IZ POVIJESTI

Siromaštvo u srednjem vijeku (I)Vlado PuljizStudijski centar socijalnog radaPravni fakultet Sveučilištau Zagrebu

Siromaštvo je staro koliko i ljudsko društ-vo. Nalazimo ga u najstarijim zajednicama, uantičko doba, u srednjem vijeku, na kraju dva-desetog stoljeća. Ono što se mijenja jeste sa-držaj i definicija siromaštva.

U historiji su se povremeno javljale iluzijeo definitivnoj pobjedi nad. siromaštvom. Soci-jalizam je bio takva velika iluzija koja je neslav-no propala. Prisjetimo se da je naznake pobje-de nad siromaštvom vidio i J.K. Galbraith usvojem "Društvu obilja". Preostale otoke siro-maštva (insular poverty) pokušao je u SAD lik-vidirati predsjednik L.B. Johnson svojim pro-jektom "Velikog društva" sredinom šezdesetihgodina. No nije uspio. Sedamdesete i osamde-sete godineu razvijenom su svijetu donijele"novo siromaštvo", a da ne govorimo o ogrom-nim razmjerima bijede koja se održava u ne-razvijenom dijelu svijeta. Godine 1995.pet go-dina prije početka trećeg milenija, održat će seu Kopenhagenu Svjetski summit o socijalnomrazvoju koji će se baviti borbom protiv isklju-ćenja i siromaštva. Siromaštvo, mada promi-jenjeno, i danas je veliki problem društva i veli-ka tema društvenih znanosti: Zato je zanimlji-vo zaviriti u povijest siromaštva i upoznatinačine na koje su se društva u prošlim epoha-ma s njima borila.

U ovom prilogu mi ćemo se baviti siro-maštvom u srednjem vijeku. Biti će rijeći oonom razdoblju koje seže od početka drugogmilenija do 16. stoljeća. To je vrijeme milostin-je, skrbništva crkve i općenito blagonaklonogstava prema siromašnima. Počevši od 16. sto-ljeća odnos prema siromaštvu se bitno mijenja.

Siromaštvo kao vrlinaU srednjem vijeku društvom je dominirala

crkva. Ona je osiguravala koheziju medijeval-ne civilizacije i bila je prisutna u svim poramaživota. Crkva je definirala i odnos prema siro-maštvu. U osnovi bi se moglo reći da je kršćan-ska crkva bila blagonaklona prema siromaštvu.

No stvari nisu tako jednostavne kako se čine naprvi pogled, pa ih treba razložiti.

Poimanje siromaštva kao vrline nalazimo usamim počecima djelovanja kršćanske crkve.Uostalom, kršćanstvo je počelo kao religija si-romašnih. Utopija prve kršćanske zajednice u"Božanskom Jeruzalemu", u kojoj se živi skro-mno u siromaštvu i zajedništvu, kao predložakima veliku ulogu u duhovnom životu kršćanskeEurope početkom drugog milenija. Siromaštvose, dakle, prezentira kao duhovna vrijednost.Sam Isus Krist živio je siromašno, dajući takoprimjer svojim učenicima i sljedbenicima. ZaIsusa Krista, bogatstvo predstavlja opasnost začovjeka, jer bogat čovjek okrenut blagodatimaovog svijeta u opasnosti je da previdi Božji po-ziv. On posjeduje blago na zemlji pa može iz-gubiti ono na nebu. "Cini se da Isus gleda na tokao na nešto samo po sebi razumljivo. Tko jebogat pun je briga (Mk 4, 19, Lk 8, 14), želiimati više, predaje se uživanju, bogatstvo mupruža moć, užitak, sigurnost (Lk 16, I 19, 12,15-21), posjeduje blago na zemlji umjesto nanebu (Lk 12,339)". (K. Rahner, 1990). Stoga jesiromaštvo znak vjere u Božju milost i konačnoispunjenje ljudske egzistencije. Ono je nekavrsta povlastice i znak izabranosti. Prva kršćan-ska zajednica u Jeruzalemu je siromašna i pre-dstavlja vrstu slobodnog izbora. Sveti Grgurkaže da je greška vjerovati da su nevini oni bo-gati "koji čuvaju pojedinačni dar Boga". A SvetiMatej u istom smislu ističe da će se lakše spasi-ti siromašni nego bogati. U propovijedima ječesto spominjana vizija Svetog Makara, pustin-jaka, koji je vidio usamljenog umirućeg siro-maha ispruženog na zemlji, a oko kojeg je bilaskupina andela u trenutku smrti spremna damu dušu odnese u Kraljevstvo nebesko. Nadrugoj strani oko bogataša vrtila se gomila đavo-la, nagovještavajućinjegovu zagrobnu sudbinu.

"Fuga mundi" i asketsko siromaštvoU biblijskoj terminologiji i patrističkim spi-

sima "pauperitas" (siromaštvo) vezano je uz

393

Rel~ so<:.polit., god. I, br. 4, str. 393·397, Zagreb 1994.

"humilitas" (poniznost). Dakle, poniznost i sla-bost čovjeka koji proizlaze iz siromaštva pred-stavljaju vrline koje se uzdižu. Hagiografska li-teratura koja govori o životi svetaca kao što jeSveti Aleksis ili Sveti Franjo hvali njihova odri-canja od dobara i slasti svijeta i njihov izbor dasluže vjeri u potpunom siromaštvu i poniznosti.

Važno je istaknuti da se slavi siromaštvokao svjestan izbor. To znači odbacivanje mate-rijalnog bogatstva i moći. U igri nije antinomijabogatstvo-siromaštvo, nego moć-siromaštvo(potens-pauper). Najbolji primjer je Isus Krist,koji odustaje od ovozemaljske slave i služi Kra-ljevstvu nebeskom. Posebno se cijeni ako se si-romaštvu priklone bogataši koji će onima kojisu oskudni razdijeliti svoje bogatstvo. Toje putdo savršenstva. Ovdje dolazimo do ključnograzlikovanja izmedu prisilne materijalne bije-de i "smisla za siromaštvo" kao svjesnog izbora.Siromaštvo samo po sebi nije vrlina nego jevrlina opredjeljenje za njega kako bi se služiloBogu i pokazivao primjer drugima. Pažnja jeusmjerena na asketsko, eltino siromaštvo. Nje-mu pribjegavaju samo izabrani. Apoteoza siro-maštva dešava se, dakle, kada se pod njim po-drazumijeva duhovna vrijednost.

"Istina je da se u slučaju najslavnijih asketai njihovih imitatora ostvarenje etosa siromašt-va dešava putem poniznosti i dobrovoljne soci-jalne marginalizacije. Medutim, u društvenojsvijesti oni izgledaju privilegirani na dvije razi-ne: prvo, oni su izabrani u eshatološkoj per-spektivi i, drugo, još za života oni dobivaju sve-tačku aureolu i uživaju veliki društveni ugled ...Na aksiološkom planu nema nikakve veze iz-medu onih koji su dobrovoljno prihvatili siro-maštvo i bijednika koji su nužno dospjeli u tak-vu situaciju". (B. Geremek, 1987).

Zanimljivo je da je dobrovoljno siromaštvopraćeno napuštanjem svijeta, tj odlaskom nanjegove margine. Obično te rubne uvjete pre-dstavljaju šuma i pustinja. Poznati su mnogisveci koji su se tako posvetili duhovnom životukao Sveti Augustin i Sveti Franjo po kojima sukasnije nastali istoimeni crkveni redovi.

Takvipustinjaci, eremiti, kristijaniziraju r~-bove društva gdje žive zvijeri i razbojnici. Tak-vog pustinjaka susreće Tristan i Izolda lutajućišumom Norvois. Naročito se monaštvo, kaopovlačenje iz svijeta, razvilo u okviru Istočnecrkve. E. Benz navodi da su ruski monasi kojisu se razbježali pred navalom Mongola, u vrije-me kada se u narodu raširio duboki osjećaj

394

Puljiz, y.: Siromaštvo u srednjem vijeku (I)

razočarenja i bijega od svijeta, prvi osvajaliprostranstva Sibira i tamo utemeljili ruske na-seobine. '

"Ako su do tada monasi slijedili doseljeni-ke, od tada su monasi išli kao predhodnica do-seljenika u beskrajne šume sjevera" (E. Benz,1991.) .

Ova "fuga mundi" značila je odbacivanjesocijalnih struktura svijeta. Ona ima antiurba-na obilježja, koja proizlaze iz srednjevjekovnedoktrine. U toj interpretaciji grad je djelo Kai-na. On je kontaminiran zlom. Naime, razvitaktrgovačke ekonomije u 11. i 12. stoljeću stvaranovu situaciju u načinu stjecanja bogatstva, padakle i u etosu siromaštva. Bogatstvo više nijerezultat posjedovanja zemlje, nego se onostječe trgovinom i izražava se u novcu. "Bijegod svijeta" u vidu asketskog siromaštva jesteneka vrsta duhovne pobune protiv novog bo-gatstva. Dobrovoljno siromaštvo je napuštanjeurbane civilizacije i odlazak na ruralnu perife-riju društva. Možda se u svezi s tim može dove-sti činjenica da su monaštvo i pustinjaštvo bilirazvijeniji u okviru istočne crkve gdje je urbanastruktura i akumulacija bogatstva bila razvije-nija nego na katoličkom zapadu. U to vrijemezanimljivo je napomenuti da su mnoge sekteheretika od siromaštva pravile osnove svogaprograma, često se pozivajući na početkekršćanstva i njegova izvorna načela.

Milosrđe i "ekonomija spasa"

Uz siromaštvo je vezana i srednjevjekovnainstitucija milosrđa. Naime, etika siromaštva ukršćanstvu podržava dva antinomička pona-šanja: s jedne strane to je herojski život u odri-canju, a s druge strane to je obaveza pomagan-ja siromašnih. Milosrđe je opća obaveza. Onoje istovremeno sredstvo otkupa grijeha. Prisu-stvo siromašnih u društvu smatra se normal-nim i potrebnim za spas. S jedne strane radi seo kršćanskoj preferenciji za duhovnu elitu, a sdruge strane proklamira se fatalna nužnostkoegzistencije bogatstva i siromaštva. .

U "Životu Svetog Eloi" stoji: "Bog je mo-gao sve učiniti bogatim. Ali on je htio da imasiromašnih u svijetu kako bi bogati mogli otku-piti grijehe".

Ovdje dolazimo do onog što neki nazivaju"ekonomijom spasa". Model života koji se naj-više preporuča jeste da se spas traži kroz mi-losrđe i dobra djela namijenjena Crkvi. Crkva,

'.-:

Rev. sac. polit~ god. I, br. 4, str. 393-397, Zagreb 1994.

dakle, upravlja spasom ljudi, onaprikuplja apotom dijeli dobra. Njena uloga u zbrinjavan-ju siromašnih ima središnji karakter. U jednojnaredbi Karla Velikog stoji da se crkveni porez- desetina mora dijeliti na tri dijela: troškove zaodržavanje hrama, sredstva za uzdržavanjesvećenika i pomoć siromašnima. Ovdje se uneku ruku vidi svjetovno pokroviteljstvo naddistribucijom pomoći siomašnima, koje se upIVOj polovici drugog milenija gubi, eda bioživjelo u 16. stoljeću s razvojem gospodarske ipolitičke moći zapadnoeuropskih gradova.

Milosrđe i dobročinstvo kao instrumenti"ekonomije spasa" takoder se mogu dovesti·usvezu s rastom trgovačke ekonomije početkomdrugog milenija. Novo je .bogatstvo trebalopravdati. Milosrđe je stalno otkupljivanje grije-ha u temporainom životu. To je dužnost svihonih koji vladaju ili se bave lukrativnim poslo-vima, posebno onim koji su sumnjivog karakte-ra (npr. posuđivanje novca). Tako se dešavaposvećivanje bogatstva i legitimizacija novihbogataša u socijalnoj strukturi.

Milosrđe i dobročinstvo cvjetaju u 11,12. i13. stoljeću. Dogada se neka vrsta "evanđeo-skog buđenja". Nije slučajno da je većina bol-ničkih institucija, kao posljedica dobročinstvabogatih ljudi, u pariškoj regiji osnovana u 12. i13. stoljeću. Mreža bolnica (koje su u početkuslužile za prihvat slabih i siromašnih) i srodnihinstitucija naročito se razvija uzduž hodoča-sničkih puteva.

Milostinja i dobročinstvo nisu usmjerenisamo na "siromašne po izboru" nego i na "siro-mašne po nuždi". Gerhoch von Reischersbergrazlikuje: (1) siromašne s Petrom (pauperescum Petro) i (2) siromašne s Lazarom (paupe-res cum Lazaro). PIVi su dobrovoljni siroma-šni, koji predstavljaju izaslanike crkve i u svomsu savršenstvu medijatori izmedu čovjeka- iBoga, dok su drugi, čiji je simbol Lazar, običniljudi koji trpe od neimaštine. Oni ne mogu ra-diti i crkva ih je dužna pomagati.

Distribucija milostinje

Postavlja se pitanje: kako se dijelila milo-stinja? Bio je raširen običaj kolektivne razdio-be milostinje. Ona se obavljala prvenstveno usamostanima. Dogadaji uz koje se veže masov-na podjela milostinje jesu sahrane vladara, ve-likaša i bogatih gradana. Pored toga, vladariimaju običaj da milostinju dijele u vrijeme bla-

Puljiz, v': Siromaštvo u srednjem vijeku (1)

gdana. Francuski kralj Robert Il (umro 1031.godine) davao je milostinju u svakoj od svojihrezidencija. Siromašnima čiji se broj kretao od300 do 1.000, dijelio se kruh i vino. Jedan pa-riški buržuj iz 15. stoljeća u svom testamentuizražava želju da se iz njegove imovine podijelipomoć na četiri tisuće siromašnih koji žive urazličitim kvartovima Pariza i to prema sačinje-noj listi. Zanimljivo je još jedno svjedočanstvoiz Pariza: "Povremena distribucija milostinjena ulazu u samostan Cluny poprimala je im-presivne razmjere na početku Korizme: na sto-tine siromaha dobivalo je meso, a mnogi su po-služeni hranom za samostanskim stolovima. Uznak sjećanja na mrtve monahe pomoć je pri-malo i do devet tisuća ljudi godišnje. Prilikomdodjele milostinje za nekih blagdana tisućupetstotina do dvije tisuće ljudi okupljalo se navratima samostana" (B. Geremek, 1987.). Noneovisno od vjerskih blagdana pred samosta-nom se uvijek mogla dobiti milostinja. Veo-ma su popularne dodjele pomoći na osnovitestamenta, u vrijeme berbe i u drugim prili-kama.

Količina milostinje bila je tolika da se unormalno doba siromaštvo moglo održavatikao način života. Međutim, u vrijeme katastro-fa takva pomoć nije bila dovoljna.

Organizacija srednjevjekovne crkve u znat-noj je mjeri bila podešena ovom posredovanjuizmedu bogatih i siromašnih. Njena se aktiv-nost sastojala u distribuciji dijela crkvenog bo-gatstva, zatim u upravljanju imovinom koja jeprikupljena kroz djela dobročinstva, odnosnodonacijama samostanima. Ove donacije su uneku ruku izražavale nastojanja svjetovne vla-sti da u socijalnoj sferi zavlada crkvom. Ta nad-moć svjetovne vlasti nad crkvom ostvarena je uistočnom kršćanstvu. U nekim pravoslavnimzemljama, npr. u Rusiji u doba vladavine PetraVelikog i kasnije, crkva je dospjela u potpunopodređeni položaj i služila je svjetovnim vlasti-ma. Na Zapadu je katolička crkva tijekomsrednjeg vijeka i kasnije zadržala svoju autono-miju, a u nekim razdobljima i nadmoć, u odno-su na svjetovnu vlast, što se prije svega ogleda-lo u rješavanju socijalnih pitanja. U novoj eridoći će do preraspodjele ovlasti u socijalnojskrbi izmedu crkve i države, ali će dualitet dje-lovanja općenito imati blagotvoran utjecaj narazvoj pluralizma i demokracije u zapadnimdruštvima. Treba podsjetiti da i danas Kato-lička crkva ima značajnu ulogu u izgradnji i

395

Rel( sac. polit., god. I, br. 4, str. 393·397, Zagreb 1994.

funkcioniranju institucija civilnog društva, na-ročito u domeni socijalne skrbi.

Početak milenija je vrijeme procvata kolek-tivne distribucije milostinje. No postepeno, spojavom brojnije gradanske klase, širi se prak-sa individualnog davanja milostinje. U nekuruku dolazi do generalizacije milosrđa. Ipak,jedan broj siromašnih dobiva stalnu pomoć.Definira se od strane samostana stalna grupasiromaha kojoj se daje prenoćište, koji se pozi-vaju na objed ili im se peru noge. Moglo bi sereći da se ostvaruje ritualizacija milosrđa. Takose dešava izdvajanje onih koje Francuzi naziva-ju "pauvres pensionnćs" (trajno opskrbljeni si-romašni).

Dostojni i nedostojni prosjaci

Razlikovanje pojedinih kategorija siroma-ha stalno je prisutno. Ako isključimo ranijespomenuto razlikovanje na "siromaštvo po iz-boru" i "siromaštvo iz nužde", onda treba rećida su dostojni siromasi (reputable poor) onikoji su nesposobni za rad (bolesni, djeca, star-ci), a uz to iskazuju vrline poniznosti. S drugestrane nedostojni su siromasi (disreputablepoor) oni koji mogu raditi,·ali su se odali skitnjii prosjačenju jednostavno stoga što su lijeni ipokvareni. Thkvima pomoć ne treba davati.Dapače, milostinja koja se daje lošem siroma-hu škodi kako njemu tako i onome tko je daje.Sveti Toma Akvinski osuduje svakog tko tražipomoć, a da nije u iznimno teškoj situaciji. Si-romah svojom situacijom i ponašanjem treba,dakle, pomoć zaslužiti. Na drugoj strani, dona-tor milostinju treba davati bez interesa, odsrca, s namjerom da pomogne onome tko je unevolji. "Praktična briga za siromašne, bolesne,stare itd. bit će konstanta i provjera autentičnokršćanskog života pojedinaca i zajednica ..."(M. Valković, 1994). Ako se pri davanju milo-stinje misli na otkup grijeha, onda to slabi kari-tativnu gestu.

Neki autori govore oprećutnom kontrak-tu koji se uspostavlja izmedu donatora i pri-maoca pomoći. Prosjak je po tome kontraktudužan moliti za svog dobročinitelja.

U skladu s ovim različitim zahtjevima siro-masi i prosjaci razraduju metode svoga djelo-vanja. Prije svega, pažnja se obraća vanjskomizgledu. Nužna je odjeća. Prosjak je obično udronjcima i bos. Nadalje, obavezna je torba i

396

Puljiz, y.: Siromaštvo u srednjem vijeku (I)

štap, koji su predmeti - simboli hodočasnika.Važan je i tjelesni izgled. Tijelo mora biti bole-sno, izmučeno starošću i bijedom. Literatura oprosjacima puna je opisa lukavstava kojima seoni služe eda bi izgledom bili uvjerljivi. Pro-sjačenje traži da se javno iznese razlog traženjapomoći. To je obično nesreća, bijeda u obitelji,neki osobni traumatski doživljaji. Djeca su efi-kasan instrument prošnje jer izazivaju najvišesuosjećanja. Pjesma i glazba spadaju u "umjet-ničku produkciju" prosjaka. Prosjaci svirajurazne instrumente, pjevaju, pričaju priče. Ima-ju svoj specifičan jezik, argot. S vremenom seprosjačenje vrlo diferenciralo, o tome postojemnoga svjedočanstva. "Liber Vagatorum", po-znata srednjovjekovna knjiga, navodi 28 vrstaprosjaka u Njemačkoj i Svicarskoj, a "II vaga-bundo" 23 vrste u Italiji i Španjolskoj. VictorHugo, veliki pisac siromaha, navodi 14 vrstaprosjaka u Francuskoj (A. Vexliard, 1956.).

Već je spomenuto da se u 11. i 12. stoljećuutemeljuju institucije kojima je cilj zbrinjavan-je siromaha i drugih marginalaca. One osigura-vaju stalnu brigu i pomoć bolesnima, starima,siromašnima. Radi se o bolnicama, azilima, si-rotištima. One se grade pored crkava, samosta-na, katedrala. Zovu se milosnice, božje kuće,bolnice, hoteli. Otvoreni su i hodočasnicima.Njihov se broj umnožio u doba križarskih rato-va koji su pokrenuli velike mase Europljanaputevima prema Bliskom istoku. Različite sunamjene ovih ustanova. Jedne su namjenjenesiromašnim i hodočasnicima (syndochium),druge su mjesto za prehranu (procotrophium),treće više služe za prijem staraca (gerontoca-nium), četvrte imaju funkciju sirotišta za napu-štenu djecu (orphanotrophium). .

U svakom većem gradu postojala su mjestaokupljanja skitnica. U francuskoj su ih literatu-ri podrugljivo nazivali "Les cours des miracles"(Dvorovi čuda). Servantes opisuje takvo mje-sto u gradu Sevilli. Bila su to mjesta krajnje bi-jede. Tamo nije mogla dolaziti policija, negosamo svećenici.

Srednji vijek, bolje rečeno njegovo središn-je razdoblje koje čine prva četiri stoljeća dru-gog milenija, bio je obilježen vrlo rasprostra n-jenim siromaštvom, skitnjom i prosjačenjem.Nad time je patronat imala Crkva koja je, pola-zeći od svojih temeljnih zasada, pomagala izbrinjavala siromašne ljude. Poseban su statusuživali askete, siromašni po izboru, koji su sli-

Rev. sac. polit., god. I, br. 4, str. 393-397, Zagreb 1994.

jedili biblijske uzore i život svetaca. Razvili suse milosrđe i dobročinstvo, kao neka vrsta mo-ralne obaveze za bogate ljude. Nastale su i prveinstitucije za smještaj i zbrinjavanje bijednih isiromašnih koje su imale javna obilježja, a nji-

UTERATURA

Geremek, B., La potence ou la piJii, Paris, Gallimard,1987.

Rahner, K. i Herman, Z. 1.,Siromašili poradi Kraljev-stva Božjega, Zagreb, Kršćanska sadašnjost 1980.

Benz, E., Duh i život istočne crkve, Sarajevo, Svjetlost,1991.

Puljiz, Y.: Siromaštvo u srednjem vijeku (I)

ma je upravljala crkva. Šesnaesto stoljeće doni-jet će veliku promjenu socijalne skrbi o siroma-šnima i potiskivanje institucije milosrđa,

O tome ćemo pisati u prilogu u sljedećembroju časopisa.

Hatzfeld, H., Dil pauperisme ii la secIIrite sociale:1850-1940., Nancy, Presses universitaires deNancy, 1989.

Vexliard, A., Introduction il la sociologie du vaga-bondage, Paris, Librairie M. Riviere, 1956.

Valković, M. , Socijalni nauk Crkve i socijalna p.oliti-ka, Revija za socijalnu politiku, god. I, Br. 1, 1994.

397