SJENKE SUMRAKA

Meri Džekson

Naslov orginala: Mary Jackson THE SHADOWS OF THE DAWN

-1-

I

Skarlet Meklin se udobno smjestila u staru fotelju koja se nalazila u samom uglu prostrane dnevne sobe, porodične kuće. Svoje duge, lijepo oblikovane noge podigla je sa poda i savila ispod sebe. Oduvijek je voljela tako da sjedi, sklupčana, poput mačeta, govoreći da se tako relaksira i odmori. Glavu je naslonila na glatku površinu širokog naslona. Pramenovi duge, crne kose su joj golicali obraze, ali ona nije učinila ništa kako bi ih uklonila. Osjećala se prijatno i poušteno, uostalom, kao i uvijek, kada bi se našla u ovoj prostoriji, u roditeljskoj kući. Obožavala je tu kuću, a posebno prostranu dnevnu sobu, prepunu umjetničkih slika, polica sa knjigama, raznim suvenirima. Po nekom nepisanom pravilu, u ovoj je sobi, svako od ukućana imao neko svoje omiljeno mjesto za sjedenje. Skarlet je obožavala ovu fotelju koju je naslijedila od bake, po kojoj je i dobila ime. Dok je bila živa, starica je često dolazila u posjetu svom sinu i njegovoj porodici. Uvijek je sjedjela upravo u toj fotelji i svojoj unuci pričala predivne priče. Skarlet jo je sjedjela u krilu, a kada je malo odrasla i otežala, na stolici pored nje, uživajući u čarobnim riječima i pričama koje je baka pričala sa mnogo ljubavi i pažnje. I sada, mnogo godina kasnije, uvijek, kada bi sjela u tu fotelju, mogla je da osjeti toplinu i nježnost koji su zračili iz bake, a u ušima bi joj odzvanjale njene riječi i veseli smijeh. Majka je imala svoju omiljenu fotelju pored malog stola od trešnjinog drveta na kojem je stajala prelijepa lampa, velikog abažura, koju su oma i njen suprug kupili na svom bračnom putovanju. Gospođa Meklin je voljela da se odmara uz tihu muziku, zatvorenih očiju kao da drema. Na suprotnom kraju sobe, otac je imao svoju udobnu fotelju, pored police sa knjigama i jedne stone lampe. Na naslonu njegove omiljene fotelje uvijek su stajale naočare za čitanje, spremne da ih stavi na nos i prepusti se carstvu lijepih, pisanih riječi. - Ovo je nepravda - uzdisala je majka, ulazeći u prostoriju sa velikom tacnom u rukama na kojoj su bile tri šolje iz kojih se širio miris kafe. - Šta je nepravda, mama? - Vikendi koje provodiš sa nama uvijek tako brzo prođu. Uzdahnula je. - Griješiš, prolaze jednakom brzinom kao i svi drugi vikendi - nasmijala se Skarlet. - Meni prolete. - Ništa čudno, moj dolazak malo poremeti vaše ustaljene navike, mama. - Kada sam ušla, primjetila samda si zamišljena, Skarlet - nastavila je majke brižno. - Da nemaš nekih problema? - Ne, prisjetila sam se bake - sjetan osmjeh se pojavio na njenim usnama. - Mislila sam o tome kako bi se baka sigurno ljutila kada bi znala da sam i ja krenula vašim stopama i postala prosvjetni radnik. - Ah, baka je uvijek imala neke svoje bubice - primjetila je Meri, veselim glasom. - Neprekidno je govorila protiv prosvjete i uopšte mi nije jasno kako pored svog sina i mene nije barem malo zavoljela to zanimanje. Od kako si se rodila samo je brinula da i ti ne kreneš našim putem, a nikada neću zaboraviti njene savjete da odabereš bilo šta drugo, samo ne to. Šalila sam se sa njom govoreći da joj ne bi smetalo ni da se baviš kroćenjem lavova i tigrova, a ona je tvrdila da je i to bolje od prosvjete. - Djevojke, tako ste se raspričale, kao da me ogovarate - u sobu je ušao Robert Meklin. Oči su mu bile pune ljubavi dok je pogledom prelazio sa supruge na kćerku. - Pogriješio si, pričamo o baki - rekla je Skarlet veselo. - Pokušavamo da odgonetnemo zašto nije voljela prosvjetu? - Znaš li ti razlog, dragi? - Tu je tajnu odnijela sa sobom u grob, mada znam da bi bila jako nesrećna da zna kako si i ti Skarlet odabrala da budeš profesor biologije u srednjoj školi. - Još bi joj bilo gore da zna koliko volim svoj posao i učenike - rekla je, a osmjeh joj nije silazio sa usana. - Jako sam voljela baku i nikada je nisam ljutila, ali znam da bismo se jako svađale oko mog posla.

-2-

Otac je sjeo u svoju omiljenu fotelju i mahinalno ostavio naočare, kao da će iste sekunde početi da čita knjigu. - Roberte, nećeš valjda sada da čitaš?. Upitala je majka pomalo ljutito. - Skarlet se uskoro vraća u grad i... - Naravno da neću sada čitati, draga nasmijao se otac. - Navika - rekao je kao da se pravda i skinuo naočare. - Tako je već bolje - mrmljala je majka. - Pored vas dvije, brbljivice, i da hoću, ne bih mogao da se koncentrišem na čitanje. - Dragi, postaješ gunđalo. - Godine... - Imaš li neko bolje opravdanje? - upitala je vragolasto.Robert je obožavao da ih gleda i analizira. Meri i Skarlet, na izgled tako slične, a po osobinama toliko različite, bile su jedini smisao njegovog života, a on je smatrao da je najsrećniji čovjek na svijetu. Obje visoke, vitke, izrazite crnke sa neobično krupnim, modrim očima, bile su preljepe žene koje nikoga nisu ostavljale ravnodušnim. Meri je svoju ljepotu, njegovanu kosu uvijek skupljala u strogu punđu, što je odgovaralo jednostavnoj, elegantnoj odjeći i ispravnom, ponosnom držanju. Za razliku od majke, Skarlet je bila pristalica neobaveznih frizura. Stepenasto šišana, njena je kosa slobodno padala, djelujući živo, veselo i razdragano, poput nje same. - Imaš li neke planove za ljetnji raspust, Skarlet? - upitao je otac iznenada. - Nemam, još je rano da razmišljam o tome. - Mama i ja planiramo da cijelo ljeto provedemo u vikendici, pa ako si raspložna, možeš sa nama. - Ideja je odlična, ali neću ništa da obećavam, tata - to je bila jedna od osobina koja ju je krasila jer nikada nije obećavala nešto ako nije bila hiljadu posto sigurna da će to obećanje i ispuniti, a i svoje je učenike učila da veoma paze šta govore i da uvijek stoje iza svojih riječi. - Pozovi i Tinu. Predložila je mama, jer je jako voljela tu njenu drugaricu sa kojom je oduvijek bila bliska, a u posljednje su vrijeme i stanovale zajedno. - Naravno da ću je pozvati, ali ne znam kada će ona moći da koristi odmor. Prešla je u novu redakciju i sada se mora dokazati. - Uspjeće ona u tome - rekla je Meri Meklin samouvjereno. - Tina je vrijedna i pametna djevojka.Voljela je tu djevojku kao svojedijete, jer je znala da su ona i Skarlet iskrene prijateljice isrodne duše. - Moraću uskoro da krenem - uzdahnula je Skarlet. - Gužve mogu biti strašne na kraju vikenda. - Bolje je krenuti malo ranije da se izbjegnu gužve, jer vožnja u nepreglednoj koloni može biti zamorna i frustirajuća - složio se otac. - Profesionalna deformacija, Roberte - Meri je prasnula u smijeh. - Dragi moj, postaješ ekspert za izbjegavanje raznih frustracija. - Daleko sam od eksperta, ali predajem psihologiju gotovo trideset godina i zlo bi bilo da nisam shvatio kako je srest uzrok gotovo svih problema. Treba ga izbjegavati po svaku cijenu.Nešto kasnije, dok je vozila prema gradu, svojoj dragoj kući, Skrlet je osjećala kako zadovoljstvo struji njenim tijelom. Svaki vikend koji bi uspjela da provede sa roditeljima, za nju je bio praznik jer je u njihovoj kući crpila energiju i skupljala snagu za ispunjavanje obaveza koje su je još čekale.Nadala se da će jednoga dana i sama imati svoj dom i djecu,da će uspjeti da stvori to isto magnetno polje oko sebe, kome niko od njenih bližnjih neće moći da odoli.Znala je da će djeci pružiti svu svoju ljubav, pažnju i podršku, ali kada dođe vrijeme pustiće ih da dalje nastave sami, baš kao što su i njeni roditelji pustili nju da ode i traži svoju sreću. Pored želja, u posljednje vrijeme je često mučilo pitanje da li će ona imati dovoljno snage i umjeća da stvori to što su njeni roditelji, i da li će njen dom biti kutak mira i oaza sreće.

II

Bio je maj mjesec. Dani su postajali sve duži i prijatno topli. Ponovo probušeni, poput prirode, ljudi su rado izlazili na ulicu, smješkali se i trudili se da se što duže zadrže napolju. Skarlet i Tina su

-3-

doručkovale na terasi, omiljenom kutku svog malog stana. Sa terase se pružao pogled na park, a one su imale utisak da žive u predivnoj šumi. Sumorne i hladne dane, smijenili su sunčni, ogoljelu zemlju, prekrila je svježa, zelena trava, a ukrasno šiblje i cvijeće svakojakih boja i mirisa, mamilo je napolje. - Nema još ni osam sati, a klupe u parku su već popunjene. Primjetila je Tina. - Nismo jedine koje uživaju u parku. Mnogi ljudi dolaze da se nadišu čistog vazduha, protegnu noge i uživaju u prirodi. Mislim da je vrijeme da od sutra ustajemo ranije i krenemo na jutarnje trčanje. - Mora li to baš od sutra? - Tina je bila razočarana. - Predlažem od ponedjeljka. - Klasična greška neodlučnih ljudi - smijala se Skarlet. - Tako mnogi planiraju da od ponedjeljka počnu dijetu, vježbanje, ostave pušenje... Jedino što taj ponedjeljak nikako da dođe. - Znači li to da ostavim doručak i krenem na trčanje? - načinila je kretnju kao da će ustati od stola.Skarlet je prasnula u smijeh. - To si rekla, zar ne? - Prava si umjetnica da iskriviš moje riječi, Tino. - Trebalo bi da budeš mnogo preciznija, Skarlet. Od jednog profesora se očeuje drugačije izjašnjavanje kako ne bi došlo do zabune. Da sam te poslušala i otišla na trčanje, ostala bih bez doručka. - Bolje požuri, ako ne želiš da danas zakasniš na posao. Smijala se Skarlet, srećna što je ovako veelo jutro nagovještavalo dobar, prijatan dan na poslu. - Uf... - Tina se namrgodila i prevrnula očima. - Danas, moram raditi tempom i nemam nikakvog zabušavanja. - Znači li to da inače zabušavaš? - upitala je Skarlet strogo kao da se nalazi pred nekim kažnjenikom. - Ne! - Preciznost u izražavanju je potrebna i novinarima, draga moja - Skarlet se zadovoljno smijala, jer joj se veoma brzo pružila prilika da drugarici vrati istom mjerom.Pouzdano, Skarlet je znala da njenu drugaricu ubija monotonija, da je željna dokazivanja i da nikako ne može da oprosti uredniku što joj daje jednostavne zadatke. Vrijedna i ambiciozna, često je govorila kako na svom poslu samo gubi vrijeme, ali ništa drugo nije uspijevala da nađe, te je morala da se zadovolji tim što ima. - Zamisli, večeras idem na jedno predavanje. Uredni je želio da lično prisustvujem tome jer smatra da je to veliki događaj za cio grad, ali je iz ličnih razloga morao da ode na neki put i angažovao mene i Tobija. Pored svog redovnog posla, moram da idem i tamo. - Kakvo predaanje? - Iz ekologije. Drži ga poznati Natan Stiler. - Nikad čula - promrmljala je Skarlet. - Pokazuješ ogromno neznanje za jednog biologa, Skarlet - grdila je Tina. - Stiler ti je diplomirani ekolog, predaje na univerzitetu, ali radi i sa nekom grupom istraživača. Mnogo putuje i mislim da je svaku veću šumu na ovom svijetu obišao i detaljno ispitao. Mnogi kažu da bi bio odličan novinar ili putopisac, jer su njegovi izvještaji sa putovanja veoma zanimljivi. Još uvijek niko ne može da mu nađe manu, jer čega god se lati savršeno odradi. Za mnoge je nedostižan, a na prste se mogu nabrojati oni kojima je do sada dao intervju. - Ti se nadaš da ćeš biti jedna od tih srećnica? - Ne, niti moj urednik to očekuje. Odmahnula je rukom. - Rekao mi je kako je važno samo da se pojavimo na tom predavanju, napravimo par dobrih fotki i propratimo ih biranim riječima kojim ću široj javnosti prezentirati profesorov rad. - A... - Zamisli, urednik mi je čak rekao da među novinarima važi pravilo da tamo gdje se najmanje nadaš, nađeš najbolje vijesti - te je riječi propratila podsmjehom. - Vrijedi pokušati.

-4-

- Pusti snove- uzdahnula je. - Priča se da profesor Stiler ne samo što izbjegava novinare, nego umije i da bude veoma grub prema njima. - Vjerovatno s razlogom. - Uvijek sve pravdaš - ljutnula se. - Ko zna kakva je loša iskustva stekao sa novinarima, Tino - nesvjesno Skarlet je nastavila da brani tog nepoznatog čovjeka. - I sama znaš da i vas ima raznih. Možda se neko drznuo da kopa po njegovom privatnom životu, a on to ne želi, jer nije estradan zvijezda i nisu mu potrebne senzacionalističke vijesti. - Ima trideset i četiri godine i nije oženjen - nastavila je Tina. - Priča se da je neodoljiv, ako poželi neku ženu, sigurno je dobija, jer ni jedna ne može da mu odoli. - Kako i uspjela sve to da saznaš o njemu? - Raspitala sam se, tek toliko da ne budem neobavještena - zadovoljno se smiješila. - Mislim da ćeš na tom predavanju biti jedna od obavještenijih, barem što se tiče njegovog privatnog života - smijala se Skarlet. - A što se tiče njegovog istraživačkog rada, u to nisam najsigurnija. - Priznajem daa baš nisam potkovana po pitanju ekologije - promrljala je Tina. - Ali zato, imam je prijateljicu koja je biolog i sigurno mi može malo pomoći ako zapnem - vragolasto se nasmiješila, pokazujući kako je svaki problem rješiv. -Moramo požuriti- Skarlet je pogledala na sat i naglo ustala, žurno raspremajući sto. -Sačekaj me, treba mi samo par minuta- Tina je odjurnula u svoju sobu. Gužva u saobraćaju je bila velika, ali je Skarlet uspjela da bez većeg nerviranja odveze Tinu do redakcije, a zatim i stigne u školu. Obožavala je svoju posao. Za svaki čas se detaljno pripremala, pokušavajući da učenicima pojednostavi i približi gradivo, a njen vedar duh i dobra narav, pljenili su ne samo đake nego i kolege. -Hej, Skarlet, čekaj me!- kolegica Sindi je trčala kako bi je sustigla na parkingu. –Načula sam neke priče- započela je povjerljivo. -Kakve priče? -Nešto se šuška da te direktor za vrijeme ljetnjeg raspusta poslati na neko savjetovanje koje će se održavati u nekom prirodnjačkom rezervatu, mislim da se zove Ajdo, ili tako nekako. Skarlet je znala da taj rezervaz postoji, ali nije bila u prilici da ga posjeti. -Odkud ti ta informacija?- upita je zainteresovano, po ko zna koji put razmišljajući da Sindi uvijek unaprijed zna sve šta se dešava, mada to rijetko zloupotrebljava. -Imam ja svoje načine da saznam sve što se dešava u školi i oko nje- nasmijala se. –Ne mogu ti reći koja mi je ptičica to odšapnul, ali zman da si ušla u uži izbor. -Lijepo. -Jesi li zainteresovana? -Ko ne bi bio zainteresovan da nauči nešto novo?- iznenađeno je pogledala. -To je tačno, ali takav vid usavršavanja profesora obično traje dosta dugo i uskraćuje redovni ljetni odmor. Detalje ćeš saznati kada dođe vrijeme. Nemoj reći direktoru da sam te obavjestila prije vremea. Budi bez brige, neću mu reći- obećala je, osjećajući kako joj osmijeh zadovoljstva titra na usnama. Otišla je u svoj kabinet i pripremala se za novi radni dan. Časovi su prolazili, đaci su se smjenjivali, a ona radila sa osmijehom i strpljenjem, toliko karaktrističnimza ljude koji obožavaju svoj posao. Za vrijeme posljednjeg časa, u njenu je učionicu ušla sekretarica škole, vidno uzbuđena i pozvala je da izađe, što inače nije bio običaj jer je čas bio svetinja. -Gospođice Meklin, imate hitan telefonski poziv- rkla je. –Idite u moju kancelariju, a je ću pripaziti na vaše učenike dok se ne vratite. -Hvala vam gospođo Smit.

-5-

Potrčala je hodnikom što su je noge brže nosile. Odmah je pomislila na oca i uplašila se da mu se nešto desilo jer se u posljednje vrijeme češće zamarao, a njegov je kardiolog savjetovao više odmaranja, što otac nikako nije želio da prihvati. Uvijek je u školi gasila svoj mobilni, ne želeći da je neki poziv prekine u toku nastave, a kada bi izašla iz zgrade, uključila bi telefon i odazvala se na sve propuštene pozive. Sada, kada su je tražili na poslu, znala je da je to nešto veoma hitno i ne trpi odlaganje. Dok je ulazila u kancelariju sekretarice škole, osjetila je žestok bol u stomaku. Samo da nije ništa strašno, nijemo se molila. -Halo- čvrsto je stegla slušalicu. -Skarlet, Tobi ovdje. -Šta se dogodilo Tini?- bila je sigurna da je njena drugarica doživjela neku nesreću. -Bili smo na terenu i ona je pala- govorio je brzo. –Nije vidjela par stepenika i... -I? -Njena noga... -Šta je sa nogom?- Skarlet je bila na ivici histerije. _govori brzo? Gdje je Tina sada? -Smiri se, Skarlet. U bolnici smo- trudio se da zvuči pribrano. –Povredila je članak i još uvijek ne znam da li je to prijelom ili nešto drugo. Rekao je u kojo bolnici se nalaze i zamolio je de dođe što prije. Poslije nepunih sat vremena, Skarlet je utrčala u bolnicu, raspitujući se gdje se nalazi broj sobe koju je dobila od Tobija. -Na smrt si me uplašila- rekla je svojoj drugarici, prilazeći krevetu na kojem je ležala. -Nema razloga za strah. Uvjeravala je Tina. –Ipak sam te ja trebala pozvati jer je Tobi paničar i mogu da zamislim kako je zvučalo. Ljekar sumnja da je u pitanju prelom. Izgleda da je samo uganuće i poslije par dana će sve biti u redu. -Da li će te zadržeti u bolnici? -Neće, pustiće me kući čim mi stave longetu- objašnjavala je. -Da li te boli? -Više ne, dali su mi neki lijek protiv bolova. U tom trenutku u sobu je ušao ljekar u pratnji jedne sestre. Pomogli su joj da se sa kreveta prebaci na kolica i odgurali je u salu za intervencije, gdje su joj stavili longetu. -Evo, mogu da idem kući- radovala se Tina. –Naravno, obećala sam da ću mirovati. -Budi sigurna da će tako i biti- rekla je Skarlet odlučno. –To je za tvoje dobro. -Vozi pravo kući, a ja idem da joj kupim lijekove koje je ljekar prepisao i dolazim za vama- predložio je Tobi. Tek kada se Skarlet udaljila od bolnice, njena je drugarica počela da negoduje i sa puno opisnih pridjeva počela da priča o svemu što joj se dogodilo. -Smir se i sve će biti u redu. Ovog si puta dobro prošla, ali zapamti da se male nepažnje mogu skupo platiti. -Šta ima skuplje od toga što neću ići na predavanje- zakukala je. -Uredni će poludjeti... -Ovo je viša sila, Tino- uvjeravala je Skarlet. –Povrijedila si se na poslu i ... -Ma, kakva povreda! Urednik je pravi gonič robova kojeg ne interesuju takve stvari. Ja se večeras moram sa Tobijem pojaviti na tom predavanju ili ću dobiti otkaz. -Pretjeruješ, Tino- ljutila se Skarlet. –Sa takvom nogom i longetom ne možeš na predavanje, a osim toga i ljekar je savjetovao mirovanje. Sjećaš li se da si obećala kako ćeš ispoštovati sve preporuke? U suprotnom te iste sekunde vraćam u bolnicu, pa ćeš pod njihovim nadzorom ležati dok se ne oporaviš. -A moj posao? -Neko će te zamjeniti. Skarlet nije ni sanjala kako će ta rečenica uticati na njen život. Nešto kasnije, dok je u kuhinji pripremala sendviče i salatu umjesto ručka, Tina i Tobi su nešto tiho razgovarali.

-6-

-Nas dvoje mislimo da bi ti mogla da me zamjeniš večeras na tom predavanju, Skarlet. -Sada već počinješ ličiti na samu sebe- uzdahnula je, ni malo zadoviljna tim prijedlogom. –To ne dolazi u obzir! -Mi se tamo moramo pojaviti umješao se Tobi. -Ne! -Nemoj biti kamenog srca, Skarlet- Tina je molećivo gledala. –Znaš i sama da sam na početku karijere i ovo bi bio moj prvi samostalni članak. Ko zna kada će mi i da li urednik pružiti sljedeću šansu, ako prokockam ovu. Potrebno je samo da odeš tamo i držiš uključen diktafon i ništa više. Ja ću kasnije napisati članak i upotrijebiti neke od fotografija koje Tobi snimi. Za tebe je to sitnica, a meni veoma važno kao da se radi o životu ili smrti. -Za mene sitnica- mrmljala je Skarlet. –Tražiš od mene da se lažno predstavljam i obavim posao za koji nisam stručna. Osim toga, ti si povređena i kako možeš ići na predavanje ako si na bolovanju? -Nisam na bolovanju. -Da li je ovo samo san ili je tvoja noga dosta povređena i ljekar insistira da se odmaraš nedjelju dana? Koliko znam, kada je čovjek povređen, on je na bolovanju. -Obično je tako, ali ja neću na bolovanje kako mi ne bi skidali od plate. Urednik se vraća za nedjelju dana, a je ću tada već biti kao nova- rekla je Tina. –Ovih dana ne moram u redkciju, odlaziće Tobi umjesto mene i niko neće primjetiti da me nema. -Ja sam za!- rekao je Tobi, kao da je odgovornost odluke isključivo na njemu. Na kraju je Skarlet morala da pristane. -Pa, dobro, ako nemate drugi izlaz...- promucala je tiho, ne želeći da svoju drugaricuostavi na cjedilu. -Nemamo!- povikali su u glas. -Ne mogu da vjerujem da sam pristala- mrmljala je sebi u bradu. –Na mogu da vjerujem. -Bolje požuri da se spremiš, nego što ovdje gunđaš- predložila je Tina. -Obuci se lijepo. -Lijepo? -Malo se dotjeraj- smiješila se Tina. -Sada nećeš biti profesor, nego novinar. I našminkaj se. -Da nemaš i neku muzičku želju?- odbrudila je Skarlet. -Požuri- doviknuo je Tobi. –Moramo krenuti za deset minuta. Ne smije se kasniti, to nije profesionalno. Samo mi nemoj pričati o profesionalnosti, pomislila je Skarlet i dalje zbunjena što je dozvolila sebi da učestvuje u ovoj prevari. Naravno da nije profesionalno kasnila, a još je manje profesionalno obavljati tuđe zadatke. Desetak minuta joj je bilo sasvim dovoljno da se našminka i presvuče. Izgledala je lijepo i otmjeno, a plavi je kostim naglašavao boju njenih modrih očiju. -Evo, gotova sam. -Divno izgledaš- pohvalio je Tobi. -Srećno!- doviknula je Tina kada su njih dvoje u žurbi napuštali stan. Za vrijeme vožnje Tobi joj je u krtkim crtama izložio program tog skupa i njihova zaduženja. Pričao joj je o tome da ničega ne treba da se plaši, jer je njihova kuća jedina u gradu koja je dobila akreditaciju, a koja sa ekologijom nema nikakvih dodirnih dodirnih tačaka. Ostali novinari su iz susjednih mjesta i gradova, tako da nije bilo nikakvih mogućnosti da ih neko prepozna i uznemirava bilo kakvim pitanjima.

Stavi ovo- savjetovao je. -Šta je to? -To je Tinina pres kartica. -Znaš li da je ovo kažnjivo?- iznenadila se kada je vidjela svoju fotografiju umjesto Tinine. -Gledaj na to kao nešto nužno u ovom trenutku, nikako drugačije- nasmiješio se. -Ali...

-7-

-Nije sve tako crno, kao što ti se možda čini, Skarlet.

*** Ušla je u salu pribrano i mirno kao da je zaista pozvana na ovaj skup. Shvatila je to kao neku igru u kojoj ona ima glavnu ulogu. Prvi predavač je govorio suviše tiho, monotonim glasom koji je više zamarao, nego što je budio želju i interesovanje publike. Ako ovako bude do kraja, poludjeću, razmišljala je Skarlet, svjesna da postoji milion načina kako bi se veče provelo interesantnije i korisnije. Daleko od toga da joj se tema nije učinila zanimljivom, ali i pored velikog naprezanja nije uspjela ništa da čuje, te je odustala. Krajičkom oka je primjetila da se Tobi i ne trudi da sluša. Nešto je zapisivao u notes. Nije vidjela šta zapisuje, ali se mogla kladiti da to nema veze sa predavanjem. Iz torbe je izvadila diktafon i uključila ga, mada je sumnjala da će to Tina moći da iskoristi, jer je predavač i dalje toliko tiho govorio da se pitala da li će išta biti zabilježeno. Bilo joj je dosadno i ona sa prepustila razmišljanju. U glavi je pravila planove vezane za posao, ali i kako da naredne dane što bolje organizuje, svjesna da mora preuzeti i dio Tininih kućnih poslova dok je njena noga povređena. Njeno razmišljanje je prekinuo nečiji dubok, prodoran, melodičan i veoma prijatan glas. Mahinalno je pogledala u tom pravcu i osjetila kako joj žmarci prolaze duž kičme. Muškarac je bio visok, širokih ramena i kao ugalj crne kose. Skarlet ga je gledala kao opčinjena, svjesna da u životu nije vidjela privlačnijeg muškarca. Pogled mu je bio spušten tako da nije ,ogla da vidi boju njegovih očiju. Usne, najsenzualnije koje je ikada vidjela, pomjerao je dok je izgovarao riječi, a ona je poželjela da ih osjeti na svom tijelu. Mora da sam poludjela, pomislila je. Lice mu je bilo mirno, bez grimase, skladno, poput njegovih tek primjetnih pokreta ruku i njega samoga. Zadivljena njegovom pojavom, Skarlet nikako nije mogla da se koncetriše na smisao njegovih riječi. Ko zna iz kog razloga, vjerovala je da su savršene, mudre i da ih vrijedi čuti. Samo na trenutak, govornik je podigao pogled i usmjero ga u njenom pravcu. Pogledi su im se sreli. Njegove tamne oči, dublje od samog dna okeana, gutale su njene modroplave. Gubila se u njihovoj dubini, jer nije bila u stanju da se pomjeri. Ukočena, osjetila je kako joj se krv ledi, a dlanovi znoje. U trenutku kada je postala svjesna svoje neobične reakcije, zapitala se da li je moguće da je on od nekoliko desetina ljudi, koliko ih je bilo na tom skupu, pogledao baš nju. -Ko je on?- šapatom je upitala Tobija koji je i dalje nešto zapisivao u svoj notes. -Natali Stoler, glavom i bradom. -O? -Hoćeš li da malo izađemo poslije ovog izlaganja? Dosadno mi je i zagušljivo. -Neću da razočaram Tinu. Došla sam da slušam i pratim predavanja, a ne da šetkam okolo. Tobi je nešto promrmljao, ali ga ona više nije slušala. Govornici su se mijenjali, preuzimali binu i mikrofon, ali Skarlet kao da toga nije bila svjesna, jer je pred njenim očima neprekidno stajao Natan Stiler. Kada je posljednje izlaganje završeno, dozvolili su novinarima da postavljaju pitanja. Skarlet se iskreno ponadala da će se Natan vratiti i ponovo stati pred nju, ali nije bilo tako. Primjetila je da su mnogi novinari negodovali kada su čuli da mu neće moći uputiti ni jedno pitanje. Tobi nije gubio vrijeme. Postavljao je razna pitanja, dobijao odgovore, mada se Skarlet iznenadila, jer je na veoma šarmantan način postavljao i lična pitanja, ali njegov pristup nije bio uvredljiv i ljudi su spremno odgovarali. Ona se radovala što je svaku riječ uspjela da snimi. Po završetku, svi su pozvani na koktel. -Hoćemo li kući?

-8-

-Ne, koktel je najvažniji dio- spremno je odbio. –Tek sada počinje vrijeme pravih informacije- na licu mu je titrao nestašni osmjeh. -Ali... -Uz piće se ljudi opuste i kažu mnogo više nego što su naumili- dodao je. -Šta da ja radim? -Samo se trudi da stalno budeš pored mene i da je diktafon uključen- odgovorio je. -Nadam se da nećemo ostati jako dugo. -Nećemo- nasmješio se. –Ostaćemo onoliko koliko je potrebno. Među prisutnima na koktelu, bilo je mnogo javnih ličnosti koje je Tobi poznavao od ranije ili se potrudio da ih sada upozna. Vješto se kretao među zvanicama, nenametljivo nametao teme koje su ga zanimale. Njegov aparat, spreman za nove snimke, škljocao je neprekidno, hvatajući ono što običnom posmatraču uglavnom promakne. -Samo jedno važno upozorenje, Skarlet- obratio joj se šapatom. -Da? -Obrati pažnju kada budeš izgovarala svoje ime. Sada si Tina i nemoj da se predstaviš svojim imenom. -Oh, na to sam sasvim zaboravila- užasnuto je konstatovala. -Zato sam ja tu- nasmješio se. –Ne brini ništa, biće sve u redu. -Misliš? -Uvjeren sam. Tobi je prilazio nekim poznanicima, ćaskao sa njima, ali je pri tom ni na trenutak nije gubio iz vida. Skarlet se zbog toga osjećala prijatno, a njeno izgubljeno samopouzdanje se polako vraćalo. U više navrata, pogledom je tražila Natana, ali ga nije zapazila. Shvatila je da se povukao. -Idem po piće- rekao joj je Tobi u jednom trenutku. –Možeš li još jedan martini? Sekundu prije no što je odgovorila, Skarlet je primjetila jednu lijepu djevojku kako im prilazi i smješka se Tobiju. -Može, ali ja idem po piće- bila je ubjeđena da je mudro ostaviti ga malo samog kako bi se pozdravio sa lijepom djevojkom. –Tebi još jedan viski sa ledom, zar ne? -Da, molim te. Negdje na pola puta do šanka, probijajući se kroz gužvu, Skarlet se znatiželjno okrenula kako bi provjerila da li su njene procjene tačne. Zadovoljno se nasmiješila jer je vidjela Tobija kako sa širokim osmjehom na licu razgovara sa lijepom djevojkom. Koraknula je naprijed, ne gledajući kuda ide. -Zamalo sudar- do njenih ušiju je dopro već tako prepoznatljiv, odlučan, a u isto vrijeme melodičan, glas. Pred njom je stjao Natan Stiler. Njihovi pogledi su se ponovo sreli. Zadrhtala je. Nije bilo sumnje, onako visok i krupan, zurio je u nju. Skarlet, koja je spadala u visoke djevojke, pored njega se osjećala sićušno i nezaštićeno. -Gužva je velika, a nas dvoje zamalo da se sudarimo- prekinuo je tišinu. -Da , baš tako. -Natan Stiler- pružio joj je ruku, predstavljajući se. Nije mogao da sakrije osmjeh koji je bio izmamljen neobičnom reakcijom ove tako nesvakidašnje lijepe i privlačne mlade djevojke. Spazio ju je još dok su bili u sali. Spazio je njene oči koje su pratile svaki njegov pokret. To je trajalo svega par sekundi, ali je bilo dovoljno da zastane sa predavanjem, zbunjen, poput nekog početnika. Natan nije planirao da se zadržava na koktelu i ušao je u salu samo zbog snimanja nekog kraćeg razgovora za neku televizijsku stanicu, što je bilo ranije ugovoreno. Upravo je žurio ka izlazu, planirajući da ode kući, kada je naletio na nju.

-9-

Krajičkom oka je pročitao njeno ime. Učinilo mu se da djeluje suviše povučeno i uplašeno za jednu novinarku. Tokom svoje karijere, susreo se sa mnogim, u razgovorima bivao neprijatan i grub, ali nikada nije vidio da je i jedna od njih pocrvenila i zbunila se. Pomislio je da je početnica, ali se prisjetio da na ovako važnom skupu, akredituju samo velike novinske kuće, koje naravno šalju svoje iskusne novinare. -S...Tina Džons- u posljednjem trenutku se ispravila. Ugrizla se za usnu, ljuta na sebe što je zbog nepažnje mogla načiniti ogromnu grešku i izgovoriti svoje ime. Pitala se kako će se iskobeljati iz ove situacije i šta bi mu mogla reći. Neprestano je u sebi ponavljala da je novinar i da se tako mora ponašati. -Drago mi je što sam vas upoznala- malo se pribrala i nastavila razgovor. –Vaš govor je na mene ostavio pozitivan utisak- ponovo se ugrizla za jezik, jer je u svojim riječima osjetila dvosmislen prizvuk, i mogla samo da zamisli kako je to zvučalo njemu. -Hvala vam- šarmantno se naklonio, milujući je pogledom. Zadrhtala je. Ne ponašaj se kao balavica, ukorila je sebe. -Pošla sam ka šanku, bilo bi mi drago da mi se pridružite- rekla je hrabro. -Rado- prihvatio je spremno, mada mu je to bilo posljednje što je imao na umu. Ni sam nije znao zašto je krenuo sa njom. Kao da je neka vviša sila umješala prste, a on nikako nije mogao da se odupre. Oboje su se uputili ka najudaljenijem dijelu šanka pored kog niko nije stajao. Uzeli su poće i započeli razgovor. -Nepoznat mi je časopis za koji radite. -Moguće, radije ga čitaju žene. -Žuta štampa- u njegovom se glasu osjećao prizvuk ironije. –Tračevi, moda, šminka... Oduvijek je zazirao od takvih časopisa i njihovih novinara, jer su ga neprestano proganjali. Njih nije zanimao njegov posao nego privatan život, koji je on čuvao po svaku cijenu. Nikada ni jednom novinaru nije želio da kaže ništa o sebi, mada su, i pored velikeopreznosti, neke stvari u vezi sa njegovim porodičnim životom procurile, što ga je užasno ljutilo i nerviralo. -Griješite, gospodine Stiler. To nije žuta štampa. -O? -Sve što se objavljuje u našem časopisu je istina koja interesuje veliki broj ljudi. Posao kojim se bavim ima svoju težinu, kvalitet, nije za potcjenjivanje- iznervirana njegovim komentarom, drznula se da odgovori. Osjećala je da je omalovažavanje Tininog posla doživjela kao ličnu uvredu i instiktivno se potrudila da se brani. -Opet ste pocrvenili- primjetioje. –Znači li to da ne govorite istinu, ili se možda varam?- zagledao se u njeno lijep lice. –Možda vam je ovdje pretoplo? -Nikada me niko nije optužio da lažem- promucala je zbunjeno. Bila je šokirana onimšto je čula. Osjećala je da ne može da izađe na kraj sa njim, a svim srcem je željela da mu odbrusi nešto, što će pamtiti čitavog života. Zbog bijesa koji je strujao njenim venama i nemoći, koja je pojačavala njenu ljutnju, oči su joj se napunile suzama. Još više se iznervirala kada je shvatila da mu je dozvolila da sve to vidi. -Drago mi je što smo se upoznali- pružila je ruku. –Izvinite me, prijatelji me čekaju. Jedini način je vidjela u povlačenju. Natan se naklonio. Okrenula se i dok se polako udaljavala od njega, osjećala se kao prava kukavica ijedva je obuzdala nagon da se vrati. Ponestalo joj je vazduha i umjesto da potraži Tobija, izašla je na terasu. Naslonila se na ogradu i zagledala negdje u daljinu u zvjezdano nebo. Par puta je duboko uzdahnula i osjetila kako joj vazduh bistri mozak, aljutnja olako nestaje. Natan je pogledom pratio lijepu djevojku i vidio da je izašla na terasu. Počela je da ga grize savjest. Poželio je da joj se izvini kada je ugledao suze u njenim očima, a zatim začuo njen potpuno skrhan glas. Sve mu je bilo tako neobično da se upitao da li je on to dobro vidio, a na trenutak čak i pomislio da je sve to samo djelić njene dobro smišljene predstave. Prišao je terasi i potražio je pogledom. Njena skupljena ramena i pognuta glava, jasno su govorili da je djevojka njegove rječu ozbiljno shvatila i potpuno emotivno doživjela.

-10-

-Žao mi je- prošaputao je. Skarlet se ukočila. Osjetila je svaki prst njegove ruke na svojoj mišici, njegov vreo dah i blizinu tijela. Riječi koje je sada izgovorio, smirile u njene uzburkane emocije, odganale bijes i utihnule želju za osvetom. Iz ovih Natanovih riječi, izvirala je toplina, osjećala se nježnost i iskrenost. -Moja namjera nije bila da vas naljutim- govorio je omamljen mirisom njene kose. –Ja... prije bih rekao da mi je namjera bila sasvim suprotna. -Suprotna? -Možda d vas zavedem- rekao je vragolasto, što je ona doživjela samo kao šalu. -Znam da ste veoma grubi sa novinarima, ali ja mislim da to nisam zaslužila- rekla je hrabro. –Naš je razgovor potvrdio sve glasine koje kruže o vama, mada, ovo sada... ne znam...- ućutala je ne znajući zašto je uopšte komentarisala. Bila je svjesna uzbuđenja koje je izazvala njegova blizina.-Ne zanima me šta se priča o meni. Znam samo da se zovete Tina Džons, da ste novinarka i da mi je zaista žao što sam bio neprijatan- rekao je iskreno. Pogledi su im se okrznuli što je bilo sasvim dovoljno da osjeti čudno uzbuđenje i želju. -Natjerali ste mi suze na oči. -Primjetio sam. -Ja... -Nisam znao da tako djelujem na lijepe djevojke- nemoćno je raširio ruke. –Rasplačem ih, što baš nije pohvalno. Oboje su se nasmijali toj šali. -Od bijesa sam gotov zaplakala- pojasnila je. Ono što joj je prije desetak minuta izgledalu bezizlazno, sada je bilo smiješno. -A znate li vi, draga Tino, da ste vi prva novinarka koja je od mene dobila izvinjenje?- nastavio je, svjestan da je ona prva novinarka sa tako čarobnim osmjehom i predivnim modrim očima. -Nadam se da neću biti i posljednja. -To zavisi samo od vas. -Ne razumijem. Malo je iskrenula glavu, a snop mliječnobijele mjesečeve svjetlosti, pao je preko njenog lijepog lica. Natan je poželio da je dotakne, pomiluje to lice, podigne bradu i spusti usne na njene. Gledali su se nekoliko trenutaka, a u njenim očima je svjetlucalo na milion sitnih iskrica. Skarlet je ovlažila usne i htjela nešto da kaže. Želja koja je bujala u njenom tijelu, plašila je i ona je željela riječima da uništi taj čarobni trenutak koji ih je obuzeo. Osjećala je kako se nevidljivi krug oko njih steže, kako se vazduh puni elektricitetom.U djeliću sekunde, vidjela je njegove snažne, muževne šake kako se približavaju, a zatim ih je osjetila na sebi. Poželila je njegove čulne usne i nesvjesno mu pružila svoje. I, desilo se ono što su oboje željeli. Usne su im se spojile. Poljubac je bio lagan, poput ljetnjeg lahora i ostavio ih je oboje nijeme i ukočene. Nakon prvog, uslijedio je i drugi poljubac. Bio je strastan, poput nekog neizbrisivog pečeta. Britak zvuk polomljenog stakla učinio je da se Skarlet i Natan otrijezne i povrate u stvarnost. Odmaknuvši se od nje, pogledao je u pod. Na mermernim pločicama sijali su se parčići kristalne čaše koju je Skarlet slučajnu ispustila iz ruke. -oh...- promucala je i nesvjesno gledala naizmjenično u njegovo lice i u pod. Bila je paralisana, dok su joj se misli rojile. Poput blijeska munje iskrsavale su slike, praćene njegovim riječima. Shvatila je da je to za njega samo igra, nešto što će mu veče učiniti interesantnim. -Kako sam mogla biti tako naivna i glupa- ponovo je krivicu svalila na sebe. –To samo meni može da se desi. Strašno!- njena je reakcija bila burna i nekonrtolisana. -Tolika drama zbog jedne razbijene čaše?- iznenađeno je gledao.

-11-

-Čaša njie važna. -Za ostalo nisi u pravu- rekao je prisno, a njoj se čak učinilo da joj se tim riječima ruga. -Naravno da jesam- rekla je prkosno. –Napokon im je sve jasno- uputila mu je oštar pogled, okrenula se i nestala. Natan je ostao na istom mjestu, prateći je pogledom. Osjećao je da se nešto krije iza njene čudne reakcije, ali nije mogao da nasluti šta. Iako novinar po profesiji, ova ga je djevojka veoma privlačila, toliko da se uplašio te činjenice. Čim se vratila u salu, naletjela je na Tobija. -Gdje si nestala? On je i dalje razgovarao sa onom isto lijepom djevojkom. Upoznao je njih dvije i mada nije bila raspoložena za razgovor, Skarlet se više nije udaljavala. Više nije vidjela Natana, a i trudila se da ga po svaku cijenu izbjegne. -Djevojke, da nam donesem još po jedno poće?- upitao je Tobi raspoloženo. -Meni je za večeras sasvim dosta pića- rekla je vesela Stela. –Mislim da je vrijeme da krenemo jer se svi polako razilaze, a ovo baš nije mjesto gdje bih voljela da ostanem poljednja. -I ja bih kući- priznala je Skarlet. Tek kada su sjeli u auto i Tobi počeo da vozi, obratio joj se pitanjem. -Hoćeš li mi sada reći gdje si se izgubila, Skarlet? -Ma... nisam se izgubila. Odmahnula je rukom. -Dost je kasno, pa sam nešto milio da sutra dođem kod vas- nastavio je nezadovoljan odgovorom, jer je primjetio da je Skarlet za šankom nešto razgovarala sa Natanom Stilerom. -Sutra možemo o svemu popričatii rezimirati utiske, a neka Tina napiše ono što želi i smatra da je potrebno. Jesi li sve snimila? -Mislim da jesam. - Da li ti odgovara da dođem oko deset? -Naravno, nas dvije nismo spavalice. Po koracima, Tina je zaključila da je u stan ušla samo njena drugarica, pa je brzo zatvorila oči, a kada je nešto kasnije Skarlet provirila u njenu sobu, izgledalo je kao da spava.

III

Natan je sa zadovoljnim osmjehom na usnama konstatovao da je subota. Osjećao je blagi umor i bilo mu je drago što ima dva dana da se odmori. Istuširao se, obrijao i obukao, a zatim sišao u salon gdje je majka uz jutarnju kafu listala novine i časopise. Od kako mu je prije više od šest mjeseci iznenada umro otac, Natan se vratio u porodičnu kuću, jer je majka, inače bolešljiva žena, taj gubitakteško podnijela. Stari porodični prijatelj, doktor Klark, savjetovao mu je da neko vrijeme stanuje sa majkom, dok se ona ne oporavi, jer velik stres može biti poguban za srčane bolesnike. U prvo je vrijeme mislio da će kod majke ostati samo par nedjelja, ali se vremenom privikao i nije razmišljao da se vrati u svoj stan. -Dobro jutro, mama. Ima li nešto interesantno u štampi? -Ništa posebno, mada su novine prepravljene sinoćnim događajem, ali koliko sam mogla da primjetim ti si bio veoma uzdržan- rekla je Rozmari Stiler, gledajući svog sina, očima punim obožavanja. –Kako je bilo?- dobro ga je poznavala i znala da on izbjegava svaki kontakt sa ljudima iz medija, revoltiran što ih više zanima kako i s kim on živi, nego šta radi i kakvi su rezultati tog rada. -Uobičajeno. -Nisi baš pričljiv, sine- nasmješila se. -Predavanja nisam slušao, ali sam se sreo sa nekimkolegama. Bio je i profesor Vilis iz Kanade, sa kojim sam radio na jednom projektu. Drago mi je što sam ga sreo.

-12-

-Išao si sa Terezom?- nije uspjela da se uzdrži, mada je dobro znala koliko Natan mrzi ispitvanja, ali ona, kao i svaka majka, nije mogla da ne bude radoznala. Daleko od toga da je Tereza bila djevojka koju je željela za svoju snahu, ali i ona je bila bolja nego da je Natan sam i usamljen. Gospođa Stiler je bila ponosna na njegove poslovne uspjehe, mada je u dubini duše vjerovala da Natan nije zadovoljansvojim životom i da mu nedostaje ljubav. Ona je imala divan brak, te mu ,e željela da i sam sretne ženu sa kojom će doživjeti takav sklad. -Nisam. Domaćica Helen mu je donijela šoljicu kafe. -Hvala, Helen. -Da vam pripremim doručak, gospodine? -Trenutno nisam gladan- odbio je. –Možda ću kasnije nešto pojesti, ali bez brige, am ću otići u kuhinju i uzeti nešto. Uzeo je novine i pokušeo da se koncentriše na tekstove, izbjegavajući majčin pogled. Međutim, pred njegovim očima se pojavio lik novinarke koju je sinoć upoznao. Sve u vezi sa njom mu je bilo tako nesvakidašnje da jednostavno nije mogao da prestane da misli na nju. Bio je oduševljen njenim izgledom, savršenom linijom tijela, a sa druge trane razočaran njenim zanimanjem i potpuno zbunjen njenim ponašanjem. Zazvonio je njegov telefon i jako se obradovao kada je prepoznao Lorensov broj. Bio je to njegov par godina stariji prijatelj sa kojim je jedno vrijeme predavao na istom fakultetu, ali kako je Lorensu taj posao bio monoton i miran, prije dvije godine je napustio univerzitetsku karijeru i zaposlio se u jednoj turističkoj aenciji. Mnogo je putovao, rijetko boravio u gradu, a kada je dolazio na dan ili dva, trudio se da se barem nakratko sretne sa Natanom. Sa samo par rečenica, dogovorili su se da zajedno provedu dio dana. -Momci, nemojte biti sebični i dođite da ručamo zajedno- predložila je Rozmari. –Znam da godine čine čovjeka manje zanimljivim, ali... -Čujem riječi tvoje majke, Natane- oglasio se Lorens sa druge strane. –Reci joj da godine na njoj nisu ostavile traga i da je interesantnija od mnogih mladih koje poznajem, a što se ručka tiče, oduševljeno prihvatam poziv. Ako ti imaš nešto drugo u planu, neću se ljutiti da ručamo sam sa tvojom mamom. -Nemam ništa u planu i baš mi je drago da ručamo zajedno. Da li ti odgovara da ručak bude u tri, Lorense. -Odgovara mi. Nego, možeš li se spremiti za desetak minuta? Evo, krećem po tebe. -Dobro, čekam te ispred kuće. Natan se radovao druženju sa Lorensom, jer je njegov prijatelj uvijek umio da ga zabavi interesantnim pričama sa svojih putovanja. Vedar i duhovit, uspjevao je da ga nasmije i oraspoloži, čak i onda kada je sve izgledalo crno. -Gdje ćemo na piće?- upitao je Natan, čim je sjeo u najnoviji auto svog drugara. -Možemo gdje želiš, samo prvo imam jedan mali poslić da obavim. Par minuta. -Kakav poslić? -Zadužili su me da donesem par fotografija hotela iz Tunisa i Maroka u jednu novinsku kuću. Nije daleko odavde, a ako nemaš ništa protiv, možemo skoknuti zajedno. -Naravno da nemam. -Hvala ti- nasmiješio se Lorens, usput objašnjavajući kako je sa tom novinskom kućom uspio da ostvari savršenu saradnju, jer su ih reklamirali i veoma objektivno pisali o agenciji. -Objektivno? Novinari?- čudio se Natan. -Dešava se i to, stari- smijao se Lorens. -Mora da se šališ. -Govorim iz ličnog iskustva. Visoka poslovna zgrada, sa spoljašnje strane veoma hladna i neugledna, na sedmom je spratu, gdje se nalazila redakcija, bila pravi praznik za oči i Natan se nije mogao sjetiti da je negdje

-13-

vidio tako ukusno aranžiranog cijeća i simpatičnih žardinjera prepunih raznobojnh cvjetova i ukrasnog zelenila. Koračali su dugačkim hodnikom na čijem se kraju nalazila kancelarija u koju su oni trebali da dostave fotografije. U kancelarijama pored kojih su prolazili vladala je neobična tišina. -Trenutno su na poslu samo dežurni novinari- rekao je Lorens, kao da čita Natanove misli, jer ga je začudila tišina. –Radnim danom ovdje sve vrvi kao u mravinjaku, svi pričaju u glas, telefoniraju, dovikuju se... Meni se čini da oni jedni druge nikada ne čuju i vjerovatno se upravo zato i dobro slažu- našalio e. Vrata jedne kancelarije su bila širom otvorena, a iz nje je dopirao ženski glas. Natanu se učinio poznatim i on je mahinalno zastao i pogledao metalnu pločicu Tina Džons i Tobi Stoun. Srce mu je poskočilo od sreće. Pogledao je u unutrašnjosti prostorije i ugledao nju. U tom trenutku, naišao je Lorensov poznanik kojem je trebalo da preda fotografije, te su zastali nešto malo ispred Tinine kancelarije, a glasovi sa hodnika su privukli Skarletinu pažnju. Došla je ovamo sa Tobijem, kako bi pokupili neke Tinine stvari da bi ona nesmetano mogla da završi posao kod kuće. Pogledala je u pravcu otvorenih vrata i skamenila se kada je ugledala Natana Stilera, a pred njim leđa nekog drugog muškarca. Mahinalno, uplašena ovim neočekivanim susretom, sagnula se ispod masivnog radnog stola. Ponašam se kao miš koji bježi u rupu, proletjelo joj je kroz glavu. Ostala je u tom položaju neko vrijeme, a kada su glasovi utihnuli, polako je izvirila. Natan je stajao naslonjen na okviru vrata, a kada je ugledao, mahnuo joj je. Na usnama mu je lebdio osmjeh, a pogled njegovih očiju je pekao. Trajalo je to samo tren, a zatim se on udaljio. Skarlet je drhtala. Ponašam se kao obična guska, zaključila je, ljuta na sebe što se uopšte sakrivala, a još više što je prerano izvirila iz svog skrovišta. Htjela je da umre os sramote i bijesa koji je osjećala. Nikada nisam ispala ovakva budala, zaključila je. Lorens se zadržao u kratkom razgovoru sa svojim poznanikom, a zatim su on i Natan napustili zgradu. -jesi li uzela sve što treba, Skarlet?- upitao je Tobi. –Tina umije da bude veoma ljuta i neugodna ako se nešto zaboravi. -Ne zna ona šta znači biti ljut- škrgutala je zubima. -Šta ti je? -Ma...- uzela je malu kartonsku kutiju i jednu fasciklu. –Idemo, Tobi- prva je izjurila iz kancelarije. -Uspori malo, nisam naučio da letim- našalio se. -Vrijeme je da naučiš! Istovremeno se vodio još jedan neobičan razgovor. -Od kako smo napustili zgradu ti ne skidaš taj tajanstveni osmjeh sa lica- primjetio je Lorens, gledajući krišom svog prijatelja. –Da budem iskren, ja nisam primjetio ništa zanimljivo niti smješno. -Ti nisi, ali ja jesam. -Šta? -Vjeruješ li u slučajnost? -Mislim da vjerujem- odgovorio je Lorens, iznenađen pitanjem. –Zašto me to pitaš? -Ovo je više od puke slučajnosti- mrmljao je sebi u bradu dok mu je osmjeh zadovoljstva titrao na usnama. -Šta? Šta si vidio, natane? -Nekog! -Tajanstvena si- rekao je Lorens. –Da nisi vidio neku djevojku?- upitao je u šali, jer je i sam često slušao priče kako njegov prijatelj može imati ženu koju poželi, jer nema one koja može odoliti njegovom šarmu. I ranije, kada su pričali o djevojkama, bili su svjesni da je NatanStiler jedan od najpoželjnijih neženja u gradu i okolini i da je malo porodica koje ga ne bi želile za zeta. Međutim, on je vjerovao u ljubav, svoj privatni život držao je daleko od javnosti i govorio da će se oženiti tek kada shvati da je ljubav, povjerenje i poštovanje jedino što ga može natjeratiu bračne vode. Nije bio materijalista i grozio se brakova iz koristi.

-14-

-Jesam. -Mora da je nešto posebno kada je ostavila takav utisak na tebe. Ne znam šta se dešava sa mnom, ali osim Rodžera nisam vidio ni jednu osobu, kao da je zgrada pusta i prazna. -Možda je posebna. -Možda? Daj, reci mi sve što imaš, jer sada umirem od znatiželje. Poznajemo se godinama i još nikada nisi imao takav izraz lica. Ko je ona? Kakva je? -Nema tu šta da se priča- rekao je Natan. –Lijepa djevojka i ništa drugo. -Hm...- Lorens je osjetio da on nešto krije, ali nije bilo u njegovoj prirodi da čeprka po intimi koju je Natan želio da zadrži za sebe, uvjeren da svako ima pravo na svoje tajne. –Poznajem li je? -Sumnjam.

*** Tina, pomalo iscrpljena i umorna, ležala je sa podignutom nogom, dok se Tobi na sve načine trudio da je nasmije i oraspoloži, pričajući neke interesantne priče i događaje sa predavanja na kojem je bio sa Skarlet. -Nećeš vjerovati šta sam svojim očima vidio, Tina- rekao je baš u trenutku kada je Skarlet unijela posluženje u Tininu sobu. -Šta? Pričaj, nestrpljiva sam- njene su oči svjetlucale onim dobro poznatim, nestašnim sjajem. -Natan Stiler se poslije predavanja pojavio, po običaju, samo na par minuta, a potom nestao. -I? Šta je tu čudno? -Ništa- odmahnuo je rukom. –Za vrijeme tih par minuta , ni sa kim se nije posebno zadržavao u razgovoru. Držao sam ga na oku, da slučajno neki novinar ne bi bio u boljem položaju i pokupio informacije koje ja nemam. -Da li je barem nekome od novinara odgovorio na neko pitanje?- insistirala je Tina. -Mislim da nije, mada...- naglo je zaćutao kao da se prisjetio nečeg veoma važnog. -Šta? -Bila je tamo jedna mlada djevojka, jedina koja ga je zadržala u svom društvu duže od dvije minute. -Ko je ona?- Tina je preblijedila. –Iz koje je redakcije? Šta li ga je samo pitala? O čemu su razgovarali?- nije mogla da obuzda pitanja, jer ako je neka uspjela da Natana Stilera zadrži u razgovoru, mora da je posebna. -Teško da ćeš pogoditi ko je ona- smijuljio se Tobi, namjerno razbuktavajući njenu znatiželju. -Reci mi, molim te. Kako se zove? Gdje radi?- i pored najbolje volje Tina nije mogla da obuzda radoznalost, pa čak i bijes jer je nekoj drugoj uspjelo ono o čemu je sama maštala. Razgovarati sa Natanom Stilerom, u novinarskim se krugovima smatralo za ogroman, gotov nevjerovatan uspjeh. -U pitanju je tvoja zamjenica ili... bolje da kažem u pitanju si ti, draga moja- prasnuo je u smijeh. -Molim? -Natan Stiler je razgovarao sa Skarlet. -Razgovara je sa Skarlet?!- Tina je pogledala svoju drugaricu. –ne mogu da vjerujem- ponovija je nekoliko puta. _Upravo sa njom- potvrdio je Tobi. -Nije to bio razgovor kakav vas dvoje zamišljate- počela je Skarlet u svoju odbranu. Ispričala je o njihovom sudaru i kratkom razgovoru uz šank. Naravno, susret na tarasi nije željela da pomene, jer je i sama htjela da ga što prije zaboravi. Želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Ona je juče podrhtavala u njegovom zagrljaju, a sada je osjećala jezu pri pomisli na njegove poljubce. Odbijala je da prihvati ta osjećanja, koja su rasla u njoj, ali nije mogla da im se u potpunosti odupre. -O čemu ste razgovarali? -Ma... nema tu šta da se kaže- nezainteresovano je odmahnula rukom.

-15-

-Bila su to samo uobičajena izvinjenja kada u gužvi ljudi nalete jedni na druge. Nije razgovor, razmjena mišljenja ili šta već drugo, što ste možda zamislili. -Hm...- Tina je sumnjičavo vrtjela glavom. -Samo da dodam, nikada nisam upoznala arogantniju osobu i jako bih voljela da ga više nikada ne sretnem- trudila se da zvuči odlučno. –Natan Stiler mi nije ni malo simpatičan i iskreno se nadam da nam se kao i do sada, putevi više neće ukrstiti. -Ako zanemarimo tvoje posljednje riječi, mogli bismo nešto da uradimo. Sinula mi je jedna fantastična ideja- uzviknula je Tina ozareno. –Bila bi to senzacionalna vijest koja bi nam prodala tiraž. -Kakva ideja?- interesovao se Tobi. -Za sada nemoj još ništa pisati, mora ideja da mi se lijepo razradi u glavi. -Naravno da neću još ništa pisati, jer nemam šta. -Bez ideja molim vas- naredila je Skarlet, na šta su se svi nasmijali. -Definitivno sam shvatila da novinarstvo nije za mene. Kako je dobro poznavala svoju drugaricu, Tina je odlučila da prećuti svoju ideju, tačnije da je ostavi za neku drugu priliku. Vješto je promijenila temu i nametnula neku opušteniju, veselu konverzaciju. Poslije izvjesnog vremena Skarlet je napustila Tininu sobu, ostavljajući nju i Tobija da rade. Misli su joj se kovitlale i neprekidno vraćale na prošlo veče i današnji slučajni susret koji je imala sa Natanom. Htjela je da radi bilo šta, samo da prestane da misli na njega. Voljela je da čita i to je obično opuštalo, mada joj danas ništa od pročitanog nije držalo pažnju. Kada je nakon nekog vremena uhvatila sebe kako sjedi i ne prevrće strane, shvatila je da je to samo gubljenje vremena, te je ostavila knjigu i bacila se na spremanje svoje sobe. Stan je bio veoma funkcionalan i sastojao se od dvije manje spavaće sobe sa dva posebna kupatila, jednom velikom dnevnom sobom, malom kuhinjom i prelijepom terasom, na kojoj su njih dvije rado sjedjele kada je lijepo vrijeme. Soba joj je obično bila veoma čista i uredna tako da nije imala mnogo da sprema, ali joj je to ipak zaokupilo pažnju. Pored toga, često je ulazila u sobu svoje drugarice kako bi provjerila da li im nešto treba, jer su ona i Tobi vrijedno radili na svom članku za novine. I tako je, je do kraja dana, zhvaljujući čestim ulascima u sobu, Skarlet saznala kakve su Tinine namjere, jer je svaki put kada bi ušla, čula po koju riječ i na kraju sklopila prič, od koje joj se kosa digla na glavi.

Ne dolazi u obzir!- ciknula je. -Ja tog čovjeka ne želim više da vidim- u znak protesta je zalupila vrata i izašla. U prvi je mah poželila da na neko vrijeme napusti stan, ali se uplašila da joj besciljno tumaranje ulicama neće pomoći da se smiri, nego se povukla u svoju sobu. Cijelu noć se prevrtala po krevetu, jer joj san nije dolazio na oči. Ljutila se na Tinu koja je predložila da ona i Tobi zamole Natana za intervju, uvjerena da će on to prihvatiti. Kada je Skarlet odbila, Tina se smijala. Na sve je načine pokušavala da je ubjedi, ali je Skarlet ostala uporna. -Luda si, on će pasti na tvoj šarm. -Kakav šarm?- ciknula je iznervirano. -Taj kojeg nisi svjesna. -Pričaš gluposti, Tino. -Uradi mi to, molim te. Imaću članak koji ne samo da će zadiviti mog urednik, nego će se moje ime pročuti i sve novine i časopisi će se otimati da pređem kod njih. -Neću. -Ja ću smisliti pitanja, a od tebe očekujem samo da mi ih postaviš i ništa više- Tina se umilno smješila. -Uključi diktafon, gledaj ga tim tvojim prelijepim modrim očima i smješi se. -Imaš li još neku želju? -To je dovoljno, za početak. -Ne i ne! -Molim te.

-16-

-Nemoj me moliti, nema šanse- odbila je... Ne, to ne mogu- zapitala se kako li bi tek Tina reagovala da joj je slučajno rekla za poljubac. Dok je ležala u svom krevetu pokušavajući da zaspi, Skarlet je pokušavala da otkrije kakva je u stvari osoba taj Natan Stiler. Jedan glas joj je odzvanjao u glavi i govorio, veoma zgodan i privlačan. Preplašena svojih misli i onog dijela sebe koji ne može da mu odoli, stavila je jastuk na glavu kao da se krije. A onda, neki bunt je počeo da se javlja u njoj. Poželjela je da mu pokaže kako ona nije slaba i nezaštićena kako mu se najvjerovatnije činila, a Tinin prijedlog je bio idealan za tako nešto. Učinilo joj se kako će uspjeti da izlječi svoju sujetu, i stavi mu do znanja da uz pomoć slave može dobiti mnogo toga, ali ne i nju. Poslije euforije koja je kratko držala, Skarlet je počela da razmišlja o svim mogućim posljedicama takvog poduhvata. Njen razum je govorio da Natan nije čovijek koji bi sjedio skrštenih ruku, kao i to da bi većinu tih posljedica snosila Tina, koja bi možda i svoj posao dovela u pitanje. Ne, ona to nije mogla da uradi. Morala je biti pribrana i veoma realna. Odlučila je da čim svane realno popriča sa svojom drugaricom i učaže joj na to koliko njena zamisao može biti opasna, jer sadrži mnogo više rizika nego što može donijeti dobrog. Natan Stiler nije bio osoba sa kojom se smije poigravati.

*** Neki čudan zvuk koji je neprijatno parao uši, trgao je Natana iz sna. Tek kada je otvorio oči, shvatio je da je to njegov telefon. Mahinalno ga je prinjeo uhu, javljajući se bunovnim glasom. -Da? -Za koliko izlaziš?- sa druge strane je začuo Lorensa. -Molim? Gdje? O čemu pričaš? -Nemoj reći da još spavaš, stari- njegoc je prijatelj prasnuo u neobuzdani smijeh. –Idemo na pecanje. Zar si zaboravio? -Uspavao sam se- naglo je skočio iz kreveta. –Uđi u kuću, spremiću se za par minuta- pojurio je ka vratima u želji da ga pusti da uđe, razmišljajući šta ga je natjeralo da se dogovori da odu na to suludo pecanje i u nedjelju, jedini dan kada je mogao da se naspava, ustaje prije svitanja. Lorens je bio dobro raspoložen i nasmijan, kao da je podne. -Sjedi i pričekaj me- mrmljao je Natan. –Za desetak minuta ću se spremiti za polazak. -Mogu lli ja da iskoristim to vrijeme i skuham nam kafu? -Bilo bi lijepo- oduševljeno je prihvatio. –Znaš gdje je kuhinja- rukom je pokazao pravac i odjurio da se tušira i oblači. Tuširanje mlakom vodom ga je razbudilo i razbistrilo misli. Dok se brisao, odlučio je šta da obuče, tako da se pripremio u rekordnom roku i ušao u kuhinju, gdje se već širio miris svježe skuhane kafe. -Odakle ti snaga da ovako rano budeš čio i veseo, Lorense?- upitao je svog prijatelja, sjedajući za sto pored njega. –Još se nije ni razdanilo. -Sve je to stvar prakse, stari- cerekao se Lorens. –Radim u turizmu, znaš. -Ipak... -Meni i mom bioritmu odgovara takav tempo- nastavio je. –Obožavam dinamiku i akciju. Ubijala me je monotonija fakulteta i zato sam jedva čekao da pobjegnem. Nije za mene druženje sa prašnjavim knjigama i sjedenjem za pisaćim stolom. -Zar misliš da sam okružen prašnjavim knjigama? -Ne znam, ali ja sam tako doživljavao taj posao- odmahnuo je glavom. -Više mi prija da neprekidno putujem, srećem nove ljude, upoznajem nove krajeve. -Ne kažem da to nije interesantno, ali mene bi ubilo da nemam normalno vrijeme za san i odmor. -Na pecanje i idemo da bi se odmorili i opustili, stari- uvjeravao ga je Lorens. –Nije samo san ono što okrepljuje.

-17-

Dok je bio dječak, Natan je povremeno odlazio sa ocem na pecanje i ti su mu izleti ostali u lijepom sjećanju. Prelijepa priroda, voda koja smiruje, šetnja i razgovori kojih se i kasnije rado prisjećao. -Da krenemo? -Da, spreman sam- rekao je Natan. –Da ponesem nešto za jelo?- iznenada se sjetio da čovjek u prirodi lako ogladni. -Nema potrebe, sve sam ponio- uvjeravao ga je Lorens. -Zaboga čovječe, jesi li ti uopšte spavao?- poslije ručka, koji su imali kod Natanove majke, njih su dvojica ponovo otišli u grad i ostali do kasno u noć. Tada su se i dogvorili da narednog jutra, tačnije nakon samo par sati odu na pecanje, te je Natan znao koliko je Lorens imao malo vremena da se odmori i pripremi. -Jesam i to mi je dovoljno. -Da vozim ja? -Ni slučajno, još si bunovan- pobunio se Lorens. Sjeli su u Lorensov auto i krenuli. Brzo su izašli iz još uspavanog grada. Lorens je vozio i tiho pjevušio, prateći muziku sa radija, a Natan se prepustio sanjarenju i uspomenama. Jasno se sjećao gotovo svakog izleta na koji je išao sa svojim ocem, i njegovih uputstava koji štap i kakvu udicu da koristi za koju ribu. Prisjećao se kako nije volioda stavlja mamac, ali je na tim izletima naučio da voli prirodu i uživa u njoj. Otac mu je kroz interesantne anegdote pričao o težini života i nagovještavao izlaz iz pojedinih situacija. O tome kako čovjek na sve gleda drugačije kada ostari, sazri. Govorio je da je jedna knjiga poročitana sa petnaest godina, trideset ili pedeset, nije ista knjiga. Njegove riječi Natan tada nije shvatao, ali je vremenom razumjeo šta je otac želio da kaže. Sada, dok je sjedio u autu svog prijatelja, gotovo da mu je bilo žao što je kako je odrastao, sve više zanemarivao te neke sitne radosti sa svojim roditeljima i od vremena kada je upisao na fakultet, više nikada sa ocem nije otišao na pecanje. -Spavaš li, Natane? -Ne, razmišljam- odgovorio je Natan. -Nemoj reći da u glavi pripremaš neko predavanje- smijao se Lorens, zadirkujući ga. –Znam da voliš svoj posao, ali pretjerivanje umije da bude veoma loše. -Nisam razmišljao o poslu. -Nekoj djevojci? -Ne- odmahnuo je glavom. –Prisjetio sam se oca i pecanja na koja me je vodio dok sam bio dječak. -Oho, ti si iskusan pecaroš sa dugogodišnjim stažom- šalio se Lorens. -Čuvajte se, ribe! Mjesto koje je Lorens odabrao za pecanje, Natanu se učinilo gotovo identično onome na koje je odlazio sa svojim ocem. -Lijep je ovdje- iskočivši iz kola, protegao se i udahnuo punim plućima, osjećajući kako vazduh prolazi kroz njegovo tijelo, puneći ga snagom. -Naravno da je lijepo- složio se Lorens. –Svaki put kada pomislim da se definitivno preselim u Evropu, prisjetim se ovog mjesta i odustanem. -Nisi mi rekao da razmišljaš o preseljenju. -Ma, to su samo snovi- nasmješio se. -Ima li neka djevojka veze sa tim snovima, Lorense?- upitao je Natan direktno. -Ima i zove se Andrea. -O? -Još smo u fazi druženj, ali...volio bih i nešto više od toga- priznao je. -Ona je jedina osoba koja ima sve ono o čemu sam sanjao, a od prvog trenutka znam da je ona ta. Znaš, slučajno smo se sreli i ja sam iste sekunde u njenom pogledu ili ne znam ni ja čemu osjetio da je ona prava osoba za mene. Uvijek sam se smijao kada su pričali da je prava ljubav hemija, ali izgleda da je tako.

-18-

-Hemija?- ponavljajući tu riječ, Natan je pred očima ugledao lik one lijepe, mlade novinarke, usne su mu se razvukle u osmjeh, a tijelom prostrujalo blaženstvo. -Ne očekujem da to razumiješ, ali uvjeravam te da nešto postoji- rekao je Lorens. –Nego, hajde da izvadimo stvari i pokažemo ribama šta znamo- veselo se smijao. -Bolje nemoj prijetiti da se ne obrukamo. Oko deset sati su odlučili da nešto pojedu i malo se prošetaju. -Napravi sam nam sendviče, a kasnje možemo otići negdje na jedan dobar ručak. -Ne vraća mi se u grad- promrmljao je Natan. -Nisam ni mislio da ručamo u gradu. Ima i ovdje u okolini par dobrih restorana- rekao je Lorens. Pecanje se završilo dosta neuspješno, jer nisu uhvatili ni jednu ribu i oko tri su spakovali pribor. Restoran koji je Lorens predložio, nalazio se nedaleko od mjesta na kojem su pecali. Bila je to koliba uređena u ribarskom stilu, sa stolovima od grubo tesanih dasaka i klupama sa udobnim jastucima. Uz prženu ribu, salatu i vino, prijatelji su opušteno razgovarali. Doticali su se raznih tema, pronalazeći ono što ih je interesovalo. -Ne spominješ Terezu, Natane- primjetio je Lorens. –Zar niste više zajedno? -Pa... i jesmo i nismo. -Šta to znači? -Shvatio sam da ona nije prava osoba za mene, par puta sam joj to natukao, ali... -Ona još nije odlučila da te pusti od sebe, zar ne?- nasmješio se. -Tako nekako. Nije mudro dijeliti savjete kada je ljubav u pitanju, ali predlažem da što prije raščistiš vezu koja ti nije po volji, stari- mudrovao je Lorens. Glupo je trošiti snagu na nešto što je propalo, a ko zna i da li se može pojaviti neka djevojka koja bi ti više odgovarala, a da ti zbog Tereze ne obratiš dovoljno pažnje na nju. Slušajući ga, Natan je ponovo pomislio na lijepu novinarku Tinu Džons. Poslije ručka su još malo prošetali obalom rijeke, a kada su krenuli nazad u grad, počeo je da se spušta suton. Nebo je bilo prošarano neobičnim ljubičasto crvenim tonovima dok se sunce polako gubilo na horizontu. -Umoran sam. -Vazduh te je opio- smijao se Lorens. –Nije ni čudo kada vrijeme uglavnom provodiš u zatvorenom prostoru sa knjigama. -Hej, pričaš kao da sam knjiški moljac- smijao se Natan. -Vjeruj, bilo bi mnogo bolje da više vremena provodiš na svežem vazduhu. Tačno da sam pobornik zdravog života, ali tvrdim da je i malo brige i truda sasvim dovoljno. Nije potrebno ubijati se od fizičkih aktivnosti, dovoljna je i šetnja od pola sata, sat svakog dana i barem vikendom, odlazak u prirodu. -Treba imati vremena za tako nešto- promrmljao je Natan, koji je toliko bio pretrpan obavezama da veoma često nije mogao ni da se naspava. Znao je da to nije dobro i da će jednog dana platiti ceh, ali nije mogao drugačije da se organizuje.Odlučio je da se čim dođe kući istušira i legne kako bi sutradan bio odmoran i oran za posao. Međutim, kako je ušao u kuću, začuo je glasove i Terezin glasan smijeh iz salona. -Dobro veče. -Natane, gdje si do sada?- Tereza je teatralno pogledala na sat, što ga je dodatno iznerviralo. –Dugo ste se zadržali na pecanju,a li na sreću ne dovoljno da nam propadne izlazak. -Kakav izlazak?- upitao je smrknuto, jer se ništa nisu dogovarali, a nije volio da drugi donose odluke umjesto njega. -Odlučila sam da odemo u jedan klub- rekla je nadmeno, a Natanova majka Rozmari kada je vidjela izraz Njegovog lica, diskretno se povukla iz prostorije. -Umoran sam i večeras neću izlaziti.

-19-

-Rezervisala sam sto- uputila mu je svoj najčarobniji zavodnički osmjeh, ubjeđena da tome neće odoljeti. _Pozovi neku prijateljicu- rekao je nemarno, samo da bi završio ovaj mučan razgovor, a da bi ona na neki način bila zadovoljna. -Želim da izađem sa tobom- durila se. –Mi smo par i trba stalno da budemo zajedno. -tereza, ja sutra idem na posao, a moram još nešto da obavim- namjerno je slagao. –Žao mi je. -Htjela sam da razgovaramo- rekla je plačnim glasom. -Tereza... -Pošto ne možeš večeras, onda mi obećaj da ćeš u toku ove nedjelje pronaći malo vremena za mene. -Obećavam. -Kada ćemo se vidjeti? -Ovih dana- rekao je neodređeno. Njegov ton joj se uopšte nije svidjeo. Bila je uvređena, ali to nije željela da mu pokaže. Polako je ustala iz fotelje, popravljajući nabore na svojoj novoj, uzanoj haljini. Prišla mu je, uhvatila ga za ruke i ponudila svoje napućene usne. Izvila je glavu unazad i zatvorila oči. Njen miris parfema zaparao mu je nozdrve i izazvao mučninu. Oduvjek je voljela da koristi jake parfeme koji su se osjećali u širokom luku, ne razmišljajući kako se osjećaju ostali u njenoj blizini. Natan je spustio jedan brz poljubac u sam ugao njenih usana i gotov je odgurnuo od sebe. -Javiću ti se, dragi- rekla je u odlasku. -Ne sumnjam u to- promrmljao je sebi u bradu, ali ona nije čula te riječi, mada i da jeste, vjerovatno ne bi obraćala pažnju. Tereza je bila ljuta. Mrzila je tu ravnodušnost u njegovom ponašanju i glasu. Pokušala je da se prisjeti kada ju je posljednji put Natan pozvao da izađu ili ljubio sa puno strasti i želje. Bilo je to tako davno, prisjetila se, sa čežnjivim utiskom. U dubini duše je osjećala da Natan više ne želi njihovu vezu i da je sve što je nekada osjećao za nju odavno ugašeno. Ni sama nije bila previše zaljubljena, ali nije htijela da ostane bez njega. Njegovo ime je značilo mnogo, a svaki put kada bi se negdje zajedno pojavili i ona primjrtila kako ga gledaju druge žene, postajala je svjesna koliko je zgodan i privlačan. Odlučila je da ne pristane na prekid veze, da se po svaku cijenu bori za njega, ubjeđena da će na kraju pobjediti. -Tereza Stiler- glasno je izgovorila, unaprijed se radujući braku kojim je željela da završi njihovu vezu. Zamišljala je sebe kako kao njegova supruga ima određene privilegije i kako je ljudi gledaju sa divljenjem kada se predstavi.

***

U nedjelju uveče dok se Skarlet pripremala za spavanje, začula je kako je Tina doziva i požurila je u njenu sobu. -Treba li ti nešto? -Da li se još uvijek ljutiš na mene?- upitala je tiho sa nevinim izrazom lica. -Ne ljutim se, ali neću pristati da ponovo glumim tebe- odgovorila je Skarlet. -Nema šanse da ikada više glumim novinara i proganjam Natana Stilera. -Htjela sam da ti kažem da si u pravu- promucala je Tina. –To je zaista bila besmislena ideja i ja ti se izvinjavam. Zbog ove glupe povrede, prikovana sam za krevet i... -Razumijem te- nasmješila se Skarlet saosjećajno. –Da možeš, već bi ti smislila način da dođeš do njega i napraviš intervju snova. -Samo kada bih ga natjerala da pristane na razgovor- uzdisala je. -Koliko te poznajem, pronaći ćeš priliku- uvjeravala je Skarlet.

-20-

-Šta bih ja bez tebe?- Tina je nagradila širokim osmjehom. –Najbolja si prijateljica na svijetu. Ne samo što mi vraćaš snagu kad posustajem, nego ne njeguješ, a i sve kućne poslove si sada preuzela na sebe. -Kako da te natjeram da sa povrijeđenom nogom spremaš kuhinju ili ribaš kupatilo?- smijala se Skarlet. -Nego, da li stvarno želiš da te sutra budim prije odlaska na posao? -Naravno, imam i ja šta da radim. -Lijepo spavaj.

IV

Naredni dani su prolazili mirno, ustaljenim tokom. Skarlet se iz škole žurno vraćala kući kako bi brinula o svojoj drugarici koja se polako oporavljala. Ona je sa Tobijem svakodnevno radila i u šali govorila da je prenijela redakciju u stan gdje radi efikasnije nego u kancelariji. U četvrtak samo što je završila časove i uključila svoj telefon, na ekranu je ugledala propušten poziv od majke. Uplašena da ima nekih problema, odmah je nazvala. -Da nije neki problem sa tatom, mama? -Ne, draga- Meri Meklin je odgovorila kroz smijeh. –Tata i ja smo htjeli da provjerimo da li ćeš i za ovaj vikend doći kući? Bilo nam je jako lijepo i... -Rado bih došla, ali ne želim da ostavljam Tinu, mama. Povrijedila je nogu i nije mudro da ostaje sama. -Teška povreda? -Uganuće- detaljno je sve objasnila. –Sutra ide na kontrolu i ja vjerujem da će za par dana sve biti u redu. -I ja vjerujem u isto. Mnogo je pozdravi i zaželi joj brz oporavak. Kasnije ću joj se javiti da popričam sa njom. -Pozdravi tatu, mama. Skarlet je imala da obavi još neke stvari, a zatim je skoknula u kupovinu i sa rukama punim namirnica nešto kasnije je ušla u stan. Tobi i Tina su radili u kuhinji, ali tako što je ona sjedjela za stolom i nešto kucala, a on stajao za šporetom i mješao. -Osjećam neki prijatan miris- rekla je Skarlet. -Ručak. -Ti kuhaš, Tobi?- iznenadila se. -Naravno- nasmiješio se. –Ja sam samostalan muškarac- našalio se. -Već toliko godina živim sam da sam morao nešto i da naučim. -Blago tvojoj ženi. -Svi pričaju da se samo muškarci lijepe za djevojke koje dobro kuhaju, a ne obrnuto- uzdahnuo je. –Još ni jedna nije pala na moje kuharsko umjeće. -Možda im nisi pokazao šta sve znaš. -Ili si to radio obrnutin redosljedom- zakikota se Tina. -Ne znam šta je u pitanju, ali sa djevojkama definitivno nemam sreće- uzdisao je Tobi. –Skarlet, imaš li u planu nešto za sutra uveče? Petak je. -Ne, nemam ništa u planu. Zašto?- postala je oprezna. -Jesi li raspoložna da odeš sa mnom na otvaranje jednog novog kluba?- molećivo je gledao. -Očekuješ da ponovo glumim Tinu?- ciknula je. -Ne, ne- podigao je ruke kao da se brani. –Ovo je običan izlazak, a ne posao. Znaš, taj klub otvorio je jedan moj poznanik i pozvao me da obavezno dođem na zabavu, ali ja ne bih išao sam, a Tina neće da se pojavljuje u javnosri sa štakama. -Naravno da neću- rekla je uvrijeđeno.

-21-

-Pomislio sam da bi ti pristala da mi praviš društvo, Skarlet- rekao je Tobi. –To je privatni izlazak, a ne posao. -A da Tina ostane sama? -Pa šta ako ostanem sama?- prasnula je Tina. –Nemaš razloga da brineš zbog mene, jer se sada već krećem po stanu. Treba da odeš na tu zabavu Skarlet. -Ja... -Osjećala bih se mnogo bolje ako bi otišla- insistirala je Tina. –Ovih dana mnogo radiš zbog mene i ove moje glupe povrede i svakako si zaslužila opuštanje na jednom takvom mjestu. -I sama znaš da nisam ljubitelj zabava i... -Dotjeraj se i uživaj- insistirala je Tina. –U svakom slučaju to može biti bolje od večere provedene uz televizor ili knjgu. Petak je noć za provod i ludovanje. -Pa... -Idi na zabavu, Skarlet. Na kraju je morala da prihvati. -Doći ću po tebe tačno u osam- rekao je Tobi.

*** Za taj izlazak Skarlet se odlučila za jednu svilenu haljinu u raznim nijansama plave boje, od modre kao što su njene oči, do sasvim svijetle. Pošto su noći još uvijek bile svježe ogrnula je modru pelerinu, od mekanog materijala. Diskretno se našminkala i namirisala, a kosu pustila da slobodno pada. Tina je pohvalila njen izgled, mada je dodala kako je mogla obući i nešto malo modernije. -Ideš u klub na zabavu, a ne u pozorište. -Šta sam trebala obući?- razgoračila je oči. –Mini suknju i dekolte do pupka? -E, to!- prasnula je u smijeh. -Momci bi se lomili oko tebe, a djevojke uvrijeđeno škrgutale zubima. -A je bih se osjećala kao kreten- promrmljla je Skarlet. -Problem je u tome što si suviše skromna, jer nisi svjesna svoje ljepote, Skarlet- zaključila je Tina. -Ja ne vidim nikakav problem- nasmješila se. Kada su nešto kasnije ona i Tobi stigli u klub, zabava je bila u jeku. Vlasnik kluba, Džek, stari Tobijev poznanik, ne samo što ih je pozdravio, nego ih je poveo u razgledanje i zadržao se u dužem razgovoru sa njima. Enterijer, o kojem se unaprijed toliko govorilo po gradu, zaista je bio urađen sa ukusom i zasluživao je svaku pažnju. Tobi je bio opušten i Skarlet je tek sada spoznala tu stranu njegove ličnosti. Veseo, duhovit i pričljiv, plijenio je ljude, a ona se odlično osjećala pored njega. Imao je širok krug poznanika, svi su im prilazili, mnogo su plesali i ona je u jednom trenutku shvatila da je to možda i najluđa zabava na kojoj je bila. Muzika, ples, smijeh... treba li nešto više za dobar provod? U jednom trenutku Skarlet se skamenila. Ugledala je Natana Stilera i zadrhtala. Izgledao je savršeno. Visok, atletski građen u savršeno skrojenom odjelu, nije mogao ostati neprimjećen. Nekako istovremeno dok se ona borila sa osjećanjima, u drugom kraju kluba, vodila se borba. Tereza je cvrkutavim glasom pokušavala da privuče Natanovu pažnju, ali nije uspjevala. -Da, dragi, slažem se sa tobom da ovo mjesto nije baš najprikladnije za razgovor, ali...- molećivo ga je gledala. –Stvar je prestiža noćas biti ovdje. Nije mi bilo lako da se izborim za pozivnice, a sada kada smo tu treba uživati- milovala ga je pogledom. -Nije važno mjesto, važno je da smo zajedno, zar ne? -Htjeli smo da razgovaramo, Tereza. -Ako je samo do razgovora, evo potrudićemo se.Osjećajući o čemu Natan želi da razgovara, Tereza se trudila da po svaku cijenu privuče pažnju poznanika, tako da nisu ostajali sami i nisu imali vremena za ozbiljniji razgovor. U

-22-

želji da te noći izgleda najljepše što može, Tereza je obukla novu jarkocrvenu pripijenu haljinu, našminkala se ekstravagandno i zalila se ogromnom količinomparfema koji je opijao, a Natanu se vrtjelo u glavi. Svojim nadmenim držanjem i izuzetnom ljepotom, Tereza se izdvajala od ostalih djevojaka, ali bi bila mnogo privlačnija da se potrudila da bude barem malo manje napadna. U jednom djeliću sekunde, dok je pogledom prelazio po klubu, nezainteresovano primjećujući poznate, Natan je ugledao nju. Srce mu je poskočilo od radosti. Vesela, lijepa, nasmijana, djevojka u plavoj haljini, privukla je njegovu pažnju i od tog trenutka za njega je sve drugo prestajalo da postoji. Skarlet je natjerala sebe da okrene glavu, osjećajući kako joj mrak pada na oči. Dobro raspoloženje koje je držalo od tog trenutka, raspršilo se u komadiće. Neka vrsta panike je počela da se širi njenim tijelom pri saznanju da se ponovo nalazi u blizini Natan Stilera. Uplašila se moći njegovog pogleda, njegovih dodira. Jasno ih se sjećala i zadrhtala od želje da se to ponovi. Okružena veselim Tobijevim društvom, u jednom djeliću sekunde, Skarlet je osjetila nečiju ruku na ramenu. Dodir je bio blag i prijatan. Nije morala da se okreće da bi saznala ko je to zaustavlja. Njeno tijelo je reagovalo tako, samo na dodire Natana Stilera. Bježala je od njega, a desilo se suprotno. -Dobro veče, Tina- pozdravio je sa osmjehom koji je otkrivao njegove blistavobijele zube. -Gospodine Stiler!- odlično je odglumila iznenađenje i nijemo čestitala sebi na odličnoj glumi. –Drago mi je što vas vidim. -Nisi iskrena. -Ja...- zadrhtala je, osjećajući se kao lopov uhvaćen u krađi. –Ja... ovaj... molim...- zamuckivala je zbunjeno, osjećajući želju da propadne u zemlju, jer je to bio već drugi put da joj zamjera na iskrenosti, a ako je prezirala nešto, bila je to laž. -Tvoje oči govore više od riječi, Tino. I ne lažu- nije skidao pogleda sa njenog lijepog lica i izražajnih očiju. -Ja...- zbunjeno je spustila pogled. -Čini vam se, gospodine Stiler- naivno je pokušavala da se izvuče iz neprijatne situacije. -Koliko se sjećam, prešli smo granicu persiranja, zar ne? Ili vam to ne odgovara?- posebno je naglasio vam, pokazujući kako i sam veoma lako može preći na distancu na kojoj ona insistira. – Imam jedan savjet, Tino- uporno je gledao. –Držite se struke koju već radite, budite novinar, a ne lažov. -Ja... -Mada, koliko sam primjetio, ni tu baš ne sijate od znanja- vrijeđao je, a ni sam nije znao zašto to radi i zašto ga je toliko uvrijedilo njeno pretvaranje. Ona je bila samo jedna od novinarki koja je pokušavala nešto saznati od njega i ništa više. Bezuspješno je pokušavao sebe da ubjedi da treba samo tako da je gleda i nikako drugačije. -A, moj savjet vama je da se čvrsto držite ekologije. Vi nikada za mene nećete biti džentlimen, a još manje zavodnik za koga vas smatraju neznalice- odbrusila je. –Ne dobija se svaka djevojka poslije jednostavne riječi izvini, koja vama teško prelazi preko usana i matrate je za svoju najjači adut u osvajanju. -Tjerate me da vam dokažem suprotno?- izazvao je. -Nikako! Naglo se okrenula od njega i pobjegla. Kada se vratila za sto gdje su sjedjeli Tobi i njegovi prijatelji, krišom je pogledala u pravcu gdje je ostavila Natana. Još uvijek je bio tamo i njoj se učinilo da je u njegovim očima ugledala osmjeh. Iskoristila je prvu priliku da napusti zabavu. Objasnila je Tobiju da je umorna i da želi kući. -Ti ostani, idem taksijem. -Došli smo zajedno i... -To nema veze, nemoj biti toliki formalista- trudila se da zvuči raspoložno. –Zajedno smo došli, lijep sam se provela, a sada idem jer sam umorna. Glupo bi bilo da me pratiš i ostavljaš svoje prijatelje- na sreću u tom trenutku jedna je djevojka prišla Tobiju da ga

-23-

pozdravi, a Skarlet je iskoristila priliku i napustila lokal. Ne mareći na svježinu noći, izašla je na ulicu i telefonom pozvala taksi. Bilo joj je hladno. Čvrsto je držala ogrnutu pelerinu, uvlačeći glavu u okovratnik, da bi barem malo ublažila hladnoću. Začula je korake iza sebe. Uvjerena da je to Tobi koji je požurio za njom da bi spriječio odlazak ili je odvezao, okrenula je glavu. Njen se pogled sreo sa Natanovim. U djeliću sekunde, pomislio je da je samo zaobiđe, uzdržavajući se od svakog komentara, a onda je odjednom zastao, privučen neobjašnjivom silom. Gledali su se. Želio je do joj nešto kaže, ali riječi nikako da skliznu sa njegovih usana. Gledao je njene lijepe, dugačke prste kako stežu krajeve pelerine, sprečavajući prodor hladnog vazduha. Osjetio je potrebu da je ugrije i zaštiti. Načinio je još jedan korak i uhvatio njene ruke. -Nije potrbno- promucala je. Bila je zbunjena, mada se osjećala kao hipnotisana. Čim ga je ugledala, prestala je da misli, amo je osjećala. Osjećala je njegovu blizinu, toplinu osmjeha, strah u očima da mu ne pobjegne, želju da je dotakne. -Smrznućeš se- rekao je nježno. -Zašto si izašla? -Čekam taksi- njen pogled je bio prikovan za njegove ruke koje su i dalje držale njene, a toplina se širila kroz čitavo njeno tijelo. Primjetno je zadrhtala. Primjetivši to, privukao je u zagrljaj. Miris njegovog losiona zagolicao joj je nozdrve, muteći razum. Polako je podigla glavu prema njegovom licu. Pogledi su im se sreli. Bio je to udar groma. Njene rumene usne, tek malo razmaknute, prosto su mamile njegove. Njene oči... Natan se nagnuo prema njoj. Držao je u čvrstom zagrljaju, osjećao svaki dio njenog krhkog tijela, i iznad svega, želio da je poljubi. Nije mogao da se odupre. Spustio je svoje usne na njene. Sitni žmarci, poput armije mrava, prostrujali su njihovim tijelima. U ušima im je bubnjalo, kao da svira neka čudna muzika, opasna i slatka u isto vrijeme. Skarlet mu je uzvraćala poljupce. Privila se uz njega obgrlivši svoje ruke oko njegovog snažnog vrata. Osjećala je kako se njegovi prsti provlače kroz vlasi njene svilenkaste kose, kako se prepliću, milujući joj lice, vrat. Sve je to osjećala i beskrajno uživala. Zvuk sirene taksija koji se upravo zaustavio, vratio ih je u stvarnost. Skarlet se izvila iz njegovog zagrljaja i hitrim korakom krenula ka taksiju. -Tino!- pojurio je za njom, u želji da je zaustavi i zadrži, mada uošte nije znao šta bi mogao da joj kaže. -Nisam ja..- ugrizla se za jezik i naglo zastala, sprječavajući da mu otkrije svoj pravi identitet. Predomislila se u djeliću sekunde, uverna da ga nikada neće sresti i da je najbolje da tako ostane. Bila je uvjerena da on nema baš visoko mišljenje o njoj i nije željela da ga još više snižava saopštavajući mu da se lažno predstavljala. -Znam da nisi to željela- u djeliću sekunde pogledi su im se sreli. –Izvini. -Zakasnio si. To je trbalo da kažeš prije nego što si me poljubio- osjetila je bijes što se poslije svega ponovo izvinjava. Sjela je na zadnje sjedište i zureći negdje ispred sebe, naredila taksisti da odmah krene. Poslušao je i tek na prvom semaforu upitao za adresu na koju želi da je vozi. -Oh, oprostite- promucala je zbunjeno i izditirala svoji adresu. Taksista, naviknut na čudna ponašanja ljudi, bio je uvjeren da ova lijepa djevojka pati, jer se najvjerovatnije posvađala sa svojim momkom. Šteta, pomislio je, baš su lijep i skladan par. Skarlet je nepomično sjedjela na zadnjem sjedištu taksija, dok su joj kroz glavu promicale razne misli, pomješane sa svimonim što je doživjela. Trgla se tek kada se auto zaustavio ispred njene zgrade. Platila je vožnju i izašla. Osjećala je neku težinu u nogama i jedva se kretala. Natanovo izvinjenje je duboko povrijedilo, dublje nego što je ona mogla da nasluti da može. To je bio drugi put da joj se izvinjava, a ona se pitala da li je i jednom iskreno ili samo igra. Sigurmost koju je osjetila ušavši u stan, malo je smirila napetost i konfuzne misli. Tek kada je legla u krevet, morala je priznati da je Natan upravo onakav

-24-

muškarac o kakvom je sanjala još kao djevojčica, koja je kao i sve vršnjakinje maštala o princu.

***

Natan je pogledom ispratio taksi, iznenađen željom da pojuri za njom. U jednom momentu se ponadao da će se ovaj susret završiti prijateljski, ali... Bilo mu je užasno žao šro je između njega i Tine dolazilo do neprekidnih nesporazuma. On je očigledno još prilikom prvog susreta loše procjenio, mada je do tada bio ponosan na svoju izvanrednu, nepogrešivu procjenu ljudi. Njegove su namjere bile iskrene, ali je činio čudne greške koje su u njoj izazvale bjes. Spuštene glave uputio se ka obližnjem parkingu po svoj auto, razmišljajući kako je gotovo i zaboravio razlog svog napuštanja kluba. Dovezao je auto do samog ulaza u klub i ušao po Terezu koja je dosta popila, a on je osjećao obavezu prema njoj. -Gdje si bio do sada?- ciknula je razjareno. –Dugo si se zadržao- posjednički je stavila glavu na njegovo rame. -Idemo! -Već? -Da, idemo. Poslušno je krenula za njim, oslanjajući se na njegovu ruku. Snješkala se i nježno šaputala. -Voljela bih da više izlazimo, dragi. Tako smo lijep par da svi zadivljeno gledaju u nas. Natan je bio ljut, jer je večeras imao u planu da sa njom ozbiljno razgovara i definitivno prekine tu vezu, ali ovakvo njeno stanje to nije dozvoljavalo. Tokom vožnje ona je neprekidno pričala, a on je samo s vremena na vrijeme klimao glavom, pokazujući da je sluša, mada su njegove misli bile daleko. -Zar nećeš gore?- upitala je razočarano kada se zaustavio pred zgradom u kojoj je imala stan. -Neću, kasno je. -Pa? -Želim da se odmorim. -A je želim da popijemo još jedno piće i razgovaramo- rekla je odlučno. -Razgovor moramo ostaviti za drugi put, Tereza. -Zašto?- upitala je maznim glasom, približavajući usne njegovom vratu. Odjednom se ukočila. Sav alkohol koji je do tada činio nestabilnom kao da je u djeliću sekunde ispario iz njenog tijela. Na okovratniku njegove košulje, jasno su se nalazili tragovi nečije šminke. -Sa kim i bio?- upitala je ledenim glasom, streljajući očima, ponovo pokazujući svoju bolesnu ljubomoru koja ga je izluđivala. -Bio? -Nemoj ni da pokušavaš da me slažeš, Natane- opako je škrgutala zubima. -Molim? -Tragovi ruža- uprla je prstom. –Trag šminke na tvom okovratniku je neoboriv dokaz da si bio sa drugom- kiptala je od ljubomore. -Sreo sam se sa jednom novinarkom- odlučio je da bude iskren i ispriča šta se dogodilo. -Ne mogu da vjerujem! Misliš da sam luda ili blesava, Natane?- opako je sijevala očima. –Toliko sam vremena provela sa tobom da znam koliko prezireš novinare. Nema ta kojoj bi dozvolio da ti priđe blizu, a još manje da te ljubi. -Tereza... -Hoću istinu! -Ne znam šta hoćeš, ali nas dvoje već dugo...- započeo je, jer je njeno ponašanje bila kap koja je prelila čašu strpljenja.

-25-

-Šta?- unijela mu se u lice. -Rekao bih da imamo različite želje- započeo je polako, nadajući se da će ona shvatiti njegove riječi i poštedjeti ih dalje neprijatnosti. -Predomislićeš se- odmahnula je rukom. -Različiti smo i... -Ja samo hoću da se udam za tebe, Natane. Želim da vidim zavist u očima svih gradskih udavača kada im pred nosom ukradem najpoželjnijeg neženju- kikotala se. -A je ne želim brak. -Šta to znači?- preblijedila je. -Potraži drugog mladoženju, Tereza. -Neću drugog- stenjala je. –Ni jedan drugi nije ravan tebi. Ti... Svi mi zavide što sam sa tobom- to je bila suština, a kada je od nje čuo te riječi, bio je srećan što je donio definitivnu odluku da se raziđu, jer je svako odugovlačenje bilo samo gubljenje vremena za njega. Kasnije te noći dok je ležao u svom krevetu, Natan je postao svjestan da ideja braka i nije tako loše, ali da pored sebe želi ženu prema kojoj postoji hemija. Pred očima mu se pojavio Tinin lik i iskren pogled njenih modrih očiju.

V Vraćajući se iz škole, Skarlet je osjetila potrebu da iskreno popriča sa Tinom i ispriča joj sve što je tištilo u posljednje vrijeme. Po izrazu lica svoje drugarice, čim je tog dana ušla u stan, Tina je zaključila da je muči veliki problem koji ne umije sama da riješi. -Pričaj, Skarlet- namjestila se udobno, spremna da sluša njenu ispovjest. Bez mnogo razmišljanja, Skarlet joj je veoma detaljno iznijela sve što joj je ležalo na srcu. -Tek sada sve razumijem- promrmljala je Tina. -Šta sve? -Tvoj otpor da ga ponovo sretneš, tamne kolutove oko očiju, sjetan izraz lica...- nabrajala je. –Ništa nisam naslutila, a ti si zaljubljena, draga moja- dodala je veselo. -Zaljubljena?- razgoračila je oči kao da je upravo čula neku nevjerovatnu vijest. -Da, zaljubljena. Nemoj ni pokušavati da me razuvjeriš ili ubjediš u suprotno, jer sam za te stvari pravi ekspert- rekla je Tina odlučno. –Ako ne želiš da budeš iskrena prema meni, zagledaj se dublje u svoju dušu i budi iskrena prema sebi. -Istina je da me Natan privlači, jer je veoma zgodan muškarac, ali nisam zaljubljena u njega- pobunila se. -Jesi li sigurna u to što govoriš?- dohvatila je novine koje je jutros prelistala i pod nos joj gurnula jednu stranu na kojoj je bila fotografija Natana i djevojke u crvenoj haljini. -Šta sada osjećaš, Skarlet?- upitala je Tina. -Ništa. -Skarlet, molim te- pomalo iznervirano, odložila je novine. –Mene ne možeš da prevariš, sve se jasno vidi na tvom licu. -Šta se vidi na mom licu? -Ljubomorna si. -Pričaš gluposti, Tino- pobunila se suviše brzo te je njena drugarica jasno razumjela da je pogodila u cilj. -Zašto bih bila ljubomorna kad...- ućutala je jer nije znala šta da kaže. -Šta, kad? -Više ga nikada nećeš vidjeti- dok je izgovarala te riječi, osjetila je žalac tuge koji nije mogla da obuzda. -Ne možeš da garantuješ za tako nešto- samouvjereno je nastavila Tina.

-26-

Srećom, na ulaznim vratima oglasilo se zvono i prekinulo njihov razgovor. Bio je to Tobi, sa pregršt novih informacija, a najvažnija od svih je da se urednik već sutra vraća sa puta te da bi se Tina morala pojaviti u redakciji. -Neću se pojaviti sutra, nego već danas- odlučila je. –Sačekaj da se spremim, pa idemo. Bolje da me danas svi vide na radno mjestu i da ostavim trag, kako sutra nekome ne bi palo na pamet da se iznenadi što me vidi- nasmijala se. -Koliko ti vremena treba da se spremiš, Tino?- upitao je razočarano, svjestan da to može značiti i sate čekanja. -Desetak minuta. -Ti si idealna djevojka- uskliknuo je. -Zar to primjećuješ tek sada?- vragolasto se nasmijala i požurila u kupatilo.

***

Tek kada je ostala sama, Skarlet se prisjetila da nije obavjestila svoju drugaricu o dobrim vijestima koje je dobila u školi. Ona i Sindi, koleginica iz škole, odabrane su da tog ljeta odu u Ajdo na seminar. Polazak je za dvije nedjelje, odmah po završetku nastave. Nazvala je roditelje kako bi ih obavjestila. Naravno, majka je njen odlazak na seminar protumačila kao izvjesno priznanje njenom radu, iako joj je bilo žao što Skarlet neće biti u prilici da cijelo ljeto provede sa roditeljima. -Zvučiš mi pomalo čudno, mila moja- primjetila je majka. –Kao da se ne raduješ tom seminaru. -Ne, nije to. Malo sam zamišljena. -Zaljubljena?- našalila se majka. -Nemoj sada i ti, molim te. -I ja?- iznenadila se Meri Meklin. -Znači li to da je nisam jedina koja tako misli? Skarlet je duboko uzdahnula prije nego što je majci počela da detaljno priča sve o poznanstvu sa Natanom Stilerom. -Zaista ne znam šta da ti kažem, mila. Koliko sam shvatila on još uvijek ne zna tvoj pravi identitet. Istina je da se, možda, više nećete sresti, ali skrivanje pod tuđim imenom mi se ne dopada. To ne liči na tebe, dijete. To je jedna velika laž. -Pokušala sam to da mu kažem, ali nisam uspjela- pravdala se. -I šta ćeš sada? -Ništa- uzdahnula je. -Jedino što mi preostaje, moram sve zaboraviti što prije. -Jesi li sigurna u to? -Pa... -Ne zaboravi, uvijek postoji mogućnost da se ponovo sretnete, Skarlet. -Ali... -Nemoj više o tome- Meri je tačno znala kada treba mijenjati temu. -Bolje mi reci da li ćeš prije odlaska na seminar imati vremena da dođeš od nas? Bilo bi lijepo da povedeš i Tinu. -Ništa ne obećavam, ali pokušaću. -Znaš i sama koliko tata i ja volimokada si sa nama. -I ja volim,mama- odjednom je osjetila silnu želju da ode kući u siggguuurnost i zaštitu roditeljskog doma.

***

Tek sada, kada se ponovo našla na svom radnom mjestu, Tina je shvatila koliko joj je nedostajao miris tek odštampanih novina, buka, šale i glasovi koji su se neprekidno čuli sa svih strana. Ovo joj je bio treći dan na poslu, i nije razumjela kako je izdržala kod kuće

-27-

bez svega na šta je ovdje navikla. Sjedjela je za svojim radnimstolom i prelistavala neke bilješke, dok su joj misli lutale. Osjećala je da bi Skarlet i Natan bili idealan par, a da upravo ona mora uraditi nešto kako bi se oni spojili. S jedne strane, bilo joj je drago što njena drugarica ide na taj seminar u Ajdo, te joj se pruža prilika da dobro razradi svoj plan, dok je sa druge, osjećala da će joj nedostajati. Iz jedne fioke je izvukla Natanovu fotografiju i dobro se zagledala. On visok, markantan, snažan, očigledno bi odlično pristao uz njenu drugaricu, lijepu, krhku, tananu, sa srcem punim nježnih osjećanja i plemenitosti. Tina je pokrenula sve svoje veze da sazna Natanove planove za ljeto. Međutim, jedino što je saznala, bilo je to da on napušta grad. Bila je uvjerena da napušta grad nošen željom za novim saznanjima, što joj se nije sviđalo, jer je na takvim putovanjima uvijek postojala mogućnost da sretne neku kolegicu sa drugog kraja svjeta koja bi ga privukla. Osjećala je kao svoju obavezu da uradi nešto za Skarlet, jer joj je iz sveg srca željela sreću, a bila je sigurna da je to upravo Natan Stiler. Žarko je željela da joj se ukrsti put sa njim, makar na kratko, jer je vjerovala da bi uspjela da ostvari svoje namjere. Odjednom, razmišljajući o njemu, prisjetila se prelijepe djevojke sa kojom je bio na zabavi u onom klubu, jer su tu vijest objavile sve gradske novine. Dobro je znala da se već duže vrijeme priča o njegovoj vezi sa tom Terezom, mada je ona iz nekog čudnog razloga bila uvjerena da ta veza ne funkcioniše najbolje i da oni nisu jedno za drugo. Nije znala da li je u pitanju samo ženska intuicija ili prevelika želja da vidi svoju drugaricu u zagrljaju Natana Stilera. Bilo bi mudro stupiti u vezu sa Terezom i izvući od nje sve što je interesuje. Vrata kancelarije su se otvorila i Tobi bučno uletio. -Nosim nam kafu. -Koliko se sjećam otišao si po sendviče- kikotala se Tina. –Zar da kafom utolimo glad? -Donio sam ih. -Mora da sam slijepa jer ne vidim sendviče nego samo tu kafu koju veoma nespretno nosiš i bojim se da ćeš prosuti. Teatralno je iz džepova svog sakoa izvadio dva sendviča, upakovana u foliju i salavetu. Uzela je jedan sendvič i počela halapljivo da jede. -Nešto si čudna, Tino- primjetio je Tobi. -Imam ideju, ali ne znam kako da je realizujem- priznala je. -Shvatio sam- promrmljao je sebi u bradu. Prevrnuo je očima, predosjećajući da ih čeka veliki posao, jer uvijek kada bi ona rekla da ima ideju, to je značilo da moraju dobro zasukati rukave.

VI

Natan Stiler je bio neraspoložen. Radio je na novom projektu, ali mu tog dana ništa nije polazilo od ruke. Od samog jutra, sve je krenulo naopako. Zbog gužve u saobraćaju, zakasnio je na posao, što mu se inače nije događalo. Njegov asistent ga je obavjestio da ima nekih porodičnih problema i da nije sposoban za posao. Dao mu je par slobodnih dana, što je značilo da mora preuzeti i njegov posao. Naravno, uvijek je mogao uzeti nekog od mladih asistenata, ali bi mu to otežavalo posao, jer bi mu trebalo dosta vremena da im sve podrobno objasni, uvede u posao a zatim kontroliše ono što rade. Daleko od toga da Natan nije bio spreman da podučava druge ili da je svoje znanje i iskustvo sebično čuvao, naprotiv, ali jednostavno bili su neki trenuci kao što je ovaj, kaada je procijenio da mu je lakše i brže da posaoobavi sam.u pauzi za ručak, ostao je za svojim radnim stolom kako bi završio započeto, i baš tada ga je sekretarica obavjestila da ga direktor hitno traži. Mrzio je riječ hitno, ali je ipak odmah ustao i otišao da vidi o čemu se radi, jer ga direktor nikada nije uznemiravao bez prijeke potrebe. -Sjedi Natane, imam loše vijesti- s vrata je započeo direktor čvrstim glasom, znajuči da Natan ne podnosi duge razgovore ili kako često kaže isprazna razglabanja. -Kakve loše vijesti?

-28-

-Poslovne. -Slušam- spustio se na stolicu pored direktorovog stola, ali se nije zavalio nego sjeo na kraj, kako bi lako mogao da ustane i napusti njegovu kancelariju. -Naš kolega koji je trbao da ide u Ajdo i drži seminar se razbolio i ja bih te zamolio da ga ti zamjeniš- rekao je direktno. –Znam da je to za tebe gubljenj vremena, ali trenutno ne mogu ništa bolje da smislim. U tebe imam najviše povjerenja i znam da ćeš to besprekorno odraditi iako se nisi unaprijed pripremao. Kada dan počne naopako, kako je njegov započeo, tako se obično i završi, pomislio je Natan, svjestan da će do kraja dana zažaliti što je tog jutra uopšte i ustao iz kreveta. Cjenio je direktora, sa kojim je godinama radio i od njega dosta naučio. Bio mu je zahvala za svaku pomoć i podršku, te je znao da ovu molbu neće moći odbiti, ali ipak nije uspio da se savlada komentara i negodovanja. -Projekat na kojem radim je vrlo složen. Da bih ga završio, kako sam planirao, moram još jednom da odem u Kanadu. Treba mi dosta vremena i truda, te ne mogu da gubim svoje dragocjeno vrijeme i snagu po nekim seminarima. -Savršeno te razumijem i zato sam odlučio da tamo ostaneš sedamdo deset dana, umjesto petnaest, koliko je bilo planirano- direktor je pokazao dobru volju da mu pomogne. -Ah... -Šta kažeš na to? -Kada trebam da krenem?- nije bilo ni vrijeme, a ni mjesto da komentariše odluku koju je direktor unaprijed donio. -Za par dana. -Molim?- razgoračio je oči. -Moram da obavim još neke razgovore kako bih mogao da ti kažem tačo vrijeme polaska i sve što će pratiti taj put. -U redu, čućemo se kasnije- bio je smrknut. -Hvala ti. Natan se u toku dana smirio i pomirio sa činjenicom da su njegovi planovi pokvareni. Odlučio je da da sve od sebe i taj put učini što prijatnijim. I pored svega, morao je da prizna da mu je odmor potreban. Ajdo, koji je dobro poznavao, bio je odlično mjesto gdje se čovjek može opustiti i uživati u prelijepom prirodnom okruženju. Na kraju je shvatio da će mu to putovanje pomoći da razbistri svoje misli i osjećanja. Biće daleko od grada i svakodnevnih obaveza i moći će na miru da razmišlja. Konačno je prekinuo vezu sa Terezom, a u njegovo srce i misli se uvukla djevojka prelijepih modrih očiju. U miru, koji samo Ajdo može da mu pruži, imaće vemena da iskristališe svoja osjećanja i razmisli šta i kako dalje.

***

Tina je danima pravila spiskove šta Skarlet neizostavno mora ponijeti u Ajdo i svesrdno joj je pomagala oko pakovanja i kupovine svega što joj je trebalo za put, mada su njihove ideje bile različite i dovodile do sukoba i neslaganja. -Šta si ovo dodala, Tino?- na spisku su bile dopisane neke riječi, ali toliko sitno i nečitko da se nije snašla. -Svečane haljine, barem dvije- spremno je odgovorila i pojurila da iz njenog plakara izvadi one koje smatra da su najprikladnije. -Idem na seminar, a ne u provod- pobunila se Skarlet, uvjerena da bi to samo bio suvišan prtljag. -Previše rada može da škodi, a malo zabave nikada, nikome- uzvratila je Tina teatralno. -Nisu mi potrebne svečane haljine. -Jesu, još kako- nastavila je Tina tvrdoglavo. –Sjeti se da je i tvoja majka savjetovala da boravak u Ajdu iskoristiš na što je moguće bolji način, da se dobro odmoriš i lijepo provedeš. Ako nećeš da slušaš mene, slušaj barem nju.

-29-

-Dobro, ponijeću haljine, mada...- promrmljala je smrknuto, samo da bi je ućutkala. -Da vidim šta si spakovala od obuće- nastavila je Tina zahtjevno, kao da razgovara sa malim, neodgovornik djetetom. -Znaš sve šta sam spakovala. -Ne vidim svečane sandale. Kako ćeš obući svilenu haljinu uz patike ili japanke? -Uf... -Ostaješ tamo tri nedjelje, a ne tri dana- ljutila se Tina. –Moraš imati sve što ti može biti potrebno. -Stvar se može posmatrati i drugačije. Putujem na tri nedjelje, a ne na tri mjeseca, pa da nosim toliko stvari. -Postala si pravo gunđalo, Skarlet- frknula je Tina. -Mora da se šališ- Skarlet je prasnula u veseli smjeh. -Dobro je što putujem na tri nedjelje, pa ćeš se odmoriti od mog gunđanja. -Nedostajaćeš mi, i to jako. -I ti meni, ludice.

VII

Po dolasku u naselje Ajdo, Skarlet i njena kolegica Sindi, dobile su ključeve sa brojem kućice u kojoj će provesti naredne tri nedjelje. -Vrlo slično sam se osjećala kada su me roditelji prvi put odveli u ljetnji kamp za djevojčice- priznala je Sindi tihim glasom. –I onda, kao i sada, jedva sam čekala da e zavučem u krevet, pkrijem preko glave i utonem u san. Nadala sam se da će me neko čarobnim štapićem prebaciti u kuču roditelja i kada se probudim da ću biti na tom za mene dragom i poznatom mjestu. -Zar ti je toliko teško pao ovaj put?- iznenadila se Skarlet. -Jeste- procijedila je blago. -Mrzim sa putujem- rekla je Sindi. -Užasavam se autobusa. To me toliko slomi da e osjećam grozno- -Ni ja baš nisam ljubitelj autobusa, ali ovo putovanje nije bilo neudobno, jer smo pravili česte pauze i imam utisak da smo više bili van autobusa nego što smo sjedjeli u njmu i putovali- uvjeravala je Skarlet sigurnim glasom. –Treba otići do informacija i uzeti plan naselja, što bi nam u prvo vrijeme olakšalo kretanje- njena je praktičnost došla do izražaja, a i time je željela da svojoj kolegici skrene misli na druge stvari. -Hoćeš li to ti, molim te- preklinjala je Sindi. –Ja idem u našu kućicu. Reci mi samo koji je broj? -Čedrdeset- pružila joj je ključeve. Kako je Sindi izgledala doista loše, Skarlet je odlučila da prvo nju smjesti, pa tek onda krene u obilazak naselja. -Zar nećeš po plan naselja? -Kasnije ću, dok se ti budeš odmarala. Biće nam lakše ako zajedno prvi put uđemo u tu kućicu, zar ne?- nasmješila se. Naselje uopšte nije bilo komplikovano za snalaženje i veoma lako i brzo su stigle do cilja. Čim su ušle u kućicu koja je bila veoma skromno namještena, ali udobna i prijatna, Sindi se bacila u krevet, a Skarlet raspakovala, a zatim i malo osvježila i presvukla. U farmerke, roza majici i roza končanom džemperu koji je samo prebacila, kose vezane u konjski rep, izgledala je mnogo mlađe. Kada je izašla na terasu kućice, udahnula je punim plućima, svjež, opijajući vazduh, osjećajući kako joj čisti vazduh bez izduvnih gasova, puni tijelo i vraća snagu. Putovanje je uz česte pauze trajalo gotov dvanaest sati i sada joj je trebalo da dobro protegne noge. Dio naselja u kojem je bila i njhova kućica, nalazio se na brežuljku. Pogled je bio fantastičan i Skarlet je malo zastala, diveći se. Oko naselja je bila gusta borova šuma, njoj se činilo da joj nema kraja. Laganom šetnjom, uzanim

-30-

popločanim puteljcima, spustila se do centra naselja gdje su se nalazila četiri prostrana objekta u kojima su bili smješteni sala za ručavanje, sala za seminare, biblioteka i sala za razonodu i druženje. Dok je šetala, srela je veoma malo ljudi i zaključila da se svi odmaraju. Kada je počelo da se spušta veče, vratila se u kućicu. -Kako ti se čini naselje?- upitala je Sindi slabašnim glasom, jer se upravo probudila. -Veoma lijepo, ima sve kao pravi mali grad.-I butike?-To ne- prasnula je u smijeh.-Gladna sam.-Idemo na večeru- spremno je predložila Skarlet.-Hoćeš li da se poslije jela malo prošetamo- Sindi je molećivo gledala.-Volila bih da vidim sve što si i ti, ali sa što manje lutanja.-Dogovoreno.Do restorana, Sindi je neprekidno pričala i glasno se smijala, tako da je Skarlet taško mogla da shvati da je to ista osoba od prije dva sata. U svakom slučaju bilo joj je drago što se njena kolegica brzo oporavila i postala ona stara kakvu je znala. U restoranu je vladala prijatna atmosfera. Ljudi su se međusobno upoznavali, glasno komentarisali putovanje, jeli sa velikim apetitom, šalili se i smijali. Sve u svemu, bilo je veoma bučno. Njih dvije su zauzele sto u samom uglu, odakle su imale dobar pogled. Direktor naselja im se obratio biranim riječima i poželio im dobrodišlicu. Između ostalog obavijestio ih je da su im naredna dva dana slobodna kako bi se odmorili i međusobno upoznali, a zatim će početi seminar čiji će program dobiti na vrijeme.-Ovo me je obradovalo- šapnula je Sindi.Te su večeri ranije otišle na spavanje. Bile su iscrpljene, ali potpuno zadovoljne naseljem i atmosferom koja je u njemu vladala. Dok je tonula u san, Skarlet je pomislila na Natana. On je ekolog i sigurno bi bio oduševljen ovim mjestom sa nedirnutom, prelijepom prirodom, ako ga do sada već nije vidio, u šta je sumnjala. Otjerala je te misli iz glave, svjesna da razmišljanje o njemu, ne vodi ničemu. Bila je ubjeđena da ga više nikada neće vidjeti i da će on ostati samo lijepa uspomena.

***

Sljedećeg jutra, kada se probudila, Skarlet je zatekla kratko pisamce od Sindi, u kojem je obavještava da je izašla, jer ima nekih obaveza i da će je pronaći za vrijeme doručka. Polako je ustala, istuširala se i obukla, azatim pripremila sebi kafu i izašla na terasu da je popije. Sjela je u udobnu pletenu naslonjaču, šolju kafe stavila na stočić, a noge podigla na ogradu. Uživala je u prijatnoj svježini jutra i pletivu slabih sunčevih zraka koji su se probijali kroz gustu borovu šumu, opojnog mirisa. Ovo je raj, pomislila je, zažmurila i zabacila glavu unazad dopuštajući sunčevim zracima da miluju njeno lijepo lice. Natan Stiler koji je upravo stigao u Ajdo, uzevši svoj ključ, pošao je da se smjesti u kućicu. Bio je umoran od duge vožnje, ali rezak planinski vazduh kao da mu je vraćao snagu. Koračajući dobro poznatim stazicama, njegova pažnja je iznenada bila privučena. Jedna ženska figura, čije lice nije mogao da vidi, opušteno je sjedjela na tarasi jedne kućice i uživala na jutarnjem suncu. Svidjelo mu se što još neko ustaje rano i nesvjesno je krenuo ka njoj. Odjednom, učinila mu se poznatom. Prišao je i dobro je osmotrio. Sunčevi zraci koji su se presijavali na njenom licu, učinili su je još ljepšom nego što ju je upamtio. Spokoj ivedrina, koji su prosto zračili sa njenog lica, davali su joj nježniji i preefinjeniji izgled. Poželio je da može da je dodirne, ali se obuzdao. Popeo se na tarasu njene kućice i prišao joj.-Vas sam svuda mogao da očekujem, ali ovdje nikada- rekao je, dosta iznenađen njenim prisustvom, jer je seminar bio isključivo za profesore biologije i nije mogao da prisustvuje niko drugi.

-31-

Skarlet se trgla i otvorila oči. Naravno da je prepoznala njegov glas, ali kako je maštarila na suncu, u prvi mah se nije snašla da li je to stvarnost ili plod njene mašte.-Dao bih mnogo toga kada bih uspio da saznam uz pomoć kojih trikova ste došli ovamo i dobili smještaj.-To ste vi- glasno je prokomentarisala svoje misli, i dalje iznenađena što ga vidi.-očekivali ste nekog drugog?- bez poziva se spustio na drugu pletenu fotelju i zagledao u njeno lice.-Nikoga nisam očekivala- rekla je tiho, svjesna da je njega ona i dalje novinarka Tina Džons, a sada je morala skupiti hrabrosti i reći mu istinu.-Ukoliko me ponudite šoljom kafe, pristaću na kratak intervju- predložio je iznenada. –Vjerujem da je to pošteno.Izgledao je nadmeno i htjela je da odbile, ali je istovremeno bio toliko privlačan u starim farmerkama i jednostavnoj majici, da je poželjela da još neko vrijeme provede pored njega.-Pristajem- čula je svoj glas.-Hvala, umoran sam i iscrpljen.Pogledi su im se sreli. Bilo je suludo, nakon onih poljubaca da ponovo persiraju jedno drugom, ali imali su ogroman problem u komunikaciji i nikako nisu znali kako da ga prevaziđu. Obostarane želje su bile jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Ustala je i požurila u kućicu kako bi i njemu pripremila kafu. Ovo joj zaista nije trebalo. Nije znala kako da se ponaša, ali je osjećala da mora biti veoma pažljiva. Pomislila je kako mora biti veoma mudra i prvo otkriti kojim je on povodom tu, te koliko ostaje da bi znala kako će i kada da mu otkrije svoj identitet. Nikako nije mogla dozvoliti da to sazna od drugih. -Interesuje me kojim ste vi povodom ovdje?- upitala je, donoseći mu kafu.-Sasvim slučajno, mijenjam kolegu- odgovorio je nehajno. –Volim miris kafe.-Baš me zanima šta bi vama, diplomiranom ekologu moglo biti zanimljivo na ovom seminaru- namjerno se pretvarala da nije čula komentar o kafi, jer ga uopšte nije pitala kakvu voli, nego je napravila onakvu kakvu sama pije.-Recimo vi. Pocrvenila je i ugrizla se za usnu, što nije bilo tipično za iskusnog novinara, naviklog na verbalne duele. On je to primjetio i zadovoljno se nasmješio.-Ah...- nemarno je odmahnula rukom. –Čitaoce bi mnogo više zanimalo ko je ona lijepa dama sa kojom vas često viđamo- pokušala je da sazna pojedinosti iz njegovog života, a ujedno i zadovolji ljubomoru. -U posljednje vrijeme, mogli su me viđati u društvu mnogih lijepih dama, ne znam na koga tačno mislite- odgovorio je vješto, a ona je dobro znala da je u te lijepe dame svrstao i nju.Ludjela je zbog njegovog prepotentnog ponašanja i bila ljuta što nije u prilici da mu odbrusi onako kako želi.-Vješto izbjegavate odgovore- nasmješila se. –Ne bih se složila da je to dio naše pogodbe.-To je vaš utisak.-Da li na isti način izbjegavate sva pitanja?-Klonim se novinara- uzdahnuo je. –Samo sam jednom pokušao da ostvarim kontakt sa jednom novinarkom, ali mi to nije pošlo za rukom. Žao mi je zbog toga, zbog svega što je pogrešno protumačila. I prije nego što je rekao, Skarlet je znala da je ponovo mislio na nju. U njegovom glasu se ogleda iskrenost i ona je osećala kako polako počinje da mu sve oprašta. Ćutala je, razmišljajući kako da nastavi ovaj razgovor, ali je srećom, on preuzeo riječ. Govorio je o sebi i svom radu. Rečenice su mu bile kratke i jasne. Glas melodičan, ali i odlučan, kao onda kada ga je prvi put slušala na predavanju. Nadmeni Natan koji se pojavio na njenoj terasi, polako se pretvarao u prijatnog, opuštenog čovjeka koji zna granice, cijeni iskrenost i u svakom trenutku zna šta želi. Ona se opuštala,

-32-

svjesna da bi zauvijek mogla da sjedi pored njega i sluša ga. Postavila mu je još nekoliko pitanja, ali nije glumila novinarku. Rastali su se kao prijatelji i njoj je pao kamen sa srca. Dok je odlazio, gledala je njegova široka ramena, a kada se izgubio iz vida, ponovo je zabacila glavu i počela da sanjari.-Da te ne poznajem, rekla bih da si zaljubljena, Skrlet- veselim glasom je prokomentarisala Sindi, pokazujući da njenom pronicljivom oku ništa ne može da promakne.-Zar ovako izgledaju zaljubljeni?-Da.-Nisam znala.-Pogledaj se u ogledalo, draga- cerekala se Sindi. –Okice ti blistaju, obrazi se rumene, usne se razvlače u osmjeh, pogled negdje lebdi...- nabrajala je. –Izgledaš kao da si do malo čas bila sa princom.-Da li je taj princ na bijelom konju?- našalila se i Skarlet.-Verovao.Skarlet se malo zamislila. Bila je svjesna da je Natan fizički privlači, ali sebi još uvijek nije htjela da prizna da se zaljubila u njega. Iz tog razlga je smatrala da nije potrebno išta da govori Sindi, jer je željela da izbjegne mnoga pitanja na koja ni sama nije znala prave odgovore. -Ova priroda i ovaj vazduh mora da su krivi zamoj izgled- snašla se Skarlet, nadajući se da je zavarala svoju kolegicu.-Ako ti tako kažeš- nasmješila se Sindi, spremno prihvatajući da ovaj razgovor otave za neko drugo, možda bolje vrijeme.

***Pola sata prije prvog izlaganja, Skarlet se uputila ka zgradi za seminare. Noge su joj se odsjekle kada je ugledala Sindi u razgovoru sa Natanom i još jednim muškarcem. Pokušala je da se okrene i pobjegne, ali je to bilo kasno. -Skarlet,! Skarlet- pozvala je Sindi.Ukopala se, dok joj je srce ubrzano kucalo. Hiljdu misli joj je prošlo kroz glavu. Osjećala se kao najveći prevarant na svijetu. Pred očima joj je titrao Natanov izraz lica kada mu je budu predstavljali i rekli njeno pravo ime i zanimanje.

Htjela je da pobjegne, ali su joj noge otkazale poslušnost. -Skarlet!- ponovila je Sindi.Polako se okrenula.-skarlet, htjela sam da te upoznam sa našim kolegom, a mojim dobrim prijateljem- govorila je Sindi veselim glasom, prilazeći joj sa nekim nepoznatim muškarcem.-Skarlet Meklin, drago mi je- promrmljala je nezainteresovano, mehanički pružajući ruku.Natana nije bilo na vidiku i ona je odahnula. Muškarac se predstavio, ali ona uopšte nije čula njegovo ime. Osjetila je kako je usne razvukla u izvještačeni osmjeh i klimnula glavom, čisto da bi barem na neki način pokazala osnove pristojnosti.-Jako si blijeda, Skarlet- uplašeno je primjetila Sindi. –Nije ti dobro?-Boli me glava. Ne znam da li je to od prevelike količine čistog vazduha na koji mi živimo po gradovima nismo navikli- pokušala je da se našali.-Vrati se u krevet.-Došla sam na seminar, a ne da ležim u krevetu- promucala je tiho. Svjesna da se izbjegavanjem obaveza koi sa njenim karakterom i vaspitanjem.-Odmori se sat, dva i biće ti bolje- savjetovala je Sindi. –Glavobolje mogu biti veliki problem. Odlučila je poslušati svoju drugaricu, mada su se po njenoj glavi vrzmala mnoga pitanja. Polako se okrenula, i laganim korakom uputila ka svojoj kućici. Jedva je savladala želju da potraži Natana i sve mu ispriča, i da se na taj način ta noćna mora zauvjek završi, jer više nije mogla da istrpi pritisak laži. Njen život je oduvijek bio jednostavan, pošten i iskren. Od dana kada je prihvatila da

-33-

glumi svoju cimerku Tinu i upoznala Natana, sve joj je krenulo sasvim drugim putem. Tim putem, ona nije znala da hoda niti je mogla da se snađe. Za sve ljude i svakog čovjeka kojeg je poznavala ona je bila Skarlet Meklin, profesor biologije. Jedino je za Natana, čovjeka od čijeg joj je mišljenja jeko stalo, bila Tina Džons, novinar. Jedva je dočekala pauzu i Sindin povratak. Uplašena i nesigurna, povjerila joj se.-Vjerujem da te je splet okolnosti natjerao na tako nešto, mada ne razumijem baš najbolje, zašto si nastavila sa tom igrom- rekla je čim je Skarlet završila svoju ispovjest. –Moraš što prije da razgovaraš sa njim i sve mu objasniš. Na mene možeš uvijek da računaš. Mislim da ti to posebno i ne moram isticati.-Hvala ti.-Uvjerena sam da između vas dvoje postoji nešto mnogo više od obične fizičke privlačnosti, kako si ti to jednostavno formulisana- govorila je zamišljeno.-Zašto to misliš?-Možda je to samo neko predosjećanje, ali rekla bih da se tu radi o ljubavi. Nisam baš ekspert za ta pitanja, ali...- nemoćno je raširila ruku kao da se predaje. -Ne, nije to ništa dublje- pobunila se Skarlet. –Možda je i fizička privlačnost jednostrana, jer je on doista muškarac kakvog ranije nisam bila u prilici da sretnem. Razgovor je prekinulo kucanje na vratima, a Skarlet je požurila da otvori. Pred njom je stajao Natan. Učinilo joj se da će se srušiti. -Dobar dan- pozdravio je sa širokim osmjehom na usnama.Otpozdravila je nesigurno i zbunjeno, pritvarajući vrata kućice kako njena koleginica ne bi čula baš svaku riječ jer se uplašila da je Natan možda otkrio istinu i došao da joj u lice saspe da je lažov. Na kraju, čovjek kojem savjest nije sasvim čista, kao što njoj nije bila zbog igre u kojoj je uzela učešće, osjeća strah i nelagodnost.-Došao sam da te zamolim da odemo na jedno piće- rekao je nježnim, prijateljskim glasom, sasvim zaboravljajući formalno ophođenje. –U blizini ima jedan prijatan kafe.-Ne znam, možda neki drugi put- promrmljala je.-A sada?- iza leđa je držao preljepu crvenu ružu koju joj je pružio. –Ovo je moj adut- nasmješio se. –Da budem iskren, očekivao sam da ćeš me odbiti, ali se nadam da nećeš imati srca da odbiješ usamljenog džentimlena koji se potrudio da donese ružu. Prasnula je u veseli smijeh.-Idem samo da se javim koleginici- nije imala srca da ga odbije jer joj se svidjeo njegov trud.-I ponesi džemper- viknuo je za njom.-Ovo ti je prilika da mu sve otkriješ- šaputala je Sindi, pokazujući na srce i glavu.-Svjesna sam toga.-Lijepo se provedi- rekla je Sindi.Skarlet nije znala gdje se nalazi kafe koji je Natan spomenuo i jako se iznenadila kada su krenuli pješke. Ispostavilo se da uopšte nije daleko i stigli su veoma brzo. Unutrašnjost je bila mala, ali simpatično uređena. Okrugli stolovi na kojima je bila po jedna stona lampa, dugačak šank, prijatna, tiha muzika koja ne remeti razgovor gostiju. Natan je naručio bocu crnog vina.-Da nazdravimo- rekao je kada su bili posluženi.-Čemu?-Ne znam- nasmješio se, a njoj se učinilo da u njegovim riječima ima podsmjeha. –Imaš li ti neku ideju? Želiš li ti nekome da nazdraviš?- izazvao je.-Da- odgovarala je hrabro i podigla svoju čašu. –Nazdravljam svim novinarima i svim ekolozima zajedno, sa nadom da će u budućnosti ljepše sarađivati.-Ja predlažem da mi kao njihovi predstavnici budemo primjer drugima. Mislim da to možemo.Natjerala je sebe da se nasmješi, jer je vrlo dobro čitala između redova i shvatila pravo značenje njegovih rječi. Znala je da bi potvrdan odgovor značio pristanak i nastavak veze, a srce joj nije dozvolilo da odbije. Nakon ta kratke neprijatnosti oko zdravice, razgovor je krenuo sasvim suprotnim tokom. Skarlet mu je pričala o svojim roditeljima i srećnom djetinstvu. -Tvoja priča me je podsjetila na jednog veoma dragog profesora koji bi sasvim odgovarao opisu tvog oca, ali on se preziva Meklin- primjetio je zamišljeno. –Robert Meklin. Ostavio je veliki utisak

-34-

na mene i mada smo se samo jednom sreli, zapamtio sam njegovo ime. Na trenutak joj je zastalo srce. Nije mogla da vjeruje da takva slučajnost uopšte može da postoji i da su se njen otac i Natan ikada sreli. To je možda bio najbolji trnutak da nu ispriča istinu i pokušala da objasni svoje učešće u cijeloj stvari, ali...-Nepoznato mi je to prezime- začula je svoj glas.Učinilo joj se da vidi iznenađenje na Natanovom licu i brzo promjenila temu, rješena da više ništa ne govori o sebi. Natan je bio izvanredan sagovornik. Odgovarao je na sva njena pitanja, a ona je polako ispijala vino i sa očitim uživanjem slušala njegov melodičan glas. Bilo joj je prijatno u njegovom društvu. Govoreći o svom poslu, Natan je u jednom trenutku rekao kako je bio prinuđen da prihvati neki posao koji uopšte nije želio da obavi, ali je bio prinuđen. Pričao joj je o situacijama koje su van kontrole ljudi, život ih jednostavno nosi i na njih je veoma teško reagovati. Slušajući ga, pronašla je opravdanje za sebe i svoje postupke. Gotovo je uskliknula od sreće, svjesna da je ona samo žrtva sudbine i da nikako nije mogla uticati na promjenu stvari. Jedino... Možda je sada trebala imati više hrabrosti, presjeći igru i priznati istinu. Na trenutak je zatvorila oči, svjesna da nema snage i gubi kontrolu. Postala je svjesna da sve ima svoju cjenu. Cjena upoznavanja sa njim bila je njeno lažno predstavljanje i kada je tako gledala na stvari, greška joj se i nije činila toliko velikom. Nije znala da li će joj to poznanstvo donijeti sreću ili tugu, a što je još gore, nije mogla čak ni da nasluti.-Čini mi se da smo svi mi dio nečije igre- nastavila je razgovor. –Kao da postoji neko ko poteže konce, usmjeravajući nas u kom pravcu i kako da idemo, a pri tome se odlično zabavlja. -Pa...-Naravno da na tom putu svi mi pravimo razne greške, ali ja sam ona koja ih prašta.-Tvoje riječi mi nekako čudno zvuče jer imam utisak da su upućene meni lično- pravilno je protumačio njeno podrhtavanje glasa i skrivanje pogleda.-Ne, nisam- rekla je brzo. –To je bilo samo moje glasno razmišljanje i ništa više.Natan nije bio zadovoljan odgovorom, ali nije insistirao na nastavku tog razgovora. Obje su se iznenadili kada su shvatili da je kasno i da su preskočili večeru. Srećom, u kafeu su mogli da im ponude sendviče koje su oni rado prihvatili. Kada su krenuli nazad u naselje, oko njih je vladala mrkla noć. Natan joj je ponudio svoju ruku, što je spremno prihvatila. Osmjeh zadovoljstva titrao je na njihovim licima dok su osjećali blizinu jedno drugog. Sve vrijeme šetnje u povratku, zadirkivali su se simpatičnim upadicama, neprestano se veselo smijući.-Vidimo se sutra- rekla je umjesto pozdrava kada su stigli do njene kućice. Natan je povukao sebi na grudi, obgrlivši je oko struka. Svojim usnama je nježno dotakao njene, budeći u njenom tijelu ludačku želju. U trenutku kada se on odvojio od nje, bez razmišljnja ga je zagrlila i počela požudno da ga ljubi. Trajalo je to samo tren, ali dovoljno jako da mu pokaže sva svoja osjećanja. Nekoliko trenutaka su se gledali, a zatim se on izgubio u mrak.-Vidimo se, Tino- začula je njegove riječi, praćene koracima koji se udaljavaju. Tiho, na vrhovima prstiju da ne bi budila Sindi, ušla je u kućicu i brzo se pripremila za krevet. Legla je, ali joj san nikako nije dolazio na oči. Prevrtala se po krevetu, ali kada je shvatila da od spavanja nema ništa, izašla je na terasu. Noć je bila svježa i ona je zadrhtala. Huk sove, sa obližnjeg drveta, pojačao je nemir u njoj. -Zar baš moraš tu da kreštiš?- upitala je ljutito, a sova je muklim hukom odgovorila. U jednom trenutku, izula je papuču i bacila ka krošnji. To je uradila i sa drugom, a potom je zavladala tišina. Ubjeđena da je sova odletjela, Skarlet je bosonoga pošla u pravcu gdje je čula da su joj papuče pale. To je bilo u neposrednoj blizini susjedne kućice. Polako je prilazila i gotovo se skamenila kada je obasjala svjetlost nečije baterije. Odjednom je postala svjesna svoje tanke, lepršave spavaćice sa tankim bretelama, koja joj je dosezala jedva do koljena. -Ovo tražiš?- upitao je Natan, držeći u ruci njenu papuču.Nije mogao da spava i izašao je na terasu da popije još jedno piće i malo da sredi misli, kada je začuo neko šuškanje i njene riječi. Prepoznao je njen glas i shvatio da joj glasna sova ne dozvoljava da zaspi. Pokupio je njene papuče koje su pale ispred njegove terase i zadovoljno je gledao dok mu je prilazila kao neka prekrasna šumska vila iz priča koje je pamtio još dok je bio dječak. Mliječni

-35-

sjaj mjeseca uvukao se u svaki dio njenog tijela i puštenu kosu, koja joj je slobodno padala niz leđa, čineći je nestvarnom i istovremeno prelijepom.-Da, hvala ti- pokušala je da se nasmiješi, uplašena saznanjem da upravo on stoji pred njom.-Nije ti hladno?-Jeste.Pružio je ruke ka njoj i zaštitnički je privukao u zagrljaj. Jasno je osjećala svaki mišić njegovog tijela kada se ono pripilo uz njeno. Koljena su joj klecala, srce uzbuđeno lupalo, dah se gubio. Njegove čvrste ruke je doživjela kao okove kojih nikada ne želi da se oslobodi. -Ti si prelijepa vila- šaputao je između poljubaca.-Natane, ja...-Želim te- mrmljao je požudno, ljubeći njeno lice i vrat. –Budi moja, samo moja.Strasno je uzdisala i podvukla ruke ispod njegove majice, milujući mu leđa. Uživala je osjećajući kako mu se mišići zatežu, a koža ježi pri svakom njenom dodiru. Unio je u svoju kućicu. Njegova odjeća je pala na pod, a oni su se nagi, u čvrstom zagrljaju našli na njegovom krevetu. Odjednom, začuli su neke korake i oboje pretrnuli, a čarolija kao da je nestala i oni se vratili u stvarnost.-Ne znam ko je to bio, ali ga mrzim- promrmljao je Natan. –A, ti?-Ko god da je, možda bi trebali da mu budemo zahvalni.-Nikada!Prasnuli su u smijeh poput dva zavjerenika, a ona je uživala što je on nije ispuštao iz zagrljaja.-Tino...Trgla se i naglo počela da se oblači.-Stani, šta se dogodilo?- bio je zbunjen njenim ponašanjem. -Ja nisam...- započela je tiho, gotov šapatom, svesna da je došao trenutak istine, ali je on prekinuo.-Jesi, željela si me, isto koliko i ja tebe- uvjeravao je i ne sluteći šta je ona željela da mu kaže.-Nisi me razumio, Natane- pobunila se. –Nisam željela to da kažem. Ja...- odjednom je izgubila moć govora.Pogledi su im se sreli. Njegov je bio nježan, pun razumjevanja, a njen prazan i slomljen. Svu težinu još neizgovorenih riječi, počela je da osjeća na grudima. -Ne mogu- prošaputala je sebi u bradu. –Ne mogu- ponovila je kao bolni eho.-Tino, o čemu se radi?-Vidimo se sutra- naglo je skočila i uz izvještačen osmjeh promucala to obećanje, a zatim nestala.Natan je dugo gledao za njom. Osjećao je da Tina nešto krije, a on je morao to da otkrije. Nemir se uvukao pod njegovu kožu, ne dajući mu mira. Kada se vratila u svoj krevet, lica zagnjurenog u jastuk, Skarlet je gorko zaplakala. Nikada nije bila kukavica i uvijek se suočavala sa svim problemima. Osjećala je da je večeras izdala sebe, da je pod noge bacila sav trud svojih roditelja koji su htjeli da od nje naprave dobru osobu. Bila je svjesna da voli NatanaStilera svakim dijelom svog bića, ali se bojala da će ga izgubiti ako mu prizna da ga je lagala.

***Zvuk snažne lupe, rastjerao je Natanove snove i vratio ga u stvarnost. Još uvijek bunovan, skočio je iz kreveta, shvativši da buka dolazi od snažnog kucanja na vratima. Požurio je da otvori i provjeri ko ga to budi ovako rano. Pred njim je stajao recepcioner.-Oprostite gospodine Stiler, ali imate već dva veoma hitna telefonska poziva iz grada- rekao je. –Vaš je direktor zamolio odmah da se javite, jer nemože da vas dobije na mobilni. -Isključio sam ga da bih se naspavao- promucao je, zahvaljujući na prenjetoj poruci.Čim je uključio telefon, ugledao je bezbroj propuštenih poziva svog direktora i iste sekunde okrenuo njegov broj, svjestan da ga ne bi uznemiravao bez potrebe. -Gdje gori?- upitao je umjesto pozdrava čim je sa druge strane čuo glas direktora.Dobio je obavještenje da su laboratorijske analize potvrdile neke njegove pretpostavke u vezi bolesti nekih izumrlih biljaka, i da se hitno analize i istraživanje moraju nastaviti, jer su na pragu otkrića lijeka koji bi pomogao u spašavanju mnogih biljaka.-A seminar?

-36-

-Budi bez brige, kolege koji su tamo, preuzeće i tvoj dio posla- uvjeravao ga je direktor. –Prije desetak minuta sam razgovarao sa Suzan Mičels i ona je spremna da odradi i tvoj dio posla. Pakuj se i kreći nazad. Natan se na brzinu spakovao i u rekordnom vremenu krenuo nazad u grad. Ostavivši Ajdo iza sebe, osjetio je veliku prazninu, dok mu je pred očima titrao Tinin umiljati lik. Zbunjivalo ga je to što je osjećao da ne može više bez nje, ali je uvjeravao sebe da će se kroz koji dan vratiti, čim odradi dio posla vezan za dalje eksperimente. I ne sluteći da je Natan napustio naselje, Skarlet je dobar dio dana provela na seminaru, aktivno učestvujući. Svidjela su joj se predavanja Suzan Mičels, a kada su podjeljeni po radnim grupama, obradovala se što je pripala upravo njoj. Ta je žena imala mnogo znanja i nesebično ga je dijelila drugima. Negdje pred kraj dana od Sindi je dobila informaciju da je Natan otputovao. Uvjeravala je sebe da su to dobre vijesti, jer više neće morati da bude obazriva ni da se krije, ali je u srcu osjećala tugu i neku čudnu zebnju. Uveče se javila Tini. -Moja intuicija mi govori da ti je potrebna moja pomoć- našalila se Tina, koja je po glasu svoje drugarice shvatila da ima nekih problema. –Hajde, pričaj.-Tvoja intuicija griješi- promrmljala je Skarlet, ne želeći da je uvlači u priču jer je Tina bila suviše daleko da bi joj na bilo koji način mogla pomoći ili barem procjeniti situaciju.-Znam da je i Natan Stiler u Ajdu- nastavila je Tina, pokazujući po ko zna koji put da nema informacije koje su za nju tajna. –Jesi li mu rekla ko si u stvari?-Još nisam.-Ne misliš da bi trebala?- upitala je smrknuto, ljuta na Skarlet zbog tolikog odugovlačenja.-Pa...-Da sam ja na tvom mjestu...-Da si, uradila bi ono što misliš da je ispravno, ali ti nisi na mom mjestu, Tino- prekinula je Skarlet grubo.-Nemoj se ljutiti, htjela sam da kažem...-Znam šta si htjela da kažeš jer se i meni slično mota po glavi.-Čekaj, nemoj prekidati- uzviknula je Tina. –Imam još nešto da ti kažem.-Šta imaš da mi kažeš?- upitala je sumorno.-Dogovorila sam se sa tvojim roditeljima da odem kod njih u vikendicu i da te tamo svi zajedno dočekamo nakon seminara- obavjestila je. –Ionako smo nas dvije planirale da par dana provedemo kod njih, pa sam mislila...-Dobro si mislila- prekinula je.-Odmor će mi poslije svega biti prijeko potreban.

VIII

Po povratku u Ajdo, nakon par dana, Natan je prvo potražio Skarlet, ili Tinu, kako je on i dalje vjerovao da se ta prelijepa djevojka zove. Pronašao je u bašti restorana kako sjedi sama i upija posljednje zrake popodnevnog sunca. Tiho joj je prišao sa leđa i rukom zatvorio oči. Skarlet se trgnula i mahinalno svojom šakom prekrila njegovu. Znala je da je to on i srce joj je poskočilo od radosti.-Kada si se vratio?- upitala je mirno.-Sada- spustio je nježan poljubac na njen obraz i sjeo na praznu stolicu.-Donosim senzacionalne vijesti- rekao je obradovano.-Da hvatam bilješke?- našalila se.-Naravno.Detaljno je ispričao o svom radu i fantastičnim rezultatima koje je dobio. Skarlet ga je pažljivo slušala, veoma zainteresovana, a njemu nije promaklo da postavlja veoma stručna i direktna pitanja. -Nisam znao ni očekivao da novinari tako dobro poznaju biologiju i ekologiju- primjetio je.-Mnogo toga ti ne znaš o nama- namjerno je to rekla, poželivši da ga natjera da dublje razmišlja o njoj, a on, zasljepljen srećom zbog poslovnog uspjeha, jednostavno nije primjetio oporu zajedljivost u njenom glasu.

-37-

-Toliko sam sretan- na licu mu je titrala dječačka iskrenost. –Raduje me što si tu i što mogu sa tobom da podjelim svoju sreću i zadovoljstvo. Imam toliko toga da ti ispričam, ali poslije. Prethodno...- nagnuo se ka njoj i nježno je poljubio.-I ja tebi- rekla je tiho. –Nadam se da ćeš me razumjeti- dodala je puna nade dok joj se pogled mutio od strasti.-Želim da proslavimo to- nastavio je veselo, ne obazirući se na njene riječi misleći samo na svoj rad i dobre rezultate. –Ali, samo ti i ja. Nasmiješila se, osjećajući uzbuđenje koje se teško moglo savladati.-Natane, drago mi je što sam te pronašla- odjednom se pojavila uzan Mičels. –Upravo sam se čula sa tvojim direktorom koji me je obavjestio o rezultatima rada. Čestitam ti od srca.-Hvala ti, Suzan.Karlet je preblijedila. Pogleda uprtog u daljinu, bez snage da kaže bilo šta ili se pomjeri, čekala je šta će se dalje dogoditi. Osjetila je nemir, svjesna da je trenutak istine došao, a ona nije bila spremna.-O, vidim da si se upoznao sa našom mladom i veoma talentovanom kolegicom Skarlet Meklin- nastavila je Suzan veselim glasom.Krajičkom oka, uplašena djevojka je gledala Natana. Njegova ruka se zaustavila na pola puta do šoljice kafe koju je htio da uzme. Na usnama mu se zaledio osmjeh, a riječi koje je vjerovatno htio da kaže, zaledile se u grlu. Njegove oči su je uporno gledale, a u njima je nestalo onog već poznatog sjaja. U istom trenutku Skarlet i Natan su prestali da dišu, misle i osjećaju. U ušima su im odzvonile riječi koje je upravo izgovorila Suzan Mičels, što je bio jedini znak da su još živi. U istoj sekundi, nestala je njegova sreća, a njena nada. Ko, htio je da krikne, ali riječi nisu silazile sa njegovih usana. Gledao je avetinjski blijedo lice djevojke koja je sjedela pored njega. Nije bila greška kako je u prvi mah pomislio, ova djevojka pored njega, ipak nije ona za koju je on mislio da jeste.-Zdravo Suzan, kako si?- promrmljala je Skarlet.-Idem malo da se odmorim, jer je danas bio veoma naporan dan- odgovorila je žena. –Radujem se što vidim da se poznaješ sa Natanom, jer bi bila prava šteta da jedan tako dobar mlad biolog ne upozna našeg najeminentnijeg ekologa. Vidimo se sutra- mahnula je na pozdrav i izgubila se, nesvjesna kakvu je pometnju napravila. Kada su ostali sami, nekoliko je trenutaka vladal ledena tišina.-Ko si ti?- ne skidajući pogled sa Skarletinog lica, promuklim glasom od navale bijesakoja ga je obuzela, upitao je muklo.-Skarlet Meklin, profesor biologije u jednoj srednjoj školi i to je razlog mog dolaska u Ajdo- nije ga gledala, jer nije imala hrabrosti da podnese izraz lica izigranog čovjeka. -Zašto si to uradila? Zašto si me lagala?- procijedio je kroz zube. Zaista mu je bilo teško da shvati da se ova žena, u kojoj je pronašao mnoštvo lijepih osobina i za koju je osjećao ljubav, poigrava sa njim, a da je on samo dio igre koju je ona osmislila. -Nisam željela da te obmanjujem jer nisam ni sanjala da ću te vidjeti više od jednog puta.-Mogla si to mnogo ranije da mi kažeš, imala si vremena. Mogla si, samo nisi htjela- njegov je pogled optuživao gore od izgovorenih riječi.-Pokušala sam, ali nisam imala snage da istrajem do kraja- zavapila je, opravdavajući se.-To te ne opravdava... Skarlet- jedva je uspio da izgovori njeno pravo ime. –Priznaj mi šta si željela od mene, pa da već jednom završimo sa ovom farsom- bjesno je uhvatio za ramena i snažno protresao. –Informacije, zar ne? Željela si da saznaš ono što drugima nikada ne bih rekao! Divno si to smislila- nastavio je cinično. –Ko te plaća za te informacije? Koliko?- upitao je s gađenjem na licu.-Niko me ne plaća.-Ah... Još jedna laž!Boljela je svaka njegova riječ i ledeni pogled, a još više saznanje da je među njima sve gotovo i prije nego što je zapravo i počelo.-Ne lažem- gotovo je kriknula.

-38-

-Tvoji mi odgovori uopšte nisu potrebni da bih saznao ono što želim- ošinuo je ledenim pogledom, ustao i bez pozdrava se udaljio.Nezaustavljiv bijes se raširio njegovim tijelom kada se prisjetio kako je u jednom trenutku pomislio da je konačno pronašao pravu ženu za sebe i poželio da sa njom zasnuje porodicu.-Kada bih mogla sve da ti objasnim- tiho je šapitala, gledajući za njim, dok su joj se oči punile suzama.

***

Tragovi neprospavanih noći i patnje koja je gušila, jasno su se vidjeli na Skarletinom licu kada je tog dana ulazila u salu gdje je trebala da kolegama i organizatorima seminara iznese svoj referat. Natana nije srela već par dana, mada je znala da je on i dalje tu. Izbjegavao je, što je bio jasan znak da joj nije oprostio. Stala je za govornicu i pogledom preletjela prisutne. Veliko ohrabrenje je osjetila što je Natanova stolica ostala prazna. Duboko je uzdahnula i smjel, sa puno samopouzdanja, počela svoje izlaganje. Nije primjetila kada je Natan došao, ali su im se u jednom trenutku pogledi sreli. Zastala je kao skamenjena, a zatim hrabro nastavila svoje izlaganje, želeći da mu pokaže da je vrijedna slušanja i pažnje. Nije joj bilo jasno gdje je i kako pronašla tu snagu, to je vjerovatno bila pobjeda njene ličnosti i karaktera. Po završetku izlaganja, zaorio se aplauz. Sa ravnodušnošću u srcu, primala je čestitke jer bol koji je osjećala, pomutioje sve druge moguće radosti. Izlazeći iz sale, gotovo je naletjela na Natana, koji je razgovarao sa jednim za nju nepoznatim starijim muškarcem kojeg je proteklih dana viđala samo u prolazu.-Gospođice Meklin, čestitam vam- zaustavio je Natan. –Upravo sa kolegom Prostom, razgovaram o vama.-Pridružujem se čestitkama, kolegice- oglasio se i drugi muškarac pružajući joj ruku. –Pavo je blago imati takvog profesora biologije u srednjoj školi.-Hvala vam- sa dosta uzdržanosti je zahvalila i iskoristila prvu priliku da se udalji od njih.Koraci su joj bili sve teži, bol i pritisak u grudima jači, a želja da sve objasni Natanu i izvini mu se zbog svojih postupaka, nepodnošljivo prisutan. Nije znala šta da uradi i kako da reaguje, svjena da je svaki minut odugovlačenja koban. Odjednom, bez nekog dubljeg razmišljanja, mnošena samo željom da pokuša da ispravi gršku i vrati sreću u svoje srce, okrenula se na peti i odlučnim korakom uputila ka Natanu.-Htjela bih da razgovaram sa vama- rekla je. -Izvolite- obratio joj se bezbojnim glasom koji nije ništa pokazivao, mada je njoj mnogo toga postalo jasno. On je prezirao, nije joj oprostio i nije želio da je vidi u svojoj blizini.-Istina je da sam mogla da iskoristim naše susrete i sve ono što si mi rekao, ali je istina i da ništa od toga nisam uradila- rekla je u jednom dahu, spontano, vapeći za oslobođenjem svoje duše i misli.-Ko je Tina Džons?- bilo je jedino što ga je sada interesovalo, dok je neprijateljski sjevao očima.-Moja prijateljica.-O?- sada mu je sve bilo malo jasnije. Kiptio je od bijesa, zamišljajući dvije drugarice kako se zabavljaju, smišljajući kako da ga nasamare.-Natane, molim te da me saslušaš- prklinjala je Skarlet bojažljivim glasom, svjesna svoje greške. –Postoje trenutci u životu koje čovjek ne može da kontroliše ni pored najbolje volje. Ti su trenuci pogrešni, nametnuti i jednostavno se desi, jer moraju da se dese.-Interesantno razmišljanje- gorko se osmjehnuo.-Trenutak kada sam te upoznala, bio je van moje kontrole, ali njega se ne bih odrekla ni za šta na svijetu- nastavila je hrabro dok su joj se suze slivale niz obraue. –Moja osjećanja su iskrena i čista, a način na koji sam te upoznala je splet okolnosti koji nije ružan ni podao. Ja...- rukomje obrisala uplakane oči. –Ne želim da shvatim da sam pogriješila što sam se sada vratila i što ta molim...Slušajući je, on se lomio poput mladog granja nošen jakim vjetrom. Osjećao je svaki drhtaj njenog glasa, njene suze su mu stezale srce. Želio je da je zagrli. -Tina i ja...

-39-

-Natane, dragi, jedva sam te pronašla- začuo se ženski glas u trnutku kada je on pružao ruku ka Skarlet. U djeliću sekunde, Skarlet je shvatila da je to ona ista djevojka koju je vidjela sa njim one noći u klubu. Osjetila je snažan ubod ljubomore i da bi spriječila bolni krik, naglo se okrenula i dojurila. Ispala je budala, govorilo je njeno srce. Zaljubila se u zauzetog muškarca. Na svojim leđima je osjećala poglede. Njegove ili njene, nije znala, jer nije željela da se okreće i vidi ih u zagrljaju, svjesna da to ne bi mogla da podnese. Osjećala je svu težinu poraza koji je upravo doživjela. Uvukao joj se u srce, misli i pod kožu, a da je od prvog dana znao da nije slobodan i nikada neća biti njen. Ako je neko griješio, oboje su, i on nema pravo da je optužuje, ma koliko pogriješila zbog lažnog predstavljanja. Suze, pune bola, slivale su joj se niz lice, a ruke nisu imale dovoljno brzije da ih brišu. Nesrećna, slomljnog srca i izgubljnih snova, uletjela je u kućicu, gdje je u samoći mogla da isplače tugu.-O, bože, daj mi snage da izdržim ovaj bol, da sve ovo zaboravim...- šaputala je.

***

U želji da pronađe mir za dušu i slomljeno srce, te nekako prikupi snagu da ostane na seminaru još dva dana koliko je preostalo do kraja, Skarlet je krenula u šetnju. Gusta borova šuma sa svojim čarobnim mirisima i opuštajućom tišinom, trebala je da bude njeno skolonište i mjesto relaksacije i obnavljanja. Koračajući polako, tjerala je sebe da razmišlja o danima koji predstoje i brzom povratku kući, kada će uz pomoć roditelja pokušati da zaliječi slomljeno srce. Unaprijed je znala, da oni neće odobriti njeno ponašanje, ali će je razumjeti i podržati. Očekivala je, da će otac, iskusan psiholog, umjeti da predloži načine da olakša sebi muke koje su gušile. Umorna, u jednom se trenutku naslonika na jedno ogromno stablo i zatvorila oči. Trudila se da diše duboko i polako, izbacujući sve negativne misli i osjećanja. Začula je korake koji su joj se približavali. Sitne grančice su se lomile pod snagom nečijih stopala. Ukočila se i vidno zadrhtala. Sva njena čula su bila usmjerena na te zvuke koji su se približavali. A onda, odjednom, kroz njeno tijelo je prostrujala neka toplina, prijatna i opuštajuća kao kada je Natan pored nje. Srce joj je brže zakucalo i u trnutku kada je otvorila oči, njegovo drago lice je bilo pred njom. Na trenutak, nije znala da li je sve samo san.-Skarlet- prošaputao je, uzimajući je u zagrljaj.-Tu si- bilo je sve što je u tom trenutku uspjela da izusti. Grlo je počelo da joj se suši, obrazi su se zarumenili, srce snažno udarilo a noge otkazale poslušnost.-Da tu sam i želim zauvijek da ostanem sa tobom.Zavladal je tišina. Skarlet se prosto gušila u toplini njegovog tijela i snazi njegovog zagrljaja.-Mislila san da sanjam- prošaputala je.-Ovo je stvarnost, a ne san.-Možeš li mi oprostiti što sam od tebe krila svoj pravi identitet, Natane?- morala je da upita.-I prije nego što si ga otkrila, ja sam znao ko si ti.-Kako si znao?- zbunjeno je promucala.-Osjećao sam. Tu- stavio je ruku na svoje srce.-Bojim se da ne razumijem, Natane- tiho je priznala.-Znam da si ti, ma kako god se zvala, žena mog života- gledao je u oči dok je izgovarao te riječi. –Znam da te volim i da ne mogu da živim bez tebe.-Ali...- u njenim je očima ugledao sumnju.Bilo mu je jasno da želi da postavi pitanje o Terezi i preduhitrio je i sam iznerviran njenim dolaskom i još jednim bespotrebnim pokušajem obnavljanja njhove već prekinute veze. Ispričao joj je istinu o njihovoj vezi i prekidu.-Nije mi jasno zašto je došla u Ajdo i od koga je uopšte čula da sam ovdje. Neću da se zamaram takvim razmišljanjima jer svakako ima pravo da radi ono što smatra da treba. Rekao sam joj da je među nama definitivno gotovo i da volim drugu. Uvjeren sam da je konačno shvatila da je moje srce odabralo.

-40-

-Ona je veoma lijepa.-Ti si mnogo ljepša od nje.-Ja...-Volim te.Grčevito, kao da će joj ga neko oteti, stezala je Natana, a suze su joj zablistale u očima.-Treba još samo da znaš da jednostavno nisam mogla odbiti i ostaviti Tinu na cjedilu kada zbog povređene noge nije mogla otići na ono predavanje i ispuniti radni zadatak- polako, sa dosta snebivanja počela je svoju ispovjest, a kako su riječi odmicale, detaljno je ispričala sve kako je bilo, osjećajući veliko olakšanje. On je znao da je sve bilo tako, da su je okolnosti natjerale da postupi i protiv svoje volje. Vjerovao joj je, jer njene oči nisu umjele da lažu.-Ti si žena koju želim za sebe- rekao je kao zavjet dok mu je osmjeh sreće titrao na licu. –Bože, hvala ti, što sam sve ovo na vrijeme spoznao- tek čujno je izgovorio, bacajući pogled ka nebu.Vidio je samo čvrsto isprepletane grane i komadić plavog neba, a to je za njega značilo simboliku da se on i Skarlet nikada neće rastati i da su njih dvoje spojeni kao što su nebo i sunce.

IX

Roditelji iTina su ih dočekali ispred vikendice. Robert Meklin se iskreno obradovao što je Skarlet dovela njegovog dragog poznanika, a Natan je bio srećan što je taj divan čovjek otac žene koju iskreno voli.-Mora da ste umorni od puta- govorila je majka. –Domaća hrana će vas okrijepiti.-Tačno je da smo gladni, ali ja želim nešto da vam kažem prije no što sjednemo za sto- obavjestila ih je Skarlet.-Kaži šta imaš, dijete- otac je ispitivački gledao.-Uskoro se udajem.Svi su im čestitali, a Meri i Rbert nisu mogli da prepoznaju svoju kćer koja je blistala od sreće i unutrašnjeg zadovoljstva. Bilo je jasno da je pronašla muškarca o kakvom je oduvjek sanjala.-Ovo je bomba!- uskliknula je Tina, poskočivši od radosti. –Ne znam kako da vam zahvalim- grlila je čas svoju drugaricu, čas Natana.-Vaša vijes o skorom vjenčanju mi je došla u pravi čas, jer sam ostala bez aktuelnih informacija što je pogubno u mom poslu- zadovoljno je trljala ruke.-Vas dvoje mi spašavate karijeru!-Jednom novinar, zauvijek novinar- smijala se Skarlet, zadirkujući svoju drugaricu.-Pa...- nemoćno je raširila ruke.-Poznato je moje mišljenje o novinarima, a već sada se moram pomiriti sa sudbinom kako će javnost do detalja biti upoznata sa našim vjenčanjem, jer kuma neće umjeti da nešto prećuti.-Da znaš da si car, Natane- pohvalila ga je Tina. –Uplašila sam se da ćeš odvesti moju drugaricu na neko skrovito mjesto i krišom obaviti vjenčanje, samo da bi javnost bila daleko, a ti čak prihvataš da ja i kumujem.-Moram, Skarletini prijatelji su i moji, zar ne?- nasmiješio se.-Zaklinjem se da će vaš ekskluzivni izvještač veoma profesionalno, ali i diskretno obaviti svoj posao- obećala je Tina, što je izazvalo opšti smijeh prisutnih. Do kasno u noć iiz vikendice Meklinovih se čuo veseli razgovor i smijeh.-Idem na spavanje jer prije vitanja želim da odem na pecanje- u jednom je trenutku rakao otac.-Pecanje?- usklknuo je Natan raspoloženo. –Mogu li i ja? -Naravno- obradovao se Robert, jer mu se neočekivano pružila prilika da sa nekim uživa u svom hobiju. Gledajući ih sa kakvim žarom u očima prave planove, Skarlet je osjetila blaženstvo i sreću. Sve je nagovještavalo da je njeno srce donijelo ispravnu odluku zbog koje se nikada neće pokajati. -Ako bude sreće, za doručak vam donosimo svježu ribu- obećao je otac.-Ne morate žuriti- smijala se majka. –Dok ste vi na pecanju, nas tri ćemo uživati u ženskim razgovorima oko vjenčanja. Haljine,torte, cvijetni aranžmani...-Dobro da si nam rekla- uzdahnuo je otac. –Ribu očekujte za ručak- ispravio se.

-41-

Svi su se nasmijali. Zagrljeni, Skarlet i Natan su otišli na spavanje.

KRAJ

By Dina72

-42-