SVEUČILIŠTE U ZAGREBU PRAVNI FAKULTET

RECENZENTI:Prof-dr.sc. Bogdan Krizman

pProf.dr.se. Martin Vedriš Prof.dr.sc. Vesna Radovčić

Redaktor:Prof.dr.sc. Magdalena Apostolova Maršavelski

Urednica fakultetskih izdanja:Prof.dr. se. Tatjana Josipović

Nakladnik Pravni fakultet u Zagrebu

Za nakladnika Prof.dr.sc. Davor Krapac

TisakSVEUČILIŠNA TISKARA D .0 .0 .

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb

UDK 34 (37) (075 . 8)

ROMAC, AnteRimsko pravo / Ante Romac. - 2. izd. -

Zagreb : Pravni fakultet, 2002.- XVI, 492 str. ; 24 cm. - (Manualia Facultatis iuridicae Zagrabiensis - Udžbenici Pravnog fakulteta u Zagrebu)

Bibliografija. - Kazalo .ISBN 9 5 3 - 6 7 1 4 - 3 7 - X1. Rimsko pravo — Udžbenik 420204030

Prof.dr. Ante Romac

RIMSKOPRAVO

Pravni fakultet Zagreb, 2002,

UVOD

POJAM, ZNAČENJE I IZVORI RIMSKOG PRAVA

1. Pojam i naziv (v. »Izvori«, str. 2-3)

1. Pojmom rimsko pravo (ius Romanorum, ius romanum) označava se pravni poredak koji je bio na snazi u rimskoj državi počevši od legendarnog osnivanja Rima (754. ili 753. godine prije n.e.) pa do smrti istočnorimskog cara Justinijana (565. god. n.e.). U tom dugom periodu ono je od prava male agrarno-stočarske zajednice postalo pravnim poretkom svjetskog carstva, a kasnije, u srednjem i u novom vijeku, potiskujući i zamjenjujući partikularističke norme feudalnog prava bilo je ponovno prihvaćeno kao pozitivno pravo većeg dijela Evrope. Međutim, i u kasnije doba, kada je recipirano rimsko pravo (nazvano općim iii, kasnije panđektnim) zamijenjeno građanskim zakonicima, njegovo značenje nije prestalo, jer pretežan broj ustanova građanskog prava sadržanih u tim zakonicima, vuče porijeklo iz rimskog prava,1 a temelje pravne znanosti postavili su upravo rimski pravnici svojim djelima.

2. Rimski pravnici nisu ostavili definiciju prava. Za njih je - a to, uostalom, vrijedi i za određivanje pojma prava u našem jeziku - riječ »ius« značila i skup pravnih normi, dakle pravo u objektivnom smislu riječi, i skup pravnih ovlaštenja što ih pojedinac ima u sklopu i na temelju jednog pravnog poretka, dakle pravo u subjektivnom smislu riječi.

Riječ »ius« indoevropskog je porijekla, a izvorno je značila vjersku formulu koja obvezuje. Iz te osnovne riječi izvedene su kasnije i mnoge druge, kao što su iustitia, iudex, iudicare i si., ali i iusiurandum, koja znači zakletvu, dakle akt koji je bio i dugo ostao vezan za religiju. Prema tome, i etimotoško porijeklo pojma prava vezano je za religijske odnose, što potvrđuje i kasniji razvitak, jer tumačenje i primjena prava u starom Rimu dugo su bili monopol svećenika. Od slavenskih jezika samo se u slovenskom pravi razlika između prava u objektivnom smislu (pravo) i prava u subjektivnom smislu (pravica).

1 Navedeni pojam jest pojam rimskoga prava u najširem smislu riječi. Međutim, pod njim se obično ne razumijeva rimski pravni poredak u cjelini, nego samo jedan njegov dio, tj. privatno pravo, koje čini najvredniji fragment pravnog sustava staroga Rima, koje se upravo zbog toga najviše primjenjivalo i proučavalo. S obzirom na to, izraz »rimsko pravo«, upotrijebljen bez pobliže oznake, odnosi se na rimsko privatno pravo (u tom smislu određen je i naziv ovog udžbenika), a kada se govori o drugim dijelovima prava, dodaje se odgovarajući atribut, pa se, npr., kaže: rimsko ustavno, upravno, krivično, vojno i si. pravo.

1

3. U djelima rimskih pravnika nalazi se, doduše, nekoliko izreka o pravu ili pravnoj znanosti. Tako je Ulpijan iznio tri osnovna zahtjeva prava, po kojima treba - pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, a svakom priznati ono što mu pripada (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuigue tribuere). Celzo je pak rekao d a je pravo (mislio je. zapravo, na pravnu znanost) umijeće dobrog i pravičnog (ius est ars boni et aequi), dok je Ulpijan za pravičnost ustvrdio da je to stalna i trajna volja (nastojanje) da se svakome prizna pravo koje mu pripada (iustitia est constans et perpetua voluntas ius suum cuique tribuendi).

Te izreke nisu toliko pravne koliko filozofske konstatacije, je r stavljaju akcent na etičku stranu prava, o kojoj bi morao voditi računa zakonodavac. One su izraz idealističkih poimanja stoičke filozofije, a teško se mogu primijeniti na rimsko pravo, koje je svojim izrazito jasnim stavom prema ljudima i društvu (položaj robova, nižih slojeva, organizacija skupština i vlasti) uostalom, i bez prikrivanja frazama o jednakosti pred zakonom, - imalo bitno drugačiji smisao i svrhu od ideala i moralnih načela stoicizma ili neoplatonizma.

2. Značenje i uloga

1. Uloga koju je rimsko pravo odigralo u antičko i kasnije doba, može se protumačiti ne samo činjenicom da je ono već potkraj rimske republike bilo sadržajno i pravno-tennički dotjeran sustav, nego još više okolnošću da je svojim poimanjem privatnog vlasništva, slobode ugovaranja i oporučnog raspolaganja odgovaralo kako potrebama rimskog društva, tako i interesima kapitalizma u razvoju. Međutim, pogrešno bi bilo ulogu rimskog prava i načela pravne nauke zasnovane na njemu, vezivati isključivo uz robovlasnički ili kapitalistički društveni poredak, i to iz jednostavnog razloga što se najvažniji dio rimskog privatnog prava, tj. obvezno pravo, ne nadograđuje toliko na samo privatno vlasništvo koliko na robnu proizvodnju i razmjenu.

Kako je poznato, te kategorije nisu nerazdvojno vezane ni s robovlasničkim niti s kapitalističkim poretkom. One, naime, nisu prvenstveno postulat privatnog vlasništva, nego određenog stupnja razvoja proizvodnih snaga, odnosno, povijesno gledajući, mnogo starije i u doglednoj budućnosti nezamjenljive društvene podjele rada. Uz to treba imati u vidu da pravo, kao posebna disciplina, kako u praktičnom (legislatura, primjena), tako i u znanstvenom (izučavanje, teorija) aspektu, ima i neke svoje posebne zakonitosti, koje nije moguće zanemariti.

S obzirom na te razloge, rimsko se pravo i danas izučava u okviru nastavnih planova na pravnim fakultetima. U prilog tome govore i drugi razlozi, posebno didaktički, znanstveni i kulturno-povijesni.

2. Pri razmatranju didaktičkih koristi od učenja rimskog prava treba imati na umu da je ono stvarano drugačije nego moderni pravni poreci. Rimski pravnici, naime, pri raspravljanju o pojedinim pitanjima primjene prava nisu polazili od apstraktno i unaprijed formuliranih pravnih normi, kao što je to u

2

modernom zakonodavstvu, nego su uzimali u obzir neposredna zbivanja i događaje iz svakodnevnog života, analizirali ih i iz toga izvodili zaključke o primjeni prava.

Tako su oni, na primjer, o odgovornosti za štetu raspravljali uzimajući u obzir slučaj prijevoznika koji je kolima dovezao mramorne stupove na brežuljak Kapitolij, ispregnuo mule, propustivši pri tome da pod zadnje kotače podmetne kamen, pa su se kola skotrljala nizbrdo, stupovi razbili, a jedan je rob, koji je tuda slučajno prolazio, bio pregažen; o odgovornosti učitelja, pak, uzimajući kao primjer, postolara koji je zbog loše skrojenog dijela cipele tako udario kalupom učenika da mu je izbio oko; o odgovornosti brijača imajući pred očima slučaj jednoga od njih koji je postavio stolicu na ulicu, pa ga je lopta nekih mladića koji su se u blizini igrali udarila u ruku, tako da je robu kojega je brijao prerezao grlo; o tumačenju izjave volje - primjer majke koja je oporukom ostavila svu imovinu nekom dalekom rođaku jer je prije smrti dobila netočnu obavijest da joj je sin, vojnik, poginuo u borbi na granici, i si.

Razumljivo takav je način pristupa studiju prava mnogo lakši za početnika, pogotovu kad se učenje teorije rimskog prava kombinira s radom na izvorima. Na taj se način student mnogo jednostavnije upućuje u način pravničkog razmišljanja i zaključivanja, u pravnu logiku i dijalektiku, te u osnove pravnih instituta i u pravnu terminologiju, koji su još uvijek vezani za rimsko pravo i latinski jezik.

3. Znanstveni razlozi za proučavanje rimskog prava svode se, prije svega, na potrebu upoznavanja zakona društvenog razvitka i njihova odraza u promjenama što ih je doživljavalo pravo kao društvena nadgradnja. Rimsko je pravo najpogodniji predmet za takvo proučavanje, jer je doživjelo dugu i duboku evoluciju od raspada gentilnog uređenja, preko ropstva, pa do znatno razvijenih elemenata feudalnog društva, koju možemo lako pratiti i tako u jednoj disciplini društvenih nauka, kakva je pravo, povijesnim činjenicama i- sadržajem zamijeniti ono što u prirodnim naukama daje eksperiment. Pri tome je osobito važna okolnost da se razvoj rimskoga prava, inače dobro poznatog i proučenog, može bez većih teškoća pratiti u sklopu s ostalim zbivanjima društvenog, gospodarskog i kulturnog života starog Rima. Stoga se izučavanjem ove discipline mogu spoznati razlozi koji su doveli do toga da su pojedine institucije nastale, mijenjale se, a na kraju neke od njih i iščezle. Ukratko rečeno, poznavanje rimskog prava omogućuje da se dođe do općih spoznaja o međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti brojnih čimbenika društvenih kretanja. Tome posebno pomaže okolnost d a je rimsko pravo izgrađivano u najužoj vezi s potrebama društva, naročito stoga što glavni stvaraoci toga prava (pretor i pravnici) nisu bili unaprijed vezani ni višim normama (ustav), niti određenim idejnim ili filozofskim gledanjima, kao sto je to danas uobičajeno.

S obzirom na to, dok u modernom pravu prevladuju tvrdnje o općoj slobodi i demokraciji, jednakosti ljudi, njihovom ravnopravnom položaju pred zakonom i si., što uglavnom ima deklaratomo značenje, ■- rimski pravnici nisu skrivali činjenice i razloge koji su međusobno odvajali ljude (podjela na slobodne i robove, odnos viših i nižih slojeva, diferenciranje kazni prema socijalnoj pripadnosti). Stoga se iz sadržaja ustanova rimskog prava, mogu daleko bolje nego iz modernog prava, neposredno vidjeti stvarni odnosi među ljudima.

3

S tim u vezi treba reći da ima i mišljenja po kojima bi tu ulogu moglo odigrati i proučavanje drugih pravnih sistema, u okviru ili izvan tzv. historije pravnih institucija, pri čemu se spominju orijentalna prava, npr. babilonsko., egipatsko, hetitsko. Bez obzira na to što su neka od tih prava dosegla znatan stupanj razvoja, ostaje činjenica da su i pravo i društveno-ekonomski odnosi u tim sredinama poznati tek fragmentarno, pa ni u kojem slučaju ne mogu zamijeniti rimsko pravo, jedan cjelovit, poznat i konsistentan pravni poredak, koji je uz to mnogo čvršće i neposrednije vezan za suvremeno društvo od spomenutih orijentalnih. Dovoljno je, primjera radi, spomenuti da je poznavanje osnovnih načela rimskoga prava najbolji način za snalaženje u suvremenim problemima primjene stranih imovinskopravnih normi, koje se većim dijelom osnivaju na rimskom pravu. Prema tome, i modema pravna disciplina kao što je, npr., međunarodno privredno pravo, može naći mnogo toga u institucijama rimskoga prava.

Interesantna je, ali na svoj način i poučna, sudbina rimskog prava u bivšem SSSR-u. Ideološki obilježeno kao "sumnjivo" zbog svoje veze s privatnim vlasništvom (mada su mu osnivači marksizma odavali priznanje kao najsavršenijem izrazu toga vlasništva), pokušavano je utjecaj toga prava ukloniti iz normativne djelatnosti i potpuno eliminirati iz pravne nastave. U tom je nastojanju, na primjer, dvadesetih godina ovog vijeka komisiji, koja je počela pripremati Građanski zakonik Ruske federacije, izričito naređeno da ne preuzima uzore iz rimskog prava, drugim riječima da zakonski nacrt treba počivati na zasadama marksizma i idejama Oktobarske revolucije. Konačan rezultat toga posla bio je, međutim, znatno drugačiji, jer su načela i formulacije preuzete iz rimskog prava determinirale većinu odredaba zakonskog teksta, dok se dijelovi inspirirani novim pogledima ni u praksi, ni teorijski nisu pokazali naročito uspjelim. Na sličan način je postupano i sa nastavom, jer je rimsko pravo ili sasvim izostavljeno iz nastavnih planova ili su izvjesne preuzete institucije uklapane u druge predmete (opća povijest države i prava, povijesni dio razvoja pojedinih pravnih ustanova). Sve su se te kombinacije na kraju pokazale kao neuspješne, pa je nakon drugog svjetskog rata rimsko pravo vraćeno kao predmet redovite nastave na pravnim fakultetima. Istovremeno se, makar i prešutno, odustalo od pokušaja izbjegavanja primjene rimskih uzora u normativnoj djelatnosti.

U drugim zemljama tzv. realnog socijalizma s rimskim pravom nije bilo toliko eksperimentiranja; možda je na to utjecala tradicija izučavanja toga prava, stara stotinama godina (na sveučilištima u Pragu, Krakovu i dr.), a vjerojatno i ne baš uspješna sovjetska iskustva. Zbog svega toga rimsko je pravo, mada u nešto užem opsegu nego prije rata, ostalo stalnim predmetom nastave na pravnim fakultetima, ukorijenjeno u nastavni plan možda čak i čvršće nego u zemljama klasičnog građanskog društva s velikim romanističkim tradicijama (Njemačka, Francuska).

Iznijeti primjer pokazuje u kojoj su mjeri tekovine rimskog pravničkog duha i vjekovnog iskustva, usko, gotovo nerazdvojno povezane s pravom, čak i u slučajevima kada se tome instrumentu reguliranja odnosa među ljudima pokušava (po pravilu bezuspješno) dati neki posve drugi smisao i sadržaj.

Rimski su pravnici udarili temelje pravnoj znanosti. Djelo koje su u tom smislu nastavili njihovi nasljednici u pravnim školama srednjega vijeka i kasnijeg doba osniva se također na rimskom pravu. Prema tome. razumijevanje i razvijanje pravne znanosti, ne samo na užem području, tj. u građanskom ili imovinskom pravu, nego i u drugim granama prava (npr. u krivičnom), teško je bez poznavanja djela stvaralaca iz prošlosti, koji su svoje stavove i poglede osnivali na načelima rimskoga prava, odnosno teorije koja se izvodila iz proučavanja toga prava.

4. Poznavanje rimskog prava važno je i iz kuiturnopcvijesnih razloga. Poznato je, naime, d a je antički svijet prenio u nasljeđe današnjim generacijama

4

dvije osobito važne duhovne tekovine. Jedna je od njih grčka filozofija, za koju se može reći da je anticipirala, a u nekim pitanjima i dogradila, gotovo sve filozofske sisteme i poglede koji su se nakon antičkog doba pojavili u svijetu, a druga je rimsko pravo - nenadmašiv sustav pravničke misli, dijalektike i pogleda , koji je uz to dobro sačuvan i svestrano proučen. Poznavanje osnovnih elemenata rimskoga prava nameće se kao potreba svakom onom tko se želi dublje upoznati sa zakonima razvitka društvene nadgradnje, a da se posebno ne spominje pojedinac koji u pravu vidi svoje životno opredjeljenje.

5. Prema sadašnjem nastavnom programu, u okvir izučavanja rimskoga prava ulaze u prvome redu institucije, tj. osnovne nauke o pojedinim granama rimskoga privatnog prava. Tome prethodi kratak pregled rimske pravne povijesti, koja se ranije izučavala na pravnim fakultetima kao poseban predmet. Tako je raspoređena i građa u ovom udžbeniku, uz napomenu da se materija pravne povijesti iznosi sinhronično, radi boljeg pregleda ustavnog i socijalno- ekonomskog stanja, s jedne, te razvitka prava po pojedinim epohama, s druge strane, dok se materija institucija daje kronološkom metodom, s osvrtom, koliko je to moguće, na uvjete i okolnosti koje su u ovom iii onom smislu utjecale na razvitak pojedine pravne ustanove.

3. Podjela i sustav (v. »Izvori«, str. 2-7)

1. Za razliku od modernih pravnih poredaka, koji su jedinstveni po načinu stvaranja, organima i hijerarhiji pojedinih normi (odnos ustava i zakona, zakona i podzakonskih normi, ovlaštenja pojedinih državnih organa i si.), rimsko je pravo, naročito u ranijim periodima svojega razvitka, bilo nejedinstveno, kako po postanku i izvorima, tako i po području primjene. Ta se razlika odražava i u podjelama rimskog prava na grupe normi ili slojeve od kojih je nastalo. Stoga se u djelima pravnika nalazi više načina podjele rimskog prava, od kojih jedne- imaju samo povijesno značenje, dok su druge preživjele i zadržale se sve do modernog doba.

2. Ius civile, ius gentium, ius honorarium, ius naturale. Razlikovanje između ius civile i ius gentium vezano je za načelo personaliteta prava, uobičajeno u antičko doba, po kojem svaki narod ima svoje posebno, njemu svojstveno pravo, koje je, dakle, jedna od njegovih nacionalnih karakteristika. Stoga to pravo nije neposredno pristupačno strancima, pa se u međusobnim odnosima (pri razmjeni dobara) pronalaze posebne norme razumljive i prihvatljive ijednim a i drugima. One vuku porijeklo kako iz nekih uobičajenih trgovačkih odnosa i pravila, tako i iz normi domaćeg prava koje su pojednostavljene i prilagođene potrebama odnosa sa strancima. U tom smislu, ius civile je pravo namijenjeno Rimljanima, koje se odlikuje formalizmom i slabo je prilagođeno većem prometu, jer je nastalo u doba nerazvijenosti rimskog društva, - dok ius gentium (opće pravo) služi peregrinima u poslovnim odnosima s Rimljanima, ali su ga tokom vremena sve više prihvaćali i sami Rimljani, jer je jednostavnije i elastičnije. Međutim, treba imati na umu d a je i ius gentium rimsko pravo, uz ostalo zato što rimski magistrat (praetor

5

peregrinus) osigurava njegovo poštovanje i primjenu. Razvitak je tekao u smjeru sve većeg potiskivanja normi civilnog prava u korist pravila iuris gentium jer su ova bolje odgovarala potrebama razvijenog prometa i trgovine.

Kao opreka pojmu ius civile pojavljuje se ius honorarium. Razlika između njih svodi se na način postanka; ius civile čini skup normi koje su uvedene zakonima ili dugotrajnim običajem, dok je ius honorarium nastalo djelatnošću pravosudnog magistrata, pretora, pa se naziva i pretorskim pravom (ius praetorium). Premda je u stvaranju novog prava pretor najčešće primjenjivao norme koje su se osnivale na ustanovama iuris gen t-um, načelima pravičnosti (aequitas) i dobre vjere (bona fides), ipak se ne može između ius gentium i ius honorarium staviti znak jednakosti, jer je pretor kod reformiranja ustanova starog civilnog prava išao u nekim slučajevima i izvan okvira načela iuris gentium, ili zato što ih u određenom času nije bilo ili zato što nisu odgovarale potrebama. Rezultat djelovanja pretora vidi se u' tome što je u rimskom pravu izgrađen čitav niz posebnih ustanova koje su se primjenjivale usporedo s institucijama iuris civilis. Taj paralelizam (npr. na području vlasništva, nasljednog prava, pojedinih ustanova obveznog prava) održao se na nekim područjima sve do kraja razrvitka rimskog prava, dakle do Justinijana. I pretorsko pravo i ius gentium predstavljaju put prilagođavanja starinskog rimskog prava potrebama razvijenijih društvenih odnosa.

Treba reći da put adaptiranja rimskog prava novim društvenim potrebama nije bio ni automatski ni brz. S jedne strane, izvjesne ustanove civilnog prava, uza svu svoju arhaičnost, zadržale su se dugo u upotrebi (posebno na području porodičnog, statusnog i u nekim odnosima stvarnog prava) i primjenjivale usporedo s novijim ustanovama iuris gentium, odnosno pretorskog prava. Uz rimsku sklonost tradiciji valja imati na umu i činjenicu da pravo, kao poseban dio društvene nadgradnje, ima i neke svoje posebne zakonitosti razvitka. Time se može protumačiti činjenica da su neki formalistički pravni poslovi iuris civilis, inače s gledišta robnog prometa nepotrebni još od kraja drugog punskog rata, preživjeli nekoliko vjekova, izvjesni od njih čak do Justinijana.

Ius naturale u klasično se doba smatra prirodnim pravom, tj. onim načelima i pravilima što ih je priroda usadila ljudskim bićima. U tom smislu ono se ponekad smatra bliskim općem pravu (ius gentium), a ponekad pnrodnom razumu, odnosno prirodnoj pravičnosti, pa se za to pravo kaže da je uvijek dobro i pravično (semper aequm et bonurri). U Justinijanovo se doba ius naturale smatra apsolutnim i nepromjenljivim pravom, odnosno, po drugom stajalištu, pravom zajedničkim ne samo ljudima nego i svim živim bićima.

Ne može se osporavati činjenica da su shvatanja o ius naturale, prihvaćena u postklasično doba, bila podlogom na kojoj su izgrađivane, u svoje doba napredne, ideje Huga Grocija i škole prirodnog prava. Međutim, sa znanstvene točke gledišta te su ideje neodržive, Nema, naime, prava koje bi uvijek bilo dobro i pravično, odnosno trajno i nepromjenljivo, jer bi ono u tom slučaju prestalo biti instrument reguliranja društvenih odnosa i pretvorilo bi se u neki moralni postulat, u nešto što je daleko od života. Ne može se također zamisliti pravo izvan ljudskog društva, pogotovu ne tako da bi moglo važiti za sva živa bića. 1 rimski su pravnici (npr. Hermogenianus) bili svjesni činjenice da je pravo instrument reguliranja odnosa između ljudi, pa

6

su to i posebno naglašavali (hominum causa omne ius constitutum est). Takva gledišta o prirodnom pravu očito su u vezi s utjecajem stoičkih filozofskih pogleda. Kanonsko pravo Katoličke crkve, polazeći s drugoga gledišta, smatra da prirodno pravo postoji i da u nekim odnosima ima prednosti pred pozitivnim pravom, odnosno da ga dopunjuje.

3. Ius publicum, ius privatum. Razliku između javnog i privatnog prava rimski su pravnici pravili uzimajući pretežnost interesa, pa su u javno svrstavali norme koje se u prvom redu odnose na rimsku državu, a u privatno pravo one kod kojih preteže korist pojedinaca. T a je podjela prenijeta i u moderno pravo, pa se i danas u javno pravo ubraja, npr.. ustavno, krivično i upravno pravo te sudski postupak, dok u privatno pravo ulazi u prvom redu građansko odnosno imovinsko s nasljednim, a po nekima i osobno te obiteljsko pravo. U rimsko se doba pojam privatnog prava shvaćao šire, jer se u to pravo ubrajalo ne samo imovinsko i nasljedno nego i osobno i obiteljsko pravo te civilni postupak, a i brojne norme krivičnog i upravnog prava, koje danas ulaze u područje javnog prava.

U uskoj vezi s razlikovanjem između ius publicum i ius privatum nalaze se i današnji pojmovi ius cogens i ius dispositivum. Pod ius cogens (prisilno, nametnuto pravo) razumijevaju se one pravne norme koje imaju prisilni karakter, dakle koje stranke ne mogu svojim dogovorom izmijeniti niti od njih odstupiti. U djelima rimskih pravnika obično se izraz ius publicum upotrebljavao i u tom smislu. U okvir dispozitivnih pravila (ius dispositivum) u laze pak ona pravna pravila koja stranke po svojoj volji mogu primijeniti ili izostaviti. Ako posebnim ugovorom nije drukčije određeno, primjenjuju se upravo takva dispozitivna pravila.

4. S obzirom na krug subjekata na koje se neka pravna norma odnosi ili, drugim riječima, s obzirom na to da li je određene osobe moraju primijeniti, rimski su pravnici razlikovali ius commune i ius singulare. Ius commune jesu ona pravna pravila koja važe za sve građane, dok su ius singulare pravila koja se odnose samo na užu grupu građana, ili čak samo na određenog pojedinca. U tom smislu može se reći da je ius commune načelo a ius singulare izuzetak, koji se pravi iz nekih razloga. U rimskom pravu izuzeci su se odnosili naročito na vojnike, koji su, npr., morali udovoljiti znatno manjim zahtjevima u pogledu formalnosti pri pravljenju oporuka.

Ovdje se može ubrojiti i uzimanje u obzir pravne zablude za neke grupe stanovnika (seljake, vojnike, žene), suprotno općem pravilu da nepoznavanje propisa nikoga ne isključuje od odgovornosti.

Ius singulare kasnije se sve više naziva beneficium - povlastica (npr. beneficium competentiae, tj. pogodnost nekim dužnicima da svoju obvezu ispunjavaju samo u granicama mogućnosti) ili pak privilegium. Ovaj posljednji izraz najčešče se upotrebljava kada se povoljniji položaj u pravu priznaje nekoj većoj skupini ljudi, npr. vojnicima (privilegia militum). U toku razvitka rimskog prava riječ privilegium sasvim je promijenila svoj smisao. Zakonik XII ploča zabranjivao je propisivanje privilegija {privilegia ne inroganlo) jer su one u to doba značile lišavanje građanina pravne zaštite (od privare - lišiti i lex, legis - zakon). Međutim, s vremenom

7

se smisao te riječi pretvorio u svoju suprotnost, jer u klasično doba privilegium znači povoljniji, bolji položaj.

5. Rimski su pravnici dijelili pravne norme i po kriteriju ius scriptum (pisano pravo) te ius non scriptum (nepisano pravo). Razlika se, međutim, nije sastojala u tome da l i je neko pravo bilo napisano ili nije, nego se odnosila na porijeklo pojedine norme. U tom su smislu pod pojam ius non scriptum ulazili običaji, običajno pravo (consuetudo, mores, mores maiorum), koje se, po shvaćanjima rimskih pravnika, stvara bez utjecaja državnih organa. Pri tom se karakter toga izvora prava ne mijenja ako bi netko to pravo i pismeno redigirao. U grupu prava koje je nosilo naziv ius scriptum ulazile su pravne norme koje potječu od organa javne vlasti sa zakonodavnom funkcijom, zbog toga što su u doba kada je ta podjela nastala svi ti organi svoje odluke ili prijedloge odluka donosili ili davali u pismenom obliku. Osim zakona (uključujući tu i plebiscita) u ovu su se grupu ubrajali magistratski edikti, mišljenja Senata, carske konstitucije, te mišljenja pravnika (responsa prudentium), koja su u Rimu također smatrana izvorom prava.

Ako je neka običajem prihvaćena norma dobila formu zakona, onda se i takav izvor ubuduće smatrao za ius scriptum mada mu je porijeklo u ius non scriptum. Tako je, npr., većina propisa Zakonika XII ploča bila običajno, dakle nepisano pravo, ali se oni nakon kodifikacije ubrajaju u ius scriptum.

6. Sistematske je naravi podjela materije rimskoga privatnog prava na personae (tj. osobno pravo, ili subjekte prava), res (pravo na stvari, objekte prava) i actiones (tužbe ili postupak). Koliko je poznato, prvi je tu podjelu iznio pravnik Gaj u svojim Institucijama.

Gajeva sistematika civilnog prava imala je velik utjecaj i na teoriju i na zakonodavstvo. Što se teorije tiče, kasniji su se pravnici u svojim djelima držali te trodiobe, a i Justinijan je svoje Institucije, namijenjene u prvom redu pravnoj nastavi, podijelio na isti način. Stariji građanski zakonici, kao što su francuski Code civile i austrijski ABGB, te kasniji Corpus iuris canonici, zadržavaju Gajev način podjele. Od toga principa odstupa njemački BGB, koji je prihvatio tzv. pandektni sistem podjele, zapravo nešto preinačenu Gajevu triparticiju, dok su se modemi građanski zakonici, kao što su švicarski, talijanski i grčki, vratili na Gajev sustav. I u većini udžbenika rimskog prava, pa i u ovom, materija je, uglavnom, na taj način izložena.

4. Izvori (v. »Izvori«, str. 6-9)

1. Pod pojmom izvora prava razumijevaju se, s jed n e strane, faktori koji stvaraju pravo i, s druge, pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj nekog prava. Stoga se faktori koji stvaraju pravo nazivaju izvorima prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi), a pojave iz kojih se crpe saznanja o sadržaju nekog prava - izvorima prava u formalnom smislu riječi (fontes iuris cognoscendi).

2. Poznato je da je osnovni faktor stvaranja prava određeno ljudsko društvo, organizirano u državi, i da sadržaj prava čini volja vlađajućeg sloja uvjetovana, razumljivo, određenim stupnjem razvitka proizvodnih snaga. Međutim, u pravnoj se teoriji ne uzima taj (sociološko-politološki) pojam izvora prava, nego se pod tim razumijevaju akti kojima država (odnosno vladajući sloj) stvara pravo; stoga se o izvorima prava u materijalnom smislu u suvremeno doba govori misleći na ustav, zakone, uredbe, pravilnike i dr. U starom su Rimu u te izvore ulazili: 1) običajno pravo (consuetudo, mores); 2) zakoni (leges); 3) magistratski edikti (magistratuum edicta); 4) djelatnost pravnika (responsa prudentium); 5) senatska mišljenja (Senatus consulta) i 6) carske konstitucije (constitulionesprincipum).

Spomenuti izvori prava važili su tokom razvitka rimskog prava, ali nisu svi imali jednaku ulogu u isto doba. Tako je, npr.. u najstarije doba običaj bio praktički jedini izvor prava, a u postklasičnom periodu dobio je posve skromnu ulogu, jer su u to doba pravne odnose gotovo isključivo regulirali carevi svojim konstitucijama, kojih kao izvora prava sve do klasičnog razdoblja nije ni bilo.

3. Izvorima prava u formalnom smislu, kako je spomenuto, smatraju se pojave iz kojih se može saznati sadržaj određenog prava. To su, prije svega, sačuvana djela rimskih pravnika (najvažnija su od njih Gajeve Institucije i Justinijanova kodifikacija, posebno Digesta i Institucije) tu su zatim spisi nepravnih pisaca (u prvom redu djela historičara Salustija, Livija, Tacita i Amijana Marcelina, zatim djela što su ih napisali tzv. scriptores historiae augustae, spisi Aula Gelija, govornika Cicerona, filozofa Seneke te komediografa Flauta i Terencija, pjesme Horacija, Ovidija, Marcijala i Juvenala, radovi teoretičara govorništva Kvintilijana te stručnih pisaca Katona, Fešta, Varona, i dr.).

Važan je izvor prava također rimska epigrafika, jer su brojni natpisi koji su nađeni na slavolucima, hramovima, javnim zgradama, nadgrobnim spomenicima i si. sadržavali mnogo važnih podataka. Informacije o rimskom pravu nalaze se i na novcu (koji proučava numizmatika), a posebno vrijedan izvor saznanja o primjeni rimskog.prava u istočnim provincijama jesu zapisi o pravnim poslovima, pisani na papirusu, koji se pronalaze u Egiptu, gdje su se, zahvaljujući suhoj klimi, očuvali zatrpani pijeskom, a koji su predmet posebne nauke - papirologije. Za pravnu povijest relevantni su i drugi ostaci materijalne kulture, koji se pronalaze prilikom arheoloških istraživanja.

Kao primjer za razlikovanje spomenutih dviju vrsta izvora rimskoga prava može poslužiti jedno književno djelo. Potkraj prvog stoljeća n.e., u doba vladavine cara Nerve. Sexstus lulius Frontinus, koji je u to vrijeme bio upravitelj vodovoda grada Rima (curator aquarum), izdao je manje djelo pod nazivom »De aquaeductis urbis Romae«, kojemu je, nakon opisa funkcioniranja vodovoda, njegove uloge i problema koji se oko toga javljaju, na kraju dodao doslovan tekst zakona (Lex Quinctia de aquaeductis) i senatskog mišljenja (Senatus consultum) koji se odnose na korištenje i upravljanje vodovodnim uređajima. Samo Frontinovo djelo izvor je prava u formalnom smislu, dok je sadržaj spomenutog zakona i senatskog mišljenja (v. »Izvori«, str. 36, 82, 83) - izvor prava u materijalnom smislu.

P r v i d i o

I. PREGLED PRAVNE POVIJESTI DRŽAVNO I DRUŠTVENO UREĐENJE TE RAZVOJ RIMSKOG

PRAVA DO JUSTINIJANA

1. Pojam i razdoblja pravne povijesti

1. Pravna povijest je dio opće povijesti koji se bavi proučavanjem razvitka prava, u konkretnom slučaju rimskog privatnog prava. Ona najveću pažnju obraća imaocima prava, državnim organima koji su te izvore izgrađivali, te pravnoj nauci, svemu tome u vezi s društveno-ekonomskim odnosima u kojima se proces razvitka prava odvijao. Prema tome, svrha ove discipline ne može biti da zamijeni proučavanje rimskog prava, nego samo da ga dopuni, pa se u odnosu prema institucijama rimskog prava pojavljuje kao pomoćna znanost. S obzirom na to pravna povijest mora obraditi u osnovnim crtama i neke ustanove javnog prava (državu, njenu organizaciju i organe), a i elemente socijalne strukture rimskog društva, dakle pitanja na kojima se nije moguće zadržavati pri obradi pojedinih institucija rimskog prava bez štete za cjelovitost i metodičnost prikaza.

Izvori za proučavanje rimske pravne povijesti uglavnom su isti kao i za rimsko privatno pravo, uz napomenu da tu do nešto jačeg izražaja dolaze tzv. nepravni izvori. Sačuvana pravnička djela najviše se, naime, bave privatnim pravom, pa se podaci o rimskoj državi, njenim organima, institucijama i razvoju, više nalaze u nepravnim izvorima, posebno epigrafskim i historiografskim, te u nekim kompilatorskim djelima enciklopedijskog karaktera kakve su npr. ostavili Varon, Festus Aulo Gelije Plinije Stariji i dr. Ima, doduše, podataka da su se rimski pravnici od najstarijih vremena bavili i pitanjima države, njezine organizacije, magistraturama, sakralnim i nekim drugim granama javnog prava, ali od toga se, nažalost vrlo maio sačuvalo. Izuzeci su neki fragmenti što ih sadrži Corpus iuris civilis, koji govore o dužnostima pojedinih državnih funkcionera, ali se i na to gleda, uglavnom, kroz prizmu suđenja i rješavanja drugih pitanja iz domene privatnog prava.

2. Budući da rimska pravna povijest obuhvaća vrijeme duže od trinaest stoljeća, uobičajeno je da se taj dugi period podijeli na određene etape. Prema dosta široko prihvaćenoj periodizaciji, pravnu se povijest dijeli na četiri razdoblja: 1) postanak rimske države i prva tri stoljeća republike ili doba civilnog prava; 2) posljednja dva stoljeća republike ili doba honorarnog (pretorskog) prava; 3) principat ili doba klasičnog prava i 4) dominat ili doba postklasičnog prava.

Razumije se daje svaka periodizacija relativna, jer zavisi od autorove koncepcije a posebno od elemenata i okolnosti kojima se pridaje najveća važnost. Stoga neki pisci stavljaju akcent na ustavno uređenje države, pa pravnu povijest dijele na razdoblje kraljevstva, republike, principata i dominata; drugi pak vežu podjelu za razvitak prava i zbog toga stvaraju razdoblja: arhajskog,

10

pretklasičnog, klasičnog i postklasičnog, odnosno arhajskog, klasičnog i postklasičnog prava, uz neke diferencije u nazivima (upotrebljavaju se naime, i nazivi kviritsko, pretorsko, bizantsko pravo i si.). Podjela koja je ovdje iznijeta osniva se na kombinaciji državnih pravnih i socijalno- ekonomskih odnosa; ta je podjela, uz neke manje razlike, najčešća u prikazima povijesti rimskog prava.

C i v i l n o p r a v o

2. Državno i društveno uređenje u najstarije doba1. Prema rezultatima arheoloških istraživanja može se zaključiti da su se latinska plemena

naselila u području donjeg toka Tibera (Latium) negdje oko 1200. godine prije n.e. jezično ona pripadaju indoevropskoj skupini, a lingvistički su im najbliži bili Kelti. Smjestivši se u plodnoj dolini rijeke i po okolnim brežuljcima, Latini i srodna plemena (Sabini, Osci, Umbri) potisnuli su ranije stanovništvo (koje je bilo neindoevropskog porijekla), a bavili su se stočarstvom i primitivnom poljoprivredom. Međutim, svi su oni ubrzo došli pod utjecaj društveno naprednijih sredina, kao što su grčke naseobine u južnoj Italiji i na otocima (čitavo to područje nazivalo se Velika Grčka) i naseobine Etruščana na sjeveru. I jedan i drugi element znatno je utjecao na formiranje i razvoj rimske države u prvim stoljećima.

Latinska su se plemena naselila u Italiji došavši s Balkana, i to iz područja oko Tise i Dunava. Zbog kojih su razloga ona krenula dolinom Save i kroz Ljubljanska vrata u sjevernu Italiju, a onda prema jugu, teško je danas utvrditi. Međutim iz činjenice da je približno u isto doba došlo do velikih pokreta i drugih naroda (npr. Ilira, Dorana tzv. »morskih naroda«, koji su prešli u Malu Aziju, uništili hetitsku državu i sukobili se s Egiptom) moglo bi se zaključiti da su ih s Balkana potisnule neke druge skupine, koje su dolazile možda iz ruskih stepa ili iz Azije,

2. Rimska tradicija kaže da su grad Rim utemeljili božanski blizanci Romul i Rem, 21. travnja 754. ili 753. godine prije n.e. Razumljivo je da se ta legenda ne može shvatiti doslovno, jer arheološka iskopavanja pokazuju da su već u 10. stoljeću na području kasnijeg Rima postojale naseobine, posebno na brežuljku Palatinu, koje su pripadale Latinima, dok su istodobno postojale sabinske naseobine na Kvirinalu i Eskvilinu. Spajanjem tih ranije odvojenih naselja nastao je grad Rim, opasan zidovima. Je li do toga došlo baš u vrijeme o kojemu govori rimska legenda, teško je reći. Međutim, činjenica je d a je negdje potkraj 8. i u toku 7. stoljeća prije n.e. došlo do jake ekspanzije etruščanske moći prema jugu. Budući da su Etruščani bili na znatno višem stupnju društvenog razvitka nego Rimljani i da su gradska naselja jedna od osnovnih karakteristika etruščanskog poretka, vrlo je vjerojatno da su pravi osnivači Rima bili Etruščani. U prilog toj tvrdnji govori i okolnost da posljednja tri kralja koja su, po legendi, vladala u Rimu, nose etruščanska imena. I sam naziv grada etruščanskog je porijekla, a poznato je da su institucije Etrurije, posebno one koje su bile vezane za državu, njene organe i religiju, imale velik utjecaj na odgovarajuće rimske ustanove.

11

3. Tradicija tvrdi d a je Rim u početku imao kraljeve. Navode se i imena sedmorice njih, a svakome se pripisuju određene zasluge ili djelatnosti.

Tako se npr., Romulu pripisuje osnivanje grada i određivanje njegovih osnovnih institucija; Numi Pompiliju pravno uređenje kulta i upravnih poslova;Tuliju Hostiliju osvajanje Albe Longe i širenje rimskog područja; Anku Marciju osnivanje luke Ostije; Tarkviniju Prisku prvom kralju etrurskog porijekla, proširenje Senata; Serviju Tuliju podjela građana po imovini i teritoriju (tzv. Servijev ustav) a posljednjem, Tarkviniju Oholom, pripisuju se tiranski postupci kojima je izazvao ustanak i rušenje monarhije (v. »Izvori« str. 12-15). Teško je prihvatiti tvrdnju d a je bilo samo sedam kraljeva jer uzimajući u obzir način na koji su birani, te okolnost da su dalaziii na vlast u starijim godinama vjerojatno ih je u 245 godina kraljevstva moralo biti i više, samo tradicija nije sačuvala njihova imena.

Najstarija rimska zajednica u rano kraljevsko doba obuhvaćala je oko 150 četvornih kilometara. Veličina se mogla pouzdano utvrditi prema starinskom običaju proljetnog obilaska rimskih polja u obliku procesija (ambarvalia) , koji se zadržao sve do kršćanskih vremena. Prema procjenama, tada je na tom području živjelo oko 10.000 do 12.000 stanovnika.

Predaja o postojanju kraljeva je, po svemu sudeći, vjerojatna, ali se teško mogu prihvatiti i sve tvrdnje o njihovu djelovanju, je r je u mnogo slučajeva tradicija anticipirala zbivanja koja su nastala znatno kasnije. Inače, rimsko se kraljevstvo ne može uspoređivati s modernim monarhijama, je r kralj, iako je bio doživotni vrhovni vojni starješina i svećenik, nije bio nasljedni monarh, a, po svemu sudeći, ni ovlaštenja koja je imao nisu bila neograničena. Uz kralja je, naime, postojao i Senat, vijeće od 300 starješina rodova (gentes) koji su sačinjavali rimski narod. Senat je uz druge prerogative (odobravanje odluka skupština) imao i pravo da nakon smrti jednoga kralja bira drugoga. Uz Senat su postojale i narodne skupštine, nazvane comitia curiata, po tome što su predstavljale kurije (curia je gentilna zajednica koja je obuhvaćala deset rodova); te tri starinska plemenska tribusa, svaki sa po deset kurija.

Stare tribuse treba razlikovati od istoimenih kasnijih ustanova. Naime, ta starinska podjela počivala je na plemenskoj pripadnosti (slično grčkoj fyle), a ne na teritorijalnoj, za razliku od tribusa po tzv. Servijevu ustavu. Po nekim mišljenjima ta tri tribusa, nazvana Ramnes, Tities i Luceres, ukazuju na trostruko porijeklo rimskog naroda, pa bi Ramnes bili Rimljani Tiries Sabinjani a Lucercs Etruščani. Drugi, međutim, tvrde da su sva tri naziva etrurskog porijekla i da se tu, zapravo radi o nekoj reformi kurija što su je proveli etrurski osvajači. Po trećim mišljenjima, ta je podjela nastala iz vojnih potreba, jer je svaki od spomenutih tribusa u najstarije doba davao po 1000 vojnika.

4. Organizacija rimskog društva u najstarije doba osniva se, prema tome, na rodovskom (gentilnom) uređenju, koje, kako je poznato, prethodi klasnom, a time i državnom poretku. Rod (gens) u to je doba, vjerojatno, sačinjavao zatvorenu zajednicu agrarno-stočarskog načina proizvodnje, s kolektivnim zemljišnim vlasništvom. Pripadnici roda smatrali su se potomcima jednog, običnog legendarnog, pretka, što se očitovalo i u zajedničkom imenu i međusobnoj solidarnosti članova. Klasna diferencijacija dovodi do raspada gentilnog uređenja, što se dogodilo i u Rimu, ali se može reći da su odnosi vezan za gentilno društvo i u kasnije vrijeme imali određen utjecaj u pravu, npr.

12

u području obiteljskog kulta, tutorstva, zakonskog nasljednog prava, ali i u nekim imovinskim odnosima (dugo su se zadržali, npr., zajednički pašnjaci).

5. Obitelj je bila patrijarhalna, ali, vjerojatno, ne sa tako jakom vlašću patris familias, (koja se izgradila kasnije, kada se starinska velika obitelj nazvana consorium, raspala na manje, individualne obitelji. Ona je proizvodna i potrošna zajednica, jer je svoje male potrebe pokrivala uglavnom vlastitom proizvodnjom; razmjena je bila vrlo skromna. Uz slobodne članove postojali su i robovi, ali se njihov položaj nije bitnije razlikovao od položaja ostalih članova obitelji, je r u to je doba ropstvo imalo patrijarhalni oblik.

6. Unutar slobodnog dijela stanovništva i u najstarije se doba spominje razlika između patricija i plebejaca. Patriciji su b ili vladajuća skupina, koja je imala sva politička i građanska prava, što je bilo samo odraz njihova povoljnijeg ekonomskog položaja, jer su imali u svojim rukama zemljišta, pašnjake, a i robove. S vremenom su patriciji postali nasljednom aristokracijom. Nasuprot tome, plebejci su bili sloj siromašnih, čija su politička prava bila bitno ograničena, a uz to su im i neka građanska prava bila skučena (nisu, npr., imali pravo sklapanja braka s patricijima). Uz plebejce postojala je i jedna skupina ljudi, - klijenata, koji su prema nekom patricijskom rodu (gens), odnosno prema pojedinim pripadnicima toga roda (patronus), bili u nasljednom odnosu zavisnosti. Odnos patron-klijent imao je u rimskoj historiji i u kasnije doba važnu ulogu, iako se sadržaj i smisao klijentele izmijenio.

Pitanje porijekla razlike između patricija i plebejaca, ili, bolje rečeno, razloga zhog kojih su te razlike nastale nije ni do danas riješeno. Po nekim mišljenjima, pojava plebejaca vezana je za klasno raslojavanje rimskog društva, što bi se, sociološki gledano moglo prihvatiti ali tome donekle proturječi činjenica da se to razlikovanje javlja i u najstarije doba, u vrijeme gentiine organizacije. Po drugim mišljenjima, patriciji su starosjedioci a plebejci došljaci iz susjednih područja Lacija. U prilog toj tvrdnji govori okolnost da su plebejci od najstarijih vremena slobodni ljudi, istog jezika, ali proturječi činjenica da plebejci nisu bili organizirani u gensove, ako se nisu, možda, uključili u rimski poredak znatno kasnije, mada je to opet teško pomiriti s tradicijom o zajednici iz najranijeg doba. Ima i obrnutih mišljenja tj. da su plebejci starosjedioci, a patriciji stranci koji su se kao osvajači nametnuli pobijeđenima. U prilog tome govori činjenica da su gotovo sva rimska patricijska prezimena etrurškog pvrijekla iako je teško shvatiti i protumačiti razvitak rimskog društva i odnose između tih socijalnih grupa samo osvajačkim pothvatom.

3. Rana republika

1. Do promjene ustavnog uređenja rimske države došlo je nasilnim putem god. 509. prije n.e. Prema rimskim legendama, posljednji kralj Tarkvinije Oholi svojim je despotskim postupcima izazvao zavjeru patricija, koja je dovela do istjerivanja kraljeva i pretvaranje rimske države u republiku. Premda velik dio Arimske tradicije treba uzimati s rezervom, vjerojatno je da je spomenuta

13

promjena nastala i da je povezana s rušenjem etruščanske prevlasti nad Rimljanima.

2. Nastala promjena odrazila se prije svega u državnim organima. Umjesto kralja, na čelo države došla su dvojica konzula (consules) kao vrhovni magistrati, koji su vršili vojnu, građansku i upravnu funkciju, te pravosudne poslove. Međutim, njihova je vlast bila uža od kraljevske, ne samo stoga što su vjerske funkcije kralja prenijete na posebne organe (pontifices) nego još više po tome što je konzulat trajao svega jednu godinu i što je odluku jednog konzula mogao spriječiti njegov kolega svojom intercesijom (protivljenjem). Osim toga, građani su imali pravo priziva na narodnu skupštinu (provocatio ad populum) protiv odluka konzula u slučaju izricanja smrtne kazne, a kasnije i drugih teških kazni. Konzule su birale centurijatske narodne skupštine. U slučaju teške opasnosti za rimsku državu bio je umjesto konzula imenovan jedan diktator (dictaior); protiv njegovih odluka nije bilo mjesta prizivu, ali je njegova vlast bila vremenski ograničena na najduže šest mjeseci.

3. Tokom vremena uslijed povećanja državnih funkcija i širenja rimske države, ali i iz nekih unutrašnjih razloga, posebno zbog odnosa između patricija i plebejaca, došlo je do osnivanja i drugih magistratura. Tako je god. 367. uveden pretor (praetorj, kao mlađi kolega konzula, koji je imao pravo vojnog zapovijedanja. Ubrzo je, međutim, na pretora prešlo vršenje pravosudnih poslova, koje su prije obavljali konzuli. Kasnije (242.) godine uveden je još jedan pretor, pa je funkcija između njih podijeljena tako da se jedan od njih brinuo o civilnom pravosuđu za građane u Rimu (stoga je i nazvan praetor urbanus), dok je drugi obavljao pravosudnu djelatnost u sporovima između stranaca ili između stranaca i Rimljana (nazvan praetos peregrinus). Ova magistratura bila je neobično važna za razvijanje rimskog prava, pa će o djelovanju pretora biti dalje više riječi.

Posebnu ulogu imala je magistratura nazvana censura. Svake pete godine vršio se, naime, popis građana i procjena njihove imovine radi razvrstavanja u razrede i centurije zbog vojne službe. U obavljanju svoje funkcije mogli su cenzori (dvojica) pojedincu koji se ogriješio o neke građanske ili moralne dužnosti staviti primjedbu (nota censoria), čime bi bila umanjena njegova čast. Tokom vremena cenzori su preuzeli i ulogu imenovanja senatora, imali pravo da nedostojna senatora uklone, a uz to su obavljali i neke druge poslove u vezi s državnim financijama.

Kurulski edili vršili su redarstvenu službu u Rimu, a brinuli su se i zaopskrbu grada. Važnu ulogu imali su ti magistrati kao tržni nadzornici, s određenom jurisdikcijom u sporovima koji su se u tom poslu javljali, što je također utjecalo na razvijanje rimskog prava.

14

Postanak magistrature nazvane kvesturom je sporan, jer po nekim mišljenjima ona potječe još iz kraljevskog doba, kada su kvestori vodili istragu kod teških djela ubojstva. Međutim, kasnije, u doba republike, glavna je dužnost kvestora (bilo ih je više) upravljanje državnom blagajnom (aerarium) u Rimu, odnosno praćenje vojskovođa i provincijalnih namjesnika, kojima su pomagali u financijskim poslovima.

Nekoliko nižih magistratura, obuhvaćenih zajedničkim nazivom »vigintiviri«, brinulo se za kovanje novca, izvršavanje smrtnih kazni, čišćenje gradskih ulica i si.

4. Magistrature su se dijelile na više (magistratus majores: diktator, konzuli, pretor i cenzor) i na niže (magistratus minores: kurulski edili, kvestori i vigintiviri). Dalja podjela bila je na one koje su imale imperium (magistratus cum imperario) tj. ovlaštenje koje je obuhvaćalo pravo vojnog zapovijedanja, izricanja kazni, vršenja pravosuđa,izdavanja propisa i si. (uglavnom više magistrature) za razliku od onih kojima su ta ovlaštenja, posebno vojnog zapovijedanja, bila uskraćena ili ograničena (niže magistrature). Dalje neke su se magistrature nazivale kurulskim, zato što su magistrati imali pravo na posebnu stolicu (sella currutis - koja je pripadala svim višim magistraturama a od nižih kurulskim edilima) a neke nekurulskim. Magistratska dužnost obavljala se besplatno (honor - počasna služba), pa je stoga na nju mogao pretendirati samo bogatiji građanin. U stjecanju pojedinih funkcija u magistraturama, išlo se određenim redoslijedom (cursus honorum) - polazilo se od nižih prema višima, budući da se tražilo određeno životno iskustvo i godine starosti. Može se reći da su kolegijalitet (tj. više sudionika u magistratskoj funkciji) i kratak period službe (po pravilu jedna godina) bili bitna karakteristika rimskih republikanskih magistratura.

5. Pučki tribuni (tribuni plebis) imali su specifičnu ulogu zaštite (ius aiocilii) plebejaca pred patricijskim magistratima. Oni stoga nisu bili magistrati čitavog rimskog naroda, nego samo jednoga njegova dijela. Koliko se zna, plebejski su tribuni uvedeni god. 494, dakle na početku petog stoljeća prije n.e., to jest u samom početku rimske republike.

Po legendi, plebejci su se, ne mogavši više izdržati nepravde patricija, iselili iz grada i smjestili na Sveto brdo (Mons Sacer) u okolini Rima, u namjeri da tu i ostanu. Vješti govornik Menenije Agripa ispričao im je tada priču o udovima (rukama i nogama) koji su se pobunili protiv želuca, koji nije ništa radio, nego samo tražio, ali su zbog tega zamalo svi zajedno stradali. Tako je nagovorio plebejce da se vrate. Očito je da plebejce nije uvjerila sama parabola kojom se poslužio Menenije, nege su se oni vratili tek kada su dobili zaštitnike u liku plebejskih tribuna.

Ovlaštenja plebejskih tribuna (najprije dvojice, a kasnije većeg broja) svodila su se na to da su oni mogli staviti veto (zabranu na odluke patricijskih magistrata). Da bi mogli obavljati svoju funkciju, bili su osobno nepovredivi (sacrosancti). S vremenom su tribuni stekli i pravo sazivanja plebejskih skupština, koje su donosile zaključke obavezne za plebejce (plebiscita), a uskoro su dobili pomoćnike, plebejske edile. Ipak, uza sve to, utjecaj plebejskih tribuna bio je ograničen intecesijom kolege (što su patriciji znali iskoristiti), a i njihov veto važio je samo unutar grada Rima.

6. Poseban položaj i posebnu ulogu u ranoj republici imao je Senat, državni organ koji je postojao i u doba kraljevstva. On je i sada imao 300

15

članova, s time što se uz patricije u njegovu sastavu pojavljuju i plebejci. Kako je rečeno, postavljali su ih cenzori, ali budući da ih bez opravdana i važna razloga nisu mogli ukloniti, članstvo u Senatu postalo je praktički doživotno. Pri sastavljanju lista senatora cenzori su morali uzeti u obzir bivše kurulske magistrate, dakle patricije i obogaćene plebejce, tako da je Senat zapravo bio sastavljen iz predstavnika nasljedne aristokracije. Formalno, ovaj državni organ bio je samo savjetodavac vrhovnih magistrata, pa je i njegova odluka nazivana samo mišljenjem (Senatus consultum). Faktički, međutim, situacija je bila bitno drugačija, prije svega zbog činjenice što je Senat bio jedini stalni, trajni, državni organ, za razliku od magistratura, koje su se mijenjale, po pravilu, svake godine. Okolnost da su bivši viši magistrati i sami ulazili u Senat nakon isteka mandata, nije mogla ostati bez utjecaja na njihov rad i odnos prema Senatu. Elemenat trajnosti pomogao je da su se tokom vremena u Senatu koncentrirala ovlaštenja vezana za vođenje vanjske politike i ratovanja, nadzor nad radom vojskovođa, upravitelja provincija, te briga za kult i državne financije. U ranije doba Senat je imao pravo potvrđivati i sve zaključke narodnih skupština. Tako je taj aristokratski organ rimske države sebi prikupio najvažniji dio vlasti, upravljajući rimskom republikom na način koji je odgovarao gornjim društvenim slojevima.

7. Važna reforma, koja je nastala u doba rane republike, jest podjela rimskog naroda na razrede, prema imovinskom stanju, i na zemljišne tribuse, po posjedovanju zemljišta, - nazvana »Servijev ustav«.

Podjela na razrede (classis) imala je svoju prvobitnu osnovu u vojnoj organizaciji, jer su u višim razredima bili bogatiji zemljoposjednici koji su morali nabaviti teže naoružanje, odnosno obavljati vojnu službu kao konjanici. U kasnijim periodima uzimalo se u obzir cjelokupno imovno stanje, a ne samo zemljišni posjed.

Rimska tradicija pripisuje ovu podjelu pretposljednjem kralju Serviju Tuliju (odakle joj i naziv), ali je posve sigurno da je ona nastala kasnije (radi se, dakle, o anticipiranju), u doba rane republike i to ne najedanput nego postepeno. Društveni i ekonomski odnosi karakterizirani gentilnim uređenjem bili su u kraljevsko doba takvi da se spomenuta reforma nije mogla provesti.

Prema Livijevim navodima, svi su građani bili podijeljeni na pet razreda. U prvi su ulazili građani s imovinom većom od 100.000 asa u drugi sa 75.000 u treći ša 50.000, u četvrti sa 25.000 a u peti sa 11.000 asa. Građani koji nisu imali ni najniži iznos imetka zvali su se capite censi ili proleteri (jer su državi davali samo potomstvo, djecu - proles).

Svaki pojedini razred bio je podijeljen na centurije (vojne jedinice od po 100 ljudi (lat. centum - sto) s tim da su polovinu centurija činili mladi (do 45 ili 46 godina) a polovinu stariji (do 60 godina koji su u stvari bili rezerva). Prvi razred imao je 80, drugi, treći i četvrti po 20, a peti 30 centurija. Ispred prvog razreda bilo je 18 centurija vitezova - konjanika, a građani koji su bili ispod petog razreda davali su pet centurija, u koje su ulazili kovači, tesari, trubači i si., i jednu centuriju za pomoćne službe. Ukupan broj centurija bio je 193.

16

Centurijatski sustav ubrzo je dobio i političko značenje, je r su funkciju starih kurijatskih skupština (koje su zadržale neko značenje samo na području kulta, porodičnih odnosa i pravljenja oporuke) počele preuzimati centurijatske skupštine (comitia centuriata) kao najvažniji organ odlučivanja. Međutim, budući da je glasanje obavljano ne pojedinačno, nego po centurijama (pa je većina mišljenja u jednoj centuriji značila jedan glas), i da su najprije glasali vitezovi i prvi razred (koji su zajednički imali 98 centurija, a time i većinu), u pretežnom broju slučajeva prijedlog zakona ili odluke o izboru višeg magistrata nije ni došao pred centurije nižih razreda.

Uz podjelu na razrede, odnosno centurije, u doba rane republike nastala je i podjela građana na zemljišne tribuse (koja se bitno razlikuje od podjele na stare plemenske tribuse: Ramnes, Tities, Luceres), u početku također zbog vojne službe. Po nekim tvrdnjama, ova je podjela prethodila podjeli na razrede i centurije. Tribus je određeno teritorijalno područje; po rimskoj tradiciji, Servije Tulije podijelio je grad Rim na četiri gradska tribusa (tribus urbanae), dok je područje izvan grada bilo najprije podijeljeno na 16, a kasnije se broj tih seoskih tribusa (tribus rusticae) povećao na 31. U tribuse su bili upisani svi građani, kako patriciji tako i plebejci, ali samo oni koji su na dotičnom području posjedovali zemljište. Budući da su uglavnom samo patriciji u okolici grada imali posjede i da je broj seoskih tribusa bio mnogo veći, i ovdje se pojavljivala stvama neravnopravnost rimskih građana (odluka je donošena po tribusima, slično kao i kod centurija), je r su se i tribuske skupštine (comitia tributa) počele javljati u političkom životu. U njihovu nadležnost ulazi izbor nižih magistrata ali i donošenje zakona (jer je prijedlog zakona znogao biti podnesen kako centurijatskoj, tako i tribuskoj skupštini). Tokom vremena uloga- je tribuskih skupština rasla, jer su one pomalo preuzele većinu ovlaštenja centurijatskih skupština.

Reforma nazvana »Servijevim ustavom« vrlo je važna etapa u razvitku rimskog društva, je r se umjesto gentilne. organizacije i ranijih organa (gens, curia, plemenski tribusi, comitia curiata), koji su u sebi sadržavali jake elemente preddržavnog uređenja, sada pojavila klasna i teritorijalna podjela stanovništva, osnovana na imovinskim razlikama (zemljišnom posjedu, odnosno ukupnoj imovini), što je bitna osobina klasnog društva a s njime i državnog poretka, u kojem su osnovni ustavni faktori bili, kako smo vidjeli, magistrature, Senat i narodne skupštine.

8. Jedno od bitnih obilježja političkog razvitka rane republike jesu dugotrajne i uporne borbe plebejaca za ravnopravnost s patricijima. Premda su i plebejci uvrštavanjem u centurije i tribuse dobili pravo glasa, stvama vrijednost toga ovlaštenja bila je veoma mala, već zbog samog sistema odlučivanja, koji je bio izrazito povoljan za bogatije slojeve. Uz to su plebejci bili isključeni iz sudjelovanja u upravi državom, odnosno u magistraturama. Cesti ratovi, u

17

kojima su i oni snosili dio tereta, nemogućnost da ravnomjerno sudjeluju u podjeli osvojenog zemljišta (ager publicus), grub postupak s dužnicima (koji su padali u dugovinsko ropstvo - nexum) - uvjetovali su i oštrinu i dugotrajnost toga sukoba. Prema rimskoj tradiciji, plebejci su se čak u nekoliko navrata iseljavali iz Rima (tzv. secessiones plebis). S obzirom na to, patriciji su i u vlastitom interesu morali pomalo praviti ustupke.

Prvi uspjeh plebejaca jest uvođenje posebnog zaštitnog organa tj. pučkog tribuna (tribuni plebis). Iza toga su plebejci počeli borbu za objavljivanje zakona, jer su pravo poznavali i pravosudnu funkciju obavljali samo patricijski magistrati i svećenici patriciji, dakle plebejci nisu znali ni sadržaj prava pa je i to na kraju rezultiralo donošenjem Zakonika XII ploča (Leges duodecim tabularum). U naredne uspjehe plebejaca ubrajaju se zakoni (tzv. Leges Valeriae Horatiae), doneseni po tradiciji, 449. godine prije n.e., kojima je potvrđena nepovredivost plebejskih tribuna i zabranjeno osnivanje magistrature protiv čije odluke ne bi bio moguć priziv na narodnu skupštinu (provocatio adpopulum). Ubrzo nakon toga donesen je 445. godine i zakon kojim je dopušteno sklapanje braka između patricija i plebejaca (Lex Canuleia). Što se tiče obavljanja magistratura, plebejci su najprije uspjeli doći do niže magistrature, kvesture, oko god. 421. a Leges Liciniae Sextiae, iz god. 367. omogućuju da jedan od konzula bude plebejac. Nakon toga oni su relativno brzo uspjeli doseći i druge magistrature (337. godine prvi je put pretor bio plebejac). Slično je bilo i kod svećeničkih službi, pa je 254. godine prije n. e. prvi plebejac postao pontifex maxim-us (Tiberius Coruncanius), koji je ujedno prvi počeo javno dijeliti pouke iz prava.

Uzima se da je do završetka borbe plebejaca za ravnopravnost došlo donošenjem zakona (Lex Hortensia) iz 287. godine, kojim su zaključci plebejskih skupština (plebiscita) postali obavezni za cio narod, tj. kako za plebejce, tako i za patricije.

9. Društveno i političko uređenje rane republike i stanje prava odraz su ekonomskih prilika toga vremena. U najstarije doba Rimljani su se bavili polunomadskim stočarstvom uz primitivnu poljoprivredu. U periodu rane republike stanovništvo je već stalno naseljeno, a osnovni je način proizvodnje poljoprivreda. Zemljište, koje je dotle bilo u kolektivnom vlasništvu gensa (pa je stoga i nazvano: ager gentilicius), pomalo prelazi u privatno vlasništvo, dok su stoka, oruđe i druge pokretne stvari vjerojatno još od ranije u individualnom vlasništvu. Na ovakav tok toga procesa ukazuju nazivi pojedinih dijelova imovine, neki pravni poslovi, te izvjesne tvrdnje iz tradicije.

Tako se, na primjer, imovina nazivala pecunia, te familia pecuniaque, što se odnosilo u početku samo na pokretnine a pravni posao prijenosa vlasništva nazivao se mancipatio (od manu capere, što znači prihvatiti rukom, a rukom su se mogle zahvatiti samo pokretne stvari). Po rimskoj tradiciji, Romul je građanima podijelio heredium od po dva jugera (jutra) zemljišta od čega se u doba ekstenzivne poljoprivrede i stočarstva očito nije moglo živjeti (to odgovara površini od pola hektara). Svi ti podaci govore u prilog tezi o postepenom stvaranju privatnog vlasništva.

ipak, po svemu sudeći proces prijelaza sredstava za proizvodnju u pojedinačno vlasntštvo, nije tekao Iako, jer su, npr., neki oblici gentilnog vlasništva, recimo kod pašnjaka, dugo zadržani.I na području obiteljskog i nasljednog prava dugo se zadržao utjecaj gentilnih odnosa, npr. kod tutorstva i kod intestatnog prava agnata na imovinu umrlog.

18

10. Rimljani su se u to doba uz stočarstvo uglavnom bavili proizvodnjom žita, prvenstveno ječma, mahunastih plodova, repe i povrća. Gajila se i vinova loza, a počelo se razvijati i maslinarstvo, pod utjecajem Grka iz južne Italije. Sitni su posjednici sami obrađivali svoja polja, a krupniji su upotrebljavali i robove, iako u to doba uloga robova nije bila velika (patrijarhalno ropstvo). Trgovna i razmjena bile su skromne; u početku se obavljala u obliku trampe. Tokom vremena kao sredstvo plaćanja pojavio se bakar, neoblikovan ili u formi šipki (rauduscula), koje je trebalo svakom prilikom posebno izvagati. Kasnije su komadi bakra obilježavani žigom, ali kovani novac u pravom smislu pojavio se tek oko 335. godine prije n.e. i nazvan je aes (aes grave) u težini od jedne funte (327 grama), koja je kasnije snižavana.

Umjesto teškog bakrenog počeo se nešto prije prvog punskog rata kovati srebrni novac, nazvan sestertius koji je vrijedio dva i pol asa. Kasnije se pojavio i veći srebrni novac, vrijedan deset asa, nazvan stoga denarius (lat. deni znači po deset, dok je sestertius značio »polutreći« od semis - pola i tertius - treći, dakle koji vrijedi tri asa manje jedna polovina, drugim riječima, dva i pol asa). Širi promet preko granica Rima bio je razumljivo skroman; ipak su uspostavljene trgovačke veze s Etrušćanima, a malo kasnije i s južnoitalskim grčkim naseobinama. Došlo je i do kcntakata, pa i prvih ugovora s Kartažanima. S njima potkraj ovog perioda započinju veliki ratovi radi prevlasti u zapadnom Mediteranu, nastali zbog težnje Rimljana da svoj utjecaj prošire i izvan područja kopnene Italije.

4. Pravo i izvori prava. Zakonik XII ploča

1. U najstarije doba, u periodu kraljevstva, u Rimu je, kao i kod drugih naroda u početnoj fazi njihova državno-pravnog razvitka, jedini izvor prava bio običaj (consuetudo, mores, mores maiorum). U tom periodu pravo nije bilo odvojeno od vjerskih načela (fas). Ta povezanost prava i religije očituje se i u činjenici da su prvi čuvari prava i tumači njegove primjene bili svećenici.

U kasnijoj rimskoj literaturi pa i u pravnoj (Pomponije), spominje se doduše, da su Romul i njegovi nasljednici predložili kurijatskim skupštinama više zakona, koje su one prihvatile (v. »Izvori«, str. 12-15) i da je te zakone pri kraju kraljevstva sabrao i uredio Sexstus Papirius (odatle i naziv: ius Papirianurn). S obzirom na svoje porijeklo ti se zakoni nazivaju i leges regiae (kraljevski zakoni). Međutim, tu tvrdnju, kao i mnoge druge iz stare rimske povijesti, treba ubrojiti ili u legende ili u kasnije falsifikate, kojima se radi autoriteta pridaje svojstvo starine. Naime, o tim se »zakonima« prvi put čuje tek za vrijeme principata pa treba uzeti da je zbirka vjerojatno tada i nastala. Ne može se, ipak, osporiti činjenica da neka od pravila koja ulaze u te »zakone« predstavljaju veoma stare institucije, preuzete iz običajnog prava doba kraljeva ili prvih vjekova republike.

2. Najvažniji pravni spomenik ovoga razdoblja jest Zakonik XII ploča (Leges duodecim tabularum). To je ujedno prva i jedina kodifikacija prava koju su proveli Rimljani; druga kodifikacija (Justinijanova) izvršena je na Istoku u Bizantu. Kako je već rečeno, donošenje toga zakonika vezano je za političke sukobe između patricija i plebejaca. Jedan od najtežih problema koji je mučio plebejce sastojao se i u tome što su u svim slučajevima sporova ili odgovornosti, odlučivali patricijski magistrati, i što je još važnije, po pravu koje je samo njima bilo poznato, jer je čuvano kao tajna. Plebejci su preko svojih tribuna zahtijevali da se pravo popiše i objavi, kako bi bilo svima poznato, a posebno da bi se znala stvarna ovlaštenja konzula. Patriciji su se dugo protivili

19

tome prijedlogu, ali je konačno došlo do sporazuma da se umjesto redovnih magistratura izabere povjerenstvo od deset ljudi patricija koji će popisati zakone. Komisija (decemviri legibus scribundis) pripremila je za god. 451. deset ploča zakona, a za narednu godinu (450) dvije ploče dopuna, čime je taj posao bio dovršen.

Tekst Zakonika XII ploča nije sačuvan neposredno. Međutim, iz brojnih citata, parafraza, tumačenja i si., kako u pravnoj, tako i u nepravnoj literaturi, mogao se rekonstruirati njegov sadržaj, pa se može sa sigurnošću reći da je pretežan dio njegovih odredbi poznat, mada je bilo teškoća s utvrđivanjem sistema i redoslijeda, je r nije jasno da li su se decemviri uopće držali nekog reda u izlaganju pojedinih normi zakona.

Danas prihvaćene rekonstrukcije (najpoznatija je Schollova iz 1866) uzimaju da je sistematika Zakonika izgledala, otprilike, ovako: I. II. i III ploča sadržavale su norme o civilnom postupku (pozivanje pred sud, raspravljanje pred sudom, izvršenje); IV. je sadržavala obiteljsko pravo; V. nasljedno pravo i tutorstvo; VI. vlasništvo i pravne poslove; VII. susjedovne i međašne odnose; VIII. privatne delikte; IX javne delikte i krivični postupak; X. sakralno pravo, a na XI. i XII. ploči bile su dopune ostalim pločama. (V. »Izvori«, str. 16-31).

3. Neki rimski pisci (Livije) smatrali su Zakonik XII ploča kodifikacijom cjelokupnog javnog i privatnog prava (fons omni publici privatigue juriš), što se može smatrati pretjeranim. Premda Zakonik zaista sadrži odredbe iz više područja prava, on je daleko od toga da bi bio kompletna kodifikacija, jer o mnogim ustanovama za koje se može posve sigurno tvrditi da su bile značajne ima vrlo malo podataka (npr. o patria potestas). Zakonik se dosta bavi pitanjima postupka, zatim deliktima, te određenim zemljišnim odnosima (stjecanjem, dosjelošću, međama, susjedovnim odnosima). Također ima i odredaba o nasljeđivanju i tutorstvu, u kojima su se zadržali važni elementi gentilnih odnosa. Takav sadržaj Zakonika može se razumjeti ako se ima u vidu okolnost da Zakonik predstavlja kodifikaciju običajnog prava, pri čemu je, po svemu sudeći, bilo relativno malo inovacija. Razumljivo, da ta kodifikacija nije mogla biti posvemašna, ne samo zbog primitivnih prilika koje su u to doba vladale u Rimu nego i zbog činjenice da decemviri nisu prihvatili niti upisivali ono što nije bilo sporno (odatle malo odredaba, npr., o tako važnoj ustanovi kao što je bila patria potestas). Oni također nisu prihvatili običaje koji nisu konvenirali interesima patricijske skupine, kojoj su decemviri pripadali, odnosno, u najmanju ruku, nisu unosili drugo osim onoga za što su znali da bi to plebejci izuzetno uporno zahtijevali.

4. Najviše propisa (jedna četvrtina Zakonika) govori o civilnom postupku, što se može protumačiti činjenicom da su plebejci u tim pitanjima bili najteže pogađani zbog samovolje patricijskih magistrata. Konačno, to je bio i povod zahtjevima plebejaca da se popiše pravo. Osim toga, da ponovimo, u Zakoniku ima razmjerno dosta odredaba o deliktima, pretežno privatnim (posebno o krađi), ali i o javnim deliktima. Zakonik je posvetio prilično pažnje i pitanjima

20

vezanim za stjecanje ili korištenje nekretnina, te susjedovnim odnosima. Karakteristične su oštre kazne za neke čarolije. S druge strane, činjenica je da je bilo malo propisa s područja obveznog prava. Ukratko, može se reći da sadržaj pokazuje da je Zakonik nastao u primitivnoj i praznovjernoj sredini, koja je vezana za agrarnu proizvodnju, s malim obujmom razmjene dobara. Primitivna shvaćanja, uz spomenute teške kazne za magiju i čaranje, očituju se i u postojanju talionskog načela pri kažnjavanju (»oko za oko, zub za zub«), a posebno u teškom položaju dužnika, koji je mogao biti prodan u ropstvo, pa i ubijen. Ipak, Zakonik sadrži i propise koji imaju naprednija obilježja, među kojima se naročito ističe tzv. stranačka autonomija (pravo stranaka da ugovore što hoće, uz uvjet da ne povrijede javni poredak; sloboda oporučivanja za slučaj smrti, te mogućnost da se kazna taliona zamijeni nagodbom ili sporazumom o oprostu).

5. Takav sadržaj Zakonika, uz ostale elemente, posebno opću suglasnost i pravnih i nepravnih pisaca o bitnim okolnostima vezanim za njegov postanak, najbolji je dokaz o njegovu oostojanju i autentičnosti. On, naime, kako svojim grubim i surovim normama, tako i relativno naprednim ustanovama, pokazuje svijet na raskršću, svijet koji je, s jedne strane, vezan za tradiciju i primitivna shvaćanja zaostale seoske sredine, ali koji se, s druge strane, otvara kao društvo spremno da nastavi osvajanje Italije i u relativno kratkom vremenu postane gospodarom većeg dijela tada poznatog svijeta. Stoga se neki hiperkritički stavovi, posebno E. Paisa i E. Lamberta, koji su poricali pojavu i postojanje Zakonika u doba za koje se smatra da je nastao, nisu po vladajućem mišljenju prihvaćeni.

0 pitanju eventualnih stranih utjecaja na pojedina rješenja Zakonika XII ploča, dugo se raspravljalo. Pravi odgovor na to teško je naći, mada se smatra vjerojatnim etrurški utjecaj, koji se odrazio i na mnogim drugim područjima. Međutim, kakav je i koliki taj utjecaj ne može se odgovoriti, jer etrurški jezik još nije dešifriran. Sigurniji su, međutim, podaci o utjecaju grčkog prava i običaja, jer su na neke sličnosti (kao što su, npr., zabrana velikih izdataka kod pogreba,, sloboda udruživanja, uređenje međa i si., gdje se može naći veza sa Solonovim zakonodavstvom) ukazivali još i rimski pisci. Ti utjecaji mogli su doći iz same Grčke (po Livijevim navodima jedna je komisija prije početka rada na Zakoniku otputovala u Atenu da se upozna sa Solonovim i drugim zakonima), ali su ipak utjecaji iz Južne Italije (Magna Graecia) vjerojatniji, jer su Rimljani s tim Grcima bili otprije u kontaktu zbog geografske blizine.

Međutim, uza sve utjecaje sa strane, uzima se d a je Zakonik XII ploča, po svojim bitnim osobinama, rezultat rimskog stvaralačkog duha, koji je već u to davno doba pokazao svoje prednosti: sposobnost apstraktnog izražavanja, te konciznost i lapidarnost. Zakonik nije formalno nikada stavljen izvan snage premda su brojne njegove odredbe prestale živjeti. Rimljani su taj problem rješavali ne primjenjujući odredbe, a nekima dajući tumačenjem drugačiji smisao. Na taj način su nastavili izgrađivati svoj pravni poredak, osnovan upravo na čvrstim temeljima Zakonika XII ploča.

6. Rimljani nisu smatrali da su sva pitanja prava riješili donošenjem Zakonika XII ploča. Čak je i u sam tekst Zakonika bila unijeta odredba po kojoj je narod mogao svoju volju zakonodavnim putem i dalje izražavati, što se stvarno i događalo. Stoga su u periodu nakon Zakonika XII ploča centurijatske

21

i tributske narodne skupštine donijele velik broj zakona, aii uglavnom onih koji se odnose na javnopravne odnose (posebno na pravni položaj plebejaca, usporedo s njihovom borbom za ravnopravnost). Iz područja privatnog prava važni su: Lex Poetelia Papiria de nexis, iz 326. prije n.e., o ublaženju položaja dužnika; Lex Aquilia, iz 287. ili 286., o naknadi štete; Lex Cincia, iz 204. o darovanjima, te Lex Plaetoria, donijeta oko 200. o pravnim poslovima osoba ispod 25. godina starosti (minores).

7. O počecima pravne znanosti, a time i o daljem razvitku prava, može se reći d a je i jedno i drugo u ovom periodu bilo vezano za djelatnost svećenika (pontiflces).

Pod pojam pontifices ulazi zbor visokih rimskih svećenika, koji se bavio pitanjima kulta i religije. U početku ih je bilo samo trojica ali se kasnije broj povećao na devet, a iza toga na petnaest, sedamnaest, pa i više. Zboru je predsjedavao ponlifex maximus, kojega su između sebe birali pontifici doživotno. Uz tu je funkciju pontifex maximus vršio i nadzor nad drugim svećeničkim zborovima (flamini, djevice vestalinke i dr.).

Djelatnost svećenika na području prava uvjetovana je činjenicom da u to doba nije postojala podjela između religije i prava. Isto onako kao što su bili čuvari vjerskih formula (carmina) pontifices su čuvali i formule za pravne poslove, posebno za sudski postupak (legis actiones). Svećenici su, uz to, jedini znali kalendar, koji je bio dosta kompliciran, a dani u godini bili su podijeljeni na sudske i nesudske, pa se postupak nije mogao uvijek pokretati. Kad se ima na umu činjenica da je staro rimsko pravo bilo vrlo formalističko (kako kaže Gaj, jedna pogrešno izgovorena riječ mogla je dovesti do gubitka spora), stranke su se morale obraćati svećenicima za pomoć. Ona se sastojala u upućivanju zainteresiranog koju formulu u pojedinom slučaju treba upotrijebiti, bilo da se radilo o pokretanju sudskog spora (leges actio), bilo d a je u pitanju sklapanje nekog pravnog posla. Prema tome, svećenici su strankama davali savjete (ta njihova djelatnost naziva se respondere, tj. odgovarati na pitanje) ili su im pomagali u sastavljanju obrasca pravnog posla (što se naziva cavere, tj. čuvati, upozoriti), kako bi se izbjegle buduće teškoće i neprilike. Uz to su, razumljivo, svećenici stranke upozoravali i na kalendar, kako ne bi nešto poduzele u nevrijeme.

Pružanje savjeta i pomoći strankama u primjeni prava, nije se, po prirodi stvari, moglo ograničiti samo na postojeće pravo, jer su konkretni životni slučajevi veoma različiti, a i socijalne se potrebe tokom vremena mijenjaju. S obzirom na to svećenici su se morali upuštati i u tumačenje prava, ne samo radi razjašnjenja pojedine riječi ili pojma (mada je to, vjerojatno u početku bio najčešći slučaj), nego su širim ili užim tumačenjem (interpretatio) jedno pravno pravilo proširivali i na odnose koje zakonodavac u početku nije uopće imao u vidu ili su neku normu (koja je u doba nastanka važila za jednu situaciju pa postala neprimjenjiva, je r su se socijalne prilike izmijenile) analogijom primjenjivali na neke druge odnose.

22

Kao primjer takva tumačenja može poslužiti propis Zakonika XII ploča koji je određivao da će sin koga otac tri puta proda postati slobodan od očinske vlasti.U doba decemvirskog zakonodavstva na taj se način htio poboljšati položaj djece koju su očevi ustupali kao radnu snagu bogatijim sugrađanima na određeno vrijeme. Međutim, kad su se prilike promijenile, običaj davanja djece in mancipium je prestao. Ipak, spomenuta odredba Zakonika bila je tumačenjem primijenjena na posve drugo područje, tj. na oslobađanje djece ispod očinske vlasti njihovom prividnom trokratnom prodajom' Budući da se sin smatrao najvažnijim Članom obitelji, tumačenjem je izveden zaključak da je za oslobađanje ženske djece ili unuka dovoljno jednokratna prodaja. Na sličan je način iz nekoliko kratkih rečenica Zakonika XII ploča o nasljeđivanju, tumačenjem stvoren Čitav sustav rimskog intestatnog odnosno zakonskog nasljednog prava.

8. Na taj način, tj. tumačenjem (interpretatio) Zakonika XII ploča došlo je do stvaranja početaka pravne znanosti, odnosno na taj je način stvarano rimsko ius civile u užem smislu riječi. (U tom užem smislu, ius civile stoji kao opreka pojmu leges, tj. pravu stvorenom u narodnim skupštinama legislacionim putem, ali u širem smislu riječi i interpretatio i leges ulaze u ius civile). Uloga svećenika kao čuvara i stvaralaca prava bila je, razumljivo, najveća prije donošenja Zakonika XII ploča, je r već samo njegovo objavljivanje umanjilo je njihovu funkciju čuvara nepoznatog prava. Međutimj i nakon donošenja Leges duodecim tabularum svećenici su ostali čuvari legisakcioni'n formulara, dakle procesnog prava, pa su im se stranke zbog toga i dalje morale obraćati. Treba reći d a je i kalendar ostao neko vrijeme tajnom.

Položaj svećenika kao tumača i čuvara prava dalje je oslabio kada je Gnej Flavije, pisar poznatog cenzora Apija Klaudija, oko god. 300. prije n.e. objavio formulare legisakcija, koje je ukrao svom principalu. Time se toliko dopao plebsu, d a je izabran za plebejskog tribuna, a kasnije i za senatora, dok je zbirka koju je izdao nazvana Ius Flavianum. Čini se da je Flavije objavio i kalendar. Njegova djelatnost i kasnije preuzimanje svećeničkih funkcija od strane plebejaca doveli su malo pomalo do potpune sekularizacije prava, je r je prvi plebejski pontifex maximus Tiberius Coruncanius, koji je tu funkciju obavljao oko god. 254. prije n.e., počeo javno davati pouke o pravu.

H o n o r a r n o p r a v o

5. Državno i društveno uređenje

1. Razdoblje honorarnog prava obuhvaća dva posljednja stoljeća republike. Za razliku od prethodnog perioda mnogo je bolje poznato, je r raspolažemo sa dosta podataka u djelima suvremenih (rimskih i grčkih) pisaca, a i mnogi drugi dokumenti iz tog doba češći su i pouzdaniji (npr. epigrafski spomenici). Bitno

23

je obilježje ovog razdoblja s ustavnopravnoga gledišta da se državno uređenje nije promijenilo. Ostala je i dalje rimska republika, sa svojim magistraturama, uz neke manje promjene (npr. povećanje broja pretora zbog potreba jurisdikcije i uprave provincijama, nakon proteka mandata u Rimu). Bilo je i više slučajeva izbora magistrata ađ hoc (radi obavljanja jednog posla, npr. podjele zemljišta siromašnim građanima), a uloga Senata, naročito u toku drugog stoljeća prije n.e., bila je još važnija nego u prethodnom razdoblju, tako da je on počeo (mada neizravno, na taj način da je pozivao magistrate na poduzimanje nekih hitnijih mjera po uputama koje im je sam davao) preuzimati i neka zakonodavna ovlaštenja.

Narodne skupštine ostale su kakve su bile i u prethodnom periodu. Tvrdi se da su u centurijatskom ustrojstvu izvršene neke promjene na prijelazu iz trećeg stoljeća u drugo stoljeće prije n.e., koje doduše, nisu uklonile izrazitu prednost najbogatijih slojeva, ali su je malo smanjile.

2. U toku četvrtog i trećeg stoljeća prije n.e. Rim je protegao svoju vlast na čitavu Italiju, pretvarajući se od male gradske državice u veliku silu (koja se nakon toga i dalje širila). Razumljvo je daje glavnu ulogu u tome imalo osvajanje ali ono nije bilo jedini način proširivanja rimskog utjecaja, jer je do toga dolazilo i u obliku ugovora o savezu, najčešće s bližim susjedima. Tako su Rimljani jačali svoju moć, te zajedno sa saveznicima napadali daljeg i jačeg neprijatelja, ali su ujedno diplomatskim putem vezivali uza se određene gradove i državice, izbjegavajući grubu upotrebu sile. Ugovorima o prijateljstvu (amicitia) pojedine su državice osiguravale u Rimu svome građaninu određeni oblik zaštite, naročito kad bi se pojavio ili rješavao neki spor (redovno pred sucima nazvanim recuperatores, koji su bili nadležni za sporove sa strancima). Takvi ugovori nisu međutim, stranom građaninu davali politička prava (npr. pravo glasa).

U povoljnijem pravnom položaju bili su Latini, koji su Rimljanima bliski po jeziku, vjeri i običajima i koji su još od starine bili s njima u tzv. latinskom savezu. Oni su, naime, u pogledu imovinskog i porodičnog prava bili izjednačeni s Rimljanima, imali su ius connubii (pravo sklapanja braka s Rimljanima), kao i ius commercii, ali uz ograničenja nekih javnih prava, posebno prava glasa (ius sujfragii) Druge državice (npr. etruški gradovi, grčke naseobine i ostali itaiici, nelatini, koji su također bili vezani savezničkim ugovorima a koji su bili nazivani socii Italici) imale su manje prava od Latina; građani tih državica napose nisu imali ius connubii, a, razumljivo, ni pravo glasa.

3. Rimljani su dosta rano počeli osnivati naseobine po Italiji, što je pomoglo latiniziranju čitavog poluotoka. Te su kolonije podizane na osvojenom području naseljavanjem samih Rimljana (coloniae civium Romanorum), samih Latina ili Latina i Rimljana zajedno (nazvane coloniae latinae). Prve su, dakako, imale povoljniji pravni položaj. Tokom vremena i nekim je peregrinskim naseobinama ili krajevima priznavano kao posebna nagrada pravo latiniteta (ius Latii), tj. pravni položaj spomenutih latinskih kolonija.

U ovom periodu došlo je i do osnivanja provincija na području izvan Italije. Prva od njih bila je Sicilija, a nešto kasnije Sardinija i Korzika, pa Hispanija i Afrika (područja oduzeta Kartagi). Tome su se pridružile Ahaja (Grčka), Macedonija, Mala Azija i druge. Premda su ponekad do provincija dolazili i dobrovoljnim putem (npr. Pergam su naslijedili po oporuci posljednjega kralja Atala), ta udaljenija područja obično su osvajana vojnom silom. Unutrašnje uređenje provincija odredio bi pobjednik - vojskovođa, koji je donio određeni propis (nazvan lex

24

data, dakle nametnuti zakon, koji se razlikovao od lex rogata, tj. od izglasanog zakona) dakako u dogovoru sa senatskom komisijom koja ga je pratila. Stanovnici ratom pokorenih područja, ako nisu bili odvedeni u ropstvo, postajali su najčešće peregrini dedilicii, a njihovo zemljište ager publicus. Međutim. Rimljani obično nisu to zemljište oduzimali dotadašnjim vlasnicima (osim u slučaju osnivanja kolonija) nego su puštali da se ovi i dalje njime koriste uz obvezu plaćanja zemljišnog poreza (stipendium, zato: ager stipendiarius). U nizu slučajeva Rimljani su i osvojenim područjima ostavljali određeni stupanj autonomije.

Premda u ustavnopravnom pogledu nije u toku ovog razdoblja bilo većih promjena, u socijalnom i gospodarskom životu došlo je do znatnih transformacija.

4. Velika osvajanja, posebno na području bivših kartaških provincija, pa i u samoj Africi, i širenje rimske vlasti na Istok (prema Grčkoj, Iliriku, Maloj Aziji) doveli su do velikog priliva bogatstava u Rim, kako u obliku ratnog plijena, tako i u raznim oblicima poreza i nameta, pa i direktnog pljačkanja zauzetih područja. To je pogodovalo razvoju trgovine, novčarstva, špekulacija i si., a Rim - u kojem je znatno poraslo stanovništvo - postao je centar svih tih poslova. Međutim, taj proces nije ostao bez teških socijalnih posljedica za rimsku državu. Prije svega, rimsko seljaštvo, koje je na svojim leđima nosilo teret stalnih ratova, zbog dugotrajnog je izbivanja sa svojih imanja padalo u dugove i iz dana u dan propadalo. Ostavši bez igdje ičega, seljaci su se preseljavali u Rim i tu su živjeli od milosti uglednih bogataša i države. Njihova su imanja na ovaj ili onaj način prelazila u ruke bogatih zemljoposjednika, koji su od toga kao i od prigrabljenog javnog zemljišta (ager publicus) stvarali velika imanja, nazvana latifundije, a ta je imanja obrađivala masa robova dovedenih nakon ratnih pohoda po svijetu.

5. U takvim prilikama izmijenila se znatno i struktura rimskog društva. Stare suprotnosti i podjela na patricije i plebejce izgubili su svoj smisao, jer su plebejci još u prethodnom periodu uspjeli izboriti ravnopravnost s patricijima. Međutim, umjesto toga, došlo je do nove socijalne podjele, koja se svodila na dvije osnovne skupine; na bogataški gornji sloj i na siromašni plebs (ako zanemarimo, za sada, odnos prema robovima). Međutim, taj gornji sloj nije bio jedinstven, jer su ga sačinjavala dva staleža: nobilitas i ordo equester.

6. Nobilitet je bio sastavljen od starih patricijskih porodica i obogaćenog dijela plebejaca, uglavnom onih koji su vršili neku višu magistraturu. Te su funkcije s vremenom, via facti, postale nasljedne u pojedinim obiteljima, a kako su magistrati nakon isteka godine dana dolazili u Senat (što je bila stvarno nasljedna čast), nastao je senatorski stalež. Ova socijalna skupina bila je tradicionalno vezana uz poljoprivredu - jedino zanimanje koje je, po rimskim shvaćanjima, dostojno interesa pravog nobila.

Karakteristično je u vezi s tim spomenuti da se i zakonodavnim mjerama nastojao taj društveni sloj vezati za zemljoradnju, pa je tako jednim zakonom iz 218. godine prije n.e. zabranjeno senatorima da imaju brodove veće zapremine od 300 amfora. Iz tog istog razloga oni

25

su morali jedan dio svoje imovine (četvrtinu, a kasnije i trećinu) ulagati u zemljišta u Italiji. Osim toga, bilo im je zabranjeno sklapanje braka s oslobođenicama, a nisu mogli za svog nasljednika, po pravilu, odrediti žensku osobu. Svrha svih tih mjera bilo je očuvanje senatorskog staleža i društvenog ugleda senatora. Međutim, poznato je da se znatan broj tih ljudi bavio pozajmljivanjem novca uz visoke kamate, trgovinom, špekulacijama i slično, ali ne neposredno, nego preko »podmetnutih« ljudi: oslobođenika, robova, klijenata i dr.

Drugi stalež, vitezovi, nazvan ordo eguester (po tome što su zbog imovinskog cenzusa služili u vojsci kao konjanici), bio je sastavljen od trgovaca, bankara, zakupnika poreza i carina, poduzetnika i bogatih pojedinaca iz municipija (tj. gradova u Italiji, pa i izvan nje, s određenim stupnjem unutrašnje autonomije, koju su im Rimljani ostavili ili im to pravo dodijelili prigodom osnivanja). Kako se vidi iz sastava ove socijalne grupacije, ona je bila orijentirana na pokretnu imovinu, karakteristiku bogatstva u razvijenijoj sredini.

7. Nasuprot spomenutim gornjim staležima stajao je osiromašeni plebs, koji je , budući da nije mogao na drugi način osigurati svoju egzistenciju, nagrnuo u Rim i tu živio od milosti bogataša, kojima je, zapravo, prodavao svoje glasove, dolazeći često i pod utjecaj različitih demagoga, koji su toj sirotinji obećavali besplatne podjele žita i druge koristi. Takvo stanje donjih društvenih slojeva pogodovalo je i stvaranju političke stranke nazvane populares (pučka, narodna stranka), kojoj su pored plebsa pripadali i sitniji obrtnici, mali posjednici i si. Ni unutar gornjih društvenih slojeva nije bilo sloge, je r je senatorska aristokracija ljubomorno čuvala vlast, odbijajući d a je dijeli s obogaćenim vitezovima, iz čega se razvila dugotrajna borba, u kojoj su vitezovi, kada se radilo o političkim pitanjima, znali pamagati popularima, a zatim bi se opet pridružili nobilitetu kada su socijalni zahtjevi populara ugrožavali i njihov položaj bogatog društvenog sloja.

U takvoj situaciji moralo je doći do oštrih klasnih sukoba i zahtjeva za reformom, koji su se u većoj mjeri pojavili neposredno nakon završetka trećeg punskog rata (146. godine) kada su braća Grakhi, najprije Tiberije, a zatim i Gaj, pokušali reformama poboljšati položaj donjih društvenih slojeva. Međutim, aristokracija je to uspjela spriječiti najdrastičnijim sredstvima - ubojstvom braće. Ipak, uzroci teškog stanja rimskoga društva nisu time uklonjeni, pa je u daljim borbama došlo do uzdizanja pojedinih istaknutih vojskovođa. Prvi od njih bio je Gaj Marije, koji se, oslanjajući na populare, oštro obračunao s optimatima.

Takvim je pojavama u znatnoj mjeri pomogla i reforma rimske vojske, koju je izvršio upravo Marije, posljednjih godina 2. stoljeća prije n.e. Dok je do tada važilo načelo opće vojne obveze građana (na tome se, kako je spomenuto, osnivao i centurijatski sustav te podjela građana po imovnom stanju), od toga doba u rimsku se vojsku primaju dobrovoljci, obično dio rimskog plebsa, koji je u vojnoj karijeri vidio jedino rješenje svoje sudbine, jer bi na kraju vojne službe dobio pristojnu otpremninu, a kasnije i zemljište iz fonda agri publici. Prirodno je da profesionalni vojnik veže svoje nade za uspješnog vojskovođu, a nije neobično ako ovaj okružen i

26

pomagan od svojih vojnika i veterana počne pokazivati i političke ambicije. U tome je dio objašnjenja pojave i utjecaja Marija, Sule, Cezara, Pompeja, Antonija i Oktavijana na sudbinu rimske države, jer bez podrške vojnika teško da bi mogli ostvariti svoje ambicije.

Reakcija optimata došla je u jednakom ili oštrijem obliku pod Sulom, čime je otvoren put daljim socijalnim sukobima, u koje su se umiješali i robovi, jer je upravo u to doba počeo poznati Spartakov ustanak, a nešto prije toga pobunili su se i italski saveznici zahtijevajući rimsko pravo građanstva. Iznimne prilike u kojima se tokom 1. stoljeća prije n.e. našla rimska država - izazvane, uglavnom, borbom za vlast i oštrim klasnim sukobima između vladaj ućih grupa i osiromašenog plebsa te otporom izrabljivanih robova - dovele su do novog zaoštravanja, koje kulminira u građanskim ratovima, truimviratima, proskripcijama i si., te konačno do pretvaranja rimske republike u monarhiju, makar u početku prikrivenu tzv. principatom.

6. Pravo i izvori prava

1. U prilikama što su nastale nakon završetka drugog punskog rata, koje karakteriziraju velike socijalno-ekonomske promjene, u prvom redu razvijanje robne proizvodnje i razmjene, staro civilno pravo nije moglo zadovoljiti potrebe vremena, kako zbog svoje nerazvijenosti (posebno u području obveznopravnih odnosa), tako i zbog svojeg formalizma i vezanosti za načelo personaliteta. Da bi to pravo prilagodili novim zahtjevima, Rimljani su djelovali na više područja.

Narodne skupštine produžile su svoju obilnu zakonodavnu djelatnost, pa je u ovom periodu, koliko je poznato, donijeto više od 800 zakona. Međutim, pretežan broj zakona (više od dvije trećine) tiče se javnog prava; Rimljani su, naime, razvijanje privatnog prava prepuštali djelovanju drugih faktora.

Kada se govori o velikom broju zakona, treba imati na umu činjenicu da su rimski zakom bili skromna opsega, da su u tom pogledu bili sasvim- drugačiji od modernih zakonskih tekstova (v. primjere zakona u »Izvorima« str. 32-39). To je odgovaralo ne samo potrebama, jer se zakonom, po pravilu rješavalo jedno uže pitanje, nego i shvaćanju da zakon mora biti kratak, kako bi ga i neuki lako zapamtili (to je izrazio Seneka riječima: legem brevem esse oportet, quo facilius ab imperitis teneatur). Međutim, naročito u kasnije doba, doneseni su i opsežniji zakoni gotovo čitave kodifikacije, kao što je, npr. Augustovo procesno zakonodavstvo (Lex lulia iudiciorum privatorum), te zakoni kojima se uređivao položaj pojedinih područja pripojenih rimskoj državi (leges datae).

Od više zakona koji se odnose na privatno pravo, donijetih u ovo doba, treba da se spomenu: Lex Atilia iz oko 190. prije n.e., o tutorstvu; Lex Furria testamentaria, Lex Voconia, iz 169, i Lex Falcidia, iz 40. godine, o oporučnom raspolaganju; zatim, Lex Aebutia, iz oko 150, o civilnom postupku; Lex Calpurnia, iz 149, o porotnim kaznenim sudovima (quaestiones perpetuae), te

27

više agrarnih zakona (leges agrariae) o podjeli agri publici, od kojih je najvažniji onaj što g a je predlagao Tiberije Grakho (Lex Sempronia agraria).

Od zakona što su ih donijele narodne skupštine treba razlikovati nametnute zakone (leges datae), koje su osvojenim područjima određivali pobjednički vojskovođe. Ipak. u tom djelovanju, oni nisu bili samostalni, je r su takvi zakoni donošeni ili po posebnom ovlaštenju skupština, ili ih je (još češće) pripremala komisija predstavnika Senata koja je pratila vojskovođe.

2. Malobrojno, sporo i relativno usko reguliranje nekih pitanja privatnog prava zakonima, nije, razumljivo, ni izdaleka moglo zadovoljiti potrebe vremena nakon drugog punskog rata. Zbog toga su Rimljani stvaranje privatnog prava prepuštali većim dijelom magistratima, čije je djelovanje u tom smislu bilo specifično. Naime, ti magistrati, posebno pretori, a djelomično i kurulski edili, nisu bili suci ni u rimskom, a ni u suvremenom smislu, drugim riječima, nisu neposredno odlučivali u sporovima. Njihova se funkcija svodila na to da utvrde da li su u svakom pojedinom slučaju ispunjene osnovne pretpostavke za vođenje spora. Pošto su obje stranke pred magistratom iznijele svoje tvrdnje i zahtjeve, magistrat bi ili odobrio tužbu (aclionem dare) ili b ije odbio (actionem denegare). U ovom drugom slučaju stranka bi ostala bez pravne zaštite. U prvom pak slučaju pretor bi dopustio tužbu, i odobrio izbor suca, pred kojim je onda nastavljen spor i koji je donio presudu. U odlučivanju da li će dopustiti ili onemogućiti spor pravosudni se magistrat rukovodio zakonom ili drugim pravnim normama, ali ne isključivo. U nekim slučajevima pretor bi, naime, dopustio vođenje spora i ondje gdje za to po pravnim propisima nije bilo mjesta, ali je ponekad i odbijao pružiti pravnu zaštitu ondje gdje je ona po zakonu bila moguća. Odluku koju je donosio, pretor je osnivao na svojoj ovlasti naređivanja (imperium), a li pri tome nije mogao postupiti samovoljno, jer bi nakon prestanka mandata mogao odgovarati za samovolju i zloupotrebu vlasti. Kriterij kojega su se pretori držali, bilo je načelo pravičnosti (aequitas). Primjenom tog načela u praksi pomalo su zastarjele norme padale u zaborav, a ujedno su stvarana nova pravila kojima su odnosi, inače po civilnom pravu nepoznati ili nepriznati, počeli dobivati pravnu zaštitu.

Pretor je djelovao i na drugi način. Da bi upoznao građane ili druge zainteresirane s programom svoje djelatnosti u rješavanju pojedinih sporova, pretor bi na početku mandata izdavao edikt, gdje bi, uglavnom kazuistički, nabrajao slučajeve kojima će pružiti pravnu zaštitu.

Izgleda da je na spomenuti način najprije počeo djelovati praetor peregrinus, koji je, po prirodi stvari i s obzirom na stranke koje je imao pred sobom, morao postupati elastičnije od svojega kolege gradskog pretora. Kasnije se i praetor urbanus povodio za radom peregrinskog pretora, pa je postupao na sličan način, pogotovu zato što su i potreba prometa i manje formalni pravni poredak, naročito formulami proces (u kojem je pretor mogao davati i direktne upute sucu), to i tražili i dopuštali. Prema tome, pravosudni je magistrat u razvijanju rimskog prava sudjelovao posredno.

28

On naime, nije bio zakonodavac, pa nije mogao ukidati ili mijenjati stare niti donositi nove zakone, ali je pružanjem pravne zaštite odnosu koje je u starom pravu bio nepoznat - ili odbijanjem pravne zaštite odnosu koji je u starom pravu bio poznat - bitno utjecao na razvitak rimskog prava.

Riječ ediclum potječe od glagola edicere, koji znači usmeno objaviti iz čega se može zaključiti da se u staro doba edikt samo usmeno objavljivao. Izraz edictum zadržan je i kasnije kada se uobičajilo izdavanje tog akta u pismenom obliku. U ranije doba edikt se izdavao od slučaja do slučaja (edictum repentinum), a kasnije pri stupanju pretora na dužnost (edictum perpetuum).

Novi pretor nije bio vezan ediktom svoga prethodnika, pa je mogao donijeti edikt posve drugog sadržaja. Međutim, novi bi pretor većinom zadržao one dijelove prethodnikova edikta koji su se u praksi pokazali dobrim, pa se tako jedan dio teksta prenosio iz. edikta u edikt. Taj preneseni dio edikta, koji je nazvan edictum tralaticium, - prijenosni edikt, treba razlikovati od inovacija što ih je svaki pojedini pretor sam unosio u tekst edikta. U ranije doba pretor nije bio vezan svojim ediktom, mogao je dakle, od njega odstupiti, ali je kasnije, donošenjem jednog zakona (Lex Cornelia de iurisdictione, iz 67. god. prije n.e.) situacija izmijenjena utoliko što se pretor morao držati edikta koji je sam donio.

Svojim sudjelovanjem u prvom dijelu rimskog civilnog postupka te određivanjem programa svoje djelatnosti u ediktima, pretori su malo-pomalo stvorili čitav sistem pravila (nazvanih ius honorarium, ius praetorium) koja su dijelom dopunjavala staro civilno pravo (supplendi iuris civilis gratia), dijelom mu omogućavala primjenu (npr. potanjim opisom ili tumačenjem. adiuvandi iuris civilis gratia), a dijelom ga, pogotovu u kasnijem periodu, i mijenjala (corrigendi iuris civilis gratia). S vremenom je to pretorsko djelovanje priznato kao poseban izvor prava. Zbog takva stanja u rimskom su pravu istodobno pored ustanova starog civilnog prava postojala i nova pravila pretorskog prava, pa je tako stvoren čitav sistem dvostrukih institucija. Tako je, npr., pored sistema nasljeđivanja po Zakoniku XII ploča (tj. po civilnom nasljednom pravu, nazvanom hereditas) izgrađen i sistem nasljeđivanja po pretorskom pravu (nazvan bonorum possessio). Pretor, naime nije mogao nasljednika dovesti neposredno u položaj civilnog nasljednika (heres), nego mu je samo davao posjed ostavine (bonorum possessio) i pri tom ga štitio. Uz vlasništvo po starom pravu (dominium) pojavilo se i vlasništvo po pretorskom pravu (opisno nazvano in bonis esse). Na isti su se način u sistemu rimskog prava uz.stare formalističke ugovore (npr. verbalne kontrakte) pojavili noviji, realni i konsenzualni kontrakti i si.

Duplicitet ustanova nastao djelatnošću pretora dugo je karakterizirao rimsko pravo i njegov razvitak. Ipak je tendencija kretanja bila takva da su instituti pretorskog prava, koji su bolje odgovarali stvarnim potrebama društva, dolazili do sve većeg izražaja, potiskujući norme starog civilnog prava. Međutim, treba reći d a je taj proces bio dosta spor, tako d a je niz tih dvostrukih ustanova formalno ukinuo tek Justinijan.

3. U izgradnji rimskog prava u ovom periodu uz aktivnost pretora dolazi do izražaja i sve veća aktivnost pravnika. Pošto je u prethodnom periodu nastupila sekularizacija pravne znanosti, te je pravo prestalo biti monopol i tajna svećenika, svatko se mogao posvetiti pozivu pravnika. Dakako, ta načelna mogućnost bavljenja pravom praktički se svodila na to da su se samo imućni, bogati dijelovi rimskog društva, u prvom redu optimati, mogli posvetiti tom pozivu, je r se od davanja pravnih savjeta nije moglo živjeti, budući da je ta

29

djelatnost bila besplatna. Međutim, za bogatije Rimljane pravničko djelovanje bilo je put i sredstvo za stjecanje popularnosti, a to je omogućavalo ulazak u politički život.

Način rada pravnika u ranije doba nije se bitno razlikovao od onoga što su nekada činili svećenici. Prema tome, pravnici su davali pravne savjete i mišljenja (respondere), sastavljali obrasce za pojedine pravne poslove (cavere) i ponekad, mada rijetko, zastupali stranku u parnici (agere). (Ovaj posljednji posao smatran je manje važnim, pa su ga pravnici prepuštali govornicima (oratores), kojima bi također davali odgovarajuće upute i savjete). Mišljenja koja su davali pravnici nisu obvezivala suca, pa je on mogao i drugačije postupiti. Međutim, ako je postojalo više suglasnih pravničkih mišljenja, sudac nije mogao olako od njih odstupiti, nego ih je prihvaćao, pa je tako običajem stvoren još jedan izvor prava (responsa prudentium), vrlo važan za dalji razvoj privatnog prava. Uz davanja mišljenja strankama, pravnici su na razvitak prava djelovali i kao pravni savjetnici pravosudnih magistrata (koji nisu morali imati pravničku spremu) te savjetodavci sudaca (koji su, po pravilu, bili laici).

Pravnici su djelovali i kao učitelji omladine, jer su svoja mišljenja i savjete davali javno, uz opširnija pravna obrazloženja. Tu se, dakako, nije radilo o nekim institucionaliziranim školama, ali je mladić koji je to htio, mogao na taj način steći solidnu pravnu naobrazbu. Poznato je da su neki ugledni pravnici potkraj republike imali oko sebe veliku grupu učenika i sljedbenika.

4. U ovo doba pravnici ne samo što sudjeluju kao savjetodavci i pomoćnici stranaka u sporu već se počinju baviti i literarnom djelatnosti. Osim zbirki odgovora (responsa) javljaju se i zbirke obrazaca (poslovnih i procesualnih), koje se nadovezuju na spomenuti Ius Flavianum. Negdje na početku ovog perioda nastalo je i prvo poznato djelo o privatnom pravu pod naslovom Tripertita, koje je objavio Sexstus Aelius Paetus Catus (konzul 198. prije n.e.); njegov naslov potječe odatle što je sadržavalo tri dijela: tekst Zakonika XII ploča, zatim tumačenja, interpretaciju, pojedinih njegovih odredaba i na kraju, odgovarajuće procesne formule (legis actiones). Djelo je bilo prozvano lus Aelianum.

Kasnije se počinju pojavljivati i djela koja sadrže kratka i koncizna pravna pravila - tzv. regulae iuris (na što je, misli se, imala utjecaj grčka retorika i filozofija). U tom smislu djelovao je i poznati rimski cenzor Marcus Portius Cato (umro 149. prije n.e.) te njegov istoimeni sin s nadimkom Licinianus. Za starijeg Katona tvrdi se da je bio najbolji poznavalac rimskog prava svojega doba, dok se mlađemu pripisuje više pravničkih djela i ustanovljenje važnog pravnog pravila, kasnije nazvanog regula Catoniana. Pri kraju 2. stoljeća prije n.e. djelovala su trojica velikih pravnika za koje se tvrdi da su zapravo utemeljili rimsko civilno pravo. To su bili; M. Iunius Brutus, Manius Manilius i Publius Mucius Scaevola (nazvan augur za razliku od kasnijeg pontifeksa).

30

Najugledniji pravnik kasnijeg republikanskog razdoblja bio je Quintus Mucius Scaevola, nazvan pontifex, koji je bio konzul 95. godine prije n.e. On je prvi dao sistematsko djelo o privatnom pravu, nazvano Libri iuris civilis, u 18 knjiga. Ne može se utvrditi kakav je sistem Mucije upotrijebio, ali je vrlo vjerojatno d a je svoje djelo sastavio pod utjecajem grčke filozofije. Scaevola je neosporno uživao velik ugled, što dokazuje i činjenica da su kasniji pravnici svoje komentare o civilnom pravu nazivali »Libri ad Q. Mucium«. Poznato je još njegovo djelo o definicijama pravnih pojmova, iz kojega je nekoliko odlomaka ušlo i u Justinijanova Digesta.

Od Kvinta Mucija potječe i pravno pravilo praesumptio Muciana, a i tzv. cautio Muciana. Mucije se aktivno bavio i politikom kao ugledni pripadnik optimatske stranke. Poginuo je god. 82. prije n.e. u progonima koje su vršili Marijevi pristalice.

Nakon Kvinta Mucija istakao se njegov učenik G. Acjuilius Gallus (koji je bio pretor 66. god. prije n.e., inače Ciceronov prijatelj), On se, koliko je poznato, nije bavio literarnim stvaralaštvom, ali je djelovao kao uspješan pravnik praktičar, posebno na području kautelne jurisprudencije. Po njemu je nazvana stipulatio Aquiliana, a uveo je i pravnu zaštitu protiv prijevara (aclio de dolo). Ciceronov prijatelj bio je i drugi veliki pravnik ovoga doba Servizu Sulpicius Rufus (konzul 51. god. prije n.e.), kojega njegov prijatelj ubraja u osnivače pravne dijalektike. Za razliku od Akvilija Gala, napisao je velik broj djela (oko 180), od čega nije ništa sačuvano. Iza njega je ostalo mnogo učenika, a najpoznatiji je Aulus Ofilius, koji je surađivao s Cezarom u njegovim zakonodavnim planovima (medu koje je ulazila i kodifikacija rimskog prava, ali do nje nije došlo, čini se, zbog nasilne Cezarove smrti). Drugi Rufov učenik P. Alfenus Varus bio je prvi rimski pravnik koji je napisao djelo pod nazivom Digesta, u četrdeset knjiga, koje su sadržavale responsa ranijih pravnika.

Kao ugle dni pravnici iz tog doba spominju se još Aulus Cascelius, C. Trebatius Testa, inače učitelj Antistija Labeona, te Q. Aelius Tubero.

K l a s i č n o p r a v o

7. Državno i društveno uređenje

1. Razdoblje klasičnog prava u državno-pravnom pogledu poklapa se s principatom, koji počinje 27. godine prije n.e., tj. u vrijeme kada je August prividno uspostavio stari republikanski poredak, i traje do smrti Aleksandra Severa (235. godine) odnosno do dolaska Dioklecijana na vlast (284. godine n.e.).

Različito računanje vremena trajanja klasičnog prava može se protumačiti činjenicom da je nakon smrti Aleksandra Severa nastupio pedesetogodišnji period vojne anarhije, koju karakteriziraju državni udari, uzurpacije i opće moralno propadanje rimskog društva. Obično se stoga uzima da razdoblje klasičnog prava traje do 235. godine (jer je tada prestao gotovo u cjelini stvaralački zamah u obradi i razvijanju rimskog prava), a period principata, kao državnog,

31

ustavnog poretka, do dolaska Dioklecijana, koji je i formalno i pravno izmijenio oblik državnog uređenja.

2. U principatu je de iure i dalje bio na snazi stari republikanski poredak, sa svojim magistraturama, Senatom, skupštinama i si. On je, međutim, bio na snazi samo na izgled, jer je tokom vremena sva vlast prelazila u ruke princepsa, koji je postao odlučujući faktor, dok su republikanske ustanove ostale, više- manje, vanjski dekor bez stvarnog sadržaja. Neke od njih, npr. konzulat, iako su i u to doba uživale velik ugled, služile su praktički samo radi priznanja ljudima odanim princepsu (po imenima konzula nazivane su pojedine godine, dakle vršeno je datiranje); druge su mijenjale svoj sadržaj, pa je na primjer, pretura, koja je bila najvažnija za pravosuđe i razvitak rimskoga prava, počela preuzimati brigu o organiziranju javnih igara; neke su se pak, izgubile i formalno, pa su, npr., umjesto prokonzula i propretora (koji su nakon završetka svojega konzulskog odnosa pretorskog mandata u Rimu odlazili za upravitelje provincija), njihovu su dužnost počeli preuzimati legati Augusti, kao osobni vladarevi predstavnici. Za obavljanje državnih činovničkih funkcija ne biraju se funkcioneri, kako je to uglavnom bilo u doba republike, već obavljanje državnih poslova preuzima carev činovnički aparat, koji se u ranije doba sastojao pretežnim dijelom od oslobođenika (naročito u doba Klaudija), a kasnije od pripadnika viteškog staleža. Posebno značenje i posebnu ulogu tokom vremena dobiva praefectus praetorio, najbliži carev pomoćnik. Državna blagajna, nazvana aerarium populi Romani, kojom je upravljao Senat i u koju su ulazila sva državna financijska sredstva, pomalo nestaje, a na njezino mjesto dolazi careva osobna blagajna, nazvana fiscus.

Senat je postojao i u principatu, štoviše prividno se povećao njegov ugled, je r su, npr., senatska mišljenja (Senatus consulta), koja su ranije imala samo savjetodavni karakter, postala obvezna. U suštini, međutim, Senat je, i po svojem sastavu, a još više po stvarnoj ulozi koju je imao, postao poslušno oruđe u rukama princepsa.

Treba reći da je i sam naziv princeps vezan za Senat. Naime, od davnina je u rimskom Senatu postojao »princeps Senatus«, tj. prvak Senata, čovjek koji je u raspravama imao pravo prvi uzeti riječ. Međutim, osim počasti, to nije davalo nikakve druge prednosti. Ali, otkako je August postao princeps, ustanova princeps Senatus dobila je sasvim drugu ulogu, pa je čak utjecala i na ustavnopravni naziv novog poretka.

3. Uz ostala ovlaštenja princeps je koncentrirao u svojim rukama i pravo da donosi sve odluke o vojnim pitanjima (čak je i njegov oficijelni naziv »imperator« vezan za funkciju vrhovnog zapovjednika), a s tim u vezi i o vanjskoj politici, je r je odluka o ratu i miru zavisila od njega, pa Senat, koji je na tom području u doba republike vodio glavnu riječ, nije imao drugih zadataka osim izjavljivanja podrške caru. Unutar vojske posebnu su ulogu imali pretorijanci, careva osobna garda, koji su s vremenom počeli zloupotrebljavati svoj položaj rušeći jedne i dovodeći druge careve na čelo države. S time je

32

vezan i specijalni položaj što ga je imao zapovjednik te garde, praefectus praetorio koji je potkraj ovoga razdoblja postao ono, što bismo mogli danas nazvati predsjednikom vlade, premijerom.

4. U doba principata došlo je i do velikih socijalnih promjena. Stara rimska optimatska aristokracija, koja je za vrijeme republike u svojim rukama koncentrirala svu vlast, doživljava u ovo doba svoj zalazak. Premda je August raznim mjerama nastojao taj dio rimskog društva vezati za svoje planove učvršćenja novoga državnog poretka (u te mjere ulazi biranje senatora), a na području prava i dodjeljivanje pripadnicima senatorskog staleža prava respondiranja - (ius publice responđenđi i si.), ipak u tome nije bilo trajnijih rezultata; senatorski sloj rimskog društva pomalo je nestajao.

Odlazak stare aristokracije vezan je razumljivo, za brojne uzroke, ali je od njih očito najvažniji bio gubitak političke vlasti i utjecaja koji su ranije imali i znali dobro iskoristiti. Nemalo značenje imali su u tome i sukobi s carem, te fizičko uklanjanje mnogih protagonista tih sukoba odnosno borbi, počevši od građanskih ratova pod konac republike (proskripcije) pa do raznih stvarnih ili fiktivnih zavjera protiv careva. Premda je sam August u tome bio obazriv, i on je znao iskoristiti navodnu Mureninu i Cepionovu zavjeru da ukloni protivnike i ojača svoju vlast. Po svojoj bezobzirnosti prema protivnicima osobito su b ili poznati Tiberije (u drugom periodu svoje vladavine), Kaligula i Neron, o čemu jc sjajna svjedočanstva ostavio Tacit.

5. Umjesto starinske zemljišne i veleposjedničke aristokracije počinje se u doba principata javljati nova. To su u prvom redu vitezovi, kao predstavnici novčarsko-trgovačkih slojeva, a nešto kasnije i državna birokracija - jedni i drugi čvrsto vezani za novi politički poredak. Napretku tog novog sloja pomogle su povoljne prilike nakon građanskih ratova i koristi što ih je vukao iz svojega položaja državnih službenika i carskih pouzdanika u doba Julijevaca- Klaudijevaca, a pogotovu u periodu vladavine Antonina. U krug pripadnika ove- skupine (kod koje porijeklo nije bilo toliko važno) ulazili su i obogaćeni pojedinci iz nižih slojeva, npr. oslobođenici, a posebno njihovo potomstvo.

6. Karakteristična pojava socijalnog razvoja u doba principata jest znatno jačanje uloge italske, te druge, provincijalne, odnosno municipalne aristokracije, koja u doba republike, zbog isključiva utjecaja Rima i Senata, nije mogla doći do izražaja. S obzirom na to da su ti slojevi uglavnom dobro prihvatili principat i u znatnoj mjeri bili oslonac nove vlasti; ona im se je za to i oduživala: povjeravala im je, naime, državne funkcije i omogućavala da postižu časti i ugled. Jedan od načina proširivanja utjecaja i ugleda princepsa bilo je, u početku postepeno, a zatim sve šire, dodjeljivanje prava rimskog građanstva uglednim predstavnicima municipalnih gornjih slojeva, a zatim i cijelim municipijima. Konačan rezultat toga razvitka jest Constitutio Antoniniana de civitate, iz 212. godine n.e., kojom je rimsko građanstvo priznato praktički svima slobodnim stanovnicima carstva.

Proces jačanja municipija istodobno je značio relativno, a s vremonom i apsolutno zaostajanje Italije, koja malo-pomalo (iako je dugo uživala prednost kao područje centra i

33

glavnoga grada carstva) ipak postaje samo jedna od brojnih provincija. Uz mnoge druge razloge tome je pridonijelo i sve češće izbivanje careva, naročito u kasnijem periodu ovog doba, izvan Rima, uvjetovano ratovima i obavljanjem drugih poslova. No važniji razlog tome bilo je ekonomsko opadanje ovog dijela carstva.

Na bitno smanjenje uloge Jtalije posredno ukazuju i podaci o porijeklu careva. Dok je julijevsko-klaudijevska dinastija predstavljala starinsku rimsku aristokraciju, već Flavijevci potječu iz italskih muncipija, a Antonini su iz Hispanije. Dinastija Severa afričkog je porijekla.

7. Uz spomenute više slojeve i dalje je postojao siromašni plebs, koncentriran u Rimu, gdje je ranije živio od milosti uglednih pojedinaca, a od početka principata od darežljivosti cara, podjela žita te igara i zabava (panem et circenses). Izgleda da je upravo u prvom periodu principata grad Rim proživljavao najveći pritisak takvih elemenata. Međutim, slabljenje uloge glavnoga grada, zbog odsutnosti careva, kao i okolnost da ovima naklonost rimskog puka kasnije nije bila ni potrebna, jer su drugi faktori (vojska) neusporedivo više utjecali na njihovu sudbinu, doveli su do opadanja broja tih građana u Rimu.

8. Ropstvo kao socijalna i pravna institucija postoji i u principatu. Međutim, uloga mu se mijenja. Budući da nema velikih osvajačkih ratova, smanjuje se priliv robova, njihova privredna uloga slabi, pa dolazi do velikih oslobađanja (manumisija), što je August pokušavao ograničiti raznim zabranama. Istovremeno se zapažaju i zakonodavne mjere kojima se ograničavaju zloupotrebe gospodara nad robovima.

Promjene u ustanovi ropstva neposredno su djelovale i na rimsku ekonomiju, koja se u svojem najvažnijem dijelu, poljoprivredi, posebno na velikim imanjima, osnivala na radu robova. Kako se nije mogao produžiti takav način proizvodnje, počinje se s direktne obrade prelaziti na sistem zakupa, pri čemu se kao zakupac pojavlju u napoličari, siromašni seljaci, a često i oslobođeni robovi, - nazvani kasnije koloni, koji dosta teško uspijevaju podmiriti svoje obveze prema vlasniku. 1 tu je jedan od razloga opadanja Italije, a sliku toga stanja daju pisma Plinija Mlađeg, u kojima se govori o prilikama s kraja I. i početka 2. stoljeća n.e.

Oslobođenje robova, s jedne, te izumiranje stare aristokracije, s druge strane, nije ipak dovelo do socijalne nivelacije rimskog društva, jer su klasne suprotnosti ostale i dalje, samo se sastav socijalnih grupacija izmijenio. Na jednoj strani stoji skupina bogataša, koju sačinjavaju vitezovi, imućni potomci oslobođenika, državna birakracija, posebno viša, i si., a na drugoj plebs, sitno slobodno seljaštvo, zakupci i koloni. Štoviše, u ovom periodu to razlikovanje dobiva i svoje pravno priznanje, pa se u propisima sve češće susreće podjela na gornje slojeve, nazvane honestiores, i donje, pod imenom humiliores, u smislu da su prvi pravno privilegirani, a drugi zapostavljeni, naročito u krivičnom pravu (razlika u kaznama i kaznenim mjerama) i procesnom pravu (položaj okrivljenog, svjedoka i si.).

U periodu principata došlo je i do pojave kršćanstva, religije koja je svojom ideologijom i, još više, svojom organizacijom, Crkvom, znatno utjecala

34

na sudbinu rimskog društva, a djelomično, ali u znatno manjoj mjeri, i na razvoj rimskog prava.

Augustova vladavina i stvaranje novog državnog poretka predstavlja kraj krvavim građanskim ratovima, koji su razdirali rimsko društvo potkraj republike. Istovremeno principat znači i ograničenje osvajačkih ratova, jer je rimska država u to doba dosegla svoju najveću veličinu u relativno prirodnim granicama.

Te su granice bile: Atlantski ocean, Rajna, Dunav, Crno more, Kavkaz, Eufrat, Tigris, Crveno more, Sudan te afrička pustinja. Iza tih granica živjela su relativno oslabljena i međusobno nepovezana plemena, pa je obrana carstva, s ne baš osobito velikim vojnim efektivima, bila i moguća i uspješna. Istina, i u ovo doba nisu nedostajali sukobi i porazi, ali sve do Marka Aurelija, nije u vojnom pogledu bilo većih teškoća.

9. Sve je to dovelo do tzv. rimskog mira (pax romana), koji nije bitnije narušen u gotovo dvije stotine godina. To je stanje povoljno djelovalo ne samo psihološki na stanovništvo (što se, npr., vidi iz iskrenih izjava rimskih pjesnika Augustova doba, npr., Vergilija, Horacija i Ovidija) nego je tako djelovalo, npr., i na razvoj trgovine i novčarstva (s time je očito vezan i uspon socijalnih skupina koje su se bavile sličnim poslovima, kao što je viteški stalež). Trgovačke operacije, velika razmjena robe u relativno sređenim uvjetima mira odvijala se ne samo u granicama carstva nego i izvan njih, dosežući čak do međa Indije, Indonezije, Kine i Baltičkog mora. Takve prilike (premda se na nekim područjima počela osjećati i kriza, npr. u poljoprivredi) pripomogle su, uz ostalo, širokom razvitku književnosti, osobito poezije, nauke te duhovnom stvaralaštvu u cjelini, uključujući tu i pravo.

8. Pravo, izvori prava i klasična jurisprudencija

1. U doba principata rimsko je pravo doživjelo velike promjene i doseglo najviši domet u svojem razvitku, zbog čega se ovaj period i naziva periodom klasičnog prava.

2. Izvori prava nominalno se, uglavnom, ne mijenjaju, ali se temeljito promijenila uloga i njihovo značenje. Običajno pravo (consuetudo, mores) postoji i u ovom periodu, primjenjuje se i smatra načelno važnim, ali njegovo značenje opada, je r ga u velikoj mjeri zamjenjuju pisani izvori prava. Zakoni {leges) kao izvor prava pomalo nestaju. Razlog je tome što se zbog koncentracije vlasti u rukama princepsa, djelatnost narodnih skupština (centurijatskih, tributskih) ugasila, a time, razumljivo, i njihova zakonodavna funkcija. Do toga nije došlo odmah (August je, naime, neke svoje mjere i reforme provodio preko skupština), nego postupno u toku 1. stoljeća n.e.

35

Koliko je poznato, posljednji zakon koji su donijele skupštine bio je neki agrarni zakon (lex agraria) za vladavine Nerve, dakle na kraju 1. stoljeća n.e. Senatska mišljenja (Senatus consulta - v. »Izvori«, str. 83-89) dobila su u ovom periodu karakter obveznog izvora prava, što u prethodno doba de iure nisu bila. Međutim, valja imati na umu da je do toga došlo u prvom redu zbog Augustovih nastojanja da na neki način veže pripadnike senatorskog staleža za novi režim (u čemu nije bilo osobita uspjeha zbog otpora aristokracije), ali možda još više zbog toga što su narodne skupštine potiskivane u drugi plan, pa je car svoju legislativnu politiku provodio preko Senata.

Pri ocjeni uloge Senata treba reći da je utjecaj toga starinskog državnog organa sve više sužavan, jer je inicijativu za donošenje pojedine odluke imao car, koji bi u Senatu održao govor (oratio) i stavio prijedlog za Senatus consultum, koji bi Senat najčešće bez rasprave prihvatio. Tokom vremena zbog toga se izgubio i naziv Senatus consultum, jer ga je zamijenio izraz oratio. U daljem razvoju došlo je do toga da car nije ni čitao svoj govor, nego bi to učinio njegov izaslanik. Ukratko, povećana uloga Senata u legislativnoj djelatnosti na početku principata samo je privid, jer se iza toga krio car, koji je dio svojih ovlaštenja provodio preko Senata, umjesto neposredno.

3. Sličnu sudbinu, samo na drugi način, doživio je i pretorski edikt (da se posebno ne spominju edikti ostalih magistratura, koji su i inače imali manje značenje). Gubitkom uloge pravosudnog magistrata (jer su se i ta ovlaštenja koncentrirala u carevim rukama) postalo je problematično dalje donošenje edikta. Stoga je, po nalogu Hadrijana, veliki pravnik toga doba Salvius Iulianus pripremio konačan oblik pretorskog edikta (Edictum perpetuum), koji je oko 130. godine n.e. prihvatio Senat. Time je prestala plodna djelatnost pretora. Eventualne izmjene i dopune pretorskog edikta, ako bi se za to pokazala potreba, trebao je utvrđivati car.

Edictum perpetuum praetoris urbani pripremljen je na osnovi prakse iz dugogodišnje ranije pretorske djelatnosti, pri čemu je najviše korišten dio koji se ponavljao u dugim razdobljima (edictum tralaticium). Izgleda da je usporedo s tim pripremljen i tzv. provincijalni edikt no o tome nema sigurnih podataka. Tekst edikta nije neposredno sačuvan, ali je ostalo mnogo odlomaka u Digestama, na temelju čega je 0 . Lenel uspješno izvršio njegovu rekonstrukciju.

4. Nasuprot spomenutim izvorima prava, koji su gubili svoje značenje ili ga mijenjali, pojavio se, u vezi s novim političkim sistemom, jedan novi izvor prava, a to su carske konstitucije (constitutiones principum - v. »Izvori«, str. 88- 91), čija je važnost, s obzirom na sve veću koncentraciju vlasti u rukama cara, neprekidno rasla, gurajući u drugi plan ili sasvim istiskujući ostale izvore. Već u toku 2. stoljeća n.e. carske konstitucije imaju snagu zakona, pa se sve češće i formalno za njih počinje upotrebljavati taj naziv (lex, leges).

U vezi s tim carevim djelovanjem neki su pravnici dokazivali da je rimski narod svojom odlukom, nazvanom lex de imperio, svoja zakonodavna ovlaštenja prenosio na cara. Sačuvan je jedan takav tekst koji se zove Lex de imperio Vespasiani. Teško je to objašnjenje doslovno prihvatiti jer su carevi, malo-pomalo sami prigrabili tu vlast, ne vodeći mnogo računa o tradiciji i nadležnosti naroda organiziranog u skupštinama.

36

Svoja zakonodavna ovlaštenja car je provodio dijelom preko Senata, a dijelom neposredno, tj. donošenjem konstitucija, koje su obično izdavane u četiri oblika. To su: a) edicta. općeobvezni propisi, koji su važili i za građane i za magistrature, pa su, prema tome, sadržajno bili najbliži zakonima ili magistratskim ediktima iz perioda republike; b) decreta, odluke donijete pred carskim sudovima, koje su stoga odgovarale sudskim presudama; c) rescripta, odgovori koje su carevi (odnosno njihovi uredi) davali na različita pitanjaT molbe pojedinaca, naročito u vez; s pravnim stavovima i mišljenjima. Reskripte su stranke u toku spora prezentirale sucu. Premda su i decreta i rescripta bila odluke, odnosno mišljenja u pojedinačnim slučajevima, a ne općevažeće norme,- ijedna i druga ulazila su u izvore prava, jer su ih se niži organi držali u svojoj praksi i odlukama, znajući preko njih za načelne stavove cara; d) mandata, poseban oblik konstitucija, koje nisu bile upućivane strankama, nego državnim organima i službenicima, a sadržavale su važnija uputstva kako valja postupati u pojedinim slučajevima (prema tome. mandata su bila slična uputstvima koje viši upravni organ i u moderno doba daje nižemu). (Pojedine vrste carskih konstitucija v. u »Izvorima«, str. 88-91.)

5. Najvažniji je izvor prava u ovom periodu djelatnost pravnika. Razlog tome nije samo u činjenici da se rimska država ni inače nije posebno trudila da svestrano regulira odnose koji su ulazili u sferu privatnog prava, prepuštajući to drugim faktorima (svećenicima, pretoru, pravnicima), - nego i u specifičnim prilikama principata. Prije svega, na razvoj prava i pravne nauke djelovali su opći uvjeti nastali uvođenjem novog državnog poretka, a posebno period mira (pax romana), koji je općenito povoljno utjecao na duhovno stvaralaštvo. Osim toga, znatno su tome doprinijeli i pojedini carevi, je r su pomagali pravnicima i • poticali ih nekim oblicima priznanja (kao što je, npr., ius respondendi) i dodjeljivanjem uglednih funkcija (u upravi države, vojnoj službi, pa čak i dužnosti prefekta praetorio).

Starinski oblik djelovanja pravnika u smislu pomaganja stranaka u sporu (cavere, respondere i agere) zadržao se i u ovom periodu, s nekim promjenama. Naime, August je počeo uglednim pravnicima iz senatorskog staleža dodjeljivati pravo davanja odgovora kao da ih je dao i sam car (ius publice respondendi ex auctoritate principis). Ti odgovori davani su na traženje stranaka ili na molbu pravosudnih magistrata; stranke su dobivene odgovore prezentirale sucu u toku odlučivanja u sporu koji se vodio o nekim njihovim pravima. U ranije doba takvi odgovori nisu obvezivali suca, ali se od doba Hadrijana ustalilo pravilo o vezanosti suca suglasnim mišljenjima pravnika.

Razlozi koji su potakli Augusta da počne dodjeljivati takav privilegij uglednim pravnicima vjerojatno su dijelom političke a dijelom pravne naravi. Politički gledano. Augustu je odgovaralo da uza se veže predstavmke senatorske aristokracije (vitezovi su tek kasnije u Tiberijevo vrijeme, počeli dobivati to pravo), iz čijeg su kruga potjecali ti pravnici, ali nije isključeno da je August na taj način htio ograničiti respondiranje na uži krug ljudi u koje je imao povjerenje. Ako je ovo

37

posljednje utjecalo na Augustovu odluku, moglo bi se reći da su pravnici sa ius respondendi trebali odigrati onu ulogu koju u moderno doba vrše vrhovni sudovi svojom judikaturom, te objavljivanjem načelnih stavova i mišljenja u određenim spornim pitanjima.

6. Literarna djelatnost rimskih pravnika, dosta značajna i u prethodnom periodu, jako se proširila u klasično doba i, uz neke promjene, dosegla najviši nivo u historiji rimskog prava. Općenito uzevši, ta pravnička djela mogu se podijeliti na četiri skupine s obzirom na materiju i način tretiranja pojednih problema. To su komentari, kazuistička literatura, monografije te udžbenici ili uvodi u pravnu nauku.

U usporedbi s radovima pravnika iz perioda republike vidi se da nedostaju velika sustavna djela, slična onima što ih je pisao Q. Mucius Scaevola. Razlozi su tome možda, u većoj specijalizaciji pravnika klasičnog doba, koja je, po pravilu, isključivala tako široke zahvate.

Sto se tiče komentara, oni su se, naročito u ranijem periodu, odnosili u prvom redu na civilno pravo (Libri iuris civilis, obično nazivani Libri ad Q. Mucium, dakle svojevrsni komentari poznatom djelu Libri iuris civilis, što je dokaz osobita autoriteta djela i pisca). Najpoznatiji komentatori bili su Sabinus i Cassius. U takvim radovima obrađivali su se ne samo zakonski tekstovi starog prava (npr. Zakonik XII ploča) nego i ugledni stariji pisci.

Uz komentare civilnog prava postojali su i libri ad edictum, u kojima su obrađivani pretorski edikti, ali neke izrazito oštre podjele između komentara civilnog i komentara honorarnog prava nije moglo biti, jer su se i civilno i pretorsko pravo usporedo razvijali i dopunjavali. Među najstarije komentatore pretorskog edikta ulazi Labeon. Međutim, komentari se nisu zaustavljali samo na civilnom i pretorskom pravu kao cjelini. Napisano je dosta radova u kojima su obrađeni pojedini zakoni, posebno oni iz javnog prava (npr. Augustovo zakonodavstvo, neka Senatus consulta i si.). Zanimljiva je pojava dosta čestih komentara djela ranijih pravnika, koji su predstavljali zapravo njihova nova izdanja, uz korekture i dopune, koje su ta djela učinile pristupačnim i za druge, novije, prilike. Takvi komentari obično su nazivani »notae« (tj. bilješke, napomene).

Djela koja su kazuistički obrađivala pojedine slučajeve iz prakse ili fingirane situacije bilo je više vrsta; i to: Responsa, Quaestiones, Disputationes, Epistulae, te Digesta.

Responsa su obuhvaćala odgovore (odatle im i ime) što ih je davao pojedini pravnik, sređene, obično po redoslijedu pretorskog edikta, s određenim napomenama i dodacima. Treba reći da su se ona, po pravilu, sastojala ođ pravih odgovora koje su pravnici davali strankama, s tim da su neke pojedinosti bile izmijenjene.

(Izostavljano je pravo ime stranke, ispušteni su općepoznati navodi i tvrdnje, u slučaju potrebe dodavano je i novo, naknadno utvrđeno, obrazloženje, a ponekad je više sličnih odgovora međusobno povezivano.) Koliko se može utvrditi, sličan su sadržaj imale i zbirke objavljivane

38

pod naslovom Quaestiones (tj. pitanja), s tom razlikom da su slučajevi na koje je davan odgovor bili više apstraktne naravi, jer su ih postavljali učenici (auditores) koji su pratili i slušali učitelja. Inače, i jedna i druga vrsta zbirki bila je pretežno namijenjena pravnoj obuci i usavršavanju učenika.

Epistulae (pisma) sadržavala su obrađene odgovore koje su ugledni pravnici davali na pitanja svojih manje poznatih kolega ili nekih državnih organa. Za razliku od responsa i quaestiones, epistulae su pojedine slučajeve obrađivale mnogo eksplicitnije i opširnije, s brojnim dodacima.

Digesta djela koja je pisalo samo nekoliko najuglednijih pravnika predstavljaju također obradu kazuističkog materijala, ali na nešto drugačiji način sređenog. Pravnici su, naime, u djela ove vrste unosili responsa i quaestiones, ali tako d a je bila obuhvaćena problematika cjelokupnog privatnog prava, pa su digesta, u usporedbi s drugim radovima, bila najsistematičnija. Obično im je prvi dio obrađivao materiju pretorskog edikta, a drugi razna pitanja izvan te materije (npr. zakonsko nasljeđivanje po civilnom pravu, najvažnije leges ili Senatus consulta). U takvim djelima dolazila su do izražaja nastojanja za sistematizacijom rimskog prava.

Monografija je bilo različitih - od čisto praktičnih, pisanih da čitaocima dadu objašnjerije nekog problema pa sve do dubokih studija namijenjenih slušaocima (auditores) ili nekim državnim organima. Budući da su po opsegu bile relativno skromne, obično su nazivana pojedinačnim knjigama (libri singulares). Najčešće su obrađivale fiskalno, vojno i procesno pravo, a bilo je u njima objašnjenja i uputstava o pojedinim državnim funkcijama (odnosno o dužnosti određenog funkcionera).

Udžbenici, odnosno djela s osnovnim, uvodnim, pojmovima o pravu, objavljivani su pod naslovom Institutiones, obično u malom broju knjiga; bili su, dakle, relativno užeg opsega. Prvenstvena im je svrha bila nastava, tj. uvođenje slušalaca u elementarne probleme, ali su služili i kao podsjetnik za praktičare. Institutiones su pisane sistematski, a obuhvaćaju civilno i pretorsko pravo. Najpoznatije djelo takve vrste koje je neposredno sačuvano jesu Gajeve Institucije ,p isane oko polovine 2. stoljeća n.e. Sličnu svrhu kao i institucije, ali s većim naglaskom na nastavi, imale su brojne hrestomatije, nazvane različitim imenima (Regulae, Defmitiones, Sententiae, Opiniones, Differentiae), koje su sadržavale važnija pravna pravila, izreke, mišljenja i si., a često su ih sastavljali i sami slušaoci (auditores) uglednih pravnika.

Na žalost, ođ sve te brojne i raznovrsne literarne djelatnosti pravnika klasičnog perioda malo se toga neposredno sačuvalo. Osim spomenutih Gajevih Institucija ostale su još JJIpijanove Regulae i Faulove Sententiae, ali, čini se, obje sa znatnim izmjenama u kasnijem dobu.

7. U razvoju rimske klasične jurisprudencije često se razlikuju dvije etape: ranoklasična, koju karakterizira djelovanje pravnih škola i kasnoklasična, kojoj

39

su dali obilježje nekolicina najuglednijih rimskih pravnika, odreda visokih državnih funkcionera. Između jedne i druge etape, dakle kao u neki prelazni period, pada djelovanje trojice plodnih pravnika, već spomenutog Gaja, te Afrikana i Pomponija.

Od početka principata pa, otprilike, do Hadrijanova vremena ugledniji rimski pravnici pripadali su jednoj od dviju pravnih škola: prokulovskoj ili sabinovskoj pa su po toj pripadnosti nazvani prokulovcima ili sabinovcima. Kada se u izvorima rimskog prava govori o nekim ustanovama ili spornim pitanjima, tada se iznose različita stajališta tih škola, koja su u kasnijem razvoju nestala, je r je prevladalo gledište jedne ili druge škole.

Pojam rimskih pravnih škola ne treba shvatiti u smislu postojanja neke institucionalizirane školske organizacije, jer u to vrijeme takva načina školovanja pravnika nije bilo. Radilo se o grupama učitelja i učenika (auditores) koji su pratili svoje učitelje, slušali njihovo respondiranje te sudjelovali u drugim njihovim praktičnim djelatnostima i na taj način izučavali pravo; prema tome, i praksa i pouka bile su usko povezane. Očito je da su veće i uglednije grupacije imale neke specifične načine rada, određenu tradiciju i Posebne poglede na neka pitanja prava i pravne nauke. Vjerojatno bi se između rimskih pravnih škola ovog doba i grčkih filozofskih škola mogle naći velike sličnosti.

Osnivačem prokuiovske pravne škole smatra se pravnik Augustova doba Marcus Antistius Labeo, iz poznate porodice, porijeklom iz Južne Italije, sin također ugledna pravnika Pakuvija Labeona, koji je kao pristalica Bruta i Kasija izvršio samoubojstvo nakon poraza kod Filipa. Labeon nije bio naklonjen Augustovu novom političkom sistemu, stoga je odbio princepsovu ponudu da bude izabran za konzula, pa je obavljao samo funkciju pretora. Kako se navodi u njegovoj biografiji, pola bi godine živio u Rimu, radeći kao pravnik i učitelj brojnih učenika, a drugu bi polovicu proveo na svom poljskom imanju, pišući. Ostavio je iza sebe veliko djelo, koje je obuhvaćalo oko 400 knjiga. Najviše je pisao o pontifikalnom pravu, komentare pretorskom ediktu, zbirke responsa i si. Kao svestran um Labeon se bavio i pitanjima historije latinskog jezika, etimologijom, gramatikom i filozofijom, a još za života uživao je velik ugled i kao pravnik i kao čestit čovjek. Treba naglasiti da je on imao velik utjecaj na dalji razvitak rimskoga prava.

Osnivač druge škole, sabinovske, bio je Gaius A teins Capito. koji je živio u isto vrijeme kad i Labeon, ali ga je nadživio za desetak godina (umro je za Tiberijeve vladavine 22. god. n.e.). Obavljao je i funkciju konzula. Za razliku od svog rivala, Kapiton je bio izrazito režimski čovjek koji se na sve načine dodvoravao caru. Prema Tacitovu prikazu, njegovo ulagivanje Tiberiju bilo je toliko upadno d a je i samom Tiberiju bilo neprijatno. Kapiton je pisao djela o sakralnom pravu, a ostavio je i jednu zbirku različitih pravnih problema pod nazivom Coniectanea. Iako osnivač jedne pravne škole, Capito nije imao većeg utjecaja na kasniji razvoj rimskog prava.

40

Zanimljiva je, svakako, činjenica da škole nisu dobile ime po svojim osnivačima, nego po svojem drugom predstavniku (kod sabinovaca) odnosno trećem (kod prokulovaca). Nije nemoguće da je do toga došlo zbog toga što su se shvaćanja škole tek u to vrijeme konačno formirala, a da je tradicija njihovu pojavu vezala za Labeona i Kapitona, ljude koji su bili politički protivnici i koji su se služili posve različitim metodama rada.

Najugledniji predstavnici prokuiovske pravne škole bili su: Nerva (pater et filius), Proculus, Pegasus, Celsus (pater et filius) i Neratius Priscus.

M. Cocceius Nerva, nazvan Nerva pater, preuzeo je vodstvo škole od Labeona: Za razliku od svojega prethodnika bio je intiman prijatelj cara Tiberija, što je dokaz da politička uvjerenja vođa nisu imala utjecaj na orijentaciju škole. Nerva je obavljao visoke državne funkcije (uz ostalo, bio je upravitelj rimskih vodovoda - curator aquarum, kao i ranije Capito). Isticao se kao svestran pravnik, često citiran od kasnijih jurista, ali nije ostalo zabilježeno koja je sve djela napisao. Umro je 33. godine n.e., izvršivši samoubojstvo gladovanjem, razočaran, po svemu sudeći, Tiberijevom vladavinom.

Vodstvo škole nakon Nervine smrti prešlo je na Prokula, o kojem se, začudo, znade veoma malo (čak mu nije poznato ni puno ime) iako je imao ius respondendi, iako je, čini se, sudjelovao u političkom životu te iako je škola po njemu dobila ime. Ostavio je zbirku Epistulae u jedanaest knjiga te izvjestan broj responsa. Prokula je naslijedio sin starijeg Nerve, nazvan Nerva filius (koji je, vjerojatno bio otac potonjeg istoimenog cara). Napisao je raspravu o dosjelosti (De usucapionibjis) i ostavio više responsa, ali nije uživao tolik ugled kao njegov otac.

Za Flavijevaca je prokulovsku pravnu školu vodio Pegasus^ koji je obavljao ugledne funkcije (bio je prafeetus urbi pod Vespazijanom i predsjedavajući carskog konzilija (consilium) pod Domicijanom). Kasniji pravnici često ga citiraju, ali nisu poznata djela koja je napisao. Vjerojatno je on bio redaktor jednog senatskog mišljenja (SC Pegasianum). Po svemu sudeći, potječe iz nižih slojeva rimskog društva jer mu je otac bio zapovjednik broda (tu dužnost obavljali su najčešće oslobođenici), Pegaza je u vodstvu škole naslijedio P. Iicventius Celsus (Celsus pater), čija djela također nisu poznata, a njega istoimeni sin (Celsus filius), koji je imao važnu ulogu u javnom životu: sudjelovao je u zavjeri protiv Domicijana i samo je slučajno izbjegao smrt, zatim je bio pretor, legatus Augustus u Takiji, dva puta konzul, član Hadrijanova konzilija te redaktor jednog senatskog mišljenja (SC Iuventinianum). Napisao je djelo Digesta u 39 knjiga. 12 knjiga Ouaestiones, te različite komentare i epistulae. Celsus se isticao oštrinom svojih zapažanja i kritika, od njega potječe i poznata izreka o pravu: ius est ars boni et aequi.

Nakon Celsa prokulovsku je pravnu školu vodio L. Neratius Priscus., koji je, uz razne druge dužnosti, bio i upravitelj provincije Panonije. Djelovao je u periodu Trajanove i Hadrijanove vladavine i bio član njihova konzilija. Uživao je tolik ugled da ga je Trajan namjeravao preporučiti za svoga nasljednika. Neracije je napisao Reguiae u 15 knjiga, Responsa u 3 knjige, monografiju o braku (Ne nuptiis),Je jedno djeto u sedam knjiga pod neuobičajenim nazivom Membranae (tj. kožice, pergament), za koje nije sigurno što je sadržavalo, ali se pretpostavlja da su tu bila skupljena responsa i slični pravnički odgovori, pisani na pergamentu.

41

Voditelji sabinovske pravne škole, nakon smrti Ateja Kapitona, bili su: Massurius Sabinus, Cassius Longinus, Caelius Sabinus, lavolenus Priscus, Aburnius Valens i Salvius Iulianus.

Massurius Sabinus, koji je djelovao za Tiberijeve vladavine i po kojem je čitava škola dobila ime, potjecao je iz siromašnijih slojeva rimskog društva, tako da se je morao izdržavati od pravničke djelatnosti i pomoći učenika (što je bio neobičan slučaj, je r su se dotada ugledni pravnici regrutirali iz bogataških, senatorskih slojeva). Tek oko pedesete godine uspio je sakupiti census (imovinu) za upis u viteški stalež. Uza sve to Tiberije mu je dodijelio ius respondendi. Sabin je napisao djelo o civilnom pravu u tri knjige /L ib r i tres iuris civilis), koje je imalo tolik ugled da su kasnije pravnici svoje komentare civilnom pravu nazivali »Libri ad Sabinum«. U tom djelu Sabin je stvorio poseban sistem obrade civilnog prava: najprije je razrađivao nasljedno, zatim statusno, pa obvezno i na kraju stvarno pravo. Uz to je pisao komentare pretorskom ediktu, responsa, te radove o javnom i sakralnom pravu. Masurius Sabinus spada među najistaknutije pravnike ranog klasičnog doba.

Od Sabina je vodstvo škole prešlo na Kasija Longina (Gaius Cassius Longinus), koji je bio konzul, a obavljao je i mnoge druge ugledne funkcije (prokonzul u provinciji Africi, legatus Augustus u Siriji i si.). Uza sve to, kao potomak ili bliski rođak istoimenoga Cezarova ubojice, bio je (za razliku od osnivača škole Kapitona) sklon starom republikanskom poretku, pa je samo slučajnim stjecajem okolnosti izbjegao smrt od Kaligule, a u dubokoj starosti bio je zbog slike svog spomenutog pretka, koju je držao u kući, poslan od Nerona u progonstvo na Sardiniju, što je bilo gotovo jednako smrti. Međutim, Vespazijan g a je kasnije vratio u Rim, gdje je ubrzo umro (početkom 70. godine1. stoljeća). Prema Tacitovu prikazu, to je bio čovjek opora karaktera i starinskih nazora. Iza Kasija su ostala djela Libri iuris.civilis..(oko 10 knjiga), Libri responsarum, te 15 knjiga posmrtno objavljenih djela (Libri ex Cassio), koje je priredio lavolenus. Kod kasnijih generacija Kasije je uživao velik ugled, tako da su neki sabinovsku pravnu školu nazivali kasijanskom.

Nasljednik Kasijev bio je G. Arulenus Caelius Sabinus, konzul i prijatelj Vespazijana, koji g a je mnogo cijenio. Napisao je komentar ediktu kurulskih edila, a vjerojatno ijedno djelo o civilnom pravu.

0 narednom vođi sabinovske pravne škole, čije je puno ime Octavius Titius Tossianus IavolcaMS-PriscMs flaaže?4a«ol« iu s \ ima nešto više podataka nego o prethodniku. Rođen je oko

potječe vjerojatna j z naših krajeva (Nadin, blizu..Zadra)...J3io jekonzul, a i inače je napravio...izvanredno_..iJspXe.šau..karjjf.ru.. kao komandant legija u. Meziji i Africi, upravitelj provincija Britanije, Germanije i Sirije, prokonzul Afrike, te ugledni član consiliuma u Trajanovo i Hadrijanovo doba. Iza njega su ostale Epistulae u 14 knjiga, koje sadržavaju responsa i quaestiones iz civilnog prava, zatim veći broj komentara (notae) radova ranijih pravnika (Labeona, Kasija, Plaucija), čime se posebno i rado bavio. Javolen je bio nezavisan pravni mislilac, koji se znao kretati i izvan okvira vlastite škole, prihvaćajući mišljenja i druge, ali s kritičkim duhom. U vođenju škole zamijenio g a je Abumius Valens (puno mu je ime L. Fulvius

42

Aburnius Valens), koji je također djelovao za vrijeme Trajana i Hadrijana; napisao je opsežnu monografiju (u sedam knjiga) o fideikomisima (De fideicommissis).

Posljednji predstavnik sabinovske pravne škole bio je Salvius Iulianus, učenik Javolena, vjerojatno najistaknutiji rimski pravnik iz ranijeg perioda klasične jurisprudencije. Rođenje u Hadrumentumu, na sjevernoj afričkoj obali (današnji Tunis), vjerojatno od italskih naseljenika, viteškog porijekla, gdje je pronađen nadgrobni natpis koji govori o njegovu životu i karijeri, inače vrlo uspješnoj (bio je legatus Augustus, prokonzul i konzul, član carskog konzilija i si.). Umro je oko 170. godine n.e. Još u mladim godinama Hadrijar. mu je povjerio redakciju pretorskog edikta (Edictum perpetuum), a u nekim se izvorima navodi da mu je taj car, uzimajući u obzir njegove izvanredne radne i stručne kvalitete, udvostručio plaću. Najvažnije Julijanovo djelo i, po svemu sudeći, jedno od najboljih u čitavoj rimskoj pravnoj literaturi jesu Digesta u 90 knjiga, koja su mnogo korištena, a u znatnoj su mjeri, čini se, služila i kao uzor istoimenom djelu cara Justinijana koji s uvažavanjem spominje njegovo ime. Osim toga, Julijan je napisao i komentare djelu čiji su autori dvojica ranijih pravnika (ne baš mnogo poznati Urseius Ferox i Minicius) te Liber de ambigitatibus. Zbirku Quaestiones objavio je nakon Julijanove smrti učenik Caecilius Africanus.

U ranijem periodu klasičnog prava živjelo je i mnogo drugih pravnika. Za neke od njih znamo većinom iz citata suvremenika ili kasnijih pravnika, ali nije poznato kojoj su školi pripadali niti nešto više o njihovoj biografiji. To su, na primjer, Fabius Mela, Veranius, Urseius Ferox, Atilicianus, Minucius, Octavenus, Aufidius Ćhius, Puteolanus, Valerius Severus, Laelius Felix i Arrianus. Između tih nedovoljno poznatih pravnika najveći su ugled uživali: Sexstus Pedius, Kasijev suvremenik, koji je pisao komentare pretorskom ediktu, ediktu kurulskih edila i o stipulacijama, pravnik sklon sistematizaciji i sa izoštrenim osjećajem za pravnu analizu; Plautius, suvremenik starijeg Ceisa, skupljač i sistematičar responsa ranijih pravnika, dok su njegova djela kasnije skupljali i komentirali Javolen i Neracije; te Titius Aristo, koji je živio povučeno baveći se pravom. Ariston je napisao bilješke (notae) uz djela Labeona. Sabina i Kasija. Premda nije napravio službenu karijeru, ugled mu je bio velik, pa ga je Trajan postavio za člana svojega savjeta (consilium).

8. Od Hadrijanova doba nestaje opreka između pravnih škola, a razlog su tome, uz ostalo vjerojatno i rad i djelo Salvija Julijana, koji je bacio u zasjenak ranije suprotnosti i razlike u pogledima. U ovom periodu također je živjelo nekoliko istaknutih pravnika, ali se oni ne ističu toliko svojom originalnošću koliko plodnošću. Najpoznatiji su: Sextus Caecilius Africanus, Sextus Pomponius te Gaius.

AJficanus j.e bio učenik Salvija Julijana i propagator njegovih ideja, cijenjen od kasnijih generacija. Napisao je zbirku responsa pod naslovom Quaes.tiQ.nes (u 9 knjiga) te Epistulae (oko 20 knjiga). Živio je i djelovao polovinom 2. stoljeća n.e. Pomponius je također suvremenik Julijana i Celza mlađeg, ali ih je nadživio. Izgleda da se nije bavio praktičnom pravničkom djelatnošću, nego je poučavao brojne učenike (auditores) i mnogo pisao.

43

Objavio je više opširnih djela u obliku komentara spisima ranijih pravnika (Libri ad Q. Mucium, ad Sabirnim, ad Plautiurn), komentar pretorskom ediktu u više od 80 knjiga te nekoliko monografija. Posebno je važna, stjecajem prilika, postala Pomponijeva monografija (Liber singularis enchiridii) o historijatu rimskog prava, koja je velikim dijelom preuzeta u JustinijanovaZ)igesta, pa je u nizu pitanja ostala jedini izvor saznanja o starijim rimskim pravnicima i dotadašnjem razvitku pravne nauke.

Posebno mjesto među pravnicima iz 2. stoljeća n.e. zauzima Gaius, značajna, ali po mnogo čemu zagonetna figura rimske jurisprudencije, je r mu se ne zna ni puno ime, ni porijeklo, ni zanimanje. Čudno je također što za života nije bio poznat, ali mu je kasnije doba donijelo veliku čast i priznanje (Lex citationis ubraja ga u iuris auctores, zajedno sa još četvoricom najvećih pravnika nešto kasnijeg klasičnog perioda), čemu su pridonijele i neke slučajne okolnosti. Budući daje gotovo jedini izvor podataka o ovom pravniku - njegovo djelo, to je davalo povoda brojnim hipotezama, čija je uvjerljivost nekad veća, nekad manja. Uzima se d a je živio negdje između 110. i 180. godine n.e., da je porijeklom iz orijentalnih (grčko-helenističkih) područja carstva, a možda je tamo i živio. Nije imao ius respondendi, što potvrđuje tezu o provincijalnom porijeklu, odnosno o pripadnosti nižim slojevima (ako bi se prihvatila druga teza. po kojoj je Gaj živio u Rimu kao učitelj prava). U pogledu stila i načina rada ima mnogo sličnosti s Pomponijem, koji mu je bio suvremenik, ali jedan drugoga ne spominju. I to bi išlo u prilog tvrdnji da nije živio u Rimu, kao i činjenica da dobro poznaje ranije pravo i pravnike, ali da nije bio sasvim u toku sa suvremenim kretanjima.

Gajeva spisateljska djelatnost bila je opsežna. Objavio je komentare o civilnom pravu (Libri ad Q. Mucium), komentar Zakonika XII ploča (u šest knjiga), komentar pretorskog edikta i posebno komentare provincijalnog edikta (u 30 knjiga), te više monografija (o fideikomisima, manumisijama, hipoteci, SC Tertulianum, SC Orfitianum i si.). Međutim, najveću popularnost Gaj je u postklasično doba stekao svojim Res quottidianae seu Aureae, djelom u čiju se autentičnost može ozbiljno sumnjati, odnosno uzeti da je bilo u kasnije doba temeljito prerađivano, te Institucijama (Institutionum commentarii quatuor), za koje je utvrđeno da su pisane pri kraju vladavine Antonina Pija (oko 160. god. n.e.). Ovo je djelo namijenjeno pravnoj pouci i sadrži osnovni prikaz rimskog privatnog prava, kako civilnog tako i honorarnog, s brojnim izletima u bližu i dalju prošlost (tako su, npr., podaci koje daje Gaj o starom rimskom civilnom postupku jedini kojima se danas raspolaže). Djelo je pisano jednostavnim stilom, jasno i pregledno, ali ima izvjesnih ponavljanja. Kolik je ugled to djelo imalo u postklasično doba, vidi se i iz činjenice da se Justinijan, pripremajući istoimeno djelo, služio Gajevim radom ne samo kao podlogom za sistematiku i način prezentiranja materije nego u mnogo slučajeva i doslovno prepisujući iz njega.

44

Gajeve Institucije bile su sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća poznate samo po malobrojnim odlomcima iz Digesta i preko Justinijanovih Institucija. Međutim, 1816. godine njemački historičar Niebuhr slučajno je otkrio tekst na jednom palimpsestu (pergamentu koji je bio ispisan a onda ostrugan radi ponovne upotrebe) kaptolske biblioteke u Veroni i kasnije ga objavio. Neki dijelovi koji su ostali nečitki djelomično su dopunjeni podacima nađenim na papirusima iz Egipta (1927, a posebno na tzv. Antinopulskim fragmentima iz 1933).

Sistem izlaganja rimskog privatnog prava koji je upotrijebio Gaj u Institucijama, imao je velik utjecaj na kasniju pravnu nauku, pa i na zakonodavstvo. Nisu samo Justinijanove Institucije priređene po tom sustavu, nego su i brojni građanski zakonici (te Codex iuris canonici) preuzeli triparticiju {res, personae, actiones), način izlaganja materije onako kako je to učinio Gaj.

Zanimljivo je napomenuti da se sva trojica spomenutih pravnika smatraju sabinovcima, iako je opreka između škola prestala još u Hadrijanovo doba. To se može možda protumačiti činjenicom d a je Julijan imao tolik autoritet da su se i Afrikan i Pomponije svjesno ubrajali u njegove pristalice, a Gaj je uz to, možda, živio izvan Rima ne znajući za prestanak razlikovanja između škola. Ipak se ne može poreći da je i on bio pod velikim utjecajem Julijana.

Nakon spomenute trojice isticali su se u periodu od Marka Aurelija do kraja Komodove vladavine ovi pravnici: Ulpius Marcellus, član konzilija Antonina Pija i Marka Aurelija, oštrouman pravnik koji je ispravljao i neka Julijanova gledišta i koji je napisao veliko djelo Digesta u 31 knjizi, notae Julijanovim Digestama te više komentara i responsa; Cervidius Scaevola, učitelj Paula i Trifonina, ugledni savjetnik Marka Aurelija, autor djela Digesta u 15 knjiga. Responsa u 9 knjiga i Regulae u 4 knjige; Papirius Iustus, koji je živio u doba Marka Aurelija i Komoda i izdao djelo do tada neuobičajeno kao oblik rada pravnika - zbirku carskih konstitucija (Libri constitutionum) u 20 knjiga; Florentinus, koji je napisao Institucije (u 12 knjiga), čiji se sistem znatno razlikuje od Gajeva, i Taruntenus Paternus, koji je potkraj 2. stoljeća n.e. bio prafectuspraetorio, i koji je najviše pisao o vojnom pravu (De re militari).

9. Posljednjih godina 2. i u prvoj trećini 3. stoljeća klasična jurisprudencija doživjela je još jednom procvat i stvaralački zamah, prije naglog pada i dekadencije karakteristične za drugu polovinu 3. stoljeća. Ova etapa poklapa se s periodom vladavine careva iz dinastije Severa. Karakteristično je da su veliki pravnici ovog doba, uglavnom, porijeklom iz područja izvan Italije, da su pripadali viteškom staležu i vršili visoke državne funkcije.

Ova pojava odražava izmjenu strukture rukovodećih slojeva rimskog društva, jer umjesto stare senatorske aristokracije iz Rima ili Italije, iz koje su se regrutirali pravnici s kraja republike i početka pricipata, dolaze u prvi plan provincijalci pripadnici viteškog staleža - uže vezanog za princepsa. Ovi pravnici sve češće obavljaju državne službe (npr. Pegasus, lavolenus), a kasnije to postaje pravilo.

Najugledniji pravnik ovoga doba, a, po svemu sudeći, i najveći rimski pravnik, bio je Aemilius Papinianus (oko 140-212), čovjek koji je bio blizak

45

(izgleda da su se zajednički školovali) Septimiju Severu koji ga je imenovao najprije za magistra libellorum (upravitelja carskog ureda u kojem su rješavane molbe i peticije upućene caru), a od 203. god. n.e. preuzeo je visoku dužnost prefekta pretorija i tu dužnost obavljao devet godina. Pretpostavlja se da mu je učitelj u pravu bio Cervidius Scaevola. Papinijan je bio porijeklom iz Sirije (vjerojatnije) ili iz Afrike, a ubijen je po naređenju Karakale 212. godine n.e.

Podaci iz antike navode dva razloga za Papinianovu smrt. Po jednoj verziji praefectus praetorio na izričitu moibu Septimija Severa, koju mu je ovaj uputio prije svoje smrti, nastojao je održati slogu između njegovih sinova Gete i Karakale, što je ovoga posljednjeg ponukalo da se riješi uglednog funkcionera i očeva prijatelja. Po drugoj verziji, Karakala je od Papinijana zatražio da ga opravda u Senatu zbog ubojstva brata, koji je kako je tvrdio Karakala, spremao protiv njega »zavjeru«. Papinijan je to odbio uz napomenu daje zločin ubojstva lakše učiniti nego ga opravdati (non tam faciie parricidium excusari, quam fieri).

Papinijan je objavio ova djela: Libri quaestionum u 36 knjiga, sistematiziranih u obliku Digesta, zatim Responsa u 19 knjiga, Definitiones u 2 knjige, monografiju De adulteriis. Pripisuje mu se i nekoliko drugih, manjih, djela za koje nije sigurno jesu li njegova. Velik ugled koji je Papinijan imao još za života može se dijelom protumačiti i stilom kojim je pisao, nastojeći da s najmanje riječi kaže najviše, dakle načinom pisanja koji se dugo smatrao modelom konciznosti, preciznosti i logičnosti. Ipak, važnija je činjenica što je on dao konačna rješenja brojnih kontroverznih pitanja pravne teorije i prakse, osnivajući svoja rješenja više sa moralnim principima i načelu pravičnosti nego na pravnotehničkim postulatima i tradiciji. Koliko se može utvrditi iz njegovih djela, Papinijan je bio pošten, nesebičan čovjek, što je, uostalom, dokazao i svojom smrću. Nije stoga čudo što je Lex citationis njemu dao prednost u usporedbi s ostalim pravnicima čija su se djela mogla citirati, a i učenici treće godine pravnih škola u postklasično doba bili su po njemu (odnosno po izučavanju njegovih djela u toj godini) nazivani Papinianistae. Iako je novija kritika nešto umanjila pohvale Papinijanova djela (prigovara mu se zbog nedovoljne jasnoće, koja je posljedica ekonomičnosti stila, ali i izvjesne neujednačenosti pojedinih dijelova njegova opusa), ipak se može tvrditi da je Papinijan bio najveći rimski pravnik i jedan od najvećih jurista što ih je čovječanstvo do sada imalo.

Drugi je veliki pravnik ovoga doba Iulius Paulus, o kojemu ima mnogo manje podataka. Zna se d a je bio učenik Cervidija Scevole, d a je pomagao (kao adsessor) Papinijanu dok je ovaj bio praefectus praetorio te bio član carskog savjeta zajedno s njim. Za vladavine Aleksandra Severa bio je i sam praefectus praetorio. Sudeći po stilu i načinu pisanja, pretpostavlja se d a je porijeklom iz Italije, ali to nije sigurno dokazano. Ostavio je velik broj djela (oko devedeset, u 320 knjiga), što se smatra previše da bi sve moglo biti njegovo. Ipak, i uz određeno smanjivanje, Paulus se može smatrati jednim od najplodnijih rimskih pravnih pisaca. Velik broj njegovih radova namijenjen je nastavi (Institutiones, Manualia, Regulae). Osim toga ostavio jc komentar pretorskom ediktu (Libri

ad edictum, u 80 knjiga), djelo o civilnom pravu (Libri ad Sabinum, u 16 knjiga) te brojne druge komentare i monografije. Poznato je i njegovo djelo Sententiae (Sententiarum ad filium libri quinque), jedno od rijetkih klasičnih djela neposredno sačuvanih, ali, po svemu sudeći, uz brojne prerade u postklasičnom periodu.

Iako se mišljenja o Paulu kao pravniku razilaze (smatraju ga više komentatorom i prerađivačem bez izrazite originalnosti), nema sumnje d a je on bio ne samo izuzetno plodan nego i kritičan mislilac sa širokom pravnom kulturom. Stoga je i u Lsx citationis uvršten među iuris auctores. Paulovo je djelo bilo u postklasično doba najviše studirano, komentirano, skraćivano i prerađivano, što govori o veliku ugledu koji je uživao u svoje, ali i u kasnije vrijeme, te o svestranosti tematike kojom se bavio. Važnost Paulova djela potvrđuje i činjenica da se približno jedna šestina Justinijanovih Digesta sastoji od fragmenata preuzetih iz spisa ovog pravnika.

Treći veliki pravnik tog perioda bio je Domitius Ulpianus, o kojemu ima nešto više podataka nego o Paulusu. Porijeklom je iz grada Tyra u provinciji Feniciji (što sam ističe u jednom svom djelu). U mlađim godinama bio je član savjeta nekog pretora, a kasnije zajedno s Paulom postaje pomoćnik (adsessor) Papinijana, u doba dok je ovaj bio praefectus praetorio. Za vladavine Elagabala bio je poslan u Progonstvo, ali g a je Aleksandar Sever pozvao u Rim, postavio najprije za prefekta annonae (koji je bio odgovoran za snabdijevanje grada Rima), a ubrzo iza toga, 222. n.e., za prefekta pretorija, uživajući potpuno carevo povjerenje. Ulpijan je poput Papinijana tragično završio život 223. ili 224. godine (prije se uzimalo da se to zbilo kasnije, 228. godine) pao je kao žrtva zavjere pretorijanaca. Do toga jc došlo, po nekim tvrdnjama, zbog njegove pretjerane strogosti, a po drugim, koje se čine vjerojatnijima, zavjeru je potakla Ulpijanova namjera da smanji velike povlastice što ih je taj privilegirani dio rimske vojske uživao.

Koliko se može utvrditi, Ulpijan je desetak godina, koje su prethodile preuzimanju dužnosti prefekta pretorija, posvetio pisanju i pravnoj nastavi te stvorio opsežno djelo, koje obuhvaća oko 280 knjiga. Najvažniji mu je rad komentar pretorskog edikta (Libri ad edictum, u 81 knjizi), nedovršeno djelo o civilnom pravu (Libri ad Sabinum, u 51 knjizi), brojni komentari pojedinim važnijim zakonima, obrada dužnosti nekih državnih funkcionera, djela namijenjena nastavi (Institutiones, u 2 knjige, i Regulae, u 7 knjiga), te Liber singularis regularum (koji je sačuvan i pripisuje se Ulpijanu, ali nije sigurno da ga je baš on napisao, odnosno ako je to i učinio, djelo je kasnije pretrpjelo znatne izmjene i prerade).

Ulpijan je, i kao pisac i kao pravnik, više plodan nego originalan stvaralac, i u usporedbi s Paulusom. Možda je na to utjecala i okolnost d a je imao manje vremena na raspolaganju, a nije iskljuečno da su neka njegova djela pripremali

47

i učenici, po njegovim uputama. S obzirom na to. u Ulpijanovim se spisima nalaze opsežni citati iz pretorskog edikta, zakona i djela ranijih pravnika, što ukazuje na njegovu sklonost kompilaciji. Međutim, ne može se poreći da je nizu problema Ulpijan pristupao kritički, ne držeći se slijepo tuđih pogleda. Također se mora istaknuti i činjenica da je, u usporedbi s Paulusom, jasniji i jezgrovitiji u izražavanju. Enciklopedijski karakter Ulpijanova interesiranja i velik broj djela, te njegov pristup razradi pojedinih pitanja osobito su cijenili Justinijanovi kompilatori, tako da se gotovo jedna trećina teksta Digesta sastoji od izvadaka iz njegovih djela.

Herrenius Modestinus smatra se posljednjim velikim predstavnikom klasične jurisprudencije. Bio je Ulpijanov učenik, a obavljao je visoke upravne funkcije u Rimu (praefeetus vigilum, ođ 224. do 244) i u provinciji Dalmaciji (kao upravitelj), iz koje je, po nekim mišljenjima, i porijeklom. Bio je, uz to i učitelj prava sina cara Maksimina, a pomagao je kao savjetnik caru Gordijanu III. Modestin je napisao veliku zbirku Responsa (u 19 knjiga), djelo Differentiae (tj. sporna kontroverzna, pitanja, u 9 knjiga) te Regulae, u 10 knjiga. Od njega potječu i Pandectae, u 12 knjiga, i veći broj monografija (o nasljednom pravu, braku, kaznama i si.). Modestin je dosta pisao na grčkom jeziku. Stil mu je jednostavan, u nekim djelima nije pokazivao osobitu originalnost, ali je u postklasično doba bio dobro prihvaćen te često prerađivan i komentiran.

Pored spomenute četvorice najuglednijih pravnika drugog perioda klasične jurisprudencije djelovalo je u ovo doba još nekoliko jurista nešto manje uglednih od spomenutih. Tako je Aelius Marcianus, visoki službenik u carskoj službi Scptimija Severa i Karakale napisao opsežno djelo Institutiones (u 16 knjiga), koje je bilo neka sredina između udžbenika i komentara. Clauđius Tryphoninus bio je član savjeta (consilium) Septimija Severa, a napisao je komentar, bilješke (notae) uz djelo svoga učitelja Cervidija Scevole i opsežno djelo Disputationes (u 21 knjizi). Callistratus, za kojega se po imenu pretpostavlja da je grčkog porijekla, djelovao je također u doba Septimija Severa i Karakale. Napisao je više djela s područja javnog prava (De iure fisci et populi, De cognitionibus), Institutiones, u 3 knjige, te komentar pretorskom ediktu. Tertullianus (neki ga, izgleda neosnovano, izjednačuju s istoimenim crkvenim piscem i apologetom) djelovao je sredinom 3. stoljeća n.e. i napisao zbirku Responsa i monografiju pod naslovom Peculium castrense.

P o s t k l a s i č n o p r a v o

9. Državno i društveno uređenje

1. Nakon nasilne smrti Aleksandra Severa počeo je pedesetogodišnji period vojne anarhije, koja je rimsko carstvo dovela na rub propasti. Osnovna karakteristika zbivanja toga doba jesu neprekidne smjene careva i uzurpatora,

48

!!

!i

koje su pojedine legije uzdizale na vlast, a ubrzo zatim rušile i ubijale kada se njihova očekivanja nisu ispunila.

Premda je u tom periodu bilo i nekoliko istaknutih careva, koji su pokušali izvršiti reforme i obnoviti autoritet carske vlasti (Gordijan III, Aurelijan, Prob, Klaudije Gotski i dr.), trajniji se rezultat, zbog kratkotrajnosti vladavine i drugih nevolja (među kojima, uz privredni kaos, gubitak vrijednosti novca i si., nemali problem predstavljaju upadi barbara duboko u područja carstva), nisu mogli postići. Stanje se promijenilo tek dolaskom Dioklecijana na vlast.

Prilike za vrijeme vojne anarhije najbolje pokazuje činjenica da je od 28 vladara (ne računajući brojne uzurpatore) koji su se u tih pedeset godina smjenjivali na vlasti, svega jedan (Clauđius Gothicus) umro prirodnom smrću, ako se takvom može smatrati smrt od kuge zadobivene u vojnom logoru.

2. Za Dioklecijanovu su vladavinu (284-305), uz uspješno istjerivanje barbarskih plemena koja su prodirala na područje carstva i uspostavljanje koliko-toliko podnošljiva stanja na granicama, najkarakterističnije brojne reforme (neke su ođ njih pokušane i u periodu vojne anarhije, ali bez trajnijeg uspjeha), koje su postepeno sasvim izmijenile organizaciju vlasti i uprave u državi, a u velikoj mjeri i socijalne, odnosno gospodarske odnose.

Jedna od najvažnijih reformi što ih je Dioklecijan pokušao provesti u život bilo je uređivanje načina nasljeđivanja carske vlasti, problem koji ustavno nije bio riješen, a koji je i ranije, a pogotovu za vrijeme anarhije, izazivao najpogubnije posljedice za državu. Koliko su pokazala novija istraživanja, tu je reformu Dioklecijan izgrađivao postepeno, a ona se sastojala u tome da su, po carevoj zamisli, carstvom trebala upravljati dvojica imperatora (jedan istočnim, a drugi zapadnim dijelom); i jedan i -drugi nazivao se Augustus. Svaki od njih trebao bi za života izabrati jednog pomoćnika, nazvanog Caesar. Nakon određenog vremena augusti bi se povlačili sa svoje funkcije, ustupajući mjesto cezarima, koji bi nakon toga birali sebi pomoćnike - nove cezare, koji bi kasnije njih naslijedili itd. S obzirom na činjenicu da su po toj zamisli trebala vladati zapravo četvorica (ali je uvijek jedan od augusta, Senior Augustus, po svojem ugledu bio prvi, kako je bilo i s Dioklecijanom u odnosu prema njegovu prijatelju i suvladaru Maksimilijanu), čitav sistem nazvan je tetrarhija (tj. vladavina četvorice). Shema koju je Dioklecijan postavio, pa čak je i osobnim primjerom pokušao provesti u život, nije se u praksi pokazala uspjelom.

Da bi se iskušao sustav nasljeđivanja Dioklecijan je 305. godine, na vrhuncu moći, podnio ostavku, pa je i svoga suvladara Maksimilijana natjerao na isti korak. Međutim, nedugo nakon toga legije u Galiji nisu htjele prihvatiti način nasljeđivanja koji je uveo Dioklecijan, nego su poslije smrti Konstancija Hlora proglasile za cara njegova sina Konstantina, koji je ponovno prešao na vladavinu pojedinca, a prijestolje prepustio svojoj djeci.

Dioklecijan je izmijenio i položaj cara. On više nije bio, pa ni formalno, samo princeps, dakle prvi građanin, nego je postao neograničen, apsolutan, gospodar (dominus), kako po svojem izgledu (odjeća, dijadem), tako i ponašanju (rijetko se pojavljivao u javnosti, a i kada je do toga došlo, to je

49

izvođeno uz veliku pompu i opseban ceremonijal). Čak su i carevi najbliži suradnici pred njima padali ničice, a sve što je imalo veze s njegovom osobom proglašeno je svetim (sacrum). S tim u vezi i položaj pojedinca u državi bitno se promijenio: umjesto građaninom države pojedinac je postao podanikom cara, neograničena gospodara života i smrti (dominus ac deus), po čemu je i čitav poredak nazvan dominatom. Takvi odnosi u državi, posebno između cara i njegovih podanika, nisu odgovarali rimskim tradicijama, pogotovu ne onima iz doba republike, nego su više ličili na običaje orijentalnih ili helenističkih monarhija na Istoku, koji su očito služili kao uzor.

Ne može se reći da je čitav sustav dominata nastao odjednom, a pogotovu ne da ga je u cjelini stvorio Dioklecijan. Mnogi odnosi, a posebno položaj vladara, nastali su velikim dijelom u doba principata, a neke reforme Aurelijana i drugih careva iz doba anarhije anticipirale su ono što je donio dominat. Ipak valja reći da su se neki ustavnopravni elementi, preostali od stare republike (npr. pojedine magistrature), zadržali, makar i formalno, kroz cijelo vrijeme principata, pa ponekad dobivali i određeno praktično značenje. Međutim, u dominatu oni su i formalno nestali; ostao je, doduše, car, ali s drugim položajem i ovlaštenjima koja su se bitno razlikovala od ranijih.

3. U doba dominata došlo je i do podjele carstva. Dioklecijan je najprije uzeo za suvladara kolegu iz mladih dana Maksimilijana, a zatim je izvršio upravnu podjelu carstva na dva dijela: istočni i zapadni. Razlog je tome u ogromnoj veličini carstva, što je izazivalo velike teškoće u upravljanju, kako za rata, tako i u miru. Istina, Konstantin je ponovno uspostavio jedinstvo carstva, ali je opet, ovaj put definitivno, došlo do podjele carstva nakon smrti cara Teodozija Velikog (395. godine), kada je istočni dio pripao njegovu sinu Arkadiju, a zapadni Honoriju.

4. Upravu carstvom vodio je car uz pomoć velikog broja činovnika, svojih službenika, lako je izvršeno i odvajanje civilnih funkcija od vojnih (započeto još u doba vojne anarhije), i civilni su službenici bili organizirani vojnički, po načelu stupnjevanja zvanja, hijerarhizacije i subordinacije. Čak je njihova funkcija nazivana milina (s time da je, kada se radilo o vojnoj službi, dodavan atribut armata, dakle milila armata), a nosili su i dijelove uniforme, posebno vojnički pojas (cingulum). Činovnici su bili plaćeni za svoju službu u novcu, ali je zbog inflacije i pada vrijednosti novca dolazilo i do pretvaranja plaće u naturalna davanja. Više činovnike postavljao je neposredno car dekretom koji je sam potpisivao, obično na rok od godine dana, koji se mogao produživati. Niži činovnici ostajali su u službi trajno. Vojnički karakter civilne službe očitovao se i u stupnjevanju pojedinih zvanja s odgovarajućim nazivima. Tako su, npr., najviši činovnici bili raspoređeni u tri grupacije i nazvani illustres (presvijetli), spectabiles, (ugledni, preuzvišeni) i clarissimi (preslavni).

Uprava u dominatu bila je centralizirana, što se odražavalo u ogromnoj koncentraciji vlasti na carevu dvoru, odakle su potjecale sve bitne odluke, naredbe, postavljenja, presude u važnijim pitanjima i si. S obzirom na poseban položaj cara, centralni upravni organi bili su istovremeno i državni i carevi službenici. Vrhovni dvorski i ujedno državni službenik bio je magister officiorum, prvi carev pouzdanik, kojemu su bili podređeni svi carevi uredi (officia). Osim toga on je nadzirao cjelokupni državni upravni aparat i javnu poštu (cursus publicus), koristeći se za tu svrhu tajnom policijom (nazvanom agentes in rebus). Magister officiorum ujedno je bio i zapovjednik careve garde, nadzirao je rad dvorskih službenika, te upravljao ceremonijalom. Quaestor sacri palatii bio je svojevrstan ministar pravosuđa, koji je pripremao nacrte carskih

50

konstitucija općeg značenja a i drugih akata (sudskih odluka, uputstava nižim službenicima i si.). Comes sacrarum largitianum je funkcioner koji odgovara suvremenom ministru financija. On je upravljao fiskom (koji je postao jedinom državnom blagajnom, jer je stari aerarium iz doba republike nestao), dok je comes rerum privatorum upravljao carskim krunskim dobrima. Carevom privatnom imovinom upravljao je comes sacri patrimonii. Ti najviši državni i dvorski službenici, uključujući tu i najviše vojne starješine, ulazili su u sastav careva savjeta (sacrum consistorium, nazvan tako jer su sudionici u prisutnosti carevoj morali stajati), koji je zamijenio negdašnji consilium principis iz doba principata.

U carskim kancelarijama vodio se popis svih viših građanskih i vojnih funkcija i personala koji ih je obavljao. Upravitelj tih ureda, nazvan primicerius notariorum, pripremao je odluke o postavljanju pojedinih službenika, određivao im znakove dostojanstva i davao uputstva.

Što se tiče organizacije nižih organa uprave, treba reći da je država bila podijeljena na četiri prefekture (Orijent, Ilirik, Italija s Afrikom i obje Galije) ,u skladu sa sistemom tetrarhije. Na čelu su im bili praefecti praetorio, koji su počev od Konstantina izgubili vlast vojničkog zapovijedanja, ali su - posebno oni čije je sjedište bilo najednom od dva dvora - bili najbliži carevi suradnici, sa širokim ovlaštenjima, kao najviši upravni organi na svom području. Praefecti praetorio (po rangu najviši službenici - illustres) odlučivali su u sudskim stvarima kada jc bio izjavljen priziv protiv odluka provincijskih namjesnika; njihova odluka bila je konačna, je r ovdje nije bilo priziva na cara. Prefekture su se dalje dijelile na dijeceze (bilo ih je u početku 12, a kasnije 15), kojima su upravljali vicarii (po rangu - spectabiles), u svojstvu zastupnika prefekta pretorija, ali i sa izvjesnim samostalnim upravnim djelokrugom. Osnovne upravne jedinice bile su provincije (u doba Dioklecijana 101, a nešto kasnije njihov se broj povećao na 120), na čijem se čelu nalazio carski namjesnik, nazvan rector ili praeses (po rangu - clarissimus), koji je uz ostale upravne poslove odgovarao za ubiranje poreza, te vršio pravosuđe, jer su namjesnici bili ujedno (naime sudske funkcije nisu bile odvojene od upravnih funkcija) i redovni suci prvog stupnja. Oni su odlučivali sami (ako pojedini posao ne bi povjerili pomoćnom sucu, koji se nazivao iude:c pedaneus) a protiv njihove odluke priziv je išao vikaru il i prefektu pretorija.

Pojedini gradovi i naselja gradskog tipa bili su neposredno podređeni provincijskom namjesniku. Ti gradovi (civitates, municipia) zadržali su i dalje svoje stare organe (curia, duoviri), ali im od nekadašnje autonomije nije ostalo gotovo ništa, jer su više-manje u svemu zavisili od namjesnika. Gradsko vijeće (curia) zapravo je samo odgovaralo državi za porez koji je trebalo prikupiti u gradu i na širem gradskom području, s time da su članovi vijeća (decuriones, curiales) svojom imovinom garantirali državi naplatu poreza. Sto se tiče duovira, oni su zadržali izvjesnu sudbenost u manje važnim sporovima. Protiv njihovih odluka priziv je išao provincijskim namjesnicima. Godine 364. uvedena je u gradovima jedna nova funkcija, nazvana defensor civitatis, sa zadatkom da brani i eventualno u sporovima zastupa pripadnike nižih društvenih slojeva (humiliores) od presizanja bogataša i veleposjednika.

51

Međutim, tokom vremena od te, kako se zamišljalo, važne dužnosti, nije ostalo gotovo ništa, je r su carevi bili nedosljedni u reguliranju ovlaštenja defenzora, a bogatiji su slojevi tog funkcionera znali učiniti neškodljivim. Glavni gradovi. Rim (a od 335. godine) i Konstantinopol, imali su poseban položaj, jer su bili izuzeti iz sustava provincija i tim se gradovima upravljalo kao samostalnim jedinicama. Na čelu im je stajao praefectus Urbi (po svojem položaju odmah iza prefekta pretorija). Ijedna i druga prijestolnica imale su svoj senat, ali je on samo po imenu nastavljao tradiciju starog organa rimske republike; bio je, naime, sveden na ulogu gradskog vijeća (poput kurije u municipijima), bez stvarnog utjecaja. Carevi su se tim senatima koristili jedino da bi u njima proglasili neke važnije akte ili odluke, bez obzira na činjenicu što je sam senatorski stalež i dalje uživao brojne povlastice i ugled.

Privredno nazadovanje države do kojega je došlo u toku vojne anarhije te problemi vezani za obranu carstva od stalnog pritiska barbara i stanje na granicama - tražili su i druge mjere i reforme na području porezne, vojne i novčane politike.

5. Dioklecijan je na području poreza izvršio temeljitu promjenu. Umjesto različitih vrsta i tipova poreza koji su plaćani po pojedinim dijelovima carstva, uglavnom u skladu s ranijom rimskom, pa i predrimskom tradicijom, uveo je jedinstven tip zemljišnog poreza. Novi način oporezivanja sastojao se u tome da je određeni dio obradiva zemljišta (iugum) doveden u vezu s osobama sposobnim za rad (caput) i da je na tako utvrđenu jedinicu (neku vrstu katastarskog prihoda) određivan isti iznos poreza. S obzirom na tu kombinaciju kultiviranog zemljišta i radne snage, čitav je sistem nazvan capitatio iugatio. Što se pak tiče gradskog stanovništva, ono je plaćalo osobni porez (po glavama), koji je stoga nazvan tributum capitis ili capitatio plebeia. Pripadnici senatorskog staleža plaćali su poseban oblik poreza nazvan aurum oblaticium, dok je trgovcima od Konstantina dalje nametnut porez nazvan chrysargirum. Da bi se povećali fiskalni prihodi, došlo je i do povišenja carina na uvoznu robu (tzv. portoria, tj. porez na robu uvezenu preko luka), a uveden je i porez na robu prodavanu na sajmovima.

Sve pojedinosti Dioklecijanove porezne reforme nisu potpuno razjašnjene. Tako, npr., nije posve sigumo da li je veza caput-iugum bila osnovana na mogućnosti obrade ili mogućnosti izdržavanja pojedinaca, ili i na jednom i na drugom. Veličina iugum'a kao porezne jedinice varirala je, pa je, npr., kod vinograda iznosila pet, kod bolje oranice dvadeset, a lošije šezdeset jugera. inače provođenje takva sistema pretpostavljalo je postojanje katastra cjelokupnog carstva koji je, izgleda, zaista bio dovršen još u doba Hadrijana. Porez se određivao ediktom nazvanim indictio (svake pete, a kasnije svake petnaeste godine) i to određivanje bilo je dosta jednostavno, jer je porezna osnovica bila jednaka. Uz capitatio plebeia postojao je i sličan porez na životinje (capitatio animalium).

6. Dioklecijanove vojne reforme zahvatile su i sistem regrutiranja i organizaciju vojske. Što se tiče načina prikupljanja vojnika, on je bio u

52

određenoj vezi sa sistemom zemljišnog poreza pa su stoga zemljišni vlasnici, ili posjednici, zavisno od veličine imanja, odnosno broja kolona i zakupaca morali u određenim vremenskim razmacima davati državi izvjestan broj regruta (praebitio tyronum). Ako pojedinac nije imao sam dovoljno ekonomskih mogućnosti da daje jednog regruta, obveza je padala zajednički na veći broj vlasnika.

Dioklecijanova vojna reforma bitno je promijenila način popunjavanja rimske vojske. Kfio što je poznato, sve do Marijevih reformi važio je isključivo sistem opće vojne obveze svih građana, a nakon toga odlazili su u vojsku samo dobrovoljci. Anarhija je i vojnu organizaciju teško pogodila, pa je trebalo pronalaziti druge načine popune. Izgleda, međutim, da se praebitio tyrortum nije u praksi pokaza najboljim, pa je bio zamijenjen davanjem novčane naknade, nazvane aurum tyrocinium; tim novcem država je sama pronalazila regrute i plaćala ih.

Istovremeno je izvršena i reorganizacija vojnih jedinica. Uz granična područja ostali su manji vojni kontingenti (nazvani limitanei) koji su ličili na seosku miliciju, jer su vojnici naseljavali ta područja, branili ih i obrađivali zemljišta. Treba reći da su u tu grupu vojnika ulazilai mnoga barbarska plemena, koja je država nekada rado, a nekada i preko volje primala, uz dužnost čuvanja granice. Pored graničnih, postojala je i druga grup3 vojnih jedinica, nazvanih comitantes. One su bile raspoređene u unutrašnjost carstva, na strateški povoljnim točkama, kako bi u slučaju potrebe mogle biti prebačene na područja ugrožena od neprijatelja. Bile su to, dakle, taktičke ili strategijske rezerve koje su se upotrebljavale kada jc zatrebalo. Comitantes bili su i znatno brojniji od pograničnih jedinica.

Treba također spomenuti da je Dioklecijan povećao broj vojnika za nekoliko puta u usporedbi s ranijim stanjem, pa se uzima d a je u njegovo doba pod oružjem bilo oko 500.000 - 600.000 ljudi.

7. Potpuna deprecijacija valute do koje je došlo u vrijeme anarhije tražila je i monetarne reforme. Dioklecijan, a kasnije i Konstantin, ponovno uvode zlatan novac (aureus od 4,55 g), ali je toga novca nestajalo iz opticaja, dok srebrni i bakreni brzo su gubili vrijednost, tako da se moralo prelaziti na plaćanje u naturi (i država je tako određivala naplatu nekih poreza), što je ugrozilo monetarnu politiku. Ta pojava imala je svoje korijene u još ranije izraženim tendencijama koje su novčanu privredu sve više orijentirale prema naturalnoj, čemu su uz brojne privredne teškoće pridonijele i neke izvanprivredne, napose nesigurnost prometa. Nagli porast cijena, vezan za povećane fiskalne zahtjeve i ostale teškoće, naveo je Dioklecijana na pokušaj maksimiranja cijena. Svojim ediktom De pretiis rer.um venalium iz 301. godine n.e. Dioklecijan je odredio najvišu cijenu živežnim namirnicama, odjevnim i si. predmetima, nadnicama i plaćama, uključujući i honorare advokata. Prekoračenje tih cijena, odnosno skrivanje i riagomilavanje robe u Spekulativne svrhe, kažnjavalo se smrtnom kaznom. Dakako da se takvim mjerama nisu mogle riješiti nastale teškoće, pa je ova Dioklecijanova, a i slična kasnija (362. god.) Julijanova namjera, ostala bez rezultata.

8. Reforme što ih je proveo Dioklecijan, a nastavili njegovi nasljednici, posebno Konstantin, te opće prilike nastale još ranije u doba vajne anarhije - izazvale su u socijalnoj strukturi rimskog društva velike promjene. Odranije postojeća razlika između gornjih, povlaštenih slojeva (honestiores) i nižih, zapostavljenih (humiliores) zaoštrila se i produbila u prvom redu zbog činjenice što je, uz manje izuzetke, poziv i zanimanje postalo nasljedivo, uz ostalo i nastojanjem careva koji su brojna zanimanja trajno vezivali za porijeklo, pa i prebivalište. Ne bi se moglo reći da su carevi na taj način htjeli stvoriti staleški

53

poredak; oni su to poduzimali stoga što se obavljanje osnovnih funkcija državnog mehanizma u tadašnjim prilikama nije moglo na drugi način ostvariti. Dovoljno je, npr., reći da se funkcioniranje poreznog sistema i nov način regrutiranja vojnika nisu mogli osigurati ako proizvođač ne bi bio vezan za svoj posjed i zanimanje.

Sto se tiče gornjih društvenih slojeva, nastalo je jedno novo plemstvo time što je car najistaknutijim službenicima dodjeljivao zvanje patricius, bez obzira na to što ono samo po sebi nije bilo nasljedivo. Međutim, senatoisko se zvanje nasljeđivalo, ali ono nije pripadalo samo članovima senata glavnih gradova, nego su tu ulazili i neki visoki službenici kojima je ta čast bila dodijeljena ili su je stjecali automatski, samom činjenicom da su vršili neke visoke dužnosti. S obzirom na to, broj senatora jako se povećao, ali svi nisu efektivno i obavljali svoju dužnost i trajno boravili u glavnim gradovima. To su činili samo oni najugledniji, dok su ostali to zvanje nosili kao počasno. Ipak, pripadnost tom staležu povlačila je niz povlastica, posebno u pogledu naplate poreza (oslobođenja, manji porezi, odnosno autonomija u naplati, tj. izuzetnost od municipija), ali i u pogledu sudbenosti.

Najveći broj pripadnika senatorskog staieža, koji nije bio neposredno u carskoj službi, odnosno nije stalno boravio u glavnim gradovima, živio je u provinciji, na svojim imanjima, u vilama ili, bolje rečeno, dvorcima koji su se počeli pretvarati, u nesigurnim vremenima vojne anarhije, u prave tvrđave. Radi osobne sigurnosti, ti veleposjednici držali su i posebne naoružane grupe, zapravo privatne vojske, nazvane buccelarii. Oni su se često znali suprotstavljati đekurionima kada su ovi pokušavali od kolona ili zakupaca sa imanja ili njegove blizine naplatiti porez, a često su i čitava naselja ili zaseoke stavljali pod svoj neposredan nadzor (patrocinium vicorum), razumije se, uz odgovarajuće koristi koje su iz toga izvlačili. Carevi su se tome odupirali, ali su to bili samo uzaludni pokušaji, jer su utjecaj i moć tih preteča srednjovjekovnih feudalaca bili sve veći. Čak ni pokušaj stvaranja posebne magistrature (defensor civitatis) čija je svrha bila zaštita donjih društvenih slojeva od takvih moćnika, nije doveo ni do kakva većeg rezultata.

Nasuprot stvaranju, širenju, bogaćenju i daljem jačanju utjecaja patricija i senatora, stari viteški stalež pomalo nestaje. Razlog uglavnom leži u činjenici što je ta socijalna grupacija tradicionalno bila vezana za trgovinu i novčarstvo, a u prilikama postklasičnog doba to područje djelovanja nestaje, jer privreda sve više dobiva naturalna obilježja.

9. Poseban položaj imali su članovi gradskih vijeća (curiales ili decuriones), koji su, kako je spomenuto, državi odgovarali za porez na svome području. Oni su, sjedne strane, uživali izvjesne povlastice, posebno u pogledu kaznene odgovornosti, i ubrajali su se u honestiores, ali im je, s druge strane, odgovornost za porez nametala toliko ograničenja da su se faktički malo razlikovali od ostale mase donjih, neprivilegiranih slojeva. Prije svega, zvanje je bilo nasljedno, trajno su vezani za grad u kojemu su živjeli, nisu mogli, osim u veoma rijetkim slučajevima, promijeniti poziv niti prebivalište, u slučaju bijega vraćani su u rodni grad i kuriju. Vladari su čak u ovo zvanje počeli

54

upisivati heretike (inače oštro progonjene od kršćanskih careva) i Židove, a uz to su dopustili da se vanbračna djeca pozakonjuju upisom u kuriju, odnosno udajom za dekuriona. Međutim, uza sve te mjere i pokušaje da se spriječi napuštanje dekurionskog zvanja, ovaj je stalež pomalo nestajao, usporedo sa zamiranjem gradskog života na velikim područjima carstva.

10. U niže društvene slojeve od gradskog su stanovništva ulazili pripadnici pojedinih obrtničkih udruženja. Članstvo u tim asocijacijama postalo je, kao i kod kurijala, te vojnika, nasljednim i prisilnim. U tu grupaciju spadali su posebno trgovci (negotiatores), pekari (pistores), mesari (pecuarii, suarii), brodari (navicularii) , te kovači, zidari, opskrbljivači drvom i si. Svrha prisilnog vezivanja tih poziva za porijeklo ili zanimanje, odnosno za mjesto u kojemu su prebivali, bile su određene državne potrebe, koje carevi, u prilikama kakve su bile, nisu znali, a vjerojatno ni mogli, na drugi način osigurati. To se u prvom redu odnosilo na snabdijevanje glavnih gradova (čime su se naročito bavili navicularii i pistores), na potrebe vojske (koje su zadovoljavale brojne skupine obrtnika, nazvanih često zajedničkim imenom fabricenses), te na kakvo-takvo osiguranje elamentarnih uvjeta života u ostalim gradovima. U svim tim pozivima, slično kao i kod kurijala, često su se javljali pokušaji napuštanja i bježanja.

Najniži društveni sloj slobodnog (bar formalno) stanovništva sastojao se od sitnih zakupaca zemljišta, koji su se u ovo doba uglavnom pretvorili u kolone. Premda je colonus pravno bio slobodan čovjek (ingenuus), carsko je zakonodavstvo ovog doba propisujući brojna ograničenja i zabrane (posebno zabranu napuštanja zemljišta koje obrađuje, prelazak u neko drugo zanimanje ili poziv, ograničenje sklapanja braka samo s osobom istog poziva, a kasnije i sa istog imanja i si.) dovelo do toga d a je kolon postao zapravo poluslobodnom osobom, koja je stajala negdje na sredini između položaja roba i položaja slobodna čovjeka. Tako je kolon i po svojem pravnom statusu i po obvezama prema vlasniku zemljišta (davanje određene zakupnine obično u naturu, obavljanje poslova na dijelu imanja koje je veleposjednik obrađivao u vlastitoj režiji) bio preteča srednjovjekovnog kmeta. Razlozi takva pravnog uređenja položaja kolona, koji su, čini se, zbog zaduženja i zavisnosti od vlasnika zemljišta bili odavna u sličnom položaju, leži, kao i kod drugih poziva, u nastojanju da se državi osigura i porez i potreban broj regruta, je r su i capitatio-iugatio i praebitio tyronum neizvodivi bez vezanosti neposrednog proizvođača za zemljište koje obrađuje.

11. Ropstvo kao pravna ustanova postoji i u ovo doba. Međutim, njegova se uloga u velikoj mjeri smanjila. Robovi nisu više osnovna radna snaga ni na imanjima ni u radionicama, mada ih ima i najednom i na drugom mjestu, jer su ti poslovi prešli, uglavnom, u ruke kolona i obrtničkih udruženja. S time u vezi padaju u zaborav ograničenja što ih je još August donosio radi zabrane

55

manumisije, pa su sada sve češća neformalna oslobađanja robova (inter amicos, in ecclesia, per epistulam i si.). Na kraju je Justinijan ta ograničenja i formalno ukinuo, a položaj oslobođenih robova poboljšan je fikcijom priznavanja ingenuiteta raznim sredstvima (ius aureorum anulorum, natatium restitutio). Razlog takva razvoja jest u tome što je ropstvo kao institucija preživjelo, što su osnovni izvori robova - pobjedonosni ratovi odavno prestali, i što je rad roba bio manje produktivan (bilo je stoga bolje osloboditi roba i dati mu na obradu komad zemljišta, dakle pretvoriti ga u kolona, nego ga držati kao takovog).

12. U postklasično doba došlo je još do jedne značajne pojave, koja je imala velik utjecaj na dalju sudbinu rimskog poretka, a to je konačna pobjeda kršćanstva ili, bolje rečeno, kršćanske crkve’. Nakon nekoliko pokušaja progona, koji se vuku još od vremena Nerona, ali nisu nikada dugo ni sistematski provođeni, Dioklecijan je nastojao oštrim mjerama suzbiti tu, po njegovu mišljenju, veliku opasnost za jedinstvo carstva i poredak koji je on uvodio. Bez obzira na to, trajnih rezultata nije bilo, jer je kršćanstvo zahvatilo toliko maha da se više administrativnim mjerama nije dalo suzbiti. Uostalom, na zapadnim područjima carstva (gdje je vladao Konstantin Klor) Dioklecijanovi se edikti nisu dosljedno ni primjenjivali. Međutim, ubrzo nakon toga, Konstantin je god. 313. donio poznati Milanski edikt. kojim je kršćanstvu priznata sloboda djelovanja. Izgleda da je tim aktom priznata ravnopravnost svim vjerama, ideja za koju se kršćanska crkva dotle borila, ali se nakon priznanja nije time zadovoljila. Razmjerno brzo, godine 353, kršćanstvo postaje državna vjera, a već u doba Teodozija Velikog izlaze konstitucije kojima se ograničavaju, pa i počinju progoniti, pojedine manifestacije hereza i kultovi tradicionalne rimske religije, poganstva.

Pojam poganstva vezuje se za riječ pagus, odnosno paganus tj. selo, stanovnik sela, iz čega slijedi zaključak, historijski, uostalom, sasvim pouzdan, da se kršćanstvo najprije proširilo po gradovima, koji su i inače u ranijem periodu bili osnovna značajka rimske civlizacije, a da se tradicionalna religija dugo zadržala, uglavnom u zabačenim seoskim područjima.

Ni pojedini slučajevi otpora izvjesnih intelektualnih krugova, pa i nekih careva (npr. Julijana, nazvanog Aposiata, tj. Otpadnik), nisu zaustavila dalji napredak kršćanstva, čija organizacija, Crkva, postaje sve više i državotvorni faktor; ona se miješa u državne poslove, ali i sama biva u mnogim pitanjima upravljana od strane cara. Njezina struktura u svemu kopira organizaciju države a njezini predstavnici (episcopes) ulaze u krug najuglednijih državnih službenika, preuzimajući čak i izrazito državne poslove (npr. sudovanje u nekim sporovima, tzv. episcopalis audientia; odluke tih sudova provodili su u život državni organi). U svojem djelovanju i širenju Crkva se u mnogo čemu koristila državnom vlasti i njezinim utjecajem, uključujući tu i pravo.

10. Pravo i izvori prava

1. Za rimsko pravo ovo posljednje razdoblje razvitka obično se smatra, a to u velikoj mjeri i jest, periodom njegova opadanja. Ipak taj proces nije

56

istosmjeran, je r se, uz nazadovanje, pokazao na nekim područjima i određeni stvaralački napredak. Od posebnog je, međutim, značenja okolnost da je ovaj period - period kodifikacija, popisivanja i sređivanja, a upravo je to razlog što se rimsko pravo sačuvalo budućim generacijama.

2. Što se tiče izvora prava, u ovo je doba. nakon i formalne pobjede načela da je car jedini i isključivi zakonodavac, vrhovni sudac i upravljač, došlo do pojave da svi ostali izvori prava ustupaju mjesto carskim konstitucijama, općenito nazvanim u ovo doba zakonima (leges). Pri tome je ispala iz običaja praksa doba principata da car, bar formalno, daje prijedlog Senatu za donošenje neke odluke {Senatus consultum, oratio). Umjesto toga, on se samo obraća Senatu ili nekim drugim državnim organima (npr. prefektu pretorija, prefektu grada) s nalogom da njeguvu odluku proglase. U drugim slučajevima car se znao obratiti neposredno narodu (ad populum), pa je izostajao i običaj proglašavanja odluke od strane Senata ili drugog organa.

Konstitucije koje su sadržavale opća pravna pravila nazivane su leges edictales (leges generales), za razliku ođ leges speciales (ili personales), koje su se odnosile na pojedinačne slučajeve, ali su i ovi oblici konstitucija često sadržavali općenitija načela i primjenjivali se kao opća pravila iako su sadržajno rješavali samo jedan slučaj.

U vezi s donošenjem konstitucija interesantno je spomenuti da je Teodozije II (god. 446) predvidio posebnu proceduru, po kojoj je nacrt odluke pripremao guaestor sacri palatii, a zatim bi ga podnio na mišljenje konzistoriju, pa Senatu, a nakon toga još jednom konzistoriju, očito u nastojanju da konstitucija (lex) bude svestrano razmotrena. Nije vjerojatno da je ta procedura uvijek poštovana, jer to često nije bilo moguće; uostalom o tome nije ovisila valjanost propisa.

Posebna vrsta carskih konstitucija bile su tzv. pragmaticae sanctiones koje su po svome sadržaju bile negdje između općih propisa (leges generales) i reskripta. Inače, aktima ove vrste koristili su se carevi kada je trebalo odlučiti o nekom važnijem pitanju. Na taj je način, npr., Justinijan protegnuo važenje svoje kodifikacije na Italiju, povodom molbe pape Vigilija (Pragmatica sanctio pro petitione Vigilii, iz god. 554).

U vezi s pojedinačnim odlukama careva treba reći da se u ovo doba izgubila razlika između reskripta i dekreta, jer je car kao najviši sudac svoje odluke donosio u obliku reskripta, i to na samom izvještaju suca protiv čije je presude bio izjavljen priziv. Car nije više kao nekada davao pravna mišljenja na traženje stranaka, nego, po pravilu samo na traženje suca ili nekog drugog državnog funkcionera, što je također utjecalo na nastanak spomenute razlike.

Okolnost da je carstvo u postklasično doba bilo podijeljeno na istočni i zapadni dio nije u početku imala utjecaja na važenje carskih konstitucija, jer je vrijedilo pravilo da konstitucije (leges) donijete u jednoj polovini carstva - važe i u drugoj. Kasnije je (429. god.) određeno da će to biti samo u slučaju ako drugi car dotičnu konstituciju na svom području proglasi u obliku pragmatičke sankcije. Praktički, međutim, propise je donosio car istočnog dijela carstva, što se može protumačiti povoljnijim prilikama koje su tamo vladale.

57

Običajno pravo (mores, consuetudo) kao izvor prava ostaje i u ovom periodu, ali je zbog svemoći cara i čestog donošenja konstitucija bitno izgubilo od svoga značenja.

3. Djelatnost pravnika u smislu stvaralačkog razvijanja rimskog prava zamire. Iz ovog perioda poznata "su samo dva važnija pravnička imena, i to: Archadius Charisius te Hermogenianus. Sudeći po imenima, ti su pravnici bili grčkog porijekla. Za prvoga se zna da je napisao nekoliko monografija (o dužnosti prefekta pretorija, o svjedocima i o javnim nametima), a od drugoga potječu Iuris epitomae, u šest knjiga. Pretpostavlja se da bi Hermogenianus mogao biti autor istoimenog kodeksa, zbirke carskih konstitucija. Carskoj svemoći nije više odgovaralo ni ius respondendi, koje je iščezlo za Dioklecijana ili najkasnije početkom Konstantinove vladavine.

Ne treba smatrati đa su tek imperatori postklasičnog doba došJi do ideje da ukinu ius respondendi. Ta se tendencija zapažala već od Hadrijana. s jedne strane zato što već donekle birokratiziranom rimskom poretku nisu mogli odgovarati različiti stavovi i mišljenja pravnika, a s druge što je car preuzimao i zakonodavna ovlaštenja (zbog toga je Hadrijan i odlučio da se više ne donose pretorski edikti). Otada se ius respondendi dodjeljivalo sve rjeđe, jer je preferirano traženje pravnih mišljenja od cara, odnosno carske kancelarije. Koliko je poznato, posljednji pravnik koji je imao ius respondendi bio je neki Innocentius, koji je živio u doba Dioklecijana i Konstantina.

Nepostojanje stvaralačke aktivnosti pravnika ne znači nestanak tog poziva. Naprotiv, postklasični period je doba u kojem važnost i utjecaj pravnika, pa i njihov broj, dobiva najveće značenje zbog općeg birokratiziranja društva u kojemu su oni igrali najvažniju ulogu u svojstvu visokih državnih službenika.

Obraćajući se u svojoj konstituciji Gi/inem rei publiccts (v. /-Izvor-:*. str. 106-115) profesorima prava, Justinijan poručuje studentima pravnih škola da se od njih očekuje da budu vrijedni i odlični službenici pravde i države, a u konstituciji Imperatoriam maiestatem (v. »Izvor«, str. 100-103) želi studentima sreću sve dok ne dovrše svoje školovanje, kako bi nakon toga mogli upravljati državom u područjima koja im budu dodijeljena. Car, dakle, uzima kao normalnu činjenicu da dužnost visokih službenika obavljaju pravnici. U ovo je doba također propisano da advokati moraju imati pravnu spremu i određeni period prakse.

Pravnici koji nisu bili isključivo okupirani upravnim ili sličnim poslovima, bavili su se i dalje rimskim pravom, ali orijentirani gotovo isključivo prema potrebama prakse. S obzirom na bitno promijenjene prilike, bogatstvo klasične jurisprudencije nije se moglo koristiti ni u cjelini ni s punim razumijevanjem. Drugi socijalni odnosi, nazadovanja privrede, utjecaj grčkih prilika i shvaćanja, drukčija organizacija države i položaj cara - sve je to utjecalo u smislu primitivizacije i vulgarizacije rimskoga prava. Pravnici, većinom anonimni, pripremali su različite skraćene preglede, često i ne razumijevajući pravi smisao klasičnog teksta, pa se od takva rada nisu mogia očekivati vrednija djela. U izvjesnoj mjeri na to je utjecala i okolnost da se težište državnog i gospodarskog života sve više pomicalo na Istok, koji nije imao takvih tradicija

58

u razvijanju prava kao Zapad. Uz to je i nedovoljno poznavanje latinskog jezika imalo_svoje posljedice.

4. Međutim, kao i inače u ljudskom društvu, ni ovdje proces opadanja nije bio opći. Rimsko se pravo ipak u određenim dijelovima i dalje razvijalo. Prije svega, pod utjecajem Aristotelove, neoplatonske i stoičke filozofije, javljaju se i u pravnika shvaćanja koja su pomogla sistematiziranju te nekim širim tumačenjima prava. Osim toga, ranija slojevitost rimskih pravnih izvora, koja je dovela do podvajanja ustanova civilnog i honorarnog prava, u novim je prilikama gubila svoj smisao, pa je došlo do ujednačavanja tih različitih dijelova. Neke ideje grčke filozofije pomogle su, čini se, da dođe i do shvaćanjao prirodnom pravu, odnosno prirodnim, naravnim obvezama. Gubili su se i neki arhajski pravni poslovi koji nisu imali svoga smisla (npr. mancipatio, in iure cessio i si.), a drugi su se mijenjali (npr. stipulatio gubi svoj raniji usmeni i strogo formalistički karakter). U ovo doba nestaje također i formularni postupak, čime se donekle otvara put za lakše priznavanje utuženosti odnosa koji ranije nisu bili zaštićeni (npr. inominatnih kontrakata i pakta).

5. Spomenutom razvitku rimskog prava u ovo doba, posebno njegovu prikupljanju, sređivanju i popisivanju, znatno su pomogle i novoosnovane pravne škole. Naime, za razliku od prakse iz doba republike i principata - kada institucionaliziranih škola nije bilo, nego su pojedini ugledniji pravnici poučavali grupu učenika, uglavnom obavljajući svoju praktičnu djelatnost, posebno respondiranje - u postklasično doba osnovane su prave školske ustanove, s nastavnim planom, studentima i nastavnicima. Najstarija i najuglednija takva škola bila je u Berytu (današnjem Bejrutu u Libanonu), koja je uživala brojne privilegije. Osnovana je još u 3. stoljeću n.e. (oko god. 239). Od 4. stoljeća postojala je slična škola i u Rimu, ali je propašću zapadnog dijela carstva prestala djelovati. U Konstantinopolu je takva škola osnovana u prvoj polovici 5. stoljeća (425. godine). To su bile državne pravne škole. Nastavnike (doctores, antecessores) postavljao je sam. car ili Senat odnosnog mjesta; plaćala ih je država ili grad, a uživali su i različite privilegije, među ostalima i oslobođenje od nekih javnih obveza.

Iz pravnih izvora, posebno iz Justinijanovih konstitucija vezanih za kodifikaciju, poznata su imena većeg broja nastavnika istočnih pravnih škola, napose u Bervtu i Konstantinopolu. To su Kiril, Patricij, Demosten, Eudoksij, Leontin, te Teofil, Kratin, Dorotej, Analolij, Teodor, Isidor, Talalej, Salamin. Po njihovim se imenima vidi da su bili grčkog porijekla; grčki je jezik inače, prevladavao u nastavi, iako su tekstovi iz kojih se učilo bili latinski. Stoga je poznavanje latinskog jezika smatrano nužnom pretpostavkom za studij prava.

Studij na pravnim školama trajao je četiri godine (Justinijan ga je produžio na pet). Najprije su obrađivane, kao uvod u pravni studij, Gajeve Institucije, a počev od Justinijana, njegovo istoimeno djelo. Nakon toga je nastavljen studij odlomaka iz pravničkih spisa, pretorskog edikta, Papinijanovih Responsa i, konačno su, na kraju školovanja, došle na red carske konstitucije. Treba,

59

međutim, istaknuti da se, izuzev Gajeve Institucije, ostali spisi nisu izučavali iz originalnih djela nego iz raznih prerada, skraćenih prikaza, koji su ujedno korišteni i za praktičnu sudsku djelatnost. Justinijan je usporedo s kodifikacijom izvršio reformu studija, produžujući ga za jednu godinu, ali, po svemu sudeći, nastavni program nije pretrpio većih izmjena, izuzimajući način učenja, tj. od tada su se, umjesto ranijih skraćenih prikaza i prerada, koristila djela kodifikacije.

Što se tiče studenata po pravnim se izvorima može zaključiti da je njihov život bio dosta veseo. Justinijan, npr., oštrim riječima zabranjuje različite šale i nestašluke koje su pravili, ali ih on time vjerojatno nije iskorijenio. Posebno je zabranio da stariji studenti svoje kolege iz prve godine nazivaju dupondii (dupondius je bio novac od dva asa, male vrijednosti, pa je taj naziv značio »pravnik od dvije pare«, nešto slično današnjem pojmu »brucoša«), i odredio da ih nazivaju lustiniuni novi (novi justinijanci). Studenti druge godine nazivani su edictales (jer je osnova izučavanja bio pretorski edikt i njegovi komentari), treće, Papinianistae (jer su se u trećoj godmi izučavale Papinijanove Ouaestiones), dok su studenti iz četvrte nosili naziv lytae (odriješeni, razriješeni, što bi, po jednim tumačenjima, značilo »oslobođeni prisustvovanja nastavi« jer su se sami pripremali, uz povremene konzultacije s nastavnicima, a po drugom, »razrješivači pravnih problema«. Studente pete godine Justinijan naziva prolytae (tj. napredniji, sposobniji nego lytae). Život i rad studenata nadzirali su prefekti grada i gradski magistrati, a student koji nije na vrijeme završio studij bio je protjeran iz sjedišta škole.

Pored navedenih, postojale su i brojne privatne pravne škole, koje očito nisu uživale ni ugled ni privilegije kao nabrojene državne škole. (Koliko je poznato, privatne škole postojale su u Aleksandriji, Antiohiji, Cezareji, a bilo ih je i u Italiji, prije 476. godine, te u Galiji, npr. u Augustoduntumu). Justinijan je, u skladu sa svojom centralističkom politikom i u nastojanju da se njegova reforma studija što bolje provede, zabranio djelovanje privatnih škola. Korist od osnivanja i rada pravnih škola nije bila samo u tome što su one stvarale stručni kadar za potrebe državne uprave i sudovanja (kako je poznato, te funkcije nisu bile odvojene), nego su one budile i određeno znanstveno zanimanje za rimsko pravo, posebno za klasičnu jurispruđenciju. Premda zbog općih prilika i stanja u društvu nisu u ovo doba stvorena neka veća djela, ipak su proučavanjem, sistematiziranjem i skraćivanjem djela klasične jurisprudencije, nastalih u više stotina godina, stvoreni uvjeti za kodifikacije, koje se očito bez tih predradnji ne bi mogle obaviti, pogotovu ne u tako kratkom vremenu u kojem je bio dovršen Justinijanov Corpus iuris civilis.

6. Za razliku od pravnih škola, gdje se opaža određen znanstveni interes za klasično rimsko pravo, u praksi primjenjivano pravo doživljava mnoge utjecaje sa strane, posebno unošenjem grčkih shvaćanja i pogleda, a uz to i nazaduje u mnogo čemu, tako da se o pravu u postklasičnom dobu govori i kao o periodu vulgarizacije prava, do koje je došlo naročito nakon Konstantina. Osnovna je značajka takva procesa napuštanje klasičnih pojmova i shvaćanja, čak i u pogledu terminologije, utjecaj običaja i prakse koja često nije uopće imala veze s rimskim pravom, unošenje orijentalnih pravnih shvaćanja, na Istoku, i

60

primitivnih germanskih pravnih instituta, na Zapadu, ukratko, niz pojava, koje, uzete u cjelini, predstavljaju pad rimske pravne misli.

Kao primjer vulgarizacije prava može se navesti nediferenciranje vlasništva kao prava i posjeda kao fakta, što je rimska nauka u klasično doba oštro razlikovala. U istu kategoriju ulazi brkanje pojmova pravne osnove (causa) i načina (modus) stjecanja stvarnih prava, posebno vlasništva, uslijed čega, npr., kupoprodaja opet postaje po učinku slična starinskoj rimskoj mancipaciji. Pojavljuje se i pismenost, dakle forma postaje uvjet važenja većine ugovora, čega se klasično rimsko pravo odavna uglavnom bilo oslobodilo i si.

7. Djela klasičnih pravnika i u ovo su doba korištena u praksi, posebno pred sudovima, i nazivana su ius velus, ius antiguum (za razliku od novijih carskih konstitucija, nazvanih ius novum). Razlog što su se koristila ta djela bio je, uz ugled koji su ona uživala, još i okolnost da su gotovo sve pravne izvore (leges, edicta, Senatus consulta) komentirali i obradili klasični pravnici, pa ih je u praksi bilo jednostavnije primjenjivati na ovaj posredni način. Međutim, veliku je teškoću pri tome činila ogromna masa klasične pravne književnosti, koja uz to, zbog brojnih prerada i skraćivanja, nije bila ni sasvim pouzdana. Takvim stanjem znali su se koristiti okretni advokati, pa je uspjeh u sporu često više zavisio od spretnosti stranke ili njezina zastupnika, tj. od toga koje će pravno mišljenje prezentirati sucu, nego od toga da li stranka ili njezin zastupnik zaista ima pravo u konkretnom sporu. S obzirom na takvo stanje, carevi su morali intervenirati da bi uspostavili izvjestan red. Prvi pokušaji, koliko je poznato, počinju od Konstantina, koji je (god. 321) zabranio da se na sudovima upotrebljavaju Paulovi i Ulpijanovi komentari (bilješke, notae) Papinijanovih djela, ali je potvrdio, čak učinio obaveznom, upotrebu ostalih Paulovih djela, posebno njegovih Sentencija (koje su, kako je spomenuto, vjerojatno postklasična prerada Paulova djela).

8. Mnogo dalekosežnija i važnija intervencija izvršena je 426. godine kada su carevi Teođozije II. i Valentanijan III. donijeli tzv. Zakon o citiranju (Lex citationis), prema kojemu su se pred sudom mogla navoditi (citirati) pa, prema tome, imati za suca obveznu snagu, samo djela petorice klasičnih pravnika, i to: Papimjana, Paula, Ulpijana, Mođestma i Gaja (koji mace za života nije imao ius respondendi, ali čija su djela u postklasično doba uživala velik ugled), s time da se nije tražila suglasnost njihovih stavova (kako je to nekoć bio odredio Hadrijan), nego je odlučivao broj, većina. Ako su stavovi bili različiti, važilo je mišljenje koje je zastupao Papinijan, a ako on o dotičnom pitanju nije iznio svoje gledište, sudac je imao pravo slobodno odlučiti kako će postupiti. Sto se tiče djela starijih pravnika na koja se spomenuta petorica pozivaju, zakon je dopuštao (po nekim mišljenjima, to je kasnija interpolacija) i njihovu upotrebu, uz uvjet da se citat može provjeriti uvidom u originalni kodeks, dakle kad nije bilo sumnje u njihovu autentičnost, s obzirom na veliku starinu tih djela.

Donošenje toga zakona nije sasvim riješilo problem citiranja, jer je spretnost stranke ili njezina advokata i ovdje mogla utjecati na odluku; brojila su se, naime, samo ona mišljenja koja su pronađena i bila prezentirana sucu. Zakon o citiranju ujedno je dokaz duhovnog siromaštva postklasičnog perioda, jer se umjesto originalnom pravničkom stvaralaštvu davala prednost brojenju mišljenja doduše velikih ali starih autoriteta.

Često se spomenuta petorica velikih pravnika (iuris auctores) nazivaju »vijeće mrtvih«, budući da je odluka suca ovisila o tome što su ti veliki pravnici napisali prije nekoliko stotina

61

godina. Papinijan je, naime, pogubljen, 214. a Gaj je umro oko 350 godina prije donošenja Zakona o citiranju.

11. Predjustinijanske pravne zbirke (v. »Izvori«, str. 92-99)

1. Iako je donošenjem Zakona o citiranju uveden neki red u upotrebi starinskog pravničkog prava (vetera iura), time nije bitnije olakšan rad u praksi je r je staro pravo bilo teško dostupno i nepregledno, a u međuvremenu se je uvelike namnožio broj carskih konstitucija. Potrebama vremena nastojala je udovoljiti postklasična pravna književnost, koja je ostavila više djela, od kojih su neka sadržavala samo carske konstitucije (leges), druga samu pravničko pravo (iura), razumljivo, u izvodima i skraćenjima, a treća zajednički i pravničko pravo i konstitucije (dakle, i iura i leges). U tom se smislu može reći da su i pravne škole i postklasični pravnici premda anonimni i bez originalnosti, učinili mnogo za očuvanje rimskog prava i bitno oiakšali kasnije kodifikacije.

2. Već na početku postklasičnog perioda, za vladavine cara Dioklecijana, pripremljene su dvije zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i C.odex Hermogen ianus.

Valja napomenuti da pojava takvih zbirki konstitucija nije potpuna novost, jer je Papirius Iuslus, pravnik iz druge polovine 2, stoljeća izdao sličnu zbirku u 20 knjiga (Constitutionum libri), a i velikom klasičnom pravniku Paulu pripisuje se zbirka carskih konstitucija (Decreta, Libri decretorum). Od postklasičnog doba takve se zbirke po pravilu, nazivaju »codex«, jer se pišu na pergamentu i uvezuju poput suvremene knjige po listovima, dok je stariji liber, koji je bio svitak papirusa, bio omotan oko komadića drveta. Može se reći da je praksa pisanja na pergamentu koja se pojavila u 2. stoljeću n.e., pomogla da se sačuvao niz djela, što se ne bi dogodilo da je papirus i dalje ostao osnovni materijal za pisanje, zbog njegove nedovoljne trajnosti.

Codei, Gregorianus, pripremljen je na Istoku, vjerojatno u Nikomediji (sjedištu Dioklecijana). Sastavio g a je neki Gregorije ili Gregorijan, o kojemu se ništa pobliže ne zna. Ta zbirka objavljena je 292. ili 293. godine, a obuhvaćala je oko 15 knjiga. Bila je u prvom redu namijenjena potrebama civilnog sudovanja, pa je pretežnim dijelom sadržavala reskripte (vrsta konstitucija koja se u to doba naročito široko koristila). Prve konstitucije potječu od Hadrijana, a posljednje od Dioklecijana. Djelo nije neposredno sačuvano, ali se moglo djelomično rekonstruirati na osnovi odlomka (epitoma) sadržanih u Lex Romana Wisigothorum, citata iz Lex Romana Burgundionum te iz spisa Fragmenta Vaticana.

Codex Hermogenianus također je nastao na Istoku. O autoru se ne zna ništa pobliže; po nekim mišljenjima, sastavio ga je postklasični pravnik Hermogenijan. Ova zbirka (u jednoj knjizi) zapravo je dopuna Gregorijanova Kodeksa, jer sadrži uglavnom Dioklecijanove reskripte izdavane 293-294. godine n.e. Najvjerojatnije je objavljen oko 295., ali ima mišljenja da je to

62

učinjeno i dosta kasnije. Ni ovaj kodeks nije neposredno sačuvan, ali su rekonstrukcije moguće na temelju istih izvora kao i za Codex Gregorianus. I jedan i drugi kodeks bili su u kasnije vrijeme dopunjavani naknadno donijetim konstitucijama.

Negdje oko 425. godine pripremljena je jedna zbirka od 16 konstitucija, donošenih od 333. godine do pripreme zbirke (poznate pod nazivom Constitutiones Sirmondianae, po francuskom izdavaču Sirmondiju, koji ih je objavio 1631. godine.). Ta zbirka sadrži konstitucije koje se odnose na crkveno pravo i položaj Crkve.

Sve tri spomenute zbirke sadrže, dakle, carske konstitucije (leges); sve tri su privatnog karaktera, je r su ih pripremili i izdali pojedinci bez državne sankcije.

U vezi s privatnim karakterom tih zbirki treba napomenuti da je to zapravo samo djelomično točno, tj. u tom smislu da ih državni organ nije pripremio, niti im dao sankciju. Međutim, izvan svake je sumnje činjenica da su ih pripremali pravnici u carskoj službi, koji su imali pristup i uvid u regesta (spiskove, arhive) carskih konstitucija.

3. Prvu službenu zbirku carskih konstitucija, pod nazivom Codex Theodosianus, dao je prirediti car Teodozije II (v. »Izvori«, str. 92-98). Zbirku je pripremila posebna komisija od 16 članova koja je imala zadatak prikupiti sve konstitucije opće važnosti od Konstantina pa dalje, uklopiti ih zajedno s konstitucijama iz upravo spomenutih dvaju kodeksa (Gregorijanova i Hermogenijanova) u posebno djelo namijenjeno praktičnoj upotrebi, ali tako da se zadrže samo propisi koji su još bili na snazi. Posao je dosta brzo završen; sastavljen je kodeks od 16 knjiga, te proglašen god. 438. Posebnim aktom (pragmatica sanctio) bio je Codex Theodosianus upućen i zapadnorimskom caru Valentinijanu III, koji g a je dao proglasiti u rimskom Senatu (sačuvan je i zapisnik o tome svečanom činu). Iako je usvojen novi kodeks, spomenuta dva stara kodeksa nisu bila stavljena izvan snage.

Codex Theodosianus podijeljen je na 16 knjiga, knjige na titule, a tituli su sadržavali kronološkim redom pojedine konstitucije od Konstantina pa dalje (ukupno više od 3.000). Pojedine su konstitucije mijenjane i skraćivane, da bi zadovoljile potrebe vremena. Teodozijev je kodeks na Istoku važio do justinijanove kodifikacije, ali se na Zapadu koristio i primjenjivao sve do 12. stoljeća (tj. do recepcije) neposredno i posredno, je r su pojedini njegovi dijelovi bili uključeni u barbarske zbornike, posebno u Lex Romana Wisigothorum, odakle se, kao i iz nekih parcijalnih rukopisa, mogao rekonstruirati pretežan dio njegova teksta.

Treba naglasiti da je Codex Theodosianus glavnu pažnju posvećivao javnom pravu (a znatno manju privatnom), pa je zbog toga izvanredno važan izvor podataka za proučavanje kasnorimskog državnog i upravnog prava.

63

Teodozije II. namjeravao je uz ovaj kodeks pripremiti i jedan drugi, koji bi sadržavao izvatke iz pravničkih djela (dakle, nešto slično Justinijanovim Digestima). Međutim, taj se dio plana nije ostvario.

Nakon objavljivanja svojega kodeksa sam je Teodozije donosio, a i ostali su carevi izdavali nove konstitucije, koje nisu nikad objavljene kao službene zbirke, ali su bile obuhvaćene u više privatnih zbirki, obično nazivanih teodozijanskim, odnosno postteodozijanskim novelama. Najkompletnija od njih obuhvaća 83 konstitucije, od Teodozija U. do Antemija i Severa (468. god.).

4. Krajem 5. stoljeća n.e. (god. 476) čitavo zapadno područje carstva našlo se u rukama barbarskih germanskih plemena, kod kojih je važilo načelo pravnog personaliteta (kako je to bilo i u Rimu. u najstarije doba), pa se postavljalo pitanje kako da se upravlja s podanicima koji su ranije bili rimski građani, je r se na njih germanske pravne norme nisu mogle primjenjivati. S obzirom na tu potrebu, barbarski vladari dali su pripremiti nekoliko zbirki, koje su sadržavale i leges i iura. Treba napomenuti da su se neke od njih trebale primjenjivati i na germanske osvajače, ali je to bio rjeđi slučaj. Te zbirke, koje su i po svojem opsegu i po pravničkoj vrijednosti bile relativno skromne, nazvane su zajedničkim imenom leges romanae barbarorum (barbarske zbirke rimskog prava). One su sadržavale, uglavnom, vulgarno pravo koje je živjelo u običajima starosjedilačkog stanovništva, čemu su dodavani izvaci iz postklasičnih djela te odlomci carskih konstitucija. Skroman opseg i sadržaj tih zbirki odgovara jednostavnosti privrednih odnosa (prevlađivanje naturalne privrede) te socijalnim i duhovnim prilikama, koje su u velikom nazatku u usporedbi s klasičnim doba.

Najvažnije barbarske zbirke rimskog prava jesu: Codex Eurici, Edictum Theodorici, Lex romana Burgundionum i Lex romana Wisigoihorum.

Codex Eurici (Codex Euricianus) objavio je oko 475. vizigotski kralj Eurih, čije se kraljevstvo nalazilo u zapadnoj Galiji i Hispaniji. Codex je, smatra se, bio koncipiran u obliku edikta, budući d a je Eurih formalno djelovao kao zamjenik prefekta Galije. Taj je kodeks, čini se (jer je poznat samo u manjem dijelu), bio dosta skučen, obuhvaćao je oko tridesetak titula s kratkim i sumarnim odredbama. Izvori za taj zbornik bila su tri spomenuta kodeksa (Gregorianus, Hermogenianus, Theodosianus) i priručna pravnička djela koja su u to doba bila u upotrebi.

Edictum Theodorici (v. »Izvori« str. 98-99), koji je sačuvan u cjelini, sadrži 154 člana, a izvori su mu slični kao i za Codex Eurici. Edikt se po izričitoj odredbi primjenjivao i na Rimljane i na Germane.

Pitanje vremena donošenja ove zbirke i pitanje njezina autorstva nije razjašnjeno. Po dugo vladajućem gledanju, donio ju je istočnogotski car Teodorik Veliki (oko god. 500. n.e.), koji je vladao u sjevernoj Italiji i smatrao se formalno službenikom istočnorimskog cara, pa je stoga zbirci i dao ime »edictum«, jer je samo car mogao donositi leges Po drugom mišljenju, Edictum je djelo zapadnogotskog cara Teodorika II (453-466), inače prethodnika Euriha (od kojega potječe

64

istoimeni spomenuti zbornik). Ako bi to bilo točno (a glavni je argument pristalica toga shvaćanja velika sličnost Edikta s Eurihovim kodeksom) onda bi Edictum Theodorici bio najstarija zbirka iz skupine leges romanae barbarorum. Spor oko pitanja porijekla Teodorikova edikta daleko je od konačnog rješenja, jer velika grupa romanista (posebno talijanskih) tvrdi da je spomenuta hipoteza, koju je prvi iznio W. Kunkel, običan nesporazum, jer da za to nema nikakvih solidnih argumenata. Nevolja je i u tome što su dva rukopisa po kojima je bilo pripremljeno prvo štampano izdanje Edikta, koje je objavljeno u Parizu 1579. kasnije izgubljena.

Lex romana Burgundionum pripremljena je i objavljena oko god. 500. po nalogu burgundskoga kralja Gundobada (474-516), za njegove podanike Rimljane. Uz tri kodeksa, kao izvori za taj zbornik služile su i postteodozijanske novele, Paulove Sentencije i, vjerojatno, Gajeve Institucije. Izvorni materijal bio je prerađen u organski zakonik, a za neke je slučajeve korišteno i burgundsko pravo. Ova se zbirka kratko vrijeme primjenjivala.

Lex romana Wisigothorum, nazvana i Breviarium Alaricianum, po imenu Alariha II (zapadnogotskog vladara, koji je naredio njegovu pripremu i objavio ga 506. god. n.e.), namijenjena je njegovim podanicima Rimljanima. Kao izvor korišten je najviše kodeks (Teodozijev te odlomci iz Gregorijanova i Hermogenijanova), Paulove Sentencije i epitome (izvaci) iz Gajevih Institucija. Zakonik je važio u Španjolskoj do 7. stoljeća, a u južnoj Francuskoj sve do 12. stoljeća, kada je potisnut recipiranim Justinijanovim djelima. Lex romana Wisigothorum (čiji je tekst sačuvan) važan je izvor podataka o predjustinijanskom pravu, jer sadrži podatke odakle su pojedina pravna načela preuzimana. Po tome, a i po svojoj koncepciji, to je najvažniji od barbarskih zbornika rimskog prava.

5. Od zbirki koje su sadržavale pravničko pravo (iura) i nastale u ovo doba treba spomenuti Ulpijanove Regulae (Tituli ex corpore Ulpiani) i Paulove Sententiae (Sententiarum ad filium libri V), o kojima je već bilo govora. Ijedno i drugo djelo postklasična je tvorevina, a kao podloga vjerojatno im je služio rad spomenute dvojice klasičnih pravnika.

U zbirku iura ulaze i Epitomae Gai, koje sadrže skraćeni prikaz prvih triju knjiga Gajevih Institucija. Epitomae su nastale na Zapadu, a uzima se da su taj posao obavili sastavljači zbirke Lex Romana Wisigothorum. Slična je i kratka parafraza nekih dijelova spomenutoga Gajeva djela, nazvana Fragmenta augustodunensia, te Scholia sinaitica, kratki komentari jednoga Ulpijanova djela o civilnom pravu (Libri ad Sabinum) te djela još nekih klasičnih pravnika i konstitucija, pisana grčkim jezikom, a tako nazvana po samostanu sv. Katarine na Sinaju, gdje su pronađena. Izgleda da su služila potrebama nastave u pravnoj školi u Berytu.

6. U zbirke koje sadržavaju i leges i iura ulaze Fragmenta Vaticana, nazvana po palimpsestu nađenom 1821. godine u Vatikanskoj knjižnici. U dijelu koji se mogao pročitati, ova zbirka sadrži u kratkim izvacima komentare klasičnih pravnika o nekim pravnim poslovima (kupoprodaja, uživanje, miraz,

65

darovanja). Djelo je vjerojatno nastalo na Zapadu (i to potkraj 4. ili početkom5. stoljeća), a trebalo je poslužiti praksi (radu sudova). Collatio legum Mosaicarum et Romanarum također je mješavina pravničkog prava {iura) i carskih konstitucija (leges). Smatra se da je i ova zbirka nastala na Zapadu, približno kada i Fragmenta Vaticana, a sadrži citate iz spisa petorice klasičnih pravnika (koji su se mogli koristiti po Lex citationis) te odlomke carskih konstitucija iz Gregorijanova i Hermogenijanova kodeksa, usporedo s odgovarajućim propisima iz Mojsijeva zakonodavstva. Autor (vjerojatnije neki kršćanin, nego Židov) nastoji na taj način dokazati da je Mojsijevo zakonodavstvo mnogo ranije od rimskog postavljalo i rješavalo određena pitanja prava, posebno krivičnog (jer se na to odnosi onih 16 titula prve knjige koji su se jedini očuvali).

Consultatio veteris cuiusdam iurisconsulti jest slična zbirka, sastavljena od odlomka izvađenih iz Paulovih Sentencija i triju spomenutih kodeksa, a sadrži obrazloženja što ih je neki pravnik dao u vezi s izvjesnim kontroverznim pitanjima. Rad nije velikog dometa, a nastao je u Galiji potkraj 5. ili početkom6. stoljeća n.e.

Sirsko-rimska pravna knjiga (Liber Syro Romanus) jest zbirka odlomaka iz rimskog civilnog prava te konstitucija od Konstantina pa dalje. Nastala je vjerojatno u 5. stoljeću n.e., na grčkom jeziku, ali se original nije sačuvao, nego su poznati prijevodi na sirijski, aramejski i arapski jezik. Djelo je namijenjeno praksi, a važno je po tome što sadrži, uglavnom, čisto rimsko pravo s malim primjesama orijentalnih utjecaja.

12. Justinijanova kodifikacija (v. »Izvori«, str. 100-137)

1. Djelovanje pravnih škola, posebno pravne škole u Berytu, te druge, kasnije osnovane, u Konstantinopolu, pridonijelo je oživljavanju interesa za rimsko pravo, napose za klasičnu jurisprudenciju. Time su dijelom ostvareni uvjeti za zamašniju i potpuniju kodifikaciju od one koja je, uglavnom parcijalno, provođena u prethodnom periodu. Međutim, uz taj uvjet bile su potrebne i druge okolnosti, posebno odgovarajuće prilike i briga države. Ijedno i drugo ostvarilo se u doba Justinijana, vladara istočnog rimskog carstva, u periodu od 527. do 565. Okolnosti koje su išle na ruku takvu pothvatu bile su relativan mir te sređene državne financije za Justinijanovih prethodnika Anastazija (491-518.) i Justina (518-527.), zatim razmjerno duga Justinijanova vladavina (od gotovo četrdeset godina), ali i careve osobne sposobnosti te politika koju je vodio, a kojoj je cilj bio uspostavljanje nekadašnje veličine i cjelovitosti rimskog carstva. U tom smislu on je uspio ponovno postići jedinstvo države (osvajanjima Afrike, Italije, Ilirika i Hispanije), uvesti red u Crkvi, kojoj su prijetili brojni unutrašnji sukobi, te konačno izvršiti kodifikaciju

66

rimskog prava - sve s ciljem ponovnog oživljavanja ranije slave i veličine Rima. Premda su prva dva cilja koja je ostvario bila kratkotrajna, treći mu je osigurao trajnu slavu kod kasnijih generacija.

Justinijan je rođen 482. godine kao dijete seljačkih roditelja u mjestu Taureziju (Tauresium) za koje nije posve sigurno da li se nalazilo u blizini Skopja (Vodno), iako se to češće tvrdi ili, po drugim mišljenjima, kod Lebana (Caričin Grad) u južnoj Srbiji. Okolnosti da potječe iz naših krajeva, poslužila je nekim starijim piscima (npr. V. Pribojeviću, A. Kačiću i dr.) kao povod za tvrdnju da je bio slavenskog porijekla, što očito nije točno,, iz jednostavnog razloga što su se Slaveni u većim skupinama pojavili na Balkanu zapravo tek za Justinijanove vladavine. Po njegovu vlastitom priznanju, u carevoj rodnoj kući govorilo se latinski, pa je, prema tome, potjecao iz romanizirane ilirske porodice. Još u mladim godinama doveo g a je u Konstantinopol ujak Justin, u to vrijeme zapovjednik garde cara Anastazija (kasnije i sam car) koji mu je omogućio najpotpunije školovanje i uzeo ga za suvladara. Uz ostale svoje osobine (svestranu naobrazbu, poznavanje prava, povijesti, teologije i si.) Justinijan je bio izvanredno marljiv čovjek (Prokopije piše da je noću spavao samo sat ili dva, a sve ostalo vrijeme provodio u radu i razmišljanju) i odlikovao se posebnom sposobnošću da za suradnike izabere najsposobnije ljude (kao što su bili, npr., okretni financijer Ivan iz Kapadokije, vojskovođe Belizar i Narzes. pravnik Tribonijan i dr.). To ne znači da ih se kao vješt političar nije znao i osloboditi (Ivan, Belizar) kad mu nisu više bili potrebni.

U svojem kodifikatorskom nastojanju Justinijan je htio, znatno šire od Teodozijeve zamisli, skupiti i carske konstitucije i pravničko pravo kako bi moglo poslužiti i praktičnim potrebama (suđenju, upravljanju) i poslovima nastave. U tom pogledu njegov je pothvat sasvim uspio: štaviše, tim svojim djelom uspio je očuvati najvažniji dio rimske pravne misli kasnijim generacijama. Justinijan je taj zamašni posao obavio u izvanredno kratkom roku.

2. Ubrzo nakon stupanju na prijestolje, Justinijan je konstitucijom »Haec quae necessario« od 13. II. 528 (v. »Izvori«, str. 128-131) odredio komisiju od deset članova, pretežnim dijelom visokih državnih funkcionera (među kojima je bio, ali tada samo kao član, i Tribonijan), sa zadatkom da iz starih triju kodeksa (Code;c Gregorianus, Hermogenianus i Theodosianus), postteodozijanskih novela i kasnijih konstitucija izaberu ono Što je važilo i da sastave nov kodeks carskih konstitucija, koji bi zamijenio sve dotadašnje kodekse i ostale zbirke. Komisija je bila ovlaštena mijenjati, skraćivati i spajati pojedine konstitucije kako bi ih prilagodila potrebama vremena. Rad je obavljen brzo, za svega godinu dana pa je novi kodeks, nazvan Codex lustinianus, proglašen u travnju iduće godine konstitucijom »Summa rei publicae« (v. »Izvori«, str. 130-133). Kodeks nije sačuvan, jer je kasnije došlo do njegove prerade.

Kako je izgledao Codex lustinianus i što je sadržavao taj prvi kodeks ne može se sa sigurnošću govoriti, jer tekst nije sačuvan. Međutim, iz jednog papirusa, koji sadrži odlomak naslova iz prve knjige, može se zaključiti daje razlika između prvog i drugog kodeksa bilo dosta, posebno da je Justinijanova koncepcija čitavog posla u vezi s kodifikacijom u tom času bila mnogo skromnija, jer je prvi kodeks sadržavao i Zakon o citiranju, koji je bitno ograničavao upotrebu pravničkih djela.

67

3. Nakon dovršenog Kodeksa Justinijan se odlučio na mnogo teži i zamašniji pothvat, na pripremu i kodifikaciju pravničkog prava {iura). Međutim, prije nego što je taj dio posla započeo, car je donio veći broj konstitucija, nazvanih zajedničkim imenom Quinquaginta decisiones (Pedeset odluka). U njima su riješena različita protuslovlja u djelima rimskih pravnika, u nastojanju da se uklone ođn. prilagode potrebama vremena. Ta zbirka kao cjelina nije sačuvana, ali su pojedine konstitucije iz nje uvrštene u Codex lustinianus.

Kada je zapravo Justinijan došao na ideju da pripremi Digesta, nije sigurno utvrđeno. S obzirom na to što je Lex citationis zadržan u prvom kodeksu, vjerojatno je da u to vrijeme car nije imao takvu namjeru ili je imao neki skromniji plan. Mnogi misle da je ta ideja sazrela pod utjecajem Tribonijana, koji je u prvoj komisiji za pripremu kodeksa bio samo član, ali je kasnije praktički sam organizirao čitav posao kodifikacije. 0 njemu se, inače, ne zna mnogo, a iz pohvala koje mu je Justinijan obilno davao može se zaključiti da je bio čovjek izvanredna pravničkog znanja i organizatorskih sposobnosti. Ostali su podaci škrti. Bio je najprije magistar officiorum, ali se u radu na prvom kodeksu toliko istakao daje postao quaestor sacri palatii, tj. ono što bi se moglo danas nazvati ministrom pravosuđa. Prokopije ga optužuje zbog podilaženja Justinijanu, škrtosti i vjerske skeptičnosti, što se sve može uzeti s rezervom. S obzirom na utjecaj i ulogu koje je imao kod kodifikacije izvan svake je sumnje činjenica da Tribonijan ulazi u krug najsposobnijih Justinijanovih suradnika.

Rad na kodifikaciji pravničkog prava u obliku zbirke nazvane Digesta (ili grčki, Pandectae) započeo je konstitucijom »Deo auctore« od 15. XII. 530., upućenom Tribonijanu (v. »Izvori«, str. 102-107), u kojoj su dane upute za taj posao. Tribonijanu je dopušteno da sastavi komisiju od 16 članova koja bi pod njegovim nadzorom i po njegovim uputama kompilirala pravničko pravo, nastojeći pri tom da očuva ono što je korisno za praksu i nastavu, a da ukloni različita protuslovlja i ponavljanja. Po toj konstituciji, komisija se trebala držati djela pravnika koji su imali ius respondendi, bez obzira na ograničenja koja je sadržavala Lex citationis.

Komisija koja je preuzela taj posao sastojala se od četvorice profesora {Theofilus i Cratinus iz Konstantinopola, te Dorotheus i Anatolius iz Beryta), jednog visokog službenika {Constantinus) i jedanaestorice advokata (Stefan, Mena, Prozdocije, Eutolmije, Timotej, Leonid, Leonitije, Platon, Jakov, Konstantin i Ivan). Upada u oči da, za razliku od komisije koja je pripremala prvi kodeks, gdje su prevladavali visoki državni službenici, u ovoj pretežu advokati i profesori prava. Očito d a je razlog tome bila materija koju je trebalo obraditi, jer su profesori pravnih škola i advokati bili najupućeniji u staro pravničko pravo. Nije nemoguće da je i Tribonijan, birajući komisiju, više vodio računa o znanju i kompetentnosti pojedinih članova negoli o njihovoj službenoj funkciji: Komisija je - ako se uzme u obzir obujam i težina posla - u neobično kratkom roku, za svega tri godine, završila svoje djelo, dok je Justinijan računao da će posao trajati deset godina. Zahvaljujući toj brzini,

68

Digesta seu Pandectae objavljene su 16. XII. 533. godine, konstitucijom »I'anta« (V. »Izvor« str. 114-129), a stupile su na snagu 30. istoga mjeseca.

Riječ »Digesta« potječe od latinskoga glagola digerere - srediti, urediti, a »Pandectae« od grčkog pan - sve, dehesthai - sadržavati. To je dakle zbirka sređenog ili zbirka sveukupnog prava.

Digesta se dijele na 50 knjiga, a pojedine knjige (osim 30, 31. i 32) na titule (ukupno 432) s označenim sadržajem. Pojedini tituli podijeljeni su na fragmente (ili leges, kojih ima 9142). Ovi su ekscerpirani iz djela pojedinih pravnika, a uz svaki je fragment oznaka (inscriptio) od kojega je pravnika i iz kojega je njegova djela preuzet (npr. Paulus libro nono Responsorum, što znači d a je odlomak uzet iz devete knjige Paulovih Responsa, tj. Odgovora. Ti podacio piscima i djelima osobito su važni za utvrđivanje koja su sve djela pojedini pravnici napisali, pa je na temelju toga bila moguća djelomična rekonstrukcija njihovih spisa. (To je učinio Otto Lenel u djelu Palingenesia iuris civilis, 1889.)

4. Kako je već spomenulo, posao oko pripreme Digesta završen je u rekordnom roku. Sama činjenica d a je ekscerpirano gotovo 2000 knjiga, sa oko 3 milijuna redaka (Digesta obuhvaća 150.000 redaka), da su uzeta u obzir djela 39 pravnika od kojih su neki živjeli više od šest odnosno pet stotina godina ranije (Kvint Mucije Scevola, odnosno Alfen Var), u pogledu kojih se komisija nije držala Justinijanove direktive da se uzimaju u obzir samo pravnici sa ius respondendi), da je u doba kada je sva literatura širena rukopisom, bilo i tehnički teško tolika djela prikupiti i sređivati - govori o zamašnosti pothvata (uostalom, dovoljno je radi komparacije, reći da Digesta danas štampana sitnim slovima obuhvaćaju gotovo 1000 stranica). S obzirom na to, odavna se postavljalo pitanje kako su kompilatori radili i kako su uspjeli taj ogromni posao završiti u kratkom roku. Ispitujući taj problem, prvi je Friedrich Bluhme 1818. godine ustanovio da se često, posebno u većim titulima, materija ponavija po određenom redoslijedu: da se najprije navode djela o civilnom pravu (obično komentari, nazvani libri ad Sabinum), da zatim dolaze odlomci o honorarnom pravu (libri ad edicturn), a na kraju fragmenti iz praktične književnosti, posebno responsa i quaestiones, u prvom redu Papinijanove. Prema Bluhmeu, dakle, u Digestama postoje, po pravilu, tri skupine odlomaka i to sabinska, ediktalna i papinijanska masa. U nekim titulama postoji i dodatak (appendix) izvadaka iz tridesetak djela, nazvan postpapinijanskom masom. Na temelju toga saznanja Bluhme je postavio tezu da je komisija za pripremu Digesta djelovala u tri potkomisije, od kojih je svaka pregledavala i ekscerpirala određenu skupinu djela, da se ekscerpirani materijal na plenarnim sjednicama podešavao i uklapao u određene titule, kojima je, kada se smatralo da je to potrebno i korisno, dodavao i četvrti dio, koji je možda pripremila posebna potkomisija. Makar je bilo više pokušaja da se Bluhmeova teza o načinu pripreme ovog djela obori, ona se ipak održala. Međutim, bez obzira na

69

spomenutu organizaciju rada, činjenica je d a je posao obavljen neobično brzo, pa se postavlja pitanje kako da se to objasni.

S time u vezi pojavila se teorija da je odranije postojao gotovo cjelokupan tekst Digesta, koji se upotrebljavao u pravnim školama, i da gaje komisija pod Tribonijanovim vodstvom samo pregledala, donekle adaptirala i tako utvrdila definitivan oblik toga zbornika. Tu je teoriju postavio H. Peters i ona je u svoje vrijeme imala mnogo pristalica. Prema Petersu, postojala su, dakle, neka predđigesta. Međutim, temeljitije istraživanje nije dalo pravo tom shvaćanju, pogotovu zato što za nj nije bilo nikakvih neposrednih dokaza. Stoga danas prevladava shvaćanje da preddigesta nisu ni postojala, ali da je sigumo u pravnim školama, kako u Berytu. tako i u Konstantinopolu, bilo brojnih eksceipta, komentara, pregleda klasičnih djela, korištenih u nastavi, ali i sličnih djela namijenjenih praktičnim potrebama, u prvom redu suđenju i citiranju na sudu. Zbog toga se uzima vjerojatnim da su članovi komisije, kako profesori, tako i advokati, imali slična djela i koristili se njima u radu, jer je teško pretpostaviti da se ogromna klasična literatura mogla pronaći u originalu te pregledati i ekscerpirati. Međutim, uza sve to, taj veliki pothvat ukazuje na izvanrednu organizaciju posla, što se očito ima zahvaliti iskustvu i znanju kancelara Tribonijana.

5. Vodeći u prvom redu brigu o reformiranoj nastavi na pravnim školama (na to se odnosi konstitucija »Omnem rei publicae«, v. »Izvori« str. 106-115). ali ne zanemarujući ni potrebe sudovanja i prakse, Justinijan je prije objavljivanja Digesta naredio Tribonijanu da uz pomoć dvojice profesora (Teofila i Doroteja, koji su inače bili i u komisiji za izradu Digesta) pripremi udžbenik prava za početnike, koji će zadovoljiti potrebe i zamijeniti dotadašnje slične priručnike (u prvom redu Gajev). Djelo, nazvano Institutiones, brzo je završeno i objavljeno 21. XI. 533. konstitucijom »Imperatoriam maiestatem« (v. »Izvori«, str. 100-103), a stupilo je na snagu (jer je imalo i zakonsku snagu) zajedno s Digestama 30. XII. iste godine. Pri izradi Institucija komisija se najviše služila istoimenim Gajevim djelom (što je Justimjan i naredio), pa je odatle preuzet sistem izlaganja (personae, res, actiones), ali su korištena i istoimena djela Florentina, Marcijana i Ulpijana, Gajeve Res quotidianae seu Aureae, te Ulpijanove Regulae. Za razliku od Digesta, odlomci preuzeti iz drugih djela nisu ovdje posebno označeni, nego je sve stopljeno u jedinstven tekst. Ustanove koje su bile zastarjele (to se može vidjeti usporedbom s Gajevim Institucijama) izostavljene su ili su samo ukratko spomenute; u više mahova navođene su i Justinijanove konstitucije kojima su izvršene te promjene.

Po svojemu opsegu Institucije su mnogo skromnije od Digesta, obuhvaćaju samo četiri knjige; knjige su raspoređene na titule (ima ih svega 98), a veći su tituli kasnije podijeljeni na paragrafe.

6. Nakon dovršenja posla na Digestama justinijan je naredio da se pripremi novo izdanje Kodeksa. Razlog tome leži u okolnosti što je car nakon dovršenja prvog kodeksa donosio brojne konstitucije kojima je rješavao sporna pitanja (sabrane pod spomenutim nazivom »Ouinquaginta decisiones«). Uz to je i stupanjem na snagu Digesta nastala nova situacija u pravu o kojoj je trebalo

70

voditi računa. Stoga je naređeno Tribonijanu da uz pomoć profesora Doroteja i trojice advokata pregleda i preradi prvi kodeks, što je učinjeno za kratko vrijeme, pa je novi kodeks, nazvan Codex lustinianus repetitae praelectionis (tj. Justinijanov kodeks novog čitanja, odnosno nove prerade ili novog izdanja) objavljen konstitucijom »Cordi nobis« od 16. XI. 534 (v. »Izvori«, str. 134- 137), a stupio na snagu 29. XII. iste godine. Taj je kodeks sačuvan.

Codex lustinianus sastavijen je od 12 knjiga, koje su opet podijeljene na titule s natpisima. Unutar titula pojedine su konstitucije (ima ih više od 4600) raspoređene kronološkim redom. Mnoge su od njih skraćene, spojene i si., da bi bile prilagođene potrebama. Konstitucije potječu od Hadrijana i kasnijih careva, a najviše ih ima od Dioklecijana (oko 1200). U uvodu svake konstitucije navodi se ime cara (careva) koji ju je donio, ime adresata kojemu je bila upućena i, po pravilu, oznaka dana i godine (po imenu vladajućih konzula). U usporedbi s ranijim, starim kodeksima, treba reći da se drugi kodeks više oslanja na redoslijed izlaganja u Gregorijanovu Kodeksu nego u Teodozijevu. I u sadržajnom je pogledu slična situacija, je r prevladava privatno pravo (ono obuhvaća 2.-8. knjigu), za razliku od Teodozijeva kodeksa u kojem preteže javno, posebno državno i upravno pravo. Ipak, uz privatno pravo Codex se bavio i pitanjima crkvenog prava (u prvoj), te kaznenim (u devetoj), financijskom i upravnim pravom (u desetoj, jedanaestoj i dvanaestoj knjizi).

7. Rukopisi Kodeksa malobrojniji su i slabije kvalitete od Digesta, zbog toga što su se u srednjem vijeku pravnici manje time bavili, jer ih nisu toliko zanimale posljednje tri knjige, a ispuštali su i konstitucije pisane na grčkom jeziku kojih je bilo oko 150. S obzirom na to, potpuni rukopisi potječu tek iz12. stoljeća, ali je za rekonstrukciju rukopisa važan i jedan palimsest (jer sadrži pregled sadržaja kodeksa) iz 7. stoljeća, pronađen u Perugii (nazvan Summa perusina). Što se tiče Digesta, najpoznatiji i najbolji rukopis čuva se u Firenzi, a potječe iz 6. ili 7. stoljeća. Pretpostavlja se da je napisan negdje u južnoj Italiji, kasnije je bio čuvan u Pisi, odakle su ga Firentinci kao ratni plijen odnijeli 1406. Uz ovaj rukopis (nazvan Florentina) postoje i mnogobrojni (oko 500) kasniji tekstovi, nazvani Litterae bononienses, je r su nastali prepisivanjem osnovnog rukopisa u pravnoj školi u Bologni. Najpouzdaniji rukopisi Institucija potječu iz 9. ili 10. stoljeća, jedan iz Bamberga, a drugi iz Torina. Djela Justinijanove kodifikacije doživjela su bezbrojna izdanja, ubrzo nakon pronalaska tiska. Pod zajedničkim nazivom Corpurs iuris civilis objavio ih je prvi (god. 1594.) Dionisius Gothofređus. Najbolja današnja kritička izdanja potječu od Mommsena (Digesta). Krugera (Institutiones i Codex), te Schola i Krolla (Novellae).

8. Donošenjem drugog Kodeksa bio je posao kodifikacije uspješno dovršen. Međutim, Justinijan nije prestao interesirati se za pravna pitanja. On si je izričito (u konstituciji »Cordi nobis«) pridržao pravo da daje tumačenja,

71

objašnjenja i dopune, obavijestivši javnost da će te nove konstitucije biti kasnije obuhvaćene jednom službenom zbirkom. Zbog toga a razumije se, i uslijed potreba života te novih saznanja koje je donosilo vrijeme i sudska praksa, Justinijan je u narednih trideset godina svoje vladavine donio veliki broj konstitucija nazvanih Novellae (zapravo, novellae leges, tj. novi zakoni, nove konstitucije). Nekima od njih izvršenje bitan zahvat u pojedine institute, čak bi se moglo reći d a je tim konstitucijama izvršena temeljita revizija nekih instituta (tako je, npr., bilo sa zakonskim nasljednim pravom, koje je Justinijan sasvim reformirao, dosljedno provodeći princip kognacije kao osnove nasljeđivanja). Ipak je zakonodavni Justinijanov rad u obliku novih konstitucija znatno popustio ođ četrdesetih godina nadalje, jer se uzima da je nekako u to vrijeme (oko 546.) umro Tribonijan, koji je i u toku kodifikacije i u radu na Novelama bio careva desna ruka i kojemu se kasnije nije našao dostojan nasljednik. Možda se dijelom i tome može pripisati okolnost da Novellae nisu nikada bile službeno kodificirane, nego su sačuvane u nekoliko privatnih zbirki.

Zbirka nazvana Epitomae luliani sadrži 124 novele na latinskom jeziku, a nastala je još za Justniijanova života, jer posljednja novela potječe iz 555. Vjerojatno je bila namijenjena praksi u Italiji nakon njezina priključenja carstvu (god. 554) poslije poraza Gota. Uzima se da je tu zbirku sastavio Iulianus profesor iz Konstantinopola. Druga je zbirka ona koja je kasnije nazvana Aulhenticum (zbog toga što se sumnjalo u njezino porijeklo, pa su glosatori stali na stajalište daje to službena dakle autentična, Justinijanova zbirka, ali su kasnija istraživanja to opovrgla). Zbirka sadrži 134 novele, latinske u originalu, a grčke u prilično slabom latinskom prijevodu. Nije sigurno gdje je nastala, ali se pretpostavlja da je to bilo u Italiji i da je potisnula iz upotrebe Epitomae luliani. Na potpunija je zbirka od 168 novela, među kojima su posljednje donijete nakon Justinijanove smrti. Vjerojatno je nastala u istočnim pravnim školama, a sadrži grčke novele, dok su latinske izostavljene ili su od njih napravljeni samo kratki izvaci. U modernim izdanjima obično je grčkim novelama dodan i latinski prijevod. Od te zbirke novela postoje dva rukopisa; prvi je venecijanski iz 13. stoljeća, a drugi firentinski iz 14. stoljeća.

Djela Justinijanove kodifikacije danas se citiraju po sličnom i dosta jednostavnom principu, tako da se najprije navede djelo, zatim knjiga, pa titul i konačno fragment ili konstitucija.

Najprije se, dakle, označi djelo, i to: D ili Dig. (tj. Digesta), I ili Inst. (tj. Institucije) te C ili CJ (tj. Codex ili Codex Iustinianus); zatim dolazi oznaka knjige, titula i onda odlomka (fragmenta) u Digestima, odnosno konstitucije (lex) u Kodeksu. Veći fragmenti (konstitucije) podijeljeni su na uvod (principium) i paragrafe. Tako, na primjer, D. 6, 2, 11, 7 znači da se radi o Digestima, šestoj knjizi, drugom titulu, jedanaestom fragmentu i sedmom paragrafu tog fragmenta. Slično je i kod Institucija i Kodeksa. Novellae se citiraju s nešto razlike, pa bi, na primjer, oznaka: Nov. 69,c.2,1, značila šezdeset devetu novelu, drugo poglavlje, prvi paragraf.

9. Poseban problem Justinijanova kođifikatorskog djela jesu izmjene koje su u tekstovima klasičnih pravnika i u konstitucijama careva vršili Tribonijan i njegovi suradnici. Na taj postupak oni su bili ovlašteni i direktno upućeni. Justinijan najednom mjestu izričito kaže da ima mnogih i važnih stvari koje su zbog potreba i korisnosti bile izmijenjene (const. »Tanta« 10). Te izmjene (umeci, dodaci i si.) nazivaju se interpolacije, a ponekad i emblemata

72

Triboniani. Neke su izmjene bile nužne i s formalne točke gledišta (zbog ukidanja razlike između res mancipi i res nec mancipi. pa stoga i mancipacije, zbog njene zamjene tradicijom; zbog zamjena pojma fideipromissio pojmom fideiussio itd.), a druge su učinjene zbog prakse, je r je Corpus iuris civilis morao prvenstveno zadovoljiti potrebe vremena. Pitanjem interpolacija mnogo se bavila romanistička nauka potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća, pa se tako došlo do niza podataka i novih spoznaja, što je pomoglo da se ustanovi pravo stanje rimskog klasičnog prava i opsega promjena koje su nastale u toku kodifikacije. Međutim, u tim nastojanjima bilo je i pretjerivanja, pa se pitanjima interpolacija u novije doba pristupa mnogo opreznije, pogotovu nakon saznanja da su mnoga klasična djela, na kojima su radili kodifikatori, već otprije, u toku prepisivanja i prerada, pretrpjela znatne promjene, što je i razumljivo kada se uzme u obzir da su neka od njih bila stara gotovo pet stotina godina, a da su druga, iako mlađa, bila također prerađivana u pravnim školama. Uz to su mnoga ođ njih prilagođavana drugačijim prilikama. Ipak, istraživanje tih promjena i interpolacija koje su nastale prije i u toku kodifikacije, uz oprez koji taj posao zahtijeva, pruža mnogo podataka o razvoju rimskog prava i okolnostima koje su na to utjecale.

Istraživanje interpolacija počelo je već u 16. stoljeću. Poznato je, naime, da su još predstavnici francuske pravne škole elegantne jurisprudencije, posebno Cuiacius i Faber, na tom poslu postizali vrijedne rezultate. Pri istraživanju interpolacija koristi se više metoda, od kojih je najjednostavnija uspoređivanje odgovarajućeg mjesta u Digestima ili Kodeksu sa neposredno sačuvanim odlomcima (npr. u Gajevim Institucijama, u Collatio legum Mosaicarum et Romanorum i si.). Međutim, budući da je broj takvih paralelnih izvora malen, koriste se i druge metode, posebno filološka, stilistika (način izražavanja) i gramatička. U interpolacionističkom istraživanju bilo je i pretjerivanja, zbog toga što su se romanisti dugo oslanjali samo na te metode, ne vodeći dovoljno računa i o privrednim prilikama, socijalnom stanju i si., jer se jedino takvom kompleksnom metodom rada mogu postići zadovoljavajući rezultati. Sama analiza riječi bez analize stvarnog stanja, lako dovodi do posve krivih zaključaka.

10. Justinijanov Corpus iuris civilis jedinstveno je djelo po svojoj pravnoj važnosti. (Tu se, naime, nije primjenjivalo načelo po kojem kasniji zakon ukida raniji, pa Digesta, Institucije i Kodeks imaju jednaku pravnu važnost makar su donijeti u različito vrijeme.) Justinijan je, naime, stvorio jedinstveno djelo, koje je sadržavalo uvod (Institutiones), zbirku pravničkog prava (Digesta) i zbirku carskih konstitucija (Codex). Izuzetak su Novellae, koje su drugačijim reguliranjem nekih odnosa stavljale izvan snage odgovarajuća mjesta u Digestima, Institucijama i Kodeksu. Corpus iuris civilis također je jedinstveno zakonodavno djelo i s obzirom na svoju znanstveno-historijsku vrijednost i na kasnije utjecaje. Tim svojim pothvatom Justinijan je očuvao najvažniji dio velike i bogate rimske pravne misli budućim generacijama, uz ostalo i zbog toga što nije vodio računa samo o praktičnim potrebama, nego je mislio i na nauku, nastavu i istraživanja. Time je također omogućio da se kasnijom recepcijom rimsko pravo ponovno pojavi kao pozitivno pravo većeg dijela

73

Evrope. To se dogodilo u doba kad su novi društveni odnosi, pojavom elemenata ranog kapitalizma, pripremili kraj srednjemu vijeku.

RIMSKO PRAVO NAKON JUSTINIJANA

13, Bizant

1. Justinijanova je kodifikacija dugo, puna dva stoljeća, važila u Bizantu bez većih promjena. U tom periodu pripremani su različiti pregledi, odlomci i komentari pojedinih djela kodifikacije, posebno Institucija i Digesta. Premda je Justinijan Izričito zabranio komentiranje svojih djela, toga se naredna pokoljenja nisu držala, a nisu ni mogla držati. U kasnijem bizantskom društvu pojavile su se, naime, dvije teškoće koje su ograničavale primjenu Justinijanove kodifikacije. To su, sjedne strane, socijalne i privredne prilike, koje su nakon Justinijanove vladavine (koja i inače, po nekim shvaćanjima, čini kraj rimske i početak, u pravom smislu riječi, grčke, bizantske epohe) dovele do sve većeg razvitka feudalnih odnosa, ali s određenim bizantskim specifičnostima, za razliku od feudalizma na Zapadu. S drage strane, to je okolnost da je kodifikacija (osim Novela) izvršena na latinskom jeziku, a u to se doba čak i na carskom dvoru, a pogotovu u provinciji, latinski jezik izgubio, pa se suci nisu znali njime služiti. Treba također imati na umu i činjenicu d a je Corpus iuris civilis dosta nepregledan (jedna te ista materija pojavljuje se u sva tri dijela, a često i u Novelama). S obzirom na to, tokom vremena došlo je do određenih izmjena i novih kodifikacija, koje su trebale odražavati stanje u feudalnom Bizantu; same literarne obrade Justinijanova djela nisu naime mogle trajnije zadovoljiti potrebe života.

Najpoznatija djela koja su nastala u periodu od Justinijanove kodifikacije do donošenja prvih bizantskih pravnih zbirki bili su indices, tj. sadržaji, pregledi sadržaja Digesta. Prvi su nastali još u 6. stoljeću, a priredili su ih uz ostale, i neki suradnici u kodifikaciji (Dorotej, Ciril, Stefan i Teofii). Kasnije su još više tih pregleda sadržaja sastavili nepoznati pravnici. Postoje i indices Kodeksa koji su priredili Talelej, Izidor, Anatolij i Teodor. Kasnije je sastavljena još jedna parafraza Digesta, ali se ne zna tko joj je autor. Parafrazu Institucija sastavio je Teofii, član Justinijanove komisije. Ona je tri puta opširnija od samog djela.

2. Prva značajna službena zbirka prava nakon Justinijana bila je Ekloge, pisana grčkim jezikom, koju je objavio car Leon HL Izaurijski, oko 740. god. n.e. Uz norme preuzete iz Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis), zbirka donosi priličan broj novih shvaćanja i odstupanja od Justinijanova zakonodavstva. Pod osamnaest titula u Ekiogi se obrađuju pitanja iz obiteljskog, posebno bračnog prava, iz tutorstva i oslobađanja robova, zatim najvažniji obveznopravni odnosi (kupoprodaja, zajam, zakup) te procesualne

74

norme. Krivičnopravne odredbe propisuju oštre i krute kazne, kao što su rezanje jezika, ruke, nosa, osljepljivanje i s i , dakle predstavljaju barbarizaciju Justinijanovih normi.

3. U toku 7. ili 8. stoljeća donijete su posebne pravne zbirke (neke vrste pravničkih spisa ili traktata), nazvane zemljoradnički, pomorski - rođski i vojnički zakon. Prvi od tih zakona rješava kazuistički oko 80 odnosa iz poljoprivrede, drugi principe naknade štete kod pomorskih nezgoda (tzv. zajednička havarija), a treći vojne propise i vojno krivično pravo.

I Ekloga i spomenuti zakoni dosta jako odstupaju od Justinijana, dijelom zbog stvarnih potreba, a dijelom možda i iz političkih razloga, jer je vladavina Izaurijaca bila izrazito usmjerena prema orijentalnim uzorima. U tom pogledu situacija se mijenja dolaskom makedonske dinastije, koja se orijentira prema Zapadu, što ima odraz i u kasnijim kodifikacijama.

4. Bazilije I. Makedonski dao je oko 879. objaviti zbornik Proheiron, zamjenjujući time Eklogu. Taj zbornik inače regulira istu materiju kao i ukinuta Ekloga, ali s više oslonca na rimsko pravo iz Justinijanove kodifikacije. Nešto kasnije taj je car dao prirediti još jednu zbirku zakona, nazvanu Epanagoge, koja se sistematski oslanja na Proheiron, ali je sadržajno bolje obrađena. Djelo, međutim, nije bilo službeno objavljeno.

5. Najvažnija i najutjecajnija bizantska kodifikacija naziva se Bazilika. I nju je počeo pripremati Bazilije Makedonski, a dovršio ju je i objavio njegov sin Leon VI, nazvan Mudri, oko god. 892. Bazilike, pisane grčkim jezikom, preuzele su najvažnije ideje Justinijanova zakonodavstva, s nužnim dopunama; u pripremi tog djela korišten je i Proheiron. Značajno je da Bazilike napuštaju sistem izlaganja primijenjen u Corpus iuris civilis i prelaze na drugi, pregledniji. Naime, za razliku od Justinijanova djela, materija pojedinog pravnog odnosa nije razbacana na tri ili čak četiri mjesta, nego je dotično pitanje obrađeno zajedno, bez obzira na .to da Ii se nalazilo u Digestima, Kodeksu, Institucijama ili Novelama. Treba, međutim, ipak naglasiti da su kompilatori Bazilika (ne zna im se ime, osim predsjedniku, koji se zvao Symbatios) svoj rad prvenstveno osnivali na jednoj parafrazi Digesta nepoznatog autora, parafrazi Kodeksa, koji je sastavio Talelej, te brojnim bilješkama i objašnjenjima Digesta nastalim u prethodnom razdoblju. Bazilike su podijeljene na 60 knjiga, knjige na titule, tituli na poglavlja, a poglavlja na paragrafe. Kompletan, jedinstven, rukopis Bazilika nije sačuvan, ali ima više djelomičnih rukopisa, po pravilu izmiješanih s kasnijim objašnjenjima i dodacima (scholiae). Bazilike su značajne i za proučavanje Justinijanove kodifikacije, je r se neke praznine i nejasnoće mogu pomoću njih dopuniti i razjasniti.

Premda su Bazilike bile znatno preglednije od Justinijanove kodifikacije, one su ipak bile opsežno djelo, što je činilo teškoće u primjeni. Stoga su za potrebe prakse u kasnije doba

75

pripremani izvaci iz Bazilika, te brojni komentari i objašnjenja (scholiae), koji su u rukopisima često izmiješani s originalnim tekstom. Iz istog razloga morali su se praviti i indeksi te pregledi sadržaja s prikazom paralelnih mjesta, pa je tako nastao Tipucitus iz 12. stoljeća, pregled sadržaja (iSynopsis Basilicorum), također nepoznatog autora iz 10. stoljeća, i Peira, djelu magistra Eustahija iz 11. stoljeća, u kojem se uz primjere iz judikature navode odlomci iz Bazilika i uspoređuju s kasnije doinijetim novelama.

6. Zbog opsežnosti Bazilika solunski je sudac Konsiantinos Harmenopulus oko 1345. godine sužavanjem Bazilika i preuzimanjem novela donijetih nakon njih, sredio čitavo pozitivno pravo u zbirku Heksabihlos. Ta je zbirka važila kao građanski zakonik u novooslobođenoj Grčkoj od 1835. do 1946. godine, uz supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i Bazilika.

Nazivi pojedinih zbirki bizantskog prava znače: Ekloge (zapravo: Ekloge ton nomon) jest izbor zakona; Proheiros nomos jest priručni zakon, priručnik zakona; Epanagoge ton nomon jest put zakona, pravni vodič; Bazilike (ili, potpunije, Bazilika nomima) jesu kraljevski zakonik, a nazvane su i Anakatharsis ton palaion nomon, tj. prečišćeni stari zakoni, dok Heksabihlos znači šestoknjižje, zakonik u šest knjiga. Tipucitus je latinska kovanica prema grčkim riječima koje znače »što se gdje nalazi«, dakle, pregled sadržaja. Sinopsis znači pregled, a Peira praksu, iskustvo, pokušaj.

Bez obzira na to što su bizantski carevi, neki više, a neki manje, odstupali od Justinijanove kodifikacije reformirajući pravni poredak, činjenica je d a je rimsko pravo imalo presudan utjecaj na cjelokupan razvoj prava bizantske države, sve do njezina kraja 1453. godine.

14. Zapad. Pravne škole

1. Justinijanova kodifikacija uvedena je u Itaiiji nakon osvajanja koje je dovršio vojskovođa Narzes, god. 554. To je učinjeno posebnom konstitucijom izdanom na molbu pape Vigilija (Pragmatica sanctio pro petitione Vigilii). Međutim, budući da je Italija ubrzo nakon Justinijanove smrti pala pod vlast Langobarda (god. 568), došlo je do prekida kontinuiteta važenja djela Justinijanove kodifikacije (Corpus iuris civilis) u sjevernoj Italiji. Međutim, u južnim dijelovima poluotoka (dukati Neapolis i Sicilija) taj se kontinuitet održao, ali je upotreba dijela kodifikacije bila ograničena samo na Institucije, te dijelom Kodeks i Novele, dok su Digesta pala sasvim u zaborav, očito ne bez veze s društveno-ekonomskim prilikama koje su značile dubok nazadak i vraćanje na naturalnu privredu.

2. Djelatnost pravnika u ovo se doba svodila na pravljenje izvadaka ili kratkih pregleda djela (to su tzv. summae), i na glosiranje (tj. objašnjavanje) pojedinih riječi i izraza više filološkog nego pravničkog sadržaja. Nešto bolje prilike vladale su u langobardskom dijelu Italije, jer je tamo u 10. i 11. stoljeću djelovala pravna škola u Paviji, koja se bavila obradom, odnosno tumačenjem langobardskog i franačkog prava, upotpunjavanih rimskim pravom. U toj školi

76

nastalo je djelo Liber Papiensis (zbirka edikata i kapiiulara s objašnjenjima), a na temelju toga Lombarda (nešto sustavnija obrada istoga gradiva).

3. Što se tiče stanja u ostalim germanskim državicama, posebno u Španjolskoj i Galiji, tamo se dugo, sve negdje do 12. stoljeća, upotrebljava Lex Romana Wisigothorum (Breviarium Alaricianum). Tek je recepcija rimskog prava potisnula tu zbirku. Treba, međutim, imati na umu da je rimsko pravo koje se primjenjivalo u sjevernoj Italiji, Španjolskoj i Galiji bilo u velikoj mjeri prožeto utjecajima lokalnog prava, pravnih običaja Germana i drugim elementima, dakle da se radilo o tzv. vulgarnom pravu, koje je zbog mnogo čega, posebno zbog svoje skromne razrađenosti, uskosti, oživljavanja formalizma te zbog načela personaliteta, znatno zaostajalo iza rimskog klasičnog prava.

4. Do oživljavanja interesa za rimsko klasično pravo došlo je potkraj 11. i na početku 12. stoljeća n.e., i to na području sjeverne Italije. Razloga tome ima nekoliko, a od njih je, svakako, najvažniji činjenica da su se neki gradovi sjeverne Italije u toku germanskih napada i propasti zapadnog dijela carstva uspjeli održati bez većih razaranja i uništenja ili su te rane brzo izliječili. Oživljavanje obrta, trgovine i novčarstva tražilo je i odgovarajuće stanje prava, kojemu ni politička ni pravna rascjepkanost nije odgovarala. Tome je pripomogla i okolnost da je upravo u to vrijeme otkriven u Pisi kompletan rukopis Justinijanovih Digesta.

5. Škola koja se posebno počela baviti znanstvenim izučavanjem Justinijanove kodifikacije, u prvom redu Digesta, nazvana je glosatorskom. Đ ie^vala u 3o loani od kra^a II . do srsdins 13. stoljeća. Njezin is osnivač bio Irnerius (ili Guarnerius), koji je živio otprilike između 1055. i 1130. godine. Bio je sudac u Bologni, gradu u kojem se rodio i stalno djelovao, osim jednog razdoblja boravka u Rimu, gdje je, izgleda, stekao pravničku naobrazbu. Zna se d a je Irnerius oko 1090. počeo poučavati rimsko pravo, čime je udario temelj ne samo Bolonjskom pravnom fakultetu nego i modernoj pravnoj nastavi uopće, jer je djelatnost rimskih pravnih škola na Zapadu odavna prestala. Kao čovjek široka pravničkog znanja i odlične filološke naobrazbe, Irnerius je počeo objašnjavati čitav Corpus iuris civilis uključujući tu i Novellae.

Irnerijevim stazama (on je kasnije zbog svojega velikog ugleda nazvan laterna iuris, tj. svjetionik prava) krenuli su njegovi učenici, (poznati pod nazivom »quattuor doctores«) Martinus, Bulgarus, lacobus i Hugo, koji su nastavili i proširili njegovo djelo, radeći, uglavnom, oko polovice 12. stoljeća. Od kasnijih pravnika ove škole osobito se ističe Azo iz prve polovine 13. stoljeća. Neki su glosatori svoju nauku proširili i u drugim područjima, pa je tako Placentinus počeo predavati u Montpellieru u Francuskoj, a Vacarius u Oxfordu (Engleska). Posljednji veliki predstavnik glosatorske pravne škole bio je Franciscus Accursius (1182-1260.), također nastavnik pravne škole u

77

Bologni, koji je skupio važnije glose svih svojih prethodnika, dopunio ih vlastitim i tako dao komentar svim djelima kodifikacije (Corpus iuris civilis), pod nazivom Glossa magistralis seu ordinaria. To je djelo imalo tolik ugled da su starije glose pomalo pale u zaborav, dok su svi rukopisi djela Justinijanove kodifikacije, a nakon pronalaska tiska i tiskana izdanja od 14. do 16. stoljeća, sadržavali i Akurzijevu glosu. Uzima se da je tim djelom završena plodna djelatnost bolonjske pravne škole glosatora.

Glosatorska škola dobila je ime po načinu rada svojih pripadnika, koji se, uglavnom, sastojao u pisanju objašnjenja, tumačenja (lat. glossa) teksta kodifikacije (Corpus iuris civilis). Ako je trebalo protumačiti jednu riječ, onda je objašnjenje upisivano između redaka rukopisa (tzv. glossa interlinearis), a ako je objašnjavan smisao nekog odlomka, onda se to upsivalo na rubu teksta (tzv. glossa marginalis). Treba ipak, napomenuti da taj sistem rada nisu glosatori prvi pronašli, jer su na isti način djelovali i njihovi prethodnici u langobardskoj pravnoj školi u Paviji, a i inače se tako radilo na starim rukopisima, tekstu Svetog pisma i si.

Velika je zasluga glosatora što su uočili smisao Justinijanova zakonodavstva i što su kao oštroumni pravnici (uzima se da nitko nije tako duboko zahvatio i proučio Justinijanovo djelo), a istovremeno i odlični filolozi, uspjeli protumačiti brojne pravne pojmove i pravila u kojima se, zbog promijenjenih privrednih i socijalnih prilika nastalih nakon pada zapadnog rimskog carstva, malo tko znao snaći i razumjeti ih. Time su utrli put kasnijoj recepciji (tj. ponovnoj praktičnoj primjeni) rimskog prava, a istovremeno su gradili znanstvenu podlogu za njegovu obradu i proučavanje, posebno dovođenjem u vezu srodnih mjesta, pokušajem uklanjanja suprotnosti među njima, kao i nekim oblicima sinteze (tzv. summae, generalia, brocarda). Međutim, radeći po načelima rane skolastike, oni su se ograničavali na dogmatsko proučavanje tekstova, bez smisla za kritiku i povijesni razvoj, pa su Justinijanovu kodifikaciju smatrali nepovredivim autoritetom, gubeći iz vida okolnost da su ti tekstovi rezultat tisućugodišnjeg razvoja s brojnim nedosljednostima i problemima pa da ih, prema tome, treba i tumačiti uzimajući u obzir prilike u kojima su nastali. S obzirom na to, sama logička i lingvistička analiza teksta, na čemu su se glosatori zadržavali, nije mogla biti dovoljna.

6. Od sredine 13. stoljeća djeluje na pravnim fakultetima u sjevernoj Italiji (u prvom redu u Perugii, Paviji, Padovi, Pisi i Bologni) druga škola koja je kasnije dobila ime postglosatorska, zbog toga što njezin rad nije bio orijentiran prema tekstovima Justinijanove kodifikacije, nego prema glosama svojih prethodnika. Postglosatori su, dakle, prešli na glosiranje glosa, služeći se istom, deduktivnom metodom zaključivanja, po principima skolastike, raščlanjujući pojmove (deduetiones) i izvodeći, analogijom i tumačenjima šire zaključke (ampliationes). S obzirom na glavni pravac djelatnosti, rad postglosatora bio je u nauci prilično potejenjivan (stoga su ih nazivali i komentatorima). Međutim, to ne stoji, jer su postglosatori uz obradu (makar i posrednu) rimskog prava proučavali i pozitivno pravo, posebno statute pojedinih gradova, uzimajući u obzir elemente germanskog (langobardskog) i vulgarnog prava, a i crkvenog,

78

kanonskog prava. Time su, u većoj mjeri od svojih prethodnika glosatora stvorili uvjete da rimsko pravo, doduše u posebnom obliku tzv. općeg ili pandektnog prava, bude ponovno prihvaćeno kao pozitivno pravo.

Najpoznatiji predstavnici postglosatora bili su Cirus de Pisioia (1270-1336), njegov učenik Bartolus de Sassoferraio (1314-1357) te Bartolov učenik Baldus de Ubaldis (1327-1406). Najugledniji među njima bio je Bartolus, koji se ujedno smatra i osnivačem nauke o međunarodnom privatnom pravu, je r je, proučavajući statute pojedinih gradova, postavio određena pravila (kolizione norme) po kojima su se mogle rješavati suprotnosti u primjeni prava.

Ugled Bartola, koji je umro relativno mlad, u 43. godini života, bio je takav da je nakon njegove smrti nastala izreka da nitko ne može biti pravnik ako ne poznaje Bartolvo djelo (Nemo iurista nisi Bartolista), a na Pravnom fakultetu u Padovi osnovana je katedra koja je trebala proučavati tekst (Justinijanove kodifikacije), glose i Bartola (Leciura textus, glossae et Bartoli). Bartolova »Opera omnia« izdana su više puta.

Postglosatori su uveli presumpciju da ljudski život traje najduže sto godina, iz čega je izvedena mogućnost proglašavanja nestalih za umrle, feudalno su vlasništvo dijelili na dominium eminens i na dominium utile, izgradili su teoriju o mogućnosti zastupanja u pravnim poslovima, o zaštićenim paktima i si.

7. Bez obzira na bliže povezivanje rimskog i pozitivnog prava i na pripreme za recepciju koje su učinili (kako teorijskim radom, tako posebno školovanjem velikog broja pravnika za potrebe ne samo Italije nego i ostalog dijela Evrope), ni postglosatori nisu odstupali od dogmatskog shvaćanja prava, nisu uzimali u obzir njegov historijski karakter, što je ograničavalo mogućnost saznanja i tumačenja rimskog prava. S obzirom na to, u 16. stoljeću gubi se postglosatorski način rada. Pojavila se nova škola sa posve drukčijim pristupom proučavanju rimskog prava. To je historijska škola (tzv. elegantne jurisprudencije), koja je započela svoje djelovanje u Francuskoj, i to na Pravnom fakultetu u Bourgesu.

Za novu je školu karakteristično da je napustila egzegetičke metode rada skolastike, koje su bile osnova za djelovanje i glosatora i postglosatora, i d a je ostavila glose i vratila se produbljenom analitičkom i sintetičkom izučavanju originalnih izvora rimskog prava u Justinijanovoj kodifikaciji. U svom radu počeli su se pripadnici ove škole, uz filološka i gramatička pomagala, koristiti i historijskim te arheološkim podacima, pri čemu su ubrzo došli do zaključka da Justinijanovo pravo nije jedinstvena cjelina niti pisani razum (ratio scripta), nego proizvod dugotrajnog povjesnog razvitka, s različitim slojevima, shvaćanjima i gledanjima pojedinih pravnika, ukratko, da je rezultanta dugog djelovanja različitih uvjeta, metoda rada i prilika u kojima je nastalo.

Najvažniji predstavnici historijske škole bili su Andreas Alciatus (1492-1550), porijeklom Talijan, koji se smatra njenim pretečom, i lacobus Cuiacius (1522-1590), profesor na više sveučilišta, za kojega drže d a je bio

79

najbolji analitičar Justinijanova djela a koji je započeo utvrđivati interpolacije. U tom pravcu djelovao je i Antonius Faber (1557-1624). inače sudac po pozivu. Hugo Donellus (1527-1591), također profesor na više sveučilišta, u svom djelu Commentarii iuris civilis dao je, i danas važnu, sistematsku obradu rimskog prava. Iz te škole potječe i Dionysius Gothofredus (1549-1622), koji je prvi objavio cjelokupno Justinijanovo djelo pod zajedničkim nazivom Corpus iuris civilis (god. 1594), dok je njegov sin lacobus (1587-1652) dao vrlo uspjeli komentar Teodozijeva kodeksa.

Svojim radom francuska historijska škola stvorila je poseban način poučavanja i školovanjakadrova, nazvan mos docendi gallicus, koji se bitno razlikuje od talijanskog ranoskolastičkog načina (mos docendi italicus). Treba ipak reći da se škola elegantne jurisprudencije svojim ciljevima i načinom rada odvojila od prakse i svakodnevnog života. Tome je u određenoj mjeri pridonijela i politika francuskih kraljeva, koji nisu željeli neposrednu primjenu rimskog prava (tolerirali su recipirano rimsko pravo u južnim dijelovima zemlje, a potpomagali razvijanje običajnog prava u sjevernim područjima) da bi se time distancirali od pripadnosti »svetom rimskom carstvu njemačke nacionalnosti«, a time i od određene, makar i posredne, podređenosti njemačkom carstvu.

Budući da je veći broj pripadnika francuske historijske škole po svojem vjerskom uvjerenju pripadao hugenotima, mnogi su od njih (npr. Donellus, Gothofredus) zbog progona napustili Francusku te ideje svoje škole presadili na sveučilišta u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. Djelujući u smislu ideja francuske škole, u Nizozemskoj su se isticali A. Vinnius, J. Voet i K. Bynkershoek, a u Njemačkoj Ulrih Zasius i Gregor Holoander (1501-1531) koji je prvi objavio kritičko izdanje čitavog Corpus iuris civilis. Treba napomenuti da je u njemačkih pravnika, premda su bili pod utjecajem francuske škole, ipak prevladavao smjer praktične jurisprudencije, očito u najužoj vezi sa stanjem recepcije rimskog prava. Među praktičarima posebno se svojim djelom lurisprudentia forernsis Romano-Scaonica ističe Benedikt Carpzov/ (1595-1666).

8. Oko sredine 17. stoljeća pojavljuje se škola prirodnog prava, a njezinim se utemeljiteljem smatra Hugo Grotius (1583-1645). Po njezinu učenju, istinito pravo moralo bi se pronaći racionalnim putem; ono bi moralo vrijediti posvuda i biti nepromjenljivo. Takvo pravo mora biti iznad pozitivnog prava, ili ga, u najmanju ruku, mora ispravljati i dopunjavati, odnosno mora usmjeravati zakonodavca u njegovu radu. S obzirom na to, škola prirodnog prava nije mogla bitnije utjecati na razvijanje pozitivnog prava (osim djelomično njegovom kritikom), ali je veliku pažnju poklanjala rimskom pravu, nalazeći u brojnim njegovim institutima elemente prirodnog prava.

Idejne podloge škole prirodnog prava teško su spojive s realnošću i životnim iskustvom, jer se »prirodno« pravo ne može pronaći u društvenim odnosima izrazito klasne naravi. Međutim, teorija ove škole imala je u svoje vrijeme naprednu ulogu, jer se borila protiv feudalnih privilegija, podjele svijeta, za slobodu mora i si.

Osnivač ove škole Grotius napisao je izvanredno važno djelo De iure belli adpacis, izdano 1625; to je prvi sustavni prikaz cjelokupnog međunarodnog javnog prava. Uz pravo, Grotius se bavio i poezijom, teologijom, filozofijom, poviješću i dr., a sudjelovao je aktivno i u političkim borbama svojega doba, bio zatvaran i osuđivan; često je morao bježati iz svoje domovine u Francusku, Švedsku i Njemačku.

80

Uz Grotiusa, među važne predstavnike ove škole ubrajaju se u Njemačkoj S. Puffendorf (1633-1696), leibnitz (1646-1716), Ch. Thomasius (1635-1728) i Ch. W olf( 1679-1754). Treba reći da su ideje ove škole imale velik utjecaj na kodifikacije građanskog prava, izvršene potkraj 18. i na početku 19. stoljeća.

9. Početkom 19. stoljeća, nakon Napoleonova pada, javlja se kao suprotnost školi prirodnog prava i njenim shvaćanjima o vječnom i nepromjenljivom pravu - druga škola, nazvana njemačkom historijsko-pravnom školom. Njenim osnivačem smatra se veliki pravnik Karl Friederich von Savigny (1779-1861), mada je osnovne poglede i shvaćanja dao već Gustav Hugo (1764-1844) potkraj 18. stoljeća, ali ih je sistematizirao i dao zaključni oblik Savigny. Po mišljenju ove škole, pravo je dugotrajan proizvod narodnog duha i shvaćanja, dakle plod posebne evolucije, koja se može utvrditi samo izučavanjem historijskog razvoja. Stoga ono ne može biti rezultat nastojanja nekog zakonodavca, je r on svojom arbitrarnošću kida tu vezu prava s narodnim duhom. U skladu s tim, historijsko-pravna škola bila je protivnik kodifikacija. Premda bi se po teoretskim pogledima te škole činilo da ona nije bila sklona proučavanju rimskog prava kao tekovine stranog naroda i drugih prilika, situacija je bila drugačija, jer je upravo proučavanjem razvoja tog prava škola prikupljala argumente u prilog svojoj tezi o narodnom duhu kao osnovi stvaranja prava. Stoga je historijsko-pravna škola s novim naporima, uz pomoć svih raspoloživih povijesnih, arheoloških, filoloških i si. pomagala, pristupila tom poslu. Pronalaženje Gajevih Institucija (1816. god.) dalo je tom nastojanju dalji poticaj.

Savigny je bio profesor u Marburgu, Landshutu i Berlinu. Još u mladim godinama istakao se teorijom o posjedu, koja je značila vraćanje rimskim shvaćanjima. Svojim manifestom od 1814. godine, kojim se odupro kodifikaciji, te brojnim člancima i raspravama u posebnom časopisu, razradio je temeljne stavove historijsko-pravne škole. Uz velike radove iz rimskog pravai iz historije srednjovjekovnog prava, Savigny je postavio i osnove moderne nauke o međunarodnom privatnom pravu.

Uz Savignija istakli su se i drugi pripadnici škole: F. Puchta (1796-1846), veliki sisiematičar, koji je posebno obradio rimsku pravnu povijest, čime se bavio i Fr. Rudorff (1803-1893), zatim procesualisti L. Keller (1799-1860) i A. Bethmann-Hollv/eg (1795-1877), te £. Huschke (1801-1886) i F. Bluhme (1797-1874). Ova posljednja dvojica istakli su se izdavanjem izvora predjustinijanskog prava, odnosno izučavanjem Justinijanove kodifikacije.

Među pandekistima ovog doba posebno se ističu L. Arnds, B. Windscheid, H. Dernburg i A. Brinz, izdavač izvora G. Bruns (1816-1880), te poznati Rudol/v. Jhering (1818-1892).

Historijsko-pravna škola nije mogla do kraja izvesti svoje planove o historijskom proučavanju rimskog prava, iz jednostavnog razloga što je to pravo još uvijek bilo pozitivno pravo u velikom dijelu Njemačke, pa su se u okviru škole pojavile tendencije većeg uvažavanja tog stanja, što je nauku okretalo sistematsko-dogmatskim obradama. Iz toga je rezultiralo razvijanje pandektike, za koju se drži d a je svoj najviši nivo dosegla upravo u toku 19.

81

stoljeća, ali ipak sva shvaćanja škole, kojoj su pripadali najistaknutiji pandektisti, nisu bila napuštena.

10. Kada je početkom ovog stoljeća, stupanjem na snagu njemačkog građanskog zakonika, rimsko pravo prestalo biti pozitivno pravo u Evropi, nauka se našla u situaciji da to pravo proučava neopterećena potrebama prakse. Tako se u novim prilikama rodila moderna romanistička škola. Ona je bez ograničenja mogla primijeniti metode historijskog istraživanja obilno se pri tom koristeći rezultatima do kojih su došle druge naučne discipline (arheologija, epigrafika, papirologija), ali isto tako i postignutim saznanjima o privrednim, socijalnim, kulturnim i si. prilikama. Konfrontiranjem svih tih podataka s produbljenim istraživanjem Corpus-a iuris civilis te drugih pravnih izvora stalno se dolazi do novih spoznaja o karakteristikama razvitka rimskog prava u pojedinim epohama. Ta nastojanja u velikoj mjeri olakšava činjenica da su P. Kriiger, Th. Mommsen i Scholl-Kroll izdali pouzdana kritička izdanja izvora rimskog prava (kako predjustinijanskih, tako i Corpus-a iuris civilis), d a je Otto Lenel (1849-1935) dao pregled civilnog prava (Palingenesia iuris civilis) te rekonstrukciju pretorskog edikta, da je uglavnom završeno utvrđivanje interpolacija (Index interpolationum), da su dovršeni i l i privedeni kraju rječnici pojedinih izvora (Gajevih Institucija te Justinijanova Kodeksa i Novela) i Vocabularium iurisprudentiae romanae te d a je u posljednje vrijeme počela i elektronička obrada pravnog leksika.

Istovremeno se jako raširilo i proučavanje nekih drugih područja antičke pravne povijesti, koja mogu pružiti dodatne podatke za dublje razumijevanje rimskog prava i njegovo kompariranje s drugim antičkim pravima. Tu je prije svega uključena papirologija koja se bavi proučavanjem grčkih papirusa iz Egipta (u prvom redu zaslugom L. Mitteisa, 1859-1921, L. Wengera, J. Partscha) a i studij orijentalnih, klinopisnih prava - sumerskih, asirskih, babilonskih i hetitskih (u čemu je posebno važnu ulogu odigrao P. Koschaker, 1879-1951). Zahvaljujući suvremenim znanstvenim sredstvima i dosadašnjim rezultatima koji su postignuti tim studijima, treba očekivati i dalja važna otkrića i objašnjenja u rimskom pravu.

15. Recepcija rimskog prava

1. Rimsko je pravo u svojoj povijesti doživjelo sasvim izuzetnu sudbinu: ono je ponovno preuzeto kao pozitivno pravo čitavog niza zemalja zapadne i srednje Evrope u vrijeme kada rimske države, koja je to pravo stvorila, već odavna nije bilo. Razloga toj pojavi ima više, ali su, svakako, najvažniji oživljavanje robne proizvodnje i razmjene, sjedne, te feudalna rascjepkanost i primitivizam prava koje je u tim zemljama vladalo, s druge strane.

82

Kako je poznato najprije u pojedinim gradovima sjeverne Italije, pa i u drugim dijelovima oko Mediterana (u južnoj Francuskoj), a zatim i u ostaloj Evropi, dolazi do oživljavanja obrta, novčarstva, trgovine i si., ukratko poslova koji zahtijevaju i odgovarajuću pravnu regulativu, napose na području obveznog prava. Nasuprot tim potrebama postoji feudalna rascjepkanost, zbog koje gotovo svaka kneževina ili grofovija ima svoje pravne običaje i norme, što je smetnja svakom razumnom pravnom reguliranju koje bi imalo šire značenje. Da bi se bolje shvatile te teškoće, treba imati na umu i okolnost da se u feudalnom pravu i u statutarnim propisima pojedinih slobodnih gradova veća briga posvećivala statusnim, porodičnim, nasljednim i si. odnosima negoli pravilima obveznog prava, i to zbog toga što je feudalno pravo izraslo, uglavnom, na podlozi naturalnog privređivanja. U takvoj je situaciji, zbog potreba robne razmjene, izgrađeno i tehnički dokraja dotjerano rimsko pravo - pružalo dobar izlaz iz takva stanja, čak i kad se primjenjivalo supsidijamo.

Uz taj osnovni razlog recepcije treba ukazati i na neke druge okolnosti. Djelovanje glosatorske pravne škole približilo je zaboravljeno rimsko pravo shvaćanjima suvremenih pravnika. Postglosatori su to pravo, uspoređujući ga s lokalnim pravima, dalje prilagodili potrebama prakse. Velik broj učenika koji su izišli iz jedne i druge škole (prema nekim aproksimativnim procjenama, najmanje oko 10.000 njih) raznijeli su to pravo po Evropi primjenjujući ga, svjesno, ili nesvjesno, pri rješavanju pojedinih sporova. Recepciji je pridonijelai Katolička crkva, za koju važi pravilo da živi po rimskom pravu (Ecclesia vivit lege romana)', njezino kanonsko pravo čvrsto je ležalo na rimskim temeljima, a ona je na proces preuzimanja rimskog prava utjecala i posredno svojim univerzalističkim shvaćanjima, koja su također nalazila podlogu u rimskoj tradiciji. Kasnija pojava humanizma i renesanse, s njihovim oduševljenjem za antičke tekovine, samo je podstakla te tendencije.

2, Treba također istaknuti da su njemački vladari, smatrajući se nasljednicima rimskih careva, i neposredno, tj. državnim aktima, poduprli recepciju, nalazeći u tome i svoje političke interese.

U vezi s djelovanjem njemačkih careva - koji su tvrdili da su nasljednici Karla Velikog (koji je kako je poznato na Božić god 800. bio okrunjen za rimskog cara) - važno je spomenuti mjeru koju je 1495. god. poduzeo Maksimilijan I. Osnivajući vrhovni komorni sud, car je posebnom odredbom (Reichskammergerichtsordnung) propisao da će suci toga suda (polovica od njih 16 morali su biti učeni pravnici a kasnije se počelo tražiti da i druga polovica tih sudaca, inače plemića, ima pravnu spremu) suditi po »općem pravu« (općem za razliku od feudalnog, partikulamog) i o običajima i statutima koji im budu predloženi. Drugim riječima, rimsko ili kanonsko pravo pretpostavljalo se, pa ga nije trebalo dokazivati, za razliku od feudalnog prava, koje je u svakom pojedinom slučaju bilo potrebno dokazati. Tom je odlukom, zapravo, samo službeno priznata već provedena recepcija, jer su učeni suci, pravnici, još odranije to rimsko pravo primjenjivali. Naime, domaći laički suci (Schoffen) nisu po svom znanju bili dorasli potrebama sudske prakse, odnosno potrebama vremena, pa je sudovanje sve više prelazilo u ruke učenih jurista. No, ne može se zanemariti ni činjenica daje uvođenje rimskog prava, za njemačke careve, imalo i političke ciljeve.

83

Proces recepcije nije tekao ni brzo ni podjednako. Počeo je - što je s obzirom na stanje privrede, geografski položaj, djelovanje pravnih škola, pa i tradiciju, posve razumljivo u sjevernoj Italiji, i to već potkraj 11. i u 12. stoljeću. Ubrzo se nastavio i u južnoj Francuskoj, čime je Justinijanovo pravo konačno potisnulo dugo upotrebljavani Breviarium Alaricianum. Kasnije se proces recepcije proširio gotovo po čitavoj zapadnoj (izuzev Engleske) i srednjoj Evropi, pa bi se moglo reći d a je u toku 16. stoljeća većim dijelom bioi završen.

3. Recipirano pravo nije bilo ni čisto ni potpuno rimsko pravo. Prije svega, u njemu je bilo dosta primjesa langobardskog prava i drugih germanskih prava, zatim, kanonskog i izvjesnih elemenata običajnog prava. To je i razumljivo ako se ima na umu ogroman prostor na kojem se to pravo primjenjivalo, ranije tradicije i utjecaji te djelatnost pravnih škola, koje su izvršile pripremu za recepciju, posebno postgiosatorske. Uz to valja uzeti u obzir da se nije primjenjivao čitav Corpus iuris civilis, nego, uglavnom, samo Digesta, pa je to pravo upravo po ovom dijelu Justinijanove kodifikacije i nazvano pandektnim. Također je u praksi sudova vrijedilo načelo da se rimsko pravo primjenjuje samo u onom opsegu u kojem je bilo obuhvaćeno glosama (Quidquid non agnoscit glossa, nec agnoscit curia), pri čemu se uzimala u obzir Akurzijeva Glossa magistralis. Jednom recipirano, pandektno pravo doživljavalo je i dalje promjene, naročito u Njemačkoj, pod utjecajima praktičara kameralista u 16. i 17. stoljeću.

4. Međutim, bez obzira na utjecaje lokalnih prava i kanonskog prava te glosatorskih i postglosatorskih interpretacija, rimsko pravo, pod imenom pandektnog prava, stvorilo je u znatnoj mjeri ujednačenu praksu, olakšalo razvijanje robno-novčanih odnosa i pomoglo stvaranju temelja kapitalističkog načina proizvodnje. Istovremeno je teorija (pojedine pravne škole) i praksa sudova stvorila uvjete da se u novim nacionalnim državama nakon francuske revolucije izvrše velike kodifikacije građanskog prava (Opće zemaljsko pravo za pruske države - 1794; Code civile iz 1804, Austrijski opći građanski zakonik iz 1811. i, konačno. Njemački građanski zakonik, koji je stupio na snagu 1. I. 1900). Kodifikacije su, doduše, zamijenile neposrednu primjenu pandektnog prava, ali su zadržale osnovna pravila i načela što ih je rimsko pravo stvorilo u svojem više nego 2500-gođišnjem razvoju.

84