mnogi kritičari zastupaju ovu tezu, a kao krajnji primjer uzimaju slučajeve autorskog odbacivanja, u kojem se autorska reakcija očito potpuno razlikuje od njegove prvotne reakcije na djelo. HIRSCH odgovara oni radi razliku između ZNAČENJA I ZNAČAJA. ZNAČENJE djela je nepromjenjivo, to je ono što tekst predstavlja, što je autor označio služeći se nizom znakova. ZNAČAJ je pak odnos između ZNAČENJA i neke osobe, shvaćanja i situacije. Stoga, možemo zaključiti da je ono što se mijenja kod autora upravo ZNAČAJ djela, a ne njegovo ZNAČENJE, jer je značenje uvijek nepromjenjivo. Autori tekstu mogu dati neko novo značenje, ali oni ono prvotno značenje koje su mu dali NE MOGU izbrisati.ono će uvijek postojati, samo što će čitaoci u tom slučaju moći birati između dva ponuđena značenja (onog prvog i onog drugog). *NIJE VAŽNO ŠTO PISAC OZNAČAVA, VEĆ JE VAŽNO ONO ŠTO KAŽE NJEGOV TEKST*Kritičari tvrde da treba napraviti razliku između NAMJERE AUTORA da prenese neko značenje i njegovog USPJEHA u tome. Primjer pjesnika koji u svojoj pjesmi od 4 stiha namjerava prenijeti osjećaj utučenosti, a uspijeva kod čitatelja izazvati samo osjećaj da je more mokro ili da sunce zalazi. Ta teorija kritičara donekle drži vodu. Oni naime govore da, ako se kompetentna javnost složi da je u njima pobuđen ( konkretno u ovom primjeru) samo osjećaj da je more mokro i da sunce zalazi, onda je to jaki dokaz da je autorova namjera irelevantna(nevažna), jer on očito nije uspio prenijeti ono što je htio, taj osjećaj utučenosti

HIRSCH odgovara on je ljut jer tvrdi da je baš on dio te javnosti koji se ne slaže s time. Kaže da je u tekst uvijek upisano nekakvo stabilno značenje (koje je autor zacrtao) i da se iščitavanje kritičara, znači te kompetentne javnosti, mora kretati upravo unutar onoga što je autor zacrtao (drugim riječima okvira valjanosti). Kritičari moraju omjeriti svoje iščitavanje s tim okvirom valjanosti koji je postavio sam autor. Tako pobija njihovu drugu tvrdnju i dokazuje da je ipak bitno što autor označava*AUTOROVO ZNAČENJE JE NEDOSTUPNO*Kritičari govore da je nemoguće ući u autorovu glavu, tako da je čitateljima njegovo značenje nedostupno. Hirsch govori da se treba razlikovati VERBALNO ZNAČENJE (JAVNO) od

onoga što je AUTOR IMAO NA UMU ( PRIVATNO ZNAČENJE). Činjenica jest da autor možda ne može izraziti riječima baš sve što mu je na umu , ali to ne znači da je da je ono što je autor imao na umu nedostupno, jer da ne vjerujemo u dostupnost tog verbalnog značenja, ne bismo ni pisali, zar ne? Tako pobija i ovu njihovu tvrdnju. Znači značenje nam JE DOSTUPNO*AUTOR NE ZNA ŠTO OZNAČAVA* Kritičarima je to najveće oružje protiv autora. Uzimaju primjer Kantove kritike Platona. Kant je tvrdio da Platon nije znao što označava i da je sam Kant bolje upućen u ono što Platon označava. HIRSCH odgovara on govori da čitatelj možda može bolje razumjeti temu o kojoj autor piše, ali definitivno ne može bolje razumjeti autorovo značenje od njega samoga. Znači valja razlikovati TEMATIKU od ZNAČENJA. Isto tako je nemoguće da netko označava nešto što ne označava, ali je moguće da netko označava nešto, a da nije svjestan da to označava. Tako brani autore od optužbi. KONAČNA OBRANA - On kaže da je značenje stvar svijesti, a ne fizičkih znakova. Stoga je značenje stvar pojedinca, čitatelja ili autora. ALI Značenje je vezano za jezik zato jer značenje teksta ne može nadići mogućnost značenja u jeziku kojim se iskazuje, stoga je ono što autor napiše ipak važno.

7.AUTOR KAO OSNOVNO NORMATIVNO NAČELO VALJANOSTI INTERPRETACIJEHirscha smetaju kritičari jer preuzimaju ulogu autora, oni su prognali autora i tako si prisvojili njegovo mjesto. Svaki misli da ima autoritet i da su baš njegovi stavovi najvažniji te zaboravljaju kriterij valjanosti (koji može opstati samo preko autora) .Hirsch govori da je prognati prvotnog autora kao odreditelja značenja jednako odbacivanju jedinog normativnog načela koje je tumačenju moglo osigurati valjanost. On tada govori da onda po toj logici možda ni ne postoji nekakav upotrebljiv normativni ideal po kojem bi se tekstovi tumačili. Ukratko, ako autor ne daje značenje tekstu onda tumačenje o pravom značenju tog teksta nije moguće.

8. Barthesovo polazište je to da strukturu pripovjednog teksta treba tražiti u samom tekstu. U književnom svijetu postoji mnogo pripovjednih tekstova, podijeljenih po vrstama i žanrovima. Kako bismo ih mogli adekvatno razlikovati, toj hrpi tekstova treba pronaći zajednički model prema kojem se svaki pojedinačni tekst strukturira. Strukturu pripovjednog teksta treba tražiti u njemu samom, opisujući jezik iz kojeg je tekst proizašao. Do opće strukture pripovjednog teksta treba doći deduktivnim putem. Prvi je zadatak pronaći hipotetičan model deskripcije i njegove elemente tražiti u pojedinačnim tekstovima. Idealan model, odnosno teoriju, treba zacrtati pomoću lingvistike kao osnovnog modela strukturalne analize. Najveća jedinica koju lingvistika proučava jest rečenica. Rečenica je, prema Martinetu, najmanji segment diskursa koji ga savršeno predstavlja. Sukladno s tim, lingvistika ne može ići dalje od rečenice u proučavanju jer se oko nje nalaze samo druge rečenice. Rečenica i diskurs međusobno stoje u homološkom odnosu, što znači da imaju iste kategorije. Diskurs je zapravo uvećana rečenica, a rečenica je umanjeni diskurs. Njihov međusoban odnos treba se proučavati kao formalna organizacija koja uređuje sve semiotičke sustave, bez obzira na njihovu dimenziju. Opći jezik pripovjednog teksta dio je proučavanja lingvistike diskursa pa je, sukladno s tim, podređen homologijskoj hipotezi. Pripovjedni tekst je srodan rečenici; proučavamo ga kao jednu veliku rečenicu, a ne kao skup rečenica. Analizirajući pripovjedni tekst, nailazimo na uvećane i promijenjene osnovne glagolske kategorije. Sve to upućuje na očitu identičnost između jezične djelatnosti i i književnosti, što je osnova strukturalističke teorije. Književnost se mora promatrati kao umjetnost koja je u iznimno važnom odnosu s jezičnom djelatnošću. Jezična djelatnost neprestano slijedi dskurs, a književnost stvara jezičnu djelatnost.

9. Predložio je tri razine opisa: razinu funkcija, razinu pripovjedanja i razinu radnje. Razina funkcija. Te tri razine međusobno su povezane progresivno integracijom: određena funkcija je osmišljena samo ako nalazi svoje mjesto u općem djelovanju nekog aktanta, dok sama radnja dobiva svoj pravi smisao time što je ispričana. Unutar tih razina postoje distributivni,unutarrazinski odnosi, a drugi odnosi su međurazinski, integrativni i oni su međusobno ovisni. Jedinice niže razine se povezuju sa jedinicama istog reda, ali integriraju na više razine i tek onda ostvaruju svoj smisao.

10. Razina funkcija ima svoje jedinice i to su funkcije i indicije. Funkcije su najmanje pripovjedne jedinice, ujedno su i sadržajne jedinice, a indicije na višoj razini postižu svoje značenje. Funkcije podrazumijevanju metonomijske (bliskost) odnose, a indicije metaforičke (sličnost) odnose. Funkcije se još dijele na jezgre i katalizatore. Jezgre su glavne, one donose promjene u radnji. Jezgre su kronološke i one slijede vrijeme, slijede dvije vremenske dimenzije, naknadnost i prethodnost. Katalizatori ulaze u odnose sa jezgrom, oni su poput dopune jezgri. Katalizatori su samo uzastopne jedinice dok su funkcije istovremeno uzastopne i posljedične. Indicije se dijele na indicije u pravom smislu i na obavijesti. Indicije u pravom smislu pomažu pri karakterizaciji lika, a obavijesti koje služe postavljanju u vrijeme i prostor. Jezgra je glavna, a indicije i katalizatori su proširenje jezgre. Odnos među jezgrama je uzajaman.Jedna obvezuje drugu jezgru.Logičan slijed jezgri sa uzajamnim odnosom se naziva sekvenca. Prva sekvenca se u tekstu povezuje sa drugom sekvencom. Sekvenca se uvijek može imenovati.Sekvence se mogu povezivati na razini svoga reda ili se iz jednog reda veže sa sekvencom višeg reda.

11. Sustav pripovjednog teksta (Barthes).

Polazište za razumijevanje funkcioniranja pripovjednog teksta je funkcioniranje jezika. Jezik se može definirati pomoću dvaju osnovnih procesa – proces raščlanjivanja koje proizvodi jedinice (oblik) i proces integracije koja te jedinice uklapa u jedinice višeg ranga (smisao). Iste procese nalazimo u pripovjednom tekstu. Prvi proces, proces raščlanjivanja (oblik) obilježavaju dvije sile – distorzija znakova i uklapanje nevidljivih ekspanzija u te distorzije. U pripovjednom tekstu često se događa da se jedinice jedne sekvence mogu odvojiti jedne od drugih uklapanjem jedinica koje dolaze iz drugih sekvenci. Distorzija uspostavljanjem logičkog vremena (razumskog sjećanja) drži pripovjedni tekst koji ima svojstvo distaksije, odnosno međusobnog odvajanja znakova, lomljenja linearnosti (npr. kad predikat prethodi subjektu). Osim distorzije, tekst drži i zrakasto širenje njegovih jedinica koje omogućuje da se, bez obzira na brojne prepreke koje jedinica mora proći, sazna konačan smisao teksta.Drugi je proces integracija, proces kojim se ono što je bilo razdvojeno na nekoj razini, spaja na višoj razini. Integracija omogućuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, usporednih i heterogenih elemenata, odnosno svladavanje prividne složenosti neke razine, sprečava da pripovjedni tekst izgubi smisao.

12. De Saussure i decentriranje struktureJezik je sustav razlika (dihotomija). Jezik je sustav razlika utemeljen na odsutnosti. Jezični znak je utemeljen na u odsutnosti referenta. Sa označenim se razotkriva da je i označeno zvučna slika nečega, znak za nešto što je odsutno, svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag nečega odsutnog, svaki znak je zapis onoga što je oduvijek odsutno. Npr., svaki znak za jabuku nije sama jabuka. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti (dekonstukcija znaka). Središte strukture je izvan dosega strukture (jezik –

stvarnost), izmicalo je strukturalnosti strukture. D.S. – znak: označitelj i označeno – nema središta, to su prazna mjesta, mjesta odsutnosti. D.S. odbacuje metafiziku prisutnosti koja je proizlazila iz premoći, čovjeka nad prirodom, razuma nad osjetilima, glasa nad slovom, označenog nad označiteljem.

13.Objasni dekonstrukciju opreka: priroda/kultura i inženjer/bricoleur. Levi-Strauss - Opreka priroda/kultura – prirodi pripada ono što je univerzalno i spontano, što ne ovisi o kojoj posebnoj kulturi ili određenoj normi. Suprotno tome, kulturi pripada ono što ovisi o sustavu normi koje uređuju društvo i koje mogu varirati od jedne društvene strukture do druge. Derrida dekonstruira: zabrana rodoskvrnuća ne podnosi tako postavljenu opreku priroda/kultura – rodoskvrnuće istodobno traži predikate prirode i kulture. Zabrana rodoskvrnuća je univerzalna – u tom je smislu prirodna, no ona je istovremeno i prohibicija – sustav normi i zabrana i u tom se smislu mora smatrati kulturom.. Zabrana rodoskvrnuća sadrži oba obilježja (prirode i kulture) koja se inače u potpunosti isključuju i time pokazuje ograničenost te opreke. Levi Strauss – Opreka inženjer/bricoleur – bricoleur je onaj koji se služi priručnim sredstvima, odnosno instrumentima koji su već tamo, koje pronalazi oko sebe da bi izgradio diskurs, a inženjer je apsolutno podrijetlo vlastita diskursa – gradi ga sam, iz temelja, stvoritelj je riječi. Derrida dekonstruira: inženjer je svojevrsni bricoleur.

14.Kako Derrida tumači učinke decentriranja strukture u etnologiji/etnografiji?Prije samog strukturalizma postojalo je drugačije shvaćanje strukture – prije je struktura imala središte, postojao je temelj, početak, osnovno polazište. To Derrida veže uz metafizičku tradiciju zapadne filozofije. To su kritizirali Nietzsche, Heidegger i Freud. Tek kad je došlo do decentriranja (središte strukture je izvan strukture), kad je europska kultura, a time i povijest metafizike i njezinih pojmova, istjerana sa svoga mjesta, dislocirana, tek kad se europska kultura prestala smatrati standardnom kulturom, mogla se roditi etnologija kao znanost.

15. Foucaultova tipologija procedura kontrole diskursaDiskurs je materijalna zbilja izgovorene ili napisane stvari, prolazna egzistencija o čijem trajanju mi ne odlučujemo; sadržava moći i opasnosti. Diskurs je oruđe volje za moć.Proizvodnju diskursa u svakom društvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira određen broj procedura čija je uloga umanjiti njegove moći i opasnosti, da ograničavaju slučajnosti, da izbjegnu njegovu zastrašujuću materijalnost.

Vanjske procedure 1) zabrana, 2a) podjela i odbacivanje, 2b) volja za istinom Unutrašnje procedure 1) komentar, 2) autor, 3) disciplina određenju uvjeta uporabe diskursa – prorjeđivanje govornih subjekata, rituali(?).

16. Vanjske procedure kontrole diskursa (Foucault)Vanjske procedure ili procedure isključivanja. Zabrana. Nemamo pravo sve reći, ne možemo o svemu govoriti u svakoj prilici, ne može bilo tko govoriti o bilo čemu. Podjela i odbacivanje. Protuslovlje razuma i ludila; luđak je onaj čiji diskurs ne može biti u opticaju kao diskurs ostalih; ili mu se pripisuju nadnaravne moći, skrivene istine, ono što drugi ne mogu. «Razum razumniji od razumnih ljudi» Diskurs luđaka «nije postojao», bio je ignoriran, odbačen. Ludilo se prepoznavalo preko riječi. A riječi su mjesto vršenja podjele, dakle, na temelju govora se razlučuje je li netko luđak. To je diskurs koji stvara razliku. Podjela nije nestala, samo djeluje drukčije. Protuslovlje istinitog i lažnog. Unutar diskursa ova podjela nije proizvoljna, ni promjenjiva, ni institucionalna. Ali koja je to volja stoljećima preko našeg diskursa prožimala našu volju za istinom? Podjela istinitog i lažnog povjesno je stvorena i

prouvoljna je, promjenjiva i institucionalna. Ta povjesna podjela dala je opći oblik našoj volji za znanjem. Volja za znanjem oslanja se na institucionalnu podlogu (pedagogija, knjige, znanost, izdavaštvo...).Vanjske procedure se odnose na dio diskursa koji iskazuje moć i želju.

17. Unutrašnje procedure kontrole diskursa (Foucault)Sam diskurs vrši svoju vlastitu kontrolu. Ove se procedure javljaju uglavnom u svojstvima principa klasifikacije, sređivanja, distribucije kako bi se vladalo drugom dimenzijom diskursa, dimenzijom događaja i slučaja.Komentar. Sva društva imaju zajedničke priče koje se ponavljaju. Raslojavnje među diskursima, diskursi iz kojih nastaje određen broj novih govornih činova koji ih produžuju, preoblikuju; oni koji se izriču beskrajno; religijski, znanstveni, pravni i literarni tekstovi. Ova podjela (misli se na raslojavanje diskursa) nije stalna ni apsolutna; brojni se najznačajniji tekstovi miješaju i nestaju, a komentari ponekad zauzimaju prvo mjesto. Komentar je raskorak između prvotnog i sekundarnog teksta, igra dvije uzajamno povezane uloge. Omogućuje beskrajno stvaranje novih diskursa. Uloga komentara je da se napokon kaže ono što je tamo već prešutno artikulirano. Komentar uklanja slučajnost diskursa, omogućuje da se kaže nešto drugo nego što je sam tekst, ali pod uvjetom da je sam taj tekst iskazan i na neki način gotov. Dakle, komentar jednoznačno određuje značenja u diskursu, može ih mijenjati, ograničavati, njima manipulirati i sl. Dakle, kontrolira diskurs. Novo nije u onome što je rečeno već u događaju njegova povratka.Autor. Ne kao govorni pojedinac, već autor kao princip grupiranja diskursa, kao jedinstvo i izvor njegovih značenja, kao žarište njegove koherentnosti. Nije postojan i ne djeluje svugdje. Posvuda kruže brojni diskursi čiji je smisao i djelotvornost ne pripadaju autoru kojem se pripisuju (npr., pravni dekreti). Poštivanje autorstva je povijesno stvoreno i različito kroz episteme (razdoblja). Autor je funkcija koja upravlja recepcijom. Princip autora također ograničava slučajnost.Disciplina. A ne znanost; relativni i nepostojani princip koji omogućuje gradnju, ali na temelju sužene igre. Suprotstavlja se principu komentara i principu autora. Principu komentara se suprotstavlja - u nekoj disciplini ono što je od početka pretpostavljeno nije smisao koji mora biti otkriven, ni identitet koji mora biti ponovljen; to je ono što je propisano za izvođenje novih iskaza. Principu autora se suprotstavlja – disciplina se definira predmetnim područjem, skupom metoda, korpusom istinitih propozicija, igrom pravila i definicija, tehnika i instrumenata; anonimni sustav. Da bi postojala disciplina mora postojati mogućnost da se beskonačno formuliraju nove propozicije. Discipline se sastoje od pogrešaka i istina. Moraju zadovoljiti uvjete (terminologiju, uklapanje u teorijski okvir) disciplina je princip kontrole proizvodnje diskursa. Disciplina utvrđuje granice diskursu.

18. Određenje uvjeta uporabe diskursa (Foucault)Treća skupina procedura; o tome da se pojednicima koji ih iznose nametne stanovit broj pravila te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti svakome. Sva područja diskursa nisu jednako prohodna i otvorena; neka su izrazito zaštićena dok se druga čine otvorenijima i na raspolaganju svako govornom diskursu. Neograničena i slobodna razmjena diskursa – djeluje unutar sustava ograničavanja i nezavisno od njih ne bi mogla funkcionirati (ritual). Zasebna svojstva i odgovarajuće uluge govornih subjekata. «Društva diskursa» - broj govornih pojedinaca je ograničen, među njima je diskurs u opticaju. «Učenja» - teže širenju, zajedništvom jednog te istog diskursa pojedinac, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost. Jedini obavezni uvjet je priznavanje istina i prihvaćanje pravila sukladnih s važećim diskursima. Učenje povezuje pojedince s određenim tipovima iskaza i time zabranjuje sve ostale.

Procedure određenja uvjeta uporabe diskursa prorjeđuju govorne subjekte zato što ne dopuštaju svim pojedincima uporabu istih diskursa, te time kontroliraju njihovu proizvodnju. Ove procedure određuju uvjete upotrebe diskursa namećući drugim govornim subjektima stanoviti broj pravila. Ritualnost određuje nastup, uloge i diskurs govornih subjekata. Rituali su prisutni u religiji, politici, sudstvu i u mnogim drugim disciplinama, a bez određenog i samo njima svojstvenog diskursa oni se ne bi toliko međusobno razlikovali i ne bi kao takvi postojali Za razliku od ritualnosti koja svoj diskurs namjenjuje manjem krugu ljudi, učenje teži širenju. Prihvaćanje učenja, odnosno obrazovanja, omogućuje sudioniku proizvodnju diskursa. Pripadnost učenju istovremeno zahvaća iskaz i govornog subjekta, jedan preko drugoga. Ona zahvaća govorni subjekt preko iskaza i na njegovoj osnovi, a to je dokazano djelovanjem mehanizama odbacivanja i procedura isključivanja u trenutku kada govorni subjekt formulira jedan ili više nespojivih iskaza. U obrnutom smjeru, iskaz uvelike ovisi o govornom subjektu, njegovoj etičkoj, rasnoj, kulturološkoj ili klasnoj pripadnosti. Iako bi učenje trebalo biti svima dostupno i time svima podjednako omogućiti pristup svim diskursima, tomu nije tako.

19. Genealogija je metoda koja pokušava objasniti kako je nastao neki pojam, koncept ili pojava. Foucault razlikuje genealošku i kritičku analizu diskursa. Genealoška analiza proučava kako se diskurs proizvodi, što ga omogućava, koji su njegovi uvjeti postojanja i koje mogućnosti posjeduje, te nastoji shvatiti njegov potvrdnu moć (moć ustanovljavanja predmetnih područja o kojima se mogu iznositi potvrdni ili niječni stavovi o istinitim ili lažnim iskazima). Kritička analiza se zadovoljava činjenicom da su stvari suprotne od onoga kakvim se čine, posvećuje se sistemima zaokruživanja diskursa, načinima mijenjanja i premještanja diskursa. Kritička se analiza koristi samo principom obrata. Kako bi objasnio genealošku analizu, Foucault se služi principom obrata, diskontinuiteta, specifičnosti i eksteriornosti. Princip obrata podrazumijeva promjenu u shvaćanju određenog koncepta, npr. promjena u shvaćanju uloge autora - on nije govorni pojedinac već funkcija. Princip diskontinuiteta kaže da ne postoji jedan sveobuhvatni diskurs, već niz od beskonačno mnogo diskursa koji se međusobno poništavaju i isključuju. Pomoću principa specifičnosti događanja diskursa nalaze svoju pravilnost, ali ta su događanja nepromjenjiva i nastaju iz jedinstvene situacije. Princip eksteriornosti ne istražuje unutrašnjost diskursa, već vanjske uvjete njegove proizvodnje, uvjete njegove mogućnosti, te ono što ga oblikuje. Kritika i genealogija se ne isključuju, one zajedno funkcioniraju. Genealogija proizlazi iz kritike dok ju kritika potiče.

20. KULTURA je ono po čemu se život ljudi razlikuje od života životinja. Ona obuhvaća sva znanja i sposobnosti koje su ljudi stekli da bi ovladali silama prirode i došli do njenih dobara (1), ali i sve ustanove nužne da bi se uredili međusobni odnosi ljudi i raspodjela dostupnih dobara (2). Obje su koncepcije ovisne jedna o drugoj. Pojedinac/ kultura. Kultura bi trebala predstavljati općeljudski interes, a pojedinac predstavlja virtualnog neprijatelja kulture. Naime, pojedinci, iako gotovo nikako ne bi mogli egzistirati sami, osjećaju žrtvu koju kultura zahtijeva od njih kako bi im omogućila zajednički život. Institucije i zapovijedi služe svladavanju njihove prirode. Također imaju osjećaj da je kultura nešto nametnuto od strane manjine koja se dočepala sredstava i moći. Kultura im nameće rad i odricanje o kojima ovisi njen opstanak.

21. SREDSTVA OBRANE KULTURENAD-JA- pounutrenje izvanjskih zapovijedi, koje zatim postaju duševne zapovijedi. Što je veći broj pounutrenja u nekom kulturnom krugu, to je ta kultura sigurnija i prije se može odreći izvanjskih sredstava prisile. IDEALI - ocjenjivanje najvrjednijih postignuća i težnja

prema njima. Ideali su izgrađivani prema prvim djelima ( koja su pak omogućena zajedničkim djelovanjem unutarnje nadarenosti i vanjskih odnosa kulture) te je ta prva djela ideal zatim zadržao. Ideal sudionicima svoje kulture poklanja zadovoljstvo koje se upotpunjava u usporedbi s drugim kulturama koje imaju druge ideale. Ideal zbližava ljude unutar iste kulture istovremeno uzrokujući neprijateljstvo među različitim kulturama (jer potlačeni unutar svoje kulture osjećaju prezir prema pripadnicima druge kulture, a poistovjećuju se s onima koji ih potlačuju unutar vlastite kulture). UMJETNOST – pomaže nam da zajednički doživimo visoku vrednotu osjeta te nam predstavlja dostignuća posebne kulture, tako nas opominjući na njene ideale

22. SNAGA RELIGIJSKIH PREDODŽBIReligija je nešto najbolje što kultura može ponuditi čovjeku te ljudi misle da neće moći podnijeti život ako tim predodžbama ne priznaju zasluženu vrijednost. Kulturnim propisima su dodijeljena božanska podrijetla, oni su izdignuti iznad ljudskog društva te prošireni na prirodu i zbivanja u svijetu. Snaga tih religijskih predodžbi je u tome što one: odagnaju strahove od prirode, mire čovjeka s okrutnošću sudbine (osobito smrti), pružaju naknadu za patnje i odricanja nametnuta kulturom.

23. Lacanova koncepcija nesvjesnog prema Freudovoj.Za Freuda je nesvjesno dimenzija ljudskog bića koja je u suprotnosti sa svijesti, to je prostor skriven od stvarnosti gdje su psihičke predodžbe riječi međusobno proturječne, raznorodne ili pripadaju različitim vremenima. Nesvjesno do izričaja dolazi u snovima, vicevima, jezičnim nehotičnim pogreškama. Lacan tvrdi da se nesvjesno tvori prvotnim potiskivanjem procesa usvajanja jezika. Prema Lacanu, nesvjesno je stoga "strukturirano poput jezika" i funkcionira jezično, a ne nagonski ili simbolički u tradicionalnom frojdovskom smislu. Nesvjesno, dakle, nije isto što i potisnuto, nije puko poprište nagona, nego je izvanjsko kao i jezik.

24. Od dekonstrukcije govornog čina do koncepcije performativnosti roda: Austin, Derrida i ButlerJudith Butler je teoriju performativnosti roda preuzela od Austina koji je govorio da je jezik način djelovanja na drugoga. Jezik je djelatnost i kao takav medij tvorbe identitea subjekta. Jezični čin koji vršu jednu od tih identifikacijskih funkcija je imenovanje. Butler kaže da smo od samog početka izručeni drugima, ovisni o drugima. Naše je tijelo ispisano tragovima drugih. Upisivanje na tijelo tragovi su s onu stranu naše svijesti. Oni upravljaju našim ponašanjem, a da ih mi ne možemo osvijestiti. Ideja performativnosti prema Austinu – jezik je djelatnost, postizanje određene stvarnosti, određenih učinaka. Razlikuje dva tipa iskaza: konstativi (neko stanje koje može biti istinito ili lažno), performativ (izricanjem proizvodi stvarnost, vrši radnju; eksplicitni performativ je npr. vjenčanje; ne vrijedi istinitost/lažnost već kriterij uspješnosti (felicity condition)). Da bi bili uspješni moraju zadovoljiti uvjete prikladnosti – ovlaštenost, ozbiljnost, jednokratnost, odgovarajuće okolnosti. Sam Austin dovodi u pitanje svoju razdiobu, svaki se konstativ može prepoznati kao implicitni performativ. Čitav jezik je zapravo performativ. Derridaovo čitanje Austina – pokušao raskinuti s lociranjem značenja u svijesti govornika, a među kriterijima 'ozbiljnost' smatrao nedosljednim. Zbog čega je moguće da neki performativ doživljavamo/prepoznajemo kao takav? Preformativ je iterabilan, ponovljiv u bilo kojem kontekstu, značenje se ne temelji na namjeri nego na ponovljivosti u različitim kontekstima. Potpis, npr., nije bitna označujuća namjera nego njegova ponovljivost. Butler se nadovezuje na dekonstrukciju – netko je žena ili muškarac na temelju ponavljana određenih činova; ne postoji neki subjekt prije roda, subjekt je uvijek već rodno definiran od drugih različitim performativima.

25. Denaturalizacija roda kroz izvedbu. Kako Butler to tumači? Rod je izvedba koju svatko na svoj način izvodi. Butler to pokazuje na primjeru transvestita. Transvestit igra na razliku između anatomije izvođača i roda koji izvodi. Transvestit oponaša rod i time otkriva oponašateljsku strukturu i slučajnost samog roda. Dakle, svaki je rod oponašanje, kopija. To oponašanje samo stvara privid prirodnosti. Rod se, znači, denaturalizira izvedbom koja pokazuje njegovu zasebnost i dramatizira kulturni mehanizam njegova izmišljena jedinstva.

26. Marksističko naslijeđe kulturalnih studija.U kulturalnim studijima nijedan diskurs nije prošao mimo marksizma. Kulturalni studiji oduvijek su problemski bili usmjereni na odnos kulturalnih formi i oblika moći. Kao što marksizam zagovara jednakost i teoriju izgradnje besklasnog društva, tako se i kulturalni studiji suprotstavljaju koncepciji kulture kao «kultura vladajućih elita». No kulturalni studiji i marksizam ni u jednom trenutku nisu savršeno teorijski pristajali jedno uz drugo. Od samog je početka postojao problem velikih grešaka marksizma u teorijskom i praktičnom smisliu. Tu je riječ o stvarima o kojima Marx nije govorio,a a nužne su za razvitak kulturalnih studija: kultura, ideologija, jezik i simboličko.Osim toga dolazi do još jednog problema u odnosu marksizma i kulturalnih studija – to je suprotstavljanje otvorenosti kulturalnih studija ograničenosti marksizma(slijepo držanje uz određene teorije, vezanost uz točno određene principe.