Kazalo

Predgovor ..…………………………………………… 3

HRVATSKI ULIĈAR ………………………………… 5

ZAMETSKA UĈITELJICA ..………………………… 13

BALDO ..……………………………………………… 21

BUNAR ŢELJA .……………………………………… 27

KUGA ………………………………………………… 35

KAMENA PRANICA ………………………………… 41

OPROSTI ..…………………………………………… 47

TRSATSKI PUSTINJAK ..…………………………… 55

HERAKLO …………………………………………… 61

Rijeĉki praznici i paradajzerska kultura ……………… 69

Bilješka pisca o sebi ..………………………………… 75

Poštovano čitateljstvo, ovo je moja prva knjiga objavljena u

međumrežju. Svoju posljednju knjigu tiskao sam 2004. i od tada sam ozbiljno

razmišljao ima li smisla uopće tiskati kad nitko ne čita ništa, nitko ne kupuje

knjige, a tako je mnogo neispričanih priča uz koje se možemo veseliti ili

tugovati, u najboljem slučaju barem razmišljati.

Kao što primjećujete ovo moja „privremena“ zbirka nema knjižnički

broj, nema CIP, niti bar-kod, nema potrebe za to: važno je samo da se znade

vrijeme i mjesto objave: ožujka 2015. Uostalom, ovako je posve bezplatna,

ne morate za nju izdvojiti niti jednu lipu! Jednostavno sam se odlučio ove

priče koje su objavljene u Hrvatskome slovu podijeliti s onima koji vole čitati

i promišljati. Stoga je ova „knjiga“ nazvama prema tjedniku koji kupujem i

čitam od prvog broja te ujedno zahvala urednicima koji su moje priče uvrstili

u rubriku „Hrvatska proza“.

Sličice koje sam uvrstio služe samo za popunjavanje praznih stranica,

te „vinjete“ služe samo za to, ali i da ugode čitateljevu oku dok lista.

Uzgred, na ovoj naslovnici nisam ja „sada“, već onaj „nekada“, bivši

mladić sa svojim tiskarskim strojem, tzv. „lynotipom“ s početka 80-ih godina

pr. st. Taj stroj i tekuće olovo iz kojega sam lijevao i slagao slova, čitave

retke mnogih tiskovina, pače i knjiga, tako mnogo mi je dao u onome

razdoblju kada smo tek naslućivali da dolazi vrijeme osobnih računala i

kudikamo lakši prijelom knjižnog sloga koji doslovno brzinom svjetlosti stiže

do čitatelja. Deset godina nakon nastanka ove fotografije u „Tiskari Rijeka“,

stroj je otišao na odpad kao staro željezo, a ja – u daljnje radničke

pustolovine s mislima na prošlo svršeno vrijeme…

No, tiskane knjige još se nisam odrekao, pripremam, radim na tome;

knjiga je umjetnost koja spaja pisca s tiskarom i knjigovežom, tim starim

zanatlijama koje sve više zamijenjuje „digitalizacija“. Ako nam nova

tehnologija omogućuje brži protok napisanog do čitateljstva, onda se

radujmo, baš kao što smo se mi bivši grafičari toga dalekog proljeća veselili

uz čašicu žestice na račun jedne poslovne stranke koja nas je počastila nakon

dobro obavljena posla – dovršene knjige! Eto, samo se prisjećam prošlosti

ovih dana… Stiglo nam proljeće godine Gospodnje 2015.

HRVATSKI ULIĈAR Hrvatsko slovo, br. 576, 2006.

Poĉetkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća mi

djeca imali smo jednog psa kojega smo nazvali Rex.

Zapravo, nije bilo ulice u kojoj najmanje dva psa nisu

nosili takvo ime, pa kad vikneš "Rex", trgnu se i naĉule

uši barem nekoliko takvih ĉovjekovih ljubimaca. Ali ovaj

naš Rex, to neobiĉno pseto izgledom posrnula vuĉjaka iz

najvjerojatnije mješovita braka, pristiglo je niotkuda i kao

da mu je bilo dobro u našem društvu. Ah da, kad sam na

poĉetku rekao "mi djeca", mislio sam na sve nas iz naše

ulice. Mi smo kadikad hranili Rexa, a kad mu je tko dao

kakvo jelo, ne bi se taj više odlijepio od njega.

Znali smo leţati u mekanoj travi ispod spomenika

podignutog u ĉast borcima iz Revolucije, a Rex bi se

stisnuo izmeĊu nas i bilo mu je lijepo. Nitko nije vodio

pretjeranu brigu o buhama, ušima i krpeljima, jer kadikad

nam je Rex bio zgodan jastuk pod glavom. Osjećali smo

kako mirno diše samo da ne ometa naš djeĉaĉki mir. A mi

smo zaista o kojeĉemu razgovarali zagledani u plavo

nebo… Još i danas mislim da je Rex uţivao slušajući naše

6

djeĉaĉke priĉe. Ponekad bi netko donio gitaru i razvukao

talijanske cante, a naš najbolji prijatelj lagano je ţmirio,

baš kao da pokušava razumjeti o ĉemu govori pjesma.

Ako bi, pak, pjevaĉ negdje pogriješio, Rex je lijeno

podigao kapke na oĉima. Već sljedeći taktovi su ga

umirivali.

Ĉudno, kao da je pseto bilo zadovoljno s nama u

društvu te je svakoga dana dolazio, ali nitko od nas nije

znao otkuda je i ĉiji je. Eto, izgledao je kao da će svakog

trenutka progovoriti, proturjeĉiti nam po kakvoj vaţnoj

raspravi ili predloţiti, pak, da odemo svi zajedno u tek

pristigli luna-park. Kakav je bio prema hrani? Eh, svašta

je on mogao pojesti. Ali dobro se sjećam njegova

pogleda, ni danas ga ne mogu zaboraviti, sasvim mirno

prilazio je, polagano ţvakao, bez ikakva uzbuĊenja i

vesela pasjeg skakutanja. Bio je priliĉno ozbiljan, a

moţda i odveć star. Nitko nije znao koliko bi mogao imati

godina, ĉuperci sijedih dlaka nisu nam govorili bogzna

što. Usporedio sam ga sa jednim starcem u nekakvoj crno-

bijeloj TV-drami koji ulazi u kolibu, skida šešir, sjeda za

stol, a ţena pred njega stavlja vruće ţgance i on zatim

jede. U svemu tome nije bilo niti malo ljudskog

osjećaja… To je, dakle, ta svakodnevica seljaĉkoga ţivota

u kakvoj "pripizdini" koju mi gradska djeĉica najĉešće

preziremo ili, u najmanju ruku, ismijavamo.

Kad bismo zaigrali nogomet, miroljubivi Rex bio je

naš najodaniji gledatelj. Smjestio se je u travu i gledao

utakmicu. Kad mu je bilo dosadno, zavalio se ĉitavim

tijelom i neko vrijeme drijemao. Na naše povike "Gol!

Gol!" sa zanimanjem je podigao glavu da vidi što se

dogaĊa, a zatim bi se opet opustio lagodnosti tih davnih

proljetnih poslijepodneva.

7

Rex je imao jednu neobiĉnu strast, pa neka mi dragi

Bog oprosti, ali mislim da je on bio "slobodni zidar"! Da,

da. Mislio sam ovu pojedinost izbjeći u ovoj priĉi, ali ona

je ipak dio Rexova ţivota i vjerojatno bi se moji već

ostarjeli prijatelji iz dalekog djetinjstva naljutili na mene

kad bih to izostavio. Naime, kadikad je Rex u svojim

ĉeljustima nosio kamenje! Istina ţiva, nosio je cigle,

oveće komade otpale ţbuke ili kakvu grotu; na naše

ĉuĊenje prenosio ih je s jednoga na drugo mjesto. Ĉudili

su se i sluĉajni prolaznici njegovoj, hm, pasiji! Ponekad

odnio je grotu u travu i zalegao prednjim šapama na nju.

Bilo je mnogo kamenja u travi koje je Rex danima

donosio i nismo ih dirali, pretpostavljali smo da zna što

radi.

Neki su zidari u blizini nešto radili pa su pokupili sve

kamenje na hrpu, ali sutradan Rex je "graĊevinski

materijal" vratio u travu!? Stari gospodin koji je unajmio

radnike da mu podignu zid, ljutito je vikao na nas i

prijetio da će pozvati policiju zbog ometanja radova.

Zaista, nismo mi razbacali ono kamenje i pokušavali smo

ga uvjeriti, ali sve je bilo uzalud. Za to vrijeme Rex je

mirno šetao i obilazio svoje kamenje u travi. Kad su

radnici ponovno prikupili kamenje, nije se bunio, ali kao

da mu nije bilo niti drago. Ĉitavog dana leţao je u travi i

nije htio jesti. Krajiĉkom oka promatrao je radnike kako

lopatama miješaju beton, slaţu ono kamenje u zid koji će

naskoro niknuti namjesto starog bršljana.

Jednom sam ga poveo u svoje dvorište i natoĉio mu

lonac vode. Baka nam je ostavila orehnjaĉu na stolu i

otišla na trţnicu. Dok je Rex pio vodu sa ograde vrta

pozvao sam prijatelje na kolaĉ. MeĊutim, kad sam se

vratio u kuhinju Rex je drţao orehnjaĉu u gubici. Vrisnuo

8

sam ljutito i zgrabio ga za vrat. Rex ispusti kolaĉ i pogne

glavu. Pograbio sam metlu s namjerom da ga nauĉim

pameti… Nisam ga udario, nisam imao snage. Ĉak sam i

zaplakao. Orehnjaĉa je leţala na podu, a Rex nije imao

namjeru da je pojede; nije mu se svidjela, tek je polizao

sitni šećer sa nje. Orehnjaĉu sam bacio, a kasnije sam

rekao svojima da sam je podijelio prijateljima, a njima

sam opet rekao da nema orehnjaĉe i da sam se zabunio.

Rex je mirno leţao na dvorištu i sa zanimanjem

promatrao bakine tulipane u vrtu…

Jednom prigodom u park je stigla limena glazba.

Mnogo ljudi došlo je, a mi nismo nikoga poznavali.

Donijeli su i golemi vijenac kojega su postavili pred

spomenik borcima Revolucije. Zatim je odrţan govor,

limena glazba je svirala. Mi smo bez imalo zanimanja

stajali sa strane, a Rex, kao i uostalom svako pseto, kao i

svako ţivo biće, morao se je olakšati. Dok je gospodin u

sivom odijelu ĉitao nešto sa papira, Rex se je naoĉigled

nazoĉnih zavukao izmeĊu tri bijele ploĉe spomenika,

ĉuĉne i obavi veliku nuţdu. Neki ĉlanovi limene glazbe

jedva su suzdrţali smijeh. Jedna ţena stajala je iza

govornika i mahala je prema Rexu misleći da će ga tako

otjerati. Zatim je pogledavala prema nama, ali u tim

trenutcima Rex nije bio naša briga. On je obavljao svoju

nuţdu u "kondotu" koji mu se uĉinio tada najprikladnijim

i uopće mu nije smetalo što ima tako mnogo ljudi oko

njega. Mnogi su tiho negodovali, ali nitko nije ništa

uĉinio dok je onaj ĉovjek ĉitao svoj govor. Nakon što je

završio svi su zapljeskali, a Rex je obavio svoje, ponjuši

drek i uputi se k nama. Zatim su se ljudi poĉeli razilaziti,

a onaj koji je ĉitao krene prema nama:

– Ĉija je to Ċukela?

9

– Naša! – zaori se iz nekoliko grla.

Ĉovjek je hladno gledao u Rexa neko vrijeme, a onda

su tog "druga" pozvali u obliţnju gostionicu gdje im je

bio prireĊen ruĉak. U njegovu pogledu nisam ništa dobro

naslutio. Uopće nisam mogao razumjeti da netko ne voli

pse, paĉe i prezire ih ma što god poĉinili mimo poimanja

opće uljudbe. Za ono kratko vrijeme kada ga je ĉovjek u

sivom odijelu hladno gledao, Rex je uputio pogled na

drugu stranu, niz cestu, odakle se pribliţavala grupa djece

sa svojim tetama iz vrtića. Rex je, ĉini se, volio djecu i

puštao je da ga miluju do mile volje i na golem uţas onih

teta…

Taj dogaĊaj kod spomenika bila je tema našeg

razgovora toga dana i brzo se je proĉulo. Rex je postao

glavni junak i tek mogu pretpostavljati da mu je bilo

drago što se govori samo o njemu. Ĉak je i nekolicina

roditelja mojih prijatelja došla k nama da ĉuju "što je to

bilo". Neki su s posebnim zadovoljstvom prvi puta

pogladili Rexa, a nama je to mnogo znaĉilo; postao je

junak dana. Ĉak su i naše veĉernje pjesme uz gitaru bile

nešto veselije, a da je mogao i Rex bi se smijao s nama, a

vjerojatno i zapjevao.

Te veĉeri prvi puta donio sam ozbiljnu odluku da ga

udomim. Ali morao bih prvo razgovarati sa svojim

roditeljima i braćom. Već duţe vrijeme nismo imali

nikakva ljubimca osim gomile maĉaka iz susjedstva. Ako

ima za njih mjesta u našem dvorištu, mora biti i za Rexa.

Uostalom, stara drvena kućica bila je pusta već nekoliko

godina; otkako se je naša stara Lupa preselila na drugi

svijet. Bila je to dobra kuja kojoj ću vjerojatno posvetiti

neku drugu priĉu, jer poput Rexa i ona to uistinu

zasluţuje.

10

Ali pitanje je moţe li se Rex, okorjeli skitnica, nauĉiti

na njezin lanac i njezinu kućicu. Ako, pak, nije privezan

lancem, vjerojatno će više vremena provoditi u vrtu meĊu

povrćem, bakinim tulipanima i ostalim cvijećem, a onda

ću ja biti kriv. No, moţda će povremeno poţeljeti otići u

redovitu skitnju, onim samo njemu znanim putovima

slobode koji je nama bio neobjašnjiv, moţda ne moţe bez

nošenja kamenja s jednoga na drugo mjesto, a moţda

pomišlja unerediti i druge spomenike kako je to uĉinio

onoga dana?…

Nikome nisam rekao o ĉemu sam razmišljao te

veĉeri, samo sam pretpostavio da moji prijatelji o tome

nisu imali isti sud. Za sve njih on je stara lutalica i

dobrodošao drug za zabavu; to je sve. Ali svi smo mi

gdjekad lutalice i skitnice, poĉesto mijenjamo društvo i

neko vrijeme zalazimo u druge dveri. Svi smo mi kadikad

poput Rexa, ali prokleto ljudski nismo svjesni te sliĉnosti.

Te kasne proljetne veĉeri, nakon što smo se pošteno

raspriĉali i raspjevali moji prijatelji i ja, razišli smo se

svojim kućama. Samo je Rex ostao leţati sam u travi

izmeĊu dviju jela zagledan u onaj spomenik borcima

Revolucije.

Sljedećeg dana Rexa nije bilo u parku niti je dolazio

ĉitavog dana. Ni sljedećeg dana nije ga bilo; kao da je

nestao. Tjedan dana je prošlo i meĊusobno smo se

propitivali gdje je nestao. Nisam imao hrabrosti pitati

roditelje i braću smijem li udomiti staroga skitnicu;

mislim da im se prijedlog ne bi naroĉito svidio. Dva

tjedna su prošla, zatim još jedan, a Rexa nema i nema…

Ljeto je minulo, nastupi jesen sa prvim hladnim

kišama. Bilo mi je ţao kad sam ĉuo malenu djeĉicu iz

vrtića kako glasno propitkuju za Rexa; oni su se nauĉili da

11

ih baš ovdje u parku doĉeka na uţas njihovih teta. Sada su

tete vidljivo odahnule, za njih zrak je bio ĉist kad nema u

blizini ni jednog psa.

Ali sve mi se ĉini da je Rexova sudbina povezana s

polaganjem vijenca uz ĉitanje govora i sviranje limene

glazbe. Pomišljam da su one noći došli nepoznati ljudi

koji su ga odveli i presudili mu po kratkom postupku… I

sada me boli osjećaj da su jadnome Rexu uskratili pravo

na ţivot i slobodu bezbriţna lutanja.

ZAMETSKA UĈITELJICA Hrvatsko slovo, br. 677, 11. travnja 2008.

Poĉetkom Prve svjetske vojne 1914. na tisuće Hrvata

unovaĉeno je za potrebe ratovanja kakva svijet do tada još

nije iskusio. Mnogi su zarobljeni na bojišnicama, teško

ranjenih bilo je bezbroj, a mnogi su postali invalidi. O

tisućama poginulih – još jednom za lukavu i podlu

tuĊinsku vlast – ţalosno tek moţemo ustanoviti bilo ih je,

da. Previše ih je bilo. Zaludu je traţiti pravi razlog za

uništavanje ljudi, jer "nitko nikada ništa nije nauĉio iz

povijesti pa se zlo stalno ponavlja"; tako barem tvrdi

jedan naš znameniti domaći povjesniĉar i odveć malo je

razloga da mu ne vjerujemo ozbiljno.

– Bit će rata i proći će!

Tako valjda govore ljudi u ĉitavu svijetu kad zabridi

sablja i zamiriše puška. Kojekakvi vojskovoĊe tada dolaze

na svoje; njihov "univerzum" je rat, prokletinja koja samo

uzima i uzima… Kad, na primjer, neki briţni roditelj

njeţno pogladi po kosi svoje nejako i zaigrano dijete,

morao bi se u tome trenutku prisjetiti prošlosti i sa

14

zebnjom će vjerojatno pomišljati hoće li i njegova

ljubimca oteti nekakav sljedeći besmisleni i još strašniji

rat koji potrebuje mlade i zdrave ljude ţeljne radosti

ţivota.

Ali onaj rat koji uvijek traje i nikada nije naviješten,

rat je malih ljudi protiv bešćutne vlasti. Tako je mnogo

zaboravljenih usuda – ţivotnih priĉa koje nam kadikad

izmiĉu sa poţutjelih stranica starih dnevniĉkih zapisa

ispisanih da se ne zaboravi kakav dogaĊaj, osoba ili

barem preslika vremena koje je odavno prošlo. Naravno,

stvarnih ljudi koji znadu kudikamo više o tim skromnim

zapisima odavno već nema…

* * *

Uĉiteljica puĉke škole u Zametu, Ljudmila Volarić,

ostala je bez plaće odlukom Općinskoga upravnog odbora

i prestala je poduĉavati djecu 30. travnja 1915. godine.

Koliko je takva odluka bila iznenaĊujuća za nju ili je, pak,

bila sasvim logiĉna s obzirom na okolnosti, ne treba

trošiti rijeĉi. Jednostavno, uĉiteljica se je tada osjećala

najusamljenijom osobom na ĉitavu svijetu.

Sjećala se je trenutka kad je prvi puta stupila u

zametsku školu ne tako daleke 1911. godine. Onda je to

bio pravi prosvjetni preokret u maloj sredini tako da je i

ĉasopis "Narodna prosvjeta" donio ĉlanak u kojem piše:

Puĉka škola Zamet je mješovita trorazrednica s dvije

izvanredne uĉiteljske sile… Da, zajedno s uĉiteljem

Franjom Ujĉićem predstavljala je tu vaţnu uĉiteljsku silu,

a brigu o plaćanju njihove stanarine imala je preuzeti

Općina. Osim njih dvoje tu su i uĉiteljica Marija Deţeljin

te naduĉitelj Franjo Rubeša.

15

Bilo je i vrijeme obvezatna prikupljanja novaca za

kupnju vune od koje će uĉenici isplesti rukavice, potkape

i zapesnice za naše borioce koji su odjenuli vojniĉke

odore Austrougarske monarhije na izdisaju. Svi moraju

pridonijeti akciji prikupljanja novaca, e da bi se olakšalo

našima koji odlaze na bojišnicu. Tko zna gdje se ide i

kakva studen ondje vlada?

Uĉiteljica danima gladuje, a plaće nema, ne stiţe i

zasigurno ne će tako skoro. Uzgred, djeca sve ĉešće ne

dolaze na nastavu i kao da nikoga nije briga za to. No,

kadikad su i uĉitelji otkazivali nastavu zbog obvezatna

sudjelovanja u raznim akcijama prikupljanja hrane i

namirnica, upisivanja ratnih zajmova te inih djelatnosti

koje nemaju nikakve veze s uĉiteljskim zvanjem. A ona je

ljuta na sebe i na svakoga. Niti vuna, niti rukavice,

potkape i zapesnice, namijenjene izgubljenoj mladosti na

ratištima, nisu njezina briga.

* * *

Italija je razbojniĉki ušla u rat, e da bi konaĉno

riješila "pitanje" Istre i Primorja te malo šire i malo duţe

– gdjegod joj jastrebovo krilo moţe doseći na ostacima

prastara Rimskoga imperija. Ma zašto baš Istra, Primorje i

Dalmacija, zar su pod tim odavno već hrvatskim

zemljama skriveni nepresušni rudnici zlata i dragulja?!

Ne, ne, zapravo su hrvatske zemlje vazda vojniĉki gaţene

zbog meĊusobne prevlasti i tko ih posjeduje taj i vlada

Europom!…

Zaludu su se uĉitelji diĉili kako je njihova škola

jedno od najvaţnijih rasadišta nacionalnog napretka na

razmeĊu Istre i Primorja; sve je to odjednom baĉeno u

16

blato kad su milijuni uvuĉeni u rat. Naravno, tada, 1915,

nije se znalo za tajni londonski sporazum kojim je Italiji

obećano hrvatsko ozemlje i otoci ukoliko udari u kiĉmu

Austrougarske.

Posvuda blokade prometnica, uokolo trĉkaraju

vojnici, za njima urlaju njihovi grlati zapovjednici, svi

prijeteći pogledavaju svakoga tko bi mogao biti sumnjiv,

prema tome i opasan. Zatim je vrlo brzo zavladalo

siromaštvo, stigla je i nesnosna glad. I opet mobilizacije!

Svakoga dana mladi novaci napuštaju roditeljske domove

i mnogi se ne će vratiti…

Ni to nije briga uĉiteljice, jer njezina je obveza da

poduĉava malene puĉane za njihovo bolje sutra. No,

njezina odsutnost u posljednje vrijeme protumaĉena je

kao nepotreban prkos Upravi koja je školi prethodno

dodijelila sav novac za kupnju vune; za plaće nema

novaca. A ona neka gladuje! O, kakva nevolja, kakav

nesporazum! Morala bi smjesta otići, da. Ali kamo i kuda

bi mogla sa svojim zvanjem pronaći ţivotnu radost? Tek

joj je otvoren put prema sjeveru; prema Sloveniji. No,

valjda je i to smišljeno od strane okupacijskih vlasti,

rastjerati sve one koji se ne ţele prilagoditi.

Njezina srdţba je nepodnošljiva, ne mili se niti

Talijanima niti domaćima. Već naslućuje kao da i ona

najmanja djeca poĉinju sumnjati u njezinu dobroćudnu

uĉiteljsku prirodu, baš ona djeca koju je do sada

pripremala za nekakvo "bolje sutra". Vjerojatno te male

glavice prisluškuju svoje roditelje koji gdjekad šapuću o

trenutaĉnim prilikama, paĉe i spominju imena pojedinaca

kojima je moţebitno zlo na pameti. Da, ona je postala

odveć sumnjiva osoba koja bi valjda mogla svakome

bezrazloţno napakostiti. S takvom neugodnom spoznajom

17

treba se nositi, treba biti jaka, mora otrpjeti poglede

sumnje i prijezira.

Saznala je da se brojni ubogi roditelji njezinih

uĉenika od poĉetka okupacije bave krijumĉarenjem hrane

sa slovenskih polja i to je, eto, s vremenom postalo

najvaţnije pravilo preţivljavanja domaćih ljudi. Svi znadu

što se dogaĊa, to je "javna tajna". Puĉani, dakle,

organizirano krijumĉare hranu samo za svoje obitelji, za

vlastitu djecu koja imaju više od uĉiteljice - ona, zapravo,

nema ništa! Od njezine ljutnje samo je još teţa tuga zbog

osobne besmislenosti. Ljudmila Volarić ne zna

krijumĉariti; ah, takvo što? Ona je ipak uĉiteljica i

trenutaĉno je prisiljena trpjeti uţasnu neimaštinu, o njoj

baš nitko ne skrbi.

Opetovana je robna razmjena, baš kao u pradavna

vremena. Zamećani tajnim putovima preko granice

odnose kojekakve kućne vrijednosti i starinu, a donose

hranu od slovenskih seljaka. Novaca više nitko nema, jer

ionako nema nikakvu vrijednost. Ĉlanovi Općinskog

upravnog odbora kadikad samo slijeţu ramenima, jer za

sada "tako mora biti" i oni ne mogu ništa poduzeti da joj

olakšaju teţak ţivot. Moţda i ne ţele? Primijetila je da je

izbjegavaju, ne razgovaraju s njom, svi se ţure po kakvu

izmišljenu poslu.

Njezin je pakao pred otvorenim vratima stare škole u

Zametu, morala bi samo iskoraĉiti napolje (ili unutra - u

pakao?!) i sve će postati prošlost, kao da je sve bio kakav

besmisleni ruţan san. Ali kamo, kamo bi sad mogla otići

nakon što su obznanili ukidanje njezine ionako skromne

plaće? Na sjeveru je put za Štajersku i Kranjsku; prema

Rijeci se ne moţe… Hrvatska je tako daleko, a sutra je

moţda ne će ni biti…

18

Otišla je na posljetku Ljudmila Volarić, zametska

uĉiteljica, morala je napustiti školu. Njezino mjesto

privremeno je preuzeo netko drugi… Valjda onaj tko se je

mogao prilagoditi uvjetima preţivljavanja.

* * *

Jednoga dana, kad završi rat, ponovno će preuzeti

svoj stari uĉiteljski posao na istome mjestu, a pred njom u

klupama sjedit će ponovno neke malene djeĉje glavice…

No, i tada će ostati samo kratko vrijeme. Isprva je

talijanska okupacijska vlast postavlja na mjesto

ravnatelja, budući da je Franjo Rubeša kao hrvatski

nacionalist istjeran. No, smijenjena je i ona nakon nepune

godine dana s duţnosti, a za ravnateljicu imenovana je

Olga Jurinĉić. Kao da je njezin povratak unaprijed znaĉio

ponovni odlazak s osjećajem još veće i teţe gorĉine

ozbiljno nalik neizljeĉivu karcinomu. Ljudmila Volarić

nije bila po volji talijanskih vlasti, jer prema nekakvu

karabinjerskom izvješću obiljeţena je kao "protivnica

talijanstva". Do konaĉna otpuštanja 1923. godine, kad je

obnašala još samo duţnost vjerouĉiteljice, trpjet će stalan

pritisak fašistiĉkih vlasti.

Upravo od te godine, ali na kratko vrijeme, u

zametskoj školi nema hrvatskih uĉitelja – zamijenjeni su

talijanskim koji su ondje djelovali do pripojenja Srdoĉa i

Zameta Hrvatskoj u sastavu "Kraljevine Srba Hrvata i

Slovenaca". U duhu prosrbijanskih vlasti uvodi se

obvezujuća ćirilica u nastavu, svi dokumenti su takoĊer

pisani na ćiriliĉnom pismu i mnogi domaći ljudi još

uvijek u "škafetinima" ĉuvaju već poţutjele svjedodţbe,

krsne listove…

19

* * *

Ovdje se prekida ţivotna priĉa o jednoj zametskoj

uĉiteljici. Od toga vremena nema više nikakvih, niti

poţutjelih zapisa, niti svjedoĉanstva o Ljudmili Volarić

koju su, uzgred reĉeno, od milja zvali Milka. Otišla je u

zaborav kao i mnoge druge naše izvanredne uĉiteljske sile

koje bi nam mogle ispripovijedati kako je uĉiteljski posao

u ono trusno vrijeme bio gorak, paĉe i opasan.

BALDO Hrvatsko slovo, br. 724, 2009.

Po prilici, stari Baldo roĊen je negdje koncem 19.

stoljeća; kad je 1964. umro, ja sam navršio jedva pet

godina, a on je bio već priliĉno star. Kad je stigao

mrtvozornik, nas djecu odmah su poslali u kuću.

Osluškivali smo što se dogaĊa na katu iznad nas, ali

nismo ništa ĉuli, ĉak niti plaĉ njegove ţene. Ne znam što

smo zapravo trebali ĉuti kad je taj zloĉesti starac umro.

Zatim su ĉetiri ĉovjeka iznijeli golemi kovĉeg i

uputili se na ulicu gdje je ĉekalo vozilo. Naša baba se je

prekriţila drţeći svoju staru krunicu u ruci. Gledali smo

kroz prozorĉić i nije nam bilo jasno kako je stari Baldo

stao u onaj sanduk.

– Hvala Bogu, ne će više bacati štap.

Promrmljao je moj mlaĊi brat koji se je poput mene

sjećao kako je starome Baldu, toboţe sluĉajno, ispadao

štap sa prozora meĊu nas. Uvijek je oštrim glasom

zatraţio da mu ga donesemo gore, a zatim bi nas tim

štapom obojicu tresnuo po nogama. Jednom je naša baba

vidjela kako štap, toboţe sluĉajno, pada.

22

– Pa nemojte to raditi! – podigla je glas, ali više

pomirljivo.

– Sluĉajno mi je pao. – promrmljao je stari Baldo. –

Djeca će ga donijeti. Hajde vas dvojica!…

Nismo htjeli iz inata poslušati. Baba ga je zatim

odnijela uspevši se stubištem koje su vodile do njegova

stana. Ĉuli smo je zatim na stubištu kako nešto glasno

govori, ali mi smo se nastavili igrati.

Poslijepodne su se vratili naši roditelji s posla pa su

raspravljali o tome. Uglavnom, štap staroga Balda više

nikada nije, toboţe sluĉajno, ispadao sa prozora baš kad

se mi ondje igramo.

Sa starim Baldom ţivjela je njegova ţena Nadala za

koju bi se moglo reći da je bila, najblaţe reĉeno, nekako

manja od makova zrna. Ne sjećam se njezina glasa, jer je

govorila odveć tiho, ispod glasa, nikada se nije smijala,

najĉešće bi ubrzano prošla pored našega dvorišta i

nestajala iza kuće prema stubištu. Uvijek je bila odjevena

u crninu te se je njezina potpuno bijela kosa još više

isticala.

Kasnije smo ipak saznali da je starica Nadala tijekom

rata provela u nekojim sabirnim logorima po Italiji, a

zatim i u Njemaĉkoj. Navodno je bila "kapo" meĊu

logorašicama i da se je vjerojatno mnogima od njih

zamjerila zbog kojekakvih neĉasnih radnji na što je bila

prisiljena te je poslije rata zajedno s muţem došla u

Rijeku gdje je nitko ne poznaje. Nisam siguran da je sve

to bila istina, jer ona je za mene bila ipak samo stara ţena

zloga Balda koji nije volio djecu. No, niti mi njega nismo

voljeli.

Starica Nadala bila je u dobrim odnosima s našom

babom te su ĉesto puta zajedno odlazile na trţnicu ili u

23

crkvu, ali nakon Baldove smrti, ona je otišla ţivjeti kod

svoje najstarije kćeri, a njihov stan je zatim prodan…

Da, imala je s njime ĉetiri kćeri, ali samo je najstarija

povremeno dolazila u posjet, tek da bi pomogla majci oko

kućnih poslova. Ĉesto smo je slušali kako glasno govori,

kadikad nešto viĉe, a zatim je naglo odlazila. Nakon

duţeg ili kraćeg vremena ponovno bi dolazila u posjet.

Po Baldovoj smrti sve njegove kćeri došle su sa

svojim muţevima i djecom, e da bi riješili raspodjelu

obiteljske imovine. Odjednom je tih nekoliko dana stan

iznad našega bio prepun nepoznatih ljudi koji su dolazili i

odlazili noseći sa sobom namještaj i razne kućne

potrepštine.

Kad je starica Nadala zauvijek odlazila, prvi puta

vidio sam je nasmiješenu, srdaĉno se je pozdravila sa

svim susjedima, a nas djecu njeţno je pogladila po

glavicama. Nikad više nismo je vidjeli.

No, ubrzo smo saznali uţasnu istinu o njezinu muţu,

starome Baldu, koji je doslovno nezasluţeno umro

prirodnom i odveć laganom smrću. Umro je u snu jedne

noći, dakle, priliĉno bezbriţno, poput pravednika što na

posljetku nije zasluţio.

Ne znam što je taj zloslutni starac radio tijekom dva

velika rata i zašto je šepao, ali njegova zlovolja i njegov

prodoran pogled kroz prozor s gornjeg kata ubrzo bi

utišao našu igru u pijesku, kadikad i u blatu prostrana

dvorišta. Kao da nas je stalno motrio; bilo nas je strah te

smo zalazili iza kuće gdje nas ne moţe vidjeti. No, on bi

osvanuo na uskome prozoru svog zahoda ili na stubištu

pred vratima. Ponovno smo se vratili u svoje dvorište, a

on bi istom osvanuo na prozoru! Kad nam je ta mrska

"igra" dosadila, ušli smo u kuću i tamo smo se nastavili

24

igrati, eto, da mu ne smetamo i da nas više ne gleda onako

zloćudno…

Kad god pomišljam na te daleke gotovo izblijedjele

trenutke, još i danas osjećam nelagodu zbog nekakve

uskrate i bespotrebna straha pred starcem koji ionako ne

izlazi iz svoga doma. Bez pomisli na njega, mogao bih se

slobodno pohvaliti da je moje rano djetinjstvo, unatoĉ

tome što nismo bili imućni, ipak bilo lijepo. Imali smo

prostrano dvorište, kuju Lupu i pepeljastog maĉka koji je

s Lupom najĉešće bezbriţno spavao u drvenoj kućici, naš

vrt bio je prepun voćaka i raznog povrća, imali smo

golemi zeĉnjak i kokošinjac, a izvan toga "carstva" nad

našom kućom uzdiţe se Smućeni breg na koji se nismo

smjeli pentrati bez pratnje odraslih, zatim prašnjave ulice

koje će ubrzo prekriti asfalt, Crkva svete Marije

Pomoćnice s redom Salezijanaca koja je uglavnom

nedjeljom i blagdanima bila prepuna ljudi. Dolazili su

brojni vjernici iz ĉitava grada, zatim iz Slovenije, ĉak i iz

Italije u golemim prekrasno obojenim autobusima kakvih

nije bilo kod nas. Jednog ljeta tih dalekih godina neki

Talijan, iako nismo niti znali, fotografirao je mene i

mlaĊeg brata ispred sakristije kako promatramo realistiĉki

kip don Bosca i jednog uĉenika pored njega. Valjda nije

mogao odoljeti vidjevši nas onako sitne i bose. Nekoliko

mjeseci kasnije poslao je tu fotografiju dobrome don

Zvonku, a on ju je odmah donio nama. Mama je neko

vrijeme nosila tu fotografiju u novĉaniku i svima je

ponosno pokazivala. No, onda joj je netko spoĉitnuo da je

fotografija previše vjerskog karaktera te da "nije uputno i

poţeljno pokazivati je svakome"…

Ali zašto, dakle, stari Baldo nije zasluţio tako lijepu i

ugodnu smrt i kakve je on morao poĉiniti grozote da ga

25

itko na ovome svijetu mrzi? Ĉuli smo kasnije od naše

babe kako je sirota Nadala najĉešće u crkvi tiho jecala

zbog nekakve velike obiteljske sramote koja se ne će

riješiti do smrti njegove i njezine, a onda neka im se

svemogući Bog smiluje. Baldo je, naime, bezoĉno

iskorištavao vlastite kćeri… Uzeo im je nevinost – svim

svojim kćerima osim onoj najmlaĊoj! Znala je to naša

baba, naši roditelji, znali su i nekoji susjedi, a saznao je i

ţupnik don Zvonko kad mu se je sirota Nadala jednom

prilikom ispovjedila… Golemu tugu i sramotu nije htjela

odnijeti sa sobom u grob, to je bilo jaĉe od nje. Naši su

roditelji u nevjerici, raspravljali o tome prokletniku.

– Kakav je to prokleti ĉovjek bio, kakav je to bio

roditelj?! – govorio je naš otac i škrgutao zubima.

– Ako za ţivota nije platio za ono što je uĉinio, valjda

će gorjeti u paklu! – rekla bi naša mama. – To je zasluţio.

– U paklu, da! – nadodao je don Zvonko, ţupnik, pa

se prekriţi. – Ali nemojte, molim vas, o tome govoriti

pred vašom djeĉicom, premali su da slušaju o takvim

gadostima.

– Ma slušajte, don Zvonko, - nastavila bi naša baba

ne znajući da smo mi napolju prisluškivali iza širom

otvorena prozora. – Da nije bilo najstarije kćeri, uzeo bi

on i najmlaĊu. Ali ona ju je odvela k sebi prije nego…

Razumijete?

– Razumijem. Teško je bilo Nadali s tim vragom

ţivjeti. – doda don Zvonko. – Neka barem sada poţivi

nesretnica u miru.

No, sirota Nadala ipak nije dugo poţivjela nakon

Baldove smrti. Ĉuli smo ubrzo da je i ona iznenadno

sklopila svoje umorne oĉi i ponijela svoj teţak ţivotni

kriţ sa sobom.

26

Naši roditelji tog poslijepodneva otišli su na pogreb.

Govorili su kako tu poštenu jadnicu treba ispratiti na

posljednji poĉinak. Podsjetili su se da nitko od susjeda

nije bio na pogrebu staroga Balda, upravo zbog njegove

zlobe i neĉasna ţivota. Oni malobrojni koji su mu bili na

pogrebu, došli su zbog poštovanja spram Nadale koja nije

zasluţila takva neĉovjeka.

– Zamisli, – rekao je otac mami dok je zakopĉavao

košulju. – stari Baldo još se nije niti pošteno ohladio u

grobu, evo i ona ode!

– Jadna Nadala. – uzdahne mama. – Da je bar još

malo poţivjela…

No, kad je otac spomenuo ime starog Balda, mi djeca

protrnuli smo od straha. Primijetio je to otac ispod oka

dok je vezao kravatu te se bez glasa osmjehne. I mama se

je osmjehnula.

Ipak, u našim mislima još za neko duţe vrijeme

nismo mogli istisnuti bojazan da je pokojni Baldo postao,

u najmanju ruku, krampus koji će nam doći u posjet kad

mu se najmanje nadamo. Zato nismo voljeli da se u kući

spominje njegovo ime. Ime Baldo upravo je još

zloslutnije djelovalo po njegovoj smrti. Tako smo bili

sitni u svome strahu i neznanju. Jer krampus, pomišljali

smo, nikada ne umire, gdjekad se izgubi, nestane na

odreĊeno vrijeme, ali uvijek se vraća, tu je negdje u potaji

i ĉeka da zgriješimo!…

No, ubrzo su se u prazan stan uselili novi susjedi i s

vremenom je stari prokletnik pao u zaborav; mi smo

odrastali suoĉavajući se s novim brigama u ţivotu.

Hrvatsko slovo, br. 771, 2010.

Jednoj skupini prijatelja nekom prigodom rekao sam

da su mi uzbudljivija putovanja u kakvo zabito selo nego

u golemi grad. Isprva podsmjehivali su se i moţda su me

smatrali seljaĉinom koji se povremeno odaziva, eto, "zovu

divljine". Zaludu sam se trudio objasniti im da u ovim

našim poseljaĉenim gradovima odavno više nema iskrene

narodne duše. Putovanja zbog divljenja znamenitostima,

studijska putovanja, posjeti izloţbama velikih majstora,

koncertima i kazališnim predstavama odavno je

zamijenjeno šopinzima po golemim trgovaĉkim centrima.

– Briga me za povijesni Beĉ i Rim, Pariz i London! –

reĉe jedna poznanica i objasni. – Mene zanima pošto su

im krpice tamo!…

I baš to je najvaţniji razlog zašto sam se radovao

iznenadnu posjetu u selo N. Saznao sam istom da je pred

koje desetljeće ondje ţivot poĉeo ozbiljno kopniti. Mjesto

više ne raste po broju kuća i stanovnika kao nekoć;

gotovo je nadomak velikoga grada koji će ga naskoro

progutati i uništiti njegovu dušu. Treba to vidjeti prije

28

nego li nestane zauvijek… A oni moji prijatelji zaista su

tvrdoglavi i ne daju se izlijeĉiti; za njih seljaĉki ţivot ĉist

je promašaj i nitko od njih ne bi ţivio na selu niti "za brdo

zlata". Kad im kaţem da su svi oni zapravo obiĉna

gradska derišta, onda se ljute na mene i skaĉu "na sve

ĉetiri". Budimo iskreni, niti meni se baš ne ţivi na selu,

ali uvijek se radujem nekakvoj ĉudesnoj svetosti malih

mjesta i zaselaka u kojima su gotovo svi rodbina i svi

zajedno rade sve. Kadikad pomislim na moje pokojne

roditelje koji su vrlo mladi krenuli trbuhom za kruhom u

"grad svoje svijetle budućnosti" i tako ostali bez iĉega što

ih uopće veţe za rodnu grudu…

* * *

Posjet selu N. bio je zaista neoĉekivan. Putovao sam

s nekom skupinom ljudi u jedno veće mjesto, a u selu N.

zastali smo zbog dogovorena ruĉka u tamošnjoj

gostionici. Razgovarali smo s mještanima koji su se

razveselili našem dolasku. Ljudski su nas udomaćili s

obzirom da u selo N. nitko ne dolazi, ne nalazi se na

glavnoj prometnici, a mladeţ kad jednom ode iz sela, ne

vraća se.

Ne znam jesam li imao sreće ili je to kakav trag

sudbine kojemu se nadaju svi pjesnici na ovome svijetu,

ali baš mene jedan je seoski mudrac pozvao na ĉašicu

rakije u svoj dom. U šali rekao sam domaćinu: "Ne treba

ţabu tjerati u vodu!". Moji suputnici nakon objeda ostali

su u gostionici i ţivahno zapjevali.

Da, uistinu je to bio seoski mudrac. Ĉudesno je što

još uvijek ima ljudi koji i danas ţive od ĉista narodnog

mudrovanja. Ovaj, uzgred, ţivi u lijepo ureĊenu domu, u

29

pomno odrţavanom svinjcu ima nekoliko svinja, u štali

par krava, a ima i mnoštvo peradi koje bezbriţno jurcaju

dvorištem i voćnjakom oko kuće. Krepostan je i zdrav

ĉovjek kojemu se u pogledu ne nazire ni trunka zlobe.

Takvu srdaĉnost ne moţete vidjeti, na primjer, kod

velegradskih ĉinovnika, placarica ili najobiĉnijih uliĉara.

Takvi najĉešće raĉunaju na osobnu spretnost kako da vam

izmuzu ono nešto novaca iz dţepa. Kad sam ga upitao

zašto nema psa u dvorištu, objasni mi da je tuţno drţati

ţivinu na lancu; to je grjehota, jer tko drţi psa vezana na

lancu, taj ga i tuĉe… A kad smo kušali njegovu rakiju,

odmah sam ustanovio da takvu još nisam u svome ţivotu

pio.

– Dobra, ha? – upita on ne krijući zadovoljstvo te

raspoloţeno nadoda. – Ali kad piješ koliko smiješ, uvijek

će biti dobra!

Nasmijali smo se srdaĉno, a onda je moju pozornost

privuklo nešto sasvim drugo. Kroz prozor njegova doma

prostirao se je pogled prema nekakvoj ruini. Moj domaćin

je to primijetio, i on pogleda napolje:

– Ondje je nekoć bilo najveće imanje u ĉitavu kraju.

– izreĉe sjetno i tajnovito. – Ništa nije ostalo osim tih

ruina; niti roda niti poroda.

– Stradali u ratu ili…? – upitam ga.

– Ne, ne. – odgovori on te nadoda. – Vjeruj mi, jer

sam i ja vjerovao od dana kad sam ĉuo: kriv je bunar koji

su nazvali "bunarom ţelja".

– Kako? – pobunim se odmah. – Ja sam odrastao uz

priĉe o bunaru koji ispunjava ţelje, o fontanama koje

donose sreću kad ubaciš novĉić…

– Vjerovao si u te stvari? – zaĉuĊeno me pogleda,

gotovo s osmijehom na licu. – Eh, moj ĉovjeĉe…

30

– Pa… Zašto ne, ljudi to vole… Tako…

– U redu. Ĉitao sam i ja o tim stvarima i ponekad sam

vjerovao, – natoĉi rakiju u ĉašice te se zagleda napolje. –

ali ovaj "bunar ţelja" ništa dobro nije donio; ĉak neki

govore da se je u njemu neko dijete utopilo…

– Strašno. – uzdahnem sućutno i pokušam sam sebi

predoĉiti ono krhko nejako stvorenje. – Baš dijete?

– Eto, sudbina. I da su zbog toga prokleli bunar; ali to

ne moţe previše pomoći, je li tako? Ţivot ide dalje,

vrijeme odnosi i bol i suze.

– Kako je to bilo? – navalio sam. – Volio bih znati

nešto više o toj nesreći.

– Ja ću sada ispriĉati sve ono što znam, ali nisam

siguran da je sve istina.

– Nije vaţno, samo priĉajte.

– Dakle, ovako. Seljak koji je ondje izgradio dom, a

govori se da je to prva kuća u selu, nakon toga uzeo je za

ţenu djevojku iz drugog sela. Odmah nakon svadbe

iskopao je bunar u dvorištu i nakon toga ništa mu više nije

trebalo, osim da ĉeka na prinovu. Zatim je njegova ţena

bila trudna, a on je od najboljega opekara kupio opeku za

bunar koji se je, kad je izgraĊen, lijepo uklopio u dvorišni

krug. No, ţena je na porodu umrla i seljak je neko vrijeme

sam odgajao svoga sina, a onda je našao drugu ţenu. Bez

ţene kuća ne vrijedi! O toj mladenki malo se znade, ali

svi su mišljenja da nije bila baš ĉista obraza. Seljak je

morao otići u rat i nikad se nije vratio. Tako je nepoznata

ţena dobila imanje i njegova sina za kojega nije previše

marila. Jednog dana nejako dijete popne se na bunar i

padne u dubinu. Kad se dijete utopi u bunaru, onda je to

ravno prokletstvu. Ĉak je i ţena poludjela, jer svi su je

okrivljavali za djetetovu smrt. Poludjela je i završila u

31

bolnici. Više se nije vratila ovamo. Za rod onog seljaka ne

zna se tko su i odakle su, nitko nije potraţivao imanje;

mnogo vremena bila je nenastanjena. Bunar je s

vremenom gubio svoj izgled, ţbuka je otpadala, a i

nekoliko opeka je napuklo. Onda su došli ĉinovnici koji

su podijelili ĉitav kraj na parcele i tako je prodan manje

imućnim obiteljima. Naskoro je niknulo selo, a ova

navodno prva kuća uglavnom je posluţila kao privremeno

skrovište za doseljenike. Eto, kako to ide; namjesto da se

kuća saĉuva, svatko je nešto razbio, otkinuo, odnio – jer

to nije niĉije pa nitko ne će ni potraţivati ništa! Ĉak su i

opeku s bunara odnosili za izgradnju novih domova,

crijep sa krova, grede i gredice. Dom koji je trebao biti

gnijezdo obiteljske sreće, postao je najveće ruglo u ĉitavu

kraju. Onda je rat prošao ovuda i mnogo je ljudi ubijeno

ili su odvedeni. Neki su se vratili, a došli su i drugi ljudi.

Jedan ĉovjek naselio se je u napušteni dom. Bio je

skitnica kojemu je selo pomagalo da se prehrani, a on se

je nadao da konaĉno ima vlastiti dom. Sreća je ipak

kratko trajala, jer jednog dana odvela ga je vojska.

Navodno je bio protivnik nove vlasti. I kuća je opet

prepuštena na milost i nemilost vremena. Nitko se više

nije useljavao. Neki dan ponovno su došli ĉinovnici i

radnici koji su nešto mjerili. Valjda će je srušiti… Eto,

tako…

Mudrac je zatim ušutio. No, niti ja nisam imao što

dodati onome što sam ĉuo. Ljudi najĉešće nadodaju

"strašno", "uţasno", "sav sam se najeţio", "prošli su me

trnci"… Mislim da je najbolje prešutjeti u takvim

sluĉajevima. Natoĉio je ponovno i meni i sebi rakiju.

Kucnuli smo se i otpili gutljaj; u tišini samo su odzvonile

male ĉašice… Razmišljao sam o njegovoj priĉi, nalikuje

32

to na ovu neumitnu prolaznost, moţda uzaludnost,

nedostatak sreće koja se prekida baš kad se ĉovjek najviše

nada. Primijetio sam to i u njegovu pogledu. Ĉudno, baš

na prozoru odakle se vidi ruina i zaraslo dvorište nema

zavjese!

– Uvijek sjedim na ovome mjestu…

Trgnuo sam se na ove njegove rijeĉi; kao da je

proĉitao moje misli:

– Eto, ovako ovdje sjedim i gledam napolje, pratim

vremenske mijene, smjenu dana i noći, išĉekujem

došljake koji će otkupiti taj komad zemlje. Naši ljudi to

ne ţele, previše se priĉa o tom prokletstvu. Moţda i

previše…

Kad sam napuštao selo, mudrac mi je prijateljski

ĉvrsto stegnuo ruku. Bila je to ruka seljaka koji svakoga

dana dodiruje zemljanu grudu, ruka koja miluje klasje i

kukuruze, mlati po leĊima svinje da je odgurne od

hranilišta, ruka koja muze kravu i spretno hvata perad po

dvorištu. Bila je to ruka seoskog mudraca koji tijekom

rada skladno razmišlja i ĉuva uspomene – svoje i one koje

nisu njegove.

* * *

Znanci, koje sam ovdje nazvao gradskim derištima,

najĉešće se ne sjećaju što su juĉer objedovali, a stisak

njihove ruke toliko je mlak da je rukovanje besmisleno.

Odakle toliko bezosjećajnosti i površnosti i odakle ono

svakodnevno prikrivanje fige u dţepu?…

Ĉovjek mora otrpjeti mnogo razoĉarenja u ţivotu, a

onda ga sluĉajan susret i spoznaja o ljudskoj nesreći

probudi, baš ljudski probudi. I kad mi je najteţe

33

pokušavam osmijehom zatomiti tugu; pokušavam

upamtiti što je moguće više sudbina malih ljudi da ih

saĉuvam od zaborava…

A za koga? Hm, neka nam ostane otvoreno pitanje…

KUGA Hrvatsko slovo, br. 812, 2010.

Ovo je djelić novije povijesti grada o kojemu tako

ĉesto razmišljam, ali ne znam zašto me sve to toliko

zabrinjava. K vragu, kao da nemam pametnijega posla u

ovome kratkom ţivotu?! Stoga sam, stavci moji, svoju

zabrinutost odluĉio podijeliti s vama, a vi o zadanoj temi

mislite štogod htjeli, ma što vam padne na pamet. Ali

nemojte mene briţnoga okrivljavati za ovdje opisanu

besmislenost, nemate pravo.

* * *

Mjesto Gadovina zapravo je grad kojemu se ne zna

kako je i zašto dobio ime. Zvuĉi loše, paĉe i neugledno;

graĊani su Gadovinci i kad se negdje tako predstavljaju,

moţemo zamisliti kiseli pogled u njihovim oĉima i

nelagodu. Gadovinci bi sve dali da im tko pomogne u

nalaţenju prava i ĉasna povijesnog imena grada kakva se

ne će sramiti u svijetu. Ako, pak, glede toga ne će ništa

poduzeti lijeni povjesniĉari, odluĉni su bili gadovinski

36

knjiţevnici te je tako nastala Knjiţevna udruga Gadovine,

skraćeno, dakle, KUGA!? Ĉak je i peĉat udruge oblikovan

od te odveć nemile rijeĉi.

Kako je taj prijedlog uopće prošao na osnivaĉkoj

skupštini udruge, samo ĉlanovi znadu, ali, eto, ostalo je

tako.

Inaĉe, grad Gadovina nalazi se u neposrednoj blizini

tromeĊe triju zemalja pa je sasvim razvidno da je gradsko

stanovništvo mješovito; ima Hrvata, doduše najviše,

zatim nešto Talijana i Slovenaca, ali u posljednjih

nekoliko desetljeća porastao je broj Srba. Ima tu i znatan

broj Roma, ali nisu nam u ovome sluĉaju vaţni, jer njih

zanima sve drugo, a ne mjesna povijest i knjiţevnost.

Knjiţevna udruga Gadovine ima kakvih ĉetrdesetak

ĉlanova, ali po narodnosnom sastavu dade se odmah

zakljuĉiti da je u njoj zastupljeno najmanje Hrvata ili onih

koji se tako osjećaju; jedva trećina ĉlanova je hrvatskoga

podrijetla.

O znaĉaju i ugledu KUGE meĊu graĊanima ne treba

previše trošiti rijeĉi, s obzirom da Gadovinci uopće ne

vole ĉitati, ne drţe do knjiţevnosti, osobito lokalne.

– Me sve su to lijenĉine i ništarije! – navodno je

rekao jedan gradski vijećnik. – Sve bih ja to pod kramp i

lopatu pa neka rade, mamicu im njihovu!

– Ali moramo im dati nešto novaca, eto, da ne kaţu

kako ne ulaţemo ništa u umjetnost. – navodno je rekao

gradonaĉelnik.

– Ali zašto njima? – upita ugledni gospodarstvenik. –

Pa ne ću ja krvavo raditi i plaćati porez, a vi ćete

pomagati tim gotovanima i budalama!

– Ravnomjerno ćemo rasporediti novac iz proraĉuna

na pedere, lezbijke i knjiţevnike!

37

– Od srca ĉestitam, gospodine gradonaĉelniĉe! –

vrisne znamenita voditeljica nekakve, toboţe, nevladine

udruge. – Imate moj glas na svim budućim izborima!

Navodno je ovu uspaljenu ţenetinu gradonaĉelnik

Gadovine izveo na veĉeru negdje u predgraĊe ili u kakav

motel, ili… No, to su ipak samo nagaĊanja… Sve jedno

nastavila se je rasprava o novĉanoj potpori KUGI.

– Dajte da ja to sredim. – predloţio je prof. Boško,

znameniti politiĉki moćnik. – Ja ću se kandidirati za

predsjednika KUGE.

– Vi? – upitno ga pogleda proĉelnica za kulturu.

– A zašto vi? – upitno ga pogleda gradonaĉelnik.

– Taj se svuda gura! – ĉuo se je glas naroda.

– Objavio sam nekoliko knjiga, imam pravo da…

– O ĉemu ste pisali u tim knjigama? – upita netko, ne

znam tko.

– O numizmatici.

– Kakve to ima veze s knjiţevnošću?

– To je djelomice znanost, djelomice povijest, a

djelomice i knjiţevnost, ĉitava ţivota sakupljao sam

novac i to mi je proširilo stvaralaĉke vidike…

I bi tako. Prof. Boško, inaĉe nekadašnji priĉuvni

djelatnik Udbe i Ozne, postao je predsjednikom KUGE.

Reklo bi se dobar politiĉki izbor, osobito zbog njegova

hrvatskog podrijetla, a to lijepo izgleda i zvuĉi mada su

Hrvati u manjini; ipak je to hrvatska udruga koja okuplja

tzv. "savjest ĉovjeĉanstva". Šaroliko je predsjedništvo

KUGE; osim Hrvata prof. Boška, ĉlanovi su po jedan

Slovenac i Rom (?!), tri Srbina i tri Talijana. Trenutaĉno

je tako i protiv toga se ne moţe ništa poduzeti.

– Lijepo je što vaša udruga aktivno djeluje i na

meĊunarodnoj sceni! – pohvalila je proĉelnica za kulturu

38

grada Gadovine predsjedništvo KUGE kad je proĉitala

godišnje izvješće i prijedlog programa za javne potrebe u

kulturi. – Zato ćemo vam dodijeliti brdo novaca iz

gradskog proraĉuna!

Naime, ĉlanovi udruge srpskoga podrijetla rado su

gostovali u Srbiji, Talijani u Italiji, a Slovenci po

Sloveniji. Malobrojni Hrvati uglavnom su nastupali po

selskim gostionicama. Njih su nazivali hringašima, prema

hringi (prstenu), posljednjem uporištu Avara u Panoniji

koncem 8. stoljeća. Naime, mjesta oko grada netko je

nazvao Gadovinski prsten. Oni "meĊunarodni junaci",

naravno, donosili su kojekakve nagrade i priznanja te su

tako postali neumrli knjiţevnici grada Gadovine za

razliku od jadnih hringaša koji nisu vidjeli dalje od nosa.

* * *

Kad je zatim došlo do ozbiljne javne rasprave o

nazivu grada i njegovoj povijesnosti, mnogima su ruke

zadrhtale, grla promukla, gotovo su i oštrice sijevnule.

Tome je kumovalo gradsko vijeće na jednoj sjednici, a

njihova rasprava izazvala je širu javnost. Svi su bili u

pravu! Tako su i ĉlanovi KUGE priredili tribinu na kojoj

su otvoreno raspravljali o nazivu grada. Na primjer,

Slovenac je tvrdio da je pravi naziv Gadovine zapravo

Godovina, odnosno Zgodovina, na hrvatskome povijest te

da je taj naziv pronašao u jednoj staroj knjizi, ali nije znao

u kojoj i kada. Talijan je uporno tvrdio da je izvorno ime

zapravo Gadova, nešto kao Padova; dakle, nesumnjivo je

talijanskog podrijetla i ne treba dalje raspravljati po tome

pitanju. Srbi su tvrdili da je "taĉan" naziv Gazdovina, što

samo po sebi znaĉi da je grad nekoć bio okupljalište

39

bogatih gazda, osobito iz srpskih zemalja, koji su ovdje

trgovali. Tu se je opet pobunio Slovenac pretpostavljajući

naziv Gozdovina – slovenski "šumarstvo", jer da je ovdje

prije nastanka grada bio gozd – šuma, pa je sasvim

logiĉno da… Oni malobrojni Hrvati, ili hringaši,

uglavnom su šutjeli o tome, uvjereni su bili da će "njihov"

predsjednik na posljetku razmrsiti "gordijski ĉvor".

Uostalom, osim njihovih pjesmica i knjiţevnih izleta u

predgraĊe drugo ih nije zanimalo.

Prof. Boško, predsjednik KUGE, koji je pod stare

dane poĉeo obilaziti mjesne crkve i povremeno ruĉao sa

mjesnim ţupnicima, pokušao je ovu raspravu zakljuĉiti

stavom da je korijen imena God, a ne Gad i to u

staroslavenskome, odnosno starohrvatskom, znaĉi Bog.

Zatim je objasnio da Englezi Boga nazivaju Good te da su

to moţebitno ukrali od starih Hrvata. Dakle je Gadovina

zapravo Boţji grad, a moţda i Bogovina!

Sada su, pak, ţestoko nastupili svi ateisti i agnostici u

KUGI, a takvih ima najviše, gotovo 90 posto. Na samu

rijeĉ Bog, njima se podigne kosa na glavi, a zjenice rašire.

Navodno su neki ĉlanovi oĉijukali i sa sotonistima jer je

to danas IN!?…

U svakom sluĉaju uţasnuti stajalištem predsjednika

KUGE odmah su se raspisali po novinama, davali su

izjave za radio i televiziju i traţili ispitivanje odgovornosti

prof. Boška. Radoznali novinari najĉešće su im postavljali

pitanje znaĉi li to odrţavanje prijevremenih izbora u

KUGI, na što je najĉešći odgovor glasio: Da!

No, do prijevremenih izbora ipak nije došlo, jer je

prof. Boško posegnuo za svojim starim oznaškim i

udbaškim vezama te je uspješno primirio neprijateljske

duhove unutar KUGE. Kako, ha? Upravo svima onima

40

koji su mu radili o glavi, stao je na "rep" – tako što im je

osigurao tiskanje novih knjiga!

A oni jadni hringaši ponovno su ostali kratkih rukava.

Njihovo "bolje šutjeti" opet im ništa dobra nije donijelo.

Zapravo, mogli su samo sanjati da će im prof. Boško,

njihov "hrvatina", pomoći pri objavljivanju knjiga. Neki

su odluĉili ĉasno istupiti iz KUGE. Takvi su odmah

proglašeni propalim knjiţevnicima. Oni koji su ostali, i

dalje su tvrdoglavo šutjeli i, uglavnom o svome trošku,

nastupali po selskim gostionicama uokolo Gadovine.

Glede imena grada, naziv Gadovina je izdrţao sve

napade, opstao je unatoĉ brojnim ţestokim raspravama na

visokoj i niskoj razini. Ime grada ne će se promijeniti, jer

nema povijesnih osnova za takvo što. Uostalom, i sam

gradonaĉelnik je posljednji rekao što misli o tome:

– Dok je Gadovine i mojih dragih Gadovinaca, ja ću

biti gradonaĉelnik, sviĊalo se to kome ili ne!

Moţda gospodin gradonaĉelnik ima pravo; to je,

uostalom, demokratska volja većine graĊana Gadovine

koji ne ţele ništa mijenjati u svojoj sredini. Samo neka

ostane ovako i – Bog te veseli!

KAMENA PRANICA Hrvatsko slovo, br. 886, 2012.

Otkrit ću vam neobiĉnu povijest jedne stare kamene

pranice koju sam nekom prigodom sasvim sluĉajno nakon

mnogo, mnogo godina ponovno pronašao u jednom stanu

na Brajdi. Pranica, kako bi je nazvao hrvatski pisac

Vjekoslav Kaleb, zapravo je domaći naziv za lavandin,

lavabo, škaf ili maštilo; plitku drvenu ili kamenu posudu

kakvih je nekoć bilo u mnogim našim domovima. S tim

nazivima susretao sam se otkako znadem za sebe. Pa neka

po Kalebu ipak bude pranica! U njoj se je pralo rublje,

pribor i posuĊe za jelo, ljudi su se umivali i brijali nad

njom… Jednom rijeĉju, kamena pranica bila je obvezan

dio kuhinjskog namještaja.

Sredinom 19. stoljeća jedna obitelj zauvijek je

napustila otok Braĉ i doselila se je u Rijeku. Sa sobom

ponijeli su nešto starine, a meĊu njima bila je i pranica od

koje se glavarica obitelji nije ţeljela rastati. Navodno je to

isklesao njezin djed i ništa tako dobro ne moţe biti kao

pranica iz braĉkog kamena. Obitelj je otjeralo siromaštvo

sa starog ognjišta i po nagovoru roĊaka iz Primorja

42

otputovali su u novi kraj gdje se moţe bolje ţivjeti. Otac

obitelji naskoro je u Rijeci otvorio vinariju i toĉionicu

dalmatinskih vina. Posao je dobro krenuo te su djeca

krenula u škole a zatim se razišla po Europi. No, glavar

obitelji umro je na pragu 20. stoljeća, neposredno nakon

što je svijet napustila ţena. NajmlaĊi sin ostao je u

obiteljskom domu i preuzeo poslove oko vinarije i

toĉionice.

MeĊutim, došlo je vrijeme kad posao nije išao;

prihodi su bili sve slabiji i na posljetku vinarija je propala.

Kad su vjerovnici došli pokupiti imovinu duţnika, on im

je rekao: "Sve moţete odnijeti, ali pranicu ostavite!" Tako

je bilo. Morao je zatim prodati kuću u središtu grada te se

s obitelji naseli u predgraĊu gdje je unajmio nekakvu

starinu.

Prvi svjetski rat bio je na pragu, a koju godinicu

kasnije njegov jedini sin poginuo je na bojišnici oko Soĉe.

Kad je rat svršio i njegova ţena otišla je k Bogu… Starac

je ostao sam na svijetu. Nije imao nikakvih spoznaja jesu

li mu braća ţiva negdje u svijetu. Kad mu je poginuo sin i

umrla ţena, nitko se nije odazvao niti došao na pogreb.

Moţda nisu dobili pisma ili negdje preţivljavaju u

bijedi…

Ţalio je starac sebe i svoju braću, pomisli gdjekad na

Braĉ odakle su mu korijeni. Ali ne namjerava se vratiti,

jer na otoku više ništa nema… Umro je pred osvit nove

mraĉne zore; upravo je poĉeo Drugi svjetski rat. Pokopan

je na raĉun crkvenog milosrĊa iako za njim nije ostalo

ništa. Njegov je dom odavno bila bezvrijedna ruina.

Ţupnik je odnio pranicu te je pokloni nekoj siromašnoj

obitelji koja se je doselila u blizini crkve. Nekoliko kuća

oko starih štala pod brijegom posluţile su kao domovi

43

tadašnjih doseljenika iz unutrašnjosti. Tako je siromašna

obitelj opremila svoju kuhinju kamenom pranicom;

uzidali su je pod prozor odakle tuĉe sunce.

Prošao je veliki rat, došlo je novo vrijeme, vrijeme

ratnih pobjednika i komunistiĉkog "bratstva i jedinstva",

uslijedili su i brojni progoni. Nekoć siromašna obitelj

jedva da je nekako stala na noge u nadi za boljom

sutrašnjicom. No, tijekom rata navodno su naginjali

talijanaštvu, a to se je proĉulo i nije bilo po volji

komunistima, jer u sumnjivoj obitelji vjerojatno ima

uvjerenih fašista. Tako su muţ i ţena sa dvoje djece

odluĉili napustiti svoj dom i prijeći granicu. U Rijeci više

nije bilo mjesta za njih. Ţivotni put odveo ih je dalje nego

što su isprva mogli pomisliti; otputili su se u daleku

zemlju Argentinu odakle se nikada više ne će vratiti.

Nakon rata nova gradska uprava prisvojila je sve

napuštene domove i dodijelila ih zatim ljudima koji su

ostali bez krova nad glavom. Opet su u Rijeku stizali

doseljenici. Staru kuću dobio je neki vremešni braĉni par,

ali nisu se ondje duţe vrijeme zadrţali. Zamijenili su se s

obitelji koja je kratko vrijeme ţivjela u malom stanu

pored mora na Kantridi.

Nova obitelj tako je uz trošni stan i zapušten vrt pred

kućom naslijedila i onu staru pranicu u kuhinji. Ubrzo je

skinuta, a na njezino mjesto postavljena je nova – metalna

s drvenim ormarićem. Naša pranica završila je u vrtu,

isprva kao hranilište za kokoši, a zatim i na otpadu

nedaleko od kuće. Gradski sakupljaĉi otpada prvo su

psovali kad su stigli s kamionom i ugledali meĊu smećem

i kamenu pranicu. No, onda se jedan od njih dosjeti da bi

mu dobro došla u dvorištu te je ponese na Rujevicu u

naselje Roma. Ondje je nekoliko godina bila oslonjena o

44

staru baraku. Šibana je burom, mrazom, kišom i suncem,

ali odoljela je svim vremenskim mijenama…

Zatim je u romsko naselje došao neki ĉovjek s

automobilom i otkupio pranicu za malo novaca. Odvezao

ju je u svoj dom na Brajdi i ugradi je u kuhinju. Za njega

bila je vrjednija od skupih kuhinjskih pomagala koja po

njegovu mišljenju ne vrijede ništa. Ostavio je stan sinu

koji ondje još i danas ţivi. Nisam baš siguran, jer ga

mnogo vremena nisam vidio. Koliko znadem, najĉešće

sam sjedi u kuhinji, pije kavu i rashlaĊeno crno vino…

Kad sam mu ispriĉao priĉu o pranici, ĉuĊenju nije bilo

kraja. Isprva nije povjerovao, ali zatim sam mu objasnio

da je bila u domu gdje sam nekoć ţivio te da smo je moj

brat i ja iznijeli iz kuhinje u vrt. Prepoznao sam je po

posjekotini. Naime, moj stariji brat namjeravao ju je

razbiti batom, ali sam ga u posljednji trenutak sprijeĉio s

mišlju zašto nešto razbiti ukoliko moţe posluţiti u kakve

svrhe.

Mislim da me je tada prvi puta u ţivotu poslušao!

Isprva smo u pranicu stavljali hranu za kokoši dok smo ih

imali. No, ipak smo je zatim odnijeli na otpad gdje su je

pronašli gradski sakupljaĉi otpada; upravo oni koji su nas

psovali, kako sam već naveo.

Nekoliko puta posjetio sam tog ĉovjeka i uvijek je

traţio da mu ispriĉam priĉu o staroj kamenoj pranici koja

je vjerojatno u Rijeku došla sa otoka Braĉa. Nisam baš

posve siguran, ali nešto sam naĉuo od drugih ljudi.

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, u naše

dvorište ušla su dva para sredovjeĉnih ljudi; dvije ţene i

dva muškarca. Moja mama kaţe da su govorili

nerazumljivim jezikom, a kad ih je upitala koga traţe,

odmah su joj rekli da su nekoć ovdje ţivjeli. Bili su brat i

45

sestra te su nakon rata s roditeljima otputovali u

Argentinu. Sada su došli u stari kraj sa svojim

supruţnicima. Mama ih je pozvala na kavu, ali nisu se

htjeli zadrţavati. No, jedan od njih raspitivao se je za

kamenu pranicu koja se je nalazila upravo na mjestu gdje

su sada vrata za kuhinju, ali mama mu objasni da toga

odavno već nema. Rekao joj je da je pranica

najvjerojatnije stigla sa otoka Braĉa, ali nije bio posve

siguran. Uostalom, tako je mislio i onaj ţupnik koji ju je

poklonio njihovim roditeljima po doseljenju u Rijeku.

Mojoj mami nije bilo jasno zašto se raspituju baš za "onaj

komad kamena" i jedva je suzdrţavala smijeh…

Posjetitelji su joj ljubazno zahvalili na ponuĊenoj kavi i

otišli.

Ne mogu opisati zaĉuĊeno lice osamljena ĉovjeka s

Brajde kad god bih mu ispriĉao ovu priĉu. Mogao bih ga

opisati kao iznenadno probuĊena ĉovjeka s dubokim

oĉima poput djeteta koje dobiva igraĉku, ĉovjeka koji

ţivahno hoda po svome domu i pomišlja kako je moţda

baš u njegovoj pranici Napoleon umivao svoje lice.

Mogao bih svašta nadrobiti, ali to uistinu nema smisla.

Uostalom, nema nikakva smisla niti pitati se koliko toga

bi nam mogli ispriĉati kojekakvi uporabni predmeti koji

igrom sluĉaja odolijevaju vremenu. Eh, samo kad bi imali

moć govora…

Kad god sam pronašao vremena posjetio bih ostarjela

osamljenika. Sjedili smo za stolom u kuhinji i pijuckali

crno vino zagledani u pranicu kao da je nešto najvaţnije i

najdragocjenije u našim ţivotima. A on bi me zatim molio

da mu još jednom pripovijedam. Kao da je iz moje priĉe

ţelio saznati još kakvu sitnu ali ipak vaţnu pojedinost

koju će moţebitno prenijeti znancima ako ih uopće ima.

46

S vremenom sam prestao dolaziti k njemu, uostalom,

imam i drugih obveza. Tko zna je li uopće još ţiv?

Jednom prigodom, kad sam nakon mnogo godina prolazio

onuda, ugledao sam pred njegovim domom gomilu

otpada; polupane ploĉice, natuĉena ţbuka, vodokotlić i

školjka te nešto zastarjela namještaja… Odmah sam

pomislio – eto, ĉovjeka više nema, otišao je bez pozdrava!

Na gomili je bila i pranica. Zastanem kao ukopan, a u

mislima mi se odmah javi ţelja da je prisvojim. No, kako

bih je mogao onako tešku ponijeti? Zašto bih je uopće

ponio i gdje bih je mogao smjestiti? Prošao sam zatim

pored nje i nastavio svojim putem. Bio sam uvjeren da će

stara kamena pranica – moţebitno je uistinu s otoka Braĉa

– ponovno negdje pronaći svoje mjesto te će korisno

posluţiti kako je do sada mnogim ljudima sluţila.

OPROSTI Hrvatsko slovo, br. 906, 2012.

Stari ţupnik jednog je dana odluĉio napisati pismo

Bogu, e da bi mnoge ljude odriješio teških grijeha. Pismo

će stići onome kojemu je pisano, ali putovat će dugo;

koliko mu odrede daleki vjetrovi vremena.

Deset Boţjih zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha za

našu uljudbenost imaju osobitu teţinu i nitko im se ne

moţe usprotiviti. Tako mora biti. Nadao se je stari ţupnik

da su to negdje u podsvijesti imali oni koji su

nemilosrdno gazili Boţje zakone. Kad su napustili

roditeljske domove, odmah su ogrezli u krvi. Bog je i

njihov otac, kao što je i otac onih ĉija je krv prolivena.

Oĉevi su uvijek zaljubljeni u svoju djecu, popustljivi

prema njihovoj prirodi i slijepi za njihove potrebe.

Kadikad u velikoj zabrinutosti oĉevi ne vide što se dogaĊa

u vlastitom domu, odnosno progledaju nakon što se je

dogodilo nešto – prekasno.

Borio se je stari ţupnik s mišlju u sebi i pred Bogom

da njegova uvjerenja ne će naići na dobar odjek pred

crkvenim ĉasnicima. Izišao bi on pred vjernike i odrţao

48

propovijed na svoj naĉin i mimo crkvenih kanona koji

ponekad za obiĉan prosti puk znaĉe propovijedanje u

zagonetkama. Ima li smisla propovijed zbog nje same?

Ljudima je dosadilo opetovano ĉitanje poslanica i

evanĊelja; ljudima treba jasno reći što se je dogodilo u

staroj planini u vrijeme kad je ljudski ţivot vrijedio manje

od zrnca prašine!

U mnogim rascjepima i vrtaĉama koje od iskona

prirodno razdiru njedra jedne stare planine, sablasno još i

danas klepeću kosti tisuća ţrtava krvava obraĉuna izmeĊu

pobjednika i poraţenih u velikome svjetskom ratu. Obuka

budućih osvetnika i ubojica trajala je godinama do tih

posljednjih dana rata. Nesumnjivo je obuka bila uspješna,

jer sjeme zla proklijalo je divljaĉki ubrzanim tijekom koji

se nije mogao sprijeĉiti. Takvu uspjehu nisu se nadali niti

njihovi ideološki uĉitelji na obuci obrane i zaštite budućeg

svjetonazora jednoumne politike. Osvetnici/ubojice

doslovno su shvatili pravila ponašanja u mraĉnoj igri u

kojoj su oni glavni igraĉi. "Neprijatelja treba uništiti"!

Dakle, nema predaje, to se ne priznaje!

Kad je veliki rat okonĉan, nastupilo je vrijeme

kosidbe. Kosaĉi i ţeteoci jedni za drugima stigli su u polja

smrti. Prijeki sud izvršava se jednostavno i bez milosti

spram onih koje su došli sasjeći. Bilo je ljudi kojima je

toliko smrti pred oĉima izazivalo muĉninu, zatim i

njihova odveć malena djeca gledala su kako se ubijaju

ljudi po pravilima prijekoga suda. Uljudno su zamolili

gospodu presuditelje da svoje sudske odluke izvršavaju,

ukoliko je moguće, na nekome drugom mjestu, odnosno

što dalje od oĉiju njihove nevine djeĉice. Stoga su

presuditelji tisuće zarobljenika odveli u visoke šume

uvjereni da onamo ne dopiru ljudski i Boţji zakoni, jer

49

oni su vampiri, a kao takvi u praznim dušama preziru

ljudske i Boţje zakone.

Pomisli ţupnik, iako ne zna zašto, na dobrohotna i

samozatajna Mojsija kako se sam penje u goru da primi

deset zapovijedi i prenese ih svome narodu, a Stvoritelj

mu istom prešućuje što se dogaĊa meĊu nevjernicima u

dolini:

"Ĉemu trud i muka kad je u stvarnosti sve zaludu? –

otme se u ţupnikovim mislima. – "Ljudska glupost i

zloĉin vazda se ponavljaju. Tako je od beskraja do

beskraja".

Mukli zvuci zamiru u rascjepima i vrtaĉama koje od

iskona razdiru njedra stare planine. Pravilni pušĉani hitci

prekidani su povremenim eksplozijama. Ujutro, poslije

podne i uveĉer je tako, obnoć. Sablasnije djeluje tišina;

tada se koriste noţevi, batovi i ţice oko vratova. Nikad ne

prestaje, nikako da se izvršitelji umore od ritmiĉkog

djelovanja.

"Ako ĉovjek za trenutak umorno padne u sanak," –

pomisli ţupnik. – "moţe ĉuti uţasne ljudske krikove,

teške jecaje i neuslišane zamolbe. Kako strašno! To će

odzvanjati godinama, godinama. Ĉuje li i Bog takvo što?"

Oni kojima sreća nije okrenula leĊa te su igrom

sluĉaja ostali ţivi, krenuli su zatim na sramotan "kriţni

put" pod strogim nadzorom zemaljskih "pobjednika-

odgojitelja". A što je sramota, kad je i sam Krist morao

proći isti put? Ako je on, moţe i sitni domobran trpjeti

poniţenja… Na "kriţnome putu" mora osjetiti patnju i

strah, ali mora istisnuti iz svojih misli sve što se je

dogaĊalo u staroj planini, sve što znade. I on je imao

prislonjen pištolj u glavu, ĉuo je kako teški bat razbija

neĉiju lubanju, zatim tjerali su ga da zatrpava rascjepe i

50

vrtaĉe. Ili to ili smrt. Njegovi su "odgojitelji" ogrezli u

ljudskoj krvi i alkoholu pa su bezazleni osmijeh, suze ili

neraspoloţenje dovoljni razlozi da se zauvijek ostane

negdje na putu.

Pokušavao je ţupnik pronaći opravdanje za one koji

su se na uţasan naĉin veselili ratnoj pobjedi. Ne znaju što

ĉine. Ako se štogod i otkrije, krvnici će objasniti svoje

neljudske zloĉine "samo kao obraĉun sa narodnim

izdajnicima i drţavnim neprijateljima koji su se

usprotivili novom poretku". To uvijek pali! Uostalom,

veliki svijet ionako ima drugih briga… Stara planina bila

je savršeno mjesto za razbojište, mjesto na kojemu je

divljim zvijerima sve, baš sve dopušteno. Ah, negdje je

tako zlokobno zapisano: "Boţji mlinovi kadikad melju

vrlo brzo"!

Oni koji su dospjeli na razbojište kao ostatci na

prijevaru zarobljene vojske, nemaju pravo na milost; oni

su došli da ostanu zauvijek tamo i treba ih zatim prepustiti

zaboravu. Za njih ne će se smjeti paliti svijeće, niti se

smiju pohoditi mjesta gdje su im prosute kosti. Ne smije

se govoriti o prijekim sudovima, niti najbliţa rodbina ne

smije znati pravu istinu.

Poratna narodna vlast godinama je briţljivo ĉuvala

sve pristupe mraĉnim razbojištima, narodna milicija

motrila je na svakoga tko se je ondje duţe zadrţavao,

uhode su se razmiljele posvuda, jer to od njih traţi ona

ista i jedina narodna vlast… Ali na dan uoĉi Svih svetih

ipak su ondje gorjele svijeće – s mirisom ljudskih suza!

Zaludu istraga narodne milicije nad moţebitnim

"provokatorima", jer kad narod mora silom šutjeti, onda

baš nitko ne treba znati istinu tko to tamo gore pali svijeće

na obljetnicu pokolja. Mjera za mjeru. Dakle, ako se ne

51

smije znati tko je ubijao, zašto bi se trebalo znati tko

oplakuje muĉenike? Gdjekoje stoljetno stablo s naknadno

urezanim imenima nestalih muĉenika ili samo kriţićima u

kori narodna vlast naredila je da se odmah sruši. Nekoji

osuĊenici, ĉudom pobjegli ispod noţa ili bata, prešli su

zatim mnoge granice, otputili se preko mora znajući da u

dalekim tuĊinskim zemljama ne će imati mira i slobode

dok sotona gazi njihovu djedovinu, a iz snova bude ih

prizori vlaţni poput sline iz pasje gubice u podivljalu

bijesu. Trebalo je vremena da se zloĉin nazove pravim

imenom – genocid. Ali tada je već ostalo malo onih koji

su palili svijeće, onih koji su znali što se je dogaĊalo.

Vratili su se na djedovinu oni koji su traţili mir i slobodu

preko mora, sada kao starci s boleštinama i sumornim

mislima o prošlosti.

Ţupnik je odluĉio zapisati njihova sjećanja, saĉuvati

ih od zaboravlja; njega je zanimalo što ovi starci znadu o

poratnim pokoljima u staroj planini. Bili su ovdje

natjerani kao mladi ljudi da pogledaju smrti u oĉi i uvjere

se kako će oštro pokositi one koji nemaju sreće. Onda je

stigla naredba: "Bilo je dosta!"

Što se je dogaĊalo u staroj planini gdje su vodili

gladne, prljave i polugole ljude vezane ţicom? Ţupnik

traţi svjedoĉanstva. No, starci znadu samo za vriske kroza

mrak: "Oprosti im!" i "Do viĊenja u zvijezdama!" Po

dvojica zavezana uznika, a jedan od njih obvezno bio

mrtav, padali su u raspukline i vrtaĉe preplavljene krvlju i

prepune mrtvih tijela. Mrak je bio i kad je Sunce na

nebesima ţarilo…

"Moţe li se to opisati drukĉije?" – zabrinuto se upita

ţupnik. – "Kako izgleda plesanje razularenih vragova koji

na krvavoj zabavi trgaju ljudsko meso?"

52

Oni koji su preţivjeli, zatim potomci onih koji su

ubijeni i potomci onih koji su ubijali sada traţe pravdu i

oprost. Rat je odavno završio, policija je otvorila putove

prema staroj planini i vodi brigu o prometnoj sigurnosti,

drţavna uprava zabranila je sjeĉu stoljetnih stabala,

svijeće poĉivaju na mjestima gdje su nekoć vršeni zloĉini.

Nove postaje Kriţnog puta kojim se dolazi u staru planinu

zamislio je samozatajni umjetnik kojemu nekakva

drţavna uprava ne će dati nagradu za uloţen trud. A on je

godinama u sebi nosio prešućenu tragediju znajući da bi

mu sile zla mogle presuditi kao narodnom neprijatelju.

Sve drugo je zapustio da ovjekovjeĉi djelo ta one koji su

otjerani u smrt i onih koji su ih otjerali u smrt, za one koji

su pobjegli od smrti; svima prisjećaj. Na petnaestoj

postaji umjetnik je ostvario prizor uskrsla Krista s

natpisom "Oprosti". Tko je to prvi kriknuo, nikad se ne će

znati. Kad se u dane sjećanja spusti noć, gora je

osvijetljena tisućama, tisućama upaljenih svijeća. Ţupnik

je uvjeren da tome prizoru nije potrebno ništa dodati,

nikakva propovijed ne moţe objasniti smisao onoga što se

je nekoć davno dogodilo. Koĉevski Rog i danas krije

kosti nesretnika u svojim rascjepima i vrtaĉama, krije

istinu o zloĉincima koji su je za sva vremena zavili u

neuništivi crni veo.

"Jedni su ubijali, drugi su ubijeni, a treći su o tome

šutjeli." – pomisli ţupnik i osjeti da će mu se duboko u

duši razliti suze i ne će htjeti napolje. – "Posvetimo se

molitvi"…

Vrijeme prolazi, izmjenjuju se dani s noćima,

kadikad Sunce ţari, kadikad oluje paraju nebo svojim

munjama i gromovima, snijeg prekriva obronke i s prvim

proljetnim danima kopni, vjetar udara o šuštavo granje

53

stoljetnih stabala, odnosi lišće… Odlaze i ljudi, ako je

pravde neki će stati pred Boţji sud; neka nova mladeţ

dolazi i ne mari već za ţive svjedoke poratnih zbivanja, i

ovi bi mijenjali svijet kao i oni prije njih, i oni iz

davnina… Onaj tko se ţeli uputiti na izlet kroza staru

planinu, naići će na Kriţni put, morao bi biti spreman

uslišati zamolbu – "Oprosti".

TRSATSKI PUSTINJAK Hrvatsko slovo, br. 924, 2013.

Jedno proljeće s poĉetka novog tisućljeća. Obiĉan

osunĉani dan toga prijepodneva. Neki ostarjeli franjevac

sjedi na zidu pred Trsatskim grobljem i zamišljen gleda u

nadgrobnice. Njegove su misli i ovoga puta okrenute

mudroslovci znamenitog Seneke: Ne moţemo znati na

kome nas mjestu oĉekuje smrt; zato mi budimo spremni

nju oĉekivati na svakome mjestu. U posljednje vrijeme

ĉesto je pohodio ovo mjesto, no, nikada ne ulazi, ne

usuĊuje se; nema što traţiti meĊu tuĊim humcima:

"Blago vama u vjeĉnome miru i spokoju. Blago

vama, da…"

Što ga je navelo da se zaustavi i sjedne na zidić kako

to ĉine mnogi namjernici? Zidić koji razdvaja mrtve od

ţivih sama je simbolika. Groblja su u ĉitavu svijetu

okruţena višim ili niţim zidovima, moţebitno i kakvim

tamnim raslinjem koje dovoljno otkriva kakvo je to

mjesto; poĉivalište koje ĉeka svakog smrtnika.

Iz obliţnje škole dopire cika djece koja su zasigurno

na velikom odmoru. Djeĉica više ne strahuju pred

56

upaljenim svijećama i lampionima o predveĉerju ili pred

zagrobnom tišinom. Negdašnja vojarna preko puta

naskoro će se prenamijeniti i sve će biti bolje od njezine

prijašnje namjene. Minulo je vrijeme zloglasja. Prisjeća se

stari franjevac kakva je prijetila pogibelj za Domovinskog

rata.

Sve je to, Bogu hvala, prošlost; ne ponovilo se. Sve

prolazi, pa i ĉovjek, njegove dobre i zle namjere gasnu s

njime.

"Kada će doći taj dan da i ja otpoĉinem kao ovi

negdašnji ljudi?" – upita se ne skidajući pogleda sa

nadgrobnica. – "I moja će se jednom upaliti svijeća, i za

mene će se moja braća po Duhu svetome moliti na

zadušnici kakva dolikuje redu… Ali kada?"

Prošao je gradski autobus; malo tko svrnuo je pogled

na ostarjela franjevca. Ljudi su moţebitno opterećeni

svakodnevicom, kojekakvim brigama; tek rijetki

zagledavaju se u groblje, u borove i ĉemprese. Spušta se

autobus na Krimeju, odande prema moru, ravno u srce

Rijeke. Za trenutak se domisli politiĉkih podjela koje

kadikad uznemiruju.

"O, ta naša nazovi demokracija i razdvajanje ljudi!

Zašto? Nemamo li istih ţelja i namjera, nismo li iste

krvi?…"

Pitanja mukla, bez odgovora. Prisjeti se nedavna

posjeta gradske uprave samostanu kada ga je, inaĉe

dobrostivi, gvardijan zamolio da ne prisustvuje domjenku.

Otišao u svoj sobiĉak i ĉekao da gosti odu. Domjenak se

nije oduţio, ali nije znao zašto su došli, o ĉemu se je

razgovaralo. Nitko mu ništa ne govori, niti on ikoga pita.

Ali on je "uljudno" odstranjen. Nerado misli na to;

odvlaĉi mu pozornost od svakodnevnih obveza.

57

"Vraţje je djelo ako se udruţujemo s gradskom

upravom! Uvijek dolaze s kojekakvim kulturno-

znanstvenim prijedlozima. Znam ja takve s figom u

dţepu, ne ljube Svevišnjeg i hine ljubaznost!"

Opet ga zahvaća nemir. Rado bi razgovarao s

gvardijanom o tome, ali nije siguran hoće li ga razumjeti.

Namjesto da mu starost teĉe u iskazivanju osobne

mudrosti i iskustva te u ublaţivanju kojekakvih nedaća i

nesporazuma, on se muĉi kao odbaĉenik. Njegove su

molitve neuslišane, braća jedva razgovaraju s njime.

Primjećuje da se u blagovaonici vodi nekakav tajanstveni

"razgovor" pogledima, kao kakvo parniĉenje dobrostivih s

neumoljivima u svezi s njime. Osjeća se nelagodno. Kad

bi rekao što ili se osmjehnuo, nastao bi ĉudan muk, kao u

znak neslaganja! Razgovarao bi o tome s gvardijanom, ali

on, zapravo, nikad nema vremena za njega; razgovara

samo s mladima, da!

"Kao kakav osuĊenik ĉekam svršetak parnice na

kojoj će se ustvrditi moja krivnja… Neka dragi Bog

presudi u neobiĉnoj parnici kafkijanskoga smisla!"

Moţda mu zamjeraju što je nekom prigodom rekao:

"Jedva se otesmo Jugoslaviji i srbadiji, a sada ćemo jedni

drugima razbijati glave!" Bilo je jasno što je tomu povod;

kandidat za predsjednika drţave, Vlado Gotovac,

divljaĉki je napadnut vojniĉkim remenom u Puli. Izrekao

je istom i svoje mišljenje o šesteroĉlanoj koaliciji. Za

njega su to ostatci komunistiĉkog mentaliteta koji se opet

budi. Prijekoran pogled gvardijana govorio je više od

rijeĉi. Ne, nije gvardijan davao "blagoslov" toj

neznaboţaĉkoj koaliciji, ali, kao i uvijek, na onaj svoj

diplomatski naĉin lukavo izbjegava iznositi bilo kakav

osobni sud.

58

Prisjeti se dolaska na Trsat. Odmah se je dao u

ĉitanje; knjiţnica je prebogata, e da bi se zanemarila.

Dvadesetak tisuća knjiga! Pred mladim franjevcem zapisi,

povjesnice i rukopisi ĉudesno su oţivjeli. Slavni

Frankopani ili Frangepani; kao da su još juĉer dolazili k

poboţnom roĊaku, vrlom knezu Martinu, i nudili potporu

u obnovi svetišta… Mnogo je zapisa koji moţda nikad ne

će biti obznanjeni… On je ţelio tiskati knjige. No, nikad

nije bilo razumijevanja za njegove prijedloge; valja

poštovati strogi red stvari. Ako je samostanac, ne znaĉi da

je iznad svega!

Prolazi vrijeme, minula su desetljeća, sad je već

starac klonula tijela i duha, osjeća umor i laganu

vrtoglavicu. Ne pomaţu šetnje, ne vesele ga više niti

pozdravi graĊana. Srdaĉno otpozdravlja, ali osjeća se kao

– urotnik! GraĊani ništa ne znaju o njemu, ali njegova

braća u samostanu znadu previše. Samo jednom, još

davno, rekao je da bi se preselio na Košljun i navukao je

na sebe neobiĉan prijezir braće.

– A što, ovdje ti nije dobro?

– Samo razmišljam…

– Kada budeš spreman o tome razgovarati, razgovarat

ćemo.

To je bio jedini razgovor sa starim gvardijanom i

time je zamisao bila otklonjena. Ostao je samotni pastir

prepušten Boţjoj milosti. Ma koliko radosti doţivio,

ţalost je najĉešće prevladavala. Namjesto njega knjige su

pripremali i tiskali drugi franjevci, a na Košljun nije

mogao niti na izlet! No, ima on obveza dovoljno i ovdje.

Prijeko je potreban za slavu Velike Gospe; svaka ruka

dobro je došla. Desetine tisuća vjernika dolazi, a on bi na

Košljun! Eh!

59

Prisjeti se romana "Kraljica Jelena" Lovre Katića i

zastidi se poistovjećivanja sa benediktincem Mojsijem

koji je sredinom 10. stoljeća trebao miriti Imoćane i

Cetinjane, plemena u zavadi. On je barem imao zadaću;

pozvan je u zapuštene Riţinice gdje je saĉuvan prvi

spomen hrvatskoga imena. Samostan je trebalo obnoviti, a

narodu pruţiti mir i utjehu. Sa sobom je poveo i nekog

pustinjaka koji je do tada ţivio na groblju Manastirine

kod Solina.

"Lijepo je Katić sastavio svoj roman. Nepoznati

pustinjak potkraj ţivota dobio je na vaţnosti, a ja kao da

niti ne postojim. A puknut će mi srce! Sve se samo na ove

grudi kupi, kupi, a ja ne mogu više, ne mogu… Je li

pustinjak bio moţda Tihomil, nesretni uhoda bana

Pribine, ili onaj dobrohotni samostanac Bojan? Ne sjećam

se više."

Dosjeti se brojnih knjiga koje je navalio ĉitati prepun

ţeĊi za znanjem. Gdjekad ga je gvardijan upozoravao da

je u tom ĉitanju previše beletristike, a premalo literature s

duhovnim brašnom. Branio se je rijeĉima da i beletristiku

netko treba ĉitati. To je izazivalo smijeh braće. Mnogo

knjiga prošlo je kroza njegove ruke, a ĉitanje mu nije

donijelo ništa. O tomu je razgovarao s rijetkima.

Uglavnom ga svi saslušaju, a zatim mijenjaju temu kako

to uvijek ĉine ljudi u neznanju! To ga je otjeralo u

samoću.

A ovdje pred poĉivalištem tišinu narušavaju

automobili, autobusi, kamioni, pa i ona zaigrana djeĉica

koja stupaju u ţivot, povremeno mlaĊahni ljudi koji

pohode Dvoranu mladosti na utakmicu ili koncert…

"O, kako nas je dragi Bog uveselio ţivotom obiĉnih

smrtnika!"

60

Još jednom uzdahne, a misao mu pobjegne na glas

baš kad je prolazila neka starica. ZaĉuĊeno ga pogleda i

nastavi svojim putem.

Vrijeme je objedu, a on ne osjeća glad, samo umor i

vrtoglavicu zbog koje je i zasjeo. Je li to razlog – umor,

vrtoglavica? Neka, posjedit će i pokušati se prisjetiti zašto

je ovdje, kamo je krenuo. Pomisli na djecu koja će izjuriti

iz škole; ne ţeli da ga vide, ne ţeli ih plašiti svojim

staraĉkim izgledom. Pridigne se, a vrtoglavica nagrne još

snaţnija, muĉnina ga obuzima. Pristigao je do ulaza u

groblje, i ponovno sjedne.

Nekoji prolaznici primijetili su starca oslonjena uza

zid, opuštenih ruku i sklopljenih oĉiju. Kao da se odmara

od tugovanja pred humkom drage osobe. Ljude na groblju

ne treba uznemirivati. Zatim ga je jedan vjernik

prepoznao… Nešto kasnije utvrĊena je smrt starog

franjevca, ona lahka i jednostavna smrt koju najĉešće

popratimo samilosnim, tihim rijeĉima: "Samo se je

ugasio".

Proljeće je odagnalo zimske kiše i burine, sve je

ozelenjelo, rascvjetalo, baš kao da je Juraj donio obilne

plodove, buĊenje mladosti, sreće i ljepote. I s proljeća se

umire, znao je stari franjevac koji je zauvijek zaspao pred

vratima vjeĉna poĉivališta. Bio je to tuţan proljetni dan za

trsatske franjevce. Sve što slijedi nakon toga više nije

vaţno.

HERAKLO Hrvatsko slovo, br. 990, 2014.

U jednom gradiću na jugu Makedonije bio sam tri

dana osamljenik kojemu je ĉitav svijet okrenuo leĊa.

Ondje baš nikoga nisam poznavao i 72 sata imao sam

vremena za razmišljanje zašto sam svojevoljno prešao

toliki put. Nekakav podmukli glas za mojim leĊima tiho

izreĉe:

– Da ti guzica vidi puta.

Okrenem se, ali nikoga nisam vidio. Nisam sanjao,

već sam razgovarao sam sa sobom.

Preda mnom bio je niz neravnomjerno rasporeĊenih

uskih cesta i nekoliko starih automobila ukopanih u blato.

Kojim putem krenuti? Rominjala je kiša na koju se ĉovjek

lako navikne kad je doma; zavuĉe se u toplu sobu i gleda

kroz prozor ili barem nešto ĉita, gleda televizijski

program, pokušava smiriti uplakano dijete, povjerljivo

razgovara sa ţenom… Ništa od svega toga meni nije bilo

blisko tih davnih godina i već prohujale mladosti, jer

ondje, u staru Makedoniju, domaglio sam redovnom

zraĉnom vezom izmeĊu dva odveć udaljena grada bez

62

ikakva naroĉita razloga. Moja hotelska soba preskupa je

da u njoj provodim ĉitav dan! Odveć tanak doruĉak u

hotelskome restoranu samo je izazvao veću glad, a inaĉe

nisam ljubitelj posta i do te svoje tradicije još i danas

drţim. Jednostavna formula – kad je ĉovjek gladan treba

napuniti ţeludac! Moram, dakle, potraţiti kakvu gostioni-

cu gdje, na primjer, peku kobasice, pljeskavice, ćevape u

somunu i tome sliĉno.

Gacajući uskim ulicama u potrazi za bilo kakvim

ciljem promatrao sam obiĉne ljude koji su kao i posvuda u

svijetu ubrzano hodali. Dok pada kiša svi vjerojatno

izgledamo nekako mraĉno i otuţno, a k tome još, ovdje

baš nikoga ne poznajem, nikome ne mogu iz ĉista mira

poţeljeti dobar dan ili do viĊenja.

Pronašao sam gostionicu na uglu stare dvokatnice, u

predjelu koji svakako mogu nazvati predgraĊem. Valjda

ću se znati vratiti do hotela! Proĉelje zgrade s vremenom

je doslovno bilo oljušteno, a o vratima gostionice bolje da

ništa ne kaţem. Nekadašnja boja gotovo se je stopila s

bojom stakla. Ono što me je privuklo baš u tu gostionicu,

naravno, osim rukom pisanih niskih cijena istaknutih u

izlogu, jest sam naziv – "Heraklo". Ma baš! Makedonci,

kad poţele, stvarno imaju stila.

Ušao sam, dakle, u gostionicu "Heraklo" koja je u to

vrijeme bila potpuno prazna, bez gostiju. Nigdje nikoga.

Drveni pod je zaškripao pod mojim koracima, sjeo sam za

uski stol pored prozora. Za koji trenutak iz druge

prostorije došao je oronuli starac spuštenih debelih brkova

i teških obrva, opasan pregaĉom poput stolarske. Njegovi

zavrnuti rukavi na košulji sive boje i predugaĉke tamne

hlaĉe odavali su malograĊanskog gostioniĉara koji

svakako ne priznaje granice izmeĊu stoljeća; kao da je

63

izrastao iz Šenoina romana. Pomislio sam zatim u jednom

trenutku da ovaj starac ima najmanje sto i dvadeset

godina i vjerojatno je vlasnik gostionice te jedini

uposlenik u njoj. Rekao je zatim da nema kobasica, jer da

je slaba potraţnja te sam naruĉio pljeskavicu. Po njegovu

pogledu shvatio sam da je zaĉuĊen što naruĉujem samo

jednu pljeskavicu, pa iz pristojnosti ipak naruĉim dvije.

Pretpostavljao sam da stari gospodin Heraklo nevoljko

pali kuhinjsku peć zbog samo jedne posrane pljeskavice.

Naruĉio sam još i pivo.

Gazda je zatim nestao u kuhinji, a ja sam mirno

zapalio cigaretu i zagledao se kroz mutni prozor napolje.

Bio sam ljut na sebe stoga što usput nisam kupio bilo

kakve novine, tek toliko da nešto ĉitam za razbibrigu,

makar na makedonskom jeziku i ćirilici. Ali odmah se

domislim da usput nisam vidio niti jedan kiosk s

novinama. Eto, gledat ću kroz prozor, pa što bude!

Kiša, kiša, samo kiša preda mnom i moţebitno će se

do sumraka podići magla, a oko mene ustajali zrak

starosti. Ne mogu reći da je zaudaralo, to ne, upravo je to

miris vremešnosti, daleke prošlosti kad je vjerojatno stari

gospodin Heraklo još bio krjepostan mladić pun ţivota i

kad je pred njim bio ĉitav neotkriveni svijet. Kakve je,

pak, on pustolovine doţivljavao u svojoj mladosti? Za

razliku od mene koji sam dokono doputovao u njegov

grad na jugu Makedonije, svako njegovo daleko

putovanje trebalo je imati nekakav smisao. A moţda mu

je najveće junaštvo bilo ostati ovdje, u starome kraju, i

nastaviti s gostioniĉarskim poslom poput svih njegovih

obiteljskih predšasnika? Mogao je otići u Ameriku ili u

Australiju, Novi Zeland, moţda u bilo koju zemlju Juţne

Amerike ili barem u Hrvatsku kako su to uĉinili mnogi

64

njegovi zemljaci danas razasuti širom planeta. Moţda je

uistinu jednom davno napustio rodnu grudu i otišao u

bijeli svijet, ali se je vratio s odveć razoĉaravajućim

impresijama? Svijet je velik, prevelik za nekoć mlada

gospodina Herakla, ali ne moţe biti toliko velik koliko je

u njegovoj duši velika mala Makedonija; ovdje odjekuju

snaţni otkucaji srca ĉitava Balkana i koje moţe ĉuti samo

onaj koji je udahnuo prvi zrak na domaćim jaslama.

Drugi, pak, osjećaju snaţnu egzotiku…

Iznenada pomislim kako se niti onaj pravi mitološki

Heraklo nije uopće maknuo iz svoje Grĉke! Sva svoja

junaštva poĉinio je u svojoj zemlji, a sva njegova junaštva

tako uvjerljivo su opisana, upravo kao da je sa sobom

vodio ĉitave postrojbe pjesnika, glazbenika, slikara,

kipara, povjesniĉara, ĉinovnika i vojnika koji su svjedoĉili

njegovoj slavi i ujedno ostvarivali sve ono što je davni

polubog zamislio tijekom svoga puta. A moţda je Heraklo

podrijetlom bio Makedonac?…

Zapravo, stari gostioniĉar je, ĉini se, pravi Heraklo.

Vjerujem u ono što vidim. Ime gostionice zasigurno je

nekoć bio poziv sluĉajnim europskim turistima na

domaću makedonsku okrjepu. Ljudska nada uvijek je tako

duboka i uvijek tako ţestoko osjećajna, sve dok se ĉovjek

ne otrijezni mrtvim kapitalom i vlastitim uzaludnim

trudom. Najvećem junaku grĉke mitologije onih dvanaest

potvrĊenih velikih junaštava na posljetku nije donijelo

ništa, baš ništa; stekao je tek mrtvi kapital kojega već

tisućljećima preţvakavaju mudre i manje mudre glave.

Heraklo se pjesniĉki oblikuje od antiĉkih vremena do

danas baš kako to naša strast priţeljkuje u odreĊenim

trenutcima, a najgore je u svemu tome što ne damo mira

mrtvu ĉovjeku…

65

Stiţe stari gospodin Heraklo s mojim pljeskavicama

na tanjuru i dvije pogaĉice. Dobar objed, iako baš ne

volim slabo peĉeno meso. U djetinjoj dobi, dok bi mati

okrenula glavu na drugu stranu, takvo što šviknuo bih

kroz prozor na dvorište na zadovoljstvo uvijek gladnih

maĉaka! Sada ipak plaćam objed i moram ga pojesti do

posljednje mrvice. Slabo peĉene pljeskavice ovdje su

specijalnost kuće "Heraklo" i kao gost moram poštovati

zasigurno lako uvredljiva domaćina. A kad Heraklo plane,

zna se…

Zatim se je starac nalaktio iza svog šanka i ĉekao

moţebitno povoljan trenutak da povede razgovor sa

došljakom.

Bio sam zaokupljen jelom i pogledavanjem kroza

prozor. Pretpostavljam da ga zanima kojim ĉudom sam se

pojavio ovdje te da li je još takvih ĉudaka stiglo u njegov

zabaĉeni gradić na jugu Makedonije. Vjerojatno bi stari

Heraklo zbog veće skupine posjetitelja njegovoj skromnoj

gostionici uspio nabaviti prave domaće kobasice i

kojeĉega još. Gosti uvijek moraju biti zadovoljni te bi

stoga mogao i oprati drveni pod, objesiti kakvu

umjetniĉku slikariju na one odveć prazne sive zidove,

moţda ukljuĉiti radio s domaćom narodnom glazbom, a

moţda dovesti mali orkestar s pjevaĉem. O gostionici

"Heraklo" ĉut će se, dakle, izvan granica njegove

domovine, priĉat će se negdje u daleku svijetu o dobroj

kuhinji, srdaĉnu osmjehu i domaćinskoj ljubaznosti

vremešna gospodina Herakla kojemu je davno pokojni

otac zasigurno ĉitao mitološke priĉe, a lijepo ime bilo je

kao stvoreno za njegova malenog junaka. "Heraklo!

Heraklo! Heraklo!" – još i danas to ime budi udivljenje u

ĉitavoj Heladi…

66

Nismo razmijenili niti jednu rijeĉ. Ja sam za njega

stranac koji je iz nekakva svog razloga potraţio mir u

predgraĊu, on je za mene samo starac i peĉenjar koji mi je

ispekao dvije pljeskavice a ja sam ih pojeo „u slast“ i

zalio mlakim domaćim pivom. Nije mu zasmetalo niti što

sam kasnije palio cigaretu jednu za drugom. Za Boga

miloga, to je ipak gostionica koja kadikad mora vonjati po

duhanskom dimu. Zatim je i on zapalio svoju lulu i ĉekao

da ga dozovem zbog plaćanja raĉuna; uostalom moţda još

tkogod doĊe…

Kad sam napuštao gostionicu stari Heraklo me je

ispratio do vrata i ljubazno pozdravio.

Napolju je još uvijek rominjala ona nesnosna sitna

kiša. Ponovno sam se našao na uskim blatnjavim ulicama

i lutao onim nepoznatim gradom daleke prošlosti i

ĉudesnog smiraja nakon burnih dogaĊanja kojih se nitko

više ne sjeća. Moţda je baš ovdje zapoĉela junaĉka

povijest ĉovjeĉanstva ako se ozbiljno uzmu u obzir

matematiĉka odstupanja koja najĉešće dokazuju da ni

jedna tvrdnja ne predstavlja konaĉnu potvrdu? Zapravo,

što bi to danas znaĉilo ovim mirnim ljudima na dalekom

jugu zemlje Makedonije o koju su se mnogi stoljećima

otimali i nezasluţeno je prisvajali? Ah, uistinu, vrijeme

junaka prolazno je; opstaju uvijek samo maleni vrijedni

ljudi.

Pretpostavljao sam da će kiša padati ĉitavog dana i

prenijeti se na sljedeći dan. Tako je i bilo.

U drugome makedonskom gradu, u predgraĊu

Bitolja, pronašao sam ostatke Heracleuma! Zapravo, tamo

me je uputio prodavaĉ novina, jer za njega sam bio

stranac koji svakako mora upoznati znamenitosti njegova

grada.

67

O, kako ĉudan splet okolnosti. Snatrio sam da je

ostarjeli Heraklo napustio svoje ovozemaljsko poslanje i

posvetio se je gostioniĉarskom poslu, kudikamo mirnijem

zvanju od junaĉkih pohoda tako mnogo puta opjevanih. A

od njegova obitavališta ostala je samo skromna ruina koja

nestaje pod mediteranskim suncem. Sagnuo sam se u

polju od pijeska, razgrtao sam ga otkrivajući ĉudesne

nezgrapne mozaike; tako to rade svi radoznali stranci.

Bila je jutarnja tišina, tek su lipe šuštale pod jutarnjim

povjetarcem; prestao sam razmišljati o sadašnjosti

gledajući oborene stupove središnjega hrama. Da, vrijeme

junaka prolazno je…

69

Riječki praznici i paradajzerska kultura DNEVNIK – Hrvatsko slovo, br. 945, 2013.

Ponedjeljak, 20. svibnja

Jutros je Uĉka okrunjena; duguljasti bijeli oblak pod vedrim

nebom prekrio je njezine vrhove, a zelene liburnijske padine

spuštaju se do mora, lijepo su vidljive kao i uvijek poslije kiše.

Oblake nad Uĉkom nazivam „Marinom krunom“, ne bez razloga.

Stara puĉka pjesma vavek je z nami miljare lit… Oko podneva

Popuhnul je hladan vetar i odnesal Mari krunu…

„Pjeni se more“ kao i oni koji su oĉekivali više od juĉerašnjih

izbora. Proteklo je mirno, dosadno, bez izgreda i naroĉita slavlja.

Ništa za sada od poţeljnih promjena u Gradu. Ne ću ĉitati novine

na meĊumreţju, iskljuĉujem dalekovidnicu. Radije slušam

pjevljivo brbljanje kosova pod prozorom. Nazvao me je brat koji

radi u Angoli. Za njegovu dušu mobilnik sam okrenuo prema

parku, e da bi bolje ĉuo kosuljke (pjesme kosova)!

Pregledavam „ladicu“ u raĉunalu gdje sam smjestio hrvatske

knjiţevnike. Puĉki pisac Janko Matko, roĊen je 20. svibnja 1898.

u Brleniću kod Krašića u kojemu je, pak, roĊen blaţeni Alojzije

Stepinac. Matkov roman „Kardinalova ljubav“ objavljen je tek

1993, dakle, u nezavisnoj Hrvatskoj za koju se je prolilo mnogo

krvi branitelja i neduţnih civila – od sitne djece do nemoćnih

staraca. Za tu istu Hrvatsku doprinos je dao drugi knjiţevnik

kojemu je 20. svibnja 2004. bio dan odlaska pod okrilje

Gospodinovo − Dubravko Horvatić. Njegove posljednje knjige:

„Od TuĊmana do tuĊinca“ (2002) i „Kalendarij hrvatske groteske“

(2003) treba ĉitati i usporedo pratiti politiĉka zbivanja. Desetak

godina po objavi tih knjiga ništa se nije promijenilo.

Utorak, 21. svibnja

Muĉim se; kako ostvariti nemoguću misiju. Prateći

suĉeljavanja oko imena Trga maršala Tita u Zagrebu, meni misli

odlaze na Titov trg u Rijeci, toĉnije na Sušak. Pripremam

prijedlog gradskome odboru za preimenovanje ulica i trgova da se

70

trg nazove logiĉnim i povijesnim imenom – Trg sv. Lovre! Na

starim kartama taj dio nazvan je po crkvi sv. Lovre (14. st.)

srušenoj 1894, a stari pavlinski kortil srušen je 1934, e da bi se

izgradio hotel nemaštovita naziva − Neboder! Znam da prijedlog

ne će proći bez ţilava otpora.

Na Turniću postoji tzv. „Nova cesta“ koja se dovezuje na

ulicu Franje Ĉandeka i vodi do Grbca i Srdoĉa. Rijeka bi se

morala oduţiti ameriĉkom predsjedniku Thomasu Woodrowu

Willsonu, osnivaĉu Lige naroda (preteĉa UN-a)! MeĊu njegovim

prijedlozima u 14 toĉaka spominje se i „pravo na samoodreĊenje

naroda“, a zaludu je pokušao otrgnuti Istru i Rijeku iz talijanskih

kandţi. Zašto se taj moţda najobrazovaniji ameriĉki predsjednik,

nobelovac, uvjereni demokrat i omraţenik europskih politiĉkih

moćnika u nas zanemaruje? „Nova cesta“ već odavno nije nova i

zašto ne bi dobila ime Willsonova ulica? Valjda se onih 1,3%

rijeĉkih Talijana ne će buniti, osim ako ih ne pobune Giacomo

Scotti i Furio Radin!

Srijeda, 22. svibnja

Poštom je stigla jedna prešućena knjiga. Već je deseta

obljetnica kako je Javor Novak ukoriĉio svoje ĉlanke iz Hrvatskog

slova i nazvao knjigu „Da sam imao Hrvatsku“. Naslovnica

doslovno tjera da se knjiga otvori i ĉita; Dijadem na lubanji iz

Biskupije kod Knina (9. do 11. st.), dolje u desnom uglu nazire se

zastava EU!? Ne znajući tada za Javorovu knjigu, ĉudesno je

upravo što sam tri godine kasnije bio sudionikom rijeĉkoga

mimohoda protiv ulaska Hrvatske u EU. Kad su me organizatori

pitali kako to treba izgledati, rekao sam: Dance macabre! I bi

tako. Dao sam si truda i napravio krinke od kaširana papira, crne

plašteve oslikao kosturima i kupio „pasje“ lance! Zamislio sam da

u mimohodu idu jedan EU-ĉinovnik koji vuĉe na lancu privezana

kostura, a ovaj je opet privezan za EU-ĉinovnika i tako redom, baš

kao u srednjovjekovnoj alegorijskoj temi „ples mrtvaca“… U

glavi su mi majstori fraškari Ivan i Vincent iz Kastva, skladatelj

Camille Saint-Saëns, Strindberg i Dürenmatt. Kako je to prošlo?

Naravno, uglavnom prešutno kao i Javorova knjiga iz 2003; mada

71

su se već tada nazirale zloslutne konture svjetske i hrvatske

recesije koju još uvijek trpimo!

Četvrtak, 23. svibnja

Primio sam obavijest sa meĊumreţnih stranica Fluminensie o

42. obljetnici zrakoplovne nesreće na Krku u kojoj je poginulo 78

putnika. Novi list je tada objavio da je poginuo 71 putnik!? Taj

nemar i brzopletost boli, a i danas imam dojam da se novinari

natjeĉu tko će imati više zatipaka! MeĊu poginulima bio je i

pjesnik Josip Pupaĉić, ţena mu Benka i kći Rašeljka.

No, sa prozora svoga doma gledao sam „nebesku pticu“ koja

nam je u svojim njedrima 2003. upravo na taj Krk prenijela

Svetog oca, blaţenog Ivana Pavla II. Opet jedna obljetnica?

Rijeka je tog lipnja bila okupana svjetlošću, unatoĉ bojazni da bi

stoti pohod Svetog oca mogao biti motiv za opetovani atentat. Još

i danas vide se tragovi vara šahti i vodovodnih poklopaca u

središtu Rijeke.

Na Portalu HKV objavljujem komentar: „Diana Glasnova,

Judith Reisman i Artur Bagdasarov zasluţuju da im od srca

zahvalimo, poklonimo im se i dodijelimo zasluţeni naslov

HRVATSKI PRIJATELJI. No, zapamtimo, ovaj trolist ne dolazi

iz nekakva politiĉkog (ĉitaj: interesnog!) millieua!“

Zašto se ovi plemeniti stranci toliko trude kad smo mi lijeni

izići na izbore (uvijek nas je manje 50%), zašto se Hrvatskoj koja

se je branila, sudi u Haagu, zašto je teško potpisati peticiju udruge

„U ime obitelji“ za referendum na kojemu ćemo potvrditi da je

brak zajednica ţene i muškarca, zašto dopuštamo da nam se

nameće „inaĉica“ pravopisa koja je toliko bliska novosadcu, a ne

londoncu? Toliko pitanja. Ĉuju se glasovi onih koji tvrde da

Hrvatska ima pametnijih stvari. Da, da, ima! Na primjer, zašto ne

promijeniti ime brodogradilišta 3. Maj? Podvalili su nam 90-ih da

pod tim imenom brodogradilište „ima ugled u svijetu“!? Gdje je

danas taj svjetski ugled?

Po ĉemu je poznat taj nadnevak? 3. svibnja Rijeka obiljeţuje

osloboĊenje 1945. kada su „oslobodioci“ postrojili u „ĉetverored“

njemaĉke i talijanske vojake koji su podigli bijele zastave, zatim

72

su ih odveli „u nepoznato“; govori se o mogućem stratištu u uvali

Martinšćica. Skupinu vojaka na podruĉju sv. Ane „poĉastili“ su

cigaretama, a onda ih brzopotezno strijeljali; sve je zabiljeţeno na

fotografijama koje se mogu pronaći na meĊumreţju. Ĉemu ţurba

„oslobodioca“? Pa trebalo je uĉi u Trst i drţati ga dok ne stigne

pojaĉanje, a zatim izdvojiti „elitu“ boraca i poslati do Bleiburga.

Rijeĉki „praznik“ slave oni koji tvrde da je Rijeka crvena i koji će

pruţati otpor promjeni Titova trga u Trg Sv. Lovre.

Petak, 24. svibnja

Proba Matoševe komedije Gospođica sa suncobranom.

Ţivahno, veselo i bedasto; baš se radujem predstavi. Maleni

ansambl: Damirka, Matko i Tea. Eni i Eugen još su „na poštedi“.

Na probama od njih uvijek traţim novi pokret, ĉistu gestu i glas,

ţivost i ritam, smijemo se i šalimo zbog pogrješaka; ide to nama,

ide!

Kazališnu grupu Viktora Cara Emina osnovali su Leon Baris,

Bruno Lenac i „gavelijanac“ AnĊelko Štimac daleke 1949.

Zahvaljujući nemaru gradske uprave ovo je danas „ansambl

beskućnika“! No, nije to od juĉer, odnosno od 2002. već je to

kontinuitet politike nakon 1971, iz razdoblja SK-komesarske

agresije na rijeĉku kulturu. Grad, u takvu politiĉkom kontinuitetu,

nema nikakve strategije razvoja i oĉuvanja kulture. Svi oni

karnevali, rijeĉke ljetne noći i „manifestacije“ kroz godinu

doslovno smrde po paradajzerskoj politici, kao i navrat-nanos

sklepane tzv. nevladine udruge koje vode ĉudni ljudi ĉudnih

imena i ţive na raĉun gradskog proraĉuna, a koji pune hrvatski

porezni obveznici u Gradu sv. Vida u 87,50%-noj većini!

Nakon probe moj sin Matko i ja, okupani kišom i Suncem,

idemo doma s noge na nogu, odjednom pojavi se duga. Nikad

ljepšu i veću nisam vidio. Kaţem Matku da prema staroj predaji

uspije li doći do mjesta gdje izvire duga moţe pronaći ćup pun

zlatnika. A on kaţe: „Znam“. Nekoji ljudi podiţu mobilnike kako

bi ovjekovjeĉili tu pojavu… I baš te ĉarobne dugine boje zlorabe

istospolci kao svoj zaštitni znak. Nije pošteno, duga je ĉudesna

prirodna pojava, dar od Boga svima nama.

73

Odavno već ne idem na predstave u „Zajc“ zbog neuvjer-

ljivosti pod šapom lokalne politike. Nema tu umjetnosti, nema tu

mjesta za malog hrvatskog knjiţevnika koji se raduje tuĊem

uspjehu, jer ga to tjera da i on radi na sebi kao što bi i glumac, po

Stanislavskom, trebao više raditi na sebi!

Kad kaţem plače mi se, a nemam suza, onda to, vjerovali ili

ne, znaĉi ne posustati. Upravo je Viktor Car Emin, kojega se

Rijeka i Istra sramotno nisu sjetile o 50. obljetnici preminuća (17.

travnja 1963), napisao u priĉi Kapitan Ciklon misao naših

pomoraca – KREPAT, MA NE MOLAT (Crknuti, ne odustati).

Kad nitko nije htio isploviti po buri i oluji, za to su bili spremni

Hrvati, cijenjeni kapitani i mornari, jer teret mora stići na

odredište, plaću treba zaraditi. O, kako to pokreće misli…

Subota, 25. svibnja

Dan za veĉernje izlaske, doduše, bio je kad smo bili mlaĊi,

slobodniji i bez obveza. Moja današnja obveza je briga za

pokretanje misli; ne posustati, ne smijem ĉak niti ostarjeti, o

boleštinama niti pomišljati, mnogo toga treba obaviti prije nego

tijelo ode na zasluţeni odmor.

Pred nama je tjedan sa Svetkovinom Presvetog Tijela i Krvi

Kristove jednostavno nazvane Tijelovo, a pada na deveti ĉetvrtak

po Uskrsu. Malo komu je blagdan poznat kao Brašančevo, nigdje

to ne ĉujem; a moţe biti smiješno izrodima koji ismijavaju vjeru u

Gospodina i smetaju im stare hrvatske kovanice koje izranjaju iz

zaborava. Oni koji ne ţive po kršćanskim naĉelima i odgoju vrlo

su glasni, njihovo bezvjerje poklapa se s prijezirom prema

narodnoj pripadnosti. Dan prije Tijelova 2013. povijesni je dan za

šest hrvatskih generala, a koji su u Haagu zbog svih nas, zbog

ĉista hrvatskog obraza! A Brašančevo? Rijeĉki isusovac Nikola

Hermon objavio je 1693. molitvenik Brašno duhovno, svjedoĉenje

o hrvatstvu i vaţnosti vjere meĊu Rijeĉanima, paĉe i o staroj

rijeĉkoj cakavici koja je time saĉuvana: Pogljej, dakle, mane s

ocima milosardja tvoga, / Gospodine Isukarste, Kralju vecnji,

Bože i Clovece, / ti ki si propet bil za ljubav cloveka, usliši mane, /

ki ufan v tebe, pomiluj me, puna nevolj i grehi.

74

Veĉeras je naš momak iz Slavonije, Mandţukić, „Super-

Mario“ ili samo „Mandţo“, zabio svoj prvi zgoditak za Bayern u

završnici lige europskih prvaka. Pobjedu slavi uz razvijenu

hrvatsku zastavu. Neka se znade tko je!

Nedjelja, 26. svibnja

U crkvi sv. Josipa salezijanskog reda na Podmurvicama

potpisao sam peticiju udruge „U ime obitelji“. Posljednji je dan i

pekla bi me savjest da to nisam uĉinio; trebalo mi je propješaĉiti 2

km, jer mi je to najbliţe mjesto. Nadam se da moj glas ne će biti

presudan. Crkva je prepuna ljudi, i mlado i staro na svetoj misi −

ĉitave obitelji…

Na posljetku malo simbolike; neobiĉna je povezanost

Dubravka Horvatića i Viktora Cara Emina. Obojica su kadikad

radili u tajnosti „da se vlasti ne dosjete“. Kad se je 1939. rodio

Dubravko, već se je Viktor „proslavio“ sa dvije zabranjene drame.

Horvatić je 1962. najmlaĊi ĉlan DHK, dok je najstariji bio Car

Emin. Cara Emina zabranjivali su u Kraljevini Jugoslaviji,

Horvatića u Titovoj Jugoslaviji, a još ĉvršće povezuje ih

prešućivanje u današnjoj Hrvatskoj!?

75

Siniša Posarić

RoĊen sam u Rijeci 28. srpnja 1959. Po

zvanju grafiĉar, radio sam 22 godine u

„Tiskari Rijeka“ (do steĉaja 1999).

1995 97. bio sam tajnik uredniĉtva

„Naute“, prve hrvatske revije o moru, u

kojoj sam povremeno objavljivao priĉe,

ĉlanke, razgovore i popunjavao rubriku

„kultura mora“. 2002. osnovao sam tiskarsko-nakladniĉki obrt

"Triler", no, to je kao propala stvar zauvijek zakljuĉeno 2014. Za

tisak uredio sam stotinjak knjiga uz sedam vlastitih od kojih su

dvije („Usnula marioneta“ i „Pod smućenim bregom“) financirane

i otkupljene od Ministarstva kulture RH za potrebe hrvatskih

knjiţnica i ĉitaonica.

Trebao sam (ali nisam!) 2012. proslaviti tridesetu obljetnicu rada

u kulturnom stvaralaštvu; od prve objavljene mladenaĉke pjesme i

pristupanja Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina kojoj sam od

1992. umjetniĉki voditelj. Na scenu sam postavio petnaestak

vlastitih cjeloveĉernjih drama, komedija te igrokaza za djecu.

Pišem prozu, poeziju, dramske tekstove, knjiţevne oglede, a

nastupao sam u više prigoda kao javni recenzent.

1990. dobitnik sam treće nagrade za priĉu "Incipit" na natjeĉaju

Susreti Zija Dizdarević u Sarajevu, iste godine sudjelujem na

Trećem susretu neprofesionalnih hrvatskih knjiţevnika u Pagu

gdje se predstavljam s poezijom, 1997. moja komedija "Egejska

oluja" pohvaljena je na natjeĉaju Drago Gervais u Rijeci, 2004.

osvojio sam treće mjesto na natjeĉaju za filmsku priĉu ("Kralj

Usrany") portala Film.hr.

Objavljivao sam u Nauti, Dometima, Grafiĉaru, Knjiţevnoj Rijeci,

Rivalu, Hrašću, Hrvatskome slovu, Knjiţevnome peru, u nekoliko

slovenskih ĉasopisa te na raznim meĊumreţnim portalima, osobito

me ima na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

76

Objavljena djela:

1. GALEBOV SAN, priče s mora i kraja (1997);

2. EROS U OFFU i druge komedije (1998);

3. ATLANTIDA GRMI ZA VJEĈNOST, drama (1999);

4. IGRA POĈINJE, haiku (2001);

5. SLIKA DJETINJSTVA, haiku (2002);

6. USNULA MARIONETA, roman (2003);

7. POD SMUĆENIM BREGOM, priĉe (2004);

8. HORVATIĆEVE UROTNIĈKE DRAME, izvorni znanstveni

rad, "Dometi" 3–4 (2009);

9. BALADA O DVOGLEDU, veseloigra, Hrvatski radio (2013);

10. ALMIS, priče i predaje (2015).