SIMPOZIJ - kongresbosnjaka.org · SIMPOZIJ . ZAŠTITA IMOVINSKIH PRAVA PROGNANIH I RASELJENIH LICA . Sarajevo, 27. decembar 2018. Sarajevo, 2018. godine

U cilju sveopceg razvoja i napretka Bosnjaka na globalnom nivou, jacanju nacionalne svijesti, boljeg povezivanja i komunikacije bosnjackih organizacija i institucija sa odgovarajucim institucijama Bosne i Hercegovine, radi pro�iliranja, promoviranja i zastite prava i interesa prognanih i raseljenih Bosnjaka, te u cilju jacanja polozaja Bosnjaka u drzavama u kojima su oni autohtoni/ili manjinski narod, na Osnivackoj Skupstini 2011. godine u Sarajevu osnovan je Kongres Bosnjaka svijeta.

Kongres Bosnjaka svijeta je nepro�itna, nevladina, nestranacka i autonomna organizacija Bosnjaka nastanjenih u Bosni i Hercegovini i sirom svijeta. Prioritetan zadatak Kongresa Bosnjaka svijeta je da u saradnji sa drugim relevantnim bosnjackim organizacijama i institucijama promovira, razvija i unaprijeđuje sve temeljne vrijednosti i posebnosti bosnjackog nacionalnog bica, stiti interese i prava svih Bosnjaka, te pomaze u zastiti interesa cjelovite, jedinstvene, suverene, demokratske i međunarodno priznate drzave Bosne i Hercegovine.

SIMPOZIJ

ZAŠTITA IMOVINSKIH PRAVA

PROGNANIH I RASELJENIH LICA Sarajevo, 27. decembar 2018.

Sarajevo, 2018. godine

Simpozij

ZAŠTITA IMOVINSKIH PRAVA PROGNANIH I RASELJENIH LICA

Izdavač:

KONGRES BOŠNJAKA SVIJETA, SARAJEVO

Za izdavača:

AZEM DERVIŠEVIĆ

Urednici:

AHMET SEJDIĆ

JASMINA PRAZINA

Tehnička priprema:

ADNAN TATAREVIĆ

Lektor:

JASMINA ŠABANOVIĆ

Štamparija:

AMOS GRAF, SARAJEVO

-------------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo

347.233-054.73/.74(497.6)(063)(082)

SIMPOZIJ Zaštita imovinskih prava prognanih i raseljenih lica (2018 ; Sarajevo)

Zaštita imovinskih prava prognanih i raseljenih lica / Simpozij Zaštita imovinskih prava prognanih

i raseljenih lica, Sarajevo, 27. decembar 2018. ; [urednici Ahmet Sejdić, Jasmina Prazina].

- Sarajevo : Kongres Bošnjaka svijeta, 2019. - 78 str. : ilustr. ; 24 cm

Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9926-8094-3-0

COBISS.BH-ID 27238150

-------------------------------------------------

SIMPOZIJ

ZAŠTITA IMOVINSKIH PRAVA PROGNANIH I

RASELJENIH LICA

Prof. dr. Edin Mutapčić, pravnik i historičar

Historijsko-pravni pregled zemljišno-vlasničkog prava u Bosni i

Hercegovini

Mustafa Begić, ing. geodezije i dipl. pravnik, Nedžad Pašalić, ing.

geodezije

Promjena vlasništva u javnim evidencijama Bosne i Hercegovine

Mr. Ramiz Salkić, Potpredsjednik BH entiteta RS

Poreska politika kao faktor prava na privatnu imovinu u Bosni i

Hercegovini (razlike po entitetima)

Dr. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije IZ BiH

Položaj vakufske imovine i imovine Bošnjaka u okviru zakonskih

propisa RS-a

Doc. dr. Izet Bijedić

Geopolitički značaj zaštite privatnog vlasništva u BiH

Koordinator i moderator dipl. ing. Ahmet Sejdić, potpredsjednik

KBS

Mjesto održavanja: Velika sala zgrade Općine Stari Grad, Sarajevo

27. decembar 2018. godine

KONGRES BOŠNJAKA SVIJETA

5

Uvodno obraćanje

Ahmet Sejdić, potpredsjednik Kongresa Bošnjaka Svijeta,

organizator

Uvažene dame i gospodo, iskreno i srdačno vas selamim i

pozdravljam ispred radne grupe koja je pripremala ovaj Simpozij, a

nju činimo Zahid Muharemović-Sejo, prof. dr. Enver Backović i ja.

Želim vas upoznati s tim da Kongres Bošnjaka Svijeta ovaj

simpozij organizuje sa namjerom da:

1. Osvijetlimo, već dugo vremena, prisutan problem ugrožavanja prava privatnog vlasništva u Bosni i Hercegovini;

2. Ukažemo na neke pojedinačne, a posebno na kolektivne (državne) posljedice mogućeg otuđivanja privatnog vlasništva u našoj domovini;

3. Upoznamo što veći broj vlasnika u Bosni i Hercegovini, a posebno protjeranih i raseljenih van njenih granica, o uslovima očuvanja statusa prava na imovinu, obavezama, prijetnjama i šansama-odnosno pretpostavkama u okvirima zakonskih rješenja i ustaljenih praksi na području Bosne i Hercegovine;

4. Pozovemo institucije, zakonodavne i izvršne vlasti Bosne i Hercegovine, kao i vlasti nižih nivoa, da obezbijede ambijent potpune zaštite prava privatnog vlasništva koje je svuda u svijetu neprikosnoveno i neotuđivo pravo;

5. Ukažemo na prisutne razlike u pogledu rješenja u pristupu katastru i poreznoj politici u nižim nivoima vlasti (entiteti, kantoni),

6. Da sagledamo geopolitički i historijski aspekt, ukažemo na moguće posljedice i predložimo mjere za sprečavanje nastanka negativnih posljedica.

Izuzetno važnim, možda i najvažnijim, smatramo stvaranje

pretpostavki za praktično djelovanje u zaštiti i aktiviranju ugrožene i

zapuštene imovine kroz angažman vladinog i nevladinog sektora, a

svakako i Kongresa Bošnjaka Svijeta kao inicijatora, koordinatora i

pokretača u mogućoj mjeri, a što je naš sljedeći korak.


6

Koristim priliku da vas upoznam, a neke koji to već znaju samo

da podsjetim, da smo u prethodnom periodu (godinu i pol) pripremili

i realizovali dva simpozija o zaštiti državne svojine odnosno teritorija

pograničnih prostora države Bosne i Hercegovine, kao veoma važne

teritorije. To su bili simpoziji na teme:

1. „Odbranimo prava Bosne i Hercegovine kao pomorske države“ , koji smo organizovali i realizovali zajedno sa „Bošnjačkim pokretom za ravnopravnost naroda“ 26. 10. 2017. godine i

2. „Geopolitički značaj rijeke Drine“- realizovan 24. 11. 2017. godine.

Rezultati ovih simpozija su sublimirani u brošurama koje

imate mogućnost preuzeti besplatno ovdje na stolu, a ti rezultati u

praksi su samo djelimično korišteni. Očekujemo da se u praksi

institucije vlasti bosanske orijentacije u postupcima odbrane interesa

i prava Bosne i Hercegovine više koriste ovim djelima i dosljednije

brane njenu imovinu i njena prava.

Zadovoljstvo mi je da naglasim da su svi prisutni panelisti-

eksperti prihvatili ideju simpozija i rekao bih spremno, patriotski se

odazvali da učestvuju, te su se u skladu s tim i pripremili po

dogovorenim temama.

Poštovani prisutni, vaša pitanja i sugestije i komentare možete

dati nakon izlaganja svih panelista.


7

Prof. dr. Edin Mutapčić

Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli

HISTORIJSKO-PRAVNI PREGLED

ZEMLJIŠNO-VLASNIČKOG PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI

DO VIDOVDANSKOG USTAVA 1921. GODINE

Uvod

Prostor Bosne i Hercegovine naseljen je još od prethistorijskog

doba i od tog perioda moguće je pratiti kontinuitet života na ovim

našim prostorima. Veoma značajan prelom u historiji ovih prostora

predstavlja period seobe naroda kada dolazi do doseljavanja brojnih

etničkih elemenata na ove teritorije, među kojima i Slavena koji će

naposljetku uspjeti procesom slavenizacije dati jedno značajno

kulturološko-demografsko obilježje koje se bilježi do današnjih dana.

Rezultat svih tih seoba jeste konačno obrazovanje bosanske države

koja u srednjem vijeku egzistira u formi banovine (do 1377.) i

kraljevine (do 1463). U tom periodu oblikovan je sopstveni etnički,

jezički, demografski i kulturološki prostor koji u najvećem obimu

obuhvata teritorij današnje Bosne i Hercegovine i potpuno neovisan

od političkih utjecaja njenih susjeda. Tako da slobodno možemo

konstatovati da je današnja Bosna i Hercegovina u naslijeđenom

geostrateškom području čiji značajan teritorij je objedinjen imenom

Bosna i različitim oblicima upravno-pravnog organizovanja još od

ranog srednjeg vijeka do danas (banovina, Kraljevina, Sandžak, Ejalet,

Vilajet, Corpus separatum BiH, BiH po 135. članu Vidovdanskog

ustava, NR BiH, SR BiH, Republika BiH, Bosna i Hercegovina – po

Dejtonskoj konstrukciji), kontinuitetom teritorija i demografske

komponente. Naravno, ima i određenih izmjena, kao rezultat

specifičnih historijskih okolnosti. Tako u srednjem vijeku dominantna

religija je bila dualistička Crkva bosanska, koja je niz stoljeća

odolijevala snažnom pritisku katoličanstva na navedenom prostoru.

Osmansko osvajanje Bosne i Hercegovine će obogatiti postojeće


8

duhovnu strukturu tako što vlaškom kolonizacijom dolazi do prodora

pravoslavlja na njene teritorije, ali istovremeno posebni zamah ima

proces širenja islama tako da će bošnjačko stanovništvo svoj vjerski

izraz u narednom periodu pronalaziti u islamu, pravoslavlju i

katoličanstvu. Taj proces će sredinom XIX stoljeća pod uticajima iz

susjedstva dovesti do prodora nacionalnih ideja iz Srbije i Hrvatske

tako što su se BH katolici identifikovali sa hrvatskim nacionalnim

imenom, a BH pravoslavci sa srpskim nacionalnim imenom. Treća –

muslimanska vjerska komponenta nakon traganja dugog više od

jednog i po stoljeća opredijelila se za staro nacionalno ime – Bošnjaci.

Međutim, prodorom nacionalnih ideja iz susjedstva kreću i brojne

druge tendencije među kojima je vrlo izražena želja za ekonomsko-

teritorijalnom podređenosti ovog prostora. Jedan od takvih procesa

jeste želja za demografski čistim prostorima što je posljednje

ishodište imalo u agresiji na Bosnu i Hercegovinu te produženu ruku

u savremenim normativnim aktima vezanim za zemljišno-knjižne

odnose u našoj zemlji, odnosno njenom manjinskom entitetu RS. U

ovom radu ćemo nastojati

dati kratki prikaz zemljo-

vlasničkih odnosa u Bosni i

Hercegovini od srednjeg

vijeka do agresije na Bosnu i

Hercegovinu 1992. godine.

Feudalno vlasništvo – Srednjovjekovna Bosna

Poznato je da u srednjem vijeku u Bosni imamo podijeljeni

oblik vlasništva, odnosno feudalnu svojinu. To znači da je postojalo

„više različitih titulara (nosilaca vlasničkih prava), imalo određena

svojinska ovlaštenja na istoj stvari.“ Tome moramo dodati činjenicu

„da je zemlja bila osnovno sredstvo za proizvodnju“ (takvo stanje će u

Bosni i Hercegovini biti sve do šezdesetih godina XX stoljeća), tako da

je zemljišna svojina predstavljala osnovni oblik ekonomsko-


9

vlasničkih odnosa.1 U historijsko-pravnoj teoriji dominantno je

stajalište da je tokom srednjeg vijeka vladar „smatran vlasnikom

cjelokupnog zemljišta“ unutar društva kojim vlada, pa mu je u tim

okolnostima pripadalo vrhovno pravo svojine (dominium eminens).

Međutim u složenoj strukturi feudalnog društva u Bosni, to vladarsko

pravo je bilo više formalnog karaktera (s izuzetkom vladarskih

domena), a stvarni ekonomski interes sa feudalnog zemljišta imali su

plemići (feudalci) „na svom posjedu direktnu ili pravu svojinu

(dominium directum)“. 2 Iako na kraju navedene piramide, seljak

(zemljoradnik, kmet) kroz svoju zavisnu svojinu (dominium utile),

zasigurno je predstavljao najsigurniju i najstabilniju kariku lanca te

tzv. „podijeljene svojine“ izraženu kroz korištenje zemljišta, naravno

uz obavezu „davanja feudalne rente vlastelinu“.3 Položaj pojedinca je,

prema tome, zavisio od pravne prirode zemljišta na kojem je živio i

radio. Svaki je pojedinac dijelio pravnu sudbinu zemljišta. Kmet je

mogao svoju zemlju prodati ili na neki drugi način otuđiti, ali je

kupac, odnosno novi vlasnik, morao preuzeti sve njegove obaveze

prema feudalcu. Odatle su se u feudalizmu razlikovale slobodne ili

plemenite baštine, na kojima nisu ležali nikakvi feudalni tereti, od

neslobodnih i zavisnih baština ili zemljišta. Svojina na zemlju mogla

se steći originarnim i derivativnim putem.4

1 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Treće izdanje, Magistrat, Sarajevo,

2003. 108. 2 Vlastela u Bosni bila u posjedu svojih feuda, tj. kao vlastela - baštinici. Oni „su feud uživali kao svoju

očevinu“, pravo naslijeđeno od svojih predaka. Međutim, u stvarnim ekonomko-pravnim odnosima

„nosioci prava svojine na vlastelinskim baštinama“ su bili „vlastelinski rodovi ili cijela bratstva“, tj. grupa

krvnih srodnika (braće). Takvi posjedi se u pisanim dokumentima iz tog razloga nazivaju „plemenita

baština“, „plemenito“ ili „plemenština“, dakle sa sačuvanim snažnim supstratom naslijeđa rodovsko-

plemesnkog karaktera (M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 83). S druge strane,

višestoljetna politička neovisnost bosanskog društva uvjetovala je da se u njoj sačuvaju „čistiji“ društveni

nazori i ustanove (V. Hranić, Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegivini, Sarajevo, 1911., 2. 3 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 108. 4 Ibidem, 108.


10

Osmansko agrarno zakonodavstvo

Poznato je da od 1463. godine najveći dio srednjovjekovnog

bosanskog kraljevstva dolazi pod osmanlijsku vlast. Agrar i dalje ima

temeljnu ekonomsku ulogu u društvu. Od tog vremena navedeni

teritorij je spadao pod okrilje Daru-l-islam („kuća islama“ - odnosno

islamska teritorija gdje vlada

muslimanski vladar i primjenjuje

se islamsko pravo).5

Osmanlijski sistem uređenja

države i agrarnih odnosa na ovim

prostorima zasnovan je na

timarskom sistemu. 6 Dominantni

oblik svojine u Osmanskom

carstvu bila je državna svojina na zemlju - miriska zemlja (arazi

emiriye, arzi memleket).7 Upravo ta zemlja podlijegala je podjeli

unutar timarskog sistema. Timar je svojevrsno zemljišno vojno leno

sa prihodom do 20.000 akči godišnje kojeg su dobijali vojnici, od

sultana, uz obavezu vršenja osobne vojne službe te opremanja vojske.

5 Fikret Karčić, Komparativna pravna historija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007.,

119.; Prema shvatanju muslimanskih klasičnih pravnika zemlje u tadašnjem svijetu su bile podijeljene u

tri vrste: (1) Daru-l-islam („kuća islama”), odnosno islamska teritorija, gdje vlada muslimanski vladar i

primjenjuje se islamsko pravo; (2) Daru-l-ahd (“kuća ugovora”), odnosno prijateljske nemuslimanske

države. Odnosi između islamske države i ovakvih država regulišu se putem ugovora, kojim se obično

predviđalo plaćanje tributa (haradž) islamskoj državi; (3) Daru-l-harb (“kuća rata”), odnosno

neprijateljska nemuslimanska država. To je država s kojom islamska država nema ugovor, muslimanima

na njenoj teritoriji nije dozvoljen boravak i može se pokrenuti rat protiv takve države. Rat (džihad)

mogao je narediti samo poglavar islamske države (imam), obično uz osiguranje vjerske legitimnosti

takvog koraka od strane muslimanskih učenjaka. Proglašenju rata morao je da prethodi poziv

neprijateljskoj nemuslimanskoj zemlji da ili prihvati islam ili ugovor s islamskom državom i plaćanje

tributa. 6 To je oblik agrarnog uređenja čiji naziv potječe od perzijske riječi, čije osnovno značenje je njegovanje,

čišćenje i uredno hranjenje konja. To u prenesenom značenju možemo objasniti kao zemljišni posjed koji

svom uživaocu spahiji tj. vojniku-konjaniku osigurava prihode za vlastito izdržavanje, te hranjenje konja

da bi bio spreman sa njim odazvati se na sultanov poziv u ratni pohod (Abdulah Škaljić, Turcizmi u

srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 617.; Enes Durmišević, Porijeklo timarskog

sistema, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, broj XLI, Sarajevo, 1998). 7 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 120.


11

Timare su obrađivali zavisni seljaci koji su nosili zajednički naziv raja.

Postojale su u dvije kategorije timara:

- kilič timar - koji je uslovljen neposrednom službom u ratu,

- gedik timar - timar koji je uvjetovan nekom službom u državi,

civilnog ili vojnog karaktera.8

Veći posjed od timara zvao se zijamet na kojem su se ostvarivali

godišnji prihodi od 20.000 do 100.000 akči, odnosno hasovi – posjedi

sa prihodom iznad 100.000 akči.9

„Pravna priroda timara i zijameta bila je principjelno ista, jer su i

jedni i drugi dobijali posjede lično i pod uslovom vršenja vojne ili

rjeđe neke druge službe od strane njihovih uživalaca. Spahije i zaimi

nisu bili vlasnici timara i zijameta nego samo uživaoci rente. Mogli su

je uživati samo dotle dok su vršili službu za koju su dobili posjed.”

Treba naglasiti da su posjednici timara uglavnom bili obični vojnici –

konjanici, dok vlasnici zijameta (zaimi) su bili niži komadanti

spahijske konjice. 10 Sultan nije spahiji davao samo zemlju nego i

ovlaštenje da od seljaka prikuplja obaveze prema državi sa zemlje

koja mu je dodijeljena.11 Samim time, timari su spadali u neslobodne

(serbestiz) posjede jer njihovi uživaoci su imali samo ekonomski

imunitet, dok nasuprot toga has i zijamet spadaju u tzv. slobodne

(serbest) posjede čiji posjednici pored ekonomskog imaju i upravno-

policijski imunitet. Pored ovih ingerencija razlika je svakako i u već

spomenutoj veličini posjeda. Timari i zijameti dodjeljivani su

pojedincima, u pravilu, od sultana posebnom poveljom koja se zvala

berat. Do XV stoljeća u beratu se naznačavalo samo ime obdarenika, a

od tada, pored njegovog imena, u beratu su se označavale površine i

granice darovanog dobra, broj sela i seljaka (kmetova) s njihovim

8 Ahmed S. Aličić,Pokret za autonomiju Bosne od 1831.do 1832.godine, Orijentalni institut Sarajevo,

posebna izdanja IX, Sarajevo 1996. ,str. 38. 9 U Osmanskom carstvu pored timara i zijameta postojali su još veći posjedi koji su se zvali hasovi. Njih

su dobijali visoki državni (vojni i upravni) funkcioneri. Has kao posjed bio je vezan za određenu funkciju,

tako da su prihode ubirali samo trenutni vršioci tih dužnosti. Zbog svojih obaveza hasom nisu upravljali

njihovi posjednici, već su to činili njihovni vazalni funkcioneri – subaše. Ovi posjedi donosili su prihode

preko 100. 000 akči godišnje. 10 Avdo Sućeska, Istorija države i prava naroda SFRJ, Sarajevo, 1966., 100. 11 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., 115


12

porodicama, kao i novčana naznaka prihoda koji se mogu očekivati s

tog dobra. Jačanjem proturječnosti u timarskom sistemu dolazi do

slabljenja centralne vlasti koja je preko zemljišnih knjiga (deftera)

„vršila pritisak na spahije i ograničavala njihovu samovolju i težnju

za pojačanom eksploatacijom“. To se naročito izražava u defterima iz

XVI stoljeća.12 Suština navedenog posjeda leži u pravu spahija da

uživaju od države propisanu (feudalnu) rentu koju su dobijali od

sultana, kao vrhovnog vlasnika zemljišne svojine.13 Dakle, ovdje je

primjetna podjela svojinskih prava, slično kao i u srednjovjekovnoj

Bosni) između sultana, spahije i seljaka. Dakle, raniji obrađivač zemlje

(seljak, kmet) nastavlja i dalje svoju obavezu, pri čemu dobija

tapijsku garanciju za to svoje pravo. Samim time „seljakovo pravo

na baštinu i čifluk daleko je potpunije od feudalčevog“. On je pod

određenim uslovima mogao da taj posjed otuđi i proda (plativši

tapijske pristojbe). S druge strane, spomenuta miriska zemlja koju je

dodjeljivana spahijama i drugim funkcionerima kao renta bila je izvan

bilo kakvog pravnog prometa (nije se mogla prodati, a rijetko kada uz

saglasnost sultana i zamijeniti).14 Dakle, timari su u sebi sadržavali

određen broj seoskih gazdinstava (čifluka i baština) koje je

obrađivala raja (seljaci) uz obavezu plaćanja tačno određene renta

spahijama, o čemu su vođene posebne porezne (defterske) knjige.

Raja je predstavljala i ubjedljivo brojniju demografsku komponentu.

Naravno za tu privilegiju uživanja ekonomskog imuniteta stojale su i

vojne i druge obaveze spahije prema državi kao pripadnika vojničkog

(askerskog) staleža.15 Međutim, spahije koje su živjele u gradovima

12 Vojislav Spaić, Zemljoknjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Istorijsko-pravni

zbornik, 3-4, Sarajevo, 1950., 29-30. 13 Avdo Sućeska, Ajani, Prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo,

1965., 25. 14 A. Sućeska, Ajani, 25. 15 Spahije koje su uživale timar kao posjed nisu imali politički imunitet kao njihove kolege na zapadu. Oni

se prama raji nisu pojavljivali kao politička vlast, te za upravno-policijske poslove su bili zaduženi drugi

organi. Iz toga najveći broj timara se označava kao serbestiz (neslobodan). Prema tome, oni posjeduju

samo ekonomski imunitet i to u jednoj okrnjenoj varijanti. U skladu sa time možemo zaključiti da

posjednici timara nisu predstavljali organe lokalne uprave. Za razliku od timara zijamet je spadao u

serbest (slobodne) posjede i u skladu sa time njihovi nosioci (zaimi) posjedovali su pored ekonomskog i

upravno-policijski imunitet. On je prema tom pravu mogao od raje da ubire sve dadžbine, izuzev onih


13

imali su u njima dio mulkovnog (privatnog) zemljišta koje je moglo ići

u promet. Oni su često nastojali da od sultana dobiju mulk i na dio

seoske zemlje. To bi dobijali najčešće uz obećanje da će tu zemlju

uvakufiti. 16 Međutim, i o vakufskoj zemlji vodilo se dosta računa, a iz

straha od nedostatka miriskog zemljišta kao izvora za obezbjeđenje

vojske, državno rukovodstvo je često svojim mjerama sprječavalo

pretjerano davanje zemlje u vakuf. U osmanskom agrarnom sistemu

pored erazi mirie (državne zemlje), te spomenute vakufske imovine

imamo i mulkovna (privatna) dobra.17

Ovakva struktura zemljovlasničkih odnosa je bila reprezent

koji je motivisao sve društvene slojeve i kao takav bio jedan od

temeljnih razloga za ekspanziju Osmanskog carstva. Međutim, XIX

stoljeće je Bosnu i Hercegovinu zateklo u dosta komplikovanim

agrarnim odnosima koji su u literaturi okarakterisani kao čiflučki.

Dakle, u periodu tanzimatskih promjena bosanskog društva sredinom

XIX stoljeća dominirao je agrarni karakter privrede. Spomenuti

čiflučki odnosi postajali su sve izraženiji svojinskih odnosa na zemlji,

produbljuju suprotnosti u društvu i dovode do stvaranja nove klase,

sastavljene od pripadnika ranijeg vojničkog sloja i drugih nevojničkih

slojeva društva.18 Osim spahijske konjice, kao okosnice vojne

strukture u državi, u tu kategoriju spadale su i tvrđavske posade, koje

su u ranija vremena uživale timare.19 Starija generacija historičara

Bašagić, Truhelka, Novaković i dr. smatrali su da su čifluci nastali od

stare baštinske svojine u rukama bosansko-hercegovačkog feudalnog

plemstva i da je kao takva ostala netaknuta privatna svojina na zemlju

pod osmanskom vlašću. Naravno, to je teško održivo jer moramo

imati u vidu specifično osmansko tretiranje svojine na zemlju kroz

kategoriju miriske (odnosno državne) zemlje. Za Nedima Filipovića

koje su pripadale centralnoj vlasti. Tu prije svega spadaju novčane kazne (globe) zbog prijestupa i

krivičnih djela. Zaimi su bez ikakvog miješanja sa strane za svoju raju (seljake) predstavljali policijsku

vlast, ali bez prava izvšavanja tjelesnih i smrtne kazne. Na ta ista prava imali su i posjednici hasa (A.

Sućeska, Ajani, 18). 16 Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1959., 32-33. 17 M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 141-142. 18 Aličić, Pokret, 36. 19 Aličić, Pokret, 38-39.


14

čiflučenje je jedan od oblika utrke svih slojeva i klasa Osmanske

imperije oko podjele viška proizvoda koje je stvarala rajinska klasa.

Oko toga proizvoda borili su se država, koja je sve više pojačavala

poreze i terete, trgovci i zanatlije, bolje reći gradska privreda koja je

raspolagala trgovačkim i zelenaškim kapitalom, krupna i sitna

birokratija koja je dolazila u posjed toga viška proizvoda primanjem

mita i učestvovanjem u čiflučenju, i najzad spahija koji je strogim

odredbama zakona primao svoju normiranu rentu.20 U našoj nauci

ovom problematikom najstudioznije se bavio Avdo Sućeska koji u

procesu čiflučenja uočava „određene zakonomjernosti“ a koje „nisu

bile uslovljene prostim uvlačenjem seoskih posjeda (baština i čifluka)

u ekonomski promet“. Naime, napredak pravnog prometa dovodio je

do povećanje trgovine „rajinskom zemljom“ tj. „zaobilaznim putem“,

tako su korisnici feudalne rente (spahije) nastojale da u poraslom

pravnom prometu sebi obezbijede „sigurnu materijalnu egzistenciju“.

„Masovnoj uspostavi čiflučkih odnosa“ od posebnog utjecaja su

„snažne migracije stanovništva“, te izumiranje rajetinskih porodica,

odnosno napuštanja (bijeg, bijeg preko granice) – što je omogućavalo

spahiji da to zemljište pretvori u „hassa zemlju“ te da je obrađuje u

vlastitoj režiji, o čemu svjedoče brojni kanunni i kanunname.21 Tome

doprinosi i pravna nesigurnost koja traje zbog brojnih buna tokom

XVII i XVIII stoljeća. Zatim, tu imamo i nevraćanje dugova uslijed

zaloga na određenim hassa zemljištima, okupacijom napuštenog i

neobrađenog zemljišta, te kupovina prilikom rasprodaje na licitaciji.22

Nakon što je Porta sredinom 18. stoljeća morala prenijeti dosta svojih

nadležnosti na lokalnu elitu, posebice na kapetane, učvrstio se novi

20 Nedim Filipović, Odžakluk timari u Bosni i Hercegovini, POF, V, Sarajevo 1955.; Behram-begova biblioteka ima veliki broj dokumenata iz XVIII i XIX vijeka u kojima se pominje ustanova odžakluk timara u Bosni i Hercegovini. Među tim materijalom može se izdvojiti niz dokumenata koji zajedno predstavljaju cjelovitu sliku naslijeđa timara i zeameta u pojedinim porodicama u toku 100-150 godina. Upada u oči da je najmanji broj takvih dokumenata iz XVII vijeka. 21 Avdo Sućeska, Neke osobenosti u procesu čiflučenja u Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću, Godišnjak Prvanog fakulteta u Sarajevu, broj XXI, Sarajevo, 1973. 22 Isto


15

tip vladajuće kaste, ajani, kao neka vrsta plemićke konfederacije s

težnjom da ovjekovječi svoj status.23

Upravo to, u svakodnevnom životu

nastalo, stanje u zemljovlasničkim odnosima

nastojalo je osmansko tanzimatsko

zakonodavstvo sankcionisati donošenjem

veoma značajnih normativnih akata. U tom

pravcu svakako najznačajnija je Saferska

naredba koja je objavljena 12. septembra

1859. godine (14. safera 1276.), a pročitana 5.

novembra 1859. godine pred Velikim

upravnim vijećem u Sarajevu. Ovim normativnim aktom trebalo je da

se urede odnosi između aga i kmetova. Naredbom su ozakonjeni

agrarni odnosi stvoreni čiflučenjem, odnosno postojeći običaj o

agrarnom pravu, koje je utvrđeno za svih šest sandžaka bosanskog

vilajeta, izjavama predstavnika čifluk-sahibija i čifčija pred velikim

tanzimatskim medžlisom u Istanbulu. Po Saferskoj naredbi,

posjednik zemljišta je vlasnik, koji to zemljište može uz saglasnost

države prodati, zamijeniti, založiti ili ostaviti svojim nasljednicima.24

Lice koje to zemljište drži u zakupu (mustedžir) nema vlasničkih

prava na samu zemlju. Posjednik ga ne može dići sa zemlje koju drži i

obrađuje, osim ako kmet (zakupnik) trajno zanemaruje zemlju, odbija

bez razloga da plaća hak, odnosno ako ne izvršava svoje obaveze.

Uredba predviđa sklapanje pismenog ugovora, poznatog kao

23 Nenad Moačanin, Nastanak muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini: zanemareni aspekti, Rad

HAZU, Razred za druš. Znan., 52, 2017., 73-77. Uključivanjem vlaške elite u spahijski stalež napredovala

je i njezina islamizacija kao korak na putu jačanja i širenja posjeda te prerastanja u „prave“ spahije. Oko

1600. godine ta se skupina počinje stapati s posadnicima tvrđava (hisar erleri, mustahfizan), i to onima

koji nisu bili plaćeni u gotovu već su uživali kolektivne timare (gedik). Na taj je način ustanova koja je

teoretski strana klasičnome sustavu usvojena i prilagođena mu ne kao njegova negacija, štoviše prijetnja,

nego kao razmjerno lako izvediva nadopuna. Nasljeđivanje je i dalje ovisilo o psihofizičkoj sposobnosti

kandidata za službu, no tu nije bilo razlike od nasljeđivanja baština u redovima „obične“ zemljoradničke

raje. Ipak je na taj način otvoren put razvitku i omasovljenju odžakluk timara. Ponovit ćemo da je ta

pojava vrlo stara, ali prije 17. stoljeća ne dominira u strukturi vojničke kaste i bjelodano nema veze s

velikašima i srednjovjekovnim kraljevstvom. 24 Saferskoj naredbi prethodila je Carigradska konferencija predstavnika bosanskih agrarnih

interesanata kod Porte. (Vasilj Popović, Agrarno pitanje u Bosni i Turski neredi za vrijeme reformnog

režima Abdul Medžida, SANU, posebna izdanja CL, knjiga 59, Beograd 1949, 272-290).


16

muzarea, između čifluk-sahibije i čiftije. Čifčija je, na određeno

vrijeme, davao čifluk-sahibiji polovinu, trećinu, četvrtinu ili petinu od

svojih prihoda, s tim što su, za svaku oblast, postojali drugi uslovi

davanja. Kmet može sam napustiti zemljište poslije žetve i bez nekog

naročitog razloga. Ako bi zemljište napustio, prije žetve dužan je

namiriti štetu. Nadalje, propisane su obaveze vlasnika da održava i

podiže zgrade i zemlju na čiflucima, s tim što kmet ima obavezu

održavanja i popravke. Ukoliko kmet napušta čifluk, a sam je

napravio neku zgradu, vlasnik je obavezan da mu to isplati.

Zemljoposjednik ne smije kmeta koristiti za svoje različite radove, niti

ga istjerati iz kuće da bi se sam uselio, niti smije tražiti od kmeta

besplatan smještaj i opskrbu.25

Nastavak tanzimatskog zakonodavstva predstavlja

Ramazanski zakon. Ovaj zakon regulisao je, pored zemljišnog

vlasništva, i čitav niz drugih pitanja koja su s tim u vezi. Prema

Ramazanskom zakonu, sva se zemlja dijelila u pet kategorija: erazi

mirija ili državne zemlje, privatno vlasništvo-mulkovne zemlje,

vakufske zemlje-mevkufe, metruke i mevat-pusta zemlja. Najbrojniju

i sa aspekta državne regulative najznačajniju zemlju predstavljala je

erazi mirija. U tu kategoriju spadala je većina zemljišta i na njoj su

živjeli seljaci. Pravno, sve se to zemljište nalazilo u svojini države, a

praktično, ili u vlasništvu aga i begova ili pod upravom države.

Mirijske zemlje mogli su vlasnici izdavati u zakup, otuđivati ili

prenositi na nasljednike, uz obavezu davanja desetine, u korist

države. Upravo taj odnos između vlasnika zemljišta i obrađivača istog

bili su preokupacija ekonomsko-normativnog djelovanja u agraru u

narednih pola stoljeća, ali istovremeno i predmet izraženih

nacionalno-vjerskih tendencija uslijed činjenicu da su zemljovlasnici

uglavnom dolazili iz muslimanske populacije, dok neposredni

25 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 340.


17

obrađivači bili hrišćani. Tako se od sredine XIX stoljeća razvija

radikalna politička borba između zemljoposjednika i obrađivača.26

Period Austro-Ugarske uprave

Uzavrela agrarna politika je bila prisutna i u vrijeme 40-to

godišnje Austro-ugarske uprave nad teritorijem Bosne i Hercegovine.

Tokom navedenog perioda, ona je tražila modalitete da riješi

„uzavrelo“ agrarno pitanje. ipak moramo konstatovati da su rezultati

takvog nastojanja minorni prvenstveno uslijed jake nacionalističke

propagande koja je dolazila iz susjedstva. Podstaknuta ustankom od

1875. godine, osmanska uprava je pred kraj svoje vladavine u Bosni i

Hercegovini donijela i Zakon o fakultativnom otkupu kmetova - 1876.

godine. Stanje se u tom pogledu dodatno poboljšalo kad je Zemaljska

vlada osnovala Zemaljsku hipotekarnu banku, koja je davala

mogućnost uzimanja kredita kmetovima, uz kamatu od 6 do 8%, a rok

vraćanja 10 do 15 godina. Pod navedenim uslovima, od 1879. do

1910. godine oslobodilo se 28.479 kmetskih porodica.27

Uspostavljanjem svoje kontrole nad teritorijem Bosne i Hercegovine,

Austro-ugarska monarhija, traži modalitete da riješi agrarno pitanje.

Vjerovatno, ključna stvar kada su u pitanju agrarno-pravni odnosi u

vrijeme austrougarske vladavine jeste uspostavljanje gruntovnice.

Upravo u gruntovnici, Austro-ugarske vlasti su

bosanskohercegovačkim zemljoposjednicima priznale pravo

vlasništva i nad kmetovskim selištima (uz evidenciju kmetovskih

odnosa u teretovnici), a sa druge strane su povoljnom kreditnom

politikom pokušavale riješiti ove „individualnopravne“ odnose.28 Vrlo

interesantna mišljenja su stavovi suvremenika u pogledu rješavanja

usložnjenog agrarnog pitanja. Tako Đorđe Martinović u djelu

26 Edin Mutapčić, Pravno-historijski kontekst agrarne reforme u BiH poslije Prvog svjetskog rata,

TRANZICIJA, Časopis za ekonomiju i politiku tranzicije, Godina XIII, Br. 27., Tuzla-Travnik-Zagreb-

Beograd-Bukurešt, 2011., https://hrcak.srce.hr/file/110858 27 Edin Mutapčić, Agrarna reforma u BiH i njeno zakonodavstvo (1918.-1941.), JU Biblioteka “Alija

Isaković”, Gradačac, 2007., 51-52. 28 Ibidem, 55-56


18

„Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini i načini njegova riješenja“,

smatra da treba izvršiti podjelu zemljišta (kmetovskih selišta) na

dvije ravnopravne polovine, od koje bi jedna polovina pripala kmetu,

a druga zemljoposjedniku, s mogućnošću da jedni drugima isplate

vrijednost njegovog dijela ovisno od interesa.29 Ovim pitanjem bavio

se i vodeći bosanskohercegovački historičar toga doba, Ćiro Truhelka.

U svom djelu „Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni i

Hercegovini“, autor vidi rješenje u otkupu zemlje, u kojem preče

pravo ima vlasnik od kmeta, ali, ukoliko između njih nije moguće

postići dogovor, onda da se izvrši podjela po principu: 55,3%

zemljoposjedniku i 44,7% kmetu.30 I pored prisutnog opozicionog

djelovanja, vlasti su donijele Zakon o fakultativnom otkupu kmetova,

koji je apsolutnom većinom, izglasan na 87. sjednici bosansko-

hercegovačkog Sabora 5. aprila 1911. godine, pod nazivom „Osnova

zakona o davanju zajmova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih

selišta u Bosni i Hercegovini“. Ovim su Austro-ugarske vlasti tražile

srednji put u riješenju agrarnog pitanja. Po ovom Zakonu kamata je

smanjena na 4%,, a rok vraćanja produžen na vrijeme od 30 do 50

godina. Treba napomenuti da jednogodišnja rata za otplatu posjeda,

prema ovom zakonu, je iznosila manje nego jednogodišnji hak,

međutim, ona nije naišla na potpuni interes kod seljaštva, te se na taj

način od januara 1912. do kraja 1913. godine otkupilo 10.947

kmetovskih selišta.31

29 Đorđe (Milošev) Martinović, Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini i način njegova riješenja, Cetinje

1909., 10 Martinović prikazuje nastanak bosanskog zemljoposjeda na sljedeći način: „Djedovi današnjih

aga bili su vojnici turske imperije; u inijem krvavijem vremenima bio im je vječito mač izvan korica, tako

da nijesu bili u stanju raditi o zemlji vršeći tu službu državnu. Raja nije imala dužnosti vojničke, pa je

morala na drugi način poslužiti državi - hraneći joj vojnike, tj. dajući im dio nagrade svoga rada.“ 30 Ćiro Truhelka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja,

Sarajevo, januar-jun 1915. 31 Milan Gaković, “Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini (1918.–1921.)”, Prilozi, Godina VI,

Broj 6, Sarajevo, 1970., 12-13.; U Saboru su za vladin prijedlog glasali svi muslimanski i hrvatski

poslanici te 11 srpskih poslanika.


19

Agrarni intervencionizam uredbama i naredbama (1919.-1921.)

Sasvim nov momenat za rješavanje agrarnog pitanja uslijedio

je krajem Prvog svjetskog rata. U novonastalim okolnostima, na strani

sila pobjednica (Antante) u Prvom svjetskom ratu našla se Srbija, koja

je na taj način osigurala sebi hegemonističku ulogu u budućoj južno-

slavenskoj državi. Na svjetskoj sceni ideje oktobarske revolucije su

duboko uzdrmale mnoge zemlje, tako da je strah od njenog širenja

bio prisutan i na ovim prostorima, naročito kada se u obzir uzme

brojnost paravojnih formacija (zelenog kadra, dezertera i slično) koji

su oružjem jasno ugrožavali postojeći privredni sistem. Upravo, ta

opšta pobjedonosna euforija, koju su tih dana osjećali pravoslavni

stanovnici dovela je do izraženog agrarnog nasilja.32 U Bosni i

Hercegovini, pobjednička euforija u velikoj mjeri osjećala se kod

pravoslavnog stanovništva koje u vrijeme prevrata, željno osvete, čini

bezbroj agrarnih incidenata i nasilja. Prvodecembarskim aktom

dolazi do proglašenja Kraljevine SHS, u kojoj su vodeću ulogu imali

srbijanski politički krugovi, predvođeni dinastijom Karađorđevića.

Upravo ova vlastodržačka elita započela je sa mjerama radikalne

agrarne reforme sa ciljem da izvrši ekonomsku transformaciju

vlasništva, prvenstveno na nacionalnoj osnovi, zadirući pri tome

duboko u vlasnička prava muslimanskog stanovništva protivno

najvišim zakonodavnim aktima tog doba. Zato nimalo ne čudi da su

ključni dokumenti vezani za agrarnu reformu doneseni u tzv.

pretparlamentarnoj proceduri, i to podzakonskim aktima uredbama i

naredbama, a kasnije zakonski sakcionisani. Na taj način tkz.

prethodnim odredbama zemljoposjednicima je oduzeto 775.233

hektara obradivog zemljišta (kmetovskih selišta). Međutim, oštrica

agrarne reforme se nije ovim zaustavila, već je obuhvatila i 400.072

hektara beglučke zemlje koja je, kao što smo rekli, u gruntovnici

evidentirana kao ničim ograničena, a nije stavljena ni pod udar

Prethodnih odredaba, već je njihovo izuzimanje predviđeno

32 E. Mutapčić, Agrarna reforma u BiH i njeno zakonodavstvo (1918.-1941.), 75-97.


20

beglučkim uredbama od 14. februara, 11. maja 1920. godine, odnosno

njihovim uopštavanjem 12. maja 1921. godine.33

Rezultati agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918.-1941.)

Korisnici

agrarne

reforme

porodica % svih

interesanata

Ukupno dobilo

zemlju u

hektrima

% od ukupnog

zemljišnog fonda

ref.

Kmetova 113 103 45,31 775 233 60,27

Beglučara 54 728 21,93 400 072 31,11

Beskućnika 25 752 10,32 28 458 2,21

Dobrovoljaca 4 483 1,80 22 415 1,74

Invalida 2 542 1,02 8 326 0,65

Ostalih zemljor. 48 972 19,62 51 723 4,02

UKUPNO 249 580 100,00 1 286 227 100,00

U navedenoj pretparlamentarnoj proceduri predviđena je i

odšteta, tzv. finansijska likvidacija agrarne reforme u Bosni i

Hercegovini u iznosu od 255 miliona za kmetska selišta i 25 miliona

za beglučke zemlje. Pored izražene nacionalne transformacije

zemljišta u navedenim ključnim dokumentima, vezanim za agrarnu

reformu u Bosni i Hercegovini, vlast se trudila da i drugim mjerama

još dodatno ojača započeti agrarno-pravni kurs. U takvoj mjeri, ubrzo

se javljaju od države zaštićene i stimulisane kategorije stanovništva,

kao što su dobrovoljci, ratni invalidi, porodice poginulih srpskih

vojnika, srpski četnici, beskućnici i sl. Njima je, prema statističkim

podacima, država podijelila 110.922 hektara, a isti su prednjačili u

zauzimanju oko 600.000 hektara uzurpiranog, uglavnom šumskog

zemljišta. Ove državne mjere prouzrokovale su konstantno opadanje

poljoprivredne proizvodnje, kao i obradivog zemljišta. Državna

intervencija i početak Drugog svjetskog rata spriječili su da mnoga

seljačka gazdinstva ne budu predmetom zauzimanja od strane

vlasnika finansijkog kapitala usljed velikih seljačkih dugova, a razloge

za to svakako treba tražiti u pogrešnoj agrarnoj politici.34

33 Ibidem, 98-131. 34 Ibidem, 167-243.


21

Uporedni rezulati oduzete zemlje agrarnom reformom u monarhističkoj Jugoslaviji

PODRUČJE

Površina u

hektrima

Procent

od ukupno

Broj porodica

koje su dobile

zemlju

Prosječna

površina dobijene

zemlje u ha

Bosna i Hercegovina 1.286.227 66,9 % 249.580 4,71

Makedonija, Kosovo i

Sandžak 231.099 12 % 48.261 4,79

Dalmacija 50.000 2,6 % 96.953 1,94

Slavonija 110.577 5,7 % 99.908 1,11

Vojvodina 222.707 11,6 % 100.004 2.23

Slovenija 23.697 1,2 % 19.987 1,19

Svega bez BiH 638.080 33,1 % 365.023 1,75

Svega sa BiH 1.924.307 100 % 614.603 3,13

REZIME

Tokom višestoljetne osmanske uprave u Bosni i Hercegovini stvoren

je specifičan vid zemljovlasničkih odnosa koje je osmansko

tanzimatsko zakonodavstvo okarakterisalo kao čifčijske

zemljovlasničke odnose. Upravo te odnose pratila je jaka nacionalna

propaganda koja je prvenstveno dolazila iz susjedne Srbije te ih

dodatno usložnjavala. Tako izražene ambicije ni osmanskih, a kasnije

Austro-Ugarskih vlasti nisu nailazile na pogodno tlo za rješavanje

navedene agrarne problematike.

Agrarna reforma, iako sa civilizacijskog aspekta opravdana socijalna

mjera u Bosni i Hercegovini, poslije Prvog svjetskog rata doživljava

jednu od svojih najvećih zloupotreba, jer država svojim mjerama

ostavlja veliki dio ranijih zemljoposjednika na ivici egzistencije,

oduzimajući im njihovu cjelokupnu imovinu. Vlasti Kraljevine SHS to

čine uredbama i naredbama u predparlamentarnoj proceduri

rješavajući tako u prijelaznom (predkonstitutivnom) periodu

najvažnije ekonomsko pitanje za stanovnike Bosne i Hercegovine tog

perioda.


22

Mr. Ramiz Salkić

Potpredsjednik BH entiteta RS

PORESKA POLITIKA KAO FAKTOR PRAVA NA PRIVATNU IMOVINU

U BOSNI I HERCEGOVINI (RAZLIKE PO ENTITETIMA)

Složeno državno uređenje Bosne i Hercegovine jedan je od

faktora koji doprinosi sporijem razvoju i napretku naše domovine. To

uređenje, u kojem postoje nivoi vlasti od općinskog i kantonalnog do

entitetskog i državnog, odrazili su se na mnoge oblasti poput

zdravstva, pravosuđa, obrazovanja, poreske politike, poljoprivrede,

ekonomije...

Jednostavno, ovakav sistem je doveo do velike

neujednačenosti u mnogim oblastima, pa se u jednoj općini u

Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjuje jedan kantonalni propis ili

zakon, dok se u susjednoj općini u bh. entitetu RS, primjenjuje

potpuno drugi zakon i drugi propisi, koji je usvojen na nivou entiteta.

Jedna od oblasti u Bosni i Hercegovini koja nije ujednačena

jeste i porez na nepokretnosti. U Federaciji Bosne i Hercegovine je

ova oblast regulisana na nivou kantona, dok je u bh. entitetu RS

regulisana na nivou entiteta. Međutim, u ovim zakonima, kao i u

mnogim drugim, postoji velika razlika. Naime, u bh. entitetu RS je

godinama na snazi Zakon kojim se oporezuje vlastita imovina, kao što

su stambeni prostori i zemljište, dok se u Federaciji za sada ne plaćaju

porezi na stanove i kuće.

Kada je u pitanju Federacija Bosne i Hercegovine, oporezivanje

je uređeno na nivou kantona, tako što svaki kanton ima svoj zakon.

Iako su zakoni slični, ipak, u svakom od deset kantona postoje neke

različite odredbe u zakonima.

Prema kantonalnim zakonima oporezuje se imovina,

vikendice, poslovne prostorije, stanovi koji se izdaju pod zakup,

garaže, motorna vozila, letjelice i plovni objekti. Porez na imovinu se

plaća na godišnjem nivou po kvadratu. Tako da zavisno od kantona


23

cijene se kreću od 0,75 do četiri KM po kvadratu. U Federaciji Bosne i

Hercegovine građani ne plaćaju porez za vlastiti stambeni prostor,

odnosno za stanove i kuće. Mogućnost uvođenja plaćanja poreza na

stanove i kuće je najavljivana tokom 2018. godine.

U Federaciji za sada ne postoji jedinstvena Porezna baza

nepokretnosti. Međutim, na internet – stranici postoje E-

usluge/servisi Porezne uprave, koji predstavljaju skup usluga

namijenjenih poreznim obveznicima/obveznicima uplate doprinosa

koje omogućuju izvršavanje obaveza putem Interneta, u skladu sa

važećom zakonskom regulativom.

Poreznim obveznicima koji postanu korisnici e-usluga/servisa

je omogućena elektronska predaja obrazaca, pregled ispravnosti

predanih obrazaca i statusa obrazaca u cilju jednostavnijeg i bržeg

ispunjavanja obaveza prema Poreznoj upravi.

Također, postoji i uplata naknade za mišljenje Porezne uprave

Federacije BiH. Za mišljenje Porezne uprave po jednom poreznom

pitanju plaća se naknada u iznosu od 50 KM.

Prema Zakonu o Poreskoj upravi FBiH porezni obveznik ima

pravo da iz ureda Porezne uprave dobije besplatne informacije o

porezima, kao i poreznim zakonima i odnosno podzakonskim aktima

kojima se reguliraju procedure za plaćanje i uvjeti plaćanja. Također,

građani imaju pravo dobiti besplatne primjerke poreznih obrazaca i

prijava za svoju ličnu upotrebu.

S druge strane, u bh. entitetu RS, Zakon o porezu na

nepokretnosti odnosi se na oporezivanja sve vrste zemljišta

(građevinsko, poljoprivredno, šumsko, industrijsko i ostalo), kao i sve

vrste građevinskih objekata (stan, kuća, poslovni, industrijski i ostali

objekti), a kao osnovica se uzima tržišna vrijednost.

Porez na nepokretnosti se plaća po stopi do 0,20 posto, a

prihodi od ovog poreza pripadaju općinama i gradovima na čijoj

teritoriji se nalazi nepokretnost.

Od plaćanja poreza na nepokretnosti u entitetu RS, između

ostalih, oslobođena su javna dobra, osim objekata koji se na njima

nalaze, a služe za sticanje ekonomske koristi, zatim nepokretnosti u


24

vlasništvu Bosne i Hercegovine, entiteta RS, Federacije BiH, Brčko

Distrikta BiH i jedinica lokalne samouprave koje koriste njihove

institucije, nepokretnosti diplomatskih i konzularnih predstavništava

stranih država, po principu reciprociteta, i nepokretnosti vjerskih

zajednica koje se koriste u obavljanju vjerskih obreda.

Takođe, oslobođeni su kulturni i istorijski spomenici, koje je kao

takve proglasio nadležni organ, nepokretnosti koje se koriste u

humanitarne svrhe, skloništa za zaštitu ljudi i robe od ratnih dejstava,

objekti ili dijelovi objekata koji u skladu sa zakonom služe za

izvođenje javnih radova, nepokretnosti koje se nalaze u minskim

poljima i kojima pristup i normalna upotreba nisu dozvoljeni i

obrađeno poljoprivredno zemljište i nepokretnosti koje služe za

vlastitu poljoprivrednu proizvodnju.

Ovaj Zakon je stupio na snagu 2012. godine, međutim, dvije godine

kasnije, usvojene su izmjene i dopune, koje su zabrinule veliki broj

Bošnjaka u ovom entitetu. Naime, radi se o izmjenama Zakona koje

daju mogućnost Poreskoj upravi RS-a da vrši prinudnu naplatu. Ova

mogućnost je data u članu 14. u stavu 5 koji glasi:

„Poreski račun stiče svojstvo izvršne isprave protekom roka za

izjašnjavanje prigovora, a prigovor nije izjavljen, te Poreska

uprava može u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje

poreski postupak prinudno naplatiti utvrđenu, a nenaplaćenu

obavezu iz tog poreskog računa“

U članu 16. ovoga Zakona je navedeno da se protiv utvrđene poreske

obaveze iz poreskog računa, poreski obveznik ima pravo prigovora u

roku od petnaest dana od dana predaje poreskog računa poreskom

obvezniku.

Ove izmjene Zakona su okarakterisane kao zabrinjavajuće

zbog činjenice što je veliki broj Bošnjaka tokom agresije i genocida

ubijen i protjeran sa svojih ognjišta. U nekim sredinama su ubijene

kompletne porodice i familije, tako da vjerovatno još uvijek nisu

riješena ni pitanja nasljedstva, a posebno nisu riješena pitanja koja se

odnose na prijavljivanje imovine i plaćanje poreza.


25

Takođe, mnoge porodice koje žive izvan domovine, i koje jednom

godišnje dolaze u Bosnu i Hercegovinu, imaju otežavajuću okolnost

kada je u pitanju plaćanje poreza. U ovakvim slučajevima, u javnosti je

sugerisano da porodice koje žive izvan domovine jednostavno zaduže

i ovlaste nekoga da u njihovo ime plaća porez.

Ovdje se mora naglasiti da je plaćanje poreza zakonska obaveza, koja

se, iako se u mnogim slučajevima radi o malim novčanim iznosima

(nekoliko desetaka maraka, 50 KM i slično), mora poštivati. Važno je

naglasiti da su ovim Zakonom obuhvaćeni svi građani koji imaju

imovinu na području bh. entiteta RS, iako je usvajanjem donio najviše

problema Bošnjacima koji su protjerani tokom agresije i genocida iz

ovog dijela Bosne i Hercegovine.

Važno je također napomenuti da je Poreska uprava RS-a je i tokom

2018. godine pozvala sve obveznike poreza na nepokretnosti da

izmire prvu ratu obaveze po poreskom računu za ovu godinu, kao i

eventualno još neizmirene iznose po osnovu poreza na nepokretnosti

iz prethodnih godina.

Pozvani su i oni koji još nisu prijavili nepokretnu imovinu da to učine,

jer će neprijavljene nepokretnosti koje identifikuje Poreska uprava,

biti prijavljene po službenoj dužnosti, a vlasnicima uručeni poreski

računi sa obračunatim kamatama i novčanom kaznom u iznosu od

500 KM do 1.500 KM za fizička lica, te od 1.000 KM do 3.000 KM za

pravna lica, po neprijavljenoj nepokretnosti.

Najavljeno je da će Poreska uprava intenzivirati aktivnosti na

prinudnoj naplati ovog prihoda koristeći sve zakonski raspoložive

mjere, od blokada računa, pljenidbe pokretne imovine do upisa

hipoteka na nepokretnu imovinu, kao krajnje mjere naplate ove

poreske obaveze.

U bh. entitetu RS postoji fiskalni registar nepokretnosti

(Porezna baza podataka nepokretnosti), koji je javna evidencija u

pisanom ili elektronskom obliku, koji vodi Poreska uprava RS.

Podaci iz Fiskalnog registra nepokretnosti dostupni su javnosti, osim

podataka koji predstavljaju poreznu tajnu. Fiskalni registar

nepokretnosti sadrži podatke o svim nepokretnostima, porezu na


26

nepokretnosti, poreznom broju nepokretnosti, njenoj adresi i adresi

vlasnika i korisnika, fizičkim karakteristikama i vrijednosti

nepokretnosti, kao i o drugim podacima koji mogu biti od značaja za

utvrđivanje poreza na nepokretnosti.

Fiskalni registar nepokretnosti sadrži i podatke o promjeni vlasnika,

odnosno korisnika nepokretnosti, kao i podatke o drugim

promjenama podataka koje su upisane u fiskalni registar

nepokretnosti. Lista nepokretnosti za određenu općinu sadrži

identifikaciju za svaku nepokretnost, adresu nepokretnosti, porezni

broj i procijenjenu vrijednost nepokretnosti.

Na zvaničnoj stranici Poreske uprave je navedeno da je novi

Integrisani informacioni sistem do sada omogućavao kreiranje

opomena za plaćanje dospjelih poreskih obaveza, ali je njegovom

daljom implementacijom omogućena i ova nova funkcionalnost, koja

će dodatno automatizovati, ubrzati i unaprijediti rad Poreske uprave

RS. Dakle, opomene će ubuduće biti kreirane redovno, a prema

unaprijed utvrđenom planu kreiranja.

Zbog svega navedenoga, važno je da Bošnjaci koji imaju

imovinu u bh. entitetu RS, bez obzira gdje danas žive, redovno

prate aktivnosti u domovini, te plaćaju porez na svoju imovinu,

kako ta imovina, koju su naslijedili od svojih očeva i djedova, ne

bi bila ugrožena.

Problemi koji su došli sa usvajanjem ovog Zakona, odnosno

nemogućnost plaćanja poreza građanima koji žive izvan

domovine, ali i onima koji nakon agresije i genocida nisu riješili

pitanje vlasništva, ponovo nameće ideju o osnivanju tijela, servisa

ili organizacije, koji će širom bh. entiteta RS pomagati građanima

da ispunjavaju svoje Zakonima propisane obaveze. Ovo tijelo bi

pratilo političke i druge aktivnosti u entitetu, te u saradnji sa

lokalnim, entitetskim, kantonalnim i državnim političkim

predstavnicima, i u skladu sa svojim mogućnostima, pomagalo

građanima da rješavaju administrativne prepreke i probleme.

Katastar


27

U Zakonu o premjeru i katastru nekretnina u Federaciji BiH, u

članu 35., koji se odnosi na korištenje podataka, navodi se da podatke

službene geodezije mogu dobiti sva zainteresovana lica uz plaćanje

naknade koju propisuje Vlada Federacije. Podaci se izdaju samo

ukoliko to nije u suprotnosti s propisima o zaštiti podataka.

Podaci premjera, katastra nekretnina i katastra komunalnih

vodova koji nisu u službenoj upotrebi, mogu se izdati

zainteresovanim licima, s tim da im se ta činjenica mora saopštiti u

pisanoj formi.

Zainteresirana lica podatke mogu koristiti samo za vlastite potrebe

navedene u zahtjevu i ne mogu ih ustupati trećim licima.

Na internet stranici Federalne uprave za geodetske i

imovinsko-pravne poslove se mogu pronaći katastarski podaci o

parcelama i stanju posjeda na tim parcelama. Podaci se mogu

pretraživati po broju katastarske parcele ili broju posjedovnog lista,

odnosno katastarskoknjižnog uloška. Međutim, svi podaci su

informativnog karaktera i ne mogu služiti kao javna isprava. Javne

isprave se izdaju u općinskim službama nadležnim za geodetske

poslove i katastar.

Cilj Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove je da

se na ovoj internetskoj stranici mogu pronaći katastarski podaci za

svih 79 općina u Federaciji Bosne i Hercegovine, međutim, određene

općine trenutačno nemaju podatke u digitalnom obliku, a u nekim

općinama se radi na ažuriranju katastarskih podataka. Zbog toga, za

neke općine se ne mogu pronaći katastarski podaci.

U Zakonu o premjeru i katastru RS, u članu 54., u stavu 1, je

navedeno da svako ima pravo da izvrši uvid u podatke koje sadrži

katastar nepokretnosti, da mu se izda list nepokretnosti ili potvrda da

je određena nepokretnost ili pravo upisano u katastar nepokretnosti.

Podatke iz baze, osim lično, može dobiti i krvni srodnik pojedinca, a

svaka treća osoba mora imati validnu punomoć.

U Zakonu o naknadama za vršenje usluga premjera i korištenje

podataka katastra nepokretnosti i katastra zemljišta, navedeno je da

se za usluge pristupa podacima kroz računarsku mrežu između


28

korisnika i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne

poslove zaključuje poseban ugovor, koji obavezno sadrži izjavu

korisnika o prihvatanju obaveze čuvanja i korišćenja podataka

Uprave.

Republički organi uprave, organi uprave jedinica lokalne

samouprave, geodetske organizacije, ustanove, građani i njihova

udruženja imaju pravo uvida u sve podatke i arhiv Uprave bez

naknade, u skladu sa zakonom i u prisustvu ovlašćenog lica Uprave.

Korištenje podataka putem interneta dozvoljeno je pravnim licima uz

naknadu Upravi, koja se uređuje ugovorom, a korištenje podataka

putem interneta omogućeno je pravnim i fizičkim licima uz

odgovarajuću naknadu.

U bh. entitetu RS, u okviru Republičke uprave za geodetske i

imovinsko-pravne poslove, postoji aplikacija e-KATASTAR, koja služi

za pregled katastarskih podataka putem interneta

(geoportal.rgurs.org). I u ovom slučaju, svi podaci prezentovani na

ovom mjestu su nezvanični i ne mogu se koristiti ni za kakve lične ili

poslovne potrebe ili namjene.

Način pozivanja vlasnika imovine na izlaganja po općinama

U Federaciji Bosne i Hercegovine izlaganje na javni uvid

podataka o nekretninama na osnovu popisnih listova sprovodi

Komisija za izlaganje, koju imenuje direktor Federalne uprave.

Komisija se sastoji od predsjednika i dva člana i njihovih zamjenika.

Predsjednik komisije i njegov zamjenik, prvi član Komisije i njegov

zamjenik su geodetski stručnjaci koji ispunjavaju uslove iz ovog

Zakona, a drugi član Komisije i njegov zamjenik su građani, s područja

katastarske općine u kojoj se vrši izlaganje podataka na javni uvid.

Vrijeme i mjesto javnog izlaganja podataka o nekretninama,

javnim oglasom, određuje Komisija najkasnije 15 dana prije početka

izlaganja.


29

Ukoliko do isteka roka javnog izlaganja podataka o

nekretninama, korisnik u skladu sa stvarnim stanjem ne uloži

prigovor, u katastar nekretnina će se upisati podaci iz popisnog lista.

U BH entitetu RS Komisija u postupku izlaganja, a u svrhu

osnivanja katastra nepokretnosti, objavljuje to osnivanje u javnom

oglasu u katastarskoj općini u kojoj se osniva katastar nepokretnosti i

na internet stranici Uprave, najkasnije 30 dana prije početka izlaganja

podataka i utvrđivanje prava na nepokretnostima, a u svrhu

osnivanja katastra nepokretnosti.

Javni oglas iz stava 1. ovog člana sadrži: naziv jedinice lokalne

samouprave i katastarske općine, opis granica područja katastarske

općine ili njenog dijela za koju se vrši osnivanje katastra

nepokretnosti, javni poziv licima koja smatraju da imaju pravni

interes da učestvuju u postupku osnivanja katastra nepokretnosti i

datum početka i završetka (rok) osnivanja katastra nepokretnosti.

Ovaj postupak krije mnoge opasnosti, ali nudi i neke prednosti.

Opasnosti ovog postupka po naše građane su da možda neće

biti informisani blagovremeno te će propustiti rok zbog čega njihova

imovina može biti zloupotrebljena ili ugrožena.

Također naši građani zbog raseljenosti širom svijeta mogu biti

u problemu da prisustvuju zakazanim izlaganjima zbog različitih

obaveza u mjestu trenutnog boravka. Ukoliko u obzir uzmemo i

pretpostavljenu pristrastnost članova komisija, opasnost je time veća.

Prednosti ovog projekta su što naši građani mogu jednostavno

i u kratkom postupku da riješe pitanje grunta i prenosa vlasništva.

Poznato je da mnogi naši građani imaju zemljište i nekretnine

u posjedu, ali to zbog nemara nije evidentirano u gruntu. Ovaj

postupak nudi brzo rješenje.

U svakom slučaju naši građani trebaju da se informišu o svojoj

imovini i ako budu sve rokove ispoštovali ne bi trebalo da bude većih

problema.

Tamo gdje nastanu sporovi i dođe do zloupotrebe postoji

mogućnost pokretanja i vođenja sudskog postupka u narednih 5

godina.


30

Mustafa Begić, ing. geodezije i dipl. pravnik

Nedžad Pašalić, ing. geodezije

PROMJENA VLASNIŠTVA U JAVNIM EVIDENCIJAMA

BOSNE I HERCEGOVINE

U deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine

stoji:

„Vlasništvo je nepovrjedivo i sveto pravo. Niko ne može

biti lišen svog prava osim ako iziskuje javne potrebe, ali u tom

slučaju samo kad to zakon dopušta i uz pravničnu naknadu."

Još u predhistorijskom dobu interes za prostor, na kome su

bile organizovane naseobine, na kome se prostirala vlast plemena, a

kasnije i države, ogledao se kroz izradu nacrta naselja i pripadajućih

područja. Uz nacrte su rađeni popisi zemljišta i objekata

namijenjenih, u prvom redu, zaštiti vlasništva i prava korištenja

određenog prostora.

Najstariji dokument o evidenciji zemljišta potječe iz vremena

4000 godina prije naše ere.

Veliki broj historijskih izvora upućuje na činjenicu da su vrlo

rano vršena mnoga mjerenja na zemljištu. Prema grčkom historičaru,

persijski kralj Darije uveo je plaćanje poreza na zemljište i naredio da

se u zemljama Male Azije, premjerom prostora utvrdi prostorna

veličina zemljišta i prihod koji se ubire sa njega.

U starom Egiptu, dolina rijeke Nil premjeravana je radi zaštite

vlasništva i obnavljanja granica parcela.

Rimska država je već za vrijeme Servija Oulija (578 - 534

godina prije naše ere) imala uveden porez na zemljište, čiju je osnovu

činio „Cenus“ utvrđen na osnovu površine, načina iskorištavanja,

boniteta i prihoda zemljišta izraženog u količini proizvoda.

Postoje indicije da je u vrijeme Rimskog carstva postojao

pregled zemljišta zasnovan na detaljnom premjeru. Pretpostavlja se

da su knjige zvane „capitastra“ sastavljene na osnovu izjave vlasnika i


31

nacrta posjeda. Nacrti su predstavljali, u figurativnom smislu, sliku

terena prikazanu u približnoj razmjeri.

Na području današnje Engleske otpočelo je još 1086. godine sa

ustrojavanjem pregleda o zemljištu u posebnim knjigama zvanim

„Domestday Books“.

Po nalogu mletačkog namjesnika za Dalmaciju (Griman)

preduzet je 1756. godine premjer većeg područja sjeverne Dalmacije i

izrađene mape (planovi) na kojima su predstavljene parcele

zemljišta. lzvorni dokument iz 1724. godine svjedoči o premjeru

posjeda u selu Studenica kod Imotskog. Dokument se čuva u Arhivu

mapa i geodetske dokumentacije za Dalmaciju u Splitu.

Mnogo širih razmjera bio je pokušaj austrijskog cara Josipa II

da, radi pravilnog oporezivanja zemljišta, uspostavi zemljišni katastar

na cijelom području carevine. Carskim patentom od 20. marta 1785.

godine određeno je da se izvrši premjer i procjena svih plodnih

parcela i sastavi „Katastar zemljišta“. Poznat je pod imenom

„Jozefinski katastar“.

Slični poduhvati preduzimani su tokom XVIII vijeka u

Francuskoj, Pruskoj, Bavarskoj i nizu drugih evropskih država, ali bez

značajnijih rezultata.

U tom pravcu osnovnu prekretnicu učinio je car Napoleon

1807. godine kada je, izdajući naredbu da se pristupi izradi katastra

zemljišta, rekao je svom ministru Mollicu:

„Polovične mjere uvijek znače gubitak vremena i novca. Jedino

sredstvo da se izađe iz začarnog kruga je da se pristupi izradi

premjera i procjeni parcela u svim općinama, za svakog pojedinog

vlasnika. Dobar parcelarni katastar biće dopuna mojih odredaba u

Code civilu koje se odnose na posjed zemljišta. Planovi treba da budu

tačni i dosta pogodni da služe obezbjeđenju granica vlasništva i

uklanjanju parnica o njima“.

Klasnični vid evropskog parcelarnog katastra zemljišta je

katastar uspostavljen na osnovu prethodno izvršenog detaljnog

premjera i klasiranja svake parcele zemljišta. Model ovog oblika je

Napoleonov katastar koga su prihvatile i uspostavile skoro sve


32

evropske, a i mnoge vanevropske zemlje tokom XIX i XX vijeka. Po

sadržaju informacija kao i po svom etapnom razvoju, katastri su

međusobno vrlo slični u svim zemljama. Osnovna im je karakteristika

premjer i planovi premjera izrađeni u pogodnoj razmjeri, na kojima je

prikazana svaka zemljišna parcela, evidentiran način iskorišćavanja,

bonitet zemljišta i vlasnik-posjednik.

U pogledu namjene, razlikuje se nekoliko vrsta katastra

zemljišta, kao što su:

fiskalni katastar,

pravni katastar,

tehnički katastar,

polivalentni katastar i dr.

Fiskalni i pravni katastar bili su karakteristika prvih katastara.

Naime, imali su osnovni zadatak ustvrđivanje obaveza prema državi

od posjedovanja i ostvarivanja prihoda sa zemljišta, odbrana države,

te zaštita vlasništva i definiranje njenih granica.

Tehnički i polivalentni katastri su novijeg datuma i cilj im je da

pored fiskalnog i pravnog aspekta obezbijede i druge potrebe. Ove

katastre karakteriše proširen broj i vrsta podataka o zemljištu i

objektima sagrađenim na površini, ispod i iznad njegove površine.

U nekim zemljama predviđeno je evidentiranje nekoliko

desetina, pa i stotina podataka o nekretninama, tehničkog, pravnog,

fiskalnog i drugog sadržaja. Podaci se prikupljaju i iskazuju u

dokumentaciji katastra zemljišta, a razvoj elektronike znatno utječe

na proširenje baze podataka.

Prve začetke formiranja katastra Bosne i Hercegovine srećemo

u srednjem vijeku.

Tako je sa agrarno-zakonodavnim radom turskih careva išao i

rad na polju katastarskog popisivanja zemljišta, bez kojeg i najbolji

agrarni zakoni ne bi imali praktične vrijednosti. Prvi popis zemljišta

vezan je za ime sultana Sulejmana Velikog. Popis se zove imenom

defteri atik tj. starom gruntovnicom. Međutim, neki dokumenti

dubrovačke arhive ukazuju na to da se sa katastarskim popisom

Bosne počelo već za vladavine sultana Mehmeda II. Godine 1475.


33

spominje se lice kome je dato u zadatak da uradi katastarsku kartu

Bosne. Ovaj katastar vjerovatno je trebao biti urađen na osnovu

zakona iz te godine, i to tako da se u katastru navedu poimenice sela

koja pripadaju pojedinom području sa popisom vlasnika zemljišta i

kuća.

Kako je taj prvi katastar uspio, nema podataka. Poznato je, što

se tiče granice dubrovačko-hercegovačke, da je elaborat prerađen

dvadeset godina kasnije, i da je hercegovački krajišnik Sulejman-beg

1496. godine, valjda po želji Dubrovčana, poslao vojvodu trebinjskog

Hamzu da uredi granicu prema Konavljima, a poslije i oko Bjelimića.

Ponovni popis Hercegovine proveden je 1515. godine za

sultana Selima I. koji je poslao posebnog emina da načini popis

Hercegovačkog sandžaka i koga je u tom poslu podupirao

Mehmedbeg Isabegović, sin glasovitog Isabega. Tog emina zovu

dubrovački spomenici po njegovom zanimanju obično i

„pripisnikom“. Koliko se može ustanoviti, taj je pripisnik bio u

Hercegovini duže od mjesec dana, te se bavio osobito u Donjoj

Hercegovini i oko Gacka.

lzvadak katastarskog popisa zemljišta fočanskog hasa, što po

jednom dubrovačkom dokumentu ide u to razdoblje, odnosno doba

popisa izvršenog za Mehmeda II. svakako ovo dokazuje, da je već

prije Sulejmanove dobi započet rad na polju katastarskog popisivanja

zemljišta. Po tadašnjem zakonu, katastarski popis, trebao se svake

treće godine revidirati (ažurirati) i dopuniti, a to se redovno i radilo,

po saznanju iz nekih izvještaja pojedinih oblasti. Sulejmanov

nasljednik Selim II preuredio je postojeći i uredio je novi katastar,

poznat u kanunama pod imenom defteri džedid - nova gruntovnica.

Ove gruntovnice čuvale su se uz posebnu pažnju u

defterihakaniji u Carigradu pod nadzorom defterdara tj. ministar

finansija, a bila su glavna podloga u rasuđivanju svih parnica, koje su

se ticale zemljšnog posjedovanja prava. U svakom vilajetu bio je osim

toga po jedan vilajetski defterdar, podčinjen valiji, koji je bdio nad

gruntovnim odnošajima dotičnog vijeka.


34

Područje Sutorina i Neum-Kleka bilo je predmet

premjeravanja i popisa zemljišta, stanovništva i drugih dobara i

procjena njihove vrijednosti. Ova dva izlaza Bosne i Hercegovine na

more plijenila su posebnu pažnju Austrije, u prvom redu radi

povezivanja dijelova bivše Mletačke Republike kopnenim putem.

Svoj interes za ove izlaze Bosne i Hercegovine na more

Austrija je pokazivala sve do ulaska u Bosnu 1878. godine.

Interes Austrije ogledao se u slanju tajnih misionara da na licu

mjesta proputovanjem, procjene veličinu i vrijednost Sutorina i Neum

- Kleka. Jedan od njih je Bernard Kaboga koji je dobio zadatak da

procjeni vrijednost i predloži cijenu koja bi se mogla ponuditi

Turskoj. Kaboga je procijenio površinu od 9.750.000 kvadratnih

hvati. U ovu površinu ubrojen je priobalni pojas sve do „poštanske“

ceste koja za Austriju ima značaj, a dalje od nje u unutrašnjost kopna

Austrija nije imala posebnih zahtjeva.

Bernard Kaboga, u području Kleka, popisao je sela Duži,

Vranjevo, Neum, Rudež, Ilino Polje i Klek. Vlasnici zemljišnih parcela

bili su: Mahmut Tosović iz počiteljske kapetanije, Lugović-beg iz

Nevesinja, Lizja-beg i Tupac-beg iz Mostara, Mehmed Bašić, Šćiarić-

aga i Rizvanbegović-beg iz Stoca, a za Sutorine čiji su stanovnici bili

smješteni u šest manjih naselja: Njivice, Zvinja, Špulje, Čenić, Sdozi,

Šćepašćevići i Prijevor. Vlasnici zemljišnih parcela bili su:

Hasanbegresulbegović, Hadžija, Cvitić, Arslanagić, Salinić, Dizdarević,

Hadži-paša Alijagić, Kurtović i Omeragić, svi iz Trebinja.

Na kraju svog izvještaja bečkoj vladi, pukovnik Bernard

Kaboga navodi da je obavio svoj zadatak, procijenio vrijednost

enklave Sutorine i Neum- Kleka (17.400 dukata). Međutim, u to

vrijeme Porta nije htjela raspravljati o enklavama Sutorine i Kleka.

Turska je odlukom Bečkog kongresa zadržala Klek i Sutorine

kao zemljouze koji su spajali Bosanski pašaluk sa morem. Sultan je

ostao suvereni gospodar ovih teritorija. U takvom stanju bosansko-

hercegovački teritorij je potpao pod upravu Austrije Berlinskim

kongresom 1878. godine.


35

Na osnovama ranijih premjeravanja i popisa zemljišta, u

nekoliko navrata, obnavljane su granične oznake na području Kleka i

Sutorina. Neum-Klek je ostao u sastavu Bosne i Hercegovine, dok su

područja katastarskih općina Sutorine i Kruševica pripojena općini

Herceg Novi 1936. godine reorganizacijom banovina.

U devetnaestom vijeku unutrašnje protivrječnosti i razvoj

kapitalizma u svijetu, prisilili su tursku državu da izvrši reformu

agrarne politike putem reforme zakonodavstva i revizije deftera.

Osmanlijska država 1858. godine donosi Ramazanski zakonik, 1860.

godine o tapijskim ispravama, 1864. godine Zakon o tapijskim

ispravama vakufskog zemljišta i 1874. godine Zakon o slobodnom

vlasništvu na nekretninama. Po navedenim zakonima o tapijama,

svaki titular prava na nekretninama je morao posjedovati tapiju kao

dokaz o vrsti i obimu svog prava. Postupak izdavanja tapija bio je

veoma spor i komplikovan. Ukoliko je imalac tapije htio otuđiti svoju

nekretninu, morao je pred lokalnim organom uprave u prisustvu

pribavaoca nekretnine, sastaviti ispravu o otuđenju, platiti takse i

predati lokalnom organu uprave staru tapiju. Pribavaocu nekretnine

izdavana je privremena tapija na osnovu koje je mogao ući u posjed

stečene nekretnine. Stara tapija je zajedno sa ispravom o otuđivanju i

dokazom o plaćenim taksama, upučivana u Centralnu carigradsku

defterhanu gdje je odlagana. Istovremeno sastavljena je nova stalna

tapija („Tugrali“, tapija) i zavođenja u defter, koja je putem lokalnog

organa uprave upučivana pribavaocu nekretnine.

Stalna tapija sadržavala je tugru, podatke o mjestu u kome se

nekretnina nalazi, o granicama zemljišta, površini i titularu prava, kao

i o samom pravu na nekretnine.

Turske tapije za osnovu nisu imale detaljan premjer zemljišta.

Sem toga, površine zemljišta su označavane približno u dunumima, a

granice posjeda su opisivane površinom.

Tapijski sistem u Bosni i Hercegovini bio je u primjeni do

uspostave vlasništva po Gruntovničkom zakonu za Bosnu i

Hercegovinu iz 1874. godine.


36

U pripremi katastarskog premjera i uspostave katastra

zemljišta Bosne i Hercegovine, Austro-ugarska je izdala niz naredbi i

upustava, kao što su: Naredba od 04. 07. 1880. godine u vezi sa

prijevodom postojećih turskih gruntovnih knjiga i njihovo dalje

vođenje, Zakon o uvođenju novih posjedovnih lista za nekretnine,

slobodnog posjeda zvanog „emalik“; Upute o uređivanju granične

linije Hercegovine prema Crnoj Gori; Šematizacija nove političke

podjele BiH - juli 1880.; Pregledni listovi za katastarsko snimanje BiH;

Naredba u vezi sa imovinom izbjeglica koji se još nisu vratili u svoju

zemlju; Propisi o uvođenju katastarskog poreza; Dopunska

objašnjenja u vezi sa uvođenjem katastra; Predračun troškova za

uvođenje katastra zemljišta; Propisi o stvaranju katastra; Operati

katastarskih općina i drugi.

Prva potpuna evidencija zemljišta u Bosni i Hercegovini

uspostavljena je na osnovu premjera koji je izvršila Austro-ugarska u

periodu od 1880. do 1884. godine. Na osnovu premjera i drugih

podataka izrađeni su katastarski planovi i katastarski operat. Na

osnovu izvršenog premjera uspostavljen je katastar zemljista.

Katastar pored katastarskih planova sa pregledom zemljišnih parcela

i objekata na zemljištu sadrži popis zemljišta sa naznakom vrste

zemljišta i katastarske klase i popisom posjednika parcela i objekata.

Katastar zemljišta kojeg je uspostavila Austro-ugarska u Bosni

i Hercegovini imao je ekonomsku, fiskalnu, pravnu i vojnu namjenu a

dijelom je služio i za naučna istraživanja.

Ekonomska namjena ogledala se u inventarizaciji prostora

Bosne i Hercegovine koji je podpao pod upravu Austrije, u prvom

redu ga čini struktura zemljišta po namjeni i kvalitetu, saobraćajnice,

vodni potencijal, šume, objekti sagrađeni na zemljištu i rudna polja.

Oporezivanje na prihod od zemljišta Austrija je obezbjeđivala

putem katastarskog prihoda te naplatu drugih taksa koje proizilaze

od korišćenja zemljišta i objekata. U katastarskom prihodu sadržan je

i prihod stočarstva.


37

Pravni aspekt se vidi kroz uspostavu evidencije o vlasnicima

putem zemljišnih knjiga, zaštita vlasništva, definisanje i zaštita

suvereniteta države, održavanje i obnavljanje državne granice.

Za vojne potrebe, na osnovu podataka premjera urađene su

topografske karte i drugi pregledi značajni za oružane snage i

odbranu zemlje.

Za potrebu naučnih istraživanja urađeni su prvi osnovni

radovi: astronomska i bazična mjerenja, triangulaciona mjerenja kao i

mjerenja u nivelmanu visoke tačnosti čiji se podaci i danas koriste.

Jedna od prvih mjera koje je Austrougarska poduzela na tlu

Bosne i Hercegovine, bila je uspostava katastra zemljišta i zemljišne

knjige. Austrougarska je 13. septembra 1884. godine, nakon

sprovođenja premjera radi uređenja vlasničkih odnosa, donijela

Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu, Naputak za sprovođenje

Gruntovničkog zakona, Naputak za vođenje gruntovnice u Bosni i

Hercegovini i Naredbu u pogledu ustrojstva i djelokruga

gruntovničkih povjerenstava i uredovanje kod istih.

Austrijsko-njemački tip zemljišne knjige zasniva se na opštem

katastarskom premjeru zemljišta.

Gruntovničkim zakonom za Bosnu i Hercegovinu Austrija je

zadržala upisana prava po turskim zakonima pa tako u paragrafu 1.

tog Zakona uređuje:

„Pravna narav u gruntovnici upisanih nekretnina i na istim

nalazećih zdanja, stabala i građevina kao i valjanost pravnih poslova

odnosećih se na iste prosuđuje se po ustanovama zakona od 7.

Ramazana 1274./1858/. Naročito vrijedi i na dalje u smislu tog

zakona i zakona od 17. Muharema 1284. (1868). postojeći nasljedni

red u pogledu mirijskih nekretnina, pravo na iskup (pravo na otkup i

zakonito pravo na prekup) u koji se broji i u paragrafu 3. Zakona od 7.

Muharema 1293. (1877.) godine i navedeno pravo na prekup, kao i

pravo države na pripadaj, a dalje i pravo na prekup kod mulk-

nekretnina.“

Tokom Drugog svjetskog rata uništena je dokumentacija

katastra zemljišta i zemljišne knjige za područja 24 od ukupno 77


38

katastarskih srezova (Bosanska Krupa, Bosanska Gradiška, Bosanski

Petrovac, Bosansko Grahovo, Drvar, Glamoč, Ključ, Grude – dio, Kotor

Varoš, Jajce, Mrkonjić Grad, Šipovo, Sanski Most, Prijedor – dio,

Skender Vakuf, Žepće, Zavidovići, Vitez – dio, Novi Travnik – dio,

Sokolac – dio, Han Pijesak – dio, Rogatica, Goražde, Čajniče, Foča,

Kalinovik – dio, Ljubinje, Trebinje – dio, Nevesinje – dio, Gacko – dio,

Posušje, Prozor, i Jablanica – dio).

Osnov za sprovođenje zakona kojima su oduzimane

nekretnine bile su katastarske i zemljišnoknjižne evidencije. Pored

toga katastarski podaci poslužili su za nove administrativno-

teritorijalne podjele, razgraničenje srezova i općina, opis granica,

oporezivanje na prihod od zemljišta i drugo.

Kako austrougarski premjer i katastar zemljišta ima

ograničenu namjenu, a potrebe projektovanja građenja i uređenja

prostora iziskivali su više informacija o prostoru, te je značilo da se

treba odmah pristupiti premjeru zemljišta i izradi geodetskih planova

i karata, koji će po sadržaju i razmjeru moći odgovoriti zahtjevima.

Stoga se 1953. godine pristupilo novom premjeru i na osnovama tog

premjera uspostavile su se evidencije o zemljištu. Primjenom

savremenih metoda premjeravanja (aerofotogrametrija) Bosne i

Hercegovine je do konca 1991. godine obavila posao premjera na oko

92% teritorija, i na tim osnovama uspostavljen katastar zemljišta za

50% teritorija Bosne i Hercegovine. Radovi su izvedeni prema

propisima tadašnje Savezne geodetske uprave bivše Jugoslavije, te

propisima Geodetske uprave Bosne i Hercegovine.

Imajući u vidu da je zemljišna knjiga u Drugom svjetskom ratu

uništena za jednu trećinu teritorija Bosne i Hercegovine, da je ostali

dio zemljišne knjige u velikoj mjeri neažuran i da ne odražava stvarno

stanje vlasništva, Bosna i Hercegovina je 1984. godine donijela Zakon

o premjeru i katastru nekretnina. Po odredbama ovog zakona treba

da se uspostavi, jedinstvena evidencija vlasništva i posjeda,

obogaćena novim sadržajima i prilagođena automatskoj obradi

podataka.


39

Na osnovama tog Zakona, do agresije na Bosnu i Hercegovinu,

uspostavljen je katastar nekretnina na 8 % teritorije Bosne i

Hercegovine (opštine Hadžići, Visoko i Trnovo, te dijelovi općina

Derventa, Orašje i Tuzla).

Uspostava katastra nekretnina, prema Zakonu, ima isti

postupak kao što je Austro-ugarska imala u postupku uspostave

zemljišne knjige što znači premjer zemljišta i objekata, izrada

katastra zemljišta, utvrđivanje prava vlasništva.

Katastar nekretnina pored podataka o zemljištu i objektima

sadrži podatke o posebnim dijelovima zgrada (etažno vlasništvo). Od

1974. godine radi se i katastar komunalnih vodova i uređaja.

Za identifikaciju granica općina i granica Bosne i Hercegovine

prema susjednim državama (ranijim republikama) u postupku

premjera, služila je geodetsko-katastarska dokumentacija austro-

ugarskog premjera. Ova dokumentacija, kao i osnovne mreže

premjera poslužili su i kod identifikacije i obnove državne granice

tada Austrije i Srbije na drinskom području od Zvornika do Rače

1910. godine.

Značaj podataka katastra i zemljišne knjige, pored zaštite

prava vlasništva i posjeda ogleda se i u definisanju prostora države

kao cjeline, pa su kao takve, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i

tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, bile

predmet uništenja. Uništavane su kao dokaz rasprostranjenosti

naroda Bosne i Hercegovine na ovim prostorima, te kao dokazi

postojanja objekata, značajnih za istoriju naroda. Nasuprot tome

katastru zemljišta i zemljišnoj knjizi u razvijenim zemljama zapada i

istoka pridaje se poseban značaj i poklanja izuzetna pažnja zaštiti i

čuvanju ove dokumentacije. Tako naprimjer Kraljevina Švedska ima

sličnu evidenciju posjeda vlasništva kao što je katastar nekretnina.

Vodi se jedinstveno za cjelokupni teritorij Švedske u Jevley, u za to

posebno pripremljenom i osposobljenom dokumentacionom centru

od 1623. godine. Dokumentacija je mikrofilmovana, prevedena na

magnetne medije, a isprave i katastarski planovi odloženi po


40

godinama nastanka. Za teritorij Švedske uveden je i koordinatni

katastar zemljišta.

Austro-ugarska je za smještaj dokumentacije premjera Bosne i

Hercegovine uredila i opremila po tadašnjim kriterijima, posebno

smještajni prostor u prizemlju sadašnje zgrade Predsjedništva. U

ovim prostorima sačuvana je od uništenja dokumentacija prvog

premjera Bosne i Hercegovine, topografske karte iz tog perioda, te

geodetsko-katastarski planovi i karte za područje općina na kojima je

premjer završen i uspostavljen katastar zemljišta. Sačuvane su kopije

magnetnih traka za katastar zemljišta i fotodokumentacija

aerofotogrametrijskog snimanja, a dokumentacija premjera i

evidencija posjeda i katastra nekretnina za područja općina koje su u

radu, sačuvani su u javnom preduzeću „Geodetski zavod Bosne i

Hercegovine“.

Radovi premjera, izrade katastra zemljišta, a u zadnje vrijeme i

katastra nekretnina, predstavljaju radove na kojima rade geodeti,

pravnici, inženjeri poljoprivrede i šumarstva, te građevinski inženjeri

i tehničari uz pomoć informaričara.

Obrazovanje kadrova za poslove premjera i katastra zemljišta

vršile su i više srednje i visoke škole i fakulteti.

Predstojeći radovi na obnovi zemlje, vraćanju prognanih na

svoje posjede, identifikaciji i obilježavanju državne granice,

restitucije, privatizacije i otkupa stanova, mogu se obaviti samo na

osnovu podataka katastra zemljišta i zemljišne knjige i uz

sudjelovanje velikog broja obučenih i osposobljenih kadrova.

Za poslove restitucije, privatizacije i državne granice moraju se

otvoriti zbirke isprava katastra zemljišta i zemljišne knjige, arhiva

Bosne i Hercegovine i druge dokumentacije u kojima su pohranjeni

podavi o nekretninama.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma,

nastavljena je uspostava katastra nekretnina na teritoriji Bosne i

Hercegovine sve do 2005. godine. Uspostava katastra nekretnina je

prekinuta nakon usvajanja Zakona o zemljišnim knjigama, koji je

stupio na snagu 2003. godine. Članom 84. navedenog Zakona


41

propisano je da se predaja katastra nekretnina sudovima vrši u roku

od dvije godine, tj. do maja 2005. godine.

U Republici Srpskoj uspostava katastra nekretnina je

nastavljana 2012. godine, nakon usvajanja Zakona o premjeru i

katastru Republike Srpske, dok je uspostava katastra nekretnina u

Federaciji BiH nastavljana krajem 2016. godine, nakon usvajanja

Uredbe o izlaganju na javni uvid podataka premjera i katastarskog

klasiranja zemljišta.

Do sada je završena uspostava katastra nekretnina za 330

katastarskih općina u Federaciji BiH i 184 katastarske općine u

Republici Srpskoj.

Pored uspostave katastra nekretnina, kontinuirano su

provođene aktivnosti na digitalizaciji katastra nekretnina i zemljišne

knjige. Uspostavljeni su katastarski i zemljišnoknjižni informacioni

sistemi, tako da se održavanje katastra i zemljišne knjige u potpunosti

vrši u digitalnom obliku.

Veoma je bitno naglasiti da su formirane centralne baze

zemljišne knjige i katastra nekretnina Federacije BiH i omogućena

internet prezentacija podataka zemljišne knjige i katastra nekretnina

Federacije BiH. Navedeno je omogućilo da korisnici podataka katastra

nekretnina i zemljišne mogu, putem interneta bez potrebe za dolazak

u katastarski ili zemljišnoknjižni ured, izvršiti besplatan uvid u

navedene podatke, što je u velikoj mjeri uticalo na povećanje

transparentnosti katastra nekretnina i zemljišne knjige.

Pored uspostave katastra nekretnina, započeta je i uspostava

zemljišnih knjiga po podacima novog premjera u 232 katastarske

općine na teritoriji Federacije BiH. Do sada su navedene aktivnosti

završene u 145 katastarskih općina. Uspostava zemljišnih knjiga po

podacima novog premjera je uglavnom fokusirana na veća urbana

područja Federacije BiH.


42

Doc. dr. Senaid Zajimović

Vakufska direkcija IZ u BiH

POLOŽAJ VAKUFSKE I IMOVINE BOŠNJAKA U OKVIRU

ZAKONSKIH PROPISA RS-A

Općepoznata je činjenica da je vakufska imovina, zakonskim

represivnim mjerama u proteklim društveno-političkim sistemima na

različite načine oduzimana i uništavana. Za vrijeme vladavine Austro-

Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije oduzeto je preko

95% vakufske imovine. Nakon totalitarnih političkih sistema

uslijedila je agresija na Bosnu i Hercegovinu tokom koje je jedan od

ciljeva bio uništavanje svega onog što podsjeća i što ukazuje na

činjenicu da su Bošnjaci živjeli na određenom prostoru. Agresor je

kroz plansko rušenje džamija, mekteba, mezarja i svega onog što

asocira na islam nastojao u potpunosti uništiti i posljednji dokaz

postojanja Bošnjaka na određenom prostoru.

Služeći se već ustaljenom praksom, agresor je prvo kroz

genocidne namjere i činjenje genocida ubijao i protjerivao Bošnjake

sa određenog područja, a nakon toga uništavao sve ono što podsjeća

na Bošnjake. Na kraju je ostala još samo bošnjačka i vakufska

imovina. Bosanskohercegovački entitet RS je nakon agresorskog rata

pristupio osmišljavanju zakonskih propisa koji će kroz dugogodišnje

planove eliminirati i posljednji dokaz postojanja Bošnjaka na

određenom prostoru, a to je imovina, odnosno nekretnine.

Većina tih zakonskih propisa osmišljavana je kroz komisijsko

djelovanje u čemu su veliku ulogu imali „stručnjaci“ iz Republike

Srbije.

Zakon o restituciji u BiH još uvijek nije donesen. Jedan od

ključnih segmenata tranzicije BiH trebao je biti donošenje Zakona o

restituciji pa tek onda donošenje zakonskih propisa imovinsko-

pravnog karaktera. To se nije desilo i restitucija na području RS-a


43

odnosno denacionalizacija u obliku vraćanja izvorne imovine gotovo

da je nemoguća. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je RS 2002.

godine usvojila Zakon o restituciji koji je poništen od strane Visokog

predstavnika za BiH. Iako je ovaj Zakon bio na snazi tek nekoliko

dana, poslužio je onima koji su imali spremna rješenja i koji su

proveli ta rješenja u roku od nekoliko dana. Na ovaj način je

Pravoslavnoj crkvi u RS vraćeno sve što je bilo njeno pa čak i više od

toga. Osim Pravoslavnoj crkvi, imovina je vraćena i još nekim

velikoposjednicima u RS-u. Međutim, Bošnjacima nije vraćana

imovina po ovom osnovu. Njihova imovina kao i vakufska imovina

zadržale su isti status.

U proteklih deset godina u RS-u je donesen set zakonskh

propisa sa lošim zakonskim posljedicama po imovinu Bošnjaka i

vakufsku imovinu. Ovdje ću se osvrnuti na neke od njih, a prije svega

na:

1. Zakon o premjeru i katastru RS-a;

2. Zakon o porezu na nepokretnosti i

3. Zakon o grobljima i pogrebnoj djelatnosti.

Zakon o premjeru i katastru RS-a

Zakon o premjeru i katastru RS-e jedan je od zakona koji su

doneseni po hitnom postupku. S obzirom na to da se njime uređuju

pitanja koja su neposredno vezana za pravo svojine kao osnovni

temelj društva, te za druga stvarna prava koja su derivirana iz tog

osnovnog prava ili su u vezi sa njim, može se kazati da se radi o

jednom od najznačajnijih zakonskih propisa usvojenih od strane

zakonodavnog organa manjeg bh. entiteta u posljednjih nekoliko

godina.

Njegova važnost ide do te mjere da se smatra važnijim i od

Zakona o stvarnim pravima RS-e. Navedeni zakonski propis ima

velike sličnosti sa zakonom ove vrste u Srbiji iz čega se može vidjeti

uloga Srbije o kojoj sam na početku govorio. Zakon je specifičan iz

razloga što se njime uređuju osnovna pitanja koja se vežu za pravo


44

svojine kao i druga stvarna prava koja su osnovni temelj modernog

društva i osnovnih ljudskih prava.

Ovim Zakonom daju se velika ovlaštenja upravnoj vlasti

odnosno konkretno Upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove

RS-e. Zakonom je predviđeno da poslove evidencije nepokretnosti i

stvarnih prava na njima vodi ovaj organ Uprave čime se nadležnost

izuzima od sudova koji su do sada vodili zemljišno-knjižni sistem.

Predmetnim Zakonom se zemljišne knjige izmještaju iz sudova, a

nadležnost nad njima se prenosi na Upravu s tim što neće više

postojati dvojnost vođenja zemljišne administracije, odnosno neće

biti više grunta i katastra već jedinstvena katastarska evidencija

nekretnina. Do sada su zemljišne knjige na području RS koliko-toliko

osiguravale pravnu sigurnost nekretnina i Bošnjaci su mogli biti

donekle sigurni u njihovo zakonsko djelovanje.

Najvažniji segment ovog Zakona odnosi se na uspostavljanje

novog premjera, odnosno novog katastra čime se stari stavlja van

snage. Uspostavljanje novog premjera odnosno novog katastra vrši se

kroz javno izlaganje nekretnina. Javno izlaganje nekretnina obavljaju

područne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS. Za

svako javno izlaganje, odnosno za svaku katastarsku općinu formira

se komisija koja se sastoji od pravnika i geodeta. Dosadašnja praksa

pokazuje da su komisiju činili članovi srpske nacionalnosti.

Javno izlaganje može biti vršeno pojedinačno (na zahtjev

stranke) ili izlaganje za čitavu katastarsku općinu. Prilikom javnog

izlaganja, što je i zakonski određeno, prednost pravu se daje na

osnovu katastra u odnosu na grunt i to je najsporniji dio ovog Zakona.

Ako sagledamo činjenično stanje imovine Bošnjaka i vakufske

imovine u RS-u, evidentno je da Bošnjaci u proteklom periodu iz

objektivnih ili subjektivnih razloga nisu imali urednu zemljišnu

administraciju. Tako imamo situaciju da se imovina Bošnjaka vodi na

ime nekog njihovog ranijeg pretka, a u slučaju prometovanja imovine

nisu vršene promjene. S druge strane, usljed agresorskog rata i u

postratnom periodu desile su se brojne uzurpacije imovine Bošnjaka i

vakufske imovine od strane pripadnika srpske nacionalnosti i oni su


45

se kroz razne protuzakonske radnje uspjeli u katastru uknjižiti kao

posjednici što automatski dovodi do rizika gubitka te imovine. Ista je

situacija i sa vakufskom imovinom gdje imamo veliki broj slučajeva

da se radi o vakufskoj imovini a ista se još uvijek vodi na ime vakifa ili

nekih njegovih potomaka ili predaka. Zakonom su u povoljniji položaj

stavljeni faktički posjednici u odnosu na vlasnike koji ne žive na toj

teritoriji i koji su usljed ratnih dešavanja protjerani. Postavlja se

pitanje adekvatne zaštite imovine tih ljudi i adekvatnog učešća u

postupcima zaštite imovine zbog njihove odsutnosti. Ovdje treba

dodati da su Uprave na području određenih općina u RS-u 2007. i

2008. godine vršile izlaganje korisnika imovine i da je to izlaganje

osnov za sadašnje izlaganje i upis vlasnika. Veliki broj Bošnjaka uopće

nije znao za izlaganje korisnika i na ovaj način veliki broj uzurpatora

se upisao kao korisnik i sada kroz ovo izlaganje će biti upisan kao

stvarni vlasnik imovine.

Vakufska direkcija je do sada učestvovala u desetinama

postupaka izlaganja nekretnina i utvrđivanja prava na nekretninama.

Skoro da nema općine u RS-u gdje nismo učestvovali u postupcima i

zasigurno možemo ovdje ukazati na nekoliko činjenica koje su

negativne i koje su se pojavile u skoro svim sredinama gdje se vrši

izlaganje, a to su:

- Veoma slab odziv Bošnjaka na učešće u postupcima;

- Nestručnost komisije koju u najvećem broju slučajeva, usljed

nedostatka kadra, čine mladi ljudi koji nemaju apsolutno

nikakva iskustva u rješavanju imovinsko-pravnih odnosa;

- Komisija prednost daje katastarskom upisu u odnosu na

gruntovno stanje pa čak i kad se radi o očitoj uzurpaciji koja je

dijelom legalizirana kroz postupke izlaganja korisnika u toku

2007. godine;

- Komisija je uvijek jednonacionalna;

- Ne postoji mogućnost žalbe na doneseno rješenje u

drugostepenom postupku u smislu prava. Dopuštena je samo

žalba za oznaku, površinu i druge manje važne stvari. Na ovaj


46

način je eliminisan postulat dvostepenosti u upravnim

postupcima;

- Dopušteno je samo poništavanje rješenja u sporu pred

nadležnim sudom;

- Iako Zakon ukazuje da je Komisija dužna uputiti stranke na

rješavanje spora pred sudom ukoliko se ukaže da nisu jasno

utvrđena prava, Komsija to izbjegava i završava sve postupke,

a kao razlog navodi kratak rok za implementaciju Zakona;

- Članovi komisije nisu profesionalno uposleni ljudi već su

honorarno imenovani samo za ovaj posao i u najvećoj mjeri su

nezaposleni, što znači da nakon što završe svoj posao, nemaju

nikakve više odgovornosti;

- Lokalni moćnici sa članovima Komisije završavaju sve one

postupke koje nisu mogli završiti redovnim sudskim putem, a

nerijetko je u tim rješavanjima, kao predmet, uključena i

bošnjačka imovina;

- U slučaju nejavljanja i neučestvovanja u postupcima Komisija

samo konstatuje činjenično stanje na terenu i to upisuje u

vlasnički list, a nerijetko se postavlja i privremeni zastupnik za

takvu imovinu koji je obično pripadnik srpske nacionalnosti;

- U slučajevima velikoposjednika bošnjačke imovine koja je

nacionalizirana ili oduzeta i dodijeljena na korištenje nekim

porodicama, stanje na terenu se pretvara u vlasništvo.

Isti je slučaj i sa imovinom koju su općine dodjeljivale srpskim

porodicama nakon ili u toku agresorskog rata. Sada, kroz ove

postupke srpske porodice postaju vlasnici te imovine.

Prilikom implementacije Zakona, a u svrhu zaštite imovine, veoma

važno je aktivno učešće u svim radnjama odnosno aktivna uloga u

postupcima izlaganja nekretnina. U postupcima izlaganja nekretnina

dokazuju se vlasnička prava na određenoj nekretnini. Nakon izlaganja

nekretnina, formira se lista nepokretnosti čime se završava proces

utvrđivanja prava na nekretninama. Implementacija ovog Zakona

realizira se po određenim općinama i zanimljivo je da se prvo krenulo


47

sa rubnim općinama uz granicu sa Srbijom kao što su Bratunac, Foča,

Srbrenica, Zvornik, Bijeljina i naravno sa općinama, odnosno

gradovima gdje postoji gradsko građevinsko zemljište velike

vrijednosti kao što je Banja Luka i sl. Prilikom utvrđivanja prava na

nepokretnosti kroz javno izlaganje Komisija provodi ostavinske

postupke, nasljeđivanje, postupke imovinsko-pravnog karaktera i

ostale postupke koji mogu imati veoma negativan ishod ukoliko se u

njima ne uzme aktivno učešće, pa makar i ulaganjem prigovora.

Kada je u pitanju vakufska imovina, mi smo poduzeli sve radnje

kako bismo zaštitili istu. Održali smo edukativne seminare po

medžlisima i muftijstvima, dali instrukcije za osobe koje će

učestvovati u postupcima, redovno pratimo i dajemo savjete u cilju

zaštite imovine, a u postupcima koji su teži i značajni za vakufsku

imovinu, direktno učestvujemo. Međutim, evidentno je da Bošnjaci

veoma malo ili gotovo nikako ne poznaju odredbe ovog Zakona, a koje

u konačnici mogu imati štetne posljedice po njihovo vlasništvo.

Zakon o porezu na nepokretnosti RS-a

Zakon o porezu na nepokretnosti RS-a donesen je 2008.

godine sa određenim izmjenama u toku prethodnih godina. Zakon je

u primjeni od 01.01.2012. godine i početkom te godine za istu godinu

su izdavani poreski računi o naplati poreza na nepokretnosti. Period

od usvajanja do implementacije Zakona, Poreska uprava RS-a

iskoristila je za registraciju poreskih obveznika i formiranja tzv.

poreskog katastra sa podacima o vlasniku imovine i njegovoj imovini,

a sve u cilju otpočinjanja izdavanja poreskih računa.

Porez na imovinu se ustvrđuje na osnovu tržišne vrijednosti

nekretnine koja se množi sa utvrđenom poreskom stopom koja iznosi

0,20% od vrijednosti imovine.

Vrijednost nekretnina se utvrđuje, u većini slučajeva, paušalno

bez jasnih zakonski utvrđenih kriterija i to je diskreciono pravo

uprave koja implementira Zakon.


48

Predmetni Zakon je članom 9. tretirao i pitanja oslobađanja

plaćanja poreza. Ovim članom određeno je da su oslobođene plaćanja

poreza nepokretnosti vjerskih zajednica koje se koriste u isključivo

vjerske svrhe, zatim kulturno-historijski spomenici, obrađeno

poljoprivredno zemljište, objekti koji se koriste u obrazovne,

kulturne, sportske i humanitarne svrhe.

U prijelaznom periodu, odnosno od dana donošenja Zakona do

početka njegove primjene, svaki građanin ili svaka pravna osoba koja

ima imovinu na području RS-a dužna je bila izvršiti prijavu imovine

na osnovu određenih obrazaca.

Ovim Zakonom namjerno nije definirano sve ono što treba biti

definirano te je organima uprave ostavljeno široko diskreciono pravo

postupanja. U slučaju odredbi oslobađanja plaćanja poreza postavlja

se logično pitanje; koji su to objekti koji se koriste u vjerske,

humanitarne, sportske i druge svrhe, zatim šta znači obrađeno

poljoprivredno zemljište, šta je sa Bošnjacima koji nemaju pristup

svom zemljištu i isto ne može biti obrađeno, šta je sa zemljištem

Bošnjaka koje obrađuje neko drugi iz razloga što se Bošnjak nije

mogao vratiti iz objektivnih razloga i dr.

Ono što je najpogubnije kod ovog Zakona jeste što

poreski račun nakon isteka roka za prigovor ima snagu izvršne

isprave i može se naplatiti prinudnim putem ili se stavlja kao teret

nad imovinom za koju nisu plaćeni računi.

I o ovom Zakonu Bošnjaci imaju veoma malo informacija.

Njihova reakcija ide do te mjere da kažu da neće plaćati račune i da

iste ne priznaju.

Međutim, u posljednje dvije godine Poreska uprava u

zemljišnim knjigama stavlja zabilježbu tereta na imovini za koju nije

plaćen porez, što znači da je ta imovina izvan prometa dok se ne plate

računi.

Obzirom na to da smo mi i u slučaju ovog zakona poduzimali

određene radnje, naročito u smislu oslobađanja plaćanja poreza na

imovinu Islamske zajednice, evidentirali smo određene probleme, a

naročito sa aspekta neupućenosti Bošnjaka u njihova prava kada je u


49

pitanju ovaj zakonski propis. Osim što su veoma malo upoznati, oni

veoma malo koriste olakšice u smislu oslobađanja plaćanja poreza za

one nekretnine koje su zakonom oslobođene.

U pogledu ovog zakonskog propisa kao i kod Zakona o

premjeru i katastru, smatramo da je potrebno organizirati širu

kampanju i educiranje stanovništva kako bi se ublažile posljedice

primjene ovog Zakona.

Zakon o grobljima i pogrebnoj djelatnosti

Na nekim područjima RS danas skoro da i nema Bošnjaka.

Institucije RS-e očistile su teritoriju. Međutim, postoje njihovi tragovi,

postoji imovina Bošnjaka koja je njihovo neprikosnoveno vlasništvo

ili bi tako trebalo biti. Postoje njihova mezarja koja su vječiti svjedok

postojanja jednog naroda na određenoj teritoriji. Mezarja su u

najvećem broju slučajeva uredno očišćena, ograđena, redovno se

održavaju, što je dokaz postojanja i prisutnosti naroda na tom

području.

Očito je da briga i imovina Bošnjaka nekome smetaju. Možda je

upravo to razlog što se u posljednih nekoliko godina na području RS

donijelo nekoliko zakona koji na razne načine tretiraju imovinsko-

pravne odnose i dovode imovinu Bošnjaka u diskriminirajući položaj

u odnosu na imovinu ostalih vlasnika. Jedan od tih zakona na koji se

želim osvrnuti u ovom tekstu je Zakon o grobljima i pogrebnoj

djelatnosti. Početkom 2013. godine, kada je Zakon donesen, medijski

prostor bio je ispunjen ovom problematikom. Uključenost javnosti

bila je zadovoljavajuća. Međutim, koliko je pažnja javnosti trajala?

Kada bi danas postavili pitanje šta je sa ovim Zakonom, većina ne bi

znala odgovor. Danas on već počinje uzrokovati probleme, zbog čega

bismo i danas trebali biti glasni kao što smo bili početkom 2013. kada

je Zakon donesen. Osim Islamske zajednice niko više ne govori o

ovom Zakonu i njegovim konsekvencama po Bošnjake, prije svega

povratnike u RS-u. Niko danas ne govori koliko općina na području RS

je već donijelo odluke o načinu upravljanja i korištenja grobljima koje


50

još izraženije u odnosu na Zakon ograničavaju prije svega vjersku

slobodu, a onda i dostojanstvo svih ukopanih i onih koji će biti

ukopani. Da bi slika o namjerama pojedinih lokalnih zajednica bila

jasnija, iz iskustva ću izložiti nekoliko primjera koji govore o tome šta

lokalna zajednica želi da stavi pod svoju ingerenciju.

Jasno je da lokalna zajednica ima potrebu, pa i obavezu

uređivati geografski prostor, međutim, u nekoliko prijedloga Odluke

o upravljanju i raspolaganju grobljima predlagači ‒ lokalne zajednice

išle su do te mjere da su htjeli odrediti širinu i dubinu mezara, razmak

između mezara, visinu nišana, natpis na nišanima, gdje se smije a gdje

ne smije klanjati dženaza, vremenski okvir u kojem je dozvoljeno

obavljati dženazu, mogućnost prekopavanja groblja bez saglasnosti

vjerske zajednice, određivanje visine naknade za groblja, održavanja,

iznos prihoda komunalnog preduzeća i dr.

Obzirom na činjenicu da taj Zakon direktno tretira i pitanje

statusa mezarja koja su u vlasništvu Islamske zajednice, Vakufska

direkcija i Pravna služba Rijaseta IZ su od strane Rijaseta IZ u BiH

zadužene da daju primjedbe na Nacrt zakona i da iste upute

predstavnicima Bošnjaka u Narodnu skupštinu RS-a. Vakufska

direkcija i Pravna služba su analizirale nacrt Zakona te uputili

primjedbe koje u osnovi podrazumijevaju da mezarjima i grobljima u

vlasništvu vjerskih zajednica upravljaju i raspolažu vjerske zajednice

te da one propisuju pravila o načinima i uslovima korištenja mezarja i

grobalja.

Vakufska direkcija je inicirala održavanje zajedničkog sastanka

sa predstavnicima Bošnjaka u zakonodavnim tijelima RS-e. Na

sastanku održanom 01. 02. 2013. godine Reisu-l-ulema i direktor

Vakufske direkcije sastali su se sa svim članovima Kluba Bošnjaka u

Skupštini RS-a i razgovarali o Zakonu o katastru i premjeru u RS-u i

predloženom Zakonu o grobljima u RS-u. Tom prilikom se tražilo od

predstavnika Bošnjaka da daju doprinos u sprečavanju donošenja

ovog Zakona.

Kako primjedbe na Zakon nisu uvažene te je isti usvojen, Klub

Bošnjaka je uložio prigovor o zaštiti nacionalnog vitalnog interesa,


51

međutim isti nije prihvaćen. Nakon sastanka Reisu-l-uleme i Ivice

Radivojevića, dobiveno je obećanje da će se u što skorije vrijeme ići sa

izmjenama predmetnog Zakona kako bi imovina vjerskih zajednica

bila zaštićena. Traženo je mišljenje i od ostalih vjerskih zajednica i od

MRV-a.

Na zajedničkoj komisiji Narodne skupštine i Vijeća naroda RS-

a usaglašavane su primjedbe na Zakon. Od devet primjedbi koje su

usaglašene sa vjerskim zajednicama, prihvaćeno je osam dok ključna

primjedba nije prihvaćena, a to je da vjerske zajednice na mezarjima i

grobljima imaju pravo upravljanja, raspolaganja i propisivanja

procedura, uslova i načina sahrane umrlih u skladu sa svojim

vjerskim normama i praksama na grobljima koja su u njihovom

vlasništvu.

U kontekstu praćenja trendova i kretanja Evropske unije

usvajanjem Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti na području

RS-a, sva groblja su dobila status komunalnih objekata. Zbog navodno

neuređenog stanja u ovoj oblasti, vladajuća struktura u RS-u u tom

periodu je insistirala na donošenju ovog Zakona. Posljedice Zakona

nismo osjetili u trenutku donošenja, uglavnom ih ne osjećamo ni

danas, posljedice ćemo osjetiti nakon prvih prekopavanja naših

mezarja na području RS-a, osjetit ćemo ih nakon komplikovane

procedure obavljanja dženaze ili nemogućnosti obavljanja dženaze,

osjetit ćemo ih prilikom pokušaja podizanja nišana ili kada nam se

onemugući otvaranje novih mezarja.

Vakufska direkcija kao ustanova Islamske zajednice u BiH koja

vodi brigu o vakufima, pa i o mezarjima koja su u naravi vakuf, među

prvima je prepoznala namjeru Zakonodavca i prije usvajanja Zakona.

Zbog toga je bila aktivno uključena u izradu i izmjene Zakona koje su

djelimično ublažile sami sadržaj Zakona. U tom kontekstu inicirala je i

prije donošenja Zakona izradu Pravilnika o mezarjima unutar IZ koji

je jedinstven i na jedinstven način uređuje ovu oblast.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica

u članu 9. odredio je da crkve i vjerske zajednice uživaju beneficije na

osnovu svog statusa i to u skladu sa Zakonom, kanonskim, odnosno


52

svojim ustavnim odredbama. Ovdje treba poseban akcenat staviti na

dio „u skladu sa kanonskim, odnosno svojim ustavnim odredbama“.

U članu 12. Zakona određeno je da crkve i vjerske zajednice

mogu sticati imovinu kojom slobodno raspolažu i upravljaju, što znači

da niko pa ni državni organi nemaju pravo miješati se u način

upravljanja imovinom.

Groblja su imovina vjerskih zajednica i lokalna zajednica mora

štititi prije svega vlasnička prava, a onda omogućiti vjerskim

zajednicama da uživaju beneficije koje im pripadaju. Vjerske

zajednice svojim internim aktima rješavaju pitanje uređenja i

upravljanje grobljima kroz interne pravilnike i odluke.

Određeni segmetni Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti,

kao i odluke lokalnih zajednica koje još pobliže nastoje „urediti“ ovu

oblast zasigurno su u suprotnosti sa običajnim i vjerskim pravom

određene vjerske zajednice, a posebno su u suprotnosti sa tradicijom

i običajima na ovim prostorima. Zakon dopušta lokalnim zajednicima

da potencijalno mogu preuzeti određene nadležnosti od vjerskih

zajednica kada su u pitanju groblja.

U kontekstu zaštite naših mezarja, kako aktivnih, tako i

zatvorenih koja se više ne koriste, važno je da svi budemo što više

uključeni u dešavanja u našoj lokalnoj zajednici na području RS-a.

Moramo se uključiti u donošenje odluka lokalnih zajednica kroz javne

rasprave kako bismo spriječili sve izvjesnije negativne posljedice

odluka i Zakona. Preporuka se naročito odnosi na naše medžlise u

smislu njihove aktivne uloge u izradi nacrta odluka lokalnih

zajednica, a kasnije i u samim raspravama. Vakufska direkcija će, kao i

do sada pružiti svu pomoć i podršku u zaštiti mezarja. Međutim,

medžlisi su ti koji trebaju i moraju prvi imati informacije i

pravovremeno reagirati. Još uvijek, kroz odluke lokalnih zajednica,

možemo i moramo sačuvati naša mezarja i naše pravo na mezarjima i

upravljanje istim. Kao i uvijek najveći teret podnose i podnosit će

povratnici i naši medžlisi jer su oni naša prva i najbitnija karika u

prikupljanju adekvatnih informacija i eventualnom djelovanju nakon

toga.


53

Članom 14. tačka 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom statusu

crkava i vjerskih zajednica BiH, navedeno je da su “Crkve i vjerske

zajednice odvojene od države, a to znači da se država nema pravo

miješati u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih

zajednica”.


54

Doc. dr. Izet Bijedić

GEOPOLITIČKI ZNAČAJ ZAŠTITE DRŽAVNE I PRIVATNE IMOVINE U

BiH U FUNKCIJI NJENE OPSTOJNOSTI

1. Sažetak

Cilj ove teme je aktuelizirati pitanje privatne i državne

imovine nakon rata u Bosni i Hercegovini koja nije ustavna

kategorija, ali ustav svake moderne države nju štiti u punom

kapacitetu. Agresijom na BiH u periodu od 1992.-1995. godine kao i

Dejtonskim mirovnim sporazumom izvršena je njena etnizacija, a

privatno vlasništvo se našlo na meti kriminalnih narodnih stranaka

što u određenoj mjeri za posljedicu ima razgradnju multietničke

strukture Bosne i Hercegovine. U ovom radu akcenat će se dati na

demografske karakteristike etnizacije prostora BiH, a time i

otuđivanja privatne imovine sa posebnim akcentom na uzurpiranje

vlasništva nad zemljom. Inventarizacijom privatnog vlasništva na

prostoru Bosne i Hercegovine u određenoj mjeri sačuvati ćemo njen

multikulturalni karakter što je sa geopolitičkog aspekta veoma

značajno posebno u procesu integracija u Evropsku uniju.

2. Uvod

Opstojnost Bosne i Hercegovine baziramo na

multikulturalizmu, interkulturalizmu i interkulturalnom

dijalogu u kontekstu evropskih integracija. Multikulturalizam i

interkulturalizam su aktuelni i važni, kao i naučno-teorijski i

praktično – politički pristupi kulturnim raznolikostima kako u

kontekstu Evropske unije („jedinstvo u različitostima„), tako i Bosne i

Hercegovine i njenog približavanja Evropskoj uniji. O relevantnosti

međunarodnih rasprava o kulturnim raznolikostima najbolje govore

službeni dokumenti i deklaracije UNESCO-a i Vijeća Evrope u kojima

se kulturna raznolikost tretira kao resurs održivog razvoja te faktor


55

integracije, uključivanja i mira. Pri tome interkulturalni dijalog u

BiH treba da posluži kao ključ za budućnost Evrope. Na kraju pitanje

kulturne, vjerske i jezičke raznolikosti, manjinskih prava i kulturnih

prava, kao i borba protiv rasizma i ksenofobije sastavni su dio

pregovaračkog poglavlja „Pravosuđa i temeljnih ljudskih prava„

u cilju usklađivanja zakonodavnog i institucionalnog okvira država

koje pregovaraju o pristupanju Evropskoj uniji i pravnom stečevinom

Evropske unije, čemu teži i Bosna i Hercegovina.

Kada je u pitanju državna imovina koja se praktično ne može

podijeliti između entiteta, ona predstavlja značajni resurs u

vlasništvu Bosne i Hercegovine, kao faktor privrednog razvoja.

Studija o državnoj imovini kao faktoru opstojnosti Bosne i

Hercegovine, urađena je u režiji prof. dr. sci Harisa Silajdžića i može

poslužiti u svrhu integracije BiH na ekonomskoj osnovi.

Otuđivanje privatnog vlasništva od vlasnika kako objekata

tako i posebno od zemljovasnika, karakteristično je poslije Prvog

svjetskog rata gdje je u BiH od tadašnjih begova Bošnjaka oduzeto

12.000 km2 obradivog zemljišta i dato u vlasništvo Solunašima.

Agrarnom reformom poslije Drugog svjetskog rata oduzeta je zemlja

također uglavnom od Bošnjaka i pretvorena u društvenu svojinu.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu privatno vlasništvo po

narodima je bilo izmiješano i praktično u njoj nije bilo općine koja je

bila homogena po tom pitanju. Kada je u pitanju vlasništvo nad

zemljom, u popisu iz 1991. godine Bošnjaci su u privatnom vlasništvu

imali 20,5 %, Srbi 19,5 % i Hrvati 6,7%. Opštedruštvena svojina je

iznosila 53,33%. Zaštita privatne imovine je izuzetno značajna kao

prepreka geopolitičkih aspiracija Srbije i Hrvatske prema teritoriji

Bosne i Hercegovine, koja je prisutna kroz istoriju, a posebno

aktuelizirana u proteklom ratu na sporazumu Tuđman - Milošević.

Posebno je pogubna teza srpskih nacionalista da je sve što je u Bosni

i Hercegovini jeste Srpsko i da je to što je bošnjačko sve tursko koje je

od Srba oteto. Usko sa pomenutim treba posmatrati i demografske


56

karakteristike naroda u BiH, kako prije agresije na nju tako i po

popisu iz 2013. godine. Ovo iz razloga što je etnizacija područja Bosne

i Hercegovine posebno na graničnim predjelima susjednih država

najopasniji faktor njene opstojnosti. Trenutno je etnizacija prostora

uz rijeku Drinu općina: Bijeljina,Zvornik, Bratunac, Višegrad,

Srebrenica, Foča, Goražde, Rudo i Čajniče najopasniji prostor

opstojnosti Bosne i Hercegovine.

3. Promjena etničke strukture općina u Bosni i Hercegovini

prema popisu stanovništva 2013. godine

U istraživanju o etničkoj strukturi općina u Bosni i Hercegovini

prema Popisu stanovništva 1991. i 2013. godina elaborirati ćemo

promjene u demografskoj strukturi stanovništva koje su nastale od

1991. do 2013. godine. Posebna pažnja se posvjećuje promjeni

etnonarodne strukture stanovništva prema popisu iz 2013. godine.

Jedinica posmatranja etničke strukture stanovništva jeste općina kao

osnovna teritorijalno-samoupravna jedinica u kojoj žive stanovnici

jedne zemlje. Komparacijom etničke strukture općina po Popisu

stanovništva 1991. sa etničkom strukturom po Popisu stanovništva

iz 2013. godine je pokazala da je došlo do radikalne promjene etničke

strukture u općinama Bosne i Hercegovine. Prema Popisu

stanovništva Bosne i Hercegovine 2013.godine dvije trećine općina

imaju jednonarodnu strukturu u postotku od 70% do 99%. Ovakve

promjene etničke strukture su nastale politikom etničkog čišćenja u

vremenu rata i preovladajućim utjecajem etničkih stranaka u vršenju

vlasti u postdejtonskom periodu. Etnička homogenizacija

stanovništva ostvarena u vremenu 1992.-1995. odvija se i u miru kao

etnička teritorijalizacija. Etnička teritorijalizacija stanovništva ima

svoju osnovu u etno-politikama jednonarodnih stranaka, promjenu

vlasništva nad privatnom svojinom što ide na uštrb

multikulturalnosti BiH, kao temelja njene opstojnosti.

Usljed takvog društvenog kretanja na prostoru Bosne i

Hercegovine oblikovala su se područja s dovršenom etničkom


57

teritorijalizacijom .One se javljaju u formi Republike Srpske za Srbe

zatim u vidu pet kantona za Bošnjake: Tuzlanski, Unsko-sanski,

Sarajevski, Zeničko-dobojski i Bosansko-podrinjski. Za hrvatski narod

kao etnički tertorijalizirani prostor su u: Zapadnohercegovačkom,

Hercegbosanskom i Posavskom kantonu. Višenarodna struktura

stanovništva održana je u gradu Mostaru, Distriktu Brčko i općinama

Jajcu, Bosanskom Petrovcu, Vukosavlju, Jezeru, Donjem Žabaru,

Gornjem Vakufu, Pelagićevu, Žepču i Busovači.

4. Jednoetnička struktura stanovništva u općinama formiranim uz liniju međuetničkog razgraničenja

Privatno vlasništvo nad zemljom na liniji međuetničkog

razgraničenja posebno je ugroženo dok je u najvećoj mjeri uzurpirano

opšedruštveno zemljište. Na osnovu Dejtonskog mirovnog sporazuma

uspostavljena su dva entiteta u teritorijalnoj organizaciji države

Bosne i Hercegovine: Federacija Bosne i Hercegovine i Republika

Srpska. Uz liniju razgraničenja Republike Srpske i Federacije Bosne i

Hercegovine formirane su nove općine. U Republici Srpskoj je

formirano 18 općina uz liniju razgraničenja sa Federacijom Bosne i

Hercegovine. Tako su formirane općine: Krupa na Uni, Ribnik, Kupres

Republika Srpska, Petrovac, Pelagićevo, Oštra Luka, Jezero, Osmaci,

Novo Goražde, Petrovo, Vukosavlje, Berkovići, Istočni Mostar, Istočni

Drvar, Donji Žabar, Pelagićevo, Istočni Stari Grad, Istočno Sarajevo,

Istočna Ilidža

U Federaciji Bosne i Hercegovine formirano je 10 općina uz

međuentitetsku liniju razgraničenja. To su općine Doboj Istok, Doboj

Jug, Domaljevac- Šamac, Čelić, Sapna, Teočak, Foča Federacija Bosne i

Hercegovine, Pale Federacija Bosne i Hercegovine, Dobretići i Ravne. I

u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH većina općina formiranih uz

liniju razgraničenja imaju apsolutnu većinu jednog naroda - njih 23

od ukupno 29. Višenarodnu strukturu imaju općine: Vukosavlje,

Pelagićevo, Osmaci, Jezero, Kupres Federacija Bosne i Hercegovine,

Donji Žabar.


58

Formiranjem etnički homogenih općina na liniji razgraničenja

negativno utiče na vlasničku višenarodnu strukturu na tom području

kako zemljišta tako i drugih nekretnina.Navedena etnizacija

negativno utiče i na integracione procese prema Evropskoj uniji koja

priznaje građanski pristup u svim segmentima društvenog razvoja

budućih njenih članica.

5. Etnizacija prostora Bosne i Hercegovine sa posebnim osvrtom uz rijeku Drinu što je promjenjenom vlasničkih odnosa trenutno najveća opasnost po opstojnost Bosne i Hercegovine

Kao primjer etnizacije prostora i promjene vlasničkih odnosa

u razmatranje uzimam općine uz rijeku Drinu: Bijeljina, Zvornik,

Bratunac, Višegrad, Foča, Srebrenica, Goražde, Rudo i Čajniče, iz

razloga što su ove općine granične sa državom Srbijom koja kroz

historiju svojata iste. Geopolitičke aspiracije Srbije prema Bosni i

Hercegovini su prisutne i danas sa posebnim akcentom na rijeku

Drinu, kao istorijsku prepreku stvaranja Velike Srbije. Sve ove općine

su prije agresije od strane Srbije na Bosnu i Hercegovinu bile

multietnične ili sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Prema

popisu od 1991. godine na razmatranom području je živjelo 368.318

stanovnika, dok je prema popisu iz 2013. godine na istom živi

263.285 stanovnika, što je za 104.533 stanovnika manje ili u

procentima 28,3 %. Prema popisu iz 1991. godine na razmatranom

području, živjelo je 195.149 Bošnjaka ili 52,9 % od ukupnog broja

stanovnika, dok je Srba bilo 155.532 ili 42.2 %. Ostali i Jugosloveni su

ovim popisom bili situirani sa 2,4%. Prema popisu iz 2013. godine na

razmatranom području, živi 71.567 Bošnjaka ili 27,2%. Ostatak od

1,55 se izjašnjavaju kao ostali. Etničkim čišćenjem u ratu broj

Bošnjaka je umanjen za 123.582 ili za 38,5 % u odnosu na ukupan

broj stanovnika prema popisu iz 1991. godine.

Analogno smanjenjenjem Bošnjačke populacije smanjuje se i

njihovo privatno vlasništvo kako nad zemljom tako i u svim drugim

nekretninama stvarajući na taj način jednonarodno vlasništvo nad


59

navedenim nekretninama, što omogućava homogenizaciju Srba sa

druge strane rijeke Drine. U integracionim procesima Bosne i Hercegovine prema

Evropskoj uniji u državnopravnom pogledu veoma je bitno

definisanje njenih granica. Vlasništvo nad zemljom na posmatranom

uzorku moramo dokazivati da su vlasnici zemlje prije rata bili

Bošnjaci i da je genocidom, egzodusom odnosno etničkim

čišćenjem došlo do promjene vlasničkih odnosa u korist Srba. Ovo je

bitno i sa aspekta uspostave graničnog pojasa odnosno stvarnog

vlasništva zemlje uz rijeku Drinu na posmatranom području.

Granični pojas koju svaka samostalna i suverena država ima u

širini od 10 km od granične linije je područje pod direktnom

kontrolom države, a da bi se uspostavila granična linije potrebno je

istu definisati i potpisati adekvatne sporazuma po istom sa Srbijom,

što će teško ići. Vlasništvo nad bošnjačkom zemljom na ovom

području uzurpira od strane manjeg entiteta na razne načine a

trenutno je najaktuelnije proglašenje Nacionalnog parka uz Drinu

na potezu Srebrenica-Žepa gdje je vlasništvo u posjedu kako po

gruntu i katastru bošnjačko. Isto tako došlo je do promjene vlasničkih

odnosa po pitanju vlasništva nad zemljom i drugim nekretninama.

Analizom vlasništva nad zemljom do 1992. godine za područje Bosne

i Hercegovine (Studija koja je rađena za Dejtonski mirovni

sporazum), čiji sam bio nosilac, došli smo do podataka da su Bošnjaci

na području koje proučavamo bili vlasnici nad zemljom u procentu od

približno 58%, Srbi sa 31% i Hrvati sa 11 %. Naravno ovo nisu

precizni podaci jer tada nismo bili u poziciji da dođemo do egzaktnih

podataka o gruntu i katastru, ali tada je glavni zadatak bio da se u

Dejtonu pokaže da se BiH ne može podijeliti na narodnoj osnovi i

kada je u pitanju njeno vlasništvo. U metodologoji koju smo tada

koristili, opštedruštvena svojina koja je po popisu iz 1991.

godine iznosila 53,3 % podijeljena je prema narodnom sastavu

stanovništva prema istom popisu.


60

Izvršena je u određenoj mjeri i etnizacija prostora Istočne

Hercegovine u općinama Trebinje, Gacko, Bileća, Ljubinje i

Nevesinje gdje je prema popisu iz 1991. godine na ovom prostoru od

ukupnog broja stanovnika živjelo oko 22% bošnjačkog stanovništva

dok su Srbi bili u procentu oko 78%. Etničkim čišćenjem trenutno na

ovom području živi 99,5% Srba i 0,5% Bošnjaka. Prema popisu iz

1991. godine, a prema pomenutoj metodologiji, vlasništvo nad

zemljom navedenih općina je bilo sljedeće: Bošnjaci su bili vlasnici

zemlje što u gruntu što u katastru procentom od 46%, jer su Bošnjaci

sa preko 80% bili vlasnici Gatačkog i Nevesinjskog polja. Nekretnine

Bošnjaka su uzurpirane ili su iste Bošnjaci prodali u bescijenje.

Izuzetak je općina Trebinje gdje Bošnjaci pod svojom kontrolom

drže približno 80% predratnog stambenog fonda.

Etnizacija Banjalučke regije agresijom na Bosnu i Hercegovinu

je izvršena dotle da je u odnosu na popis iz 1991. godine kada je broj

Bošnjaka i Hrvata bio ukupno približno 30% od ukupnog broja

stanovnika, poslednjim popisom iz 2013. godine iznosio oko 8%.

Izvršena je etnizacija prostora Zapadne Hercegovine u manjoj

mjeri, jer je to područje bilo nastanjeno i prije agresije na Bosnu i

Hercegovinu hrvatskim življem. Prostori Sarajevsko-Zeničke, Bihaćke

i Tuzlanske regije su etnički homogenizirani gdje je na ovim

područjima živjelo približno 28 % Srba dok ih trenutno na istim ima

približno 11%.

6. Zaštita privatne i državne imovine Bošnjaka na teritoriji

države Bosne i Hercegovine – naučni pristup Geopolitički

aspekti geodezije i geofizike na primjeru države Bosne i

Hercegovine

Suverenitet jedne zemlje uslovljen je razvijenošću geodezije i

geofizike, ali isto tako važi i obrnuto. U tom pogledu izjava rahmetli

svjetski poznatog prof. dr. sci. satelitske geodezije Abdulaha

Muminagića osnivača Geodetskog odsjeka na Građevinskom fakultetu


61

u Sarajevu 1973. godine da je „geodezija gdje se nešto nalazi, a

geofizika šta se negdje nalazi“ što na adekvatan način

interdisciplinarno naznačava njihovu važnost. Zajedno, ove dvije

naučne discipline ustvrđuju imovinska prava vrijednosti od

individualnih (niža geodezija i eksplaraciona geofizika), pa do

kolektivnih (viša geodezija i teorijska geofizika), npr. izlaz na more

(bio je aktuelan izlaz na more u Neumu). Eksperti za utvrđivanje

kolektivnih prava i vrijednosti odgovaraju prvo svojim pa tek onda

vladama klijentima.

Savremene zemlje se lako prepoznaju po razvijenoj geodeziji i

geofizici, a one koje nemaju svoj suverenitet po slaboj ili nepostojećoj

geodeziji i geofizici. Navedene dvije discipline nisu nikada odavale

suverenitet Bosne i Hercegovine od perioda turske okupacije, preko

austrougarske pa do druge Jugoslavije u kojoj se u BiH osniva Viša

geodetska škola koja je kao takva strateški bezopasna za

potencijalne kolonizatore , jer nije škovala doktorski kadar koji u ovoj

strateškoj oblasti odlučuje.

Drugi znak nepostojanja suvereniteta Bosne i Hercegovine je

njena geofizika koja biva potpuno zanemarena i svedena na

opsluživanje rudarstva, baš kao što je geodezija svedena na

opsluživanje građevinarstva. Treći siguran znak je što Bosna i

Hercegovina i nakon 27 godina od proglašenja nezavisnosti nema

elaborat o koordinatama državne granice objavljenom u Službenom

glasniku.

Naime, jedne od tri institucije koje po međunarodnom pravu

imaju kapacitet tehničkog dokazivanja suvereniteta u Bosni i

Hercegovini ( putem države tačnije Više geodezije ) su Geodetska

uprava, Geodetski zavod, te odsjek za Geodeziju u Sarajevu,

tačnije njegova katedra za Višu geodeziju. Sadašnje stanje je takvo

da je Geodetski zavod u potpunosti uništen, državna geodetska

uprava ne postoji dok Federalna geodetska uprava životari sa

tendencijom samouništenja zbog smanjenja budžetskih sredstava za


62

njeno normalno funkcionisanje. Katedra za višu geodeziju se

sistematski uništava poznatom metodom „preglasavanjem“.

Bosna i Hercegovina je Dejtonskom matricom potpuno

razvlaštena u oblasti geodezije i geofizike što je dalo dodatni impuls

secesionističkim snagama u BH entitetu Republika Srpska na njenoj

razgradnji. Entitet Republika Srpska je formirala svoj geodetski zavod

u Banja Luci - posebna zgrada sa modernom opremom i kadrovima

koji se školuju u Beogradu. Na raspolaganju im je Vojnogeografski

institut Beograd, koji posjeduje sve podatke kako vlasništva nad

zemljom tako i nekretnina sa područja bivše Jugoslavije. Zahvaljujući

predhodno navedenom manji BH entitet je napravio prostorni plan za

svoju teritoriju koji uopće nije usaglašen sa Federacijom. Naime,

Federacija je uništila Federalni geodetski zavod, a Ministarstvo za

prostorno uređenje FBiH je dalo potrebno odobrenje za

izgradnju koridora 5c.

Zaključci

Po užurbanom postupku formirati agenciju za zaštitu privatne

svojine (vlasništvo nad zemljom i nekretninama), katastar i grunt,

uposliti stručnjake u toj oblasti na čelu sa Mustafom Begićem kao

savjetnikom i najvećim stručnjakom u oblasti imovinsko-pravnih

odnosa.

Paralelno raditi na poništavanju neustavnih zakona o oblasti

grunta i katastra u manjem entitetu sa ciljem vracanja privatne

imovine prijeratnim vlasnicima.

Obezbijediti sredstva da odsjek za Geodeziju na Građevinskom

fakultetu u Sarajevu preraste u Fakultet za geodeziju i geofiziku kao

temeljne oblasti obilježavanja suvereniteta BiH.


63

ZAKLJUČNA OBRAĆANJA ORGANIZATORA

Sejo Muharemović, koordinator aktivnosti Kongresa Bošnjaka Svijeta

na Projektu zaštite imovinskih prava prognanih i raseljenih lica

Prije nekoliko godina sam ideju „grunt“ iznio na Skupštini

Kongresa Bošnjaka Svijeta. Ideja se definisala na osnovu razmišljanja

koje je to najvažnije pitanje u Bosni i Hercegovini gdje bih ja mogao

da dam makar mali doprinos. Zaključak je bio da je to tema „Grunta“,

kao radni naziv sa svim onim što to podrazumijeva. Od tada pa do

danas, Kongres Bošnjaka Svijeta nije najvažniji za ovu temu. Ali ova

tema je najvažnija Kongresu Bošnjaka Svijeta. Ono što je važno da

večeras naglasim je da mi to pitanje ne uzimamo sebi kao neko

ekskluzivno pravo, već smo dali sebi obavezu da ćemo bez

posustajanja i bez zamora raditi sve dok budemo kadri da se možemo

baviti ovim pitanjem. Zašto ovo govorim? Zato da se niko ne bi

osjećao manje važnim za ovu temu i za ovo pitanje, naprotiv svi koji

ovo pitanje osjećamo kao najvažnije pitanje u državi smo dobrodošli,

i u tom smislu Kongres je otvoren. Javite se, predložite, i sigurno je da

ćete dobro doći i vi i oni koje predlažete i ideje koje sa sobom

donosite.

Moram priznati da smo u proteklih dvije godine imali

intenzivne aktivnosti, što se možda „na terenu“ još ne osjeti, ali će se

ako Bog da osjetiti. Ovaj večerašnji Simpozij je samo jedan u nizu tih

aktivnosti. On ima za cilj da pomogne da se animiraju i oni koji u

ovom trenutku ne vide neki objektivan organizacioni prostor da

mogu da daju svoj doprinos. Mi ćemo nastaviti na način na koji smo

već krenuli, i naravno sarađivati sa svima koji to žele.

Na koji način smo postavili organizaciju? Idemo sistemom

„menadžiranja“, sistemom gdje imamo menadžment na tri nivoa,

strateški i dva operativna, a u proteklom vremenu smo za ovaj

projekat obezbijedili veliki broj zainteresovanih stručnih ljudi. I

moram sad iznijeti svoj subjektivan osjećaj – siguran sam da ćemo

uspjeti! Zato što imamo veliki broj mladih ljudi, odlučnih, sposobnih i


64

spremnih da daju svoj doprinos. A gdje je do sada bio problem?

Problem je samo što nismo dobro organizirani. I zato vas molim,

podržite Kongres Bošnjaka Svijeta. Mi ćemo nesebično raditi na tome,

spremni da participiraju svi oni koji imaju dobru volju, koji imaju isti

nijjet ili istu viziju kao i mi, i da zajedno radimo do ostvarenja

ozbiljnih ciljeva. A naš ozbiljni cilj jeste sledeći: Mi imamo ljude koji

su protjerani vani. Njih emocija veže za zemlju, kuću, potok,mezar i

td. Mi hoćemo da obezbijedimo puni servis da oni urade ono što je

neophodno i što je u njihovom, ali i u opštem interesu. I vlasnici

imanja moraju pokazati svoju odgovornost, to što su možda u

Australiji ili negdje drugo ih ne oslobođa odgovornosti spram

predaka i nasljednika. Oni imaju obavezu prema svojoj domovini, ali

sigurno imaju i ljubav. To je prvi korak. Naredni je da, kad uredimo

vlasništvo u mjeri u kojoj to možemo i na način kako to zakon nalaže

da „grunt“ bude u funkciji razvoja, tada ćemo ponovo poticati naše

ljude vani i uvezivati ih, i cijeniti i njegovati njihovu emociju, a

narednu generaciju poslije uvezivati interesima. Vremenom će i nove

generacije na ovaj način steći emociju prema domovini predaka. To je

šansa za budućnost Bosne i Hercegovine.

Ahmet Sejdić, potredsjednik Kongresa Bošnjaka Svijeta

Kongres Bošnjaka Svijeta će u budućem djelovanju nastojati

sublimirati sve dobre prijedloge iskazane u izlaganjima panelista i

sugestijama prisutnih, i koristiti ih u budućem radu na zaštiti prava

vlasnika „grunta“ na području Bosne i Hercegovine.

I dalje ostajemo potpuno otvoreni za zajednički rad i podršku

svim vladinim i nevladinim institucijama na rješavanju ovog, za

vlasnike grunta, ali i za državu Bosnu i Hercegovinu, složenog

problema.

Izuzetno smo zahvalni svim učesnicima u pripremi i realizaciji

Simpozija, i uvaženim ekspertima koji su nastupili na Simpoziju.

Zahvalnost iskazujemo i Općini Stari Grad na ustupljenoj sali

za održavanje ovog Simpozija.


65

PRILOG:

Doc. dr. ERMIN KUKA, naučni saradnik

Univerzitet u Sarajevu

Institut za istraživanje zločina protiv

čovječnosti i međunarodnog prava

IDEOLOGIJA TERITORIJALNOG NACIONALIZMA I VELIKOSRPSKE

ASPIRACIJE PREMA TERITORIJI BOSNE I HERCEGOVINE

Uvod

U povijesnom nastanku i razvoju gotovo svih država svijeta,

teritorij je uvijek imao ključnu i značajnu ulogu. Upravo jedno od

određenja države jeste ono koje kaže da je država teritorij na kome je

osnovana i na kome funkcionira suverena državna vlast. Posvećivanje

pozornosti teritoriju, kao jednom od ključnih elemenata postanka i

opstanka svake države, rezultiralo je činjenicom da je teritorij

dobivao posebno, pa čak i mitološko značenje i određenje.

Vremenom su takva shvatanja, uz primjese političkih ideja,

praksi i djelovanja političkih aktera, poprimila i obrise ideoloških

konotacija. Savremena shvatanja mjesta i uloge teritorija, uz primjese

politike, rezultirala su i pojavom posebne političke ideologije u obliku

teritorijalnog nacionalizma. Veliku ulogu u nastanku i pozicioniranju

navedene ideologije imale su ranije politike i prakse širenja vlastitih

teritorija na račun drugih i tuđih teritorija. Ideologija teritorijalnog

nacionalizma u svom iracionalnom i reakcionarnom obliku

predstavlja zlotvorenu ideologiju usmjerenu prema teritorijama

drugih, a poslužila je i kao temelj velikosrpske agresije na Republiku

Bosnu i Hercegovinu koja je rezultirala brojnim oblicima zločina

protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i zločin

genocida nad Bošnjacima.

Aspiracije prema teritorijama drugih imaju svoje povijesno

utemeljenje. Primjer takvih zlotvornih ideologija jeste i velikosrpska


66

ideologija i politika, oličena u ideji, želji, ali i praksi aspiracije prema

teritoriji Bosne i Hercegovine. Te i takve apsiracije, kao i njihova

konkretizacija, mogu se pratiti još od XIX stoljeća. Svoj vrhunac su

doživjela u vrijeme posljednje agresije na Republiku Bosnu i

Hercegovinu u periodu od 1992-1995. godine.

Budući da ni to nije bilo dovoljno, vladajuće političke strukture

u entitetu “Republika Srpska“ i dalje rade na utemeljenju osnova za

oduzimanje teritorija i posjeda u vlasništvu Bošnjaka, i to kroz

donošenje niza zakona vezanih za imovinu, katastar, premjer i grunt.

Takvi zakoni će za narednih 10 ili 20 godina legalizirati već planirano

oduzimanje brojne bošnjačke imovine i stvaranjem etničkog grunta

u tom entitetu. To je cilj koji se u ovo, mirnodobsko doba, nastoji

ostvariti, kako bi se u potpunosti izbrisali svi dokazi o vijekovnom

življenu i postojanju Bošnjaka na tim teritorijama.

Značaj teritorija i granica za državu

Jedan od ključnih elemenata za formiranje i egzistiranje svake

suverene i nezavisne države je, pored stanovništva, i teritorij. Bez

teritorija nema niti države. Stoga, i većina definiranja samog pojma

države polaze upravo od pojma teritorij.

Riječ teritorij potječe od latinske riječi teritorium, što u

prijevodu na naš jezik znači prostor, područje, oblast jedne zemlje.

Teritorij u najširem smislu predstavlja „... jedan određen geografski

prostor. Državna teritorija je prostor na kome se prostire vlast

određene države, obuhvaćen državnom granicom i koji je

trodimenzionalan... Teritorija predstavlja sastavni dio istorije i

nacionalnog bića pojedinih naroda“ (Lavić, 2015: 704-705).

Primjerice, politolog Endru Hejvud (Andrew Heywood) smatra

kako je država „... politička asocijacija koja uspostavlja suverenu

nadležnost u okviru određenih teritorijalnih granica i vrši vlast kroz

skup stalnih institucija, koje su očigledno 'javne' pošto su odgovorne

za kolektivno organizovanje života zajednice i finansiraju se na račun

javnosti“ (Heywood, 2004: 171).


67

U međunarodnopravnom kontekstu i definiranju pojma

države, značajnu ulogu ima upravo teritorij. Prema takvim

shvatanjima, tri elementa države su: državno područje (teritorij),

državni narod i državna vlast. Sa stanovišta međunarodnog prava,

državno područje „... u svojoj je osnovi osiguran dio Zemljine površine

na kojemu se državna vlast potvrđuje i razvija (teritorijalna

suverenost)“ (Zgodić, 2014: 17).

Dakle, za državu je ključno da ima svoj (državni) teritorij.

Državni teritorij se određuje kao „... materijalni element države i

podrazumijeva granicama omeđen prostor na kojem država

uspostavlja državnopravni poredak i na kojem se prostire njena

suverena vlast“ (Lavić, 2015: 184).

Ovdje se dolazi i do pojma granice. Naime, državna granica

dijeli određenu državu od drugih država u njenom bližem okruženju.

U ovisnosti od „... geografskog položaja državne granice mogu biti

kopnene, vodene i vazdušne“ (Lavić, 2015: 184).

Granice predstavljaju jedan od elemenata suverene države. U

političkoj teoriji se tvrdi da je „... jedna od najvažnijih karakteristika

države to da država posjeduje određene geografske granice“ (Zgodić,

2014: 164). U današnjem vremenu, figuriraju predstave o granicama

kao nečemu kultnom, svetom, sakralnom. Takvim predstavama i

pristupima, „... granice se sakraliziraju“ (Zgodić, 2014: 165). Razvoju

takvih imaginarnih i mitoloških predstava uveliko je doprinijelo i

međunarodno pravo, koje je pojam granica podiglo na višu razinu.

Evidentno je, dakle, da su granice važna i bitna empirijska

činjenica i dimenzija postojanja i egzistiranja džave na jasno

određenom teritoriju, tj. prostoru. Granicama se omeđuje teritorij

(prostor), što je preduvjet nastanka suverene vlasti u okviru države

kao teritorijalnog entiteta. Međutim, granice nisu tu samo da odvajaju

i razdvajaju pojedine teritorije. One su poslužile i kao temelj stvaranja

savremenih nacionalnih država, osobito u Europi, ali i dalje širom

svijeta. Iako se u današnjem javnom govoru permanentno podvlači

činjenica kako granice ne smiju, ni u kom slučaju, razdvajati narode,

kako ne trebaju biti prepreka za saradnju različitih naroda, činjenica


68

je da su one u daljoj i bliskoj prošlosti poslužile kao osnov nastanka

nacionalnih država. Tu dolazimo do još jednog značajnog koncepta i

društvenog fenomena, a to je koncept nacionalizma.

Nacionalizam i ideologija teritorijalnog nacionalizma

Nacionalizam se u današnjem vremenu, u okviru savremenih

razvijenih demokratskih država, razumijeva i shvata kao nešto što je

„... moderno, politički legitimno, vrijednosno poželjno i moralno

prihvatljivo“ (Zgodić, 2014: 177). U fokusu interesiranja

nacionalizma jeste postavljanje nacije na pijedestal svih vrijednosti,

budući da predstavlja temelj i osnov izgradnje nacije, nacionalnog

identiteta i u konačnici nacionalne države. Tako se nacionalizam,

najprije, određuje kao „... odanost svojoj naciji koja može dosezati do

žrtvovanja individuuma stvarnim ili imaginarnim interesima nacije:;

ideologija, sistem vrijednosti, predrasuda koje se odnose na

idealizovani, nacionalni karakter i mistifikaciju i nacionalnu historiju,

te narativ o onome 'mi'; težnja da se sopstvena nacija i sopstvena

država stave iznad drugih i na račun drugih“ (Lavić, 2015: 1484).

Prema Endru Hejvudu (Andrew Heywood), nacionalizam u sebi

sadrži i ono napredno i oslobađajuće, ali „... on može da bude

iracionalna i reakcionarna doktrina koja daje mogućnost političkim

vođama da u ime nacije vode politiku vojnog širenja i rata“

(Heywood, 2004: 214). Dovođenje u vezu teritorija i nacionalizma,

rezultiralo je pojavom nove ideologije u obliku teritorijalnog

nacionalizma. Teritorijalni nacionalizam je onaj nacionalizma koji „...

vidi naciju kao zajednicu genealoškog porijekla, zavičajne kulture,

lokalne povijesti i narodskog okupljanja“ (Smith, 2008: 173).

Upravo težnje da se vlastita nacija izdiže iznad svih drugih, te

iracionalno i reakcionarno shvatanje nacionalizma, kao i pojava

teritorijalnog nacionalizma, rezultiralo je pojavom i nove ideologije u

vidu ideologije teritorijalnog nacionalizma.

Ono što je ključno obilježje ideologije teritorijalnog nacionalizma

jeste to ta ona „... nije zadovoljna postojećim stanjem nacionalnih ili


69

državnih teritorija i granica, ona ih hoće korigirati, promijeniti i,

naravno, uvećati u skladu sa svojim opsesivnim slikama nacije-države

kao teritorijalno nedovršene, nepotpune, još do kraja – neozbiljne

nacije i države“ (Zgodić, 2014: 203). Ideologija teritorijalnog

nacionalizma, u svom zlotvorenom i iskrivljenom obliku, rezultira

etničkim čišćenjem, zločinima, uništavanjima, uključujući i zločin

genocida. Radi se, dakle, o zlotvornoj prirodi ideologije teritorijalnog

nacionalizma, izvorištu zla i legitimiziranja zla. Djelatna ideologija

teritorijalnog nacionalizma producira i prakticira brojne i različite

oblike zločina, što je ujedno osnov i za kritiku takve ideologije.

Ne ulazeći u daljnje teorijske postavke i elaboracije ideologije

teritorijalnog nacionalizma, temeljem navedenih ključnih postavki,

može se konstruirati empirijska potvrda djelovanja ideologije

teritorijalnog nacionalizma kroz prizmu velikosrpske ideologije i

politike, osobito na kraju XX stoljeća.

Bosna i Hercegovina kao žrtva velikosrpskog teritorijalnog

nacionalizma

Još od vremena državnog dokumenta Programa nacionalne

politike srpske kneževine pod naslovom “Načertanije“ iz 1844.

godine, autora Ilije Garašanina, teritorij Bosne i Hercegovine je bio u

fokusu interesiranja velikosrpske ideologije i politike. Ovaj program,

ustvari, predstavlja Politički program stvaranja “Velike Srbije“. Njime

se ujedno odbacuju ideje zajedničke države Južnih Slavena, a

propagira ideja obnove velikog srpskog carstva i povijesnog prava na

takvu obnovu.

Također, “Načertanije“ obiluje postavkama kojima se

marginaliziraju muslimani u Bosni i Hercegovini (muhamedanci), te

se osporava njihov identitet i subjektivitet kao naroda i nacije. Tako,

jedno od poglavlja u “Načertaniju“ nosi naslov “O politiki Srbije u

smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije“. Da se u

navedenom dokumentu propagiraju teritorijalne aspiracije i

pretenzije prema teritoriju Bosne i Hercegovine i stvaranju “Velike


70

Srbije“, govore, pored ostalog, i sljedeći navodi: „... Iz ovih

osnovopoloženija sleduje, da, ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja

što osobito u Bosni preobražavati počelo, da se to preobraženje tako

čini kako bi ono samo služilo kao priugotovlenije za ono opšte

sojedinjenje sviju Srba i provincija ujedno, kojim jedinim načinom

može se računati na postiženje one velike cjeli i onog interesa koji je

svima ovim Srbima jednak. Jer ovde Srbiju samo zato napred stavljam

što ona jedina može tu stvar priugotovljavati i dužna je neprestano

negovati do vremena koje će doneti izvršenje ovog plana i koje vreme

da bi sazrelo Srbija će na tome raditi“ (Načertanije: www.institut-

genocid.unsa.ba). Zagovara se, dakle, “spasitelna“ ideja općeg

sjedinjenje i veliki napredak svih teritorija i pokrajina gdje žive Srbi,

kao i rad na tome da se „... Bosna i Hercegovina od Turske odjele i

Srbiji prisajedine“.

Ideja o stvaranju “Velike Srbije“, iznesena u “Načertaniju“,

kasnije razrađena u spisu “Homogena Srbija“ iz 1941. godine, autora

četničkog ideologa Stevana Moljevića, u kasnijim vremenima je

doživljavala i svoju praktičnu primjenu, počev još od balkanskih

ratova, preko Prvog svjetskog rata do Drugog svjetskog rata. U spisu

“Homogena Srbija“ definirane su i granice “Velike Srbije“ i predložene

zločinačke metode “etničkog čišćenja“ i genocidnog iskorjenjivanja

drugih naroda na zacrtanom teritoriju.

Svi navedeni periodi, imali su dalekosežne posljedice po Bosnu

i Hercegovinu, završavajući se brojnim zločinima i genocidom,

uglavnom nad Bošnjacima, praćenim, u prvom redu posrbljavanjem i

iseljavanjem nesrpskog stanovništva s područja koja su Srbi smatrali

ekskluzivno svojim područjem. Vrhunac navedenog bio u vremenu

posljednje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od

1992-1995. godine.

Uporno se radilo na „... razbijanju teritorija Bosne i

Hercegovine u različitim historijskim okolnostima, a naročito u

vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada je njen nacionalni teritorij –

teritorijalna cjelovitost razbijena, na četiri banovine, u kojima su

Muslimani – Bošnjaci bili manjina.“ (Muratović, 2017: 73). Riječ je o


71

čuvenom sporazumu Cvetković-Maček, kojim je teritorij Bosne i

Hercegovine podijeljen na banovine, od čega je samo Vrbaska

banovina obuhvatala isključivo teritoriju Bosne i Hercegovine. Ovaj

sporazum nikada nije zvanično stupio na snagu, zbog početka Drugog

svjetskog rata.

Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) je 1986. godine

objavila svoj Memorandum, kojim je kritizirala Ustav SFRJ iz 1974.

godine. Kritike su se prvenstveno odnosile na granice saveznih

republika. U Memorandumu se navodi kako se etničke granice ne

poklapaju sa stvarnim AVNOJ-evskim granicama unutar Jugoslavije.

Navedeni Memorandum bio je polazna osnova i putokaz Slobodanu

Miloševiću u vrijeme Godina raspleta, kako je on naslovio svoju knjigu

objavljenu 1989. godine, uz permanentno i stalno navođenje i

ponavljanje ključne rečenice koja je odavala smisao i ideologiju

cjelokupne srpske politike: “Svi Srbi u jednoj državi“.

Politička događanja i događaje u SFRJ od 1986. godine

karakteriziraju otvorene manifestacije i jačanje nacionalizma. Taj

nacionalizam, generiran u Beogradu, u srpskom intelektualnom,

političkom i konfesionalnom rukovodstvu devedesetih godina XX

stoljeća doveo je do unutarnje krize u Državi, koja je uzdrmala

temelje socijalističke Jugoslavije i omogućila da se – na temelju

političkog projekta - srpski velikodržavni projekt “svi Srbi u jednoj

državi”, čiji se osnovni cilj sastoji u formiranju jedinstvene (velike)

srpske države na Balkanu, u kojoj će živjeti “ceo srpski narod” -

“ujedinjenje svih Srba u jednu državu” (“ujedinjenje svih Srba u

istu državnu strukturu”), a koji (projekt), uporedo s jugoslavenskim

programom, u historiji srpskih političkih ideja egzistira dva puna

stoljeća – razbije zajednička jugoslavenska država i izvrše najteži

zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i

genocid nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini. U suštini je

riječ o projektu fašističkog i genocidnog karaktera, jer, između

ostalog, sadrži dva krupna međusobno povezana elementa:

teritorijalnu ekspanziju - osvajački rat za teritorije (lebensraum),

uključujući i rat protiv Bosne i Hercegovine, i istrebljenje naroda,


72

zločin genocida, uključujući i genocid nad Bošnjacima u Bosni i

Hercegovini (radi “konačnog rješenja muslimanskog pitanja”).

Projekt je razvijen i operacionaliziran brojnim programsko-planskim

i akcionim dokumentima genocidnog karaktera, od ideologije, politike

i prakse srbijanskih pobunjenika (s početka XIX stoljeća) do političko-

propagandnih dokumenata SANU-a (Čekić, 2016: 42-43).

Navedeni projekt svoj vrhunac je imao na teritoriju Bosne i

Hercegovine, počev još od 1991. godine, pa sve do kraja 1995. godine.

Tako je “Skupština Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, osnovana

24. oktobra 1991. godine od strane poslanika Kluba Srpske

demokratske stranke i Kluba Srpskog pokreta obnove u Skupštini

Bosne i Hercegovine, na svojoj sjednici „... od 21. novembra 1991.

godine i donijela Odluku o teritorijama općina, mjesnih zajednica i

naseljenih mjesta u BiH koja se smatraju teritorijom savezne države

Jugoslavije“ (Ibrahimagić, 2018: 27). Prema toj odluci, područja

Bosne i Hercegovine na kojima je 9. i 10. novembra 1991. godine

proveden plebiscit na kojem su se srpski narod i drugi narodi više od

50% upisanih birača izjasnili za ostanak u zajedničkoj državi

Jugoslaviji, smatrat će se teritorijom savezne države Jugoslavije.

Nabrojani teritoriji, prema ovoj odluci, „... činit će 'jezgro

zajedničke države', a to su tzv. srpske zemlje... Onim općinama,

mjesnim zajednicama i naseljenim mjestima koja nisu učestvovala u

plebiscitu omogućeno je da svojim naknadnim odlukama priključe se

ovim teritorijama“ (Ibrahimagić, 2018: 27).

“Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ je, na svojoj

drugoj sjednici od „... 21. novembra 1991, verifikovala sve dotadašnje

odluke o formiranju kolaboracionističkih srpskih organa ovlasti -

‘odluke o proglašenju Srpske autonomne regije i autonomnih oblasti

u Bosni i Hercegovini.’ Verificirane su sljedeće ‘srpske autonomne

oblasti’: 1. Autonomna regija Krajina; 2. Srpska autonomna oblast

Hercegovina; 3. Srpska autonomna oblast Romanijsko-birčanska; 4.

Srpska autonomna oblast Semberija; 5. Srpska autonomna oblast

Sjeverna Bosna“ (Čekić, 2004: 501-502). Tako su ”Srpske autonomne

oblasti” već u „januaru 1992. obuhvatale 62,94% (ili 32.222 km2)


73

državne teritorije, a 13. marta 1992. Srpska demokratska stranka

Bosne i Hercegovine je, na osnovu toga, podnijela i ‘zvaničnu ponudu’

o podjeli Bosne i Hercegovine (61,06% prema 38,4% ili 32.260 km2

prema 18.862 km2)” (Čekić, 2004: 501-502).

Oružana agresija protiv Republike Bosne i Hercegovine važan

je dio srpskog velikodržavnog nacionalističkog projekta i genocidnog

plana – „... ujedinjenje svih srpskih zemalja i srpskog naroda i

značajna odredba Miloševićeve državne politike...“ (Čekić, 2012: 54).

“Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ je, u skladu s

uputama i smjernicama tadašnjeg političkog i vojnog vrha iz

Beograda, na svom 16-tom zasjedanju u Banjoj Luci, 12. maja 1992.

godine, donijela Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i

Hercegovini. Riječ je o šest “strateških ciljeva“ fašističkog karaktera

(Službeni glasnik Republike Srpske, 1993):

1. Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne

zajednice;

2. Koridor između Semberije i Krajine;

3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno

eliminisanje Drine kao granice između srpskih država;

4. Uspostavljanje granica na rekama Uni i Neretvi;

5. Podela Grada Sarajeva na srpski i muslimanski i

uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne

vlasti;

6. Izlazak Republike Srpske na more.

Ključnu ulogu u osmišljanju i pozicioniranju navedenih ciljeva

imala je srpska velikodržavna ideologija vođena idejom

teritorijalnih aspiracija i pretenzija prema Bosni i Hercegovini.

Vodeći ideolog u svemu tome bio je srpski ideolog Dobrica Ćosić,

kojeg su mnogi nazivali i “ocem srpske nacije“. U svojoj knjizi

Bosanski rat, srpski ideolog Dobrica Ćosić, tokom mirovnih pregovora

u Ženevi od 8-15. novembra 1992. godine, pored ostalog, navodi: „...

Tuđman i ja ne verujemo u opstanak države Bosne i Hercegovine,

koja nema ni istorijsko, ni etničko utemeljenje, što dokazuje


74

građanski rat genocidnog karaktera sva tri naroda“ (Ćosić, 2012: 33-

34).

Pišući o svojim odnosima sa Radovanom Karadžićem,

predsjednikom “Republike Srpske“, navodi: „... Mi se ozbiljno

razlikujemo u važnim pitanjima strategije i taktike, ali ga podržavam

u borbi za srpsku republiku u Bosni. Stvara se srpska država preko

Drine, Srbi će ostvariti svoja nacionalna i građanska prava. Veliki

istorijski događaj. Drina više neće biti 'krvava međa'. Sada treba svim

snagama u mir. Sačuvati izboreno i stvoreno“ (Ćosić,2012: 34).

Važno je naglasiti kako je upravo „... Podrinje bilo jedan od

najprioritetnijih 'strateških ciljeva' teritorijalnog širenja srpskog

životnog prostora i jedno od najkoncentrisanijih poprišta raznovrsnih

zločina, uključujući i genocid“ (Čekić, 2012: 46). Glavni realizator

velikosrpske ideologije i politike u Bosni i Hercegovini bio je general

Ratko Mladić (komandant 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske

Jugoslavije i komandant Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske“).

Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine,

obustavljen je agresivni rat vođen protiv Bosne i Hercegovine.

Rezultat zlotvorne velikosrpske ideologije i teritorijalnih aspiracija

prema Bosni i Hercegovini su počinjeni brojni masovni i pojedinačni

oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i

zločin genocida nad Bošnjacima. Država je teritorijalno podijeljena na

dva entiteta, i to: entitet Federacija Bosne i Hercegovine i entitet

Republika Srpska. Međutim, i nakon potpisivanja Dejtonskog

mirovnog sporazuma, ideje o pripadaju dijela Bosne i Hercegovine

(entitet Republika Srpska) i dalje žive, a posljednjih nekoliko godina

čak se i otvoreno iznose u javnost. U tome prednjači aktualno

političko rukovodstvo entiteta Republika Srpska, većinski okupljeno

oko stranke Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Isto to rukovodstvo

nastoji, do kraja realizirati svoj plan, na način što permanentno radi

za ukljanjanju gotovo svih znakova postojanja Bošnjaka na prostoru

tog entiteta. Posljednjih nekoliko godina donesen je niz zakona o

imovini, katastru i premjeru kojima se, za budući period, želi

legalizirati oduzimanje imovine Bošnjaka na području entiteta


75

Republika Srpska. Cilj je, prije svega, stvaranje potpuno čistog

etničkog grunta, u kome će vlasnici zemlje na prostoru tog entiteta

biti isključivo pripadnici srpskog naroda. Tome im ide u prilog i

činjenica što je veliki broj Bošnjaka raseljen po cijelom svijetu, te su

ograničeni u postupku informiranja o dejstvu niza zakona. Također,

nisu u prilici direktno se uključiti u procese evidentiranja imovine i

plaćanja poreza na nepokretnosti u entitetu Republika Srpska.

Tako, prema članu 7, stav 1. Zakonu o porezu na nepokretnosti

Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 91/15),

„po nastanku poreske obaveze, poreski obveznik dužan je da Poreskoj

upravi podnese prijavu za upis u Fiskalni registar nepokretnosti“.

Nadalje, po članu 8, stav 1, se navodi da „porez na nepokretnosti se

plaća po stopi do 0,20%.“ Poreski račun, koji izdaje Porezna uprava

Republike Srpske, prema navedenom Zakonu, predstavlja izvršnu

obavezu (član 17, stav 1) (podvukao: E.K.). U članu 17, stav 2 stoji:

„Nakon nastupanja izvršnosti poreskog računa iz stava 1. ovog

člana, Poreska uprava može, u skladu sa odredbama zakona kojim se

uređuje poreski postupak, prinudno naplatiti utvrđenu, a

neplaćenu obavezu iz tog poreskog računa” (podvukao: E.K.).

Primjerice, neplaćanje poreza na nepokretnosti može dovesti

u situaciju vlasnika imovine i zemljišta u tom entitetu da se

nagomilaju veliki dugovi. Kada taj dug pređe vrijednost same

imovine, entitet ima pravo po zakonu oduzeti tu imovinu. Iako za

takvo nešto treba proteći 20 ili 30 godina (ovisno od visine poreza),

svakako da predstavlja veliku opasnost i vodi u legalno oduzimanje

imovine Bošnjaka na prostoru entiteta Republika Srpska.

Također, eklatantan primjer kako srpski nacionalistički

projekt djeluje i u mirnodobsko doba je primjer Zakona o

nacionalnom parku “Drina“. Naime, na sjednici Narodne skupštine

Republike Srpske, 15. juna 2017. godine, usvojen je Zakon o

nacionalnom parku “Drina“. Predviđeno je da Nacionalni park “Drina“

zauzima prostor na području općine Srebrenica, u ukupnoj površini

od 6.315,32 hektara. Članom 23. navedenog Zakona je propisano da

pravo svojine fizičkih i pravnih lica na nepokretnosti, stupanjem na


76

snagu tog zakona, ostaje nepromijenjeno. To znači da će građani čija

se privatna imovina nalazi u zoni budućeg parka i dalje biti vlasnici

svojih imanja. Nakon usvajanja Nacrta Zakona o nacionalnom parku

“Drina“, Bošnjaci iz Srebrenice su uputili peticiju Narodnoj skupštini

Republike Srpske. Opravdanim se postavlja pitanje namjera i ciljeva

ovakvog Zakona, budući da Nacionalni park “Drina“ obuhvata

privatnu imovinu, s jedne strane, i imovinu koja gotovo u

potpunosti pripada Bošnjacima (vlasnici tog zemljišta uz rijeku

Drinu su većinom Bošnjaci), s druge strane.

Imajući u vidu navedene činjenice, ključni zadatak u narednom

periodu treba biti potpuna uključenost i participiranje, ne samo

vlasnika, nego i relevantnih institucija, u cilju očuvanja imovine

Bošnjaka na području entiteta Republika Srpska. U tom kontekstu,

posebnu ulogu ima i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini sa

svojim organizacionim jedinicama. Islamska zajednica u Bosni i

Hercegovini se i do sada pokazala kao značajan i važan faktor, ako ne

i jedini, u zadacima očuvanja imovine Bošnjaka i imovine Islamske

zajednice u entitetu Republika Srpska.

Zaključna razmatranja

Činjenica je kako teritorij i granice predstavljaju, pored

stanovništva i konstituirane vlasti, ključne elemente postojnosti i

opstojnosti svake države. Zbog toga su teritorij (prostor) i granice

bile uvijek u fokusu vlasti i vođa, kako s aspekta unutarnje stabilnosti,

tako i s aspekta pretenzija prema drugim i tuđim teritorijama. Takve

ideje, promišljanja, uz političku i nacionalnu potporu su oblikovana u

vidu posebne ideologije teritorijalnog nacionalizma. U svom

instrumentalnom, reduciranom i iracionalnom obliku, ta ideologija

poprima svoje zlotvorne oblike i pojavnosti, što se osobito pokazalo

na primjeru velikosrpske ideologije.

Još od vremena Austro-ugarske uprave, Bosna i Hercegovina je

bila u fokusu interesiranja, aspiracija i pretenzija velikosrpske

ideologije i politike. Te aspiracije i pretenzije imaju svoj povijesni


77

kontinuitet, a vrhunac su imale u vremenu agresije na Republiku

Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine. Rezultirale su počinjenim

različitim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima. Upravo navedeno

dokazuje i pokazuje kako ideologija stvaranja “Velike Srbije“

predstavlja, ustvari, zlotvornu i iracionalnu ideologiju teritorijalnog

nacionalizma.

Iako je Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine

obustavljen rat i uspostavljen mir, ipak nije uništena i ideja stvaranja

“Velike Srbije“. Svjedoci smo permanentnog i stalnog zagovaranja

ideja o prisajedinjenju dijela Bosne i Hercegovine (entitet Republika

Srpska) sa susjednom Srbijom. Takve ideje se u današnje vrijeme

otvoreno iznose, kako od strane političkog rukovodstva entiteta

Republika Srpska, tako i od strane političkog rukovodstva susjedne

Republike Srbije. Opstojnost i budućnost Bosne i Hercegovine ovisit

će od toga kako će probosanske snage politički odgovoriti na te i

takve prijetnje po suverenitet i teritorijalni integritet države.

Očuvanje imovine Bošnjaka u entitetu Republika Srpska postavlja se

kao imperativ. U taj proces trebaju biti uključeni svi relevantni akteri,

osobito vlasnici i institucije, kako bi se spriječilo stvaranje etničkog

gruta (čistog srpskog grunta) na prostoru entiteta Republika Srpska.

To je povijesni zadatak, ne samo sadašnjih, već i budućih generacija

Bošnjaka, kako se njihovi korijeni ne bi u potpunosti izbrisali s tim

prostora.

Literatura 1. Čekić, Smail (2004). Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu – planiranje,

priprema, izvođenje. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i

međunarodnog prava/Kult/B.

2. Čekić, Smail (2012). Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini. Sarajevo:

Univerzitet u Sarajevu/ Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i

međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

3. Čekić, Smail (2016). Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u

republici bosni i hercegovini (knjiga 1). Sarajevo: Institut za istraživanje zločina

protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

4. Ćosić, Dobrica (2012). Bosanski rat. Beograd: Službeni glasnik.


78

5. Garašanin, Ilija (1844). Načertanije (www.institut-genocid.unsa.ba).

6. Heywood, Andrew (2004). Politika. Beograd: Clio.

7. Ibrahimagić, Omer (2018). Politika secesije bosanskih Srba. Gračanica: IK

“Monos“.

8. Kuka, Ermin (2018). Značaj i uloga rijeke Drine u političkom projektu “Velike

Srbije“, u „Simpozij Geopolitički značaj rijeke Drine“, Sarajevo: Kongres Bošnjaka

Svijeta, str. 48-62.

9. Lavić, Senadin (2014). Leksikon socioloških pojmova. Sarajevo: Fakultet

političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

10. Muratović, Rasim (2017). Olovo 1992-1995: stradanje i razaranje herojskog

Olova. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i


11. Službeni glasnik Republike Srpske, Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda

u Bosni i Hercegovini, 26. novembar 1993.

12. Smith, D. Anthony (2008). Pojmovi nacionalizma, u „Dijalog“, br. 2. Sarajevo:

Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, str. 149-166.

13. Zakon o nacionalnom parku “Drina“ (“Službeni glasnik Republike Srpske“, broj

63/17).

14. Zakonu o porezu na nepokretnosti Republike Srpske (“Službeni glasnik

Republike Srpske“, broj 91/15).

15. Zgodić, Esad (2012). Teritorijalni nacionalizam – ideologija, zlotvorstvo i

alternative. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i


16. Zgodić, Esad (2014). O državama – kritički pojmovnik statologije. Sarajevo:

Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

U cilju sveopceg razvoja i napretka Bosnjaka na globalnom nivou, jacanju nacionalne svijesti, boljeg povezivanja i komunikacije bosnjackih organizacija i institucija sa odgovarajucim institucijama Bosne i Hercegovine, radi pro�iliranja, promoviranja i zastite prava i interesa prognanih i raseljenih Bosnjaka, te u cilju jacanja polozaja Bosnjaka u drzavama u kojima su oni autohtoni/ili manjinski narod, na Osnivackoj Skupstini 2011. godine u Sarajevu osnovan je Kongres Bosnjaka svijeta.

Kongres Bosnjaka svijeta je nepro�itna, nevladina, nestranacka i autonomna organizacija Bosnjaka nastanjenih u Bosni i Hercegovini i sirom svijeta. Prioritetan zadatak Kongresa Bosnjaka svijeta je da u saradnji sa drugim relevantnim bosnjackim organizacijama i institucijama promovira, razvija i unaprijeđuje sve temeljne vrijednosti i posebnosti bosnjackog nacionalnog bica, stiti interese i prava svih Bosnjaka, te pomaze u zastiti interesa cjelovite, jedinstvene, suverene, demokratske i međunarodno priznate drzave Bosne i Hercegovine.

Documents

SIMPOZIJ - kongresbosnjaka.org · SIMPOZIJ . ZAŠTITA IMOVINSKIH PRAVA PROGNANIH I RASELJENIH LICA . Sarajevo, 27. decembar 2018. Sarajevo, 2018. godine