KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO PREDSTAVLJA sistem pravnih propisa kojim država, radi svoje krivično pravne zaštite određuje krivična djela i njihove učinioce i propisuje sankcije prema tim učiniocima. Krivično materijalno pravo, u odnosu na krivično procesno pravo, omogućava da se jedan krivični događaj formira u krivičnu stvar kao predmet krivičnog postupka, te je krivično materijalno pravo pretpostavka krivičnom procesnom pravu.

ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH

Krivično zakonodovastvo u našoj zemlji sačinjavaju:1. Krivični zakon BiH, FBiH, RS i BD ;2. Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su eventualno propisana krivična djela - u svim

ovim zakonima koji čine dopunsko krivično zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu se propisivati u skladu sa odredbama sistemskog krivičnog zakonodavstva.

3. U širem smislu, ovdje se ubrajaju Krivični procesni zakoni (ZKP BiH, FBiH, RS i BD) i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija;

4. Posebno krivično zakonodavstvo (npr.Zakon o ravnopravnosti spolova i sl.) koje mora biti u skladu sa krivičnim zakonima u pogledu uslova odgovornosti i kažnjivosti.

NAČELO LEGITIMITETA (osnov zakonitosti)

Osnova i granice krivičnopravne prinudeKrivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom - da se njihova zaštita ne bi mogla osmaterijaiti bez krivičnopravne prinude.Propisivanje krivičnih djela i vrste i mjere krivičnopravnih sankcija zasniva se na nužnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj razmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

NAČELO ZAKONITOSTI

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu.- U materijalnom smislu ovo načelo ima 2 aspekta značenja:

1. da se krivična djela i krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage.

2. da se nikome na može izreči sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija.

U procesnom smislu ovo načelo je propisano ZKP FBiH - Princip zakonitosti: Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a

da se učinitelju izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima koje predviđa KZFBiH, drugi zakoni Federacije, zakoni kantona i zakoni BiH u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.

Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odn. optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i dr. pravima, samo pod uslovima koje propisnim zakonom.

Krivičnopravnu sankciju može učinitelju krivičnog djela izreći samo nadležan sud, odnosno sud kome je Sud BiH prenio vođenje postupka, u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu.

1

VREMENSKO VAŽENJE KRIV. ZAKONA (obavezna primjena blažeg zakona)

Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Dakle, vrijedi princip da nema retroaktivne primjene propisa.

Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji, moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od njih blaži.

U zakonu nisu izričito propisani kriteriji po kojima se ocjenjuje koji je zakon blaži za učinioca u svakom konkretnom slučaju, međutim sudska praksa i teorija su utvrdili određene kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži, a to su:1. osnovni kriterij je onaj koji predviđa da je blaži onaj krivični zakon koji konkretno ponašanje

uopšte ne propisuje kao krivično djelo (npr. u ranijem kriv. zakonodavstvu postojalo je kriv. djelo kockanje, uvreda, veći broj kriv. djela protiv oružanih snaga. Međutim, ta djela i još neka u važećem KZ su dekriminisana sl.); Ovo je ključni kriterij za utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretnom slučaj, nema potrebe za utvrđivanje ostalih kriterija.

2. blaži je onaj krivični zakon koji propisuje određeno djelo kao krivično djelo, ali isključuje krivičnu odgovornost i krivično gonjenje; (npr. osl. provali u tuđi stan radi hvatanja učinioca kriv. djela - neće krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene radnje);

3. blaži je onaj zakon koji predviđa mogućnost oslobađanja od kazne ili izricanja blaže vrste kazne ili manje mjere kazne (npr. kod krivičnog djela krađe blaži je važeći zakon jer postoji mogućnost izricanja blaže kazne);

4. blaži je onaj krivični zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili mjere bezbjednosti;5. blaži je onaj krivični zakon koji predviđa šire mogućnosti za izricanje uslovne osude ili blaže

kažnjavanje za pokušaj određenog krivičnog djela. Kako se primjenjuje blaži zakon? Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkret. učinoca, a ne apstraktno . Dakle,

analizom prethodnih kriterija se utvrđuje kako se ti zakoni odnose na konkret. učinioca Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti , a ne parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima. Blaži zakon mora se primjeniti do pravosnažnosti presude . Izuzetno, ako je povodom pravnih lijekova

(žalba ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se mora primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i suđenje počinje ispočetka.

Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće povreda krivičnog zakona.

KRIVIČNE SANKCIJE

Vrste krivičnopravnih sankcija su: 1. kazne

a) zatvor i dugotrajni zatvorb) maloljetnički zatvorc) novčana kazna

2. mjere upozorenja a) sudska opomena b) uslovna osuda

3. mjere bezbjednostia) obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi)

2

b) obavezno liječenje od ovisnostic) zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili funkcijed) zabrana upravljanja motornim vozilome) oduzimanje predmeta

4. odgojne mjere – primjenjuju se prema maloljetnicima uz odgojne preporukea) disciplinske mjereb) mjere pojačanog nadzorac) zavodske mjere

Svrha krivičnopravnih sankcija:a) generalna prevencija - preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne učine

krivična djela;b) specijalna prevencija -sprečavanje učinitelja da učini krivična djela i podsticanje njegovog

preodgoja.

Isključenje primjene krivičnog zakonodavstva u Federaciji prema djeci Krivično zakonodavstvo ne primjenjuje se prema djetetu koje u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršilo 14 godina života.

ZASTARJELOST

Zastarjelost krivičnog gonjenja

Zastarjelost krivičnog gonjenja je institut koji podrazumjeva prestanak ovlaštenja državnih organa za preduzimanje krivičnog gonjenja usljed proteka određenog vremena. Zastarjelost nije na dispoziciji stranaka, tj. nastupa bez obzira na volju učinioca i niko se ne može odreči zastare!

Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne, pa se krivično gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:a) 35 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora;b) 20 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 10 godina;c) 15 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina;d) 10 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 3 godine;e) 5 god. - za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 1 godine;f) 3 god. - za kriv. djelo s propisanom kaznom zatvora do 1 god. ili novčanom kaznom.Ako je za kriv. djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj.Postoji relativna i apsolutna zastarjelost: - relativna zastarjelost - nastupa kada proteknu gore navedeni zastarni rokovi utvrđeni

prema propisanoj kazni. - apsolutna zastarjelost - nastupa kada protekne duplo vrijeme predviđeno za relativnu

zastarjelost.

Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje - od dana kad je krivično djelo učinjeno.

OBUSTAVA ZASTARJELOSTI- Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje – kao npr. poslanički

imunitet, duševno oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl. - U toj situaciji kriv. gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se produžiti. - Kada prestane zakonska smetnja tok zastarjevanja se nastavlja . Pri tome se u rok zastarjevanja

uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja. 3

- Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne smetnje , a ne utiče na druge saučesnike.

PREKID ZASTARJELOSTIPrekid zastarjelosti znači nastup takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok zastarjelosti tako da sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. Kod prekida zastarjelosti vrijeme koje je proteklo ne uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do nastupanja apsolutne zastarjelosti. Prekid zastarjelosti nastupa (zastarijevanje se prekida) u 2 slučaja: 1. preduzimanjem svake procesne radnje od strane suda ili tužioca, koja se preduzima radi gonjenja

učinioca zbog učinjenog krivičnog djela. Radnje osl. prije pokretanja kriv. postupka nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti.

2. kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto tako teško ili teže kriv. djelo .

Zastarjelost izvršenja kazne

Zastarjelost izvršenja kazne je osnov za prestanak ovlaštenja nadležnih organa na izricanje sankcija i izvršenje tih krivičnih sankcija.

Zastarjelost izvršenja kazne nastaje istekom određenog vremena od izvršenja krivičnog djela ili istekom određenog vremena od donošenja pravomoćne presude.

Na zastarjelost izvršenja kazne primjenjuju se isti rokovi kao i kod zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Zastarjelost izvršenja sporedne kazne i sigurnosnih mjera:Zastarjelost izvršenja novčane kazne kao sporedne kazne nastupa - kad proteknu 2

godine od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena.Zastarjelost izvršenja sigurnosnih mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, obaveznog

liječenja od ovisnosti i oduzimanja predmeta nastupa - kad protekne 5 godina od dana pravosnažnosti odluke kojom su te mjere izrečene.

Zastarjelost izvršenja sigurnosnih mjera zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija i zabrane upravljanja motornim vozilom - nastupa kad protekne onoliko vremena koliko je sud odredio za trajanje te mjere.

Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti (krivična djela tarnih zločina).

KRIVIČNO DJELO

Krivično djelo (Član 21.)Krivično djelo je protivpravno djelo (koje kumulativno ima sve slijedeće elemente):

a) koje je zakonom propisano kao krivično djelo, b) čija su obilježja propisana zakonom i c) za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.

a) Protivpravnost kao element krivičnog djelaProtivpravnost znači da je određeno ponašanje u suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog poretka. To su ona protivpravna ponašanja pojedinca koja znače napad ili ugrožavanje najvažnijih društvenih odnosa. Međutim, pravni poredak dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uslovima postojanje nekog osnova koji isključuje protivpravnost. Ti osnovi mogu biti u krivičnom materijalnom i krivičnom procesnom pravu. U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost isključuje:

4

1) djelo malog značaja, 2) nužna odbrana i 3) krajnja nužda.

U krivičnom procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučajevima: lišenja slobode učinioca kriv. djela, određivanja pritvora, vršenja pretresa i dr, Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protivpravnost.

b) Propisanost krivičnog djela u zakonu kao element krivičnog djela (princip zakonitosti) U materijalnom smislu ovo načelo znači da se krivična djela i krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija. Obilježja krivičnog djela (biće krivičnog djela)

To su okolnosti koje karakterišu određeno ponašanje kao krivično djelo. Te okolnosti nazivaju se obilježjima odn. elementima bića krivičnog djela.

Obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima određene elemente koji čine biće tog krivičnog djela. Biće krivičnog djela je skup svih posebnih elemenata jednog krivičnog djela.

Da bi djelo bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja služe za bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od drugih srodnih krivičnih djela. Npr. kod krivičnog djela krađe bitna obilježja su: da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, da se ta stvar oduzima i da se to čini u namjeri u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježje u pogledu načina izvršenja krađe npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi itd). Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se razlikuje od krivičnog djela krađe. Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na okrutan način, iz bezobzirne osvete i sl. radiće se o teškim slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom.

Radnja izvršenja krivičnog djela (način učinjenja krivičnog djela) Radnja izvršenja krivičnog djela je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja je u opisu krivičnog

djela označena kao radnja izvršenja. Npr. kod kriv. djela krađe radnja se sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari, a kod ubistva radnja se sastoji u lišavanju života drugog lica.

Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja se sastoji od dvije ili više radnji, koje mogu biti određene kumulativno ili alternativno: a) kumulativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije djelatnosti i gdje je za postojanje krivičnog

djela nužno je da su kumulativno ostvarene obje navedene radnje tzv. kumulativne dispozicije. Npr. kod krivičnog djela razbojništva, radnje su upotreba sile i oduzimanje tuđe pokretne stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se krivično djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće se raditi o svršenom krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivičnog djela razbojništva.

b) alternativno - gdje se radnja izvršenja sastoji se od dvije ili više djelatnosti tako da je krivično djelo izvršeno preduzimanjem bilo koje od propisanih radnji tzv. alternativne dispozicije. Ukoliko su ostvarene sve radnje, radit će se o kumulaciji radnji, što se može uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne. Npr. kod krivičnog djela krivotvorenja isprave, radnja izvršenja je određena alternativno, pa se djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili nabavljanjnjem ili upotrebom lažne isprave. Izvršenjem djela na bilo koji od ovih načina tj. ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno.

Blanketne dispozicije su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu koje su same za sebe neprimjenjive bez uzimanja u obzir drugog propisa na koji upućuju. Da bi se u takvim slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je konsultovati propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi i tek tada ćemo biti u mogućnosti utvrditi da li u konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela. Blanketne dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod krivičnih djela protiv bezbjednosti saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine. Npr. krivično djelo ugrožavanja saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno propisima ZOBS-a ili kod krivičnog djela protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi protivno

5

propisima o prekidu trudnoće. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih kriv. djela nužno je ugraditi određene članove zakona ili drugog propisa na koji upućuje blanketna dispozicija.

Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem: U praksi, krivično djelo se najčešće čini činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice

preduzima neku radnju koju ne bi smjelo preduzeti npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje ispravu, drugom nanosi povredu i sl. Dakle, kod činjenja radi se o nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja dovodi od određ. promjena u vanjskom svijetu -povreda, ugrožavanja.

Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem (tzv. omisivni delikti) - kada učinilac ne preduzima radnju koju je dužan preduzeti. npr. majka ne hrani djete i usljed toga nastupi zabranjena posljedica, ili skretničar propusti da pomjeri šine u slobodan prolaz i nastupi udes. Dužnost majke na hranjenje djeteta propisana je u porodičnom zakonu. Dužnost skretničara propisana je u odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja. Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne preduzima radnju koju mu nalaže status ili dužnost.

Posljedica krivičnog djela Kod najvećih broja krivičnih djela, posljedica je ugrađena u dispoziciju krivičnog djela i samim tim je vidljiva (npr. lišenje života, teška tjelesna povreda, prenošenje zarazne bolesti i sl.) Međutim, ima kriv. djela kod kojih posljedica nije vidljiva, ali ona postoji (npr. kod krivičnog djela davanje lažnog iskaza, posljedica se sastoji u stvaranju pogrešnog mišljenja kod suda i donošenju pogrešne sudske odluke).Posljedica kriv. djela može se manifestovati u vidu:1. povrede zaštićenog dobra – to je uništenje ili oštećenje nekog pravnog dobra. Ta povreda se uočava čulima

i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje bića kriv. djela (npr. tjelesna povreda, lišenje života, krađa i sl.).

2. ugrožavanja zaštićenog dobra – to je stvaranje opasnosti od nastupanja povrede. Ta opasnost može biti konkretna ili apstraktna:a) konkretna – ovdje je ta opasnost određena u biću krivičnog djela i ona se mora dokazivati kao i

ostali elementi krivičnog djela. Najčešća su krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine.

b) apstraktna – postoji kada je posljedica mogla da nastupi usljed preduzete radnje ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela ne sadrže opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizilazi iz radnje izvršenja. To znači da je kod takvih krivičnih djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati kao konkretnu opasnost, jer se njeno postojanje uvijek pretpostavlja (npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim samim činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje posljedice, jer se ona pretpostavlja samim time što se radi o materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom saobraćaju izričito zabranjen.)

Objektivni uslov inkriminacijeTo su okolnosti koje zakon određuje kao uslov koji treba da se stvori da bi jedno ponašenje čovjeka bilo protivpravno ili da bi dobilo opasni karakter. Ove okolnosti ulaze u sastav krivičnog djela, ali se za postojanje krivnje ne zahtijeva svijest učinioca da te okolnosti postoje. Dovoljno je da one u konkretnom slučaju egzistiranju bez obzira na svijest učinioca (npr. kod krivičnog djela učestvovanja u tuči – nemamo svijest, ali smo uletili u tuču, i nastane teška tjelesna povreda ili je neko umro; Ili npr u privredi – dovoljno je da je nastupila šteta). Značaj ovih uslova je što od njih zavisi postojanje krivičnog djela iako one ne određuju krivično djelo.

Subjekt izvršenja krivičnog djelaSubjekt izvršenja krivičnog djela po važećem zakonu može biti fizičko i pravno lice.

Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine:

6

Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» (npr. ko drugog liši života, ko oduzme tuđu pokretnu stvar). U ovoj situaciji to praktično znači da takva krivična djela može počiniti svako lice, odn. kod njih postoji najširi krug mogućih izvršilaca.

Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema svojstvu lica ili njegovom statusu npr. službeno lice, odgovorno lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u saobraćaju. Kod ovih krivičnih djela sužen je broj mogućih učinilaca tako da ova djela može učiniti samo lice koje ima određeno svojstvo. Ova djela nazivaju se vlastoručna ili delicta propria . Utvrđivanje svojstva učinioca kod ovakvih krivičnih djela je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno svojstvo neće se raditi o tom krivičnom djelu, (npr. kod kriv. djela čedomorstva (ubistvo djeteta pri porođaju) učinilac, odnosno subjekt tog kriv. djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom učestvovala u izvršenju tog kriv. djela odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju kriv. djela ubistva kao pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer nemaju svojstvo koje ima majka).

Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao - izvršilac (saizvršilac), pomagač i podstrekač. Od subjekta treba razlikovati pasivnog subjekta - ako se neko lice posluži drugim licem da učini kriv. djelo. Npr. lice A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo. Subjekt krivičnog djela, odn. učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga se to utvrdi pravosnažnom presudom.

Vrijeme izvršenja (učinjenja) krivičnog djela

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira na to kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je: 1) radi utvrđivana uzrasta učinioca tj. da li je u pitanju maloljetnik ili punoljetno lice, a što je značajno radi

utvrđivanja uračunljivosti učinioca; 2) radi primjene zakona na učinioca , kako odredbi materijalnopravnog, tako i procesnopravnog karaktera.3) radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja ; 4) radi utvrđivanja starosti oštećenog, kod krivičnih djela gdje je uzrast oštećenog elemenat bića krivičnog

djela; npr. kod krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim lice, zavođenje, obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica.

5) kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela . npr. djelo izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl.

- Kad se ne može precizno utvrditi vrijeme, uzima se ono koje je najpovoljnije za učinioca. - Ako se djelo sastoji od različitih djelatnosti, a čine jednu radnju – uzima se ono vrijeme kada je

učinjena posljednja radnja (kumulativne radnje).- Produženo djelo – uzima se vrijeme svake izvršene radnje u sastavu kriv. djela. Zastara je od

zadnjeg.

Mjesto izvršenja krivičnog djela

Posljedica se najčešće dešava u mjestu radnje, ali kod distancionih krivičnih djela, radnja može biti u jednom, a posljedica u drugom mjestu.Naš zakon je prihvatio „kriterij ubikviteta“. Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.

Značaj mjesta izvršenja krivičnog djela:- Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinioca . Ovo je naročito

značajno kod distancionih krivičnih djela i tzv. tranzitnih krivičnih djela sa elementom inostranosti, npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu.

7

- Mjesto izvršenja djela značajno je i za određivanje mjesno nadležnog suda .

UZROČNA (KAUZALNA) VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Utvrđivanje uzročne veze u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na osnovu prirodnih zakona i iskustvenog saznanja. U praksi, najčešći slučajevi su da je ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja zabranjene posljedice, tako da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede do smrti. Tu je očigledno da postoji uzročna veza između radnje učinioca i nastale posljedice. Međutim, mogući su slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice interpolira jedan ili više događaja kod uslova nastanka posljedice. npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi da je žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a B lice žrtvi zavije ranu septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre . U tom slučaju postavlja se pitanje da li došlo do prekida uzročne veze između prvobitne radnje izvršioca i nastupjele posljedice. Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju ekvivalencije (jednake vrijednosti). Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili nastupjelu posljedicu imaju jednaku vrijednost. To znači da se uzrokom smatra svaki onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila . Po ovoj teoriji, uzročnost će postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se nadovezuju na radnju učinioca, Ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do posljedice – mora se uzeti da je ona uzrok posljedice, bez obzira u kojem stepenu je doprinjela proizviođenju posljedice. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac odgovara samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne veze. npr. učinilac je oštećenom nanio tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni učinilac krivično odgovararati za nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja kvalikfikovano smrtnom posljedicom. Drugi primjer: provalnik je provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da vlada sobom, oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne može da se spasi sam.

INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA

To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda.Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog djela neće biti inkriminisano odn. učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.

1. Beznačajno djelo

Beznačajno djelo nije krivično djelo.Beznačajno djelo postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu s obzirom na:

1. način izvršenja krivičnog djela, 2. neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i 3. nizak stepen krivične odgovornosti učinioca.

Ova 3 elementa trebaju biti kumulativno ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao beznačajno djelo. Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zapriječene kazne nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu. Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl. Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivične odgovornosti učinioca npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti.

8

U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane krivičnog djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.

2. Nužna odbrana

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.

Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava .

Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle, nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protupravnosti - postojanja krivičnog djela.

Nužna odbrana je - ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom. Dakle,- napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je

1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen. - a odbrana treba da je srazmjerna napadu.

Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente, napad s jedne i odbijanje napada sa druge strane. Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter (nužne) odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.

NAPADNapad predstavlja ljudsku radnju – što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka. Bez značaja je

njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.

Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odn. propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.). Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.

Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć).

Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odn. kada se tim napadom povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu. (npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela) Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani - nema nužne odbrane na nužnu odbranu, ali samo pod uslovom lice koje se brani ne prijeđe granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao, odn. skrivio . Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu odbranu, što se ne može odobriti.

Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u korelaciji. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno

9

predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari). Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je istovremen inapad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr. električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl.. Ovaj segment ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više ima slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne naprave). Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodno potrebna.

Napad mora stvarno postojati odn. biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna (uobražena) nužna odbrana. Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj. Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju krivične odgovornosti zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana. U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne , a pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivične odgovornosti, konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u zabludi, iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je izvršeno iz nehata.

Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne odbrane.1 Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo "In dubio pro reo" te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.

ODBRANAOdbrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u odbijanju napada kojim se

povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu ako se drugačije ne može odbiti napad.

Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama, jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imalo takav karakter, pa je potrebno:- Prvo, potrebno je da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. djelo

nužne odbrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa krivično-pravnog stanovišta.

- Odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.

- Najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti , neophodnosti da bi se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada. Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu upotrebljena sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu

1 Ubistvo namah - Ko drugoga usmrti namah, doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast njegovim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem, kaznit će se kaznom zatvora od 1 do 10 godina.

10

ekvivalenciju između kolidirajućih dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.

- Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. eksces nužne odbrane postoji - u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne odbrane - može biti: a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno potrebna,b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane i povređivanje dobara napadača nakon stoga ne predstavlja nužnu odbranu. Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne , u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno. Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti pravilo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.

3. Krajnja nužda

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšav. okolnostima, može se i osloboditi kazne.(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.

Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane. Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom , odn. podjednako pravno zaštićena dobra. Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno , odn. nije krivično djelo (što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim).

Krajnja nužda postoji - kada učinilac preduzima radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost koja je istovremena, neskrivljena i na drugi se način nije mogla otkloniti. Pri tome učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo drugo lice; prilikom masovnog okupljanja ljudi nastupi požar ili dojava da je podmetnuta eksplozivna naprava, te u metežu koji nastane ljudi nekontrolisano bježe i pri tome jedno lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu; vozač prevozi u bolnicu povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta, udari u pješaka i nanese mu tjelesne povrijede; vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara. Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju posljedice.

Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente: 1. opasnost za određeno dobro,

11

2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odn. drugog dobra .

OPASNOST ZA ODREĐENO DOBROOpasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim okolnostima date situacije i

opštim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja, neugodnosti svakodnevnog života, ne mogu zasnovati pravo na krajnju nuždu.

Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi: 1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu

ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.

2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno kriv. djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).

3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca (koji otklanja opasnost). Znači, da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio; prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije pridržavala ljekarskih uputa, radi čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava slobode lice B da bi spriječilo njegovo samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem, ostavljanje bez pomoći lica koje je učinilac povrijedio u saobraćaju, da bi spasio svoj život, itd.

OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG DOBRA Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću

opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita a povređuje se dobro nekog drugog lica.

Samo izuzetno, može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).

Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela ( djelo krajnje nužde ), ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je anulirana. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).

S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje protivpravno djelo.1. Prvi i najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Za razliku od nužne odbrane,

krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog manje važnog dobra, i sl.), ne može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta.

2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).

3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji. To znači da, minula

12

i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta. Opasnost neposredno predstoji kada - je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah.

4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite. Dakle, samo prisustvo takve subjektivne komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara.

Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo - to je tzv. intenzivni eksces. Osim intenzivnog, postoji i ekstenzivni eksces (postoji kada se otklanja opasnost koja po objektivnoj ocjeni još nije nastupila niti je neposredno predstavljala opasnost). Kod ovog, ekstenzivnog ekscesa se ne radi o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o pro future opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi (npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga).U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde , ili ako sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i oslobođenje.

Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. Npr. ljekar se na može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde. Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.

POKUŠAJ

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Pokušaj je sa umišljajem započeto ali nedovršeno krivično djelo. To znači da je za postojanje pokušaja potrebno da budu ostvarena 3 elementa, koji se sastoje u tome da je:

1) započeto izvršenje krivičnog djela , 2) da je u pravilu izostala posljedica i 3) da kod učinioca postoji umišljaj odnosno volja da izvrši krivično djelo .

1) Osnovni konstitutivni elemenat pokušaja sastoji se u tome da je učinilac preduzeo radnje kojima je započeto izvršenje krivičnog djela. Može se reći da je izvršilac započeo izvršenje kriv. djela kada je svojom radnjom ostvario neko od obilježja kriv. djela (npr. izvjesno je da postoji pokušaj u slučaju kada je učinilac pucao u drugoga u namjeri lišenja života i promašio; ili kada započeo je daviti žrtvu u namjeri da je ubije; ali ko je nabavio samo sredstva za pravljenje falsifikovanog novca, pa je uhvaćen već prilikom nabavljanja i pripreme tih sredstava, tek je u fazi pripremanja) . Nekada će biti dovoljno da je učinilac primijenio neko od sredstava ili načina izvršenja datog djela, (npr. kod razbojništva ili silovanja, kod kojih pokušaj postoji već samom primjenom sile od strane učinioca). 2) Sljedeće obilježje pokušaja sastoji se u tome da krivično djelo nije dovršeno. Nedovršenost krivičnog djela je negativni elemenat, negativna pretpostavka pokušaja. Nastupanje posljedice predstavlja po pravilu jasan dokaz da se radi o dovršenom krivičnom djelu, a ne o pokušaju.

13

Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije odnosno dvije vrste pokušaja: a) nesvršeni ili nedovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac započeo radnju izvršenja, ali je nije dovršio.

(npr. zamahne nožem na drugo lice, ali radnju ne dovrši, bilo svojom voljom ili postupanjem trećeg)b) svršeni ili dovršeni pokušaj - postoji kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja i istu dovršio, ali

posljedica nije nastupila. (npr. lice A puca na lice B, ali dođe do promašaja) Stoga kod svršenog pokušaja učinilac više ne može obustaviti svoje djelovanje, pa se dobrovoljni odustanak od ovog pokušaja može sastojati samo u aktivnoj radnji usmjerenoj na sprečavanje posljedice. U praksi se za nesvršeni pokušaj blaže kažnjava, nego za svršeni.

3) Najzad, jedno od obilježja pokušaja je i njegov subjektivni elemenat koji se sastoji u umišljaju ili volji učinioca da izvrši krivično djelo. Za postojanje pokušaja nužno je da je odluka o izvršenju djela definitivna, konačna. (stoga nema pokušaja npr. kod onog ko je samo posegnuo, ko se samo mašio za pištoljem, ali se nije još odlučio da puca, već eventualno samo da zaprijeti) Budući da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji je vladajuće shvatanje da je nehatni pokušaj nemoguć. U vezi sa kažnjavanjem, treba razlikovati 2 pitanja: 1) kada se kažnjava za pokušaj - pokušaj je kažnjiv kod svih djela sa propisanom kaznom od 3 godine i

težom, a za pokušaj drugog kriv. djela kad zakon izričito određuje kažnjavanje za pokušaj.2) kako se kažnjava za pokušaj - učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za to

krivično djelo, ali se može i blaže kazniti. Pokušaj je na taj način predviđen kao fakultativna okolnost za ublažavanje kazne (pravi pokušaj), dok je zakon kod nepodobnog pokušaj dao još šire mogućnosti za ublažavanje, jer je predvidio čak i mogućnost oslobođenja od kazne, što podrazumijeva i neograničeno ublažavanje. Da li će sud odmjeriti kaznu u granicama kazne propisane za dovršeno krivično djelo, kako se prvenstveno u zakonu sugeriše, ili će (i u kojoj mjeri) iskoristiti mogućnost ublažavanja kazne, zavisiće od niza okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome će svakako sud uzimati u obzir mjeru ostvarenja radnje izvršenja, odn. da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju, koji je stepen učiniočeve volje za izvršenjem djela (njegove krivice ili krivnje), da li je nastojao ili želio spriječiti nastupanje posljedice, iako je ona izostala iz drugih razloga, da li je u pitanju nepodobni pokušaj itd. U dosadašnjoj praksi sudovi su za pokušaj djela redovno ublažili kaznu, iako to ne proističe iz zakonske ekspresije, gdje se forsira kazna u granicama propisane za dovršeno djelo.

Pokušaj kao vid realizacije izvršenja nekog krivičnog djela nije moguć kod svih krivičnih djela. Postoje krivična djela koja kod kojih pokušaj nije moguć:a) zato što takva djela zbog svoje prirode ne mogu biti izvršena u vidu pokušaja , (npr. kod kriv. djela

učestvovanja u tuči ili verbalnih delikata, zatim kod čistih omisivnih delikata koji se izvršavaju nečinjenjem, kakva su krivična djela nepružanje pomoć i napuštanje nemoćne osobe, – jer se kod ovih djela pravog nečinjenja, momenat dovršenja djela i momenat kada ono postaje kažnjivo posve podudaraju, nastupaju istovremeno; dok naprotiv pokušaj je moguć kod djela nepravog nečinjenja - npr. majka koja u namjeri da ubije svoje dijete odbije da ga hrani, ali to učini neko drugi, izvršila je pokušaj ubistva nečinjenjem), ili

b) iz razloga što je sam pokušaj obuhvaćen dispozicijom djela kao njegov bitni elemenat, pa usljed toga, sam pokušaj predstavlja izvršenje kriv. djela (npr. napad na ustavni poredak ili ugrožavanje teritorijalne cjeline Federacije).

Kvalifikovani pokušaj predstavlja posebnu vrstu pokušaja kod kojeg se nisu ostvarila obilježja onog kriv. djela koje je učinilac namjeravao izvršiti, već nekog drugog djela koje je predviđeno kao posebno kriv. djelo. Ovo je jedan od slučajeva kada pokušaj postoji iako je došlo do izvjesne posljedice (otuda kvalifikovani pokušaj), ali ne one koju je učinilac imao u vidu, (npr. Učinilac puca na žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali mu nanese samo tjelesnu povredu. Kod ovog slučaja radiće se o pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj učinoca i sve okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica. Ili učinilac obija trgovinu da bi izvršio krađu nekih predmeta, ali je zatečen prije dovršenja djela i ovdje će se raditi o pokušaju krivičnog djela teške krađe, a ne o svršenom djelu oštećenja tuđe stvari.). U ovakvim slučajevima djelo se ipak kvalifikuje kao pokušaj krivičnog djela na koje je bio upravljen umišljaj, a ne kao dovršeno krivično djelo koje je ostvareno pokušajem toga djela. Ovo drugo djelo je u prividnom sticaju sa pokušanim djelom pa se stoga učinilac za njega neće kažnjavati, ali će se to redovno uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.

14

Nepodoban pokušaj

Nepodoban (nemoguć) pokušaj postoji - kada neko pokuša učiniti krivično djeloa) neprikladnim sredstvom (npr. pokušaj lišenja života drugog lica potpuno neispravnim pištoljem ili

pokušaj ubistva trovanjem hemijskom supstancom koja je izgubila svojstva) ili b) prema neprikladnom predmetu (npr. postoji kod pokušaja ubistva leša, pokušaja abortusa žene koja

nije trudna). Razlikuju se i apsolutno nepodoban pokušaj i relativno nepodoban pokušaj. - Apsolutno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt radnje izvršenja uopšte nisu podobni za

izvršenja krivičnog djela, npr. u odnosu na objekat radnje izvršenja postoji u slučaju pokušaja ubistva na lešu, a u pogledu sredstva radnje izvršenja u slučaju pucanja iz prazne puške.

- Relativno nepodoban pokušaj postoji kada su sredstva ili objekt radnje izvršenja podobni, ali u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih okolnosti, koje su postojale u konkretnom slučaju. npr. lopov zavuče ruku u tuđi prazan đep, ili učinilac puca kroz prozor u namjeri da žrtvu liši života, ali je ona prije napustila kuću.

Kod svih nepodobnih pokušaja važno je da učinilac nije svjestan navedenih nepodobnosti . U protivnom, ako je učinilac toga svjestan, onda nema ni volje da se izvrši krivično djelo, pa ni samog pokušaja.

Inače, nepodobni pokušaj je kažnjiv uvijek kada je kažnjiv i obični pokušaj. Razlika je jedino u tome što - kod ovog pokušaja zakon je predvidio mogućnost oslobođenja od kazne - nepodobni pokušaj kao fakultativni osnov oslobođenja od kazne.

DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Dobrovoljni odustanak je - situacija kada učinilac pokuša učiniti krivično djelo, ali od izvršenja dobrovoljno odustane, odn. izvršenje krivičnog djela spriječi. Dakle, učinilac je ušao u kažnjivu zonu, ali se potom predomislio i sam odustao od izvršenja krivičnog djela.

Za razliku od većine krivičnih zakonodavstava koji u ovom slučaju predviđaju obavezno oslobođenje od kazne, prema našem zakonu, dobrovoljni odustanak je fakultativni osnov za oslobođenje od kazne - „može se odloboditi od kazne“.

Odustanak od izvršenja krivičnog djela u osnovi ima 2 oblika, u zavisnosti od toga da li se radi o svršenom ili nesvršenom pokušaju: a) Kod nesvršenog pokušaja , za dobrovoljni odustanak je dovoljno da je učinilac prekinuo dalje djelovanje,

da je obustavio preduzimanje radnje (npr. učinilac koji je oborio žrtvu sa zamahnutim nožem u ruci odustao je od ubistva i sl.).

b) Za razliku od nesvršenog pokušaja kod koga je dovoljna obična pasivnost, kod svršenog pokušaja se zahtijeva djelovanje u vidu aktivnog ponašanja usmjerenog na sprečavanje posljedice (npr. učinilac žrtvi zada teške tjelesne povrede u namjeri da je ubije, ali je onda odveze ljekaru koji je spasi i sl.).

Da bi odustajanje od izvršenja djela moglo biti osnov za oslobođenje od kazne, ono mora biti dobrovoljno. Dobrovoljnost postoji uvijek kada je učinilac i pored toga što je bio svjestan da kriv. djelo može dovršiti, odustao od njegovog izvršenja. Ono je dobrovoljno kada se zasniva na autonomnoj odluci učinioca, tj. kada je ona u rezultat slobodnog i vlastitog opredjeljenja samog učinioca, koje nije nastalo pod pretežnim uticajem vanjskih okolnosti.

Stoga neće biti odustanka: - ako je to neko drugi, mimo njega učinio , (npr. kada je smrt spriječena hitnom ljekarskom intervencijom koja je

uslijedila mimo učinioca). - ako je učinilac slučajno spriječio nastupanje posljedice ,

15

- ako je posljedica nastupila , iako je učinilac preduzeo mjere da spriječi njeno nastupanje. Ta okolnost se može uzeti samo kao olakšavajuća kod odmjeravanja kazne. npr. Učinilac žrtvi da otrov u namjeri da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira što je učinilac naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije nastupila.

kada je učinilac odustao od krivičnog djela krađe zbog dolaska čuvara, zbog otpora žrtve, zbog toga što je uvidio da je nepodobno sredstvo izvršenja djela. Stoga nema dobrovoljnog odustanka kada je učinilac odustao, jer nije mogao odnijeti ukradenu kasu radi njene težine, ili nije izvršio razbojništvo radi otpora vlasnika automobila koji se suprotstavio naoružanom napadaču, ili nije mogao dovršiti silovanje zbog upornog otpora žrtve, ili zbog nedovoljne erekcije, ili zbog toga što nije znao da žrtva ima mjesečnicu

kada je učinilac odustao od krivičnog djela zbog nemogućnosti izvršenja krivičnog djela. npr. obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu.

kada je učinilac odustao usljed nekih spoljnih uticaja , npr. kradljivac čuje glasove ukućana, prolaznika i sl. ili

kada učinilac pogrešno drži da postoji neka spoljna okolnost koja ne postoji , (npr. pogrešno je mislio da je naišao policajac, ili je odustao od razbojništva jer je pogrešno smatrao da žrtva tom prilikom kod sebe nema novca)

ukoliko je odustanak uslijedio radi toga što bi izvršenje djela bilo skopčano sa neugodnostima po izvršioca, a sa kojima on nije računao, (npr. ne bi bio priznat dobrovoljni odustanak učiniocu koji je odustao od pokušaja silovanja zato što ga je djevojka prepoznala i zaprijetila mu da će ga prijaviti policiji i da će mu se njen mladić osvetiti),

kada je učinilac odustao zato što učiniocu djelo ne donosi ono što je planirao , (kada je npr. umjesto vrijedne umjetnine naišao samo na bezvrijednu kopiju, ili je u kasi bilo malo novca).

Etička vrijednost motiva je irelevantna, jer dobrovoljni odustanak nije etički, već psihološki pojam. Stoga odustanak može biti moralne prirode (npr. sažaljenje, stid, probuđena savjest i sl.), ali i ne mora, (pa će dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao). Eventualno vrednovanje motiva odustanka je moguće kod odmjeravanja kazne, pogotovo kada se sud odlučuje hoće li učinioca osloboditi od kazne.

Kod nepodobnog pokušaja, nema mjesta dobrovoljnom odustanku, jer se tu nema šta spriječiti ili ukloniti, ali sud može vrednovati novi izmijenjeni stav učinioca pri odmjeravanju kazne.

Dobrovoljni odustanak podrazumijeva da je djelo ostalo u pokušaju, pa je stoga on isključen u svim slučajevima kad je kriv. djelo dovršeno. Zato nema dobrovoljnog odustanka ako je učinilac odustao od izvršenja djela, ali ono ipak bude dovršeno, kada učinilac nakon formalnog dovršenja kriv. djela pokuša spriječiti nastupanje posljedice, ili kada nakon izvršenog djela uklanja štetne posljedice djela.

U slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno kriv. djelo. Tako npr. u slučaju falsifikovanja isprave kojom je učinilac pokušao izvršiti prevaru ili pronevjeru, od kojih je dobrovoljno odustao, pitanje je njegove odgovornosti za falsifikovanje isprave; ili da li će učinilac koji je dobrovoljno odustao od razbojništva ili silovanja, odgovarati za prinudu, što je sastavni dio tih djela; ili da li će učinilac koji je odustao od ubistva odgovarati za tešku tjelesnu povredu, ili koji je odustao od teške krađe da li će odgovarati za oštećenje tuđe stvari, jer je razbio vrata, itd.

SAUČESNIŠTVO

Saučesništvo je učešće dva ili više lica u izvršenju krivičnog djela uz istovremeno postojanje svijesti o zajedničkom djelovanju.

Saučesništvo se manifestuje kao saizvršilaštvo, podstrekavanje i pomaganje.Saučesništvo u krivičnopravnom smislu podrazumijeva samo podstrekavanje i pomaganje odn. saučesništvo u užem smislu, jer ono predstavlja radnje kojima se učestvuje u krivičnom djelu koje preduzima neko drugo lice. S druge strane, saizvršilac učestvuje u svom a ne u tuđem djelu, pa je stoga saizvršilaštvo samo jedna posebna vrsta izvršilaštva, jer saizvršilac je već izvršilac i njegovo djelo ne može zavisiti od nečije radnje

16

izvršenja. Takvu poziciju u ostvarenju krivičnog djela saučesnici, odn. pomagači i podstrekači nemaju; oni samo preduzimaju radnje koje predstavljaju (sa)učestvovanje u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi. Iako pojam izvršioca zakon izričito ne reguliše, među izvršiocima odn. saizvršiocima razlikuju se neposredni izvršilac, saizvršilac i posredni izvršilac, a među saučesnicima podstrekač i pomagač.Najzad, saučesnici odgovaraju samo za umišljajno učešće u ostvarenju krivičnog djela, dok saizvršioci odgovaraju i za nehatno učešće.

Saizvršilaštvo

Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

SAIZVRŠILAŠTVO POSTOJI - kada više lice zajednički izvrše krivično djelo učestvovanjem u izvršenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo, čime se na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela.

Saizvršilaštvo je dakle oblik izvršilaštva koji postoji - kada više lica, koja ispunjavaju sve uslove koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno, učine određeno krivično djelo.

O pravnoj prirodi saizvršilaštva postoji više teorija. Kako vidimo, naša pravna teorija i sudska praksa prihvataju teoriju podjele uloga u izvršenju djela. Dakle, saizvršilac je onaj učesnik koji zajedno sa drugima na bazi podjele rada djeluje na ostavrenju djela kao njihovom zajedničkom cilju. Za razliku od saučesnika u užem smislu (podstrekača i pomagača), saizvršoci ne učestvuju u djelu koje ostvaruje neko drugo lice (tuđem djelu), već svi zajednički ostvaruju (svoje) zajedničko djelo, pri čemu svaki od njih u tome daje svoj prilog koji je bitan i bez kojeg krivično djelo ne bi bilo ostvareno ili ne bi bilo ostvareno na zamišljeni način. To znači da svaki od saizvšilaca u ostvarenju datog djela ima takvu ulogu koja je od bitnog značaja u procesu izvršenja djela, jer ako bi neko od saizvršilaca propustio da izvrši svoj dio zadatka, djelo ne bi moglo biti realizovano odn. ne bi moglo biti realizovano onako kako je planirano. Stoga će ulogu saizvršioca imati i lice koje je, u skladu sa prethodnim dogovorom da će izvršiti razbojništvo ili krađu, imalo zadatak da čeka u automobilu i ostale članove grupe nakon oduzetog novca i stvari, odveze ih sa mjesta razbojništva ili krađe, nakon čega su svi međusobno podijelili plijen. Saizvršilaštvo se ostvaruje na 2 načina: 1) kada saizvršioci direktno učestvuju u izvršenju djela npr. više lica se dogovore da zajednički napadnu treće lice i

zajednički ga ubiju. Radi se o saizvršilaštvu bez obzira ko je od njih nanio povrede - iz razloga što su se saizvršioci prethodno dogovorili da zajednički izvrše djelo i u tome su istrajali.

2) kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju djela, ali preduzima druge radnje kojima na odlučujući način doprinosi izvršenju djela. npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu skupocjenih aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela tako da neki od njih čuvaju stražu, drugi vrše provaljivanje objekta, a treći odnose stvari. Čuvari u ovom slučaju ne učestvuju direktno u radnji izvršenja djela, jer niti vrše obijanje niti uzimaju stvari, ali oni se imaju tretirati kao saizvršioci jer su kod podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili ulogu da čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja. Bez te njihove radnje, ostali ne bi pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na odlučujući način doprinosi izvršenju djela.

Sporazum saizvršilaca može biti prećutan, a može slijediti iz konkludentnih radnji.

Za postojanje saizvršilaštva je potrebno da budu ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke: 1. Zajednička odluka o djelu - je subjektivna komponenta i ogleda se u tome da je svaki saizvršilac ima

odluku i volju da zajednički sa drugima izvrši krivično djelo. Stoga saizvršilaštvo neće postojati u slučajevima "zajedničkog" izvršenja djela od strane više lica koja nisu znala jedno za drugo, odn. koja su djelovala bez zajedničke odluke, nezavisno jedno od drugog. Tada se zapravo radi o slučajnom (nehatnom) saizvršilaštvu ili paralelnom izvršilaštvu, (npr. dva lica ne znajući jedno za drugo daju otrov žrtvi ili npr. dva lica provale u objekat radi krađe stvari, nailazi treće lice koje koristi pogodnost, te iz provaljenog objekta uzima neke stvari za sebe). Svijest o zajedničkom djelovanju ne znači istovremeno i postojanje zajedničkog umišljaja o djelu, jer je riječ samo

17

o svijesti o saizvršilačkoj radnji, dok svijest o posljedici djela koja je bitna za umišljaj, ne mora biti ista kod svih saizvršilaca, jer je moguće da na strani nekih od njih postoji samo nehat u odnosu na posljedicu.

2. Zajedničko izvršenje krivičnog djela - je objektivna komponenta koja znači da je saizvršilac onaj koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili preduzimanje nečeg drugog što na odlučujući način doprinosi izvršenju krivičnog djela. Tako, ako više lica zajednički ukradene stvari stavljaju u vreće i odnose u automobil, saizvršioci su u krađi; ako zajedno daju otrov žrtvi, ili je zajednički do smrti tuku motkama, ili je jedni tuku a drugi je za to vrijeme drže, saizvršioci su u ubistvu.

Nužno i prividno saizvršilaštvo: Nužno saizvršilaštvo - postoji prilikom izvršenja onih djela gdje je po prirodi stvari, kao uslov za

njihovo izvršenje, potrebno sudjelovanje više lica. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta: 1) krivična djela susretanja - kad se radnje saizvršilaca nalaze se jedna nasuprot druge (npr. krivično djelo

rodoskrvljenja). 2) konvergentna krivična djela - kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka istom cilju (npr. oružana pobuna

lica lišenih slobode). 3) divergentna krivična djela - kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi su u sukobu (npr. krivično djelo

učestvovanja u tuči). Prividno saizvršilaštvo - od nužnog saizvršilaštva treba razlikovati slučajeve kada kod izvršenja

djela nužno učestvuju dva lica a zakon kažnjava samo jedno. (npr. vanbračna zajednica sa maloljetnim licem). Slučajno (nehatno) saizvršilaštvo ili paralelno izvršilaštvo - postoji kada više lica sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica jeste izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju otrov trećem licu i ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali nisu saizvršioci. npr. treće lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga lica iznose stvari, a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe, to lice je izvršilac krivičnog djela krađe, ali nije saizvršilac u krivičnom djelu teške krađe, jer su njegove radnje samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora sa ostalim licima.

Odgovornost saizvršilacaPravilo je da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja, odn. nehata. On ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca. npr. ako se dvojica dogovore da nad trećim izvrše razbojništvo, te dočekaju to treće lice i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od saizvršilaca ubije to lice. On će odgovarati za razbojništvo i ubistvo, a drugi samo za razbojništvo iz razloga što ubistvo nije obuhvaćeno dogovorom.

Podstrekavanje

Podstrekavanje je umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica koje nema odluku o izvršenju djela, da izvrši određeno krivično djelo. Podstrekavanje postoji i u slučaju kada se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U prvom slučaju, učinilac uopšte nema odluku o izvršenju djela, ali podstrekač utiče na njegovu psihu i pod tim uticajem podstiče to lice da učini djelo. U drugom slučaju, učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne. On se koleba oko toga, ali još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod tim uticajem izvršilac učvršćuje odluku o izvršenju krivičnog djela.

Ako je kod izvršioca takva odluka već postojala, podstrekavanje ne postoji, već se radi o tzv., neuspjelom podstrekavanju ili „nepodobnom pokušaju".

Podstrekavanje može biti svako sredstvo i djelatnost kojima se može uticati na volju drugoga i donošenje odluke o izvršenju krivičnog djela. npr. upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja djela, davanje ili obećanje poklona, prijetnja, kompulzivna sila (ne i apsolutna sila), zloupoteba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje u zabludi odnosno prevara, davanje savjeta, opklada, uvjeravanje da djelo neće biti otkriveno, i sl. Ipak, ni jednom od tih radnji podstrekač ne učestvuje u radnji izvršenja i u tom smislu se razlikuje od saizvršioca. Za razliku od pomaganja, postrekavanje je moguće samo činjenjem.

Ako je odluka o izvršenju krivičnog djela rezultat (sporazumnog) podstrekavanja više lica, radi se o tzv. sapodstrekavanju. Ako ne postoji svijest o zajedničkom podstrekavanju, radi se o tzv. paralelnom ili prividnom podstrekavanju. U tom slučaju svaki od njih je samostalni podstrekač i svaki će odgovarati pod uslovom da je njegovo podstrekavanje doprinijelo stvaranju odluke za izvršenje djela. Ako se podstrekava preko trećeg lica ili

18

više lica, radi se o posrednom ili sukcesivnom podstrekavanju ili tzv. lančanom podstrekavanju. Pri tome je dovoljno da podstrekač koji je uključen u podstekački lanac zna lice koje on podstrekava, ali ne mora znati lično ostale posrednike niti njihov broj, kao ni glavnog izvršioca. Ako je podstrekač u više navrata i na različite načine uticao na izazivanje odluke o izvršenju djela, radiće se o podstrekavanju u produženju, tj. samo o jednom podstrekavanju. Ako se sa jednim podstrekavanjem jedno ili više lica navede na izvršenje više krivičnih djela, postoji idealni sticaj na strani podstrekača, a ako se sa više podstrekavanja podstrekne na više krivičnih djela, postojaće realni sticaj na strani podstrekača.

Ko podstrekne nekoga da pomogne nekom licu u izvršenju krivičnog djela odgovaraće za pomaganje, jer podstrekavanje na pomaganje je svojevrsni vid posrednog pomaganja. Isto tako, ipomaganje u podstrekavanju je pomaganje. Ako je jedno lice u istom djelu bilo i podstrekač i pomagač, pomaganje je konsumirano podstrekavanjem.

Za podstrekavanje je potrebno da se navodi na izvršenje krivičnog djela koje je usljed toga i izvršeno ili makar pokušano.

Podstrekavanje mora biti upravljeno na određeno krivično djelo i određenog učinioca, ali to ne znači da učinilac mora biti i individualno određen a još manje da treba biti lično poznat podstrekaču. Dovoljno je da je podstrekač svjestan kruga lica, koja su na neki način odrediva ili povezana (prostorno, idejno, sportski, poslovno i sl.) i da je neko od njih potencijalni izvršilac.

S druge strane, ne zahtijeva se da podstreknuti zna podstrekača, niti mora biti "svjestan da je njegova odluka da izvrši krivično delo nastala pod uticajem podstrekača", jer se podstrekavanje nekada može izvesti tako sofisticirano da podstreknuti i nema osjećaj da je njegova odluka nastala pod uticajem nekoga drugoga.

Za podstrekavanje nije neophodno da je sam izvršilac krivično odgovoran, niti da uopšte može biti krivično odgovoran (podstreknuti može biti i dijete ili duševno bolesno lice). Npr. sud je u jednom slučaju uzeo da postoji podstrekavanje kada je podstreknuto dijete od 10 god.

Za podstrekavanje se zahtijeva postojanje umišljaja. Nehatno podstrekavanje, iako je moguće nije kažnjivo, jer bi to značilo nedopustivo proširivanje krivične odgovornosti. Podstrekač mora biti svjestan da svojim radnjama drugog navodi na izvršenje krivičnog djela, tj. da je njegovo ponašanje upravljeno na izvršenje krivičnog djela. Dovoljan je i eventualni umišljaj. Voljna komponenta umišljaja se sastoji u htjenju izvršenja krivičnog djela ili makar pristajanje na njegovo izvršenje. Dakle, umišljaj podstrekača je dvostruk: mora obuhvatiti kako stvaranje odluke kod drugog, tako i krivično djelo odnosno njegovo izvršenje.

Podstrekač je u krivičnopravnom smislu posve izjednačen sa samim izvršiocem, što znači da je podstrekavanje kažnjivo kod svakog krivičnog djela bez obzira na njegovu težinu, kao i da se podstrekač kažnjava kao da je sam učinio krivično djelo. To, međutim, ne znači da se prilikom odmjeravanja kazne podstrekaču ne može izreći blaža ali ponekada i strožija kazna nego izvršiocu, što je u skladu sa načelom individualizacije. Teže kažnjavanje podstrekača u izuzetnim slučajevima, opravdano je radi toga što on u izvjesnim situacijama ima odlučujuću ulogu u samom procesu nastajanja kriminalnog čina, što je često on sam, koristeći odnos podređenosti ili autoriteta, "glavni krivac" za izvršenje krivičnog djela. Dakle, kažnjavanje podstrekača zavisi od ocjene od strane suda svih konkretnih okolnosti datog slučaja.

Neuspjelo podstrekavanje ili pokušaj podstrekavanjaPostoji - kada se drugi sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a kriv. djelo ne bude ni pokušano. Zakon je predvidio da će se ovo lice kazniti kao za pokušaj. Neki autori smatraju da neuspjelo podstrekavanje nije ni saučesništvo ni podstrekavanje, jer nije došlo do protivpravnog ostvarenja kriv. djela, već se zapravo radi o posebnom kriv. djelu postavljenom u opštem dijelu, za koje je na poseban način određena kazna. Neuspjelo podstrekavanje može da se manifestuje u nekoliko oblika: 1. nesvršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstrekač nije uspio formirati odluku kod

podstreknutog; 19

2. svršeni pokušaj podstrekavanja - postoji kada je podstrekač uspio formirati odluku kod podstreknutog, ali ovaj iz nekog razloga (predomislio se, spriječen i sl.) nije izvršio ni pokušao krivično djelo;

3. nepodobni pokušaj podstrekavanja - postoji kada podstreknuti uopšte nije shvatio ili razumio podstrekača ili je kod njega već bila donesena odluka o izvršenju djela;

4. promašeno podstrekavanje - postoji kada je podstreknuti izvršio neko sasvim drugo krivično djelo a ne ono na koje ga je podstrekač navodio.

Navedeni slučajevi neuspjelog podstrekavanja, po svom sadržaju i značaju, se međusobno razlikuju, što sudovi prilikom odmjeravanja kazne trebaju imati u vidu. Međutim, svima im je zajedničko da nije došlo do izvršenja krivičnog djela.

Za postojanje neuspjelog podstrekavanja, pored umišljaja, zahtijeva se da postoji i radnja podstrekavanja, tj. da je vršen uticaj na volju podstrekavanog. Tako, nema ni neuspjelog podstrekavanja ako npr. pismena poruka nije ni stigla "podstrekavanom".

Neuspjelo podstrekavanje je kažnjivo samo ako je u pitanju krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili drugim riječima kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela. Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude. Isto tako, predviđeno je da će se u tom slučaju kazniti kao za pokušaj krivičnog djela, što znači da se kazna odmjerava u granicama kazne propisane za dato krivično djelo, ali sud može izreći i blažu kaznu.

Pomaganje

Član 33. KZ FBiH – Pomaganje:(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na rapolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

(1) Pomaganje je takav oblik saučesništva pri kojem pomagač preduzima radnje kojima se tuđe djelo potpomaže, unaprijeđuje ili olakšava. Pomagač ni djelimično ne učestvuje u izvršenju kriv. djela, on je samo (sa)učesnik u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi. Dakle, pomaganje obuhvata one radnje koje su usmjerene na omogućavanje izvršenja krivičnog djela koje čini drugo lice, koje su na liniji unapređenja ili olakšavanja izvršenja tuđeg krivičnog djela, radnje koje podupiru drugo lice u izvršenju kriv. djela.

Pomaganje se može vršiti: a) u pripremi ili prije izvršenja djela (nabavka sredstava za izvršenje djela; uklanjanje prepreka; snimanje

i ispitivanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšanja izvršenja djela), odnosno b) u toku izvršenja djela , kao i c) nakon izvršenja djela .

Pomaganje je moguće samo ako je prethodno bilo obećano, u suprotnom radi se o sasvim drugom krivičnom djelu.

Da bi predstavljale pomaganje, pomagačke radnje moraju doprinositi ostvarenju krivičnog djela, imati određeni značaj u njegovu izvršenju, moraju potpomagati, unapređivati njegovo izvršenje. Ako te radnje nisu imale nikakav doprinos u izvršenju krivičnog djela ili ih izvršilac uopšte nije koristio, radi se samo o pokušaju pomaganja ili neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. S druge strane, ne zahtijeva se da one imaju odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela u smislu formule conditio sine qua non, odnosno da bez tih radnji djelo ne bi bilo ni izvršeno.

Prema zakonu, kažnjivo je samo umišljajno pomaganje, dok nehatno pomaganje, iako je moguće i nerijetko se dešava, po zakonu nije kažnjivo.

Redovan oblik pomaganja je neposredno pomaganje, kada između pomagača i izvršioca ne postoji neko drugo lice, kada mu dakle pomoć pruža neposredno. Međutim, ako se to čini preko nekog drugog radi se o posrednom pomaganju, što je zapravo pomaganje pomagaču, tj. pomaganje u pomaganju. Posredni pomagač

20

ovdje pruža pomoć neposrednom pomagaču, ali on postoji i kada podstrekava pomagača na pružanje pomoći, kao i onda kada pruža pomoć podstrekaču. Riječ je o tzv. lančanom pomaganju, a ono postoji kada se više lica nalazi u lancu pomaganja. Kada više lica istovremeno pomaže izvršiocu radi se o tzv., pomagačkom saizvršilaštvu.

Za razliku od podstrekavanja, pomaganje može biti izvršeno i nečinjenjem koje se sastoji u propuštanju preduzimanja dužne radnje kako bi se pomoglo drugome u izvršenju krivičnog djela (npr. noćni čuvar ostavi otvoren prozor ili otključana vrata, da bi olakšao izvršenje krađe). S druge strane, pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena lica (delicta propra), uglavnom kao psihičko pomaganje.

Pomaganje pretpostavlja da je u vrijeme preduzimanja pomagačkih radnji kod lica kojem se pomaže već bila stvorena odluka o izvršenju djela. Ako je pomagačka radnja preduzeta prije nego se to lice odlučilo da izvrši djelo, nema pomaganja, ali se može raditi o podstrekavanju. npr. podstrekavanje predstavlja savjetovanje ili obećanje pomoći nakon izvršenja kriv. djela, ako je učinjeno prije nego je lice donijelo odluku o izvršenju, ako se na taj način izaziva ili učvršćuje odluka za izvršenje djela.

Za razliku od podstrekavanja, zakon je naveo neke od radnji koje mogu biti pomagačke radnje. S obzirom na njihovu prirodu, one mogu predstavljati psihičko (intelektualno) i fizičko pomaganje. Jednom riječju, pomaganje se sastoji u omogućavanju (radnjom ili savjetom) drugom licu izvršenja kriv. djela.

U skladu s tim, zakon, kao moguće oblike pomaganja, navodi: 1. davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo ,2. stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela , 3. uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela , te 4. unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno,

tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Zakon je oblike pomaganja ovdje dao samo primjerice, pa se ono dakle može javljati i u nekim drugim

oblicima.Psihičko pomaganje predstavlja jačanje volje učinioca koje se, može sastojati u davanju savjeta ili

uputstava kako da se izvrši krivično djelo (npr. kako da izvrši krijumčarenje, djelo prevare itd.) ili unaprijed obećanim prikrivanjem krivičnog djela (kao što je njegovo prikrivanje, prikrivanje sredstava izvršenja djela, predmeta pribavljenih djelom ili tragova krivičnog djela). Jedan od češćih vidova ovog oblika pomaganja je obećanje da će se realizovati prodaja robe pribavljene krivičnim djelom krađe (npr. obećanje trgovca automobilima da će ukradene automobile plasirati na tržištu kao oblik pomaganja u teškoj krađi) . Psihičko pomaganje, osim prije navedenih, može obuhvatati i neke druge radnje (npr. kada pomagač savjetima, isticanjem dodatnih motiva održava i stabilizuje već stvorenu izvršilačku volju, uklanja skrupule u odnosu prema djelu, kada uputama i savjetima utiče na učinioca da duže i jače zlostavlja žrtvu djela, itd).

Fizičko pomaganje je pružanje materijalne, fizičke podrške u njegovom činjenju. U praksi su najčešći oblici fizičkog pomaganja stavljanje izvršiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, (npr. dodavanjem noža izvršiocu za vrijeme tuče ili dodavanje alata za provaljivanje, stavljanje na raspolaganje prevoznog sredstva radi krađe stvari u preduzeću, stavljanje na raspolaganje prostora uz mjesečnu naknadu za bavljenje neovlašćenom trgovinom i sl), zatim uklanjanje prepreka za izvršenje djela (npr. čuvanje straže ili obezbjeđenje izvršenja krivičnog djela, izviđanje mjesta izvršenja krivičnog djela, prebacivanje izvršioca na mjesto izvršenja djela, davanje određenih obavještenja koja su od značaja za izvršenje krivičnog djela iznošenje keramičkih pločica iz zatvorene prostorije kako bi ih izvršilac krađe lakše iznio, puštanje glasne muzike kako bi se olakšalo silovanje). Pomagačke radnje su moguće sve do definitivnog okončanja krivičnog djela, odnosno do njegovog dovršenja u materijalnom smislu. One mogu prethoditi samom izvršenju krivičnog djela (prethodno pomaganje, npr. kada je vlasnik ugostiteljskog objekta izvršioca i djevojku koja je kasnije silovana, automobilom dovezao u taj objekat, otvorio im vrata i tamo ih ostavio), a mogu se preduzimati i istovremeno sa odvijanjem radnje izvršenja, ali i nakon njenog preduzimanja ali prije nego što je posljedica nastupila (tzv. međupomoć), odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom pa sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu (npr. neko na zahtjev

21

ucjenjivača prenosi novac koji je žrtva ucjene ostavila; ili pomaže izvršiocu na taj način što sprečava pomoć koju treće lice želi pružiti povrijeđenom; nakon formalnog dovršenja krađe pomaže izvršiocu da pobjegne sa ukradenim stvarima i sl.). Kod trajnih krivičnih djela (npr. protivpravnog lišenja slobode) pomaganje moguće sve do njihovog dovršenja u materijalnom smislu, tj. cijelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja, sve do njegovog prestanka (a ne samo do lišenosti slobode, dovršenje u formalnom smislu).

Pomaganje je umišljajno podupiranje tuđeg krivičnog djela. Nehatno pomaganje, iako je moguće, nije pomaganje u krivičnopravnom smislu odnosno nije kažnjivo, ali može biti kažnjivo kao nehatno saizvršilaštvo. Umišljaj se sastoji u svijesti da se pruža pomoć određenom učiniocu u izvršenju određenog krivičnog djela, pa mu je stoga i sadržaj dvostruk: on prvenstveno mora biti svjestan da svojim radnjama pomaže u izvršenju nedopuštenog djela drugog lica, kao i bitnih obilježja krivičnog djela. Ne mora biti svjestan pojedinosti, kao što je konkretan tok zbivanja, mjesto i vrijeme izvršenja djela, itd.

Iako su pomagač i izvršilac djela redovno međusobno povezani, nije neophodno da se oni međusobno i poznaju, niti je nužno da je pomagaču izvršilac individualno poznat, dovoljno je da mu je poznat krug lica iz kojih će proizaći izvršilac.

S druge strane, nije uslov za postojanje pomaganja ni da izvršilac zna za pomagača niti da je svjestan da mu je neko pomogao (tzv. potajno pomaganje).

Konačno, za postojanje pomaganja nije potrebno ni da je sam izvršilac krivično odgovoran, kao ni da je kažnjen (limitirana akcesornost).

Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja potrebno je da je izvršilac izvršio krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje. Ono je kažnjivo kod svih krivičnih djela, bez obzira na propisanu kaznu. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, pomaganje je kažnjivo ako je kažnjiv pokušaj, a to su sva djela sa propisanom kaznom od tri godine ili težom kaznom.

U pogledu granica kažnjavanja pomagača, zakon predviđa da se pomagač kažnjava kao da je sam izvršio krivično djelo, ali omogućava i ublažavanja kazne. To znači da već sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, pa stoga gotovo redovno sudovi pomagaču izriču blažu kaznu, mada nisu isključeni ni slučajevi da se pomagač kazni strože od izvršioca. Konačno, u slučajevima kada je djelo ostalo u pokušaju, potrebno je imati u vidu da tada postoje dva osnova za ublažavanje kazne: sam pokušaj kod kojeg se kazna i inače može ublažavati, kao i pomaganje, što sudovi moraju cijeniti i uvažavati prilikom kažnjavanja pomagača.

Kao i podstrekavanje i pomaganje je u izvjesnim slučajevima predviđeno kao posebno krivično djelo. Razlozi su gotovo isti kao i kod podstrekavanja, da se u nekim slučajevima pomaganje posebno inkriminiše (npr. djelo pomaganja neprijatelju za vrijeme rata od strane građanina BiH) ili se želi predvidjeti strože kažnjavanje od onoga koje bi ono imalo kada bi se tretiralo kao saučesništvo (npr. djelo pomaganja drugome u samoubistvu, ili pomaganja bremenitoj ženi da ona sama izvrši prekid trudnoće), ili kada se želi inkriminisati pomaganje i onda kada se ono ne bi moglo kazniti kao saučesništvo, s obzirom da djelo u kojem se pomaže samo po sebi nije kažnjivo. Kod pomaganja postoji i jedan dodatni razlog, koji postoji onda kada se želi za pomagača izbjeći mogućnost blažeg kažnjavanja.

Neuspjelo pomaganje bi postojalo ako pomognuti nije izvršio ni pokušao izvršenje krivičnog djela ili je to učinio nezavisno od radnje pomaganja. Naravno, ono će postojati i ako je učinilac odbio pomaganje, kao i kada je izvršilac izvršio sasvim drugo krivično djelo. Neuspjelo pomaganje, iako dakle moguće, po pravilu nije krivičnopravno relevantno, odnosno kažnjivo. Zakon ipak ponekad odstupa od ovog pravila i predviđa kažnjavanje i za neuspjelo pomaganje, kada ga predviđa kao samostalno krivično djelo (npr. izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje krivičnog djela iz entitetskih krivičnih zakona). Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika

Član 34. KZ FBiH - Granice krivične odgovornosti i kažnjivost saučesnika(1) Saučinitelj je krivično odgovoran u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.(2) Saučinitelja, podstrekača ili pomagača koji dobrovoljno spriječi učinjenje krivičnog djela sud će osloboditi kazne.

22

(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom učinitelju, saučinitelju, podstrekaču ili pomagaču kod kojega takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Kod saučesništva vrijedi pravilo individualne krivične odgovornosti, jer svaki saučesnik bez obzira na oblik njegovog učešća u izvršenju krivičnog djela, odgovara prema stepenu svog doprinosa u djelu, stepenu svoje krivice, nezavisno od toga u kojoj mjeri odgovaraju drugi učesnici i da li oni uopšte odgovaraju (načelo samostalne odgovornosti saučesnika).

Zahtijeva se, samo to da je izvršilac izvršio djelo, odn. da je preduzeo kažnjive radnje, što podrazumijeva i kažnjive pripremne radnje. To proizilazi iz principa subjektivne krivične odgovornosti koja je potpuno autonomna i ne zavisi od krivice drugih, bez obzira da li se radi o izvršiocu ili nekom drugom učesniku u izvršenju krivičnog djela.

Međutim, kako je saučesništvo ipak specifičan i poseban oblik tzv. kolektivnog vršenja jednog krivičnog djela, neophodno je da se, pored opštih pravila koja se inače odnose na krivičnu odgovornost i jednako vrijede i za saučesnike, u zakonu postave i neka posebna pravila kojima se reguliše krivična odgovornost u takvim situacijama.

Na bazi ovih odrednica formirana su osnovna pravila o odgovornosti saučesnika, koja glase: Saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja odn. nehata - saizvršioci; Saučesnici odgovaraju u granicama postignutog stepena realizacije krivičnog djela, odn. izvor

odgovornosti saučesnika je vezan za izvršenje djela. Ako djelo nije izvršeno, ne postoji ni odgovornost; Subjektivne okolnosti ili svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost odnose se samo na onog

saučesnika kod kojeg takve okolnosti ili svojstva postoje. (1) Osnovno pravilo odgovornosti saučesnika se sastoji u tome da oni odgovaraju u granicama svog umišljaja, nezavisno od odgovornosti glavnog učinioca, dok saizvršioci odgovaraju, kako u granicama svog umišljaja, tako i nehata.

Iako se umišljaj saučesnika i izvršioca kao učesnika u zajedničkom djelu, u osnovi podudaraju, nisu rijetki slučajevi postojanja i tzv. ekscesa na strani izvršioca, pri čemu postoje bitna odstupanja između njihovih umišljaja, koja mogu da se svedu u 2 osnovne kategorije: u neslaganja ili ekscese u kvalitativnom i neslaganja ili ekscese u kvantitativnom smislu (koji može biti pozitivan i negativan kvantitativni eksces).1) KVALITATIVNI EKSCES postoje u onim situacijama kada je izvršilac učinio sasvim drugo krivično

djelo od onoga što je saučesnik (podstrekač ili pomagač) imao u vidu. U takvoj situaciji, saučesništvo je isključeno i kriv. odgovornost na strani saučesnika ne postoji, jer djelo koje su saučesnici imali u vidu nije ni pokušano, odn. učinilac nije ni ušao u kažnjivu zonu. npr. ako je podstrekač podstrekavao na silovanje, a podstreknuti je izvršio tešku tjelesnu povredu ili razbojništvo, tu nema zajedničkog djelovanja više lica, pa dakle ni samog saučesništva; ili ako je pomagač nabavio sredstva za izvršenje krađe, a podstreknuti je izvršio ubistvo i sl. Svakako da će u tom slučaju postojati odgovornost za neuspjelo podstrekavanje na dato djelo, naravno, pod uslovom da je podstrekavanje bilo upravljeno na djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (kod svih djela kod kojih je kažnjiv i pokušaj toga djela kazna preko tri godine), jer u suprotnom nema krivične odgovornosti podstrekača i tada neuspjelo podstrekavanje nije kažnjivo. I ovdje je posve irelevantno da li je ili nije drugo djelo izvršeno.

2) KVANTITATIVNI EKSCESI postoje u slučajevima kada izvršilac ostaje na istovrsnom (jednorodnom) krivičnom djelu, ali je pri izvršenju djela došlo do određenog odstupanja, odn. izvršialac je učinio više ili manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo. Kvantitativni eksces može biti pozitivan i negativan:a) pozitivni kvantitativni eksces - postoji kada je izvršilac učinio više od onoga na što se

saučesništvo odnosilo i to tako što je ostvario teži oblik djela, što vodi u drugu (težu) kvalifikaciju djela . U ovom slučaju, saučesnik će odgovarati samo u granicama svog umišljaja. npr. ako se umišljaj saučesnika striktno odnosi na osnovni oblik djela (npr. krađe), a učinilac izvrši teže kriv. djelo, (npr. provalnu krađu ili razbojništvo), onda će saučesnik odgovarati samo u granicama svog umišljaja, (tj. za običnu krađu), a izvršilac će odgovarati za provalnu krađu ili razbojništvo koje je izvršio samostalno. Ovakva odstupanja dovode do drugačije kvalifikacije djela, ali je moguće i odstupanje koje uopšte ne

23

dovodi u pitanju kvalifikaciju krivičnog djela, ali o tome ipak sudovi moraju voditi računa prilikom odmjeravanja kazne, naravno ako je moguće utvrditi tačno umišljaj saučesnika. Ako je npr. podstrekač od podstreknutog tražio da ukrade samo tačno određenu stvar a ovaj je prilikom krađe uzeo i neke druge stvari (pod uslovom da to ne dovodi do promjene kvalifikacije krađe), onda će i jedan i drugi odgovarati za običnu krađu, ali će sud pri odmjeravanju kazne morati voditi računa o sadržaju umišljaja podstrekača.

b) negativni kvantitativni eksces - postoji kada da je izvršilac učinio lakši oblik istorodnog krivičnog djela, odn. manje od onoga na što se saučesništvo odnosilo. Npr. lice koje je podstreknuto na razbojništvo izabralo je ipak samo običnu krađu, ili umjesto ubistva ono se ograničilo samo na otmicu i sl. U takvim slučajevima ipak je odlučujuće ono što je izvršilac učinio, pa se stoga ovdje izuzetno napušta princip granica umišljaja i odgovornost saučesnika se ograničava samo na ono što je izvršeno, ali će sud prilikom odmjeravanja kazne svakako imati na umu sadržaj i usmjerenost saučesničkog umišljaja. Drugim riječima, kada je izvršilac ostvario manje od onog na što je bio podstrekavan, podstrekač i izvršilac će odgovarati za ono što je ostvareno, odn. blaže djelo, jer prema navedenom pravilu o odgovornosti saučesnika, izvor odgovornosti svih saučesnika je djelo koje je stvarno izvršeno. Ovdje se zapravo radi o tzv.limitiranoj akcesornosti tj. odgovornosti uslovljenoj postojanjem krivičnog djela, a ne odgovornosti pojedinih saučesnika.

3) Izuzetno, može postojati i treća situacija u kojoj podstrekač izvršiocu na neki način daje punu slobodu, odvezane ruke, kada npr. izvršenje djela traži po svaku cijenu. U takvom slučaju, granice njegovog umišljaja dijele sudbinu izbora samog izvršioca, načina koji je on izabrao za postizanje datog kriminalnog cilja: (da li je npr. tražena stvar oduzeta običnom, teškom ili razbojničkom krađom; da li se do droge došlo prevarom, ucjenom ili čak uz izvršenje i nekog drugog krivičnom djela, npr. podmićivanjem; da li se npr. do supstance za proizvodnju droge došlo falsifikovanjem uvoznih dokumenata, zloupotrebom službenog položaja, protivzakonitim posredovanjem itd.).

(2) U odredbi st. 2. regulisano je pitanje dobrovoljnog odustanka ili preciznije dobrovoljnog sprečavanja izvršenja djela od strane saučesnika, što ovdje podrazumijeva saučesništvo u širem smislu, odn. kako podstrekača i pomagača tako i saizvršioca.

Prema tome, ovdje nije dovoljno odustajanje saučesnika od daljeg preduzimanja radnje saučesništva, već je neophodno da je saučesnik spriječio izvršenje djela.

Za primjenu ove odredbe sasvim je irelevantno na koji način je saučesnik spriječio izvršenje krivičnog djela; bitno je samo da je samo odustajanje od izvršenja krivičnog djela bilo dobrovoljno.

Za razliku od dobrovoljnog odustanka učinioca od izvršenja krivičnog djela, zakon je dobrovoljno sprečavanje izvršenja djela od strane saučesnika, predvidio kao osnov za obavezno oslobođenje od kazne.

(3) Odredbom iz st. 3. određeno je da lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu da se uzmu u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu, podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva i okolnosti postoje. Radi se o okolnostima čisto personalnog karaktera koje su toliko vezane za ličnost saučesnika, njegove osobine i stanja, da ih je nedopustivo protezati i prenositi i na druge učesnike u djelu, pa su stoga redovno u zakonima ograničene samo na onog saučesnika kod koga postoje i utiču na njegovu krivičnopravnu poziciju (tzv. neprenosive personalne okolnosti). Lične okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost su npr. neuračunljivost i zablude koje isključuju kriv. odgovornost i koje su toliko vezane za ličnost da su neprenosive na druge saučesnike. Okolnosti na osnovu kojih zakon dopušta oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne su npr. pravna zabluda, bitno smanjena uračunljivost, dobrovoljni odustanak, prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde, i dr. Riječ je takođe o okolnostima individualnog karaktera koje se moguuzeti samo onim saučesnicima kod kojih se nađu, a ne i onima koji nisu bili u zabludi, koji se nisu nalazili u stanju jake prepasti izazvane napadom ili opasnošću, kao i neke okolnosti koje se nalaze u opisima pojedinih krivičnih djela kao čisto lične okolnosti koje zakon tretira kao privilegirajuće ili kvalifikatorne okolnosti, zbog kojih sam zakon predviđa blažu ili strožu kaznu (npr. svojstvo majke-rodilje kod krivičnog djela čedomorstva je

24

kao strogo personalna okolnost neprenosiva i na saučesnike, tj. ne može uticati na njihovu krivičnu odgovornost i kažnjavanje). KRIVIČNA ODGOVORNOST

Član 35. ZKP FBiH – Sadržaj (elementi) krivične odgovornosti:(1) Krivično je odgovoran učinitelj koji je uračunljiv i kriv za učinjeno krivično djelo.(2) Učinitelj je kriv ako je krivično djelo učinio s umišljajem.(3) Učinitelj je kriv i ako je krivično djelo učinio iz nehata, ako to zakon izričito propisuje.

U savremenom krivičnom pravu opšteprihvaćen je princip da je za kažnjavanje učinioca, osim protivpravnog djela, potrebno da postoji i krivična odgovornost.

Krivična odgovornost je skup subjektivnih pretpostavki koje trebaju biti ispunjene da bi jedno nedopušteno i protivpravno djelo moglo pripisati učiniocu odn. staviti na teret.

Konstitutivne komponente krivične odgovornosti čine 2 subjektivna elementa koji tempore criminis karakterišu učinioca, a to su:

1. uračunljivost – tj, njegovo psihičko stanje i 2. krivica ili vinost – tj. psihički odnos prema krivičnom djelu.

Dakle, da bi neko bio krivično odgovoran - mora kumulativno ispunjavati dva uslova, tj. da je kriv za učinjeno krivično djelo i da je uračunljiv.

Uračunljivost je svojstvo normalnog i duševno zdravog čovjeka da ispravno rasuđuje odn. da shvati značenje određenog djela i da se u skladu sa tim ponaša, što ga čini podobnim da bude krivično odgovoran za izvršeno krivično djelo.

Vinost ili krivica podrazumijeva njegov psihički odnos prema izvršenom djelu koji potvrđuje njegovu krivicu za to djelo i predstavlja osnov njegove odgovornosti. Ona može biti različitog intenziteta odnosno može se izražavati u različitim stpenima težine, koji se uglavnom svode na dva osnovna oblika: umišljaj i nehat. Pri tome, umišljaj predstavlja teži oblik krivice za koji se redovno predviđa kažnjavanje, dok je nehat lakši oblik i stoga je za nehatno izvršenje krivičnih djela odgovornost izuzetna, samo kada je to izričito predviđeno.

Krivična odgovornost je u osnovi individualna kategorija; ona je neprenosiva i svaki učinilac odgovora samo za ono što je on učinio ili je propustio učiniti.

Uračunljivost

Član 36. ZKP FBiH - Uračunljivost (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).(3) Krivično je odgovoran učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.

Uračunljivost je - svojstvo normalnog i duševno razvijenog čovjeka da ispravno rasuđuje, odn. da shvati značenje određenog djela i da se u skladu s tim ponaša.Zakon uračunljivost određuje negativno tj. određuje ko se smatra neuračunljivim, jer je opšta predpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi su samo izuzetno. Ako pitanje uračunljivosti uopšte nije problematično i ako na to okolnosti datog slučaja ukazuju, što postoji u najvećem broju slučajeva, sud se i ne upušta u ispitivanje

25

postojanja uračunljivosti. Dakle, sud će utvrđivanju neuračunljivosti pristupiti samo onda kada postoje okolnosti koje u konkretnom slučaju izazivaju sumnju u odnosu na uračunljivost učinioca. Prema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla upravljati svojim potupcima. Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta a mogućnost upravjanja postupcima voljna komponenata. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje krivične odgovornosti, dovoljno je da je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično znači da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krvičnog djela, nije mogla shvatiti zanačaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravjati svojim postupcima. U praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena, ali postoje slučajevi, kada je ispunjen samo jedan uslov.

Razlozi koji dovode do neuračunljivosti su: 1. trajna duševna bolest - najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne paralize i neki slučajevi

poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi uglavnom nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro uvjek neizlječive.

2. privremena duševna bolest - to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi duševnog zdravlja. To se često javlja kod manično–depresivne psihoze. Kod ove bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim intervalima postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom stanju. Ova oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli momenti.

3. privremena duševna poremećenost - to su nenormalna psihihička stanja. Ova stanja nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. omamljujuća sredstva, otrovi, stanje bunila usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl. Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije dolaze u sasvim normalno stanje.

4. zaostali duševni razvoj - to je nenormalno psihološko stanje nastalo usljed nedovoljne psihičke razvijenosti ličnosti. Stepen duševne zaostalosti može biti različit, pa se duševno zaostala lica svrstavaju u debile, imbecile i idiote. Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog razvoja su različiti i mogu biti: povrede centralnog nervnog sistema ili povrede mehaničkim sredstvima ili preležane bolesti. Te povrede ili promjene mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja. Od zaostalog duševnog razvoja treba razlikovati duševnu nedozrelost djece i maloljetnika, kod kojih je proces sazrijevanja ličnosti još u toku.

Dakle, neuračunljivost bi se mogla definisati kao nesposobnost učinioca da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj toga djela ili da upravlja svojim postupcima usljed trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja.

Postojanje ne/uračunljivosti relevantno je samo u odnosu na psihičko stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela (tempus commissi delicti), sa izuzetkom koji se odnosi na samoskrivljenu neuračunljivost tj. ustanovu “actiones liberae in causa”.

Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na konkretno krivično djelo, jer kod određenog lica može postojati uračunljivost u odnosu na jedno djelo, ali ne mora i u odnosu na druga. Tako npr. jedno lice nedovoljne duševne razvijenosti može biti svjesno značaja krivičnog djela ubistva a istovremeno da ne bude svjesno značaja neprijavljivanja krivičnog djela ili nepružanja pomoći.

Zakon je u odnosu prema neuračunljivim licima napustio klasičnu koncepciju, prema kojoj su ovakvi učinioci, iako neuračunljivi i bez krivice za učinjeno djelo, ostajali u krivičnom pravu i prema njima su primjenjivane prinudne mjere medicinskog karaktera. Po ugledu na neka zakonodavstva, KZ FBiH je prihvatio drugo rješenje prema kojem su ova (apsolutno) neuračunljiva lica isključena iz domena krivičnog prava, što znači da za ova lica nisu predviđene nikakve krivičnopravne mjere. Prema tome, izricanje krivičnopravne sankcije uvijek ima za pretpostavku vinost učinioca, a neuračunljivo lice za to ne posjeduje sposobnost. Time se napušta i dvojni kolosijek kazne i mjere bezbjednosti: kazna za uračunljivog i vinog učinioca, a mjera bezbjednosti za neuračunljivog učinioca.

26

Bitno smanjena uračunljivost

Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost)

Bitno smanjena uračunljivost je takvo stanje učinioca u vrijeme izvršenja krivičnog djela u kojem je njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela ili mogućnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog duševnog razvoja

Dakle, za razliku od neuračunljivosti koja može samo da postoji ili ne postoji, uračunljivost se može stepenovati, manifestovati u različitoj mjeri. Zapravo, osnovna razlika između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti sastoji se u intenzitetu poremećenosti psihičkih funkcija; kod neuračunljivosti one su posve isključene, a ovdje one postoje ali su usljed postojećih abnormalnih stanja bitno smanjene. To znači da je za primjenu ove ustanove potrebno da je smanjenje ovih mogućnosti većeg intenziteta, da je ono izraženo u znatnijoj mjeri i da je opredjeljujuće uticalo na učinioca u odnosu na izvršenje djela. Umanjenja ovih psihičkih mogućnosti koja su manjeg intenziteta ne isključuju uračunljivost, ali se mogu uzeti pri odmjeravanju kazne u okviru stepena krivične odgovornosti. Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti u praksi je veoma složbeno i ovo pitanje u praksi se razrješava isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili u lakšim slučajevima vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao pojedinaca.

Ako se pojavi sumnja da je uračunljivost smanjena, ona se mora u svakom konkretnom slučaju da utvrđuje, kao što se to čini kada je u pitanju i neuračunljivost.

Zakon bitno smanjenu uračunljivost tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne , iz čega se zaključuje da takvo stanje učinioca ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost, odnosno da ovakav učinilac može da postupa kako umišljajno tako i nehatno, pa zbog toga se ovim licima uz kaznu mogu izricati i mjere bezbjednosti.

Samoskrivljena neuračunljivost

Krivično je odgovoran učinitelj kriv. djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje kriv. djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu kriv. djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo kriv. djelo propisuje kriv. odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost).

Pravilo je da se neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju se u vrijeme izvršenja krvičnog djela. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti, kada se uračunljivost procijenjuje prema vremenu kada se učinilac stavljao u neuračunljivo stanje. npr. lice koje je sklono upotrebi alkohola i pravljenju izgreda, u alkoholiziranom stanju napadne drugo lice i nanese mu tjelesnu povredu. U vrijeme nanošenja povrede učinilac je neuračunljiv, ali je krivično odgovoran jer je bio uračunljiv u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje, a pri tome je znao da u takvom stanju može učiniti kriv. djelo

Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati svojim postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On je krivično odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehata.

Ovaj institut poznat je i pod nazivom „actiones libera in cause“ – radnje slobodne u uzroku a nisu slobodne u izvođenju. Npr. pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu,(zna se da agresivan kad je pijan) pa u pijanom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti ovaj institut; dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se napije pa učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut uračunljivosti. Ili npr: vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u birtije gdje se opijaju. Naš vozač ide iz Skoplja u Ljubljanu i svjestan je, odnosno mora biti svjestan da je saobraćaj opasna djelatnost i da alkohol smanjuje mogućnost upravljanja vozilom, da mora stići na odredište i šta ga sve čeka na putu. On ipak nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do saobraćajne nesreće. U vrijeme počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudja da ima u vidu ovaj institut, mi

27

ga osuđujemo zbog toga što je kada je sjeo da pije bio sjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o eventualnom umišljaju-ne isključuje krivičnu odgovornost samo kod odmjeravanja kazneKrivnja (vinost)

Pod vinošću (krivicom, krivnjom) se podrazumijeva psihički odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu na osnovu koga mu se ovo djelo može pripisati u krivicu, odn. na osnovu koga mu se može uputiti prijekor za izvršenje djela koje mu se stavlja na teret.

Psihički odnosi učinioca prema krivičnom djelu po svojoj sadržini i intenzitetu mogu biti različiti, ali se svi oni u teoriji i zakonodavstvu uglavnom svode na svoja dva osnovna oblika: umišljaj i nehat.

Umišljaj je osnovni oblik vinosti za koji se uvijek odgovara s obzirom da se on zahtijeva kod svih krivičnih djela, dok se za nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Umišljaj je istovremeno i teži oblik i stepen vinosti radi čega je kod umišljajnih krivičnih djela propisana teža kazna.

UMIŠLJAJ (DOLUS)

Član 37. KZ F BiH - Umišljaj: (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Postoje dva oblika umišljaja direktni i eventualni:1. direktni umišljaj (dolus directus) - postoji kad je učinioc bio svjestan svog djela i htio njegovo

izvršenje;2. eventualni umišljaj (dolus eventualis) - postoji kad je kod učinioca postojala svjest da zbog

njegovog činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno nastupanje.Kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je kod obadvije vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svjestu učinioca. Razlika između ovih vrsta umišljaja javlja se u sveri volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja učinioca manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog umišljaja volja se manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se kaže da se kod eventualnog umišljaja učinilac ponaša u skladu sa tzv. frankovom formulom tj. učinlac se ponaša u pravcu ako nešto bude tj. ako dođe do djela neka dođe. Praktički značaj razlikovanja direktnog i eventualnog umišljaja dolazi do izražaja, kod odmjeravanja kazne. U praksi direktni i eventualni umišljaj se cijeni prema okolnostima slučaja – sve okolnosti se uzimaju i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom umišljaju npr. čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5m i počini ubistvo sa to diretknim umišljajem jer je svjesno ciljao u vitalne organe čovjeka. U istoj situaciji ako bi on promašio, onda ćemo to cijeniti kao pokušaj kriv. djela ubistva, ako posljedica nije natupila jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac gađao u noge i došlo je do povređivanje onda ne možemo reći da je sa umišljajem išao na lišenje života. Predumišljaj predstavlja dugotrajno stvaranje odluke za izvršenje krivičnog djela i postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i zrelog razmišljanja. Naš zakon ne poznaje predumišljaj. Unatoč tome, postojanje predumišljaja odraziće se na odmjeravanje kazne, jer je stepen krivične odgovornosti takvog učinioca veći, budući da je imao mogućnost i vrijeme da uvidi štetnost vlastitog budućeg ponašanja, te odustane od izvršenja krivičnog djela. Međutim, on se ponašao baš suprotno, iskazujući upornost u svojoj zamisli.

NEHAT (CULPA)

Član 38. KZ FBiH – Nehat:(1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

28

(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

Nehat je korektivni oblik krivnje i u odnosu na umišljaj to blaži oblik krivnje. Naši zakoni polaze od toga da je prirodi krivičnog djela imanentan umišljaj, tj. da učinilac ima i svijest i volju za učinjenje. Nasuprot tome, kod nehata bez obzira na oblik ne postoji voljni odnos prema krivičnom djelu, pa bi mogli reči da je nehat neprirodni oblik krivnje. Zato se često za nehatne delikte naglašava da se radi o tzv. nevoljnim krivičnim djelima. Upravo zbog toga u zakonu je predviđeno da se z a nehatno izvršenje djela odgovara samo izuzetno, tj. samo onda kada je to u zakonu izričito određeno.

Nehat se pojavljuje u dva oblika, i to kao svjesni i nesvjesni nehat:1. Svjesni nehat (luxuria, samopouzdanje, lakomislenost) postoji kada je učinilac bio svjestan svog

djela, odn. svjestan da zbog njegove radnje (činjenja ili nečinjenja) može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona ipak neće nastupiti , (npr. ako neko lice kod izgradnje objekta ne pokrije krečanu, pa dijete prilikom igre upadne u krečanu i uguši se; lovac u šumi ne ugasi vatru, te dođe do požara i nastupanja štete). Dakle, kod učinioca postoji svijest o djelu, ali ne postoji volja jer učinilac neće posljedicu, niti pristaje na njeno nastupanje. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan. Drugim riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i mogućnost da spriječi nastupanje posljedice, ili pouzdanje u spoljne okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji mogućnost. Prema tome kod eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti, ali je razlika u voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a kod svjesnog nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.

2. Nesvjesni nehat (negligentia, nemar, nepažnja) postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima, morao i mogao biti svjestan te mogućnosti. Dakle kod nesvjesnog nehata postoji odsustvo svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja ovog učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je nije imao. Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje. (npr. lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka koji je slučajno naišao stazom kroz šumu; prilikom pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada kreča i ugušenja djeteta; čovjek ne ugasi vatru koju je zapalio na otvorenom, te usljed vjetra dođe do požara; udarac oštećenog šakom te oštećeni padne na asvalt i doživi frakture). Nedostatak pažnje koju je učinilac u datoj situaciji mogao i bio dužan da ima, zbog čega nije predvidio inače predvidivu posljedicu, predstavlja suštinu nesvjesnog nehata, onu njegovu komponentu koja ga čini oblikom vinosti. Za ocjenu učiniočeve dužnosti i mogućnosti predviđanja posljedice odlučujuća su subjektivna svojstva učinioca i objektivne okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Kada je u pitanju učinilac, mjerodavne su individualne okolnosti, lične i subjektivni mogućnosti i svojstva učinioca. To podrazumijeva različite okolnosti koje su relevantne za tu ocjenu, kao što su njegov uzrast, intelektualne mogućnosti, stanje njegovog vida i sluha, njegovo iskustvo, psihofizičko stanje, odnosno eventualno stanje premorenosti, straha i sl. Kada su u pitanju objektivne okolnosti, treba uzeti u obzir, u zavisnosti od toga kako se odvijalo izvršenje djela, različite okolnosti kao što su mjesto izvršenja radnje, vremenske prilike, da li je bila noć ili dan, stepen vidljivosti, postojanje buke, prisustvo drugih lica, sredstva sa kojima je učinilac raspolagao, složenost situacije itd.

Praktični značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja kod odmjeravanja kazne.

Kao poseban oblik nehata, u teoriji se pominje i tzv. profesionalni ili pozivni nehat koga karakteriše to što učinilac u preduzimanju radnje nije imao onaj stepen pažnje u predviđanju posljedice koji se zahtijeva u obavljanju profesije kojom se on bavi. Riječ je dakle o nehatu lica koja su po svom pozivu ili zanimanju (npr. ljekari, profesionalni vozači, finansijski eksperti, stručnjaci za eksplozivne i lakozapaljive materije i dr.) bila dužna da budu pažljivija u vršenju svoje profesije, nego što se to inače u drugim prilikama zahtijeva od drugih lica. Okolnost da je u pitanju vršenje profesionalne dužnosti, može da se cijeni kako kod nesvjesnog tako i svjesnog nehata. Naravno, pri takvoj situaciji dužnost i mogućnost predviđanja posljedice je veća, jer je riječ o profesiji učinioca kod koga postoji mnogo veći stepen poznavanja i razumijevanja određenih procesa i situacija a time i svijesti o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica u vezi sa radnjama koje se pri tome preduzimaju.

29

Radi toga su i kod svjesnog nehata manje mogućnosti olakog držanja da do posljedice neće doći ili da će je moći spriječiti, jer je kod takvih učinilaca stepen svijesti o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice veći. Takvu okolnost kao otežavajuću treba cijeniti i pri odmjeravanju kazne.

Stvarna zabluda

Član 39. KZ FBiH - Stvarna zabluda:(1) Nije krivično odgovorna osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije bila svjesna nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili koja je pogrešno smatrala da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno(2) Ako je osoba bila u zabludi iz nehata, krivično je odgovorna za krivično djelo učinjeno iz nehata ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat.

(1) Zabluda (lat. error) u pravu uopšte predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim pravno relevantnim okolnostima ili sadržajima. U krivičnom pravu, zabluda predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti učinioca o relevantnim okolnostima krivičnog djela koje čini.

U zavisnosti od toga na koje se elemente krivičnog djela odnosno okolnosti zabluda odnosi, u krivičnom pravu se razlikuju dvije osnovne vrste zabluda:1. stvarna zabluda - zabluda o činjenicama (lat. error facti) - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja

krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, ako bi one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno.

2. pravna zabluda - zabludu o pravu (lat. error iuris), - postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno.

Stvarna zabluda je institut koji isključuje kriv. odgovornost učinioca i pojavljuje se u 2 oblika, u užem i širem smislu.

Stvarna zabluda u užem smislu - zabluda o zakonskim obilježjima (biću) krivičnog djela. Postoji kada u vrijeme izvršenja učinilac nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja djela. Zabluda o biću kriv. djela, se može odnositi na sve okolnosti koje se javljaju kao obilježja kriv. djela, kao što su radnja, posljedica, objekat radnje, uzročnost ili kauzalitet. Ona se može odnositi i na svaku drugu okolnost koja ulazi u strukturu elemenata datog kriv. djela u njegovom osnovnom, privilegovanom ili kvalifikovanom obliku, bez obzira da li se radi o okolnostima stvarnog ili pravnog karaktera. U ovoj zabludi nalazi se npr. lice koje plaća lažnim novčanicama ne znajući da su lažne (kriv. djelo falsifikovanja novaca); ili kada brat i sestra vrše obljubu ne znajući da su brat i sestra (kriv. djelo rodoskrnjavljenja); neko uzme tuđu stvar pogrešno misleći da je njegova; lice stupi u brak sa drugim pogrešno misleći da mu je raniji brak prestao, itd. Ova zabluda se može odnositi i na mjesto, vrijeme, sredstvo ili način izvršenja, lično svojstvo učinioca ili svojstvo pasivnog subjekata, ukoliko se i te okolnosti javljaju kao obilježje nekih kriv. djela. (npr. da se radi o žrtvi sa određenim svojstvima, licu koje nije navršilo određene godine starosti kod nekih djela; ili licu pod međunarodnopravnom zaštitom, ili da navedeni predmeti predstavljaju vojnu opremu, itd.). Zablude o biću kriv. djela nema ukoliko se radi o zabludi o pogledu nekih okolnosti koje nisu zakonska obilježja kriv. djela. Ako je učinilac lišio života jedno lice, pogrešno misleći da se radi o drugom, ili ako je kod krijumčarenja lica mislio da se radi npr., o Albancima, a radilo se o Kurdima, ili ako je prenosio supstance za spravljanje jedne vrste droge, pogrešno misleći da se radi o drugoj vrsti.

Stvarna zabluda u širem smislu - zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost djela, tj. okolnostima koje bi, ako bi uistinu postojale, to djelo činile dopuštenim. Postoji kada je u vrijeme izvršenja djela učinilac pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi da su one stvarno postojale to djelo bilo dozvoljeno. Dakle, ovdje se ne radi o zabludi o biću kriv. djela, već o zabludi o okolnostima koje se nalaze van bića kriv. djela i koje imaju karakter osnova isključenja opasnosti i/ili protivpravnosti djela, pa samim tim i postojanja kriv. djela u cjelini. Iako je ovdje učinilac svjestan bića kriv. djela, ipak se radi o zabludi koja je po svom efektu i učincima jednaka zabludi o biću kriv. djela, jer se radi o zabludi o činjenicama koje su materijalni osnov razloga isključenja protivpravnosti. Učinilac ovdje pogrešno smatra da postoji neka okolnost koja opravdava njegovo djelo, činjenična situacija koja daje legitimitet njegovom ponašanju, što znači da njegov postupak nije upravljen na ostvarenje protivpravnog djela, pa stoga ni nema razloga da se tako ne ponaša. Ako npr. policajac hapsi jedno lice u pogrešnom uvjerenju da je to učinilac razbojništva za kojim je raspisana potjernica, ili vojnik u ratu

30

ubija svog vojnika misleći da je neprijateljski, provaljivanje u susjedov stan pogrešno misleći da iz njega teče voda ili se doziva u pomoć, i sl. Sličnog su karaktera i neki drugi slučajevi koji spadaju u ovaj oblik zablude, kao npr. putativna nužna odbrana ili krajnja nužda. npr. tokom svađe jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram njega poteže pištolj i ubija prvog, ali na način da bi sud utvrdio da je djelo učinjeno u putativnoj (uobraženoj) nužnoj odbrani u uslovima stvarne zablude.

Bez obzira što se u prvom slučaju radi o okolnostima koje se nalaze u zakonskom opisu bića kriv. djela, a u drugom o okolnostima van bića kriv. djela, i jedna i druga prema zakonskom tekstu imaju iste krivičnopravne efekte. To je stoga što su i jedne i druge okolnosti, iako različite, od podjednakog značaja, pa će i zabluda o njima pod istim okolnostima u principu imati isti značaj i dejstvo. Stoga i navedena podjela na stvarnu zabludu u užem i širem smislu, koja je uobičajena u našoj literaturi, nije od posebnog praktičnog značaja.

(2) Već je navedeno da stvarna zabluda uvijek isključuje umišljaj, jer učiniocu nedostaje svijest neophodna za postojanje umišljaja. Međutim, to ne znači da ona u svakom slučaju negira svaki oblik krivične odgovornosti. Da bi se znalo kakvo dejstvo na krivicu odnosno krivičnu odgovornost učinioca ima ova zabluda, potrebno je utvrditi da li je učinilac za tu zabludu kriv ili nije, tj. da li je zabluda u kojoj se našao rezultat njegove nepažnje koju je, da je bio obazriviji, trebao i mogao izbjeći. Drugim riječima, treba utvrditi da li se navedena zabluda učiniocu može staviti na teret ili ne može, odn. da li je ona bila skrivljena ili neizvinjavajuća, ili je bila neskrivljena ili izvinjavajuća. U našoj krivičnopravnoj literaturi u tom smislu se uglavnom govori o tzv. otklonjivoj ili neotklonjivojstvarnoj zabludi. Dakle, stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva:a) Otklonjiva stvarna zabluda - postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata; dakle, to je

nehatno skrivljena stvarna zabluda, što znači da je on bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Kod otklonjive stvarne zablude ne isključuje se krivična odgovornost učinioca, te će učinilac biti odgovoran za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za nehat.

b) Neotklonjiva stvarna zabluda - postoji kada učinilac nije bio dužan da ima, niti je mogao imati pravilnu predstavu o djelu koje je učinio. Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi nije krivično odgovoran, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju.

Praktično, to znači da ukoliko se utvrdi da postoji stvarna zabluda, onda se neće pristupati ispitivanju da li je riječ o otklonjivoj ili neotklonjivoj zabludu, ukoliko se radi o kriv. djelu za koje zakon ne propisuje kažnjavanje i za nehatno izvršenje takvog djela.Ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neku kvalifikatornu okolnost, postojaće njegova odgovornost samo za osnovni oblik djela, dok će u slučaju postojanja zablude u odnosu na neku privilegujuću okolnosti, ipak odgovarati samo za privilegovani oblik djela.

Posebni slučajevi stvarne zablude:1. zabluda o objektu (error in objecto) - postoji kada učinilac vrši krivčno djelo na jednom objektu, pogrešno

misleći da se radi o drugom objektu. Ako se u oba slučaja radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti, postojanje zablude je pravno irelevantno. npr. učinilac ukrade ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine ili svojstva objekta, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako neko oduzme tuđu stvar ne znajući da se radi o stvari od posebnog istorijskog značaja, neće odgovarati za tešku krađu, već za običnu krađu

2. zabluda o licu (error in persona) - to je poseban oblik zablude o objektu, kada se čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela, npr. učinilac u mraku sačeka neko lice i napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku krivično-pravnu zaštitu, pa nije bitno prema kome je usmjeren napad. Međutim ukoliko je učinilac bio u zabludi u odnosu na neke osobine ili svojstva lica, koje ujedno predstavljaju i obilježja krivičnog djela, takva zabluda će biti relevantna. npr. ako službeno lice u institucijama BiH ograniči slobodu kretanja licu pod međunarodnopravnom zaštitom, pogrešno misleći da se radi o nekom drugom licu, neće odgovarati za krivično djelo Ugrožavanja lica pod međunarodnopravnom zaštitom iz čl. 192. KZ BiH, već za kriv. djelo protivpravnog lišenja slobode iz čl. 147. KZ BiH.

3. promašeni udarac (aberatio ictus sive impetus) - postoji kada učinilac preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi, nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. npr. lice A puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta (odbijanja zrna od tvrdi predmet) i povređivanja nekog

31

lica prema kome nije usmjeren napad. U ovom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica prema kome je pucano i ubistva iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao djela u sticaju. Aberacije su veoma slične zabludama o kauzalitetu i postoje kada učinilac nije prouzrokovao posljedicu na željenom nego na nekom drugom objektu. Ovdje se ne radi u pravom smislu o stvarnoj zabludi, već je u pitanju devijacija u izvođenju radnje, skretanju udarca, pogrešnom smjeru radnje radi toga što je loše izvedena pa je stoga promašila željeni cilj. Npr. učinilac je u namjeri ubistva bacio kamen na komšiju u vrtu, ali je pogodio njegovu suprugu pored njega; pucao je na jedno lice a pogodio drugo; supruga je htjela otrovati muža, ali je otrovano vino koje je stavila na sto popilo drugo lice; (aberacije s objektom iste vrijednosti); ili, učinilac je pucao na zvijer a pogodio je prolaznika (aberacije s objektom različite vrijednosti). Prema pretežnom shvatanju u ovakvim slučajevima postoji idealni sticaj pokušaja željenog krivičnog djela i nehatnog krivičnog djela stvarno izvršenog prema drugom objektu. Valja ipak upozoriti da, se u zavisnosti od slučaja, treba ispitati da li je učinilac dopuštao mogućnost da pogodi drugo lice, što se raspravlja po pravilima alternativnog umišljaja (dolus alternativus). Ako je on s tim računao, tada se neće raditi o aberatio ictus-u.

4. zabluda o kauzalitetu - postoji kod učinioca koji je odvijanje radnje, odn. kauzalnog toka zamislio na jedan način a to se dogodilo na drugi način, tj. posljedica je prouzrokovana na drukčiji način nego što je učinilac zamislio; predstavljeni i stvarni odnosno realizovani kauzalni tok se ne poklapaju. Za ocjenu krivičnopravnog značaja ove zablude mjerodavan je sam karakter i stepen odstupanja. S obzirom da nije moguće uvijek sagledati kauzalni tok u svim detaljima i pojedinostima, zabluda će biti irelevantna ako su u pitanju nebitna odstupanja stvarnog od zamišljenog kauzalnog toka. Tako npr. učinilac je radi ubistva bacio žrtvu s mosta u vodu da se utopi, ali je žrtva umrla prije radi srčanog udara i sl. Ovdje su odstupanja nebitna i stoga su irelevantna pa umišljajna odgovornost ostaje. Tek ako se radi o bitnim odstupanjima radi će se o zabludi koja je od značaja i koja isključuje umišljaj u odnosu na posljedicu.

Pravna zabluda

Član 40. KZ FBiH - Pravna zabluda:Učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razloga nije znao da je to djelo zabranjeno, može se blaže kazniti ili osloboditi kazne.

Pravna zabluda (error iuris) predstavlja - pogrešnu predstavu učinoca o zabranjenosti krivičnog djela, odn. njegovoj protivpravnosti. Radi se o situacijama kada učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje, tj nedostaje mu svijest o nedopuštenosti djela.

Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, kod pravne zablude on je toga svjestan, ali ne zna da je to što radi pravno nedopušteno odn. propisano kao krivično djelo. Dakle, učinilac kod stvarne zablude ne zna što radi, a kod pravne zablude ne zna da ono što radi ne smije raditi. Tako npr. ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan srodničkog odnosa, postoji stvarna zabluda, a ako takva svijest postoji, ali učinilac smatra da to nije zabranjeno, riječ je o pravnoj zabludi; ili učinilac vrši obljubu sa djetetom znajući da ono nije navršilo 14 godina starosti, ali ne zna da je to pravno zabranjeno. Kao i stvarna zabluda i pravna zabluda se može javiti u 2 oblika:a) direktna pravna zabluda - zasnivaju se na pogrešnom uvjerenju učinioca o dopuštenosti njegovog djela i

postoji kad učinilac nije svjestan norme koja se odnosi na dato djelo ili je pogrešno razumije. Učinilac dakle nije svjestan da je njegovo ponašanje predviđeno kao krivično djelo.

b) indirektna pravna zabluda - sastoji se u pogrešnoj predstavi o nekom od razloga isključenja protivpravnosti i postoji kad je učinilac svjestan zabranjenosti njegovog djela, ali on pogrešno procjenjuje da u datom slučaju postoji posebna norma koja njegovo ponašanje čini dopuštenim, ili pogrešno drži da postoji neki osnov isključenja protivpravnosti, ali kojeg pravni poredak ne priznaje, a što on ne zna, odn. pogrešno shvata granice jednog inače pravno priznatog razloga za isključenja protivpravnosti. Npr. učinilac smatra da je vršenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dopušteno ukoliko ga vrši po naređenju pretpostavljenog; službeno lice pogrešno smatra da je svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po naređenju pretpostavljenog; učinilac misli da eutanazija njegovo djelo čini dopuštenim ili u istom smislu ocjenjuje pristanak oštećenog ili neopravdano proširuje njegovo dejstvo; neko misli da kao stariji može primjenjivati disciplinske mjere kažnjavanja prema djeci svojih rođaka, pa ih na određeno vrijeme zatvara i sl.

Prema našem zakonu, pravna zabluda ne isključuje postojanje krivične odgovornosti. 32

Pravna zabluda proizvodi krivičnopravne učinke ili dejstvo samo u segmentu kažnjavanja, jer se predviđa mogućnost ublažavanja ili oslobođenja od kazne. Međutim, takvu mogućnost sud može koristiti samo pod uslovom da je učinilac u pravnoj zabludi bio iz opravdanih razloga, što procjenjuje sud u svakom konkretnom slučaju. Sud će pri tome procjenjivati sve objektivne i subjektivne okolnosti, kako na strani samog krivičnog djela, tako i na strani učinioca odn. njegove pozicije i odnosa prema djelu.

U tom smislu je potrebno razlikovati između otklonjivu i neotklonjivu pravnu zabludu. a) otklonjiva pravna zabluda – postoji kad je učinilac prema okolnostima tempore criminis mogao da zna

da je djelo koje čini zabranjeno,b) neotklonjiva pravna zabluda – postoji kad učinilac nije mogao da izbjegne zabludu u kojoj se nalazio,

dakle, kada učinilac pod datim okolnostima nije mogao da zna da je to djelo nedopušteno.Pri procjeni da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, osnovno polazište je karakter krivičnog djela

koje je u pitanju:- Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je neprihvatljivost očigledna,

odn. za koja je očigledno i opšte poznato da imaju protivdruštveni karakter, onda kriteriji ocjene opravdanosti razloga, odn. otklonjivosti ili neotklonjivosti zablude, svakako moraju biti veoma strogi. Učinilac teško da se može pozivati da nije znao da je takvo djelo zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio. Kod nekih od njih kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela praktično je isključena mogućnost postojanja pravne zablude.

- S druge strane, ako se radi o djelima čija neprihvatljivost nije tako očigledna i kod kojih kriminalnost nije tako izrazita, u obzir će se uzeti niz okolnosti date situacije, uključujući posebno svojstva samog učinioca, njegovo zvanje i zanimanje, odnos učinioca prema djelu i sl. Pravna zabluda bi mogla postojati u slučaju kada stranac ili naš građanin koji duže boravi van zemlje, na teritoriju BiH vrše prodaju deviza i sličnih radnji koje su u drugim državama dozvoljene. Pravna zabluda mogla bi postojati i u situacijama velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom području koje je odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih razloga ne zna za eventualno nove propise koji su se donosili u takvoj situaciji.

Pravna zabluda je u praksi veoma rijetka.

KAZNE

Vrste kazni

Član 41. ZKP FBiH - Vrste kazni(1) Krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne:

a) kazna zatvora;b) novčana kazna.

(2) Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.(3) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.(4) Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna.(5) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.

Glavne kazne su one kazne koje su takvog karaktera da se samo njihovom primjenom u cijelosti može ostvariti svrha kažnjavanja. Sporedne kazne su one kazne kojima se ne može u potpunosti postiči svrha kažnjavanja i koje se mogu izricati samo uz glavnu kaznu, a da bi se pojačalo i dopunilo svojstvo glavne kazne. Ako se novčana izriče kao glavna, onda se uvijek izriče kao jedina kazna.

33

Kazne su: zatvor (i dugotrajni zatvor), maloljetnički zatvor i novčana kazna. - Zatvor i maloljetički zatvor su uvijek glavne kazne. - Novčana kazna može biti i glavna i sporedna. - Kada je za krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se može izreći kao

glavna. - Kod krivičnih djela iz koristoljublja novčana kazna se može izreći uz kaznu

zatvora i kad nije izričito propisana za to krivično djelo.

Svrha kažnjavanja

Član 42. KZ FBiH - Svrha kažnjavanja:Svrha kažnjavanja jeste: a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela;c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Zakon (najprije u odredbi čl. 7. KZ FBiH) određuje opštu svrhu svih krivičnih sankcija a to je preventivni uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela, te sprečavanje učinioca da čini krivična djela i podsticanje njegova prevaspitanja.

Polazeći od tako postavljenih opštih okvira svrhe kažnjavanja, zakon je u ovoj odredbi propisao samo svrhu kazne odn. svrhu kažnjavanja koja se sastoji u:1. da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela ;2. sprečavanje učinioca da učini krivično djelo i njegovo popravljanje – specijalna prevencija;3. da se utiče na sve potencijalne učinioce da se uzdrže takve djelatnosti - generalna prevencija;4. da se utiče na svijest građana o neprihvatljivosti i štetnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja

učinioca.

Dakle, svrhu kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom jedinstvu: 1) Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili ugrožavaju vrijednosti zaštićene

krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, to je zaštita društva od kriminaliteta kao negativne društvene pojave.

2) Posebna svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje u 2 oblika: a) Specijalna ili posebna prevencija - znači uticaj na učinioca da ne čini krivična djela i njegovo

prevaspitanje. b) Generalna ili opšta prevencija - znači uticaj na druge da ne čine krivična djela.

U pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju, već na prevenciju. Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može ostvariti svrha kažnjavanja.

Kazna zatvora

Član 43. KZ FBiH - Kazna zatvora:(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina.(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdeset pet godina (dugotrajni zatvor).(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino kriv.djelo.(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći učinitelju koji u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije navršio dvadeset jednu godinu života.

34

(5) Pod uslovima propisanim glavom X (Pravila o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika) ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.(6) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci i na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.(7) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržane tri petine te kazne.

U našem krivičnom zakonodavstvu kazna zatvora je osnovna krivična sankcija. Ona je propisana za svako krivično djelo, nekada kao jedina kazna a nekada alternativno sa novčanom

kaznom. Kazna zatvora je vremenska kazna koja se izriče u rasponu od 30 dana do 20 godina. Dakle, opšti minimum

je 30 dana a opšti maksimum 20 godina. Proizilazi dakle da se naš zakon opredijelio za sistem relativno određenih kazni, što znači da zakon za svako kriv. djelo propisuje kaznu u određenim okvirima, određujući njenu donju u gornju granicu. Nekada je određena i jedna i druga granica, a nekada samo jedna od njih, odn. samo posebni minimum ili posebni maksimum kazne zatvora. U slučajevima kada je određena samo donja granica, kao gornja granica kazne uzima se opšti maksimum, a u obrnutom slučaju, kada je određena samo gornja granica, kao donja granica uzima se opšti minimum od 30 dana.

Kada se radi o granicama kazne za jedno krivično djelo u okviru kojih sud može odmjeriti kaznu, treba imati u vidu i alternativni način propisivanja kazne. U takvim slučajevima, između dvije kazne zatvora od kojih svaka može biti glavna, sud bira jednu od njih i izriče je kao glavnu. Naš zakon ni u jednom slučaju zatvor ne propisuje kumulativno sa novčanom kaznom, osim u slučaju krivičnih djela učinjenih iz koristoljublja kod kojih je predviđena ova mogućnost.

Za razliku od nekih kriv. zakonodavstava, naš zakon ne predviđa mogućnost prekoračenja opšteg maksimuma kazne ni u slučaju sticaja krivičnih djela. Visina jedinstvene kazne zatvora u takvim slučajevima može dostići opšti maksimum, ali u slučajevima sticaja djela sa propisanom kaznom zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna ne može ni dostići opšti maksimum kazne zatvora, odn. ona ne može biti veća od 8 godina.

Kazna zatvora se izriče na pune godine i pune mjesece , a kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci i na pune dane. npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca.

Kazna zatvora u trajanju do 6 mjeseci može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, a izuzetno opštekorisnim radom na slobodi.

Kazna zatvora se izvršava u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazni. (za razliku od kazne dugotrajnog zatvora koja se isključivo izvršava u ustanovama zatvorenog tipa).

Postoji i tzv.supletorna kazna zatvora koja nastaje zamjenom novčane kazne kaznom zatvora u slučaju neplaćanja novčane kazne.

Dugotrajni zatvorDugotrajni zatvor n ije izričito propisan kao posebna vrsta kazne , ali on to jeste po nizu obilježja. Dugotrajni zatvor je nova kazna lišenja slobode, zamjena je za smrtnu kaznu koja je ukinuta na temelju

Protokola 6. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Dugotrajni zatvor se propisuje za najteže oblike krivičnih djela učinjenih sa umišljajem.Nikada se ne propisuje kao jedina kazna za određeno krivično djelo, već uvijek alternativno uz kaznu

zatvora. Izriče se u rasponu od 20 do 45 godina i to samo na pune godine. Ne može se izreći mlađem punoljetnom licu tj. izvršiocu krivičnog djela koji u vrijeme izvršenja krivičnog

djela nije navršio 21 godinu života. Kod ove vrste kazne pooštreni su uslovi tzv. zakonskih pogodnosti u odnosu na kaznu zatvora, tako da se

osuđenik na dugotrajni zatvor može amnestirati i pomilovati tek nakon izdržanih 3/5 izrečene kazne. Uslovni otpust se takvom osuđeniku ne može nikako dati.

Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog tipa.

35

Rad za opće dobro na slobodi

Član 44. ZKP FBiH - Rad za opće dobro na slobodi(1) Kad sud odmjeri i izrekne kaznu zatvora od najviše šest mjeseci može istovremeno odrediti da se izrečena kazna, uz pristanak optuženog, zamijeni radom za opće dobro na slobodi.(2) Odluka da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi zasniva se na ocjeni da, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i mjeru kazne, izvršenje kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali istovremeno uslovna kazna ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivičnopravnih sankcija. (3) Rad za opće dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora od najmanje deset do najviše šezdeset radnih dana. Rok za izvršenje rada za opće dobro na slobodi ne može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine. (4) Pri ocjenjivanju trajanja rada za opće dobro na slobodi, kao i vremena izvršenja tog rada, sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje i mogućnosti učinitelja, s obzirom na njegovu osobnu situaciju i zaposlenje. (5) U slučaju kada osuđenik po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično izvršio rad za opće dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro na slobodi.(6) Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama čl.47. (Zamjena novčane kazne) ovog zakona. (7) Raspoređivanje na rad za opće dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.

Rad za opšte dobro na slobodi ili društveno koristan rad predstavlja posebnu krivičnopravnu mjeru, jednu od mjera iz kategorije (novih) alternativnih krivičnih sankcija.

Riječ je o sui generis mjeri, koja se bazira na dva konstitutivna elementa: 1. prvi se sastoji u tome da je za njenu primjenu neophodan pristanak osuđenog, i 2. drugi, rad osuđenika na slobodi kao središnji i osnovni elemenat, koji ima posebnu socijalno-

integrativnu vrijednost, naročito u smislu resocijalizacije učinioca.Ova mjera ne podrazumijeva samo rad u bolnicama ili ustanovama za njegu, već i svaki drugi rad u državnim ustanovama, počev od kurirskih poslova, poslova održavanja čistoće, pomoći ženama i žrtvama nasilja, pomoći raznim oblicima građanskih udruženja, humanitarnih organizacija, restauracije istorijskih spomenika, baštovanskih poslova na javnim zelenim površinama i drugim sličnim poslovima.

Rad za opšte dobro na slobodi se pojavljuje kao zamjena za izrečenu kaznu zatvora do 6 mjeseci, što govori da je namjena ove mjere izbjegavanje primjene kratkotrajnih kazni zatvora.

Ovakvu svoju odluku, sud zasniva na uvjerenju da izvršenje izrečene kazne zatvora nije neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, ali da istovremeno ni uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivičnopravnih sankcija. Pri tome sud cijeni sve okolnosti, koje određuju vrstu i visinu kazne.

Proizilazi da se mjera rada za opšte dobro nalazi negdje između kazne i uslovne osude. Ipak težina krivičnog djela nije odlučujuće mjerilo pri njenom izboru. Kako zakon nije dao jasna mjerila sudu za izbor navedene mjere, sudu preostaje da cijeni opštu svrhu krivičnih sankcija odn. generalnu prevenciju. Ukoliko, dakle, sud ocijeni da se ovakvom mjerom ne bi izvršio uticaj na druge da poštuju pravni sistem i ne čine takva krivična djela, onda zamjena kazne radom za opšte dobro na slobodi ne bi bila opravdana. Kako se radi o kriteriju koji je dosta apstraktan, čini se ipak da bi kod odluke u ovakvim slučajevima osnovno mjerilo trebala biti ličnost učinioca i njegova spremnost da prihvati ovakvu mjeru i da radom ispuni svoj moralni dug prema društvu i učini makar simboličku reparaciju za učinjeno djelo.

Zakonska pretpostavaka za izbor ove mjere je pristanak optuženog. Sud, ukoliko procijeni da ovoj mjeri u datom slučaju ima mjesta, poslije odmjerene odn. utvrđene (izrečene) kazne zatvora nakon vijećanja i glasanja, dakle prije nego je ona objavljena, pita učinioca da li pristaje na ovu mjeru ili ne, naravno saopštavajući mu

36

kazna koja je u pitanju. Iako je za očekivati da će pristanak uglavnom uslijediti, učinilac može izjaviti i da nije spreman odmah dati odgovor, radi čega sud može donijeti odluku o odgodi ili prekidu glavne rasprave.

Rad za opšte dobro određuje se u trajanju od 10 a najviše do 60 radnih dana, s tim da mora biti izvršen u roku koji ne može biti kraći od 1 mjeseca ni duži od 1 godine. Zakon određuje da se trajanje rada za opšte dobro određuje srazmjerno s izrečenom kaznom zatvora. U praksi će se najvjerovatnije polaziti upravo od toga da kazni zatvora od 6 mjeseci odgovara maksimalno trajanje te mjere od 60 radnih dana, pa će na osnovu toga tražiti odnos između visine izrečene kazne zatvora i trajanja rada za opšte dobro i odmjeriće je upravo prema navedenom odnosu: jedan mjesec zatvorajednak je ovoj mjeri u trajanju od deset dana, itd.

Pri odlučivanju o trajanju ove mjere sud treba, pored izrečene kazne zatvora da uzima u obzir i mogućnosti učinioca u pogledu njegove lične situacije i zaposlenja. Na taj način je predviđena obaveza za sud da prije izricanja ove mjere utvrdi da li, s obzirom na lične i porodične okolnosti učinioca, postoje realne mogućnosti za primjenu ove mjere i njeno izvršenje. U tom smislu treba posmatrati i pristanak učinioca, jer on na određeni način predstavlja garanciju sudu da postoji spremnost učinioca da u postavljenom roku obavi rad koji mu je određen.

Ako osuđeni po isteku određenog roka ne izvrši, ili samo djelimično izvrši ovu mjeru, sud donosi odluku o izvršenju kazne zatvora srazmjerno vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi.

Zakon je predvidio zamjenu kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi i u slučajevima tzv. supletornog zatvora, odn. kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora . Ovim se zapravo rad za opšte dobro na slobodi javlja kao supstitut ne kazni zatvora, većnovčanoj kazni, odnosno on je alternativa alternativi.

Raspoređivanje na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta obavlja kantonalno ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osuđenika, vodeći računa o njegovim sposobnostima i znanjima.

Najzad, neophodno je reći da naša sudska praksa teško prihvata ovu mjeru, jer u sudskoj praksi do danas nije poznat ni jedan slučaj njenog izricanja.

Uslovni otpust

Član 45. ZKP FBiH - Uslovni otpust (1) Osuđeni koji je izdržao polovinu, te, izuzetno, osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora, pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne (uslovni otpust).(2) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može biti oslobođen izdržavanja kazne zatvora ako se za vrijeme izdržavanja kazne zatvora njegovo ponašanje popravi do te mjere da se može opravdano očekivati da će se nakon otpusta s izdržavanja kazne zatvora ponašati primjereno, a naročito da neće učiniti krivična djela. Prilikom odlučivanja o uslovnom otpustu osuđenog, uzet će se u obzir njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne i druge okolnosti koje ukazuju na to da je svrha kažnavanja postignuta.(3) Osuđeni koji je izdržao jednu trećinu kazne zatvora može biti uslovno otpušten ukoliko postoje uslovi iz stava 1. ovog člana i ukoliko posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog jasno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.(4) Osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora može biti uslovno otpušten nakon izdržane tri petine te kazne.

Institucija uslovnog otpusta je nastala na ideji popravljanja kao svrsi kažnjavanja, što znači da nije potrebno insistirati na izdržavanju kazne zatvora ako se učinilac popravio, već mu naprotiv treba pomoći u njegovoj socijalnoj readaptaciji puštanjem na slobodu uz određ. uslove i obaveze.

Uslovni otpust se sastoji u prijevremenom otpuštanju osuđenika sa izdržavanja zatvorske kazne ukoliko su ispunjene određene pretpostavke i ispoštovani postavljeni uslovi. Kada istekne vrijeme uslovnog otpusta, kazna se smatra izdržanom, osim ako uslovno otpušteni ne prekrši postavljene uslove, kada se otvara pitanje njegovog opoziva.

Uslovni otpust ima sličnosti sa uslovnom osudom, jer se i u jednom i u drugom slučaju na određeni način suspenduje kazna lišenja slobode, s tom razlikom što uslovnoj osudi ne prethodi ni djelimično izdržavanje kazne i što uslovnu osudu mogu da prate određeni oblici nadzora, dok u našem sistemu uslovnog otpusta vršenje nadzora nad uslovno otpuštenim ne postoji.

37

Uslovni otpust je moguć ako je osuđeni izdržao 1/2, a izuzetno i 1/3 kazne zatvora, pod uslovom da ne učini novo krivično djelo prije isteka trajanja kazne.

Pored navedenih formalnih pretpostavki, za korištenje privilegije uslovnog otpuštanja, neophodno je ispunjenje i određenih materijalnih uslova koji se odnose na samog osuđenog, tj. da se on svojim dobrim vladanjem, tokom izdržavanja zatvorske kazne, tako popravio da se može opravdano očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a posebno da neće činiti kriv. djela.

Kada je u pitanju uslovno otpuštanje nakon izdržane 1/3 kazne zatvora, neophodno je da postoje i posebne okolnosti vezane za ličnost osuđenog koje očigledno ukazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

Posebno je regulisano pitanje uslovnog otpusta kod kazne dugotrajnog zatvora koji može uslijediti nakon izdržane 3/5 te kazne. Opoziv uslovnog otpusta

Član 46. ZKP FBiH - Opoziv uslovnog otpusta(1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni za vrijeme uslovnog otpusta učini jedno ili više krivičnih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od jedne godine ili teža kazna.(2) Sud može opozvati uslovni otpust ako osuđeni na uslovnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom odlučivanja hoće li opozvati uslovni otpust sud naročito uzima u obzir sličnost učinjenih djela, njihov značaj, motive iz kojih su učinjena, te druge okolnosti koje ukazuju na prikladnost opoziva uslovnog otpusta. (3) Prilikom izricanja opoziva uslovnog otpusta sud izriče kaznu uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava se u izdržavanje naknadne kazne, ali se vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava. (4) Odredbe st. od 1. do 3. ovog člana primjenjuju se i kad se osuđenom na uslovnom otpustu sudi za krivično djelo učinjeno prije njegovog uslovnog otpusta.(5) Ako je osuđeni na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do jedne godine i ako sud ne opozove uslovni otpust, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju kazne zatvora.

Iz samog pojma uslovnog otpusta proizilazi da se ne radi o definitivnom odustanku od kazne, već tek ako je proteklo predviđeno vrijeme i ako osuđeni nije učinio novo krivično djelo, odn. ako nije otkriveno krivično djelo učinjeno prije odlučivanja o uslovnom otpustu.

Neispunjenje tih uslova predstavlja osnov za opozivanje uslovnog otpusta koji može biti obavezan i fakultativan.a) Opoziv uslovnog otpusta je obavezan ukoliko - osuđeni za vrijeme trajanja uslovnog otpusta

učini jedno ili više kriv. djela za koje mu sud izrekne kaznu zatvora od 1 godine ili težu kaznu. b) Fakultativni opoziv je moguć ako - osuđeni u vrijeme trajanja uslovnog otpusta izvrši jedno ili

više krivičnih djela za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora do 1 godine. U ovom slučaju sud cijeni da li će opozvati uslovni otpust i pri toj ocjeni posebno uzima u obzir sličnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, motive iz kojih su djela učinjena, kao i svaku drugu okolnost koja ukazuje na opravdanost opoziva uslovnog otpusta.

U slučaju opoziva uslovnog otpusta, sud - izriče jedinstvenu kaznu primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za sticaj krivičnih djela, s tim što se dio kazne koji je osuđeni izdržao prema ranijoj presudi uračunava u jedinstvenu kaznu, ali se vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava.

Sud izuzetno može odstupiti od ovih pravila i može izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kriv. djela u sticaju ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

Opozivanje uslovnog otpusta moguće je i kada se licu koje se nalazi na uslovnom otpustu sudi za kriv. djelo ili djela učinjena prije njegovog upućivanja na uslovni otpust. U ovim slučajevima primjenjuju se pravila iz navedenih odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne.

38

Ako je osuđeni koji je na uslovnom otpustu osuđen na kaznu zatvora do 1 godine i ako u takvom slučaju uslovni otpust ne bude opozvan, vrijeme uslovnog otpusta se produžava za ono vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju nove kazne zatvora. Iz ovog proizilazi da opoziv uslovnog otpusta nije moguć ako je za novo krivično djelo izrečena novčana kazna.

Novčana kazna

Član 47. KZ FBiH - Novčana kazna:(1) Novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu.(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet a najviše tri stotine šestdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom. (3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu najniži iznos ne može biti manji od 150 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.(4) Prilikom izricanja novčane kazne za kriv. djela učinjena iz koristoljublja sud može izreći novčanu kaznu u iznosu većem od najvišeg iznosa propisanog u st. 2. i 3. ovog člana, ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem kriv. djela prelazi iznos od 1.000.000 KM. U tom se slučaju učinitelju može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem kriv. djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna. (5) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opća pravila za odmjeravanje kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinitelja prema iznosu njegove tromjesečne netoplaće i njegove druge dohotke, te porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud uzima u obzir podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci. (6) Podatke iz st. od 1. do 5. ovog člana koji sudu nisu poznati osigurava optuženi u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu pri čemu se primjenjuju opća pravila za odmjeravanje kazne. (7) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu 1/60 a najviši 1/3 posljednje zvanično objavljene prosječne mjesečne netoplaće zaposlenih u Federaciji, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. (8) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana niti duži od 6 mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od 2 godine.(9) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu prihod su budžeta Federacije.

Novčana kazna se izriče u: a) tzv. dnevnim iznosima u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa, pri čemu dnevni iznos novčane kazne

iznosi najniže 1/60 a najviše 1/3 posljednje prosječne neto plate u FBiH;b) a ako nije moguće izricanje na ovaj način , izriče se u tačno određenom novčanom iznosu od 150 KM

do 50.000 KM - a za krivična djela izvršena iz koristoljublja do 1.000.000 KM, pa i preko toga ukoliko vrijednost protupravne imovinske koristi koju je učinitelj pribavio učinjenjem krivičnog djela prelazi iznos od 1.000.000 KM, kada mu se može izreći novčana kazna u iznosu koji ne može biti veći od dvostrukog iznosa vrijednosti protupravne imovinske koristi koju je pribavio učinjenjem krivičnog djela zbog kojeg mu se izriče novčana kazna. U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud može na

molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja može biti do 2 godine.

Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja, već se donosi rješenje o zamjeni novčane kazne za kaznu zatvora, pri čemu se svakih započetih 50 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne

39

može preći jednu godinu. Ako osuđeno lice plati jedan dio novčane kazne, ostatak se zamjenjuje kaznom zatvora, srazmjerno neisplaćenom dijelu. Ako osuđeno lice isplati ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja. Prinudno izvršenje novčane kazne nije moguće.

Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti. Prilikom odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud obavezno uzima u obzir imovno stanje

izvršioca krivičnog djela, pri čemu su ključni faktori: visina plate, drugi prihodi, ostala imovina, porodične i druge obaveze. Nakon što utvrdi ove okolnosti, sud ih je dužan u presudi konkretno navesti.

OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE

Član 49 KZ FBiH - Opća pravila za odmjeravanje kazne:(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Odmjeravanje kazne podrazumijeva postupak u kome sud utvrđuje vrstu i mjeru kazne učiniocu za određeno krivično djelo. Odmjeravanje kazne je zapravo nužna posljedica sistema relativno određenih kazni, koji je prihvaćen u našem pravu i prema kojem je kazna za pojedino krivično djelo postavljena samo okvirno, nekada u veoma širokim rasponima. To znači da odmjeravanje kazne spada u kompetencije suda koji u okviru datih granica odlučuje o visini kazne. Naš zakon omogućava da se propisana kazna izuzetno može zamijeniti drugom krivičnom sankcijom, kao što je uslovna osuda, sudska opomena i rad za opšte dobro na slobodi. Takvim rješenjima naš zakon sudovima daju najšira ovlašćenja u odmjeravanju kazne.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne se zasnivaju na načelu srazmjernosti između težine krivičnog djela, stepena učiniočeve odgovornosti i same kazne. Opšta pravila zakon je dao u st. 1., dok pravila sadržana u st. 2. i 3. predstavljaju posebna pravila dopunskog karaktera i odnose se na slučajeve odmjeravanja kazne kada je kriv. djelo učinjeno u povratu i kada se za kriv.djelo odmjerava novčana kazna. Opšta su ona pravila kojih se sud mora pridržavati prilikom odmjeravanja kazne u svim slučajevima.

Zakon navodi najznačajnije okolnosti, odn. kriterije koje sud mora uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, i to:

1) granice (raspon) propisane kazne za određ. djelo (uz odstupanja predviđena zakonom), 2) svrha kažnjavanja, 3) okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a koje

karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.

1. GRANICE ( RASPON) PROPISANE KAZNE ZA ODREĐ. DJELO . Kazneni okvir je osnovno polazište za sud pri odmjeravanju kazne. Kazna koju sud izriče u redovnom odmjeravanju mora da se kreće između posebnog minimuma i posebnog maksimuma. Ukoliko jedna od ovih granica kod nekog krivičnog djela nije postavljena, onda se primjenjuju opšte granice, odnosno opšti minimum i opšti maksimum. Novčanu kaznu sud odmjerava u okvirima opšteg minimuma i maksimuma, s obzirom da prilikom propisivanja za pojedina krivična djela zakon ni u jednoj slučaju nije odredio posebne granice ove kazne.

40

2. SVRHA KAŽNJAVANJA .Prilikom odmjeravanja kazne, kako je istaknuto, sud mora u svakom slučaju imati u vidu i svrhu kažnjavanja koju treba postići primjenom kazne. Međutim, zahtjevi prevencije ne mogu opravdati strožu mjeru kazne od one koju limitira stepen krivice učinioca i težina kriv. djela.

3. OKOLNOSTI KOJE UTIČU DA KAZNA BUDE MANJA ILI VEĆA (OLAKŠAVAJUĆE I OTEŽAVAJUĆE OKOLNOSTI), a koje karakterišu učinjeno krivično djelo i učinioca.

Zakon ni jednu okolnost posebno ne navodi kao olakšavajuću ili otežavajuću. Po svom karakteru one su ambivalentne, jer svaka od njih, u zavisnosti od toga kako je ostvarena u određenom slučaju, može imati karakter olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, npr. motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djeteta motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.

Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo one najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su: 1) stepen krivične odgovornosti, 2) pobude iz kojih je djelo učinjeno, 3) okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, 4) jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, 5) raniji život učinioca, 6) njegovo držanje nakon učinjenog djela, 7) druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl.

1) Stepen krivične odgovornosti. Kako se krivična odgovornost sastoji od uračunljivosti i krivice (vinosti) učinioca, stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena te dvije njene komponente. Uračunljivost kao psihičko stanje podrazumijeva različite stepene intelektualne i voluntarističke moći i kreće se od potpune, preko bitno smanjene do smanjene uračunljivosti. Smanjena uračunljivost svakako umanjuje stepen krivične odgovornosti, pa će je sud cijeniti kao olakšavajuću, naravno samo pod uslovom da se učinilac sam nije doveo u takvo stanje. Isto je sa vinošću odn. krivičnom odgovornošću, jer svijest i volja mogu se javljati u različitim oblicima, ali i u okviru jednog te istog oblika vinosti ili krivice mogu biti različitog intenziteta. Dakle, ne samo da je od značaja u kojem obliku se krivica javlja, već i u kojem intenzitetu. Sud pri odmjeravanju kazne treba da cijeni da li je djelo izvršeno npr. sa direktnim ili eventualnim umišljajem, ali isto tako i koji je stepen svijesti i volje koji mogu biti veći ili manji, odn. koji je intenzitet htijenja posljedice, da li je učinilac pri tome iskazao npr. posebnu upornost, bezobzirnost i sl. I posebni oblici umišljaja ili nehata, koje naš zakon posebno ne reguliše, mogu se uzeti u obzir pri ocjeni stepena krivične odgovornosti. Tako npr. predumišljaj, iako nije oblik krivice u našem krivičnom pravu niti kvalifikatorna okolnost, je od značaja u ocjeni stepena krivične odgovornosti (sudovi ga kao otežavajuću okolnost uzimaju u nekim slučajevima, npr. kod učinioca koji je na osnovu ranije odluke ubio svoju suprugu koja ga je napustila). Isto tako, sud može da uzme i obzir i okolnost da je djelo izvršeno bez razmišljanja, na mah, kada postoji tzv. dolus repentinus. U tom smislu i nehat može da se stepenuje ne samo na svjesni i nesvjesni, već i po intenzitetu odnosno stepenu nepažnje i na običan i grub nehat. Tako je npr., sud našao da postoji grubi oblik nehata sa elementima iživljavanja kao otežavajuća okolnost kod vojnika koji je pucao iz automatske puške držeći je samo jednom rukom i na taj način ubio mladića koji je igrao bilijar. Iako ga zakon posebno ne određuje, sud će pri tome cijeniti i eventualno postojanje profesionalnog nehata. U toj ocjeni mogu biti od značaja i neke druge okolnosti kao što je npr. starosno doba učinioca, jer se mladost i starost obično uzimaju kao olakšavajuće okolnosti koje smanjuju stepen krivične odgovornosti učinioca. Uloga ili doprinos žrtve takođe predstavlja značajnu okolnost koja može da utiče na ocjenu stepena krivične odgovornosti učinioca. Nekada uloga žrtve može biti takva da je protivpravnost djela posve isključena (npr. kod nužne odbrane, ili nekih djela kod kojih pristanak može da isključi njegovu protivpravnost) ili se javlja kao privilegujuća okolnost (ubistvo na mah i teška tjelesna povreda na mah). 2) Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno. Iako ni jedna pobuda ili motiv u potpunosti ne opravdavaju izvršenje krivičnog djela, one u biti objašnjavaju razloge izvršenja djela i stoga su od posebnog značaja pri odmjeravanju kazne. Pobude su etičke kategorije i po

41

svom karakteru mogu biti pozitivne i negativne, odnosno egoističke i altruističke i u tom smislu mogu se uzeti kao olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti. Ako je jedno djelo učinjeno iz egoističkih motiva, zavisti, mržnje ili osvete, tada će motiv predstavljati otežavajuću okolnost, a ako je djelo učinjeno radi toga da bi se prehranila porodica, onda je on olakšavajuća okolnost. Naravno, ukoliko je motiv elemenat krivičnog djela, ne može se cijeniti pri odmjeravanju kazne (princip zabrane dvostrukog vrednovanja)!!!

3) Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra. Kroz ovu okolnost je izražena objektivna strana težine konkretno učinjenog krivičnog djela. Naime, propisivanje kazne za određeno krivično djelo zakonodavac zasniva na apstraktnoj procjeni mogućnosti povrede ili ugrožavanja zaštićene vrijednosti datim djelom, dok ovdje sud to mora konkretizovati i utvrditi u kojoj mjeri je to dobro povrijeđeno ili ugroženo. Jačina ugrožavanja se ocjenjuje kroz manju ili veću opasnost kojoj je bilo izloženo zaštićeno dobro, pri čemu može biti od značaja vrsta i obim ugroženih vrijednosti, kojim sredstvima i na koji način je stvorena opasnost, koliko je ona bila bliska, itd. Nije svejedno da li se radi o opasnosti upravljenoj prema imovini ili prema životu, ili npr. kod djela protiv javnog saobraćaja, da li je bio ugrožen život samo jednog lica ili svih putnika u autobusu ili vozu i sl. Isto tako, i jačina povrede može da se javlja u različitim stepenima težine u zavisnosti od prirode djela (npr. intenzitet tjelesne povrede, visina imovinske štete ili prisvojene imovinske koristi kod službenih delikata, broj poginulih i povrijeđenih kod terorističkog napada, kod saobraćajnih djela, broj civilnih žrtava kod ratnih zločina, itd.). Ako su nastupanju povrede pridonijeli i neki drugi razlozi, npr. kod nastupanja smrti veoma loše zdravstveno stanje žrtve ili eventualna greška trećih lica, to se može uzeti kao olakšavajuća okolnost. 4) Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. To su sve one raznovrsne okolnosti koje se tiču krivičnog djela, odn. okolnosti koje su pratile izvršenje konkretnog krivičnog djela. npr. okolnost da je učinilac brižljivo pripremao izvršenje kriv. djela, ili je to učinio spontano, da li je koristio neke prilike za izvršenje djela, kao što su npr. nemoć, lakomislenost, povjerenje žrtve, njenu nevolju, tešku situaciju, požar i sl., zatim da li je djelo izvršeno noću, kojim sredstvima, da li ga je učinilo više lica, 5) Raniji život učinioca. Raniji život učinioca ukazuje na njegovu ličnost i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonskim normama. Kroz ocjenu ove okolnosti sud u stvari treba da dođe do saznanja da li je izvršeno djelo rezultat asocijalnog života učinioca ili je ono više rezultat “sticaja nesretnih okolnosti”. Pri tome sud može da cijeni različite okolnosti iz života učinioca, a posebno odnos prema njegovim porodičnim, radnim ili profesionalnim obavezama, njegovo držanje na poslu, odnos prema drugim ljudima, odnos prema tuđim pravima i dobrima i njihovo poštovanje, uopšte njegov način života. U zavisnosti od toga, raniji život učinioca djeluje kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Posebno je značajna okolnost ako se radi o licu koje je i ranije vršilo ista ili slična krivična djela. Treba istaći da raniju neosuđivanost sudovi redovno uzimaju kao olakšavajuću okolnost. 6) Lične prilike učinioca. Lične prilike podrazumijevaju okolnosti u kojima učinilac živi i one isto tako ukazuju na njegovu ličnost. Sudovi kao takve okolnosti najčešće uzimaju zdravstveno stanje učinioca, porodične prilike, a posebno njihov broj, uzrast i zdravstveno stanje, zaposlenost, profesiju, itd. Ove okolnosti su od posebnog značaja kada je sud u dilemi da li izreći zatvorsku kaznu ili uslovnu osudu, pa ako je u pitanju npr. samohrana majka koja ima malo dijete, ili ako je u pitanju učinilac koji je jedini zaposlen i izdržava višečlanu porodicu, sud će vjerovatno koristiti sve zakonske mogućnosti da u takvim slučajevima izabere uslovnu osudu. Naša sudska praksa ove okolnosti po pravilu uzima kao olakšavajuće okolnosti.

7) Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela. Ova okolnost obuhvata različite vidove ponašanja i stavova učinioca koje ispoljava neposredno nakon izvršenja djela ili nakon proteka dužeg vremena, zatim njegov odnos prema oštećenom i prouzrokovanoj šteti, te njegovo ponašanje u krivičnom postupku. U svim tim relacijama učiniočevo ponašanje, njegov odnos i stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, odnosno prihvatljivi ili neprihvatljivi, u kom smislu će ih sud i cijeniti pri odmjeravanju

42

kazne. Ako je učiniočevo držanje neposredno po izvršenju djela predstavljalo svjesno odobravanje djela, žaljenje što nije došlo i doteže posljedice, ili čak i takvo da je uvećavao njegovu štetnost odnosno negativnost (npr. nakon ubistva ili silovanja iživljavao se nad žrtvom), onda će takvo ponašanje sud uzeti kao otežavajuću okolnost. U protivnom, ako je izrazio žaljenje zbog učinjenog krivičnog djela ili je pomogao žrtvi, odvezao je u bolnici, poslije je redovno posjećivao, a pogotovo ako je i naknadio prouzrokovanu štetu, pomogao u školovanju djece, itd. (tzv. stvarno kajanje), sud će to uzeti kao olakšavajuću okolnost. Od posebnog je značaja učiniočevo držanje pred sudom i u toku trajanja krivičnog postupka. Njegovo korektno držanje pred sudom obično se uzima kao olakšavajuća okolnost. Pri tome sudovi posebno cijene kao olakšavajuću okolnost iskreno priznanje učinioca iz koga proizilazi njegovo žaljenje zbog učinjenog djela. S druge strane, okolnost da učinilac djelo ne priznaje ili da ne sarađuje u otkrivanju djela, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost i takvo držanje treba procjenjivati u sklopu prava na odbranu okrivljenog.8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Kroz ovu kategoriju okolnosti, zakon obavezuje sud da pri odmjeravanju kazne uzme u obzir i cijeni i svaku drugu okolnost koja se tiče ličnosti učinioca djela, a koja se naravno ne može podvoditi pod već navedene okolnosti. Ovim u stvari zakon posebno ističe značaj subjektivnih okolnosti, ali ne bi trebalo isključiti mogućnost da to bude i neka druga okolnost za koju sud smatra da je od značaja za odmjeravanje kazne. Time u stvari lista ovih okolnosti postaje dosta široka, što sve zavisi od svakog konkretnog slučaja. Tako npr. sudovi kao otežavajuću okolnost često uzimaju i činjenicu da su u porastu krivična djela u koje spada i djelo za koje se učiniocu sudi (npr. krijumčarenje ljudi, neovlaštena trgovina i promet drogom, pranje novca i sl.), ili npr. kao olakšavajuću okolnost da je proteklo veoma dugo vrijeme od izvršenja krivičnog djela, ali ako je tome doprinio sam učinilac, sudska praksa opravdano uzima da se tada ne može raditi o olakšavajućoj okolnosti.

Pri procjenjivanju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti sud koristi analitičko-sintetički metod, što podrazumijeva da sud treba da utvrdi sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, da ocjeni njihov karakter odn. da li su u pitanju olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, pa tek na osnovu tako utvrđenog činjeničnog supstrata odmjeri kaznu. U svakom konkretnom slučaju sud je dužan u presudi navesti koje je okolnosti uzeo u obzir kao olakšavajuće, odn. otežavajuće i dužan je u presudi obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst. npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog». Tako obrazloženje ne znači ništa, jer te okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl. Također nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl. te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane. Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne.

Ako se neka od navedenih okolnosti pojavljuje i kao okolnost koja predstavlja zakonski elemenat krivičnog djela i koju je zakon već uzeo u obzir pri određivanju kazne za to djelo, sud je ne može uzimati u obzir i pri odmjeravanju kazne, jer bi to značilo da se jedna te ista okolnost vrednuje dva puta u odmjeravanju kazne za isto djelo (načelo zabrane dvostrukog vrednovanja). Ovo važi bez obzira da li se radi o otežavajućim ili olakšavajućim okolnostima, odn. konstitutivnim elementima osnovnog, kvalifikovanog ili privilegovanog oblika krivičnog djela. Tako npr. kod ubistva iz niskih pobuda neće se takva pobuda uzeti i kao otežavajuća okolnost, ili kod ubistva na mah, neće se kao olakšavajuća okolnost uzeti psihičko stanje učinioca izazvano ponašanjem žrtve, itd. Međutim, od navedenog pravila izuzetno je opravdano i odstupanje, a to će biti onda kada se jedna okolnost može javljati u različitim stepenima težine pa prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje tog djela ili određenog oblika krivičnog djela. Tako npr. postoji kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja ako je smrtno stradalo jedno lice, ali isto tako i ako je u pitanju mnogo više lica; ili krivično djelo pronevjere, prevare, poreske utaje, itd., kada pribavljena imovinska korist višestruko prelazi minimum koji je potreban za kvalifikovani oblik djela. Naravno, ovo se odnosi i na situacije kada izvjesne okolnosti kao olakšavajuće predstavljaju obilježje djela i zasnivaju njegov lakši oblik. Pored

43

ovog, ovo odstupanje je opravdano i kada postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a za postojanje težeg ili lakšeg oblika krivičnog djela dovoljna je samo jedna od njih.Zakon predviđa posebna pravila dopunskog karaktera koja se odnose na odmjeravanje kazne učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu , pri čemu se ističe da će sud posebno uzeti u obzir:

1) je li novo djelo iste vrste kao i ranije djelo, 2) da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i 3) koliko je vremena proteklo od ranije osude, odn. izdržane ili oproštene kazne .

Dakle, jasno proizilazi da prilikom odlučivanja da li će povrat uzeti kao otežavajuću okolnost zakon posebno sugeriše sudu da procjenjuje odnos ranije učinjenog i novog krivičnog djela. Ranije je istaknuto da je dobro što je KZ FBiH odustao od ustanove višestrukog povrata, koja je omogućavala pooštravanje kazne čak do dvostruke mjere propisane kazne, jer je opravdano ocijenjena kao neosnovana i suprotna osnovnih načelima krivičnog prava.

Zakon je takođe predvidio posebno pravilo koje se odnosi na odmjeravanje novčane kazne , kada sud pored opštih pravila odn. svih otežavajućih i olakšavajućih okolnosti, kod odmjeravanja ove kazne treba da uzme u obzir i imovno stanje učinioca. U tom pogledu se ističe da je potrebno voditi računa o visini njegove plate, njegovim drugim primanjima, njegovoj imovini injegovim porodičnim obavezama.

UBLAŽAVANJE KAZNE

Član 50 KZ FBiH - Ublažavanje kazne:Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne: a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti; b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Redovno sudsko odmjeravanje kazne znači da sud odmjerava kaznu u granicama propisanim za učinjeno krivično djelo. granice koju je zakonodavac imao u vidu propisujući kaznu za to djelo.

Kao izuzetak od navedenog pravila, ublažavanje kazne predstavlja - odmjeravanje kazne ispod donje granice propisane za to djelo ili izricanje blaže vrste kazne.

Dakle, ublažavanje kazne može biti: a) ublažavanje po mjeri - postoji kada je sud u okviru iste vrste kazne kaznu izrekao ispod donje granice

propisane u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma.b) ublažavanje po vrsti - postoji kada je sud umjesto propisane izrekao blažu vrste kazne npr. umjesto

kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu.

Ublažavanje kazne po našem zakonu je uvijek fakultativno, s obzirom da ni u jednom slučaju zakon ne obavezuje sud da to učini.

Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko: a) zakonsko ublažavanje - postoji u slučaju kad zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti. npr.

slučajevi prekoračenja nužne odbrane, prekoračenja krajnje nužde, bitno samnjenje uračunljivosti, pravne zablude, pokušaja, pomaganja. Postoji mogućnost ublažavanja i kada je kod pojedinih krivičnih djela propisana takva mogućnost, npr. kod krivičnog djela otmice, zakon dozvoljava ublažavanje kazne, ako je izvršilac dobrovoljno pustio otetu osobu na slobodu prije nego je ostvaren njegov prvobitni cilj.

b) sudsko ublažavanje - postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ovdje zakon sudu daje ovlaštenje da

44

na osnovu ukupne ocjene svih okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ocijeni da li će koristiti mogućnost ublažavanja. U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje je to osobito olakšavajuće okolnosti utvrdio.

GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE Član 51. KZ FBiH

Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:1) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 10 ili više godina, kazna se

može ublažiti do 5 godina zatvora;2) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina, kazna se

može ublažiti do 1 godine zatvora;3) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 2 godine, kazna se može

ublažiti do 6 mjeseci zatvora;4) ako je za kriv. djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 1 godine, kazna se može

ublažiti do 3 mjeseca zatvora;5) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše 1 godine, kazna se može ublažiti do 30 dana

zatvora;6) ako je za kriv. djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može

se izreći novčana kazna; 7) ako je za kriv. djelo propisana novčana kazna s naznakom najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet

dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 150 KM.

Pri odlučivanju koliko će kaznu ublažiti, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane za to krivično djelo.

OSLOBAĐANJE OD KAZNE

Član 52. KZ FBiH - Oslobođenje od kazne:(1) Sud može osloboditi kazne učinitelja krivičnog djela kad to zakon izričito propisuje.(2) Kad je sud ovlašten učinitelja krivičnog djela osloboditi kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne u članu 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona.

Oslobađanje od kazne je poseban institut krivično-materijalnog prava i predstavlja zakonsko ovlaštenje za oslobođanje izvršioca djela od kazne. U zakonu se ovo ovlaštenje izražava slijedećim riječima „Sud može izvršioca osloboditi od kazne“. Institut Oslobađanja od kazne se može primjeniti samo kad to zakon izričito predviđa.

Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno. Fakultativno oslobađanje od kazne postoji u slijedećim slučajevima:1) kod prekoračenja nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, 2) kod prekoračenja krajnje nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima, 3) u slučaju pravne zablude, 4) u slučaju nepodobnog pokušaja, 5) u slučaju spriječavanja službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je izvršilac izazvan

nezakonitim ili grubim ponašanje službenog lica, 6) kod izbjegavanja izdržavanja kada je učinilac ispunio obavezu prije izricanja prvostepene presude i sl.

Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno ublažavati.

Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata. To će biti u slučaju izvršenja djela iz nehata, a posljedice tog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne očigledno ne bi

45

odgovaralo svrsi kažnjavanja. npr. to će najćešče biti slučaj kod saobraćajnih nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica učinioca.

PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ali može uticati na odmejravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je oštećeni rekao da ga ubode nožem. Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim takmičenjima. Sportske discipline su društveno korisne te isključuju protivpravnost i postojanje krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod uslovom da je do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa pravilima. Ukoliko je do povrede došlo grubim odstupanjem od pravila sportske discipline, postojalo bi krivično djelo. Ovo je u praksi rijetko.

STICAJ KRIVIČNIH DJELA

Član 54. KZ FBiH - Stjecaj krivičnih djela:(1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:a) ako je za neko od kriv. djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu

kaznu;b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti

veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći 20 godina;c) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna

zatvora ne može biti veća od 8 godina;d) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti

veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.(3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama stava 2. tač.od b) do d) ovog člana.(4) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu po odredbi stava 2. tačke d) ovog člana.(5) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po odredbama stava 2. tač. b) i c) ovog člana.

Sticaj krivičnih djela je institut krivično-materijalnog prava postoji - kada izvršilac jednom radnjom ili više njih izvrši više krivičnih djela za koja se istovremeno sudi.

Postoji idealni i realni sticaj: a) Idealni sticaj krivičnih djela - postoji kada izvršilac jednom radnjom ostvari obilježja više

krivičnih djela. Npr. izvršilac puca iz vatrenog oružja i istim hicem povrijedi dva lica.b) Realni sticaj krivičnih djela - postoji kada izvršilac sa više radnji izvrši više krivičnih djela. Npr.

jednom licu nanese tjelesnu povredu, a zatim ukrade tuđu pokretnu stvar.

Sticaj može biti homogeni i heterogeni: a) Homogeni sticaj krivičnih djela - postoji u slučaju kada su izvršena djela istovrsna. Npr. izvršilac sa više

radnji povrijedi više lica.

46

b) Heterogeni sticaj krivičnih djela - postoji kada su izvršena različita krivična djela. Npr. krvni delikt i djelo protiv imovine. Ova posljednja podjela u praksi nema značaj, izuzev što se prilikom izricanja kazne može uzeti kao otežavajuća okolnost to što je izvršilac ranije izvršio više istovrsnih djela za koja je osuđen.

Kod izricanja kazne za krivična djela izvršena u sticaju, sud postupa na način - da prvo za svako pojedino krivično djelo utvrđuje kaznu u granicama propisanim zakonom za to konkretno djelo; a zatim sud izriče jedinstvenu kaznu po pravilima koja su utvrđena u zakonu, a koja u sebi zapravo sadrži sve prethodno utvrđene pojedinačne kazne.U zakonu su utvrđena pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna: 1. ako je sud za neko od kriv. djela izvršenih u sticaju utvrdio pojedinačnu kaznu

dugotrajnog zatvora, a za ostala djela kazne zatvora u različitom trajanju, izreći će se jedinstvena kazna koja odgovara prethodno utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora . To je tzv. princip apsorpcije tj. teža kazna apsorbuje kaznu zatvora. Međutim, zakon nije propisao pravila za izricanje jedinstvene kazne u slučaju da su za više djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora. U nedostatku takve odredbe, sud izriče jedinstvenu kaznu koja odgovara najtežoj od utvrđenih kazni dugotrajnog zatvora, a ukoliko su kazne dugotrajnog zatvora identične, onda bilo koju od njih.

2. ako je sud za više krivičnih djela izvršenih u sticaju utvrdio više pojedinačnih kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne, ali ne smije dostići njihov zbir, niti preći 20 godina. To je tzv. princip asperacije.

3. ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do 3 godine, jedinstvena kazna zatvora ne može biti veća od 8 godina.

4. ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih novčanih kazni.

5. ako je za neka krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, a za druga krivična djela u stjecaju novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu.

6. sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni izreći će jedinstvenu novčanu kaznu.

7. ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i kazne maloljetničkog zatvora, izreći će jedinstvenu kaznu po po prethodnim pravilima (tač. b) i c).

PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO

Član 55. KZ FBiH - Produženo krivično djelo:(1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih kriv. djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu. (3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja. Produženo krivično djelo je - krivičnopravna konstrukcija koja postoji kada je učinilac u vremenskom

kontinuitetu s umišljajem učinio više istih ili istorodnih krivičnih djela koja se, zbog okolnosti koje ih povezuju u jednu krivičnopravnu cjelinu, (način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i dr. okolnosti) krivičnopravno kvalifikuju kao jedno krivično djelo.

Za postojanje i primjenu ove konstrukcije zakon zahtijeva nekoliko uslova koji se pojavljuju kao konstitutivni elementi produženog krivičnog djela: 1) da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela. 2) vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela.

47

3) krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno sličan način.

4) kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora.

1. da je učinilac učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela. To znači da u sastav produženog krivičnog djela mogu da uđu kako ista krivična djela tako i različiti vidovi ili oblici jednog krivičnog djela. Djela su ista onda kada se radi o djelima iz istog zakonskog opisa, odn. kako zakon navodi istih zakonskih obilježja, npr. više pronevjera, prevara, krađa i sl. O istovrsnim krivičnim djelima uglavnom se radi kada je učinilac izvršio jedno kriv. djelo u njegovim različitim vidovima ili oblicima: osnovnom, kvalifikovanom ili privilegovanom, npr. obična krađa, sitna krađe i teška krađa. To mogu biti svršena i pokušana krivična djela kao i kažnjive pripremne radnje istog kriv. djela. Za postojanje istovrsnosti kriv. djela nije dovoljno da djela potiču iz iste zakonske grupe odn. da su upravljena protiv istog zaštićenog dobra, pa tako nema istovrsnosti odn. produženog krivičnog djela ako je učinilac učinio djelo utaje, prevare, krađe i sl. Produženo kriv. djelo nije moguće ni kod onih djela kod kojih je zbog njihove prirode ova konstrukcija isključena, kao što su ubistva, silovanja ili razbojništva koja se čine prema različitim licima, itd.

2. vremenski kontinuitet ili međusobna vremenska povezanost svih učinjenih djela. Kada će ovaj uslov biti ispunjen faktičko je pitanje. Vremenski interval između učinjenih djela nije moguće unaprijed odrediti jer to zavisi od prirode djela i načina i uslova njihovog vršenja. Ne zahtijeva se da su radnje uslijedile jedna iza druge, ali isto tako ne može se raditi o prevelikim razmacima koji bi ukazivali da je učinilac prekinuo činjenje djela. Ti razmaci nekada mogu biti i duži ako je vršenje djela vezano za uslove koji postoje samo u određenim vremenskim intervalima npr. kod poreske utaje, jer je riječ o djelu koje se može učiniti samo nekoliko puta ili čak samo jednom u toku godine (što zavisi od poreskih propisa).

3. krivična djela koja ulaze u sastav produženog krivičnog djela treba da su vršena na isti ili približno sličan način. Konstrukcija produženog krivičnog djela neće postojati ako su neka djela izvršena činjenjem a druga nečinjenjem.

4. kod određenih krivičnih dijela nužno je i postojanje i tzv. varijabilnih faktora. - Prisustvo ovih elemenata za postojanje produženog krivičnog djela uvijek nije neophodno, ali

ako postoje i ovi dopunski povezujući elementi, tim prije će postojati ova konstrukcija npr. prostorna povezanost djela odn. dobara prema kojima su djela vršena (npr. krađe su vršene iz automobila na istom parkiralištu, iz kuća u istom naselju, ili obijanjem kioska u istom dijelu grada), isti krajnji cilj izvršenja djela, korišćenje iste prilike, itd.

- Međutim, neki od ovih elemenata nekada moraju postojati da bi se mogla primijeniti konstrukcija produženog krivičnog djela. Tako npr. isti identitet oštećenog mora postojati kod svih krivičnih djela protiv ličnih dobara, dok kod drugih on nije obavezan, pa će ova konstrukcija postojati ako su djelom krađe, prevare itd. oštećena različita fizička ili pravna lica (npr. učinilac koji je naručio robu od više preduzeća koju nije namjeravao platiti, ili učinilac koji je izvršio provalu u radnje koje pripadaju različitim licima, i sl.).

Za subjektivnu stranu konstrukcije produženog krivičnog djela relevantan je samo umišljaj, ili tzv. jedinstveni umišljaj.

Za produženo krivično djelo se izriče kazna kao za jedno djelo, i to:- kada produženo krivično djelo čine ista odnosno krivična djela istih zakonskih obilježja - kazna se

izriče na osnovu pripisane kazne za jedno od tih djela, - a ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima - sud će izabrati vrstu i mjeru kazne za najteže od tih

djela.

U praktičnom smislu, kod produženog krivičnog djela, sve pojedinačne krivičnopravne radnje gube svoju pravnu samostalnost i uklapaju se u jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi. Tako nastala nova jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna.

48

Npr. osumnjičeni je učinio u produženju krivično djelo sitne krađe, obične krađe i teške krađe u određenom vremenskom intervalu i za sve te radnje sudi se istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za postojanje produženog krivičnog djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti sadržane u optužnici i presudi, međutim, one će se pravno kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna. Na ovaj način radnje koje predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u kriv. djelo teške krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost.

Kod krivičnih djela koja su usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život, tjelesni integritet, dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se raditi o produženom djelu, već o sticaju krivičnih djela iz razloga što svaka fizička osoba uživa samostalnu i potpunu krivičnopravnu zaštitu. npr. ako učinilac u određ. vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno povrijedi isto lice, radiće se o produženom kriv. djelu, međutim, ako su povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju kriv. djela.

Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa izvršenjem poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja krivičnog postupka. Ako se pak u toku suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća presuda kao u slučaju sticaja.

ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU

Član 56. KZ FBiH - Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi:(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredaba čl. 53. (Stjecaj kriv. djela) ovog zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.(2) Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredaba člana 53. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.(3) Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine, primijenit će se disciplinska mjera.

Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne po ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se jedinstvena kazna po pravilima o sticaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj presudi.

Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne, neće se postupiti kao u slučaju sticaja. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom sticaja ne bi mogla ostavriti svrha kažnjavanja, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne, (npr. lice koje je osuđeno zbog ubistva na 15 god. zatvora, u 13 godini se posvađa u zatvoru i ubije čovjeka, onda se neovisno od ranije dosuđuje nova kazna zatvora).

Prema osuđenom koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora učini kriv. djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 1 godine - primijenit će se disciplinska mjera.

URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE49

Član 57. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne:(1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu. (2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik platio za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja.(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.

Vrijeme provedeno u pritvoru (pritvor je kao mjera obezbjeđenja okrivljenog u krivičnom postupku), kao i svako drugo lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom (npr. vrijeme lišenja slobode i zadržavanja, vrijeme provedeno u psihijatrijskoj ustanovi u koju je učinilac upućen na psihijatrijsko vještačenje i uopšte na pregledima u zdravstvenim ustanovama i dr.), uračunavaju se u izrečenu kaznu, bez obzira o kojoj se kazni radi. Uračunavanje se jedino ne odnosi na disciplinske kazne, jer se disciplinska djela po svojoj prirodi ne mogu izjednačiti sa krivičnim djelima i prekršajima.

Pravilo je da se svi vidovi lišenja slobode izjednačavaju i u izrečenu kaznu se uračunavaju ujednakom vremenskom trajanju, a u odnosu na novčanu kaznu dan lišenja slobode se izjednačava sa 50 KM.

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inozemstvu (Član 58. ZKP FBiH)Pritvor, lišenje slobode u toku postupka izručenja i kazna koju je učinitelj izdržao po presudi inozemnog suda, uračunat će se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste uračunavanje će se izvršiti po ocjeni suda.

MJERE UPOZORENJA

Mjere upozorenja su: sudska opomena i uslovna osuda. Član 59. KZ FBiH

Svrhe mjera upozorenja Član 60. KZ FBiHSvrha sudske opomene je - da se krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje kad se radi ostvarenja

svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.Svrha uslovne osude je - da se učinitelju krivičnog djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se

omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

Sudska opomena

Član 61. KZ FBiH - Sudska opomena(1) Sudska opomena može se izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom koja su počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lahkim i kad se, s obzirom na sve okolnosti koje se tiču učinitelja, posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom, steknu uslovi za postignuće svrhe krivičnopravnih sankcija bez kažnjavanja. (2) Sudska opomena može se izreći i za određeno kriv. djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, pod uslovima propisanim zakonom i kad se steknu ostali uslovi iz st. 1. ovog člana. (3) Sudska opomena može se izreći i za krivična djela počinjena u stjecaju, ako se za svako od tih djela steknu uslovi iz st. 1. ili 2. ovog člana.

50

(4) Pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi sudske opomene, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. (5) Sudska se opomena ne može izreći vojnim osobama za krivična djela protiv oružanih snaga Federacije.

Sudska opomena je posebna sankcija čija je svrha da se prema krivično odgovornom izvršiocu ne primjeni kazna za djelo manjeg značaja kada to nije nužno radi krivično-pravne zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uticati na izvršioca da ne čini kriv. djela.

U članu 60. KZ FBiH je propisana svrha sudske opomene i to je - da se krivično odgovornom učinitelju uputi upozorenje kad se radi ostvarenja svrhe krivičnopravnih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje i kad ono nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

U ovom članu (član 61 KZ FBiH) su propisani uslovi za izricanje sudske opomene, gdje je za izricanje sudske opomene potrebno istovremeno ispunjenje 2 grupe uslova. 1. Prva grupa uslova tiče se,

- najprije, apstraktne težine učinjenog krivičnog djela izražene kroz zakonom propisanu kaznu za određeno krivično djelo, pa je propisano da se sudska opomena može izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 1 godine ili novčanom kaznom (ovaj uslov, s obzirom na odredbu stava 2. ovog člana nema apsolutni karakter)

- potom, konkretne težine učinjenog djela izražene kroz okolnosti njegova počinjenja, stepen krivične odgovornosti učinitelja i težinu prouzrokovane posljedice jer se predviđa da se uz gore nevedeni uslov sudska opomena može izreći samo ako su ona počinjena pod takvim olakšavajućim okolnostima koje ih čine naročito lakim.

2. Druga grupa uslova tiče se ličnosti učinitelja i procjene da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja, gdje zakon izričito određuje da će se uzeti u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku i naknadi štete prouzrokovane krivičnim djelom. Radi se, dakle, o okolnostima putem kojih se manifestuje stav učinitelja prema učinjenom krivičnom djelu i oštećeniku, a na osnovu kojeg se može donijeti i zaključak o tome da li je za ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija nužno kažnjavanja učinitelja. Međutim, obavezivanje suda da pri toj ocjeni uzme u obzir odnos učinitelja prema oštećeniku (na primjer, izvinjenje oštećenom, pomirenje s oštećenim, otklanjanje posljedica djela) i naknadi štete izražava i stav zakonodavca da se i pri izricanju sudske opomene mora voditi računa o potrebi zaštite interesa oštećenog.

Kako uslov koji se odnosi na zakonom propisanu kaznu za učinjeno krivično djelo nema apsolutni karakter(1 godina zatvora ili novčana kazna), Zakon predviđa da se sudska opomena može izreći i za određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, ali samo pod uslovima propisanim zakonom. Odredba, dakle, sama za sebe, ne predstavlja osnov za izricanje sudske opomene za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine nego u stvari predstavlja osnov za zakonsko propisivanje mogućnosti izricanja sudske opomene za pojedina kriv. djela s propisanom kaznom zatvora do 3 godine i to samo pod određ. uslovima. Međutim, i u tom slučaju, uz posebne uslove postavljene zakonom za izricanje sudske opomene za određeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora do 3 godine, učinitelju takvog krivičnog djela moći će se izreći sudska opomena samo kad se steknu i ostali uslovi iz stava 1. ovog člana.

Stavom 3. ovog člana propisana je mogućnost izricanja sudske opomene i za krivična djela učinjena u stjecaju, ali samo ako su se za svako od krivičnih djela učinjenih u stjecaju stekli uslovi za izricanje sudske opomene. Ne može se, međutim, izreći sudska opomena za jedno djelo kad se za drugo djelo učinjeno u sticaju izriče kazna.

Stavom 4. određeno je da je sud pri odlučivanju hoće li izreći sudsku opomenu dužan - voditi računa o svrsi sudske opomene i - posebno uzeti u obzir

1. ličnost učinitelja, 2. njegov raniji život,

51

3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, 4. stepen krivične odgovornosti i5. druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno.

Odluku o izricanju sudske opomene sud će moći donijeti samo ako ocjenom okolnosti svih navedenih u ovoj zakonskoj odredbi kao i svih drugih okolnosti koje se pokažu relevantnim u konkretnom slučaju zaključi da se svrha krivičnopravnih sankcija može ostvariti bez njegovog kažnjavanja samim upozorenjem i da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

Stavom 5. isključena je mogućnost izricanja sudske opomene vojnim osobama za krivična djela protiv oružanih snaga FBiH.

Uslovna osuda

Član 62. KZ FBiH - Uslovna osuda:(1) Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir ličnost učinitelja, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno.(3) Uslovna osuda može se izreći kad je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna.(4) Za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, uslovna osuda se može izreći samo ako je kazna iz stava 3. ovog člana utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne.(5) Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od jedne godine.(6) Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.(7) Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se.

Uslovna osuda je mjera upozorenja koja se izriče učinitelju krivičnog djela kada se osnovano može očekivati da će se upozorenjem uz prijetnju kaznom, koje sadrži uslovna osuda, dakle, bez izvršenja kazne, moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija.

U tom smislu, uslovna osuda je zamjena za kaznu. Njome se upućuje prijekor učinitelju zbog učinjenog krivičnog djela i istovremeno on upozorava da će, u slučaju da u vremenu provjeravanja učini novo krivično djelo ili ne ispuni druge obaveze nametnute uslovnom osudom, kazna utvrđena uslovnom osudom biti izvršena.

Radi se o krivičnopravnoj sankciji koja nema represivni karakter kakav ima efektivna kazna. Ona ne podrazumijeva lišenja i ograničenja ličnih prava i sloboda svojstvena kazni mada i ona, a, prije svega, uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, može sadržavati obaveze za osuđenu osobu kojima se ograničava njena sloboda odlučivanja i djelovanja u nekim aspektima njenog ličnog života, ali se ni tada ne radi o ograničenjima koja su plod težnji za retribucijom nego o mjerama čiji je cilj otklanjanje ili ublažavanje činilaca koji mogu dovesti do ponovnog učinjenja kriv. djela.

Dakle, svrha uslovne osude (član 60. KZ FBiH) je – da se učinitelju kriv. djela uputi upozorenje uz prijetnju kaznom kojim se omogućava ostvarenje svrhe krivičnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja kad izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite.

U ovom članu (član 62. KZ FBiH) sadržane su odredbe koje uređuju strukturu uslovne osude, tj. njene bitne elemente, uslove za njeno izricanje čime se određuje polje primjene ove krivičnopravne sankcije kao i utjecaj uslovne osude na efektivnost mjera sigurnosti izrečenih uz uslovnu osudu.

52

Uslovnom osudom sud učinitelju krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne niti duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.

Dakle, sud učinitelju krivičnog djela uslovnom osudom utvrđuje kaznu i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni u vremenu provjeravanja koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od 1 godine ni duže od 5 godina, ne učini novo krivično djelo.

Prema tome, svaka uslovna osuda se sastoji od 2 bitna, neophodna elementa:1. utvrđene kazne (zatvora ili novčane kazne), čijim se izvršenjem učinitelju prijeti ukoliko ne ispuni

osnovnu obavezu koju za učinitelja sadrži svaka uslovna osuda – da u roku provjeravanja ne učini novo krivično djelo, i

2. roka provjeravanja, kojega sud određuje unutar zakonom propisanog opšteg roka provjeravanja. Osim navedene osnovne obaveze za učinitelja, koju sadrži svaka uslovna osuda, sud može, u uslovnoj osudi može nametnuti učinitelju i neke druge obaveze (da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, da naknadi štetu koju je pričinio krivičnim djelom, ili da ispuni druge obaveze predviđene krivičnim zakonodavstvom u Federaciji) i odrediti da će se utvrđena kazna izvršiti i ako učinitelj u ostavljenom roku ne izvrši i te druge obaveze. Međutim, nametanje učinitelju tih drugih obaveza, predstavlja samo mogućnost za sud i one nisu obavezni elemenat svake uslovne osude. npr. kod krivičnog djela izbjegavanja izdržavanja, izvršiocu se uz uslovnu osudu mogu izreći uslovi da u određenom roku isplati zaostale obroke alimentacije i da ubuduće redovno plaća izdržavanje.

Prema našem zakonu, uslovna osuda u pravilu ne podrazumijeva stavljanje učinitelja pod nadzor posebne stručne osobe, niti određivanje vrste i mjere kazne odlaže za eventualno kasnije ponovno izvođenje učinitelja pred sud u slučaju neispunjenja postavljenih obaveza i zaključka da resocijalizacija učinitelja na slobodi nije moguća, kao što je to slučaj u probacionom sistemu.

Pošto ih zakon izričito ne određuje, sud je pri određivanju vrste i mjere kazne koja će učinitelju biti utvrđena uslovnom osudom dužan uzeti u obzir sve okolnosti koje inače utiču da kazna bude manja ili veća, što znači da u obzir uzeti naročito:

1. stepen krivične odgovornosti, 2. pobude iz kojih je djelo učinjeno, 3. jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, 4. okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, 5. raniji život učinitelja, 6. njegove osobne prilike i 7. njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i 8. druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja, a, 9. u slučaju kada se uslovnom osudom učinitelju utvrđuje novčana kazna, i imovno stanje učinitelja,

odnosno visinu njegove plate, njegove druge prihode, njegovu imovinu i njegove porodične obaveze.Kazna utvrđena uslovnom osudom, po svojoj vrsti i mjeri treba odgovarati kazni koju bi sud izrekao učinitelju krivičnog djela da mu nije izrekao uslovnu osudu.

Prilikom izricanja uslovne osude sud određuje trajanje vremena provjeravanja s tim da ono ne može biti kraće od jedne godine niti duže od pet godina. - Vrijeme provjeravanja se računa od dana pravomoćnosti presude. - Ono se u praksi najčešće određuje na pune godine, ali zakon ne isključuje mogućnost određivanja

vremena provjeravanja i na pune mjesece. - U pravilu, dužina vremena provjeravanja bi trebala biti srazmjerna visini utvrđene kazne, ali se pri

njegovom određivanju mora voditi računa i o stepenu vjerovatnoće da će učinitelj ponovo učiniti krivično djelo. Što je ta vjerovatnoća veća i vrijeme provjeravanja koje sud određuje prilikom izricanja uslovne osude bi trebalo biti duže.

Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir:

53

1. ličnost učinitelja - kako zakon ne određuje koje su to okolnosti relevantne za ocjenu ličnosti učinioca odn. za odluku o izricanju uslovne osude, pri ocjeni ličnosti učinioca bi trebalo imati u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno, njegove lične, porodične i socijalne prilike, njegov odnos prema učinjenom djelu i prema socijalnim i pravnim normama uopće.

2. njegov raniji život - zakon, dakle, obavezuje sud da tu okolnost uzme u obzir, ali ne isključuje mogućnost izricanja uslovne osude ranije osuđivanom učinitelju krivičnog djela, ukoliko ocjenom ostalih okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca i učinjeno djelo zaključi da se i uslovnom osudom može ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija i svrha kažnjavanja.

3. njegovo ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela - u prvom redu okolnosti koje ukazuju na njegovu spremnost da otkloni posljedice djela.

4. stepen krivične odgovornosti i 5. druge okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno – kao što su vrijeme, mjesto, način i

sredstvo izvršenja, odnos prema žrtvi i dr., a koje učinjenom djelu daju teži ili lakši vid.To znači da odluku o izricanju uslovne osude sud može donijeti samo ako, uz pozitivnu prognozu o budućem ponašanju učinitelja do koje je došao ocjenom okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, njegov raniji život i njegovo ponašanje poslije učinjenog kriv. djela, zaključi da će se uslovnom osudom moći ostvariti svrha krivičnopravnih sankcija uopće i svrha kažnjavanja, dakle, da će se izrečenom uslovnom osudom moći ostvariti i general. i specijalna prevencija kriv. djela, kao i ako ocjenom okolnosti koje se odnose na stepen kriv. odgovornosti učinitelja i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, zaključi da izvršenje kazne nije nužno radi krivičnopravne zaštite.

(3) Uslovna osuda može izreći ako je učinitelju utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna. Mjerodavna je dakle sudski utvrđena kazna, a ne zakonom propisana kazna za učinjeno krivično djelo. Utvrđena kazna zatvora do 2 godine može se odnositi na jedno djelo ili na više krivičnih djela učinjenih u stjecaju. Međutim, nije moguće kod sticaja kriv. djela za pojedina djela izreći uslovnu osudu, a za druga kaznu zatvora.

Odredbe st. 4. i 5. sadrže dalja ograničenja u izricanju uslovne osude koja su u vezi sa težinom učinjenog krivičnog djela.

Izricanje uslovne osude za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, zakon uslovljava time da je kazna do 2 godine zatvora ili novčana kazna (iz stava 3.) utvrđena ublažavanjem zakonom propisane kazne. Polazi se od toga da su krivična djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna veoma teška krivična djela i da izricanje uslovne osude za takva krivična djela treba ograničiti samo na slučajeve u kojima je utvrđeno postojanje okolnosti koje dopuštaju i opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne.

Uslovna se osuda ne može izreći za krivična djela za koja se ni ublažavanjem kazne ne može izreći kazna zatvora lakša od 1 godine.S obzirom na zakonska pravila o granicama ublažavanja kazne, to znači da se uslovna osuda ne može izreći za kriv. djela za koja je kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od 3 ili više godina . Međutim, ovo zakonsko ograničenje za izricanje uslovne osude nema apsolutan karakter, jer bi se uslovna osuda mogla izreći i za krivična djela sa propisanom najmanjom mjerom kazne od 3 ili više godine ako u konkretnom slučaju postoje okolnosti za koje zakon veže mogućnost oslobođenja od kazne, jer je tada sud ovlašten i da učinitelju kaznu ublaži bez ograničenja za ublažavanje kazne.

Ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može se izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora.Dakle, ako je učinitelju utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora. Obrnuto, nije moguće izreći uslovnu osudu samo za novčanu kaznu. Odredba pruža mogućnost da se izricanjem novčane kazne koja se izvršava, uz uslovnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora, pojača dejstvo uslovne osude kada je to neophodno za ostvarenje krivičnopravne zaštite. Ako je učinitelju

54

izrečena uslovna osuda s utvrđenom kaznom zatvora, a ujedno i bezuslovna novčana kazna, vrijeme što ga je proveo u pritvoru uračunava se u novčanu kaznu.

Sigurnosne mjere, izrečene uz uslovnu osudu, izvršavaju se. Uz uslovnu osudu učinitelju se mogu izreći sve mjere sigurnosti predviđene u zakonu i to: obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi), obavezno liječenje od ovisnosti, zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, oduzimanje predmeta.

OPOZIV USLOVNE OSUDE Razlozi za opoziv uslovne osude:

1) zbog novog krivičnog djela, 2) zbog ranije učinjenog krivičnog djela, 3) zbog neispunjenja izrečenih obaveza

1. Opoziv uslovne osude zbog novog krivičnog djela Član 64. KZ FBiHUslovna osuda se može opozvati ako je osuđeni tokom vremena provjeravanja izvršio novo krivično djelo, a u zavisnosti od kazne za novo krivično djelo, ovisi da li je:a) Opoziv uslovne osude je obavezan - ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini jedno

ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna.b) Opoziv uslovne osude je fakultativan - ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili

više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od 2 godine ili novčana kazna. U ovom slučaju, sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti hoće li opozvati uslovnu osudu. Pri tome je sud vezan zabranom izricanja uslovne osude ako učinitelju za krivična djela utvrđena u uslovnoj osudi i za nova kriv. djela treba izreći kaznu zatvora u trajanju dužem od 2 god.

2. Opoziv uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (Član 65. KZ FBiH)Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je, dakle, fakultativan, gdje je predviđeno da će sud opozvati uslovnu osudu ako poslije njezinog izricanja utvrdi da je osuđeni učinio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to krivično djelo.

3. Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza (Član 66. KZ FBiH)Opoziv uslovne osude iz ovog razloga je, dakle, fakultativan, gdje je predviđeno da će sud opozvati uslovnu osudu i izreći izvršenje izrečene kazne ako osuđeni tokom određenog vremena provjeravanja ne ispuni izrečenu obavezu u slučajevima kad je mogao ispuniti tu obavezu. U slučaju nemogućnosti ispunjenja izrečene obaveze sud može: a) produžiti rok za ispunjenje te obaveze ili b) je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom, ili c) može osuđenog osloboditi ispunjenja izrečene obaveze.

Osim u slučaju kad je opoziv uslovne osude obavezan (kad osuđeni tokom vremena provjeravanja učini jedno ili više kriv. djela za koja je izrečena kazna zatvora 2 god. ili teža kazna), kod svih ostalih navedenih razloga opoziv uslovne osude fakultativan, tj. nakon što ocjeni razloge za opoziv, sud može ali i ne mora opozvati uslovnu osudu, pa: - ako opozove uslovnu osudu - sud će primjenom odredaba za stjecaj krivičnih djela. (iz člana 54) ovog

zakona izreći jedinstvenu kaznu i za ranije činjeno i za novo krivično djelo uzimajući kaznu iz opozvane uslovne osude kao utvrđenu.

- ako ne opozove uslovnu osudu - sud može za novo krivično djelo izreći uslovnu osudu ili kaznu. Ako sud ocijeni da i za novo krivično djelo treba izreći uslovnu osudu, utvrdit će jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo krivično djelo primjenom odredaba za sticaj krivičnih djela i odredit će novo vrijeme provjeravanja koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 5 godina, računajući od dana pravosnažnostii nove presude. Osuđenom kojem za novo krivično djelo bude izrečena kazna zatvora, vrijeme provedeno na

55

izdržavanju ove kazne ne uračunava se u vrijeme provjeravanja utvrđeno uslovnom osudom za ranije krivično djelo.

Rokovi za opoziv uslovne osude (Član 67. KZ FBiH)Uslovna osuda se može opozvati tokom vremena provjeravanja.Ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini krivično djelo koje povlači opoziv uslovne osude, a to je

presudom utvrđeno tek poslije isteka vremena provjeravanja, uslovna osuda može se opozvati najkasnije u roku od jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja.

Ako osuđeni u određenome roku ne ispuni koju obavezu (iz čl. 63. - da osuđeni vrati imovinsku korist pribavljenu kriv. djelom, da naknadi štetu koju je pričinio kriv. djelom, ili da ispuni dr. obaveze predviđene kriv.zakonodavstvom u FBiH), sud može uslovnu osudu opozvati najkasnije u roku od 1 godine od dana proteka vremena provjeravanja i odrediti da se izvrši kazna utvrđena u uslovnoj osudi.

USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM Član 68.KZ FBiH

To je jedna vrsta uslovne osude kojom se učinilac stavlja pod zaštitni nadzor ako, s obzirom na okolnosti učinjenja krivičnog djela, ličnost učinitelja, njegov raniji život i ponašanje poslije učinjenog krivičnog djela smatra da će se uz određivanje zaštitnog nadzora svrha uslovne osude i društveno prilagođavanje osuđenika bolje ostvariti.

Cilj je da se primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne osude i bolje društveno prilagođavanje osuđenog.

Zaštitni nadzor obuhvata: mjere pomoći, brige, nadzora i zaštite, a može trajati od 6 mjeseci do 2 godine. Sadržaj zaštitnog nadzora - Zaštitni nadzor može obuhvaćati ove obaveze:

a) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;b) uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;c) posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i postupanje po njihovim savjetima;d) osposobljavanje za određeno zanimanje;e) prihvaćanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinitelja;f) raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu sa bračnim i obiteljskim obavezama.Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora. Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti, a može i ukinuti uslovnu osudu.

MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)

Mjere bezbjednosti su posebne krivične sankcije.Svrha sigurnosnih mjera je - da se njihovom primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da

učinilac ubuduće ponovno učini krivična djela.Sud učiniocu može izreći jednu ili više mjera bezbjednosti, ako za to postoje uslovi propisani zakonom.

Vrste mjera bezbjednosti koje propisuje zakon su:1. obavezno psihijatrijsko liječenje (na slobodi);2. obavezno liječenje od ovisnosti; 3. zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti;4. zabrana upravljanja motornim vozilom;5. oduzimanje predmeta.

1) Obavezno psihijatrijsko liječenje

56

Kao mjera bezbjednosti se izriče - učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvoga stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.

Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu.

Uz ispunjenje navedenih uslova, ova mjera bezbjednosti se može izvršiti:a) uz izdržavanje kazne zatvora ili b) uz rad za opće dobro na slobodi ili c) uz uslovnu osudu . Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona, izvršenje kazne zatvora

može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju.

Obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 66. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona.

2) Obavezno liječenje od ovisnosti

Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti krivična djela.Mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je zakonom propisano za obavezno psihijatrijsko liječenje.

Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. KZ FBiH, izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti.

Pod uslovima iz člana 74. (Obvezno psihijatrijsko liječenje) stav 2. KZ FBiH, obavezno liječenje od ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uslovni otpust će se opozvati.

Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od ovisnosti tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 65. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona.

3) Zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti

Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju koji je učinio krivično djelo u vezi sa imovinom koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, aktivnosti ili funkciji ako postoji opasnost da bi takvo vršenje moglo poticajno djelovati da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, aktivnosti ili funkcije u vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.

Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 1 niti duže od 10 godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere.

57

Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona, izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora prekrši zabranu vršenja poziva,aktivnosti ili funkcije.

Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva,aktivnosti ili funkcije tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 66. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona.

4) Zabrana upravljanja motornim vozilom

Kao mjera bezbjednosti može se izreći - učinitelju krivičnog djela protiv sigurnosti prometa kada postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti takvo krivično djelo. Zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi samo na određenu vrstu ili na sve vrste motornih vozila.

Ova mjera se može izreći u trajanju - koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5 godina računajući od pravosnažnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uslovnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, primijenit će se odredbe člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. i člana 66. (Opoziv uslovne osude zbog neispunjenja određenih obaveza) stav 5. ovog zakona.

5) Oduzimanje predmeta

Predmeti koji su upotrebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se, - kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili - kad se radi zaštite opće sigurnosti ili - iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja.

Predmeti se mogu oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja - kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja.

U slučajevima kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.

PRAVILA O ODGOJNIM PREPORUKAMA, O ODGOJNIM MJERAMA I O KAŽNJAVANJU MALOLJETNIKA

BiH za razliku od, npr. RH, Austrije ili Njemačke, nema poseban zakon kojim se reguliše krivičnopravni položaj maloljetnih učinitelja krivičnih djela. Međutim, u skladu sa dosadašnjom zakonodavnom praksom, KZ FBiH u posebnoj glavi sadrži odredbe o odgojnim preporukama, odgojnim mjerama i o kažnjavanju maloljetnika kojima se ustanovljava poseban krivičnopravni režim koji se primjenjuje na maloljetne učinitelje kriv. djela. Te odredbe sadrže određena odstupanja od opštih pravila o kažnjavanju učinitelja kriv. djela kojima se osigurava da dobrobit maloljetnih učinitelja kriv. djela bude osnov i cilj krivičnopravne reakcije prema njima i da ta reakcija bude u skladu ne samo sa težinom i okolnostima učinjenog krivičnog djela nego i sa ličnim svojstvima te ličnim, porodičnim i socijalnim prilikama maloljetnog učinitelja kriv. djela.

Kada su u pitanju maloljetni izvršioci krivičnih djela, prema njima se mogu primjeniti:1) Odgojne (vaspitne) preporuke

58

2) Krivične sankcije prema maloljetnicima – gdje spadaju:a) odgojne (vaspitne) mjere, b) sigurnosne (bezbjednosne) mjere, c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem maloljetniku.

1. Odgojne preporuke

Odgojne preporuke su novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o nastojanjima da se u odnosu na određena delikventna ponašanja maloljetnika da prednost vansudskim oblicima prevencije. Dakle, primjena odgojnih mjera je alternativa krivičnom gonjenju, jer je to faktički vansudsko rješavanje nastalog konflikta.

Svrha odgojnih preporuka j e : (Član 81. KZ FBiH)a) da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela; i b) da se primjenom odgojnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne učini krivična djela.

Uslovi primjene odgojnih preporuka: (Član 80. KZ FBiH)- Prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela mogu se primijeniti odgojne preporuke za

krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine.- Odgojne preporuke prema maloljetniku može primijeniti nadležni tužilac ili sud za

maloljetnike.- Uslovi su primjene odgojnih preporuka :

1. maloljetnikovo priznanje krivičnog djela i 2. njegova izražena spremnost za pomirenjem s oštećenim.

Vrste odgojnih preporuka su: (Član 82. KZ FBiH)- primjenjuje ovlašteni tužilac:

1) lično izvinjenje oštećenom; 2) naknada štete oštećenom; 3) redovno pohađanje škole; 4) posjećivanje odgojnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta

- primjenjuje sudija za maloljetnike:5) rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice; 6) prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja; 7) smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu; 8) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;

.Izbor odgojnih preporuka: (Član 83. KZ FBiH)Pri izboru odgojnih preporuka ovlašteni tužilac ili sudija za maloljetnike će uzet u obzir sveukupne interese maloljetnika i oštećenika. Pritom će posebno voditi računa da se primijenjenim odgojnim preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad.Izbor i primjena odgojnih preporuka izvršava se u saradnji s roditeljima ili starateljima maloljetnika i organima socijalnog staranja.

Odgojne preporuke mogu trajati najduže 1 godinu.Odgojne se preporuke mogu tokom njihovog izvršavanja zamijeniti drugom ili ukinuti.

2. Krivične sankcije prema maloljetnicima (Član 84. KZ FBiH)

Maloljetnom se učinitelju krivičnog djela mogu izreći a) odgojne (vaspitne) mjere, b) sigurnosne (bezbjednosne) mjere,

59

c) kazna maloljetničkog zatvora - može se izreći samo izuzetno starijem maloljetniku.- Mlađem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 14, a nije navršio 16 godina života) - mogu se izreći samo odgojne (vaspitne) mjere.- Starijem maloljetniku (koji je u vrijeme učinjenja kriv. djela navršio 16, a nije navršio 18 godina života) - odgojne se mjere mogu izreći pod uslovima propisanim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora.Maloljetniku se mogu izreći sigurnosne mjere pod uslovima propisanima ovim zakonom.Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ni uslovna osuda.

Svrhe odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 85. KZ FBiH)- Svrha odgojnih (vaspitnih) mjera i kazne maloljetničkog zatvora je da se pružanjem zaštite i pomoći

maloljetnim učiniocima krivičnih djela, nadzorom nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove osobne odgovornosti osigura njihov odgoj, preodgoj i pravilan razvoj.

- Uz to, svrha kazne maloljetničkog zatvora je poseban utjecaj na maloljetnog učinioca da ubuduće ne učini krivična djela, kao i na druge maloljetnike da ne učine krivična djela.

2.a. Odgojne (vaspitne) mjera

Vrste odgojnih (vaspitnih) mjera (Član 86. KZ FBiH)Odgojne (vaspitne) mjere se dijele u 3 grupe:1. disciplinske mjere 2. mjere pojačanog nadzora 3. zavodske mjere

Disciplinske mjere Disciplinske mjere se izriču maloljetnom učinitelju kriv. djela kojem nije potrebno izreći trajnije mjere odgoja i preodgoja, naročito ako je učinio kriv. djelo iz nepromišljenosti ili lahkomislenosti. Tu spadaju:a) sudski ukor i b) upućivanje u disciplnski centar za maloljetnike (Član 89. KZ FBiH)

- Ovu mjeru sud će izreći kad - je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utiče na osobnost i ponašanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela.

- Maloljetnika kome je izrečena ova mjera sud može uputiti u disciplinski centar:a) na određeni broj sati tokom dana blagdana, ali najviše 4 uzastopna dana blagdana; b) na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do 1 mjeseca;c) na neprekidni boravak tokom određenog broja dana, ali ne duže od 20 dana.

- Pri izricanju ove mjere, sud će voditi računa da zbog njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovite školske nastave ili posla.

- U disciplinskom se centru maloljetnik može zaposliti na korisnim radovima koji odgovaraju njegovim godinama života, ukoliko on ili njegov staratelj na to pristanu.

- Pri izricanju ove mjere, sud može izreći i odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite koja se izvršava po izvršenju odgojne mjere upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike.

Mjere pojačanog nadzora Mjere pojačanog nadzora izriču se - maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz odgovarajući nadzor, a nije potrebno njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Tu spadaju:a) mjere pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojioca ili staraoca (Član 90. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako - su roditelji, usvojitelj ili staratelj propustili nadzor nad maloljetnikom iako su u mogućnosti obavljati nadzor.

Pri izricanju ove mjere, sud može: 60

a) roditelju, usvojitelju ili staratelju dati potrebne upute i naložiti im određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti radi odgoja maloljetnika, njegovog liječenja i radi otklanjanje štetnih uticaja.

b) odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje pomoć roditelju, usvojitelju ili staratelju. Sud će naknadno odlučiti o prestanku takvog provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

b) pojačan nadzor u drugoj porodici (Član 91. KZ FBiH)Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da

maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati.Izvršenje ove odgojne mjere obustavit će se:

a) kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da maloljetnika pojačano nadziru,

b) kad prema rezultatu odgoja prestane potreba za pojačanim nadzorom.Pri izricanju ove odgojne mjere sud će odrediti da - za vrijeme njenog trajanja nadležni

ogran socijalne zaštite provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć porodici u kojoj je maloljetnik smješten.

c) pojačan nadzor od strane nadležnog organa socijalne zaštite (Član 92. KZ FBiH)Ovu mjeru sud će izreći ako - roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti

pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje ni uslovi za izricanje odgojne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici.

Sud će naknadno odlučiti o prestanku ove mjere, s tim da njeno trajanje ne može biti kraće od 1 ni duže od 3 godine.

Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje živi s roditeljima, usvojiteljem ili starateljem, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite, koja se brine o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.

Zavodske mjere Zavodske mjere izriču se - maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem treba izreći trajnije mjere odgoja, preodgoja ili liječenja uz njegovo potpuno odvajanje iz dotadašnje sredine. Zavodske mjere ne mogu trajati duže od 5 godina. Tu spadaju:a) upućivanje u vaspitnu ustanovu (Član 94. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako - nad maloljetnikom treba osigurati izvršenje stalnog nadzora stručnih odgojitelja u ustanovi za odgoj maloljetnika.

U odgojnoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje 6 mjeseci a najviše 3 godine. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno

odlučiti (član 97. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama, stav 2. ovog zakona).b) upućivanje u vaspitno-popravni dom (Član 95. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud će izreći ako - prema maloljetniku treba primijeniti pojačane mjere preodgoja.

Pri odlučivanju hoće li izreći ovu mjeru, sud će posebno uzeti u obzir 1) težinu i prirodu učinjenog krivičnog djela i 2) okolnost jesu li mu ranije bile izrečene odgojne mjere ili kazna maloljetničkog zatvora.

U odgojno-popravnom domu maloljetnik ostaje najmanje 1 a najviše 5 godina. Pri izricanju ove mjere, sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti (član

97. Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama, stav 2. ovog zakona).c) upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje (Član 96. KZ FBiH)

Ovu mjeru sud može izreći maloljetniku ometenom u psihičkom ili fizičkom razvoju, umjesto odgojne mjere upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojne mjere upućivanja u odgojno-popravni dom.

61

Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje sve dok - je to potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegova daljnjeg zadržavanja u toj ustanovi.

Izbor odgojne mjere (Član 88. KZ FBiH)Pri izboru odgojne mjere sud će uzeti u obzir:1. godine života maloljetnika, 2. stepen njegovog duševnog razvoja, 3. njegova psihička svojstva, 4. njegove sklonosti, 5. pobude iz kojih je djelo učinio, 6. dotadašnji odgoj, 7. sredinu i prilike u kojima je živio, 8. težinu krivičnog djela, 9. te je li mu ranije bila izrečena odgojna mjera ili kazna i 10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja na izricanje odgojne mjere.

U postupku protiv maloljetnika obavezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud određuje najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o odgojnim mjerama (Član 97. KZ FBIH)

Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od uticaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera može zamijeniti drugom odgojnom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom odgojnom mjerom.

Uz slučajeve iz stava 1. ovog člana, ukoliko za pojedine mjere nije što drugo propisano, odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh odgoja, obustaviti od izvršenja, a može se i zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha odgojnih mjera.

Obustavljanje od izvršenja zavodske odgojne mjere ili zamjenjivanje zavodske odgojne mjere drugom takvom mjerom izvršit će se uz sljedeća ograničenja:a) odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može se obustaviti od izvršenja prije isteka

roka od 6 mjeseci, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojno-popravni dom ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje;

b) odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni dom ne može se obustaviti od izvršenja prije isteka roka od 1 godine, a do isteka ovog roka može se zamijeniti samo odgojnim mjerama upućivanja u odgojnu ustanovu ili upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje.Izuzetno, odgojna mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ili odgojna mjera upućivanja u odgojno-popravni

dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti drugom mjerom i prije isteka rokova (iz stava 3. tačke a. i b. ovog člana) ako posebne okolnosti koje se odnose na osobu maloljetnika očito pokazuju da je postignuta svrha tih mjera.

Ponovno odlučivanje o odgojnim mjerama (Član 98. KZ FBIH)

Ako je od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora ili zavodska odgojna mjera proteklo više od 1 godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovno odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tome sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom.

Odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više od 6 mjeseci od pravosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

62

PITANJA NA ISPITU: Kad i pod kojim uvjetima se mora odlučivati o odgojnim mjerama, radi promjene okolnosti – ako je od pravomoćnosti odluke o upućivanje u odgojni centar a proteklo 6 mjeseci, neće se izvršiti, nema svrhe.Kod pojačanog nadzora ili zavodske mjere kad protekne 1 godina – ponovno će se odlučivati o potrebi izvršavanja ili da se zamijeni nekom drugom.

2.b. Kažnjavanje starijih maloljetnika

Kazniti se može samo stariji maloljetnik, i to pod uslovima: (Član 99. KZ FBiH)1. da je učinio djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, i2. da zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izricanje

vaspitnih mjera.

Kazna maloljetničkog zatvora (Član 100. KZ FBiH)- Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od 1 ni duža od 10 godina, a izriče se na pune

godine ili na pola godine.- Pri odmjeravanju kazne starijem maloljetniku za krivično djelo sud ne može izreći kaznu

maloljetničkog zatvora u trajanju dužem od kazne zatvora propisane za to krivično djelo, ali sud nije vezan za najmanju propisanu mjeru te kazne.

Odmjeravanje kazne maloljetničkog zatvora (Član 101. KZ FBiH)Pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora starijem maloljetniku, sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (član 49. Opća pravila za odmjeravanje kazne), imajući posebno u vidu:

1. stepen psihičkog razvoja maloljetnika i 2. vrijeme potrebno za njegov preodgoj i 3. vrijeme potrebno za njegovo stručno osposobljavanje .

Izricanje odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora za   krivična djela u stjecaju (Član 102.)Za krivična djela u stjecaju sud izriče maloljetniku samo jednu odgojnu mjeru ili samo kaznu maloljetničkog zatvora kad postoje zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud ocijeni da je treba izreći. Sud će postupiti isto i kad poslije izrečene odgojne mjere, ili kazne maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio kriv. djelo.

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora (Član 103.)Kazna maloljetničkog zatvora neće se izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:a) 10 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 5 godina;b) 5 godina - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora preko 3 godine;c) 3 godine - ako je izrečena kazna maloljetničkog zatvora do 3 godine.

Maloljetni izvršioci mogu se uslovno otpustiti sa izdržavanja kazne nakon izdržane 1/3 kazne, ali ne prije isteka 1 godine. Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta, sud može odrediti mjeru pojačanog nadzora od strane organa socijalne zaštite. Maloljetnički zatvor izdržava se u posebnim ustanovama ili u odvojenim dijelovima kazneno-popravnih ustanova. Dok ne navrši 18 godina, izdržava se u posebnim kazneno popravnim ustanovama, a od 18 -23 godine izdržavaju u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih ustanova za odrasle, ali sa njima ne smiju dolaziti u kontakt.

Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinila kao maloljetnici (Član 104.)

63

Punoljetnoj osobi koja je navršila 21 godinu života ne može se suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik.

Ako punoljetna osoba u vrijeme suđenja nije navršila 21 godinu života može joj se suditi samo za krivična djela s propisanom kaznom zatvora težom od 5 godina. Takvoj osobi sud može izreći samo odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru, s tim da će pri ocjeni hoće li izreći ovu mjeru sud uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog krivičnog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog uočinjenja, ponašanje učinitelja i svrhu te odgojne mjere.

Punoljetnoj osobi može se za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska odgojna mjera, a pod uslovima iz člana 100. (Kazna maloljetničkog zatvora) ovog zakona i kazna maloljetničkog zatvora. Pri ocjeni hoće li i koju će od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog kriv.djela, vrijeme koje je proteklo od učinjenja, ponašanje učinitelja, te svrhu koju treba postići sankcijama.

Izuzetno od odredbe stava 3. ovog člana, punoljetnoj osobi koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uvjetnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovom slučaju ima u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora.

Izricanje odgojnih mjera mlađim punoljetnim osobama (Član 105.)Učinitelju koji je kao punoljetan učinio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio 21 godinu života,

sud može izreći odgovarajuću zavodsku odgojnu mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je krivično djelo učinio, može očekivati da će se i odgojnom mjerom postići svrha koja bi se osmaterijaila izricanjem kazne.

Mlađoj punoljetnoj osobi kojoj je izrečena odgojna mjera sud može, pod uvjetima propisanima ovim zakonom, izreći sve sigurnosne mjere propisane ovim zakonom, osim sigurnosne mjere zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije.

Izrečena odgojna mjera može trajati najduže dok učinitelj ne navrši 23 godine života.

Učinak kazne na odgojne mjere (Član 107.)Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog zatvora,

odgojna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje te kazne.Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu maloljetničkog zatvora ili kaznu

zatvora najmanje 1 god., odgojna mjera prestaje kad ta osoba započne izdržavanje kazne.Ako za vrijeme trajanja odgojne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora u trajanju kraćem od

jedne godine, sud će u presudi odlučiti hoće li se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene odgojne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

Učinak odgojnih mjera i kazne maloljetničkog zatvora (Član 108.)Odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora ne posljeduju pravnim posljedicama osude koje se sastoje u

zabrani sticanja određenih prava iz čl.118. (Vrste pravnih posljedica osude) st. 2. Na osobe koje izdržavaju odgojnu mjeru upućivanja u odgojno-popravni dom ili kaznu maloljetničkog

zatvora primjenjuju se odredbe člana 112. (Rad osuđenih osoba) ovog zakona.

Evidencija o izrečenim odgojnim mjerama (Član 109.)Evidenciju o izrečenim odgojnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na osnovu propisa koje

donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji.Podaci o izrečenim odgojnim mjerama mogu se dati samo sudu, tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova i

organima socijalne zaštite u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene odgojne mjere.

2.c. Izricanje sigurnosnih mjera maloljetniku (Član 106.)64

Maloljetnom učinitelju krivičnog djela kojem je izrečena odgojna mjera ili kazna maloljetničkog zatvora mogu se, pod uvjetima propisanim zakonom, izreći sigurnosne mjere iz člana 71. (Vrste sigurnosnih mjera) tačke a), b) i e) ovog zakona.

Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti ne može se izreći uz disciplinsku mjeru. Umjesto sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izreći odgojna mjera upućivanja u

drugu ustanovu za osposobljavanje ako se u toj ustanovi može osigurati liječenje i time postići svrha te sigurnosne mjere i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta.

OPĆE ODREDBE O IZVRŠENJU KRIVIČNOPRAVNIH SANKCIJA

Izvršenje kazne zatvora Član 110.(1) Kazna zatvora i kazna maloljetničkog zatvora izvršavaju se u zatvorenim, poluotvorenim ili otvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.(2) Kazna dugotrajnog zatvora izvršava se u zatvorenim ustanovama za izdržavanje kazne.

Granice izvršenja kazni Član 111.Osoba prema kojoj se izvršava kazna lišava se prava ili se ona ograničava u pravima u skladu sa zakonom samo u granicama prijeko potrebnim da bi se ostvarila svrha pojedinih kazni.

Rad osuđenih osoba Član 112.(1) Osoba osuđena na kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora ili kaznu maloljetničkog zatvora, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko ona na to pristane.(2) Ako osuđena osoba traži ili pristane na rad, rad će joj se omogućiti.(3) Rad osuđene osobe treba biti koristan i usklađen sa savremenim načinom vršenja iste vrste rada na slobodi, prema stručnim i drugim sposobnostima osuđenog.

Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora Član 113.(1) Prema starijem maloljetniku, dok ne navrši 18 godina života, kazna maloljetničkog zatvora izvršava se u posebnim krivično-popravnim ustanovama za maloljetnike. Prema osobi koja je navršila 18 godina života, ali nije navršila 23 godine života (mlađa punoljetna osoba) kazna maloljetničkog zatvora se izvršava u posebnim ustanovama za mlađe punoljetne osobe ili u posebnom odjeljenju ustanove u kojoj se kazna izvršava prema punoljetnim osobama, pri čemu se osigurava da mlađe punoljetne osobe ne dođu u kontakt sa starijim zatvorenicima. Prema osobi koja je navršila 23 godine života prije kraja izdržavanja kazne ostatak kazne se izvršava u krivično-popravnoj ustanovi za odrasle.(2) Prema mlađoj punoljetnoj osobi kazna se može izvršavati u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike sve dok je to potrebno radi završetka njenog školovanja ili stručnog osposobljavanja. Međutim, prema mlađoj se punoljetnoj osobi kazna ne može ni u kojem slučaju izvršavati u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike, ako bi to bilo na koji način bilo štetno za maloljetne osobe prema kojima se izvršava kazna maloljetničkog zatvora u toj ustanovi. (3) Izbor posla za osuđenog maloljetnika vrši se prema njegovim sposobnostima i sklonostima za određenu vrstu posla, radi stručnog osposobljavanja, a prema mogućnostima koje postoje u krivično-popravnoj ustanovi za maloljetnike. Mlađoj punoljetnoj osobi će se također omogućiti obrazovanje i stručno osposobljavanje, bez obzira na to izvršava li se kazna u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima krivično-popravnih ustanova za odrasle osobe. (4) Radno vrijeme osuđenog maloljetnika određuje se tako da mu se omogući školovanje i stručno osposobljavanje i da mu ostane dovoljno vremena za fizički odgoj i razonodu.(5) Osuđeni maloljetnik može biti uvjetno otpušten s izdržavanja kazne ako je izdržao trećinu kazne, ali ne prije nego što je proveo jednu godinu u krivično-popravnoj ustanovi. Za vrijeme uvjetnog otpusta sud može odrediti odgojnu mjeru pojačanog nadzora nadležnog tijela socijalne zaštite. Za opoziv uvjetnog otpusta primjenjuju se odredbe člana 46. (Opoziv uvjetnog otpusta) ovog zakona.

65

(6) Maloljetni osuđenik, osim u izuzetnim okolnostima, ima pravo održavati kontakte sa svojom obitelji putem pisama i posjeta.

ODUZIMANJE IMOVINSKE DOBITI

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 114. KZ FBiH- Osnov oduzimanja imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne može zadržati

imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela. - Korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je

krivično djelo učinjeno pod uslovima propisanima ovim zakonom.- Sud može oduzeti korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela i u odvojenom postupku ukoliko postoji

opravdani razlog za zaključak da je korist pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti dokazati da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 115. KZ FBiH- Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska korist pribavljena

krivičnim djelom. - Ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj

imovinskoj koristi. - Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne

odgovara stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili su mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

- Ako je imovinska korist prenesena na bliske srodnike , oduzeće se od njih ako ne dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost.

- Kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja, ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene kriv. djelom.

- Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom , ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Zaštita oštećenog Član 116.- Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći lišenje

imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.- Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnični

postupak, može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti ako pokrene parnični postupak u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnični postupak i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

- Oštećeni koji u krivičnom postupku nije istaknuo imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnični postupak u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastupanje pravnih posljedica osude Član 117. KZ FBiHOsude za određena krivična djela mogu imati za pravnu posljedicu:

66

a) prestanak ili gubitak određenih prava ili b) zabranu sticanja određenih prava .

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učinitelju izrečena novčana kazna, sudska opomena ili uslovna osuda ili kad je učinitelj oslobođen kazne.

Pravne posljedice osude mogu se propisati samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su propisane. Vrste pravnih posljedica osude Član 118. KZ FBiH

Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava jesu:a) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim društvima ili u dr.

pravnim licima;b) prestanak zaposlenja ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja;c) lišenje odlikovanja.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava jesu:a) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima vlasti, trgovačkim društvima ili u dr. pravnim

licima;b) zabrana sticanja određenih zvanja, poziva ili zanimanja ili unapređenja u službi;c) zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koja se izdaju odlukom tijela vlasti. Početak i trajanje pravnih posljedica osude Član 119. KZ FBiH

Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude. Dakle, tu je prisutan automatizam njihovog nastanka. npr. u zakonu o radu, kao pravna posljedica osude, propisan je prestanak radnog odnosa po sili zakona u slučaju osude za krivično djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u slučaju državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju najduže 10 godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.

Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.

Prestanak sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke Član 120.

Sud može odlučiti o prestanku primjene sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja, djelatnosti ili dužnosti ako su protekle 3 godine od dana njenog izricanja.

Sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se sastoji u zabrani sticanja određenog prava kad proteknu 3 godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne.

Pri ocjeni hoće li odrediti prestanak primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude, sud će uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da naknadi štetu prouzrokovanu kriv. djelom i da vrati imovinsku korist pribavljenu kriv. djelom, te druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost prestanka primjene sigurnosne mjere ili pravne posljedice osude.

Prestanak pravne posljedice osude ne utiče na prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

REHABILITACIJA, AMNESTIJA, POMILOVANJE I BRISANJE OSUDE

Rehabilitacija Član 121.Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog

zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.

Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uslovnom otpustu ako njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.

67

Amnestija Član 122.

- Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica daje :a) oslobođenje od krivičnog gonjenja ili abolicija, b) potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne, c) zamjena izrečene kazne blažom, d) određuje se brisanje osude ili e) ukida određena pravna posljedica osude.

- Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o amnestiji. - Može se odnositi na kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne može na vaspitne

mjere i mjere bezbjednosti. - Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je daje zakonodavni organ . To praktično

znači da se ne navode pojedinačno lica nego se oslobađaju sva lica optužena za npr. krivično djelo izbjegavanje vojne obaveze. Amnestiju za kriv. djela propisana ovim i dr. zakonom FBiH može dati Parlament FBiH, a za kriv. djela propisana zakonom kantona skupština kantona.

- Davanjem amnestije ne utiče se na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi .

Pomilovanje Član 123.Pomilovanje je akt kojim se se poimenično određenim osobama daje a) potpuno ili djelimično oslobođenje od izvršenja kazne, b) zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, ili c) se određuje brisanje osude, ili d) se ukida ili određuje kraće trajanje sigurnosne mjere zabrane vršenja zvanja, aktivnosti ili funkcije,

ili određene pravne posljedice osude.Pomilovanje za krivična djela koja spadaju u nadležnost Federacije može svojom odlukom dati predsjednik

Federacije na osnovu posebnog zakona. Dakle, domet pomilovanja je uži od amnestije, jer se odnosi na poimenično određena lica. Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika i po službenoj dužnosti. Pomilovanja se obajavljuju u službenim novinama. Davanjem pomilovanja ne utiče se na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.

Učinak amnestije i pomilovanja na prava trećih osoba Član 124.Davanjem amnestije ili pomilovanja ne utiče se na prava trećih osoba koja se zasnivaju na osudi.

BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE Član 125. KZ FBiH

Član 125. KZ FBiH - Brisanje osude (1) Osuda kojom je učinitelju krivičnog djela izrečena sudska opomena ili je oslobođen kazne briše se iz krivične evidencije ako osuđenik u roku od 1 godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.(2) Uvjetna osuda briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 1 godine od dana prestanka vremena provjeravanja ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.(3) Osuda na novčanu kaznu briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 3 godine od dana izvršene, zastarjele ili oproštene kazne ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.(4) Osuda na kaznu zatvora do 1e godine i na kaznu maloljetničkog zatvora do 1 godine briše se iz krivične evidencije po proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.(5) Sud može, na molbu osuđenog, odrediti da se briše iz krivične evidencije osuda na kaznu zatvora od jedne do 3 godine ako je protekao rok od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio novo krivično djelo. Prilikom odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa o

68

ponašanju osuđenog poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značenja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude.(6) Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije dok traje primjena sigurnosne mjere.(7) Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko 3 godine, neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda.(8) Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo istovremeno i to samo ako postoje uvjeti za brisanje svake od tih osuda.

Zavisno od toga o kojoj se osudi radi, ona će se iz kaznene evidencije izbrisati pod slijedećim uslovima i rokovima:1) sudska opomena ili osuda kojom je učinitelj oslobođen kazne – briše se ako osuđenik u roku od 1 godine

od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.2) uslovna osuda – briše se ako po proteku roka od 1 godine od dana prestanka vremena provjeravanja

osuđenik ne učini novo krivično djelo.3) osuda na novčanu kaznu – briše se iz krivične evidencije po proteku roka od tri godine od dana izvršene,

zastarjele ili oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.4) osuda na kaznu zatvora do 1 godine i na kaznu maloljetničkog zatvora do jedne godine – briše se po

proteku roka od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne učini novo krivično djelo.

5) osuda na kaznu zatvora od 1 do 3 godine – ovdje sud može, na molbu osuđenog, odrediti da se izbriše ako je protekao rok od 5 godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, a za to vrijeme osuđeni nije učinio novo krivično djelo. Prilikom odlučivanja o brisanju osude sud će voditi računa o ponašanju osuđenog poslije izdržane kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značenja za ocjenu o opravdanosti brisanja osude.

Ako je u toku roka za brisanje osude osuđeniku izrečena kazna zatvora preko tri godine, neće se brisati ni ranija ni kasnija osuda. Dakle, osuda na kazna zatvora preko 3 godine se ne briše!

Osuda se ne može brisati iz krivične evidencije za vrijeme trajanja mjera bezbjednosti .

Više osuda iste osobe mogu se brisati iz krivične evidencije samo istovremeno i to samo ako postoje uslovi za brisanje svake od tih osuda.

Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije bitna ta nova kazna, već ona iz pravosnažne presude.

Postupak brisanja osude propisan je u ZKP-u. Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za vođenje kaznene evidencije. Ako taj organ ne donese rješenje o brisanju osude, osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je donio odluku u prvom stepenu.

Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije pominjati.

Kod ovog instituta ima puno tehničkih operacija koje su propisana ZKP-om.

KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA

Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica - osim države, entiteta, Brčko distrikta, kantona, gradova, opština i mjesnih zajednica.

Odgovornost pravnog lica postoji ako je učinilac fizičko lice učinio krivično djelo u ime, za račun ili u korist pravnog lica. Pravno lice je odgovorno i kada učinilac za krivično djelo nije odgovoran. Pravno lice može

69

odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije početka stečajnog postupka ili u toku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnom licu se ne može izreći kazna već samo mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se može izreći mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Kazne za pravna lica su: 1. novčana kazna, 2. oduzimanje imovine i 3. prestanak pravnog lica.

Mjere bezbjednosti za pravna lica su: 1. oduzimanje predmeta, 2. objavljivanje sudske presude, 3. zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti.

Pravne posljedice osude su:- zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdala strana država i - zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće institucije.

I. OSNOVNA NAČELA (PRINCIPI) KRIVIČNOG POSTUPKA *

Naš ZKP predstavlja mješavinu kontinentalnog i anglosaksonskog prava. Polazeći od tog koncepta, u zakonu su ugrađena načela (principi) koji prožimaju cijeli tok postupka i na kojima se temelji sistem krivične procedure.Osnovna načela se odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i predstavljaju opšta pravila na osnovu kojih se ostvaruju ciljevi krivičnog postupka. Većina načela je izričito predviđena u samom zakonu, kao što su 1. načelo zakonitosti (pravičnog i zakonitog vođenja kriv. postupka), 2. pretpostavka nevinosti, 3. in dubio pro reo, 4. pravno na odbranu, 5. ne bis in idem, 6. upotreba jezika i pisma, 7. zakonitost dokaza, 8. jednakost u postupku, 9. slobodna ocjena dokaza, 10. načelo akuzatornosti, 11. načelo legaliteta krivičnog gonjenja, 12. načelo mutabiliteta, a neka nisu posebno formulisana u zakonu, ali analizom niza zakonskih odredaba proizilazi da postoje – kao npr. načela: 1) usmenosti, 2) javnosti, 3) kontradiktornosti, 4) neposrednosti itd.

Vezano za provođenje osnovnih načela krivičnog postupka imamo 2 situacije:1) kada provođenje nekog načela nekada nije moguće u punom kapacitetu, tj. načelo nije moguće do kraja

sprovesti - npr. u primjeni načela javnosti, jer javnost može biti iz nekih razloga isključena.2) kada se provođenje nekog načela sukobljava sa nekim drugim načelom, pa se ono provodi koliko je to

moguće - npr. u primjeni raspravnog načela prema kojem su stranke i branioc ovlašteni da prikupljaju dokaze, koje je na suđenju ograničeno inkvizitorskim načelom - pravom suda da također na suđenju prikuplja dokaze, poziva svjedoke i postavlja im pitanja.

1. PRINCIP ZAKONITOSTI - pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka * Ovo je načelo predviđeno međunarodnim dokumentima (MPGPP i EKLJP), odakle je preuzeto u naš pravni sistem.

Ovo načelo znači: da pravila utvrđena u ZKP-u osiguravaju da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivična sankcija pod uslovima koje predviđaju krivični zakoni, te da krivično-pravnu

70

sankciju može učiniocu krivičnog djela izreči samo nadležni sud u postupku koji je pokrenut i sproveden po ovom zakonu.

2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI *

Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Ovo načelo jeste ustavno načelo, a predviđeno je i u međunarodnim dokumentima i to u EKLJP, odakle je preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak.

Treba naglasiti da presumpcija nevinosti važi tokom cijelog krivičnog postupka, sve dok presuda ne stupi na pravnu snagu. Dakle, radi se o privremenoj pretpostavci koja vrijedi dok se ne dokaže suprotno.

Smatra se, da presumpcija nevinosti ima sljedeće posljedice: 1) osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan da se brani, tj. on ima pravo na odbranu, s tim da je dužan

odazvati se na poziv organa koji vodi krivični postupak, dakle upustiti se u postupak. 2) osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost jer teret dokazivanja leži na

suprotnoj strani, dakle tužiocu. 3) sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog već i u

situaciji kad nije uvjeren ni u njegovu krivnju. Dakle, u sumnji, sud mora ići u korist optuženog (in dubio pro reo).

Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravosnažnom presudom kojom se optuženi oglašava krivim može osporiti pretpostavka nevinosti. Dakle, drugi državni organi ne mogu raspravljati o ovim pitanjima, niti sud može raspravljati o ovom pitanju izvan krivičnog postupka, odn. drugom vrstom odluke (npr. rješenjem). Dakle, može samo presudom.

Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje. U tom slučaju će sud morati u potpunosti utvrditi da je to priznanje dato slobodno.

U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo česti imamo pisanja u štampi koja ne odgovaraju onome što predviđa ovo načelo, jer je sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u toku istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog djela suprotno pretpostavci nevinosti. Novinari nasuprot tome, često navode da je osumnjičena odn. optužena osoba počinila krivično djelo, umjesto da se iznose samo činjenice, (npr. protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određenog krivičnog djela).

3. NAČELO IN DUBIO PRO REO (Član 3. stav 2. ZKP FBiH) *

Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. (in dubio pro reo)

Ovo načelo se dakle odnosi samo na odlučne (pravno relevantne, bitne) činjenice

Shodno ovom načelu, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se odraziti u korist optuženog – pa će sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.

Načelo in dubio pro reo, u sebi, dakle, sadrži dva pravila:

71

1) Prvo pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog - one moraju biti utvrđene sa potpunom sigurnošću. Ako postoji sumnja u odnosu na te činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim.

2) Drugo pravilo se veže uz činjenice koje idu u korist optuženog - ove se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.

4. NAČELO NE BIS IN IDEM *

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Ovo načelo ima svoje uporište u međunarodonim dokumentima i to EKLJP i MPGPP.

U praktičnom postupanju, u ovakvoj situaciji, a zavisno od faze postupka, sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija ili će donijeti rješenje o obustavi postupka.

Načelo ne bis in idem obuhvata 2 kumulativna uslov a , a to su:1. da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno djelo - misli se na djelo odn.

događaj zbog kojeg se sudi, a ne na „krivično djelo“ propisano zakonom, jer bi u suprotnom, tužilac mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreče postupke. (Npr. ako je je u jednom događaju u kojem je jedna osoba bila napadnuta sa metalnom šipkom i zadobila povrede opasne po život pa tužilac napadača optuži za kriv. djelo teške tjelesne povrede, nakon pravosnažnosti presude ne može se predomisliti i optuženog, u odnosu na kojeg je već donesena pravosnažna presuda, nakadno optužiti za kriv. djelo pokušaja ubistva. Ili, npr. neko vozi u alkoholiziranom stanju (inicira se i krivični i prekršajni postupak). Ako se krivični postupak okonča brzo, ne može se voditi i prekšajni. Obrnut slučaj ako se prvo okončao prekršajni, a sud donio pravosnažnu presudu, ZKP sadrži odredbu da se onda ta novčana kazna uračunava)

2. da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu - o vdje dolaze u obzir presude i rješenja koja stupaju na pravnu snagu – odluke koje znače da je pravna stvar res iudicata, jer ne postoje redovni pravni lijekovi, odn. stranke su iscrpile takve lijekove ili su propustile zakonski rok za njihovo ulaganje.

5. NAČELO PRAVA NA ODBRANU *

Osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo braniti se sam (pravo na materijalnu odbranu) ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere (pravo na formalnu ili stručnu odbranu). Branilac može predlagati dokaze i preduzimati procesne radnje samo ako su u korist osumnjičenog odn. optuženog. (npr. branilac ne može odustati od već izjavljene žalbe bez posebnog ovlaštenja-punomoći optuženog.)

Pravo na materijalnu i formalnu odbranu obezbjeđuje se u toku cijelog krivičnog postupka, a postoji već od trenutka lišenja slobode, odn. od prvog ispitivanja.

U zakonom određenim slučajevima osumnjičenom odn. optuženom će se postaviti branilac ako pomenuta osoba sama ne uzme branioca – radi se o obligatornoj stručnoj odbrani kada osumnjičeni, odn. optuženi mora imati branioca. To su sljedeći slučajevi:

1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

2. odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje. 3. nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina zatvora ili teža kazna -

optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.4. ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog, odn. optuženog u

interesu pravde.Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, ili mu branioca ne angažuju bliski srodnici, branioca će mu postaviti sud.

72

U ovom slučaju osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku. U slučaju postavljanja branioca osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabre branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud.

Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Ako vrijeme nije propisano, ono se određuje u svakom konkretnom slučaju u zavisnosti od složenosti predmeta i ličnosti izvršioca. Ovdje se ne radi samo o pravima optuženog, već i o pravima advokata, pa ako iz nekog razloga optuženi mora promijeniti advokata, novi branilac mora dobiti adekvatno vrijeme da se upozna sa predmetom.

6. UPOTREBA JEZIKA I PISMA

U krivičnom postupku u ravnopravnoj su upotrebi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

Krivični postupak se vodi na jednom od službenih jezika i pisama.

Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se svojim jezikom. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odn. drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.Prevođenje obavlja sudski tumač.

7. ZAKONITOST DOKAZA

Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza pribavljenim povredama ljudskih prava.

8. PRAVO NA SUĐENJE BEZ ODLAGANJA *

Osumnjičeni, odn. optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice. Ovo predstavlja izraz prava na pravično suđenje(Član 5. EKLJP).

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

9. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU (PRINCIP ISTINE) *

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odn. optuženog, tako i one koje im idu u korist.

73

Na ovaj način se dolazi do materijalne istine u krivičnom postupku.

Ova dužnost odnosi se na činjenice koje su pravno relevantne za konkretni krivični predmet, a to su one vezane uz:

1) zakonska obilježja kriv. djela, 2) saizvršilaštvo i saučesništvo, 3) krivičnu odgovornost izvršioca, 4) izricanje odgovarajuće kriv-pravne sankcije, 5) dr. zakonske odredbe.

Ovim načelom se uvodi standard «jednakog obzira», i to u toku cijelog krivičnog postupka. Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda obezbjeđuje se sljedećim rješenima: 1) stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze; 2) svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ispituju se u okviru pravila o direktnom, unakrsnom i dodatnom

ispitivanju; 3) prilikom izvođenja dokaza čije je izvođenje naredio sudija odn. vijeće, sud će ispitati svjedoka, a nakon

toga će dozvoliti strankama i braniocu da postavljaju pitanja;4) dužnost je sudije odn. predsjednika vijeća da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja

istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak a ne doprinosi razrješenju stvari;5) na glavnom pretresu ne se izvode samo dokazi koje su predložile stranke i branilac, već i dokazi čije je

izvođenje naredio sud ex officio; Kad je riječ o tužiocu , njegova je obaveza da utvrđuje kako činjenica koje terete osumnjičenog odn.

optuženog, tako i činjenice koje im idu u korist. To moralna i zakonska obaveza, koja postoji u toku cijelog krivičnog postupka, a koju tužilac ima kao državni organ, a ne kao stranka u postupku.

Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano inkvizitorsko načelo (suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa zato kažemo da je modificirano).

10. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA *

Sudu, tužilac i dr. organi koji učestvuju u kriv. postupku, kada ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica - nisu vezani, niti ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, koja bi unaprijed određivala vrijednost pojedinih dokaza.

To znači, vrijednost dokaza u zakonu nije unaprijed određena, ni kvalitativno, niti kvantitativno (kao što je to bio slučaj u starim pravnim sistemima – npr. Rimsko pravo)

Načelo slobodne ocjene dokaza primjenjuje se u cijelom toku krivičnog postupka i odnosi se na sve odluke koje se donose u krivičnom postupku.

Pri tome treba naglasiti da je obaveza suda, da prilikom donošenja presude savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da na osnovu takve ocjene izvede zaključak o tome da li je neka činjenica postoji ili ne postoji.

Slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno. Na osnovu toga se slobodna ocjena dokaza može sagledati u drugostepenom postupku, jer se u obrazloženju presude iznosi na osnovu čega se uzima da je neka činjenica dokazana, odnosno da nije dokazna, te način na koji se došlo do takvog zaključka. Napomena: U istrazi se dokazi prikupljaju, a na gl. pretresu izvode. Utvrđeno činjenično stanje može biti sadržano samo u presudi.

11. PRINCIP AKUZATORNOSTI (OPTUŽNO NAČELO) *74

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.To praktično znači da, krivični postupak ne može pokrenuti niti voditi - sud po službenoj dužnosti , - niti privatni tužilac, a - niti oštećeni kao tužilac (kako je bilo predviđeno u ranijim zakonskim rješenjima).Usvajanjem ovog principa razdvojene su tri osnovne funkcije u krivičnom postupku i povjerene različitim subjektima:

1) funkcija krivičnog gonjenja - koja je povjerena tužiocu, 2) funkcija odbrane - koju ostvaruje osumnjičeni odn. optuženi, sam ili uz pomoć branioca i 3) funkcija presuđenja - koju vrši sud.

Prihvatanje ovog principa ima i sljedeće posljedice: 1) sud ne pokreće i ne vodi krivični postupak po službenoj dužnosti, tj. bez zahtjeva tužioca , 2) krivični postupak dobiva karakter spora između dvije stranke (tužioca i osumnjičenog, odn.

optuženog) pred sudom, i 3) krivični postupak se može voditi samo protiv one osobe i samo za ono krivično djelo koje tužilac

u optužnici označi. Za sva krivična djela predviđena u KZ FBiH gonjenje se preduzima po službenoj dužnosti. Napomena: Ovo načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se ne može tumačiti da je kod nas čisto akuzatorski postupak. Naš krivični postupak mješoviti (akuzatorsko- inkvizitorski) postupak, jer sud ima ovlaštenja da poziva svoje svjedoke i vještake i dr.

12. NAČELO LEGALITETA KRIVIČNOG GONJENJA *

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo , osim ako zakonom nije drugačije propisano.

Prema principu legaliteta krivičnog gonjenja, tužilac mora preduzeti krivično gonjenje ako su ispunjeni zakonski uslovi, bez obzira na njegov stav o tome da li je ili nije potrebno krivično gonjenje.

Vezano za primjenu ovog načela, moraju se ispuniti 3 predpostavke: 1. moraju postojati dokazi da je izvršeno krivično djelo. Traži se postojanje određenog stepena

sumnje da je izvršeno krivično djelo - tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo. Tužilac, dakle, nije ovlašten da cijeni cjelishodnost kriv. gonjenja (princip oportuniteta), osim ako ga na to zakon ne ovlašćuje.

2. ne smiju postojati zakonske smetnji za krivično gonjenje, kao što su amnestija, pomilovanje zastara krivičnog gonjenja i dr.

3. da nisu u pitanju izuzetci od principa legaliteta krivičnog gonjenja koji podrazumjevaju primjenu principa OPORTUNITETA (cjelishodnosti) krivičnog gonjenja. Izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja propisani su za: 1) krivična djela za koja se goni po odobrenju , 2) krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi,3) krivična djela u kojima će tužilac dati imunitet svjedoku , tj. pravo da ne odgovara na pojedina pitanja

ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju,4) lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe i NAČELO OPRTUNITETA, dakle, narušava načelo legaliteta i znači pravo tužioca da ne preduzme kriv. gonjenje, iako postoje zakonski uslovi za gonjenje, ako to nije cjelishodno (oportuno) u konkretnom primjeru. Kontrola mogućeg neopravdanog odustanka tužioca od kriv. gonjenja ostvaruje se, između ostalog, pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužioca.

13. NAČELO MUTABILITETA *

75

Pod principom mutabiliteta podrazumijeva se - pravo tužioca da odustane od započetog krivičnog gonjenja sve do završetka glavnog pretresa, a u postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja kada je to predviđeno zakonom (situacija kada dođe do ukidanja I.st. presude pa II.st. sud otvori pretres). Ako tužilac u toku postupka dođe do zaključka da ne postoje stvarni ili pravni osnovi za dalje kriv. gonjenje, tada on može da odustane od kriv. gonjenja.

Do podizanja optužnice, tužilac odustaje od kriv. gonjenja, odn. obustavlja istragu donošenjem naredbe o obustavi istrage - ako ustanovi da:a) djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo,b) nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo,c) je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge smetnje koje isključuju kriv.

gonjenje.U slučaju obustave istrage tužilac je dužan o tome obavijestiti oštećenog, koji ne može uložiti žalbu, već ima pravo da, u roku od 8 dana, podnese pritužbu uredu tužioca. Kad je istraga obustavljena jer nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio kriv. djelo tužilac ima mogućnost i pravo da ponovo otvori istragu u toj pravnoj stvari.

Tužilac može odustati od krivičnog gonjenja i nakon podizanja optužnice. a) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao nakon podizanja optužnice, a prije početka glavnog

pretresa (povlačenje optužnice), sud će rješenjem obustaviti postupak. Ako je tužilac optužnicu povukao nakon podizanja a prije potvrđivanja, za to mu nije potrebna saglasnost; ali ako je to učinio poslije potvrđivanja a prije početka glavnog pretresa, potrebna mu je saglasnost sudije za prethodno saslušanje.

b) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao u toku glavnog pretresa, (odustajanje od optužnice), sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija. Dakle, prije započetog gl. pretresa postupak se obustavlja rješenjem, a nakon toga presudom.

c) ako je tužilac od krivičnog gonjenja odustao pred žalbenim vijećem (kad vijeće apelacionog odjeljenja donese odluku o ukidanju I.st. presude i održavanju pretresa pred II.st. sudom) - primjenjuju se odredbe o odustajanju tužioca od optužnice u toku gl. pretresa, tj. sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Istovremeno sa obustavom postupka ukida se i pritvor ako se optuženi nalazi u pritvoru.

Poseban slučaj odustajanja od krivičnog gonjenja je kod davanja imuniteta svjedoku, kada tužilac rješenjem svjedoku daje imunitet od krivičnog gonjenja i na taj način u potpunosti odustaje od gonjenja po tom osnovu, bez mogućnosti za ponovno otvaranje istrage, tj. krivičnog gonjenja. Imunitet svjedoka ne predstavlja i apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja, jer svjedok koji da iskaz pod imunitetom može biti krivično gonjen za okolnosti koje bi dovele do njegovog krivičnog gonjenja, a koje nisu obuhvaćene ovim imunitetom, kao i u slučaju davanja lažnog iskaza,.

Kako bi se spriječila moguća zloupotreba prava tužioca da odustane od krivičnog gonjenja, zakon predviđa ponavljanje postupka na štetu optuženog ako je presuda kojom se optužba odbija zbog odustanka tužioca, i ako se dokaže da je do ovog odustanka došlo zbog krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužioca.

Bitno je spomenuti i situaciju koja nije odustajanje od gonjenja, ali zbog sličnosti te situacije sa pravim odustajanjem bitno ju je obrazložiti. To je slučaj kad tužilac odluči da ne sprovede istragu, tj. kada donese naredbu o nesprovođenju istrage, što u stvari ne predstavlja odustajanje od krivičnog gonjenja jer takvo gonjenje nije ni započeto. Naredbu o nesprovođenju istrage tužilac će donjeti u sljedećim slučajevima:

a) ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, b) ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo,

76

c) ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem d) ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje

PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA *

U vezi prethodnih pitanja treba, prije svega, naglasiti da je to sporedni predmet kriv.postupka i za rješavanje tog pitanja nadležan je sud u nekom drugom postupku (npr. parničnom, vanparničnom) odn. neki drugi državni organ (npr. upravni organ).

Prema tome, prethodna pitanja su pitanja građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju prethodna kad od njihovog rješenja zavisi primjena krivičnog zakona.

Prethodna pitanja su samo pravna pitanja, što znači da to ne mogu biti procesna ili činjenična pitanja.

Ako se neko pravno pitanje pojavi kao predhodno pitanje u krivičnom postupku, sud koji sudi može postupiti na 2 načina:a) sud može samostalno odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima dokazivanja u kriv. postupku.

Tada odluka suda po prethodnom pitanju ima dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u kome se raspravljalo o pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o prethodnom pitanju se unosi u obrazloženje presude, ona ne dobiva klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje nadležni organ da isto prethodno pitanje raspravi na isti način.

b) sud može da zastane sa krivičnim postupkom i sačeka da to pitanje riješi sud u nekom drugom postupku ili neki drugi nadležni organ. (npr. da sud u parničnom postupku odluči o vlasništvu na nekoj stvari). Pri tome treba naglasiti da odluku koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki drugi organ, ne može promijeniti sud u krivičnom postupku. Ali, sud nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvršeno određeno krivično djelo, jer se o pitanju postojanja krivičnog djela raspravlja samo po pravilima krivčnog postupka.

PRAVA OSOBE LIŠENE SLOBODE (načelo zaštite prava čovjeka na slobodu)

Uslov lišenja slobode je određeni stepen sumnje uz koji se veže postojanje nekog od zakonskih razloga za pritvor. Dakle, lišenje slobode je moguće samo pod zakonskim uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni:1. postojanje osnova sumnje da je ta osoba izvršila neko određeno krivično djelo, uz2. postojanje nekog od pritvorskih osnova (dakle, policijski organ nije ovlašten svaku sumnjivu osobu lišiti

slobode, već samo onu osumnjičenu osobu protiv koje se može odrediti pritvor). Prilikom lišenja slobode osobu lišenu slobode treba upoznati sa procesnim garancijama i

pravima koja joj pripadaju – a to su:1) pravo na obavještenje o razlozima lišenja slobode – gdje se podrazumjeva

a) postojanje osnova sumnje da je osoba izvršila određeno krivično djelo, te b) postojanje nekog od pritvorskih osnova.

2) pravo vezano uz pouku o pravu na šutnju -lice lišeno slobode nije dužno dati iskaz 3) pravo osobe lišene slobode da uzme branioca - po slobodnom izboru; te da će joj se postavit branilac na

njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove odbrane . 4) pravo pomenute osobe da porodica, konzularni službenik države ili druga osoba koju odredi, budu

obaviješteni o njenom lišenju slobode.

PRAVA OSUMNJIČENOG, ODN. OPTUŽENOG

Prava osumnjičenog, odn. optuženog su :

77

1. Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega. To je činjenični i zakonski opis djela (najčešće iz naredbe o sprovođenju istrage). Ova obavještenja se moraju dati prije početka ispitivanja i moraju se zabilježiti u zapisnik o ispitivanju.

2. Osumnjičenom, odn. optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete (in peius) i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist (in favorem). Ovo je zapravo pravo osumnjičenog, odn. optuženog da bude ispitan i tako, prije donošenja odluke, objasni svoj stav u pogledu djela koje mu se stavlja na teret. Pomenuto pravo egzistira u toku cijelog krivičnog postupka.

3. Osumnjičeni, odn. optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja. Ovo pravo se označava kao pravo na šutnju. Pouka o pravu na šutnju mora biti data izričito, a obavještenje se treba zabilježiti u zapisnik o ispitivanju. U slučaju da je postupljeno protivno ovim zakonskim odredbama, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. Odbijanje davanja iskaza ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost. Ukoliko se osumnjičeni, odn. optuženi odluči na davanje iskaza, on nije dužan dati istinit iskaz, što znači da za svoj iskaz krivično ne odgovara ako se utvrdi da je iskaz lažan. Osumnjičeni, odn. optuženi bit će krivično odgovoran za kriv. djelo lažnog prijavljivanja, ako izađe iz granica svoje odbrane i svjesno lažno tereti drugu osobu da je učinila kriv. djelo, a zna da ta osoba nije izvršilac.

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

POUKA O PRAVIMA

Opća je obaveza suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u postupku poučiti osumnjičenog odn. optuženog ili drugog učesnika u postupku o pravima koja im po zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja određene radnje. Pouka se odnosi na svakog učesnika u postupku, a ne samo na osumnjičenog, odn. optuženog, a daje onda kad bi pomenute osobe iz neznanja mogle propustiti neku radnju u postupku ili se iz neznanja ne bi koristile svojim pravima. Npr. pouka o povraćaju u prijašnje stanje, ili pouka oštećenom i podnosiocu prijave u slučaju donošenja naredbe o nesprovođenju istrage.Data pouka se mora zabilježiti. Propust u davanju pouke se uzima kao relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka i predstavlja razlog za ulaganje žalbe.

POSLJEDICE POKRETANJA POSTUPKA

Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice.

Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira na to je li postala pravosnažna.

ZNAČENJE IZRAZA *

a) “OSUMNJIČENI” je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo,b) “OPTUŽENI” je osoba protiv koje je jedna ili više tačaka u optužnici potvrđena,c) “OSUĐENI” je osoba za koju je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je krivično odgovorna za određeno krivično djelo,d) “SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK” je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom,

78

e) “SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE” je sudija koji nakon podizanja optuženice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak,f) “STRANKE” su tužilac i osumnjičeni, odnosno optuženi,g) “OVLAŠTENA SLUŽBENA OSOBA” je ona osoba koja ima odgovarajuća ovlaštenja unutar državne granične službe, policijskih organa Federacije, sudske policije, kao i carinskih organa, organa finansijske policije, poreskih organa i organa vojne policije,h) “OŠTEĆENI” je osoba kojoj je osobno ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo,i) “PRAVNE OSOBE” su osobe koje su kao takve definirane u KZFBiH, uključujući: korporacije, preduzeća, udruženja i ortakluka i druge pravne osobe, j) “ISTRAGA” obuhvata aktivnosti poduzete od tužioca ili ovlaštene službene osobe u skladu s ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje izjava i dokaza,k) “UNAKRSNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca koja nije pozvala svjedoka, odnosno vještaka,l) “DIREKTNO ISPITIVANJE” je ispitivanje svjedoka i vještaka od stranke, odnosno branioca, koja je pozvala svjedoka, odnosno vještaka,m) “OSNOVANA SUMNJA” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo,n) “ZABILJEŠKE” i “SPISI” su slova, riječi ili brojke ili njihov ekvivalent zapisane rukopisom, otkucane pisaćom mašinom, odštampane, fotokopirane, fotografirane, zabilježene magnetskim impulsima, mehanički ili elektronski ili nekim drugim oblikom sakupljanja podataka,

NADLEŽNOST SUDA

STVARNA NADLEŽNOST *

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda: a) da odlučuje o određenoj vrsti predmeta , ili b) da preduzima određene vrste procesnih radnji , ili c) da obavlja i druge poslove propisane zakonom .

Pravila o stvarnoj nadležnosti dijele krivične premete između sudova različitog ranga (npr. općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti uvijek garantiraju građanima da će im za određena krivična djela suditi sud određenog ranga. Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost. Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto suda višeg ranga (općinski umjesto kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

SASTAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST) *

U PRVOM STEPENU SUDI a) vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija. b) za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do 5 godina ili novčanom kaznom kao glavnom

kaznom sudi sudija pojedinac.Ako se na glavnom pretresu pokaže potrebnim, da umjesto sudije sudi vijeće (npr. prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno da se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna zatvora do pet godina, a radi se o težem krivičnom djelu) - treba formirati vijeće i glavni pretres početi ponovo. U suprotnom, ako tako ne bi bilo postupljeno, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer sud nije bio propisno sastavljen. Moguća je i suprotna situacija odn. da je prije početka glavnog pretresa pogrešno ocijenjeno, da se radi o krivičnom djelu za koje treba da sudi vijeće, a na glavnom pretresu se zaključi da se radi o krivičnom djelu za čije presuđenje je nadležan sudija pojedinac – u takvom slučaju nije potrebno da umjesto vijeća sudi sudija

79

pojedinac, već je upravo to vijeće ovlašteno da nastavi gl. pretres, jer takvim postupanjem optuženi neće doći u gori procesni položaj, niti to predstavlja bitnu povredu odredaba kriv. postupka.

U DRUGOM STEPENU SUDI vijeće apelacionog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija. Dakle, takav sastav suda je ne samo onda kada se održava sjednica vijeća, već i kada se drži pretres

O ZAHTJEVU ZA PONAVLJANJE POSTUPKA odlučuje vijeće krivičnog odjeljenja sastavljeno od trojice sudija.

SUDIJA ZA PRETHODNI POSTUPAK – je sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom. Ovlaštenja sudije za prethodni postupak odnose se na:1) pitanja lišenja slobode i određivanja pritvora, nadzor nad izvršenjem pritvora i nad komunikacijom

pritvorenika sa spoljnim svijetom,2) izdavanje naredbe za pretres stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba i naredbe za privremeno

oduzimanje predmeta, 3) naredba o poduzimanju posebnih istražnih radnji, 4) izdavanje naredbe za dovođenje, 5) donošenje rješenja o određivanju jamstva,6) postavljanje branioca u slučaju obavezne odbrane i u slučaju slabog imovnog stanja osumnjičenog, kao i

razrješenje postavljenog branioca. 7) dostavljaju mu se dokazi radi obavještavanja branioca. 8) izdaje ili odobrava naredbu za prinudno dovođenje svjedoka koju je izdao tužilac, te donosi rješenje o

izricanju novčane kazne svjedoku do 5.000,00 KM.

SUDIJA ZA PRETHODNO SASLUŠANJE – je sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak. - Riječ je o sudiji za koji se javlja nakon podizanja optužnice i koji ima ovlaštenja sudije

za prethodni postupak, pa u tom smislu ima sljedeća ovlaštenja: 1) određuje pritvor nakon podizanja optužnice, ako osumnjičeni prije toga nije bio u

pritvoru, kao i mjere zabrane, odn. jamstva ako prije toga nisu bile određene;2) u slučaju određivanja pritvora, odn. njegovog produženja, sudija za prethodno

saslušanje vrši kontrolu nad izvršenjem pritvora i postupanjem sa pritvorenicima. - Zakon, također, propisuje da SPS postupa u slučajevima kad :

1) odlučuje o optužnici u smislu njenog potvrđivanja, 2) uzima izjavu o krivnji, 3) razmatra sporazum o priznanju krivnje,4) odlučuje o prethodnim prigovorima na optužnicu, 5) dostavlja optužnicu optuženom, 6) dostavlja predmet sudiji, odn. vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa, 7) obustavlja postupak u slučaju povlačenja optužnice, 8) preduzima radnje za sudsko obezbjeđenje dokaza,9) postavlja branioca u slučaju obavezne odbrane i tzv. odbrane

siromašnih, te odlučuje o razrješenju branioca,

FUNKCIONALNA NADLEŽNOST VANRASPRAVNOG VIJEĆA U vijeću sastavljenom od trojice sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke izvan glavnog pretresa.

Ovo vijeće sastavljeno od trojice sudija suda:80

1) odlučuje o žalbi protiv rješenja - kojim je izrečena novčana kazna svjedoku koji odbija da svjedoči;

2) odlučuje o žalbi protiv rješenja - kojim rješenjem je optuženom određena mjera zabrane napuštanja mjesta boravišta ,

3) odlučuje o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora, te ako sudija za prethodni postupak, odn. sudija za prethodno saslušanje ne prihvati prijedlog tužioca o određivanju pritvora, zatražit će da o tome odluči ovo vijeće. itd

SPAJANJE I RAZDVAJANJE POSTUPKA

SPAJANJE POSTUPKA

- Ako je ista osoba optužena za više krivičnih djela (subjektivni koneksitet), pa je za neka od tih djela nadležan niži a za neka viši sud - nadležan je viši sud, a ako su nadležni sudovi iste vrste, nadležan je onaj sud koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnice nisu potvrđene - sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.

- Na isti način, određuje se nadležnost u slučaju ako je oštećeni istovremeno učinio krivično djelo prema osumnjičenom, odn. optuženom.

- Za saizvršitelje, po pravilu, nadležan je sud koji je prvi potvrdio optužnicu.- Sud koji je nadležan za izvršitelja krivičnog djela nadležan je, po pravilu, i za

saučesnike, prikrivače, osobe koje su pomogle učinitelju poslije izvršenja krivičnog djela, kao i za osobe koje nisu prijavile pripremanje krivičnog djela, izvršenje krivičnog djela ili učinitelja. (objektivni koneksitet)

- U svim navedenim slučajevima, provest će se, po pravilu, jedinstveni postupaki i donijeti jedna presuda.

- Sud može odlučiti provesti jedinstveni postupak i donijeti jednu presudu i u slučaju kad je više osoba optuženo za više krivičnih djela (mješoviti subjektivno-objektivni koneksitet) , ali samo ako između izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza. Ako je za neka od ovih krivičnih djela nadležan viši a za neka niži sud, jedinstveni postupak može se provesti samo pred višim sudom. O spajanju postupka odlučuje sud koji je nadležan za provođenje jedinstvenog postupka.

RAZDVAJANJE POSTUPKA Spajanje kriv. postupaka nikada nije obavezno, a vrši se, ako postoji neki od koneksiteta. Nasuprot tome, sud može do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina kriv. djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji radi posebnog suđenja. Za donošenje takve odluke potrebno je da postoje: a) važni razlozi - npr. teška bolest ili teška povreda jednog optuženog, koje ukazuju da on duže vremena

neće moći sudjelovati u postupkub) ili razlozi cjelishodnosti - npr. da su na gl. pretresu za jedno teško kriv. djelo izvedeni svi dokazi i za

isto bi se mogla donijeti presuda, a za drugo k. djelo potrebna su duža vještačenja. Kada postoji neki od ovih razloga, sudija odn. vijeće donosi rješenje o razdvajanju postupaka na prijedlog stranaka ili branioca, ali to može učiniti i bez njihovog prijedloga. Ukoliko se razdvajanje postupka vrši po službenoj dužnosti – potrebno je da sud prije donošenja rješenja o razdvajanju postupka sasluša stranke i branioca. Protiv rješenja kojim se određuje razdvajanje postupaka ili se odbija prijedlog za razdvajanje postupka, žalba nije dopuštena, ali stranke i branilac mogu to rješenje pobijati u žalbi na presudu.

IZUZEĆE

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:81

1) ako je oštećen krivičnim djelom ,2) ako je u pitanju neki srodnički odnos (ako je sa osumnjičenim/optuženim, braniocem, tužiocem,

oštećenim – u odnosu: - zakonskog zastupnika ili punoćnika, - bračnog odn. vanbračnog druga ili- srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do 4. stepena, a

po tazbini do 2. stepena,- staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika),

3) ako je u istom krivičnom predmetu a) učestvovao kao SPP, ili SPS, b) postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog c) saslušan kao svjedok ili kao vještak, d) učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i Navedeni, taksativno nabrojani osnovi, obavezno isključuju sudiju od vršenja sudijske dužnosti . Izuzeće se vrši u javnom interesu, a odricanje stranaka od izuzeća sudije, ne može dati sposobnost sudiji da radi u konkretnom slučaju. Učešće na glavnom pretresu sudije koji je po navedenim osnovama trebao da bude isključen, smatra se apsolutnom povredom krivičnog postupka.

4) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost .Postojanje ovog osnova se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Ovaj fakultativni osnov izuzeća u užem smislu, predviđen je jednom opštom formulacijom. Zakon ove razloge za izuzeće ne navedi ni primjera radi. U to mogu biti (zajednički imovinski interesi, izraženo prijateljstvo ili neprijateljstvo, odnos zavisnosti odn. nadređenosti ili podređenosti; veza po susjedstvu; srodstvo u daljem stepenu, i sl). Osnov izuzeća ne može biti sumnja u sposobnost sudije.

Do pokretanja postupka za izuzeće može doći kako na zahtjev samog sudije, tako i na zahtjev krivičnoprocesne stranke.

1. Postupak za izuzeće na zahtjev sudije. - Sudija čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo obavezno izuzeće

(isključenje) dužan je - da prekine svaki rad po tom predmetu, pa i u odnosu na neodložne radnje i da o tome obavijesti predsjednika suda, koji će nakon utvrđivanja postojanja razloga odrediti zamjenu. Pojedine neodložne radnje obaviće za to vrijeme drugi određeni sudija.

- Na isti način postupa sudija i u slučaju ako postoji razlog odn. razlozi za njegovo fakultativno izuzeće. Jedina razlika je u tome što u slučaju fakultativnog izuzeća sudija može sve do odnošenja odluke o izuzeću, da preduzima radnje za koje postoji opasnost od odlaganja, što nije slučaj kod obaveznog izuzeća (isključenja).

2. Postupak za izuzeće na zahtjev krivičnoprocesne stranke.- Krivičnoprocesne stranke mogu staviti zahtjev kako za obavezno izuzeće (isključenje)

tako i za fakultativno izuzeće sudije. - U slučaju izuzeća u užem smislu, podnosilac zahtjeva je dužan ne samo da naznači

zakonski osnov, već i da što konkretnije i sadržajnije navede razloge koji izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudije.

- U zahtjevu se moraju poimenično označiti sudija čije se izuzeće traži, kao i okolnosti zbog kojih se smatra da postoje neki od zakonskih razloga za izuzeće.

- Zahtjev za izuzeće stranke mogu podnijeti do – početka glavnog pretresa, a ako je u pitanju razlog za obavezno izuzeće (isključenje) za koji je stranka saznala docnije, zahtjev se može podnijeti i docnije, odmah po saznanju za taj razlog.

- Može se tražiti samo izuzeće sudije «koji u predmetu postupa» , tj. koji vrši sudijsku dužnost u određenom predmetu.

Zakonodavac je predvidio različit je POSTUPAK u slučaju:

82

a) ako se radi o obaveznom izuzeću tj. isključenju - sudija čim sazna da postoji koji od razloga dužan je da obustavi svaki rad na predmetu. U ovoj situaciji sudija ne smije izvršiti ni neku hitnu radnju koja ne trpi odlaganje. Ako se utvrdi da osnov stoji, naređuje se zamjena. Zahtjev mogu postaviti stranke, ako sudija ne obavijesti predsjednika ili opšta sjednica ne uvaži zahtjev, a ako nema ni zahtjeva stranaka, opšta sjednica suda može narediti zamjenu po svojoj inicijativi.

b) ako se radi o fakultativnom izuzeću - izuzeću u užem smislu - sudija može do donošenja rješenja o zahtjevu za izuzeće da preduzima one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja. Pošto postojanje osnova za izuzeće u ovom slučaju tek treba utvrditi, zakonodavac nije bio tako isključiv, pa nije odredio zabranu rada. Data formulacija omogućava i sudiji i predsjedniku suda da smireno i bez žurbe procijene postojanje određenih okolnosti i njihov uticaj na podobnost sudije da postupa u konkretnom predmetu. Sudija koji je prijavio predsjedniku suda postojanje ovih okolnosti nije isključen od rada na predmetu, pa svakako da može da vrši sve radnje koje ne trpe odlaganje, a nije mu zabranjeno ni da vrši redovne radnje koje nisu bitne.

O zahtjevu za izuzeće odlučuje opća sjednica odnosno kolegij sudija.Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, a po potrebi i drugi izviđaji.Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dopuštena.Odredbe o izuzeću sudije primjenjuju se i na tužioca, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake. O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija. O izuzeću tužioca odlučuje kolegij tužilaštva. Kada osl. preduzimaju istražne radnje, o njihovom izuzeću odlučuje tužilac.

TUŽILAC

Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

Odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo - tužilac ima pravo i dužan je da: 1) preduzme potrebne mjere u cilju :

a) otkrivanja i pronalaženja osumnjičenog, b) provođenja istrage, c) rukovođenja i nadzora nad istragom, d) upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanih za pronalaženje

osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,2) provede istragu u skladu s ovim zakonom,

Svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

3) daje imunitet u skladu s zakonom, 4) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih osoba u

Federaciji, 5) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu s ovim zakonom, 6) naredi ovlaštenoj službenoj osobi da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu s ovim zakonom , 7) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu zakonom, 8) podiže i zastupa optužnicu pred sudom ,

Isključivo pravo tužioca je da temeljem postojanja dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremi i uputi optužnicu sudiji za prethodno saslušanje, te je zastupa pred sudom.

9) podnosi pravne lijekove , Tužilac je jedini ovlašten, da u toku postupka podnese žalbu, kako na štetu, tako i u korist optuženog, što proizilazi iz njegove dvojne uloge: kao stranke u postupku i kao državnog organa.

83

10) obavlja i druge poslove određene zakonom .

BRANILAC (PRAVO NA ODBRANU)

Princip odbrane je jedan od osnovnih principa krivične procedure, a realizuje sa materijalnom i formalnom odbranom. Formalna odbrana (odbrana putem branioca), može biti:a) fakultativna – Kod fakultativne odbrane stvar je procjene osumnjičenog odn. optuženog (ili lica koja

mogu uzeti branioca osumnjičenom odn. optuženom), da li će uopšte uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka (optuženje, glavni pretres) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi nemaju uticaja.

b) obligatorna – Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema procjenjivanja, već u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažovan od strane osumnjičenog odn. optuženog (odn. ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po službenoj dužnosti.

Za branioca se može uzeti advokat pod uslovima koji su propisani Zakonom o advokaturi Federacije. Lice koje nije advokat, ne može biti uzeto za branioca ni onda kad ima stručnu spremu ili uživa povjerenje osumnjičenog odn. optuženog.Branilac mora predati punomoć za zastupanje prilikom preduzimanja prve radnje u postupku. Punomoć osumnjičenog odn. optuženog braniocu je njegova procesna legitimacija, a izdaje mu je u vidu posebnog akta ili u zapisnik kod organa pred kojim se vodi postupak. Osumnjičeni odn. optuženi može otkazati punomoć braniocu u svakom trenutku i to bez obzira da li je odbrana obavezna ili fakultativna. U slučaju obavezne odbrane, ako osumnjičeni odn. optuženi ne opunomoći drugog branioca, mora mu se postaviti branilac po službenoj dužnosti. Ako je branilac postavljen po službenoj dužnosti, onda se osumnjičeni odn. optuženi ne može odreći branioca, ali može tražiti zamjenu ako postavljeni branilac neodgovorno vrši svoju dužnost.

Više osumnjičenih odn. optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim u slučaju ako je branioca postavio sud u slučaju obavezne odbrane ili zbog slabog imovnog stanja. Zajednička odbrana isključena je samo ako postoji kolizija (suprotnost u odbranama) - kada jedan od osumnjičenih odn. optuženih u svojoj odbrani mora da izjavi nešto što može da tereti drugog osumnjičenog odn. optuženog. Sukob interesa otklanja, po pravilu, branilac, odričući se odbrane jednog ili odustajući od odbrane svih osumnjičenih odn. optuženih. Sukob interesa može otkloniti i osumnjičeni odn. optuženi - opozivanjem branioca koga je sam uzeo.

Osumnjičeni odn. optuženi može imati više branioca, ali samo jedan od njih će imati status glavnog branioca o čemu će se osumnjičeni odn. optuženi izjasniti. Smatra se da je odbrana osigurana kada u postupku učestvuje jedan od branioca. Osumnjičeni odn. optuženi može imati više branilaca bez obzira da li se radi o obaveznoj ili fakultativnoj odbrani, ali kada se branilac određuje po službenoj dužnosti ili kada branioca postavlja sud zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog odn. optuženog, određuje se samo jedan branilac. Kada osumnjičeni odn. optuženi ima više branilaca, onda je svaki od njih ovlašten da samostalno preduzima sve radnje u korist odbrane osumnjičenog odn. optuženog. Dostavljanje se vrši uvijek samo jednom braniocu.

Ko ne može biti branilac(1) Branilac ne može biti oštećeni, bračni odnosno vanbračni drug oštećenog ili tužioca, niti njihov srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili po tazbini do drugog stepena. (2) Branilac koji je pozvan kao svjedok ne može biti branilac u tom predmetu.(3) Branilac ne može biti osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudija ili tužilac.

84

KADA OSUMNJIČENI ODN. OPTUŽENI MORA IMATI BRANIOCA

Zakonodavac je predvidio da osumnjičeni odn. optuženi mora imati branioca u ove 3 situacije:1. već prilikom prvog ispitivanja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje

se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. 2. nakon što mu je određen pritvor - za vrijeme dok pritvor traje. Dakle, osumnjičeni odn. optuženi

protiv kojeg je određen pritvor (a još nije u pritvoru) ne mora imati branioca. S druge strane, čim je lišen slobode i pritvor počeo trajati – mora imati branioca.

3. nakon podizanja optužnice i to već u vrijeme dostavljanja optužnice - ako je optužen za krivično djelo za koje se može izreći 10 godina zatvora ili teža kazna. Branilac mora postojati u vrijeme dostavljanja optužnice, da bi eventualno mogao uložiti prethodni prigovor protiv optužnice i u njemu, pored ostalog, istaći povredu postupka u toku istrage, u kojoj on nije učestvovao.

Osumnjičenom odn. optuženom koji u slučaju obavezne odbrane sam ne izabere branioca, postavlja se branilac po službenoj dužnosti. Branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odn. predsjednik vijeća, ali branioca maloljetniku postavlja sudija za maloljetnike.

Određivanje branioca osumnjičenom odn. optuženom obavezno je i u slučaju ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog odn. optuženog u interesu pravde. Nesposobnost za odbranu u ovom slučaju jeste faktičko pitanje, što utvrđuje sud. Prema potrebi, provešće se psihijatrijsko vještačenje. Da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po diskrecionoj ocjeni. Ti razlozi su mnogo širi od ostalih koje zakon predviđa za obaveznu odbranu, npr. složenost činjenične osnovice inače lakog krivičnog djela.

Naime, u svim ovim slučajevima obavezne formalne odbrane, branioca može izabrati sam osumnjičeni odn. optuženi, a ako to ne učini - sud je dužan da mu postavi branioca po službenoj dužnosti.

POSTAVLJANJE BRANIOCA ZBOG SLABOG IMOVNOG STANJA

Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, ako osumnjičeni odn. optuženi ne može prema svom imovnom stanju sam snositi troškove odbrane, sud će se mu na njegov zahtjev postaviti branioca, pod alternativnim uslovom:a) da se postupak vodi za kriv. djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna,

ili b) da to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu. Da li postoje razlozi

pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u zavisnosti od specifičnosti svakog pojedinog slučaja, npr. specifično kriv. djelo koje je predmet optužbe, ličnost osumnjičenog odn. optuženog, sredina u kojoj je kriv. djelo izvršeno, broj osumnjičenih odn. optuženih, pravna pitanjima koje treba riješiti dr.

Zahtjev za postavljanje branioca u ovom slučaju se može podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branioca tada postavlja SPP, SPS, sudija odn. predsjednik vijeća i to nakon što je osumnjičenom odn. optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branioca.

Pri ocjeni situacije osumnjičenog odn. optuženog da ne može snositi troškove odbrane – u obzir se uzimaju njihovi prihodi i rashodi i visina troškova odbrane koji su u izgledu. Ako se imovno stanje osumnjičenog odn. optuženog tokom postupka izmijeni na bolje, odluka o postavljenju branioca može se izmijeniti.

Sud nema posebnu obavezu upozorenja osumnjičenog odn. optuženog na pravo postavljenja branioca o trošku budžeta.

Postavljeni branilac ima sva prava i dužnosti i isti procesni položaj kao i svaki drugi branilac. Ima pravo na nagradu, troškove i druge izdatke po advokatskoj tarifi i to na teret sredstava suda koji ga je postavio za branioca.

85

PRAVO BRANIOCA DA PREGLEDA SPISE I DOKUMENTACIJU

U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

Izuzetno od navedenog pravila, kada se osumnjičeni, odn. optuženi nalazi u pritvoru tužilac će dostaviti SPP, odn. SPS dokaze radi obavještavanja branioca.

Nakon podizanja optužnice branilac osumnjičenog, odn. optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.

SPP, SPS, sudija, odn. vijeće, kao i tužilac, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, dužni su ih staviti na uvid braniocu.

U navedenim slučajevima, branilac može izvršiti fotokopiranje spisa i dokumenata.

PRETRESANJE STANA, PROSTORIJA I OSOBA

PRETRESANJE STANA, OSTALIH PROSTORIJA I POKRETNIH STVARI

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se pri pretresanju:

a) pronaći pretpostavljeni izvršilac krivičnog djela ili njegov saučesnik, b) otkriti tragovi krivičnog djela, ili c) pronaći predmeti važni za krivični postupak.

Pretresanje pokretnih stvari obuhvata i pretresanje kompjutera i sličnih uređaja za automatsku obradu podataka koji su s njima povezani. Na zahtjev suda, osobe koje se koriste ovim uređajima dužne su omogućiti pristup, predati diskete ili drugi medij na kome su pohranjeni podaci, kao i pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja će se obaviti uz pomoć stručne osobe.

PRETRESANJE OSOBE

Pretresanje osobe može se poduzeti u sljedećim slučajevima: a) kad je vjerovatno da je određena osoba počinila krivično djelo

U prvom slučaju se radi o pretresanju osumnjičenog i tu je neophodno da postoji vjerovatnost da je određena osoba počinila krivično djelo. U krug osumnjičenih osoba svakako ne ulaze samo izvršilac, ili saizvršioci, već i podstrekač i pomagač, dakle saučesnici.

b) kad je vjerovatno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak. U drugom slučaju, radi se o pretresanju ostalih osoba, a uslov je vjerovatnost da će se kod te osobe, koja nije ni izvršilac krivičnog djela, niti njegov saizvršilac, odn. saučesnik, nalaze predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.

Pretresanje osobe obavlja osoba istog spola, bez obzira da li se pretresa osoba muškog ili ženskog spola.

NAREDBA ZA PRETRESANJE

Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ovim zakonom.Naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužioca. Dakle potreban je zahtjev tužioca ili zahtjev ovlaštenih službenih lica. koje su za isticanje zahtjeva dobile odobrenje od tužioca, što znači da sud ne može po službenoj dužnosti izdati naredbu za pretresanje bez obzira što su ispunjeni materijalni uslovi za pretresanje. Od ovog principijelnog rješenja izuzetak je moguć na glavnoj raspravi, s obzirom da se izvode i dokazi čije izvođenje naredi sudija, odn. sudsko vijeće.

86

FORMA ZAHTJEVA ZA PRETRESANJE

U odnosu na formu, zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti pismeno ili usmeno. Podnošenje zahtjeva u pismenom obliku je pravilo, a u usmenom obliku izuzetak i koristi se onda kada postoji opasnost od odlaganja.

PISANI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE Obaveznim sadržajem pismenog zahtjeva za pretresanje određen je: - uvodni dio koji obuhvata:

1) naziv sudske instance od koje se zahtjeva izdavanje naredbe za pretresanje, te 2) lične podatke kao i funkciju podnosioca zahtjeva (dokazuje zakonsko ovlaštenje za podnošenje

zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje) - centralni dio zahtjeva - sadrži:

1) navođenje činjenica koje ukazuju na vjerovatnost da će se osobe, tragovi i predmeti naći na označenom ili opisanom mjestu ili kod određene osobe. Mjesta ili osobe koje su objekti pretrage moraju se tačno precizirati.

2) sam zahtjev sudu da izda naredbu za pretresanje, a u svrhu pronalaženja osoba ili oduzimanja predmeta.

Sa zahtjevom za izdavanje naredbe o pretresanju mogu se spojiti i određeni prijedlozi: - da se pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme zato što postoji osnovana sumnja:

a) da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom periodu od 6 sati ujutro do 21 sat uvečer. (npr. treba izvršiti pretresanje noćnog bara ili drugog prostora koje svoju osnovnu djelatnost obavlja upravo u kasnim noćnim i ranim jutarnjim satima);

b) da će se traženi predmeti skloniti ili uništiti ako se naredba ne izvrši odmah . c) da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično djelo, ili ugroziti

bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili drugog lica. - U zahtjevu se može predložiti da osl. lice izvrši naredbu za pretres bez njene prethodne predaje

ako postoji osnovana sumnja: a) da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne oduzmu . b) da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost ovlaštenog službenog lica ili drugog lica ,

tec) da će osoba koju se traži počiniti drugo krivično djelo ili ugroziti bezbjednost

ovlaštenog službenog lica ili drugog lica.

USMENI ZAHTJEV ZA IZDAVANJE NAREDBE Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopćiti neposredno sudiji za prethodni postupak ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će daljnji tok razgovora zabilježiti. Sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

IZDAVANJE NAREDBE ZA PRETRESANJE

Ako SPP ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Prije odobravanja zahtjeva, SPP ispituje istinitost okolnosti i predočenih podataka u zahtjevu, te ako je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje osnovan – odobrit će zahtjev i izdati naredbu za pretresanje. Kad će zahtjev za pretresanjem biti opravdan je pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju.

87

Kad SPP odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnositelj takvog zahtjeva će sam sastaviti naredbu i pročitat će je u cjelini sudiji za prethodni postupak.

SADRŽAJ NAREDBE ZA PRETRESANJE

Naredba za pretresanje sadrži:1) naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog

zahtjeva i potpis SPP koji izdaje naredbu,2) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje

imena SPP koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja, 3) ime, odjel ili rang ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi ,4) svrha pretresanja ,5) opis osobe koju treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,6) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili osoba koje se traže, s navođenjem adrese, vlasništva, imena ili

sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,7) uputstvo da se naredba ima izvršiti između 6 sati i 21 sata ili ovlaštenje da se naredba može izvršiti u

bilo koje vrijeme ako to sud izričito odredi,8) eventualno ovlaštenje izvršitelju naredbe da može bez prethodne najave ući u prostorije koje se imaju

pretresti, ako to sud izričito odredi,9) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odlaganja,10) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva

branioca, ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.

VRIJEME IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE

- Naredba za pretresanje mora se izvršiti najkasnije 15 dana od izdavanja naredbe nakon čega se, bez odlaganja, mora vratiti sudu.

- Naredba za pretresanje se može izvršiti bilo kojeg dana u sedmici. - Naredba se može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6 sati do 21 sata, osim ako u

naredbi nije izričito dato ovlaštenje da se može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći.

POSTUPAK IZVRŠENJA NAREDBE ZA PRETRESANJE

- Prije početka pretresanja osl. mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretres osobi kod koje će se ili na kojoj će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga osl. pristup uskraćen, može upotrijebiti silu.

- Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje, osl. nije dužno obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili dr. prostorije ako su prazni ili ako je osl. naredbom izričito ovlašteno da uđe bez prethodne najave.

- Vlasnik odn. korisnik stana pozvat će se da bude prisutan pretresu , a ako je on odsutan - pozvat će se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda.

- Ukoliko osoba kod koje se pretresanje ima izvršiti nije prisutna, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje se izvršava i bez njene prisutnosti.

- Pretresu stana, ostalih prostorija ili osobe prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.

- Pretresanje osobe vrši osoba istog pola . - Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija pozvat će se njihov starješina ili

rukovodlac da bude prisutan pretresanju.

I ZVRŠENJE NAREDBE ZA PRETRESANJE OSOBA 88

Prilikom izvršenja naredbe za pretresanje osoba, ovlaštena službena osoba mora dati obavještenje o svojoj funkciji i predati naredbu za pretresanje osobi na kojoj će se pretresanje izvršiti. Ovlaštena službena osoba može upotrijebiti silu u skladu sa zakonom.ZAPISNIK O PRETRESANJU I ODUZIMANJE PREDMETA

O svakom pretresanju stana, prostorije ili osobe sastavit će se zapisnik koji potpisuje :a) osoba kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje i b) osobe čija je prisutnost obavezna .

- Prilikom vršenja pretresanja oduzet će se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koje se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah uručiti osobi kojoj su predmeti, odnosno isprave oduzete.

- Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno osobe nađu predmeti koji nemaju veze s krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti. O tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi se ti predmeti imali oduzeti.

- Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretres, osl. će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.

- Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, osl. mora, bez odlaganja, vratiti sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.

- Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod nadzorom suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva.

PRETRESANJE BEZ NAREDBE

Ovlaštena službena osoba može ući u stan i druge prostorije bez naredbe i bez svjedoka i, po potrebi, izvršiti pretresanje 1) ako stanar tog stana to želi, 2) ako neko zove u pomoć, 3) ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili radi sigurnosti ljudi i

imovine, 4) ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi suda ima pritvoriti ili prinudno

dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja.

Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka:a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,b) prilikom lišenja slobode, c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje,d) ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega

oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.

Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti pisani izvještaj tužitelju koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe. PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA I IMOVINE

NAREDBA ZA ODUZIMANJE PREDMETA

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

89

Radi se o privremenom oduzimanju: a) predmeta koji se po KZ BiH trebaju oduzeti , gdje spadaju:

1. predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje kriv. djela ili su nastali njegovim izvršenjem, a postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za izvršenje kriv. djela ili se u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje predmeta čini apsolutno neophodnim;

2. predmeti od kojih se sastoji imovinska korist pribavljena krivičnim djelom;3. predmeti za koje je, kod određenih krivičnih djela, u okviru posebnog djela KZ FBiH predviđeno

obavezno oduzimanje predmeta. npr. Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, Krivotvorenje vrijednosnih papira itd.

Predmeti koji se po krivičnom zakonu trebaju oduzeti, moraju se oduzeti bez obzira da li će u toku krivičnog postupka poslužiti kao dokaz ili ne.

b) predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku . Radi se o predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih činjenica u krivičnom postupku. npr. pokretne stvari ili nekretnine (kod kojih se ograničava slobodno raspolaganje i koje se podvrgavaju odgovarajućem čuvanju), isprave ili tehničke snimke činjenica.

Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca.Pismenu naredbu o privremenom oduzimanju predmeta izdaje sud na prijedlog tužioca ili na prijedlog osl. koje je dobilo odobrenje od tužioca. U smislu funkcionalne nadležnosti, to je SPP (do podizanja optužnice), SPS (prije početka gl. pretresa), sudija odn. predsjednik vijeća (na glavnom pretresu).

Oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba na osnovu izdate naredbe.

Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije predati može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja - može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba protiv rješenja o zatvoru ne zadržava izvršenje rješenja. Dužnost predaje predmeta po naredbi suda nije apsolutna već relativna i ne odnosi se na: 1) osumnjičenog, odnosno optuženog , 2) osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja , 3) osobe koje su po odredbama materijalnog krivičnog prava oslobođene dužnosti prijavljivanja krivičnog

djela ili učinioca, ili koje nisu krivično odgovorne zbog pružanja pomoći učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela.

PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA BEZ NAREDBE

Predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda - ukoliko postoji opasnost od odlaganja.

Ukoliko se osoba koja se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev SPP za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.

Ukoliko SPP odbije zahtjev tužioca, oduzeti predmeti se ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, a oduzeti predmeti će se odmah vratiti osobi od koje su oduzeti.

Osoba od koje se privremeno oduzima predmet i dokumentacija ima pravo žalbe. Žalba ne odlaže privremeno oduzimanje predmeta i dokumentacije.

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, SPP i branioca.

ISPITIVANJE OSUMNJIČENOG *90

POZIV ZA ISPITIVANJE*Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac. Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog.

Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

Ako je postupljeno protivno navedenim pravilima - na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

POUKA OSUMNJIČENOM O NJEGOVIM PRAVIMA * 1. Kad se osumnjičeni prvi put ispituje prvo se uzimaju lični podaci o identitetu, (ime i prezime, nadimak, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, JMBG, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kad služio vojsku odnosno ima li čin, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo kriv. djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik)2. zatim će mu se saopštiti - za koje krivično djelo se tereti i - osnove sumnje protiv njega3. nakon toga, osumnjičeni će se poučiti o sljedećim pravima:

1) da nije dužan iznjeti odbranu niti odgovarati na pitanja - pravo na šutnju ,2) da može uzeti branioca po svom izboru, koji može biti prisutan njegovom ispitivanju ,3) da se može izjasniti o djelu i iznjeti činjenice i dokaze u svoju korist ,4) da ima pravo razgledati spise i pribavljene predmete koji mu idu u korist ,5) da ima pravo na prevodioca ukoliko ne zna jezik suda.

Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći navedenih prava, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok ne bude potpisana od osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna.U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca , ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branioc postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja - mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.Ako je postupljeno protivno odredbama koje garantuju navedena prava, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

NAČIN ISPITIVANJA OSUMNJIČENOG *O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika. Ispitivanje osumnjičenog, po pravilu, se snima na audio ili videotraku.Ispitivanje osumnjičenog obavit će se preko tumača ako je svjedok gluh ili nijem. ba koja se s svjedokom može sporazumjeti.

SASLUŠANJE SVJEDOKA *

POZIV ZA SASLUŠANJE SVJEDOKA* Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima.

91

Poziv za svjedočenje dostavlja tužilac, odnosno sud. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila šesnaest godina života vrši se preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili drugih okolnosti.

Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati u svom stanu, bolnici ili na drugom mjestu.

Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje. Naredbu za dovođenje svjedoka izvršava sudska policija. Izuzetno, naredbu može izdati i tužilac ukoliko uredno pozvani svjedok ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, s tim da ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe.

Ukoliko svjedok odbije da svjedoči, sud može, na prijedlog tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna svjedoku odlučuje vanraspravno vijeće.

OSOBE KOJE NE MOGU BITI SASLUŠANE KAO SVJEDOCI* Ne može se saslušati kao svjedok:a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne

dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,b) branilac osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate

u svojstvu branioca,c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski

službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,

d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

OSOBE KOJE MOGU ODBITI SVJEDOČENJE*- Svjedočenje mogu odbiti:

a) bračni, odn. vanbračni drug osumnjičenog, odn. optuženog,b) roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog, odn. optuženog,

- Organ koji vodi postupak dužan je da navedene osobe , prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odn. optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.

- Osoba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih, odn. optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim, odn. optuženim ako se njen iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti samo na ostale osumnjičene.

- Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je saslušana osoba koja nije upozorena da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA* - Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor

izložio krivičnom gonjenju. Ovo se zasniva na principu da „niko nije dužan da pruža dokaze protiv sebe“ (Nemo prodere se ipsum). Ovdje treba imati u vidu da je svjedok obavezan da se odazove pozivu i da svjedoči, a u može samo odbiti davanje odgovora na određena pitanja.

- Svjedok koji koristi ovo pravo - odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet. - Imunitet se daje odlukom tužioca . Ako u istrazi nastane takva situacija - onda

tužilac ima pravo da odustane od načela legaliteta i da na osnovi svoje procjene svjedoku dadne imunitet koji nije javan (za taj imunitet, osim svjedoka, niko ne zna) a da za uzvrat od svjedoka dobije određene informacije ili da svjedokna drugi način pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu - je slična situacija, s

92

tim što nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora, tužilac može pod istim uslovima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je tada javni imunitet (za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle, u oba ova slučaja, odluku o imunitetu uvijek daje tužilac i sud s tim nema ništa. Naravno, tužilac uvijek mora paziti o kakvom se svjedoku radi tj. da li mu je isti potreban, pa npr. ako tužilac osim ovog svjedoka ima još tri kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima može dokazati činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.

- Ako bi se desilo da svjedok koji je dobio imunitet lažno svjedoči, onda tužilac protiv njega može preduzeti krivično gonjenje.

- U vezi ovoga postoji i novina da se takvom svjedoku za savjetnika može odrediti advokat, ukoliko je očigledno da se taj svjedok ne zna koristiti svojim pravom ili ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na neki drugi način.

NAČIN SASLUŠANJA, SUOČENJE I PREPOZNAVANJE *- Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. - U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim, odn.

optuženim.- Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet tražit će se od njega

prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

TOK SASLUŠANJA SVJEDOKA*- Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno. Nijemi i gluhonijemi

svjedoci saslušavaju se preko tumača.- Svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava:

a) da je dužan govoriti istinu, b) da ne smije ništa prešutjeti i c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik.

- Poslije datih upozorenja, svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos s osumnjičenim odn. optuženim, kao i oštećenim.

- Nakon postavljanja ovih opštih pitanja, svjedoku se daje upozorenje da je dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti sud.

- U toku istrage, nakon opštih pitanja, svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, tj. on iznosi svoja saznanja o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Svoj iskaz svjedok iznosi u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio. Postavljanje tih pitanja ima za cilj, da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom, kako bi se kod njega stvorila pogrešna predstava o okolnostima o kojima treba da se izjasni. Isto tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv. sugestivna pitanja, kojima mu se predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo saznati tek iz njegovog odgovora. Pri tome se svjedok takvim pitanjem ustvari navodi šta bi trebao da odgovori, pa mu se npr. umjesto pitanja da li je osumnjičeni na mjestu događaja imao nešto u rukama, postavi pitanje: «U kojoj je ruci osumnjičeni držao pištolj?».

- Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči, kako bi utvrdili da li svjedok govori o činjenicama koje je saznao iz vlastitog opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba.

- Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica, tj. ako sadrže kontradiktorne okolnosti. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka.

- Postoji mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos slike i zvuka.

93

- Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok, primjenjuju se pravila koja se odnose na saslušanje punoljetnih svjedoka - osim u sljedećim slučajevima:1. Pozivanje kao svjedoka maloljetne osobe koja nije navršila 16 godina vrši se preko roditelja, odn.

zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili zbog drugih okolnosti.

2. Ne može se saslušati kao svjedok maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

3. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena krivičnim djelom, postupit će se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika.

- Zabranjeno je oštećenog (žrtvu krivičnog djela) ispitivati o njegovom seksualnom životu prije učinjenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno – na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

- Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitat će se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

ZAKLETVA ODNOSNO IZJAVA SVJEDOKA *Propisano je da sud može zahtijevati od svjedoka da na glavnom pretresu prije svjedočenja položi zakletvu odn. dadne izjavu (tzv. promisorno polaganje zakletve odn. davanje izjave). Zakletva se polaže odn. izjava se daje pred sudom; svjedok u istrazi ne polaže zakletvu, odn. ne daje izjavu. Predviđena je mogućnost da svjedok položi zakletvu odn. dadne izjavu prije glavnog pretresa, pod uslovom ako postoji bojazan da zbog teže bolesti ili zbog drugih razloga (starosti, invalidnosti.) neće moći doći na gl. pretres. Polaganje zakletve, odn, davanje izjave nije obavezno, jer ukoliko svjedok odbije da polaže zakletvu ili da dadne izjavu, nije predviđena nikakva procesna sankcija.

OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU, ODN. NE DAJU IZJAVU *U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati izjavu:1. osobe koje u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici), zato što zbog nedovoljne psihičke

zrelosti, oni nisu umogućnosti da shvate značaj zakletve odn. davanje izjave. Zbog toga maloljetnici ne polažu zakletvu odn. ne daju izjavu i tu nema izuzetaka!

2. osobe za koje je dokazano (već postoji pravosnažna presuda) ili za koje postoji osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u kriv. djelu zbog kojeg se saslušavaju (npr. iz nekih razloga u odnosu na te osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto krivično djelo), jer takva osoba ne smije biti prisiljena na davanje iskaza koji bi, s obzirom na zakletvu, morao biti istinit, a za nju štetan. Ovo se naravno odnosi na njeno saslušanje u svojstvu svjedoka.

3. osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj zakletve odn. izjave , obzirom da takva osoba zbog svog psihičkog stanja nije u mogućnosti da to shvati.

Posebno treba naglasiti, da na sve ove okolnosti obavezan da pazi sud po službenoj dužnosti. Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu napravi pogrešku, pa takve osobe polože zakletvu, onda to nema nikakvih procesnih posljedica, već se smatra da zakletva nije položena.

ZAŠTIĆENI SVJEDOK Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe

Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove

porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje.

Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik.

Zaštićeni svjedok je onaj svjedok koji se saslušava prema Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

94

UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA *Uviđaj i rekonstrukciju događaja spadaju među najvažnije procesne radnje dokazivanja.

PREDUZIMANJE UVIĐAJA *- Uviđaj spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je za utvrđivanje neke

važne činjenice potrebno neposredno opažanje. - To opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl. Namjenjen je za utvrđivanje činjenica

iz sadašnjosti, pa se u pravilu, obavlja neposredno po otkrivanju krivičnog djela. Dakle, uviđaj se vrši u vezi sa krivičnim djelom kada je u zapisniku moguće konsatovati objektivno stanje (npr. nakon saobraćajne nesreće li nakon ubistva ili sl.).

- Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno-pravni osnov kao što je npr. naredba ili rješenje, već je dovoljan samo materijalni uslov, tj. da je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje.

- Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje se neposrednim opažanjem mogu utvrditi neke činjenice važne u krivičnom postupku.

- U zakonu nije propisan način vršenja uviđaja pa se primjenjuju kriminalistička pravila i metode.

- U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužilac ili osl. a nakon podizanja optužnice SPS, a ako se u toku gl. pretresa ispostavi da je neophodan, uviđaj obavlja sudija odn. predsjednik vijeća.

- O uviđaju se mora obavezno sačiniti zapisnik i u njega se unisi stanje zatečeno na mjestu uviđaja, a nje dozvoljeno unositi iskaze svjedoka te nalaze i mišljenja vještaka. Zapisnik o uviđaju ima karakter javne isprave.

- Pri vršenju uviđaja se mogu provoditi određena vještačenja.

REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA* - Za razliku od uviđaja, koji se vrši kada je u zapisnik moguće konstatovati objektivno

stanje u pravilu neposredno po izvršenju krivičnog djela, rekonstrukcija događaja se vrši naknadno, tako što se ponavljaju radnje ili situacije u približno istim uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. To praktično znači da se simuliraju uslovi pod kojima je djelo izvršeno. (npr. ako je u pitanju saobraćajna nezgoda, provjerava se da li je sa tipom vozila kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom brzinom savladati krivinu i sl.)

- Za razliku od zapisnika o uviđaju, u zapisnik o rekonstrukciji mogu se unositi izjave svjedoka ili vještaka.

- Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih odn. optuženih radnje ili situacije različito prikazane - rekonstrukcija događaja posebno obaviti sa svakim od njih.

- Rekonstrukcija događaja može se vršiti u toku cijelog postupka. U toku istrage samo tužilac može preduzeti rekonstrukciju događaja, a nakon toga zavisno od stadija postupka rekonstrukciju vrši sudija odn. predsjednik. Ovlaštenje organa unutrašnjih poslova na samostalno obavljanje uviđaja ne odnosi se i na rekonstrukciju događaja kao istražnu radnju, što znači da na izvođenje te radnje organ unutrašnjih poslova nije ovlašten.

- Zakon izričito zabranjuje vršenje rekonstrukcije događaja na način da se vrijeđa javni red ili moral ili dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.

- Prilikom rekonstrukcije događaja se mogu, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi.

Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke ili druge struke koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.

95

Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.

VJEŠTAČENJE *

Vještačenje je dokazno sredstvo koje se određuje kada za utvrđivanje i ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenja lica koja raspolažu stručnim znanjima. Provodi se na osnovu pisane naredbe tužioca ili suda. Vještačenje obavljaju stručne ustanove ili organi koji su za to osposobljeni, a izuzetno pojedinci. Postoji i lista stalnih sudskih vještaka za određena vještačenja.Po završenom vještačenju, vještak dostavlja nalaz i mišljenje organu koji ga je odredio. Postoje razne vrste vještačenja kao što su: sudsko-medicinska vještačenja, toksikološka, vještačenje poslovnih knjiga, grafološko vještačenje, vještačenje uzroka požara, saobraćajnih udesa i sl. U novije vrijeme izuzetno je značajno vještačenje DNK-a analizom. Analiza DNK se može vršiti ako je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenice da li otkriveni tragovi materije potiču od osumnjičenog, odn. optuženog ili oštećenog.

POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Posebne istražne radnje mogu se odrediti protiv osobe za koju postoje osnove sumnje a) da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju kriv. djela ili b) da učinitelju ili od učinitelja kriv. djela prenosi informacije u vezi s kriv. djelom, odn. c) da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije , ali pod uslovima:1. da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s

nesrazmjernim teškoćama i2. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora najmanje 3 godine ili teža

kazna i VRSTE posebnih istražnih radnji su (7 vrsta):

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta, e) prikriveni istražitelj i informator, f) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, g) nadzirani prijevoz i isporuka predmeta krivičnog djela.

Pri izvršavanju posebnih istražnih radnji, policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.

POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE ODREĐUJE - naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži:

1. podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, 2. osnovi sumnje - da osoba protiv koje se radnja preduzima učestvuje ili je učestvovala u učinjenju kriv.

djela ili da učinitelju ili od učinitelja prenosi informacije u vezi s kriv. djelom, odn. da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije,

3. razloge za njeno preduzimanje i 4. ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, 5. navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, 6. obim i trajanje radnje.

96

Naredba sadrži podatke iz tužiočevog prijedloga, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja može se započeti s izvršavanjem posebne istražne radnje i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak, a pisana naredba sudije za prethodni postupak mora biti pribavljena u roku od 24 sata od izdavanja usmene naredbe.Ako je neka od posebnih istražnih radnji preduzeta bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom - sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODN. OPTUŽENOG I USPJEŠNO VOĐENJE KRIVIČNOG POSTUPKA *

VRSTE MJERA *

Prisustvo optuženog u krivičnom postupku je apsolutno bitna procesna pretpostavka, pošto nije predviđena mogućnost suđenja u odsustvu

POSTOJI 5 MJERA za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odn. optuženog i nesmetano vođenje krivičnog postupka, a TO SU:

1. POZIV, 2. NAREDBA ZA DOVOĐENJE, 3. ZABRANA NAPUŠTANJA BORAVIŠTA, 4. JAMSTVO i 5. PRITVOR.

Rangiranje ovih mjera u zakonu ima za osnovu njihovu težinu, što istovremeno upućuje i na redoslijed njihove primjene.

Zakonodavac je utvrdio i osnovna pravila kod primjene ovih mjera, a su:1. prilikom odlučivanja koju će mjeru primijeniti, sud se mora pridržavati uslova za primjenu pojedinih mjera,

vodeći računa o tome da se teža mjera ne primjenjuje ukoliko se blažom može postići svrha. U skladu s tim, pritvor kao najteža mjera se ne može primijeniti, ako se ista svrha može postići blažom mjerom, o čemu se pogotovo mora voditi računa, kad je u pitanju primjena pritvora prema maloljetniku.

2. sudu je dužan da po službenoj dužnosti ukine ove mjere kad prestanu razlozi zbog kojih su određene, odnosno da težu mjeru zamjeni lakšom – kad za to nastupe uslovi.

1. POZIV*

Prisutnost optuženog pri izvršenju radnji u krivičnom postupku osigurava se njegovim pozivanjem. Pozivanje se vrši dostavljanjem zatvorenog pisanog poziva - koji sadrži: naziv organa koji poziva, ime i prezime optuženog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, mjesto gdje optuženi ima da dođe, dan i sat kad treba da dođe, označenje da se poziva u svojstvu optuženog i upozorenje da će u slučaju nedolaska biti prinudno doveden, da je dužan odmah obavijestiti tužioca, odn. sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište i službeni pečat i potpis tužioca, odnosno sudije koji poziva. Kad se optuženi prvi put poziva poučit će se u pozivu o pravu da uzme branioca i da branioc može biti prisutan njegovom saslušanju. Do podizanja optužnice poziv osumnjičenom upućuje tužilac.Ako optuženi nije u stanju odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive smetnje, ispitat će se u mjestu gdje se nalazi ili će se osigurati njegov prijevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja preduzima.

2. DOVOĐENJE - NAREDBA ZA DOVOĐENJE *

97

Naredbu da se optuženi dovede može izdati sud u 3 slučaja:1) ako je donijeto rješenje o pritvoru ili 2) ako uredno pozvani optuženi ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili 3) ako se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizlazi da optuženi

izbjegava prijem poziva. Izuzetno, u hitnim slučajevima, naredbu za dovođenje može izdati i tužilac - ukoliko uredno pozvani osumnjičeni ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, s tim što ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. Naredbu za dovođenje izvršava sudska policija. Naredba za dovođenje izdaje se pismeno. Naredba sadržava:

1. ime i prezime optuženog koji se ima dovesti, 2. naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, uz navođenje odredbe KZ-a, 3. razlog zbog kojeg se naređuje dovođenje, 4. službeni pečat i potpis sudije koji naređuje dovođenje.

Osoba kojoj je povjereno izvršenje naredbe predaje naredbu optuženom i poziva ga da pođe s njom. Ako optuženi to odbije, dovest će ga prinudno.

3. ZABRANA NAPUŠTANJA BORAVIŠTA *

Zabrana napuštanja boravišta može se primijeniti ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo. Ova mjera određuje se rješenjem suda na prijedlog tužioca i njom se osumnjičenom zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta. Uz ovu zabranu, u rješenju mogu se kumulativno odrediti i druge zabrane - kao:

1. posjećivanje određenih mjesta, 2. sastajanje sa određenim licima, 3. naređenje da se povremeno javlja određenom organu, 4. oduzimanje putne isprave ili vozačke dozvole, 5. zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnos ti.

Ne može se zabraniti komuniciranje sa braniocem. U rješenju kojim se određuje ova zabrana unosi se upozorenje osumnjičenom da se protiv njega može odrediti pritvor ukoliko prekrši izrečene zabrane. Rješenje u istrazi donosi SPP, a poslije podizanja optužnice, SPS, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odn. vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa – taj sudija odn. predsjednik vijeća.Ove mjere mogu trajati dok postoji potreba a najduže do pravosnažnosti presude. Postoji obaveza da organ koji je donio rješenje svaka dva mjeseca ispituje opravdanost primjene ovih mjera. Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju ove mjere, stranke i branilacj mogu podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće vanraspravno vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

4. JAMSTVO

USLOVI ZA ODREĐIVANJE JAMSTVA *

- Jamstvo je mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odn. optuženog u krivičnom postupku koja se primjenjuje a) u slučaju da se, zbog bojazni da će pobjeći, prema osumnjičenom odn. optuženom treba

odrediti ili je već određen pritvor, kao i b) u slučaju ako uredno pozvani osumnjičeni odn. optuženi očigledno izbjegava da dođe na

glavni pretres.

98

- Za razliku od pritvora koji se, zavisno od razloga, može odredit ne samo zbog opasnosti od bjekstva, jamstvo isključivo služi sprečavanju bjekstva osumnjičenog odn. optuženog. To znači da je jamstvo zamjena za pritvor i to samo ako je bjekstvo optuženog jedini razlog za određivanje pritvora.

- Sud ne može predložiti primjenu jamstva niti ga odrediti po službenoj dužnosti. Incijativa uvijek potiče od optuženog, njegovog branioca ili trećih lica.

- Ako jamstvo nudi treće lice, neophodan je pristanak optuženog. - Bez obzira da li jamstvo daje optuženi ili treće lice, pored datog jamstva nužno je i da

sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti boravište.- Kada optuženi ili treće lice ponudi primjenu jamstva, sud ako nađe da su ispunjeni

uslovi za primjenu jamstva, određuje iznos jamstva za koje smatra da predstavlja dovoljnu garanciju da optuženi neće pobjeći i o tome obavještava davaoca jamstva. Ako davalac jamstva prihvati taj iznos, sud donosi rješenje o prihvatanju jamstva, a kada ono bude obezbijeđeno – optuženog pušta na slobodu. S druge strane, ako davalac jamstva ne prihvati iznos jamstva koji odredi sud, onda se donosi rješenje kojim se odbija ponuđeno jamstvo. Jamstvo dakle mora biti položeno, odn. obezbijeđeno prije nego što se optuženi pusti na slobodu. Tek kada rješenje o prihvatanju jamstva postane pravnosnažno, optuženi se pušta iz zatvora.

- Sadržinski posmatrano, jamstvo se sastoji u moralnoj obavezi i materijalnoj garanciji optuženog ili drugog lica. Moralna obaveza se sastoji u davanju izjave od strane optuženog ili drugog lica da optuženi neće pobjeći do kraja krivičnog postupka, s tim što ovu izjavu prati i obećanje optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Posmatrano sa aspekta svoje materijalne garancije, jamstvo može biti lično i stvarno. Stvarno jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati, a kada su u pitanju nekretnine, jamstvo se realizuje stavljanjem hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra lica koje daje jamstvo. Lično jamstvo se sastoji u ličnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.

- Visina materijalne garancije uvijek glasi na novčani iznos, bez obzira što se mogu polagati i druge pokretne stvari, odn. stavljati hipoteke na nekretnine. Visinu novčanog iznosa jamstva zakonodavac nije ni odredio ni u pogledu najvišeg, niti najnižeg iznosa. Visina novčanog iznosa jamstva određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, lične prilike optuženog i imovinsko stanje lica koje daje jamstvo. I pored datih kriterijuma iznos jamstva predstavlja faktičko pitanje i određuje se za svaki konkretan slučaj.

- Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.

- Ako optuženi pobjegne, odrediće se pritvor, a rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Federacije – propast jamstva. Ako optuženi prema kome je određena ova mjera u toku krivičnog postupka pobjegne, vrijednost data kao jamstvo rješenjem se oduzima i unosi kao prihod u budžet Federacije. Rješenje o propasti jamstva donosi se ne čekajući na konačan ishod postupka. Propalo jamstvo će se vratiti ako se krivični postupak završi obustavom postupka ili oslobađajućom presudom.

PRESTANAK JAMSTVA *

Ovdje se radi o ukidanju jamstva ili oslobođenju od jamstva. To je jedan od načina prestanka jamstva, a drugi način prestanka jamstva je propast jamstva - jamstvo propada samo ako optuženi pobjegne.

Optuženom će se i pored datog jamstva odrediti pritvor: a) ako na uredan poziv ne dođe a izostanak ne opravda, b) ako se sprema za bjekstvo ili c) ako se protiv njega, pošto je ostavljen na slobodi, pojavi koji drugi zakonski osnov za pritvor.

U navedenim slučajevima, jamstvo se ukida. Položeni novčani iznos, dragocjenosti, papiri od vrijednosti ili druge pokretne stvari vraćaju se, a hipoteka se skida.

99

PRITVOR *

ODREĐIVANJE PRITVORA *

Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.

U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

RAZLOZI ZA PRITVOR *

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kriv. djelo pritvor joj se može odrediti: a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za

krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (u ovom slučaju, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen),

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,

d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna , a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. U slučaju kada se radi o krivičnom djelu terorizma, smatra se da postoji pretpostavka, koja se može pobijati, da je ugrožena sigurnost građana i imovine.

U rješenju o određivanju pritvora posebno se mora obrazložiti zakonski osnov za određivanje pritvora, a ne parafrazirati odgovarajuća zakonska odredba. Sud npr. mora obrazložiti zašto postoji opasnost od bjekstva npr. samovoljno napustio radno mjesto, viđen da ide prema granici, izvadio putnu ispravu. Dakle, svaki osnov se mora obrazložiti,

NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA*

- Pritvor se određuje rješenjem suda o određivanju pritvora. To rješenje se donosi na prijedlog tužioca, što znači da bez njegovog prijedloga sud ne može odrediti pritvor.

- Rješenje o određivanju pritvora sadrži: 1) ime i prezime lica koje se lišava slobode, 2) kriv. djelo za koje se to lice tereti, 3) zakonski osnov za pritvor, 4) obrazloženje, 5) pečat suda i potpis sudije, 6) pouku o pravnom lijeku.

100

- Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u momentu pritvaranja , pri čemu se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.

- Pritvorena osoba ima pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora vanraspravnom sudskom vijeću, u roku od 24 sata od prijema rješenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

- Postoji mogućnost da SPP ili SPS ne prihvati prijedlog tužioca za određivanje pritvora. Tada se predmet dostavlja vanraspravnom vijeću koje treba da o tome odluči. Protiv rješenja vanraspravnog vijeća kojim se određuje pritvor, pritvorena osoba može podnijeti žalbu u roku od 24 sata, koja ne zadržava izvršenje. U protivnom, ako ni vanraspravno vijeće ne prihvati prijedlog tužioca za određivanje pritvora, donijeće rješenje kojim se odbija prijedlog tužioca za određivanje pritvora prema osumnjičenom i protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba. Ovo iz razloga što je iscrpljeno načelo dvostepenosti, jer se ni I.st. (SPP ili SPS) ni II.st. (vanraspravno vijeće) sudski organ nije složio sa prijedlogom tužioca. Vanraspravno vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.

TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI *

1. U fazi istrage pritvor određuje SPP i to po obrazloženom prijedlogu tužioca . U svom prijedlogu tužilac je dužan navesti razloge na kojima temelji svoj prijedlog. Sudija za prethodni postupak će uvijek preispitati osnovanost prijedloga tužioca za određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan, donosi rješenje o određivanju pritvora i po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 1 mjeseca od dana lišenja slobode. Protiv tog rješenja osumnjičeni ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću istog suda. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Po isteku ovog roka osumnjičeni će se pustiti na slobodu ili će se donijeti rješenje o produženju pritvora

2. Dakle, po isteku roka na koji je pritvor određen, osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Ovo rješenje donosi vanraspravno vijeće istog suda također samo po obrazloženom prijedlogu tužioca . Po ovom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca. Sud mora voditi računa o tome za koliko vremena tužilac traži da se pritvor produži, jer tužilac npr. može tražiti da se pritvor produži za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da se priduži za još jedan mjesec . Dakle, vanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor produži za najviše do dva mjeseca, što zavisi od njegove ocjene o tome koliko je vremena potrebno za provođenje istražnih radnji koje traži tužilac.

3. Kada su u pitanju kriv. djela zapriječena kaznom preko 10 godina ili težom kaznom, pritvor se može produžiti najviše još za 3 mjeseca. Za ovo produženje moraju postojati naročito važni razlozi, koje tužilac obrazlaže u svom prijedlogu. Koji su to «naročito važni razlozi», zakon ne određuje, ali svakako da to moraju biti takvi razlozi da u velikoj mjeri opravdavaju produženje pritvora, što se mora posebno cijeniti u svakom konkretnom slučaju. I ovdje, pritvor se produžava po obrazloženom prijedlogu tužioca. O produženju pritvora u ovoj situaciji odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije. I protiv tog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

4. Međutim, prema najnovijim izmjenama i dopunama ZKP-a, pritvor u istrazi može se izuzetno u složenim predmetima kada su u pitanju krivična djela za koja je propisan dugotrajni zatvor, pritvor se može izuzetno produžiti za još 3 mjeseca. Prijedlog za ovo produženje podnosi tužilac. Taj prijedlog sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama koje treba preduzeti da bi se istraga okončala . I protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O ovom produženju odlučuje vijeće Vrhovnog suda Federacije, a o žalbi apelaciono vijeće Vrhovnog suda.

Dakle, pritvor u istrazi zavisno od propisane kazne za krivično djelo u pitanju, važnosti razloga i složenosti predmeta može trajati 1 + 2 + 3 + 3 = ukupno 9 mjeseci. Ako se do isteka navedenih rokova ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.

UKIDANJE PRITVORA * 101

U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, SPP može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju tužioca. Protiv tog rješenja tužilac može podnijeti žalbu vanraspravnom vijeću, koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za ukidanje pritvora žalba nije dopuštena.

PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE *

- Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. - Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana

donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. - Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude , pritvor može

trajati najduže:a) 1 godinu – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 5 godina;b) 1 godinu i 6 mjeseci – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina;c) 2 godine – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina, ali ne i

kazna dugotrajnog zatvora;d) 3 godine – u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

- Ako za ovo vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda , pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

- Poslije izricanja prvostepene presude , pritvor može trajati najduže još šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od šest mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.

- Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne .

ODREĐIVANJE PRITVORA NAKON IZRICANJA PRESUDE * - Određivanje, odn. produženje pritvora poslije izricanja prvostepene presude,

dolazi u obzir samo ako postoje razlozi za pritvor - izuzev ako je u pitanju opasnost od uništenja, sakrivanja dokaza i tragova, odn. uticaja na svjedoke, saučesnike i prikrivače, (dakle zbog razloga predviđenog u tač. b) pritvor se ne može odrediti odn. produžiti nakon izricanja Ist. presude). Ako ovi razlozi više ne postoje, takođe ukinuti će se ranije određeni pritvor. U svim ovim slučajevima donosi se posebno rješenje o određivanju, odnosno produženju ili ukidanju pritvora protiv koga je žalba dozvoljena, ali ona ne zadržava njegovo izvršenje.

- Međutim, pritvor se mora uvijek ukinuti i optuženi pustiti na slobodu – ako je optuženi: oslobođen od optužbe ili a) je optužba odbijena ili b) ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili c) mu je izrečena samo novčana kazna ili d) je uslovno osuđen ili e) je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao .

- U svim tim slučajevima pritvor se ukida, jer sa donošenjem bilo koje od tih odluka nastaje neoboriva zakonska pretpostavka da više nema osnova za određivanje i dalje trajanje pritvora i što pritvor gubi ulogu koju ima u krivičnom postupku.

- Pritvor određen nakon izricanja prvostepene presude, ukoliko ne bude ukinut ranije, traje do pravnosnažnosti presude i nastavlja se na izvršenje kazne, ali najduže do isteka kazne izrečene presudom. Poslije pravnosnažnosti osuđujuće presude, sud više nije ovlašćen da pritvor ukida pozivom na ovaj član jer je pritvor prestao i nastavljen izdržavanjem kazne.

- Zakon predviđa mogućnost upućivanja optuženog koji je u pritvoru u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravnosnažnosti presude i to na njegov zahtjev. Inicijativa može poteći samo od optuženog, ne i od suda (uz pristanak optuženog). Zahtjev optuženog nije obavezujući za sud, a sud odlučuje rješenjem kako kad zahtjev prihvata tako i kad ga odbija. Rješenje donosi sudija, odnosno

102

predsjednik vijeća, bez obzira da li je optuženi stavio prijedlog prije objavljivanja presude ili kasnije. Pri tome je bez značaja visina izrečene kazne zatvora. Protiv rješenja je dozvoljena žalba apelacionom vijeću u roku od tri dana. Žalba optuženog, ustvari, znači da je on odustao od svog zahtjeva. Apelaciono vijeće će tada preinačiti pobijano rješenje i odlučiti da se optuženi ne uputi na izdržavanje kazne prije pravnosnažnosti presude. U ovom slučaju optuženi je izjednačen sa pravima i obavezama osuđenih lica. Osuđeni koji se ne nalazi u pritvoru ne može zahtijevati da prije pravnosnažnosti presude stupi na izdržavanje kazne.

LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE(radnje koje preduzimaju policijski organi) *

Policijski organ može neko lice lišiti slobode ako su kumulativno ispunjena 2 uslova: 1) ako postoje osnovi sumnje da je to lice učinilo krivično djelo i 2) ako postoji bilo koji zakonski razlog za određivanje pritvora. Prilikom lišenja slobode:

policijski organ je dužan takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužiocu. Ako u tom roku lice ne bude sprovedeno, pustiće se na slobodu. Lišenje slobode je faktička mjera o kojoj policijski organ ne donosi nikakvo rješenje.

tužilac je dužan u naredna 24 sata da ispita to lice i odluči da li će ga pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak staviti prijedlog za određivanje pritvora.

sudija za prethodni postupak dužan je odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti rješenje o određivanju pritvora ili će to lice pustiti na slobodu. Ako sudija ne prihvati prijedlog tužioca za određivanje pritvora, zatražiće da o tome odluči vanraspravno vijeće.

Osoba lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima koja ima u skladu sa zakonom:1) mora se odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da

nije dužna dati iskaz, 2) da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati , kao i o tome da će joj se postaviti branitelj na

njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane.3) da ima pravo da njena porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba

koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.Na lišenje slobode se ne može izjaviti žalba iz razloga što je lišenje slobode limitirano rokom “najduže 24 sata”, pa je eventualna žalba nepotrebna, jer će mjera lišenja slobode biti preispitana od sudske vlasti, po predaji lica od policijskog organa. Nepostojanje žalbe na mjeru lišenja slobode ne znači, međutim, nepostojanje prava na naknadu štete licima koja su protivpravno lišena slobode. Naprotiv, takva lica imaju pravo na naknadu štete u slučaju nezakonitog lišenja slobode, u određenom roku i u propisanom postupku.Sankcije za nepoštivanje odredaba o rokovima postavljenim u ovom članu čine krivičnu odgovornost za protivpravno lišenje slobode, disciplinsku odgovornost policijskog organa i obavezu za državu da nadoknadi moralnu i materijalnu štetu nastalu zbog neosnovanog lišenja slobode.

ROKOVI

Kad je izjava vezana za rok smatra se da je data u roku ako je prije nego što rok istekne predata onom ko je ovlašten da je primi.Kad je izjava upućena preko pošte preporučenom pošiljkom, telegrafom ili drugim telekomunikacijskim sredstvom, dan slanja ili predaje pošti smatra se kao dan predaje onome kome je upućena. Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine.Dan kad je dostavljanje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni dan.Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo. Ako nema toga dana u posljednjem mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

103

Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

USLOVI ZA POVRAĆAJ U PREĐAŠNJE STANJE Optuženom koji iz opravdanih razloga propusti rok za izjavu žalbe na presudu ili na rješenje o primjeni mjere sigurnosti - sud će dopustiti povraćaj u pređašnje stanje radi podnošenja žalbe ako u roku od 8 dana od dana prestanka uzroka zbog kojeg je propustio rok podnese molbu za povraćaj u pređašnje stanje i ako istovremeno s molbom preda i žalbu. Poslije proteka roka od 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj u pređašnje stanje. O povraćaju u pređašnje stanje odlučuje sudija, odn. predsjednik vijeća koje je donijelo presudu ili rješenje koje se pobija žalbom. Protiv rješenja kojim se dopušta povraćaj u pređašnje stanje nije dopuštena žalba. Molba za povraćaj u pređašnje stanje ne zadržava, po pravilu, izvršenje presude, odnosno rješenja o primjeni mjere sigurnosti ili odgojne mjere ili o oduzimanju imovinske koristi, ali sud može odlučiti da se s izvršenjem zastane do donošenja odluke po molbi.

VRSTE ODLUKA U KRIVIČNOM POSTUPKUU krivičnom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naredbe.Presudu donosi samo sud, a rješenje i naredbu donose i drugi organi koji učestvuju u krivičnom postupku.

PRAVOMOĆNOST ODLUKAPresuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije dopuštena.

IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV ILI AHEZIONI KRIVIČNI POSTUPAK

Imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela može se odnositi na:a) naknadu štete, b) povrat stvari ili c) ponišetenje određenog pravnog posla. O imovinskopravnom zahtjevu može se raspravljati u krivičnom postupku samo ako je takav prijedlog

stavilo ovlašteno lice i ako se time ne bi odugovlačio krivični postupak. Ovlašteno lice za stavljanje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva je ono lice koje je

ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Prijedlog se podnosi sudu najkasnije do završetka glavnog pretresa. Predlagač je dužan da određeno označi svoj zahtjev i da za to podnese dokaze. Tužilac, odnosno sud, dužni su da osumnjičenog, odnosno optuženog ispitaju u vezi imovinskopravnog

zahtjeva.

ODLUČIVANJE O IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud.Sud može predložiti oštećenom i optuženom, odnosno braniocu provođenje postupka medijacije putem medijatora u skladu s zakonom, ako ocjeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branilac do završetka gl.pretresa. U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

104

PODNOŠENJE PRIJAVE *

Prijava se podnosi tužitelju, pisano ili usmeno.Ako se prijava podnosi usmeno, osoba koja podnosi prijavu upozorit će se na posljedice lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ako je prijava saopćena telefonom sačinit će se službena zabilješka.

OBAVEZA PRIJAVLJIVANJA KRIVIČNOG DJELA *

Službene i odgovorne osobe u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama i drugim pravnim licima dužne su da prijave krivična djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima, službena ili odgovorna osoba će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će ovlaštenu službenu osobu ili tužilaštvo bez odlaganja.

- Zdravstveni radnici, nastavnici, vaspitači, roditelji, staratelji, usvojitelji i druge osobe koje su ovlaštene ili dužne da pružaju zaštitu i pomoć maloljetnim osobama, da vrše nadzor, odgajanje i vaspitavanje maloljetnika, a koji saznaju ili ocijene da postoji sumnja da je maloljetna osoba žrtva sexualnog, fizičkog ili nekog drugog zlostavljanja, dužni su o toj sumnji odmah obavijestiti osl. ili tužitelja.

PRIJAVLJIVANJE KRIVIČNOG DJELA OD GRAĐANA *

Građanin ima pravo prijaviti izvršenje krivičnog djela. Svako je dužan prijaviti učinjenje krivičnog djela kada neprijavljivanje krivičnog djela predstavlja krivično djelo. 2

NAREDBA O PROVOĐENJU ISTRAGE *

Istragu sprovodi tužilac i jedino je on nadležan za sprovođenje istrage.Istraga se sprovodi kad postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo.O sprovođenju istrage tužilac donosi naredbu. Protiv naredbe tužioca o sprovođenju

istrage nije dopuštena žalba.

Naredba o sprovođenju istrage treba da sadrži: 1) podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su ti podaci poznati , Dakle, za razliku od ranijeg procesnog

zakona, sada se istraga može voditi i protiv NN učinioca kriv. djela.2) opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela , 3) zakonski naziv krivičnog djela , 4) okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage , 5) postojeće dokaze , 6) također, tužilac obavezno navodi okolnosti koje treba istražiti i istražne radnje koje treba poduzeti.

- Ako tužilac ocijeni da nisu ispunjeni uslovi za sprovođenje istrage, donijeće naredbu o nesprovođenju istrage. Ovo će biti u slijedećim slučajevima:

2 Ko zna za učinitelja krivičnog djela za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, ili ko samo zna da je takvo djelo učinjeno, pa to ne prijavi, iako od takve prijave ovisi blagovremeno otkrivanje učinitelja ili krivičnog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

105

1. ako iz prijave i drugih isprava proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo (npr. radi se o građansko-pravnom odnosu, upravno-pravnom odnosu, pravno irelevantnom odnosu, nedostaje neki od elemenata krivičnog djela ili nedostaje neki od elemenata općeg pojma krivičnog djela),

2. ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo,3. ako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je to djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem,4. ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

O nesprovođenju istrage tužilac je dužan u roku od 3 dana obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave. U tom slučaju oštećeni i podnosilac prijave mogu u roku od 8 dana podnijeti pritužbu uredu tužioca. Poseban slučaj kad tužilac neće narediti sprovođenje istrage je: a) kod primjene međunarodnog prava za osobe sa imunitetom, kao i b) slučajevi kad je zakonom propisano da se za određene osobe krivično gonjenje može poduzeti samo po

odobrenju nadležnog državnog organa, jer bez ovog odobrenja tužilac ne može pokrenuti istragu, niti može podići optužnicu.

PROVOĐENJE ISTRAGE*

U zakonu je propisano ovlaštenje tužioca da može preduzimati sve istražne radnje, odnosno, radnje dokazivanja koje su propisane u zakonu. Istina, za neke od tih radnji tužilac prethodno mora pribaviti naredbu od sudije za prethodni postupak, kao što je npr. naredba o pretresanju stana. U zakonu je izričito predviđeno da tužilac može:

1. ispitivati osumnjičenog (naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip da niko nije dužan iznositi dokaze protiv sebe – nemo probere se ipsum),

2. saslušavati oštećenog i svjedoke , 3. vršiti uviđaj i rekonstrukciju događaja , 4. preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka , 5. naređivati potrebna vještačenja i 6. prikupljati određene informacije .

O svim ovim radnjama koje tužilac preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici.

NADZOR TUŽIOCA NAD RADOM OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA (Ovlaštenja i dužnosti osl. u slučaju izvršenja kriv. djela) *

Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko 5 godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere

da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao

dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

Ovlaštena službena osoba dužna je u ovom slučaju – ako postoji opasnost od odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja nabrojanih zadataka. O svemu što je preduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do 5 godina, ovlaštena službena osoba je dužna obavijestiti tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzela najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno.

106

ZADRŽAVANJE NA MJESTU UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA *

Ovlaštena službena osoba ima pravo da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog djela zadrži radi prikupljanja izjava ako te osobe mogu dati obavještenja važna za krivični postupak i o tome je dužna obavjestiti tužitelja. Zadržavanje tih osoba na mjestu učinjenja krivičnog djela ne može trajati duže od šest sati.Ovlaštena službena osoba, može fotografirati i uzimati otiske prstiju osobe za koju postoje osnovi sumnje da je učinila krivično djelo. Kada to doprinosi efikasnosti postupka, ovlaštena službena osoba može javno objaviti fotografiju te osobe, ali samo po odobrenju tužitelja.Ako je potrebno da se utvrdi od koga potiču otisci prstiju na pojedinim predmetima, ovlaštena službena osoba može uzimati otiske prstiju od osoba za koje postoji vjerovatnoća da su mogle doći u dodir s tim predmetima.Osoba prema kojoj je preduzeta neka od radnji iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu tužitelju.

SUDSKO OSIGURANJE DOKAZA ***

Zavisno od faze postupka sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši sudija za prethodni postupak, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje.

Da bi sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje izvršili sudsko osiguranje dokaza - potrebno je da su ispunjeni kumulativno 3 uslova i to:1. da je sudsko osiguranje dokaza u interesu pravde, što je ustvari svodi na ocjenu značaja i važnosti npr.

iskaza nekog svjedoka. Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio, tada se neće vršiti sudsko osiguranje dokaza.

2. postojanje vjerovatnoće da npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme suđenja . Stranka ili branilac koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni su u prijedlogu da to obrazlože i tu okolnost da učine vjerovatnom, dakle okolnost da svjedok neće moći pristupiti na suđenje

3. da postoji prijedlog stranaka ili branioca da sud izvrši sudsko osiguranje dokaza.

Kao što je navedeno, o sudskom osiguranju dokaza odlučuje sudija za predhodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje i to na taj način što provjerava da li su ispunjeni uslovi da se takvo osiguranje dokaza obavi.

Ukoliko prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza onda se u prisutnosti stranaka i branioca taj svjedok ispituje. Za ovo ispitivanje važe pravila za ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu. To znači da se svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši dadatno ispitivanje. Ako na glavni pretres nije moglo biti osigurano prisustvo tog svjedoka na pretresu će se pročitati njegov iskaz. Ukoliko taj svjedok pristupi na pretres, on će se ispitati a njegov raniji iskaz je irelevantan i isti se ne može čitati.

Postoji mogućnost da neki važan dokaz kao što je npr. neka hemijska supstanica ili npr. neka vrsta droge mogu promjeniti svoj sastav pa se i u ovakvim situacijama može tražiti sudsko osiguranje dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova.

107

Ako sudija za predhodni postupak odbije prijedlog za sudsko osiguranje dokaza, onda donosi rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branioc mogu izjaviti žalbu vanraspravnom vijeću u roku od tri dana.

OBUSTAVA ISTRAGE *

Tužilac ima pravo ne samo da donese naredbu o sprovođenju i nesprovođenju istrage, već i naredbu o obustavi istrage.Istraga se obustavlja naredbom o obustavi istrage koju isključivo može donijeti tužilac i to u slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom:1. da djelo koje je učinio osumljičeni nije krivično djelo (materijalno-pravni razlog)

Radi se o situacijiama: a) kada je u pitanju građansko-pravni odnos, upravno-pravni odnos, pravno-irelevantan odnos , b) kada nedostaje neki od elemenata iz opšteg pojama krivčnog dijela ili neki od elemenata

konkretnog krivičnog djela, c) ako je u pitanju nužna obrana ili krajna nužda . Zbog nužne obrane ili krajne nužde (kad djelo

nije krivčno djelo), istragu je moguće obustaviti samo onda ako svi dokazi upućuju na iste zaključke tj. da je osumljičeni postupao u nužnoj obrani. Iako iz iskaza dva svjedoka proizilazi da osumljičeni nije postupio u nužnoj obrani, a iz izkaza pet preostalih da jeste nije moguće naredbom obustaviti istragu.

2. da nema dovoljno dokaza da je osumljičeni izvršio krivično djelo (činjenični razlog) Ovdje se radi o tome da se raspolaže sa dovoljno dokaza o tome da je krivično djelo učinjeno, međutim da ne postoji dovoljno dokaza da je osumnjičeni počinitelj krivičnog djela. Treba voditi računa da zakonodavac u tom slučaju odnosno samo u tom sljučaju dozvoljava tužiocu da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do nekih novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumljičeni počinio krvično djelo za koje je vođena istraga.

3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (procesno-pravni razlozi) Amnestija i zastara krivičnog gonjenja su uređene odredbama krivičnog materijalnog prava. Pod drugim smetnjama koje isključuju krivično gonjenje podrazumijevaju se smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog nakon učinjenja krivičnog djela, pravosnažno presuđena stvar, te imuniteti prema domaćem i međunarodnom pravu.

O donošenju naredbe o obustavi istrage, tužilac je dužan obavijestiti oštećenog, koji ima pravo podnijeti pritužbu u roku od 8 dana Uredu tužioca.Zakon daje ovlaštenje tužiocu da ponovo otvori istragu ako je do obustave istrage došlo iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo. Naime, ukoliko tužilac dođe do novih dokaza da je osumnjičeni učinio krivično djelo, ponovo će otvoriti istragu i nastaviti sa istragom protiv osumnjičenog,. Vrijeme utrošeno do momenta obustave istrage uračunaće se u predviđeni rok u kojem bi tužilac trebao okončati istragu.

OKONČANJE ISTRAGE *Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.Prije okončanja istrage tužitelj će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva.

108

SMRT I BOLEST UČINIOCA KRIVIČNOG DJELA

Ako u toku krivičnog postupka osumnjičeni, odnosno optuženi umre, postupak će se rješenjem obustaviti. Ako se u toku postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunjiv, a nalazi se u pritvoru ili u psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu već će se donijeti rješenje o njegovom privremenom zadržavanju u trajanju do 30 dana. Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi, nakon izvršenja krivičnog djela obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se prekinuti krivični postupak, a to lice će se uputiti nadležnom organu socijalnog staranja. Kada se zdravstveno stanje optuženog popravi tako da može učestvovati u postupku, posupak će se nastaviti.

POSTUPAK OPTUŽIVANJA

PODIZANJE OPTUŽNICE*

Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje. Zakon ne predviđa poseban rok za podizanje optužnice nakon okončanja istrage, ali optužnica će biti podignuta bez odlaganja ako je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se optužnica može podići. Očigledno kašnjenje u preduzimanju procesne radnje podizanja optužnice može biti razlog za pokretanje disciplinskog postupka zbog nemarnog odnosa prema radu, stalnog i neopravdanog kašnjenje u provođenju radnji u vezi s vršenjem tužilačke funkcije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti tužioca.Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze. Nakon podizanja optužnice stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje sudsko obezbjeđenje dokaza.

SADRŽAJ OPTUŽNICE *1) naziv suda,2) ime i prezime osumnjičenog s osobnim podacima, 3) opis djela (dispozitiv optužnice) - iz kog proizlaze:

a) zakonska obilježja krivičnog djela, b) vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, c) predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i d) ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

4) zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona,5) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje imena svjedoka i vještaka, spisa koje treba

pročitati i predmeta koji služe kao dokaz,6) rezultat istrage,7) materijal koji potkrijepljuje navode optužnice.Jednom optužnicom može se obuhvatiti više krivičnih djela ili više osumnjičenih.Ovo predstavlja prvi fakultativni dio optužnice. Dakle, jednom optužnicom neka osoba može biti optužena za dva ili više kriv. djela, a isto ako jedna optužnica može obuhvatiti više osumnjičenih. Ako je neka osoba optužena za više krivičnih djela, tada, u pravilu, svako od tih krivičnih djela treba opisati zasebnim tačkama, a ovo iz razloga što se u toku suđenja može pokazati da za neko krivično djelo ne postoje dokazi, pa u tom dijelu treba donijeti oslobađajuću presudu, a u drugom dijelu presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Ukoliko je nasuprot tome sve opisano u jednoj tačci, tada postoji dosta problema da sud izdvaja dio činjeničnog opisa za kojeg optuženog treba osloboditi od optužbe u odnosu na činjenični opis za koji optuženi treba biti oglašen krivim.

Ako se osumnjičeni nalazi na slobodi u optužnici se može predložiti da se odredi pritvor, a ako se nalazi u pritvoru može se predložiti da se pritvor produži ili da se pusti na slobodu.

109

Prijedlog za odlučivanje o pritvoru je drugi fakultativni, ali mogući dio optužnice. Odluka o pritvoru može se donijeti tek poslije potvrđivanja optužnice. Praktično, prvo se odluči o potvrđivanju optužnice, a odmah potom i o pritvoru.Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, potvrđivanje optužnice se vrši do isteka roka trajanja pritvora u istrazi.

ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI *

Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne sudiji za prethodno saslušanje onda on prvenstveno razmatra optužnicu u smislu njene formalne ispravnosti, odn. provjerava da li sadrži sve što je potrebno da se po njoj može postupiti.

Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što je potrebno i propisano u zakonu, sudija za prethodno saslušanje će pozvati tužioca da optužnicu ispravi odn. dopuni, a istovremeno će mu, u tom dopisu, ukazati na nedostatke u optužnici i ostaviti primjeren rok kako bi iste ispravio, uz upozorenje da će optužnica, ukoliko tako ne postupi biti odbačena kao i svaki drugi neuredan podnesak. Ako t užilac u ostavljenom roku ne ispravi odn. ne dopuni optužnicu, sud će rješenje odbaciti optužnicu, a protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba.

Ukoliko optužnica sadrži sve ono šta je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti, tj. ako je propisno sastavljena, onda sudija za prethodno saslušanje razmatra dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi izveo zaključak da li postoji osnovana sumnja da je osumljičeni učinio kriv. djelo koje se u optužnici navodi. U tom smislu, sudija za preth. saslušanje, treba da pročita dokaze koji su mu dostavljeni (iskaze svjedoka, nalazi i mišljenja vještaka i sl), da izvrši uvid u druge dokaze (skica lica mjesta, fotodokumentacija i sl.) i pregleda predmete (nož ili neko drugo oruđe).

Ukoliko je tužilac dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je osumljičeni učinio krivično djelo navedeno u optužnici, tada sudija za prethodno saslušanje treba da potvrdi optužnicu. Svoju odluku o potvrđivanju optužnice, sudija za preth. saslušanje treba da donese u roku od 8 dana računajući od dana prijema optužnice. U ovaj rok se ne uračunava vrijeme kada je optužnica vraćena tužiocu, radi ispravke formalnih nedostataka.

Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.

Zakon ne precizira formu potvrđivanja optužnice, npr. potvrđivanje u formi rješenja ili naredbe. Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice je stavljanje sudskog pečata u gornji desni ugao optužnice koji sadrži poslovni broj optužnice, datum potvrđivanja, ime i potpis sudije za prethodno saslušanje koji je izvršio potvrđivanje optužnice. Ova forma potvrđivanja optužnice je primjenjiva kada optužnica sadrži samo jednu tačku ili se potvrđuju sve tačke optužnice. Međutim, ako optužnica sadrži više tačaka, a potvrđuju se samo pojedine tačke optužnice, potvrđivanje je neophodno izvršiti u formi rješenja. Protiv ovog rješenja stranke i branilac nemaju pravo izjaviti žalbu, ali optuženi i branilac mogu podnijeti prethodne prigovore. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje obavezno donosi rješenje koje dostavlja samo tužiocu, a protiv ovog rješenja tužiocu žalba također nije dozvoljena.

Nakon potvrđivanja pojedinih ili svih tačaka optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog!!!

Ako se optuženi nalazi na slobodi, optužnica se dostavlja bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru onda se dostavljanje optužnice vrši u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.

Razlozi efikasnosti nalažu da se uz potvrđenu optužnicu optuženom istovremeno dostavi i poziv radi izjašnjenja o krivici, jer se izjašnjenje o krivici mora obaviti u roku od 15 dana od dana dostavljanja potvrđene optužnice.

Uz poziv za ročište optuženi će se obavijestiti da će mu prilikom izjašnjenja o krivici biti omogućeno da se izjasni da li namjerava podnositi prethodne prigovore i da navede prijedloge svojih dokaza koje treba izvesti na glavnom pretresu.

Osim toga, uz potvrđenu optužnicu dostavlja se i rješenje o pritvoru ako je o istom odlučivano.

110

Praktično, sud potvrđenu optužnicu dostavlja i tužiocu zajedno sa pozivom na ročište na kome će se optuženi izjasniti o krivici po svim tačkama potvrđene optužnice.

U slučaju ako je sud donio rješenje kojim je odbijeno potvrđivanje optužniice, tužilac može naknadno može podnijeti novu optužnicu ako prikupi nove dokaze. Nova ili izmijenjena optužnica mora biti zasnovana na novim dokazima, jer je prethodna optužnica odbijena upravo zbog toga što sudija za pret. saslušanje nije utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ova optužnica se obavezno podnosi na potvrđivanje.

IZJAŠNJENJE O KRIVNJI *

Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi koncept koji je uveden ovom reformom, a što je preneseno iz anglosaksonskog, odn. angloameričkog sistema (adversarni sistem).

Izjašnjenje o krivnji optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje. Tu izjavu daje u prisutnosti tužioca i branioca i ta njegova izjava se unosi u zapisnik.

Prilikom davanja ove izjave, optuženi treba da se određeno izjasni o tome da li je kriv ili nije, odnosno da kaže „kriv sam“ ili „nisam kriv“.

Međutim, ako se nakon poziva da se izjasni o krivnji, optuženi neće da izjasni o krivnji, ili neće određeno da se izjasni, ili počne pričati o krivičnom djelu ili nečem drugom - onda sudija za prethodno saslušanje ex officio u zapisnik unosi da se optuženi izjasnio da nije kriv, tj. da poriče krivnju.

Ako se optuženi izričito izjasni da nije kriv - sudija za prehodno saslušanje predmet dostavlja sudiji odnosno vijeću na suđenje radi zakazivanja glavnog pretresa u roku od 60 dana, koji rok se iz opravdanih razloga, a na prijedlog stranaka i branioca, može produžiti za još 30 dana. Da li će predmet dostaviti sudiji ili vijeću koje treba da sudi zavisi od težine krivičnog djela, tj. ako je upitanju kriično djelo za koje je propisana novčana kazna ili zatvora do 5 godina - predmet se dostavlja sudiji pojedincu, a u ostalim slučajevima predmet se upućuje vijeću.

Ako se optuženi izričito izjasni da jeste kriv - sudija za prethodno saslušanje će predmet uputiti (opet u zavisnosti od težine kriv. djela) sudiji odnosno vijeću radi zakazivanje ročišta na kome će se razmotriti mogućnost prihvatanja takve izjave. Zakon ne određuje rok u kome mora postupiti sudija za prethodno saslušanje, ali je očigledno da se ova radnja mora preduzeti bez odlaganja. Najčešći razlog zbog kojih optuženi priznaje krivnju jesu čvrsti dokazi optužbe i činjenica da se priznanje krivnje u pravilu uzima kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne.

Moguće su situacije da je optužnica podnesena i potvđena u odnosu na npr. dva optužena, pa jedan da izjavu da priznaje krivnju, a drugi poriče krivnju. U tom slučaju treba izvršiti razdvajanje krivičnog postupka. U odnosu na optuženog koji je priznao krivicu nastavlja se postupak izricanja presude bez održavanja glavnog pretresa, ako sud prihvati izjavu o priznanju krivice. Prema optuženom koji je negirao krivicu ili sud odbaci njegovu izjavu o priznanju krivice, nastavlja se redovan krivični postupak.

Zakon zabranjuje uzimanje u obzir izjave o poricanju krivice kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije. Prvobitna izjava o poricanju krivice ne uzima se u obzir kod odmjeravanja sankcije. To ne znači da optuženi ne može koristiti svoje prvobitne izjave ako je to u interesu njegove odbrane, ako to predstavlja najpovoljniji način odbrane.

111

RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE *

Samo na osnovu izjave o priznanju krivnje optuženom se ne može izreći krivičnopravna sankcija. Zbog toga je zakonodavac predvidio obavezu suda, i to sudije odnosno vijeća (u zavisnosti od težine kriv. djela) da izvrše provjeru date izjave o priznanju krivnje pred sudijom za prethodno saslušanje i da tek onda odluče da li će prihvatiti izjavu o priznanju krivnje ili će je odbaciti.

Dakle, kada sudija odnosno vijeće uz prateće materijale dobije izjavu o priznanju krivnje, treba provjeriti da li je ispunjeno više kumulativnih uslova, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila prihvačena:1. Prvi uslov se odnosi na samu izjavu o priznanju krivnje, tj. provjerava se :

a) da li je izjava data dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem i b) da li je optuženi upoznat o mogućim posljedicama izjave o priznanju krivnje, kao što su :

- izricanje krivično-pravne sankcije, - dosuđivanje imovinsko-pravnog zahtjeva, - obavezivanje na plaćanje troškova krivičnog postupka i - druge posljedice koje mogu proizači iz tog krivičnog postupka.

2. Drugi uslov se sastoji u obavezi suda da provjeri da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog . Dakle, sudija/vijeće, isto kao i sudija za preth. saslušanje, vrše pregled materijala koje je dostavio tužilac i na osnovu njih izvode zaključak da li ima dokaza o krivnji optuženog.

Ako nakon ovih provjera sudija/vijeće prihvati izjavu o priznanju krivnje optuženog, ta izjava se mora konstatovati u zapisnik. Nakon toga se određuje datum održavanja pretresa za izricanje krivično-pravne sankcije i to u roku najkasnije od 3 dana.

Nasuprot tome, ako sudija/vijeće odbaci izjavu o priznanju krivnje, o tome će obavijesiti stranke i branioca i to će konstatovati u zapisnik. U ovom slučaju, kada odbaci izjavu o priznanju krivnje, u daljoj proceduri suđenja ova izjava o priznanju krivnje se ne može koristiti kao dokaz.

PREGOVARANJE O KRIVNJI **

U našu kriv. proceduru je također uveden jedan novi procesni institut a to je pregovaranje o krivnji. Osumnjičeni odn. optuženi i njegov branilac mogu sa tužiocem još u fazi istrage pregovarati o krivnji, odn. dogovarati se o zaključivanju sporazuma o priznanju krivnje. Ovo je moguće i kasnije, sve do okončanja glavnog pretresa. Međutim, ne postoji mogućnost da sud razmatra sporazum o priznanju krivnje prije nego što je optužnica potvrđena.

Prilikom pregovaranja o krivnji sud nema apsolutno nikakvih ovlaštenja, ni da daje sugestije, niti se na drugi način miješa u sačinjavanje sporazuma o priznanju krivnje. Pregovaranje o krivnji, koje kako smo već rekli može otpočeti još u toku istrage, u suštini se svodi na to - pod kojim uslovima će osumnjičeni odn. optuženi priznati krivnju.

Ukoliko se tužilac i osumnjičeni dogovore o uslovima, tada prave sporazum, u stvari jednu vrstu ugovora u pisanoj formi, koji mora biti potpisan od tužioca, osumljičenog i njegovog branioca.

Tom prilikom, tužilac može sa svoje strane ukoliko osumnjičeni pristane da prizna krivnju, ponuditi: a) izricanje kazne ispod zakonskog minimuma , primjenom odredbi o ublažavanju kazne (npr. za kriv. djelo

za koje je predviđena kazna zatvora najmanje 3 god. može mu ponuditi kaznu 1 ili 2 godine), 112

b) blažu vrstu kazne (npr. izricanje novčane kazne umjesto kazne zatvora), ili c) blažu vrstu krivično pravne sankcije (npr. uslovna osuda, umjesto kazne zatvora ili novčane kazne).

Prilikom sačinjavanja sporazuma, stalno se mora voditi računa o o zakonskim mogućnostima, tj. moraju se poštovati materjalno-pravne odredbe krivičnog zakona, pa tužilac može ponuditi samo ono što je predviđeno zakonom. (npr. osumnjičenom ne smije ponuditi izricanje uslovne osude, ako to prema krivičnom zakonu nije moguće) Ukoliko to tužilac previdi, takav sporazum prilikom razmatranja sud ne smije prihvatiti.

Postignuti sporazum o priznanju krivnje se dostavlja sudu, ali ne prije nego što optužnica bude potvrđena. Dakle, tek nakon potvrđivanja optužnice stvorena je procesna situacija u kojoj se sud može upustiti u razmatranje sprazuma o priznanju krivice.

Kada sudu bude dostavljen sporazum o priznanju krivnje on isto mora biti razmatran i može biti prihvaćen ili odbačen.

Prilikom ocjene da li će prihvatiti sporazum sud provjerava više kumultivnih uslova - i to:1. da li je sporazum o priznanju krivnje zaključen dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem , te da li je

optuženi upoznat sa mogućim zakonskim posljedicama pismenog sporazuma o priznanju krivnje, uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev i troškove kriv. postupka;

2. da postoji dovoljno dokaza o krivnji osumnjičenog, odn. optuženog (pominjanje optuženog se odnosi na situaciju kada stranke naknadno postignu sporazum i to npr. u toku suđenja).

3. da li je optuženi razumio da se sporazumom o priznanju krivnje odriče ne samo prava na suđenje, već i prava na žalbu u odnosu na krivčno pravnu sankciju, koja će mu se na osnovu sporazuma izreći. Ukoliko optuženi ili tužilac izjave žalbu zbog krivično-pravne sankcije koja je izrečena presudom, a koja je bila predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti odbačena kao nedopuštena. Međutim moguće su situacije da optuženom bude izrečena krivčno pravna sankcija veća od onoga što je predviđeno u sporazumu o prizanju krivnje. U tom slučaju, žalba će biti razmatrana kod drugostepenog suda.

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje - izjava osumnjičenog odn. optuženog se unosi u zapisnik i nakon toga određuje pretres za izricanje krivično pravne sankcije u roku od 3 dana. Postoji mogućnost, ukoliko se stranke i branitelj slože, da se odmah izrekne krivično-pravna sankcija predviđena u sporazumu, ali oni mogu tražiti da to ne bude tako, pa onda sud zakazuje pretres u roku od 3 dana na kome se izriče krivično-pravna sankcija.

Nasuprot tome ako sud odbaci sporazum o prizanju krivnje o tome će obavijstiti stranke i branioca i to konstatovati u zapisnik, a sporazum kao i izjava o priznanju krivnje optuženog se u toku suđenja ne može korisititi kao dokaz.

O razultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

POVLAČENJE OPTUŽNICE *

Povlačenje optužnice je pravo tužioca da raspolaže optužbom što predstavlja odstupanje od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a realizaciju principa mutabiliteta.

Tužilac ima pravo da povuče optužnicu , bez prethodnog odobrenja, do potvrđivanja optužnice.

Nakon toga, pa do početka glavnog pretresa, optužnica se može povući samo uz prethodno odobrenje sudije za prethodno saslušanje. Prethodno odobrenje se daje na osnovu zahtjeva tužioca sa kratkim razlozima, koji se može uputiti pismeno ili usmeno na zapisnik.

Ukoliko se optužnica povuče (prije ili nakon potvrđivanja), sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje kojim se krivični postupak obustavlja.

O obustavljanju krivičnog postupka odmah se obavještavaju osumnjičeni odn. optuženi i branilac, kao i oštećeni. Obavještenje navedenih lica se vrši jednostavnom dostavom rješenja o obustavljanju postupka.

Ukoliko tužilac izjavu o povlačenju optužnice da na glavnom pretresu, ista se može tumačiti samo kao izjava o odustanku od optužbe i tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija.

RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O PRIGOVORU*113

Kao što je već rečeno optuženi i njegov branilac mogu nakon potvrđivanja optužnice, a u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, podnijeti prethodne prigovore. Ti prethodni prigovori se iznose u pismenom podnesku koji se dostavlja sudu a o njima odlučuje sudija za prethodno saslušanje. Što se tiče samog sadržaja takvog podneska u njemu se može:

1. osporavati nadležnost suda (misli se samo na stvarnu nadležnost, jer u smislu člana 36. ZKP FBIH, nakon potvrđivanja optužnice sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim, a niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti),

2. osporavati sadržaj optužnice odnosno ukazivati na njene formalne nedostatke , 3. osporavati zakonitost dokaza ili dobijenog priznanja , 4. zahtijevati spajanje ili razdvajanje postupka i konačno 5. osporavati odluka kojom je optuženom odbijen zahtjev za dodjelu branioca siromašnih .

Ukoliko takvi prigovori nisu opravdani donosi se rješenje protiv kojih nije dozvoljena žalba.Nasuprot tome ukoliko je neki prigovor opravdan, npr. prigovor kojim se osporava formalna ispravnost optužnice, pa ocijeni da takav prigovor zaista stoji, SPS će u tom slučaju postupiti u svemu onako kako se to radi sa neurednim podneskom.

GLAVNI PRETRES

JAVNOST GLAVNOG PRETRESA

Glavni pretres je javan.Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. Osobe koje su prisutne na glavnom pretresu ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe, osim čuvara optuženog i osoba kojima to dozvoli sudija, odnosno predsjednik vijeća.

ISKLJUČENJE JAVNOSTI

Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog žvota optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka.

Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, branitelja, oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika. Sudija, odnosno vijeće može dopustiti da glavnom pretresu na kome je javnost isključena budu prisutne službene osobe, naučni i javni radnici, a na zahtjev optuženog može to dopustiti i njegovom bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i bliskim srodnicima. Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe koje su prisutne glavnom pretresu na kome je javnost isključena da su dužne da kao tajnu čuvaju sve ono što su na pretresu saznale i da neovlašteno odavanje tajne predstavlja krivično djelo.

PRETPOSTAVKE ZA ODRŽAVANJE GLAVNOG PRETRESA *

Zakon je predvidio pretpostavke za održavanje glavnog pretresa na koji trebaju pristupiti sve osobe koje su pozvane a da li se glavni pretres može održati,

U slučaju ako je neko izostao, održavanje glavnog pretresa zavisi od toga koji je od procesnih subjekata ili učesnika u postupku izostao (npr. neće se odlagati ako je samo neki od svjedoka izostao). Za razliku od toga ukoliko je izostao tužilac, optuženi ili njegov branilac glavni pretres se odlaže. Postoji izuzetak u odnosu na branioca, a to je ako se optuženi odrekne prava na branitelja, a odrana nije obavezna.

114

OTVARANJE ZASJEDANJA * Pojmnovno otvaranje zasjedanja znači početak rada na nekom predmetu ali to isto tako ne znači da je glavni pretres počeo (glavni pretres počinje čitanjem optužnice). Zasjedanje otvara sudija odnosno predsjendik vijeća koji objavljuje predmet glavnog pretresa što podrazumijeva saopštavanje imena optuženog i tužitelja kao i navođenje krivičnog djela za koje je optužnica potvrđena. Od otvaranja zasjedanja pa do njegovog zaključenja sudija odnosno vijeće treba paziti na nadležnost suda. Ukoliko sud nije nadležan do početka glavnog pretresa treba donijeti rješenje o nenadležnosti ako je glavni pretres počeo sud mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

NEDOLAZAK TUŽIOCA (OSOBE KOJA GA ZAMJENJUJE) NA GL. PRETRES

Ukoliko tužitelj ili osoba koja ga zamjenjuje ne dođe na glavni pretres isti se mora odložiti. Ovo zbog toga jer se ni pod kojim uvjetima glavni pretres ne može održati ukoliko nije prisutan tužitelj. Ako bi se desilo da se glavni pretres održi bez prisustva tužitelja u tom slučaju je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka zbog koje se ukoliko bude izjavljena žalba presuda mora ukinuti.Zakon je predvidio sankcioniranje izostanka tižitelja sa glavnog pretresa pod uvjetom da je isti odložen zbog njegovog izostanka. (međutim, ukoliko je do odlaganja došlo iznekog drugog razloga, kao što je izostanak sudije onda je takvo kažnjavanje isključeno)Postoji obaveza sudije odnosno predsjednika vijeća da pozove tužitelja kako bi ovaj iznio razloge zbog kojih je izostao i ukoliko su opravdani (npr prije suđenja pozlilo) neće biti kažnjen a u protivnom ako nije bilo opravdan razloga može se kazniti novčanom kaznom do 5000 KM. Sud donosi rješenje. Protiv tog rješenja je dozvoljena žalba.

NEDOLAZAK OPTUŽENOG NA GLAVNI PRETRES *

Zakonodavac je također predvidio obavezno prisustvo optuženog na glavnom pretresu. Njegov izostanak sa glavnog pretresa omogućava preduzimanje odgovarajućih mjera samo pod uvjetom ukoliko je uredno pozvan na glavni pretres i nije došao a niti je svoj izostanak opravdao. Za ovu situaciju zakonodavac je predvidio njegovo obavezno privođenje. Ukoliko bi se desilo da optuženi naknadno opravda svoj izostanak sudija predsjednik vijeća može opozvati naredbu.Postoje situacije kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres - u tom pravcu preduzima aktivne radnje (npr. već jednom bio privođen pa ponovno ne dođe ili kada sudska policija dođe da ga privede pobjegne iz svog stana i slično) onda su time uspunjeni uvjeti da se prema njemu odredi pritvor. Taj pritvor može trajati do objavljivanja presude a najduže 30 dana.

Optuženom se ne može suditi u odsustvu.

NEDOLAZAK BRANIOCA NA GLAVNI PRETRES *

Postoje situacije kada uredno pozvani branitelj na glavni pretres ne dođe i svoj izostanak ne opravda. U tim slučajevima glavni pretres se odlaže jer je optuženom garantirano pravo na formalnu odbranu. U takvom slučaju obaveza je suda da pozove branitelja da objasni razloge svog nedolaska. Branitelj nije obavezan da dođe na to ročište jer može sudu dostaviti i podnesak u kome će objasniti razloge svog izostanka i ponuditi odgovarajuće dokaze (npr bio bolestan). Ukoliko sud ocijeni da razlozi izostanka nisu bili opravdani onda u tom slučaju donosi rješenje o kažnjavanju branitelja novčanom kaznom koja može biti do 5000 KM. Dakle uvjeti za kažnjavnaje branitelja su:

1) da je uredno pozvan na glavni pretres,2) da je izostao sa tog glavnog pretresa i 3) da kansije nije opravdao svoj izostanak.

Sa ovom situacijom treba izjednačiti situaciju ako bi branitelj neopravdano napustio glavni pretres jer bi se i u tom slučaju novčano kazniti.

115

Ako se radi o branitelju koji je postavljen po službenoj dužnosti a neopravdano izostaje moguće je uz saglasnost optuženog odrediti drugog branitelja.

NEDOLAZAK SVJEDOKA ILI VJEŠTAKA NA GLAVNI PRETRES *

Isto tako postoje situacije da na glavni pretres ne pristupi svjedok ili vještak koji su uredno pozvani i svoj izostanak nisu opravdali. U tom slučaju sud donosi naredbu o njihovom prinudnom dovođenju. Zakon predviđa mogućnost da se i oni u ovakvom slučaju kazne novčanom kaznom do 5000 KM. Što se tiče samog odlaganja glavnog pretresa zbog njihovog nedolaska to je faktičko pitanje i zavisi od konkretne situacije.

ODLAGANJE I PREKIDANJE GLAVNOG PRETRESA

RAZLOZI ZA ODLAGANJE GLAVNOG PRETRESA

(1) Na zahtjev stranaka ili branitelja glavni pretres se može odložiti rješenjem sudije, odnosno predsjednika vijeća ako treba pribaviti nove dokaze ili ako je optuženi nakon izvršenog krivičnog djela nesposoban da prisustvuje glavnom pretresu ili ako postoje druge smetnje da se glavni pretres uspješno provede. (2) Rješenje kojim se odlaže glavni pretres unijeće se u zapisnik i, po mogućnosti, odrediti će se dan i sat nastavka glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća će također narediti osiguranje dokaza koji se mogu izgubiti ili uništiti zbog odlaganja glavnog pretresa. (3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena žalba.

NASTAVLJANJE ODLOŽENOG GLAVNOG PRETRESA (1) Ako se glavni pretres koji je bio odložen drži pred istim sudijom, odnosno vijećem, pretres će se nastaviti, a sudija, odnosno predsjednik vijeća će ukratko iznijeti tok ranijeg glavnog pretresa. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odrediti da glavni pretres počne iznova. (2) Glavni pretres koji je odložen mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća, ali po saslušanju stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se pročitaju iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem gl. pretresu, odn. da se pročita zapisnik o uviđaju.(3) Ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana ili ako se glavni pretres drži pred drugim sudijom, odnosno predsjednikom vijeća - glavni pretres mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovno izvesti.

PREKID GLAVNOG PRETRESA (1) Osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom sudija, odnosno predsjednik vijeća može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog pripremanja optužbe ili odbrane.(2) Prekinuti glavni pretres nastavlja se uvijek pred istim sudijom, odnosno vijećem.(3) Ako se glavni pretres ne može nastaviti pred istim sudijom, odnosno vijećem ili ako je prekid glavnog pretresa trajao duže od 8 dana postupit će se po odredbama člana 266. ovog zakona.

ZAPISNIK O GLAVNOM PRETRESU *

Uobičajeno je da se zapisnik o glavnom pretreseu vodi pisanjem na kompjuteru. U taj zapisnik se unosi cijeli tok glavnog pretresa sa svim detaljima preduzetih procesnih radnji. Također se u zapisnik o glavnom pretresu unosi potpuna izreka, ta izreka predstavlja izvornik. Ako je doneseno rješenje o pritvoru i to rješenje se unosi u zapisnik.

ČITANJE OPTUŽNICE I DOKAZI OPTUŽBE I ODBRANE **116

Zakon izričito predviđa kao obavezu tužioca da pročita optužnicu. Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Tada se učesnici u postupku i publika u sudnicu upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog postupka.

Optužnicu čita tužitelj i to je njegovo isključivo pravo i obaveza. Poslije čitanja optužnice tužitelj ne može više povući optužnicu ali može dati izjavu da odustaje od optužbe i u tom slučaju, sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Dakle, nakon podnošenja optužnice od strane tužiteja sudu pa do početka glavnog pretresa, tužilac nema pravo da izmjeni optužnicu i to može učiniti u toku dokaznog postupka.

Nakon čitanja optužnice obaveza je suda da zatraži od optuženog da se izjasni da li je razumio optužnicu. Ako optuženi izjavi da je nije razumio, onda je obaveza suda da mu pojasni njene navode.

Nakon toga tužitelj mora dati tzv. uvodnu riječ (uvodno izlaganje ili uvodni govor) Ovo je obaveza tužioca koji se toga ne može odreći niti mu to pravo može biti uskaraćeno, a tokom uvodnog izlaganja, tužilac iznosi kratke razloge o tome sa kojim će dokazima dokazati tezu optužbe. Pravo tužioca da ukratko iznese dokaze na kojima zasniva optužnicuje prva prilika da sudu navede čvrste i jasne dokaze optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom pretresu. Uvodno izlaganje je dakle za tužitelja obavezno i ne treba ga poistovjećivati sa završnim riječima.

Što se tiče optuženog i njegovog branioca zakon predviđa da oni mogu ako žele, ali ne moraju da koriste pravo i iznesu uvodno izlaganje. Zbog toga sud poziva optuženog i njegovog braniteja i pita ih da li se žele koristiti svojim pravom na uvodno izlaganje i iznošenje dokaza koje će ponuditi u svojoj obrani. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi svoju odbranu i koje je osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i procesnu situaciju kao što je ova. Ovo pravo ima i svoju logiku jer zašto bi optuženi dokazivao svoju nevinost dok tužitelj ne dokaže njegovu krivnju.

DOKAZNI POSTUPAK *

IZVOĐENJE DOKAZA *

U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branioca da predlažu i pozivaju svjedoke, vještake, te izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima određenim u zakonu.

Izraz pozivanje svjedoka u toku suđenja je u stvari preuzet iz adversarnog sistema i kada npr tužitelj kaže da poziva nekog svjedoka to ne znači da on u bukvalnom smislu izlazi pred sudnicu i poziva svjedoka - već to radi službenik suda, a niti se pod ovim podrazumjeva da on u pripremi suđenja svjedoku dostavja poziv za suđenje. Sve te radnje pozivanja, odnosno dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka obavlja sud.

Svi dokazi se mogu svrstati u 3 grupe: 1. dokazi optužbe, 2. dokazi odbrane i 3. dokazi suda. Pored toga, mogući su i dodatni dokazi stranaka odnosno branioca. Inače, dokazi se izvode slijedećim redoslijedom:1. Dokazi optužbe;2. Dokazi odbrane;3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju pobijaju navodi odbrane (replika);4. Dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje optužbe (duplika);5. Dokazi čije izvođenje je predložio sud.

U pravilu sud bi trebao uvijek da sačeka izvođenje dokaza optužbe i odbrane pa tek onda izvodi svoje dokaze prema tome sud treba da se što manje miješa u prikupljanje dokaze i ispitivanje svjedoka, ali će u slučaju neaktivnosti stranaka i branitelja biti prinuđen da to radi.

117

Dokazi se izvode po tzv modelu unakrsnog ispitivanja. Dakle, prilikom izvođenja naprijed navedenih dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE SVJEDOKA *

U toku glavnog pretresa se izvode dokazi optužbe, odbrane i dokazi suda.

Kada su u pitanju iskazi svjedoka ili vještaka ono se provodi po modelu unakrsnog ispitivanja. U okviru unaksrnog ispitivanja, ispitivanje svjedoka (isto tako optuženog i vještaka) obavlja se po pravilima adversarnog sistema, ali se vidi i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema, koji se ogledaju u pravu suda da ispituje svjedoke (optuženog i vještaka) i to, kako svjedoke odbrane i optužbe, tako i svjedoke koje je sud pozvao. Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti stranaka, već i suda, onda je jasno da imamo mješoviti postupak, tj. mješavinu angloameričke i evropske kontinentalne procedure.

Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branioc koji je pozvao svjedoka. Oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih tvrđenja. Tako tužilac nastoji da dokaže tezu optužbe (da je optuženi učinio krivično djelo na način kako je to opisano u optužnici), a ako direktno ispitivanje vrši branitelj da dokaže antitezu odbrane.

Nakon toga slijedi unakrsno ispitivanje svjedoka koje također potiče iz adversarnog sistema. Prilikom unakrsnog ispitivanja nastoje se dobiti odgovori za suprotnu stranu i to na način da se oslabe odgovori koje je svjedok dao prilikom direktnog ili glavnog ispitivanja. Pri tome treba naglasiti da se pitanja prilikom unakrsnog ispitivanja ograničavaju na opseg odgovora koji su dati prilikom direktnog ispitivanja. Dakle, glavno ili direktno ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje. Ako svjedok prilikom unakrsnog ispitivanja dadne odgovore izvan onoga što je pitan prilikom direktnog ispitivanja onda je to prema pravilima adversarnog sistema irelevantno i ti odgovori se ne uzimaju u obzir. Radi toga bi stranka ili branitelj koji vrše takvo ispitivanje morali voditi računa o tome, a to bi morao da radi i sud po službenoj dužnosti. Prilikom unakrsnog ispitivanja ona strana koja obavlja takvo ispitivanje može nastojati da dovede u pitanje kredibilitet svjedoka (npr. da dokazaju da svjedok laže). Postoje i situacije u kojima svjedok u vezi nekog krivičnog djela, iznosi sve okolnosti koje se odnose na cijeli događaj, iako je vidio samo njegov dio, pa to treba pri ovom načinu ispitivanja otkriti. Obaveza je sudije odn. predsjednika vijeća da zaštiti svjedoka od maltretiranja, kao i od ponovnog odgovaranja na ista pitanja. Postavljanje pitanja koja navode na odgovor tzv. sugestivnih pitanja je moguće uz prethodno odobrenje sudije odn. predsjenika vijeća. Takva pitanja može dozvoliti sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi o svjedoku pozvanom protiv njegove volje, ako je pristrasan, nevoljan odnosno neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav. Prilikom unakrsnog ispitivanja može se pojaviti problem alibija, jer postavlja se pitanje kako postupiti u slučaju ako se npr. radi o svjedoku optužbe i tužilac je tog svjedoka direktno ispitao na neke okolnosti, ali ne i na okolnosti alibija optuženog, koje bi mogle biti poznate tom svjedoku, pa mu zbog toga branioc ne može postavljati pitanja koja bi se odnosila na alibi. Takva situacija bi se trebala razriješiti na način da branioc zatraži od suda dozvolu da postavlja takva pitanja vezana za alibi, a ako to sud ne dozvoli da stavi prijedlog za saslušanje tog svjedoka kao svjedoka odbrane, tj. da svjedok nakon završenog ispitivanja izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on pozvati kao svog svjedoka i direktno ga ispitati.

Nakon unakrsnog ispitivanja slijedi dodatno ispitivanje ili protuispitivanje, gdje stranke ili branioc koji su pozvali svjedoka i direktno ga ispitali, dobivaju još jednu priliku da još jedanput ispitaju svjedoka.

118

Oni u tom slučaju nastoje da oslabe odgovore koje je svjedok dao prilikom unakrsnog ispitivanja i to naravno ako su u pitanju odgovori koji ne odgovaraju npr. stranci koja je pozvala svjedoka. Dakle, pitanja u ovoj fazi se odnose na ono što je svjedoka pitala suprotna stranka ili branioc.

Konačno treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da postavlja pitanja bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe pa da onda tek sud ispita svjedoka. Ako se radi o svjedoku koje je pozvan od strane suda (ne radi se o svjedoku koga su predložile stranke) prvo će sud ispitati takvog svjedoka, a onda će dozvoliti strankama da postavljaju pitanja.

PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ *

Sudija odn. predsjednik vijeća je dominus litis na gl. pretresu i on odlučuje o tome da li je neko pitanje nedopušteno ili nevažno, a isto tako odlučuje o prijedlozima stranaka i branioca u pogledu izvođenja novih dokaza, koje odbija ako dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban.

Pošto sudija odn. predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom njegovo je pravo da zabrani pitanje i odgovor na pitanje bilo koje stranke i branioca – ako je pitanje:1. ponovljeno - ranije postavljeno pitanje i dobiven odgovor, 2. nedozvoljeno:

a) ako unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja , tj. traže se odgovori na okolnosti i činjenice koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, niti se mogu dovesti u vezu sa predmetom svjedočenja,

b) ako se svjedoku suprotne stranke postavljaju sugestivna pitanja bez prethodne dozvole suda , ilic) ako se pitanje odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati , npr. seksualne predispozicije

oštećene strane ili činjenice vezane za dokaz pribavljen na nezakonit način, npr. opis predmeta koji oduzet bez naredbe i bez postojanja zakonskih uslova.

3. nevažno za predmet - zato što se ne odnosi na činjenice koje se mogu dovesti u vezu sa konkretnim slučajem.

Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u postupku, na stranke, branioca i sudije, članove vijeća. Odluka sudije odn. predsjednika vijeća o zabrani pitanja ili odgovora na pitanje je konačna.Međutim, stranke i branilac imaju pravo navedenu odluku sudije odn. predsjednika vijeća pobijati žalbom na presudu, ako je zbog zabrane pitanja ili odgovora činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

POSEBNA PRAVILA O DOKAZIMA U SLUČAJEVIMA SEX. DELIKATA

U postupku se ne mogu koristiti kao dokazi činjenice koje se odnose na ranije seksualno ponašanje oštećene strane i njene seksualne predispozicije.Izuzetno od st. 1. ovog člana može se u postupku koristiti dokaz da sperma, medicinska dokumentacija o povredama ili dr. materijalni dokazi potiču od druge osobe, a ne od optuženog.

U slučajevima učinjenja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, pristanak žrtve se ne može upotrijebiti u prilog odbrane optuženog.Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom obavit će se odgovarajuće saslušanje s koga je isključena javnost.

POSLJEDICE PRIZNANJA OPTUŽENOG *

119

Moguće su situacije da optuženi u toku optužnog postupka ospori krivnju ili ne napravi sporazum o priznanju krivnje pa se u toku glavnog pretresa odluči da prizna krivnju. Takvu izjavu može dati nakon izvedenih dokaza na glavnom pretresu.

Pošto ni u ovom slučaju takvo priznanje ne može biti autonoman dokaz, to je i zakonodavac propisao da će to priznanje biti prihvaćeno samo pod uslovom ako ranije izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi zaista učinio krivično djelo. Također, priznanje mora biti:

1. potpuno (dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem) i 2. u skladu s prije izvedenim dokazima .

Ako su ispunjeni ti uslovi na izricanje krivično pravne sankcije.

Potpuno priznanje optuženog se odnosi na sve tačke optužnice i zajedno sa sadržajem prije izvedenih dokaza potvrđuje tačnost zakonskih obilježja krivičnog djela opisanih u dispozitivu optužnice. Prema tome, ovdje se traži podudarnost priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima. Iz ovog proizlazi logičan zaključak da se djelimična, nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti. U praksi, kod nepotpunih priznanja najčešće se radi o priznanju objektivnog izvršenja krivičnog djela koje u sebi sadrži osnove isključenja postojanja krivičnog djela (npr. nužna odbrana ili krajnja nužda). U ovakvim situacijama sud je primoran da nastavi dokazni postupak.

SASLUŠANJE VAN SUDNICE

Ako se u toku suđenja sazna da svjedok ili vještak nije u mogućnosti da dođe pred sud, ili da bi njegov dolazak bio povezan s nesrazmjernim teškoćama, sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se svjedok, odnosno vještak ispita van sudnice - ukoliko njegovo svjedočenje smatra važnim. Sudija, odnosno predsjednik vijeća, stranke i branitelj će prisustvovati ispitivanju, a ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća nađe da je to neophodno, ispitivanje svjedoka se može izvršiti prilikom rekonstrukcije događaja van sudnice. Sudija, odnosno predsjednik vijeća, stranke i branitelj će biti prisutne na rekonstrukciji, a ispitivanje će se provesti u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

Stranke, branitelj i oštećeni uvijek se obavještavaju o vremenu i mjestu ispitivanja svjedoka ili izvođenju rekonstrukcije, s uputstvom da stranke, branitelj i svjedoci moraju prisustvovati ovim radnjama. Saslušanje će se provesti kao da se izvodi na glavnom pretresu u skladu s pravilima unakrsnog ispitivanja.

IZUZECI OD NEPOSREDNOG PROVOĐENJA DOKAZA

Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

IZMJENA OPTUŽBE *

120

- Izmjena optužbe na glavnom pretresu je diskreciono pravo tužioca koje koristi kada ocijeni da se tokom dokaznog postupka izmijenilo činjenično stanje iznijeto u optužnici.

- Ako tužilac toku dokaznog postupka na glavnom pretresu, drugačije ocijeni dokaze prikupljene u istrazi i izvede zaključak da mu činjenični opis iz optužnice nije dobar - tada može tražiti od suda da na glavnom pretresu izvrši izmjenu podnesene optužnice , tj. da u činjeničnom opisu djela izmjeni odlučne činjenice.

- Dakle, sud ne može naložiti tužiocu izmjenu optužbe, niti se izmjena optužnice može vršiti prije izvođenja dokaza (optužbe odn. odbrane) koji mogu da ukažu da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.

- Tužilac to može učiniti po svom nahođenju tj. na osnovu svoje nove subjektivne ocjene , tj. nove ocjene izvedenih dokaza, koja može biti različita od one koju je imao prilikom sastavljanja optužbe. Sud, u ovom slučaju, mora dozvoliti tužiocu da izvrši izmjenu optužnice, a ako mu to zabrani tužilac može uspješno izjaviti žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba kriv. postupka.

- Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu odlučnih činjenica, koje su navedene u činjeničnom opisu djela iz optužbe, tj. izmjenu onih činjenica i okolnosti iz činjeničnog opisa djela optužnice, a koje predstavljaju zakonska obilježja krivičnog djela. Npr.radiće se o izmjeni optužnice za krivično djelo teške krađe kada tužilac izmjeni činjenice i okolnosti iz optužnice koje predstavljaju obijanje zaključanog prostora, pa umjesto toga u činjenični opis unese činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje.

- S druge strane, ako tužilac vrši izmjenu nekih okolnosti iz činjeničnog opisa koje nisu odlučne (ne predstavljaju zakonska obilježja kriv. djela) radi se o tzv. preciziranju optužnice, a ne izmjeni optužnice. Npr. da je oštećeni na mjesto događaja došao iz šupe, umjesto iz garaže, kako je prvobitno navedeno u optužnici.

- I zmjena optužbe ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog.

- Kada tužilac mijenja činjenični opis djela on može mijenjati samo one činjenice i okolnosti koje su bile predmet optužbe. Drugim riječima, izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno (isto) krivično djelo za koje je podnesena optužba, ali ne i na neko drugo krivično djelo, jer bi se u tom slučaju radilo o nedozvoljenom proširenju optužbe, koje bi sud morao odbiti. To znači, ako je npr. tužilac podnio optužnicu protiv optuženog zbog krivičnog djela silovanja, pa se pokaže da za to krivično djelo nema dokaza ali se isto tako pokaže da je optuženi prije odlaska sa mjesta događaja ukrao tašnu oštećenoj (što nije bilo obuhvaćeno u činjeničnom opisu djela) onda tužilac nema pravo da izmijeni optužnicu tako što bi umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo silovanja sada naveo činjenice i okolnosti koje predstavljaju kriv. djelo krađe. U ovom slučaju bi se u stvari radilo o nedozvoljenom proširenju, a ne o izmjeni optužnice.

- Usljed izmjena optužnice, a radi pripremanja odbrane, glavni pretres može biti odgođen. O ovoj fakultativnoj zakonskoj mogućnosti, sud odlučuje na prijedlog optuženog odn. branioca. Glavni pretres će se odgoditi ukoliko se radi o značajnijim izmjenama optužnice. Npr. u slučaju izmjene činjenica i okolnosti kod kriv. djela krađe da se radilo o provaljivanju, a ne obijanju zatvorenog prostora, sud neće dozvoliti odlaganje glavnog pretresa. Međutim, ukoliko se radi o kriv. djelu iz oblasti privrednog kriminala, gdje su izmjene optužnice bile obimnije, uvijek treba dozvoliti odgaganje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. U slučaju prihvatanja prijedloga odbrane glavni pretres se odgađa. U svakom slučaju odbrani treba pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i pravnim pitanjima procesnopravne i materijalnopravne prirode. Povreda ovog prava predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

- U slučaju izmjene optužbe, izmijenjena optužnica se ne dostavlja na potvrđivanje , ali sud mora pozvati optuženog da se izjasni o tome da li razumije izmjene optužnice i optužnicu u cjelini. Zatim, sud odlučuje da li će odložiti glavni pretres radi pripremanja odbrane.

- S obzirom da se ne vrši potvrđivanje izmijenjene optužnice, potrebno je da između ranije optužnice i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost u osnovnim elementima. Izmjena se mora kretati u granicama subjektivnog i objektivnog identiteta. Zbog toga zakon predviđa samo izmjenu optužbe, ali ne i procesnu ustanovu proširenja optužbe koju su poznavali raniji procesni zakoni.

DOPUNA DOKAZNOG POSTUPKA *

Prije nego što objavi da je glavni pretres završen sudija odn. predsjednik vijeća treba upitati stranke i branioca da li eventualno imaju novih dokaznih prijedloga.

121

U ovom dijelu postupka isključena je mogućnost da sud pozove neke svoje svjedoke, već to mogu uraditi samo stranke i branilac.

Nakon što oni stave svoje dokazne prijedloge sud ocjenjuje da li su oni opravdani i samo ukoliko su opravdani prihvata izvođenje takvih dokaza.

ZAVRŠNA RIJEČ *

Nakon što sudija odn. predsjednik vijeća objavi da je dokazni postupak dovršen prelazi se na završnu riječ. Stranke i branilac iznose završne riječi (završno izlaganje ili završni govor), a ako je prisutan oštećeni i

on također. Završna riječ stranaka i branioca daje sliku i analizu kompletnog dokaznog postupka. Naravno,

potenciraju se oni dokazi koji potvrđuju tezu optužbe, odnosno odbrane i oni koji eliminišu tvrdnje suprotne stranke. Stranke i branilac iznose završne činjenične i pravne zaključke, te predlažu prihvatanje ili odbijanje pojedinih dokaza. Zaključci prate uvodno izlaganje, daje se prikaz dokaza koji potvrđuju koncept optužbe, odnosno odbrane predočen još u uvodnom govoru. Na kraju završne riječi tužilac, osim uobičajenog prijedloga da se optuženi oglasi krivim, može predložiti i izricanje bilo koje krivičnopravne sankcije u skladu sa zakonom, jer nema zakonskih ograničenja u tom pogledu. U toku završne riječi tužilac može odustati od optužnice, jer glavni pretres još nije završen i tada sud donosi presudu kojom se optužba odbija. Praktično, postoji i mogućnost da tužilac u završnoj riječi predloži da sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, što je najpovoljniji ishod krivičnog postupka za optuženog. U tom slučaju sud bi trebao udovoljiti prijedlogu tužioca, jer bi u suprotnom prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka. Završna riječ oštećenog je ograničena na analizu dokaza koji potvrđuju osnovanost prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva koji se može odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništenje određenog pravnog posla. Završna riječ je obavezna za stranke i branioca, ali optuženi ne mora dati završnu riječ ako to ne želi. Međutim, uskraćivanje optuženom prava na završno izlaganje predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer je ovo pravo sastavni dio prava na odbranu.

Što se tiče redoslijeda završnih riječi iste prvo daje tužilac, zatim oštećeni, branilac i optuženi. Tužilac ima pravo da dadne repliku, a posljednje riječi pripadaju uvijek optuženom.

Nakon što se iznesu završne, sudija odn. predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen.Više tužilaca ili branilaca mogu dati završnu riječ, tako da po međusobnom dogovoru mogu govoriti

svi ili samo neki od njih, ali se ne smiju ponavljati u svojim izlaganjima, jer mogu biti vremenski ograničeni. Ako svi daju završnu riječ vrši se podjela izlaganja npr. analiza iskaza svjedoka, analiza nalaza i mišljenja vještaka, analiza elemenata krivičnog djela, krivične odgovornosti ili okolnosti od kojih zavisi izricanje vrste i visine krivičnopravne sankcije itd.ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA *

Nakon završnih riječi sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Prema tome, nakon završnih riječi i objave da je glavni pretres završen mora se donijeti presuda, jer više ne postoji zakonska mogućnost ponovnog otvaranja glavnog pretresa.

Povlačenje suda na vijećanje i glasanje radi donošenja presude u smislu ove odredbe znači da se ova procesna radnja obavlja u prisustvu sudije pojedinca, odnosno članova vijeća i zapisničara. Zbog toga se sud može povući u posebnu prostoriju namijenjenu za donošenje odluka ili ostati u sudnici iz koje će udaljiti stranke, branioca i publiku do izricanja i objavljivanja presude.

PRESUDA

Presuda je sudska odluka kojom se raspravlja krivičnopravni zahtjev iznesen u optužnom aktu. Postoje 4 vrste provstepenih presuda koje sud donosi i samo sud može donijeti sankciju, presudu. U Federaciji sud presdudu donosi i objavljuje u ime FBiH.

122

Presuda se izriče i objavljuje u ime Federacije Bosne i Hercegovine.

VEZANOST PRESUDE ZA OPTUŽBU *

U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi:- samo na osobu koja je optužena (SUBJEKTIVNI IDENTITET) i - samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici, odnosno

na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (OBJEKTIVNI IDENTITET). Dakle, mora postojati objektivni i subjektivni identitet između presude i optužnice, a što je u skladu sa načelom akuzatornosti (tužilac u optužnici određuje protiv koje osobe se treba voditi krivični postupak i za koje djelo).

U pogledu PRAVNOG IDENTITETA između presude i optužnice, jasno je da isti ne mora postojati jer je u zakonu izričito navedeno da sud nije vezan za prijedloge tužioca iz optužnice u pogledu pravne ocjene djela. Ovo znači da sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz optužnice, već činjenični opis djela može pravno kvalifikovati na način koji smatra ispravnim. Npr. ako je neke radnje iz optužbe tužilac pravno kvalifikovao kao krivično djelo teške krađe, sud može na osnovu ocjene činjeničnog opisa djela zaključiti da se radi o kriv. djelu krađe i dosljedno tome izvršiti prekvalifikaciju djela.

Zahvaljujući obaveznosti postojanja subjektivnog identiteta - sud presudom može obuhvatiti samo onu osobu koja je optužena. Ukoliko se u toku glavnog pretresa pojavi sumnja da je neka druga (a ne optužena) osoba izvršila određeno krivično djelo, sud će donijeti oslobađajuću presudu. Istovremeno, sud ne bi mogao donijeti presudu kojom bi oglasio krivom tu drugu osobu, jer ona nije obuhvaćena optužnim aktom.

Objektivni identitet između optužbe i presude je posljedica akuzatorskog ili optužnog principa. Zbog objektivnog identiteta između optužbe i presude, sud u presudi mora riješiti predmet tužiočevog zahtjeva i istovremeno ne smije prekoračiti njegove granice. Dakle, identitet optužbe i presude mora postojati: - u obimu (presuda mora obuhvatiti i riješiti predmet optužbe u cjelini, tj. sve tačke u potvrđenoj,

odn. na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici) - u sadržaju (presuda se mora odnositi na konačan sadržaj optužnice, tj. na ono što je obuhvaćeno

potvrđenom, odn. na gl. pretresu izmijenjenom optužnicom).Postupajući suprotno, sud bi učinio bitnu povredu odredaba kriv. postupka i presuda će se ukinuti, ako u tom smislu bude izjavljena žalba.

Postavlja se pitanje šta sud u činjeničnom opisu djela optužbe može izmijeniti a da ne povrijedi objektivni identitet presude i optužbe. To su one situacije kada tužilac propusti da izmijeni neke činjenice i okolnosti koje je trebao izmijeniti pa sud dođe u situaciju da to uradi. U ovim slučajevima, sud može:a) mijenjati one činjenice i okolnosti koje ne predstavljaju konstitutivna obilježja krivičnog djela (npr.

umjesto činjenica i okolnosti obijanja kod krivičnog djela teške krađe može navesti činjenice i okolnosti koje predstavljaju provaljivanje kod krivičnog djela teška krađe),

b) u činjenični opis djela unijeti neke privilegirajuće elemente npr. tako da se djelo može kvlifikovati kao krivično djelo krađe umjesto krivičnog djela teške krađe.

Nasuprot tome, sud u činjenični opis nikad ne može unijeti kvalifikatorne okolnosti i dovesti optuženog u teži položaj od onoga u kome je bio. Ako bi to uradio, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kriv. postupka. Npr. ako se radi o optužnici za kriv. djelo krađe, sud ne može dodavati činjenice i okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao kriv. djelo teške krađe. Obrnuta situacija je moguća, odn. da sud iz činjeničnog opisa djela iz optužnice ispusti kvalifikatorne okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao kriv. djelo teške krađe. Sud ovo može uraditi pod uslovom da ustanovi da takve okolnosti nisu dokazane, te djelo kvalifikovati kao kriv. djelo krađe. U suprotnom, ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužnice, radiće se o prekoračenju optužnice, što čini bitnu povredu odredaba kriv. postupka.

123

U postupku prema maloljetnicima identitet između presude i optužbe rješava se na način da je sudija za maloljetnike ovlašten da i bez prijedloga tužioca donese odluku na osnovu činjeničnog stanja koje je izmijenjeno na glavnom pretresu (čl. 385. st. 4. ZKP FBiH).

DOKAZI NA KOJIMA SE ZASNIVA PRESUDA*

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Prema tome, dokazi koji nisu neposredno izvođeni tokom pretresa i podvrgnuti ocjeni suda ne mogu se koristiti prilikom donošenja presude. Sud može odstupiti od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu samo onda ako je to predviđeno u zakonu kao npr:1. postoji mogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka van suda ako oni nisu u mogućnosti da dođu, a njihovo

svjedočenje je važno za konkretni krivični predmet,2. izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza na glavnom pretresu u smislu da se zapisnici o iskazima

svjedoka, vještaka ili osumnjičenog iz istrage čitaju na glavnom pretresu,3. odredbe o radnjama dokazivanja kao što su uviđaj, pretresanje stana, prostorija ili osoba, privremeno

oduzimanje predmeta, imovine ili dokumentacije,4. izuzetnu upotrebu kao dokaza ovjerenih kopija umjesto originala pismena, zapisa ili fotografije .

VRSTE PRESUDA *

U zavisnosti od toga da li sud meritorno odlučuje o optužbi tužioca, zakon izdvaja ove vrste presuda, koje sud donosi u prvom stepenu: 1. procesna ili formalna presuda - gdje spada PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA (čl. 298.)2. meritorne - koje po svom obliku mogu biti:

a) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE b) PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM c) tzv. UTVRĐUJUĆA PRESUDA – koja se donosi kada su u pitanju neuračunljive osobe

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽBA ODBIJA *

- Kada je riječ je o presudi kojom se optužba odbij a, za istu se zbog njene specifičnosti, pored zakonskog naziva koriste izrazi: formalna ili procesna presuda.

- Sud je na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti obavezan da vodi računa da li su ispunjeni uvjeti za donošenje ovakve presude.

- Zakonodavac nije slučajno na prvom mjestu pomenuo ovu presudu jer ako su ispunjeni uvjeti za njeno donošenje onda ne postoji mogućnost da se sud upušta u meritum stvari, već mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Ta presuda se donosi u sljedećim slučajevima:1) ako sud nije stvarno nadležan , zatim

124

2) ako je postupak vođen bez zahtjeva tužitelja , 3) ako je tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice , 4) ako nije bilo potrebnog odobrenja ili je ono naknadno povučeno , zatim 5) ako je optuženi za isto krivično djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak

protiv njega rješenjem obustavljen i konačno 6) ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili se ono može preduzeti zbog

zastarjelosti ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično djelo.- Pošto je upitanju procesna ili formalna presuda potpuno je jasno da njezino obrazloženje

treba biti kratko. Ovo je prvenstveno posljedica toga što se sud nakon donošenja ove presude ne može upuštati u meritum stvari ocjenu izvedenih dokaza i slično. Tako npr ukoliko tužitelj na glavnom pretresu odustane od optužbe onda se u obrazloženju samo napiše kratko da je optužnica broj taj i tada od tada i tada podnesena protiv optuženog zbog krivičnog djela npr ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBIH, a onda se u novom redu samo napiše da je tužitelj na održanom pretresu odustao od optužbe, pa je sud na osnovu člana 298. tačka c. ZKPFBIH odlučio kao u izreci.

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLOBAĐA OD OPTUŽBE *

Ova presuda se donosi u 3slučajevima predviđena u zakonu:1. ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo . To će biti onda

ako u djelu opisanom u optužnici:a) nedostaje neki od elemenata opšteg pojma krivičnog djela , a - KZ kao elemente opšteg pojma krivičnog djela predviđa:

1) da djelo mora biti zakonom propisano kao krivično djelo,2) da je djelo protivpravno (tj, da ne postoji neki od zakonom predviđenih osnova koji isključuju protivpravnost, kao što su: 1. nužna odbrana, 2. krajnja

nužda, 3. pristanak povrijeđenog pod određ. uslovima, 4. preduzimanje određenih građanskih ili službenih dužnosti ili obavljanje određenih radnji na osnovu zakonskog ovlaštenja) te

3) da mora postojati uzročnost – kauzalitet (u smislu da je radnja uzrok posljedice).

b) nedostaje neki od elemenata konkretnog krivičnog djela ; c) ako je u činjeničnom opisu optužnice naveden neki građansko-pravni odnos, upravno-pravni odnos ili

pravno-irelevantan odnos.ako postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost. Osnovi koji isključuju krivičnu odgovornost su: 1. neuračunljivost 2. nehat (isključena je krivična odgovornost kad se neko krivično djelo može izvršiti samo sa umišljajem, a kod optuženog se utvrdi nehat), i 3. stvarna zabluda.

2. ako nema dovoljno dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje . Ovim je konkretizovano načelo in dubio pro reo. Dakle, sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu kako onda kad je sa sigurnošću utvrđeno, tj. dokazano da optuženi nije izvršio kriv. djelo za koje se optužuje, tako i onda kad sud ostane u sumnji da li je optuženi učinio kriv. djelo. Također, sve činjenice koje su in peius optuženog moraju se sa sigurnošću utvrditi, tj. dokazati, a ako se to ne postigne uzima se kao da one i ne postoje. I, treće, sve činjenice koje su in favorem optužene osobe uzimaju se kao da postoje i onda kad su utvrđene sa vjerovatnošću.

PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OGLAŠAVA KRIVIM

Ona može imati sljedeće pojavne oblike: 1) osuđujuća presuda - kojom se osoba glašava krivom i osuđuje na određenu vrstu i visinu kazne, ili2) uslovna osuda - kojom se osobi utvrđuje kazna bez njenog izvršenja, 3) presuda kojom se optuženi koji je oglašen krivim za određeno kriv. djelo oslobođa od kazne 4) presuda kojom se izdaje kazneni nalog.

U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će navesti sljedeće: za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona, Ovaj dio presude mora biti jasan i određen, kao i potpun. Dakle, sud mora utvrditi postojanje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, i zatim ih mora unijeti u izreku svoje presude.

125

1. zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene, Ako je djelo sadržano u sporednom krivičnom zakonodavstvu, tj. u drugom zakonu, navodi se naziv djela (ako je u zakonu dat takav naziv), kao i naziv posebnog zakona o kojem je riječ, te odredba zakona koja propisuje određeno ponašanje kao krivično djelo.

2. kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Krivičnog zakona oslobađa od kazne , U izreci osuđujuće presude mora se jasno odrediti vrsta i visina kazne koja se izriče, i to kako glavne, tako i sporedne. Za krivična djela koja su izvršena u sticaju, u izreku presude se unose kazne utvrđene za svako pojedinačno krivično djelo, a zatim jedinstvena kazna koja je izrečena za sva djela u sticaju. Zajednička kazna koja se odmjerava osuđenoj osobi odmjerava se po istim pravilima kao i kazna za krivična djela izvršena u sticaju.

3. te odluke o1) uslovnoj osudi,2) mjerama sigurnosti, 3) oduzimanju imovinske koristi, 4) vraćanju predmeta (ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku odn. držatelju),5) uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,6) troškovima krivičnog postupka, 7) imovinskopravnom zahtjevu, 8) da se pravosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informiranja.

Svaka osuđujuća presuda ili neki drugi gore navedeni oblik presude kojom se optuženi oglašava krivim neće uvijek obuhvatiti sve navede podatke, jer se uvijek ne donose sve taksativno navedene odluke.Ako je optuženom izrečena novčana kazna u presudi će se odrediti rok u kojem se novčana kazna ima platiti i način zamjene izvršenja novčane kazne u slučaju da se novčana kazna ne može naplatiti.

OBJAVLJIVANJE PRESUDE

VRIJEME I MJESTO OBJAVLJIVANJA PRESUDE

(1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude. (2) Sud će u prisutnosti stranaka i branitelja, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika javno pročitati izreku i priopćiti ukratko razloge presude. (3) Objavljivanje presude će se izvršiti i kad stranka, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik nije prisutan. Sud može odlučiti da optuženom koji je odsutan, presudu usmeno priopći sudija, odnosno predsjednik vijeća ili da mu se presuda samo dostavi. (4) Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek pročitati u javnom zasjedanju. Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude. (5) Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći.

POUKA O PRAVU NA ŽALBU I DRUGA UPOZORENJA

(1) Po objavljivanju presude sudija odnosno predsjednik vijeća će poučiti optuženog i oštećenog o pravu na žalbu, kao i o pravu na odgovor na žalbu. (2) Ako je optuženom izrečena uvjetna osuda, upozorit će ga sudija, odnosno predsjednik vijeća na značaj uvjetne osude i na uvjete kojih se mora pridržavati. (3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog da do pravosnažnog okončanja postupka obavijesti sud o svakoj promjeni adrese.

126

PISANA IZRADA PRESUDE Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI - ŽALBA NA PRVOSTEPENU PRESUDU

PRAVO NA ŽALBU I ROK * U zakonu je predviđen rok za žalbu od 15 dana od dana dostavljanja presude. Pri tome se u zakonu ništa ne navodi o kakvoj se presudi radi, što znači da se žalba može podnijeti protiv svih meritornih i procesnih presuda. Pomenuti rok za žalbu predstavlja pravo sui generis, što znači da stranke i branitelj svako od njih ima svoj rok za žalbu od 15 dana koji počinje teči od dana dostavljanja prijepisa presude.Kada su u pitanju osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog (bračni, vanbračni drug, srodnici u pravoj liniji itd) njima se rok za žalbu računa od dana kada je optuženi primio presudu.Postoji mogućnost da u složenim stvarima stranke i branitelj traže produženje roka za žalbu i isti se iz opravdanih razloga može produžiti još najviše 15 dana. Kada stranke ili branitelj podnesu zahtjev za produženje žalbenog roka onda od toga dana pa do donošenja odluke suda ne teče rok za žalbu, a kada sud donese odluku rok za žalbu se nastavlja za preostali vremenski period a u slučaju da je dozvoljeno produženje žalbenog roka onda dolazi do zbrajanja preostalih dana sa novih 15 dana žalbenog roka. Ako je produženje žalbenog roka tražila jedna strana i to bude dozvoljeno onda produženje žalbenog roka važi i za suprotnu stranu.

SUBJEKTI ŽALBE *

- Zakonodavac je odredio ko može podnijeti žalbu pa je prvo naveo da su to stranke, branitelj i oštećeni ali je predvidio i subjekte koji mogu izjaviti žalbu u korist optuženog a to su: bračni odn. vanbračni drug optuženog, roditelj ili dijete i usvojitelj, odn. usvojenik.

- Pravo na žalbu ima oštećeni zbog troškova krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

- Žalbu može podnijeti osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

- Branitelj i osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog istu mogu podnijeti bez posebnih ovlaštenja ali ne i protiv njegove volje osim ako je optuženom izrečena kazna dugotrajnog zatvora.

- Tužitelj može podnijeti žalbu kako na štetu tako i u korist optuženog (ovo se nikad nije desilo).

ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE *

Nakon što sud donese presudu prestaju njegova ovlašćenja u smislu eventualnog žalbenog postupka pa jedino od dispozicije volje stranaka ovisi da li će doći do žalbenog postupka. Kada se ovo ima u vidu onda je jasno da je zakonodavac poštovao dispoziciju volje stranaka što je sve povezano sa njihovim pravom da se odreknu ili odustanu od već izjavljene žalbe pod propisanim uvjetima.Odricanje od prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće koristiti žalbu protiv presude, a odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači blagovremeno podnesenu žalbu. Pravno dejstvo imaju samo ovlaštenih osoba. Tako npr kako branitelj tako ni druge osobe koje mogu izjaviti žalbu u korist optuženog ne mogu dati izjavu da odustaju od žalbe uključujući i onu žalbu koju su osobe napisale.

127

Optuženi se može odreći prava na žalbu tek nakon što mu je presuda dostavljena. Od toga je napravljen izuzetak tako da se optuženi može odreći od prava na žalbu i prije toga ukoliko su ispunjena dva uvjeta a to su:

1) ako se tužitelj odrekao prava na žalbu i 2) ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu zatvora - To će biti u slučaju ako mu je izrečena

novčana kazna, uvjetna osuda, ako je oglašen krivim a oslobođen je kazne, ako mu je izrečena kazna zatvora izdržana u izračunavanje pritvora npr. bio je u pritvoru 6 mjeseci i izrečena mu kazna zatvora od 6 mjeseci.

Do donošenja odluke vijeća apelacionog odjeljenja optuženi može odustati od svoje žalbe kao i žalbe koja je izjavljena u njegovu korist. Optuženi jedino ne može odustati od žalbe koju je izjavio tužitelj u njegovu korist (nikada se to nije desilo). Tužitelj se može odreći od prava na žalbu odmah nakon objavljivanja presude a može odustati od izjavljene žalbe prije nego što apelaciono vijeće donese odluku.

SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE ***

U zakonu je propisano šta žalba treba da sadrži pa je tako navedeno da ona treba da sadrži 5 sastojaka i to:1. označenje presude protiv koje se podnosi žalba (naziv suda, broj predmeta i datum)2. osnov podnošenja žalbe 3. obrazloženje 4. žalbeni prijedlog 5. potpis .

Od ovih sastojaka žalbe obavezni su: Zakonski osnov, obrazloženje i potpis.

Ako je žalbu podnio optuženi koji nema branitelja ili oštećeni koji nema punomoćnika, a žalba ne sadrži sve ono što je potrebno i što je navedeno u zakonu, onda sud poziva žalitelja da žalbu dopuni. Ukoliko oštećeni ne postupi tako i ne dopuni žalbu a žalba ne sadrži obavezne sastojke onda će sud njegovu žalbu rješenjem odbaciti. To će isto uraditi ako ne može utvrditi na koju se presudu njegova žalba odnosi.

Kada je u pitanju žalba optuženog sud takvu žalbu sa takvim nedostacima ne može odbaciti i dostavlja je drugostepenom sudu na rješavanje. Žalbu optuženog može odbaciti jedino u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se odnosi.

Odbacivanje žalbe oštećenog ili optuženog zbog toga što nisu ni na poziv suda naveli na koju se presudu odnosi njihova žalba može uslijediti samo nakon što sud pokuša to utvrditi kroz upisnike i imenike.

Zakonodavac postupa vrlo rigorozno u odnosu na žalbu tužitelja koja ne sadrži obavezne sastojke kao i u odnosu na žalbu oštećenog koji ima punomoćnika jer u slučaju ako te žalbe ne sadrže obavezne sastojke ista se odbacuje, a to se čini i u slučaju ako se ne može utvrditi na koju presudu se odnosi žalba.

Kada je u pitanju optuženi koji ima branitelja a žalba ima nedostatke ista se ne može odbaciti osim u slučaju ako se ne može utvrditi na koji se predmet odnosi. Takva žalba se dostavlja drugostepenom sudu.

ŽALBENI OSNOVI

Presuda se može pobijati: a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, b) zbog povrede Krivičnog zakona, c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

128

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti apsolutne i relativne.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka su taksativno nabrojane i neoboriva je pretpostavka da su one negativno utjecale na zakonitost i pravilnost izrečene presude, pa je u pogledu njihovog postojanja isključeno bilo kakvo dodatno ocjenjivanje vijeća apelacionog odjeljenja. Valja imati u vidu, da apelaciono vijeće nakon što ustanovi opravdanost žalbenih prigovora u pogledu postojanja bitne povrede krivičnog postupka iz tač. f) i j), ne može ukinuti prvostepenu presudu već je mora preinačiti (čl.329.st.1. ZKP FBiH). Ovo, naravno pod uslovom, da nema nekog razloga za ukidanje prvostepene presude zbog postojanja neke druge bitne povrede odredaba kriv. postupka ili pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, taksativno nabrojane u zakonu su:a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije

učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja. b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti. c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je prisutnost na glavnom pretresu po zakonu obavezna

ili ako je optuženom, branitelju ili oštećenom protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa.

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu.e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu. f) ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa. g) ako je sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog

stvarne nenadležnosti. h) ako sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe.i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati

presuda.j) ako je optužba prekoračena.k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda

uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.U naprijed citiranoj zakonskoj odredbi definisane su relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koje se svode na neprimjenjivanje ili pogrešno primjenjivanje neke procesne odredbe. Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U protivnom ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti.Za postojanje relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije potrebno da se pogrešno postupanje sudije ili vijeća krivičnog odjeljenja kumulativno odrazilo kako na zakonito tako i na pravilno donošenje presude, već je dovoljno postojanje jedne od tih posljedica.

POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA 129

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, d) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu,f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.

POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI, TROŠKOVIMA POSTUPKA, IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU I OBJAVLJIVANJU PRESUDE

(1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali sud nije pravilno odmjerio kaznu, s obzirom na okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.(2) Odluka o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati ako ne postoji povreda zakona iz člana 313. tačke e) ovog zakona, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru sigurnosti, odnosno oduzimanje imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uvjeti. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka. (3) Odluka o imovinskopravnom zahtjevu, kao i odluka o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja može se pobijati kad je sud o ovim pitanjima donio odluku protivno zakonskim odredbama.

PODNOŠENJE ŽALBE

Žalba se podnosi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branitelja - radi davanja odgovora. Neblagovremenu, nedopuštenu i izjavljenu od neovlaštene osobe žalbu odbacit će rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća.

ODGOVOR NA ŽALBU

Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci i branitelju - koji mogu u roku od 8 dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima, dostavlja se apelacionom odjeljenju.

SUDIJA IZVJESTITELJ

(1) Kad spis po žalbi stigne apelacionom sudu, predsjednik apelacionog suda dostavlja spis predsjedniku apelacionog vijeća koji određuje sudiju izvjestitelja.

130

(2) Sudija izvjestitelj može, po potrebi, od sudije, odnosno predsjednika vijeća koje je donijelo pobijenu presudu pribaviti izvještaj o povredama odredaba krivičnog postupka, a može i provjeriti navode žalbe u pogledu novih dokaza i novih činjenica ili pribaviti potrebne izvještaje ili spise. (3) Kada sudija izvjestitelj pripremi spis, predsjednik vijeća će zakazati sjednicu vijeća.

SJEDNICA VIJEĆA

(1) O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac.(2) Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne osigurat će se njegova prisutnost.(3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnositelja žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika vijeća dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima. (4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća. (5) Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branitelj javnost se može isključiti samo pod uslovima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252).(6) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima. (7) Rješenja iz čl. 326. i 327. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.

ODLUČIVANJE U SJEDNICI VIJEĆA ILI PRETRESU (Član 320. ZKP FBiH)

Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa.

GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE *

Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.Sud uvijek mora voditi računa o osnovama i razlozima žalbe jer mu to ukazuje koji dio presude je ovlašten da preispituje u smislu podnesene žalbe. Nema preispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u kojem pravcu. Ukoliko sud uvaži žalbu iz osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka i ukine presudu, sud se u ovom slučaju ne upušta u preispitivanje ostalih žalbenih osnova (pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje....) Ako nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka sud se može upustiti u ispitivanje činjeničnog stanja pa ako utvrdi da je žalba osnovana ukida presudu, ali se ni tada kao ni u prethodnom slučaju ne upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova (povreda krivičnog zakona i odluku o kazni). Ukoliko je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno tek se tada sud upušta u ocjenu nižih žalbenih osnova i to povrede krivičnog zakona u odnosu na koje ukoliko us opravdane ne može doći do ukidanja presude jer se ista preinačuje.

ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS *

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Ovo podrazumijeva i slučajeve i ako je tužitelj izjavio žalbu ali samo npr zbog odluke o kazni pa dođe do ukidanja presude onda nakon donošenja presude u ponovljenom postupku tužitelj može izjaviti žalbu samo zbog odluke o kazni. Jednom ukinuta presuda po žalbi optuženog uslovljava zabranu reformatio in peius i više presuda ne može izmijeniti na njegovu štetu.

BENEFICIO COHESIONIS **131

Ako žalbeno vijeće povodom žalbe jednog od saoptuženih ocijeni da su razlozi zbog kojih je uvažena njegova žalba od koristi i za saoptuženog koji se nije žalio ili se žalio ali ne u tom pravcu - onda će sud uzeti kao da takva žalba postoji.

Uvođenje ovog pravnog instituta zakonodavac nastoji da se izbjegnu situacije u kojima se sudi dvojici ili više optuženih i koji su u istoj pravno situaciji da u žalbenom postupku dođe do razlika. Npr. ako je neki od optuženih u žalbi naveo da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu, pa drugostepeni sud uvaži tu njegovu žalbu - onda se po službenoj dužnosti ovo proširuje i na saoptuženog koji nije izjavio žalbu ili je nije izjavio u tom pravcu.Najbolji primjer za pravni institut beneficio cohesionis jeste situacija kada se jedan optuženi žalio zbog odluke o kazni u kojoj navodi da mu prilikom odmjeravanja kazne nije uzeto u obzir da je u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv. Ukoliko sud uvaži takvu njegovu žalbu i odmjeri mu kaznu u kraćem vremenskom trajanju, onda će u smislu ovog pravnog instituta to biti prošireno i na optuženog koji se nije žalio ili nije izjavio žalbu u tom pravcu – pod uslovom da je i on u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv.

ODLUKE PO ŽALBI

Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća 1) rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu - ako se utvrdi da je podnijeta nakon proteka

zakonskog roka za njeno podnošenje.2) rješenjem odbaciti žalbu kao nedopuštenu - ako se utvrdi da je žalbu podnijela osoba koja nije

ovlaštena za podnošenje žalbe ili osoba koja se odrekla prava na žalbu ili osoba koja je odustala oda žalbe ili ako žalba po zakonu nije dopuštena (npr. žalba optuženog na vlastitu štetu, ili žalba oštećenog ili njegovog punomoćnika izvan okvira propisanih zakonu).

3) presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu - kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

4) preinačiti prvostepenu presudu - ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede ZKP-a tač. o postojanju odobrenja nadležnog organa i ako je optužba prekoračena

5) ukinuti presudu i održati pretres - ako utvrdi da postoji neka od bitnih povreda odredaba kriv.postupka (osim povrede odredaba krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa ili prekoračenja optužbe) ili da je presuda zasnovana na pogrešno ili nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju, jer nema ovlaštenja da na sjednici vijeća ispravlja činjenično stanje. (u obrazloženju presude, u dijelu kojim se ukida Ist. presuda ili u rješenju kojim se ukida Ist. presuda, navest će se samo kratki razlozi za ukidanje).

O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom odlukom.

PRETRES PRED VIJEĆEM APELACIONOG ODJELJENJA

Zakon propisuje da će se odredbe o glavnom pretresu u I.st. postupku shodno primijeniti i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja. Na tom pretresu, vijeće apelacionog odjeljenja je obavezno da izvede procesne radnje određene u drugostepenoj odluci i da raspravi sva sporna pitanja na koja je u njoj ukazano. Pri tome valja posebno naglasiti, da se zakazani pretres ponavlja samo u onom dijelu u kome se ponovo sudi, a to može biti u cjelini ako je rješenjem ukinuta prvostepena presuda ili u pojedinim dijelovima kada je presuda ukinuta djelimično.Na sjednici vijeća apelacionog odjeljenja nije moguće izvoditi dokaze, a niti se može nakon ukidanja presude predmet dostaviti Ist. sudu na ponovno suđenje, već to vijeće mora odrediti održavanje pretresa na kome je dozvoljeno izvoditi dokaze.

Prema ovoj odredbi zakonska određenja iz stava 2. se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 97. ovog zakona.

132

ŽALBA NA DRUGOSTEPENU PRESUDU

USLOVI ZA PODNOŠENJE ŽALBE I POSTUPAK PO ŽALBI

Predviđena je mogućnost podnošenja žalbe ako sud koji odlučuje u drugom stepenu preinači presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekne mu presudu kojom ga oglašava krivim.

Protiv navedene drugostepene presude - dozvoljena je žalba sudu trećeg stepena, a to je Vrhovni sud FBiH.

Žalba protiv drugostepene presude podnosi se prvostepenom sudu, koji žalbu zajedno sa spisima predmeta dostavlja drugostepenom sudu. Nakon toga, drugostepeni sud treba ispitati blagovremenost i dopuštenost žalbe, pa tek onda spise predmeta dostaviti trećestepenom sudu (Vrhovnom sudu FBiH).

Vrhovni sud FBiH ima mogućnost da ispituje samo pravilnost drugostepene presude, a ne i prvostepene presude. Upravo zbog toga, ako žalba iznosi opravdane prigovore, Vrhovni sud FBiH može ukinuti samo drugostepenu presudu, a neće dirati prvostepenu presudu.

Što se tiče sastava tročlanog vijeća, treba naglasiti, da u njemu ne mogu sudjelovati sudije koje su učestvovale u donošenju presude koja se pobija žalbom.

VANREDNI PRAVNI LIJEK - PONAVLJANJE POSTUPKA

Krivični postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom može se na zahtjev ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u ovom zakonu.

NASTAVLJANJE KRIVIČNOG POSTUPKA Ako je krivični postupak rješenjem pravomoćno obustavljen ili je presudom optužba pravomoćno odbijena zato što nije bilo potrebnog odobrenja, postupak će se na zahtjev tužioca nastaviti čim prestanu uzroci zbog kojih su donesene navedene odluke.

PONAVLJANJE POSTUPKA ZAVRŠENOG PRAVOMOĆNIM RJEŠENJEM Ako je izvan slučajeva iz člana 341. ovog zakona krivični postupak pravomoćno obustavljen prije početka glavnog pretresa, na zahtjev tužitelja može se dopustiti ponavljanje krivičnog postupka ako se podnesu novi dokazi na osnovu kojih se sud može uvjeriti da su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje krivičnog postupka. Krivični postupak pravomoćno obustavljen do početka glavnog pretresa može se ponoviti kad je tužitelj odustao od gonjenja, ako se dokaže da je do odustanka došlo usljed krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja tužitelja. U pogledu dokazivanja krivičnog djela tužitelja primjenjivat će se odredbe člana 343. stava 2. ovog zakona.

PONAVLJANJE POSTUPKA U KORIST OSUĐENOG (1) Krivični postupak završen pravomoćnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:

a) ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,

b) ako se dokaže da je do presude došlo usljed krivičnog djela sudije ili osobe koja je vršila istražne radnje, c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti

predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem krivičnom zakonu,

d) ako je neka osoba za isto krivično djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog djela koje je mogla učiniti samo jedna osoba ili neka od njih,

133

e) ako se u slučaju osude za produženo krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje po zakonu obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji ukazuju da osuđeni nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz osude, a postojanje ovih činjenica bi bilo od bitnog uticaja na odmjeravanje kazne,

f) ako Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju, i

g) ako je odlukom Ustavnog suda Federacije ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestao važiti zakon ili drugi propis na osnovu kojeg je bila donesena pravomoćna osuđujuća presuda.

(2) U slučajevima iz stava 1. tač. a) i b) ovog člana mora se pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe oglašene krivim za odnosna krivična djela. Ako se postupak protiv ovih osoba ne može provesti zbog toga što su umrle ili što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, činjenice iz stava 1. tač. a) i b) ovog člana mogu se utvrditi i drugim dokazima.

PONAVLJANJE POSTUPKA NA ŠTETU OPTUŽENOG (1) Krivični postupak se može ponoviti na štetu optuženog ako je presuda kojom se optužba odbija donesena zbog odustanka tužitelja od optužbe, a dokaže se da je do ovog odustanka došlo usljed krivičnog djela korupcije ili krivičnog djela protiv službene i druge dužnosti tužitelja. (2) U slučaju iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe člana 343. stav 2. ovog zakona.

OSOBE OVLAŠTENE NA PODNOŠENJE ZAHTJEVA (1) Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj, a poslije smrti osuđenog zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužitelj i osobe iz čl. 308. st. 2. ovog zakona. (2) Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog može se podnijeti i pošto je osuđeni izdržao kaznu i, bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje. (3) Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka, obavijestit će o tome osuđenog, odnosno osobu koja je ovlaštena da u korist osuđenog podnese zahtjev.

POSTUPANJE PO ZAHTJEVU (1) O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće (član 25. stav 6). (2) U zahtjevu se mora navesti po kojem se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim se dokazima potkrjepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrži ove podatke, sud će pozvati podnositelja da u određenom roku zahtjev dopuni.(3) Prilikom rješavanja o zahtjevu u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku.

ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU (1) Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravomoćnim rješenjem suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije postupio po članu 346. stav 2. ovog zakona. (2) Ako sud ne odbaci zahtjev dostavit će se prijepis zahtjeva protivnoj stranci koja ima pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne odgovor na zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća odredit će da se izvide činjenice i pribave dokazi na koje se poziva u zahtjevu i u odgovoru na zahtjev.(3) Poslije provedenih izviđaja sud će rješenjem odmah odlučiti o zahtjevu za ponavljanje postupka.

DOPUŠTENJE ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

134

(1) Kad tužitelj vrati spise, sud će, ako ne odredi da se izviđaj dopuni, na osnovu rezultata izviđaja zahtjev uvažiti i dopustiti ponavljanje krivičnog postupka ili će zahtjev odbiti, ako novi dokazi nisu podobni da dovedu do ponavljanja krivičnog postupka. (2) Ako sud nađe da razlozi zbog kojih je dopustio ponavljanje postupka u korist optuženog postoje i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio zahtjev za ponavljanje postupka, postupit će po službenoj dužnosti kao da takav zahtjev postoji. (3) U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka sud će odlučiti da se odmah zakaže novi glavni pretres ili da se krivični predmet vrati u stanje istrage. (4) Ako je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka podnesen u korist osuđenog, a sud smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osuđeni može u ponovljenom postupku biti osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već izdržane kazne imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen od optužbe ili da optužba može biti odbijena - odredit će da se izvršenje presude odloži, odnosno prekine.(5) Kad rješenje kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka postane pravomoćno, obustavit će se izvršenje kazne, ali će sud, po prijedlogu tužitelja, odrediti pritvor ako postoje uvjeti iz člana 146. ovog zakona.

PRAVILA PONOVLJENOG POSTUPKA (1) Na ponovljeni postupak koji se vodi na osnovu rješenja kojim je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka, primijenjuju se iste odredbe kao i na prethodni postupak. U ponovljenom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u prethodnom postupku. (2) Ako se ponovljeni postupak obustavi do početka glavnog pretresa, sud će rješenjem o obustavljanju postupka ukinuti i raniju presudu. (3) Kad sud u ponovljenom postupku donese presudu izreći će da se prethodna presuda djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi. U kaznu koju odredi novom presudom sud će optuženom uračunati izdržanu kaznu, a ako je ponavljanje određeno samo za neko od djela za koje je optuženi bio osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu. (4) Sud je u ponovljenom postupku vezan zabranom iz člana 322. ovog zakona.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA ***

- Postupak za izdavanje kaznenog naloga za prevashodni cilj ima izbjegavanje glavnog pretresa.

- Da bi tužilac bio u mogućnosti da zahtijeva pokretanje i sprovođenje postupka za izdavanje kaznenog naloga moraju biti ispunjeni određeni preduslovi: 1) da je za predmetno kriv. djelo propisana krivičnopravna sankcija kazne zatvora do 5 godina ili novčana

kazna kao glavna kazna. 2) da tužilac raspolaže sa dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće tvrditi da je osumnjičeni počinio

predmetno krivično djelo. - Tužilac zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje kaznenog naloga dostavlja

sudu u formi optužnice. - O optužnici tužitelja koja sadržava zahtjev za sprovođenje postupka izdavanja

kaznenog naloga, odlučuje sudija pojedinac. - U takvoj optužnici, tužilac je dužan da izričito navede koja se krivičnopravna

sankcija traži da bude izrečena optuženom bez sprovođenja glavne rasprave. Tužilac ni u kom slučaju ne može tražiti u optužnici da se u postupku za izdavanje kaznenog naloga, optuženom izrekne kazna zatvora, bez obzira na činjenicu da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora kao krivičnopravna sankcija. Tužiocu su taksativno pobrojane vrste krivičnopravnih sankcija i mjera koje može zahtijevati da budu izrečene optuženom - to su: 1) novčana kazna do max. 50 000 KM , 2) uslovna osuda i 3) oduzimanje predmeta kao mjera sigurnosti , te

135

4) oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom .

NEPRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA O optužnici koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga odlučuje sudija pojedinac. Optužnicu tužioca sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga, sudija pojedinac će odbaciti u tri zakonom izričito propisana slučaja: 1. ukoliko se ustanovi da postoji osnov za spajanje postupka - To se prije svega odnosi na situaciju gdje

imamo: a) da je optuženi u isto vrijeme optužen za više krivičnih djela, ili b) se protiv iste osobe pred sudom vode odvojeni postupci za više kriv. djela, te c) kad se predmetno krivično djelo vode odvojeni postupci za više osoba.

2. kad se utvrdi da za predmetno krivično djelo nije moguće postaviti takav zahtjev - ako ustanovi da je za predmetno kriv. djelo zakonom propisana kazna zatvora veća od 5 godina ili kad za to krivično djelo nije predviđena novčana kazna kao glavna kazna.

3. ako zatražena krivičnopravna sankcija ili mjera nije predviđena među dopuštenim krivičnopravnim sankcijama i mjerama - ako bi tužilac tražio kaznu zatvora ili novčanu kaznu preko 50 000KM.

Na rješenje sudije o odbacivanju zahtjeva za izdavanje kaznenog naloga, tužilac ima pravo žalbe vanraspravnom vijeću, koje je dužno odlučiti o žalbi u roku od 48 sati. U slučaju da optužnica koja sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga ispunjava formalne uvjete - a sudija ocijeni da podaci sadržani u optužnici ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga, postupit će sa optužnicom kao da je ista podnijeta na potvrdu, te će je proslijediti u dalji postupak.

PRIHVATANJE ZAHTJEVA ZA IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA Ako se složi sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga sudija će potvrditi optužnicu i zakazati saslušanje optuženog.Prilikom saslušanja sudija će:

a) utvrditi da li je ispoštovano pravo optuženog da ga zastupa branilac, b) utvrditi da li je optuženi razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje krivičnopravne sankcije ili

mjere,c) upoznati optuženog s dokazima koje je prikupio tužilac i pozvati ga na davanje izjave o predočenim

dokazima,d) pozvati optuženog da se izjasni o krivnji, e) pozvati optuženog da se izjasni o predloženoj krivičnopravnoj sankciji ili mjeri .

IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA Ako optuženi izjavi da nije kriv ili stavi prigovor na optužnicu, sudija će zakazati glavni pretres u roku od 30 dana i proslijediti optužnicu na daljnji postupak.Ako optuženi izjavi da je kriv i da prihvata krivičnopravnu sankciju ili mjeru predloženu u optužnici, sudija će prvo utvrditi krivnju i onda presudom izdati kazneni nalog u skladu s optužnicom.

POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI *

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog nastupi duševno oboljenje. U tom slučaju stranke i branilac se mogu obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine krivični postupak, s obzirom da optuženi nije sposoban u njemu učestvovati. Obaveza je suda da, u tom slučaju, zatraži psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista utvrdilo da li je optuženi duševno obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom postupku.

136

Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog nastupila duševna bolest nakon učinjenog krivičnog djela i da nije sposoban učestvovati u postupku, sud rješenjem prekida postupak i optuženog upućuje organu nadležnom za pitanje socijalnog staranja. Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog /to se mora provjeriti preko vještaka neuropsihijatra/, krivični postupak će se nastaviti.

POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI *

Postoje situacije kada neka teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno liječenje, opasna za sebe i okolinu, u stanju neuračunljivosti učini protivpravno djelo. Odredbe krivičnog zakona pokazuju da je zakonodavac izmijenio shvatanje u odnosu na ranija zakonodavna rješenja po pitanju da li osoba sa navedenim osobinama može učiniti krivično djelo. Krivični zakon izričito predviđa da se učiniocu krivičnog djela za koje je krivično odgovoran izriče krivično-pravna sankcija. Međutim, kada su u pitanju neuračunljive osobe, krivični zakon više ne predviđa mogućnost izricanja krivično-pravne sankcije. Zakonodavac je zauzeo stanovište da neuračunljive osobe ne mogu učiniti krivično, već samo protivpravno djelo. Ovdje se polazi od toga da je uračunljivost (smanjena uračunljivost i bitno smanjenja uračunljivost) pretpostavka za krivnju. Budući da kod neuračunljivih osoba ne postoji krivnja, samim tim nedostaje jedan od elemenata općeg pojma krivičnog djela (subjektivni elemenat).Tužilac protiv neuračunljivih osoba podnosi sudiji optužnicu na potvrđivanje, ali se takve osobe ne izjašnjavaju o krivnji, s obzirom da je krivnja u tom slučaju isključena (adversarni sistem).

Tužilac je u ovoj optužnici dužan staviti dva prijedloga:1) da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti ;2) da sud predmet uputi organu nadležnom za socijalno staranje radi pokretanja postupka .

U toku suđenja se mora utvrditi da je neuračunljiva osoba učinila djelo, a ne samo da se radi o osobi sa navedenim osobinama.

Nakon toga, sud donosi utvrđujuću presudu koja sada u našem krivičnom postupku predstavlja četvrti oblik prvostepene presude. Pošto je prethodno podignuta optužnica, sud ne može odlučivati rješenjem, jer na glavnom pretresu optužnicu može konzumirati samo presuda. Kada se donese utvrđujuća presuda, sud mora donijeti i rješenje o privremenom zadržavanju optuženog do najviše 30 dana.Ukoliko se na glavnom pretresu ustanovi da nije riječ o neuračunljivoj osobi, tužilac mora odustati od svojih prijedloga (da je optuženi učinio protivpravno djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja). Zatim se suđenje nastavlja kao i za svakog drugog optuženog.

137

OPŠTE NAPOMENE VEZANE ZA STVARNO-PRAVNE ODNOSE

Stvarno pravo u objektivnom smislu je skup opštih pravnih normi koje regulišu subjektivna stvarna prava.

Stvarno pravo u subjektivnom smislu je apsolutno, jer djeluje prema svima (erga omnes) i za svoj objekat ima stvar.

Za razliku od stvarnog prava, karakteristika obligacionog prava je odnos između određenih subjekata (inter partes) npr. između prodavca i kupca povodom zaključenog ugovora o prodaji.

PRAVO VLASNIŠTVA

Zakon o vlasničko-pravnim odnosima uređuje uslove i način 1) sticanja , 2) korištenja , 3) zaštite i 4) prestanka prava vlasništva .

To je suština prava vlasništva na stvarima. Stvari mogu biti pokretne i nepokretne. Pored toga, uređuje stvarne služnosti, pravo zaloga, posjed, i prava stranih osoba na svarima.

1. OSNOVNA NAČELA VLASNIŠTVA

PRAVO VLASNIŠTVA JE - objektivnim pravom zaštićeno najšire ovlaštenje posjedovanja, korištenja i raspolaganja nekom stvari u skladu sa njenom prirodom i namjenom.Prema tome, Sadržinu Prava Vlasništva Čine Ovlaštenja:1. posjedovanje, što znači faktičku vlast nad stvarima2. korištenje, što znači ekonomsko upotrebljavanje i služenje svojom stvari, uključujući i ubiranje plodova3. raspolaganje, što podrazumjeva trošenje svoje stvari (sve do uništenja) i otuđenje stvari.Pravo vlasništva treba vršiti u skladu sa prirodom i namjenom stvari, odnosno zabranjeno ga je vršiti protivno cilju zbog kojeg je ustanovljeno. Vlasnik pri korištenju svoje stvari treba da se uzdrži od povreda

138

prava vlasništva druge osobe. Ovdje se radi o uzdržavanju od tzv. nedozvoljenih štetnih emisija u vidu dima, buke smrada i sl.

PRAVO VLASNIŠTVA SE MOŽE ODUZETI ILI OGRANIČITI, ali samo ako je to propisano posebnim zakonom i ako je u javnom interesu – kao što je exproprijacija radi izvođenja opće-korisnih radova ili arondacija, radi grupisanja parcela u cilju ekonomičnije obrade zemljišta. U ovom slučaju vlasnik ima pravo na naknadu u punom iznosu (vlasniku pripada pravo na punu naknadu i to po tržišnim cijenama u vrijeme oduzimanja, a ukoliko nije moguće postići dogovor o visini naknade, sud o tome odlučuje u vanparničnom postupku). Nikada se ne može nešto oduzeti , a da se vlasniku za to ne da naknada. Posebna su ograničenja prava vlasništva u javnom interesu radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline ili kulturno-historijske baštine. Tako je posebnim propisima predviđena obaveza da poljoprivrednici obrađuju (iskorištavaju) poljoprivredno zemljište, a u protivnom se ono može dati na privremeno korištenje drugom. Posebnim propisima se može i posebno urediti način korištenja nekretninama koje su dio kulturno-historijske baštine.

2. PREDMET PRAVA VLASNIŠTVA

Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari. Pokretne su one stvari koje se mogu premještati sa jednog mjesta da drugo bez oštećenja njihove suštine, dok su nepokretne one stvari koje to ne mogu (zemljišta, građevinski objekti namjenjeni trajnoj upotrebi, stanovi, poslovni prostori i sl.). Isto tako, smatra se da je nepokretnost sve ono što je uzidano, prikovano ili na drugi način trajno spojeno sa zgradom (vrata, prozori, instalacije isl). Postoje i nepokretnosti po namjeni – to je pripadak nekretnine koji po volji vlasnika služi iskorištavanju glavne (nepokretne) stvari (npr. mašine, alati itd.).

Mineralna voda, divljač, ribe i dr. slobodni dijelovi prirode smatraju se državnim vlasništvom . One postaju stvarima u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada se na njima stekne posjed, a taj posjed se može steči na osnovu koncesije (dozvole) nadležnog organa.

Posebnim zakonom se određuju šta su stvari (dobra) u opštoj upotrebi i način njihovog korištenja. Dobra u opštoj upotrebi (parkovi, putevi, javni trgovi i sl) su vlasništvo države (FBiH, kantona, grada i općine). Sve stvari koje su u općoj upotrebi su van prometa.

Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet nekih stvari kada za to postoje opravdani razlozi (npr. promet likova, oružja i sl.).

3. NOSIOCI PRAVA VLASNIŠTVA (Ko ima pravo vlasništva?)

Nosilac prava vlasništva može biti fizičko i pravno lice.Tijela pravnih lica vrše vlasnička ovlaštenja suglasno zakonu kojim je to pitanje regulirano, statutom i internim pravilima lica koja moraju biti u skladu sa zakonom.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo da nesmetano samostalno ili u zajednici (suvlasništvo) koristi to svoje pravo.

SUVLASNIŠTVO

Pojam suvlasništva Suvlasništvo postoji kada dva ili više lica imaju vlasništvo na jednoj stvari, tako da svako od tih lica ima svoj određeni idealni dio koji se može izraziti u razlomku ili procentu.Suvlasnik se ne može odreći prava na suvlasništvo jer bi takva izjava bila ništava.

139

Prava suvlasnikaSvaki suvlasnik ima sljedeća ovlaštenja:1. da raspolaže svojim dijelom - bez saglasnosti drugih suvlasnika, s tim da ostali

suvlasnici imaju pravo preče kupovine;2. da stvar drži u suposjedu - sa drugim suvlasnicima, srazmerno svom suvlasničkom

dijelu;3. da stvar koristi - sa ostalim suvlasnicima, srazmerno svom suvlasničkom dijelu;4. da upravlja stvari - zajednički sa ostalim suvlasnicima, a to mogu povjeriti i nekome

od suvlasnika ili nekolicini suvlasnika ili trećoj osobi. Ako se radi o poslovima redovnog upravljanja (popravke, održavanje i sl.) - potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od 1/2. Ako se ne postigne ova saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik može zahtjevati da o tome odluči sud. Ako se radi o poslovima koji prelaze okvire redovnog upravljanja (promjena namjene, izdavanje cijele nekretnine u suvlasništvu pod zakup, zasnivanje hipoteke, zasnivanje služnosti i sl.) - potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje poslova postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da traži da o tome odluči sud.

5. da traži diobu stvari. Pravo na diobu suvlasnika ne zastarjeva. Suvlasnik ima pravo na diobu, izuzev nevrijeme, tj. kada bi se diobom nanosila šteta stvari . (npr. ako su suvlasnici na zemljištu na kojem je nešto zasijano, pa odjednom neko od suvlasnika želi da izdvoji svoj suvlasnički dio i to pokušava da uradi u periodu kada je pšenica već izrasla. Ne može tada, jer bi izlazak geometara i drugih lica mogao da nanese štetu usjevima). Prava na diobu suvlasnik se ne može odreći i svaki ugovor kojim se neki od suvlasnika odriče prava na diobu je ništav.Dioba može biti fizička i civilna. Fizička dioba se vrši ako je stvar moguće fizički podijeliti. Međutim, kada je fizička dioba nemoguća, ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, tada sud odlučuje da se izvrši civilna dioba, na način da se izvrši prodaja stvari, nakon čega će se novac dobijen prodajom podijeliti suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Ako prodaja ne uspije, sud može odrediti da se cijela stvar dodjeli jednom od suvlasnika uz obavezu da ostalim suvlasnicima isplati naknadu prometne vrijednosti njihovih suvlasničkih dijelova. Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari samo do visine svog suvlasničkog dijela. Ovo pravo se gasi protekom 3 godine od dana izvršene diobe.

Troškove korištenja, upravljanja i održavanja kao i ostale terete koji se odnose na cijelu stvar , suvlasnici snose zajednički, srazmjerno veličini svog suvlasničkog dijela. Od suvlasništva treba razlikovati zajedničko vlasništvo!

ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO

Tu stvar pripada više lica, ali dijelovi dva ili više lica na jednoj zajedničkoj stvari nisu određeni ali su odredivi. Zajedničko vlasništvo postoji u određenim situacijama koje su predviđene zakonom:

1. zajednička imovina bračnih drugova – do diobe;2. zajednička imovina nasljednika – do donošenja rješenja o nasljeđivanju;3. etažno vlasništvo .

Na zajedničko vlasništvo se primjenjuju odredbe o suvlasništvu.

4. ETAŽNO VLASNIŠTVO (vlasništvo nad dijelovima zgrada)

Ova materija je regulisana Zakonom o vlasništvu nad dijelovima zgrada.

140

Etažni vlasnici su vlasnici na nad posebnim – zajedničkim dijelovima zgrada (stanovi ili poslovni prostori), koji služe zgradi kao cjelini, kao što su temelji, stepenište, tavan, električne, vodovodne i druge instalacije i sl.

Uzajamnji odnosi etažnih vlasnika se regulišu ugvorom (mora biti u pismenoj formi i potpisi ovjereni), a ako oni ne postignu saglasnost da zaključe takav ugovor, njihove odnose uređuje sud u vanparničnom postupku.

STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se stiče na sljedeće načine:1. po samom zakonu - originarno:

a) stvaranje nove stvari (prerada),b) miješanje (sjedinjavanje),c) građenje na tuđem zemljištu,d) dosjelost,e) sticanje od nevlasnika,f) okupacija napuštene stvari,g) odvajanje plodova.

2. na osnovu pravnog posla - derivativno 3. nasljeđivanjem 4. odlukom nadležnog organa

- Kod originarnog načina sticanja prava vlasništva, vlasništvo se stiče neovisno do ranijeg nosioca tog prava, tj. vlasnik svoje pravo ne izvodi se iz prava njegovog prednika. Originarno stjecanje – postaje vlasnik momentom ispunjena uslova, a presuda je samo deklarativna (da bi se npr. mogao izvršiti upis u zemljišne knjige).

- Kod derivativnog sticanja prava vlasništva, to pravo se izvodi iz prava prethodnika (npr. zaključenjem ugovora o prodaji).

- Kod nasljeđivanja, pravo vlasništva se stiče u trenutku otvaranja nasljeđa.1. Stvaranje nove stvari (prerada)

- Ovo je originarni način sticanja prava vlasništva.- Prerada je ljudskim radom izvršena promjena materijala, kojom postaje određena nova

stvar.- Prerada ne postoji u slučaju popravke neke stvari.- Zakon poznaje 3 oblika prerade:

1. kada neko od svog materijala i svojim radom načini novu stvar – pa je on i vlasnik te stvari;2. kada neko, na osnovu zaključenog ugovora, od tuđeg materijala, svojim radom načini novu stvar – pa

stvar pripadne vlasniku materijala (npr. krojač za mušteriju od njenog materijala sašije odijelo)3. kada neko od tuđeg materijala, svojim radom načini novu stvar – pa stvar pripadne licu koje je radom

sačinilo tu stvar, pri čemu se moraju ispuniti 2 uslova:- da je lice koje je radom sačinilo tu stvar savjesno (da nije znao niti je mogao znati da

tuđi materijal prerađuje bez dozvole vlasnika),- da je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala (ako su vrijednosti rada i materijala

jednake, nastaje suvlasništvo na izrađenoj stvari).

2. Mješanje (spajanje i smješa stvari)

- Ovo je originarni način sticanja prava vlasništva.- Spajanje postoji kada se pokretne stvari različitih vlasnika spoje u jedinstvenu stvar,

tako da se više ne mogu odvojiti bez znatne štete ili bez nesramjernih troškova (npr. kada se u televizor ili automobilski motor ugrade dijelovi različitih vlasnika).

141

- Vlasnici sjedinjenih stvari postaju suvlasnici stvari koja je nastala miješanjem, srazmjerno vrijednosti pojedinih sjedinjenih stvari.

- Ako je prilikom mješanja jedan od vlasnika bio nesavjestan, drugi-savjestan vlasnik može (u roku od 1 godine od sjedinjavanja) alternativno zahtjevati:a) da mu pripadne cijela stvar u vlasništvo, ilib) da stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, koji je u tom slučaju obavezan isplatiti naknadu tržišne

vrijednosti njegove stvari.

3. Građenje na tuđem zemljištu

- Ovo je originarni način sticanja prava vlasništva.- Zakon pravne situacije nastale izgradnjom objekta na tuđem zemljištu reguliše u

zavisnosti od savjesnosti graditelja odn. vlasnika zemljišta.1. Ako je graditelj bio savjestan (ako nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu), a vlasnik

zemljišta nesavjestan (znao je za gradnju, a nije se odmah tome usprotivio) – graditelj će steći pravo vlasništva na zgradi, zemljištu na kojem je zgrada izgrađena i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu, a vlasnik zemljišta ima pravo da traži naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti. Ovaj zahtjev vlasnik zemljišta može postaviti u subjektivnom roku od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju ili u objektivnom roku od 10 godina od završetka gradnje.

2. Ako je graditelj bio nesavjestan, vlasnik zemljišta (bez obzira da li je savjestan ili ne), može alternativno zahtjevati:

a) da mu pripadne vlasništvo na zgradi , uz uslov da graditelju nadoknadi vrijednost zgrade u visini prosječne cijene vrijednosti građevinskog objekta u vrijeme donošenja sudske odluke,

b) da zahtjeva rušenje zgrade i vraćanje zemljišta u prvobitno stanje (ovaj zahtjev sud može odbiti ako to ne bi bilo opravdano s obzirom na vrijednost objekta ili ponašanje graditelja ili vlasnika zemlje),

c) da zahtjeva naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti Vlasniku zemljišta pripada pravo izbora u roku od 3 godine od dana završetka izgradnje objekta, a nakon proteka tog roka ima pravo da tražiti samo naknadu prometne vrijednosti zemljišta.

3. Ako su i graditelj i vlasnik zemljišta savjesni – postoje 3 situacije u zavisnosti od vrijednosti građevinskog objekta i zemljišta:

a) ako je građevinski objekat znatno veće vrijednosti od zemljišta – objekat sa zemljištem pripada graditelju, ali uz obavezu da vlasniku zemljišta nadoknadi prometnu vrijednost zemljišta,

b) ako je vrijednost zemljišta veća – sud će na zahtjev vlasnika zemljišta dosuditi mu ovaj građevinski objekat i ujedno ga obvezati da graditelju naknadi vrijednost objekta. Ovaj zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine od dana završetka izgradnje objekta (kada je objekat moguće koristiti u svrhu za koju je sagrađen).

c) ako su vrijednosti zemljišta i objekta približno jednake – sud objekat i zemljište može dosuditi ili vlasniku ili graditelju, ali u toj situaciji vodi računa o okolnostima koje opravdavaju donošenje takve odluke (npr. kome je potrebniji).

4. Dosjelost

- Dosjelost je originarni način sticanja prava vlasništva posjedovanjem stvari za određeno, zakonom predviđeno vrijeme.

- Za savjesnog i zakonitog posjednika vrijeme posjeda za sticanje prava vlasništva je:- 3 godine – za pokretnu stvar,- 10 godina – za nekretnine.

- Za posjednika koji je savjestan, a nije zakoniti posjednik vrijeme posjeda za sticanje prava vlasništva je:- 6 godina – za pokretnu stvar,- 20 godina – za nekretnine.

142

- Nesavjestan posjednik (koji je znao ili je mogao znati da nije vlasnik stvari) bez obzira na dužinu posjeda ne može steči pravo vlasništva po ovom osnovu.

- Posjed je zakonit ako su kumulativno ispunjena sljedeća 2 uslova: 1) ako se zasniva na nekom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava vlasništva (ugovor o

prodaji, poklonu, zamjeni) i 2) ako nije pribavljen vi, clam, precario.

- Posjed je savjestan ako posjednik nije znao i nije mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost posjeda se predpostavlja, pa ako neko ističe nesavjesnost, dužan je da to i dokaže.

- Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

- U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika vršili posjed stvari ako su u pitanju savjesni i zakoniti posjednici, odn. samo savjesni posjednici.

- Nasljednik postaje savjestan posjednik u momentu otvaranja nasljeđa i u situaciji kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan (a nasljednik nije znao niti je mogao znati za to). Dakle, u ovoj pravnoj situaciji rok dosjelosti počinje teći u trenutku otvaranja nasljeđa tj smti ostavioca.

- Posjednik će podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava vlasništva dosjelošću na određenoj nekretnini. Presuda je samo dekleratorna i služi za upis u zemljišne knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve navedene zakonske pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu.

5. Stjecanje prava vlasništva na pribavljenoj stvari od nevlasnika

Zakon sadrži mogućnost sticanja prava vlasništva od nevlasnika, što je u suprotnosti sa opštim pravilom građanskog prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima. Međutim, ne radi se o derivativnom već o originarnom načinu sticanja prava vlasništva, a opravdava se zaštitom sigurnosti pravnog prometa i zaštitom interesa trećih savjesnih lica.Opšti uslovi za sticanje prava vlasništva po ovom osnovu, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, su:1. mora se raditi o pokretnoj stvari (ne može nekretnina),2. sticalac mora biti savjestan (nije znao niti je mogao znati da stvar pribavlja od nevlasnika),3. pravni osnov pribavljanja pokretne stvari mora biti teretni, naplatni pravni posao (ne može povodom

besplatnog pravnog posla, npr. poklona)Uz navedene opšte uslove (koji moraju biti kumulativno ispunjeni), za sticanje prava vlasništva po ovom osnovu, potrebno je da bude ispunjen i jedan od sljedećih uslova (alternativno):a) da je stvar pribavljena od nevlasnika koji se inače bavi stavljanjem takvih stvari u promet (npr. zlatar

koji vrši prodaju nakita),b) da je stvar pribavljena od nevlasnika kojem je stvar pravi vlasnik predao u posjed na osnovu nekog

pravnog posla koji nije osnov za sticanje vlasništva (stvar predata nevlasniku u posjed na osnovu ugovora o zakupu, posudbi, posluzi),

c) da je stvar pribavljena na javnoj dražbi .

Raniji vlasnik stvari, iako je na njoj izgubio pravo vlasništva, može zahtjevati povrat stvari samo ukoliko ona za njega ima poseban značaj (afekcionu vrijednost). npr. stvar je uspomena od oca. Ovaj zahtjev može postaviti u roku od 1 godine od dana kada je izgubio pravo vlasništva, uz obavezu da sticaocu nadoknadi prometnu vrijednost stvari.

6. Okupacija napuštene stvari

- Ovo je originarni način sticanja prava vlasništva.- Okupacija je uzimanje u posjed napuštene pokretne stvari s namjerom da se postane

vlasnik (tj. s namjerom njenog prisvajanja u svoju korist). 143

- Napuštene stvari su one koje su od vlasnika vidno napuštene (npr. bacanjem na smeće). Napuštenim se ne mogu smatrati izgubljene stvari.

- Okupacijom se ne može steči pravo vlasništva na nekretnini , jer napuštene nekretnine postaju državno vlasništvo.

7. Sticanje prava vlasništva odvajanjem plodova

- Plodovi su sporedne pokretne stvari koje periodično daje glavna stvar.- Mogu biti prirodni i civilni.- Do odvajanja, plodovi se smatraju sastavnim dijelom glave stvari i pripadaju njenom

vlasniku. Kao samostalni objekt prava, plodovi se smatraju tek odvajanjem od glavne stvari.- Pravilo je da je vlasnik stvari ujedno i vlasnik odvojenih plodova. Međutim, ako se

glavna stvar nalazi kod plodouživaoca ili zakupca, po osnovu zaključenog ugovora o plodouživanju ili zakupu, onda su oni vlasnici odvojenih plodova.

8. Sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla

- Ovdje se radi o derivativnom načinu sticanja prava vlasništva, gdje sticalac svoje pravo vlasništva izvodi iz prava prethodnika.

- Pravo vlasništva se u ovakvim slučajevima zasniva zaključenjem ugovora (pravna osnova), a stiče se različito, u zavisnosti da li se radi o pokretnim stvarima ili o nekretninama.

- Kada su u pitanju nekretnine, potrebno je da se zaključi pismeni ugovor i da se potpisi ugovarača ovjere kod suda. Međutim, prema Zakonu o notarima, ugovori o prodaji nekretnina podliježu notarskoj obradi i ovjeri. Ako je ugovor potpisan, a potpisi nisu ovjereni na sudu, ugovor je ništavan, ako su na osnovu takvog (ništavog) ugovora ugovorne strane ispunile svoje obaveze, pravilo je restitucije, a ako nije moguća onda se daje naknada u novcu. Kriteriji koje će sud koristiti u ovom slučaju jeste cijena u momentu donošenja odluke. Pravo vlasništva na nekretnini se stiče u momentu upisa tog prava u zemljišnu knjigu. Ovaj upis se vrši pod uslovom da je sticalac savjestan, a savjesnost se pretpostavlja. Ako postoji više savjesnih sticalaca (nekretnina je prodata više lica), pravo na upis u zemljišnu knjigu ima onaj kojem je stvar predata u posjed, a ako je nekretnina u posjedu prenositelja prava vlasništva, pravo na upis ima onaj koji je prvi zaključio ugovor (stekao pravnu osnovu).

- Kada su u pitanju pokretne stvari, pravni posao je punovažan i kada se zaključi u usmenoj formi, a pravo vlasništva se stiče predajom stvari u posjed sticaoca. Predaja se smatra izvršenom i u slučaju simbolične predaje stvari: a) predajom isprave (tovarnog lista, skladišnice i sl.), b) uručenjem nekog dijela stvari (npr. ključeva automobila), te c) izdvajanjem (kada su u pitanju generičke stvari – npr. sipanje određenih količina pšenice u

vreće). Izuzetak od navedenog pravila, kada se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stiče već u trenutku zaključenja ugovora, su 3 slučaja tzv. fiktivne prodaje: 1) kada se stvar od ranije nalazi u posjedi sticaoca, ali po nekom drugom pravnom osnovu

koji nije osnov za sticanje prava vlasništva (npr. po osnovu ugovora o posudbi ili čuvanju);2) kada sticalac i dalje ostavi stvar u posjedu prenositelja prava, koji stvar nastavlja da

posjeduje po nekom drugom pravnom osnovu (npr. po osnovu ugovora o čuvanju);3) kada se stvar nalazi u posjedu trećeg lica.

9. Sticanje prava vlasništva odlukom državnog organa

- Načini sticanja prava vlasništva odlukom državnog organa su eksproprijacija, arondacija, komesacija i uzurpacija.

144

- U ovim slučajevima, lice postaje vlasnik u momentu pravosnažnosti rješenja ili odluke nadležnog organa.

a) EKSPROPRIJACIJA- Ova materija je uređena Zakonom o eksproprijaciji.- Eksproprijacija je prelaz nekretnine u privatnom vlasništvu određenog lica u državno

vlasništvo, kada to zahtjeva opći interes (radi izgradnje puteva, željeznice i sl.).- Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo na punu naknadu.

Prvo se nastoji postići sporazum o visini naknade, a ako se sporazum ne postigne, spis se dostavlja nadležnom opštinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku odrediti naknadu.

b) ARONDACIJA- Arondacija (zaokruživanje) je oduzimanje zemljišta određenom licu i pripajanje tog

zemljišta u korist drugog lica, radi racionalnije obrade zemljišta.- Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo naknada, i to

zemljoradniku ustupanjem drugog zemljišta, a nezamljoradniku naknada u novcu. Ako se korisnik arondacije i raniji vlasnik ne sporazume o naknadi, spis se dostavlja nadležnom opštinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku odrediti naknadu.

c) KOMASACIJA- Komasacija je način uređivanja zemljišnih površina, tako da se na određenom (tzv.

komasacionom) području sačinjenom od usitnjenih i nepravilnih parcela, bez obzira u čijem su vlasništvu, formira manji broj većih i pravilnih parcela. Nakon toga se vrši raspodjela zemljišta iz komasacione mase, tako da svaki učesnik dobije zemljište približno iste površine i kulture koje je imao prije komasacije.

d) UZURPACIJA zemljišta u državnom vlasništvu- Uzurpacija je svako samovlasno zauzimanje zemljišta ili držanje zemljišta u državnom

vlasništvu.- Uzurpantu odn. njegovim nasljednicima se pod određenim uslovima može priznati

pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu. Postupak sprovodi nadležna opštinska služba.

10. Sticanje prava vlasništva nasljeđivanjem - Nasljednik postaje vlasnik momentom smrti ostavioca , a tim momentom nasljednik

postaje i posjednik iako de facto ne drži stvar u posjedu (što je izuzetak od pravila) i od tog momenta, pripadaju mu sva vlasnička prava i prava posjeda.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se štiti vlasničkim tužbama, a to su:1) Rei Vindicatio - tužba za vraćanje stvari u posjed,2) Actio Publiciana - tužba za predaju stvari radi jačeg prava,3) Actio Negatoria - tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja prava vlasništva

(bez oduzimanja).Za razliku od tužbe za smetanje prava posjeda, vlasničke tužbe ne zastarjevaju. Rei Vindicatio i Actio Publiciana (tužba iz pretpostavljenog vlasništva) odnose se na predaju (vraćanje) stvari, a Actio Negatoria se odnosi na zaštitu od uznemiravanja vlasništva (bez oduzmanja).

1. REI VINDICATIO - tužba za vraćanje stvari u posjed- Ovu tužbu može podnijeti vlasnik (aktivno legitimiran), protiv posjednika

nevlasnika koji neovlašteno drži stvar (pasivno legitimiran), postavljanjem tužbenog zahtjeva da mu se stvar preda u posjed i da mu naknade troškove postupka.

- U postupku po ovoj tužbi, tužilac mora 1) dokazati da je vlasnik stvari (ZK izvadak), 2) odrediti identitet stvari i 3) dokazati da se individualno određena stvar nalazi kod tuženog bez pravnog osnova .

145

- Kada se postavlja tužbeni zahtjev, onda se mora voditi računa o savjesnosti posjednika, jer se sporedni zahtjevi mogu postaviti u zavisnosti od toga da li je savjestan posjednik ili ne.

- Savjestan posjednik: dužan je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu ubrani; ne odgovara za pogoršanje ili propast stvari do kojih je došlo za vrijeme savjesnog posjeda; ima pravo na naknadu nužnih troškova održavanja, korisnih troškova u obimu u kojem je

vrijednost stvari povećana, te troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari (uz mogućnost da traži odvajanje ako je ono moguće);

može stvar zadržati dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne troškove . - Nesavjestan posjednik

dužan je stvar vratiti stvar vlasniku zajedno sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme posjedovanja, a ako plodove nije ubrao ili je ubrane plodove potrošio, otuđio ili uništio, dužan je vlasniku platiti naknadu;

dužan je naknaditi štetu koja je nastala na stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika;

ima pravo na naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega , a pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika, dok nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari.

- Savjestan posjednik postaje nesavjestan od momenta kada mu je tužba uručena. Tužilac može dokazivati da je savjesnost i ranije prestala, ali se do momenta uručenja tužbe ona pretpostavlja.

Pravo da se potražuju naknade zastarjeva u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku.

2. ACTIO PUBLICIANA - tužba za predaju stvari radi jačeg prava (tužba pretpostavljenog vlasnika)To je tužba koja se podnosi kada neko smatra da ima jače pravo na posjed. Na podnošenje tužbe aktivno je legitimirano lice koje je pribavilo individualno

određenu stvar po pravnom poslu i na zakonit način, a u momentu pribavljanja nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari. Tužilac se zove i pretpostavljeni vlasnik. Npr. kada su dva lica zaključila ugovor o prodaji nekretnina koji je punovažan i izvršen, ali kupac nije postao vlasnik jer nije izvršio upis u zemljišnoj knjizi. (kod prodaje nekretnina, kupac ne postaje vlasnik momentom zaključenja ugovora, već momentom upisa u zemljišnu knjigu) Ako je u ovom slučaju, kupcu posjed oduzelo lice koje nema pravnog osnova, tada kupac (predpostavljeni vlasnik) može podnijeti ovu tužbu i tražiti da sud obaveže tog posjednika da mu preda stvar u posjed.

Tužba sadrži tužbeni zahtev kojim se traži povrat stvari od osobe koja tu stvar drži po slabijem pravnom osnovu ili bez pravnog osnova. Ako i tuženi ima neki pravni osnov, pa se poziva na njega, jači pravni osnov ima lice koje je predmet pribavilo teretnim pravnim poslom u odnosu na lice koje je stvar pribavilo besplatno, a ako su im pravni osnovi jednaki (ugovori), prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi u posjedu.

Povodom ovakve tužbe, tužilac mora dokazati:1. da je njegov posjed zakonit (savjesnost se predpostavlja);2. da je tražena stvar individualno određena ;3. da je posjed tuženog bez pravnog osnova , ili po slabijem pravnom osnovu.

U odnosu na prava i obaveze predpostavljenog vlasnika prema savjesnom, odn. nesavjesnom posjedniku u pogledu plodova, otuđenja i uništenja stvari i naknade – primjenjuju se pravila izložena kod rei vindicatio.

3. ACTIO NEGATORIA - tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja prava vlasništva (bez oduzimanja)

146

Ovdje se radi o vlasničkoj tužbi zbog uznemiravanja vlasništva a da posjed stvari nije oduzet.

Tužbu može biti podnesena od strane vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika protiv osobe koja ga protivpravno uznemirava u korištenju stvari.

Tužilac mora dokazati:1. da je vlasnik ili predpostavljeni vlasnik ,2. da je tuženi učinio uznemiravanje , kojim ometa ili ograničava njegovo pravo vlasništva.

Uznemiravanje može biti učinjeno:a) radnjom koja čini smetanje posjeda (koja nije oduzimanje posjeda),b) prisvajanjem prava služnosti.

Tužbeni zahtjev glasi da sud utvrdi: 1. da je tuženi izvršio uznemiravanje i 2. da je dužan da sa uznemiravanjem prestane, te da se ubuduće

uzdrži od uznemiravanja pod prijetnjom izvršenja.Za razliku od postupka po rei-vindikacionoj tužbi i tužbi

predpostavljenog vlasnika – gdje sud donosi rješenje, u postupku po ovoj tužbi sud odlučuje presudom!!! Presuda donesena u ovom postupku ima snagu izvršnog naslova, što znači da u slučaju ponovnog uznemiravanja nije potrebno podnositi novu tužbu, veće je na osnovu pravila izvršnog postupka moguće koristiti odgovarajuće pravno sredstvo.

Pored zahtjeva koji se odnosi na prestanak uznemiravanja, može se postaviti i zahtjev za naknadu štete ukoliko je ista pričinjena uznemiravanjem.

V. PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA1. kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari ;2. napuštanjem stvari (kada je njen vlasnik na nesumnjiv način izrazio volju da više ne želi da ima

vlasništvo na stvari, takvu izjavu može dati pred nadležnim organima, nakon čega se donosi rješenje kojim se utvrđuje da je stvar napuštena)

3. propašću stvari 4. ako je drugim zakonom to posebno određeno (npr. oduzimanje stvari u javnom interesu u slučajevima

eksproprijacije, arondacije, komasacije i uzurpacije)

VI. STVARNE SLUŽNOSTI

Inače, služnosti mogu biti: a) lične (ustanovljene su u korist određenog lica) – regilisane su pravilima OGZ-a b) stvarne (ustanovljene su u korist svakodobnog vlasnika neke nekretnine) – regilisane su Zakonom o

vlasničko-pravnim odnosima.

Stvarna služnost je pravo vlasnika određene nekretnine (povlasnog dobra) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretninama drugog vlasnika (poslužnog

dobra) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdrži od vršenja određenih radnji koje bi

inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Stvarna služnost se može zasovati na određeno i neodređeno vrijeme.Prema sadržaju dijele se na pozitivne i negativne: a) Pozitivne - ovlašćuju titulara da za potrebe svog povlasnog dobra obavlja određene radnje na nekretnini

drugog lica, vlasnika poslužnog dobra. (npr da prelazi preko susjedovog zemljišta) samo u situaciji kad ne bi mogao koristiti svoje nekretnine,

147

b) Negativne - ovlašćuju titulara da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od određenih radnji na koje bi inače kao vlasnik imao pravo. (npr da zahtijeva od susjeda da kišnicu sa svog krova koja navodnjava njegovo zemljište ne odvodi, ne kanališe, na drugo zemljište).

Karakteristike stvarnih služnosti su:1. Da postoje na tuđoj stvari,2. Da se od vlasnika poslužne nekretnine zahtjeva određeno trpljenje ili uzdržavanje,3. Da se vrše „civiliter“ – da se vrše na način da se što manje opterećuje poslužno dobro,4. Da ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja ili preduzimanje neke radnje,

troškove uređaja snosi vlasnik povlasnog dobra. Ukoliko te uređaje koristi i vlasnik poslužnog dobra onda i on snosi srazmjerno te troškove.

Stvarne služnosti se zasnivaju: 1. pravnim poslom - To može biti ugovor (u pismenoj formi) ili testament. Pravni posao je samo pravni osnov

za sticanje prava služnosti, a za nastanak služnosti kao stvarnog prava je potreban upis u zemljišnu knjigu 2. odlukom suda i drugog državnog organa - Sud će svojom odlukom zasnovati pravo služnosti kada

vlasnik povlasnog dobra u cijelosti ili djelimično ne može koristiti svoje dobro bez korištenja nekretnine drugog lica. U tom slučaju, pravo služnosti se stiče pravosnažnošću odluke, mada zakonom može biti određeno i drugačije.

3. dosjelošću - Pretpostavka za sticanje stvarne služnosti putem dosjelosti je faktičko korištenje (najčešće prolaz preko nečijeg zemljišta) u trajanju 20 godina, bez protivljenja vlasnika poslužnog dobra. Kako se ovdje radi o originarnom sticanju prava služnosti, eventualni naknadni upis prava u zemljišnu knjigu ima samo deklaratoran karakter.

Zaštita prava služnostiStvarna služnost se štiti posebnom konfesornom tužbom.Aktivno je legitimisan vlasnik povlasnog dobra, a pasivno vlasnik poslužnog dobra.Ova tužba

se može podnjeti ne samo protiv vlasnika poslužnog dobra, već i protiv svaku treće osobe koja ga ometa u korištenju tog prava.

Vlasnik povlasnog dobra ovu tužbu podnosi radi utvrđenja već stečenog prava služnosti, najčešće ako je pravo stekao dosjelošću, pa od suda traži da to utvrdi (konstatuje)

Tužilac u ovoj parnici mora dokazati:1. postojanje prava služnosti ,2. da je on vlasnik povlasnog dobra , a da je tuženi vlasnik poslužnog dobra, te3. da ima pravni interes za podnošenje tužbe (najčešće je to osporavanje du mu pripada pravo služnosti).

Tužbeni zahtjev glasi da se utvrdi da tužiocu, kao vlasniku određene nekretnine (povlasnog dobra), pripada pravo služnosti (npr. pješačkog prolaza) preko određenih nekretnina tuženog (određuje se precizno u kojoj širini, dužnini). U pravilu se pravi i skica koja je sastavni dio izreke presude i to se naglašava.

Ova zaštita se može ostvariti i tužbom zbog smetanja posjeda prava služnosti ako se podnese u zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda (30 dana – subjektivni rok i 1 godina – objektivni rok).

Prestanak prava služnosti Stvarna služnost prestaje:1. kada ista osoba postane vlasnik povlasnog i poslužnog dobra,2. propašću opterećene nekretnine, 3. jednostranom izjavom korisnika da se odriče prava, 4. protekom vremena ze koje je zasnovan teret i 5. odlukom suda da se teret ukida (ako je utvrđeno da je teret izgubio razumnu svrhu).

148

6. jedan od načina može biti i taj da se vlasnik poslužnog dobra protivi korištenju određene služnosti a vlasnik povlasnog dobra kroz period od 5g ne vrši tu služnost, ako je služnost stečena dosjelošću na originarni način, za njen prestanak potrebno je nevršenje služnosti kroz period 20g.

Ako se podjeli nekretnina konstituirana služnost ostaje u korist svih dijelova.

PRAVO ZALOGE

Pravo zaloge je pravo na tuđoj (pokretnoj ili nepokretnoj) stvari, odn. tuđem pravu – na osnovu kojeg zalogoprimcu pripada ovlaštenje da se iz založene stvari odn. prava namiri ako mu njegovo dospjelo potraživanje ne bude na vrijeme izmireno. Povjerilac se namiruje na način što od suda traži prodaju stvari i izmirenje duga od ostvarene cijene.

Predmet zaloge mogu biti:a) pokretne stvari i prava (potraživanja, autorsko pravo, pravo patenta i sl) - pignusb) nepokretne stvari - hipoteka

Zaloga na nekretninama je regulisana Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, a zaloga na pokretnim stvarima i pravima Zakonom o obligacionim odnosima.

HIPOTEKA je pravo zaloga na nekretninama koja ovlašćuje hipotekarnog povjerioca da se iz založene nekretnine namiri ako njegovo dospjelo potraživanje prema dužniku ne bude blagovremeno ispunjeno. Realizacija takvog ovlaštenja ostvaruje se sudskom prodajom založene nekretnine na javnom prodaji. Prodaja se vrši po pravilima izvršnog postupka.

Hipoteka nastaje na osnovu:1) pravnog posla – za nastanak hipoteke je potreba upis u zemljišnu knjigu2) sudske odluke – za nastanak hipoteke je potreba upis u zemljišnu knjigu3) po zakonu

Upis hipoteke se vrši u javnoj (zemljišnoj) knjizi. Hipotekarnom povjeriocu pripada pravo prvenstva u odnosu na ostale

povjerioce koji na nekretnini nemaju zasnovanu hipoteku, a kada postoji više hipotekarnih povjerilaca, pravo prvenstva na namirenje ima onaj koji je ranije zasnovao hipoteku.

Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu i na njene plodove koji nisu odvojeni od glavne stvari i na druge sastavne dijelove i pripadke i na poboljšanje stvari ako je do njih došlo nakon zasnivanja hipoteke.

Hipoteka se može zasnovati i na idealnom suvlasničkom dijelu nekretnine Za jedno potraživanje može se zasnovati hipoteka na više nekretnina - tzv.

zajednička ili simultana hipoteka. Primjenjuje se kada se iz vrijednosti jedne nekretnine potraživanje ne može namiriti u cjelosti.

Nedjeljivost hipotreke znači da založena nekretnina osigurava potraživanje povjerioca do potpunog ispunjenja obaveze, bez obzira na eventualne situacije kada je poslije došlo do podjele nekretnine.

Postoji mogućnost prenosa hipoteke, ali samo zajedno sa prenosom potraživanja osiguranog hipotekom.

Hipotekarni povjerilac može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika - tzv. nadhipoteka. Do toga može doći kada hipotekarni povjerilac ima obavezu (dug) prema trećem licu, pa radi obezbjeđenja takvog potraživanja trećeg lica vrši zalaganje hipoteke, uz napomenu da se ovim ne vrši prenos hipoteke na treće lice.

Ako hipotekarni dužnik pogoršava stanje založene nekretnine i time smanjuje njenu vrijednost, hipotekarni povjerilac miože tražiti da sud naloži hipotekarnom dužniku da se od takvog ponašanja uzdrži, a ako ovaj i dalje nastavi sa pogoršanjem stanja založene nekretnine, hipotekarni povjerilac ima pravo zahtjevati namirenje i prije dospjelosti svog potraživanja.

Prestanak hipoteke:149

1) kada prestane potraživanje zbog kojeg je zasnovana hipoteka , (npr. hipotekarni dužnik plati potraživanje obezbjeđeno hipotekom i dr.)

2) kada se hipotekarni povjerilac odrekne hipoteke , (izjava o odricanju mora biti sačinjena u pismenom obliku i data kod nadležnog organa koji vodi javnu knjigu gdje je hipoteka upisana)

3) kada ista osoba postane nosilac prava vlasništva i prava hipoteke na istoj stvari i 4) kada propadne nekretnina koja je bila opterećena hipotekom .

Postoje odredbe (klauzule) ugovora o hipoteci koje su zabranjene i ništave (ne proizvode pravno dejstvo ako se ugovore) - to su: 1) odredba da hipotekarni povjerilac postaje vlasnik založene nekretnine, ako založni dužnik

ne izmiri svoju obavezu po dospjelosti potraživanja;2) odredba da hipotekarni povjerilac ima pravo ubiranja plodova koje ta nekretnina daje ili

iskorištavanja nekretnine na drugi način.

POSJED

Posjed je faktička vlast na stvari. Za razliku od posjeda, vlasništvo je pravna vlast nad stvari. Postoji posjed stvari i posjed prava (npr. posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe npr. za prolaz i sl.)

Posjed se sastoji od: 1. posjedovanja , 2. korištenja i 3. raspolaganja - koje se mora vršiti u skladu sa namjenom i prirodom stvari.

Posjed može biti: a) neposredni (neposredni posjednik je onaj ko vrši faktičku vlast na stvari, kod koga se stvar

nalazi). b) posredni Ako taj neposredni posjednik stvar preda stvar drugom licu po nekom pravnom osnovu,

koji nije osnov za sticanje prava vlasništva, (po osnovu zakupa, čuvanja stvari, posluge i sl.), tada lice koje je dalo stvar u posjed postaje posredni posjednik, a ovaj kojem je stvar data u posjed postaje neposredni posjednik.

I neposredni i posredni posjednik imaju pravo na posjedovnu zaštitu. To znači da oni mogu podnijeti tužbu zbog smetanja posjeda u odnosu na sva treća lica (tj. protiv svakog onog ko ih uznemirava ili im oduzima posjed), a to isto pravo imaju i međusobno.

Kada više osoba ima posjed na jednoj stvari to je suposjedništvo. Suposjednici imaju pravo na zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na drugog suposjednika ukoliko ga ometa u posjedu. Od posjeda treba razlikovati detenciju - držanje stvari. Detentor je - osoba koja na osnovu radnog odnosa vrši vlast nad stvari tj. drži neku stvar prema uputama drugoga. Detentor se ne smatra posjednikom već samo držaocem stvari. On nema pravo na posjedovnu zaštitu ni u slučaju kada mu neko oduzme stvar kojom se služi.

POSJED MOŽE BITI: zakonit - ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu, podobnom za sticanje prava

vlasništva, te ako nije pribavljen vi, clam i precario (što znači silom, prevarom i zloupotrebom prava). Jedino pod ovim uslovima možemo govoriti o zakonitom posjedu, a to će biti značajno i kroz zaštitu posjeda.

savjestan - ako posjednik ne zna, niti bi mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja, a onaj ko tvrdi suprotno mora to i dokazati.

150

IDEALNI POSJED - postoji u slučaju kad nasljednik postane posjednik u času smrti ostavioca, neovisno od toga što nije stekao faktičku vlast na stvari. Ovim se štiti nasljednik i njegova prava jer mu od tog momenta pripada pravo na posjedovnu zaštitu, čak i ako nema faktički posjed.

PRESTANAK (GUBITAK) POSJEDAKada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari, on gubi posjed. Od ovog pravila ima izuzetak. Posjed ne gubi kada je posjednik, neovisno od svoje volje, privremeno spriječen vršiti vlast na stvari. (npr. bolest, elementarna nepogoda i sl.)

ZAŠTITA POSJEDAPosjednik ima pravo na zaštitu zbog protivpravnog uznemiravanja i oduzimanja

posjeda, a to se jednom rječju naziva smetanje posjeda. Posjednik tu zaštitu može ostvariti kod suda podnošenjem tužbe zbog smetanja

posjeda, protiv svakog onog ko ga na bilo koji način uznemirava ili mu oduzima posjed. Tužilac je posjednik (aktivno legitimisan), a tuženi osoba koja je napravila smetanje

(pasivno legitimisan). U tužbi zbog smetanja posjeda tužilac

1) mora da dokaže b) da je imao faktički posljednji mirni posjed na određenoj stvari i c) da ga je učinilac ometao u posjedu.

2) također mora navesti b) čin smetanja, c) vrijeme smetanja i d) osobu koja je to uradila.

Tužbeni zahtjev glasi na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja. Dakle, tužilac traži od suda da se na temelju utvrđenih dokaza donese rješenje kojim će se utvrditi da se tužitelj nalazi u mirnom faktičkom posjedu i da ga je tuženi omeo u posjedu, te da mu se naloži da uspostavi ranije posjedovno stanje i da se ubuduće kani takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne, kao i da naknadi troškove spora i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Kada je oduzeta stvar, traži se vraćanje.

Tužba zbog smetanja posjeda može se podnijeti sudu u zakonom određenim rokovima. Subjektivni rok je 30 dana i taj rok se računa od dana saznanja za učinjeno smetanje i učinioca. Objektivni rok je 1 godina i on teče od dana učinjenog smetanja. Po proteku tih rokova, posjednik gubi pravo na posjedovnu zaštitu. Sud će prvo cijeniti da li je tužba podnijeta u zakonom propisanom roku. Ako je rok protekao, donosi se rješenje kojim se tužba odbija.

OBIM PRUŽANJA ZAŠTITE:Sud pruža zaštitu posjedniku u onom obimu u kojem je posjed postojao prije nastalog smetanja. U postupku po tužbi za smetanje posjeda, raspravljanje je ograničeno samo na utvrđenje: 1. faktičkog mirnog posjeda i 2. čina smetanja . Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed i pravnom osnovu za sticanje posjeda. Onaj ko smatra da mu pripada pravo na posjed, to može utvrditi u posebnoj parnici neovisno od odluke koja se donosi u postupku po tužbi zbog smetanja posjeda. Ovaj postupak je hitan jer mu je cilj da zaštiti posjed ma kakav da je, pa je zbog svega toga raspravljanje ograničeno na ove dvije činjenice i ovakvom odlukom koja se donosi u ovom postupku ne rješava se definitivno pravo na posjed jer se o tome uopće ne razgovara. Prema tome, ako je neko vlasnik predmeta koji se nalazi u posjedu i koji je zaštićen tužbom zbog smetanja posjeda, to pravo može zaštiti vlasničkom tužbom (rei vindicatio).Ako je posjed pribavljen silom, prevarom i zloupotrebom prava (vi, clam, precario) i u tom slučaju, posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na svakog drugog ko ga uznemirava ili mu oduzima posjed izuzev u odnosu na lice od koga je na taj način pribavio posjed. Ukoliko je raniji posjednik vratio posjed u zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe za smetanje posjeda (subjektivni rok), ne može se zaštiti.

151

Smetanje posjeda pretpostavlja protupravno postupanje. Nema osnova za posjedovnu zaštitu ako je smetanje učinjeno: a) na osnovu zakonskog ovlaštenja, b) odluke nadležnog organa ili c) uz pristanak posjednika.

Posjednik ima pravo i na samopomoć protiv onoga ko ga uznemirava ili ko mu je uzeo posjed i to ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: (slično nužnoj odbrani iz krivičnog prava)1. da je opasnost neposredna, 2. da je samopomoć nužna i 3. da je način vršenja samopomoći adekvatan okolnostima.Ako mu je stvar oduzeta on ima pravo stvar vratiti odmah, a najkasnije u rokovima predviđenim za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda.

Suposjednik uživa istu zaštitu kao i posjednik u odnosu na treće osobe, kao i u odnosu na drugog suposjednika.

U izreci rješenja koje donese sud u postupku po tužbi zbog smetanja posjeda stoji i zabrana tuženom da ubuduće smeta posjed i navodi se novčana kazna. (Odluka se, dakle, donosi u vidu rješenja.)

PRAVA STRANIH LICA

Ovim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima regulisana su i prava stranaca. Strana pravna i fizička lica mogu biti nosioci prava vlasništva na pokretnim stvarima

kao i domaća lica ako zakonom nije drugačije određeno. Strana pravna i fizička lica mogu steći pravo vlasništva na području FBiH na zemljištu

i zgradi nasljeđivanjem ako međudržavnim ugovorom nije drugačije određeno. Ako strano fizičko i pravno lice obavljalo određenu djelatnost na području FBiH , tada

može steći pravo vlasništva na poslovnim zgradama, prostorijama i zemljištu na kojem se objekti nalaze. Mogućnost sticanja može biti ograničeno.

Zakonom je pored ostalog predviđena mogućnost da se za potrebe diplomatsko konzularnih predstavništava i njihovih organa i specijalnih agencija, kao i organa UN-a i EU uz prethodnu pismenu saglasnost federalnog min pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje ministra vanjskih poslova BiH, izdati u dugoročni zakup zgrade na kojima postoji pravo vlasništva. Dugoročni zakup može se zaključiti na period od 5 do 50 godina.

Strana fizička i pravna lica mogu biti ograničena u kupovini zbog principa reciprociteta.

PROMET NEKRETNINA

Promet nekretnina je regulisan Zakonom o prometu nepokretnosti - preuzet po članu 9. tačka 5. Ustava FBIH («Službene novine SRBIH», broj 38/78 i rbih 18/94).

Forma ugovora kojim se vrši promet nekretninomUgovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti

sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovorača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu. Međutim, u praksi a prema Zakonu o notarima, ugovori na osnovu kojih se prenosi

pravo vlasništva na nekretninama podliježu notarskoj obradi i ovjeri.

152

Ugovor koji ne ispunjava naprijed navedene uvjete je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Ustaje se sa tužbom za utvrđenje ništavosti. Presuda ima deklarativan karakter.

Ništavi ugovori se ne mogu konvalidirati ispunjenjem . Ako ugovorne strane ispune obaveze iz takvog ugovora, to ispunjenje ne znači ništa .

Sve ono što ja dato po osnovu takvog (ništavog) ugovora mora se vratiti, a ako to nije moguće, onda se daje novčana naknada po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Primjenjuje se restitucija u naturi, a ako restitucija nije moguća onda postoji obaveza davanje naknade po cijenama u vrijeme presuđenja.

Posljednjim izmjenama Zakona iz 94. godine preuzeto je pravilo o kojem smo ranije govorilo tj da ugovor o prijenosu prava vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Ovim zakonom određeno je da su punovažni ugovori:

1. zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona ako su sačinjeni u pisanom obliku ukoliko su ugovorne strane obveze iz ugovora ispunile u cijelosti ili u pretežnom dijelu ili

2. ukoliko su u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona izvršile ovjeru potpisa.Pravila se primjenjuju na predmete zatečene u radu pred sudovima ako nije donesena I.stepena presuda, odnosno ako je I.stepena presuda ukinuta.

Kada se prenosi pravo vlasništva na zgradi, prenosi se i pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade.

Pravo preče kupnjeOvaj zakon govori i o pravu preče kupovine.Pravo preče kupovine ustanovljeno je u korist

a) suvlasnika (ako namjerava prodati svoj suvlasnički dio na građevinskom objektu, stambenoj ili poslovno zgradi, stanu, poljoprivrednom zemljištu itd) i

b) zakupca (Ako je poslovna zgrada odn. prostorija izdata u zakup - zakupac ima pravo preče kupovine pod uslovom da je zgradu odn. poslovnu prostoriju koristio najmanje 5 godina).

Prodavac koji želi da proda ovakve nekretnine dužan je da dostavi sačini ponudu u pisanom obliku u kojoj mora navesti podatke o nepokretnosti i ZK oznake kojim se utvrđuje identitet predmeta prodaje, navesti cijenu i druge uvjete prodaje. Ponudu mora dostaviti na pouzdan način (da ima dokaz, preporučeno).

Ponuđeni je dužan da se oglasi u roku od 30 dana, a ako u ovom roku ne obavijesti ponudioca o prihvatu ponude, smatraće se da ponudu ne prihvata.

Po proteku navedenog roka, prodavac nekretninu može prodati trećem licu pod istim uvjetima koji su sadržani u ponudi, ali ne i pod povoljnijim uvjetima . Ako proda po povoljnijim uvjetima (po nižoj cijeni) ili ako uopće ponudu nije izvršio licu u čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine, onda to lice može ustati sa tužbom kod suda, kojom če tražiti poništenje ugovora i ustupanje te nekretnine njemu pod uvjetima pod kojima je prodaja izvršena trećem licu, s tim da prilikom podnošenja tužbe mora deponirati kupovnu cijenu, jer time dokazuje da ima ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar. Ovaj ugovor je rušljiv. Tužba za poništenje se može podnjeti u zakonu propisanim rokovima. Subjektivni rok 30 dana, a računa se od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje. Objektivni rok je 1 godina od dana zaključenja ugovora. Ako propusti ovaj rok od godinu dana, nema nikakva prava.

Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po isteku roka za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaje postupi na naprijed navedeni način, tj. da ponovo dastavi ponudu licu koje ima pravo preče kupovine.

Odricanje od prava vlasništvaVlasnik se može odreči prava vlasništva na nekretnini u korist općine, ako na toj nekretnini nema stvarnih tereta, osim stvarne služnosti. Izjavu o odricanju daje pred nadležnim organom općine. Nakon toga se donosi rješenje i dostavlja se u ZK ured.

153

Ništavost pravnih poslova zaključenih nakon 30.04.1991.Jednostrana izjava volje kao i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30.04.1991. kojim je vlasnik nekretnine pod dejstvom prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice ne proizvode pravno dejstvo, odnosno takvi pravni poslovi su ništavi. Prema tome, ne predstavljaju pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Ništavi su pravni poslovi na temelju kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod naprijed navedenim uvjetima i slijedom toga svi upisi u javne knjige izvršeni na temelju jednostranih izjava i pravnih poslova sa navedenim nedostacima ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.

JAVNE KNJIGE O NEKRETNINAMA

Zakon o zemljišnim knjigama - predmet regulisanja ovog zakona je uređenje, vođenje, održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišnim knjigama FBiH.

Zemljišne knjige su knjige u koje se upisuju svi pravni odnosi povodom nepokretnosti. Ova evidencija se vodi kod zemljišnoknjižnih ureda općinskih sudova. Osnovana je po propisima donesenim 1930. godine. Nekretnina – u smislu ovog zakona to su zemljišta, zgrade, stanovi, poslovne prostorije, posebni djelovi zgrada i drugi građevinski objekti.Zemljišne knjige se satoje od glavne knjige, zbirke isprava i registara.

GLAVNA KNJIGA je zbir zemljišnoknjižnih uložaka jedne katastarske općine. Katastarsku općinu čini određena teritorija u koju se upisuju zemljišta i zgrade jednog

ili više naselja, a sastoji se iz skupa više katastarskih čestica. Zemljišnoknjižni ulošci su dijelovi glavne knjige koji čine pojedine listove te knjige i

obuhvataju jedno zemljišno-knjižno tijelo. Zemljišno-knjižno tijelo je ukupnost nepokretnosti jednog vlasnika ili suvlasnika koji

se nalaze u istoj katastarskoj općini tako da čine jedno pravno jedinstvo. Svako zemljišno-knjižno tijelo ima svoj poseban zemljišno-knjižni uložak sa posebnim

brojem. Zemljišno-knjižni uložak čine:1) posjedovnica ili popisni list A - upisuju se nepokretnosti sa podacima koji označavaju broj

katastarske čestice, opis nepokretnosti (oranica, šuma, zgrada, dvorište), površina nepokretnosti i eventualne promjene kao što su otpisi katastarskih čestica u drugi zemljišno-knjižni uložak.

2) vlastovnica ili vlasnički list B - sadrži evidenciju pojedinih prava i njihovih titulara (pravo vlasništva, pravo služnosti) sa podacima kome to pravo pripada. U ovaj list se unose i podaci o pravnom osnovu po kome je neko lice steklo odgovarajuće pravo (ugovor o prodaji) sa naznakom kada je ugovor zaključen i ovjeren. U ovaj list se upisu i drugi podaci vezani za ograničenja raspolaganja s obzirom na ličnost upisnika vlasništva (poslovna nesposobnost).

3) teretovnica ili teretni list C - u taj list se upisuju pravo zaloge (hipoteka), pravo stvarnih služnosti, pravo preče kupovine, otkupa, prekupa itd.

ZBIRKA ISPRAVA je skup isprava (ugovora, sudskih i drugih odluka) na osnovu kojih su izvršeni upisi u zemljišnoj knjizi kako bi se mogla kontrolirati ispravnost tih upisa.

REGISTRI - čine ih pomoćne knjige koje omogućavaju lakše pronalaženje odgovarajućih podataka (registar čestica parcela, abecedni imenik – on sadrži spisak lica titulara ZK prava sa oznakom ZK uloška u kome su ta lica upisana u ZK).

Vrste upisa1. Uknjižba (intabulacio) – to je konačan upis sticanja, prijenosa ili prestanka nekog

zemljišno-knjižnog prava. Predmetom uknjižbe mogu biti stvarna prava, realni tereti i neka obligaciona prava.

154

2. Predbilježba – to je uslovni upis koji ima privremeni karakter upisa, sticanja, prijenosa i prestanka zemljišno-knjižnog prava. Tako će se u predbilježbi upisati da ugovor, odnosno, njegovi potpisi nisu ovjereni.

3. Zabilježba – to je upis informativnog karaktera radi publikovanja važnih ličnih odnosa u pogledu ograničenja, raspolaganja i upravljanja nekretninom (stavljanje nekog pod starateljstvo, produženje roditeljskog prava, oduzimanje poslovne sposobnosti, red prvenstva otuđivanja, postojanje nekog spora).

Sve vrste upisa se vrše na osnovu rješenja ZK ureda općinskog suda kood kojeg se vode knjige i na osnovu odluke donesene u parničnom, vanparničnom, izvršnom i krivičnom postupku. Taj upis se vrši na molbu osobe u kojoj treba navesti kakav upis traži sa podacima o nekretninama i isprave na osnovu kojih traži upis. Uz molbu mora priložiti isprave.

Osnovna načela zemljišnoknjižnih prava su:1) Načelo upisa - Prema ovom načelu zemljišnoknjižno pravo može se steči, prenijeti i prestati upisom u

ZK. Ovo je važno za derivativno sticanje prava vlasništva. Neka prava se mogu steči i na originaran način (npr. pravo vlasništva i stvarne služnosti), pa je moguće da je neko lice upisano kao nosilac prava vlasništva u ZK, a da je drugo lice stvarni vlasnik. On je stvarni, ali vanknjižni vlasnik tog prava (dosjelošću se stiče pravo vlasništva istekom zadnjeg dana roka propisanog zakonom za sticanje prava vlasništva, pa je prema tome tim danom prestalo pravo vlasništva licu upisanom u ZK).

2) Načelo javnosti - Zemljišne knjige su javne knjige o nepokretnostima i svakome je dozvoljeno da ih razgleda. Prema tome, nitko se ne može pozivati na nepoznavanje onog što je upisano u ZK. Ovo načelo je jako značajno jer se ljudi pozivaju da su u zabludi i da nisu znali. Ovo načelo omogućava da se stranke ne pozivaju na zabludu.

3) Načelo pouzdanja u zemljišne knjige - Sve što je upisano u ZK u pravilu se smatra pravilnim i potpunim. Ovo pravilo nije primjenjivo kada postoji nesklad između zemljišnoknjižnog stanja i faktičkog stanja. Ovo načelo se ne odnosi ni na površinu katastarske čestice, jer ZK ne garantiraju istinitost tih podataka.

4) Načelo prioriteta - Jače pravo ima onaj ko je ranije upisan. Prioritet se računa po vremenu prijema molbe za upis u zemljišnoknižnom uredu. Na molbi se osim datuma prijema bilježi i čas kada je molba primljena. Ako su istog dana primljene dvije molbe, za upis istih nekretnina prva molba koja je dospjela u ured uvažit će se, a druga odbiti.

5) Načelo legaliteta - To znači da se upis može dozvoliti na osnovu isprave iz koje se može jasno zaključiti, odnosno, vidjeti da se radi o punopravnom pravnom osnovu i ako je zahtjev, odnosno sadržaj za upis u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem. Ovlaštena lica u zemljišnoknjižnom uredu dužna su provjeriti da li postoje neke zapreke zbog kojih upis ne bi bio dozvoljen.

Postupak za upis u zemljišnu knjigu Uknjižba se može vršiti (ona je konačan upis) na temelju punovažnog pravnog osnova (ugovor o

prodaji, zamjeni, darivanju-poklonu, sudska odluka i odluka organa uprava). Uknjižba bez pravnog osnova ne proizvodi pravno dejstvo i može se tražiti brisnaje tako izvršenog upisa.

Molba za upis odnosi se prema licu koje je upisano kao ZK vlasnik ili suvlasnik (pretodnik), a molbu podnosi lice u čiju korist treba da se izvrši upis (sticalac).

Uz molbu se prilaže isprava koja može poslužiti kao pravni osnov za upis, odnosno prijepis sa jedne osobe na drugu.

Svaki ugovor na osnovu koga se vrši prenos prava vlasništva , bilo da se radi o poklonu, zamjeni itd mora da sadrži klauzulu intabulandi, a to je izjava ranijeg vlasnika da je suglasan da se izvrši prijenos vlasništva sa njega na novog vlasnika (kupca). Bez ove klauzule se ne može vršiti upis u zemljišnu knjigu.

Pored ZK, nadležni organi općine vode katastarsku evidenciju. Svrha ove evidencije je ostvarenje tehničkih, ekonomskih, poreskih, statističkih ciljeva, izrada ZK, oporezivanje prihoda ostvarenih na nekretninama itd. U katastar se upisuju posjednici, a u ZK prava vlasništva. I u ZK postoje katastarske općine, nekretnine sa oznakama parcela. Ovi podaci se upisuju u ZK u A listu, a u katastru u posjedovnom licu. Katastar također

155

posjeduje registar radi lakšeg snalaženja u podacima sadržanim u katastarskoj evidenciji. Postupak po kome se za upis i promjene u posjedovnom evidenciji katastra vrše se po pravilima upravnog postupka.Katastra se sastoji od planova i katastarskih operata.Katastraski planovi sadrže podatke o polažaju i obliku zemljišta i objekata na tom zemljištu koji pripadaju jednoj katastarskoj općini. Katastarski operat čini zbirka popisa i pregleda koji sadrže podatke o površini parcele, plodnosti, kvalitetu, bonitetu, klasi, katastarskom prihodu i posjednicima. Osnovna jedinica u katastru je katastarska parcela. To je dio zemljišta koji pripada jednom posdjedniku. K.č. su označene brojem, a kad dođe do cijepanja, podjele parcela, onda ona, pored glavnog brojadobiva još i podbroj, a on počinje od 1 pa nadalje. Prema tome ako se jedna parcela cijepa na 5 dijelova, onda će ona biti 100/5.

ZAKON O ZAKUPU POSLOVNIH ZGRADA I ROSTORIJA - preuzet po članu 9. tačka 5. Ustava FBiH

Ovim zakonom uređeni su uvjeti pod kojim se mogu izdavati u zakup poslovne zgrade i prostorije.

Za zasnivanje zakupa – potrebno je sačiniti ugovor o zakupu u pisanom obliku. Zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca. Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.

Zakupac se može useliti u poslovne prostorije nakon zaključenja ugovora o zakupu.Ništav je sporazum

1) kojim je jedna strana obećala imovinsku korist drugoj strani u cilju da ova njoj ili kome drugom izda poslovne prostorije u zakup.

2) kojim je zakupodavac ili treća lice obećalo zakupcu imovinsku korist ako zakupac isprazni poslovne prostorije u cilju da se u njih useli zakupodavac, te treće lice ili neko drugi.

3) kojim je jednoj strani obećana imovinska korist ako odustane od zaključenja ili od već zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija, u cilju da takav ugovor zaključi druga strana ili neko drugi.

Posredovanje pri zaključivanju ugovora o zakupu poslovnih prostorija mogu vršiti samo organizacije udruženog rada koje se bave tom djelatnošću. Sporazumi od 1. do 3. ovog člana ništavi su bez obzira u kom su vidu zaključeni

PRAVA I OBAVEZE ZAKUPODAVCA I ZAKUPCA

- Zakupodavac je dužan - da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati - Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede poslovnu prostonju u takvo stanje.

- Zakupac ima pravo poslovnu prostoriju da koristi samo za svrhu određenu ugovorom i prema ostalim uslovima iz ugovora. Pri korišćenju poslovne prostorije zakupac je dužan da postupa sa svom potrebnom pažnjom.

- Zakupac je dužan : 1) plaćati zakupninu - u vrijeme određeno ugovorom, a ako to vrijeme nije odredeno ugovorom zakupac

je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu.2) da obavijesti zakupodavca o potrebi opravke, ako nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji radi

njenog održavanja izvrši opravka. Ako zakupodavac u određenom roku ne izvrši opravku, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca sam izvrši opravku ili da odustane od ugovora. Zakupac ima pravo da naknadu troškova koje je imao za opravke koje ne padaju na njegov teret.

3) svom trošku na poslovnoj prostoriji izvršiti opravku čiju je potrebu sam prouzrokovao.

156

- Zakupac ne odgovara za pogoršanje stanja poslovne prostorije do koga je došlo usljed njenog redovnog korišćenja, u skladu sa odredbama ugovora.

- Zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši prepravke poslovne prostorije. - Zakupac može dio zakupljenih prostorija dati u pazakup drugom licu samo na osnovu

saglasnosti zakupodavca. - Po prestanku zakupa zakupac je dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u

stanju u kojem ju je primio, ako nije drukčije ugovorom ili ovim zakonom određeno.

PRESTANAK UGOVORA O ZAKUPU - Ugovor o zakupu poslovnih prostorija može prestati:1. na osnovu otkaza; 2. istekom ugovorenog vremena i 3. na osnovu odustanka

1. Prestanak na osnovu otkaza - Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje

a) sporazumom ili b) na osnovu otkaza - ne može prije isteka 1 godine od zaključenja ugovora.

- Otkaz je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok). Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno. Ako nije odreden ugovorom, otkazni rok iznosi 6 mjeseci.

- Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda. - U otkazu se mora naznačiti i dan od koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna

iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.

- Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proisiče da zakupodavac ima pravo na otkaz, kao i daje održao otkazni rok predviđen ovim zakonom.

- Sud će naložiti zakupcu: a) da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije isprazni i preda zakupodavcu ili b) da se u roku od 8 dana od dana dostave naloga podnese sudu prigovor protiv naloga.

- Danom ponošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj tužioca, a zakupac položaj tuženika. Sporovi na osnovu otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

- Ako zakupodavac otkaže ugovor zato što nije zadovoljan visinom zakupnine, zakupcu se mora obezbijediti pravo da povodom otkaza predloži utvrđivanje zakupnine putem javnog nadmetanja, kao i pravo prvenstva zakupca na korišćenje prostorija ako prihvati uvjete koji su na javnom nadmetanju postignuti.

- Posebnim propisom može se predvidjeti da se određenim kategorijama zakupaca poslovnih prostorija koje vrše zdravstvenu, socijalnu, prosvjetnu, kulturnu ili drugu djelatnost od posebnog drušvenog interesa, kao i državnim organima, društveno-političkim organizacijma i određenim društvenim organizacijama otkaz ugovora o zakupu može dati samo uz prethodnu saglasnost izvršnog odbora skupštine opštine.

2. Prestanak istekom ugovorenog vremena Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen. - Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate,

zakupodavac može tužbom kod nadležoog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija. - Zakupac se može usprotiviti zahtjevu za predaju poslovnih prostorija, ako za taj zahtjev

ne postoje razlozi iz kojih bi zakupodavac mogao otkazati ugovor o zakupu poslovnih prostorija ili odustati od tog ugovora.

157

- Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se hitnim. - Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na odredeno vrijeme smatra se po

isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

3. Prestanak na osnovu odustanka Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa - ako zakupac:

a) i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih bez potrebne pažnje;

b) ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. Zakupac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio, ne dovede poslovne prostorije u stanje, u kome ih je dužan predati odnosno održavati .

Strana koja odustaje od ugovora dužna je: 1) drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku , kao i 2) odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija (rok ne može biti kraći od

30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora). Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora u roku odredenom ne preda ispraženjene prostorije, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.

4. Ostale odredbe o prestanku ugovora o zakupu Ugovor o zakupu poslovnih prostorija prestaje i kada se na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog opštinskog organa uprave utvrdi: 1. daje poslovna prostorija eksproprisana; 2. da poslovna prostorija predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, saobraćaj ili okolne objekte.

Zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim iz slučajeva iz prethodoog stava, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.

Ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojima je bio zaključen.

Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo - (27/97) propisano je da se pravo vlasništva na stanu stiče nakon zaključenog punovažog ugovora o prodaji stana upisom u ZK. Ukoliko je kupac stana ugovorio obračunsku otplatu cijene stana, pravo upisa u ZK stiče se danom otplate prvog obroka (ovo je izuzetak). Ukoliko stan nije upisan u ZK, pravo vlasništva na stanu se stiče polaganjem ugovora o kupoprodaji ZK uredu na čijem području se nalazi stan i upisom u knjigu položenih ugovora (KPU) koju osniva sud.

ZAKON O AUTORSKIM I SRODNIM PRAVIMA

158

Autorsko djelo je individualna, duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano. (pisana djela, knjige, brošure, književni tekstovi, članci, dramska, umjetnička djela).

Autorska prava sadrže imovinsko pravo, pravna ovlašenja i autorska moralna prava (to su lična prava, lično-pravna ovlaštenja)Autorsko imovinsko pravo sadrži ovlaštenje autora na iskorištavanje djela,reprodukovanje, umnožavanje, prikazivanje, prenošenje i prevođenje raznih djela. Autorska imovinska prava su prenosiva. Autorsko djelo može da iskorištava i drugo lice ali samo po odobrenju autora. Za svako iskorištavanje autorskog djela od strane drugog lica autoru pripada pravo na naknadu. Autorska imovinska prava sadrže ovlaštenje na iskorištavanje Autorska moralna prava sadrže neotuđiva i neprenosiva ovlaštenja autora i to da autor mora biti priznat i označen kao stvaralac djela pod svojim imenom ili pod pseudonimom koji mora inicirati. On se može suprostaviti svakom deformisanju, sakaćenju ili drugom mijenjanju njegovog djela i svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled.

Lice koje je napravilo tu intelektualnu tvorevinu smatra se autorom. Autor može biti samo fizičko lice a nosioci autorskog prava mogu biti i pravna lica. Autorom se smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označen dok se suprotno ne dokaže. Razlozi zbog kojih se neko djelo objavljuje pod pseudonimom mogu biti lične i političke prirode.Ukoliko se radi o djelu u kojem autor nije poznat (označen pseudonimom), autorsko pravo pripada izdavaču djela.

Autor djela može ugovorom ili testamentom prenijeti svoja autorska prava na fizička ili pravna lica, a ta lica stiču status nosioca autorskog prava.Prenošenje autorskog prava moguće je nasljeđivanjem na određeni krug lica propisan zakonom.Pravo autora na iskorištavanje djela može se u potpunosti ili djelimično uz naknadu ili bez naknade prenijeti na pojedince ili na pravna lica za vrijeme trajanja autorskog prava ili za određeno vrijeme. Lice na koje je preneseno autorsko pravo, odnosno iskorištavanje autorskog djela

a) ne može to pravo prenositi na treća lica bez saglasnoti autora, ako ugovorom nije drugačije određeno.b) nije ovlašteno da prilikom korištenja unosi u autorsko djelo bilo kakve izmjene.

Svoja prava iskorištavanja djela autor prenosi autorskim ugovorom (npr. izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju, o izvođenju itd). Autorski ugovori moraju biti zaključeni u pisanoj formi. Autorski ugovor koji nije zaključen u pisanom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.

Predmet autorskog ugovora može biti i djelo koje još nije stvoreno, dovršeno . Ništav je autorski ugovor kojim autor prenosi prava iskorištavanja svih svojih budućih djela.

Dužnost autora je da se za vrijeme trajanja autorskog ugovora uzdržava od postupaka koji bi korisnika ometali u vršenju prenesenog autorskog prava.

U slučaju zakonskog nasljeđivanja, autroska imovinska prava nasljeđuju samo njegova djeca, bračni drug i roditelji. Ukoliko nema nasljednika, autorska imovinska prava postaju državno vlasništvo. Prije smrti autora, autorska moralna prava mogu vršiti i organizacije autora npr. Savezi književnika, filmskih radnika itd.

Takvu zaštitu mogu preuzeti i akademije nauka, odnosno umjetnosti o prestanku autorskih prava autora oni su garanti da štiteći autorska moralna prava autora ujedno štite i javni interes.

ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA Lice čije je autorsko pravo ili srodno pravo povrijeđeno može zahtijevati zaštitu tog

prava kao i naknadu štete predviđene zakonom po pravilima obligacionog prava. Autoru pripada pravo na naknadu nematareijalne i materijalne štete zavisno od vrste

povrede i postavljenog zahtjeva. Jednako su zaštićena imovinska i moralna prava. Do povrede može doći ako se autorsko djelo iskorištava bez dozvole autora ili suprotno

odredbama autorskog ugovora - ako se vrijeđaju moralna prava autora time što se ne označi njegovo ime i 159

prezime ili što se djelo iskorištava na način kojim se vrijeđa čast i ugled autora ili se djelo deformiše, mijenja.

Zaštitu svojih prava autor može tražiti kod suda .Pravo na zaštitu imaju pored autora, koautori, njihovi nasljednici, nosioci autorskog prava i organizacija kojima je autor pripadao. Sva ova lica su aktivno legitimirana za podnošenje tužbe kod suda za zaštitu autorskih prava.

Pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava ovlaštene osobe mogu tražiti i naknadu štete koja ima je prouzrokovana povredom autorskih prava.

Postupak se pokreće podnošenjem tužbe kod suda . Sud zavisno od postavljenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog postupka i utvrđenja

pravno relevantnih činjenica može donijeti presudu, odnosno odrediti naknadu štete tužitelju koja predstavlja satisfakciju za učinjenu povredu autorskog prava. Može naložiti tuženom zabranu nanošenja daljih povreda autorskih prava ili da se presuda objavi o trošku tuženog, da se unište predmeti kojima je nanesena povreda autorskog prava. Na zahtjev autora, sud može tokom postupka odrediti privremene mjere kojim će se narediti da se privremeno oduzmu ili isključe iz prometa predmeti, odnosno da se zabrani nastavljanje započetih radnji kojima bi se mogla nanijeti povreda autorskog prava. Predmeti koji se oduzimaju ili isključuju iz prometa mogu biti knjige, djela likovne umjetnosti, kopije, fotografije, trake, a radnje koje se zabranjuju mogu se odnositi na zabranu prikazivanja.

Posebno je regulisano pitanje prava na naknadu lica zbog iskorištavanja djela zbog imena i prezimena (izdavač ne objavi ime autora). Može tražiti naknadu štete koju je pretrpio i zahtijevati naknadno objavljivanje autorovog imena i prezimena uz zabranu ponavljanja takve povrede. U ovakvoj pravnoj situaciji tuženi je lice koje je javno iskorištavalo autorovo djelo bez označavanja njegovog imena i prezimena.

Lice čije je autorsko pravo povrijeđeno može zahtijevati isplatu naknade kako po pravilima o prouzrokovanju štete, tako i po pravilima o sticanju bez osnova.

Autorsko pravo se štiti za života i 70 godina nakon smrti autora. U tom periodu može se tražiti sudska zaštita prava. Sud uvijek odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, što znači da nikada ex officio neće preći granice zahtjeva.

ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA (ZOO) - preuzet

POJAM (ELEMENTI) OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Obligaciono-pravni odnosi su – građansko-pravni odnosi na osnovu kojih jedno lice (povjerilac, vjerovnik) ima ovlaštenje da od drugog lica (dužnika) zahtjeva određenu činidbu pozitivnog ili negativnog karaktera, koju je dužnik obavezan izvšiti.

Subjekti obligaciono-pravnog odnosa su:1) Povjerilac (vjerovnik) – lice ovlašteno da zahtjeva činidbu – potraživanje2) Dužnik – lice koje je obavezano na činidbu – obligacija ili obaveza

160

Predmet (objekt) obligaciono-pravnog odnosa je činidba, odn. određeno pozitivno ili negativno ponašanje dužnika.

Pozitivne činidbe se mogu sastojati u nekom:a) davanju (kod ugovora o prodaji – obaveza prodavca da kupcu preda stvar),b) činjenju (kod ugovora o djelu – dužnost jedne od ugovornih strana da izvrši neki

posao).Negativne činidbe se mogu sastojati u nekom:

a) nečinjenju (npr. da ne učestvuje u javnoj licitaciji),b) trpljenju ili uzdržavanju (kada neko trpi da komšija crpi vodu iz

njegovog bunara)U pravilu, predmet dužnikove obaveze može biti svaka činidba,

ali ona mora biti:1) moguća, 2) dupuštena, 3) određena ili odrediva.

Razlika obligaciono-pravnog od stvarno-pravnog odnosa je:1) dok stvarno-pravni odnos djeluje prema svima (erga omnes), obligaciono-pravnog odnos djeluje samo

između određenih lica (inter-partes); Učinak obligacionopravnog ugovora može se proširiti i na treća lica ukoliko se ugovorne strane dogovore, odn. ukoliko su ugovorne strane takvo pravo ugovorile u korist trećeg lica. U takvoj pravnoj situaciji jedna ugovorna strana u svoje ime ugovori potraživanje u korist treće – tada treće lice stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije nešto drugo ugovoreno. Ugovorač koji je prenio pravo na treće lice ima pravo zahtijevati od dužnika da izvrši obavezu. Dužnik može istaći sve prigovore prema ugovraraču po osnovu ugovora.

2) zasnivanjem stvarno-pravnog odnosa nastaje pravo na nekoj stvari, dok zasnivanjem obligaciono- pravnog odnosa samo zahtjev za pribavljanje stvari, odn. za sticanje stvarnog prava Na osnovu ugovora se dakle traži realizacija stvarnog prava. Ugovor je pravni osnov za sticanje stvarnog prava;

3) dok je kod stvarnog prava poznata samo jedna strana tog odnosa (titular stvarnog prava), a druga strana u tom odnosu se javlja tek kada povrijedi to pravo, kog obligaciono-pravnog odnosa su subjekti unaprijed određeni i poznati.

NAČELA (PRINCIPI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA

1. Načelo ravnopravnosti - stranke imaju potpuno jednaka prava u svakom pogledu. Što znači da jedna ugovorna strana ne može iskorištavati svoj jači ekonomski položaj i druge prednosti i nametati drugoj strani obavezu koju ona po redovnom toku stvari ne bi prihvatila (npr. prihvatanje obaveze da se prodaja uslovljava protivno dobrim poslovnim običajima);

2. Načelo savjesnosti i poštenja - znači da su učesnici u zasnivanju ovih odnosa i ostavrivanju prava iz njih dužni da se pridržavaju ovog načela. Otvorenost i iskrenost - radi se naime o pouzdanosti strana u času zaključenja obligacionog odnosa što je prednost za valjano ispunjenje dakle jedna strana je iskreno spremna na ispunjenje obaveze uz istovremeno očekivanje ispunjenja obaveze i druge strane. Dakle, mora postojati povjerenje da će se na savjestan i odgovoran način ispuniti međusobna prava i obaveze.

3. Zabrana zloupotrebe prava - zabranjeno je vršenje prava i obaveza iz obligacionih odnosa suprotno cilju zbog koga je ono ustanovljeno ili priznato. Realizacijom prava ne smije se drugi ometati u njegovom pravu, niti mu se vršenjem svog prava smije nanositi šteta.

4. Zabrana stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja - zabranjeno je stvaranje nekog odnosa iskorištavanjem ovog položaja kojim se stiču materijalne koristi a koje nisu utemeljene na radu (npr. Zelenaški ugovor) i stvaranju ravnopravnog odnosa ugovornih strana.

161

5. Načelo ekvivalentnosti – jednake vrijednosti uzajamnih davanja - što znači da za ono što jedan ugovarač treba da dobije jednaku protuvrijednost. Ovo načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi.Primjena ovog načela vezana je za dvostrane teretne ugovore, dakle ugovore iz kojih nastaju uzajamne obveze kao izvor saglasnosti volja stranaka. Ovo načelo ne dolazi u obzir kod: a) besplatnih ugovora, b) ugovora na sreću ili c) kod kupovine stvari na javnoj dražbi.Povreda ovog načela može se manifestirati kao:a) prekomjerno oštećenje,b) zaključivanje zelenaškog ugovora,c) mogućnost raskida ugovora zbog promjenjenih okolnosti.Međutim, svaka povreda ovog načela ne proizvodi iste posljedice (nekada će biti ništavost, nekada rušljivost).

6. Načelo zabrane prourokovanja štete - učesnici u obveznopravnim odnosima dužni su postupati na način kojim se drugom učesniku ne nanosi šteta, odnosno, ne prouzrokuje šteta. Prema tome, dužni su se suzdržati od svih postupaka kojim bi se drugom učesniku nanijeti šteta.

7. Dužnost ispunjenja obaveze - učesnici su dužni ispuniti obavezu u cijelosti na ugovoreni način i ugovoreno vrijeme. Ugovor se mora poštovati u cijelosti jer je on zakon za ugovorne strane. Ako jedna strana ne ispuni preuzetu obvezu u cijelosti i na ugovoreni način, pa time drugoj strani nanese štetu, dužna je tu štetu naknaditi. Ovo propuštanje može imati za posljedicu raskid ugovora zbog ispunjenja preuzete obveze. Pri ispunjenju obveza učesnici obligacionopravnih odnosa dužni su se ponašati sa pažnjom dobrog domaćina, dobrog privrednika ili sa povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka. Pažnja dobrog privrednika je pravni standard koji se odnosi na pravna lica i vršioce samostalnih djelatnosti kao učesnika u pravnom prometu.Pažnja dobrog stručnjaka, profesionalca, jeste pojačana pažnja koja se zahtijeva od stručnih lica koja se profesionalno bave određenom djelatnošću.Pažnja dobrog domaćina se odnosi na pravni standard građana.

NASTANAK (IZVORI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA

1. Ugovori - To su dvostrani pravni poslovi kojima se zasnivaju obligacioni odnosi, na osnovu kojih se ugovorne strane sporazumjevaju da jedna ugovrna strana (dužnik) drugoj strani (povjeriocu) izvrši određenu činidbu, ili se obje strane međusobno obavezuju da izvrše određene činidbe.

2. Prouzrokovanje štete - To je protupravna radnja kojom se činjenjem ili propuštanjem drugome prouzrokuje šteta, pri čemu je štetnik dužan nadoknaditi štetu oštećenom pod zakonom propisanim uslovima . (na ispitu se moraju znati uslovi)

3. Sticanje bez osnova - To je prelazak imovine sa jednog na drugo lice bez pravnog osnova, uz obavezu sticaoca da je vrati.

4. Poslovodstvo bez naloga - To je mješanje u tuđe poslove , vršenjem nekog faktičkog ili pravnog posla od strane jednog lica u korist drugog - bez ovlaštenja osobe u čiji korist se vrši taj posao. Može biti nužno i korisno.

5. Jednostrana izjava volje - To su izjave na osnovu kojih nastaje obaze prema subjektu koji ispuni uslov, ako to obećanje nije prethodno opozvano na zakonom propisani način. Tu spadaju:a) Javno obećanje nagrade – kojim se neodređeni krugu lica poziva da za nagradu poduzme neku

radnju, ili da postigne neki uspjeh, ili da se nađe u određenoj sizuaciji (npr. oglas da se pronađe izgubljena stvar, konkurs za izradu projekta, nagrada za najbolji roman).

162

b) Vrijednosni papiri – su pismene izjave kojim se njen izdavalac obavezuje ispuniti obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (mjenica, ček, konsoman)

c) Legitimacioni papiri – su željezničke, pozorišne i dr. karte (ulaznice), bonovi i sl. Isprave koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima nije naznačen povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione znake, koji predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim zaključen dvostrani ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).

1. UGOVOR KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja ugovornih strana u cilju postizanja određ. pravnih učinaka. To je dvostrano-pravni posao kojim se zasnivaju obligaciono-pravni odnosi kojim se jedna strana, u pravilu (dužnik), obvezuje dr. strani (povjeriocu) izvršiti određ. činidbu ili se obje strane obvezuju na vršenje činidbe.Ugovori mogu biti:- Jednostranoobvezujući - kada obaveza na izvršenje činidbe nastaje samo za jednu

ugovornu stranu (ugovor o poklonu, depozitu).- Dvostranoobvezujući - kada obaveza nastaje za oba ugovrarača. To je najčešće ugovor

o djelu, ugovor o zakupu itd. - Teretni ili naplatni - kada se za činidbu jedne strane daje protučinidba druge strane

(ugovor o prodaji ili ugovor o zakupu).- Besplatni ili dobročini - kada se za primljenu činidbu ne daje protučinidba (ugovor o

poklonu, posluzi).- Ekvivalentni ugovori - kada se ugovara jednaka vrijednost činidbi (cijena iz ugovora o

prodaji odgovara vrijednosti prodane stvari).- Aleatorni ili ugovori na sreću - za koje je karakteristično da u momentu zaključenja

ugovora vrijednost međusobnid davanja nije poznata, a neizvjesno je ko će od dvije ugovorne strane biti povjerilac a ko dužnik (ugovor o opkladi).

- Konsenzualni ugovori - su oni koji postaju prefektni kada se ugovarači sprazume o bitnim sastojcima ugovora bez posebne forme propisane zakonom i bez predaje stvari. ZOO je prihvatio konsenzualnost ugovora kao pravilo. Dakle ugovori su u pravilu neformalni tj. Konsenzualni, osim ukoliko posebnim zakonom nije propisana forma. Pored zakonske može biti i forma može biti i ugovorena.

- Realni ugovori - su oni kod kojih se pored saglasnosti zahtjeva i predaja stvari.

OPŠTE PREDPOSTAVKE ZA ZAKLJUČIVANJE PUNOVAŽNOG UGOVORA:

1. saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora, 2. da je predmet obaveze moguć, dopušten, određen ili barem odrediv, 3. da postoji osnova (cilj, svrha, razlog) ugovorne obaveze i da je ta osnova dopuštena,4. da su ugovorne strane sposobne za zaključenje ugovora , (Poslovnu sposobnost fizička lica stiču sa

navršenih 18 godina života pod pretpostavkom da je takvo lice duševno zdravo. Lice starije od 15 godina djelomično je poslovno sposobno i može zaključiti punovažan ugovor o radu i slobodno raspolagati svojom zaradom. Lice starije od 16 godina koje je zaključilo brak sa odobrenjem suda, također može zaključiti punovažan ugovor jer je time stekao poslovnu sposobnost. Pravna lica tu sposobnost stiču upisom u javni registar.)

5. kod nekih ugovora zakonom je propisana posebna forma (npr. pismena).

IZJAVA VOLJE

- Kod izjeve volje zahtijeva se da ugovorne strane izraze saglasnost o bitnim sastojcima ugovora. Svaki ugovor ima posebne bitne sastojke (npr. kod prodaje su to predmet i cijena).

- Izjava volje za zaključenje ugovora može se dati: a) riječima ,

163

b) uobičajenim znacima (rukovanjem, kimanjem glave, nekad i šutnjom), ilic) konkludentnim radnjama (npr. kada kupac na osnovu ponude pošalje prodavcu cijenu).

- U nekim slučajevima, za punovažnost ugovora je osim izjave volje potrebna i saglasnost trećeg lica. Saglasnost se daje unaprijed (kao dozvola) ili naknadno (kao odobrenje). Npr. kada je po odredbama Porodičnog zakona potrebo da organ starateljstva odobri otuđenje imovine lica koje je pod starateljstvom.

- Pregovori koji predhode zaključivanju ugovora ne obavezuju, tj. mogu ali i ne moraju dovesti do zaključivanja ugovora. Pregovarači su pregovore dužni voditi ozbiljno, sa namjerom da se zaključi ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja. Lice koje nema namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati privid da takav ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi odgovaraće za štetu prouzrokovanu pregovorima. To isto se odnosi i na lice koje je imalo namjeru zaključiti ugovor, ali od toga odustane bez osnovanog razloga.

- Izjava volje sadrži ponudu i prihvatanje.- Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu koja sadrži sve bitne

elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti. Bitni elementi se odnose na važnost ugovora, a sporedni ne. Ako su ugovarači izostavili neke sporedne elemente da ih kasnije regulišu, ugovor nastaje. Izlaganje volje za označenje cijene smatra se kao ponuda. Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i dr. obavještenja, oglasa putem štampe, radija, TV ne smatraju se ponudom već samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uslovim.

- Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu. Da bi prihvat ponude proizveo pravno dejstvo – mora ispunjavati određene uslove:1) sadržina prihvata mora u cijelosti da odgovara sadržini ponude , jer ako ponuđeni prihvata

ponudu koju u nečemu mijenja ili dopunjuje, smatra se da je ponudu odbio i da je učinio drugu ponudu suprotnoj strani (onda se on javlja u ulozi ponuđača).

2) da je prihvat stigao ponudiocu blagovremeno i 3) da je učinjen u formi koju zakon propisuje za određeni ugovor.

- Pod prihvatom se smatra i kada ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu ili učini neku drugu radnju koja se može smatrati izjavom o prihvatanju.

- Kada su u neposrednoj blizini ponuđač ili ponudilac, ili se šalje ponuda telefonom ili putem faxa, smatra se da je ponuda odbijena ukoliko nije prihvaćena bez odlaganja, a to znači odmah.

- Šutnja ne znači prihvaćanje . Međutim, šutnja ponuđenog smatraće se prihvatom ukoliko ako su ponudilac i ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi u pogledu određene robe, a ponuda nije odmah ili u ostavljenom roku odbijena.

MANE VOLJE

1) prijetnja,2) bitna zabluda,3) prevara,4) nesporazum,5) prividan (fiktivan) ugovor.Prijetnja, bitna zabluda i prevara čine ugovor rušljivim (pobojnim), pa zainteresovana strana može tražiti poništenje ugovora (podnosi se tužba za poništenje ugovora u subjektivnom roku od 1 god. od saznanja za razloge rušljivosti, a objektivni rok je 3 god. od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne pobija ovaj ugovor u zakonom predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi); a u slučaju nesporazuma i fiktivnog ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je (Ono što je ništavo, ne može konvalidirati; Podnosi se tužba za utvrđivanje ništavosti. Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na ništavost.).

Prijetnja - Prijetnja je izazivanje straha kod jedne od ugovornih strana do mjere da ta strana zbog

te prijetnje nije zaključila ugovor.

164

- Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, ili drugo dobro ugovorne strane i u tom slučaju, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

- Prijetnja se može izjaviti direktno, telefonom ili pismom od ugovorne strane ili trećeg lica.

Bitna zabluda- Zabluda je nesaglasnost između faktičkog stanja i predodžbe nekog lica o tome . Strana

koja je u zabludi, nesvjesno nešto izjavljuje ili čini u odnosu na ono što je namjeravala izjaviti odn. učiniti.- Ona je bitna ukoliko se odnosi na bitne elemente ugovora , pa u vezi s tim razlikujemo

sljedeće vrste bitne zablude:1) zabluda o predmetu ugovora , koja se odnosi

a) na identitet predmeta (npr. zaključuje se ugovor o prodaji jedne parcele, a u ugovor se unosi druga parcela) ili

b) na bitna svojstva premeta (npr. kupuje se zlatna narukvica, a ona je ustvari samo pozlaćena);2) zabluda o licu , postoji kada se pogrešna predstava odnosi na lice sa kojim se sklapa ugovor (npr. A

sklapa ugovor sa B, a uvjeren je da zaključuje ugovor sa C);3) zabluda o prirodi ugovora (npr. sklapa se ugovor o ostavi, a ugovarači žele ugovor o zajmu).

- Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude , osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

- U slučaju poništaja ugovora zbog zablude , druga savjesna strana ima pravo tražiti naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

- Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo.

- Kod ugovora bez naknade (npr. ugovor o poklonu) bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

NesporazumNesporazum postoji kada strane vjeruju da su saglasne o svim elementima ugovora ali postoji obostrana nesaglasnost o prirodi ugovora ili predmetu obaveze. Npr. jedno lice želi prodati automobil za 10.000 KM, na što druga strana pristane vjerujući da kupuje drugi automobil za 8.000 KM.

Prevara - Prevara je namjerno dovođenje ili održavanje jedne strane u zabludi, od druge strane ili

trećeg lica, kako bi se prevarena strana navela na zaključenje ugovora. - Strana koja je dovedena u zabludu može tražiti poništenje ugovora i kada zabluda nije

bitna. - Ugovorna strana koja je pod prevarom zaključila ugovor i time pretrpila štetu - ima

pravo na naknadu štete. - Ako je prevaru učinilo treće lice, ona će uticati na punovažnost ugovora samo ako je

druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru. Od ovoga su izuzetak ugovori bez naknade, koji se može poništiti kada je prevaru učinilo treće lice bez obzira da li je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru.

Prividan (fiktivan) ugovor - Razlikujemo 2 vrste prividnog ugovora :

1) kada se zaključi ugovor bez namjere da se time ostvari neki cilj, već samo da izgleda da je sklopljen određeni ugovor iako ugovrači zaista ne žele zaključiti takav ugovor

2) kada ugovorne strane zaključuju ugovor koji ne žele (simulirani), a ustvari žele drugi ugovor (disimulirani) npr. zaključuju ugovor o prodaji, a ustvari žele ugovor o poklonu.

- Prividan ugovor nema učinka medu ugovornim stranama – on je nepostojeći ugovor.

165

- Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi (simulirani ugovor) važi ako je udovoljeno uslovima za njegovu punovažnost.

- Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

ZASTUPANJE

Ugovor se može zaključiti i preko zastupnika.

Zastupništvo je način preduzimanja pravnih poslova za drugoga, u kome jedno lice (zastupnik) u granicama dobijenih ovlaštenja zaključuje ili preduzima jedan ili više pravnih poslova za drugoga (zastupanog) - sa istim pravnim dejstvom kao da su ti poslovi zaključeni odn. obavljeni po samom zastupanom licu.

Zastupanje može nastati:1) na osnovu zakona - zakonsko zastupanje (npr. Zakonom o privrednim društvima određeno je da društvo zastupa

direktor, a Porodičnim zakonom da roditelj zastupa maloljetno dijete);2) može proizilaziti iz statuta ili akta nadležnog organa ;3) na osnovu izjave volje zatupanog - zastupanje na osnovu punomoći.

Zastupnik svoje ovlaštenje za zatupanje može prenjeti na drugog:a) ukoliko ga je na to ovlastio zastupani ili b) ako to dozvoljava zakon (npr. Zakon o advokaturi predviđa i mogućnost da ovlašteni advokat

prenese to ovlaštenje na drugog advokata). c) u slučaju nužne supstitucije - kada je zbog određenih okolnosti zastupnik spriječen da obavlja

posao, a interesi zastupanog zahtjevaju neodgodivo zastupanje.Ugovor je punovažan ako je zaključenje pravnog posla izvršeno u granicama dobivenog ovlaštenja. - Kada zastupnik prekorači granice ovlaštenja - pravilo je da ugovor ne proizvodi pravno

dejstvo u odnosu na zastupanog.- Međutim, zastupani može ovakav ugovor naknadno odobriti (ratificirati).- Ratifikacija može biti izričita ili prešutna (ako zastupani nekom radnjom manifestuje

svoju saglasnost).- Zastupani treba naknadno ovlaštenje dati u roku koji mu je potreban da taj ugovor

razmotri. - Ako po proteku tog roka zastupani nije reagirao , nije se izjašnjavao, šutnja zastupanog

smatra se odbijanjem odobrenja. - Ako je zastupani odbio dati odobrenje pa druga ugovorna strana zbog toga trpi štetne

posljedice, za štetu su solidarno odgovorni zastupnik i zastupani. Uslov za ostvarenje naknade štete je da je druga ugovorna strana bila savjesna, tj da nije znala, niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.

Sklapanje ugovora od strana neovlaštene osobe- Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova

ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.- Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u

primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.- Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobn, smatra se da

ugovor nije ni sklopljen. U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao punomoćnik bez ovlaštenja zaključila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.

PUNOMOĆ

Davanje punomoći

166

Punomoć je - ovlaštenje za zastupanje što ga vlastodavac pravnim poslom (jednostranim pravnim poslom ili ugovorom o punomoćstvu) daje punomoćniku.Punomoćnik može biti i pravna osoba.Forma punomoćiUgovor o punomoćstvu je u pravilu neformalan ugovor.Punomoć mora imati odgovarajuću formu samo ako se odnosi na ovlaštenje zaključenja ugovora za koje je zakonom predviđena posebna (najčešće pismena) forma.S obzirom na opseg ovlaštenja, punomoć može biti:a) opšta (generalna) - izdaje se za sve poslove redovnog upravljanja nekim dobrima davaoca punomoći

(npr. upravljanje pokretnom i nepokretnom imovinom vlastodavca), isključujući otuđenje i raspolaganje, jer se za takva ovlaštenja zahtjeva specijalna punomoć;

b) posebna (specijalna) - izdaje se za poslove koje prevazilaze okvire redovnog poslovanja (npr.otuđenje i raspolaganje dobrima vlastodavca);

c) vanredna - izdaje se u slučajevima kada posao za vlastodavca ima poseban ekonomski značaj (npr. preuzimanje mjenične obaveze, sklapanje ugovora o jemstvu, ugovora o poravnanju).

Punomoć prestaje1. opozivom punomoći od strane vlastodavca - može se učiniti izjavom bez posebne forme.2. smrću odn. prestankom pravne osobe kao punomoćnika. 3. smrću odn. prestankom pravne osobe koja je punomoć dala – osim ako se započeti posao ne može prekinuti

bez štete za pravne sljedbenike.- Ako je opozivanjem (ili sužavanjem) punomoći povrijeđen ugovor o nalogu ili ugovor

o djelu ili neki drugi ugovor, punomoćnik ima pravo na naknadu time nastale štete.- Opozivanje punomoći, njezino sužavanje i ostali slučajevi prestanka punomoći nemaju

učinak prema trećoj osobi koja je s punomoćnikom sklopila ugovor ili obavila drugi pravni posao, pod uslovom da je bila savjesna (nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana odn. sužena odn. prestala na drugi način). U ovom slučaju, vlastodavac ima pravo zahtijevati od punomoćnika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpio, izuzev kad je punomoćnik bio savjestan (nije znao ni morao znati za opozivanje odn. za sužavanje punomoći ili prestanak punomoći na drugi način).

Poslovna punomoć- Poslovnu punomoć može dati , u granicama zakona, pravna osoba, i njome ovlastiti

punomoćnika da sklapa ugovore i obavlja poslove koji su uobičajeni u obavljanju poslovne djelatnosti pravnog lica.

- Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ili opteretiti nekretnine, preuzeti mjenične obveze ili obveze jamstva, uzeti zajam i voditi spor, ako nije dobio posebnu punomoć za svaki takav posao.

- Poslovna punomoć može biti ograničena na određenu vrstu poslova ili na određene poslove, ali ta ograničenja imaju učinak prema trećem samo ako je za njih znao ili mora znati.

Trgovački putnik Trgovački putnik ima ovlaštenje posredovanja i nastojanja pronalaženja kupaca, prikupljanja naredbi, dakle vrši sve pripreme za zaključenje ugovora. On nema pravo da zaključuje ugovor, naplati cijenu, vrši prodaju na kredit. Prema tome, trgovački putnik ima samo ovlaštenje na posredovanje da bi došlo do zaključenja ugovora koji će sklopiti njegov poslodavac.

USLOVI I ROKOVI KAO NAČINI OGRANIČENJA UGOVORA

- Uslov je neizvjesna buduća činjenica (koja tek treba da nstupi nakon zaključenja ugovora) od koje zavisi nastanak ili prestanak ugovora. Dakle, ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvršene činidbe.

- Uslov može biti: a) odložni ili suspenzivni - od čijeg nastupanja zavisi nastanak ugovora,

167

b) raskidni ili rezolutivni - od čijeg nastupanja zavisi prestanak ugovora.- Kod odložnog uslova , ako se ostvari, smatra se da ugovor djeluje od vremena kada je zaključen

(retroaktivno dejstvo), a kod raskidnog uslova, njegovim nastupanjem ugovor automatski prestaje, tako da nije potrebna još neka radnja ugovarača.

- Nemoguć je uslov ako je postavljena činjenica koja se ne može ostvariti iz faktičkih ili pravnih razloga. U slučaju nemogućeg odložnog uslova ugovor je ništav; a ako je postavljen nemogući raskidni uslov, smatra se da takav uslov ne postoji, tj. kao da nije naveden.

- Rok kao i uslov, spada u sredstva ograničenja pravnog posla. - Rok je buduća izvjesna činjenica koja će se sa sigurnošću desiti. To je određeni protek vremena

ili određeni trenurak u vremenu, za koji se veže početak dejstva ili prestanak dejstvapravnog posla.- Rok, kao i uslov, može biti:

a) odložni ili suspenzivni - od čijeg nastupanja početak dejstva pravnog posla, (npr. od 1. jula će se dati poslovna prostorija u zakup, a ugovor je zaključen 1. aprila iste godine);

b) raskidni ili rezolutivni - od čijeg nastupanja zavisi prestanak dejstva pravnog posla (npr. 1.marta treba da se vrati stvar data na poslugu).

- Nadalje, rokovi mogu biti:a) strogi – određeni su zakonskim propisima, a koje subjekti pravnog posla ne mogu

mijenjati (tu spadaju prekluzivni i zastarni rokovi);b) dispozitivni – određeni su pravnim normama, a primjenjuju se ako subjekti pravnog

posla nisu u konkretnom slučaju odredili rok.- Izražavaju se u danima, sedmicama, mjesecima i godinama, a može biti određen

terminom.

ZNAČAJ FORME ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA

Ugovori su u pravilu neformalni. Osim zakonom propisane forme same stranke mogu ugovoriti formu. Ako je forma propisana zakonom tada ugovor mora biti sačinjen u toj formi , u suprotnom ne proizvodi pravno dejstvo. Odnosno takav pravni posao je ništav. Ovakav ugovor koji nije sačinjen u zakonom propisanoj formi neće konvalidirati čak i ako su obaveze iz takvog ugovora ispunjene u cjelosti. Ono što je dato po osnovu ništavog ugovora mora se vratiti- pravilo restitucije. Ako nije moguće vraćanje daje se cijena stvari u vrijeme presuđenja. Ako je forma ugovorena time nije izričito određeno da punovažnost ugovora zavisi od ugovorene forme. Dakle propuštanje forme u ovom slučaju neće uticati na punovažnost ugovora ako su obje strane obaveze iz ugovora ispunile u cjelosti. Ovaj ugovor se ispunjenjem može konvalidirati.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

1. Kapara

- Kapara je određena imovinska vrijednost, najčešće novac, koji jedan ugovarač daje drugom prilikom zaključenja ugovora kao znak da je ugovor zaključen, a čime primalac kapare stiče pravo vlasništva na primljenom novcu ili drugoj imovinskoj vrijednosti.

- Svrha kapare je:1) da je to znak da je ugovor zaključen,2) da osigurava izvršenje ugovora,3) u pravilu se uračunava u djelimično ispunjenje ugovora.

- O kapari se zaključuje poseban ugovor ili se u osnovni ugovor unosi klauzula o kapari.- Kapara je punovažna kada se postigne saglasnost i izvrši predaja stvari, što znači da

je kapara realan ugovor akcesorne prirode.

168

- Kapara kao sredstvo obezbjeđenja ugovora stupa u dejstvo kada se neispunjenje ugovora može staviti na teret jednom od ugovarača, pa ako je za neizvršenje ugovora kriv: - davalac kapare - primalac kapare ima pravo:

a) da raskine ugovor i zadrži primljenu kaparu ili b) da umjesto toga da traži izvršenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja u izvršenju.

- primalac kapare - davalac kapare ima pravo: a) da zahtijeva raskid ugovora i vraćanje kapare u dvostrukom iznosu ili b) da umjesto toga da traži izvršenje ugovoa i naknadu štete koju je pretrpio.

Prema tome, navedena prava su utvrđena u korist strane koja se pridržavala ugovora (koja je nevina).Ako je kapara pretjerano visoka, postoji mogućnost da je na zahtjev stranke sud svede na razumnu mjeru. Takav zahtjev ima pravo postaviti ugovarač na čiji teret pada kapara (kriva strana).

- U slučajevima kad se ugovor izvrši, kapara se uračunava u izvršenje ugovora ili se vraća (obično kada je predmet ugovora nešto drugo). Kod davanja kapare u novcu, ona se računa kao avans (unaprijed plaćeni dio) cijene ugovora o prodaji.

2. Odustanica

- Odustanica je iznos novca koji se koristi za slučaj raskida ugovora, a dužan ga je platiti ugovrarač koji raskida ugovor.

- Ovo pravo davanja odustanice traje do momenta ugovorenog roka, ako nije predviđen rok ugovorom onda do momenta dospijeća obaveze iz ugovora.

- Ona strana koja koristi ovo sredstvo (odustanicu), dužna je istovremeno prilikom davanaja izjave da odustaje od ugovora isplatiti ugovorenu odustanicu.

- Kada je kaparom ugovoreno pravo da se odustane od ugovora onda se kapara smatra kao odustanica i svaka strana može odustati od ugovora.

PREDUGOVOR

- Predugovor je izjava volja kojom se preuzima obaveza da se kasnije zaključi glavni ugovor. Prema tome, iz predugovora ne nastaju obaveze za preduzimanje nekih činidbi, odn. nekih ugovornih obaveza, već samo obaveza na zaključenje ugovora time da će sklopljeni ugovor zasnovati određene činidbe.

- Ako jedna od ugovornih strana ne zaključi ugovor u određenom roku, druga strana može tražiti da je sud obaveže na zaključenje glavnog ugovora. U tom zahtjevu treba navesti da se tuženi obaveže na zaključenje ugovora, a ako ne postupi po tom, onda ta presuda zamjenjuje glavni ugovor.Zaključenje glavnog ugovora može se tražiti u roku od 6 mjeseci od isteka roka u kome je bilo predviđeno zaključenje glavnog ugovora, a ako taj rok nije bio određen, onda u roku od 6 mjeseci od dana kada je po prirodi stvari trebalo da se zaključi glavni ugovor.

- Predugovor mora: 1) sadržavati sve bitne elemente glavnog ugovora ,2) ako je predviđena posebna forma za punovažnost glavnog ugovora i predugovor mora biti

zaključen u toj formi. - Ukoliko su se od vremena zaključenja predugovora do perioda kada treba sklopiti glavni

ugovor prilike tako izmijenile da predugovor ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti bile u času zaključenja ugovora – ne postoji obaveza sklapanja glavnog ugovora.

USTUPANJE UGOVORA

- Radi se o pravnom poslu kojim jedna ugovorna strana (ustupilac), kao ugovorna strana u dvostrano teretnom ugovoru, ustupa ugovor trećem licu (primalac), tako da to treće lice postaje ugovorna strana sa svim pravima i obvezama koje je imao ustupilac kao ugovarač.

169

- Ustupanje je moguće kod dvostrano-teretenih ugovora, kod kojih svaka ugovorna strana ima istovremeno i prava i obveze. Ovo prenošenje nije moguće kod strogo ličnih obveza.

- Za punovažnost ustupanja potrebno je: 1) da druga ugovorna strana pristane na prenošenje ugovora i 2) da se zaključi ugovor između ustupioca i primaoca o ustupanju ugovora (koji mora biti

zaključen u formi propisanoj za ugovor koji se ustupa).- Ustupilac garantuje samo da je ustupljeni ugovor pravno valjan, a ne garantuje da će

se u novom odnosu izvšiti međusobne ugovorne obaveze.

NIŠTAVI UGOVORI

- Ugovor je ništav ako je protivan:1. ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, 2. prinudnim propisima i3. moralu društva . Ovakav ugovor je protivan javnom poretku jer vrijeđa opšte drušvene interese.

- Posljedice ništavosti:1) Ako ugovarači nisu ispunili obaveze – otpada obaveza izvšenja,2) Ako su obje ili jedna ugovorna strana ispunile obaveze – treba izvršiti restituciju

(vraćanje primljenog), pri čemu sud može odbiti zahtjev za restituciju pod uslovom da restituciju traži nesavjesna strana,

3) Ako restitucija nije moguća – postoji obaveza isplate novčane naknade,4) Kriva ug. strana može biti obavezana na naknadu štete koju je druga strana pretrpila.

- Dakle, ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo. U tom slučaju ide se tužbom za utvrđenje a donosi se deklaratorna presuda.

- Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti ne zastarjeva.

- Pravo da zahtjeva utvrđenje ništavosti ima svako zainteresovano lice i nadležni tužilac.

RUŠLJIVI (POBOJNI, OBORIVI) UGOVORI

- Kod ovakvih ugovora radi se o nedostacima koji povrjeđuju pojedinačne a ne opšte društvene interese.

- Ugovor je rušljiv: a) kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna osoba (lica između 14 i 18 godina koja nisu

zaključila brak po odobrenju suda, kao i punoljetna lica kojima je ograničena poslovna sposobnost); b) kada su prilikom zaključenja ugovora postojale mane volje (prijetnja, bitna zabluda i prevara čine

ugovor rušljivim, dok u slučaju nesporazuma i fiktivnog ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je); ili

c) kada je to propisano ZOO ili drugim zakonom izričito za pojedinačne slučajeve (npr. u slučaju prekomjernog oštećenja, kod tzv. Paulijanske tužbe i dr.).

- Rušljivi ugovori su važeći nakon što su zaključeni, ali se može tražiti poništenje takvog ugovora u zakonom propisanom roku. Naime, podnosi se tužba za poništenje ugovora u subjektivnom roku od 1 godine od saznanja za razloge rušljivosti, a objektivni rok je 3 godine od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne pobija ovaj ugovor u zakonom predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi.

- Pravo da traži poništenje ugovora ima onaj na čijoj strani postoji ograničena sposobnost, odn. mana volje.

- Druga strana može od strane na čijoj strani se nalazi rušljivost tražiti da se izjasni da li ostaje kod ugovora, jer će se u suprotnom ugovor smatrati poništenim. Ako se suprotna strana ne izjasni ili izjavi da ne ostaje kod ugovora, smatraće se da je ugovor poništen.

170

- Posljedica poništenja je restitucija primljenog, a ako to nije moguće, može se zahtjevati novačana naknada.

ZELENAŠKI UGOVOR

- Zelenaški ugovor je dvostrano-obvezni teretni ugovor, kojim jedna ugovorna strana ugovara za sebe ili treće lice nesrazmjernu imovinsku korist zloupotrebljavajući stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost druge strane.

- Dakle, za postojanje zelenaškog ugovora zahtjevaju se sljedeće predpostavke:1) Da je vrijednost preuzetih međusobnih obaveza u očitom nesrazmjeru (npr. izrazito niska cijena

u odnosu na stvar koja se kupuje);2) Da je na ovaj nesrazmjer iskorištena strana pristala zbog nekih povoljnih okolnosti , koje mogu

biti:a) zbog stanja nužde (npr. potreba liječenja),b) zbog teškog materijalnog stanja (uzrokovanog npr. nezaposlenošću),c) zbog lakomislenosti,d) zbog zavisnosti prema drugoj strani (zelenašu).

- Poenta je u zloupotrebi tih okolnosti u cilju postizanja nesrazmjerne imovinske koristi. - Ovakvi ugovori suprotni su moralu društva, te su samim tim ništavi . - Oštećena strana može putem suda tražiti da se njegova obaveza smanji na pravičan

obim, dakle da ugovor opstane uz takvu izmjenu. Ovakav zahtjev oštećena strana se može podnjeti u toku od 5 godina od dana zaključenja ugovora.

RASKID UGOVORA

- Ugovorne strane mogu uvijek sporazumno raskinuti ugovor. - Ugovor se može i jednostrano raskinuti (bez saglasnosti drugog ugovarača), ako za to

postoje zakonom propisani uslovi:1. zbog neispunjenja;2. zbog promjenjenih okolnosti;3. zbog postojanja materijalnih i pravnih nedostataka na stvari;4. kada su ugovorne strane ugovorile odustanicu (klauzula u ugovoru da se ugovor raskida ako ugovorna

strana ne plati određeni novčani iznos);5. zbog prekomjernog oštećenja; 6. u drugim slučajevima koji su zakonom propisani.

1. Raskid ugovora zbog neispunjenja- Da bi se iz ovog razloga mogao tražiti raskid pretpostavlja se da ugovor nije ispunjen ili nije

ispunjen na zakonom ugovoreni način. - Da bi se mogao zahtijevati raskid po ovom pravnom osnovu potrebno je drugom ugovaraču

ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze. - Međutim, ako se radi o fiksnom ugovoru (bitni element tog ugovora je ispunjenje obaveze u

određenom roku) a dužnik ne ispuni svoju obvezu u ugovorenom roku, ugovor se raskida automatski, tj. po samom zakonu istekom tog roka. U ovom slučaju, jedino ako povjerilac ima interes da održi ugovor može obavijestiti dužnika da mu daje mogućnost da ispuni ugovornu obvezu. Tu obavijest mora dostaviti odmah po isteku roka uz upozorenje da dužnik u razumnom roku ispuni obavezu iz ugovora.

- Posljedice radkida ugovora su :1) ugovarači se oslobađaju međusobnih obveza iz ugovora; 2) ako je obaveza djelimično ispunjena od jedne strane, vrši se restitucija (vraćanje

primljenog); 3) ako se vraća novac, ugovarač je dužan platiti zatezne kamate od momenta kada je

novac primio; 171

4) ako je zbog raskida ugovora jedan ugovarač pretrpio štetu a nije kriv za raskid, ima pravo na naknadu te štete.

2. Raskid ili izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti- Ovaj institut ima uporište u načelu ekvivalencije tj jednakih davanja i u načelu

pravičnosti. - ZOO predviđa i ovakvu mogućnost raskida ugovora iz ovog razloga :

1. ako je nakon zaključenja dvostranog naplatnog ugovora došlo do promijenjenih okolnosti;2. da se radi o vanrednim i nepredviđenim okolnostima (potres, poplava, suša, neke upravne mjere,

promjena sistema cijena, nagli skok cijena). 3. da te okolnosti otežavaju ispunjenje obaveza jedne strane do te mjere da je teško ekonomski pogađaju i 4. da su te okolnosti nastupile prije roka određenog za ispunjenje te obaveze, te 5. da bi zbog navedenog održavanje ugovora bilo nepravično.

- Pravo na raskid ugovora ima ugovorna strana koju pogađaju te izmijenjene okolnosti , tj. koja je dovedena u tešku materijalnu situaciju.

- Umjesto raskida ugovora iz ovog razloga može se tražiti i izmjena uslova ugovora ukoliko na to prisatnu obje ugovorne strane.

- Pravo na raskid ugovora po ovom pravnom osnovu nema ugovorna strana koja je bila dužna uzeti u obzir takve okolnosti prilikom sklapanja ugovora.

3. Poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja- Ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora, u dvostrano obaveznom ugovoru postojao

očiti nesrazmjer između uzajamnih davanja, oštećena strana može tražiti poništenje ugovora ukoliko u vrijeme zaključenja ugovora nije znala, niti je morala znati za pravu vrijednost stvari.

- Dakle, da bi se radilo o prekomjernom oštećenju, potrebno je da budu ispunjreni sljedeći uslovi:1. Da je zaključen dvostrano-teretni (naplatni) ugovor (npr. o prodaji,zamjeni i sl.);2. Da nesrazmjer između uzajamnih davanja postoji u vrijeme zaključenja ugovora ;3. Da ošećena strana ne zna niti je morala znati za taj nesrazmjer međusobnih činidbi (dakle u vrijeme

ugovora oštećeni nije znao niti mogao znati pravu vrijednost - ovdje je značajan momenat zaključenja ugovora i u toj fazi se posmatra savjesnost ugovornih strana).

- Ovdje se radi o rušljivom ugovoru i oštećena strana ima pravo podnijeti tužbu za poništenje ugovora u roku od 1 godine od zaključenja ugovora. Oštećeni također može se tražiti nadopunu vrijednosti protučinidbe (cijene), ali pod uslovom da na ovo pristane druga strana, jer ako ne pristane slijedi poništenje ugovora.

- Iako je postojao nesrazmjer poništenje ugovora se ne može tražiti tražiti u sljedećim slučajevima:a) ako je nešto kupljeno na javnoj prodaji,b) kod igara na sreću, ili c) ako je viša cijena data zbog osobite naklonosti.

ODGOVORNOST (JAMSTVO) ZA MATERIJELNE I PRAVNE NEDOSTATKE

- Pravila o neodogovornosti za materijalne i pravne nedostatke odnose se na dvostrano-obavezne teretne ugovore.

- Radi se o odgovornosti prenosioca stvari ili prava (prodavca) za postojeće nedostatke u slučaju ako oni nemaju ugovorena ili pretpostavljena svojstva.

- Cilj ovih odgovornosti je da garantuju jednakost međusobnih davanja , koja bi kada postoji materijalni ili pravni nedostatak bila nesrazmjerna, pa sticalac da znao ne bi zaključio ugovor.

- Pravila o odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke su detaljno sadržana u dijelo ZOO koja regulišu ugovor o prodaji i shodno se primjenjuju na teretne ugovore.

1. Odgovornost za materijalne (fizičke) nedostatke172

- Postoji - ako stvar koja je predmet ugovora:a) nema izričito ugovorena svojstva ili b) nema uobičajena svojstva , tako da primalac (kupac) ne može koristiti stvar na predviđeni način.

- Prodavac odgovara za materijalne nedostatke bez obzira na to da li mu je nedostatak poznat . - Kupac je dužan pregledati kupljenu stvar ili je dati nekom stručnom na pregled i o vidljivim

nedostacima obavijestiti prodavca u roku od 8 dana, a kada se radi o ugovorima u privredi to mora uraditi bez odlaganja. Ako su obje stranke prisutne pregledu kupac je dužan odmah staviti primjedbe zbog vidljivih nedostataka; a ako se radi o skrivenim nedostacima, onda u roku od 8 dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

- Prodavac neće odgovarati za nedostatak ako se taj nedostatak pokazao nakon 6 mjeseci od predaje stvari kupcu.

- Međutim, kupac ne gubi pravo da se pozove na nedostatak i poslije isteka navedenih rokova ako je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao biti nepoznat.

- Kupac koji je blagovemeno obavijestio prodavca o nedostacima ima pravo (kupčeva prava): a) Tražiti od prodavca da otkloni nedostatak ili da mu preda istu drugu stvar bez

nedostatka; b) Umjesto toga može tražiti od prodavca da se smanji cijena na iznos umanjene

vrijednosti stvari s tim da će zadržati stvar sa tim nedostatkom. c) Tražiti raskid ugovora ali prije toga mora prodavcu ostaviti rok za isporuku stvari bez

nedostatka. - Osim navedenih prava, kupac ima pravo i na naknadu štete ako je pretrpio štetu

zbog nedostatka stvari (npr. nije mogao upotrebljavati stvar sa nedostatkom i stoga nije ostvario prihode – izgubljena dobit).

2. Odgovornost za pravne nedostatke (odogovornost za evikciju)- Postoji – ako je primalac (kupac) od strane trećeg lica onemogućen u redovnoj upotrebi

stvari, tj. ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica koj kupčevo pravo isključuje, umanjuje ili ograničava.

- Stvar ima pravni nedostatak : a) ako prodavac nema pravo vlasništva na stvari jer to pravo pripada nekom drugom koji može od kupca

zahtijevati predaju stvari (tužba rei vindicatio), ilib) ako na stvari postoji neki teret odn. pravo (npr. pravo služnosti) koje ograničava kupčevo pravo

(vlasništva). - Kada se pojavi takav nedostatak kupac treba pozvati prodavca da otkloni takav nedostatak (npr.

da prenese pravo vlasništva na njega). - U situaciji da treće lice oduzme stvar od kupca, ugovor između prodavca i kupca se raskida, a u

slučaju kada su kupćeva prava umanjena ili ograničena, kupac može tražiti raskid ugovora ili smanjenje cijene.

- Pravo kupca prestaje protekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica na stvari . Dakle radi se o subjektivnom roku. Nema objektivnog roka.

UGOVORNA KAZNA

- Ugovorna (konvencionalna) kazna je unaprijed ugovoren ili utvrđen iznos novca ili neke druge imovinske koristi koju dužnik obećava da isplati povjeriocu u slučaju da ugovorenu nenovčanu obavezu: a) ne ispuni ili b) neuredno je ispuni ili c) zakasni sa njenim ispunjenjem.

- Ugovorna kazna predstavlja osiguranje povjeriočevog potraživanja , a poseban značaj ima u privrednim sporovima. Odnosi se samo na nenovčana potraživanja, jer na novčanim potraživanjima se kao sredstvo obezbjeđenja primjenjuje kamata.

173

- Mora biti ugovorena u formi predviđenoj za ugovor iz koga proizilazi dužnikova obaveza (tzv. paritet forme);

- Često se predviđa u samom ugovoru kao posebna klauzula, a moguće je da se sastavi poseban akcesoran ugovor o ugovornoj kazni;

- Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni na ugovoreni način , povjerilac može alternativno zahtjevati od dužnika ili da ispuni ugovorenu obavezu ili da plati ugovornu kaznu; a kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja sa ispunjenjem obaveze, ima pravo da kumulativno zahtjeva i jedno i drugo.

2. UZROKOVANJE ŠTETE - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Šteta se može javiti kao materijalna šteta u vidu smanjenja nečije imovine (obična šteta) ili spriječavanja njenog povećanja (izmakla korist) ili kao nematerijalna šteta - nanošenje fizičke ili psihičke boli ili straha.

OSNOVI ODGOVORNOSTI KOD ŠTETE

Odgovornost za štetu može postojati po principu:1) subjektivne odgovornosti – odgovornost za štetu po osnovu krivnje,2) objektivne odgovornosti – odgovornost za štetu od opasne stvari ili djelatnosti,3) odgovornost za drugog .

1. Odgovornost za štetu po osnovu krivnje (princip subjektivne odgovornosti)- Po principu subjektivne odgovornosti obaveza za naknadu štete nastaje zbog toga

što svako onaj ko drugom uzrokuje štetu vlastitom krivnjom dužan je da tu štetu nadoknadi, uz primjenu pravila o prredpostavljenoj krivnji, što znači da se polazi od predpostavke da je štetnik kriv za prouzrokovanu štetu, ali može dokazivati da šteta nije nastala njegovom krivnjom.

- Dakle, ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi izuzev ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz ovog se može jasno zaključiti da se radi o pretpostavljanoj krivnji. To je oboriva pretpostavka i na štetniku je teret dokazivanja da nije kriv za prouzrokovanu štetu.

- Predpostavke za nastanak odgovornosti nekog lica za prouzrokovanu štetu su:1) postojanje sposobnosti štetnika da odgovara za štetu , jer postoje lica koja nisu odgovorna (npr.

dijete do određenog uzrasta ili lica nesposobna za rasuđivanje);2) protivpravna (nedopuštena) radnja ili propuštanje ;3) uročna veza između nedopuštene radnje i štete kao posljedice ;4) krivnja , koja znači odgovornost nekog lica zbog toga što se nije ponašalo kao razuman i pažljiv

čovjek.- Krivnja se stepenuje na:

- umišljaj (namjeru) – koji se može manifestovati kao:a) direktni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši namjerno i svjesno, a pri

tome je želio nastupanje posljedice (štete),b) eventualni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši namjerno i svjesno, ali

pri tome nije želio, već je pristao na nastupanje posljedice (štete).- nehat (nepažnja) (postoji kada štetnik postupa nepažljivo, nemarno,

zanemarujući pažnju prosječnog čovjeka, odn. dobrog domaćina) – koji se može manifestovati kao:a) svjesna nepažnja - kada je štetnik predvidio mogućnost nastupanja

štete, ali se nadao da ona neće nastupiti,b) nesvjesna nepažnja - kada štetnik nije predviđao mogućnost

nastupanja štete, ali je morao i mogao to predvidjeti,c) krajnja ili gruba nepažnja - kada se štetnik ponašao krajnje

nemarno i lakomisleno,d) obična nepažnja - kada je štetnik zanemario pažnju brižljivog

čovjeka,174

e) profesionalna nepažnja - kada je štetnik zanemario pažnju koju ispoljava određeno lice u vršenju profesionalne djelatnosti od koga se očekuje povećanja pažnja.

- Štetnik odgovara za svaki oblik krivnje, ali, izuzetno zakon predviđa mogućnost sniženja štete ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom!!!

2. Odgovornost za štetu od opasne stvari ili djelatnosti (princip objektivne odgovornosti)- Po principu objektivne odgovornosti obaveza za naknadu štete nastaje na osnovu

samog prouzrokovanja štete. To znači da je imalac opasne stvari odn. onaj ko se bavi opasnom djelatnosti dužan nadoknaditi štetu uzrokovanu od te stvari odn. djelatnosti, ali se može osloboditi od odgovornosti u zakonom predviđenim slučajevima. Dakle, ovdje se krivnja ne dokazuje. Oštećeni mora dokazati samo uzročno posljedičnu vezu između opasne djelatnosti i nastale štete.

- Za štetu je odgovoran imalac opasne stvari (a to je vlasnik stvari kao što je automobil, građevinska mašina, oružje i sl.), odn. onaj ko se bavi opasnom djelatnosti (to su one djelatnosti u kojima se koriste opasne stvari ili sam proces proizvodnje koji stvara tu opasnost).

- Ako je imaocu na protivpravan način oduzeta stvar , za štetu odgovara onaj ko je stvar oduzeo.

- Ako je imalac opasne stvari povjerio stvar nekom drugom licu onda to lice odgovara.

- Međutim imalac opasne stvari će odgovarati za štetu koju prouzrokuje opasana stvar i za vrijeme dok ona se nalazila kod trećeg lica:a) ako je šteta nastala zbog neke skrivene mane ili nedostatka, a treći na njih nije upozoren, b) ako treće lice kojem je opasna stvar povjerena nije osposobljeno da njome upravlja.

- Imalac opasne stvari se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od :a) više sile b) od samog oštećenog – samo ako njihove radnje ili propuštanja nije mogao predvidjeti i posljedice izbjeći

i otklonitic) od trećeg lica – također, samo ako njihove radnje ili propuštanja nije mogao predvidjeti i posljedice

izbjeći i otkloniti

3. Odgovornost za drugog- Obaveza za naknadu štete po principu odgovornosti za drugog znači da određena lica po

pravilima o predpostavljenoj krivnju nadoknađuju štetu koju je prouzrokovalo drugo (neodgovorno) lice, (npr. roditelj za dijete, staralac za štićenika), uz mogućnost da se oslobode ove odgovornosti ako su poduzela sve mjere nadzora nad neodgovornim licem, ali je i pored toga šteta nastupila.

- Slučajevi ovakve odgovornosti su:1) Za duševno bolesna i zaostala lica - odgovara njihov staralac.2) Za maloljetnike - odgovaraju njihovi roditelji, pri tome:

a) ako se radi o djetetu mlađem od 7 godina - roditelji odgovaraju po principu objektivne odgovornosti,

b) ako se radi o maloljetniku mlađem od 14 godina koji je sposoban za rasuđivanje - roditelji i maloljetnik odgovaraju solidarno, a

c) ako se radi o maloljetniku starijem od 14 godina koji je sposoban za rasuđivanje - za štetu odgovara maloljetnik, ali ako štetu ne može nadoknaditi sam, roditelji će se obavezati na naknadu štete pod uslovom da je to pravično.

3) Ako je maloljetnik povjeren na čuvanje staraocu, školi ili drugoj ustanovi - za štetu odgovara staralac odn. ustanova, ako je šteta nastala zbog propuštanja nadzora.

4) Za štetu koju trećim licima počine radnici na radu - odgovara privredno društvo u kojem je radnik zaposlen, ali se društvo može osloboditi odgovornosti ako dokaže da radnik nije kriv za nastalu štetu.

4. Odgovornost za štetu u slučaju nesreće izazvane motornim vozilom u pokretu

175

- Iako su motorna vozila u pokretu opasne stvari (za koje se inače odgovara po principu objektivne odgovornosti), u slučaju sudara tih vozila odgovara se po pravilima subjektivne odgovornosti tj. po principu krivnje.

- Ako je u sudaru motornih vozila štetu pretrpilo treće lice - imaoci vozila odgovaraju solidarno po pravilima objektivne odgovornosti. (To znači da svaki od njih može platiti cijeli iznos štete i tada prema drugom ima regresno pravo u parnici gdje se utvrđuje koliki je udio svakog od njih u prouzrokovanj uštete).

- U odnosu na međusobnu štetu - primjenjuju se slijedeća pravila subjektivne odgovornosti:a) Ako je isklučivo kriv jedan imalac vozila - on drugom imaocu nadoknađuje svu štetu;b) Ako postoji obostrana krivnja - onda imaoci odgovaraju zavisno od stepena krivnje; c) Ako nema krivnje ni jedne ni druge strane - onda odgovaraju podjednako (na ravne dijelove), ali

razlozi pravičnosti mogu opredjeliti sud da donese i drugačiju odluku (npr. zbog slabog imovnog stanja jednog imaoca vozila, znatne razlike između vrijednosti vozila).

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

- Materijalna šteta se nadoknađuje:1) uspostavljanjem ranijeg stanja kakvo je bilo prije štete,2) naknadom u novcu – koja će se dosuditi u sljedećim slučajevima:

a) ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće (npr. uništena je individualno određena stvar),b) ako je moguće djelimično uspostavljanje ranijeg stanja, a u ostalom dijelu se dosuđuje novčana

naknada,c) ako je uspostavljanje ranijeg stanja vezano sa nesrazmjernim troškovima ,d) ako oštećeni izričito zahtjeva dosuđenje naknade u novcu .

- Naknada u novcu se dosuđuje u visini potrebnoj za uspostavu stanja koje je postojalo prije nastupanja štete. Visina te naknade se određuje po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

- Oštećeni ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja sudske odluke pa do isplate naknade, ako je sam oštećeni otklonio štetu (popravkom) od dana kada je imao izdatak za popravku.

- Naknada se može odnositi na običnu štetu i na izmaklu dobit.- Naknada se može dati u manjem obimu od stvarne štete (tj. može se sniziti):

1) Ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom - a štetnik:a) je lošeg materijalnog stanja, tako da bi ga isplata dovela u tešku materijalnu situaciju, b) ili je prilikom prouzrokovanja štete radio poslove korisne za oštećenog

2) Ako ima podjeljene odgovornosti, tj. ako nastanku štete doprinese oštećeni (npr. pješak krši saobraćajne propise i time doprinese da bude povrijeđen u saobraćajnom udesu).

- Pravilo je da se šteta isplaćuje odjednom . - Međutim, u izuzetnim situacijama u slučaju smrti, tjelesne povrede, ili oštećenja

zdravlja, naknada se može odrediti u obliku rente (doživotno ili na određeno vrijeme). - Ovdje se ima u vidu šteta koja će se manifestovati ubuduće, pa će se tako i

nadoknađivati.- Ovaj vid štete se manifestuje kao:

a) izgubljeno izdržavanje ili pomaganje – koje se određuje licu koga je npr. poginuli član porodice izdržavao a na teret štetnika u obliku rente;

b) gubitak zarade – koja se kao naknada dosuđuje oštećenom koji je pretrpio povredu zbog čega ima smanjenu radnu sposobnosti, a kao posljedica toga i gubitak ili smanjenje zarade koju je ranije ostvarivao. Oštećenom u ovom slučaju pripada pravo na razliku između zarade koju je ranije ostvarivao i zarade koju ostvaruje nakon pretrpljene povrede. Razlika se dosuđuje u obliku rente.

c) renta se može dosuditi i ako oštećeni ima nepokrivene troškove liječenja i dr. 176

d) renta se davati kao naknada za pojačanu ishranu, da bi se kroz taj period uspostavilo normalno stanje.

e) ako je neko određeno vrijeme nesposoban za obavljanje nekih poslova potrebnih za održavanje lične higijene, pa u tu svrhu mora angažovati drugu osobu, pripada mu pravo na naknadu tih izdataka.

f) moguće je dosuditi naknadu zbog nemogućnosti napredovanja u poslu (npr. invalidnost i gubitak sposobnosti).

- Visina dosuđene rente može se mijenjati zavisno od promijenjenih okolnosti (npr. velika razlika između radnih mjesta). Uvijek se postavlja zahtjev i sud donosi odluku.

- Na zahtjev oštećenog i u situaciji kada se u pravilu dosuđuje naknada u rentnom obliku, može se dosuditi novčana naknada u kapitaliziranom (jednom) iznosu ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Visinu te naknade utvrđuje vještak odgovarajuće struke.(pr momku naknada koju je uložio u školovanje).

NOVČANA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

- Ova naknada se u pravilu dosuđuje za pretrpljene:1. fizičke bolove,2. psihičke bolove i 3. strah.

- Fizički bol može uzrokovan: a) tjelesnom povredom, b) operativnim zahtvatom, c) za vrijeme liječenja, d) poslije završenog liječenja (povrede vremena).

- Duševni bol može biti uzrokovan:1) zbog smanjene životne aktivnosti - može biti uzrokovan smanjenom pokretljivosti ruke,

noge i dr. oblicima invalidnosti kojima je umanjena životna aktivnost. 2) zbog unakaženosti - unakaženost u pravilu uzrokuje psihički bol.3) zbog povrede ugleda, časti, slobode - naknada se dosuđuje zbog psihičkog bola koji

oštećeni trpi.4) zbog smrti ili teškog invaliditeta bliskog srodnika - pravo na naknadu zbog smrti

bliskog srodnika pripada članovima najuže porodice (bračnom drugu, djeci, i roditeljima), a braći, sestrama i vanbračnom drugu samo ako su sa oštećenim živjeli u trajnoj zajednici. (pita na ispitu). Pravo na naknadu zbog invaliditeta bliskog srodnika ne pripada braći i sestrama nevezano da li su živjeli u zajednici sa oštećenim.

5) zbog kažnjive preljube, obljube, bludnih radnji - ako je neko prevarom, prinudom ili zloupotrebom odnosa podčinjenosti ili zavisnosti naveden na kažnjivu obljubu ili dr. kažnjivu bludnu radnju, on tada ima pravo na naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova.

- Pretrpljeni strah - je osnov za naknadu nematerijalne štete ako je znatnog intenziteta i ako traje relativno duže tako da opravdava dosuđenja novčane naknade.

- U sporovima povodom određivanja nematerijalne štete angažuju se vještaci – stručnjaci medicinske struke koji utvrđuju postojanje bolova i straha, njihov intenzitet i trajanje.

- Visina naknade se određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja presude, uz pravo tužioca (oštećenog) na zatezne kamate od donošenja presude pa do isplate.

PRAVILA O UGOVORNOJ ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

- Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni u svemu kako ona glasi ili zakasni sa njenim ispunjenjem, tada povjeriocu pripada pravo da pored zahtjeva koji se odnosi na ispunjenje obaveze traži i naknadu štete, naravno ukoliko je zbog toga pretrpio štetu.

177

- Ako je ispunjenje obveze postalo nemoguće onda mu pripada samo pravo na naknadu štete.

- Dužnik se može osloboditi odgovornosti za prouzrokovanu štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem zbog okolnosti koje nije mogao predvidjeti, izbjeći, otkloniti, a ni spriječiti. Ovdje se radi o okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora, a koje imaju karakter više sile (požar, poplava, ekonomske i upravne mjere).

- Dužnik odgovara po kriteriju predpostavljene krivnje i teret oslobađanja od odgovornosti za štetu pada na njega.

- Zakon predviđa mogućnost proširenja, ograničenja i isključenja ugovorne odgovornosti za štetu, ako je to ugovarači predvide ugovorom:a) Tako ugovarači mogu proširiti odgovornost dužnika za slučaj za koji dužnik inače ne bi

odgovarao.b) Zakon ne dozvoljava isključenje odgovornosti dužnika za štetu prouzrokovanu namjerno ili

krajnjom nepažnjom, a moguće je isključenje od odgovornosti za štetu prouzrokovanu običnom nepažnjom.

c) Moguće je ograničenje odgovornosti za štetu tako da se unaprijed odredi najviši iznos naknade, osim ako to nije u očitom nesrazmjeru sa štetom.

- Ako ima krivnje povjerioca ili lica za koja on odgovara – primjenjuje se pravilo o podjeljenoj odgovornosti.

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU

- Više lica mogu odgovarati za istu štetu ako je ona prouzrokovana na jedan od slijedećih načina:1) ako su neposrednom zajedničkom radnjama prouzrokovali štetu;2) ako je posrednom radnjom jedan uticao da drugi načini štetu;3) ako su radili nezavisno jedan od drugog (bez dogovora) nezavisnim samostalnim

radnjama prouzrokovala istu štetu, a pri tome se ne mogu utvrditi udjeli u prouzrokovanju štete;4) ako je nesumnjivo da su štetu prouzrokovala dva ili više lica, koja su na neki način

povezana, a ne može se utvrditi ko je od njih štetu prouzrokovao5) naručilac i izvođač radova na nekretninama za štetu nastalu tim radovima trećim licima

odgovaraju zajednički.- U svim navedenim slučajevima štetnici odgovaraju u granicama svoga

doprinosa ukoliko je taj doprinos moguće utvrditi. U suprotnom, odgovaraju solidarno. - Ako jedan od štetnika isplati oštećenom cijeli iznos štete, onda ima pravo da od

drugih štetnika u posebnoj regresnoj parnici traži naknadu za njihovo učešće za prouzrokovanje štete. Sud ovdje pokušava utvrditi doprinos svakog od učesnika, a ukoliko u tome uspije obavezaće svakoga od njih na isplatu naknade u jednakim dijelovima.

PRAVO OŠTEĆENOG DA ZAHTIJEVA NAKNADU NAKON ZASTARJELOSTI ODŠTETNOG ZAHTJEVA

- Kada je u pitanju vanugovorna (deliktna) odgovornost za štetu – zahtjev za naknadu štete se može podnijeti u subjektivnom roku od 3 godine od dana saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju u objektivnom roku od 5 godina od dana kada je šteta nastala.

- Međutim ZOO predviđa da oštećeni ima pravo i da nakon isteka zastarnog roka za naknadu štete zahtijeva od štetnika da mu ustupi, preda, vrati ono što je stekao štetnom radnjom jer se radi o sticanju bez pravnog osnova. Taj zahtjev će postaviti po pravilima o sticanju bez pravnog osnova. U ovom postupku će moći ostvariti samo onaj dio koji se manifestirao kao korist koju je ostvario prouzrokovanjem štete, dakle obeštećenje se u ovom slučaju ostvaruje samo djelimično.

178

3. STICANJE BEZ OSNOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Da bi nastala obveza po ovom pravnom osnovu moraju biti ispunjeni određeni uslovi, i to:1) da je kod jedne strane došlo do povećanja imovine, 2) da je zbog toga kod druge strane nastupilo osiromašenje, odnosno umanjenje imovine,3) da kod osiromašene strane postoji zabluda ili neznanje, odnosno uvjerenje da

isplatom ili drugim davanjem ispunjava svoju obavezu (zabluda da ima obavezu),4) da ne postoji valjan pravni osnov za sticanje imovine na drugoj strani.

Pojedini slučajevi sticanja bez osnova su:a) isplata nepostojećeg duga b) naknadni prestanak osnova c) izostanak protučinidbe d) isplata jednog duga dva puta

Kada se može tražiti vraćanje za sticanje bez osnova? Vraćanje može tražiti onaj koji izvrši isplatu, pod uslovom da je u vrijeme plaćanja je bio savjestan, tj. da je bio u uvjerenju da je dužan to učiniti. Međutim, ne može tražiti vraćanje datog onaj ko je izvršio isplatu znajući da nije dužan, izuzev:

a) ako je u tom momentu zadržao pravo da traži vraćanje ili b) ako je to učinio pod prinudom (onda mu pripada pravo na vraćanje).

4. POSLOVODSTVO BEZ NALOGA ILI NEZVANO VRŠENJE TUĐIH POSLOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

- Poslovodstvo bez naloga je neovlašteno miješanje u tuđe poslove vršenjem nekog posla u korist drugog lica, zbog čega između ta dva lica nsataje obligaciono-pravni odnos.

- U skladu sa zakonom, nezvanom vršenju tuđih poslova se u određenim slučajevima ipak može pristupiti.

- U vezi s tim, razlikujemo:1. nužno poslovodstvo bez naloga - postoji ako je poduzeto radi otklanjanja neposredno predstojeće štete,

znači o poslu koji ne trpi odlaganje (npr. ako je vjetar odnio krov pa komšije pristupe jer pada kiša).2. korisno poslovodstvo bez naloga - postoji ako nije nužno već korisno za drugo lice (npr. prilikom

boravka u inostranstvu neo za prijatelja pod povoljnom cijenom kupi stvar za koju je ovaj ranije izjavljivao da bi je želio kupiti).

3. poslovodstvo protivno zabrani gospodara posla - postoji ako neko poduzima posao za drugo lice iako zna da mu je to lice zabranilo da to čini.

- U slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga, poslovođa je dužan da obavijesti osobu za koju radi i da ga pozove da on nastavi sa obavljanjem tog posla. Ukoliko ne prihvati da nastavi poslove ili nije u mogućnosti da dođe u razumnom roku, poslovođa da nastavi posao ukoliko je to moguće i dužan je raditi sve dok osoba za koju posao radi ne preuzme brigu o tome. U takvoj situaciji kada je obavljen posao poslovođa je dužan ispostaviti račun i ustupiti sve ono što je pribavio za obavljanje tog posla osobi za koju radi. Poslovođa je dužan obavljati posao sa dužnom pažnjom (dobrog domaćina odn. privrednika odn. sa pažnjom stručnjaka).

- Pod uslovom da je u svemu radio kako treba i ono što su date okolnosti zahtijevale, poslovođa u slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga ima i određena prava:1) Ima pravo zahtijevati od onog za koga je radio da ga oslobodi svih obaveza koje je na sebe preuzeo zbog

obavljanja tog posla;2) Ima pravo zahtijevati naknadu svih nužnih i korisnih troškova i event. pretrpljene štete,3) Pored toga, mu pripada i pravo na primjerenu naknadu za uloženi trud.

- Kod poslovodstva protivno zabrani gospodara posla, poslovođi ne pripada pravo na naknadu.

179

5. JEDNOSTRANE IZJAVE VOLJE - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Jednostrane izjave volje su - izjave na osnovu kojih nastaje obaveza prema subjektu koji ispuni uslov, ako to obećanje nije prethodno opozvano na zakonom propisani način. Tu spadaju: javno obećanje nagrade, vrijednosni papiri i legitimacioni papiri.

Javno obećanje nagrade - To je poziv kojim se javnim oglasom neodređeni krug lica poziva da za nagradu:

a) poduzme neku radnju, ili b) da postigne neki uspjeh, ili c) da se nađe u određenoj situaciji (npr. oglas da se pronađe izgubljena stvar, konkurs za izradu projekta, nagrada za najbolji roman).

- Obećanje se može opozvati na način na koji je učinjeno kao i ličnim saopćenjem, međutim, onaj ko je dato obećanje ispunio a nije znao, niti je mogao znati da je obećanje nagrade opozvano ima pravo zahtijevati da mu se da obećana nagrada, a onaj ko je prije opozivanja učinio izvijsene izdatke radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu ima pravo na naknadu tih izdataka. Obećanje nagrade ne može se opozvati ukoliko je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za obavještavanje o postignutom rezultatu ili ostvarenju određene situacije obećanje se ne može opozvati.

Vrijednosni papiri – su pismene izjave kojim se njen izdavalac obavezuje ispuniti obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (mjenica, ček, konsoman, tovarni list i dr.).Legitimacioni papiri – su željezničke, pozorišne i dr. karte (ulaznice), bonovi i sl. Isprave koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima nije naznačen povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione znake, koji predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim zaključen dvostrani ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).

OSTALI INSTITUTI OBLIGACIONOG PRAVA

KAMATE

Kamata je - naknada za korištenje tuđeg novca ili za korištenje drugih zamjenjivih stvari. Istovremeno ona ima i karakter naknade štete zbog toga što je kod novčane obaveze povjerilac lišen upotrebe svog novca.

Kamate mogu biti: - ugovorene kamate – ako su ih ugovarači predvidjeli u ugovoru,- zakonske ili tzv. zatezne kamate – koje predviđa zakon za slučaj postojanja novčane obaveze.

Zatezne kamate- Zatezne kamate se plaćaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obveze, i to za vrijeme

dospjelosti tog duga pa do isplate i to neovisno od krivnje, a po stopi utvrđenoj (posebnim) zakonom, a koja iznosi 18%.

- Povjeriocu pripada pravo na zateznu kamatu neovisno od toga da li je zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze pretrpio štetu. Ako je šteta veća od iznosa koji je dobio po osnovu kamata, povjerilac ima pravo na razliku do punog iznosa naknade štete.

Procesne kamate!!! - Ovo je izuzetak od pravila da je zabranjeno plaćanje kamate na kamatu.- Procesnu kamatu plaća dužnik koji je zadocnio, odn. koji nije platio zatezne kamate povjeriocu

sa kojim je u poslovnom odnosu (plaćao mu je glavni dug sa zakašnjenjem, a nije zatezne kamate). 180

- U ovom slučaju, povjerilac ima pravo da ustane sa posebnom tužbom kojom će zahtijevati isplatu neplaćenih zateznih kamata.

- Sada zbir neplaćenih zateznih kamata čini glavno potraživanje, a na to potraživanje povjeriocu (sada tužitelju) pripada pravo da zahtijeva od dužnika isplatu kamata od dana podnošenje tužbe do isplate.

- To se sve dešava u pranici i zato se zovu procesne kamate.- Procesna kamata na iznos neisplaćene zatezne kamate ne može da se traži sve dok ne prestane

glavno novčano potraživanje.

Ugovorene kamate- Ove kamate se određuju ugovorom između ugovornih strana i teku od vremena kako su

se ugovarači sporazumjeli.- Stopa ugovorenih kamata ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu

ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. - Ugovaranje veće stope od dozvoljene ne čini ugovor ništavim jer se kamate dosuđuju

do dozvoljenog iznosa. - Ako je kamata ugovorena a nije određena stopa vrijedi kamata koja se plaća u mjestu

ispunjenja na štedne uloge po viđenju.

ALTERNATIVNE OBAVEZE

- Alternativne obaveze su takve obveze kod kojih dužnikova obveza ima dva ili više predmeta ali je dužnik obavezan dati samo jedan od njih da bi se oslobodio obveze. Suština se odnosi na postojanje dvije obveze, dva premeta i pravo izbora pripada dužniku.

- Alternativne obaveze mogu nastati:1. ugovorom kada se o tome usaglase ugovorne strane (npr. kod zaključenja ugovora o prodaji

kupac se obavezuje prodavcu isplatiti određeni iznos novca ili mu umjesto toga dati neku stvar); 2. jednostranom izjavom volje (npr. kod sastavljanja legata nasljedniku se može odrediti obaveza

da legataru preda određene stvari isplatu ili isplati određeni iznos novca); 3. na osnovu zakona (npr. u slučaju zakonskog izdržavanja, davalac izdržavanja može plaćati

izdržavanje ili primiti izdržavano lice u svoje domaćinstvo na izdržavanje).- Svrha alternativne obveze je pravo izbora od strane dužnika. Time se dužniku daje

mogućnost da ispuni obvezu na način koji je za njega povoljniji. - Izbor se smatra izvršenim u momentu kada je dužnik obavijestio drugu stranu

(povjerioca) o tome šta je izabrao. Takva izjava se više ne može opozvati.- Pravo izbora pripada dužniku sve dok u postupku prinudnog izvršenja jedna od

dugovanih stvari ne bude predata povjeriocu. - Ako pravo izbora pripada povjeriocu, onda on to pravo može koristiti do isteka roka

za ispunjenje dužnikove činidbe. Ukoliko se do tada ne izjasni povjerilac, dužnik ga može pozvati da izvrši izbor i pri tome mu odredi rok. Po proteku navedenog roka pravo izbora prelazi na dužnika.

- Ako se desi da jedan predmet obaveze postane nemoguć iz uzroka za koje nije odgovorna ni jedna strana, obveza dužnika se svodi na preostali predmet.

FAKULTATIVNA OBAVEZA I FAKULTATIVO POTRAŽIVANJE

- Kod fakultativne obaveze ne postoji obaveza sa dva ili više predmeta već obaveza sa samo jednim predmetom, uz ovlaštenje dužnika da se može osloboditi obaveze davanjem nekog drugog predmeta, koji je određen pravnim poslom ili zakonom.

- Fakultativne obaveze mogu biti zasnovane: 1) ugovorom , 2) zakonom – npr. ZOO predviđa odustanicu povodom koje dužnik ima dvije mogućnosti:

a) može ispuniti ugovornu obavezu, ili 181

b) može odustati od ugovora davanjem odustanice,3) testamentom – ako ostavilac obaveže nasljednika na davanje legata predajom određeneog predmeta, ali

da se te obaveze može osloboditi ako isplati određeni iznos.

- Moguće je da ovo pravo fukultativnog potraživanja pripada povjeriocu tako da on umjesto dugovanog predmeta od dužnika zahtijeva neki drugi određeni predmet.

- Takvo ovlaštenje povjerioca može biti predviđeno:1) ugovorom ili 2) zakonom – npr. ZOO predviđa da kada se obaveza sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik

dođe u zakašnjenje, povjerilac može po svom izboru:a) nabaviti stvar istog roda i zahtjevati naknadu cijene i naknadu štete, ilib) umjesto toga zahtjevativrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.

DJELJIVE OBAVEZE I POTRAŽIVANJA

- Najčešće obigaciono-pravni odnos nastaje između jednog povjerioca i jednog dužnika. Međutim, ponekad pravni odnos nastaje između dva ili više povjerioca s jedne strane i dva ili više dužnika s druge strane. U takvom slučaju se radi o pluralističkim obavezama.

- Pluralističke obaveze mogu biti:a) Djeljive – više dužnika obavezu dijele na jednake dijelove tako da jedan dužnik odgovara za samo svoj

dio obveze. Ako na povjerilačkoj strani ima više lica a ništa drugačije nije dogovoreno postojeće potraživanje se dijeli između njih na jednake dijelove, a to znači da svaki od njih ima pravo zahtijevati samo dio obveze.

b) Nedjeljive – su takve kod kojih su činidbe kvantitativno nedjeljive, tako da se ne mogu ispuniti u dijelovima, I svaki od povjerilaca može zahtjevati samo ipunjenje cijelog potraživanja, odnosno dužnik je obavezan ispuniti cijelu obavezu.

SOLIDARNE OBAVEZE Solidarne obaveze postoje kada je u postojećem obligacio-nopravnom odnosu svaki od više dužnika dužan ispuniti cijelu obavezu i svaki od više povjerilaca može zahtijevati ispunjenje cijele obveze od bilo kojeg dužnika.Solidarnost obaveze može biti pasivna i aktivna.

Pasivna solidarnost- Pasivna solidarnost postoji kada u obligacio-nopravnom odnosu na pasivnoj

(dužničkoj) strani ima više dužnika od kojih je svaki od njih subjekt cjelokupne obaveze, time da ako dođe do potpunog ispunjenja od jednog dužnika, preostali dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu. S druge strane, povjerilac može ispunjenje obaveze zahtjevati od bilo kog dužnika sve dok mu obaveza ne bude u potpunosti izmirena.

- Pojam pasivne solidarnosti podrazumijeva jedinstveno potraživanje i jedinstvenu obavezu, a ne onoliko potraživanja koliko ima povjerioca, odnosno ne onoliko obaveza koliko ima dužnika.

- Pasivna solidarnost može nastati: ugovorom, testamentom (npr. kada ostavilac testamentom odredi da svi nasljednici solidarno odgovaraju za namirenje legatara) i zakonom (npr. u slučaju odgovornosti naručioca i izvođača radova za štetu nastalu izvođenjem radova na nekretninama).

- U situaciji kada jedan od solidarnih dužnika ispuni obavezu u cijelosti - pripada mu pravo regresa, tj. da od ostalih dužnika zahtijeva da mu naknade dio obveze koja otpada na njih. To će uraditi u regresnoj parnici ukoliko to nije moguće drugačije.

- Ako drugačije nije određeno, ugovoreno ili ne proizilazi iz odnosa solidarnih dužnika, na svakog dužnika otpada jednak dio.

Aktivna solidarnost

182

- Od pasivne solidarnosti razlikujemo aktivnu solidarnost, a to znači da na povjerilačkoj strani ima više lica, a svako od tih lica ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje cijele obveze i kada jedan od solidarnih povjerilaca bude namiren, obveza prestaje i u odnosu na ostale povjerioce.

- U situaciji kada ima više povjerilaca pravo je dužnika da ispuni obvezu prema svom izboru u odnosu na jednog od povjerilaca po svom izboru. To pravo ima ima do momenta dok jedan od povjerilaca ne zahtijeva ispunjenje svoje obveze.

- Aktivna također može nastati zakonom, ugovorom i testamentom.- Ako obaveza bude ispunjena prema jednom od solidarnih povjerioca, ostali povjerioci

imaju pravo zahtjevati dio koji im pripada.

NAČINI PRESTANKA OBAVEZA

1) ispunjenje obaveza 2) raskid ugovora zbog neispunjenja3) preboj ili kompenzacija 4) otpust duga5) prenov ili novacija6) sjedinjenje (konfuzija)7) nemogućnost ispunjenja8) protek vremena, otkaz9) smrt dužnika ili povjerioca

1. ISPUNJENJE OBAVEZA

Pod ispunjenjem podrazumjevamo – valjano izvršenje dugovane činidbe, koja je predmet dužnikove obaveze.

Subjekti ispunjenja- Obavezu ispunjava dužnik , ali to može učiniti i treće lice ako ima pravni interes ili ako

nema pravni interes a dužnik je s tim saglasan.- Ako je u ugovoru određeno da obavezu treba da lično ispuni dužnik, ili ako priroda

obaveze nalaže da je može ispuniti samo dužnik, nije moguće da obavezu ispuni treće lice.- Ispunjenje se čini povjeriocu ili licu određenom zakonom (zakonskom zastupniku), licu

određenom odlukom suda (sudski izvršni organ), licu određenom ugovorom (kod ugovora u korist trećih lica), ili licu koje odredi povjerilac (punomoćnik).

Predmet ispunjenja- Predmet ispunjenja je određen ugovorom, ali obaveza može prestati i ako povjerilac u

sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu dužnik duguje (davanje umjesto dugovanog).

- Povjerilac nije dužan primiti djelimično ispunjenje obaveze osim ako se radi o navčanim obavezama, ali ni tada ako bi primitkom djelimičnog ispunjenja pretrpio štetu.

Vrijeme ispunjenja- Ako rok nije određen – ispunjenje obaveze se može tražiti odmah.- Ako je određen rok – dužnik je obavezan ispuniti obavezu u tom roku, jer u suprotnom

pada u docniju (zakašnjenje).- Za slučaj da je rok ugovoren u interesu dužnika – on ima pravo ispuniti obavezu i prije

toka, ali je dužan o tome obavijestiti povjerioca.- Povjerilac ima pravo tražiti ispunjenje prije roka ako dužnik nije dao obećano

obezbjeđenje (zalog, avans, kaparu) ili ako je rok ugovoren u njegovu korist.

183

Mjesto ispunjenja- Dužnik je obavezan ispuniti obavezu u mjestu koje je predviđeno ugovorom ili

zakonom.- Ako mjesto nije određeno ni ugovorom ni zakonom, mjesto ispunjenja se određuje po

svrsi posla ili prirodi ispunjenja.- Međutim, ako se ni na ovaj način ne može odrediti mjesto ispunjenja obaveze, to je

mjesto prebivališta odn. sjedišta dužnika.

Izdavanje priznaniceKada dužnik ispuni obavezu, može od povjerioca tražiti izdavanje priznanice koja potvrđuje da je ispunjen dug.

Zakašnjenje dužnika- Zakašnjenje (docnja) dužnika postoji kada dužnik ne ispuni obavezu u roku određenom

za ispunjenje.- Ako rok nije određen, dužnik je u zakašnjenju od momenta kada ga povjerilac pozove

da ispuni obavezu, što čini opomenom ili podnošenjem tužbe za ispunjenje.- Povjerilac u slučaju zakašnjenja dužnika ima pravo na naknadu štete, a dužnik pored

toga odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje stvari. Ako je u pitanju novčano potraživanje, povjerilac ima pravo na zatezne kamate.

Zakašnjenje povjeriocaZakašnjenje povjerioca postoji kada on bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.Dolaskom povjerioca u docniju na njega prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari, a ako se radi o navčanom potraživanju prestaju teći kamare za dužnika.Ako je povjerilac u zakašnjenju, a nepoznat je ili se ne zna gdje se nalazi, a nema zastupnika – dužnik se može osloboditi svoje obaveze tako što će - dugovani iznos novca odn. dugovanu stvar položiti kod suda u depozit, ili će tražiti od suda da se odredi lice koje će stvar čuvati, a ako stvar nije podesna za čuvanje u sudskom depozitu ili su za njeno čuvanje potrebn nesrazmjerni troškovi, dužnik je može prodati na javnoj dražbi i dobiveni iznos novca deponovati kod suda.

2. PREBOJ ILI KOMPENZACIJA

- Kompenzacija ili preboj je način prestanka obaveza.- Kumulativni uslovi za preboj su:

1. da postoje međusobne potraživanja ,2. da glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kvalitete, 3. da su oba potraživanja dospjela .

- Vrste kompenzacija:a) jednostrana - kada jedna strana izjavi drugoj da u odnosu na njeno potraživanje stavlja u preboj svoje

potraživanje;b) ugovorna - kada se međusobna potraživanja komenziraju na osnovu sporazuma imaoca tih potraživanja;c) sudska - nastaje na osnovu odluke suda povodom prigovora tuženog da ne osporava potraživanje

povjerioca, ali da ističe svoje (dužnikovo) potraživanje prema tužitelju i zahtjeva od suda da ta potraživanja prebije.

- Prijeboj nastupa momentom - kada se ispune zakonske pretpostavke za prijeboj, a kod sudske kompenzacije mora postojati i izjava pred sudom.

- Iako su ispunjeni opšti uslovi - ne mogu se prebiti potraživanja:1. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog postupka,

184

2. potraživanja stvari koje su dužniku date na čuvanje, posudbu ili koje je dužnik bespravno uzeo ili zadržao za sebe,

3. potraživanja iz osnova namjernog prozrokovanja štete kao i 4. potraživanja naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili smrti nekog lica, 5. potraživanja iz osnova zakonskog izdržavanja.

3. OTPUST DUGA

- Obaveza prestaje kada povjerilac izjavi da neće tražiti ispunjenje obaveze a dužnik se s time saglasi (mora izjaviti da je saglasan).

- Za prestanak obaveze nije potrebna posebna forma (nema veze sa formom glavnog ugovora).

- Razlog zbog kojeg se neko oslobađa obveze ne treba se navoditi.- Otpust duga jemcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust duga glavnom dužniku

oslobađa jamca oslobađa obveze jamstva.Ako ima više jemaca a povjerilac oslobodi jednog od njih, ostali ostaju u obavezi s time što se njihova obveza smanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jemstva.

- Ako ima više solidarnih dužnika, oprost jednom od njih ne oslobađa obaveze ostale solidarne sadužnike, ali se i tu obveza ostalih smanjuje za onaj dio koji otpada na dio oslobođenog dužnika.

4. OBNOVA (PRENOV, NOVACIJA)

- To je jedan od načina prestanka obaveze.- Obveza prestaje kada se povjerilac i dužnik saglase da postojeću obvezu zamijene

novom, a pri tome nova obaveza mora da ima drugačiji predmet i pravni osnov (npr. umjesto isplate cijene iz ugovora o prodaji ugovarači se sporazume da dužnik isplati određeni novčani iznos kao zajam).

- Sporazum povjerioca i dužnika kojim oni mijenjaju rok, mjesto i način ispunjenja obaveze, naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni i sl. – ne smatraju se novacijom.

- Uslovi za nastanak novacije su:1) postojanje ranije obaveze,2) da povjerilac i dužnik sporazumno ugovore novu obavezu,3) da je sadržaj nove obaveze različit od ranije obaveze,4) da postoji obostrana volja da ranija obaveza prestane.

- Dejstvo prenova: a) Poništenje - ako se ugovor o obnovi poništi iz bilo kojih razloga, smatra se da nije bilo prenova i

da ranija obaveza nije ni prestala postojati.b) Nedostatak ranije obaveze - ako je ranija obveza bila rušljiva, prenov je punovažan ako je

dužnik znao za nedostatak ranije obveze, za tu rušljivost.c) Ništavost ili nepostojanje ranije obaveze - prenov je bez dejstva i u situaciji ako je ranija

obaveza bila ništava ili već ugašena iz nekog razloga.

5. SJEDINJENJE (KONFUZIJA)

Obaveza prestaje sjedinjenjem, kada jedno isto lice postane i povjerilac i dužnik. (npr. ako su otac i sin u obligacionom odnosu pa smrću oca njegov sin postane jedini nasljednik)Ako je obaveza upisana u javnu knjigu obaveza sjedinjenjem prestaje tek kada se izvrši upis brisanja. U slučaju kad jemac postaje povjerilac, obaveza glavnog dužnika ne prestaje, prestaje samo jemstvo. Ovo zato što je nemoguće da jemac sam sebi jemči za ispunjenje obveze.

185

6. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

- Kada govorimo o ovome treba imati u vidu da se nemogućnost odnosi na ispunjenje svih obveza, a ne samo jedne obveze iz ugovora.

- To su uglavnom događaji koji su doveli do nemogućnosti ispunjenja za koje nije odgovorna ni jedna ugovorna strana i da je nomogućnost nastupila u periodu od zaključenja ugovora do vremena kada je obveza trebala biti ispunjena (stavljanje stvari van prometa itd).

- Na ovaj način ne može prestati obaveza ako je predmet obaveze stvar određena po rodu.

- Dakle, odnosi se samo na indivudialno nezamjenjive stvari.

7. PROTEK VREMENA, OTKAZ - pročitati, nije posebno pitanje ali u razgovoru se spominje

- Trajni dugovinski odnos (to je odnos gdje se izvršenje činidbe koja je predmet obaveze dužnika izvršava stalno, neprekidno kroz određeno vrijeme) sa određenim rokom prestaje kada taj rok istekne, izuzev kada je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka ovaj odnos može produžiti na neodređeno vrijeme, (npr. kada zakupac produži upotrebljavati stvar nakon isteka ugovorenog vremena trajanja zakupnog odnosa, a zakupodavac se tome ne protivi).

- Ukoliko trajanje dugovinskog odnosa nije unaprijed određeno, važi pravilo da ga svaka strana može prekinuti otkazom (izjavom volje jedne od ugovornih strana).

8. SMRT DUŽNIKA ILI POVJERIOCA

- Smrću dužnika ili povjerioca obaveza ne prestaje, jer ona prelazi na nasljednike.- Ovo pravilo ima izuzetke, u kojim slučajevima se obaveza gasi se njihovom smrću:

1) Ako je obaveza nastala s obzirom na lična svojstva ili lične sposobnosti dužnika – obaveza se gasi njegovom smrću, (npr. obaveza slikara da izradi portret);

2) Ako su povjerilac i dužnik izričito u ugovoru predvdijeli sa obaveza prestaje smrću jednoga od njih;

3) Ako je proroda pravnog odnosa takva da obaveza prestaje smrću jedne od ugovornih strana (npr. smrću primaoca izdržavanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju).

ZASTARJELOST

- Zastrajelost je gubitak prava zahtijevati ispunjenje obveze kada protekne zakonom određeno vrijeme. Time se ne gasi samo pravo povjerioca, već se gasi samo zahtjev za ostvarenje tog prava, tj. gubi se pravo na podnošenje tužbe. Dužnikova obaveza kao naturalna i dalje postoji, što znači da je dužnik može ispuniti i nakon nastupanja zastarjelosti, ali ako to ne učini, a povjerilac podnese tužbu, sud će po prigovoru dužnika da je potraživanje zastarjelo odbiti tužbeni zahtjev.

- Zastarjeti mogu svi obligaciono-pravni zahtjevi, izuzev prava na izdržavanje, ono ne može zastarjeti, ali mogu zastrajeti pojedini obroci.

- Sud po službenoj dužnosti ne pazi na zasterjelost, već samo po prigovoru dužnika. Dakle, tužba se može podnijeti i nakon proteka zastarnih rokova, ali ako je druga strana prigovorila na rok, odn. na zastarjelost - onda će sud odbiti takav tužbiti tužbeni zahtjev.

- Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan određenog zakonom propisanog roka predviđenog za zastarjelost. U vrijeme zastare računa se i period koji je protekao u korist dužnikova prednika (npr u slučaju nasljeđivanja, računa se i vrijeme do smrti ostavioca).

- Ako je zastarjelost nastupila, dužnik se može odreći prava da se poziva na zastarjelost. Dužnik se ne može odreči zastarjelosti prije nego što je ona nastupila, tj. sve dok ne protekne rok za zastarjelost. I pismeno priznanje zastarjele obaveze, smatra se odricanjem od zastarjelosti. Isto takvo dejstvo ima i davanje zaloga ili osiguranje obveze.

186

- Učinak odricanja od zastarjelosti je taj da nakon toga povjerilac stiče pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze tako da neutuživa obaveza postaje utuživa, te zastarjelost počinje izbova teči.

- Ako nastupi zastarjelost, pa i pored toga dužnik ispuni svoju obavezu , nema pravo da zahtijeva vraćanje onog što je dao u ispunjenju zastarjele obaveze, pa ni u situaciji kad nije znao da je obaveza zastarjela.

- Kada zastari glavno potraživanje, zastarijevaju i sporedna potraživanja (kamate, plodovi, troškovi, ugovorna kazna itd).

- Od ovih zastarnih rokova treba razlikovati prekluzivne rokove. - To su strogi rokovi u kojima treba da se podnese neka tužba, ili u kojima treba da se

izvrši neka radnja pod prijetnjom gubitka nekog prava.

- Razlika između prekluzivnih i zastarnih rokova je u slijedećem:1) Kod prekluzivnih rokova se gubi ne samo pravo na tužbu u materijalnom smislu, već i samo subjektivno

pravo povjerioca odn. obaveza dužnika (dok kod zastarnih rokova takve posljedice ne nastupaju, tj. gubi se samo pravo na tužbu ali ne i subjektivno pravo);

2) Ako neko ispuni obavezu u odnosu na koju je nastupila prekljuzija on može tražiti vraćanje datog , (dok kod zastare to nijre moguće);

3) Kod prekluzije nema mogućnosti zastoja i prekida (dok kod zastarjelosti ima ta mogućnost);4) Sud na prekluziju pazi po službenoj dužnosti (dok na zastarjelost samo po prigovoru dužnika).

Vrijeme potrebno za zastarjelost

- Opšti rok zastarjelosti je 5 godina.- Za potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, ako je za krivično

gonjenje predviđen rok duži od 5 godina, taj rok važi i za potraživanje naknade štete.- Rok zastarjelosti je 10 godina:

1) za potraživanja utvrđena pred sudom ili dr. nadležnim organom, 2) za potraživanja koja proizilaze iz nagodbe zaključene pred sudom ili nadležnim organom, 3) za potraživanja iz ugovora o osiguranju života.

- Rok zastarjelosti je 3 godine 1) za povremena potraživanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim rokovima, 2) za međusobna potraživanja pravnih lica u državnom vlasništvu, koja su proistekla iz ugovora o prometu

robe ili obavljanja usluga, 3) potraživanja zakupnine, 4) potraživanja naknade štete – izuzev ako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje

je predviđen duži zastarni rok.- Rok zastarjelosti je 1 godina za potraživanja za isporučenu električnu energiju, plin,

vodu, usluge za održavanje čistoče, kao i potraživanja pošte, radio i TV stanica.- Pravnim poslom ne može se odrediti duže ili kraće trajanje zastarnog roka od

određenog zakonom, niti se pravnim poslom može odrediti da zastarjelost neće teči kroz određeno vrijeme.

Zastoj zastarjelosti- Zastoj zastarjelosti nastupa za vrijeme dok neka zapreka postoji za ostvarivanje

potraživanja, tako da se ne računa u zastaru i nakon proteka tih zapreka zastarjelost se nastavlja.- Zastarijevanje ne teče:

1) između bračnih ili vanbračnih drugov a - za vrijeme dok brak odn. vanbračna zajednica traje, 2) između roditelja i djece - za vrijeme dok traje roditeljsko pravo, 3) između štićenika i njegovog staraoca odn. organa starateljstva - za vrijeme dok takav odnos traje, 4) za vrijeme mobilizacije u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata - u odnosu na potraživanja

lica koja su na vojnoj dužnosti,5) u odnosu na potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili

članovima porodice koji s njim žive – sve dok taj odnos postoji.187

6) za vrijeme koje povjerilac nije bio u mogućnosti zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.

Prekid zastarijevanjaZastarijevanje se prekida: 1) priznanjem duga u toku roka zastare - Priznanje se može učiniti i izjavom povjeriocu a i na

posredan način davanjem otplate, osiguranjem, plaćanjem kamate.2) podnošenjem tužbe 3) svakom drugom radnjom povjerioca poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim

nadležnim organom, ako povjerilac povuče tužbu prekid nema dejstvaMeđutim, prekid zastare nema dejstvo:

a) ako povjerilac povuče tužbu ili odustane od radnje koje je preduzeo,b) ako tužba bude odbačena ili zahtjev za tužbu bude odbijen.

Ako je tužba odbačena zbog nenadležnosti, smatra se da podnošenjem tužbe nije nastupio prekid zastare a uvjet je da u roku od tri mjeseca od donošenja rješenja o odbacivanju ponovno podnese tužbu nadležnom suduNakon prekida rokovi ponovno teku.

CESIJA

To je promjena povjerioca. Cesija je ustupanje potraživanja sa dosadašnjeg povjerioca na treće lice. Za punovažnost cesije potrebno je da se između povjerioca (ustupioca) i trećeg lica (prijemnika) zaključen ugovor o cesiji. U tom ugovoru ne učestvuje dužnik, ne zahtijeva se njegov pristanak.Ne može se izvršiti prenos sliedećih potraživanja:potraživanja vezanih za ličnost povjerioca i potraživanja koja se po svojoj prirodi protive vršenju prenosa, potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po odredbama izvršnog postupka (dio plaće, penzije ne mogu se prenositi, alimentacija, naknada neimovinske štete, potraživanja koja se po svojoj prirodi protive prenošenju (npr. ugovor o djelu).Može se i ugovoriti zabrana prenošenja. U situaciji kada je dozvoljeno prenošenje, nije potreban pristanak dužnika ali je obaveza ustupioca da ga obavijesti. Od momenta davanja obavijesti punovažno je ispunjenje obveze samo novom povjeriocu.Cesijom se položaj dužnika ne može pogoršati. Zbog toga dužnik može istači sve prigovore protiv novog povjerioca koje je imao prema ranijem povjeriocu.Raniji povjerilac ne odgovara za postojanje potraživanja kada je ustupljeno bez naknade. U protivnom odgovara, ako je potraživanje sa naknadom, ali samo za postojanje i punovažnost potraživanja, a ne i za ispunjenje obaveze.

PREUZIMANJE DUGA

- To je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim treće lice prima na sebe obvezu duga.

- Za punovažnost ovog ugovora potreban je pristanak povjerioca. Pristanak se može dati izričito ili prećutno. Prećutan pristanak će postojati u situaciji kada je povjerilac primio ispunjenje obveze, a treće lice mu je dalo do znanja da to ispunjenje vrši u svoje ime.

- U pravilu svaki dug se može preuzeti izuzev onog koji je lične prirode . - Ugovor o preuzimanju duga mora biti sačinjen u istom obliku u kojem je bio sačinjen

ugovor kojeg preuzima, znači važi pravilo pariteta.- Na osnovu ugovora o preuzimanju duga, raniji dužnik se oslobađa obveze . Međutim

ako je novi dužnik prezadužen, insolventan, raniji dužnik se neće osloboditi obveze, već ostaje u obvezi

188

zajedno sa ranijim dužnikom. Novi dužnik preuzima i obvezu da ispuni i sporedna potraživanja. U odnosu na kamate do preuzimanja duga pravilo je da terete novog dužnika.

POSEBNI UGOVORI

UGOVOR O ZAMJENIOvim ugovorom se jedna strana obavezuje da će prenjeti pravo vlasništva na određenoj stvari drugoj strani. Za zamjenu za stvar koju će ta strana predati njemu u vlasništvo. Mogu se zamjeniti pokretne i nepokretne stvari pa čak i autorska i pronalazačka prava. Osnovna obaveza - predati stvar. Forma – ako su nekretnine traži se pismena forma inače su neformalni.

UGOVOR O POKLONUNije regulisan ZOO ali je u primjeni u praksi. Jedna strana se obavezuje da drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo drugu astvar (pokretnu ili nepokretnu) a druga strana to prihvata (ovo je važno za punovažnost ugovora). Ugovor je neformalan načelno ali kada su u pitanju nekretnine forma je bitna. Pravni posao je besplatan jer poklonodavac ne traži protučinidbu. Poklon se može opozvati zbog:- osiromašenja poklonodavca ako je vrijedna stvar- nezahvalnosti poklonoprimca- razvoda ili poništenja braka- povreda nužnog dijela- ako je poklonodavac poklonom ugrozio lica koja je po zakonu dužan izdržavati.

UGOVOR O ZAJMUJe obligacionopravni ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmodavcu preda određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari u vlasništvo, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije određenog vremena vrati isti iznos novca tj količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Na stvarima koje se daju u zajam zajmoprimac stiče pravo vlasništva. Ugovori su neformalni – konsenzualni. Može biti naplatni ili lukrativni- ako se uz glavnu obavezu obavezuje i na kamatu. Ako se radi o ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamate i kada nisu ugovorene. UGOVOR O DJELU

Je takav ugovor kojim se izvođač obavezuje da za drugo lice – naručioca obavi neki posao npr izradi neku stvar ili slično. Naručilac se obavezuje da mu zato plati određenu naknadu. Ako se izvođač obavezao da će stvar izraditi od svog materijala- kakav mora biti taj materijal?

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA

Za postojanje braka potrebno je: 1. Da su budući bračni partneri različitog spola2. Da su budući bračni partneri pred matičarem izjavili pristanak za sklapanje braka

Osim toga potrebo je ispuniti sljedeće uslove za punovažnost braka (ranije bračne smetnje):1. Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.2. Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina. Izuzetno, sud može u vanparničnom

postupku dozvoliti zaključenje braka osobi koja je navršila 16 godina ako utvrdi da postoje opravdani razlozi, da je ta osoba duševno i tjelesno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka.

3. Brak ne može sklopiti punoljetna osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveze koje iz njega proizilaze, kada je očito brak u interesu te osobe.

4. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj liniji do 4. stepena.5. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja (u slučaju

potpunog usvojenja to svakako ne mogu jer tada postaju krvni srodnici).

189

6. Brak se ne može sklopiti između svekra i snahe, zeta i punice (tašte), očuha i pastorke, maćehe i pastorka bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Izuzetno, u navedenim slučajevima, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka.

7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao: a) u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili b) u zabludi o osobinama drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o

bitnoj osobini bračnog partnera postoji kada se radi o osobini, odn. okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju

krajnje opasne i teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog kriv. djela protiv dostojanstva osobe i morala.

Ako pri sklapanju braka nje bio ispunjen neki od navedenih uslova, ne nastupaju pravne posljedice braka. U ovakvom slučaju svaka osoba koja ima pavni interes ima pravo na tužbu kojom traži utvrđenje da brak ne postoji (jedna vrsta tužbe za utvrđennje).

PRESTANAK BRAKA (načini prestanka braka)

1) poništenjem braka - ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uslova za punovažnost braka (brak se u ovom slučaju poništava podnošenjem tužbe za poništenje – to je jedna vrsta utvrđujuće tužbe)

2) razvodom braka3) smrću bračnog partnera.4) proglašenjem umrlim nestalog bračnog partnera.

RAZVOD BRAKA

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Razvod braka može se zahtijevati a) tužbom - muž nema pravo pravo na tužbu za razvod za vrijeme trudnoće ili dok njihovo dijete ne navrši

3 godine života.b) ili zahtjevom za sporazumni razvod braka - sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod

braka pod slijedećim uslovima:1. ako je od sklapanja braka proteklo najmanje 6 mjeseci, i2. ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku posredovanja i to u sljedećim

elementima:a) ostvarivanju roditeljskog staranja, b) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera, c) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom

Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.

POSREDOVANJE

Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom ili pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.

190

Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, ali nisu obavezni.

Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje: a) ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci ili b) ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost.

Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlaštenoj osobi na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odn. boravište ili bračni partneri su imali posljednje prebivalište.

U postupku posredovanja nastojati će otkloniti uzroci koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere.

Ako su oba bračna partnera uredno pozvana i ne odazovu se na poziv da učestvuju u postupku posredovanja i ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti. Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.

Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će tužbu odbaciti.

Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlaštena osoba će nastojati da bračni partneri postignu sporazum o: 1) o ostvarivanju roditeljskog staranja, 2) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera, 3) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom

Ako o navedenim elementima roditelji ne postignu sporazum ili ako postignuti sporazum ne odgovara intersima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o svim gore navedenim pitanjima.

U postupku posredovanja ovlašćena osoba sastaviti će zapisnik. Inače je ovlašćena osoba dužna u roku od 2 mjeseca da okonča postupak posredovanja.

KARAKTERISTIKE (SPECIFIČNOSTI) POSTUPKA ZA RAZVOD BRAKA

Nadležnost – u I.stepenu nadležan je općinski sud i to sudija pojedinac koji je specijaliziran za porodične odnose, a u II.stepenu - sudi u vijeće od 3 sudija, s tim da jedan od njih mora biti specijaliziran.

U posupku za razvod braka ne može se donijeti presuda: a) na osovu priznanja, b) na osnovu odricanja, c) zbog propuštanja.

Ročište se mora zakazati u roku od 15 dana, presuda se mora donijeti u roku od 15 dana, žalba je u roku od 15 dana, II.stepeni sud mora donijeti odluku u roku od 15 dana.

Pravni lijekovi – dozvoljena je samo žalba, a nisu dozvoljena vanredna pravna sredstva. Ako se u ovom postupku odlučuje o pitanjima vezanim za povjeravanje djece i izdržavanje, u

postpku obavezno učestvuje organ starateljstva.

VANBRAČNO OČINSTVO, OSPORAVANJE I UTVRĐIVANJE OČINSTVA

- Ako je dijete rođeno u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka - ocem djeteta smatra se muž majke.

- Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od dana prestanka njenog prethodnog braka - ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka.

- Dijete koje je rođeno van braka smatra se vanbračnim djetetom. - Tužbu za osporavanje očinstva može podnijeti dijete, a ako je maloljetno onda tužbu podnosi

majka djeteta i organ starateljstva. 191

- Tužbu za utvrđivanje očinstva može podnijeti dijete, muškarac koji sebe smatra ocem, majka djeteta i organ starateljstva.

USVOJENJE

- Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika. - Usvojenje se može zasnovati kao potpuno i nepotpuno:

Potpuno usvojenje Potpuno se može usvojiti dijete do 10 godina života. Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, maćeha i očuh djeteta koje se usvaja, a

mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5 godina u vanbračnoj zajednici.Potpunim usvojenjem se između usvojioca, njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka

zasniva odnos srodstva jednak krvnom srodstvu. Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

Nepotpuno usvojenje Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18 godine života. Za usvojenje djeteta

starijeg od 10 godina potreban je njegov pristanak. Nepotpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, ili jedan uz pristanak

drugog, a mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5g.. u vanbrač. zajednici. Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca s jedne stane te usvojenika i

njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

- Postupak usvojenja je postupak upravnih organa – Centra za socijalni rad.- Dijete ima pravo znati da je usvojeno. Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno

najkasnije do njegove 7. godine života, odn. odmah nakon usvojenja ako je dijete starije od 7. godina. - Ko se ne može usvojiti:

1) srodnik po krvi u pravoj liniji ni brat ni sestra. 2) dijete prije isteka 3 mjeseca od njegovog rođenja. 3) dijete maloljetnih roditelja , izuzetno ovo se dijete može usvojiti po isteku 1 god. od njegovog

rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja. 4) dijete čije su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku 3 mjeseca od njegovog

napuštanja.- Ko može biti usvojilac:

1. Usvojitelj može biti državljanin BiH.2. Usvojitelj može biti i strani državljanin ako je usvojenje u interesu djeteta i ako dijete ne može biti

usvojeno u BiH. U ovom slučaju potrebno je odobrenje nadležnog federalnom organa za poslove socijalne zaštite.

3. Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je strarija od usvojenika najmanje 18 godina.

4. Ako postoje posebno opravdani razlozi usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.

- Ko ne može usvojiti:1. Osoba kojoj je oduzeto roditeljsko pravo.2. Osoba koja je ograničeno poslovno sposobna.

STICANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKA

Poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom, ali od ovog pravila postoje izuzeci:1) Maloljetnik sa 14 godina koji je u stanju da shvati značaj svojih radnji može obavljati neke

parnične radnje (ograničena poslovna sposobnost) npr. Da prihvati poklon, ili da u postupku za razvod braka učestvuje u odlučivanju kojem od roditelja će biti povjeren.

2) Maloljetnik sa 14 koji ostvaruje zaradu može raspolagati sa njom ali mora doprinositi svom izdržavanju, odgoju i obrazovanju.

192

3) Maloljetna osoba starija od 16 godina poslovnu sposobnost može steći: a) ako je postala roditelj ili b) ako je po odobrenju suda u vanparničnom postupku zaključila brak.

STARATELJSTVO NAD MALOLJETNICIMA

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba: 1) čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili nepoznatog boravišta, 2) čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo, 3) čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost (postao roditelj ispod 16 godina), 4) čiji su roditelji spriječeni ili nesposobni redovno se starati o svom djetetu.

IZDRŽAVANJE

Izdržavanje djeceRoditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju

iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju, roditelji su dužni prema svojim

mogućnostima (ako roditelj ima malu penziju - ne mora) osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdulje do navršene 26. godine života. Pod redovnim školovanjem se smatra onaj student koji nije izgubio godinu bez opravdanih razloga (opravdana bi bila npr. bolest, pa da je usljed toga izgubio godinu).

Ako je punoljetno dijete zbog bolest, fizičkih ili psihičkih nedostatka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ih izdržavaju dok ta njihova nesposobnost traje.

Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko pravo ili mu je ograničeno roditeljsko staranje ne oslobađa se obaveze izdržavanja djeteta.

Maćeha i očuh su dužni izdržavati pastorka ako ovaj nema svog biološkog roditelja.

Baka i djed dužnni su da izdržavaju malojetnog unuka. Obaveza izdržavanja punoljetnog unuka postoji pod istim uvjetima koji se traže za izdražavanje punoljetnog djeteta.

Izdržavanje roditeljaPunoljetno dijete dužno je izdtžavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se

zaposliti, a nema dovoljno sredstva za život. Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije

izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan po zakonu da to čini.

Izdržavanje bračnog partnera Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje

imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti - ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka ili poništenje braka. Izuzetno, bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od 1 godine od prestanka braka ako su uslovi za dosuđivanje izdržavanja postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave za izdržavanje.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera (iako su ispunjeni prethodni uslovi) 1) ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao

(preljuba) u bračnoj zajednici ili 2) ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera

193

3) ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje ili

4) ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner koji zahtjeva izdržavanje prestankom braka koji je trajao kraće vrijeme nije doveden u materijalni položaj teži od onoga u kojem se nalazio prilikom stupanja u brak.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima: a) kada je brak trajao kraće vrijeme ili b) kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način osigura

sredstva za život. Ako se partner zaposli makar i na mjesec dana u toku te godine gubi pravo na

izdržavanje.

Pravo na izdržavanje prestaje - ako izdržavani razvedeni bračni partner:a) sklopi novi brak, ili b) zasnuje vanbračnu zajednicu ili c) postane nedostojan da prima izdržavanje.

Kada se odlučuje o izdržavanju bitno je imati na umu dužinu trajanja braka i činjenicu da li se osoba nakon razvoda našla u težoj situaciji od one u kojoj je bila prije stupanja u brak.

Vanbračni partner koji ispunjava uslove za izdržavanje ima pravo da tužbom zahtijeva izdržavanje vanbračnog partnera. Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 1 godine od prestanka vanbračne zajednice. Uslov je da je vanbračna zajednica trajala najmanje 3 godine.Majka vanbračnog djeteta ima pravo da zahtijeva od oca vanbračnog djeteta srazmjerno njegovim mogućnostima da je izdržava 3 mjeseca prije porođaja i 1 godinu nakon porođaja.Određivanje izdržavanja

U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu kao njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Federalni ministar rada i socijalne politike objaviće jednom godišnje podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života.

Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će posebno cijeniti rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi i to će uzeti u obzir kao doprinos tog roditelja u izdržavanju. (sud po službenoj dužnosti utvrđuje visinu izdržavanja za dijete)

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Bračna stečevinaBračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme

trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima,

pružnju pomoći radom) ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

194

Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina. Prihodi od intelektualnog vlasništva (autorskih djela) ostvareni za vrijeme trajanja

bračne zajednice su bračna stečevina. Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu

drugačije ugovorili. Budući bračni partneri, odnosno, bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije

urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu. Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner,

drugi bračni partner može zahtjevati ispravku upisa u zemljišnim knjigama. Na bračnu stečevinu primjenjuju se pravila obligacionog i stvarnog prava.

Posebna imovinaImovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina. To je i ona koju za vrijeme trajanja bračne zajednice partner stekne po posebnom pravnom osnovu npr. nasljedstvo.

Podjela bračne stečevineVrši se ugovorom. Isprava kojom se vrši dioba mora imati svojstvo izvršne isprave. Npr ona će trebati biti notarski obrađena. Ako bračni partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera. Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj dijeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine, pored njegovog dijela, i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djece.

Predbračni ugovorRazlika između ovog i bračnog ugovora je u momentu zaključenja.

Bračni ugovorBračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih partnera prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja braka.

Odgovornost bračnih partneraZa obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni partner. Ovaj bračni partner odgovara za svoj dug svojom posebnom imovinom i svojim dijelom bračne stečevine.

Solidarna odgovornost bračnih partneraZa obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom.

195

ZAKONSKI NASLJEDNICI

I. nasljedni redZakonski nasljednici su djeca ostavioca i njegov bračni drug (pod djecom se smatraju i

vanbračna i usvojena djeca). Oni nasljeđuju na jednake djelove. Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživilo ostavioca

nasljeđuju njegova djeca (unučad ostavioca), na jednake djelove, a ko je neko od unučadi umrlo prije ostavioca dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioca, naljeđuju njegova djeca (pravo predstavljanja). Npr. postoji otac koji ima 3 djece i bračnog duga. Prije oca umre njegovo jedno dijete, koji ima svoju djecu. Smiosao odredbe je taj da ako prije ostaviočeve smrsti umre njegovo djete, tada naljeđuju njegova djeca (princip reprezentacije).

II. naljedni redZaostavštinu umrloga koji nije ostavio potomke (djecu, unučad, praunučad) nasljeđuje

njegov bračni drug i roditelji na jednake djelove (svaki sa ½). Ako iza umrlog nije ostao bračni drug zaostavštinu u cjelosti nasljeđuju roditelji.

Ako je jedan od roditelja umro prije ostavioca , dio zaostavštine koji bi mu pripao nasljeđuju njegova djeca - a to su u stvari braća i sestre ostavioca.

III. nasljedni redZaostavštinu umrloga koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su oni ostavili nekog

potomka, niti bračnog partnera - nasljeđuju njegovi djedovi i nane.

NUŽNI NASLJEDNICI

Nužni nasljednici su: 1. djeca umrloga , njegovi usvojenici i njegov bračni drug – njihov nužni dio iznosi 1/2 od zakonskog dijela. 2. ostali potomci umrloga (npr.unuci) , njegovi roditelji i njegova braća i sestre - oni su nužni nasljednici u

slučajevima:a) ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život , ilib) kada su po zakonskom redu pozvani na nasljeđe (ako nema nasljednika iz I. nasljednog reda). – njihov nužni dio iznosi 1/3 od zakonskog dijela.

Ostavilac niti darovnim ugovorom niti testamentom ne može povrijediti nužni nasljedni dio.

NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO

196

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati, a koji se naziva nužni dio.

Ostavilac za života ne može raspolagat i (poklonom ili testamentom) sa dijelom koji predstavlja nužni dio nasljednika.

Kada je povrijeđen nužni dio - raspolaganje testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio. Prvo se namirenje vrši iz onoga što je testamentom dato, i ako je to dovoljno za namirenje nužnog djela, neće se dirati u poklone. Ako nije, vršit će se povrat poklona do iznosa namirenja.

Ugovor o doživotnom izdržavanju nikada ne podliježu reduciranju radi nužnog djela jer je to dvostrano obvezujući ugovor.

ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLJEDSTVA

Ostavilac može isključiti iz nužnog dijela nasljednika: a) ako se povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema ostaviocu (npr. otac bez ikakvih

sredstava za život živi u kući sa sinom, a sin ne pomaže ocu, komšiluk ga hrani).b) ako je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema njemu, njegovom bračnom partneru ili djetetu.

Isključenje iz nužnog dijela u testamentu mora biti izraženo samo na nesumnjiv način, a korisno je da navede i razlog (osnov) za isključenje..

U slučaju spora - ostavinski postupak se prekida i učesnik čije je pravo manje vjerovatno se upućuje na parnicu.

POSLJEDICE ISKLJUČENJA IZ NUŽNOG DJELA

U slučaju kada je nasljednik isključen iz nužnog djela, smatra se da je isključenik umro prije ostavioca, pa umjesto njega se kao nasljednici pojavljuju njegova djeca, potomci. Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih lica koja mogu nasljediti ostavioca određuje se kao da je isključeni umro prije ostavioca.

IZDVAJANJE U KORIST POTOMAKA KOJI SU PRIVREĐIVALI SA OSTAVIOCEM

Potomci ostavioca koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ostaviocem i svojim radom doprinosili u sticanju imovine u domaćinstvu - imaju pravo da u ostavinskom postupku traže da se iz ostavinske mase izdvoji dio koji odgovara veličini njihovog doprinosa.

Ovaj zajtjev ima stavrnopravni karakter i može se postavljati i po okončanju ostavinskog postupka.

URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO

U nasljedni dio nasljednika uračunavaju se pokloni ukoliko ostavilac izričito nije naglasio da se ne uračunava u nasljedni dio. Ovo se ne odnosi n anužne nasljednike.

NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTATestament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16

godina. Testament je ništav ako zavještalac nije imao 16 godina i ako nije bio sposoban za

rasuđivanje. Ništav je i u slučaju ako je zavještalac natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili usljed tog ašto je bio prevaren li se nalazio u zabludi.

197

Tužbom se može zahtjevati poništaj testamenta u roku od 1 godine od dana saznanja za postojanje uzroka ništavosti, a najdalje za 10 godina.

OBLICI TESTAMENTA

Svojeručni testament Ako osoba zna da čita i piše, ona svojom rukom napiše testament i potpiše ga .

Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Za punovažnost ovog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da bude napisan.

Ovaj testament bi se mogao pobijati iz sljedećih razloga: a) da potpis ne pripada ostaviocu b) da zavještalac prilikom sačinjavanja istog nije bio pri čistoj svijesti i zdravoj pameti tj. da nije bio

sposoban za rasuđivanje ili c) da je testament sačinjen pod prisilom .

Pismeni testament pred svjedocima Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je

neki drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci se također potpisuju na testamentu.

Važno je da onaj ko ga sastavlja pismen kao i zvaještalac.

Sudski testamentPostoje dvije vrste ovog testamenta:

1. kada je zavještalac pismenTestament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovako sačinjen testament pročita i potpiše sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.

2. kada zavještalac nije pismen Ako zavještalac nije u stanju da pročita testament koji je sačinio sudija, sudija će ga pročitati zavještaocu u prisutnosti dva svjedoka, zatim će zavještalac u prisustvu dva svjedoka staviti prstoznak i izjaviti da je to njegov testament. Sudija osim potpisa naznačava da je obavio sve prethodno navedene radnje. I svjedoci potpiuju testament.

Zavještalac može svojeručni testament, testament sačinjen pred svejdocima ili sudski testament predati na čuvanje sudu - o čemu će sud sastaviti zapisnik , zatim testament staviti u zaseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Npr. Sudski testament se sačinjava u sudu ali ne mora se tamo i čuvati - to nije obaveza već slobodna volja ostavioca. Ništave su odredbe testamenta kojima ostavlja nešto sudiji koji ga je sačinio , svjedocima kao i precima/potomcima tih svjedoka.

Testament sačinjen na brodu ili za vrijeme mobilizacije /rataSačinjava se pred kapetanom broda ili komandirom u ratu - po odredbama koje važe za sastavljanje sudskog testamenta. Ratni testament važi 60 dana po završetku rata, ili ako je neko demobilisan kasnije, 30 dana od dana demobilisanja.

Usmeni testamentZavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nje u mogućnost da sačini pismeni testament. Izuzetne prilike bi bile npr. neko dobije infarkt i u teškom je stanju. Dakle, iznenadna bolest i spriječenost odlaska u sud a sud je udaljen npr. Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti pod kojima je sačinjen.

198

Svjedoci prilikom sačinjavanja ovog testamenta mogu biti samo lica koja mogu biti svjedoci prilikom sačinjavanja sudskog testamenta ali moraju znati čitati i pisati. Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju poslednju volju dužni su da bez odlaganja stave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno govore pred sudom, iznoseći kada, kako, gdje i u kojim okolnostima je ovaj testament sačinjen. Izvršenje ove dužnosti nije uslov za punovažnost ovog testamenta, jer svjedoci izjavu mogu dati i tokom ostavinskog postupka.

Testament pred konzularnim predstavnikomSačinjava ga državljanin BiH u inostranstvu, prema odredbama koje važe sa sačinjavanje sudskog testamenta. Sačinjava ga konzularni predstavnik zemlje državljanstva ostavioca.

Supstitucija – ako lice koje je označeno kao nasljednik u testamentu umre prije ostavioca, on može u tom slučaju testamentom imenovati nasljednika svog umrlog nasljednika.

PONIŠTENJE TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA ILI FORME – može tražiti samo lice koje ima pravni interes u roku od jedne godine od saznanja ili 10 godina od otvaranja testamenta.

DOKAZIVANJE POSTOJANJA TESTAMENTA

Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen prije ili nakon smrti zavještaoca, ali bez njegovog znanja, imat će pravno dejstvo ako zainteresirano lice dokaže da je testament postojao.

Zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo, ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude nedostojan da nasljedi. Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku koji je živ.

LEGAT

Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari određenom licu ili naložiti nasljedniku da to učini iz svog djela koji mu se ostavlja. Npr. da se isplati određeni iznos. Legatar se ne smatra nasljednikom. Ukoliko se legat ne izvrši, legatar ima pravo da to tužbom potražuje.

OPOZIVANJE TESTAMENTA

Zavještalac može uvijek opozvati testament u cijelini ili djelomično i to izjavom u bilo kom obliku u kom se može sačiniti testament, ali najćešče se to radi uništenjem (pocijepa ga).

ODNOS RANIJEG I KASNIJEG TESTAMENTA

Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.

199

UGOVOR O RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Ugovor mora biti u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva

djeca i drugi potomci kao i bračni drug.Ako neko od ovih lica nije bio prisutan ili se nije saglasio - onda se ne radi o

ugovoru o raspodjeli nego taj ugovor ima karatkter ugovora o darovanju. Onaj koji se nije saglasio ima status nužnog nasljednika. Posljedica ovoga jeste – ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude povrijeđen raspodjelom načinjenom u ugovoru reduciraće se dijelovi onih koji su dobili dio ustupanja po ugovoru (jer se njihov dio tretira kao poklon).

Ovim ugovorm može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ostavioca – cjelovita ili jedan njen dio. Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu tj imovinu ostavioca koja se raspodjeljuje nakon njegove smrti.

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Ovo je dvostranoobvezujući ugovor. Kod darovnog ugovora lica se za života ostavioca upisuju u zemljišnu knjigu a ovdje

stvar prelazi u vlasništvo tek nakon smrti ostavioca. To je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog

ugovarača ili neko treće lice, a drugi se ugovarač obavezuje da mu u slučaju smrti ostavlja svu svoju imovinu.

Ovaj ugovor mora biti sastavljen u pisanoj formi i ovjeren od notara. Šta se smatra izdržavanjem:

a) davalac izdržavanja se obavezao da sa primaocem izdržavanja zajedno živi, b) obaveza jednog ugovorača da će čuvati i paziti drugog, c) obrađivati njegovo imanje i d) poslije smrti ga sahraniti.

Ovaj ugovor se može raskinuti: a) sporazumom, b) ako je ugovorena zajednica života – zbog teškog poremećaja odnosa kada zajednički život postane

nepodnošljiv, c) neizvršavanje ugovora – duga strana ima pravo tražiti raskid ugovora.

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJE

Nedostojan je da nasljedi kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta:1) ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši života ostavioca, 2) ko je ostavioca natjerao da sačini ili opozove testament, uništio ili sakrio testament i 3) ako se ogriješio o obavezu izdržavanja ostavioca ili 4) ako nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć.

Nedostojnost za nasljeđivanje nije smetnja potomcima nedostojnog da nasljede zaostavštinu kao da je nedostojni umro prije ostravioca.

ODRICANJE OD NASLJEDSTVA

200

Nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom kod suda do svršetka ostavinske rasprave. Ovo odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa - osim ukoliko nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. U ovom slučaju se smatra kao da nikada nije bio nasljednik. Ukoliko se odriče nasljedstva u nečiju korist, radi se zapravo o ustupanju.Osoba može izjaviti da li se prihvaća ili ne prihvaća nasljedstva – odricanje. Odricanje u nečiju korist- darovanje li ustupanje nasljedstva. ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene imovine. Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostavioca, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog djela. Jedino kada se radi o obavezi koja zavisi o ličnosti obveznika (npr. slikar) obaveza ne prelazi na nasljednike, ali ako je ostavioc već primio novac za neizvršeno djelo, nasljednici isti moraju vratiti.

UPUĆIVANJE NA PARNICU

1) Ukoliko se nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka pojavi lice sa testamentom , u tom slučaju to se lice upućuje na parnicu.

2) Ako se nakon okončanja ostavinskog postupka pojavi novi nasljednik i on se upućuje na parnicu.3) Ako se nastane spor u pogledu ponovažnosti testamenta, prekida se ostavinski postupak i upućuje na

parnicu4) Spor oko punovažnosti isključenja nužnog djela 5) Spor oko nedostojnosti za nasljeđivanje 6) Spor u pogledu da li potomcima pripada pravo na izdvajanje određenog djela po osnovu njihovog

doprinosa

Tužba se podnosi u roku od 30 dana. Ako ne podnese tužbu, ostavinski postupak se nastavlja. Ako podnese – čeka se završetak parnice.

Za naknadno pronađenu imovinu - raspoređuje se prema postojećem rješenju o nasljeđivanju.

201

NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA

1. Sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. To znači da sud ne može dosuditi više nego što je tužitelj zahtijevao, niti drugu stvar umjesto one koju je tražio. (npr. podnesen zahtjev za naknadu štete na iznos od 1.000 KM, sud utvrdio veću štetu, ako tužitelj ne poveća iznos, sud će dosuditi 1.000 KM).

2. Načelo dispozicijeTo znači da stranke u postupku slobodno raspolažu svojim zahtjevom koji su stavile tokom postupka, tako da tužitelj može tužbu povući, može se odreći tužbenog zahtjeva, tuženi priznati tužbeni zahtjev, stranke mogu zaključiti poravnanje i sl.Ovo načelo je ograničeno u slučaju kad se radi o tužbenom zahtjevu kojim stranka ne može slobodno raspolagati. To je zahtjev koji je protivan prinudnom propisu i moralu društva (npr. neko podnio tužbu povodom ugovora o prodaji nekretnina, koji je zaključen u pismenoj formi ali nije ovjeren kod notara i traži da se utvrdi da je ugovor punovažan; sud mora ovakav zahtjev odbiti, ili npr.kod prava preče kupnje).

3. Načelo kontradiktornostiOvo načelo znači da svaka stranka ima pravo da se očituje o prijedlozima druge stranke. (npr. u toku prvostepenog postupka jedna stranka navodi određene činjenice, druga stranka se ima pravo očitovati na te navode. Isto važi i u drugostepenom postupku i revizije – odgovor na žalbu/reviziju).

4. Načelo ravnopravnosti jezika i pismaU parničnom postupku su ravnoprani BHS jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

5. Raspravno načelo (u odnosu na ranije načelo materijalne istine) Ovo je revolucionarno načelo parničnog postupka. Stranke su dužne u postupku iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i predložiti sve dokaze kojima te činjenice potkrijepljuju. Dakle, u parničnom postupku isključivo stranke iznose činjenice i predlažu dokaze. Raniji zakon regulisao da pored stranaka i sud, u skladu sa načelom materijalne istine, provodi dokaze po službenoj dužnosti; sada dakle, samo stranke mogu provoditi dokaze u parničnom postupku. (npr. ako stranka ima ZK izvadak, a nije dostavila, sud tu ne može ništa uraditi; isto tako ako u I.st. postupku stranka nije predložila neki dokaz, ne može ga predložiti ni u žalbi, izuzev ako nije mogla znati za taj dokaz u I.st. postupku). Od navedenog pravila postoji izuzetak, gdje je sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima), ali u praksi se ovo ne dešava.

6. Načelo slobodne ocjene dokaza Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, (rukovodeći se načelima logike i psihologije). Ako je sud propustio da cijeni sve dokaze, počinio je bitnu povredu parničnog postupka.

7. Načelo ekonomičnostiSud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

8. Načelo koncentracije ročištaPrvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Kod tumačenja ove odredbe treba imati u vidu da ročište za glavnu raspravu može trajati u kontinuitetu nekoliko dana.

9. Prethodno pitanje u parničnom postupkuKad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos a o tome pitanju još nije donio odluku sud ili neki drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje. (npr. postojanje nekog prava: tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik neke nekretnine i traži predaju u posjed, a tuženi ističe prigovor da je stekao pravo vlasništva nad tim nekretninama po osnovu dosjelosti. U ovom slučaju, sud mora prethodno da riješi da li je tuženi stekao pravo vlasništva dosjelošću, prije nego donese konačnu odluku. npr. postojanje pravnog odnosa: tužitelj tuži tuženoga da mu u izvršenju ugovora o prodaji plati cijenu. Onda tuženi istakne prigovor da ugovor uopšte nije zaključen. U tom slučaju sud mora prethodno utvrditi da li je uopšte zaključen ugovor i postoji li taj pravni odnos). Odluka suda o preth. pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

10. Vezanost parničnog suda za presudu krivičnog suda202

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. (npr. tužitelj je posnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete zbog pretrpljenih bolova i u tužbi kao dokaz navodi i prilaže krivičnu presudu kojom je tuženi oglašen krivim za nanošenje povreda. Sud u ovom slučaju ne treba odlučivati o krivnji jer je vezan odlukom krivičnog suda.)

SASTAV SUDA U PARNIČNOM POSTUPKU

U prvostepenom postupku i postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka, sudi sudija pojedinac.

U prvostepenom postupku, u sporovima male vrijednosti, može postupati i odlučivati stručni saradnik, koji u ovom slučaju može preduzimati sve radnje za koje je predviđeno da ih preduzima sudija pojedinac.

U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji, sudi vijeće od trojice sudija.

NADLEŽNOST

Apsolutna nadležnost - sud u toku cijelog prvostepenog postupka pazi da li je za rješavanje o zahtjevu nadležan sud ili neki drugi organ. Ako sud utvrdi ili ocijeni da je za odlučivanje o zahtjevu nadležan neki drugi organ (u praksi je to najćešće organ uprave) donijeće rješenje kojim tužbu odbacuje i ukida sve provedene radnje.

Stvarna nadležnost - predstavlja određivanje koji je sud nadležan u odnosu na vrstu spora. Danas je više nema, jer je po novom zakonu za sve sporove nadležan opštinski sud. tako da ovo na ispitu ne pitaju!

Mjesna nadležnost Opšta mjesna nadležnost - ako zakonom nije drugačije određeno, odn. ako nije

određena isključiva mjesna nadležnost, za suđenje je nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženog, a to je sud na čijem području tuženi ima prebivalište, a ako tuženi nema prebivalište, opće mjesno je nadležan sud na čijem području tuženi ima boravište. Za suđenje u sporovima protiv Federacije, kantona, grada i općine, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište njihovog zakonodavnog tijela, odnosno vijeća. Za suđenje u sporovima protiv ostalih pravnih osoba, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo sjedište. Za suđenje u sporovima protiv državljanina FBiH koji stalno živi u inostranstvu, opće mjesno je nadležan sud njegovog posljednjeg prebivališta u FBiH.

Izberiva mjesna nadležnost - postoji u sporovima u kojim je pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i neki drugi sud. Izberiva nadležnost je predviđena:a) u sporovima za naknadu štete - osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na

čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, a ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odn. boravište.

b) u sporovima za zakonsko izdržavanje - ako je tužilac osoba koja traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

c) u bračnim sporovima (radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka) - nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.

d) u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva - ako je tužilac dijete, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

203

e) u sporovima iz nasljednopravnih odnosa , dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, te sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostaviocu - za suđenje je pored suda opće mjesne nadležnosti mjesno je nadležan i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak.

f) nadležnost po mjestu plaćanja - za suđenje u sporovima imatelja mjenice ili čeka protiv potpisnika nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud mjesta plaćanja.

g) u sporovima iz radnih odnosa - ako je u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposlenik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opće mjesno nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

h) u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima - nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.

- Isključiva nadležnost - predviđena je u sporovima o nekretninama, gdje je u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova. Isključiva nadležnost - predviđena je i za sporove u izvršnom i stečajnom postupku, pa je za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i u povodu sudskog ili administrativnog izvršnog postupka, odn. u toku i u povodu stečajnog postupka, mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi izvršni ili stečajni postupak, odn. sud na čijem se području provodi administrativno izvršenje.

- Sporazum o mjesnoj nadležnosti - Ako zakonom nije određena isključiva nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan.

- Sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

Pitanje prigovora na mjesnu nenadležnosti - Tuženi može istači prigovor mjesne nenadležnosti samo u odgovoru na tužbu, a sud se može po služb. dužnosti (odnosi se samo na isključivu nadležnost) oglasiti mjesno nenadležnim samo do dostavljanja tužbe na odgovor.

TUŽBA

Parnični postupak se pokreće tužbom (a vanparnični postupak preijedlogom).Tužba mora sadržavati:1) osnovu za nadležnost suda , (u pitanju je osnova za mjesnu nadležnost, jer su za sve

sporove nadležni općinski sudovi)2) tužbeni zahtjev - u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (troškovi i kamate),3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev , 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice ,5) naznaku vrijednosti spora (ne treba – ako se rati o novčanom potraživanju ili ako se

radi o sporu čija se vrijednost ne može izraziti u novcu, npr. bračni sporovi, spor za utvrđivanje ili osporavanje očinstva i sl.),

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva (npr. naknada štete ili ispunjenje ugovora). Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Dakle, pravni osnov tužbenog zahtjeva nije bitan elemenat tužbe,

7) druge podatke koje u skladu s zakonom mora imati svaki podnesak (oznaka stranaka, punomoćnika, prebivalište, vrsta spora).

204

TUŽBA ZA UTVRĐENJETužba za utvrđenje predstavlja tužbu kojom tužitelj traži samo da se ustanovi: a) postojanje odn. nepostojanje nekog prava (npr. tužba za utvrđenje prava vlasništva) ilib) postojanje odn. nepostojanje nekog pravnog odnosa (npr. da je zaključen / postoji ugovor) c) istinitosti odn. neistinosti javne isprave. Uslov za podnošenje ove tužbe je da tužitelj ima pravni interes (npr. tužitelj koji traži da se utvrdi pravo vlasništva – njegov pravni interes postoji ako mu neko osporava vlasništvo). Ako je očigledno da nema pravnog interesa, onda se ta tužba odbacuje.

ISTICANJE VIŠE TUŽBENIH ZAHTJEVA U JEDNOJ TUŽBI

U jednoj tužbi tužitelj može istači više zahtjeva protiv istog tuženog pod uslovom da su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. (npr. tužitelj podnio tužbu u radnom sporu da se vrati na posao i da mu se isplati lični dohodak ili kada neko u saobraćajnom udesu bude povrijeđen i traži naknadu materijalne i nematerijalne štete).Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom mogu se protiv istog tuženog istači u jednoj tužbi ukoliko sud ocijeni da to nalažu razlozi ekonomičnosti i to samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka (npr. tužitelj u istoj tužbi traži da mu se isplati cijena iz ugovora i traži da mu se vrati zajam).

PREINAKA TUŽBE

Preinaka tužbe jeste: a) promjena istovjetnosti zahtjeva (npr. tužitelj traži od tuženog da mu vrati stvar koja je kod njega, tuženi ističe da je

stvar propala, onda tužitelj preinači zahtjev i traži protiuvrijednost stvari);b) povećanje postojećeg zahtjeva (npr. tužitelj tražio 1.000 KM a u toku postupka se ispostavi da nije tolika vrijednost pa

je poveća) ili c) isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (npr. tužitelj kao davalac izdržavanja je tužbom tražio raskid ugovora o

doživotnom izdržavanju a onda u toku postupka traži da mu tuženi kao primalac izdržavanja vrati ono što mu je ovaj dao izvršenjem ugovora o doživotnom izdržavanju).

Tužba nije preinačena a) ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, b) ako je smanjio tužbeni zahtjev ili c) ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Rok za preinačenje tužbe Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do

početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. U ovom slučaju, tužitelju nije potreban pristanak tuženog.

Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja gl. rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi:1. ako sud ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i 2. ako tuženi pristaje na preinaku. (Smatrat će se da postoji pristanak tuženog ako se on upusti u raspravljanje o

glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci). Preinačenje tužbe iako se tuženi tome protivi :

Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud će dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su kumulativno ispunjeni uslovi:

205

1) da tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije (npr. tužitelj je na pripremnom ročištu zatražio 1.000 KM, vještak nije dostavio nalaz, nakon toga vještak dostavi nalaz koji pokazuje veću vrijednost i tada može izmijeniti jer tužitelj nije kriv);

2) da je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave, tj. ukoliko je moguće o tom tužbenom zahtjevu odlučiti na tom istom ročištu. (objektivno).

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Subjektivno preinačenje Tužilac može, u gore navedenom roku, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto

prvobitnog tuženog tuži drugu osobu (npr. utvrdi se da je drugo lice pričinilo štetu).Za ovu preinaku tužbe, potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu

umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

POVLAČENJE TUŽBE

Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom (rok za dostavljanje tužbe je 30 dana).

Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.

POSTOJANJE PARNICE

Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom . Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među

istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. (prigovor litis pendencije)Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o

istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini. Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se

parnica među istim strankama dovrši.

PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE

Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.Te pripreme obuhvataju:

1. prethodno ispitivanje tužbe, 2. dostavu tužbe na obavezni odgovor, 3. održavanje pripremnog ročišta i 4. zakazivanje glavne rasprave.

U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U toku pripremanja glavne

206

rasprave sud može donijeti presudu na osnovu priznanja, na osnovu odricanja i zbog propuštanja, te primiti nagodbu stranaka.

1. PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE

Kada sudija primi tužbu prvo ispituje da tužba sadrži sve bitne elemente, tj. ispituje da li je tužba potpuna. Ako utvrdi da u tužbi nedostaje neki od bitnih elemenata, sud će je vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana. Ako tužba ne bude vraćena sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke odnosno dopune, odbaciće se.

Ako tužba nema ovih nedostataka, sud ispituje da li tužba ima nedostataka u pogledu stranačke sposobnosti, ili nedostataka u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostataka koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno. Ako sud utvrdi da u tužbi postoji neki od navedenih nedostataka, odredit će rok za njihovo otklanjanje. Ukoliko se nedostaci ne mogu otkloniti, ili ako rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.

Sudije ispituje apsolutnu nadležnost i ako utvrdi da nije nadležan, tj. da je nadležan neki drugi organ, onda tužbu odbacuje.

Sud može da utvrdi da nije mjesno nadležan još prije nego dostavi tužbu tuženom. Ukoliko utvrdi da se radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti, donijeće rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i predmet dostavlja mjesno nadležnom sudu.

Ukoliko se iz stanja spisa utvrdi da je među strankama zaključeno poravnanje ili da se radi o presuđenoj stvari , donosi rješenje kojim tužbu odbacuje

2. DOSTAVLJANJE TUŽBE NA OBAVEZNI ODGOVOR I ODGOVOR NA TUŽBU

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

2. a) Odgovor na tužbu i njegov sadržajNakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će: poučiti tuženog

a) obavezi da u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu, b) tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i

obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku (tj. da u slučaju nedostavljanja odgovora na tužbu postoji mogućnost donošenja presude zbog propuštanja).

U odgovoru na tužbu, tuženi će 1. istaći moguće procesne prigovore i 2. izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i 1. razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, 2. činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, 3. dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te 4. pravni osnov za navode tuženog.

207

Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će ga radi otklanjanja tih nedostataka vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana. Ako odgovor na tužbu ne bude vraćen sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučen, a ako bude vraćen bez ispravke odn. dopune, odbaciće se.

2. b) Protivtužba i odgovor na protivtužbuTuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako:a) ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom (npr. tužitelj tužbom traži ispunjenje

ugovora, plaćanje cijene za prodatu stvar, a tuženi ustane sa protivtužbom i kaže da mu ovaj uopće nije predao stvar), ili

b) ako se ti zahtjevi mogu prebiti (kompenzirati), ili c) ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili

nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Nakon održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka. Protivtužba se ne može podnijeti ako je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud.Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

3. PRIPREMNO ROČIŠTE

Pripremno ročište se zakazuje u roku od 30 dana od dana dostave odgovora na tužbu ili proteka roka u kome nije tuženi dostavio odgovor.Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, utvrdi: a) da među strankama nema spornih činjenica ili b) da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno (npr. spor zbog smetanja).

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke: o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta , tj. tužitelj se opominje da će se u slučaju

njegovog nedolaska na pripremno ročište tužba smatrati povučenom, osim ako tuženi ne pristane da se ročište vodi bez prisustva tužitelja; a tužitelj se opominje da se u slučaju nedolaska na ročište ono može provesti u njegovoj odsutnosti.

kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Svrha pripremnog ročišta je dakle, koncentracija dokaza.

Tok pripremnog ročišta:1. Sudija otvara pripremno ročište i konstatuje da li su pristupile pozvane stranke . Ukoliko tužitelj nije

pristupio, a uredno je obaviješten, sud će donijeti rješenje da se tužba smatra povučenom, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

2. Pripremno ročište počinje izlaganjem tužbe od strane tužitelja, a nakon toga izlaganjem odgovora na tužbu od strane tuženoga.

3. Zatim slijedi iznošenje činjenica i predlaganje dokaza, prvo jedne pa druge strane. 4. Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će

se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju će naznačiti razlog odbijanja.

208

Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kojem vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje, a to je najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

5. Sud će u zavisnosti od prirode spora na pripremnom ročištu nastojati da stranke spor riješe a) u postupku medijacije (najkasnije na pripremnom ročištu) ili b) sudske nagodbe (stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora u toku cijelog postupka; sud će, na način koji ne

ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu; sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik; nagodba je zaključena kad stranke potpišu zapisnik; sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova! može se pobijati ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare. Sudska nagodba može se pobijati samo tužbom. Ova tužba se može podnijeti u roku od 3 mjeseca od dana saznanja za razloge pobijanja (subjektivni rok), a najkasnije u roku od 5 godina od dana zaključenja sudske nagodbe (objektivni rok).

4. ZAKAZIVANJE GLAVNE RASPRAVE

Sud donosi rješenje o zakazivanju glavne rasprave i određuje:1) dan i sat održavanja glavne rasprave; 2) pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi; 3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi; 4) osobe koje će biti pozvane na glavnu raspravu.

Glavna rasprava će se održati: a) u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog

ročišta,b) a sud može odrediti da se glavna rasprava održi odmah nakon

pripremnog ročišta. Ako se procjenjuje da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana, ročište će biti zakazano za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u kontinuitetu. Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio pozvati.U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa ročišta.Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavlja se ovjeren prepis rješenja o zakazivanju glavne rasprave.

GLAVNA RASPRAVA

Glavna rasprava se zakazuje u roku od 30 dana od zaključivanje pripremnog ročišta.

1. Tok glavne rasprave

Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja.Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe, pa ako nisu,

provjerava jesu li odsutne osobe uredno pozvane i imaju li opravdan razlog za izostanak, pa:a) ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan ,

smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje,b) ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan ,

rasprava će se održati bez njegovog prisustva. Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:

1) Tužilac ukratko izlaže tužbu, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava;2) Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje odgovor na bitne navode tužioca;

209

3) Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke, i to prvo tužilac, a zatim tuženi; (pravilo da se prvo saslušavaju stranke pa onda svjedoci je novina u našem parničnom postupku)

4) Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim svjedoci tuženog; 5) Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje; 6) Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužioca, imaju pravo da se

obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta; 7) Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog; 8) Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno izlaganje tuženog, i tuženi će imati

pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca. Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno

pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom. Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove

dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Prilikom saslušanja svjedoka, pravilo je da svjedoka prvo saslušava stranka koja ga je predložila, pa tek onda suprotna stranka.

Sudija također, može postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja.

Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak. Sud neće dopustiti pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti, pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena.

2. Odgoda, odlaganje i nastavak ročišta za glavnu raspravu

Odgoda ročištaSud može odgoditi zakazano ročište za gl. raspravu prije njegovog održavanja,

ako utvrdi:a) da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje , ili b) da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta .

Sud je dužan, najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni ovi navedeni uslovi.

Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.

Odlaganje ročišta Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište samo iz slijedećih razloga:

1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;

2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi a) pokušaja mirnog rješenja spora ili b) zaključenja sudske nagodbe .

Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Kad se ročište odloži, sud će prisutnima odmah saopćiti mjesto i vrijeme novog ročišta.

Sud nije dužan o mjestu i vremenu novog ročišta obavijestiti stranku koja nije bila prisutna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena.

Pravila koja vrijede za odgodu i odlaganje ročišta za glavnu raspravu: Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno vrijeme,

odn. ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim - ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u predviđenim rokovima, pa sud rješenjem odredi duži rok za izvođenje dokaza.

Sudija je o svakoj odgodi, odn. odlaganju ročišta dužan obavijestiti predsjednika suda. 210

Prilikom odgode, odn. odlaganja ročišta sud će datum održavanja novog ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgodu, odn. odlaganje ročišta, nije dopuštena posebna žalba.

Nastavak ročišta Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana sud će odrediti nastavak ročišta za slijedeći radni dan.

DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

OPŠTA PRAVILA

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (tj. raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).

Ne treba dokazivati činjenice: 1) koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice , 2) čije postojanje zakon pretpostavlja ,3) koje su općepoznate.

Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU SU: 1. uviđaj,2. isprave,3. svjedoci,4. vještaci,5. saslušanje stranaka.

1. Uviđaj Uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti

potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka (npr. naknada štete iz saobraćajne nesreće).

2. Isprave Isprave su dokazno sredstvo ako su javne isprave , tj. ako se radi o ispravama koje je u

propisanoj formi izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti ili pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (npr. presuda, diploma, uvjerenje o državljanstvu, ZK izvadak, izvod iz MKV).

Javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje . Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravna osoba od kojega bi ona trebalo da potječe.

Privatne isprave (npr. ugovori) imaju nešto manju dokaznu snagu od javnih isprava. Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje

javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke (dakle, ne i po službenoj dužnosti) narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.

211

3. Svjedoci Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu , a ako ovim

zakonom nije drugačije određeno, dužna je i svjedočiti. Kao svjedoci mogu se saslušati samo osobe koje su sposobne dati obavijesti o

činjenicama koje se dokazuju. (svjedok, dakle, ne mora biti punoljetan). Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost

čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležan organ ne oslobodi te dužnosti. (dakle, u ovom slučaju nema svjedočenja)

Svjedok može (ali ne mora) uskratiti svjedočenje: 1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila;2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedala;3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u obavljanju nekog drugog poziva ili

djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do 3. stepena zaključno, svoga bračnog/vanbračnog druga ili srodnike po tazbini do 2. stepena zaključno i onda kad je brak prestao.

Svjedoka prvo ispituje stranka koja ga je predložila, a zatim suprotna stranka . Ako stranka ima punomoćnika, onda samo punomoćnik može da postavlja pitanja.

Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku . Svjedok će se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu svjedoči .

4. Vještaci Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi

utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, dokaz vještačenjem isključivo predlaže stranka. Stranka koja predlaže

vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje. Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud rješenjem.

Vještačenje obavlja jedan vještak, a na prijedlog stranke sud može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se određju sa liste sudskih vještaka, a u složenijim situacijama vještačenje se može povjeriti stručnim ustanovama.

Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave , i to najmanje 8 dana prije ročišta za glavnu raspravu. Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

Kako je u ranijem zakonu vještačenje bio jedan od najvećih razloga dugog trajanja postupaka, po novom zakonu postoje samo 2 slučaja kada se može odrediti ponovno vještačenje i to: 1) ako vještak u ostavljenom roku ne dostavi nalaz i mišljenje - u tom slučaju, sud će, nakon proteka roka

koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.2) ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim

okolnostima - u tom slučaju, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odn. ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja, pa ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

5. Saslušanje stranaka Na prijedlog stranke sud određuje izvođenje dokaza saslušanje parničnih stranaka . Dakle, ovaj

dokaz se uvodi samo na prijedlog jedne od stranaka (ne može po službenoj dužnosti). Sud će odlučiti da sasluša samo jednu stranku :

a) ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili b) ako se ne odazove na poziv suda, a uredno je obaviještena.

212

Stranku saslušava punomoćnik, a ako ga nema, onda je saslušava sud.

OSIGURANJE DOKAZAAko postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice predložiti da se taj dokaz izvede.

SUDSKE ODLUKE

Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta. Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.O tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem. O svim drugim pitanjima sud odlučuje rješenjem.Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.

1. Presuda

Opšte odredbePresudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

Rok za dobrovoljno izvršenje činidbe Kad se stranci u presudi nalaze izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojem je tu činidbu dužna izvršiti. Rok za izvršenje činidbe je 30 dana (paricioni rok), ali za činidbe koje se ne odnose na novčana davanja (npr. predaja stvari) sud može odrediti duži rok (npr. kad se radi o predaji stvari može se odrediti i rok duži od 30 dana). U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok 15 dana. Ako ovaj rok protekne dolazi se u fazu izvršenja.Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon donošenja presude, odn. ako se presuda dostavlja, prvog dana nakon dostave prepisa presude.

VRSTE PRESUDA

1. Presuda na osnovu priznanjaAko tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja). Tuženi može opozvati priznanje sve do donošenja presude. Sud ne može donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uslovima, ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno rasplagati (raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).

2. Presuda na osnovu odricanjaAko se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na osnovu odricanja).Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog.Tužilac može do donošenja presude, na ročištu ili u pisanom podnesku, opozvati odricanje od tužbenog zahtjeva bez pristanka tuženog.

3. Presuda zbog propuštanjaKad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.Dakle, postoje 3 kumulativna uslova koja se moraju ispuniti da bi sud mogao donjeti presudu zbog propuštanja: 1. da je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja,

213

2. da tuženi u zakonskom roku nije dostavio pismeni odgovor na tužbu i 3. da postoji osnovan tužbeni zahtjev.

Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je

sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su opštepoznate.Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev. Protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje, koji sprečava da presuda zbog propuštanja postane pravomoćna.

Donošenje, pismena izrada i dostava presude

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sudija prekorači ovaj rok, o razlozima prekoračenja dužan je izvijestiti predsjednika suda.Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama o dostavi, U iznimnim okolnostima sud može na zahtjev stranke da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama o načinu dostave pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude, sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi. Presuda zbog propuštanja i presuda drugostepenog suda donesena bez rasprave, dostavlja se strankama u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.

Sadržaj presude

1. Uvod - uvod presude sadrži: 1) naziv suda, te ime i prezime sudije, 2) ime i prezime i prebivalište/boravište stranaka, zastupnika i punomoćnika, 3) kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost, 4) dan zaključenja glavne rasprave,5) dan kad je presuda donesena.

2. Dispozitiv (izreka) - izreka presude sadrži - odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja.

3. Obrazloženje - u obrazloženju sud će izložiti: 1) navode tužbe i odgovora na tužnu, 2) dokaze i ocjenu dokaza, kao i 3) propise na kojima je sud zasnovao presudu.U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja, iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda.

4. Uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.Dopunska presuda

Ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, - stranka može u roku od 30 dana podnijeti prijedlog parničnom sudu da se presuda dopuni. U praksi, ovo se dešava najčešće u slučajevima kada se jednom tužbom istakne više

214

tužbenih zahtjeva, sud ih je sve raspravio, a donio je presudu samo o jednom zahtjevu (npr. u radnom sporu – tužitelja vraća na posao, a nije odlučio o naknadi plaće).

Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti sud bez održavanja ročišta.

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan , bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijeće, u roku od 8 dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba , ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostavit će se drugostepenom sudu.

Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

Ispravljanje presude

Pogreške u imenima i brojevima idruge očite pogreške u pisnaju sud će ispraviti u svako doba. Sud će to učiniti posebnim rješenjem i dostaviti to rješenje strankama

Pravomoćnost presude

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna .Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno

presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbaciće tužbu.

Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena. Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja , a u slučajevima u kojima

strankama presudu dostavlja sud – od dana kada im je dostavljena.

2. Rješenje

Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija . Rješenje koje je na ročištu objavljeno dostavit će se strankama u ovjerenom prepisu

samo u 3 slučaja:a) ako je protiv toga rješenja dopuštena posebna žalba, ili b) ako se na temelju rješenja može odmah tražiti izvršenje, ili c) ako to zahtijeva upravljanje parnicom.

Rješenja koja sud donosi izvan ročišta saopćavaju se strankama dostavom ovjerenog prepisa rješenja.

Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.

Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno. Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o

prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

Pismeno rješenje treba sadržavati uvijek uvod i izreku, a obrazloženje samo ako mora biti obrazloženo (tj. ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su međusobno oprečni).

POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

Redovni pravni lijek je žalba, a vanredni pravni lijekovi su revizija i prijedlog za ponavljanje postupka. ***

215

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba protiv presude

PRAVO NA ŽALBU Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30

dana računajući od dana donošenja presude, odn. od dana dostave prepisa presude, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.

Blagovremeno podnesena žalba spriječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.

Žalba se dostavlja prvostepenom sudu, a o žalbi odlučuje drugostepeni sud .

Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je primila presudu . Do donošenja odluke drugostepenog suda, stranka može odustati od već podnesene

žalbe. Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.

SADRŽAJ ŽALBE- Žalba mora sadržati:

1. označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;2. izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;3. razlog žalbe;4. potpis podnositelja žalbe.

- Ako žalba ne sadrži navedene podatke (nepotpuna žalba), prvostepeni sud će - rješenjem pozvati žalitelja da u roku od 8 dana dopuni ili ispravi žalbu, a ako žalitelj u ostavljenom roku ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu.

- U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi , osim ako - žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odn. predložiti do zaključenja glavne rasprave. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

- Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi. Sud o ovim prigovorima ne vodi računa po službenoj dužnosti, već po prigovoru stranke.

RAZLOZI ZBOG KOJIH SE PRESUDA MOŽE POBIJATIPresuda se može pobijati:1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati: 1) zbog povrede odredaba parničnog postupka ili 2) zbog toga što je izjava o priznanju, odn. o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prisile ili prevare. Povreda odredaba parničnog postupka postoji - ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. (npr. sud je saslušao 5 svjedoka, pri tome je 3 iskaza cijenio, a 2 iskaza je propustio da cijeni, i onda se u žalbi istaskne da je sud počinio povredu odredbe iz člana 8. ZPP jer ona predviđa da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno) Stranka u žalbi obavezno mora ukazati na svaku povredu postupka, jer žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi samo na dvije povrede: povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i na pravilnost zastupanja.Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji: a) kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odn. kad je nije utvrdio, (npr. sud je utvrdio da je

zaključen ugovor, a žalba kaže da je to pogrešno utvrdio, jer je nepravilno ili nije uopšte cijenio iskaz svjedoka)

216

b) kad na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji - kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. (npr. sud je utvrdio da je potpisani ugovor o prodaji nekretnine punovažan, a da pri tome ovaj ugovor nije obrađen i ovjeren kod notara).

POSTUPAK PO ŽALBI

Žalba se podnosi - sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, odbacit će rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta. Žalba je neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje. Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela a) osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili b) osoba koje se odrekla ili je odustala od žalbe, ili c) ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe. Protivna stranka može u roku od 8 dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu, koji se odmah, a najkasnije u roku od 8 dana dostavlja žalitelju.Nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu (ako je podnesen), sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od 8 dana. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi** u sjednici vijeća (od 3 sudija) ili na osnovu održane rasprave.Drugostepeni sud će zakazati raspravu - kada ocijeni: a) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II.st. sudom utvrditi nove činjenice ili

izvesti nove dokaze. Radi se o novim, u žalbi predloženim, dokazima ili činjenicama (npr. stranka u žalbi, pored dokaza koje je ranije predložila, naknadno je saznala za još nekog svjedoka i predlaže ga u žalbi jer za njega ranije nije znala. Tada se otvara rasprava pred II.st. sudom i na tu sjednicu se pozivaju stranke i taj svjedok, koj će tada biti saslušan. Nakon toga II.st sud će da ocijeni samostalno ovaj dokaz, imajući u vidu ranije iznesene dokaze i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja može donijeti drugačiju odluku).

b) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II.st. sudom ponovo izvesti već izvedene dokaze. npr. žalitelj u žalbi navodi da je neki dokaz pogrešno cijenjen. Tada sud na sjednicu poziva samo te svjedoke koji su ranije saslušani i saslušava ih da bi on ocijenio njihove iskaze.

c) da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u I.st. postupku potrebno održati raspravu pred II.st. sudom. npr. u žalbi se navodi da je sud odredio izvođenje određenog dokaza, ali je propustio da ga izvede. U ovom slučaju, II.st. sud će pozvati tog svjedoka koji nije prethodno saslušan i saslušati ga.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od - 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odn. od dana zaključenja rasprave, ako je rasprava održana.Ako sa rasprave izostane podnosilac žalbe (žalitelj), rasprava se neće održati, a odluka će se donijeti na osnovu navoda žalbe i odgovora na žalbu (uzima se ono što je navedeno u žalbi i odgovoru).Ako sa rasprave izostane stranka koja nije žalitelj, sud će raspravljati o žalbi i donijeti odluku.

GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTEPENE PRESUDE

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu - u onom djelu u kojem se pobija žalbom, - u granicama razloga navedenih u žalbi, - pazeći po službenoj dužnosti samo na

a) primjenu materijalnog prava i b) povredu odredaba PP. koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Ne može se preinačiti presuda na štetu žalioca ako se samo on žalio na presudu.

217

ODLUKE DRUGOSTEPENOG SUDA PO ŽALBI

Odluke drugostepenog suda donose se nakon vijećanja glasanjem. Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu ; 2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ; 3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje ;4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu , ili 5) preinačiti prvostepenu presudu.

1. Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu drugostepeni sud će odbaciti rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.

2. Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje:a) razlozi zbog kojih se presuda pobija , a ni b) razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na

stranačku sposobnost i zastupanje).

3. Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave , ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi: 1) ako je protivno odredbama ovog zakona sud donio presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu

odricanja; (npr. sud je donio presudu zbog propuštanja, a tužilac u svom tužbenom zahtjevu nije tražio donošenje presude zbog propuštanja)

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude; (npr. kada jedna od stranaka nije učestvovala u postupku, jer nije bila uredno obaviještena o raspravi)

3) ako je sud donio presudu bez glavne rasprave ; Po ZPP postoje samo 3 presude koje se mogu donijeti bez glavne rasprave, i to: 1. presuda zbog propuštanja, 2. presuda na osnovu priznanja i 3. presuda na osnovu odricanja

4) ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti .

4. Drugostepeni sud će rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ako utvrdi: 1) da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu :

a) koji nije u sudskoj nadležnosti (apsolutna nenadležnost), ili b) o kome već teče parnica, ili c) o kojem je već prije pravomoćno presuđeno, ili d) koga se tužilac odrekao, ili e) o kojem je već zaključena sudska nagodba.

2) da su u prvostepenom postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju, i to:a) ako je kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku ili b) ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili c) ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili d) ako zakonski zastupnik odn. punomoćnik stranke nije imao potrebna ovlaštenja za

vođenje parnice, odn. obavljanje pojedinih radnji u postupku,

218

e) ako vođenje parnice, odn. obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno.

U ovom slučaju, drugostepeni sud, s obzirom na prirodu povrede, može: a) ili ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu b) ili ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

5. Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:1) ako je II. sud , u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i dokaza izvedenih pred I.st. sudom -

utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u I.st. presudi;2) ako je II. sud nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih

dokaza - utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u I.st. presudi;3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud

pogrešno primijenio materijalno pravo;

2. Žalba protiv rješenja

Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako u zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena.Ako zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

Blagovremeno podnesena žalba zadržava izvršenje rješenja, ako zakonom nije drugačije propisano. Rješenje protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba može se odmah izvršiti.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Vanredni pravni lijekovi su revizija i prijedlog za ponavljanje postupka.

1. Revizija

Uslovi za reviziju- Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u II. postupku - u

roku od 30 dana od dana dostave drugostepene presude. - Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravomoćne presude (cenzus) ne

prelazi 10.000 KM. - Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, bez

obzira na vrijednosni cenzus, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog prava u drugim slučajevima.

Razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti- Revizija se može izjaviti zbog :

1) povrede odredaba parničnog postupka (ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude) koja je učinjena u postupku pred II.st. sudom; npr.ako je u II.st. postupku kod odlučivanjja u žalbi sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, ili kada žalbeni sud nije cjenio sve žalbene prigovore

2) pogrešne primjene materijalnog prava ; 3) prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred II.st. sudom . npr. su u

žalbenom postupku dosudi više nego što je tužitelj tražio u tužbi ili dosudi stvari veće vrijednosti- Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

219

- Revizija je isklučenja - sud je neće dopustiti tj. Vrhovni sud FBiH odbacit će je kada je izjavljena protiv: odluka donesenih u parnici zbog smetanja posjeda, bračnim sporovima, sporovima utvrđivanja/osporanja očinstva, u izvršnom, vanparničnom, ostavinskom postupku.

Postupak po prijedlogu za reviziju- Revizija se podnosi sudu koji je izrekao I.st. presudu , u dovoljnom broju primjeraka za

sud i protivnu stranku. - Neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, odbaciće rješenjem I.st. sud, bez održavanja

ročišta. - Primjerak blagovremene i potpune revizije I.st. sud će dostaviti protivnoj stranci. U

roku od 8 dana od dana dostave revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju. - Nakon prijema odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za odgovor, I.st. sud

dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima, revizijskom sudu. Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i II.st. sudu.

- Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude protiv koje je izjavljena .- O reviziji, tj. o njenoj dopuštenosti odlučuje Vrhovni sud Federacije i to bez rasprave. - Stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako - se

oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Granice ispitivanja pobijane presude u postupku po revizijiRevizijski sud ispituje pobijanu presudu:

samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba

parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i pravilnost zastupanja.Revizijski sud dostavlja svoje odluke strankama, kao i prvostepenom i drugostepenom

sudu. Ako u odredbama ZPP-a koje se direktno odnose na reviziju nije nešto drugo određeno,

u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Revizija protiv rješenja- Stranke mogu izjaviti reviziju protiv - rješenja drugostepenog suda kojim je postupak

pravomoćno završen. (npr. kada je prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim, uložena je žalba i drugostepeni sud potvrdi rješenje. U ovom slučaju postoji pravo na reviziju)

- Revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostepenog suda : a) kojim se podnesena žalba odbacuje , odn.b) kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije .

2. Prijedlog za ponavljanje postupka

Razlozi za ponavljanje postupka Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen (odnosi se na pravosnažne i prvostepene i drugostepene odluke) može se na prijedlog stranke ponoviti:1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet; 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom3) ako da su postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju; 4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je

krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika

stranke, protivne stranke ili koje treće osobe; 220

6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. (najčešći razlog u praksi)

Rok za podnošenje i postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u subjektivnom roku od 30 dana , koji teče od dana

u zavisnosti od razloga zbog kojeg se traži ponavljanje postupka (npr. u slučaju iz tačke 1. - od dana kad je stranka saznala za taj razlog).

Nakon što protekne objektivni rok od 5 godina od dana kad je odluka postala pravomoćna , prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti, osim ako se ponavljanje traži iz razloga navedenih u tačkama 2. i 3. (tj. ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, te ako da su postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju)

O prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje drugostepeni sud , i to sudija pojedinac koji nije sudjelovao u donošenju drugostepene odluke u prijašnjem postupku.

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u I. stepenu . U prijedlogu se posebno moraju navesti učiniti vjerovatnim da bi u ponovljenom postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.

Neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem I.st. sud bez održavanja ročišta.

Ako prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na prijedlog.

Nakon prijema odgovora na prijedlog ili nakon proteka roka za davanje odgovora, I.st. sud će prijedlog i odgovor na prijedlog, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti II.st. sudu najkasnije u roku od 8 dana.

Drugostepeni sud odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka u pravilu bez održavanja rasprave, osim ako sud ocijeni da je održavanje rasprave neophodno.

Ukoliko II.st. sud nađe da je osnovan prijedlog za ponavljanje postupka opravdan, ukida presudu i vraća spis I.st. općinskom sudu na kojem se ponovno odlučuje o predmetu. I.st. sud će odrediti pripremno ročište odmah po prijemu rješenja II.st. suda, a najkasnije u roku od 8 dana. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem postupku.

Protiv rješenja II.st. suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dopuštena.

Žalba protiv rješenja II.st. suda kojim se odbija prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se istom sudu, koji o žalbi odlučuje u vijeću trojice sudija.

STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST ****

Stranačka sposobnost je - sposobnost biti stranka u postupku. Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Parnični sud može, izuzetno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost (npr. razna udruženja građana), ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje.(Ako se radi o pravnom licu – npr. ministarstvo pravde nije pravno lice i u tom slučaju, kao tuženi se treba naznačiti FBiH ili Kanton Sarajevo u zavisnosti od toga da li se radi o federalnom ili kantonalnom ministarstvu pravde. U ovom slučaju, tužitelj se poziva da uredi tužbu u određenom roku, a ako tako ne postupi, tužba će biti odbačena).

Parnična sposobnost je - sposobnost stranke da samostalno obavlja radnje u postupku.Parničnu sposobmnost imaju osobe koje imaju potpunu poslovnu sposobnost.

221

Kako se poslovna sposobnost stiče sa navršenih 18 godina starosti, parničnu sposobnost, dakle, imaju punoljetna fizička lica; Pravna lica u parnici predstavlja zastupnik (direktor ili dr. lice koje ima punomoć za zastupanje). Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u granicama u kojima mu se priznaje poslovna sposobnost.

Dakle, maloljetnik ima parničnu sposobnost (poslovnu sposobnost) u slijedećim slučajevima:a) maloljetnik koji je sa 16 godina zaključio brak po odobrenju vanparničnog suda - kada mu je odlukom

vanparničnog suda priznata ta sposobnost. b) maloljetnik koji je postao roditelj - ako mu je odlukom suda potvrđena parnična sposobnost. c) maloljetnik koji je sa 15 godina zasnovao je radni odnos - ima parničnu sposobnost samo ako se radi o

raspolaganju zaradom koju ostvaruje iz radnog odnosa (npr. dao u zajam nekome 1000 KM, a taj neće da mu vrati, podnosi tužbu sudu za utvrđenje da li on radi i da li je u pitanju zarada).

Punoljetna osoba kojoj je djelimično ograničena poslovna sposobnost parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti. Dakle, duševni bolesnici su lica koja nemaju parničnu sposobnost i oni u parnici moraju imati zastupnika kojeg postavlja organ starateljstva.

Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik. Maloljetnika u parničnom postupku zastupa njegov zakonski zastupnik . Najčešće je u

pitanju roditelj, a ako nema roditelja, to je staratelj koga postavlja organ starateljstva. Duševni bolesnici moraju imati zastupnika koga postavlja organ starateljstva.

Zakonski zastupnik može u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku , ali poduzimanje pojedinih radnji, zakonski zastupnik nekad mora imati posebna ovlaštenja - npr:a) za podnošenje ili povlačenje tužbe, b) za priznanje odn. za odricanje od tužbenog zahtjeva, c) za zaključenje nagodbe ili d) za poduzimanje drugih radnji u postupku, kad je posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati

posebna ovlaštenja. Kad je za poduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno ovlaštenje, zakonski

zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje. (npr. ako se radi o raspolaganju imovinom maloljetnika, ako roditelj prodaje nekretninu maloljetnika, on tada mora imati odobrenje organa starateljstva. S druge strane, za zaključenje darovnog ugovora (u slučaju da maloljetnik prima dar) nije potrebno odobrenje organa starateljstva).

U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, uvijek paziti: a) može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku, te da li je ona

parnično sposobna, b) zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik

posebna ovlaštenja kad su ona potrebna. Kad sud utvrdi da postoji neki od nedostataka koji se odnose na parničnu sposobnost i pravilnost

zastupanjai - sud će odrediti stranci rok za otklanjanje navedenih nedostataka. Ako se navedeni nedostaci ne mogu otkloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne - sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku ako su zahvaćene tim nedostacima i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.

Postavljanje privremenog zastupnikaSud će tuženom postaviti privremenog zastupnika - ako se tokom postupka pred I.st. sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice.

222

O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće. Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika. Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odn. dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staraoca.

PUNOMOĆNICI (PRAVILNOST ZASTUPANJA)

Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika . Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranku, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odn. vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.

Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isto pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava data.

Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila prisutna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove - sud će cijeniti obje izjave (sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim).

Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku.

Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen. Nedostatak zamjeničke punomoći predstavlja povredu parničnog postupka u pogledu zastupanja. (NOVINA KOJU MORAMO ZNATI)

Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć . Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao

punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinuće parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE

- Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju (povrat u prijašnje stanje) ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći.

- Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.

- Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu - kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Prijedlog se podnosi u roku od 8 dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje – od dana kad je za to saznala. akon proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Neblagovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje, sud će odbaciti.

- Ako se povrat u prijašnje stanje predlaže zbog propuštanja roka, predlagač je dužan - istovremeno s podnošenjem prijedloga obaviti i propuštenu radnju.

- Ne može se zahtijevati povrat u prijašnje stanje 223

a) ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje, ili b) ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje.

- Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak . - U vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište, osim ako su činjenice na

kojima se prijedlog zasniva općepoznate.- Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena posebna

žalba. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena posebna žalba, osim ako je prijedlog podnesen zbog donošenja presude zbog propuštanja.

SUPARNIČARSTVO ****

Suparničarstvo postoji u slučajevima kada se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuje više lica.

Postoje 2 vrste suparničarstva:1) materijalno suparničarstvo - postoji ako je više lica u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ,

(npr. više lica su u pravnoj zajednici kao nasljednici neke imovine ili bračni drugovi u odnosu na zajedničku imovinu) ili ako njihova prava odn. obveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove (stvarna zajednica ) (npr. iz iste činjenične osnove - kada je u kafanskoj tuči učestvovalo više lica, kojom prilikom je vlasniku objekta uništen inventar, pa on ustaje sa tužbom za naknadu štete prema svim akterima ove tuče, koji će se u ovom slučaju naći u položaju tuženog; (npr.iz iste pravne osnove - na poslužnom dobru ima više suvlasnika, a neko ustaje sa tužbom i traži da mu se prihvati pravo stvarne služnosti; u tom slučaju, tužbom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici poslužnog dobra, koji će se nalaziti u položaju tuženog)Materijalno suparničarstvo izjednačava se sa nužnim suparničarstvom, što znači da se istovjetna odluka mora donijeti u odnosu na sve suparničare!

2) formalno (obično) suparničarstvo - postoji ako njihova prava i obaveze ne proizilaze iz iste činjenične i pravne osnove, već iz bitno istovrsnog osnova, pod uslovom da je za njihove zahtjeve odn. obaveze mjesno nadležan isti sud. (npr. više uposlenika istog preduzeća potražuju neisplaćene plate; ili štediše potražuju staru deviznu štednju kod Ljubljanske banke;) Kod formalnog suparničarstva međusobni odnosi nastaju tek podnošenjem tužbe.

- Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima!!! Tako jedan suparničar može priznati tužbeni zahhtjev, a drugi ga osporiti (važi samo za formalno suparničarstvo).

- Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok ma i za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje.

- Svaki suparničar ima pravo podnositi prijedloge koji se tiču toka parnice.

Nužno suparničarstvo postoji u slučaju kada se po zakonu ili zbog prirode pravnog spora spor može rješiti na jednak način prema svim suparničarima. (npr. u postupku za utvrđivanje očinstva suparničari na tužilačkoj strani su majka i dijete, jer se ovaj spor ne može drugačije riješiti za majku i dijete, oni su zapravo jedna stranka; ili npr. stvarna služnost prolaza preko nekretnine u suvlasništvu, kada tužitelj hoće da dokaže da mu pripada pravo služnosti i tada tužbom mora obuhvatiti sve suvlasnike poslužnog dobra). Nužni (jedinstveni) suparničari smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.

UMJEŠAČ U PARNICI****

- Umješač je - osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije i koja se toj stranci pridruži u parnici. (npr. tuženi je vozač,

224

osiguravajuće društvo ima ineteresa da vozač uspije u parnici da ne bi isplatili odštetu, pa se u tom slučaju umješa u parnicu na strani vozača, tj. tuženog)

- Umješač može stupiti u parnicu: a) u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu , te b) u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka .Dakle, umješač se može pridružiti u parnici u prvostepenom postupku, u žalbenom postupku, te u postupku nakon izjavljivanja revizije.

- Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i ima pravo predložiti da se umješač odbije. Međutim, sve do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija sudjelovanje umješača, umješač može sudjelovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. Protiv odluke suda kojom se usvaja sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.

- Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu.

- U daljem toku parnice umješač je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje kao i sama stranka kojoj se pridružio (predlagati dokaze, izjaviti žalbu i dr.) ali nema pravo na dispozitivne radnje (povlačenje tužbe, priznanje tužbenog zahtjeva i sl.).

- Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i vanredni pravni lijek!!!!

- Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak osim ako su u suprotnosti s radnjama stranke.

PREKID POSTUPKA ****

- Postupak se prekida (tj. prekid postupka je obavezan i sud mora donjeti rješenje kojim utvrđuje prekid postupka) u sljedećim slučajevima:1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika;2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a

stranka nema punomoćnika u toj parnici;3) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kad nadležni organ

pravomoćno odluči o zabrani rada;4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;6) kad je to drugim zakonom određeno.

- Osim navedenih slučajeva, posebno predviđenih u zakonu, sud će odrediti prekid postupka (tj. sud će donjeti rješenje kojim određuje prekid postupka):1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju ;2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i

slično, odsječeno od suda.- Sud može odrediti prekid postupka - ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne

može donijeti prje nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku ili u postupku povodom privrednog prijestupa. (sud donosi rješenje kojim određuje prekid postupka)

- U slučaju prekida, postupak će se nastaviti kada prestanu razlozi koji su doveli do prekida.

- Za vrijeme trajanja prekida postupka : a) prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.b) sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije

zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.c) parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj

stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

225

- Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju - za zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.

- Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka, rješenje o nastavljanju postupka se dostavlja prema odredbama o dostavljanju.

- Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje ili određuje prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja.

- Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

POSEBNI POSTUPCI

Tu spadaju:1. postupak u parnicama iz radnih odnosa2. postupak u parnicama zbog smetanja posjeda3. postupak u sporovima male vrijednosti4. postupak pred arbitražom

hitno rješavanja sporova . Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe odrediti rok od 15 dana za njeno

izvršenje. Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje je 15 dana .

U parnicama zbog smetanja posjeda - tužilac gubi pravo da u izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

Sporovima male vrijednosti smatraju se :a) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 3.000 KM. b) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a tužilac je u tužbi naveo da

pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos manji od 3.000 KM.c) sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija

vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi 3.000 KM. Ne smatraju se sporovima male vrijednosti :

1) sporovi o nekretninama, 2) sporovi iz radnih odnosa i 3) sporovi zbog smetanja posjeda.

226

Sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave.

Izvršne isprave su:1. Izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje.2. Izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ukoliko glasi

na novčanu obavezu.3. Izvršna notarska isprava.4. Odluka Komisije za ljudska prava (ranija).

Sudska odluka izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe – tzv. paricioni rok (iznosi 30 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima 15 dana).Odluka donesena u upravom postupku izvršna je ako je postala izvršna po pravilima koji uređuju upravni postupak.Sudsko, odnosno upravno poravnanje izvršno je ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo (čim je protekao rok u kojem je po poravnanju trebao izvršiti obavezu).

Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave (uvijek glase na novčani iznos). Vjerodostojne isprave su:

a) mjenica i ček , s protestom i povratnim računom, b) računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga , isporuke vode, toplotne energije i

odvoz smeća i računi koji se odnose na RTV taksu (računi za struju i telefon nisu, jer se mogu isključiti korisnicima, što je mnogo efikasnije).

Odluka stranog suda može se izvršiti kada postoje uslovi za njeno priznanje. Priznanje stranih sudskih odluka vrši kantonalni sud primjenom odredaba Zakona o sukobu zakona sa propisima drugih država. Taj zakon sadrži kolizione norme koje određuju mjerodavno pravo.Izvršenje na imovini strane države i međunarodnih organizacija – ne može se odlučiti o tome bez saglasnosti federalnog ministarstva pravde.

PREKID IZVRŠNOG POSTUPKA

U slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama ZPP sud može, ako to okolnosti dopuštanju na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti odlučiti da nastavi postupak imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.U slučaju smrti tražitelja izvršenja koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika svaki od nasljednika ili zainteresiranih osoba može predložiti da do okončanja ostavinskog postupka na trošak predlagača sud postavi nasljednicima privremenog zastupnika i postupak nastaviti. Sud će imenovati privremenog zastupnika u roku od 8 dana od podnošenja zahtjeva.Ako nema prijedloga za nastavak postupka u roku od 30 dana od smrti tražitelja izvršenja sud će izvršni postupak obustaviti.

U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud će nasljednicima, ako to predloži tražitelj izvršenja, u roku od 15 dana postaviti privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja i nastaviti postupak.

PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA

Prijedlog za izvršenje sadrži: Šta sadrži prijedlog za izvršenje?1. označenje izvršne ili vjerodostojne isprave na osnovu koje se traži izvršenje2. tražilac izvršenja,

227

3. izvršenik, 4. potraživanje čije se izvršenje traži, 5. sredstvo kojim izvršenje treba provesti, (način na koje se vrši – npr. prodaja oduzimanje)6. predmet izvršenja ako je poznat (pokretne stvari, nekretnine ili novčana potraživanje izvršenika).

Prijedlog za izvršenje vjerodostojne isprave sadrži osim gore navedenog, mora sadržavati i zahtjev da sud obaveže izvršenika da (u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana) namiri potraživanje sa troškovima.

RJEŠENJE O DOZVOLI IZVRŠENJA

Sve što sadrži prijedlog, sadrži i dozvola izvršenja. U praksi se samo na poleđini prijedloga pečatom potvrđuje da se dozvoljava traženo izvršenje.

PRAVNI LIJEKOVIPravni lijekovi u izvršnom postupku su:1. prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja - rješenje o dozvoli izvršenja može se pobijati prigovorom. 2. žalba protiv rješenja donesenog u postupku odlučivanja po prigovorima – žalbom kod kantonalnog

suda se može pobijati samo:a) rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen, ilib) odluka donesena u postupku povodom odlučivanja o prigovoru (kojom se npr. prigovor odbija ili

odbacuje)Vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni u izvršnom postupku.Prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja

Razlozi za ulaganje prigovora su:1. Ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije stekla svojstvo izvršnosti ; (npr presuda

pravosnažna ali nije istekao paricioni rok)2. Ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena ili preinačena

ili na drugi način stavljena van snage (u slučaju vanrednog pravnog lijeka)3. Ako su se stranke pismeno (ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave),

sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje4. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje (npr. smetanje posjeda – izvršenje se može

tražiti u roku od 60 dana od dana pravosnažnosti rješenja; potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom zastarjevaju u roku od 10 godina)

5. Ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno, na kojem je mogućnost izvršenja ograničena.

Nakon izjavljivanja prigovora isti se dostavlja protivnoj stranici na odgovor. Po prijemu odgovora na prigovor sud će prema okolnostima slučaja:

a) donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili b) zakazati ročište za raspravljanje o prigovoru.

Rješenje o prigovoru donosi sudija. Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili odbija kao neblagovremen.

Specifičnosti kod prigovora protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave 228

Ako izvršenik podnese prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave prijedlog za izvršenje u tom slučaju smatraće se tužbom i u tom slučaju postupak će se provesti po odredbama parničnog postupka.

U ovom slučaju sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga na prijedlog tražioca izvršenja nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda ako tražilac izvršenja uspije sa tužbenim zahtjevom.

Prigovor treće osobe protiv rješenja o dozvoli izvršenjaOsoba koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima neko pravo koje sprečava izvršenje (polaže pravo vlasništva) može podnijeti pigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim. (npr. došlo do pljenidbe stvari, živi sin sa roditeljima, prilikom popisa sin polaže pravo na frižider jer je to on kupio, mora u pismenom obliku podnijeti prigovor). Prigovor trećeg lica se dostavlja na očitovanje tražiocu izvršenja. Ako tražilac izvršenja nije saglasan da se ta stvar izuzme od izvršenja, to treće lice se upućuje na parnicu gdje se to utvrđuje. U međuvremenu se nastavlja izvršenje!

PROTIVIZVRŠENJE

Nakon što je izvršenje već sprovedeno izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio:1. Ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena ili na drugi način ostala bez pravnog dejstva

(poenta je da je izvršenje provedeno).2. Ako je tokom izvršnog postupka izvršenik namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda, tako da je

tražilac izvršenja dva puta namiren.Prijedlog za vraćanje dostavlja se tražiocu izvršenja da bi se o tom prijedlogu izjasnio. Ako tražilac izvršenja prihvati prijedlog sud će mu naložiti da u određenom roku (8 dana) vrati

izvršeniku to što je primio (novac). Ukoliko ovaj tako ne postupi sud će o prijedlogu izvršenika rješenjem odrediti protuizvršenje

koje se provodi po odredbama Zakona o izvršnom postupku

ODLAGANJE IZVRŠNOG POSTUPKA

Pravo na podnošenje prijedloga za odlaganje ima tražilac izvršenja i može se podnijeti prije nego što je započeto izvršenje.

Prijedlog za odlaganje postupka kada je započeto izvršenje može se podnijeti, ali se zahtijeva saglasnost izvršenika. Ukoliko se izvršenik protivi, sud će o prijedlogu izvršenja odlučiti cijeneći opravdanost prijedloga za izvršenje.

OBUSTAVA IZVRŠENJA

Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti a) ako je izvršna isprava ukinuta ili preinačena i b) ako je izvršenje postalo nemoguće (npr. ako ne postoje stvari na kojima treba provesti izvršenje).

IMAMO SLJEDEĆE VRSTE IZVRŠENJA:1. Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja – koje se može odrediti:

a) na nekretninama, b) na pokretnim stavrima ili

229

c) na novčanim potraživanjima izvršenika2. Izvršenje radi predaje pokretnih stvari3. Izvršenje radi predaje nekretnine u posjed4. Izvršenje radi ispunjenja obaveze na činjenje, nečinjenje ili propuštanje.

IZVRŠENJE RADI NAPLATE NOVČANOG POTRAŽIVANJA

Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - na nekretninama

Provodi se sljedećim sredsvima (fazama, radnjama):1) zabilježbom izvršenja u ZK, 2) utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, 3) prodajom nepokretnosti i 4) namirenjem tražioca izvršenja.

Predmet izvršenja može biti nepokretnost kao cjelina. Ako je na nepokretnosti zasnovano suvlasništvo, onda se izvršenje može provesti na suvlasničkom dijelu. (NOVINE)

Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u ZK upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti i u slučaju da treća osoba kasnje stekne vlasništvo na nekretnini.

U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se i založni povjerioci koji nisu predložili izvršenje.

Kada na nepokretnosti na kojoj se provodi izvršenje postoji zakupni odnos, ugovor o zakupu nekretnina prestaje istekom 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja o dosudi.Prodaja se može vršiti javnom dražbom i neposrednom pogodbom.

Redoslijed namirenja:1. troškovi izvršnog postupka , 2. porezi i druge takse koji su dospjeli za naplatu (kada je izvršenik pravno lice), 3. potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja . 4. potraživanja na osnovu naknade štete nastale zbog narušenog zdravlja ili gubitka radne sposobnosti,5. potraživanja osigurana založnim pravom, tj. založni povjerioci, 6. pa tek na kraju tražilac izvršenja.

Izuzimanje od izvršenja - Od izvršenja se izuzima zamljište u površini od 5 dunuma ako se radi o poljoprivredniku.

Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - pokretnim stvarima

Izuzimanje od izvršenja1. Predmeti koji su neophodno potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za zadovoljavanje

svakodnevnih potreba.2. Hrana i ogrjev potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za 3 mjeseca.

230

3. Gotov novac izvršenika po osnovu potraživanja koja su izuzeta ili ograničena od izvršenja ili gotov novac izvršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog iznosa koji se po zakonu izuzima od izvršenja.

Provodi se sljedećim sredsvima (fazama, radnjama):1) popisom ,2) njihovom pljenidbom i 3) prodajom (javnom dražbom ili neporednom prodajom),4) namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom.

Kada se vrši popis stvari u stanu, smatra se da su stvari suvlasništvo bračnih partnera.Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o otme

obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.Tražilac izvršenja može u roku od 3 mjeseca predložiti da se pljenidba ponovno provede. Ako

tražilac izvršenja u navedenom roku ne predloži ponovno provođenje pljenidbe ili ako se i kod pokušaja ponovne pljenidbe ne nađu stvari, sud će obustaviti izvršenje.

Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja - na novčanim potraživanjima

Izuzimanje od izvršenja1. Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja. (OVO JE NAJVAŽNIJE)2. Primanja po osnovu poreza.

Ograničenje izvršenja1. Izvršenje na platu.2. Naknada umjesto plate.3. Naknada za skraćeno radno vrijeme.4. Naknada radi umanjenja plate i penzije.5. Primanja po osnovu socijalne pomoći.6. Primanja po osnovu dodatka za djecu.

Ako potraživanja ne prelazi iznos od 1.000 KM - izvršenje može do iznosa od 1/2 , a ako prelazi 1.000 KM onda 2/3.Provodi se sljedećim sredsvima (fazama, radnjama):

1. pljenidbom i 2. prenosom (novčanih sredstava).

Pljenidba se provodi dostavom izvršenikovom dužniku rješenja o izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže tim iznosom.Pljenidba plateRješenjem o izvršenju na plati određuje se pljenidba određenog dijela plate i nalaže se poslodavcu koji izvršeniku isplaćuje platu da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati, odnosno isplaćuje tražiocu izvršenja. Rješenje o izvršenju odnosi se i na povećanje plate do kojeg dođe nakon donošenja rješenja o izvršenju.Kad izvršeniku prestane rad, rješenje o izvršenju djeluje i prema drugom poslodavcu kod kojeg dužnik stupa na rad. Prijašnji poslodavac izvršenika dužan je odmah bez odgode preporučenom pošiljkom dostaviti rješenje o izvršenju novom poslodavcu i o tome obavijsetiti sud, a ako mu nije poznat novi poslodavac izvršenika, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja, određujući mu rok za pribavljane podataka o novom poslodavcu. Ako tražilac izvršenja ne obavijesti sud o novom poslodavcu, postupak će se obustaviti. Ako raniji poslodavac ne postupi u skladu s navedenim, onda podliježe kažnjavanju, dužan je platiti novčanu kaznu.Izvršenje se može tražiti i na novčanim sredstvima kod banke – ako izvršenik i tražilac imaju otvorene račune kod banke vrši se prenos sredstava sa jednog na drugi račun.

IZVRŠENJE RADI PREDAJE I ISPORUKE POKRETNIH STVARI

231

Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika, provodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražioca izvršenja.Na ovakav način izvršenje će se provesti i kada se stvari nalaze kod treće osobe ukoliko ih je voljna predati.Ako stvari nisu nađene niti kod izvršenika, niti kod treće osobe, sud će u istom postupku na prijedlog tražioca izvršenja procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.Tražilac izvršenja može ovaj prijedlog podnijeti u roku od 3 dana, a ako ne podnese, izvršni postupak se obustavlja.

IZVRŠENJE RADI PREDAJE NEKRETNINE - način provođenja izvršenja Izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti provodi se tako da sudski izvršilac nakon što udalji osobe i ukloni stvari sa nekretnina, predaje nekretnine u posjed tražiocu izvršenja.

IZVRŠENJE RADI ISPUNJENJA OBAVEZE NA ČINJENJE, NEČINJENJE ILI PROPUŠTANJE

Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može izvršiti treća osoba Izvršenje radi ostvarivanja obaveze na radnju koju može obaviti i druga osoba provodi se tako da sud ovlašćuje tražioca izvršenja da na trošak izvršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. (podizanje ograde, a ako ne moraće mu platiti)U prijedlogu za izvršenje tražilac izvršenja može predložiti da sud rješenjem naloži izvršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili tražioca izvršenja.

Radnja koju može obaviti isključivo izvršenik Ako neće npr. slikar da uradi portret, onda se može obavezati da plati novčanu kaznu.

Vraćanje zaposlenika na posao Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana, od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.Provođenje jednog izvršenja obezbjeđuje se izricanjem novčane kazne (odnosi se na poslodavca).

KARAKTERISTIKE VANPARNIČNOG POSTUPKA

U vanparničnom postupku, ako za pojedina pitanja nije drugačije određeno, shodno se primjenjuju pravila parničnog postupka.

Vanparnični postupak se pokreće prijedlogom fizičkog ili pravnog lica, državnog organa, a može i po službenoj dužnosti:

a) ostavinski postupak, b) oduzimanje poslovne sposobnosti, c) utvrđivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine.

Ako se u vanparničnom postupku odlučuje o pravnim interesima maloljetnika, organ starateljstva uvijek učestvuje u postupku.

232

Kada se odlučuje o ličnim i porodičnim stanjima javnost je isključena (oduzimanje/vraćanje roditeljskog prava, oduzimanje poslovne sposobnosti itd.).

Povodom žalbe prvostepeni sud može novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje ako utvrdi da je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika u postupku. Drugostepeni sud može odlučiti o neblagovremenoj žalbi ukoliko se time ne vijeđaju prva drugih učesnika u postupku. U vanparničnim postupcima nema revizije jedino u postupku eksproprijacije jer se radi o velikim iznosima.

Ako su među učesnicima vanparničnog postupka sporne činjenice za rješavanje prethodnog pitanja, sud će određenog učesnika uputiti na parnicu.

U vanparničnom postupku se može donijeti rješenje i bez zakazivanja ročišta.

STATUSNA PRAVA:

1. ODUZIMANJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTIKad se pojavi, ustanovi da je neko lice nakon punoljetstva izgubilo sposobnost rasuđivanja, takvom licu se u vanparničnom postupku oduzima poslovna sposobnost. Ovaj postupak može se pokrenuti po službenoj dužnosti, može ga pokrenuti organ starateljstva, njegov bračni partner ili srodnici po krvi ili tazbini do određenog stupnja. U tom postupku se prvo provodi dokaz vještačenjem vještaka odgovarajuće struke, a takvo lice se može uputiti i u odgovarajuću specijaliziranu ustanovu. Kad prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta poslovna sposobnost, pokreće se postupak za vraćanje poslovne sposobnosti (i ovdje se poziva vještak).

2. PROGLAŠENJE NESTALNOG LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI1. Lice o čijem životu u posljednjih 5 godina nije bilo nikakavih vijesti, a od njegovog rođenja je prošlo 60

godina.2. Lice o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a vjerovatno nije živo.3. Lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreči, poplavi i požaru, a o njemu nema nikakvih

vijesti za 6 mjeseci (ovdje se iscrpljuje ova odredba).4. Lice koje je nsetalo u ratu, a o njemu nema vijesti za godinu dana od prestanka neprijateljstava (kod nas

najčešće).

3. PRODUŽENJE I PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVAPrijedlog za oduzimanje roditeljskog prava može podnijeti drugi bračni partner, može podnijeti organ starateljstva. Roditelju se može oduzeti roditeljsko pravo ako je svoje roditeljsko pravo grubo zloupotrijebio (neplaćanje izdržavanja, napuštanje djeteta, fizičko nasilje nad djetetom, navođenje seksualno zlostavljanje, i kada jedan roditelj ne da drugome da koristi svoje roditlejsko pravo).Ukoliko se steknu potrebni uslovi, pokrenuće se postupak za vraćanje roditeljskog prava.U slučaju da dijete nakon punoljetstva postane retardirano (postane nesposobno za rasuđivanje) može se produžiti roditeljsko pravo.

PREDMETI KOJI IMAJU IMOVINSKI KARAKTER:

1. UPRAVLJANJE I KORIŠTENJE ZAJEDNIČKIM STVARIMAAko je jedno lice suvlasnik jedne stvari ili više stvari, oni sporazumno odlučuju o načinu korištenja stvari. Ako se ne mogu dogovoriti u tom pogledu, obraćaju se vanparničnom sudu.

233

2. DIOBA STVARI I IMOVINE U SUVLASNIŠTVUSuvlasnici imaju pravo i to svaki od njih da kod vanparničnog suda zahtijeva diobu nekretnina. Ako nema sporazuma o diobi, pristupa se diobi nekretnina. Prvo se pokušava fizička dioba (uvijek je moguća kad se radi o zemljištu, a nije moguća ako se radi o zgradi ili stanu). Ako nije moguća fizička dioba, dolazi do civilne diobe koja znači da se predmet diobe prodaje po pravilima izvršnog postupka, pa se cijena koja se dobije dijeli na suvlsnike. Može se desiti kod civilne diobe da jednom od suvlasnika pripadne cijela stvar, a da on ostalim suvlasnicima plati iznos.

3. UREĐENJE MEĐA – često pitanje, dobro naučitiSud uređuje među između susjednih parcela (ranije je bilo u vlasništvu pacele) ukoliko su međašni znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni. Sud prvo zakazuje ročište u sudu radi mogućnosti sporazumnog dogovora, a ako to nije moguće, zakazuje ročište na licu mjesta, uviđaj i poziva vještaka i geometra.

Načini uređenja međa:1. Uređenje međa po jačem pravu - ako se radi o spornoj međešnoj površini u vrijednosti spora male

vrijednosti (do 3.000 KM). 2. Prema posljednjem mirnom posjedu (u praksi uglavnom ne fumcioniše jer obično svaki od njih trvrdi da

je bio u posljednjem mirnom posjedu).3. Po pravičnosti (kada se sporna međašna površini podijeli po pola). 4. Po katastarskim mapama - ako su stranke saglasne.

4. OVJERE, ČUVANJE ISPRAVA – ovo se izostavlja jer je prešlo u nadležnost notara.

5. PONIŠTAVANJE ISPRAVAPoništiti se mogu isprave na kojima se zasniva neko pravo, a ukradene su, izgorjele i na neki drugi način nestale.

6. SUDSKI DEPOZITU sudski depozit može se predati novac, hartije od vrijednosti, dragocjenosti.... Vanparnični sudija (ili referent) poziva ovoga u čiju korist je to deponovano, ako prihvati, onda je u redu, ako ne prihvati, onda se čuva 3 godine i ide u budžet općine, grada. Kamata prestaje teči.

7. UTVRĐIVANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKUVanparnični sud je nadležan da donosi rješenje kojim utvrđuje da je maloljetnik od 16 godina koji je postao roditelj stekao poslovnu sposobnost.

8. ZAKLJUČENJE BRAKA MALOLJETNIKANadležnost vanparničnog suda je i davanje dozvole za zaključenje braka maloljetniku. Maloljetnik koji je sa 16 godina, sud može dozvoliti da sklopi brak. Prijedlog podnosi maloljetnik. Na ročište se pozivaju njeogovi roditelji. Na tom ročištu se utvrđuju okolnosti pod kojima živi saslušanjem maloljentika i njegovih roditelja. Ako sud ocijeni da postoji njegova sposobnost da postane roditelj. Onda sud donosi rješenje o dozvoli za zaključenje braka.

234

ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA (SNFBIH 23/99, 29/03)

POJAM PRIVREDNOG DRUŠTVA Šta je privredno društvo?

Privredno društvo je pravna osoba koja samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i vršenja usluga - na tržištu, a radi sticanja dobiti.

Svojstvo pravne osobe se propisuje zakonom. Dakle, ne može grupa ljudi svojim osnivačkim aktom samoinicijativno odlučiti da nešto ima svojstvo pravnog lica.

Koje djelatnosti privredno društvo može obavljati određeno je Odlukom o klasifikaciji djelatnosti. To je propis koji u suštini opredjeljuje ali i ograničava pravnu osobu u izboru pravne djelatnosti. Šta će subjekti izabrati to je njihovo autonomno pravo i takva djelatnost će biti upisana i u registar privrednih pravnih subjekata. Upis djelatnosti je bitan zato što pravna osoba može da stupa u pravni odnos povodom tih djelatnosti.

PRETPOSTAVKE ZA OSNIVANJE DRUŠTVA1. da postoje osobe koje će ga osnovati2. da imaju kapital3. da se u skladu sa zakonom odluče (imaju namjeru) koje će društvo osnovati.

KO MOŽE BITI OSNIVAČ DRUŠTVA

Osnivač društva može biti domaće i strano, fizičko i pravno lice. Fizička osoba u smislu osnivača mora biti poslovno sposobna. Pravna osoba u smislu osnivača svoje svojstvo (pravne osobe) dokazuje izvodom iz upisa u sudski registar. Kada se radi o stranim osobama kao osnivaču (fizička i pravna) regulisano - je Zakonom o stranim ulaganjima i tu je propisana procedura.

OBLICI ORGANIZOVANJA

Postoje osnovna 4 oblika društava:1. Društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.)2. Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (d.n.o.)3. Komanditno društvo (k.d.)4. Dioničarsko društvo (d.d.)Osnivači vrše izbor oblika društva koje će osnovati.

Napušteni je oblik - Društvo jednog lica (d.j.l.), napušteni su i raniji oblici statutarnog povezivanja Holding poslovno udruženje i PUL, kao i upravni oblici povezivanja u Kartel, Konzorciji itd.

PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST DRUŠTVA I ODGOVORNOST ZA OBAVEZE235

Upisom u sudski registar - društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost. Prije upisa u sudski registar niko ne može nastupati u ime društva, a lice koje postupi suprotno - odgovara za stvorene obaveze cjelokupnom svojom imovinom, a kada tako nastupa više lica za obaveze odgovaraju neograničeno solidarno.

Poslovna sposobnost pravne osobe je ograničena - time da društvo može preduzimati pravne radnje i vršiti pravne poslove samo u okviru svoje djelatnosti ili u vezi sa svojom djelatnošću. Izvan toga postoji zakonska zabrana. Ako pravna osoba preduzima pravni posao izvan svoje djelatnosti taj posao nije ništav i ne može se pozvati na prekoračenje svoje poslovne sposobnosti i bila bi dužna da obavi svoje obaveze, a treće lice se ne bi na to moglo pozvati ako je znalo ili moglo znati da to ograničenje postoji.

Poslovna sposobnost društva se prosuđuje prema njegovom zastupniku. Kako prosuđujemo poslovnu sposobnost društva?

Odgovornost društva za obaveze

Svako društvo odgovara za svoje obaveze imovinom društva, osim kada je zakonom propisano da za obaveze društva odgovaraju i članovi solidarno svojom cjelokupnom imovinom.

Od oblika društva zavisi i odgovornost članova za prava i obaveze za vrijeme društva: - Svaki član d.n.o. i komplementar k.d. - odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom

imovinom. - Dioničar u d.d. , vlasnik udjela d.o.o. i komanditor u k.d. - ne odgovara za obaveze društva, osim:

1) kada koriste društvo za postizanje ličnog cilja, 2) kada upravljaju imovinom društva kao svojom imovinom i 3) kada društvo koriste za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca.

DJELATNOST

Društvo može kao svoju djelatnost obavljati sve poslove, osim onih koji se po zakonu ne mogu obavljati kao privredna djelatnost. Zakonom može biti utvrđeno da se određene djelatnosti mogu obavljati samo na osnovu odobrenja nadležnog organa.

Društvo može početi s obavljanjem djelatnosti danom upisa u sudski registar i kada je aktom nadležnog organa utvrđeno da ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti. Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u sudski registar, kao i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti. Ako društvo protivno ovome preduzima i neke druge pravne radnje, poslove izvan djelatnosti upisane u sudski registar - prema zakonu će je taj ugovor je obavezuje - osim ako je treće lice znalo ili moralo znati da su takvi poslovi izvan djelatnosti preduzeća.

OSNIVAČKI AKT DRUŠTVA Kako se osniva privredno društvo - Osnivački akt?

Privredno društvo se osniva osnivačkim aktom. Za osnivanje privrednog društva, zakonom je propisana stroga forma.

Ako ga zasniva jedna osoba , osnivački akt je odluka - što je samo slučaj kod d.o.o. i d.d.. Kada društvo osnivaju dvije ili više osoba oni zaključuju ugovor i on predstavlja osnivački akt. Donošenje osnivačkog akta je osnov za upis u registar i on je strogo formalan akt. Po Zakonu o

privrednim društvima, osnivački akt mora biti u pisanom obliku i sa potpisima ovjerenim u skladu sa zakonom. Nedostatak ovjerenog potpisa čini osnivački akt ništavim. Prema Zakonu o notarima osnivačke akte privrednih društava sačinjavaju i obrađuju notari.

Obavezan sadržaj osnivačkog akta su:1. podaci o osnivačima2. izbor oblika društva u kojem se organiziraju3. određuje se firma i sjedište4. djelatnost koju će vršiti privredno društvo5. kapital koji unose u društvo i njegova struktura,

Ako društvo osniva jedno lice, dovoljno je da se unesu podaci šta čini osnovni kapital i koliko iznosi. Ako društvo osniva više lica, pored navedenog unosi se i šta ta lica unose kao kapital i zavisno od te vrijednosti određuje se

236

njihov udio u društvu, koji se može izraziti u razlomcima ili procentima. Kod d.n.o udjeli su jednaki, a kod k.d. i d.o.o. udjeli ne moraju biti jednaki. Kod dioničkog društva, vrijednost unesenog kapitala izražava se brojem dionica čija nominalna vrijednost ne može biti niža od 10 KM, a koliko će koji osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji je unio u društvo.

6. ime osobe koja zastupa (ako je moguće)7. osobu koju ovlašćuju da podnese prijavu za upis u registar 8. na koji način će se formirati troškovi ako dođe do neuspjeha formiranja društva

To su bitni sastojci osnivačkog akta, a mogu se urediti i neka druga pitanja u skladu sa zakonom. Sve što nije uređeno osnivačkim aktom, uređuje se statutom.

Statut je akt koji se ne mora priložiti prilikom podnošenja prijave za upis osnivanja. Dakle, može i nakon osnivanja, pa ako je statutom propisano da će društvo imati podružnice a nije bilo u osnivačkom aktu, onda će društvo morati podnijeti prijavu da se upišu i podružnice.

SJEDIŠTE I PODRUŽNICE DRUŠTVA (Unutrašnja organizacija društva?)

Sjedište društva je mjesto koje je kao sjedište upisano u sudski registar. Sjedište se utvrđuje osnivačkim aktom ili statutom.

Društvo može imati podružnice izvan mjesta sjedišta društva.Podružnice su organizacione jedinice društva koje obavljaju sve ili neke od djelatnosti društva,

ali izvan njegovog sjedišta. Kada društvo ima podružnice, dužno je da o tome podnese prijavu kod suda registra kod kojeg

je upisano i samo društvo. Sud sjedišta je dužan da o upisu podružnice obavijesti sud registra na čijoj teritoriji se podružnica nalazi.

Podružnica u pravnom prometu nastupa u ime i za račun društva . Lice koje bude ovlašteno da preduzima pravne poslove i radnje u podružnici upisuje se u registar.

FIRMA DRUŠTVA

Firma je ime pod kojim društvo posluje i koja je upisana u registar. Društvo je dužno u svom poslovanju (korenspodenciji) koristi tu firmu.Firma se obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva. Firma društva mora sadržavati

oznaku oblika društva ("d.n.o.", "k.d.", "d.o.o." i "d.d."), a uz to d.n.o. mora sadržavati prezime najmanje jednog člana, uz oznaku da ih ima više, dok firma k.d. mora sadržavati prezime najmanje jednog komplementara, a ne smije sadržavati imena komanditora.

Firma može sadržavati dodatne sastojke koji bliže označavaju društvo i sjedište društva. Društvo može koristiti skraćenu firmu, koja mora sadržavati oznake po kojim se razlikuje od

drugih firmi i oznaku oblika društva. Firma društva mora se jasno razlikovati od firme drugih društava . Dva pravna lica ne mogu kod

istog registra biti upisani sa istom firmom ako obavljaju istu ili sličnu djelatnost (načelo isključivosti firme). Registarski sud na ovo pazi po službenoj dužnosti i odbiti će upis u registar društava firme koja se jasno ne razlikuje od već registrovanih firmi u Federaciji.

Firma i skraćena firma upisuje se u registar društava . Po zakonu o upisu u registar, na prijavi se označava i čas kada je prijava primljena upravo zbog određivanja firme (ukoliko više osoba podnese zahtjev za istu firmu – važi pravo prvenstva).

Firma se ne može se prodavati niti može biti stvar prometa , može se prodavati samo sa društvom.

ZASTUPANJE

Poslovna sposobnost društva, prosuđuje se prema njegovom zastupniku, Lica ovlaštena za zastupanje upisuju se u sudski registar. Zastupnik je dakle osoba koja je određena osnivačkim aktom ili statutom, koja je upisana u

registar i kojoj na osnovu zakona, statuta ili općeg akta pripadaju prava zastupnika.

Ovlaštenja zastupnika su: 1) da zastupa/predstavlja pravnu osobu pred sudovima i državnim organima, 2) obavlja pravne poslove i radnje i druge poslove povjerene zakonom.

237

Ovlaštenja zastupnika za preduzimanje nekih radnji može se ograničiti osnivačkim aktom ili statutom na način da određene pravne poslove ili pravne radnje može preduzeti na osnovu odobrenja ili uz saglasnost organa upravljanja. Ako takvo ograničenje postoji, ono mora biti upisano u registar. Ako nema ograničenja, biće upisano Mujo Mujić bez ograničenja.

Ko je zastupnik pravne osobe može se utvrditi iz registra . On kod suda mora imati deponovan svoj potpis. To znači da njegov potpis mora biti ovjeren u skladu sa zakonom. Svako ko ima pravni interes može uvidom u registar utvrditi da li se radi o zakonskom zastupniku.

Pored zastupnika, društvo može imati i druge ovlaštene osobe: punomoćnike i prokuriste.a) Punomoćnik je osoba na koju zastupnik prenosi neko od svojih ovlaštenja. Punomoćnik mora imati izričito

ovlaštenje kada se radi o preduzimanju nekih pravnih radnji (promet nekretnina, povlačenje/priznanje tužbe). Kako se punomoć može dati neograničenom broju lica to se ne upisuje u sudski registar.

b) Prokuristi su osobe koje preduzimaju pravne radnje iz djelatnosti društva. Prokura se može dati samo fizičkoj osobi. Prokura se ne može dati pravnom licu. Ovlaštenje prokurista za preduzimanje određenih pravnih radnji mora biti upisano u sudski registar. Prokuristi mogu biti i osobe izvan pravnog lica (ne mora biti zaposlenik) i njihov potpis se također deponuje kod suda. Prokurist ne može svoja ovlaštenja prenijeti na drugo lice.Prokura može biti: zajednička - koja je data za nekoliko lica da postupaju zajednički. Ta zajednička prokura obavezuje

prokuriste da moraju biti saglasni o preduzimanju neke pravne radnje, a osoba s kojom su zaključili pravni posao privilegovana je jer se smatra da je izvršenje učinjeno jednom prokuristi zapravo učinjeno svima.

posebna - predpostavlja se da uvijek radi o jednom licu, iako može biti data više lica (svakom od njih posebno).

OSNOVNI KAPITAL I ULOZI - Temeljni kapital je kapital koji osnivači unose u društvo i koji se navodi u aktima društva.- Za neke oblike društva zakonom je propisan najniži iznos temeljnog kapitala koji su

članovi društva dužni unijeti u društvo (d.o.o. = 2.000 KM i d.d. = 50.000 KM) U d.n.o. i k.d. osnivači mogu unijeti kapitala koliko hoće.

- Temeljni kapital se može povisiti i sniziti. Kod društava gdje je zakonom propisan najniži iznos kapitala (d.o.o. = 2.000 KM i d.d. = 50.000 KM), osnovni kapital se ne može sniziti ispod te granice, a kod ostalih (d.n.o i k.d.), kapital se ne može snižavati ispod rezervi koje društvo mora osigurati prilikom osnivanja. Promjena se upisuje u registar i objavljuje u službenim novinama i sredstvima informisanja.

- Kao temeljni kapital u društvo se mogu unositi: novac, stvari i prava. Kod d.n.o. kao ulog se mogu unijeti i izvršene usluge.

- Zavisno od oblika društva vrlo je bitno da se procjene stvari i da se procjene prava koja se unose u osnovni kapital društva - što znači da se njihova vrijednost izražava u novcu. Procjena stvari u pravilu pripada samim osnivačima, što znači da oni sami mogu da procjene vrijednost stvari i prava, a ako to ne mogu, sud će u vanparničnom postupku izvršiti procjenu. Zakonom nije definisano koja su to prava koja se unose u društvo, ali bi to svakako morala biti prava koja su procjenjiva npr. patent.

- Procjena stvari i prava je vrlo bitna radi utvrđivanja ukupne vrijednost kapitala i udjela pojedinih osnivača. Udio osnivača se izražava u razlomcima ili u procentima .

Kod d.o.o. udjeli članova društva ne moraju biti jednaki, a kod d.n.o moraju. Kod k.d. udjeli komanditora i komplementara ne moraju biti jednaki, ali je različita

odgovornost (komanditori samo do visine svog udjela, a komplementari cijelom svojom imovinom). Kod d.d. udio članova društva u kapitalu društva se izražava u broju dionica , a koliko će

koji osnivač imati dionica zavisi od visine kapitala koji je unio u društvo. Broj dionica određuje se na osnovu njihove nominalne vrijednosti, a kolika će biti nominalna vrijednost dionice utvrđuje se osnivačkim aktom; ali ne može biti ispod iznosa koji je propisan zakonom (ne ispod 10 KM).

Svi udjeli su u prometu, osnivači njima mogu raspolagati. - Kada osnivač unese imovinu u društvo, ona postaje vlasništvo društva. On može raspolagati

samo svojim udjelom, a ne imovinom koju je unio u društvo. - Promet se ne može vršiti kada postoji pravo preće kupovine . Kod d.o.o. član društva je dužan prvo

ponuditi ostale članove društva da oni izvrše otkup njegovog dijela. Ako ih ne ponudi u skladu sa zakonom, ostali osnivači mogu tražiti da se ugovor kojim je udio prodat trećem licu poništi (dakle ugovor je rušljiv, nije ništav).

- U prvoj godini od osnivanja d.o.o., osnivač ne može pristupiti prodaji svog udjela, a kod d.d. se to može propisati statutom.

- Po ZIP-u udio osobe u društvu može biti predmet pljenidbe i prodaje za obaveze te osobe a ne društva. Kod prodaje udjela ostali članovi imaju pravo preče kupnje, a od imovine koja ostane nakon podmirenja povjerilaca i obaveza ostatak se raspodjeljuje među članovima srazmjesno njihovim udjelima.

238

- Udio u društvu može se nasljeđivati, a ako je osnivač pravna osoba, pravni sljednik preuzima taj udio . Nasljednici se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju izjašnjavaju da li će postati članom društva ili da traži samo isplatu svog udjela. Ostali članovi društva će odlučiti da li će izmjeniti osnivački akt ili će društvo prestati.

- Kada je osnivač društva pravna osoba pa u toj osobi nastupe određene statusne promjene onda na njeno mjesto stupa pravni sljednik.

- Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu . Pristup predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva. Kod d.o.o. dovoljne je pismena izjava o pristupanju društvu koju su prihvatili ostali osnivači.

- Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu . Pristup predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva. Kod d.o.o. dovoljne je pismena izjava o pristupanju društvu koju su prihvatili ostali osnivači.

- Prava osnivača društva - Osnivači su osobe koje su donijele osnivački akt i od tada ih tretiramo kao članove društva. Postoje neposredna prava i izvedena prava. Neposredna prava su: pravo na upravljanje, pravo na ostvarenu dobit društva, pravo raspolaganja sa svojim udjelom, pravo istupanja iz društva.

239

ORGANI UPRAVLJANJA 1) Društva imaju skupštinu (d.o.o. i d.d. i d.n.o.).

- kod d.d. - skupštinu čine svi dioničari, - kod d.o.o. - broj glasova zavisi od udjela; ukupan broj glasova u d.o.o.

iznosi 100, a broj glasova jednog člana zavisi od njegovog udjela. - kod d.n.o. zajednički odlučuju, a postoji mogućnost da se upravljanje i

odlučivanje prenese na jednu osobu. 2) Društva imaju još upravu kao izvršni organ koju čine zastupnik i nekoliko

direktora, koji su odgovorni za poslovnu politiku društva. 3) Nadzorni odbor obavezno mora imati d.d., a d.o.o. samo ako ima više od 10

osnivača i kapital viši od milion KM. 4) d.d. mora da ima i odbor za reviziju.

SUPSIDIJARNA DRUŠTVA

- Supsidijarno društvo je društvo u kojem drugo društvo (većinsko društvo) ima većinu dionica ili udjela s pravom glasa.

- Vecinsko društvo može supsidijarnom društvu davati obavezujuća pismena uputstva, ako je to utvrđeno ugovorom između većinskog i supsidijarnog društva.

- Vecinsko društvo odgovara neograničeno solidarno za obaveze koje je supsidijarno društvo preuzelo postupajući u skladu s obavezujućim uputstvima većinskog društva. Supsidijarno društvo ne odgovara za obaveze većinskog društva.

- Dioničar i vlasnik udjela supsidijarnog društva ima pravo zahtijevati od većinskog društva naknadu gubitaka koje je pretrpio zbog izvršavanja obavezujućih uputstava vecinskog društva.

- Većinsko društvo odgovara neograničeno solidarno povjeriocima u postupku stečaja supsidijarnog društva, ako je stečaj prouzrokovan izvršavanjem obavezujućih uputstava vecinskog društva.

STATUSNE PROMJENE DRUŠTVA (spajanje, pripajanje, podjela i promjena oblika društva)

Društvo može da vrši statusne promjene. One su i jedan od razloga za prestanak društva, ali bez

unovčavanja imovine. Statusne promjene društva su : 1. spajanje - mogu se spojiti dva ili više društava u jedno. Tada nastaje novo društvo, koje

je njegov pravni sljednik, a prestaju društva koja su se spajala. Sredstva, prava i obaveze društava koja se spajaju prenose se na novo društvo koje je nastalo spajanjem.

2. pripajanje - može se jedno društvo pripojiti jednom društvu. Kada se jedno društvo pripoji drugom društvu, pripajenjm će ono prestati. Sredstva, prava i obaveze preduzeća koje se pripaja prenosi se na preduzeće kome je ono pripojeno.

3. podjela - društvo se može podijeliti na dva ili više društava. Kada se jedno društvo dijeli na dva, nastaju dva nova subjekta, a društvo koje se podjelilo prestaje kao pravni subjekt. Podjelo se vrši prenos imovine, prava i obaveza na nova društva nastala podjelom. Ona su njegovi pravni sljednici i solidarno odgovaraju za njegove obaveze.

- Kod spajanja, pripajanja i podjele se ne mijenja oblik (vrsta) društva. 4. promjena oblika društva - Oblik društva mogu mijenjati d.n.o. i promijeniti oblik u d.d. i

obratno. D.d. društvo može da izvrši promjenu u d.o.o. a komanditno u komanditno na dionice. Ako d.d. mijenja vrstu pa će biti d.o.o. onda se dionice po njihovoj nominalnoj vrijednosti preračunavaju u udio. U obrnutom slučaju, ako se d.o.o. mijenja u d.d. udjeli će se izraziti u određenom broju dionica sa određenom nominalnom vrijednosti. Promjena oblika društva je obavezna u 2 slučaja: 1) Kada se u d.o.o ili u d.n.o broj članova svede na jedan.

240

2) Kada u k.d prestane članstvo svih komanditora ili svih komplementara.

Sve ove statusne promjene moraju biti izvršene i u sudskom registru, dakle potrebno je podnijeti prijavu da se promjene upišu u sudski registar. Zavisno od vrste promjene vršit će se upis novih subjekata, odnosno brisanje onih koji su prestali. Kod ovih promjena se vrsta društva ne mijenja.

Svim statusnim promjenama mora da prethodi odluka. Odluku o statusnoj promjeni donosi najviši organ upravljanja, odn. osnivači: u d.n.o. i k.d. - takvu odluku donose članovi društva u d.o.o. i d.d. - takvu odluku donosi skupština društva,.Povjerioci ne mogu uticati na statusne promjene preduzeća jer njih štiti zakon.

Međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnom promjenom utvrđuju se ugovorom.Preduzeće nad kojim je pokrenut stečajni postupak ne može vršiti statusne promjene. Odluka o spajanju, pripajanju, podjeli ili promjeni oblika donosi se na osnovu plana reorganizacije, koji uprava i nadzorni odbor ili drugi organ svakog društva učesnika, ovlašten osnivačkim aktom ili statutom, moraju pripremiti i o njemu obavijestiti dioničare, odnosno članove društva i povjerioce društva najmanje 30 dana prije datuma odlučivanja. Odluku o namjeravanoj reorganizaciji društvo je dužno objaviti u sredstvima javnog informisanja.

PRESTANAK DRUŠTVA

Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica . Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava (tek u

tom momentu društvo gubi svojstvo pravnog lica). Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva

provodi se likvidacija (likvidacija se ne provodi u slučaju spajanja, pripajanja i podjele). DRUŠTVO PRESTAJE U SLUČAJU: 1) isteka perioda za koji je osnovano; 2) spajanja, pripajanja i podjele; (ove statutsne

promjene društva su način prestanka društva bez unovčavanja njegove imovine – ne provodi se likvidacija!!!)

3) okončanjem stečajnog postupka ili odbijanjem zahtjeva za otvaranje stečajnog postupka uslijed nedostatka imovine;

4) prestankom na osnovu odluke suda - donesenom na osnovu zahtjeva nadležnih organa ili lica koje dokaže pravni interes, u sljedećim slučajevima: 1) kada se duže od 2 godine - najviši organ utvrđen osnivačkim aktom ili

statutom ne sastaje i ne vrši svoja ovlaštenja ili nije vršen izbor organa čiji je mandat istekao;

2) kada duže od 2 godine društvo ne ostvaruje prihode; 3) kada je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje djelatnosti; (npr. krivični

zakon kod odgovornosti pravnih osoba kao sankciju predviđa prestanak pravne osobe ili zabranu obavljana djelatnosti)

4) kada više ne postoje zakonom utvrđeni uslovi za dalje postojanje društva u obliku u kojem je upisano u registar društava.

Prije donošenja odluke o prestanku društva, sud može odrediti rok za otklanjanje uzroka zbog kojih je donošenje odluke predloženo. Sud takvu presudu dostavlja registru da se pokrene postupak stečaja ili likvidacije. Tek po okončanju postupka može se donijeti rješenje o brisanju tog društva iz registra.

5) odlukom skupštine društva.

241

Osim u slučaju statusnih promjena, navedeni razlozi su osnov da se nad društvom pokrene postupak likvidacije, odn. postupak stečaja. Naime, pretpostavlja se da je u momentu prestanka, društvo imalo imovinu, zbog čega treba provesti postupak likvidacije ili stečaja.I postupak likvidacije i stečaja provodi sud.Likvidacija i stečaj sami po sebi nisu osnov da se društvo briše u registru. Naime, kada se okonča postupka likvidacije ili stečaja onda to rješenje dostavlja sudu registra. Ovo rješenje je osnov da se donese rješenje o brisanju te pravne osobe iz registra i to će objaviti u sl.novinama.STEČAJNI POSTUPAK

Zakon o stečaju je visoko razvijen mehanizam za uređivanje i koji je potpuno sposoban za funkcionisamnje. On daje odgovore za sve slučajeve u praksi, jasan je, ima usklađenu sistematiku. Njegova osnovna premisa od koje polazi je da je imovina stečajnog dužnika imovina njegovih povjerilaca. Sud u tome samo stvara uslove za izražavanje autonomne volje povjerilaca.

Stečajni postupak je posebna vrsta postupka. Spada po svojoj prirodi u vanparnčne postupke.

RAZLOZI ZA POKRETANJE I CILJ STEČAJNOG POSTUPKA

Sprovodi se iz razloga platežne nesposobnosti ili zbog prijeteće platežne nesposobnosti stečajnog dužnika i ima za cilj unovčenje njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika. Platežna nesposobnost je opći, osnovni i redovni razlog za otvranaje stečajnog postupka - važi za sve kategorije stečajnog dužnika. Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja neprekidno u roku od 30 dana. Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne nesposobnosti (po uzoru na njemačko stečajno pravo). Ova nesposobnost postoji ako stečajni dužnik, prema predviđanjima, u vremenu dospjelosti neće biti u stanju da ispuni postojeće obaveze plaćanja. Zbog prijeteće platežne nesposobnosti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može podnijeti samo stečajni dužnik.

POKRETANJE STEČAJNOG POSTUPKAStečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom.Za podnošenje prijedloga ovlašteni su:

a) stečajni dužnik i b) svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka (povjerilac

kada pokreće stečajni postupak - dužan je u prijedlogu priložiti odgovarajuću dokumentaciju, čime će učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika).

Prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od dana nastupanja platežne nesposobnosti, a sud ga mora razmotriti u roku od 15 dana od dana njegovog prijema. Neuredan prijedlog i nepotpun prijedlog, sud će vratiti predlagaču i naložiti mu da prijedlog uredi i nedostatke otkloni u roku od 15 dana. Ako predlagač vrati sudu prijedlog koji nije uređen po uputstvu suda, sud će prijedlog rješenjem odbaciti, a ako ga ne vrati u ostavljenom roku smatrat će se da ga je povukao. U ovom slučaju troškove postupka snosi predlagač.Prijedlog se može povući do otvaranja stečajnog postupka - u kom slučaju troškove snosi podnosilac prijedloga. Ukoliko stečajni dužnik nakon podnošenja prijedloga ispuni potraživanje podnosioca prijedloga, koje je bilo razlog za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, na prijedlog podnosioca prijedloga ili stečajnog dužnika stečajni sudija može obustaviti stečajni postupak - u tom slučaju troškove snosi stečajni dužnik.

Stečajni postupak vodi stečajni sudija kao pojedinac. Kako se radi o vanparničnom postupku - nema se pravo

1) na povrat u pređašnje stanje,

242

2) na ponavljanje postupka, niti 3) na reviziju.

Stečajni psotupak provodi kantonalni sud na čijem je području sjedište stečajnog dužnika.Stečajni postupak je hitan.

Stečajni postupak se provodi nad:1) imovinom pravnog lica, 2) dužnika pojednica - a to su:

a) komplementari kod komanditnog društva i b) osnivači društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću.

Postupak se provodi nad imovinom pravnih lica javnim pozivom, izuzev nad imovinom FBIH, općina i javnih fondova. Ako stečajni dužnik proizvodi predmete naoružanja i vojne opreme, za otvaranje stečajnog postupka nad takvim pravnim licem potrebna je posebna saglasnost Ministra odbrane.

U stečajnom postupku postoje dva stadija: 1) prethodni postupak i 2) glavni stečajni postupak.

U prethodnom postupku uređuje se postojanje procesnih i materijalnih pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka. U tu svrhu stečajni sudija može:

a) imenovati privremenog stečajnog upravmika, b) odrediti odgovarajućeg vješataka, c) rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja stečajne mase, a kasnije ih i ukinuti.

ORGANI STEČAJNOG POSTUPKA SU: 1) stečajni sudija, 2) stečani upravnik, 3) skupština povjerilaca i 4) odbor povjerilaca - ima položaj fakultativnog organa.

Stečajni sudija je jedini sudski organ, jer za razliku od ranijeg zakona, nema stečajnog vijeća. On vodi i upravlja stečajnim postupkom, ali samo do donošenja rješenja za otvaranje stečajnog postupka. Njegova osnovna fukcija je da imenuje stečajnog upravnika i da vrši pravni nadzor nad njegovim radom.

Stečajni upravnik je operativan organ. Ovlašten je i obavezan:

1) da bez odlaganja uđe u posjed imovine stečajnog dužnika koja spada u stečajnu masu, upravlja njom i unovči je u skladu sa odlukom skupštine povjerilaca.

2) da izvrši detaljan popis stečajne mase ali i popis svih povjerilaca dužnika, za koje je saznao i do kojih je došao iz knjiga i poslovne dokumentacije stečajnog dužnika.

3) da vodi poslovne knjige , a naročito da sačini početni bilans,4) da podnosi potrebne izvještaje nadležnim organima.

Lica koja mogu biti imenovana za stečajnog upravnika - Za stečajnog upravnika može se imenovati samo fizičko lice koje raspolaže potrebnom stručnošću i poslovnim iskustvom. Stečajni upravnik mora imati završeno stručno obrazovanje i položen stručni ispit. Za stečajnog upravnika mogu biti imenovana samo lica sa liste. Listu stečajnih upravnika sa završenim stručnim obrazovanjem i položenim stručnim ispitom vodi federalni ministar pravde i ona se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".

Skupština povjerilaca

243

Stečajni sudija saziva skupštinu povjerilaca. Sazivanje prve skupštine povjerilaca vrši se u okviru odluke o otvaranju stečajnog postupka. Druge skupštine povjerilaca moraju se sazvati ako to zatraži stečajni upravnik, odbor povjerilaca ili najmanje pet povjerilaca koji zajedno zastupaju najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja.Pravo glasa u skupštini povjerilaca imaju povjerioci koji su prijavili svoja potraživanja, a koje nije osporio stečajni upravnik ili neko od povjerilaca s pravom glasa. Skupštinom povjerilaca rukovodi stečajni sudija. Odluke se donose većinom prisutnih povjerilaca.Na prvoj skupštini povjerilaca koja uslijedi nakon postavljanja stečajnog upravnika, skupština može izabrati drugog stečajnog upravnika kome je potrebno postavljenje od stečajnog sudije. Izbor drugog stečajnog upravnika može predložiti najmanje 5 povjerilaca koji zajedno predstavljaju najmanje 1/5 prijavljenih iznosa potraživanja. Stečajni sudija može odbiti postavljanje izabranog stečajnog upravnika ako postoje razlozi koji upućuju na to da je on pristrasan ili nepodoban ili ako ne ispunjava uvjete za imenovanje.

Odbor povjerilaca - je kontrolni organ. To je fakultativan odbor koji se osnova radi zaštite interesa povjerilaca. On kontroliše i podržava stečajnog upravnika. Skupština povjerilaca iz kruga povjerilaca bira odbor povjerilaca.

Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca

Pojam stečajne maseStečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa). Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

Namirenje povjerilaca vrši se iz postojećih sredstava slobodne stečajne mase - po slijedećem redosljedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova – prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se1) potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nije mogao stečajni

upravnik,2) potraživanja zaposlenka stečajnog dužnika iz radnog odnosa za posljednjih 8

mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće za svaki mjesec obračunate prema

2. stečajni povjerioci općeg isplatnog reda – to su povjerioci koji u trenutku otvaranja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku, ukoliko ne spadaju u više ili niže isplatne redove.

3. stečajni povjeriocu nižih isplatnih redova – to su povjerioci čija se potraživanja namiruju iza ostalih stečajnih povjerilaca - sljedećim redoslijedom:1) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca,2) troškovi koji su pojedinim stečajnim povjeriocima nastali njihovim učešćem u postupku,3) novčane kazne i prekršajne novčane kazne, kao i imovinsko-pravna šteta nastala kao posljedica izvršenog krivičnog djela ili prekršaja,4) potraživanja koja se odnose na neku besplatnu uslugu stečajnog dužnika,5) potraživanja koja se odnose na povrat zajma koji nadomješta kapital nekog osnivača ili potraživanja koja su s tim izjednačena.

Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučno pravo) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučivanje reguliše se posebnim propisom.

244

Razlučni povjerioci imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje svih potraživanja iz određenih dijelova stečajne mase. Razlučni povjeriocu su oni koji su zakonom određeni kao takvi - hipotekarni povjerioci, povjerioci zemljišnog duga .

PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJE STEČAJNOG POSTUPKAOne nastaju ex lege.Isticanje rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu ploču suda predstavlja konstitutivan karakter - jer bez ovoga ne bi mogle nastupiti pravne posljedice. Neke od njih su uvjetne, a neke bezuvjetne. Neke su trajne, a neke privremene. Povodom pravnih posljedica, zakon određuje tri grupe pitanja:

1. opće dejstvo otvaranja stečajnog postupka, 2. ispunjenje pravnih poslova i 3. prebijanje i pobijanje

Danom otvaranja s.postupka, prestaju radni odnosi radnika. Radnici koji su ostali na radu dok traje stečajni postupak, primaju platu i ostala primanja u visini koju odredi stečajni upravnik.Danom otvaranja s.postupka obrazuje se stečajna masa, koju čini cjelokupna imovina dužnika u vrijeme otvaranja stečaja. Po otvaranju stečajnog postupka uvodi se stečajni upravnik u dužnost, gase se računi stečajnog dužnika i prestaju prava osoba koje su bile ovlašćene da raspolažu imovinom dužnika i otvara se novi račun.Uz firmu stečajnog dužnika, dodaje se oznaka « u stečaju»,

Ne mogu se protiv S.dužnika dopustiti mjere osiguranja, niti prinidnog izvršenja radi namirenja potraživanja u pogledu kojih postoji izvršna isprava.Novčana potraživanja Povjerioca prema Dužniku koji nisu dospjela smatraju se dospjelim.

Novčana i nenovčana potraživanja koja imaju prednost povremenih davanja pretvaraju se u jednokratna naovčana potraživanja.Prestaju teči kamate na potraživanja koja se izmiruju iz stečajnog mase.

Prijavljivanje u stečajnu masu potraživanja prekida zastaru.

Kad stečajni upravnik okonča sve poslove iz stečajnog postupka on podnosi Izvještaj stečajnom vijeću za zaključivanje postupka,

Odluku o tome donosi S.Vijeće i ona se objavljuje u Sl.novinama Federacije BiH.

Danom upisa u sudski registar Rješenje o zaključenju s.postupka dužnik prestaje postojati.

UPRAVLJANJE I UNOVČAVANJE STEČAJNE MASE:

Stečajni upravnik je dužan da sastavi popis predmeta stečajne mase. Povjerioci u tom slučaju, nakon o obavještavanja o otvaranju stečajnog postupka, prijavljuju svoja potraživanja stečajnom sudu. Stečajni upravnik nakon upoznavanja sa potraživanjima povjerilaca mora da se izjasni koja potraživanja priznaje ili osporava u cjelosti ili djelimično. Ako se nekog povjerioca potraživanje ospori onda se takav povjerilac upućuje na parnicu da se utvrdi osnovanost njegovog potraživanja. Rok za pokretanje parnice je 30 dana od dana ročišta na kome se vrši ispitivanja potraživanja. Taj rok je prekluzivan.

REORGANIZACIJA To je posebni pravni institut kojim se dužniku ne samo omogućava da

preživi nego i da ozdravi kako bi mogao poslovati.

245

Po novom zakonu nema mogućnosti prodaje dužnika kao pravne osobe, a nema ni brisanja prisilne nagodbe.

Reorganizacija počiva na načelu privatne autonomije. Pokreću je stečajni dužnik i stečajni upravnik a o njoj odlučuju povjerioci. Uloga suda je potvrđujuća i nadzorna.

Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog plana koji predstavlja izraz volje učesnika u postuoku a koji potvrđuje stečajni sudija.

Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i osnove za sprovođenje. Stečajni dužnik može podnijeti stečajni plan zajedno sa prijedlogom za

otvaranje stečajnog postupka. Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni plan ima pravo podnijeti

stečajni upravnik, ali i stečajni dužnik.Na skupštini povjerilaca stečajnom upravniku može biti naložena

izrada stečajnog plana u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine. Kada se donese stečajni plan, stečajni - sudija ga potvrđuje ili

odbacuje. Ako stečajni sudija utvrdi da je stečajni plan podoban, on ne donosi

nikakvo rješenje o tome i postupak po stečajnom planu se nastavlja konkludentno. Međutim, stečajni sudija može i da odbaci stečajni plan:

1) ako stečajni plan ne poštuje propise o postupku podnošenja ili propise o sadržaju plana,

2) ako nema izgleda da ga povjerioci prihvate i 3) ako je očigledno da se ne mogu ostvariti prava iz stečajnog plana.

Na rješenje o odbačaju stečajnog plana dozvoljena je žalba u roku od 8 dana.

LIKVIDACIJA

Donošenjem zakona o likvidacionom postuoku propisano je da se ovaj postupak vodi u sudu. Ranije je moglo i u samom društvu. Nadležan je isti sud kao i za stečaj a to je općinski sud u sjedištu kantona tj. njegovo privredno odjeljenje.

Likvidacija se provodi nad imovinom pravnog lica sa ciljem namirenja svih povjerilaca unovčavanjem imovine pravnog lica.

Likvidacioni postupak provodi se u sljedećim slučajevima:1. kada je pravnom licu rješenjem nadležnog državnog organa izrečena mjera

trajne zabrane daljnjeg obavljanja djelatnosti pravnog lica;2. kada je pravosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudski registar

ili ništavost osnivanja pravnog lica;3. u slučajevima u kojima se, prema Zakonu o privrednim društvima, mora provesti

likvidacioni postupak. U ovom slučaju zastupnik društva je obavezan podnijeti prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka.

Pokretanje postupka likvidacije upisuje se u registar društava. Danom upisa u registar pokretanja postupka likvidacije, prestaje

mandat uprave i drugih organa i njihova ovlaštenja se prenose na likvidatora, čije se ime, prezime i adresa prebivališta upisuje u registar.

- Vrši se popis imovine i povjerilaca, a na kraju slijedi unovčavanje imovine (nekada djelimično nekada u cjelini).

- Ako se prije unovčavanja ustanovi da imovina nijen dovoljna da se pokriju povjerioci pokrenuće se stečajni postupak.

- Redosljed namirenja povjerilaca: 1) troškovi postupka i sudske takse, izdaci likvidatora i nužni troškovi

uprave2) povjerioci3) preostali dio srazmjerno se dijeli članovima društva

246

Zaključivanjem postupka likvidacije rješenje se objavljuje u službenom glasniku FBiH, po pravosnažnosti dostavlja se registracijskom sudu koje onda donosi rješenje o brisanju . to će će biti također objavljeno u sl.gl.

Organi likvidacije su likvidacioni sudija i likvidator.Likvidatora imenuje organ društva koji je donio odluku o prestanku

društva, a kada društvo prestaje na osnovu sudske odluke, istom odlukom sud će imenovati likvidatora.

Likvidator može biti samo fizičko lice. Likvidator je ovlašten u ime društva preduzimati i zaključivati samo

radnje i poslove koji se odnose na likvidaciju. U vršenju svojih ovlaštenja, likvidator:a) izmiruje obaveze i naplaćuje potraživanja društva, b) zastupa društvo, c) zaključuje sporazume o poravnanju i d) zaključuje sporazume o promjeni i prestanku prava i obaveza društva, e) nove ugovore može zaključivati samo ako se odnose na raskidanje nezavršenih poslova .

Likvidator je dužan a) obavijestiti sve poznate povjerioce da je društvo u likvidaciji . b) objaviti javni poziv za prijavu potraživanja , u roku koji ne može biti kraći od 3

mjeseca od dana objavljivanja poziva. c) podnijeti na odobrenje dioničarima ili članovima društva finansijski izvjestaj sa

konačnim izvještajem o toku likvidacije i prijedlogom za raspodjelu preostale dostupne imovine dioničarima ili članovima društva.

d) podnijeti prijavu za upis u registar društava prestanka društva , u roku od 30 dana od dana odobrenja navedenog finansijskog izvjestaja.

e) Ako likvidator utvrdi da društvo u likvidaciji nije sposobno izmiriti obaveze, dužan je bez odlaganja podnijeti zahtjev za otvaranje stečajnog postupka.

REGISTAR PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Postupak upisa uređen je Zakonom o registracji poslovnih subjekata u FBIH.Zakonom privrednim društvima propisana je obaveza društva da prijavu za upis društva podnese u roku od 15 dana od dana završenog postupka osnivanja a utvrđena je i obaveza suda da u roku od 15 dana od uredno podnesene priajve izvrši upis. Rješenje o upisu podataka u registar društava po službenoj dužnosti se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH" i u drugom štampanom javnom glasilu.Danom upisa u registar se stiče pravna i poslovna sposobnost pravnog subjekta, a pravni efekti upisa prema trećim osobama nastupaju 16 dana od dana objavljivanja rješenja o upisu u Službenim novinama. Pravni efekti za treća lica mogu nastupiti i prije ako je društvo na koje se upis odnosi dokazalo da je treća osoba znala ili je mogla znati za podatke i isprave koje su predate u registar (dakle, ako je treći nesavjestan - ali teret dokazaivanja je na društvu).Prijavu za upis može podnjeti samo lice određeno osvnivačkim aktom ili statutom, odn. zastupnik.Podaci i isprave iz registra za svako društvo moraju biti dostupni zainteresniranim licima . Ta dostupnost pretpostavlja da se vrši uvid i da se zahtijevaju kopije uz vjerodostojnu ovjeru uz plaćanje odgovarajuće naknade koja bi trebala biti propisana posebnim propisima. Time se po Zakonu o PD društvima osigurava načelo javnosti svakom zainteresiranom licu.

U REGISTAR DRUŠTAVA SE UPISUJE: 1. upis osnivanja društva – kada se u registar obavezno moraju unjeti:

a) zakonom predviđeni podaci o identitetu društva, i to:1) puna firma i, ako postoji, skraćena firma 2) oblik društva3) djelatnost , odn. djelatnosti društva

247

4) sjedište društva i podružnice društva5) podaci koji se odnose na zastupnika i lica koje je ovlašteno da zastupa

podružnicu (ime i prezime, adresa prebivališta, funkcija i obim ovlaštenja zastupnika). b) podaci o članovima, ulozima i odgovornosti za obaveze društva, i to: ime i

prezime i adresa prebivališta, (ili firma i adresa sjedišta), članova d.n.o., k.d. i d.o.o.c) podaci o osnovnom kapitalu društva, udjelima i dionicama u društvu, i to:

1) visina ugovorenog (upisanog) i iznos uplaćenog osnovnog kapitala d.d. i d.o.o.;

2) iznos ugovorenih (upisanih) i iznos uplaćenih uloga komanditora u k.d. i članova d.o.o.;

3) ukupan broj udjela i visina pripadajućih udjela, iskazana procentualnim učešćem u osnovnom kapitalu, za svakog člana d.o.o.;

4) oznaka klase, broj i nominalna vrijednost dionica d.d., po klasama.2. upisi promjena društva – kao što su:

a) prestanak društva , b) statusne promjene (spajanje, pripajanje, odvajanje i promjena oblika društva)c) sve promjene koje su značajne za pravni promet , i to ograničenje ovlaštenja ili

promjena zastupnika, promjena prokurista, brisanje naziva firme, promjena sjedišta, promjena visine osnovnog kapitala društva i dr.

Konačni upis je upis osnivanja društva, a svi slijedeći su upisi promjena društva.Dok društvo traje mogu se vršiti i zabilježbe (o kojima sud ne donosi rješenje, već zaključak):

One su obavještavajući upis, koji trećim osobama daje informaciju o nekim postupcima ili stanjima u pravnoj osobi.

Zabilježiti se može 1. zabilježba postupka likvidacije ili stečaja društva, zajedno sa podacima o likvidacionom ili

stečajnom upravitelju, te datum obustavljanja postupka likvidacije,2. zabrana obavljanja određene djelatnosti , 3. privremene mjere itd.

Registar ne vrši zabilježbe sam . Nadležni organi koji npr. vodi postupak stečaja dostavljaju registru rješenje o pokretanju postupka i na osnovu toga se vrši zabilježba.

Registar obuhvata – sastoji se od: 1) registra podataka (glavna knjiga registra – javni dio registra koji sadrži podatke

o subjektima upisa, a vodi se u elektronskom i štampanom obliku. Glavnu knjigu registra u štampanom obliku vodi sud nadležan prema sjedištu poslovnog subjekta) i

2) registra isprava (zbirka isprava registra – dio registra koji sadrži isprave na osnovu kojih je izvršen upis podataka o subjektima upisa u glavnu knjigu registra, te i druge dokaze dostavljene i sastavljene u postupku upisa u registar, kao i odluke donesene u postupku upisa u registar).

Registar je javna knjiga, za koju važe sljedeća načela:1. načelo javnosti - koje osigurava svakom ko ima pravni interes (pravni interes se ne mora

dokazivati) da izvrši uvid u podatke upisane u ispravama i zatražiti ovjerene kopije tih isprava (uz odgovarajuću naknadu);

2. načelo obaveznosti - iz kojeg proizlazi obaveza privrednog društva da izvrši upis u registar prije nego što počne sa svojom djelatnošću;

3. načelo istinitosti - koje polazi od toga da su svi podaci i činjenice upisane u registar istinite, a suprotno se može dokazivati;

4. načelo formalnosti - a to znači da svi registracijski obrasci imaju propisnu formu i samo se na njima može podnijeti prijava za upis;

5. načelo prvenstva - obavezuje sud da upis vrši onim redom kako je primio prijave.6. načelo konstitutivnosti - upisom u registar društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost,

trenutkom upisa u registar faktičke činjenice postaju pravne i time se konstituišu neka prava koja će djelovati i prema trećim osobama (efekti upisa prema trećim osobama nastupaju 16 dana od dana objavljivanja rješenja o upisu u Sl. novinama).

248

7. načelo jednoobraznosti registracije za sve poslovne subjekte - pravila i postupak upisa je jednoobrazan za sve subjekte koji su dužni da upišu ili podnesu prijave za upis u registar.

POSTUPAK UPISA U REGISTAR DRUŠTAVA

Pravila po kojima sud postupa prilikom upisa su pravila vanparničnog postupka propisana Zakonom o registracji poslovnih subjekata u FBIH, a ako nešto nije uređeno ovim zakonom, supsidijarno se primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku.

Podnošenje prijave za upis u sudski registar Postupak za upis u sudski registar pokreće se pismenom prijavom na propisanom obrazcu, od strane ovlaštenog lica. Prijavu za upis u registar društava dužno je podnijeti lice koje je po aktima društva (osvnivačkim aktom ili statutom) ovlašteno za zastupanje društva. Dakle, ovo je isključiva obaveza zastupnika i on je ne može prenositi na advokata. Prijava sadrži zahtijev za upis svih podataka ili njihovih promjena koje se obavezno upisuju u sudski registar, a podnosi se u dovoljnom broju primjeraka za sud i za svaki subjekt upisa. Predlagač upisa je dužan da uz prijavu priloži propisane isprave kojima se utvrđuju podaci koji se upisuju u sudski registar, kao i druge isprave kojima se utvrđuje da su ispunjeni opći i posebni uslovi u obavljanju djelatnosti, odn. poslova (npr. za obavljanje privatne ljekarske prakse potrebno je prethodno pribaviti dozvolu Ministarstva zdravlja). Prijava za upis u sudski registar podnosi se u roku od 15 od dana kad su se stekli uslovi za upis (15 dana od dana završenog postupka osnivanja, organizovanja, statusnih promjena itd). Kad društvo prestaje sa postojanjem usljed statusne promjene predlagač upisa je dužan da istovremeno podnese prijavu za upis novog društva i prijavu za brisanje društva koji prestaje da postoji. Postupak upisa u sudski registar je hitan. Svaki učesnik u postupku snosi svoje troškove.

Ispitivanje prijave Kada zaprimi prijavu za upis u registar privrednih društava, sud prvo ispituje da li je stvarno i mjesno nadležan za postupanje po prijavi.Za vođenje registra nadležan je opštinski sud u sjedištu kantona koji je nadležan za vođenje sudskog registra privrednih društava, a za konkretno društvo, mjesno je nadležan sud na čijem području društvo ima sjedište. Ako sud koji primi prijavu za upis, utvrdi da nije stvarno i mjesno nadležan za postupanje po istoj, prijavu neće odbaciti nego će se oglasiti nenadležnim i ustupiće je nadležnom registarskom sudu. Kada može doći do promjene nadležnog suda? Ako pravni subjekat mijenja sjedište. U tom slučaju, sve što prethodni sud ima, dostaviće nadležnom sudu. Sud registra po službenoj dužnosti pazi na isključivost firme. Sud će podnosioca prijave, odmah upozoriti na situaciju ako već postoji firma sa istim imenom i odrediti rok od 15 dana za promjenu firme. Ako podnosilac koji je upućen da promjeni firmu to ne učini u ostavljenom roku, sud će prijavu odbiti, a ako podnosilac otkloni ovaj nedostatak, onda će sud računati da je prijava bila valjana od momenta podnošenja prijave za upis. Prije donošenja rješenja o zahtijevu za upis u sudski registar, registarski sud po službenoj dužnosti ispituje da li su za upis ispunjeni:1. formalni uslovi - sud ispituje da li je prijavu podnijela ovlaštena osoba, da li su korišteni

propisani obrasci, da li su podnesene odgovarajuće isprave i da li imaju odgovarajući sadržaj.2. materijalni uslovi - sud ispituje da li je zahtjev za upis u skladu sa zakonom i da li su opći

akti podnosioca prijave u skladu sa zakonom (npr. da li je ništav osnivački akt, da li su u društvo uneseni ulozi, da li su uplaćeni, da li se radi o društvu koje se može upisati i dr.).

Ako prijava ne ispunjava navedne uslove (tj. ako prijava sadrži zahtijev koji ne odgovara propisanim uslovima ili ako isprave koje se prilažu uz prijavu ne sadrže sve podatke koji se upisuju u sudski registar), sud može zaključkom naložiti da se ovi nedostaci otklone u odgovorajućem roku. Ako se nedostaci ne otklone u ostavljenom roku, sud će rješenjem

249

odbiti prijavu za upis. Stranka može uložiti žalbu protiv ovog rješenja kojim sud odbija upis u registar. Na ovaj način, stranka će dovesti u pitanje i sam zaključak, protiv kojeg inače nije dozvoljena posebna žalba.

Odlučivanje (rješenje ili zaključak) povodom zahjteva za upis u sudski registar O zahtijevu za upis u sudski registar u prvom stepenu odlučuje sudija pojedinac, a u drugom stepenu vijeće sastavljeno od trojice sudija. U postupku upisa u sudski registar sud odlučuje rješenjem ili zaključkom. Rješenjem se odlučuje o zahtijevu za upis (sud donosi riješenje i kada vrši upis i kada se odbija upis), a zaključkom o pitanjima upravljanja postupkom (kada npr. ocijeni da je podnositelju prijave potrebno naložiti da dopuni neke podatke i sl.). Rješenje kojim se vrši upis sud nije dužan obrazložiti, a ako odbija zahtijev zaupis obrazloženje je obavezno. Rješenje o upisu je sastavni dio same prijave (formulara) i sudija ga samo potpisuje. Nadležni registarski sud donosi rješenje o zahtjevu za upis u registar, po pravilu, bez održavanja rasprave. Izuzetno, ako mu je potrebno da razmotri neke činjenice koje su značajne za izvršenje upisa, (ako npr. registarski sud posumnja u istinitost akata) sud može izvidjeti okolnosti i odbiti zahtijev za upis ako nađe da ne postoje zakonski uslovi za upis. Radi izviđanja okolnosti registarski sud će odrediti ročište na koje će pozvati predlagača i druga lica kojima su poznate okolnosti koje se izviđaju. To nije ročište kao u ZPP, radi se samo o razjašnjenju, a ne o utvrđivanju činjenica.

Predlagač može povući prijavu za upis u sudski registar do donošenja prvostepenog rješenja – tada registarski sud rješenjem obustavlja postupak.

Dostavljanje pismena Rješenje o upisu, sa uputstvom na žalbu, u prijepisu se dostavlja predlagaču i učesnicima na koje se rješenje odnosi.

Pravni liekovi u postupku povodom zahjteva za upis u sudski registarProtiv rješenja o upisu u sudski registar može se izjaviti žalba, dok protiv zaključka nije dozvoljena posebna žalba. U postupku za upis u sudski registar nije dozvoljeno vraćanje u pređašnje stanje i nema mirovanja postupka. Ne može se izjaviti revizija niti zahtijev za ponavljanje postupka.Protiv rješenja o upisu u Registar zainteresirano lice može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. U slučaju žalbe nadležni registarski sud (prvostepeni sud) ispituje je li žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Ako utvrdi neki od ovih nedostataka, žalbu će odbaciti kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu. Prvostepnu odluku, registarski (prvostepeni) sud može izmjenit i sam u skladu sa žalbom, ako utvrdi da je žalba osnovana a nije potrebno provoditi dopunski postupak i ako se time ne vrijeđaju prava drugih lica zasnovana na pobijanom rješenju. Ukoliko nadležni registarski sud ne postupi ni na jedan od dva gore navedena načina, dužan je spis predmeta dostaviti nadležnom drugostepenom sudu na odlučivanje u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.

POSTUPAK BRISANJA IZ REGISTRA

Brisanje iz registra Za brisanje iz registra nadležan je nadležni registarski sud u slučaju ako se radi o neosnovanom ili neutemeljenom konačnom upisu. Lice koje ima pravni interes može nadležnom registarskom sudu podnijeti zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa - u roku od 15 dana od dana saznanja za upis a najkasnije u roku od 90 dana od dana objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH».

250

Razlozi za brisanje iz registra Nadležni registarski sud brisat će neosnovani upis na zahtjev lica koje ima pravni interes ili po službenoj dužnosti u slučaju da se u postupku utvrdi: 1) da je upis izvršen bez podnošenja propisanih isprava ; 2) da je nakon donošenja rješenja o upisu došlo do izmjene uslova za registraciju, a

subjekt nije u propisanom roku uskladio te uslove sa zakonom; i 3) u drugim slučajevima u kojima je prema zakonu upis bio nedopustiv ili je

naknadno postao nedopustiv.

Postupak suda po zahtjevu za brisanje Nadležni registarski sud će obavijestiti subjekt upisa o podnesenom

zahtjevu za brisanje zajedno sa pozivom poslovnom subjektu da se u određenom roku izjasni o zahtjevu i/ili dostavi neophodne isprave.

Registarski sud će obavezno zakazati ročište radi utvrđivanja odlučujućih činjenica.

Registarski sud će po ocjeni utvrđenih činjenica donijeti rješenje o brisanju konačnog upisa ili o obustavljanju postupka, odn. odbijanju zahtjeva za brisanje.

Neosnovani upis briše se nakon pravomoćnosti rješenja o brisanju donesenom u ovom postupku.

To se objavljuje u službenim novinama i na oglasnoj tabli suda, a posebno obaviještenje se dostavlja: 1. poreznom organu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa -

Upravi za indirektno oporezivanje; 2. općini i kantonu nadležnom prema sjedištu subjekta upisa; 3. statističkom uredu i privrednoj komori ; 4. zavodu za penziono i invalidsko osiguranje prema sjedištu

subjekta upisa radi registracije; 5. carinskom organu nadležnom prema mjestu sjedišta subjekta

upisa, ukoliko je subjekt upisa registriran za vanjskotrgovinsko poslovanje; Organi unutarnjih poslova, poreska i carinska uprava i finansijska policija također mogu tražiti brisanje privrednog društva iz registra u okviru svog resora - iz sljedećih razloga: 1) ako su lažne isprave odnosno lažne informacije korištene za upis u registar; 2) ako su lažne isprave odnosno lažne informacije korištene za produženje sudske registracije; i 3) ako se subjekt registracije koristi ili je korišten za organizirani kriminal. Osnivač brisanog subjekta upisa ne može prijaviti za registraciju novi subjekt upisa sve dok postoje okolnosti koje su predstavljale razlog za brisanje, odnosno posljedice odluka nadležnog organa koje su prethodile brisanju subjekta upisa.

DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU (d.n.o.)1. POJAM I OSNIVANJE

Ovo se smatra društvom osoba, kao i komanditno društvo.To je društvo najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno

odgovorna za obaveze društva. Dakle, svaki član društva odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

Osniva se ugovorom o osnivanju, koji obavezno sadrži:1. ime, prezime i adresu prebivališta članova društva, 2. firmu, sjedište i djelatnost društva i 3. prava i obaveze članova.

Izmjene i dopune ugovora vrše se uz saglasnost svih članova. Prijavu za upis osnivanja društva u registar društava potpisuju svi članovi

društva.

251

2. ULOZI ČLANOVA Ulozi članova u d.n.o. mogu biti izraženi u novcu, stvarima, pravima i

izvršenim uslugama. Vrijednost uloga članova društva zavisi od njihove volje i utvrđuje

se ugovorom o osnivanju društva. Ulozi članova su jednake vrijednosti. Ulozi članova postaju imovina društva i tada je društvo postalo

vlasnik te imovine.

3. DOBIT I GUBITAK Kako su njihovu ulozi u društvo jednaki, članovi društva učestvuju u raspodjeli dobiti i pokriću gubitka u jednakim iznosima, ako ugovorom nije određeno drugačije.

4. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE Svaki član ima pravo i obavezu da upravlja društvom, u skladu s

ugovorom. Međutim, član društva može se za određeno vrijeme odreči ovog prava i svoje pravo upravljanja prenijeti na drugog člana društva. Ovo ovlaštenje se može opozvati. Član svoje pravo upravljanja može prenijeti na i lice koje nije član društva, ali samo uz saglasnost ostalih članova. Članovi društva koji imaju pravo upravljanja - vode poslovanje društva.

Ugovorom se određuje da li odlučuju svi članovi ili je dovoljna njihova međusobna saglasnost za preduzimanje određenih poslova.

Zastupanje društva vrše svi članovi. Međutim, ugovorom se može odrediti da su samo neki članovi ovlašteni da zajedno ili pojedinačno zastupaju društvo.

Svaki član društva ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva.

Član društva može svoja prava i obaveze prenositi na treća lica samo uz saglasnost svih ostalih članova društva.

5. OBIM ODGOVORNOSTI ČLANOVA Svaki član društva neograničeno solidarno odgovara trećim

licima za obaveze društva, osim ako treće lice prilikom sklapanja pravnog posla sa jednim od članova zna da taj član nije ovlašten zastupati društvo.

6. ISTUPANJE IZ DRUŠTVA I PRISTUPANJE DRUŠTVU Član društva može istupiti iz društva, a društvu može pristupiti

novi član. I pristupanje i istupanje se uređuje ugovorom.

8. PRESTANAK DRUŠTVA - Osim opštih osnova i načina, d.n.o. prestaje i u slučaju: 1. kada jedan član istupi iz društva - ima pravo namirenja udjela, 2. smrti člana - osim ako po ugovoru nasljednik umrlog postane novi član.

Prihvatanjem članstva u društvu, nasljednik preuzima prava i obaveze umrlog člana od dana njegove smrti. Ako nasljednik ne pristupi društvu, društvo će prestati ili će izvršiti izmjenu ugovora o osnivanju, s tim da su dužni naljedniku isplatiti naknadu u novcu onoga što je njegov prednik unio u društvo. Ako ima više nasljednika, a samo jedan prihvata članstvo, ostali imaju pravo na srazmejran dio naknade.

3. prestanka pravnog lica kao člana društva; 4. stečaja (kada je član d.n.o neko pravno lice) odn. gubitka ili ograničenja

pravne sposobnosti (fizičkog lica) jednog od članova društva; 5. odluke suda o prestanku društva. 6. u slucaju likvidacije društva - imovina društva nakon likvidacije dijeli se medju

članovima prvo do iznosa njihovih uplacenih uloga, a zatim na jednake dijelove.

252

KOMANDITNO DRUŠTVO (k.d.)

1. POJAM I OSNIVANJE - Smatra se društvom osoba

Komanditno društvo je - društvo u kojem jedan ili više članova odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom (komplementari), a jedan ili više članova odgovara za obaveze društva samo do iznosa njihovih uloga upisanih u sudski registar (komanditori).

Na komanditna društva primjenjuju se odredbe ovog zakona o d.n.o., ukoliko drugim odredbama ovog zakona nije propisano drugačije.

Komanditno društvo se može transformisati u komanditno društvo na dionice.

Komanditno društvo se osniva ugovorom, koji obavezno sadrži: 1. firmu i sjedište društva; 2. ime, prezime i adresu prebivališta, odnosno firmu i sjedište članova; 3. određenje koji članovi su komplementari, a koji komanditori; 4. vrsta i iznos uloga svakog člana; i 5. djelatnost komanditnog društva.

Za izmjene ugovora o osnivanju komanditnog društva potrebna je saglasnost svih članova,.

Prijavu za upis za upis osnivanja komanditnog društva u sudski registar potpisuju svi članovi.

2. UPRAVLJANJE I ZASTUPANJE Poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari. Komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva i

godišnji finansijski izvještaj. Komanditno društvo zastupa svaki komplementar, a komanditor

može zastupati komanditno društvo samo na osnovu posebnog ovlaštenja datog saglasnošću svih članova.

Komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva, odgovora za obaveze iz tog ugovora kao komplementar.

3. DOBIT Dobit komanditnog društva dijeli se na dio za komplementare i dio

za komanditore, u omjeru utvrđjenom ugovoru. Dio dobiti namijenjen komplementarima - dijeli se medju njima na

jednake dijelove. Dio dobiti namijenjen komanditorima - dijeli se medju njima srazmjerno

uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno drugacije.

4. PRESTANAK KOMANDITNOG DRUŠTVA Svi članovi k.d. imaju pravo na srazmjeran udio u ostatku imovine

društva nakon likvidacije. Ako je ostatak imovine nakon likvidacije komanditnog društva

nedovoljan za povrat uplacenih uloga, komanditori imaju pravo prvenstva na povrat uloga. Ostatak imovine nakon povrata uloga, dijeli se među članovima k.d po

omjeru za raspodjelu dobiti.

DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU (d.o.o.)

D.o.o. je društvo koje može osnovati jedna osoba, a može i više, i fizičkih i pravnih lica.

253

Ako društvo osniva više osoba kapital društva je podijeljen na udjele.

Udjeli osnivača društva mogu biti različiti, ali svaki osnivač može imati samo jedan udio u društvu.

Osnivački akt društva je ugovor kada društvo osnivaju dvije ili više osoba. Ako društvo osniva jedna osoba osnivački akt je odluka osobe. Po formi i sadržaju i ugovor i odluka moraju biti u pisanoj formi, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom. Zakon dopušta mogućnost da ugovor potpiše i punomoćnik koji ima izričito punomoćje za potpisivanje ugovora, a potpis vlastodavca na punomoći mora biti ovjeren u skladu sa zakonom. Osnivački akt mora da sadrži:1) osnovne podatke o članovima društva, 2) firmu, sjedište društva i djelatnost društva, 3) iznos osnovnog kapitala i njegovu strukturu (novac, stvari, prava i novčana vrijednost

svakog),4) odredbe o pravima i obavezama članova društva, imenovanju lica koje će biti zastupnik ili

lica koje će biti ovlašteno da podnese prijavu za upis u registar,5) ako se društvo osniva na određeno vrijeme i to akt o osnivanju mora sadržavati.

Ovo društvo je društvo kapitala i zakonom je propisan minimalni iznos osnivačkog kapitala (2.000 KM), a vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM. U ovo društvo se mogu unositi stvari i prava, ali ako se ista unose, iznos kapitala u novcu ne može biti manji od zakonom propisanog. Stvari i prava se moraju unijeti u društvo prije nego je upisano u registar. Osnivačkim aktom može se odrediti i obaveza članu društva da u korist društva izvrši određenu činidbu čija se vrijednost može novčano izraziti i to bi tada bio njegov udio.

D.o.o. ima statut koji su osnivači dužni donijeti najkasnije u roku od 60 dana od dana upisa u registar.

Prijavu za upis u registar dužna je da podnese osoba koja je za to određena osnivačkim aktom. Potpisivanje prijave za upis u registar se ne može prenijeti na drugog – to je ovlaštenje zakonom izričito propisano za zastupnika ili članove društva.

Kako odgovaraju članovi društva? Za obaveze društva odgovara društvo, znači članovi posredno odgovaraju do visine svojih udjela. Svaki član ima jedan udio koji je srazmjeran učešću njegovog udjela u temeljnom kapitalu. Udjeli u društvu su prenosivi – članovi mogu raspolagati njima na način koji je u skladu sa zakonom i osnivačkim aktom. Nasljeđivati se može udio bez ikakvog ograničenja zato što je član društva u društvo unio svoju imovinu, pa to čini njegovu zaostavštinu. Kod ovog društva je u slučaju prenosa konstituisano pravo preče kupovine u korist osatlih članova društva kada član za života raspolaže svojim udjelom. Član društva koji ima namjeru da prenese svoj dio dužan je istim ponuditi ostale članove, a šutnja ostalih članova u ostavljenom roku se smatra odbijanjem. Istekom roka, član je slobodan da svoj udio proda trećoj osobi. Ako je ove odredbe povrijedio, ugovor sa trećom osobom je rušljiv. U prvoj godini od osnivanja društva član ne može raspolagati svojim udjelom na ovaj način. Ovo se naravno ne odnosi na nasljeđivanje.

Član društva može istupiti iz društva, a može mu pristupiti i novi član. Član takođe može biti i isključen iz društva, a razlozi za isključenje se unaprijed određuju osnivačkim aktom i statutom. I kod istupanja i kod isključenja član ima pravo da mu se isplati njegov udio po tržišnoj vrijednosti na dan kada mu je prestalo članstvo u društvu.

Organi upravljanaja u d.o.o.

254

1) Skupštinu društva čine članovi društa i ista ima ukupno 100 glasova, a svaki član ima broj glasova srazmjeran visini svog udjela u društvu.

2) Društvo ima upravu i ona vrši poslovanje i zastupanje društva. Upravu može činiti jedno, dva ili više lica. Ne moraju biti članovi društva, mogu biti imenovani. Kada uprava ima više članova osnivačkim aktom ili statutom se određuju njihova prava i obaveze.

3) D.o.o. ne mora imati nadzorni odbor, osim u slučaju kad ima više od 10 osnivača i osnovni kapital veči od 1 milion KM. U društvu koji nema nadzorni odbor, svaki član ima pravo da vrši nadzor i u ostvarivanju tog prava ima pravo da traži uvid u sve ono što bi vršio nadzorni odbor da postoji (poslovne knjige, bilans stanja i sl.).

Društvo može povećavati i smanjivati osnovni kapital koji je upisan u registar. O tome da li će se povaćati ili sniziti odlučuje skupština. Temeljni kapital se može povaćati – na 2 načina:

a) uplatom - članovi društva imaju prvenstvo ako se vrši uplata novih uloga. b) uvođenjem novih uloga - novi udjeli se unose tako da društvu pristupa novi član. Za

pristup novog člana nije potrebna izmjena osnivačkog akta, nego samo izjava novog člana, i da je sačinjena u pisanom obliku i da je saglasna sa osnivačkim aktom i statutom.

Temeljni kapital se može smanjiti - na osovu odluke skupštine, ali ne ispod zakonom propisanog iznosa.

DIONIČKO DRUŠTVO (d.d.)

OPŠTE ODREDBE Dioničko društvo je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na

dionice. Dioničko društvo ne odgovara za obaveze dioničara.

OSNIVANJE DIONIČKOG DRUŠTVADioničko društvo mogu osnovati jedan ili više osnivača. Osnivači su obavezno i dioničari dioničkog društva. Dioničko društvo se osniva ugovorom o osnivanju - koji obavezno

sadrži: 1) osnovne podatke o osnivačima ; 2) firmu , sjedište i djelatnost dioničkog društva; 3) prava i obaveze osnivača; 4) iznos osnovnog kapitala (min. 50.000 KM); 5) oznaku klase, ukupan broj i nominalnu vrijednost dionica; 6) opis prava sadržanih u dionici (pravo glasa, prioritetna dionica itd.); 7) broj dionica koji upisuje svaki osnivač, te opis i procjenu vrijednosti uloga u

stvarima i pravima; 8) postupak i rokove prodaje i banku (tzv. depozitna banka) kod koje se vrši uplata

dionica;9) način rješavanja sporova između osnivača ; i 10) ime i prezime lica koje predstavlja dioničko društvo u postupku osnivanja.

Ugovor o osnivanju dioničkog društva mora biti potpisan od svih osnivača ili njihovih punomoćnika, a potpisi ovjereni u skladu sa zakonom.

Kada dioničko društvo osniva jedan osnivač, osnivački akt je odluka o osnivanju dioničkog društva.

Prilikom osnivanja dioničkog društva, sve dionice mogu otkupiti osnivači (simultano osnivanje), ili ugovoreni broj dionica otkupljuju osnivači, a preostale dionice kupuju druga lica na osnovu javnog poziva za upis i uplatu (sukcesivno osnivanje).

255

Kada se radi o simultanom osnivanju društva smatra se da je upis dionica izvršen potpisivanjem ugovora o osnivanju od strane osnivača, a uplata se vrši nakon što je Komisija za vrijednosne papire FBiH donijela rješenje kojim je utvrdila da je uspjela emisija dionica.Kada se radi o sukcesivnom osnivanju društva, osnivači (nakon što Komisija izda odobrenje za to), objavljuju javni poziv za upis i uplatu dionica. Ako sve dionice nisu upisane u objavljenom roku, osnivači mogu upisati preostale dionice, a ako to ne učine, smatra se da osnivanje dioničkog društva nije uspjelo. Rješenje Komisije kojim se odobrava emisija dionica služit će kao osnov da se može sazvati osnivačka skupština.

Osnivačka skupština : Svrha osnivačke skupštine, između ostalog, je i da se ocijeni odn. usvoji izvještaj o osnivanju društva. Naime, ako se radi o simulatnom osnivanju nikada neće biti sporno da li je osnivanje uspjelo ili nije, jer se u ovom slučaju smatra se da je društvo nastalo potpisivanjem ugovora o osnivanju, a kod sukcesivnog osnivanja se to vidi tek na skupštini.Osim toga, osnivačka skupština usvaja statut, bira predsjedavajućeg skupštine, imenuje članove nadzornog odbora. Osnivači su dužni sazvati osnivačku skupštinu najkasnije 60 dana od dana prijema rješenja Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela.

Upis u registar : Nakon održane osnivačke skupštine, u slučaju simultanog ili sukcesivnog osnivanja, uprava dioničkog društva dužna je podnijeti zahtjev za upis u registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije (registar emitenata), najkasnije 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine. Na osnovu rješenja Komisije o upisu u registar emitenata, uprava dioničkog društva podnosi prijavu za upis dioničkog društva u registar društava.

OSNOVNI KAPITAL DIONIČKOG DRUŠTVA

Osnovni kapital prilikom osnivanja Osnovni kapital dioničkog društva iznosi najmanje 50.000 KM. Nominalna vrijednost dionice ne može biti manja od 10 KM.

Nominalna vrijednost je ona vrijednost koja se dobije kada se osnovni kapital podijeli na broj osnivača. Nominalna vrijednost je ona koje se daje dionici u osnivanju, a koja se kasnije tokom poslovanja može mijenjati.

Ako se osnovni kapital prilikom osnivanja dioničkog društva, osim ulozima u novcu, obezbjeđuje i ulozima u stvarima i pravima, ukupni ulozi u novcu ne mogu biti manji od 50.000 KM.

Smanjenje i povećanje kapitala

O smanjenju i povećanju osnovnog kapitala - odluke, uglavnom na prijedlog nadzornog odbora, donosi skupština dioničkog društva.Povećanje osnovnog kapitala

Načini povećanja osnovnog kapitala d.d. su: a) emitovanjem novih dionica - koje može biti i putem javne ponude ako odlukom nije

uređeno da se dionice prodaju u zatvorenoj emisiji (samo za dioničare) i b) povećanjem nominalne vrijednosti dionica, ali na teret rezrvnog fonda - ali se taj

fond ne može potrošiti ispod zakonom propisanog minimuma (fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala dioničkog društva) .Dioničko društvo može, umjesto povećanja nominalne vrijednosti postojećih dionica, emitovati besplatne nove dionice.

Smanjenje osnovnog kapitala Dok se povećanje osnovnog kapitala može vršiti bez ikakvog limita, osnovni

kapital se ne može smanjiti ispod zakonom propisanog minimuma (50.000 KM).Smanjenje osnovnog kapitala vrši se na način:

256

1) prvo, povlačenjem vlastitih dionica koje društvo drži na dan donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala, (može se vršiti na osnovu javne ponude dioničarima za otkup dionica)

2) a zatim, odustajanjem od emisije dionica koje nisu u cjelini uplaćene do dana donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala – do iznosa nominalne vrijednosti dionica koji nije plaćen.

Ukoliko opisane mogućnosti za smanjenje osnovnog kapitala ne postoje ili se na taj način ne dostiže iznos smanjenja osnovnog kapitala utvrđen odlukom o smanjenu, smanjenje osnovnog kapitala vrši se: a) smanjivanjem nominalne vrijednosti dionica koje drže dioničari ,

do zakonom propisanog minimuma (nominalna vrijednost dionice ne može biti ispod 10KM), ili

b) otkupom i povlačenjem dionica koje drže dioničari .

Fond rezervi Dioničko društvo obavezno je imati fond rezervi – koji se

formira iz dobiti i drugih izvora.Fond rezervi iznosi najmanje 25% osnovnog kapitala

dioničkog društva. Fond rezervi koristi se za pokrice gubitka i drugih nepredviđenih

troškova u poslovanju dioničkog društva.

DIONICE I DIONIČARI

Dionice Dionice dioničkog društva su dematerijalizovane, nedjeljive i

glase na ime. Dionice su neograničeno prenosive, osim u slučajevima utvrđenim

statutom dioničkog društva.Dionica sadrži prava na učešće u:

1) upravljanju d.d – dionica osigurava učešće dioničara u skupštini d.d;

2) raspodjeli dobiti; 3) diobi imovine preostale nakon stečaja ili

likvidacije d.d.

Dioničar – prava dioničaraDioničar ima pravo učestvovati u

radu i odlučivanju skupštine dioničkog društva. Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu. Društvo ne može izdavati dionice koje daju pravo na više od jednog glasa po dionici.

Dioničar ima pravo učešća u dobiti dioničkog društva, naplatom dividende ili sticanjem novih dionica, u skladu sa zakonom i statutom.

Dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu. Prodaja ili prenos dionica po drugom osnovu, osim nasljeđivanja, može se isključiti ili ograničiti za određeni period. Prodaju dionica vrši profesionalni posrednik u prometu vrijednosnih papira, ovlašten od nadzornog odbora.

Pravo preče kupnje Prilikom nove emisije dionica postojeći dioničari imaju pravo kupiti nove dionice. Pravo preče kupnje dionica može se isključiti ili ograničiti odlukom skupštine dioničkog društva.

Pravo uvida u isprave (u ugovor o osnivanju, bilanse stanja, bilanse uspjeha, zapisnike skupštine i odbora za reviziju, popis osoba ovlaštenih za zastupanje dioničkog društva; podatke o članovima nadzornog odbora i uprave).

257

UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUSTVOM - Organi dioničkog društva su: 1. Skupština

Skupštinu dioničkog drustva čine dioničari. U dioničkom drustvu sa jednim dioničarem ovlaštenja skupštine

vrši dioničar. Skupština se održava najmanje jednom godišnje.Skupštinu saziva nadzorni odbor, po vlastitoj inicijativi, prijedlogu

uprave ili zahtjevu ovlaštenih dioničara, a može je sazvati ovlašteni dioničar ili grupa dioničara sa vise od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa.

Pravo odlučivanja u skupštini ima dioničar koji se nalazi na listi dioničara kod Registra.

Skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno, više od 30% ukupnog broja dionica s pravom glasa. Ako nije postignut kvorum za odlučivanje, skupština se odgadja i ponovo saziva. Ponovno sazvana skupština može odlučivati ukoliko je na njoj zastupljeno više od 10% ukupnog broja dionica s pravom glasa. Statutom dioničkog društva može se utvrditi veći, ali ne manji procenat od navedenog iznosa utvrđenog zakonom.

Skupština dioničkog društva odlučuje o:1. povećanju i smanjenju osnovnog kapitala;2. emisiji novih dionica,3. usvajanju godišnjeg izvještaja društva,4. rasporedu dobiti i isplati dividende;5. spajanju sa drugim društvima i pripajanju drugih društava d.d.-u;6. promjeni oblika i podjeli dioničkog društva;7. prestanku dioničkog društva sa provođenjem likvidacije;

Skupština odlučuje 2/3 većinom zastupljenih dionica s pravom glasa o pitanjima za koja je pojedinim odredbama ovog zakona izričito tako propisano, a natpolovičnom većinom odlučuje o svim ostalim pitanjima iz svoje nadležnosti.

2. Nadzorni odbor Nadzorni odbor sačinjavaju predsjednik i najmanje dva čana , koje

imenuje i razrješava skupština, s tim da ukupan broj clanova nadzornog odbora mora biti neparan.

Predsjednik i članovi nadzornog odbora imenuju se - na period od 4 godine.

Predsjednik i članovi nadzornog odbora upisuju se u registar kod Komisije.

Predsjednik i članovi nadzornog odbora biraju se glasanjem . Direktor i član uprave d.d. ne može biti predsjednik i član nadzornog

odbora. Sjednica nadzornog odbora održava se najmanje jednom u 3 mjeseca . Nadzorni odbor donosi odluke vecinom glasova prisutnih članova . Nadzorni odbor dioničkog drustva nadležan je da :

1) nadzire poslovanje dioničkog drustva; 2) nadzire rad uprave; 3) usvaja izvjestaj uprave o poslovanju i podnosi skupštini godišnji izvjestaj o poslovanju

dioničkog drustva;4) imenuje upravu dioničkog drustva; 5) saziva skupštinu;

. 3. Uprava

Uprava organizuje rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja.

Upravu dioničkog društva čini direktor, ili direktor i jedan ili više izvršnih direktora.

258

Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja. Mandat direktora je 4 godine.

Izvršni direktor organizuje rad, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja u poslovima i obimu utvrdjenim pismenim aktom direktora.

4. Odbor za reviziju Predsjednik i član odbora za reviziju ne može biti član nadzornog

odbora i uprave, zaposlen niti imati direktni ili indirektni finansijski interes u d.d., izuzev place po osnovu te funkcije.

Odbor za reviziju je dužan izvršiti reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna i reviziju finansijskog poslovanja d.d.

Odbor za reviziju ovlašten je zahtijevati sazivanje sjednice nadzornog odbora i skupštine kada smatra da su ugrozeni interesi dioničara ili utvrdi nepravilnosti u radu predsjednika ili članova nadzornog odbora, direktora ili članova uprave.

UGOVORI U PRIVREDI

OSNOVNA OBILJEŽJA UGOVORA U PRIVREDI

1. Ugovori u privredi po pravnoj prirodi su posebna vrsta ugovora . Odredbe ZOO koje se odnose na ugovore- primjenjuju se i na ove ugovore, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno. Ugovori u privredi su - ugovori koje preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojednici koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.

2. Strane koje učestvuju u ugovoru su najčešče zaključuju pravna lica sa obje strane, ali izuzetno moguće je da jedna od tih strana budu fizička lica.

3. Zakon razlikuje :a) osnovne ugovore u privredi - iz redovne registrovane djelatnostib) sporedne (akcesorne) ugovore - koji proizilaze iz djelatnosti koje potpomažu da

se registrovana djelatnost u potpunosti ostvari. To su ugovori gdje obje ugovorne strane nisu pravna lica (npr. ugovor o prevozu, izdavački ugovor i sl.)

4. Predmet tih ugovora su robe ili vršenje raznih usluga u vezi sa prometom robe kao npr. otpremanje, prevoz, uskladištenje itd. Oni su u pravnom i društvenom životu vrlo česti, a naročito ugovor o prodaji.

5. Ovi ugovori nisu formalni i po pravilu zaključuju se usmeno, a smatraju se zaključenim kada se na bilo koji način podudare ili izraze ponuda i prihvat ponude. Bitno je da se ugovorne strane sporazumiju o osnovnim elementima ugovora. Međutim u ovakvim odnosima zakon nekada propisuje formu ugovora, kao npr. zakon o obligacionim odnosima kod ugovora o građenju, licenci, bankarskim kreditima, alotmanu i dr. , a nekada i same ugovorne strane odrede formu ugovora. Treba razlikovati pravne posljedice kada zakon određuje formu ugovora od pravnih posljedica kada su ugovorne strane odredile formu ugovora.

6. U privredno pravnim odnosima pooštrena je odgovornost ugovornih strana u odnosu na građansko pravne odnose. U građanskom pravu predviđena je odgovornost dobrog domaćina, a u privrednom pravu dobrog privrednika, odn. u izvršavanju obaveza iz profesionalne djelatnosti odgovornost dobrog stručnjaka , a to znači da ugovarači snose i određeni profesionalni rizik. Dakle, odgovornost u građanskom i privrednom pravu nije ista. U građanskom pravu, odgovrnost je postavljena u dva stepena - onaj ko povrijedi ugovor, dakle zakasni sa ispunjenjem ili uopće ne ispuni obavezu - odgovara ako je do tih okolnosti došlo dolusom (umišljajem) ili ako je do toga došlo iz razloga krajnje nepažnje. U privrednom pravu

259

ta odgovornost se odnosi i na to da onaj koji je povrijedio ugovor odgovara i za običnu nepažnju, dakle ne odgovara samo za culpa latu nego i za culpa brevis; dakle odgovora kao dobar privrednik, a ne dobar domaćin. Dakle, u privrednom pravu je odgovornost šira.

7. Karakteristike privredno pravnih odnosa postoji i kod djeljivih obaveza . Kad postoji više dužnika i pored toga što je obaveza djeljiva dužnici odavaraju solidarno, a to znači da odgovaraju bez prava na prigovor redosljeda. Suština solidarne odgovornosti jeste da jedan odgovara za sve, a svi za jednog. Solidarnu odgovornost ugovorne strane mogu da isključe.

8. U slučaju neispunjenja obaveza ugovorne strane u međusobnim odnosima samo postavljaju pitanje naknade stvarne štete i izgubljene dobiti a samo u izuzetnim slučajevima i naknadu konkretne štete.

9. Odredbe o prekomjernom oštećenju ne odnose se na ugovore u privredi a osnov tome je profesionalnost ugovornih strana.

10. Shodno tome, kod ugovora u privredi, kada su u pitanju neki rokovi (rokovi zastarjelosti), oni su normalno kraći. Tržište ne trpi da neizvjesnost duže traje, tako da su rokovi zastare kraći.

11. Kada se radi o prijemu robe, prenosu vlasništva na robi, u privrednom pravu taj prenos se vrši na simboličan način, npr. kod distancione prodaje, kupac najčešče ne vidi robu, ali je dobio papire za nju. Predaja stvari kod prenosa prava korištenja na robi često se vrši simboličnom predajom papira skladišnice, konosmana a ponekad indosamentom tih papira – mjenice, skladišnice ako glase po naredbi.

12. Za rješavanje sporova iz ugovora u privredi važi poseban postupak Zakona o parničnom postupku (ugovora u privredi) Privredni sporovi se razlikuju od građanskih po dva kriterija:a) Objektivni b) subjektivni

ZAKLJUČIVANJE UGOVORA UGOVORA U PRIVREDI

NAČELO AUTONOMIJE

Kao i u građanskom pravu vrlo je važno načelo autonomije volje i slobodnog uređivanja obligacionih odnosa.

Ugovorne strane same slobodno :1) biraju poslovnog partnera, 2) odlučuju o vrsti ugovora koji će zaključiti, 3) voljama određuju sadržaj ugovora, 4) slobodno određuju arbitražu, izabrani sud ali ne i redovni sud.

PREGOVORI ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

Pregovori za zaključivanje ugovora predhode zaključivanju ugovora. Mogu ali i ne moraju dovesti do zaključivanja ugovora. Učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje ugovora, dakle o svim bitnim elemntima i iz toga se zaista može očekivati da dođe do zaključenja ugovora, da se pregovori transformišu u ugovor putem ponude i prihvata ponude.

Pregovori se mogu voditi sa jednim ili više lica. Slično je i sa ponudom, jer ponuda jednostrana izjava volje upućena jednom licu, ali moguća je i ponuda upućena većem broju i neodređenom broju lica.

Poziv na pregovore treba razlikovati od ponude za zaključenje ugovora. Poziv na pregovore ne sadrži sve bitne elemente (sastojke) ugovora i njihov je cilj da dovedu do ponude, a ponuda mora

260

imati sve bitne elemente ugovora. Osim toga., pregovori ne obavezuju, dok ponuda obavezuje, bar za određeno vrijeme. Poslije obavljenih pregovora, bilo koji od učesnika može staviti ponudu.

S druge strane, pregovori često imaju karakteristike ponude. Naime, pregovarači su pregovore dužni voditi ozbiljno, sa namjerom da se zaključi ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja. Lice koje nema namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati privid da takav ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi odgovaraće za štetu prouzrokovanu pregovorima. Dakle, i za pregovore sa odgovara, ali u smislu ako neko u njih ulazi da bi drugom učinio štetu - tada postoji odgovornost. U ovakvim slučajevima odgovara se samo za stvarnu štetu, tj. onu koja je stvarno nastala, a ne onu koja će nastati. Znači, za razliku od ugovornih odnosa u građanskom pravu, gdje se izmakla korist uvijek nadoknađuje, u ugovorima u privredi to nije slučaj, jer se odgovara samo za stvarnu štetu, ali ne i izmaklu dobit. Šta je osnov odgovornosti kod pregovora? Po svojoj pravnoj prirodi, ova odgovornost kod pregovora spada u kategoriju deliktne odgovornosti a ne ugovorne odgovornosti. Kada je u pitanju krivica, ona se zasniva na krivici štetnika. Oštećeni nije dužan da dokazuje krivicu, on je dužan da dokaže da mu je šteta nastala, a drugi (štetnik) dokazuje da nije kriv.

PONUDA ZA ZAKLJUČIVANJE UGOVORA

Ponuda je - jednostrana izjava volje koja je kao prijedlog za zaključivanje ugovora upućena određenom licu u cilju zaključivanja ugovora i mora da sadrži sve bitne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

Ponuda se može izraziti ne samo izričitom voljom nego i svim načinima kojima se volja uopšte može izraziti.

Kod jednostrane izjave, onaj koji je dao odgovara za svoju obavezu, a kod dvostarne može i za tuđu obavezu, npr. jamac odgovara za dužnika.

Ponudilac je slobodan u izboru lica kojima će uputiti ponudu. Međutim, pravo preče kupovine je vid ograničenja . Osim ugovorom, za određena lica pravo preče kupovine može biti ustanovljeno zakonom. Lica koja po samom zakonu imaju pravo preče kupovine moraju biti pismeno obaviještena o namjeravanoj prodaji i o njenim uslovima, inače imaju pravo zahtijevati poništenje prodaje.

Pored posebne ponude (upućene jednoj određenoj osobi), postoji i opšta ponuda koja se upućuje neodređenom broju lica, a sadrži sve bitne elemente (sastojke) ugovora. Tu ponudu karakteriše stalnost, jer se ona ne gasi time što je jedno lice prihvatilo ponudu.

Izlaganje robe bez označavanje cijene ne znači i da je učinjena ponuda.

Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i dr. obavještenja, oglasa putem štampe, radija, TV ne smatraju se ponudom već samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uslovima, a to iz razloga što nije određena količina koja je bitan elemenat ugovora.

Ponuda obavezuje do momenta od kojeg je ponudilac ne može opozvati, a to znači do prispijeća ponude ponuđenom. Poslije toga ponuda postaje neopoziva! U ponudi se može odrediti rok trajanja ponude (npr. stavi se opcija 15 dana) i u tom slučaju, ponuda obavezuje ponudioca do isteka tog roka.

Prihvatanje ponude koje je stiglo ponudiocu sa zakašnjenjem po pravilu ne dovodi do zaključivanja ugovora. Prihvatanje ponude izvršeno sa zakašnjenjem smatra se kao nova ponuda, sada od strane ponuđenog.

Ponuda ugovora za čije zaključenje zakon zahtijeva posebnu formu obavezuje ponudioca samo ako je učinjena u toj formi.

PRIHVAT PONUDE

261

Prihvat ponude je - jednostrana izjava volje kojom ponuđena strana daje saglasnost na ponudu koju je primila. Time se smatra de je ugovor zaključen.

Prihvat ponude po sadržini treba da odgovara ponudi, a to znači da su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora. Ponuda često ima i elemenata koji nisu bitni, nego sporedni. Prihvat ponude se ne odnosi na ove sporedne elemente i oni se mogu određivati i nakon prihvata ponude.

Prihvat ponude mora biti bezuslovan! Ako je ponuda prihvaćena pod nekim uslovom, onda se takav prihvat ponude smatra novom ponudom.

Volja za zaključenje ugovora može biti data, odnosno prihvat ponude se može izraziti:a) izričito – pismeno, usmeno b) prećutno – konkludentnim radnjama (npr. kod javne prodaje dizanjem ruke)Mogu li se svi ugovori zaključiti konkludentnim radnjama? - ne mogu, konkludentnim radnjama mogu se zaključiti samo neformalni ugovori!

U pravu ne važi načelo da šutnja ponuđenog ne znači prihvat ponude. Međutim, od ovog pravila postoje i izuzeci, kada se šutnja ponuđenog smatra prihvatom ponude - u dva slučaja: 1) ako se radi o višegodišnjoj poslovnoj vezi ugovornih strana u pogledu određene robe –

tada se smatra da je ponuđeni prihvatio ponudu koja se odnosi na takvu robu, osim ako je ponudu odmah ili u ostavljenom roku odbio.

2) kod ugovora o osiguranju, kada osiguranik obavijesti da želi da želi da zaključi ugovor, a osiguravač u roku od 30 dana ne odbije ponudu – tada se smatra da je ugovor zaključen i za slijedeći rizični period pod istim uslovima kao u rizičnom periodu koji je istekao.

ZAKLJUČENJE UGOVORA

Ugovor u privrednom pravu smatra se zaključenim - kada postoji saglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava o zaključenju ugovora može se dati - riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem.

Ono što je bitno je da ta izjava volje mora biti data slobodno i ozbiljno.Vrijeme zaključenja ugovora - Ugovor je zaključen onog časa kad

ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, ali ugovorne strane mogu predvidjeti drugo vrijeme zaključenja ugovora. U nekim slučajevima za zaključenje ugovora potrebna je i saglasnost trećih lica, pa se postavlja pitanje - kada je ugovor zaključen u tom slučaju? U ovom slučaju, ugovor je također zaključen onog časa kad ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu, a treći saglasnost može dati prije zaključenja ugovora - kao dozvolu, ili nakon zaključenja ugovora - kao saglasnost.

Mjesto zaključenja ugovora - Smatra se da je ugovor zaključen u mjestu u kome je ponudilac imao svoje sjedište odn. prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu (opšte načelo), ali ugovorne strane mogu ugovorom odrediti drugo mjesto zaključenja.

Da bi ugovor nastao kao valjan pravni posao , predmet obaveze iz tog ugovora mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. U suprotnom, ugovor je ništav!

NIŠTAVOST UGOVORA U PRIVREDI

Ništavost ugovora postoji u sljedećim slučajevima: 1. ako je ugovor protivan načelima društvenog uređenja (ustavu), prinudnim propisima i

moralu društva; 2. ako je predmet obaveze ugovora nemoguć (npr. prodaja «vijećnice»), nedopušten (javno

dobro), ili neodređen odn. neodrediv;3. ako osnov ugovora ne postoji ili ako postoji ali je nedopustiv;4. zbog mane volje – ako je ugovor zaključila potpuno poslovno nesposobna osoba (djeca

do 14 godina starosti);

262

5. ako se ugovor odnosi na pravnog subjekta koji ne postoji;6. ako ugovor nije zaključen u zakonom predviđenoj formi.

Ništav ugovor ne konvalidira ni u slučaju naknadnog prestanka prvobitnog nedostataka.

Ako je nedostatak minoran, a ugovor ispunjen - ugovor egzistira i ne može se tražiti da se ništavost utvrdi.

Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti . Prigovor ništavosti može istaći svako zainteresirano lice, kao i lice nema pravni interes.

Od ništavosti treba razlikovati pobojnost (rušljivost). Ništav ugovor nikada nije ni nastao, pa sud presudom samo utvrđuje ništavost. Rušljiv (pobojan) ugovor je nastao, ali ima nedostataka zbog kojih se može pobijati.

FORMA UGOVORA U PRIVREDI

Ugovori u privredi su u načelu neformalni. Oni su konsenzualni - bitna je saglasnost njihovih volja. Međutim, u praksi, oni se ipak najčešće zaključuju u pismenoj formi (npr. narudžbenica za robu, otpremnica uz robu).

Međutim, za pojedine ugovore traži se forma, najčešće pismena . Ovdje treba razlikovati slučajeve kada zakon traži formu (najčešće

pismenu formu) od slučajeva kada ugovorne strane u ugovoru predvide formu zaključenja ugovora.

Pismena forma ugovora je zakonom određena za : ugovor o građenju, ugovor o licenci, ugovor o trgovinskom zastupanju, alotman, osiguranje, jamstvo, kredit.

Također, ugovor o prodaji sa obročnim otplatama cijene mora biti sastavljen u pismenoj formi.

Pravne posljedice nisu iste u sljučajevima kada je posebna forma predviđena zakonim odnosno ugovorom. Ako ugovor nije zaključen u zakonom propisanoj formi ili u ugovorenoj formi onda

takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, kada zakon traži pismenu formu, onda je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako je postavljeno i kada ugovorne strane ugovore pismenu formu ugovora. U čemu je razlika? Kod zakonske forme, svaka izmjena i dopuna ugovora mora biti pismena, a kada su stranke odredile formu, izmjene ne moraju biti formalne (pismene).

Također, kada zakon traži formu, tada se takav ugovor ne može raskinuti neformalnim sporazumom, a u slučaju ugovorene forme može.

Kod sporazumnog raskida ugovora , bez obzira da li formu predviđa zakon ili je forma ugovorena, ugovor se može raskinuti neformalno.

Kad zakon traži formu a ugovor nije zaključen u toj formi , onda je on suprotan prinudnom propisu i ništav je. Ako su ugovorne strane dogovorile formu a forma nije ispunjena, onda ugovor nije ni zaključen jer nedostaje bitan elemenat. Dakle, kad zakon traži formu, a ugovor nije u toj formi, takav ugovor je ništav. Kad su se ugovorne strane dogovorile formu, a nije forma ispoštovana ugovor je nepostojeći. Međutim, ako su ugovorne strane ispunile takav ugovor (za kojeg je forma ugovorena) ili u pretežnom dijelu izvršile svoje obaveze, onda se on smatra valjanim i proizvodiće pravno dejstvo.

Izuzetno može biti predviđena i realna forma – predaja stvari. Ovo je predviđeno jedino kod Ugovora o prevozu željeznicom (nema ga u ZOO) i za njegovo zaključenje se zahtjeva predaja i prijem stvari sa tovarnim listom.

Postoje i posebni slučajevi (načini) zaključenja ugovora:1. javnom prodajom (nadmetanjem) – licitacija ili aukcija

Licitacija ili aukcija moće se sprovesti pismeno ili usmeno, zavisno toga kako je ponuda učinjena. Zaključenje ugovora ranije regulisano ZUR-om. Sudska praksa je da ako u oglasu o javnom nadmetanju izričito nije navedeno - onaj ko je dao oglas nije dužan da zaključi ugovor čak ni sa najpovoljnijim ponuđačem.

2. pristupanjem – adheziom ugovora

263

To su tzv. formulirani ugovori (ugovori moćnika), gdje ponudilac unaprijed određuje uslove ugovora za neodređen broj slučajeva. U ovim slučajevim, s obzirom na veliki broj ugovornih strana, ne zaključuje se ugovor nego se odrede «opšta pravila odnosno uslovi», a druga strana (korisnik) pristupa istim (npr. isporuka struje ili toplotne energije po opštim uslovima poslovanja, ili kablovska TV). Opšti uslovi moraju da budu poznati drugoj ugovornoj strani, te ne smiju biti suprotni cilju zaključenja ugovora i dobrim poslovnim običajima. (npr. naplaćivanje grijanja na neizgrađenom spratu zgrade)

PRAVNA PRIRODA UGOVORA U PRIVREDI

Svi ugovori u privredi imaju obligaciono-pravno dejstvo, a ne stvarno-pravno dejstvo. To znači da zaključeni ugovori predstavljaju samo pravni osnov (iustus titulus) , a predaja stvari predstavlja način sticanja . Dakle, zaključenjem ugovora u privredi nastaje obligaciono-pravni odnos. npr. zaključenjem ugovora o pšrodaji, ne se prenosi vlasništvo nad robom. Zaključenje ugovora predstavlja samo pravni osnov sticanja (iustus titulus), dok je za prenos vlasništva potrebna predaja stvari, a kada su u pitanju nekretnine i upis u zamljišne knjige.

Svi ugovori u privredi, ili večina njih, su dvostrano obavezni i predpostavljaju uzajamno ispunjavanje obaveza.

PROMJENE KOD UGOVORA U PRIVREDI

Ako ugovor nije odmah izvršen on može od zaključenja pa do ispunjenja pretrpjeti razne promjene. Moguće su sljedeće promjene ugovora:1. promjene na strani subjekata tj. promjene ugovornih strana

Promijenjene mogu biti bilo na strani povjerioca ili na strani dužnika. (kad npr. jedna ugovorna strane umre). Promjena povjerioca vrši se ustupanjem potraživanja – cesijom, a promjena dužnika vrši se preuzimanjem duga.

2. promjena sadržine ugovora noviranjem Ugovorne strane mogu novirati ugovor sporazumom, promjenom predmeta ili cijene ugovora. U slučaju promjene načina isporuke, promjene rokova ili promjene načina plaćanja – neće se raditi o noviranju ugovora (aneks ugovora).

3. promjena sadržine ugovora zbog promijenjenih okolnosti Prilikom zaključenja ugovora ugovorne strane imaju u vidu ne samo one okolnosti koje postoje u vrijeme zaključenja ugovora nego i koje eventualno mogu nastupiti u budućnosti. Ugovorne strane su dužne ispuniti ugovor, samo ako se okolnosti koje su postojale u vrijeme zaključenja ugovora, nisu izmijenile, odn. ako su stvari ostale onakve kakve jesu. Međutim, može se desiti da nastupe okolnosti koje onemogućavaju ispunjenje ugovora ili jednoj strani otežavanju a drugoj olakšavaju ispunjenje ugovora. U skladu sa zakonom:1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze

jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora - u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju bilo nepravično držati ga na snazi takav kakav je - strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odn. strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

2) Raskid ugovora ne može zahtijevati, ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

Predpostavake za raskidanje zbog promijenjenih okolnostiDakle, da bi jedna ugovorna strana, zbog promjenjenih okolnosti, mogla da zahtijeva raskid ili izmjenu ugovora - treba da su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi:1. da poslije zakljućenja ugovora nastupe okolnosti koje oteževaju ispunjenje obaveze,

264

2. da ugovorna strana koja se poziva na izmjene okolnosti tu okolnost nije bila dužna niti mogla da predvidi u vrijeme zaključenja ugovora,

3. da je usljed te promijenjene okolnosti postalo otežano ispunjenje obaveza,4. da je promijenjena okolnost takva da ugovorna strana koja se poziva na nju nije se mogla

izbjeći ili savladati. Ako je promjenjena okolnost nastala nakon isteka roka za ispunjenje obaveze onada ugovorna strana ne može se pozivati na nju i u tom slučaju nema pravo zahtijevati raskid ugovora. Ovdje spadaju okolnosti kao što su: 1) prirodni događaj, 2) upravne mjere, 3) ekonomske pojave (npr. nagli skok ili pad cijena pojedinih proizvoda, kafe i sl.)

BITNI SASTOJCI UGOVORA U PRIVREDI

- Bitni elementi ugovora su : 1. predmet ugovora i 2. cijena koja može biti određena ili odrediva.

- Predmet ugovora je roba, dakle, tjelesna pokretna stvar - 1. koja zadovoljava ljudsku potrebu i 2. koja je namijenjena i podobna za tržište.

- Stvar odn. roba koja je predemet ugovora u privredi, mora da bude u prometu, ali moguće je da predemet ugovora bude roba bude čiji je promet ograničen (lijekovi, oružje sl.).

- Ta roba, stvar, može da bude i buduća, dakle, ne mora da postoji u vrijeme zaključenja ugovora.

- U praksi se dešava da se proda tuđa stvar, pa i tada ugovor vrijedi . U ovom slučaju treba praviti razliku da li je roba predata ili nije predata kupcu. Ako stvar nije predata kupcu, ugovor se automatski raskida, a ako je roba predata, moguće su različite situacije od slučaja do slučaja.

- Stvari , koje su predmet ugovora u privredi, treba da su individualno određene ili određene po rodu (generičke stvari).

- Ugovorom se mora odrediti vrsta, količina i kvalitet robe (stvari) koja je predmet ugovora. Jedan od ovih elemenata može da nedostaje - a to je kvalitet.

- Cijena je novčana naknada za robu . - Što se tiče cijene kao bitnog elementa, ona ne mora biti određena, pa čak ni

odrediva, a kod nekih ugovora, ne mora se ni navesti u ugovoru - u tom slučaju cijenu određuje sud. Ugovor se smatra zaključenim i kada cijena nije određena ili odrediva, ali to ne znači da cijena nije bitan element jer bez cijene nema ugovora. Ako cijena nije određena primjenjuje se cijena koja je bila za tu vrstu robe u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se tako ne može odrediti onda je to razumna cijena.

- Cijena se može odrediti a) fiksno , b) a može biti i promjenjiva.

- Cijenu mogu odrediti a) ugovorne strane, b) treća lica, c) a može biti određena i od strane nadležnog organa (dirigovane cijene), ted) može biti određena zavisno od kvaliteta e) po ranije zaključenom ugovoru,f) fabrička cijena itd.

- Cijenu u pravilu određuju određuju ugovorne strane. - U praksi se može desiti da se ugovorne strane dogovore da jedna ugovorna

strana cijenu odredi naknadno. U ovom slučaju, ugovor neće postojati, bez obzira na činjenicu što se se strane saglasile.

265

- Cijena može biti plaćena u gotovini, virmanskim prenošenjem, hartijama od vrijednosti.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA U PRIVREDI

Sredstva obezbjeđenja ugovora dijele se na: 1) sredstva radi zaključenja ugovora i 2) sredstva radi ispunjenja ugovora – gdje spadaju:

1. ugovorna kazna, 2. jamstvo, 3. bankarska garancija, 4. dokumentarni akreditiv,5. zaloga. Regulisane su ZOO, Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o zalogu na pokretnim stvarima.

1. UGOVORNA KAZNA

Ugovorna kazna je sredstvo obezbjeđenja i spada u grupu najčešćih i najvažnijih sredstava obezbjeđenja za ispunjenje ugovora u robnom prometu. U praksi, najširu primjenu ima u prodaji i građenju.

Ugovornom kaznom se obezbjeđuje ispunjenje nenovčanih obaveza . Novčane obaveze se ne mogu obezbjeđivati ugovornom kaznom (one se obezbjeđuju zakonskim kamatama).

Ugovorna kazna je određena suma novca ili neka druga imovinska korist koju je jedna strana dužna da isplati drugoj, ako svoju obavezu ne ispuni ili je ispuni sa zakašnjenjem.

Njena pravna priroda je akcesorna . Dakle, odredba o ugovorenoj kazni predstavlja sporednu obavezu u ugovoru i dijeli sudbinu glavne obaveze.

Može da bude izražena u novcu ili u predmetima. Osnovni uslov za plaćanje ugovorne kazne je da se povreda obaveze

može pripisati u dužnikovu krivicu. Dužnikova krivica se ne utvrđuje, ona se pretpostavlja i povjerilac je ne mora dokazivati, a dužnik može dokazati da nije kriv.

Pravno dejstvo sporazuma o ugovornoj kazni je slijedeće : a) za slučaj neispunjenja obaveze - povjerilac ima pravo izbora da traži isplatu ugovorne

kazne ili ispunjenje obavezeb) za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze - povjerilac može zahtjevati ispunjenje glavne

obavaze i plaćanje ugovorne kazne (kumulativno). Ako je zbog neispunjenja ili zakašnjenja pretrpio štetu, a ugovorena kazna je

manja od naknade štete - povjerilac može tražiti i ugovorenu kaznu i razliku do visine štete. Ako nema štete ima pravo na ugovorenu kaznu.

2. JAMSTVO

Jamstvo je regulisano Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO), odredbe zakona su dispozitivne prirode u pogledu jamstva. Jamstvo, sem ugovorom, nastaje i zakonom.

U pravilu, do jamstva se dolazi na osnovu posebnog ugovora između povjerioca i jamca, a u nekim slučajevimajamstvo može biti predviđeno zakonom.

Ugovor o jamstvu mora biti zaključen u pismenoj formi . Jamstvo se daje za svaku pravovaljanu obavezu , bez obzira na njen sadržaj,

dakle daje se i za uslovnu obavezu, daje se i za buduću određenu obavezu. Kod zaključenja ugovora o jamstvu ne mora se tražiti saglasnost dužnika . Taj

ugovor se zaključuje između jamca i povjerioca neovisno, pa čak i protivno volji dužnika. Obaveza jamca je akcesorne prirode i ona zavisi od obaveze glavnog dužnika .

Bitno je samo da je obaveza za koju se jamči pravovaljana.

266

Odgovornost jamca u privrednom pravu je pooštrena . Za razliku od građanskog prava gdje jamac supsidijarno odgovara, u privrednom pravu j amac odgovara kao platac . To znači da postoji solidarna odgovornost glavnog dužnika sa jamcem, tj. da jamac nema pravo na prigovor redosljeda. Vjerovnik može utužiti jamca a da istovremeno ne utuži glavnog dužnika. Ako su utuženi i glavni dužnik i jamac, oni odgovaraju solidarno.

U slučaju da jamac izvrši svoju obavezu on stiče pravo regresa prema glavnom dužniku.

Kako jamstvo djeluje u stečejnom postupku - ako je glavni dužnik postao stečajni dužnik, smanjenje obaveze stečajnog dužnika u stečaju ne dovodi do smanjenja obaveze jamca , te jamac odgovara povjeriocu za cio iznos svoje obaveze . U slučaju stečaja glavnog dužnika povjerilac je dužan prijaviti svoje potraživanje u stečaj i o tome obavijestiti jamca, inače odgovara jamcu za štetu koju bi ovaj imao zbog toga.

3. BANKARSKA GARANCIJA

Bankarska garancija je sredstvo obazbjeđenja ispunjenja ugovora kao što su i ugovorna kazna i jamstvo.

Bankarska garancija je - izjava banke, kao davaoca garancije, kojom se ona obavezuje prema korisniku garancije da će ona umjesto svog komitenta ispuniti obavezu ukoliko budu ispunjeni uslovi iz same garancije.

Bankarska garancija je akcesorne prirode , njena valjanost zavisna je od glavne obaveze radi koje je data.

Bankarska garancija je jednostrana izjava volje i kao takva ima za posljedice samostalne i nezavisne obaveze.

Bankarska garancija se uvijek izražava u novcu. Forma bankarske garancije je pismena .

Kada postojeću bankarsku garanciju potvrdi druga banka onda je u pitanju super - garancija i korisnik može tražiti ispunjenje od bilo koje od ovih banake.

Postoje razne vrste garancija i ZOO tretitra neke od vrsta tih garancija. Karakteristična je «garancija na prvi poziv bez prigovora».

4. DOKUMENTARNI AKREDITIV

Prihvaćanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva, akreditivna banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu sumu ako do određenog roka bude udovoljeno uslovima koji su navedeni u nalogu za otvaranje akreditiva.

Akreditiv mora biti sastavljen u pismenoj formi. Banka je obavezna prema korisniku od dana - kada mu je otvaranje

akreditiva saopćeno. Suprotno tome, nalogodavac je vezan izdanim nalogom od dana - kada je nalog prispio banci.

I akreditiv je nezavistan od osnovnog ugovora . Dokumentarni akreditiv sam po sebi znači da uz njegovo ispunjenje

mora biti dostavljena dokumentacija koja je navedena u nalogu i samom akreditivu. Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako nije ništa ugovoreno,

smatra se da je opoziv, pa i onda kada je otvoren na određeno vrijeme.

5. ZALOG U PRIVREDNOM PRAVU

Založno pravo na pokretnim stvarima je jedan od najznačajnijh oblika realnog obezbjeđenja urednog ispunjavanja obaveza iz ugovora u privredi.

Ovo važi samo u slučaju zaloga na pokretnim stvarima, a to nije slučaj i kada je u pitanju zalog na nekretninama - hipoteka.

Ugovorom o zalozi obavezuje se dužnik ili neko treći (zalogodavac) prema povjeriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo svojine da bi se prije ostalih povjerilaca mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu

267

potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti, a povjerilac se obavezuje da primljenu stvar čuva i po prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu.

Predmeti založnog prava mogu biti individualno određene i nepotrošne pokretne stvari, koje se nalaze u prometu, gdje spadaju - pokretne stvari, novac, potraživanja i sl.

Pravilo o subjektima zaloga je : 1) mogu biti fizička i pravna lica, domaća i strana lica, 2) zalogodavac može da bude lice koje nije nosilac prava raspolaganja ili vlasnik založene

stvari (dužnik založi tuđu stvar ili skladištar ima pravo na založenoj stvari bez obzira na pravni položaj ostavodavca u pogledu same robe).

Na jednoj stvari se može zasnovati više založnih prava po različitim pravnim osnovima.

Vjerovnik založnog prava da bi implementirao založno pravo na stvari koja je založena ne mora tražiti putem suda implementaciju tog prava. Nije mu potreban izvršni naslov - sudska presuda, da bi prodao stvar.

Ponekad se odstupa od načela - “prvi u vremenu jači u pravu” (priore tempore potio iure), npr. kod ugovora u prevozu robe. Roba koje je predmet prevoza je ujedno založena jer prevozioci imaju pravo zaloga na toj robi. Ovo načelo se ne primjenjuje, radi lakšeg uređenja stvari. Oni koji su već prevezli robu imaju «manje prava» i prvi se namiruje onaj kod koga se roba još nalazi ili kod koga je zadnjeg bila u pritežanju.

6. HIPOTEKA

HIPOTEKA je založno pravo na nekretninama. To je najsavršenije sredstvo stavrnopravnog obezbjeđenja novčanih potraživanja.

Osim hipoteke na nekretninama, postoji i hipoteka na pravu građenja. Hipoteka nastaje na osnovu: pravnog posla, sudske odluke, a u nekim

slučajevima i na osnovu zakona. Ugovor o hipoteci je samo osnov za hipoteku (iustus titulus) , i samim

zaključenjem ugovora o hipoteci ona nije i nastala. Hipoteka nastaje tek upisom u zemljišnje kjnige. Kada hipoteka nastaje na osnovu zakona, u tom slučaju, ne mora da bude upisana u zemljišne knjige.

U hipotekarnom odnosu, hipotekarni dužnik se ne lišava založene nepokretnosti, on je u posjedu te nekretnine.

Hipotekarni dužnik je svakodobni vlasnik založene stvari . To znači da se stvar pod hiotekom može i otuđiti, pa postavlja se pitanje - ko je tada dužnik? U tom slučaju, založni dužnik koji je svoju stvar dao pod hipoteku postaje osobni dužnik, a novi vlasnik nekretnine postaje hipotekarni dužnik.

Hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišne knjige . Realizacija hipotekarnog prava se vrši putem suda . Nije bitno koliki dio duga je

isplaćen i kolika je vrijednost nekretnine, uvijek se vrši prodaja nekretnine radi naplate potraživanja.

Hipoteka je vezana za nekretninu i ne može se odvojiti od nje (načelo neodvojivosti).

Nadhipoteka je hipoteka na hipoteku. Hipoteka se može otuđiti, naslijediti ili opteretiti ali samo zajedno sa nekretninom koja se njome osigurava. Nadhipoteka u korist trećeg lica osniva se bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Podhipoteka je mogućnost postojanja više hipoteka na istoj nekretnini koje imaju svaka svoj rang. Dakle, na jednoj nekretnini može postojati više hipoteka, a u slučaju namirenja potraživnja primjenjuje se pravilo «prvi u vremenu jači u pravu».

Zajednička hipoteka je hipoteka na više nekretnina za jedno potraživanje. Dakle, za obezbjeđenje jednog potraživanja može se osnovati hipoteka na više nekretnina.

Ništave su odredbe ugovora o hipoteci ako - hipotekarni vjerovnik ugovora:a) ubiranje plodova koje založena nekretnina daje ili iskorištavanje nekretnine ne bilo koji

način,

268

b) da u slučaju neisplate duga vjerovnik može namiriti svoje potraživanje sticanjem prava vlasništva.

Forma ugovora o hipoteci nije određena zakonom, ali se analogijom primjenjuje pravilo pismene forme (kao kod prometa nekretnina).

Hipoteku treba razlikovati od tabularne izjave: Određenost osiguranog potraživanja odnosi se na glavnicu a to znači mora biti

poznata osnova i visina novčanog potraživanja kja se upisuje u zemljišne knjijge. Određenost objekta hipoteke – nekretnine moraju biti određene prostorno kao

katastarska ili građevinska čestica Nedjeljivost - hipoteka postoji u cjelini bez obzira koliko se smanjilo osigurano

potraživanje sve dok ona postoji ne briše se iz zemljišne knjige Neodvojivost , hipoteka se ne može odvojiti od svog objekta i prenosi se zajedno

s njim kao što se i objekti prenose zajedno sa hipotekom.

7. ZATEZNA KAMATA

- Zatezna kamata je - osnovno pravo povjerioca u slučaju kada je dužnik zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze.

- Zatezna kamata se ne ugovora i za njenu isplatu nije uslov da je vjeroviku nastala šteta. Međutim, kada je riječ o kamatama, one se mogu i ugovoriti i takve kamate zovemo ugovorne kamate ili konvencionalne kamate.

- Za plaćanje zateznih kamata, sem što nije nužno da je povjerilac pretrpio štetu zbog povrede ugovora, za njihovu realizaciju nije ni značajno da postoji odgovornost dužnika.

- Zatezna kamata je minimum naknade štete u slučaju povrede ugovora kada je u pitanju novčana obaveza.

- Rok za ispunjenje obaveze može biti određen ugovorom, propisom ili običajem.

- Plaćanje kupovne cijene vrši se u času kada se vrši predaja robe, odnosno, 8 dana od dana prijema fakture ili 8 dana po prijemu robe. Ako rok nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni svoju obavezu.

UGOVORNO REGULISANJE ODGOVORNOSTI DUŽNIKA

Ugovorne strane mogu ugovorom proširiti ili ograničiti ili isključiti odgovornost pod određenim uslovima. Dakle, ugovorom je dozvoljeno isključiti, ograničiti odgovornost kada je zbog obične nepažnje došlo do neispunjenja obaveza (egzoneracije ). Oslobađanje dužnika od odgovornosti - Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.Ugovorno proširenje odgovornosti - Ugovorom se može proširiti odgovornost dužnika i na slučaj za koji on inače ne odgovara. Međutim, ispunjenje ovakve ugovorne odredbe se ne može zahtijevati, ako bi to bilo u suporotnosti sa nečelom savjesnosti i poštenja.

PRESTANAK UGOVORA U PRIVREDI

Ugovor prestaje:1) usljed ispunjenja – ugovori najčešće prestaju ispunjenjem.2) usljed nemogućnosti ispunjenja – zbog okolnosti koja je nastupila naknadno, a do koje

je došlo: a) iz uzroka odn. zbog događaja za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strane (viša sila ) -

(u tom slučaju, gasi se i obaveza druge strane. U ovom slučaju ugovor ne prestaje ipso iure već je potrebno da druga strana traži raskid ugovora. Ako su predmet obaveze stvari

269

po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgova).

b) usljed krivice ugovornih strana ili krivice trećih lica - (dužnik se oslobađa obaveze, ali je dužan ustupiti povjeriocu pravo koje bi imao prema trećem licu zbog nastale nemogućnosti).

3) prestanak ugovora sporazumom ugovornih strana – ugovorne strane mogu saglasnošću svojih volja raskinuti ugovor koji su zaključile. U tom slučaju moraju se dogovoriti da li raskidaju ugovor za ubudućnost ili se raskid odnosi i na prošlost . U ovom drugom slučaju svaka ugovorna strana u tom slučaju vraća ono što je primila.

4) jednostrani odustanak od ugovora – Jednostranim odustankom ugovor prestaje kada to proističe iz ovlaštenja ugovornih strana određenih u zakonu. (npr. Prodavac ne isporuči kupcu kupljenu robu ni u srazmjerno primjerenom roku – u ovom slučaju kupac može raskinuti ugovor. Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora) Ugovorne strane mogu same dogovoriti da jedna ili svaka od njih odustane od ugovora. Otkaz ugovora se može dati u svako doba samo ne u nevrijeme. U slučaju otkaza ugovora ugovor prestaje tek kad istekne otkazni rok. Dejstva otkaza ugovora prostiru se samo na budućnost (ex nunc).

5) prestanak ugovora kompenzacijom – Kad dužnik postane povjerilac svoga povjerioca i kada na taj način između njih postoje istovremeno uzajamna potraživanja - ona se mogu ugasiti tako što će se kompenzirati (prebiti), odn. obračunati jedno za drugo. Za nastanak kompenzacije na osnovu zakona, potrebno je ispunjenje propisanih uslova, a to su: da su potraživanja uzajamna, da su međusobna potraživanja jednorodna (ako su novčana stradstva da su iste valute) i da su potraživanja dospjela. Ugovorna kompenzacija nastupa kada su se dva lica sporazumjela da njihova uzajamna potraživanja prestanu bez ispunjenja potraživanja. Sudska kompenzacija nastaje kada tuženi u parnici priznajući postojanje potraživanja suprotne strane istakne prigovor kompenzacije, tj. ako i dužnik ima potraživanje prema povjeriocu i da traži od suda da se prebiju ta uzajamna potraživanja. Konpenzacijom prestaju uzajamna potraživanja ukoliko su jednaka, a ako nisu jednaka, govori se o manjem potraživanju a smanjuje se veće potraživanje za iznos manjeg.

6) prestanak ugovora usljed zastarjelosti potraživanja – Do prestanka ugovora može doći kada je potraživanje povjerioca zastarjelo. Opšti rok zastare je 5 g., za neka potraživanja (kod prometa roba i usluga između pravnih lica) rok je 3 g., a za potraživanja za grijanje, komunalne usluge i sl. rok je 1 g.

UGOVOR O PRODAJI U PRIVREDI

POJAM UGOVORA O PRODAJI

Ugovor o prodaji je rezultat sporazuma stranaka kojim se prodavac obavezuje da određenu stvar povodom koje posao nastaje preda, isporuči kupcu, a kupac se obavezuje da prodavcu preda određenu sumu novca.Kod prodaje u privrednom pravu - prodaja poslovnog prava:

Subjekti su subjekti poslovnog prava. Da bi prodaja bila posao domaćeg poslovnog prava, ugovor mora biti

zaključen u okviru registrovane djelatnosti bar jednog subjekta i mora biti sklopljen na području BiH.

Poslovnopravna prodaja se zaključuje masovno, trajno i profesionalno, a njen osnovni cilj jeste sticanje dobiti putem preprodaje (prometnih vrijednosti stvari i dobiti). Predmet prodaje poslovnog prava može biti samo pokretna stvar.

OSOBINE UGOVORA O PRODAJI

1) teretan – da postoji teret i na jednoj i na drugoj strani. Teretnost se kod privredne prodaje pretpostavlja tako da ugovor postoji i kada cijena nije određena.

2) dvostrano obavezan – obje strane imaju obavezu.

270

3) komutativan – da postoji direktna korelacija između prava i obaveza (ono što je obaveza jedne strane pravo je druge).

4) neformalan – može se zaključiti ma na koji način (pismeno, usmeno, određenim radnjama, relanim činjenicama – pokretima. Za nastanak ugovora o prodaji nije potrebna predaja stvari, što znači da prodaja nije realan ugovor.

5) konsenzualan – smatra se zaključenim u momentu kada ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora (predmetu i cijeni).

DEJSTVA UGOVORA O PRODAJI

Dejstvom ugovora nazivamo pravne posljedice koje on proizvodi. Zaključivanjem ugovora:I. korak - nastaje obligacioni odnos (nastanak obaveze za isporuku stvari),II. korak - predaja stvari (prelazak svojine sa prodavca na kupca – sticanje vlasništva)

BITNI ELEMENTI UGOVORA O PRODAJI

Kod prodaje poslovnog prava bitni elementi su uvijek predmet (stvar), a pod određenim uslovima i cijena i količina.

1. Predmet ugovora o prodaji Karakterističan predmet poslovne prodaje su pokretne stvari , a to

može biti roba, energija i hov. Da bi stvar bila predmet prodaje mora se nalaziti u pravnom prometu . Stvar može biti određena po rodu (generičke stvari) ili po svojim

sopstvenim jedinstvenim osobinama (individualizirane stvari).

2. Cijena kod ugovora o prodaji Cijena je novčana naknada koju kupac plaća prodavcu za isporučenu

robu. Ugovor se smatra zaključenim i kada nije cijena određena niti odrediva

(kad u ugovor nije unesena). To međutim ne znači da cijena nije bitan element ugovora, jer bez cijene nema ni ugovora. Ako cijena nije odrediva, određuje se zakonom na jedan od predviđenih načina.

Kad ugovorom o prodaji u privredi cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka pomoću kojim bi se ona mogla odrediti, - kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavac redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.

Cijena se plaća se u gotovom, virmanskim prenošenjem, hartijama od vrijendosti.

Može biti fiksna i promjenljiva. Određuje se za jedinicu po količini ili za ukupnu količinu. Posebno određena cijena je tekuća cijena – to je cijena utvrđena

službenom evidencijom (komore ili neke tržišne institucije), a ako ne postoji takva institucija, onda prema običajima tržišta, u vrijeme kada je trebalo da uslijedi isporuka.

Cijena može biti određena upotrebom trgovačkih termina - cijena konkurencije (cijena po kojoj istu robu prodaje lojalni konkurent), fabička cijena (cijena po kojoj fabrika prodaje robu u prodaji na veliko), cijena koštanja (obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe bez uračunavanja dobiti).

Promjena (korekcija) cijene – je njeno naknadno, različito određivanje u odnosu na cijenu iz ugovora. Stranke mogu i ugovorom predvidjeti promjenu cijene na 2 načina: 1.ugovaranje klizne skale koja je u vidu matematičke formule gdje se promjenom

271

cijene poluproizvoda mijenja ukupna cijena. (u vojnoj industriji, kod isporuke uglja itd.) i 2. pomoću indeksne klauzule (cijena se veže za neki zvaničan index - troškovi radne snage, života. Taj index mora biti ekonomski povezan sa predmetom ugovora.).

3. Količina kod ugovora o prodaji Da bi ugovor uopšte postojao količina mora biti određena ili barem

odrediva. Količina je uvijek sastavni dio predmeta prodaje . Količina je bitan elemenat ugovora - ako je:

a) tako izričito ugovoreno,b) ako na to upućuje priroda stvari ic) kada to zahtijevaju specifične okolnosti konkretnog posla.

U protivnom je nebitan elemenat . Količina se uvijek određuje ugovorom, drugih propisa nema . Količina se određuje :

1. numeričkim preciziranjem - prema broju komada, i dr. mjernim jedinicama (vagon=10.000 kg bruto, cisterna=10.000 kg neto)

2. približno određivanje količine - gdje je uz naznaku količine naveden izraz “circa” (cca) isl. Tolerancija u količini iznosi 5 %.

3. kod izraza đuture, kako padne ili viđeno-odobreno - količina robe koja treba da se dobije odnosno isporuči je ona koja je viđena na lokalitetu prodaje.

PRELAZAK RIZIKA ZA ROBE SA PRODAVCA NA KUPCA

Od momennta zaključenja ugovora pa do njegovog potpunog ispunjenja, prodata roba može slučajno propasti ili biti oštećena. U takvim okolnostima postavlja se pitanje rizika.

Rizik znači da ugovorna strana koja ga snosi mora da snosi i gubitak za takvo stanje robe i ne može drugu stranu činiti odgovornom.

Oštećenje ili propast stvariobuhvata fizičku propast ili oštećenje koje je nastalo slučajno, nezavisno od aktivnosti ugovornih strana. Nestanak, krađa ili zagubljenje stvari može se izjednačiti sa slučajnom propasti ili oštećenjem.

Osnovno je pravilo da do predaje kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca. Dakle, momentom predaje robe kupcu na njega prelazi i rizik za tu stvar.

Od ovog pravila ima i izuzetaka. a) kada kupac u ugovoreno vrijeme nije preuzeo robu, u takvom slučaju

rizik prelazi samim tim rokom, kao da je robu preuzeo kada je trebao, a nije je preuzeo. b) ako je kupac preuzeo robu, a zatim raskinuo ugovor ili tražio zamjenu

robe, iako se roba nalazila u pritežanju kupca rizik nije prešao na njega. Ovo je postavljeno kao dispozitivna norma, tako da stranke mogu ugovorom da riješe drugi način prelaska rizika i to se najćešče rješava klauzulama (npr. franco).

Kod odgovornosti za prelazak rizka važno je napomenuti da ona postoji i kada dužnik nije kriv: a) Ovo se dešava u određenim slučajevima, ako se slučajno ošteti ili nestane stvar nakon

isteka roka, jer se štiti savjesna strana. b) To je slučaj i kod novačnih obaveza, kada se plaćaju zatezne kamate: bez obzira je li

dužnik kriv za docnju i da li je povjeriocu nastala šteta. U ovakvim slučajevima naknađuje se ne samo stvarna šteta, nego i izmakla korist.

U praksi su mogući slučajevi da jedna strana nije isključivo kriva, nego da dio krivice snosi i druga strana. U takvim slučajevima, zavisno od doprinosa jedne i druge strane vrši se naknada štete.

Pošto su ove odredbe dispozitivne prirode o pitanju odgovornosti za štetu i visinu štete, odgovornost ugovorne strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti, i isključiti ali samo u slučaju kada je do štete došlo običnom nepažnjom.

GARANCIJA ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE

272

Materijalni nedostatak postoji u 4 slučaja: 1) ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet ; (redovna

upotreba za sirovine i materijal, redovan promet – roba za dalju prodaju). Doći će u primjenu kada kvalitet nije preciziran.

2) ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila ili je morala biti poznata prodavcu; (ako mu je kupac saopštio ili ugovorio, ili mu je moglo biti poznato)

3) ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito predviđena ugovorom, odn. propisane; (izričite osobine se mogu cijeniti prema dokumentaciji koja je sastavni dio ugovora – npr. tehnička dokumentacija za tehničku robu)

4) ako stvar nije jednaka uzorku ili modelu (ovdje treba razlučiti šta je obavještavajući uzorak ili model, a šta je pravno uzorak ili model).

Vrste materijalnih nedostataka- Prema mjerilu vidljivosti nedostaci mogu biti:

1) vidljivi - oni koji se mogu primjetiti već pri uobičajenom spoljnom pregledu stvari

2) skriveni - za čije otkrivanje je potreban poseban postupak provjere osobina stvari ili njihove upotrebe.

- Prema tome da li se mogu otkloniti ili ne nedostaci mogu biti:1) otklonjivi - su oni čije je popravljanje moguće bez bitnog umanjenja upotrebne ili

prometne vrijednosti stvari.2) neotklonjivi - popravak ili nije moguć ili nema ekonomskog smisla.

Garancija za materijalne nedostatke Garancija za materijalne nedostatke je jamčenje prodavca da će

isporučena roba biti saobrazna onome što je predviđeno ugovorom. Ona je sastavni dio ugovora po prirodi posla, ali ugovorom može biti

izričito isključena ili ograničena.

Zakonom se predviđeni izuzeci, odn. 4 razloga kada zakon isključuje odgovornost prodavca za materijalne nedotatke, i to: 1) neznatan materijalni nedostatak ne uzima se u obzir (da li je nedostatak

neznatan ili ne, zakon ne prepušta strankama da određuju, već tu okolnost određuje sud prema okolnostima slučaja i običajima).

2) prodavac ne odgovara za one materijalne nedostatke robe koji su u času zaključenja ugovora kupcu bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati

3) imalac čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za nedostatke (u ovom slučaju, odgovornost prodavca je isključena jer on u slučaju prinudne prodaje ne može garantovati za nedostatke).

4) prolazna mana koja nije od značaja za mogućnost upotrebe stvari ne uzima se u obzir.

U praksi se dešava da se isporuči sasvim druga od ugovorene stvari. U takvom slučaju ne radi se o materijalnim nedostacima (to je aliud) i tada nema ugovora. U ovom slučaju, kupac može staviti prodavcu robu na raspolaganje jer ugovor nije ispunjen.

Da bi prodavac odgovarao za materijalne nedostatke potrebno je da su ispunjeni ovi uslovi:1. da je materijalni nedostatak postojao u času prelaska rizika za robu na

kupca - bez obzira da li je to bilo poznato prodavcu. 2. da je uložena uredna (blagovremena) reklamacija na materijalne

nedostatke , tj. da je svoja prava prema prodavcu kupac ostvario u određenom roku . Kada se pregled robe vrši u prisustvu obje strane rok za prigovor je odmah. Ako prodavac nije

273

prisutan pregledu rok je bez odlaganja, a najkasnije u roku od 1 g. od dana odašiljanja robe. Taj rok je prekluzivan rok (usljed propuštanja roka, kupac gubi svoja subjektivna prava da ostvari svoja prava).

Sve ove norme nisu prisilne naravi. U praksi, stranke ih najčešće prilagođavaju svojim potrebama ili ih isključuju.Kada kupac pregledom robe utvrdi da ona ima materijalne nedostatke ili da ne odgovara ugovorenoj, dužan je da podnese prigovor prodavcu. Kada je pregledom robe uočena neka vidljiva mana kupac je o takvoj mani dužan obavijestiti prodavca bez odlaganja. Kada su pregledu robe prisustvovale obje strane i kupac i prodavac kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah. Kada su u pitanju skrivene mane prigovor se podnosi bez odlaganja čim je mana otkrivena ili se za nju saznalo ali najdalje u roku od 6 mjeseci od dana predaje osim ako je ugovoren duži rok. Ovaj rok je prekluzivne prirode. Propuštanjem roka gube se sva prava koja se imaju prema prodavcu zbog nedostataka na robi.

Prava kupca i materijalni nedostaci Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o

nedostacima može:1. može zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez

nedostatka;2. može zahtijevati sniženje cijene ;

U oba slučaja radi se u ispunjenju ugovora.3. može izjaviti da raskida ugovor ;U svakom od ova 3 slučaja može tražiti i naknadu štete.Ova prava su predviđena alternativno. Kupac bira koje mu odgovara.

Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora. Kupac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka a) ako mu je prodavac poslije obavještenja o nedostacima saopštio da

neće ispuniti ugovor ili b) ako iz okolnosti konkretnog slučaja očigledno proizilazi da prodavac

neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku.

GARANCIJA PRODAVCA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI

Paralelno sa odgovornošću za materijalne nedostatke postoji i odgovoronost za ispravno funkcionisanje prodate stvari.

Ovdje se radi o odgovornosti za ispravno funkcionisanje robe, a ne za neki njen materijalni nedostatak. Ova vrsta odgovornosti, dakle, nema veze sa materijalnim nedostacima.

Odgovornost postoji ako prodavac uz robu (obično se radi o tehničkoj robi) preda kupcu i garantni list za isporučenu robu.

Kupac kupi može tražiti od proizvođača i prodavca a) da stvar opravi u razumnom roku ili b) ako to ne učini da umjesto te stvari preda drugu stvar koja funkcioniše ispravno.

Ovdje garancija obuhvata ispravno funkcionisanje stvari pri njenoj rodovnoj upotrebi.

Ovim pravilima ne dira se u pravila o odgovornosti prodavca za nedostatke stvari.

GARANCIJA ZA PRAVNE NEDOSTATKE – ZAŠTITA OD EVIKCIJE

Odgovornost za pravne nedostatke postoji ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o

274

čijem postojanju kupac nije bio obaviješten, niti je pristao da pod tim opterećenjem uzme stvar.

Za postojanje pravnog nedostatka, bitno je da je uznemiravanje pravno: putem tužbe, prigovora ili isticanjem prava trećeg lica neposredno.

Garancija za pravne nedostatke je prirodan sastojak ugovora , što znači da ona postoji osim ako nije izričito ili prećutno isključena. Znači zaštita od evikcije ima ugovorni osnov.

Zakonski uslovi postojanja ove garancije za pravne nedostatke:1. Nedostatak je morao postojati u času prelaska svojine sa prodavca na kupca , tj. stvarno

pravo trećeg je nastalo i dok je stvar bila u državini prenosioca.2. Savjesnost kupca koja postoji:

a) ako kupac u času sklapanja ugovora nije znao za mogućnost da mu pravo može biti oduzeto, umanjeno ili ograničeno, ili

b) ako je znao za nedostatak ali nije pristao da uzme opterećenu stvar (slučaj obmane kupca).

3. Garancije nije ugovorom isključena ili ograničena . U slučaju nesavjesnosti prodavca ovakva klauzula je ništavna.

4. Reklamacija - obavještavanje prodavca o nedostatku . Kupac je dužan obavijestiti prodavca o nedostatku uvijek i blagovremeno, osim u slučaju ako je to prodavcu bilo poznato.

Kupac u razumnom roku poziva prodavca: a) da oslobodi prodatu stvar od prava ili pretenzija trećeg lica ili b) da mu isporuči drugu stvar - ako se radi o stvarima određenim po rodu.

Kada prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, tada nastaju slijedeće sankcije:1. u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po samom zakonu i2. kada je u pitanju umanjenje ili ograničenje kupčevog prava, kupac može po svom izboru

raskinuti ugovorili tražiti srazmjerno sniženje cijene.Odredbe od odgovornosti za pravne nedostatke dispozitivne su

prirode i mogu se ograničiti ili sasvim isključiti. Isključenje odgovornosti nije moguće ako je u vrijeme zaključenja ugovora prodavcu bio poznat ili nije mogao ostati nepoznat pravni nedostatak.

Istekom 1 g. od dana saznanja za postojanje prava trećeg gasi se pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka.

DOCNJA PRODAVCA I KUPCA

Svaka ugovorna strana kod ugovora u privredi, pa i drugih ugovora, može pasti u docnju. Docnja može biti: dužnička docnja i povjerilačka docnja.

1. Docnja prodavca

Dužnička docnja prodavca- Kod ugovora u prodaji prodavac zapada u dužničku docnju ako na vrijeme nije isporučio

kupcu ugovorenu robu, odn. ako robu nije isporučuio u roku koji je ugovoren, a ako rok nije ugovoren onda u roku od 8 dana od zaključenja ugovora.

- Kada prodavac zapadne u dužničku docnju , kupcu pripadaju alternativno dva prava: a) da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja, ilib) da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjena.

- Uglavnom kupac ostavlja primjeren rok za ispunjenje ugovora . Kupac nije dužan da ostavi primjeren rok za ispunjenje ugovora: a) ako iz samog držanja prodavca proizilazi da on svoju obavezu neće

izvršiti ni u naknadnom rokum, te b) kada su u pitnaju fiksni ugovori . To su poslovi kod kod kojih je

izvršenje obaveze iz ugovora, u tačno određenom roku, bitan element ugovora. Kada kod ovih poslova dođe do docnje, automatski (po samon zakonu ) nastaje raskid ugovora, i

275

nije potrebno davanje naknadnog roka za ispunjenje, ali povjerilac može tražiti ispunjenje bez odlaganja.

- Kupac koji je raskinuo ugovor ima pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora ukoliko je prodavac dogovoran za docnju.

U slučaju raskida ugovora, naknada štete može biti: 1) naknada apstraktne štete - apstraktna šteta sastoji se u

razlici ugovorene cijene i tekuće cijene za ugovorenu robu.2) naknada konkretne štete - konkretna šteta obuhvata

običnu štetu i izmaklu korist. Konkretna šteta se utvrđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Povjerilačka docnja prodavca- Prodavac zapada u dužničku docnju kada, bez

opravdanog razloga, odbije da primi cijenu . - U tom slučaju kupac ima dva prava:

1) da deponuje iznos kupovne cijene kod nadležnog suda i time izbjegne plaćanje kamata, i2) da traži nakanadu pretrpljene štete .

2. Docnja kupca

Dužnička docnja kupcaKupac pada u dužničku docnju ako u roku ne plati cijenu.

U tom slučaju nastaju prava za prodavca , koji ima pravo da traži: a) ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora). b) raskid ugovora i naknadu štete (zbog neispunjenja ugovora), ali mora prethodno

ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze (tj. za plaćanje). Povjerilačka docnja kupca- Kupac pada u povjerilačku docnju kada ne preduzima radnje koje je dužan

preduzeti, da bi prodavac isporučio robu.- U tom slučaju nastaju prava za prodavca , koji

ima dva prava :b) da deponuje robu (u javno skladište ili kod nadležnog suda) čime se oslobađa svoje

obaveze, c) da traži nakanadu pretrpljene štete .

- Postoje dva slučaja po pitanju da li je kupac primio robu ili ne :1) Ako kupac nije primio robu, a nije ni platio cijenu - prodavac može:

a) tražiti ispunjenje ugovora i naknadu štete (zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora), ili

b) izjaviti da raskida ugovor i tražiti i naknadu štete (zbog neispunjenja ugovora).2) Ako je kupac primio robu, a nije platio cijenu - prodavac ne može odustati od ugovora, ali

može tražiti ugovorenu cijenu, kao i naknadu štete koja je nastala (zbog zakašnjenja ispunjenja ugovora).

PREUZIMANJE DUGA

Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i treće osobe (preuzimaoca duga) uz pristanak vjerovnika. Preuzimanjem duga preuzimalac duga dolazi na mjesto glavnog dužnika i on postaje jedini platac. To znači da dotadašnji dužnik izlazi iz postojećeg obavezno-pravnog odnosa i na njegovo mjesto dolazi novi dužnik.

PRISTUPANJE DUGU

276

To je ugovor između vjerovnika i treće osobe kojim se ovaj obavezuje vjerovniku da će postojeću dužnikovu obavezu ispuniti u vidu ispunjenja vjerovnikova potraživanja koje on ima prema svom dužniku. Tu ne sudjeluje i dužnik. Treća osoba koja je pristupila dugu može ispuniti obavezu i bez dužnikove volje, pa i u slučaju njegova protivljenja. U ovom odnosu postoje dva dužnika na samo jedno potraživanje. Ti dužnici samostalno i neovisno jedan od drugog odgovaraju i to razdijeljeno i za čitavo potraživanje.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA

To je ugovor između dužnika i treće osobe kojim se ona obavezuje da će preuzeti njegovu obavezu prema njegovom vjerovniku i na taj način izvršiti dugovanu činidbu. Treća osoba time ne preuzima na sebe dug i ne stupa u neposredan obavezni pravni odnos prema vjerovniku. Dužnik se u ovom slučaju zaključenim ugovorom o preuzimanju ispunjenja nije oslobodio svog postojećeg dugovanja, a ni vjerovnik prema takvoj trećoj osobi ne može postaviti zahtjev za ispunjenje njogova potraživanja. Ovaj ugovorni odnos djeluje utoliko na vjerovnika samo što je on dužan primiti po toj trećoj osobi ispunjenje dužnikove obaveze. Ako ne prihvati ispunjenje obaveze on zapada u povjerilačku docnju.

UGOVOR O NALOGU (za račun nalogodavca)

Ovaj ugovor obavezuje nalogoprimca da za račun nalogodavca preduzima određene poslove, uz pravo na naknadu. Nalogoprimac je ovlašteno lice u granicama i u okvirima dobivenog naloga. Ugovor o nalogu je neformalan ugovor (znači nije potrebna nikakva posebna forma - može i usmena ). Ovi poslovi se obavljaju za račun nalogodavca.

TOVARNI LIST Pošiljalac je dužan da za svaku pošiljku preda prevoziocu posebo popunjen tovarni list na propisanom obrascu. Pošiljalac je odgovoran za tačnost podataka i izjava koje je unio u tovarni list, ali i za tačnost podataka koje je unio njegov prevozilac. Tovarni list po pravilu nije hartija od vrijednosti. On je dokaz o zaključenom ugovoru i dokaz da je prevozilac primio na prevoz stvari označene u tovarnom listu. Tovarni list može glasiti po naredbi i na donosioca. Ako tako glasi, u oba slučaja je prenosivi tovarni list.

SKLADIŠNICA

To je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koju je primio na uskladištenje.

Skladišnica je dokaz da je roba primljena na čuvanje i održavanje. Ona obavezuje skladištara da po proteku roka za čuvanje i održavanje

robe izda robu legitimnom imaocu skladišnice. Predaja skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe

prilikom prenosa vlasništva na robi. Skladišnica se satoji iz dva dijela:

1) priznanice (recepisa) koji služe za prenos prava vlasništva na uskladištenoj robi i 2) varanta (založnice) koja se koristi radi zalaganja uskladištene robe a u svrhu dobijanja

kredita, zajmova itd.

277

Skladišnica se može prenositi jedinstveno (oba djela zajedno), a moguće i odvojeno. Kada se prenosi odvojeno, najprije se mora prenijeti varant (založnica). U oba slučaja radi se o izdavanju robe.

Skladišnicu je moguće indosirati pa i u djelu priznanice, i u tom slučaju se radi o prenosu vlasništva uskladištene robe.

Odgovornost skladištara je objektivna. On mora dokazati da je šteta na robi uzrokovana višom silom ili krivicom ostavodavca ili manama ili prirodnim svojstvima robe, kao i neispravnom ambalažom. Skladištar je dužan naknaditi nastalu štetu u visini stvarne, a ne tržišne vrijednosti robe predate na uskladištenje.

UGOVOR O KOMISIONU

To je ugovor kojim komisionar u svoje ime a za račun komitenta istupa prema trećem licu kao samostalna ugovorna strana.

Svi ekonomski efekti iz zaključenog ugovora pripadaju komitentu. Kod tog pravnog posla postoji interni, eksterni i završni odnos. Bitan elemenat ovog ugovora je sama priroda pravnog posla kojeg

treba komisionar da zaključi. Ugovor o komisionu je jedna vrsta ugovora o nalogu, ali on je

samostalni imenovani ugovor, dvostran je i teretan i neformalan. Komisionar prilikom zaključenja ugovora sa trećom osobom mora

prilikom izbora te osobe cijeniti poslovni ugled i kreditnu sposobnost te treće osobe. Komisionar kao samostalna ugovorna strana sa trećom osobom

zaključuje ugovor, bilo o prodaji ili kupovini robe, već zavisno od naloga komitenta i on tada obavlja pravne radnje.

Komisionar odgovara za izbor treće osobe i kod klasičnog komisiona on ne odgovara za ispunjenje tog ugovora.

Komisionar je dužan da se pridržava naloga komitenta i da čuva njegove interese, da položi račun komitentu i da komitenta obavijesti sa kim je zaključio ugovor (ko je treća strana).

Komisionar nije dužan da obavijesti treću stranu ko mu je komitent. Komisionar ima pravo na naknadu (proviziju), naknadu potrebnih,

nužnih i korisnih troškova. Ova naknada mu pipada i kada nije ugovorena. Naknada se određuje ugovorom, tarifom ili prema ugovorenom poslu i postignutom rezultatu.

Pored klasičnog komisiona moguć je i tzv. pojačani komision (delkvedere komision) gdje komisionar, pored odgovornosti za izbor trećeg lica, odgovara i za ispunjenje obaveza iz zaključenog posla. Pojačana odgovornost vodi ka povećanoj naknadi odnosno, proviziji.

UGOVOR O LICENCI

Tim se ugovorom obavezuje davalac licence da sticaocu licence ustupi, u cjelini ili djelimično, pravo iskorištavanja pronalazaka, tehničkog znanja ili iskustva, žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu.

Ugovor o licenci mora biti zaključen u pisanoj formi na vrijeme ne duže od zakonske zaštite prava koja su predmet licence.

Isključiva licenca je takva gdje se stiče isključivo pravo iskorištavanja predmeta licence i ona postoji samo ako je izričito ugovorena.

Pravo iskorištavanja licence može biti ograničeno prostorno a i vremenski i samo u onim slučajevima kada to nije suprotno ustavu i zakonu.

Kada sticalac isključive licence prava iskorištavanja predmeta licence ustupi drugom, onda kažemo da je u pitanju podlicenca.

278

Kada je ugovor o licenci zaključen na određeno vrijeme, on prestaje istekom vremena i u tom slučaju nije potrebno da bude otkazan. Ako se ugovor na takav način, pod istim uslovima produži i tome se ne protivi davalac licence, onda se radi o novom ugovoru neodređenog trajanja.

Svaka od ugovornih strana može otkazati ugovor ako se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme. Otkazni rok je 6 mjeseci i on se ne može dati u toku prve godine trajanja ugovora.

U slučaju smrti davaoca licence ona se nastavlja sa njegovim nasljednicima, izuzev ako nije drugačije ugovorena.

U slučaju smrti sticaoca licence i ona se nastavlja sa njegovim nasljednicima, ali samo sa onim koji produžuju njegovu djelatnost.

Ako je u pitanju pravno lice kao korisnik licence i nad njim se otvori stečajni postupak, davalac licence može raskinuti ugovor.

BITNI SASTOJCI UGOVORA O GRAĐENJU

Kod ugovora o građenju predmet obaveze izvodžača je izgradnja određene građevine ili izvođenje kakvih radova na određenom zemljištu ili na već postojećem objektu.

Osnovno kod ugovora o građenju je da je izvodžač dužan da ugovorene radove izvede u ugovorenom roku, što znači da je rok bitan elemenat ugovora (pored cijene i predmeta) i on se može ugovoriti za radove u cjleini ili po pojedinim fazama.

Kod ovog ugovora cijena mora da bude precizno određena (ne odrediva). Određuje se kao jedinična cijena ili za cijeli objekt kao ukupno ugovorena cijena.

Jedinične cijene obuhvataju i viškove radova, ali samo ako se oni u pojavljuju u uobičajenom obimu. Ako to nije slučaj, izvodžač radova ima pravo tražiti za viškove radova novu cijenu. Kada je u pitanju ukupno ugovorena cijena ona se ne mijenja u slučaju viškova radova, ali isto tako ona se ne mijenja ni za slučaj manjkova radova.

Ukupno ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost nepredviđenih i naknadnih radova. Ti radovi po zakonu uvijek se naknadno plaćaju.

I jedinična cijena i ukupna cijena mogu biti promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive se najčešće ugovoraju u obliku klizne skale. I kod nepromjenjive cijene zakon predviđa mogućnost njene izmjene pod određenim uslovima (npr. usljed promjene u cijeni rada, materijala, ako gradnja duže traje pod uslovom ako su se ovi elemnti promijenili za više od 10% u odnosu na ugovorenu cijenu; u slučaju docnje sa izvođenjem radova izvodžač nema pravo na izmjenu cijene).

Obaveza izvodžača radova da preda objekt finansijeru. Rokovi garancije za gradnju objekta teku od trenutka primopredaje

radova. Od tada prelazi i rizik sa izvodžača na naručioca (finansijera,

investitora). Primopredaja radova se ne smatra tehnički pregled od strane

nadležnih organa koji izdaju upotrebnu dozvolu. Ovo iz razloga što se tehničkim pregledom utvrđuje tehnička ispravnost objekta u opštem interesu, a ne i da li je izvodžač ispunio sve svoje ugovorene obaveze. Dakle, treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od superkolaudacije (prijem objekta od strane investitora).

Investitor može zadržati određenu svotu novca da bi sam kasnije, bez pomoći izvodžača radova mogao otkloniti nedostatke na objektu.

Odgovornost izvodžača radova za nedostatke građevineIzvodžač radova odgovara za nedostatke:

279

1) ako su nedostaci građevine rezultat greške u projektu pa i onda kada je projekat primio od naručioca ili trećeg lica iz razloga što je izvodžač radova kao profesionalac dužan skrenuti pažnju naručiocu na nedostatke u projektu

2) ako odstupi od projekta, osim u slučaju ako ima pismenu saglasnost naručioca ili ako su u pitanju hitni i nepredviđeni radovi

3) ako su nastali nedostaci zbog kvaliteta marerijala bez obzira čiji je matreijal upotrebljen4) ako su nedostaci građevine nastupili što radovi nisu izvedeni u skladu sa ugovorom,

odgovarajućim propisima ili pravilima struke5) izvodžač odgovara i za rad podizvodžača

Izvodžač neće odgovarati za nedostatke ako uspije dokazati da nije kriv za utvrđene nedostatke i u slučaju greške u projektu koja se i protiv njegove potrebne pažnje nije mogla otkloniti.

UGOVOR O POSREDOVANJUTim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naći i dovesti u vezu

treću osobu sa nalogodavcem koji bi pregovarali o zaključenju određenog ugovora. Bitni sastojak takvog ugovora je sam predmet ugovora kojeg treba

zaključiti. Za razliku od komisionara i zastupnika, posrednik nije ovlašten da

obavlja pravne radnje, odnosno, da zaključuje ugovor sa trećim licima. Posrednik radi u svoje ime i za svoj račun, a zastupnik radi u tuđe ime i

za tuđi račun. Posredovanjem ne nastaje trajni odnos. Posrednik mora da postupa s pažnjom dobrog privrednika. Odgovoran je nalogodavcu za izbor trećeg lica. Naknada za posrednika ne mora biti ugovorena. Ako naknada nije

ugovorom određena, ona se određuje na osnovu tarife ili običaja. Ako se ne može ni tako utvrditi ona se određuje prema trudu posrednika i učinjenoj usluzi.

Ukoliko posrednik ugovorom bude izričito ovlašten i da zaključi ugovor sa trećom osobom, pa takav ugovor ima elemente i posredovanja i zastupanja, onda se u slučaju spora uzima da se radi o ugovoru o zastupanju.

UGOVOR O ALOTMANUKako se zaključuje, produžava i kako se naplaćuje (pogledati u zakonu, ovo pita ponekad).

UGOVOR O KREDITU

VRIJEDNOSNI PAPIRI

Zakon o vriednosim papirima određuje emisiju i promet vrijednosnih papira kao i njihove sudionike.

Vrijednoni papir je isprava ili elektronički zapis koja se bez vrijednosnog papira ne mogu ostavivati niti prenositi.

VP i smislu ovog zakona su: 1) dionice, 2) obveznice, 3) certifikati koji su izdati na duži rok trajanja od 1 godine, 4) ugovori o investiranju no osnovu kojih se mogu od trećih lica pribavljati sredstva.

Sadržaj vp određuej pravno lice odnosno emitent.

Zakon o vriednosim papirima se ne primjenjuje na

280

1) mjenice i čekove, 2) na polise osiguranja, 3) na tzv. komercijalne papire (trgovačka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo,

konosmanm, tovarni list, skladišni list itd.). - registar vrijednosnih papira vodi poslove registriranja, čuvanja i održavanj podataka o istim, kao i poslove prometa vrijednosnih papira.

Vrijednosni papiri se registruju kao elektronički zapisi, dakle, u dematerijalzovanom obliku.

Emitent je obavezan osigurati ostvarenje prava sadržanih u vrijednosnom papiru.

Vlasnik vrijdesnosnohg papira ima račun kod registra koji vlasniku izdaje certifikat.

Vlasništvo nad vrijenosnim papirima se stiče - na dan zaključenja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo nad vrijednosnim papirima.

Emisija vrijednosnih papira vrši se: a) javnom ponudom ili b) zatvorenom prodajom.

Javna ponuda je prodaja ne temelju javnog poziva za upis vrijednosnih papira. U određenim slučajevima, zakomom propisanim, emisija se vrši i zatvorenom prodajom.

Promet vrijednosnih papira je 1) kupovina, 2) prodaja i 3) davanje u zalog vrijednosnih paapira, 4) konverzija, spajanje i podjela dionica.

Kupovina i prodaja vrše se na temelju ugovora u pismenoj formi, a konverzija spajanje i podjela dionica vrše se na osnovu odluke emitenta uz odobrenje Komisije.

Berza: Promet vrijednosnih papira obavlja se na berzi i drugim javnim tržištima koja se osnivaju radi stvaranja uslova za povezivanje ponude i potražnje.Berzu osnivaju ugovorom pravne osobe za poslove posredovanja u prometu vrijednosnih papira, a koje su registriraen kod Komisije. Berza prestavlja oblik dioničkog drušva i osniva se osnovu odobrenja Komisije. Nju mogu osnovati najmanje 5 profesionalnih posrednika. Upisuje se u Registar dioničkih društava kod Komisije, a zakonom se određuje najmanji iznos osnovnog kapitala.

Posredovanje u prometu vrijednosnim papirima: To su poslovi kupovine i prodaje vp u svoje ime i za tuđi račun i nazivaju se brokerski poslovi. Kupovina i prodaja vrijednosnih papira u svoje ime i za svoj račun – dileri. U poslove posredovanja spadaju

a) poslovi društva za upravljanje fondovima, b) poslovi podrške tržištu, c) investiciona savjetovanja i dr.

Komisija za vrijednosne papire To je samostalna specijalizirana institucija FBiH. Sjedište joj je u Sarajevu.Sačinjenja je od predjsedika, zamjenika i tri člana sa mandatom 5 godina. Osigurava primjenu i nadzor nad provođenjem zakona o vp i drugih zakona koji se odnose na emisiju i promet vp.

281

Akti koje donosi Komisija su konačni, što zanči da se protiv istih može samo pokretati upravni spor.

Registar vrijednosnih papira On obavlja poslove

1) registarcije, 2) čuvanja i 3) održavanja podataka o vp, 4) poslove prenosa i

Druge poslove ne može obavljati. I Registar se osniva kao dioničko društvo, sjedište mu je u Sarajevu, ima skupštinu i nadzorni odbor.

KONCESIJA

- Koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih bogastava. Izuzetno može biti i za obavljanje komunalnih i drugih javnih djelatnosti.

- Ugovor o koncesiji se zaključuje na određeno vrijeme koje ne može biti duže od 30 godina, a iznimno 50 godina.

- Ugovori se mogu obnoviti, ali ne duže od polovine prvobitno ugovorenog roka. - Ugovor prestaje:

1) istekom ugovorenog roka, 2) otvaranjem stečaja, 3) prestankom postojanja predmeta koncesije i 4) raskidom ugovora - Ugovor o koncesiji se raskida:

a) ako je koncesionar nesolventan ili je bankrotirao, b) ako koncesionar ili koncesor ne ispunjavaju svoje obaveze.

- Ugovor zaključen suprotno odredbama Zakona o koncesiji je ništavan, a za rješavanje takvih sporova je nadležan Vrhovni sud FBiH (tužba u upravnom sporu).

OBLICI STRANIH ULAGANJA

To su: 1) osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača, 2) osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog ulagača, 3) ulaganje u postojeće pravno lice i4) posebni oblici ulaganja.

Strana ulganaja neće biti nacionalizovana, eksproprisana i podvrgnuta mjerama sa sličnim posljedicama izuzev u javnom interesu i u skladu sa zakonom. Strana ulaganja su oslobođena plaćanja carina i carinskih obaveza, (kao i centralna banka). Na nepokretnostima strani ulagač ima jednaka vlasnička prava kao i domaća pravna i fizička lica. Strani ulagač ima pravo na upravljanje, na transfer dobiti itd.

OBAVEZNO OSIGURANJE

Se uvodi zakonom a obavezna osiguranja su:a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučajab) vlasnika / korisnika motornih vozila od dgovornosti za štetu počinjenim trećim licimac) vlasnika / korisnika brodica

282

svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope ugovor o osiguranju putnika.

VRIJEDNOSNI PAPIRI

ZOO sadrži odredbe o vrijednosim papirima. Vrijednosni papir je pisana isprava koja u sebi sadrži neko pravo i izdavalac te isprave se obavezuje da će ispuniti obavezu koja iz isprave proizilazi osobi koja je zakoniti imalac te isprave. Vrijednosni papiri su formalne isprave i uvijek su u pisanom obliku i bitni sastojci vrijednosnog papira uvijek su proprisani zakonom. Za neke vrijednosne papire posebnim zakonom se propisuju bitni sastojci, npr. bitni sastojak mjenice i čeka propisan je zakonom o mjenici i zakonom o čeku. Obzirom na pravo koje u sebi sadrži vrijednosni papir možemo ih podijeliti u više kategorija: vrijednosne papire koji u sebi sadrže građansko pravo, najčešće to je imovinsko pravo, a može biti i stvarno pravo, i vrijednosne papire koji u sebi sadrže pravo na upravljanje. Kada se radi o građanskim pravima koja opredjeljujemo kao imovinska prava vrijednosni papir u sebi ima to pravo inkorporirano i može da sadrži obavezu remitenta na isplatu određene sume novca (to je obligaciono pravo, npr. Mjenica, ček i kreditno pismo). Postojanje imovinskog prava inkorporiranog u vrijednosni papir ne mora se dokazivati. Stvarna prava u sebi sadrži konosman, skladišnica i prenosivi tovarni list Pravo na upravljanje sadrži dionica. Prava koja sadrže vrijednosni papiri su inkorporirana u ispravu (utjelovljena) i zakonit imalac isprave ne mora dokazivati postojanje tog prava, npr. skladišnica se može prenositi u cjelini indosiranjem i ako je prenijeta u cjelini, imalac skladišnice može bez dokazivanja preuzeti robu sa skladišta. Ako je samo skladišnica prenesena indosiranjem na treće lice, on ne mora dokazivati skladištaru neki drugi pravni osnov. Indosiranje je radnja imaoca vrijednosnog papira kojom taj papir prenosi na treću osobu, a inodsament je sama izjava o prenosu koja se bilježi na poleđini vrijednosnog papira. Imalac založnice može od skladištara tražiti da stvari podvrgne javnoj prodaji , iz dobivene svote prvo bi se podmirivali troškovi skladištara, pa onda imalac založnice a uslov za tzo je protest založnice. Onaj ko ima skladišnicu ne mora dokazivati vlasništvo nad stvarima. Ako imalac skladišnice želi da je indosira njegov interes je da trećem licu sa kojim je u dužničko- povjerilačkom odnosu preda založnicu. Imalac založnice se mora saglasiti sa indosiranjem skladišnice. Konosman je vrijednosni papir koji izdaje prevoznik u pomorskom saobraćaju (brodar) osobi čija se roba predaje na prijevoz. Osoba koja ima konosman ne mora dokazivati da je vlasnik stvari koje su predate na prevoz.Dionicom se stiče pravo na upravljanje i dobit. Imalac dionice ne mora posebno dokazivati svoje pravo na upravljanje. Visina dividende ne proizilazi iz dionice i zato se smatra da ona prije svega predstavlja pravo na upravljanje.Prenosivi tovarni list – ako glasi po naredbi. Onaj koji nije prenosiv njime se samo može preuzeti roba koja je data na prevoz.Vrijednosni papiri mogu se prenositi predajom, cesijom i indosiranjem. Kako će se postupiti u konkretnom slučaju zavisi od toga da li glasi na ime, donositelja ili po naredbi. Vrijednosni papiri koji glase na ime u pravilu se prenose cesijom, a ako su na donosioca prenose se običnom predajom, a indosamentom se prenose kada je to izričito propisano zakonom.Pored vrijednosnih papira u prometu mogu biti i legitimacioni papiri (željezničke karte, ulaznice za kino i sl. kod njih se zna koje izdavatelj, a a ne zna ko je korisnik, a onaj ko pokaže ispravu može da ostvari prava koja iz tog papira proizilaze ) i legitimacioni znaci.

VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZAKONA O VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA (39/98 I 36/99 SNFBIH)

Vrijednosnim papirima je zakonom propisana forme, sadržaj i način prenosa tj svi bitni elementi. Ovaj zakon propisuje emisiju i promet vrijednosnih papira i ko su učesnici u prometu vrijednosnih papira. Po ovome zakonu vrijednosni papiri mogu biti isprave ili elektoronički zapisi (dionice – el. Zapis u registru).

283

U smislu ovog zakona vrijednosni papirima se smatraju dionice, obveznice, certifikati. Ovaj zakon se ne odnosi na mjenice i čekove, zakonom o mjenici i zakonom o čeku je propisano da su oni vrijednosni papiri, također bez protesta mjenice nema ostvarivanja prava, police osiguranja, komercijalne papire (skladišnica, konosman, kreditno pismo). Obveznica je vrijednosni papir ili isprava u kojoj se njen izdavalac obavezuje da će osobi koja je označnena u obveznici ili po naredbi te osobe ili ako glasi na donosioca-donosiocu, isplatiti određenog dana iznos naveden u obveznici ili u anuitetskom kuponu. Obveznice mogu da izdaju FBiH, kanton i općina. Emisiju obveznica kanton i FBiH mogu vršiti na osnovu zakona, a općina na osnovu odluke općinskog vijeća.Promet ovim vrijednosnim papirima može se vršiti putem berze ili preko ovlaštenih predstavnika. U vezi s ovim – berza je dioničko društvo, a promet se može vršiti preko brokera (tuđe ime i tuđi račun) i dilera (za svoje ime i svoj račun).Dionice- kod registra vrijednosnih papira vodi se elektronski zapis. Sve promjene povodom prometa dionica moraju biti tamo evidentirane. D.d. u pripremama nakon održane osnivačke skupštine sa registrom zaključuje ugovor i to je obaveza društva. Temeljem tog ugovora registar će upisatidioničare određenog d.d., upisaće broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost koja je označena u aktu o osnivanju. Niminalna vrijednost je označena u dionicama i ona se upisuje pri osnivanju društva, sa tim da kasnije može ta vrijednost rasti ili opadati.

REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRATo je isto dioničko društvo. D.d. zaključuju ugovore sa registrom vrijednosnih papira. Dužnost mu je da registruje, čuva i održava podatke o vrijednosnim papirima i preko registra se mora vršiti prenos vrijednosnih papira. Smatra se da je pravno valjano izvršen prenos vrijednosnih papira ako je to dostavljeno registru vrijednosnih papira.

KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIREKomisija za vrijednosne papire je institucija FBiH i ima svojstvo pravne osobe. Ona ima velike ovlasti, a najvažnije su: komisija uređuje uvjete i način izdavanja vrijednosnih papira; propisuje pravila prometa vrijednosnim papirima; odobrava promet vrijednosnih papira kada se radi o inostranim emitentima; odobrava emitovanje dionica, neovisno od toga da li se dionice emituju zatvorenom prodajom ili javnom ponudom. Rješenjem utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za emisiju dionica 8dakle osnivačima društva dopušta se emisija kod sukcesivnog osnivanja društva) bez toga se ne bi moglo započeti sa postupkom upisa niti uplate dionica. Mora se odrediti i depozitna/rezidentna banka kod koje će osnivači vršiti upis i po isteku roka za upis uplatu dionica, tu će upisivati i osobe javno pozvane.

BANKE

Banka je finansijska organizacija koja se osniva i posluje kao d.d. koja obavlja poslove primanja novčanih depozita, davanja kredita i drugih bankarskih poslova propisanih zakonom, osnova se kao dioničko društvo i da bi se osnivala mora da ispunjava određene uvjete, a ocjenu tih uvjeta vrši Agencija za bankarstvo. Agencija je finansijska institucija FBiH, dakle pravna osoba izvan sastava banke sa osnovnim ovlastima da izdaje na zahtjev osnivača dozvolu za osnivanje banke, dozvolu za svaku promjenu u organizaciji ustroja banke, dozvolu za statusne promjene banke, dozvolu da obavlja određene vrste poslova. Dozvola obuhvata i imenovanje rukovodnog osoblja banke. Agencija nadzire poslovanje banke i preduzima odgovarajuće mjere i može da ukine datu dozvolu iz razloga propisanih Zakonom o bankama. Agencija za bankarastvo provodi likvidaciju banke. Postupak stečaja banke je sudski postupak na osnovu Zakona o stečaju. Temeljni kapital za osnivanje banke je 15 miliona KM. To je najniži kapital koji mora biti u novcu. U banku se mogu unositi i stvari i prava, ali je bitno da kapotal u novcu ne može biti ispod 15 miliona KM. U postupku osnivanja banke, Agenciji se podnosi zahtjev za izdavanje bankarske dozvole. Zahtjev podnose osnivači banke, a uz njega se podnosi: ugovor o osnivanju potpisan od svih osnivača, nacrt statuta, a mogu i drugi osnovački akti ako je to utvrđeno propisima Agencije. Podnose se podaci o kvalifikacionoj strukturi i iskustvu predviđenog nadzornog odbora i uprave banke, podaci

284

o kapitalu, plan i projekcija poslovanja koja između ostalog sadrži i vrste predviđenih djelatnosti, strukturu otganizacije banke, i popis vlasnika banke. Bankarska dozvola koju izdaje Agencia nakon uplate osnivačkog kapitala i ispunjavanja ostalih uslova i ona je uvjet za upis u sudski registar poslovnih subjekata. Svojstvo pravne osobe banka stječe upisom u Registar. Dozvolom se određuje i djelatnost banke. Osnoivači, osnosno, lice ovlašteno za zastupanje, dužno je da prijavu za upis podnese u roku od 30 dana. Ovo je strogi zakonski rok jer ako prijava nije podnesena u tom roku, Agencija može da ukine datu dozvolu. Bankarska dozvola uvijek glasi na neodređeno vrijeme i nije prenosiva. Organizaciona struktura banke. Banka može imati filijale i može imati predstavništva. Predstavništva prema Zakonu ne mogu obavljati bankarske poslove, već samo prikupljati podatke i davati informacije odnosno vršiti prezentiranje banke i njenih poslova. Banka može imati filijale izvan sjedišta imaju status pravnog lica i moraju podnijeti zahtjev da dobiju odobrenje za obavljanje poslova na području FBiH. Te filijale mogu u svoje ime i za svoj račun da primaju depozite, daju kredite, sve u skladu sa ovlastima koje sadrži dozvola Agencije za bankarstvo. Agencija može da ukine Dozvolu- ona je upravni akt i povodom nje se može voditi upravni spor npr ako agencija odbije da izda dozvolu

na zahtjev banke, ako se ne upiše u Registar u predviđenom roku, ako je došlo do spajanja, pripajanja i podjele banke ukinuće se dozvola koja je data za tu banku jer se i za statusne promjene traži saglasnost tj dozvola agencije. ako sami vlasnici banke odluče da likvidiraju bankuako je dozvola data na osnovu neistinitih podataka, lažnih isprava itd.

Uz zahtjev za izdavanje dozvole prilaže se i nacrt statuta, koji obavezno mora da sadrži sjedište, djelatnost, način rada organa banke, dionički kapital, druge vrste kapitala, broj i nominalnu vrijednost dionica, pravo glasa vezano za dionice, i druga pitanja u skladu sa zakonom.

Upravljanje bankom: Bankom upravlja Skupština, Nadzorni odbor, Odbor za reviziju i Uprava. Skupštinu čine svi dioničari. Zakon je uredio način rada Skupštine, glasanja, sazivanja (pogledati u zakonu). Upravu čini direktor i izvršni direktori i zamjenik direktora kojeg može imenovati Nadzprni odbor. Direktor predsjedava upravom, uprava rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja banku i odgovara za zakonitost poslovanja. Imenuej se na 4 godine, a mandat mu može biti obnovljen bez ograničenja. Položaj, prava i odgovornosti direktora uređuju se ugovorom između Nadzornog odbora i direktora. Za imenovanje direktora potrebna je saglasnost Agencije za bankarstvo. Nadzorni osbor u banci sačinjavaju predsjednik i najmanje 4 člana ( a max 6) i ovdje imenovanje može biti bez ograničenja mandata koji traje 4 godine. Upisuju se u Registar kod Agencije. Imenuje ih Skupština. Banka ima Odbor za reviziju kojeg imenuje Nadzorni odbor. Mandat je 4 godine, ali se može ponoviti. On vrši nadzor nad poslovanjem banke.Djelatnost banke:To su: primanje svih vrsta depozita i drugih novčanih sredstava, davanje i uzimanje kredita, vrši finansijski lizing, usluge platnog prometa i prenos novca, daje sve oblike jemstva, kupovinu i prodaju strane valute, kupovinu i prodaju vrijednosnih papira, finansijski managemant i druge poslove. Upravne poslove iz okvira djelatnosti banka preduzima na osnovu ugovora za koje je zakonom propisana pimena forma. Ugovor o kreditu koji daje banka svojim komitentima: je dvostranoobvezujući i po formi je formalan pravni posao, propisana je pisana forma. Banka zaključuje takav ugovor sa svojim komitentom koji može biti i fizička i pravna osoba. Banka komitentu daje novčani iznos uz kamatu, osim ako je izričitim zakonskim propisom omogućeno da se za određene namjene daju beskamatni krediti. Bitan sastojak ovog ugovora jeste da ugovor mora da sadrži novčani iznos kredita, kao i uslove davanja, korištenja i vraćanja kredita. Dakle, ugovor o kreditu za predmet može imati samo novac. Ispunjenje novčanih obaveza može se usloviti tj garantovati nekim sredtvom obezbjeđenja. Npr poznato je davanje kredita uz osiguranje vrijednosnim papirima. Uslovi korištenja znače da kredit može biti sa namjenom i bez namjene. Uslovi vraćanja: način otplate, odgoda vraćanja, kamate. Namjena kredita obavezuje korisnika kredita da ga koristi u namjenu za koju je dat. Ako ga korisnik ne koristi u date svrhe, banka ima pravo da otkaže ugovor o kreditu. U slučaju otkazivanja, sav novčani iznos dospjeva za plaćanje po otkazu

285

ugovora. Banka može otkazati ugovor i u slučaju ako je njen komitent insolventan i nije u mogućnosti da vraća kreditne rate onako kako dospjevaju. Korisnik kredita može odustati od kredita ako nije započeo da koristi novac koji je predmet ugovora, može otplatiti ugovor i prije isteka roka, a za to je potrebna saglasnost banke. Ko otplati kredit prije roka nije dužan da plaća kamate koje bi platio da je kredit vraćao u predviđenom roku, a banka može tražiti naknadu štete. (Ugovor o zajmu kao predmet može imati novac i druge zamjenjive pokretne stvari i to je razlika između ova dva ugovora. Ako je u pitanju stvar koja se daje po ugovoru o zajmu, zajmoprimac stječe vlasništvo nad stvari danom predaje iste i u zakonom propisanom roku vraća stvar iste vrste (zamjenjivu, ne mora biti ista ona koju je dobio). Kod ugovora o zajmu može se ugovorati kamata, a zajmodavac ne može zahtjevati kamatu ako nije ugvoorena. Izuzetno, kod ugovora u privredi zajmodavac može zahtevati kamatu i kada nije ugovorena. Solidarnost kod ugovora u privredi se uvijek pretpostavlja, ako nije isključena ugovorom. )

Bankarski posloviTo su: ugovor o depozitu, ugovor o tekućem računu i sefu, štedni ulog... Bankarski poslovi su formalni i ugovori se zaključuju u pisanom obliku. Depoziti i štedni ulozi mogu biti po viđenju i oročeni. Banka se obavezje da će depozit čuvati i postupati u skladu sa nalozima komitenta i uvijek je sa kamatom. Tako se i depozit kao ulog na štednju smatra formalnim pravnim poslom, budući da je banka dužna da izda štednu knjižicu i da na sredstva depozita plaća kamatu. Kod banke se mogu deponovati i papiri od vrijednosti, takođe na osnovu ugovora. Ugovor o sefu je ugovor kojim se banka obavezuje da stavi na upotrebu korisniku prostor u banci pod posebnim ključem za koji korisnik sefa plaća određenu naknadu. Banka je dužna da preduzme mjere osiguranja sefa i nadzor nad njim, da bi korisniku osigirala one predmete koje je pohranio u sef. U sef se ne mogu stavljati predmeti koji bi ugrozili sigurnost banke i drugih sefova. Banka nikada ne zna šta se nalazi u sefu. Bankarska garancija je jednostrani pravni posao uvijek je u pismenom obliku kojim se banka obavezuje primaocu garancije (treća osoba) da će, za slučaj da njen komitent ne ispuni svoju obavezu prema korisniku garancije, banka tu obavezu ispuniti. Ove garancije su uobičajene u prometu robe. Da bi banka dala bankarsku garanciju komitent sklapa ugovor sa bankom. Banka se obavezuje da će trećem licu izdati bankarsku garanciju. Banka u izjavi naznači za šta se daje garancija i na koji iznos. Treć osoba može tražiti isplatu od banke u slučaju da komitent nije ispunio svoju obavezu. Banci treba dokazati da je svoju obavezu izvršio a da novčana obaveza prema njemu nije ispunjena. Garancija se uvijek daje određenoj osobi i za određeni pravni posao i nije prenosiva (u našem sisitemu), a drugim sistemima se smatra i ispravom koja se može prenositi. U našem sistemu mogla bi se prenositi samo zajedno sa pravnim poslom za koji je izdata. Garancija se uvijek izdaje za određeni pravni posao i samo se za njega može koristiti. Banka koja je po garanciji izvršila isplatu ima pravo tražiti od svog komitenta da joj isplati taj novčani iznos. Postoji još ugovor o tekućem računu sa fizičkim ili pravnim licem preko kojeg ona vrše transakcije. Zatim ugovor o štednji gdje je štedna knjižica dokaz da je ugovor zaključen.

(Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju – SN FBIH24/05)

Pročitati organizaciju i funkcionisanje agencije za nadzor. Društva koja će obavljati osiguranje u privatnom osiguranju osnivaju se kao uzajmna društva ili d.d.. u članu 50. nalazi se minimalni iznos kapitala koji ovisi od vrste osiguranja koju će društvo obavljati. Posebnu ulogu ima agencja za nadzor , koja ima svojstvo pravnog lica, bez njenog odobrenja društvo ne može obavljati poslove propisane zakonom i aktom o osnivanju.

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

Zakon o indusrijskom vlasništvu u bih (SG BIH 3/02, 29/02)Ovim zakonom uređuje se sticanjem sadržaj i zaštita prav aindustrijskog vlasništva. Ind. vlasništvom u smislu ovog zakona smatraju se: patenti, robni i uslužni žigovi, industrijski dizajn i geografske oznake. Pronalazak je predmet koji se štiti patentom. Žigom se štiti znak koji je

286

podoban za razlikovanje robe ili usluga. Novi oblik proizvoda štiti se industrijskim dizajnom, a oznaka koja označava geografsko porijeklo proizvoda štiti se geografskom oznakom. Nositelj prava koja proizilaze iz patenta, žiga, ind. dizajna itd. priznavanjem i registracijom kod nadležnog instituta (Institut za standarde i mjeritaljestvo BiH) stiči matreijalna i moralna prava. Materijalno pravo obuhvata isključivo pravo privrednog iskorištavanja u skladu sa zakonom i pravo na raspolaganje. Moralna prava pronalazača, autora i drugih stavrala za ova 4 oblika jeste da bude označen u prijavi koju podnosi Institutu u svim isprava koje se odnose na patent, dizajn, žig i geografsku oznaku. Ako je pronalazak, žig, rezultat rada više lica, sva ta lica imaju ista prava. Domaća i strana lica imaju isto pravo na zaštitu (po principu reciprociteta). Za stjecanje ovih prava važi načelo prvenstva (jači je u pravu onaj ko je ranije podnio prijavu Institutu). Pravo se stječe sa danom podnošenja prijava kod Instituta za standarde , mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH koji vodi postupak za sticanja, promet, održavanje i prestanak prava industrijskog vlasništva. O priznavanju ili odbijanju donosi se rješenje protiv koga je dopuštena žalba Komisiji za žalbe Instituta, a protiv odluke Komisije može se pokrenuti upravni spor kod Suda BiH. Nakon donošenja rješenja upisuje se patent ili žig u registar. Institut vodi registar pojedinačno za sve ove oblike. Registar je javna knjiga i dostupna je trećim licima na uvid. Pored toga, da bi se ovo načelo javnosti osiguralo, Institut ima svoj službeni glasnik u kojem objavljuje svoje odluke i rješenja. Nosiocu prava pripadaju materijalan, moralna prava i parvo na zaštitu. U slučaju povrede, zaštitu traži tužbom. Tužbom se može tražiti i pobijanje priznatih prava (nekom drugom licu). Rokovi su 3 godine od saznanja i 5 godina objektivni rok. Trajanje ovih prava je u pravilu 10 godina i nosilac prava je dužan da ovo obnovi po proteku roka, da ovo pravo ne bi prestalo. Ova prava su prenosiva i mogu se nasljeđivati.Trajanje prava po upisu u registar:- patent - 20g- industrijski dizajn - 10g- žig - 10g- geografska oznaka – bez ograničenjapo isteku ovog vremena nosilac treba tražiti da se obnovi ono što je upisano u registar. Ako to propusti nema pravo na zaštotu koja je obezbjeena putem suda.

Postoje tri vrste tužbi- tužba za zaštitu ( ako neko lice neovlašteno koristi tuđe pravo nosilac prava može tražiti naknadu štete i vraćanje primljene dobiti na ovakav način)

- tužba za osporavanje nekog prava industrijskog vlasništva (gdje tužilac tvrdi da je neko drugi pronalazač a ne lice upisano u registar)

- tužba za priznavanje autorstva ( ova tužba se podnosi dok traje patent ili žig , tvrdeći da je on autor a ne lice upisano u registar)

Onaj ko je upisan može pravo iskorištavanja ugovorom prenjeti na treće lice. Zakon upućuje na ugovor o licenci gdje je predmet iskorištavanje patenta, žiga ili znakova za razlikovanje. Ovim ugovorom ne gubi se autorstvo samo se ustupa iskorištavanje uz naknadu, ali nije isključeno da nosilac prava stavi i svoje pravo u promet.

RAZLIKE U PRIMJENI NEKIH INSTITUTA U PRIVREDI I GRAĐANSKO- PRAVNIM ODNOSIMA

U članu 25. ZOO data je definicija šta se smatra ugovorima u privredi.Povodom ovakvih ugovora nastaju privredni sporovi. Ove sporove rješavaju privredna odjeljenja općinskih sudova u sjedištu kantona. Ta odjeljenja će rješavati i postupak likvidacije i stečaja kao i sporove koji proizilaze povodom stečaja. Ovdje bi sdpadali i sporovi u vezi sa industrijskim vlasništvom.

287

U toku postupka stečaja zakazuje se ročište za utvrđivanje potraživanja. Ako povjerilac ospori neko potraživanje. Ako povjerilac ospori neko potraživanje stečajni sudija upućuje na parnicu koju će voditi privredno odjeljenje općinskog suda u sjedištu kantona.

Solidarnost je uzajmanost više osoba u sticanju prava i obaveza. ZOO propisuje da kada su u pitanju ugovori u privredi nekada propisuje solidarnost a nekada omogućava da se ona može ugovorom sporazumno isključiti. Npr kod ugovora u privredi čak i djeljive obaveze dužnici su dužni ispuniti solidarno, osim ako to nisu izričito ugovorom isključili. Kod slučajeva u privredi i jemstvo je uvijek solidarno tj jemac odgovara kao platac ili kao glavni dužnik. Osim ako nije ugovorom isključeno i ako zakon dozvoljava da se to u nekim lučajevima isključi.

Zastara član 374. ZOOKod društava u kojima je u strukturi kapitala zastupljen većinski državni kapital stav vrhovnog suda je da je za njih rok zastare 3 godine a za društva gdje nema takvog kapitala rok je 5 godina. Za odnose među subjektima u privredi odnosi su kao dobrog privrednika i dobrog stručnjaka a u obligacionim odnosima dužnost ili pažnja dobrog domaćina. Pažnja dobrog stručnjaka zakonom se propisuje za ispunjavanje određenih poslova – zahtijeva se u vezi sa određenom dijelatnosti npr kod ugovora o prevozu lica, kada prevoznik odgovara uvijek, osim u slučaju kada je do štete došlo djelovanjem okolnosti koje nije mogao otkloniti ni pažnjom dobrog stručnjaka.

Časom preuzimanja robe prelazi rizik za slučajnu propast stvari. Kupac koji prima stvar mora je pregledati bez odlaganja. Kod ugovora u privredi o vidljivim nedostacima prodavac se obavještava odmah a ako nije tu onda bez odlaganja. Za skrivene nedostatke mora se obavijestiti prodavac bez odlaganja ili čim ih je zapazio. Ako to ne učini kupac gubi pravo da traži otklanjanje neostataka, sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.

MJENICA

Osnovna svojstva mjenice se razlikuju od osnovnih svojstava mjeničnopravnog odnosa.

Mjenica je isprava, pismeno očitovanje obaveze. Usmeno se ne može niko mjeničnopravno obavezati. Mjenična obaveza vezana je za ispravu i ona se izdaje u obliku kojeg zakon odredi. Samo onaj ko ima tu ispravu može tražiti ispunjenje mjenične obaveze. Mjenična obaveza je samostalna i stroga. Njena samostalnost leži u apstraktnosti – ne zna se zbog čega je mjenični dužnik se obavezao. Samostalnost se ogleda i u solidarnoj odgovornosti mjeničnih dužnika. Potpisi nesposbnih osoba ili lažni potpisi ne utiču na obavezu drugih mjeničnih potpisnika. Mjenica može glasiti samo na novčanu svotu i nikada na činidbu. Ona je vrijednosni papir i bez tog papira nema nastanka, a ni prava prenosa. Pravo na mjenicu je stavrno-pravne prirode. Prava koja proizilaze iz mjenice su obligacionopravne prirode. Po zakonu to je papir po naredbi, a izričitom kaluzulom može biti drugačije određeno. To je i prezentacijski papir - što znači da vjerovnik dolazi dužniku na naplatu. To je i papir javne vjere – što znači formalne istine.

Osobine mjenično-pravnog odnosa: 1) Načelo pismenosti – mora biti na propisanom obrascu 2) Načelo inkorporacije – svi bitni elementi su upisani u mjenicu3) Načelo fiksnosti obaveze – prava i obaveze su fiksirane4) Načelo neposrednosti – imalac mjenice nalazi se u neposrednom pravnom odnosu5) Načelo samostalnosti – mjenično- pravni odnos je nezavisan od osnovnog posla i svaki

potpis na mjenici zasniva samostalnu mjenično- pravnu obavezu6) Načelo novačnosti - mjenica glasi na određenu svotu novca u domaćoj valuti7) Načelo solidarnosti-

288

8) Načelo apstarktnosti – valajnost mejnice ne ovisi od nekog pravnog posla, ni ne zna se koji je to posao

Mjenične radnje: 1. Akceptiranje mjenice. Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici napiše: priznajem ili prihvaćam ili napiše drugu riječ koja ima to značenje a zatim se potpiše. To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu popunjava, a trasat (akceptant) je potpiše na opisani način on postaje glavni dužnik. Ako prihvata trasat mjenicu (akceptira), onda taj akcept mora biti bezuvjetan, ali ga može ograničiti na dio iznosa. Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Tužba protiv akcepatnat nije uslovjena nikakvim protestom jer on nije regresni ngo glavni dužnik. Amortizacija mjenice. 2. Amortizacija mjenice Tu se podrazumijeva sudski vanparični postupak u kojem se donosi odluka o proglašenju izgublljene ili oštećene mjenice nevažećom. Postupak amortizacije se pokreće prijedlogom. Kada se mjenica amortzuije rješenjem, raniji imalac može da ima prava samo prema glavnom mjeničnom dužniku – to znači da rješenje o amortizaciji mjenice ima karatkter građansko pravnog, a ne mjeničnopravnog dejstva, ovo iz razkloga što je amortizacijom prestao mjeničnopravni odnos.3. Aval To je mjenična radnja. Može ga dati svako lice. Može biti djelimičan ili potpun, a može biti i vremenski ograničen. Avalista solidarno odgovara, a ako plati mjenicu stupa na mjesto honorata.Razlika između mjenice i čeka su: ček je sredsvo plaćanja, mjenica je sredstvo kreditiranja; kod čeka

1) ne se mora odrediti rok dospjelosti, 2) glasi na donosioca, 3) vuče se na banku kao trasata, jer se smatra da ona ima tu pasivnu sposobnost, 4) ne akceptira se, 5) nema regresa zbog neakceptiranja,6) nema protesta; 7) dospjeva po viđenju, 8) ne može se umnožavati kao mjenica, 9) ne može se ni domicilirati (odrediti mjesto naplate). 10) Trasant mora da raspolaže pokrićem kod tarsata u momentu izdavanja odnosno isplate

čeka. Opoziv čeka može vršiti samo trasant, imalac čeka može da odbije djelimičnu isplatu, ček može da glasi na donosioca.

Indosiranje- šta je prenos potraživanja tj cesija?- to je ovdje inosiranje mjenice. Kada je na mjenici označeno ne po naredbi onda se ona ne indosira. Prenos se vrši cesijom kao u građansko- pravnom odnosu. Indosament indosiranjem ne smije isticati nikakve uslove. Ako su stavljeni smatra se kao da nisu napisani. Prenos mora glasiti na prvu mjeničnu svotu. Prenos se obavlja potpisivanje tj davanjem izjave na poleđini mjenice ili alonžu da se mjenična svota isplati naznačenoj osobi tj indosataru. Prenos mora glasiti na punu mjeničnu svotu. Indosiranjem se prenose sva prava sadržana u mjenici na indostara i on od mjenično vjerovnika postaje regresni dužnik. Slodarno odgovara za plaćanje mjenice, ali i sam ima takva prava od svojih prethodnika.

Mjenični prigovori, protesti i tužbe - mjenične tužbe su sredstvo za ostvarivanje prava mjeničnih povjerilaca. Između mjeničnih tužbi i tužbi u građanskom pravu u suštini je razlika neznatna. Postoji više vrsta mjeničnih tužbi. Redovna mjenična tužba je ona koja se podnosi protiv glavnog mjeničnog dužnika. Regresna tužba se podnosi protiv regresnih dužnika i uz nju se osim mjenice prilaže mjenični protest. Tužbe trasata protiv trasanta, trasanta protiv trasata zbog neisplate mjenične svote, tužba zbog povraćaja mjenice, i tužba zbog neopravdanog obogaćenja.

289

ČEK – iz zakiona!!!

Ček, u smislu ovog zakona, predstavlja sredstvo plaćanja. U ovom zakonu: 1) "Indosament" oznacava prijenos prava iz ceka na novog imaoca ceka, 2) "Odgovornost i placanje" oznacava isplatu po vidjenju, isplatu cijele sume ili izvjesnog dijela jamstvom, 3) "Regres zbog neisplate" oznacava mogucnost ostvarivanja regresa protiv indosanta, trasanta i avaliste u slucaju odbijanja isplate ceka, jednog od njih, 4) "Umnozavanje" oznacava mogucnost izdavanja ceka u zemlji i inozemstvu u dva ili vise istovjetnih primjeraka, 5) "Zastara" predstavlja mogucnost zastarijevanja postrazivanja iz ceka, 6) "Tuzba iz temeljnog odnosa" je mogucnost povrata ceka redovnom parnicom protiv trasanta ili svoga neposrednog indosanta umjesto podizanja regresne tuzbe.

Cek sadrzi: 1) oznaku za cek, napisanu u samom slogu isprave ili, ako je ova izdata na stranom jeziku, izraz koji na tome jeziku odgovara pojmu ceka,2) bezuvjetni uput da se plati odredjena svota novca iz trasantovog pokrica, 3) ime onoga koji treba platiti (trasat), 4) mjesto gdje treba platiti, 5) oznaku dana i mjesta izdavanja ceka,6) potpis onoga koji je cek izdao (trasant).

(1) Cek koji je plativ u zemlji moze se trasirati samo na banku. (2) Cek plativ izvan zemlje moze se, prema zakonu mjesta placanja, trasirati i na druga lica.

(1) Cek moze glasiti na ime, po naredbi ili na donosioca. (2) Cek na ime koji sadrzi oznaku "ili donosioca", odnosno drugi izraz koji isto znaci, vrijedi kao cek na donosioca.(3) Isto tako, cek bez oznake lica kojem se ima platiti (korisnik, remitent) vrijedi kao cek na donosioca. (4) Cek moze glasiti i na ime po naredbi samog trasanta.(5) Ne vrijedi cek na donosioca u kome su trasant i trasat jedno isto lice.

III - INDOSAMENT Clan 10. (1) Cek na donosioca prenosi se jednostavnom predajom. Svaki drugi cek, iako i nije izricito trasiran po naredbi, prenosi se indosamentom. (2) Cek u kojem je trasant stavio rijeci: "ne po naredbi" ili drugi izraz koji znaci isto, prenosi se samo u obliku i sa efektima obicnog ustupa (cesije). (3) Cek na donosioca moze se pretvoriti u cek na ime ili u cek po naredbi odgovarajucim punim indosamentom. Clan 11. (1) Indosament mora biti bezuvjetan. Svaki uvjet koji bi bio stavljen smatra se kao da nije napisan. (2) Djelimican indosament je nevaljan. (3) Isto tako, nevaljan je i trasatov indosament.(4) Indosament "na donosioca" vrijedi kao bjanko indosament. (5) Ko god, izuzimajuci trasata, stavi na poledjini ceka izdatog na donosioca svoj potpis, ne ispisujuci odredbu o indosamentu, odgovara kao trasantov avalista. Cek ovim ne gubi osobinu ceka na donosioca. (6) Indosament na trasata vrijedi kao priznanica o isplati.

290

OPĆI POJMOVI

Dodatna nadležnost – ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti BiH, ali isto tako članom 3.5 a) i b) propisane su ustavom FBiH i dodatne nadležnosti. To znači da entiteti jedan dio svoje nadležnosti mogu prenijeti na BIH (Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV). Prenos nadležnosti vrši zakonodavno tijelo entiteta tj. Parlament FBiH i Narodna skupština RS.

Podjela nadležnosti – prema Ustavu FBiH propisane su: isključiva nadležnost Federacije, zajednička nadležnost FBiH i kantona i isključiva nadležnost kantona.

1. kod isključive nadležnosti FBiH - ona iz te oblasti samostalno donosi propise2. kod zajedničke nadležnosti - propisi koje donosi FBiH mora donositi u konsultaciji

zajedno sa kantonalnom vlašću. 3. kod kantonalne isključive nadležnosti - kantonalno tijelo samostalno donosi propise.

Kod zajedničke nadležnosti - FBiH može prenjeti dio nadležnosti na kanton, a kanton na gradske vlasti ili općinske a isto se odnosi na državu BiH.

Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su ze zatekli na dan donošenja ustava FBIH (isto važi i za ustav BIH) će se primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u suprotnosti sa ustavom FBiH (isto važi i za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o nasljeđivanju).

ZAKON O VIJEĆU MINISTARA (Sg. BIH 30/03, 42/03 i 81/06)

Izvršna u vlast u BIH: 1. Vijeće Ministra, 2. Predsjedništvo BiH, 3. Centralna banka BiH;Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik FBIH i 2 potpredsjednika; 2. Vlada FBiH;Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa Premijerom kantonaIzvršna u vlast u općini i gradu: Načelnik opštine i Gradonačelnik.

Vijeće ministara je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima BiH.          Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.

S ASTAV VIJEĆA MINISTARA - Vijeće ministara čine predsjedavajući i ministri, i to: 1) Ministar vanjskih poslova 2) Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa 3) Ministar financija i trezora 4) Ministar komunikacija i prometa 5) Ministar civilnih poslova 6) Ministar za ljudska prava i izbjeglice 7) Ministar pravde 8) Ministar sigurnosti9) Ministar odbraneNavedena ministartsva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave u BiH, i istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.

Manadat Vijeća ministara je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne skupštine BiH.

291

Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a odluku o imenovanju potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.

Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o imenovanju također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine.

Svaki ministar ima jednog zamjenika ministra . Oni su iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na  ministra i zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost.

Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostvake Predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u ostavci.

Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva Predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i Predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih članova. - (pronaći ministarstva).

Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama.U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara:

a) donosi odluke, zaključke i rješenja, b) usvaja nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska

dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga aktaVijeće ministara donosi akta:

a) većinom glasova od ukupnog broja svojih članova   - o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH.

b) ostalim pitanjima - odlučuje konsensusom, a naročito o propisima, imenovanjima i postavljenjima. U slučaju da se konsenzus ne postigne, predsjedavajući saziva ministare koji su protiv kako bi se postiglo rješenje, a ako ni na ovaj način konsensus ne bude postignut u roku od 7 dana, odluka se donosi većinom glasova koja podrazumijeva najmanje 2 člana iz svakog konstitutivnog naroda.

ZAKON O VLADI FEDERACIJE (SNFBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)

Vlada Federacije je izvršni organ FBiH , koja vrši izvršnu vlast Federacije, ako određene izvršne kompetencije nisu Ustavom Federacije predviđene za Predsjednika odn. Potpredsjednike Federacije.

Vladu FBiH imenuje - Predsjednik FBiH uz saglasnost dva potpredsjednika i nakon konsultacije sa Premijerom odn. kandidatom za premijera. Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH.

Vladu FBiH čini premjer i ministri , Premijer ima 2 zamjenika, a Vladu čini 15 ministara (8 B, 5 H i 3 S).

Vlada FBiH odgovorna je svom šefu tj. Predsjedniku federacije, kao i Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog, odgovorni i premijeru Vlade FBiH.

Vlada FBiH donosi slijedeće propise: 1) uredbe sa zakonskom snagom, 2) uredbe - uredbom se:

a) uređuju najvažnija pitanja iz nadležnosti Vlade, b) bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona, c) osnivaju stručne i druge službe i d) utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa

državne uprave. 3) odluke - odlukom se:

a) uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, b) daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te c) odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

4) rješenja - rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, i dr. pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.

292

5) zaključke - zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim za sprovođenje utvrđene politike.

ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA FEDERALNE UPRAVE Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005. ustanovljeno na nivou BiH). Jedan broj ministarstava sjedište ima u Mostaru, a drugi u Sarajevu. Utvrđena je nadležnost federalnih ministarstvava ovim zakonom, a osnovano je nekoliko federalnih uprava koje mogu biti samostalne ili okviru ministarstava. Samostalne uprave su npr.:

1) Federalna uprava za geodestke i imovinsko-pravne poslove, 2) Federalna uprava civilne zaštite,3) Federalni zavod za satistiku, 4) Arhiv FBiH,5) Federalna direkcija robnih rezervi.

One su također formirane ovim zakonom i njime se utvrđuje i njihova nadležnost

Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva?Pripremili bi izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima i utvrdili postojanje novog ministarstva te odrediti njegovu nadležnost. !!!!

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH – SG BIH 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i 82/05

STICANJE DRŽAVLJANSTVA BIH:1. porijeklom - dijete

1) čija su oba roditelja bili državljani BiH u vrijeme rođenja djeteta, bez obzira na mjesto njegovog rođenja;

2) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme rođenja djeteta a dijete je rođeno na teritoriji BiH;

3) čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, a dijete je rođeno u inostranstvu, ako bi ono inače bilo bez državljanstva;

4) rođeno u inostranstvu, a čiji je jedan roditelj bio državljanin BiH u vrijeme djetetovog rođenja, pod uslovom da do vremena kada napuni 23 godine: a) bude registrovano kod kompetentnih vlasti u BiH u zemlji ili inostranstvu; b) ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH.

2. rođenjem na teritoriji BIH - ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja su nepoznata ili nepoznatog državljanstva. Ovo dijete će izgubuti BiH državljanstvo ako do 14 godina putem porijekla dobije državljanstvo druge države.

3. usvajanjem - ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom usvojenju.4. naturalizacijom - stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći

državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove: 1) da je napunio 18 godina starosti; 2) da ima prijavljeno stalno mjesto boravka u BiH najmanje 8 g. prije podnošenja zahtjeva; 3) da poznaje jedan od jezika ustavotvornih naroda BiH; 4) da mu nije izrečena mjera bezbjednosti protjerivanja stranaca iz zemlje5) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za kriv. djela na zatvor duže od 3 godine; 6) da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo nakon sticanja BiH

državljanstva, osim ako bilateralni sporazum ne predviđa drugačije. Sticanje državljanstva olakšanom naturalizacijom:

Stranac koji je bračni drug državljanina BiH, može steći državljanstvo pod slijedećim uslovima: 1) da je brak trajao najmanje 5 godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u

momentu podnošenja zahtjeva; 2) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo nakon sticanja

BiH državljanstva, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom;

293

3) da ima stalno mjesto boravka u najmanje posljednje 3 godine na teritoriji BiH. Dijete mlađe od 18 godina čiji je jedan roditelj stekao državljanstvo BiH ima pravo

da dobije državljanstvo BiH naturalizacijom ako ono stalno boravi na teritoriji BiH. Nekee osobe i bez ispunjavanja ovih uslova mogu steći državljanstvo BiH, a to je

ako se radi o emigrantima koji su se vratili u BiH i ako se radi o njihovim potomcima (1. i 2. generacija)

5. međunarodnim ugovorom.

PRESTANAK DRŽAVLJANSTVA BIH1. Po sili zakona - državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva,

ako bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije drugačije uređeno.2. Odricanjem - državljanstvo prestaje ako je građanin BiH napunio 18 godina, a živi u

inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano - on se može odreći državljanstva BiH. Odricanje može tražiti i maloljetna osoba ali moraju postojati zahtjevi oba roditelja za odricanje.

3. Otpustom - državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima: 1) da ima 18 godina,2) da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni po

službenoj dužnosti, 3) da je ta osoba izmirila određene poreze, doprinose ili druge obaveze koje su utvrđene

pravomoćnim odlukama.4. Oduzimanje državljanstva: - državljanstvo se može oduzeti

1) ako je državljanstvo stečeno prevarom, na osnovu lažnih dokaza i informacija, ili skrivanjem podataka koji bi bili relevantni za dodjelu državljanstva,

2) ako državljanin BiH vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, a nema saglasnost nadležnih organa BiH,

3) odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana koja je bila zadužana za provjeru sticanja državljanstva od 6. aprila 1992. do 1. januara 2006.

ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH (SN FBIH 35/05)

Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH, kantonu, općini i gradu.

Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega se donose svi ostali zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis zakonima određena rješenja mogu biti i drugačije propisana.

Nadležnost federalnih organa uprave utvrđuje se u federalnom zakonu o federalnim ministarstvima, a organizacija i nadležnost kantonalnih organa uprave propisuje se kantonalnim zakonom. Nedležnost gradskih i općinskih službi propisuje se propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.

Poslove uprave iz okvira nadležnosti Federacije, odn. kantona obavljaju organi uprave Federacije, odn. kantona, a poslove uprave i samouprave iz nadležnosti grada odn. općine vrši gradonačelnik odn. općinski načelnik, putem gradskih odn. općinskih službi za upravu.

Sredstva za rad organa uprave osiguravaju se u budžetu FBiH, kantona, grada, odn. općine.

POSLOVI UPRAVE !!!1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – stvarna nadležnost organa uprave:

Federalni organi uprave nadležni su za izvršavanje: a) federalnih zakona i dr. propisa i

294

b) zakona BiH – ako je to utvrđeno u samim tom zakonimu (da je za rješavanje određenih upravnih stvari nadležna Federacija) ili ukoliko BiH jedan dio svoje nadležnosti prenese na entitetet.

Kantonalni organi nadležni su za sprovođenje: a) kantonalnih propisa, b) federalnih propisa - ako je to utvrđeno zakonom Federacije ili ako je Federacija

jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kanton. Gradske i općinske službe su nadležne za izvršavanje propisa koje donose

gradska i općinska vijeća, za izvršavanje kantonalnih propisa ako je utvrđeno u zakonima kantona, i ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijela na grad, odnosno općinu.

2. Vršenje upravnog nadzora – gdje organi uprave nadziru provedbu zakona i drugih propisa, te zakonitost rada i postupanja organa uprave i institucija koje imaju javna ovlaštenja. Postoji nekoliko vrsta upravnog nadzora: a) nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata i b) nadzor nad zakonitošću rada institucija - kojima su povjerena javna

ovlaštenja, kao i c) inspekcijski nadzor – gdje organi uprave:

ostvaruju neposredan uvid u zakonitost rada i poslovanja i postupanja preduzeća, ustanova i građana u svezi s pridržavanjem zakona i drugih propisa, te

podizumaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odn. propisom gradskog ili općinskog vijeća.

3. Donošenje provedbenih propisa (podzakonskih akata) – organi uprave nadležni su za donošenje provedbenih poropisa samo ako je to predviđeno zakonom iz određene oblasti.

4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave pripremaju zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani i kada o tome odluči nadležna zakonodavna ili izvršna vlast. Prilikom izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati odgovarajuća mišljenja, posebno:a) ako se tim zakonim propisuje i dio nadležnosti nekih drugih organa, ilib) ako predložena rješenja iziskuju angažiranje određenih finansijskih sredstava.

5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su tzv. zastupnička pitanja u vezi s provođenjem politike i izvršavanjem zakona i dr. propisa iz svoje nadležnosti, te o stanju i problemima u oblasti za koju su osnovani

6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani 7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano

POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA !!!Organi uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan

dio svojih poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, ali isto tako zakon propisuje da se u okviru prenosa nadležnosti sa organa uprave na drugu pravnu osobu ne može prenijeti inspekcijski nadzor. Međutim, o ukviru inspekcijskog nadzora jedan dio se može prenijeti a to je obavljanje određenih ekspertiza i stručnih analiza za koje organ uprave nije stručno osposovljen.

Prenos nadležnosti može se vršiti samo zakonom. One pravne osobe na koje je preneseno obavljanje određene

djelatnosti sa organa uprave zovu se - Institucije koje vrše javna ovlaštenja.

Organ uprave koji je prenio ovlaštenja, u tom slučaju ima sljedeću funkciju:1) rješava po žalbama na donesena rješenja od strane ovih institucija, 2) vrši inspekcijski nadzor, 3) daje određena uputstva, mišljenja i objašnjenja - kod primjene određenih zakona

i 4) može poduzimati i druge radnje i mjere koje ima drugostepeni organ.

295

Isto tako, ta pravna osoba na koju su prenesena javna ovlaštenja ima obavezu da mu dostavlja informacije, izvještaje i druge podatke koji su neophodni tom organu uprave.

KAKO SE OSNIVAJU ORGANI UPRAVE - OSNOVI ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE !!!

Federalni i kantonalni organi uprave osnivaju i njihove nadležnosti se utvrđuju zakonom .

Federalni organi uprave su : a) ministarstva – federalno ministarstvo osniva se za obavljanje upravnih i stručnih poslova

iz nadležnosti Federacije u oblastima u kojima federalni organi uprave, u cjelini ili u većem obimu, neposredno provode politiku i izvršavaju/osiguravaju izvršavanje federalnih zakona i drugih federalnih propisa i odgovaraju za njihovo izvršavanje. Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva? Prvo treba pripremiti izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima, zatim usvojiti zakon od strane federalnog parlamenta u kojem će biti određena nadležnost novog ministarstva, te na kraju utvrdili postojanje novog ministarstva.

b) uprave - federalna uprava osniva se za obavljanje određenih upravnih i stručnih poslova čija priroda i način izvršavanja zahtijeva posebnu organiziranost i samostalnost u radu.

Federalne ustanove su : (imaju svojstvo pravnog lica)To su upravne organizacije koje - vrše stručne poslove za čiji rad je

potrebna primjena stručnih i naučnih metoda.Kriterij za osnivanje: obim poslova, vrsta poslova i broj organa

uprave treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na određenom prostoruOvdje spadaju:

1) zavodi - osnivaju se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji zahtijevaju primjenu istraživačkih i naučnih metoda.

2) direkcije - se osnivaju za obavljanje stručnih poslova, koji pretežno imaju privredni karakter.

3) agencije Njima rukovodi direktor a organima uprave rukovodi ministar (jedna

od razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH, predsjedniku i premijeru FBiH i na kraju Parlamentu FBiH. Direktor je odgovoran (ovisno od toga da li je upravna organizacija u sastavu ministarstva ili je samostalna) Vladi FBiH i premijeru a ako je samostalna onda Vladi FBiH.

Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu - onaj ko imenuje njemu se odgovara.

Federalne uprave i federalne ustanove mogu se osnivati :a) kao samostalne federalne uprave / ustanove i b) kao federalne uprave / ustanove u sastavu federalnog ministarstva - ako je to

potrebno: 1) zbog međusobne povezanosti poslova iz nadležnosti federalnog

ministarstva i federalne uprave/ustanove i 2) kad je, pored određ. stepena samostalnosti u vršenju poslova potrebno

osigurati usmjeravanje i nadzor u obavljanju poslova tih uprava/ustanova od strane federalnog ministarstva.

U slučaju kad se uprava/ustanova nalazi u sastavu ministarstva - ministar donosi propise i opće akte za izvršavanje zakona i vrši nadzor nad radom te uprave/ustanove, a ostale poslove iz svoje nadležnosti uprava/ustanova vrši samostalno.

U vršenju nadzora federalni ministar ima ovlaštenja:1) rješavati u upravnom postupku o pravnim sredstvima protiv upravnih akata uprave/ustanove u

sastavu; 2) davati saglasnost na akte uprave/ustanove u sastavu, donesene izvan upravnog postupka; 3) tražiti izvještaje i obavještenja o radu uprave/ustanove u sastavu; 4) odrediti izvršenje pojedinih zadataka iz nadležnosti uprave/ustanove u sastavu i rokove za

njihovo izvršenje.

296

Federalne uprave/ustanove u sastavu ministarstva, ostvaruju saradnju sa drugim organima, preduzećima i dr. pravnim licima, a odnose prema Vladi, Predsjedniku i Parlamentu FBiH ostvaruju preko ministra u čijem se sastavu nalaze.

Za vršenje upravnih i stručnih poslova i poslova lokalne samouprave, iz okvira nadležnosti grada i općine - osnivaju se službe za upravu . One se osnivaju propisom gradskog i općinskog vijeća na prijedlog gradonačelnika, odn. općinskog načelnika.

UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE

Unutrašnja organizacija organa uprave - utvrđuje se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji.

Pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi rukovodilac federalnog/kantonalnog organa uprave/ustanove, uz saglasnost Vlade Federacije/kantona.

Unutarnja organizacija federalne uprave / ustanove u sastavu ministarstva - utvrđuje se, kao poseban dio, pravilnikom o unutarnjoj organizaciji ministarstva u čijem se sastavu nalaze.

U gradu i općinu, pravilnik o unutarnjoj organizaciji donosi gradonačelnik / općinski načelnik, uz saglasnost gradskog / općinskog vijeća.

Pravilnikom o unutarnoj organizaciji organa uprave utvrđuje se naročito: 1. organizacione jedinice i njihova nadležnost; 2. način rukovođenja; 3. programiranje i izvršavanje poslova; 4. ovlaštenja i odgovornosti službenika u obavljanju poslova; 5. ukupan broj službenika i namještenika za obavljanje poslova; 6. naziv i raspored poslova po organizacijonim jedinicama, sa opisom poslova za

svakog službenika i namještenika i potrebnim uvjetima u pogledu stručne spreme i drugih uvjeta;

RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE

Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik, rukovodeći službenici i službenici sa posebnim ovlaštenjima - uopćeno

Organom uprave rukovodi rukovodilac. U federalnim i kantonalnim organima uprave to je ministar, a službama za upravu u gradu i općini rukovodi gradonačelnik, odn. općinski načelnik. Samostalnom upravom i upravom u okviru ministarstva rukovodi direktor.

Rukovodilac organa uprave : 1) predstavlja organ uprave, 2) organizuje i osigurava zakonito i efikasno obavljanje poslova, 3) donosi propise i dr. akte za koje je ovlašten, te 4) odlučuje u o pravima, obavezama i odgovornostima službenika i namještenika u vršenju

službe. Rukovodilac je odgovoran za izvršavanje svojih ovlaštenja, odn. nadležnosti

organa kojim rukovodi, a ako ocijeni da ne može obavljati poslove – može podnijeti ostavku. Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku Federacije.

Rukovodioca smjenjuje onaj organ koji ga je imenovao u skladu sa zakonom: a) ako se u izvršavanju svojih ovlaštenja i obaveza ne pridržavaj politike i

smjernica organa zakonodavne vlasti, kao i uputstava i smjernica organa izvršne vlasti: ili b) ako u okviru svojih nadležnosti ne osigurava provođenje zakona i

drugih propisa; ili c) ako iz drugih razloga postane nedostojan vršenju funkcije.

Rukovodilac organa uprave može imati zamjenika, koji ga zamjenjuje ukoliko ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto rukovodioca upražnjeno, dok novi rukovodilac ne preuzme dužnosti, sa svim njegovim ovlaštenjima i

297

odgovornostima u rukovođenju i pomaže rukovodiocu u provođenju njegovih ovlaštenja i obaveza. Zamjenika rukovodioca organa uprave imenuje i smjenjuje organ koji imenuje rukovodioca organa uprave.

Rukovodiocu organa uprave u rukovođenju pojedinim područjima rada pomažu rukovodeći službenici. Rukovodeće službenike postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave.

Poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove obavljaju službenici sa posebnim ovlaštenjima, koje postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave.

Rukovodilac organa uprave, njegov zamjenik i rukovodeći službenici - ne mogu obavljati drugu službu ili posao. Ovo se ne odnosi na rad u sudovima u svojstvu sudije porotnika, na rad u političkim strankama, na nastavni i odgojni rad u ustanovama za obrazovanje i odgoj, na samostalan naučni rad, na rad u kulturnim, umjetničkim i naučnoistraživačkim ustanovama, na rad u sportskim organizacijama i na javni rad u oblasti publicistike.

Službenici i namještenici Poslove uprave u organima uprave obavljaju - službenici. Pomoćno-tehničke poslove za potrebe organa uprave obavljaju -

namještenici. O prijemu službenika i namještenika u radni odnos u organ uprave,

kao i o drugim statusnim pitanjima tih lica - odlučuje rukovodilac organa uprave. Položaj, prava, obaveze i odgovornosti, kao i plaće i druga materijalna

primanja službenika i namještenika u organima uprave uređuju se zakonom, odnosno propisom gradskog i općinskog vijeća, u skladu sa zakonom.

Zakonom o državnoj službi u Federaciji - uređuje se radno-pravni status državnih službenika, a Zakonom o o namještenicima u organima državne službe u Federaciji - uređuje se radno-pravni status namještenika.

RUKOVOĐENJE FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE I FEDERALNIM USTANOVAMA Federalnim ministarstvom rukovodi federalni ministar.

Federalni ministar: 1) rukovodi, koordinira i nadzire aktivnosti federalnog ministarstva, 2) provodi federalnu politiku i 3) izvršava federalne zakone i druge propise iz okvira nadležnosti svog ministarstva 4) izvršava zadatke koje mu odredi premijer

Federalnog ministra imenuje - predsjednik uz saglasnost 2 potpredsjednika Federacije, nakon konsultacije sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, s tim da imenovanje ministra zahtijeva potvrdu većine glasova zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije.

Federalnog ministra smjenjuje - predsjednik Federacije na prijedlog premijera. Federalni ministar ima zamjenika. Zamjenik ministra i ministar ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda.

Zamjenik federalnog ministra :1) pomaže ministru u provođenju federalne politike, izvršavanju zakona i obavljanju

ostalih funkcija ministra. 2) zamjenjuje ministra ukoliko ovaj nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i

obaveze ili ako je mjesto federalnog ministra upražnjeno, dok novi federalni ministar ne preuzme dužnost.

Zamjenik federalnog ministra imenuje se i smjenjuje - na način predviđen za imenovanje i smjenjivanje federalnog ministra.

Radom samostalne federalne uprave/ustanove rukovodi direktor. Direktora samostalne uprave/ustanove - imenuje Vlada Federacije, na usaglašen

prijedlog premijera i zamjenika premijera.

298

U slučaju da direktor samostalne federalne uprave/ustanove nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno, zamjenuje ga zamjenik direktora.

Radom uprave/ustanove u sastavu federalnog ministarstva rukovodi direktor.

Direktora uprave/ustanove u sastavu ministarstva postavlja i smjenjuje - Vlada Federacije, na prijedlog federalnog ministra u čijem se sastavu nalaze te uprave i ustanove.

U slučajevima da direktor uprave/ustanove u sastavu ministarstva nije u mogućnosti obavljati svoja ovlaštenja i obaveze ili ako je mjesto direktora upražnjeno zamjenjuje rukovodeći službenik koga odredi federalni ministar.

ODGOVORNOST FEDERALNOG MINISTRA I NJEGOVOG ZAMJENIKA I DIREKTORA FEDERALNE UPRAVE/USTANOVE

Federalni ministar i njegov zamjenik za svoj rad odgovaraju - predsjedniku i premijeru FBiH.

Direktor i zamjenik direktora samostalne uprave/ustanove za svoj rad odgovaraju - Vladi i premijeru i zamjeniku premijera Federacije.

Direktor ustanove/uprave koje se nalaze u sastavu ministarstva za svoj rad odgovara - Vladi i ministru u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova.

Federalni ministar i njegov zamjenik mogu podnijeti ostavku - predsjedniku FBiH.

Direktori kako samostalne tako i uprave/ustanove u sastavu ministarstva ostavku podnose - Vladi FBiH.

RUKOVODEĆI SLUŽBENICI U FEDERALNIM ORGANIMA UPRAVE / USTANOVAMA U rukovođenju pojedinim područjima rada federalnom ministru pomažu

rukovodeći službenici.U federalnom ministarstvu, kao rukovodeći službenici, mogu se

postavljati: 1) sekretar ministarstva, 2) pomoćnici federalnog ministra, 3) glavni federalni inspektor i 4) savjetnici federalnog ministra. Navedene rukovodeće službenike - bez konkursa, postavlja i smjenjuje Vlada FBiH, na prijedlog federalnog ministra.

U samostalnoj federalnoj upravi/ustanovi mogu se postavljati - pomoćnici direktora, a u federalnoj upravi/ustanovi u sastavu ministarstva - savjetnici direktora.

Rukovodeći službenici za svoj rad odgovaraju federalnom ministru, odnosno direktoru samostalne federalne uprave ili federalne ustanove.

OPĆI I POSEBNI PROPISI - PROPISI I DRUGI AKTI ORGANA UPRAVE I USTANOVA

Organi uprave/ustanove: 1) donose provedbene propise – tj. pravilnike kojima se razrađuju

pojedine odredbe zakona i uređuje unutrašnja organizacija organa uprave. 2) izdaju opće akte :

a) uputstva – kojima se propisuje način rada u obavljanju određenih poslova uprave i utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja nekih poslova .

b) instrukcije – kojima se utvrđuju bliže pravila i uputstva za rad na provođenju i primjeni određenih federalnih zakona i drugih federalnih propisa.

c) naredbe – kojima se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja ima opći značaj.

Organi uprave/ustanove mogu donostiti provedbene propise i opće akte - samo kad su za to izričito ovlašteni federalnim zakonom ili po zahtjevu premijera, ako se temelji na zakonu i u

299

granicama datog ovlaštenja. Provedbeni propisi i opći akti, objavljuju se u "Službenim novinama Federacije BiH". Na nivu FBiH i kantona, provedbene propise i opće akte donosi ministar odn. drugi rukovodilac organa uprave/ustanove, a na nivou grada i općine - gradonačelnik odn, općinski načelnik. Rukovodioci mogu ovlastiti svoje zamjenike, rukovodeće službenike ili pojedine službenike da donose pojedinačne akte, o čemu se donosi posebno rješenje.

3) donose pojedinačne akte – rješenja i dr. pojedinačne akte. Donose ih rukovodioci (ministar, direktor organa uprave), kada odlučivanju u upravnom postupku, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA IZVRŠNOJ I ZAKONODAVNOJ VLASTI

Odnos organa uprave prema organu izvršne vlasti Organ izvršne vlasti (Vlada Federacije/kantona) može tražiti:

a) da organ uprave određeni zakon/propis pripremi u određenom roku, b) da se ispita stanje u određenoj oblasti i da se od utvrđenog stanja

pripreme odgovarajuće izmjene i dopune zakona,c) utvrditi rokove za izvršavanje pojedinih zadataka.

Prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može tražiti smjernice i upute za pripremu zakona iz određene oblasti i o određenim pitanjima provođenja politike. Organ izvršne vlasti obavezan je odgovoriti na traženje organa uprave.

Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi Federacije/kantona, odn. gradonačellniku i općinskom načelniku.

Odnos organa uprave prema organu zakonodavne vlasti Organi uprave imaju obavezu :

1) da organu zakonodavne vlasti iznose značanija pitanja i daju preporuke u vezi sa provođenjem politike i izvršavanjem zakona i drugih propisa.

2) da, na zahtjev organa zakonodavne vlasti, podnose izvještaj o svom radu, o stanju u odnosnoj oblasti, o izvršavanju zakona i drugih propisa i o provođenju utvrđene politike;

3) da odgovaraju na pitanja organa zakonodavne vlasti i 4) da na zahtjev zakonodavne vlasti pripremaju zakone i druge propise, kao i analitičke,

informativne i druge materijale. 5) da na zahtjev organa zakonodavne vlasti, poduzeti odgovarajuće organizacione,

kadrovske i druge mjere kojima se osigurava efikasno izvršavanje poslova iz nadležnosti organa uprave.

MEĐUSOBNI ODNOSI ORGANA UPRAVE

Federalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze u pogledu nadzora nad provođenjem federalne politike i federalnih zakona i dr. federalnih propisa iz isključive nadležnosti Federacije kad je provođenje te politike i tih propisa povjereno kantonalnim organima uprave ili gradskim i općinskim službama za upravu.

Kantonalni organi uprave imaju ovlaštenja i obaveze prema gradskim i općinskim službama za upravu u pogledu provođenja i nadzora nad provođenjem politike i kantonalnih zakona i drugih kantonalnih propisa, ako je provođenje tih propisa preneseno na grad, odnosno općinu.

U ostvarivanju međusobne saradnje organi uprave odnosno službe za upravu na istom nivou vlasti obavezni su jedni drugim dostavljati podatke i informacije potrebne za obavljanje poslova iz njihove nadležnosti kojima raspolažu i do kojih dolaze u vršenju svojih poslova, razmjenjuju informacije i iskustva, obrazuju zajedničke stručne komisije i druga radna tijela, organizuju savjetovanja i ostvaruju druge oblike međusobne suradnje.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA OMBUDSMENIMA

Imamo trojicu ombudsmana za ljudska prava BiH (BHS).Osnovna im je funkcija da štite ljudska prava u BiH.

300

Imenuje ih Parlamentarna skupština BiH.Organi uprave obavezni su omogućiti ombudsmenima na njihov, zahtjev:

1) nesmatano ispitivanje njihove djelatnosti, odn. djelatnosti službenika organa uprave koji su negirali ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode, uključujući provođenje etničkog progona ili održavanje njegovih posljedica.

2) osigurati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i upravne spise i osigurati suradnju svakog službenika posebno u pribavljanju potrebnih informacija, dokumanata i spisa.

3) osigurati i pristustvo pri rješavanju stvari u upravnom postupku. Ako organ uprave ne postupi po zahtjevu ombudsmena - ombudsmeni mogu

od rukovodioca organa izvršne vlasti zatražiti osiguranje ispunjenja njihovih zahtjeva od organa uprave, a organi uprave su obavezni postupiti po zahtjevima rukovodioca organa izvršne vlasti.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA STRANKAMA

1) Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima koji su propisani zakonom.

2) Organi uprave su dužni da po podnesenom zakonu fizičke/pravne osobe odgovore u zakonom propisanom roku.

3) Organi uprave koji ostvaruju neposredne kontakte sa strankama obavezni su organizirati obavljanje poslova na način i pod uvjetima kojima se strankama omogućuje da što jednostavnije, brže i efikasnije ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze kod tih organa.

4) Organi uprave obavezni su, bez odlaganja razmotriti i ispitati podnešene predstavke i prijedloge stranaka na nepravilan odnos službenika organa uprave prema njima. Rukovodilac organa uprave je obavezan dati pismeni odgovor stranki o poduzetim mjerama u vezi sa njegovom predstavkom, odn. prijedlogom u roku od 10 dana od dana prijema predstavke, odn. prijedloga.

5) Organi uprave ne mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave sa kojima organi uprave vode službenu evidenciju. Ova uvjerenja i isprave, organ uprave, odn. institucija koja ima javna ovlaštenja obavezno pribavlja po službenoj dužnosti.

6) Kad se u upravnom postupku stranka odazove pozivu, a bez njene krivice službena radnja radi koje je pozvana nije obavljenja, ima pravo zahtijevati naknadu nastalih troškova. O zahtjevu za naknadu troškova odlučuje se zaključkom. Protiv ovog zaključka, stranka može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

OSNOVNE ODREDBE O INSPEKCIJSKOM NADZORU

Inspekcijiski nadzor vrše organi uprave – federalna /kantonalna inspekcijska uprava, a u okviru njih inspektori.

Inspektori su državni službenici sa posebnim ovlaštenjima. Oni obavljaju inspekcijske preglede po službenoj dužnosti iili po zahtjevu stranke.

Ukoliko se radi o zahtjevu stranke inspektor je dužan da izvrši pregled i obavijesti stranku u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Inspektor ima iskaznicu, kojom dokazuje svoje službeno svojstvo, identitet i ovlaštenja predviđena zakonom.

Svako čiji rad podliježe inspekcijskom nadzoru dužan je inspektoru omogućiti obavljanje nadzora i davati mu potrebna obavještenja i podatke od značaja za obavljanje tog nadzora.

U obavljanju inspekcijskog nadzora inspektor ima pravo i obavezu da neposredno pregleda poslovne prostorije i druge objekte, proces rada, proizvode i drugu robu, isprave i druge dokumente, kao i da obavlja druge radnje u skladu sa svrhom inspekcijskog nadzora (utvrđivanje identiteta osoba, saslušavanje, uzimanje uzoraka radi analiza i sl.).

O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sastaviti zapisnik i u njemu navesti činjenično stanje utvrđeno inspekcijskim pregledom.

301

Kada u obavljanju inspekcijskog pregleda utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis čije izvršenje nadzire - inspektor ima ovlaštenja i obavezu da naloži sljedeće mjere: 1) donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka, i odrediti rok

u kojem se moraju otkloniti, 2) donijeti rješenje o zabrani rada, 3) izreči mandatnu kaznu samo ako je to propisano materijalnim zakonom, 4) može podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zahtjev za prekršaj,

privredni prijestup, krivičnu prijavu. O poduzimanju upravnih mjera, inspektor donosi rješenje, na koje ovlaštena osoba ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu (federalnom ministru čiji je inspektor donio rješenje) u roku od 8 dana od dana prijema rješenja. Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe. Protiv rješenja donosenog po žalbi, može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda (kod Vrhovnog suda Federacije BiH). . Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Ministarstva pravde FBiH i nadležna je za nadzor nad sprovođenjem Zakona o organizaciji uprave, i federalnih zakona koji se odnose na službenike i namještenike organa uprave, upravni postupak i posebne upravne postupke, kao i kancelarijsko poslovanje u organima uprave.Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u pitanju primjena rokova. Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora može se uložiti žalba Ministarstva pravde FBiH. Doneseno rješenje je konačno, i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom i Sudom BiH.

ZAKON O UPRAVNOM POSTUPKU FBiH

VAŽENJE ZAKONAPo ovom zakonu dužni su postupati organi uprave Federacije i organi uprave kantona, kao i gradske i općinske službe za upravu i drugi organi - kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima građana, pravnih lica ili drugih stranaka.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

1) Načelo posebnog postupka – pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti suprotna načelima ovog zakona. (Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima)

2) Načelo supsidijarne primjene propisa – ako je određenim lex specialis zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ZUP-a postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.

3) Načelo zakonitosti – svi organi uprave i upravne organizacjije dužne su prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju zakone i druge propise. Ovo načelo se odnosi i na Institucije koje imaju javne ovlasti.

4) Načelo efikasnost i – organi uprave su dužni po zahtjevima stranaka rješavati u rokovima koji su propisani zakonom.

5) Načelo materijalne istine – prije donošenja rješenja organ uprave dužan je da utvrdi sve činjeice koje su bitne za donošenje rješenja.

302

6) Načelo ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

7) Načelo saslušanja stranaka – organ uprave je dužan dopustiti strankama da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji su važni za donošenje rješenja.

8) Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave samostalno donosi odluku bez uticaja bilo koga, na osnovu utvrđenih činjenica i dokaza.

9) Načelo dvostepenosti (pravo žalbe) – protiv rješenja donešenog u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti. Ako nema organa uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati po žalbi. Pod uvjetima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad provostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njenom zahtjevu. Protiv rješenja donešenog u drugom stupnju žalba nije dopuštena.

10) Načelo konačnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.

11) Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor je pravomoćno rješenje. I takvo rješenje može se izmjeniti, poništiti i ukinuti u slučajevima propisanim zakonom.

STVARNA I MJESNA NADLEŽNOST ORGANA UPRAVE

Stvarna nadležnost u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje a) određena upravna oblast ili b) nadležnost pojedinih organa.

Federalni organi uprave nadležni su: 1) ako se radi o upravnim stvarima iz isključive nadležnosti federacije, 2) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona i 3) u onim stvarima kada je kanton jedan dio svoje nadležnosti prenio na federalnu vlast.

Kantonalni organi uprave nadležni su: 1) ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između federacije i kantona, 2) ako je federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijela na kantone i 3) u onim stvarima koje su utvrđene u kantonalnim zakonima i ako je grad/općina jedan dio

nadležnosti prenjela na kanton. Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su - u upravnim stavrima koje su utvrđene propisom grada/općine, a) ako je to propisano kantonalnim zakonom, b) ako je kanton prenio jedan dio svoje nadležnosti na općinu/grad i c) ako je federacija dio svoje nadležnosti prenijela na grad/općinu. Nijedan organ uprave bez obzira na kojem je nivou vlasti ne može izvršiti prenos dijela svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom. Prenos nadležnosti se može propisati samo zakonom. Ako se ne može utvrditi stvarna nadležnost organ uprave (imajući u vidu naprijed navedeno) bit će nadležan organ uprave koji je nadležan za organizaciju uprave.

Mjesna nadležnost se određuje a) po federalnim propisima kojima su uređene federalne jedinice (kantoni) Federacije, kao i b) po propisima o teritorijalnoj podjeli općina i c) po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odn. d) po gradskim i općinskim propisima o organizaciji gradskih i općinskih službi za upravu.

(federalni zakon o organizaciji fedralnih jedinica kantona, zakonom o federalnim jedinicama/kantonima iz 1996. i kantonalnim zakonom o organizaciji uprave, odnosno, propisom o organizaciji gradskog/općinskog vijeća). Mjesna nadležnost se određuje:

1) u stvarima koje se odnose na nepokretnost prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi;

303

2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća (društva), ustanove ili drugog pravnog lica prema mjestu njihovog sjedišta;

3) u ostalim stvarima prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odn. boravišta u Federaciji.

Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama - ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

Svaki organ je dužan da vodi računa o svojoj nadležnosti (stvarnoj i mjesnoj) tokom čitavog postupka.

SUKOB NADLEŽNOSTI

Može biti pozitivan i negativan. Za rješavanje sukoba nadležnosti – nadležni su:1) Vlada FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između federalnih organa uprave. 2) Vrhovni sud FBiH - ako se radi o sukobu nadležnosti između:

a) federalnog i kantonalnog organa i b) organa dva različita kantona. c) institucija koje imaju javne ovlasti iz različitih kantona.

3) Vlada kantona - nadležna je za sukob nadležnosti između organa uprave istog kantona. 4) Kantonalni sud - ako se radi o sukobu nadležnosti između:

a) institucije sa javnim ovlaštenjima i kantonalnog organa uprave istog kantona

b) organa upravi dvije općine u jednom kantonu 5) Gradonačelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između organa gradske uprave 6) Općinski načelnik - ako se radi o sukobu nadležnosti između općinskih službi za upravu. Kada se rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje. Protiv tog rješenje ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem utvrđuje se koji je organ nadležan i kome se predmet dostavlja na rješavanje.

IZUZEĆE SLUŽBENE OSOBE

Zakon propisuje 2 vrste izuzeća: 1. Obligatorno - postoji u slučaju:

1) ako je službena osoba učestvovala u donošenju prvostepenog rješenja, 2) ako je sa strankom u krvnom srodstvu u prvoj liniji, a u pobočnoj liniji do 4. stupnja, 3) ako je sa strannkom u odnosu straraoca, usvojioca, usvojenika ili 4) ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak, punomoćnik i sl.

2. Fakultativno - može biti u slučaju ako stranka sumnja u nepristrasnost službene osobe.

Stranka mora pismeno tražiti izuzeće a o izuzeću odlučuje rukovodilac organa uprave. Ako se traži izuzeće ministra o izuzeću će odlučivati Vlada.

STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

Stranka je osoba: po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da

učestvuje u postupku.

Stranka u posrupku može biti:a) svako fizičko i pravno lice

304

b) organ uprave , udruženje građana i dr. koji nemaju svojstvo pravnog lica - mogu biti stranke u postupku, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku.

c) tužitelj , pravobranitelj i drugi organi vlasti imaju u granicama svojih ovlaštenja, prava i dužnosti stranke – ako su zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju javne interese.

d) sindikalna organizacija - ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes službenika i namještenika u organima uprave, kao i radnika u poduzeću, ustanovi ili u drugom pravnom licu.

e) ombudsmen - ne može biti stranka u postupku ali može biti stranka ako pokrene upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog postupka.

Procesna sposobnost i zakonski zastupnik Fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati

radnje u postupku (procesna sposobnost). Za procesno nesposobnu fizičku osobu radnje u postupku obavlja

njegov zakonski zastupnik , koji se određuje na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa donešenog na osnovu zakona. Pravno lice obavlja radnje u postupku preko svog predstavnika odn. zakonskog zastupnika, koji se određuje njegovim općim aktom, ako nije određen zakonom. Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika.

U toku cijelog postupka organ koji vodi postupak će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen zakonski zastupnik, odnosno predstavnik.

Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.

Privremeni zastupnik Organ koji vodi postupak postavit će stranci privremenog zastupnika - u 2 slučaja:1) ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika , ili 2) ako se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema

punomoćnika, - pod uslovom da to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Privremeni zastupnik će se postaviti i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi a stranku, odn. njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

Zajednički predstavnik Dvije ili više stranaka mogu u istom predmetu istupati zajednički . One

su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika.

Organ koji vodi postupak odrediti strankama koje u postupku učestvuju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače ko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika o čemu se donosi zaključak. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje zaključka.

I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika, odn. punomoćnika, svaka stranka zadržava pravo da istupa kao stranka u postupku, da daje izjave, da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva.

Punomoćnik

Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje u postupku za neku drugu osobu. Stranka, odn. njen zakonski zastupnik može odrediti

305

punomoćnika koji će je zastupati u postupku. Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isto pravno djelovanje kao da ih je poduzela sama stranka.

I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave. Stranka koja je prisutna kad njen punomoćnik daje usmenu izjavu

može neposredno poslije date izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama koje se tiču činjenica postoji nesuglasnost između izjava stranke i njenog punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave.

Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom.

Punomoć se može dati pismeno, ili usmeno u zapisnik koji sačinjava službena osoba organa koji vodi postupak.

Iznimno, službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da u ime stranke, kao njen punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr.), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno podnese punomoć za tu radnju.

Punomoć se može dati za cio postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti.

Punomoć ne prestaje smrču stranke, gubitkom njene procesne sposobnosti ili promjenom njenog zakonskog zastupnika, ali pravni sljedbenik stranke, odn. njen novi zakonski zastupnik može opozvati raniju punomoć.

Stranci će se dozvoliti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati obavještenja i savjete (stručni pomagać). Ova osoba ne zastupa stranku.

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

Podnesci Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci za

automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i dr. priopćenja kojima se pojedinci obračaju organima.

Podnesci se, po pravilu, predaju neposredno ili šalju postom pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik kod organa, a mogu se izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

Organ koji je nadležan za prijem podneska, odn. usmenog priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odn. uzeti na zapisnik usmeno priopćenje i dati potvrdu o prijemu podneska.

Ako organ nije nadležan za prijem pismenog podneska, službena osoba ovog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak na zapisnik primi, službena osoba je dužna primiti takav podnesak. Ako organ utvrdi da nije nadležan za rad po takvom podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci.

Ako organ poštom dobije tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgađanja dostaviti nadležnom sudu, o čemu će pismeno obavijestiti podnosioca tužbe.

Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njimu moglo postupiti. Ako podnesak sadrži neki formalni nedostatak, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može se samo zbog toga odbaciti. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti one radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odredit će podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. Ako podnosilac ne otkloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da podnesak nije ni podnešen. O tome će organ donijeti zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalba.

Pozivanje

306

Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu čije je prisustvo u postupku potrebno a koje boravi na njegovom području.

Pozivanje se vrši pismenim putem, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način pozivanja.

Pozvana osoba dužna je da se odazove pozivu. Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kog drugog opravdanog razloga sprijećena da dođe, dužna je odmah po prijemu poziva o tome izvijesititi organ koji je izdao poziv. Ako se osoba kojoj je poziv lično dostavljen ne odazove pozivu, a izostanak ne opravda, može biti privedena, ako je njeno prisustvo potrebno, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 50 KM. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala.

Zapisnik u upravnom postupkuZapisnik je javna isprava a da bi imao taj status mora imati sve el.

propisane zakonom.Zapisnik se sastavlja o usmenoj raspravi illi nekoj dr. važnijoj radnji u

upravnom postupku. O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno

ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju toka postupka, o saopćenjima i usmenim uputstvima - neće se sastavljati zapisnik već će se u samom spisu sastaviti službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.

Zapisnik sadrži : 1) naziv organa, 2) imena službenih osoba, 3) vrijeme i mjesto, 4) predmet, 5) osobe koje su prisutne, 6) izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. kratak sadržaj svih provedenih radnji.

U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati , a ako ima više stranica – numerišu se.

Sve stranke koje su učestvovale u postupku potpisuju se na kraju, a ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u zapisnik.

Zapisnik ima snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima primjedbi na isti ili ne. Zapisnik je dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava. Dozvoljeno je dokazivati netačnost zapisnika.

Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku u vezi sa žalbom jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može sastaviti samo službena zabilješka u spisu. U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo.

Razgledanje spisa i obavještavanje o toku postupka Stranke imaju pravo da razgledaju spise predmeta i da ih o

svom trošku kopiraju, a organ je obavezan to omogućiti. Spisi se razgledaju i prepisuju pod nadzorom određene službene osobe.

Ovo pravo ima svaka osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes.

Ne mogu se razgledati ni prepisivati : 1) zapisnik o vijećanju i glasanju, 2) službeni referati i nacrti rješenja, 3) kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi:

a) ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili b) ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne

stranke ili trećih osoba.

307

Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku postupka.

DOSTAVLJANJE PISMENA

Način dostavljanja pismena Dostavljanje pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih

spisa) vrši se a) preko pošte ili b) ga vrši organ preko svoje službene osobe , ac) osoba kojoj da se pismeno treba dostavi može biti pozvana radi prijema pismena samo

izuzetno, kad to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se ima uručiti. Dostavljanje se vrši samo radnim danom, i to danju.Dostavljanje se vrši, po pravilu, u stanu ili na radnom mjestu, a advokatu u

njegovom advokatskom uredu. Obavezno lično dostavljanje pismena

Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno: 1) kad je takvo dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom, 2) kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati , ili 3) kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje.

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, odn. na radnom mjestu - dostavljač će se raspitati kad i na kom mjestu ga može nači, pa će mu kod nekog od odraslih članova njegovog domaćinstva ili komšije ako on na to pristane, ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odn. na radnom mjestu, radi primanja pismena.

Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje ima izvršiti, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti dostavljać će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu, dostavljać će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da ostećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. O dostavljanju na opisani način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

Posredno dostavljanje pismena Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti ne zatekne u svom

stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati komšiji, ako on na to pristane. Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno.

Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna - pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.

Ako je boravište osobe kojoj se dostavlja i pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.

Ako se dostavljanje ne može izvršiti nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva odn. komšiji, ili ako osoba kojoj je pismeno upućeno, odn. odrasli član njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno - a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti odsutna - dostavljać će predati pismeno nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavljanje vrši, ili pošti u mjestu njenog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana osobe

308

dostavljać će pribiti pismeno saopćenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopćenju i na samom pismenu dostavljać će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Dostavljanje se smatra izvršenim kad je saopćenje pribijeno na vrata s tim da ostećenje ili uništenje ovog saopćenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. O dostavljanju na ovaj način, obavijestit će se organ koji je naredio dostavljanje.

Posebni slučajevi dostavljanja pismena 1. Dostavljanje pismena zakonskom zastupniku i punomoćniku - Ako više

stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika/punomoćnika -dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku/punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika - dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.

2. Dostavljanje pismena punomoćniku za primanje pismena - Kad stranka pismeno obavijesti organ koji vodi postupak, da je ovlastila određ. osobu kojoj se imaju vršiti sva dostavljanja za nju - organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.

3. Dostavljanje pismena organima vlasti, poduzećima, ustanovama i dr. pravnim licima - Dostavljanje se vrši predajom pismena službenoj osobi odn. osobi određenoj za primanje pismena tih organa odn. pravnog lica. Ako dostavljač u toku radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaja pismena se može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu, koja se zatekne u njihovim prostorijama.

4. Dostavljanje pismena osobama u inozemstvu, stranim državama, međunarodnim org. i osobama u FBiH koje uživaju diplomatski imunitet - obavlja se preko MIP-a BiH.

5. Državljanima FBiH koji se nalaze u inozemstvu - dostavljanje se obavlja preko dipl. konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu.

6. Vojnim osobama i pripadnicima policije - dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravnog lica u kojima su zaposleni.

7. Osobama koje su lišene slobode - dostavljanje se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

8. Dostavljanje pismena javnim priopćenjemDostavljanje pismena će se izvršiti javnim priopćenjem na oglasnoj tabli organa koji je pismeno izdao, pri čemu se smatra da je dostavljanje pismena izvršeno poslije isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj tabli – u 2 slučaja:1) ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, ,

ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. 2) kad stranka ili njen zakonski zastupnik u toku postupka promijene svoje prebivalište ili

stan, dužni su da o tome odmah obavijeste organ koji vodi postupak. Ako oni to ne učine, a dostavljać i pored istraživanja ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva daljnja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem pismena na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak.

Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti priopćenje u novinama, odnosno u drugim sredstvima javnog informiranja ili na neki drugi uobičajeni naćin.

Dostavnica Dokaz za izvršeno dostavljanje pismena predstavlja potvrda o dostavljanju (dostavnica). Na dostavnici se upisuje datum dostavljanja i potpisuju je primalac i dostavljać. Ako primalac odbije da potpiše dostavnicu, dostavljać će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje, i time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

ROKOVI

Postoje 2 vrste rokova: 1. zakonski – oni su prekluzivni i ne mogu se pomijerati2. službeni - određuje ih službena osoba koja vodi postupak i on se

može produžiti na molbu zainteresirane osobe koja se podnese molbu prije isteka roka ili

309

3 dana po isteku roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje, o ćemu se sačinjava službena zabilješka u spisu.

Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine. Teku od slijedećeg dana od dana prijema pismena. Na početak rokova ne utiče nedelja i neradni dan, ali na završetak

utiče.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je usljed tog propuštanja isključena od vršenja ove radnje, dozvolit će se, po njenom prijedlogu, povrat u pređašnje stanje.

Stranka je dužna da u prijedlogu za povrat u pređašnje stanje iznese okolnosti zbog kojih je bila sprijećena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini bar vjerovatnim.

Ako se povrat u pređašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak.

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se u roku od 8 dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala. Poslije isteka 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje. Ne može se tražiti povrat zbog propuštanja ovog roka.

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Neblagovremeno podnešen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka.

O podnesenom prijedlogu za povrat, izjašnjava se suprotna stanka, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva opće poznate.

Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat - nije dopuštena žalba, a protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat - dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je drugostepeni tada žalba nije dozvoljena.

Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem.

PRVOSTEPENI POSTUPAK

POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

Pokretanje postupka Upravni postupak pokreće nadležni organ po služb. dužnosti ili

povodom zahtjeva stranke. Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti:

1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis ili 2. kad utvrdi da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.

Ako nadležni organ povodom stavljenog zahtjeva stranke utvrdi da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, kojim će se podnešeni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.

Upravni postupak se okončava na 2 načina: a) rješenjem (ako se rješava o upravnoj stvari u meritumu) i b) zaključkom (za procesne radnje).

310

Spajanje stvari u jedan postupak Kad je riječ o pravima i obavezama više stranaka, ili kad je jedna

stanka postavila više zahtjeva - može se pokrenuti i voditi jedan postupak - ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan,

O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Izmjena zahtjeva Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja prvostepenog

rješenja:1) proširiti stavljeni zahtjev , ili 2) umjesto ranijeg zahtjeva staviti drugi , bez obzira na to da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu, pod uvjetom da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjenicnom stanju.

Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak. Protiv takvog zaključka dopuštena je posebna žalba.

Odustanak od zahtjeva Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka.Kad je postupak pokrenut povodom zahtjeva stranke, a stranka

odustane od svog zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima. Ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ će produžiti vođenje postupka.

Kad je postupak pokrenut po služb. dužnosti organ može obustaviti postupak. Ako postupak u istoj stvari može biti pokrenut po zahtjevu stranke, on će se nastaviti ako stranka to zahtijeva.

Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba.

Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave koju daje organu koji vodi postupak ili usmeno na zapisnik.

Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavljanju postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva.

Stranka može odustati od postupka čak i ako je podnijela žalbu ali do donošenja IIst. rješenja, u tom slučaju organ će donijeti zaključak o obustavi i poništiti doneseno prvostepeno rješenje.

Poravnanje Ako u postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim

zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim tačkama.

Poravnanje mora biti uvijek jasno i određeno, i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba.

Poravnanje se upisuje u zapisnik . Poravnanje je zaključeno kad stranke poslije pročitanog zapisnika o poravnanju potpisu zapisnik.

Poravnanje ima snagu izvršnog rješenja donešenog u upravnom postupku.

Organ pred kojim je zaključeno poravnanje donijet će zaključak kojim će se postupak obustaviti.

POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA

311

Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.

Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

Skraćeni postupak Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno - pod uslovom: 1) ako je stranka iznjela sve činjenice i uz zahtjev dostavila dokaze iz kojih se može utvrditi

da su ispunjenje pretpostavke da se donese rješenje, ili 2) ako organ na osnovu službenih podataka s kojima raspolaža može da donese rješenje , ili 3) ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera , ili 4) ako se radi o općepoznatim činjenicama , ili 5) ako se radi o stvarima od općeg interesa . Rok za donošenje ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.

Poseban ispitni postupak Posebni ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni

dokazi koje je stranka podnijela, odn. kad nisu dovoljne činjenice sa kojima organ raspolaže, nego je poterebno: a) da se saslušaju stranke , ili b) da se angažuju vještaci, ili c) da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da organ rješi određenu upravnu

stvar. Rok za donošenje ovog rješenja je 30 odn. 60 dana. Tok ispitnog postupka određuje službena osoba koja vodi postupak.

Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i da daje potrebne podatke i brani svoja prava i interese, može da iznosi činjenice i pobija tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci : 1) da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u

ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, 2) da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim

strankama, svjedocima i vjestacima preko službene osobe koja vodi postupak, kao i 3) da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

Prethodno pitanje Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne

može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje) - on može: a) sam raspraviti to pitanje, ili b) postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi.

Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim.

Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi a) na postojanje krivičnog djela, b) na postojanje braka, c) na utvrđivanje očinstva, ili

312

d) kad je to zakonom određeno.Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa

nastavit će se pošto rješenje donešeno o tom pitanju postane konačno.

Usmena rasprava Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu

ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti: 1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima , ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka .

Usmena rasprava je javna. Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti, ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave, ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji, ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu. O isključenju javnosti donosi se zaključak, koji mora biti obrazložen i javno objavljen. Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagaće.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da na početku usmene rasprave utvrdi koje su od pozvanih osoba prisutne, a za odsutne da provjeri da li su im pozivi pravilno dostavljeni.

Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen - službena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom.

Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka zahtjev povukla - službena osoba koja vodi postupak obustavit će postupak.

Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno pozvana - službena osoba može provesti raspravu i bez nje, a može na njen trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari.

Na usmenoj raspravi treba da se pretrese i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka. Ako se predmet ne može pretresti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njen nastavak. Za ovaj nastavak službena osoba će poduzeti sve mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave. Pri nastavku usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave.

. DOKAZIVANJE

Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao sto su: 1. isprave, 2. svjedoci, 3. izjava stranke, 4. vještaci, 5. uviđaj.

Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, ovisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari.

Dokazi se izvode pošto se utvrdi sta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.

Ne treba dokazivati: a) činjenice koje su opće poznate. b) činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja , ali je dopušteno

dokazivati nepostojanje tih činjenica.

1. Javne isprave

313

Javne isprave su - isprave koje je izdao nadležni organ ili institucija kojoj je povjereno vršenje javnih ovlaštenja - u okviru svoje nadležnosti i koje mogu biti prilagođene elektronskoj obradi. Ovakva isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje – tj. smatraju se istinitim. Pretpostavka je oboriva, pa stranke imaju pravo dokazivati suprotno.

Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak. Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ta stranka neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti. Ako stranka ne postupi po pozivu, službena osoba koja vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari. Ako se isprava nalazi kod organa uprave, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i pravna lica dužni su postupiti po traženju nadležnog organa. Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti.

Isprave koje je izdao inozemni organ, koje u mjestu gdje su izdate važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetima reciprociteta, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene.

2. Uvjerenja Uvjerenje je javna isprava koju izdaje organ o onim činjenicama o

kojima vodi službenu evidenciju. Službena evidenicja je evidencija koja je propisana zakonom ili drugim propisom.

Organ uprave je dužan na zahtjev građana izdati uvjeranje u roku od 5 dana od dana podnesenog zahtjeva.

Ako organ utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće rješenje kojim odbija stranku sa podnesenim zahtjevom.

Organi uprave su dužni izdavati i uvjerenja o kojima ne vodi službenu evidenciju ako je to propisano zakonom.

3. Svjedoci Svjedok može biti svaka fizička osoba koja je bila sposobna da opazi

činjenicu o kojoj ima da svjedoći i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći. Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može

biti svjedok. Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je da se odazove

pozivu, a i da svjedoći, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom

povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

Svjedok može uskratiti svjedoćenje: 1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili

krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do 3 stupnja zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do 2 stupnja zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;

2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obavezu da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;

3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku; 4) o onome o čemu se stranka ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku. Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedoćenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim.

Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije nista presutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza. Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci. Službena osoba koja vodi postupak ukazat će svjedoku na koja pitanja može uskratiti svjedoćenje.

314

Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozivat će se da iznese šta mu je o tome poznato. Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti. Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoći.

Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano.

4. Izjava stranke Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan

dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno data izjava stranke.

Izjava se unosi u zapisnik.Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak

dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave

5. Vještaci Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje

stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaze službena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem.

Radi izvođenja dokaza vještačenjem službena osoba koja vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva ili više vještaka.

Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje stručnog mišljenja o pitanjima iz odgovorajuće struke, ako je takvo ovlaštenje predviđeno propisima.

6. Uviđaj Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za

razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak.

Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.

7. Osiguranje dokaza Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije

izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza u svakom stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti.

Osiguranje dokaza vrši se po služb. dužnosti ili po prijedlogu stranke, odn. osobe koja ima pravni interes.

Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak.

Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odn. na čijem području borave osobe koje treba saslušati.

O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je posebna žalba, koja ne prekida tok postupka.

RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje Na osnovu činjenica utvrđenih postupku organ nadležan za

rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.

315

Kad o stvari rješava kolegijalni organ , on može rješavati kad je prisutno više od 1/2 njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova.

Rješenje organ uprave može donijeti: a) samostalno, b) u dogovoru sa drugim organom, c) uz prethodno pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa .

2. Dijelovi rješenja su: 1. Uvod sadrži:

1) naziv organa, 2) ime stranaka, 3) predmet, 4) zakonski osnov za donošenje.

2. Izreka sadrži - odluku kako je organ riješio zahtjev (usvaja ili odbija zahtjev stranke). Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži i odluku o troškove postupka i da li žalba odlaže izvršenje.

3. Obrazloženje sadrži: 1) ukratko zahtjev stranke, 2) provedeni postupak i provedene dokaze, te 3) šta je bilo opredjeljenje organa da riješi na način kako je rješeno.

4. Pouka o pravnom lijeku - mora da stoji u kom roku se ulaže žalba, kojem organu, i preko kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje primjena propisa – za federalne propise federalni organ). Rješenje je donio općinski načelnik na osnovu federalnih propisa- šta staviti u pouci o pravnom lijeku? Pouka o pravnom lijeku : žalba se može uložiti nadležnom federalnom organu iz te oblasti.

5. Potpis službene osobe koja je donijela rješenje. Rješenje donosi rukovodilac organa uprave ili druga službena osoba koju je rukovodilac ovlastio za to. Prenos tih ovlaštenja donosi se rješenjem.

Vrste rješenja 1) djelimično - ako je stranka u jednom zahtjevu istakla više zahtjeva koje organ treba da

riješi nekoliko tačaka, a za rješavanje su sazrele samo neke i kad se pokaže svrsishodnim da se o tim tačkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim tačkama (djelimično rješenje). Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba, dakle, u pogledu pravnih lijekova i izvršenja smatra se kao samostalno rješenje.

2) dopunsko - ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, po prijedlogu stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donešenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka. Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja samostalnim rješenjem.

3) privremeno - kojim organ uprave rješava stvar na određeno vrijeme – do donošenja potpunog rješenja. Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka ukida se privremeno rješenje donijeto u toku postupka. Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

Rokovi za donošenje rješenja: u skraćenom postupku je 15 dana, a u posebnom ispitnom postupku rok je 30 i 60 dana.

Ispravljanje rješenja – mogu se ispravljati samo tehničke greške. Ispravka se vrši zaključkom.

ZaključakZaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiću postupka. Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisu i priopćava

zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.

316

Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži: uvod, dispozitiv, obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.

Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to ovim ili drugim zakonom izričito predviđeno.

Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja.

Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

ŽALBA

1. Pravo žalbe

Protiv rješenja donešenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe.

Žalbu može uložiti: 1) stranka i lica koja imaju pravni interes, 2) tužitelj, pravobranitelj - protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist stranke

pojedinca a na štetu javnog interesa.Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti upravnni spor. (2) Tužitelj, pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu.

Žalba se ne može uložiti:

1) rješenja Parlamenta Federacije i zakonodavnog tijela kantona odn. gradskog i općinskog vijeća, kao i

2) rješenja Vlade Federacije i vlade kantona donešenog u prvom stepenu.

Zakon predviđa da se protiv svih konačnih prvostepenih rješenja (protiv kojih se ne može izjaviti žalba) - može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda (kantonalni sudovi).

Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostepenih rješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.

2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbi Ako je u I.st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine - o žalbi rješava općinski organ određen statutom općine, odn. propisom općinskog vijeća. Ako je u I.st. postupku rješavano na osnovu statuta ili propisa gradskog vijeća, u okviru isključivih prava i obaveza grada - o žalbi rješava gradski organ određen statutom grada, odn. propisom gradskog vijeća. Protiv prvostepenih rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odn. općinskih i gradskih službi za upravu koja su donešena na osnovu kantonalnog zakona - u II.st. rješava nadležni kantonalni organ iz odgovarajuće upravne oblasti.Protiv I.st. rješenja općinskog načelnika i gradonačelnika, odn. općinskih i gradskih službi za upravu koja su u upravnom postupku donešena na osnovu federalnog zakona - u II.st. rješava nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti. O žalbi protiv I.st. rješenja kantonalnih organa uprave, donesenih na osnovu zakona kantona - rješava nadležni organ kantona određen zakonom kantona.

317

O žalbi protiv I.st.rješenja kantonalne uprave/ustanove u sastavu kantonalnog organa uprave - rješava kantonalni organ uprave u čijem se sustavu nalazi ta uprava, odnosno ustanova. O žalbi protiv I.st.rješenja organizacionih jedinica kantonalnih organa uprave/ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonalnog organa uprave/ustanove - rješavaju kantonalni organ uprave/ustanova kojoj pripada ta organizaciona jedinica.O žalbi protiv I.st. rješenja kantonalnih organa uprave donešenih na osnovu federalnih zakona i drugih federalnih propisa - rješavaju nadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti. O žalbi protiv prvostepenih rješenja federalne uprave/ustanove koje se nalaze u sastavu federalnog organa uprave - rješava federalni organ uprave u čijem se sastavu nalazi ta uprava/ustanova. O žalbi protiv I.st. rješenja organizacionih jedinica federalnih organa uprav/ustanova koje su osnovane van sjedista federalnog organa uprave/ustanove - rješava federalni organ uprave/ustanova, kome pripada ta organizaciona jedinica.O žalbi protiv I.st. rješenja federalnih organa uprave/ustanove - rješava federalni organ određen federalnim zakonom. O žalbi protiv I.st. rješenja institucije koja ima javne ovlasti - rješava organ određen statutom te institucije, ako zakonom kojim je data javna ovlast nije propisano da o žalbi rješava organ uprave odnosno drugi organ.Npr. ako je rješenje donio kantonalni organ po federalnom propisu, po žalbi će rješavati nadležni federalni organ iz određene nadležne oblasti. Ako je rješenje donio kantonalni organ uprave a osnov za donošenje je bio kantonalni propis, drugostepeni organ je kantonalni organ koji je propisan tim kantonalnim propisom. Ako je rješenje donijela organizaciona jedinica u okviru federalnog ministarstva nadležni drugostepeni organ je ministar ili ministarstvo, zavisno kako je propisano tim propisom.

3. Rok za žalbu Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana od dana

dostavljanja rješenja, ali se drugim zakonom može propisati i drugačiji rok. Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje

dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja. U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba

propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je donešeno o žalbi ne dostavi stranci.

Iznimno , rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kao i pošto je žalba izjavljena: 1) ako je to zakonom predviđeno ili 2) ako je riječ o poduzimanju hitnih mjera, ili 3) ako bi odgađanjem izvršenja nekoj stranci bila nanesena šteta koja se ne bi mogla

popraviti.

4. Sadržaj žalbe U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, oznaka naziva organa koji

ga je donio, i broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu nezadovoljan

rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti. U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi , ali je žalilac dužan da

obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku. Ako su u žalbi iznešene nove činjenice i novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije

ili više stranaka sa suprotnim interesima, organ dostavlja svakoj takvoj stranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama i dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od 8, ni duži od 15 dana.

5. Predavanje žalbe Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje.

318

Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje organu prvog stupnja. Žalba predata ili poslata neposredno drugostepenom organu u pogledu roka, smatra se kao da je predata prvostepenom organu.

6. Rad prvostepenog organa po žalbi Prvostepeni organ ispituje da li je žalba dopuštena, blagovremena

i izjavljena od ovlaštene osobe. Nedopuštenu, neblagovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu prvostepeni organ odbacit će svojim rješenjem. Protiv ovog rješenja, stranka ima pravo žalbe.

Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje utvrdi da je žalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak - može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Organ koji je donio rješenje je dužan upotpuniti postupak - ako povodom žalbe utvrdi:1) da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati na rješavanje stvari,2) ako žalilac u žalbi iznese činjenice i dokaze koji bi mogli uticati na drugačije rješenje

stvari, 3) ako je žaliocu morala biti data mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio

donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data a on je propustio da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.

Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može, u granicama zahtjeva stranke, stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Kad organ koji je donio rješenje utvrdi da je podnešena žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija - dužan je, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi. Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet.

7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi

Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni organ je propustio da je zbog toga odbaci - odbacit će je rješenjem drugostepeni organ.

Ako žalbu ne odbaci - drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje i može: 1. odbiti žalbu - kad utvrdi

a) da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana,

b) da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari,

c) da je prvostepeno rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.

2. poništiti rješenje - kad utvrdia) da je u I.st. postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim b) da je I.st. rješenje donio nenadležan organ , i dostavit će predmet nadležnom organu.

319

c) da su u I.st. postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili u protivrječnosti s obrazloženjem – pa zavisno od procjene šta je ekonomičnije i brže – II.st. organ može sam riješiti drugačije nego što je riješeno I.st. rješenjem ili poništiti rješenje i vratiti I.st. organu na ponovni postupak.

d) da su u I.st. rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje - II.st. organ će svojim rješenjem poništiti I.st. rješenje i sam riješiti stvar.

3. ga izmijeniti - ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno glede utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog koga je rješenje donešeno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku. Drugostepeni organ može povodom žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostepenom postupku, ako se tim ne vrijeđa pravo druge osobe.

U obrazloženju II.st. rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već I.st. organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, II.st. organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.

8. Žalba kad I.st. rješenje nije donešeno u zakonskom roku - Žalba zbog šutnje uprave Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu I.st. organ nije

donio rješenje u zakonskom roku, II.st. organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od 3 dana od prijema žalbe tražiti da mu I.st. organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije donešeno u roku.

I.st. organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi II.st. organ s tim da taj rok ne može biti duži od 5 dana .

Ako II.st. organ utvrdi da rješenje nije donešeno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke - odredit će I.st. organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

Ako II.st. organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije donešeno u roku nisu opravdani - on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako II.st. organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti I.st. organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od 8 dana, a I.st. organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što I.st. organ dostavi tražene podatke, II.st. organ će odmah riješiti stvar.

Rješenje drugostepenog organa donešeno po ovoj odredbi je konačno . 9. Rok za donošenje rješenja o žalbi Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako stranka odustane od žalbe, postupak u vezi sa žalbom obustavlja se zaključkom.

10. Dostavljanje drugostepenog rješenja Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu, svoje rješenje sa spisima predmeta prvostepenom organu, koji je dužan da rješenje dostavi strankama u roku od 5 dana od dana prijema spisa.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Obnova postupka – je najčešći vanredni pravni lijek.

320

Može se tražiti samo za konačan akt – načelo konačnosti (protiv kojeg se ne može izjaviti žalba).

Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se iz sljedećih razloga:

1. ako se sazna za nove činjenice ili se pribave novi dokazi koji bi, da su bili poznati, doveli do drukčijeg odlučenja u toj upravnoj stvari,

2. ako osobi koja je trebala sudjelovati u postupku nije data mogćnost sudjelovanja, što se najčešće dešava ako je postupak vođen po službenoj dužnosti,

3. ako je rješenje donijela službena osoba koja nije bila ovlaštenja za njegovo donešenje,

4. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u predviđenom sastavu ili ako za rješenje nije glasala propisana većina;

5. ako je rješenje doneseno na temelju saslušanja stranke rješenje, a dokaže se da je iskaz bio neistinit,

6. ako stranka nije imala zastupnika a nije bila u stanju sama zastupati svoje ineterese.

Obnova se ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno primjenio materijalno pravo.

Podnosi se prijedlog za obnovu postupka - Ko može podnijeti prijedlog:1. stranka u upravnom postupku, odn. lice koje je trebalo biti stranka u postupku a

nije i 2. organ koji je donio rješenje po službenoj dužnosti

Ako stranka podnese žalbu ona će se smatrati prijedlogom za obnovu.

Prijedlog se podnosi u zakonskim rokovima: a) subjektivni rok = 30 dana od dana saznanja (ono se mjeri

dostavljanjem) i b) objektivni rok = 5 godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci, a

može i duže u izuzetnim slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja naknadno bude ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično-pravne stvari; npr. vještak dao lažni iskaz pa se čeka da se predmet okonča).

Stranka koja podnosi prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da postoji razlog za obnovu i da podnese prijedlog u predviđenom roku.

O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio konačno rješenje. To meže biti prvostepeni organ (ako npr. stranka nije izjavila žalbu) ili drugostepeni organ (ako je rješenje doneseno rješavajući po žalbi). Prvo se provjerava blagovremenost, da li je prijedlog izjavilo ovlašteno lice, da li su okolnosti navedene kao razlog izvjesne (stranka mora te okolnosti učiniti vjerovatnim). Ako navedeni uvjeti nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.Ako su navedeni formalni uvjeti ispunjeni, nadležni organ će ispitati da li su okolnosti, odn. dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem. Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu, donijet će zaključak da se obnova postupka dozvoljava i odredit će u kome će se opsegu postupak obnoviti.

Ponavljane postupka se odobrava zaključkom o dozvoli obnove postupka i istovremeno se određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno, ne mora se donijeti zaključak nego se odmah počne sa obnovnim radnjama, a u cilju povećanja efikasnosti. Protiv zaključka donešenog o prijedlogu za obnovu postupka, kao i protiv rješenja donešenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak, odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka donio drugostepeni organ,

321

protiv tog zaključka, odnosno rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Organ nakon sprovedene obnove, organ koji je donio pobijano konačno rješenje može da svoje rješenje poništi ili ukine. Poništavanje djeluje ex tunc a ukidanje ex nunc. Donošenje zaključka je bitno kod izvršenja. Pravilo je podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje. Sa asprekta stranke koja je podnijela prijedlog bitno je da se donese zaključak o dozvoli izvršenja.

2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom

Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor može do okončanja spora, ako uvaži sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe.

Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja - organ donosi po službenoj dužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio na odgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.

Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovora na tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.

Rješenje se dostavlja stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti

Protiv pravomoćnog rješenja donešenog u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, tužilac ima pravo da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon. Dakle, kada Tužilac kao državni organ dođe do tog rješenja može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Stranka može inicirati (ne može pokrenuti) ovaj postupak tako što samo inicira kod tužioca da podnese zahtjev u roku od 30 dana od kada je tužiocu dostavljeno rješenje, a ako mu nije dostavljeno u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja stranci.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kad se radi o rješenju federalnog organa, a kantonalni tužitelj kad se radi o rješenju kantonalnog organa odn. o rješenju gradske ili općinske službe za upravu.

O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava organ uprave koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv pobijanog rješenja, a ako takvog organa uprave nema Vlada Federacije/kantona.

Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donešenog po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena.

Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti mogu podnijeti i stranka i druga zainteresirana osoba.

4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora (često pitanje) – po učestalosti ovo je drugo najčešće vanredno pravno sredstvo.

Ovdje se radi o poništavanju konačnog prvostepenog rješenja. Treba razlikovati dvoje: u jednom dijelu se poništava a u drugom ukida rješenje.

Poništavanjem se poništavaju sve pravne posljedice od dana donošenja (ex tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od dana ukidanja (ex nunc).

Razlozi za poništenje i ukidanjne rješenja nisu isti. Rješenje se poništava:

322

1) kada rješenje donese organ uprave koji nije nadležan . Ako ovakvo rješenje donese viši organ (npr. načelnik opštine umjesto nadležne službe, ne može se koristiti),

2) ako je u istoj upravnoj stvari ranije rješeno na drugačiji način, 3) ako se donese složeno rješenje (u njegovom donošenju učestvuje min. 2 organa

– jedan organ donosi rješenje uz prethodnu saglasnost drugog organa) a da nije bilo pribavljeno mišljenje ili saglasnost drugog organa a bilo je obavezno da se to uradi,(rokovi za podnošenje je 5 godina),

4) ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ (rok podošenja 1 godina), 5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prinude, ucjene i sl (nema roka

za podnošenje). Rješenje će se ukinuti - ako je njime očigledno povrijeđen materijalni

zakon (rok za podnošenje je 1 godina). To može u jednostranačkim predmetima. U dvostranačkim predmetima se mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona možda stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži).

Pravo nadzora - znači da ga rješava viši organ. Dakle, rješenje po pravu nadzora može poništiti ili ukinuti drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije/kantona

Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmena, a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužioca ili ombudsmena.

Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke

Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti (od dana donošenja) ili izmijeniti (za ubuduće) radi njegovog usklađivanja sa zakonom - samo ako stranka koja je na osnovu tog rješenja stekla pravo na to pristane (pa čak i obaveza) i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe.

Ako je jednostranačka stvar - stranka treba na to da pristane. Ako je dvostranačka stvar - ne može se mijenjati na štetu jedne

strane.Ako stranka traži da se ukine rješenje koje je nepovoljno za nju -

treba saglasnost organa. Kada organ uprave ne pristane da se ukine ili izmjeni takvo

rješenje, nije dužan donijeti rješenja, ali je dužan da o tome obavijesti stranku. Rješenje u ovom slučaju donosi prvostepeni organ koji je donio

rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Žalba protiv novog rješenja donešenog na osnovu ovog člana

dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor. Ovdje nema rokova u pitanju je dobra volja jednih i drugih.

6. Vanredno ukidanje rješenja – (često pitanje)

Ovdje se radi o izvršnom rješenju koje je doneseno u skladu sa zakonom, npr. odobrenje za građenje. Npr. odobreno je građenje na zemljištu i kasnije se utvrdi da je na toj zemlji klizište te se gradnjom ugrožavaju kuće koje se nalaze ispod ili cesta koja tu prolazi.

Izvršno rješenje se može ukinuti - ako je to potrebno:

323

a) radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javne sigurnosti ili b) radi otklanjanja poremećaja u privredi.

Dakle, radi se o vanrednim situacijama kada je došlo do promjene okolnosti nakon donošenja rješenja.

Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni organ. Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba

samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja donešenog na osnovu ovog člana.

7. Oglašavanje rješenja ništavim

Ništavim se oglašava rješenje: 1) ako je u upravom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili ako se radi

o stvari koja uopšte nije u nadležnosti organa uprave, uopšte nije upravna stvar. 2) kad bi svojim izvršenjem to rješenje dovelo do krivičnog djela. 3) ako je donijeto rješenje čije je izvršenje nemoguće. 4) ako je doneseno rješenje po službenoj dužnosti a predviđeno je da se može

donijeti samo na zahtjev stranke, ovakvo rješenje se može konvlaidirati samo ako stranka naknadno pristane na njega.

Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.

Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelimično. Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ,

a ako drugostepenog organa nema onda Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili federalne ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog naćelnika ili gradonaćelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.

Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili tužioca, ili ombudsmena za oglašavanje rješenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

PRAVNE POSLJEDICE PONIŠTAVANJA I UKIDANJA Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju

se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je

rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.

Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja.

IZVRŠENJE

Kada prvostepeno rješenje postaje izvršno? 1) istekom roka za žalbu kada žalba nije izjavljena,

324

2) dostavom stranci kada žalba nije dopuštena, 3) dostavom stranci kada žalba ne odgađa izvršenje i 4) dostavom stranci rješenje kojim se žalba odbacuje ili odbija .

Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno? kada je dugostepeni organ rješavajući po žalbi poništio prvostepeno rješenje i sam sam riješio stvar u meritumu. Kako će se praktično izvršiti? To je tzv. administrativno izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli izvršenja i u dispozitivu se navodi kako će se izvršiti. Može se izvršti i prisilnim putem. Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo pravosnažno ne može se više izvršavati.ako je uložena žalba , pa po njoj drugostepeni organ odlučio da se odbija- to rješenje je konačno a prvostepeno na koje se lice žalilo izvršno. Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski (uglavnom novčane obaveze). Uslovi su:1. rješenje mora postati izvršno 2. stranka na osnovu tog rješenja postavlja zahtjev za izvršenje 3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja, prijetnju novčanom

kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to varijante tj postoji više načina i mogućnostzi izvršenja.

ZAKON O UPRAVNOM SPORU – SN FBIH 9/05

325

Šta je upravni spor?Upravni spor predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata. To je spor o zakonitosti upravnog akta. Radi ostvarivanja sudske zaštite prava građana, poduzeća, ustanova i drugih pravnih lica u Federaciji, kantonu, gradu i općini, i radi osiguranja zakonitosti - sudovi u upravnim sporovima odlučuju o zakonitosti upravni akata kojima organi uprave i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju o pravima i obavezama građana i pravnih lica u pojedinačnim upravnim stvarima.

Ko sve može pokrenuti upravni spor? Pravo pokretanja upravnog spora ima: 1) građanin pojedinac ili pravno lice - ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno

neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.2) pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava

ili pravnih interesa - (zainteresirano lice)3) organ uprave za upravu, naselje ili grupa osoba i sl., iako nemaju svojstvo pravnog

lica - ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. Ako ne može biti nosilac prava i obaveza ne može se pojaviti sa tužbom u upravnom sporu.

4) tužitelj ili dr. ovlašteni organ - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist građanina.

5) pravobranitelj - ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa.

6) ombudsmen - ako ocijeni da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, osnovna prava i slobode zagarantovane ustavom i međunarodnim konvencijama. Osim što može pokrenuti upravni spor, obdusmen može i intervenisati u već pokrenutom upravnom sporu.

Presude u upravnom sporu su obavezne prema svakom. Njih mora uvažavati organi uprave, tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom sporu. Sve odluke koje se donesu u upravnom sporu su pravomoćne, jer se protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.

Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? POSTOJI!Treća osoba kojoj bi poništaj osporenog upravnog akta neposredno bio na štetu (zainteresirana osoba) ima u sporu položaj stranke. Primjer: povrat stana. Stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je tokom rata dobio privremeno rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća - zainteresovana stranka a to je vlasnik stana, koji je također zainteresovan da taj stan ostane njemu.

NADLEŽNOST Upravne sporove rješava kantonalni sud i to prema sjedištu

prvostepenog organa koji je rješenje pobijano donio. Ranije je radio Vrhovni sud, a ponekad i kantonalni ali u manjem obimu.

U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu odlučuje predsjednik vijeća za upravne sporove.

Sukob nadležnosti između kantonalnih sudova u pogledu rješavanja upravnog spora rješava Vrhovni sud Federacije.

Šta je organ u smislu ZUS-a? Pod organom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se: 1) organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, 2) gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske sužbe za upravu, kao i 3) institucije koje imaju javne ovlasti kad u vršenju javnih ovlasti rješavaju u upravnim

stvarima (Federalni zavod za PIO).

Protiv čega se pokreće upravni spor? !!!

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

326

Upravni akt je - akt nadležnog organa kada rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnih lica u nekoj upravnoj stvari. Dakle, trebaju biti ispunjena 3 elementa da bi se radilo o upravnom aktu:

1. da ga je donio nadležni organ 2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca 3. da se radi o upravnoj stvari - nema definicije šta se smatra upravnom stvari, polazi se od

sudske prakse, npr. rješenje o tome i tome nije upravna stvar itd.

Upravni spor može se pokrenuti – protiv konačnog upravnog akta, tj: 1) protiv upravnog akta koji je donešen u II. stepenu. 2) protiv I.st. upravnog akta, ako zakonom nije dopuštena žalba na taj akt u

upravnom postupku. 3) u slučaju šutnje administracije

Šutnja administracije !!!Šutnja administracije postoji - kad nadležni organ o zahtjevu, odn. o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku

Šta kada drugostepeni organ ćuti? Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Dakle, p rije nego se podnese tužba za pokretanje upravnog spora zbog tzv. šutnje administracije, stranka se mora pismeno obratiti upravnoj inspekciji. Ako upravna inspekcija ne poduzme nikakve mjere u roku od 30 dana, tada stranka može podnjeti tužbu sudu kojom će pokrenuti upravni spor. Nije izričito predviđeno zakonom, ali kada se podnosi takva tužba, sudu se treba pružiti dokaz da je prethodno podnesen zahtjev upravnoj inspekciji i da ni ona nije postupila po zahtjevu u roku 30 dana od dana kada je isti njoj podnesen.

Šta kada prvostepeni organ ćuti? Ovdje je razlika da li je protiv rješenja prvostepenog organa koji šuti dozvoljena ili nije dozvoljena žalba.Ako se radi o šutnji prvostepenog orgnana protiv čijeg rješenja nije dozvoljena žalba – postupak je isti kao i u slučaju šutnje drugostepenog organa. To znači da, ako prvostepeni organ nije u roku od 30 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, stranka može pokrenuti upravni spor. Međutim, ako se radi o šutnji prvostepenog orgnana protiv čijeg rješenja stranka može izjaviti žalbu – a ovaj prvostepeni organ nije u roku od 60 dana (ili u posebnim propisom određenom kraćem roku) donio rješenje po zahtjevu - stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Drugostepeni organ će nakon toga provesti postupak po zakonu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod gore opisanim uvjetima pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor !!!Upravni spor se ne može voditi:

327

1) protiv akata donešenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora;

2) protiv akata donešenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor (ovdje bi npr. mogla poslužiti zaštita zakonitosti);

3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju parlament ili predsjednik Federacije odn. zakonodavno tijelo kantona.

U stvarima iz tač. 2) i 3) - može se voditi upravni spor kad je nadležni organ pri donošenju upravnog akta: a) prekoračio granice svoje nadležnosti ili b) upravni akt nije donio neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja.

Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta !!!Upravni akt se u upravno sporu može pobijati iz sljedećih razloga:1) što akt sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili

nedostatke koji ga čine ništavnim; 2) što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na

zakonu ili opći akt;3) što je akt donešen od strane nenadležnog organa; 4) ako se u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupilo po pravilima

postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja;

5) ako je nadležni organ rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.

Tužena strana? To je organ čiji se upravni akt osoprava. Organ koji je donosio rješenje povodom kojeg je pokrenut upravni spor nije i ne može biti stranka u postupku, on je samo tužena strana.

Odgoda izvršenja pobijanog rješenja? Kada stranka podnese tužbu i pokrene upravni spor, to ne odgađa

izvršenje upravnog rješenja povodom kojeg je spor pokrenut. Stranka može od organa uprave koji je donio rješenje tražiti

odgodu izvršnja – ako povodom tog rješenja namjerava pokrenuti upravni spor i ako su pri tome ispunjeni sljedeći uslovi:1. da je stranka koja traži odgodu, uz zahtjev za odgađanje izvršenja, organu uprave

dostavila i potvrdu da je pokrenut upravni spor kod nadležnog suda;2. da odlaganje nije protivno javnom interesu; i 3. da se tim odlaganjem ne nanosi šteta drugoj stranci.

Stranka može i od suda kojem podnodi tužbu i pokreće upravni spor tražiti odgodu izvršnja rješenja - tako što će u tužbi zatraži da sud odgodi izvršenje i tada sud hitno postupa (o zahtjevu za odgodu se rješava u roku od 3 dana). Međutim, ako se stranka, prije toga, obraćala organu uprave za odgodu izvršenja i nije uspjela, tada ne može isti zahtjev isticati u tužbi sudu. Zbog toga, ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu, uz tužbu mora dostaviti potvrdu da taj isti zahtjev nije već podnosila organu uprave. Ako uz zahtjev za odgodu koji je stranka podnjela sudu nije dostavljena i ova potvrda – sud ćeovaj zahtjev odbaciti, jer je rok od 3 dana (u kojem sud o zahtjevu mora odlučiti) prekratak da se stranka opominje da ispravi nedostatke. Ako sud odbije odgodu, stranka nema prava na žalbu.

Pokretanje upravnog sporaPokreće se tužbom. Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog

akta stranci koja podnosi tužbu. Rok od 30 dana od dana važi i za nadležnog pravobranioca i

ombudsmena kada su ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako

328

im akt nije dostavljen tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju je korist upravni akt donesen.

Tužba se predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se izjavitii na zapisnik, čak i kod općinskog suda.

Može se desiti da iz neznanja ili omaškom ali ako se to može pripisati neukosti stranke da tužba bude predata drugom organu – tada se računa da je tužba predata u roku. Takav organ će je proslijediti nadležnom sudu i neće biti neblagovremeno.

  Sastav tužbeTužba mora sadržavati: 1. ime i prezime tužioca i druge lične podatke, 2. broj i datum upravnog akta protiv koga je tužba podnešena, 3. kratko izlaganje zbog čega se tuži i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje

upravnog akta,4. potpis podnosioca (ako je nepismen – tužbu će potpuati drugo lice I naznačiti u čije ime

je potpisuje, a prstoznakom se inače u upravnom postupku akt može potpiati samo u slučaju kada nepismena stranka daje punomoć).

Kada se podnosi tužba uz nju se dostavlja obavezno i akt koji se pobija. Tužba se dostavlja u dva ili potrebnom broju primjeraka, jer se tužba dostavlja

drugoj strani ili stranama na odgovor. Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke o čemu sudu

podnosi pisani podnesak ili daje izjavu na zapisnik kod suda, u kom slučaju nadležni sud rješenjem obustavlja postupak.

U tužbi se ne mogu navoditi nove činjenice i dokazi - ali postoji izuzetak kada može: kada stranka uz tužbu prilaže izuzetno jak dokaz koji dovodi u pitanje činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku. Ovdje je bitno je da je činjenično stanje potpuno drugačije i da je postojalo ranije ali ih tužilac nije mogao istaći.

Svaka strannka je dužna dokazati činjenice na koje se poziva, dakle teret dokazivanja je na strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza sud ne izvodi dodatne ex officio.

Odbačaj tužbe

Sud će rješenjem odbaciti tužbu: 1. ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva - ali tek nakon što tužilac ni u naknadno

ostavljenom roku ne ukloni ove nedostatke, a oni su takvi da sprečavaju rad suda. 2. ako je tužba neblagovremena, prijevremena (ćutanje administracije), podnesena od

neovlaštenog lica, 3. ako akt koji se tužbom osporava nije upravni akt 4. ako je očigledno da se upravnim aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi se na njega), 5. ako je stranka podnijela tužbu a ima pravo na žalbu na prvostepeno rješenje a to pravo

nije iskoristila, 6. ako se radi o stvari o kojoj se n emože voditi upravni spor, i 7. ako već postoji pravomoćna sudska odlika o istoj stvari .

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka po podnesenoj tužbi naknadno donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv koga je upravni spor pokrenut, taj organ je dužan, pored tužioca pismeno izvijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana pismeno izjavi da li je naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odn. da li tužbu proširuje i na novi upravni akt. Ako tužitelj izjavi da je naknadno donešenim upravnim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku 15 dana, nadležni sud će donijeti rješenje o obustavljanju postupka. Ako tužitelj izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

Dostava upravnih spisa po tužbi

329

Sud je dužan tužbu dostaviti organu uprave koji je donio upravni akt na odgovor, kako bi u određenom roku ovaj organ (tužena strana) dostavio upravni spise kantonalnom sudu.

Ako ne dostavi spise u ostavljenom roku (kojeg određuje sud, a koji ne može biti kraći od 10 niti duži od 20 dana) - a predmet se ne može riješiti bez spisa, tada organ uprave povrijeđuje službenu dužnost, pa tada sud ima pravo i obavezu da podnese prijavu disciplinskoj komisiji protiv službenog i odgovornog lica u tom organu. O pokretanju disciplinskog postupka obavještava se Vlada FBiH ili Vlada kantona.

Tužba se može riješiti i bez spisa ako stranka osporava rješenje samo sa aspekta primjene materijalnog prava.

Tužba se dostavlja i drugim strankama na odgovor ako je višestranački predmet.

Nejavna sjednica / javna rasprava i odlučivanje suda

O upravnim sporovima sud rješava u pravilu nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici. Kod nejavne sjednice nema rasprave. Tužilac može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici, bez obzira da li stvar rješava pojedinac ili vijeće. Tužilac taj zahtjev može istači samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. Sudija mora pozvati ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i tužbu, može mu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima ili da iznese neke nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da prisustvuje sjednici pušta ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije imao nejavnu sjednicu.

Stranke u sporu mogu zatražiti da se u predmetu održi javna rasprava. Ovaj zahtjev također može istaći samo u tužbi ili odgovoru na tužbu. U tom slučaju sud mora udovoljiti zahtjevu stranke i zakazuje javnu raspravu. U tom smislu, sudija pojedinac, odn. predsjednik vijeća odredit će dan rasprave i na raspravu pozvati stranke i zainteresirana lica, ako ima takvih lica. U pozivu za raspravu sud će obavijestiti stranke da su na raspravi dužne predočiti sve dokaze o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i navode. Raspravom rukovodi sudija pojedinac odn.predsjednik vijeća. O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti kao i izreka odluke. Zapisnik potpisuju predsjednik vijeća odnosno sudija pojedinac i zapisničar. Izostanak stranke sa rasprave ne zadržava rad suda. Zbog izostanka stranaka sa rasprave ne može se uzeti da su stranke odustale od svojih zahtjeva, već će se njihovi podnesci pročitati. Ako na raspravu ne dođe ni tužilac ni tužena strana , sud će raspraviti spor i bez prisustva stranaka.Tok rasprave:

Raspravom rukovodi predsjednik vijeća. Takva rasprava ne bi trebala trajati duže od 1/2 sata.

Na raspravi prvo dobija riječ član sudskog vijeća koji je izvjestitelj, koji izlaže stanje i suštinu spora, ne dajući svoje mišljenje. Poslije toga daje se riječ tužitelju da obrazloži tužbu, pa zastupniku tužene strane i zainteresiranim osobama da obrazlože svoja gledišta.

O raspravi se vodi zapisnik u koji se unose samo bitne činjenice i okolnosti i dispozitiv odluke.

Pošto se zapisnik potpiše, stranke napuštaju raspravu, a odluka se upisuje u zapisnik (ali ne mora odmah, može i naknadno - u roku od 30 dana).

Kad je u predmetu odlučivano nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) - sud može, ako su za to ispunjeni uvjeti, poništiti osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke i predmet vratiti: a) tuženom organu na ponovno rješavanje ili b) prvostepenom organu na ponovno rješavanje - kada ocijeni da će on brže i

efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

330

  Kada sud na održanoj javnoj raspravi sud utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka - poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam rješiti upravnu stvar. U ovom slučaju, sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe. Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Kada odlučuje u vijeću sud donosi presudu odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća. O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar. Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.   Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava - presudom se upravni akt poništava i upravna stvar se rješava, pa presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt – u slučajevima:

a) kada sud rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. b) kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje te sam rješi upravnu stvar.

Kad je tužba podnesena zbog šutnje uprave, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje. Ako nadležni organ ne postupi po ovoj presudi suda, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disiplinski postupak.

Dostava / preuzimanje odluke Ako je održana rasprava, sud će donijeti odluku i izraditi pisani otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Nakon zaključenja rasprave sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu kada su dužne preuzeti odluku. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala raspravi, sud će je pisano obavijestiti o datumu za preuzimanje odluke. Stranke, odn. njihovi zastupnici ili punomoćnici dužni su sami preuzeti odluku u zgradi suda, te im sud neće dostavljati odluku po drugim zakonskim pravilima o dostavi pismena. Odluke suda donesene nejavno (na sjednici ili po sudiji pojedincu) sud će dostaviti strankama neposredno u sudu, putem pošte ili na drugi način određen zakonom.   Sadržaj presude1. uvod

a) naziv suda, b) sastav suda, c) broj i datum, d) kratko označenje predmeta spora i akta koji pobija, e) dan kada je održana sjednica,

2. izreku, 3. obrazloženje, 4. potpis sudije/predsjednika vijeća.

Pouka o pravnom lijeku - protiv ove presude žalba nije dopuštena. Nema pozivanja u ime naroda ili u ime FBiH u ovom postupku. Original presude se čuva u sudu a strankama se dostavlja ovjerena kopija.

331

PRAVNI LIJEKOVI

Žalba – nema jeProtiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba.

1. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu - stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke:

Vrhovnom sudu Federacije – zbog: a) povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili b) povrede pravila federalnog ZUP-a koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari

putem kantonalnog suda.kantonalnom sudu – zbog:

a) povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili b) povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje

stvari.  Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Zahtjev za vanredno preispitivanje se upućuje drugostepenom preko prvostepenog organa. Dakle, z ahtjev se predaje kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev, u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci te sudske odluke . Kantonalni sud zahtjev i spise u roku od 3 dana dostavlja Vrhovnom sudu FBiH odn. nadležnom drugostepenom kantonalnom sudu.

O zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje nadležni sud u vijeću od trojice sudija. Kada o zahtjevu za vanredno preispitivanje odlučuje kantonalni sud, taj sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija koji nisu učestvovali u donošenju odluke.

Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora udovoljiti jer ovdje se načelno odlučuje na nejavnim sjednicama.

Kako odlučuje nadležni sud po ovom zahtjevu? Zahtjev se prvo dostavlja strankama i određuje im rok u kojem trebaju odgovoriti. Rješenjem se odbacuje neblagovremen, nedopušten ili neovlašten zahtjev. Ako ovaj zahtjev nema navedenih formalnih nedostataka, Vrhovni sud Federavije odn. nadležni kantonalni sud donosi presudu kojom odbija ili uvažava zahtjev. Ako ga uvažava – pobijanu kantonalnu odluku će ukinutu – čime predmet vraća na ponovni postupak ili izmjeniti – čime sud zapravo sam rješava po tužbi. U upravnom postupku nema preinačenja, može izmjeniti rješenje.

  2. Ponavljanje postupka

Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke – iz sljedećih razloga: 1. ako stranka sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na

osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice/dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni;

2. ako je do odluke suda došlo usljed krivičnog djela sudije ili zaposlenika u sudu, ili je odluka isposlovana prevarnom radnjom zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka koja radnja predstavlja krivično djelo;

3. ako je odluka zasnovana na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta presuda je kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom;

332

4. ako je isprava na kojoj se zasniva sudska odluka lažna ili ako je svjedok, vještak ili stranka prilikom saslušanja pred sudom dao lažan iskaz, a odluka suda se zasniva na tom iskazu;

5. ako stranka nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi raniju sudsku odluku donesenu u istom upravnom sporu;

6. ako stranci odn. zainteresiranom licu nije bila data mogućnost da učestvuje u upravnom sporu (vlasnici stanova u stambenim predmetima, npr nije im dostavljena tužba na odgovor).

Ponavljanje postupka može se tražiti najkasnije u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za razlog ponavljanja, odn. u objektivnom roku od 5 godina od pravomoćnosti sudske.

Ponavljanje postupka pokreće se tužbom. O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju te odluke. Tužba se podnosi istom sudu koji je nadležan za rješavanje.   U tužbi se mora naročito navesti:

1. presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži; 2. zakonski osnov ponavljanja (razlog) i dokazi odn. okolnosti koje čine vjerovatnim

postojanje tog osnova; 3. okolnosti i dokazi iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u zakonskom roku ; 4. u kom pravcu i u kom obimu se predlaže izmjena presude, odn. rješenja donesenog u

postupku čije se ponavljanje traži. O tužbi za ponavljanje postupka sudija pojedinac odlučuje bez održavanja rasprave.   Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi 1. da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili 2. da tužba nije blagovremena ili 3. da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje. Ako sud ne odbaci tužbu zbog navedenih nedostataka - dostavit će je protivnoj stranci i zainteresiranim licima i pozvati ih da u roku od 15 dana odgovore na tužbu. Po isteku roka za odgovor na tužbu - sud presudom rješava o tužbi za ponavljanje postupka.   Ako se ponavljanje postupka dozvoli, stavit će se van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično. Ranije procesne radnje na koje ne utiču razlozi ponavljanja postupka neće se ponavljati. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari.   Protiv odluke suda donesene po tužbi za ponavljanje postupka mogu se podnijeti pravni lijekovi koji su dozvoljeni u glavnoj stvari.   Pravne lijekove u upravnom sporu (oba) - može podnositi i ombudsmen kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je sudskom odlukom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo odnosno prava i slobode utvrđene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa tog Ustava.

SHODNA PRIMJENA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKAUkoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.   OBAVEZNOST PRESUDA   Kad sud poništi osporeni upravni akt - predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

333

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.    Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.   Ako nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ne donese novi upravni akt u propisanom roku ili ga donese protivno primjedbama suda u pogledu činjeničnog stanja, pa zbog toga sud ne može donijeti presudu koja u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa, odgovorno lice u tom organu čini tešku povredu službene dužnosti protiv koje je nadležni sud dužan pokrenuti disciplinski postupak.  

POSTUPAK ZAŠTITE SLOBODA I PRAVA POJEDINACA ZAJAMČENIH USTAVOM FEDERACIJE

Sui generis pravno sredstvo. Ovim pravnim sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se

inače ne mogu pobijati, a kojima se krše prava pojedinaca (iz ustava i međunarodnih konvencija i sporazuma), pod uslovom da nije zajamčena druga sudska zaštita protiv takvih akata.

Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen. Ovakav zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće. Zahtjev se smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana.

Mora se dostaviti i drugoj strani na odgovor osim ako očigledno proizilazi da su kršena ljudska prava.

U zahtjevu se treba navesti: 1. radnja, mjesto i vrijeme kada je učinjena, 2. organ odn. pravno lice kod kojeg je ta radnja učinjena, 3. podaci o službenom licu odn. odgovornom licu koje je to učinilo, dokazi o tome,

kao i 4. zahtjev da se otkloni zapreka ili ograničenje slobode/prava.

Zahtjev zbog nezakonite radnje može se podnijeti sve dok radnja traje. O zahtjevu se odlučuje rješenjem. Kad sud nađe da je zahtjev osnovan donijet će rješenje kojim će zabraniti daljnje vršenje nezakonite radnje i odrediti mjere koje treba preduzeti, da bi se uspostavilo zakonito stanje, ostavljajući rok za izvršenje, kao i odrediti zakonske sankcije za slučaj neizvršenja rješenja. U protivnom, ako sud nađe da je zahtjev neosnovan, odbit će zahtjev rješenjem. Protiv ovog rješenja, ne može se izjaviti žalba, ali se može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Federacije u roku od 8 dana od dana dostavljanja rješenja stranci. Osim pojedinačnih akata, ovaj postupak se odnosi i na pojedinačne radnje tj. ponašanje službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama onemogućava stranci da ostvari ustavom zagarantovana prava i slobode. Ako se to zaista utvrdi, tada postoji mogućnost da kantonalni sud donese rješenje kojim će zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se postupi na određeni način i utvrđuje određene mjere u određenom roku kako bi se otklonile te negativne posljedice. Postoji čak i mogućnost novčanog kažnjavanja za neizvršenje naložene radnje (200-800 KM). Radnje naložene rješenje treba da izvrši kod koga se te radnje čine ili ne čine, a ako on to neće da izvrši, onda sud može sam ili putem općinskih sudova da na zahtjev stranke preuzme izvršenje tog rješenja.

334

LITERATURA

Zakon o državnoj službi SNFBIH 67/05 (zadnja izmjena)Zakon o namještenicima SBFBIH 49/05Zakon o PIO (SNFBIH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)Zakon o državnoj službi u instistucijama BiH (SG BIH 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06)Zakon o radu FBiH (SNFBIH 43/99, 32/00 i 29/03)Pravilnik o radnoj knjižici (SNFBIH 42/00, 53/00)

ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općih propisa – zakon o radu FBiH.

Zakon o državnoj Službi u FBiH ne primejnjuje se na: 1. članove Parlamenta, predsjednika i 2 dopredsjednika, članove vlade FBiH, 2. sudije, tužioce, 3. članove kantonalne vlade, članove zakonodavog tijela kantona, 4. članove općinskog i gradskog vijeća, gradonačelnika i općinskog načelnika, 5. pripadnike policije, 6. zaposlenika Ureda za reviziju.

Vrste državnih službenika: a) Rukovodeći državni službenici – to su:

1) rukovodilac samostalne uprave i samostalne upravne organizacije, 2) rukovodilac uprave i ustanove koja je u sastavu ministarstva, 3) sekretar organa uprave, 4) pomoćnici rukovodioca i 5) glavni inspektori (federalni i kanotnalni).

b) Ostali državni službenici – to su:1) inspektori, 2) stručni saradnici, 3) viši stručni saradnici i 4) stručni savjetnici.

O pravima i dužnostima državnih službenika odlučuje:1) rukovodilac organa uprave, 2) odbor državne službe za žalbe i 3) agencija za državnu službu.

Državni službenici moraju da ispunjavaju slijedeće uslove: 1) državljanin je BiH, 2) ima univerzitetsku diplomu, 3) stariji je od 18 godina, 4) zdravstveno je sposoban za obavljanje određenog posla, i 5) u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne službe i 6) da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.

335

Postavljenje državnih službenika nakon provedenog konkursa vrši rukovoditelj organa uprave uz pribavljeno mišljenje agencije za državnu službu, a mišljenje nije obavezujuće.

Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta1) Interni premještaj - znači da se državni službenici iz tog organa mogu premjestiti na drugo

radno mjesto u istom organu i taj premještaj može biti dobrovoljan i nametnut. 2) Može se vršiti preuzimanje državnih službenika iz jednog u drugi organ s tim da mora biti ista

razina. 3) Zatim može se vršiti popuna sa liste prekobrojnih službenika. 4) Ako se ne može vršiti popuna na ove načine onda ide javno popunjavanje (konkursom) preko

agencije za državnu službu. Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.

Radni odnos na određeno vrijeme- procedura je ista kao i kod zapošljavanja na neodređeno vrijeme ali on ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme .

Svoja prava državni službenik ostvaruje – tako što ima pravo žalbe odboru državne službe za žalbu , a zatim pravo tužbe sudu.

Kada se osoba prvi put zapošljava u organima uprave probni rad traje 6 mjeseci.

Ocjenjivanje državnih službenika vrši se svakih 12 mjeseci i rukovodilac organa uprave o tome donosi rješenje. Rješenje se donosi na prijedlog neposredno nadređenog službenika.

U organima uprave mogu se zaposliti pripravnici i to na 1 godinu. Imaju pravo na topli obrok.

Naknada za privremeno obavljene poslove – ako državni službenik privremeno obavlja poslove dakle druge poslove uz svoje- zakon predviđa naknadu od 50%.

Godišnji odmor - rukovodioci imaju najmanje 25 a najviše 36 radnih dana a ostali državni službenici najmanje 20 dana.

Prestanak radnog odnosa državnih službenika – prestaje 1) dobrovolnjim istupanjem iz službe, 2) odlaskom u starosnu penziju - kada ispuni 65 godina života i 40 staža osiguranja prema općim

propisima, 3) kada mu se izrekne disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (o disciplinskoj odgovornosti

odlučuje komisija koju formira agencija za državnu službu, protiv rješenja komisije može se podnijeti žalba odboru),

4) smrću službenika, 5) ako izgubi državljasntvo BiH, ili ako je stekao državljanstvo druge države suprotno Ustavu, 6) ako ne zadovolji na probnom radu, 7) u slučaju prekobrojnosti, 8) ako ima 2 uzastopne ocjene «ne zadovoljava», 9) ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6 mjeseci.

Mjere komisije:1) prestanak radnog odnosa2) javna opomena3) suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u naredne 2 godine (postoje obligatorna i

fakultativna suspenzija)

Agencija za državnu službu postoji i na nivou FBiH i BiH. Nadležnosti ADS:

1) edukacija državnih službenika, 2) planira proces zapošljavanja, 3) utvrđuje jedinstvane kriterije za postavljenje državnih službenika, 4) pruža stručnu pomoć organima uprave, i 5) podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA Sl.Gl.FBiH 49/05

Namještenici rade na dopunskim poslovima osnovne djelatnosti organa uprave. O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac a žalbe mogu uložiti odboru i ukoliko nisu zadovoljni odlukom odbora mogu tražiti zaštitu od općinskog suda. Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši rukovodilac. Popunjavanje upražnjenog radnog mjeta vrši se putem internog oglasa a rukovodilac upravnog organa imenuje internu komisiju koja će sprovesti taj oglas. Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način onda će se popuniti javnim oglasom, sa tim da ga ne raspisuje agencija već rukovodilac. Uvjeti su isti kao za državne službenike osim stručne spreme. Namještenci su osobe sa SSS i VŠS. Probni rad je 3 mjeseca. Ugovor na određeno vrijeme može biti do 2 godine za razliku od državnih služenika kod kojih to nije određeno. Namještenici se ocjenjuju svakih 12 mjeseci a dvije negativne ocjene dovode do prestanka radnog odnosa. Pripravnički staž traje 6 mjeseci za SSS i 9 za VŠS. Godišnji odmor najmanje 18 dana a najviše 30. Plaćenog odsustva imaju max. 7 dana a neplaćeno u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom. Prestanak ugovora o radu je isti kao kod državnih službenika.

ZAKON O PIO Sl.Gl.FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05

Prava iz PIO: 1) pravo na starosnu penziju, 2) pravo na invalidsku penziju, 3) pravo na porodičnu penziju i 4) prava osiguranika sa preostalom radnom sposobnšću.

Invalidnost postoji - kada osiguranik zbog trajnih promjena zdravstvenog stanja ne može da radi na odgovarajućim poslovima zbog nastalog gubitka radne sposobnosti - usljed: a) povrede na radu, b) povrede van rada, c) bolesti koja se ne može otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, d) profesionalne bolesti.Izmjenjena radna sposobnost - nastaje kada osiguranik ne može da obvalja poslove svog radnog mjesta sa punim radnim vremenom, ali može da obavlja druge poslove uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

Starosna penzija – uvjeti: a) da osoba ima 65 godina života i minimalno 20 godina staža osiguranja, odn. b) 40 godina staža osiguaranja bez obzira na godine starosti.

Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću.

Porodična penzija – pravo na nju ima: 1) bračni partner (žena preko 45, muškarac preko 65 godina), 2) djeca do 15 godina, 3) djeca do 25 godina ako se nalaze na redovnom školovanju, 4) supruga iz razvedenog braka ako je presudom za razvod braka utvrđeno pravo na

izdržavanje.

Vrste staža: 1) poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH, HVO i policije koji su uzeli učešće

u odbrani BiH i to u periodu od 30.04.1991. – 22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom trajanju)

2) staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem – odnosi se na osiguranike koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima gdje se ni posebnim mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati uslovi rada

3) staž osiguranja sa efektivnim trajanjem - pravo na taj staž imaju osobe koje rade puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, osobe koje rade sa skraćenim radnim vremenom koje se računa kao puno radno vrijeme

4) penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik ostvaruje prava iz PIO a to je samo za onaj staž koji je plaćen.

ZAKON O RADU

Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca.

Ugovor o radu – elementi: 1) naziv i sjedište poslodavca, 2) ime i prezime zaposlenika, 3) da li se ugovor zaključuje na određeno ili neodređeno vrijeme, 4) početak rada na određenim poslovima, 5) mjesto rada, 6) radno mjesto, 7) raspored radnog vremena, 8) plaća i ostale naknade na koje ima pravo zaposlenik, 9) otkazni rokovi, 10) godišnji odmori i odsustva (plaćena i neplaćena) i 11) drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu.

Poslodavac ne može tražiti podatke koji nisu vezani za posao.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i volonterom radi stručnog osposobljavanja za obavljanje određenog posla. Ukoliko je potrebno radno iskustvo za obavljanje određenog posla poslodavac može sa osobom zaključiti ugovor o pripravničkom radu na godinu dana koji se dostavlja zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o volonterskom radu. Radno iskustvo koje je osoba stekla obavljajući pripravnički i volonterski rad uzima se kao radno iskustvo za obavljanje nekih drugih poslova. Za vrijeme obavljanja volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura osobu od povreda na radu i profesionalnih bolesti.

Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da radno vrijeme može biti:1) puno, 2) nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) i ta osoba može zaključiti još jedan ugovor kod drugog

poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala puno radno vrijeme, 3) prekovremeno (10 sati sedmično + 10 sati uz saglasnost zaposlenika). Prekovremeno ne

može raditi maloljetnici i trudnice. 4) skraćeno radno vrijeme - to je puno radno vrijeme ako govorimo o osobi kod koje je

cijenjena njena radna sposobnost od strane nadležnog organa i utvrđeno da ta osoba može da radi na istim poslovima ne osam već 6 ili 4 sata.

Žene ne mogu da rade noću, pod vodom, zemljom na na ročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima. Ako priroda posla zahteijeva poslodavac može napraviti preraspodjelu radnog vremena npr. Jedan broj dana ili mjeseci radi više a drugi dio manje ili nikako.

Noćni rad se smatra rad od 22.00 do 06.00 sati (u poljoprivredi do 05:00 sati).

Pravo na odmor postoji: 1) u toku rada - ne može biti manje od 30 minuta, 2) odmor između dva radna dana - ne može biti kraći od 12 sati, 3) sedmični odmor – ne može biti manje od 24 sata i 4) godišnji odmor – ne može biti manji od 18 dana. Godišnji odmor se može koristiti iz dva dijela,

prvi ne može biti kraći od 12 dana, a drugi dio se može koristiti do 30. juna naredne godine.

Odsustva mogu biti plaćena i neplaćena. Plaćena 7 dana i neplaćeno odsustvo koje utvrđuje poslodavac: po 4 dana za vjerske praznike, dva dana plaćeno i dva neplaćeno.

Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...

Prestanak ugovora o radu: 1) istekom vremena - ako je zaključen na određeno vrijeme, 2) sporazumom ,

3) otkazom ugovora o radu (rokovi: 7 – ako zaposlenik daje otkaz i 14 dana – ako poslodavac daje otkaz), Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog nepredviđenih okolnosti a zaposlenik se nalazi kod njega duže od 2 godine ima pravo na otpremninu.

4) ako zaposlenik ostvari uslove za starosnu penziju (kad navrši 65 godina života i 20 godina osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja bez obzira na starosnu dob) - ako se poslodavac i zaposlenik ne dogovore drugačije,

5) gubitkom radne sposobnosti - danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o gubitku radne sposobnosti,

6) ako je zaposlenik osuđen na kaznu zatvora duže od 3 mjeseca , 7) odlukom nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa, 8) smrću zaposlenika .

Zaposlenik zažtitu svojih prava može tražiti: 1) kod poslodavca i 2) kod inspekcije3) kod nadležnog suda (općinski). Kod suda zaštitu može tražiti u roku od godinu dana od dana

saznanja za povredu prava.

Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika, zaposlenici mogu formirati Vijeće zaposlenika, a ako nema 15 zaposlenika ili nije formirano, sindikat obavlja funkciju Vijeća zaposlenika.Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih razloga imati manja prava od onih koji nisu učestvovali u štrajku.

Radna knjižica To je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za rad i može se izdati osobi koja ima 15 godina života. Izdaje se na zahtjev te osobe, a izdaje je nadležna općinska služba za poslove rada. U radnu knjižicu se upisuju opći podaci o zaposleniku i poslodavcu, stečena zvanja i diplome, zasnivanje i prestanak radnog odnosa itd.Prilikom zasnivanja radnog odnosa zaposlenik je dužan predati radnu knjižicu poslodavcu, a poslodavac je dužan izdati potvrdu o tome. Ako se desi da se zaposleniku poslije prestanka radnog odnosa ne preda radna knjižica, ista se dostavlja nadležnoj općinskoj službu po prebivalištu zaposlenika. Ako je zaposlenik umro – predaje se srodnicima. Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši PIO i općinska služba.

Privremeni i povremeni poslovi To su poslovi za koje se ne može zaključiti ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrojeme i ne mogu trajati duže od 60 dana u toku godineZa obavljanje privremenih i povremenih poslova zaključuje se poseban ugovor.

OPĆENITO O USTAVU BIHUstav je najviši pravni akt, garancija demokratije. Ustav BiH je potpisan, nije usvojen, on je dio Općeg okvirnog sporazuma za

mir u BiH (Dayton-ski sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je ustav BiH. Ustav BiH je parafiran 21.11.1995 u Daytonu, SAD, a potpisan u Parizu,

14.12. 1995. godine i isti dan je stupio na snagu. On predstavlja decentarlizirani model načina na koji bi se trebala

orhanizirati država. Zasniva se na principu podjele vlasti. Ima preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasnišva i

tržišne ekonomije. U normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i institucije vlasti.

USTAVNI PRINCIPI USTAVA BIH SU:1. Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) – sa Republikom BiH čije je ime zvanično ime od sada

BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom i sa postojećim međunarodno proiznatim granicama. Ona ostaje država članica UN i može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema UN-a, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

2. Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

3. Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Sudska vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne vlasti.

4. Princip izvršenja sudskih odluka – svi organi vlasti su dužni provoditi sudske odluke i pomagati u njihovom izvršenju

5. Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava BiH i usvajanja ustava FBiH – zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne donese svoj propis

6. Princip ustavnosti – podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih ustava, zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata)

USTAVNI SISTEM Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona u FBiH, Statut Brčko Distrikta. Poslije ustava, dolazimo na zakone. Imamo državne zakone, federalne

zakone, kantonalne zakone, zakone RS i zakone Brčko distrikta. Nakon zakona idu propisi na nivou države, federalni propisi, kantonalni

propisi, općinski propisi, propisi gradova.Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju kao entitet, imamo

kantonalno uređenje federacije:1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kantonalnog suda je u Odžaku)3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište kantonalni suda je u Novom

Travniku)8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu10. Kanton 10 sa sjedištem u Livnu

RAZLIKE VAŠINGTONSKOG I DEJTONSKOG USTAVA PO FORMI

Federalni ustav zovu i Washingtonski ustav - zbog sprazuma koji je postignut u Washingtonu. Razlika po formi između Daytonskog i Washingtonskog ustava je ta:

Ustav BiH - je potpisan 14.12.1995. godine, nije ga donijela Ustavotvorna skupština, Dejtonski ustav je dio mirovnog sporazuma i stupio je na snagu danom potpisivanja,

Ustav Federacije BiH - je usvojen u ustavnopravnoj proceduri od strane Ustavotvorne skupštine.

Ustav BiH - nije objavljen u službenim glasilima, a Ustav FBiH - je objavljen u SN FBiH broj 1/94. i stupio je na snagu

30.03.1994. godine. KO OBAVLJA ZAKONODAVNU VLAST U BIH?

Zakonodavnu vlast obavljaju: 1. na nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH, 2. na nivou FBiH - Parlament FBiH, 3. na nivou kantona - Skupština kantona, 4. u RS – Narodna skupština RS, 5. u Brčko distriktu - Skupština Brčko distrikta, 6. na nivou grada - Gradsko vijeće, 7. u općinama - općinsko vijeće (donose samo propise) .

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP) Potpisana je u Rimu 04.11.1950. godine, a objavljena je u SG BIH 6/99.

Odnos Ustava BIH i Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) EKLJP je objavljena u Službenom glasniku BIH 6/99.

Član II. 2 ustava BiH – međunarodni standardi određuje odnos ustava BiH i EKLJP

EKLJP se direktno i prioritetno primjenjuje u BiH . Direktno znači da se primjenjnuje po članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni dio našeg ustavnog poretka.

Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i prioritetno . Prioritetno znači da ima prioritet sa ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. (Član II.2 Ustava BiH - prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim protoklima se direktno primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima)

Ljudska prava po EKLJP : 1. pravo na život, 2. pravo na slobodu i sigurnost, 3. pravo na jednakost pred zakonom, 4. pravo na pravično suđenje, 5. kažnjavanje samo na osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja pravne

norme, 6. pravo na poštivanje privatnog i porodičnig života, 7. pravo na sklapanje braka, 8. pravo na djelotvorni pravni lijek. Pravo na pravično suđenje (Član 6) je ključan za diplomirane pravnike i glasi: svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Sudija mora biti nezavisan od svega osim od zakona i morala. Nepristrasno znači da se sa jednakom pažnom cijene navodi obje strane («bez mržnje i naklonosti»). Samostalnost suda - o prvostepenoj sudskoj odluci može odlučivati samo drugostepeni sud. Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (član 8) – Važeći porodični zakon: muž nema pravo na tužbu na razvod braka za vrijeme trudnoće žene odnosno starosti djeteta do 3 godine. Ovdje su pobijedili interesi materinstva i zaštita djeteta. Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13) - pravna pouka u svakoj prvostepenoj odluci

Ljudske slobode po EKLJP: 1. sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član 9), 2. sloboda izražavanja (član 10) i 3. sloboda okupljanaj i udruživanja (član 11)

Zabrane po EKLJP: 1. zabrana mučenja (član 3), 2. zabrana ropstva ili prinudnog rada (član 4), 3. zabrana diskriminacije (član 14) i 4. zabrana zloupotrebe prava (član 17).

Protokoli EKLJP 1. najvažniji je prvi protokol – zaštita imovine. 2. Protokol 6 – ukidanje smrtne kazne . U ranijem sistemu je postojala, a 1998. godine je brisana

iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz razloga usklađivanja sa EKLJP.

NADLEŽNOSTI USTANOVA BIH

Sljedeća pitanja spadaju u nadležnost ustanova BiH:1. Vanjska politika2. Vanjskotrgovinska politika3. Carinska politika4. Monetarna politika5. Finansiranje ustanova te međunarodnih obaveza BiH6. Politika u vezi s pitanjem useljavanja, izbjeglica i azila.7. Međunarodna provedba krivičnog prava te provedba krivičnog prava između

entiteta, uključujući odnose s Interpolom.8. Reguliranje prometa između entiteta.9. Kontrola zračnog prometa.

Dodatne nadležnostiBiH preuzima odgovornost u drugim pitanjima o kojima se slože entiteti a koje su u nadležnosti entiteta ili pak koja su neophodna za očuvanje suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH. Prema potrebi se za ostvarivanje takvih odgovornosti mogu osnivati dodatne institucije.Izvršen je prenos nadležnosti u pogledu odbrane na nivo države BiH.

ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH

To je Parlamentarna skupština BiH - koja se satoji od dva doma: 1. Predstavnički (zastupnički) dom - koji ima 42 poslanika (zastupnika) koji se biraju sukladno

izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3 iz FBiH a 1/3 iz RS. Kvorum čini većina svih zastupnika.

2. Dom naroda - ima 15 delegata (izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a 1/3 iz RS (5S). Biraju se iz Doma naroda Parlamenta FBiH odn. iz Narodne skupštine RS. Devet delegata Doma naroda čine kvorum, s tim da su prisutna najmanje 3 Hrvata, 3 Bošnjaka i 3 srpska delegata.

Posalnici Predstavničkog doma BiH se biraju na neposrednim tajnim izborima, a delegati Doma naroda BiH se delegiraju iz Doma naroda Parlamenta FBIH i Vijeća naroda Narodne skupštine RS.

Nadležnost je kogentna norma (ius cogens) i povreda nadležnosti predstavlja najtežu formalnu povredu postupka.

Nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH su: 1. Donošenje zakona2. Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za podmirivanje međunardonih

obaveza BiH3. Odobravanje budžeta za institucije BiH4. Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora5. Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one nadležnosti koje su joj

dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta.

IZVRŠNA VLAST BiH - je tema upravnog prava

Izvršna u vlast u BIH: 1. Vijeće Ministra, 2. Predsjedništvo BiH, 3. Centralna banka BiH;Izvršna u vlast u Federaciji: 1. Predsjednik FBIH i 2 potpredsjednika; 2. Vlada FBiH;Izvršna u vlast u kantonu: Vlada kantona na čelu sa Premijerom kantonaIzvršna u vlast u općini i gradu: Načelnik opštine i Gradonačelnik.

Vijeće ministara BiH To je organ izvršne vlasti BiH koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima BiH. Sjedište Vijeća ministara je u Sarajevu.S ASTAV VIJEĆA MINISTARA - Vijeće ministara čine predsjedavajući i ministri, i to:

1. Ministar vanjskih poslova 2. Ministar vanjske trgovine i ek. odnosa 3. Ministar financija i trezora 4. Ministar komunikacija i prometa 5. Ministar civilnih poslova

6. Ministar za ljudska prava i izbjeglice 7. Ministar pravde 8. Ministar sigurnosti9. Ministar odbrane

Navedena ministartsva se osnivaju Zakonom o ministarstvima i drugim tijelima uprave u BiH, i istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.Manadat Vijeća ministara je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne skupštine BiH. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH, a odluku o imenovanju potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o imenovanju također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine. Svaki ministar ima jednog zamjenika ministra. Oni su iz različitih konstitutivnih naroda u odnosu na  ministra i zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost.Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku Predsjedništvu BiH. Podnošenjem ostvake Predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u ostavci. Isto tako, Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva Predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i Predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih članova. - (pronaći ministarstva). Vijeće ministara radi i odlučuje u sjednicama.U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara:

c) donosi: odluke, zaključke i rješenja, d) usvaja : nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska

dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga aktaVijeće ministara donosi akta većinom glasova od ukupnog broja svojih članova  - o svim pitanjima i temama o kojima u daljoj proceduri konačno odlučuje Parlamentarna skupština BiH, a ostalim pitanjima - odlučuje konsensusom, a naročito o propisima, imenovanjima i postavljenjima. 

Predsjedništvo BiHBiranje i trajanje mandata.Predsjedništvo BiH sastoji se od 3 člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, od kojih je svaki direktno biran na području Federacije, te jednog Srbina direktno biranog na području RS-a.Članovi Predsjedništva neposredno se biraju u svakom entitetu na mandat od 4 godine. Članovi Predsjedništva mogu biti birani dvaput uzastopce, te potom 4 god. ne mogu biti ponovo biraniNadležnost Predsjedništva BiH1. Vođenje vanjske politike BiH2. Imenovanje ambasadora i drugim međunarodnih predstavnika BiH3. Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama4. Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i ratificiranje takvih ugovora5. Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH6. Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH7. Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili na koje pristanu

entiteti.

ZAKONODAVNA VLAST FBIH

Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima 2 doma: 1. Zastupnički (predstavnički) dom - koji se sastoji od 98 poslanika (zastupnika), koji se biraju

na neposrednim izborima tajnim glasanjem, sa izvorne liste svake registrirane stranke.2. Dom naroda - koji se sastoji od 58 delegata (izaslanika) i to po 17 delegata iz reda svakog od

konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda ostalih. Delegate biraju kantonalne skupštine na mandat od 4 godine.

Nadležnosti Parlamenta FBIH su:1. Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti2. Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH3. Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova4. Donošenje budžeta FBiH5. Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene

IZVRŠNA VLAST F BIH

Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva popredsjednika. Nadležnosti Predsjednika FBIH:

1. Imenovanje Vlade FBiH2. Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH3. Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja

4. Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima

KANTONALNO UREĐENJE FBIH - Zakon o federalnim jedinicama kantonimaFBiH je jedan od entiteta države BiH. Sastoji od federalnih jedinica – kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH. Kantoni imaju nazive određene isključivo prema gradovima koji su sjedišta odgovarajućih kantonalnih vlasti ili prema regionalnim geografskim karakteristikama. Svaki kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i zaštita ljudskih prava. Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona:1. unsko- sanski kanton2. posavski kanton3. tuzlanski kanton4. zeničko- dobojski kanton5. bosansko- podrinjski kanton Goražde6. srednjo- bosanski kanton7. hercegovačko- neretvanski kanton8. zapadno- hercegovački kanton (sjedište u Širokom Brijegu)9. Kanton Sarajevo 10. Kanton 10 (Livanjski kanton)

ZAKONODAVNA VLAST KANTONATo je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma. Nadležnosti kantonalne skupštine su:1. Priprema i 2/3 većinom usvaja kantonalni ustav2. Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti3. Usvaja budžet kantona

NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut grada2. Bira gradonačelnika3. Donosi budžet grada4. Donosi druge propise u izvršavanju prensenih ovlaštenja i vrši druga ovlaštenja utvrđena

statutom

NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA1. Priprema i 2/3 većinom usvaja statut općine2. Usvaja općinski budžet3. Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno oporezivanje4. Donosi propise u izvršavanju općinskih nadležnosti

ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIHTo su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi na dan stupanja na snagu ustava FBiH (30.03.1994. godine). Oni ostaju na snazi pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odn. dok kompetentna vlast ne donese svoj propis.

PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIHSvi organi vlasti izvržavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja svih sudova navedenih u ovom ustavu. Premijer Vlade FBIH nadležan je za osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.

AMANDMANI NA USTAV FBIHMože ih predlagati:1. Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima, 2. Vlada FBiH, 3. većina poslanika u Predstavničkom domu ili 4. većina bošnjačkih ili hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda.

AMANDMANI NA USTAV BIHIzmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine BiH donesenom dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji su glasali.

STUPANJE NA SNAGU ZAKONA

Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što budu objavljeni u službenom glasilu FBiH. Zakoni nemaju retroaktivno dejstvo. PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg će se zakon početi primjenjivati, iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na snagu 8. dana od dana objvljivanja a počet će se primjenjivati u roku od 6 mjeseci kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za vakacioni rok je (najčešće) radi donošenje podzakonskih propisa).Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10 Ustava BiH), a Parlament je dužan usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te odluke.

SUDSKI SISTEM U BIH

Na nivou BiH: 1. Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i 2. Sud BiH (zakonska kategorija)

Sastav ustavnog suda: 9 sudija od toga 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, 2 Narodna Skupština RS-a i 3 predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz obavezne konsultacije sa Predsjedništvom BiH koje nemaju obavezujući karakter.

Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda BiH?Pred Ustavnim sudom FBiH nema mogućnosti da se pojedinac pojavi kao apelant. Pred državnim Ustavnim sudom može se pojaviti jer je Ustavom propisano da on ima drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu kada ona postanu predmetom spora po osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH. Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH:

1. kršenje ustavnog prava2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u entitetu3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim lijekovima – provjeriti !!!!!

Pojedinac ne može tražiti ocjenu ustavnosti nekog zakona, njegova apelacija po tom pitanju bila bi odbijena.

Na nivou FBiH: 1. Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i 2. Vrhovni sud FBiH (zakonska kategorija)

Na nivou kantona: 1. Kantonalni sud (10 - svaki kanton po jedan) i 2. općinski sudovi (ukupno 28) – finansiraju ih kantoni

Na nivou Republike Srpske: 1. Ustavni sud RS, 2. Vrhovni sud RS, 3. Okružni sudovi (ukupno 5) 4. Osnovnih sudova -19

Na nivou Brčko distrikta: 1. Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni), 2. Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).

Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost između nivoa BiH, dva entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta. Trenutno postoje 4 sudska sistema, 2 zatvorska sistema, 4 krivične procedure.

SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova

Mjesna nadležnost općinskih sudovaMreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Sjedište Općinskih sudova:

1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u Bosanskoj Krupi (postoji Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u Cazinu, Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Velikoj Kladuši.

2. Posavski kanton : Općinski sud u Orašju3. Tuzlanski kanton : Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici, Općinski sud u

Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski sud u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (postoji Odjeljenje u Kladnju)

4. Zeničko-dobojski kanton : Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u Tešnju, Općinski sud u Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski sud u Zavidovićima (ima Odjeljenje u Maglaju), Općinski sud u Žepču, Općinski sud u Zenici

5. Bosansko-podrinjski kanton : Općinski sud u Goraždu6. Hercegovačko-neretvanski kanton : Općinski sud u Mostaru, Općinski sud u Konjicu,

Općinski sud u Čapljini.7. Srednje-bosanski kanton : Općinski sud u Travniku, Općinski sud u Bugojnu (ima

Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku8. Zapadnohercegovački kanton : Općinski sud u Širokom Brijegu i Općinski sud u

Ljubuškom9. Sarajevski kanton : Općinski sud u Sarajevu10. Kanton 10 : Općinski sud u Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i Tomislavgradu)

Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjimaPrivredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu. U privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za područje cijelog kantona. BiH nema trgovačke sudove. Izvršena je koncentracija općinskih sudova kao privrednih sudova u privrednim predmetima i to su naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u sjedištu kantona i mjesno su nadležni za cijeli kanton.

Drugostepeni sud u ovom slučaju je kantonalni sud tog kantona. U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su osnovni sudovi u sjedištu okružnih sudova (Trebinje, Bijeljina, Banja Luka, Sokolac (ovo je izuzetak jer nije u sjedištu okružnog suda u Istočnom Sarajevu) i Doboj), a u Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko Distrikta. To je sve ukupno 16 privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i Registri pravnih osoba su u ovih 16 sudova.

Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osobaPoslove uipisa u Registar pravnih osoba vrše slijedeći općinski sudovi u: Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu (svaki je nadležan za područje cijelog kantona). Ovdje je došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove poslove obavljali Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).

Stvarna nadležnost općinskih sudova

1. U krivičnim predmetima: 1) Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kao glavna

kazna novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina;2) Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena nadležnost općinskog suda;3) Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na općinski sud;4) U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;5) Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice;

6) Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to zakonom predviđeno (ponavljanje postupka);

7) Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke;

8) Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom.

2. U građanskim predmetima U svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku

3. U privrednim predmetima 1) u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa

roba, usluga, vrijednsosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, te na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojima su obje stranke u postupku pravna osoba ili fizička osoba koje u svojstvu samostalnog poduzetnika ili u drugom svojstvu obavlja privrednu i drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja;

2) u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i unutrašnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje plovidbeno pravo, osim sporova o prijevozu putnika

3) u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje se primjenjuje vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu putnika

4) sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog vlasništva5) sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da predstavljaju nelojalnu

konkurenciju ili monopolistički sporazum6) privredne prijestupe7) u postupcima stečaja i likvidacije.

4. U drugim predmetima: 1) da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na izvršenje krivičnih

sankcija - IKS referat)2) da određuje mjere osiguranja3) da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati izdvojena ZK jedinica

izvan sjedišta općinskog suda)4) da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH5) da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije određeno da

neke od tih poslova vrši kantonalni sud (kantonalni sud uvijek radi međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima, a općinski sud u građanskim predmetima – prema prebivalištu stranke)

6) da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba7) da vrši druge poslove određene zakonom

Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova

Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH. 8 kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz 2 izuzetka: Novi Travnik i Odžak.

Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:1. da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora više od 10 godina

ili dugotrajni zatvor;2. da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice za djela iz nadležnosti

kantonalnog suda;3. da sudi za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na kantonalne sudove4. da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za zaštitu sloboda i prava

utvrđenih ustavom ako su takve slobode i prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili

radnjom službene osobe u organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u preduzeću, ustanovi, ili dr. pravnoj osobi kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga sudska zaštita.

Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:1. odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i 2. odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je to određeno zakonom

(apelaciona3 i kasaciona nadležnost);

Ostale nadležnost kantonalnih sudova:1. Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinski sudova sa područja kantona2. Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na drugi općinski sud

na području kantona3. odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude n

aosnovu sudske odluke4. Postupa po molbama za pomilovanje5. Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih

arbitraža;6. Da pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;7. Da obavlja druge poslove određene zakonom;

Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH1. da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;2. da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova;3. da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;4. da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih sudova sa područja

različitih kantona;5. da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi sud ;6. da obavlja i druge poslove.

Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene nadležnosti. Ranije je imao u upravnim sporovima i nekim krivičnim stvarima (terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom FBiH je predviđeno da Vrhovni sud može imati prvostepenu nadležnost.

SASTAV USTAVNOG SUDA BIH

Ustavni sud BiH - ima 9 sudija: 6 domaćih i 3 stranca. Od 6 domaćih, 4 bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, a 2 bira Narodna skupština RS i 3 stranca bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava (u Strazburu) nakon konsultacije sa Predsjedništvom BiH.

Nadležnosti ustavnog suda BiH su:Apelaciona jurisdikcija ustavnog suda BiH: pokreće se apelacijom. Pojedinac (fizička ili pravna osoba) se može obratiti Ustavnom sudu BiH direktno, a Ustavnom sudu FBiH ne može. Da bi se pojedinac mogao ovlašteno obratiti Ustavnom sudu BiH moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:

1. da se radi o kršenju ustavnog prava2. da su iscrpljene sve pravne mogućnosti u entitetu i 3. rok od 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta

Primjer: Tužitelj podnosi tužbu za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama. Prvostepenom presudom tužilac se odbija sa tužbenim zahtjevom. Blagovremeno se žali kantonalnom sudu, a kantonalni sud u vijeću od 3 sudije i donosi drugostepenu presudu kojom žalbu odbija i potvrđuje prvostepenu odluku. Nakon toga, tužilac podnosi reviziju Vrhovnom sudu FBiH putem

3 Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek

prvostepenog suda. Vrhovni sud FBiH u revizijskom postupku donosi presudu: revizija se odbija i obje nižestepene odluke potvrđuju. Tužitelj od momenta prijema ove odluke ima rok od 60 dana da podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH, jer se radi o njegovom ustavnom pravu (vlasništvo). SUD BIHOn je i prvostepeni i drugostepeni sud. U krivičnoj materiji za djela iz KZ BIH nadležan je Sud BiH u prvom stepenu. Sud BiH ima krivično, upravno i apelaciono odjeljenje.

VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV BIH)Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH). Danas postoji jedno VSTV i ono je na nivou BiH. VSTV je nezavisni i samostalni organ BiH i ima svojstvo pravne osobe koje ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe.

Centar za edukaciju sudija i tužitelja je javna ustanova. Nadležnost Centra za edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i organizirana edukaciju sudija i tužilaca.

FUNKCIJA SUDOVASudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu funkciju. Sud je u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima. Preventivnost se ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga sačinjavaju informacije za nadležna tijela (npr. podatak o porastu maloljetničkog kriminaliteta).

SUDSKA POLICIJA U FBIHTo je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će se osnovati sudska policija radi pomoći sudovima u FBiH u:

1) osiguranju informacija,2) osiguranju prisustva svjedoka, 3) privođenju optuženih osoba, 4) održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te 5) izvršavanju sudskih naloga.

Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje sudskom policijom. Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji. Sudska policija može pomagati i tužilaštvima iz naprijed navedenih razloga, kao i ombudsmenima. Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i Federalnog tužilaštva o saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima. Ombudsmanima sudska policija pomaže na njihov zahtjev.Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.

Organizacija sudske policije u FBiHOrganizacija sudske policije u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Imamo 10 kantonalnih odjeljenja sudske policije i jedno na nivou FBiH.

TUŽILAŠTVATužilaštvo goni. U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je krivično pravosuđe vršenje javnih ovlaštenja. Tužilaštvo goni za sva krivična djela, privatne tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti krivično gonjenje (u RS još uvijek postoji ova mogućnost).

Organizacija tužilaštavaNa nivou države je Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom BiH. U njemu imamo i međunarodne tužitelje. U FBiH postoji: Federalno tužilaštvo FBiH i 10 Kantonalnih tužilaštava.

U RS: postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa sjedištima kao i okružni sudovi i Republičko javno tužilaštvo RS, U Brčko Distriktu: Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH.Glavni kantonalni/federalni tužilac i kantonalni/federalni tužioci. Nema više zamjenika. Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg) kod nadležnosti glavnog federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da: izdaje obavezna uputstva (može ga izdati i u konkretnom predmetu), naloži da se predmet izuzme od jednog tužioca/tužilaštva i da u rad drugom tužiocu/tužilaštvu.

Federalni tužitelj može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija, tužilac, advokat ili na sličnim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita, a mandat je neograničen. Glavni federalni tužitelj mora da ima rukovodne i organizacione sposobnosti, njegov mandat je 6 godina i može biti reimenovan.

FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO

Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim interesima FBiH. Kantonalno pravobranilaštvo pruža kantonu, a općinsko – općini.

Fedralni pravobranitelj može biri diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom i 10 godina iskustva na imovinsko-pravnim poslovima i da je stekao ugled stručnjaka u imovinsko-pravnim odnsoima. Federalnog pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a imenuje ga Premijer FBiH uz saglsnost dva zamjenika, uz potvrdu Parlamenta FBiH.Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i općinskim pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi ujednačavanja primjene federalnih zakona na području cijele FBiH). U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska pravobranilaštva.

ADVOKATURA

To je nezavisna profesionalna djelatnost u skladu sa Zakonom o advokaturi FBiH. Organizacija: postoji 5 regionalnih advokatskih komora i jedna federalna advokatska komora. Organizacija advokature ne prati kantonalno uređenje FBiH nego je napravljen po principu regionalizacije:1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton5. U Zenici - za Zeničo-dobojski i Srednjebosanski kanton

Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: zakon o advokaturi, advokatska tarifa, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i kodeks advokatske etike.

Advokatska djelatnost obuhvata: 1) davanje pravnih savjeta, 2) pisanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, molbe, žalbe i dr.; podnesak je pismeno van

ročišta), 3) sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.), 4) zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim

redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama, 5) odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u kojima se odlučuje o

odgovornosti fizičkih i pravnih osoba, 6) pružanje drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se zaštitila

njihova prava i interesi.Advokat će uvijek odbiti zastupanje:

1) ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo kom drugom pitanju vezanim za taj predmet,

2) ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat koji radi u istoj advokatskoj kancelariji/društvu,

3) ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj stranci,

4) ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena osoba MUP-a, ili kao služben aosoba u organu uprave,

5) ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na drugi profesionalni način predmetnim slučajem,

6) ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični interes koji je ili može biti u sukobu sa interesima zastupane stranke

Pravo na upis u imenik advokata ima osoba: 1) državljanin BiH, 2) završen pravni fakultet (do 22.05.1992. godine bilo kojeg fakulteta u SFRJ, a nakon toga

nostrifikacija diplome), 3) da ima položen pravosudni ispit (do 22.05.1992. godine u bilo kojoj bivšoj federalnoj

republici SFRJ, a nakon toga priznavanje vrši Federalno ministarstvo pravde rukovodeći se načelom reciprociteta),

4) da je nakon diplomiranja stekao najmanje 3 godine radnog iskustva na pravnim poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu i drugim pravnim poslovima

5) da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela protiv čovječnosti, službene dužnosti, krivično djelo izvršeno iz koritoljublja i drugih niskih pobuda osim ako je proteklo 5 godina od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne,

6) da nije u radnom odnosu, a osobi koja je u radnom osobi danom upisa u imenik advokata prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u advokatskom društvu,

7) da pokaže zadovoljavajuće znanje pred ispitnom komisijom iz poznavanja zakona o advokaturi, statuta, kodeksa advokatske etike i poznavanje drugih akata federalne advokatske komore i

8) da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.

Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.

NOTARINotari su neovisni nositelji javne službe. Obavljaju tri vrste poslova:

1. Notarska obrada isprava2. Ovjera (npr. potpisa)3. Potvrda (npr. o životu određene osobe – da je živ zbog ostvarivanja prava na penziju u

inostranstvu)Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog Ministra pravde. Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod osiguravajućeg društva za slučaj naknade štete učinjenje tokom obavljanja notarskih poslova. Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.