PREDAVANJA ZA UVOD

U PSIHOANALIZU Sigmund Freud

SADRAJ

Predgovor (1917.) 11

Prvi dio: Omake [1916. (1915.)] 13 I. Uvod 15 II. Omake 26 III. Omake ( nastavak) 42 IV. Omake ( zakljuak) 64

Drugi dio: San [1916. (1915.-16.)] 87 V. Potekoe i prva pribliavanja 88 VI. Pretpostavke i tehnika tumaenja 106 VII. Manifestni sadraj sna i latentne misli sna 120 VIII. Djeji snovi 133 IX. Cenzura sna 145 X. Simbolika u snu 158 XI. Rad sna 180 XII. Analize primjera snova 194 XIII. Arhaine crte i infantilizam snova 210 XIV. Ispunjenje elja 225 XV. Nesigurnosti i kritike 241

Trei dio: Opa znanost o neurozama [1917. (1916.-17.)] 255 XVI. Psihoanaliza i psihijatrija 257 XVII. Smisao simptoma 272 XVIII. Fiksiranje na traumu. Nesvjesno 290 XIX. Otpor i potiskivanje 304 XX. Seksualni ivot ljudi 320 XXI. Razvijanje libida i seksualne organizacije 338 XXII. Gledita razvitka i regresije. Etiologija 358 XXIII. Putevi simptomske tvorbe 378 XXIV. Obina nervoza 398 XXV. Strepnja 413 XXVI. Teorija libida i narcizam 434 XXVII. Prijenos 454 XXVIII. Analitika terapija 473

Sigmund Freud - Kratka biografija 513

O ovoj knjizi. Sigmund Freud je odravao svoja Predavanja za uvod u psihoanalizu, i to tijekom dva zimska semestra 1915./1916., te 1916. /1917. godine pred raznim sluateljima ra zliitih fakulteta Sveuilita u Beu. Radi se o njegovim pojedi nanim predavanjima, vezanim uz njegovo sveuilino djelo vanje. Tekstove iz prva dva dijela ove knjige zapisao bi najee sam, i to odmah po zavretku samog predavanja, dok su tekstovi iz treeg dijela bili unaprijed pripremljeni. Cjelokupnu je ovu zbirku dao objaviti 1916. te 1917. godine, podijelivi je osobno na ova tri dijela.

Freud nije nikad objavio neki pravi udbenik. No, njemu se najvie pribliavaju upravo ova njegova Predavanja. Osnovni zakoni duevnih kretanja koje je otkrio, a posebno oni vezani uz podsvijest, temeljili su se na tri klasina istraivaka podruja psihoanalize - na izlijeenim sluajevima, na snovima i neuro tinim simptomima - korak po korak, uz pomo mnogih uspo reivanja, anegdota i sliica iz ivota bolnice. Pri tome nepre kidno izvire i privlanost, koja je obiljeavala Freudov prozni nain izlaganja: dijalozi s njegovim tadanjim sluateljima od srca e razgaliti i nas, njegove dananje itatelje. U stvari, Pre davanja nemaju samo znaaj uvoda u njegov nain razmiljanja, ve su i do danas ostala najitanije djelo ovog osnivaa psi hoanalize.

PREDAVANJA ZA UVOD U PSIHOANALIZU

(1916.-1917.)

PREDGOVOR

Ovo, to ovdje u javnosti predajem kao Uvod u psihoana lizu, nema nikakve namjere natjecati se s ve postojeim iz laganjima vezanim uz ovo znanstveno podruje (Hitschmann, Freudovo uenje o neurozama, 2. dio, 1913; Pfister, Psiho analitika metoda, 1913., Leo Kaplan, Osnovne znaajke psi hoanalize, 1914.; Regis i Hesnard, Psihoanaliza neuroza i psihoza, Pariz, 1914.; Adolf F.Meijer, O lijeenju neurotinih bolesti psihoanalizom, Amsterdam, 1915.).

Jer, radi se o vjernom ponavljanju predavanja, koja sam odrao u dva zimska semestra 1915. / 1916. i 1916. / 1917. godine pred sluateljima, koji su uglavnom bili lijenici i laici obaju spolova.

Sve osobine, zbog kojih e itatelji uoiti ovo djelo, ob janjavaju se iz samih okolnosti njegova nastajanja. Nije bilo mogue zadrati hladnu mirnou znanstvene rasprave pri likom izlaganja; jer, govornik se morao potruditi da tijekom dvosatnih predavanja ne dopusti slabljenje pozornosti svojih sluatelja. Uzimanje u obzir ovakvog trenutanog djelovanja uinilo je neizbjenim, da se o istom predmetu progovori vie puta, primjerice - jednom u s vezi znaenja snova, a zatim unutar problema vezanih uz neurozu. Pa i raspored same gra de doveo je do toga, da se poneka vana pitanja, kao na pri mjer, ona o podsvjesnom, nisu mogla dostatno procijeniti i obraditi na jednom jedinom mjestu, ve bi se zapoinjala, te

11

potom iznova naputala u vie navrata, dok se ne bi pojavila nova prilika da se jo poneim dopuni spoznaja o njima.

Onaj, kome je psihoanalitika literatura bliska, pronai e u ovom Uvodu malo onih pitanja koja mu ve nisu pozna ta - i to u mnogo vie pojedinosti - iz drugih, znatno opirni jih radova. Pa ipak, ukazala se potreba za zaokruenjem i povezivanjem ovog gradiva u jednu cjelinu, to je pisca pri moralo da izvue i poneka poglavlja (kod etiologije straha ili histerijskih fantazmi), koja do sada nije objavio.

PRVI DIO OMAKE

[1916. (1915.)]

Be, u proljee 1917. Freud

12

I. predavanje UVOD

Dame i gospodo! Ne znam koliko svaki pojedinac meu vama zna o psihoanalizi iz vlastitih italakih napora, ili iz prianja drugih. No, ve sam se i u najavi ovih predavanja obvezao naslovom - Osnovni uvod u psihoanalizu - da u ih odrati kao da o njoj ne znate nita, pa vam tek trebam pruiti prve pouke.

Ipak, usuujem se pretpostaviti barem toliko, da znate ka ko je psihoanaliza zapravo postupak kojim se lijee nervno oboljeli, pa vam odmah mogu dati i primjer kako se poneto na ovom podruju radi drugaije, i to esto upravo obrnuto, no sto je to u medicini uobiajeno. Kad inae nekog oboljelog podvrgavamo nekoj - njemu novoj - tehnici lijeenja, u pra vilu emo pred njim umanjivati tegobe s kojima se susree, te mu pruiti pouzdana obeanja u s vezi s uspjehom njegova lijeenja. No, kad neurotiara primamo na psihoanalitiko lijeenje, postupamo drugaije. Upoznajemo ga s potekoa ma same metode, njenim trajanjem, naporima i rtvama koje treba uloiti, a to se tie uspjeha - objasnimo mu, da ga ne obeavamo zasigurno, da on ovisi o njegovu ponaanju, ra zumijevanju, poslunosti, postojanosti. Naravno da imamo dobre motive za takav prividno obrnut postupak, u koji ete vjerojatno kasnije stei bolji uvid.

15

Nemojte se stoga ljutiti, to se prema vama u poetku od nosim kao prema tim neurotinim bolesnicima. Zapravo vam ne mogu preporuiti da me doete sluati i po drugi put. U tom u vam smislu predoiti, kakvi su nedostaci neminovno vezani uz predavanja o psihoanalizi, te s kojim se sve pote koama sukobljava donoenje vlastitog miljenja. Pokazat u vam, na koji vas nain cjelokupna usmjerenost vaeg obrazo vanja i sve vae dosadanje navike razmiljanja neizbjeno ine protivnikom psihoanalize, te koliko biste toga trebali nadvladati sami u sebi, da biste zagospodarili tim instinktiv nim opiranjem. Naravno, ne mogu unaprijed rei koliko ete shvatiti psihoanalizu zahvaljujui mojim objanjenjima; me utim, mogu vam obeati, kako samim sluanjem ovih preda vanja ipak neete nauiti dosta da biste i sami mogli poduzeti neko psihoanalitiko istraivanje, ili provesti jedno takvo lije enje. No, ako se meu vama nalazi barem jedna osoba koja se ne eli zadovoljiti samo ovim povrnim upoznavanjem psi hoanalize, ve eli s njom stupiti u trajniju vezu, tada joj to ne samo to ne savjetujem, ve je i izravno upozoravam. Naime, kako stvari trenutno stoje, takvim bi odabirom posve onemo guila svaki napredak u vlastitom sveuilinom uspjehu, a kad bi kao izueni lijenik krenula u praksu i ivot, obrela bi se u drutvu koje ne bi razumjelo njena nastojanja, nepri jateljski bi je i sumnjiavo promatralo i oborilo se na nju svim onim zlim duhovima, koji njime vladaju. A moda biste upra vo iz popratnih pojava rata koji danas divlja Europom mogli otprilike procijeniti, kolike bi to mnoge legije ljudi mogle biti.

Ali, jo uvijek ima dovoljno ljudi kojima ono, to bi za njih moglo predstavljati nove spoznaje - zadrava svoju dra, usprkos odreenim neugodnostima koje sa sobom donosi. Ako je i poneki od vas ove vrste, pa e se usprkos mojim opomena ma pojaviti ovdje jo poneki put, doekat u ga dobrodoli-16

com. No, vi svi imate pravo saznati, koje su te spomenute potekoe psihoanalize.

Prije svega, to su tekoe u nastavi i u predavanjima, vezanim uz psihoanalizu. U medicinskim ste predavanjima ve navikli vidjeti takvo to. Tu vidite anatomski preparat, talog nastao kemijskom reakcijom, stezanje miia kao rezultat na-draivanja njegovih ivaca. Kasnije vaim osjetilima izloe bolesnika, simptome njegove bolesti, proizvode procesa oboljenja, a u mnogim sluajevima i izoliranog uzronika njegove bolesti. U kirurkim ste sluajevima svjedoci zahvata, kojima se oboljelima prua pomo, a i sami ih smijete pokuati izvoditi. ak vam i u psihijatriji prikazuju obilje promjena izraza lica bolesnika u njegovu izmijenjenom raspoloenju, nainu izraavanja i ponaanju, to na vas ostavlja dubok dojam. Tako medicinski predava preuzima na neki nain ulogu vodia i tumaa, koji vam objanjava kao da vas prati kroz muzej, dok vi sami stvarate odnos prema predmetu -objektu prouavanja, te vam se ini, da ste se vlastitom spoznajom uvjerili u postojanje novih injenica.

Na alost, sve ovo u psihoanalizi izgleda posve drugaije. U analitikom se lijeenju ne dogaa nita drugo, osim razmjene rijei izmeu analizirane osobe i lijenika. Pacijent govori, pria o svojim proteklim dogaajima i dojmovima koje oni na njega ostavljaju sada, ali se, ispovijeda svoje elje i osjeajne pobude. Lijenik ga slua, pokuava upravljati tijekom njegovih misli, opominje ga, ukazuje mu na odreene smjerove, prua mu objanjenja i promatra reakcije razumijevanja ili odbacivanja, koje time izaziva kod pacijenta. Neobrazovana rodbina naih pacijenata, koja e se pokloniti samo onome to joj je vidljivo i opipljivo, a najradije zahvatima one vrste koje moemo vidjeti u kino-dvoranama, nikad nee propustiti priliku da ne izrazi svoje sumnje u to, moe li se

17

obinim prianjem postii bilo to protiv bolesti. Naravno, takva su razmiljanja jednako toliko slaborazumska, koliko i - nedosljedna. Jer, to su isti oni ljudi koji posve pouzdano znaju da bolesnici, ustvari, samo izmiljaju svoje simp tome. Nekad je - izvorno - rije bila arobna, a i danas je za drala jo mnogo od svojih starih sposobnosti da ini arolije. Rijeima jedan ovjek moe drugog uiniti presretnim ili ga pak dovesti do krajnjeg oajanja, rijeima uitelj prenosi svo je znanje na uenike, rijeima govornik opinjava svoje slua telje, te tako odreuje njihove stavove i odluke. Rijei izazi vaju osjeaje i predstavljaju ope sredstvo za meusobno dje lovanje ljudi jednih na druge. Stoga neemo podcijeniti pri mjenu utjecaja rijei u psihoterapiji, i bit emo zadovoljni kad moemo kao sluatelji pratiti rijei, koje razmjenjuju anali tiar i njegov pacijent.

No, ne moemo niti to. Razgovor, od kojeg se sastoji psi hoanalitiko lijeenje, ne podnosi nikakve sluatelje; ne moe se demonstrirati. Naravno, tijekom psihijatrijskog predavanja mogu studentima predstaviti nekog neurastenika ili histerika. On tada pria o svojim tekoama i simptomima, ali i - ni o emu drugom. Jer, one obavijesti koje su potrebne za analizu, on e dati samo pod uvjetom da je uspostavio posebnu osje ajnu vezu sa svojim lijenikom; posve bi zanijemio, im bi u blizini primijetio jednog jedinog, njemu nevanog svjedoka. Naime, obavijesti koje on daje, dodiruju ono najosobnije u njegovu duevnom ivotu, sve ono to kao drutveno samos talna osoba mora prikriti od svih drugih, a u krajnjem sluaju i sve, to kao jedinstvena osobnost ne eli priznati ak ni sa mom sebi.

Dakle, psihoanalitikom tretmanu ne moete prisustvo vati kao sluatelj. O njemu moete samo sluati, pa tako u naj stroem smislu rijei psihoanalizu moete upoznati tek - iz 18

prianja. A ovakvo vas upuivanje iz druge ruke dovodi u posve neuobiajene okolnosti za oblikovanje vlastitih stavo va. Oito je, da mnogo ovisi o tome koliko povjerenja moete pokloniti osobi, koja vas opskrbljuje podacima.

Pretpostavite na trenutak da ne prisustvujete psihijatrij skom, ve nekom povijesnom predavanju, na kojem vam pre dava govori o ivotu i ratnikim podvizima Aleksandra Ve likog. Kakve biste motive mogli imati, da povjerujete u istini tost njegovih pria? Na prvi se pogled ini, da je poloaj ovdje jo nepovoljniji negoli u sluaju psihoanalize, jer je profesor povijesti isto onoliko sudjelovao u tom povijesnom dogaaju koliko i vi sami; psihoanalitiar vam barem pria o stvarima, u kojima je i sam imao ulogu. No, tada na red stie i ono, to povijesniara ini vjerodostojnim. Moe vas usmjeriti na izvi-jea starih pisaca, povijesniara koji su ili sami sudjelovali u tim dogaajima ili ipak bili bliski tim pradavnim dogaanji ma, dakle - na djela Diodora, Plutarha, Arijana i drugih; moe vam pokazati slike ouvanih novia i kipove kralja, ili vam kroz redove poslati fotografiju pompejanskog mozaika bitke kod Issosa. Strogo uzevi, svi ovi dokumenti dokazuju jedino, da su ve i raniji narataji vjerovali u Aleksandrovo postoja nje i istinitost njegovih djela, pa bi se ovdje iznova mogla po javiti vaa kritinost. Ona e otkriti da ipak nije sve, ili da barem neke od pojedinosti koje se znaju o Aleksandru i nisu posve vjerodostojne, no ja ne mogu vjerovati da biste zbog toga napustili predavanje, posumnjavi u istinitost postojanja Aleksandra Velikog. Vaa e se odluka uglavnom temeljiti na dva razmiljanja - prvo, da predava nema neki oevidan razlog za tvrdnju kako je neto, u to niti sam ne vjeruje -stvarno, te drugo, da sve dostupne povijesne knjige opisuju ove dogaaje na otprilike slian nain. Kad zatim krenete na provjeravanje starijih izvora, uzet ete u obzir ista ona

19

pitanja: mogue motive pisaca, te podudarnost izmeu nji hovih dokaza. Ishod ispitivanja e vas u Aleksandrovu sluaju zasigurno umiriti, iako bi sigurno bilo drugaije kad bi se radilo o osobama, kakve su Mojsije ili Nimrod. A kakve e vas sumnje obuzeti s obzirom na vjerodostojnost psihoanali tikih izvijea, postat e vam posve jasno iz kasnijih slua jeva.

Sad imate pravo upitati se: ako ne postoji nikakva objek tivna potvrda koju psihoanaliza prua, te ako nema mogu nosti da se ona ikako prikae, kako se onda psihoanaliza uop e i moe nauiti, i kako se moemo uvjeriti u istinitost njenih tvrdnji? Ovo uenje uistinu nije lako, a psihoanalizu nije ba mnogo ljudi do sada nauilo kako treba, pa ipak - postoji za to jedan utrti put. Psihoanaliza se, prije svega, ui na vlastitu tijelu, prouavanjem vlastite osobnosti. To nije posve jednako onome to nazivamo samoopaanjima, no u nevolji bi se moglo svrstati i pod njih. Postoji itav niz vrlo uestalih i poz natih duevnih pojava, koje se, nakon krae poduke s obzirom na tehniku psihoanalize, mogu pretvoriti u objekte za analizu na samom sebi. Pri tome se dospijeva i do traene uvjerenosti u stvarnost pojava koje psihoanaliza opisuje, te do ispravno sti njenih shvaanja. U svakom su sluaju napretku postav ljene odreene granice na ovom putu. Mnogo biste dalje dospjeli kad biste dopustili da djelovanja analize, te istodob no iskoristili priliku da doprete do finije tehnike ovog postup ka. Ovaj sjajan put uvijek je dobar, ali naravno, samo za pojedinca, a nikada ne i za itavu grupu istovremeno.

No, za drugu potekou u vaem odnosu prema psi hoanalizi moram, dragi moji sluatelji, uiniti odgovornima vas same, a ne vie psihoanalizu - barem ako ste se do sada bavili studiranjem medicine. Jer, dosadanje je obrazovanje dalo vaim nainima razmiljanja odreenu usmjerenost, koja 20

je vrlo udaljena od psihoanalize. Vi ste se i obrazovali za to, da anatomski objanjavate djelovanje organizma i njegovih poremeaja, da ih kemijski i fizikalno objasnite, a bioloki shvatite, no - na psihiki ivot nije se usmjerio niti dijelak vaih zanimanja, iako se upravo u njemu dopire do vrhunaca djelovanja tog tako prekrasno sloenog organizma. Stoga vam je psiholoki nain razmiljanja ostao stran, pa ste navikli pro matrati ga sumnjiavo, osporavati mu znanstveni znaaj i pre putati ga laicima, piscima, filozofima prirode i misticima. Ovakva je ogranienost, bez imalo sumnje, velik nedostatak za va lijeniki rad, jer bolesnik e vam prvo pokazati svoje duevno lice, kako je to ve pravilo u svim odnosima meu ljudima; bojim se da ete biti primorani na kaznu, prepustiti jedan dio terapeutskog utjecaja kojemu teite onim toliko preziranim nadri-lijenicima, umjetnicima prirodnog lijeenja i misticima.

Ne osporavam opravdanje koje se mora uvaiti zbog ovog nedostatka vaem obrazovanju. Nedostaje pomona filozofs ka znanost, koja bi se mogla iskoristiti za vae namjere lijeenja. Jer, niti spekulativna filozofija, a ni deskriptivna psihologija ili takozvana eksperimentalna psihologija koja se nadovezuje na filozofiju osjetila, ne mogu vam - barem onako, kako se predaju u kolama - rei bilo to korisno o povezanosti tjelesnog i duevnog, te vam tako pruiti kljueve za razumijevanje nekog mogueg poremeaja u duevnim djelatnostima. Istina, psihijatrija se unutar medicine bavi time da opisuje primijeene poremeaje i stvara kliniku sliku o bolestima, no i sami psihijatri u svojim dobrim trenucima sumnjaju u to, zasluuju li uope njihovi posve deskriptivni stavovi naziv - znanosti. Ne prepoznaju se simptomi koje takvo oblikovanje slike o bolesti objedinjuje ovisno o njihovu podrijetlu, mehanizmu i meusobnoj povezanosti; njima ne

21

odgovaraju niti bilo kakve dokazive promjene anatomskih organa due, a niti one, iz kojih se ne dopire ni do kakvog objanjenja. Ovi su duevni poremeaji dostupni utjecaju lije enja onda, kad se mogu prepoznati tek kao nuzgredne poslje dice neke, inae organske, bolesti.

Ovdje nailazimo na prazninu, koju psihoanaliza nastoji ispuniti. Psihijatriji eli ponuditi nedostajuu temeljnu osno vu, nadajui se da e otkriti zajedniko tlo na kojem e im postati razumljiv susret tjelesnih i duevnih poremeaja. U tu se svrhu mora osloboditi svih predtvrdnji anatomske, kemij ske ili fizioloke prirode koje su joj strane, mora raditi isklju ivo i posve sa psiholokim pomonim pojmovima, pa e vam se upravo zato, bojim se, u poetku i uiniti neobinom.

Zbog sljedee potekoe neu optuiti niti vas, a ni vae obrazovanje, ili stav. Svojim dvjema tvrdnjama psihologija vrijea itav svijet i navlai na sebe njegov gnjev; jedna se od njih sukobljava s njegovom intelektualnom, a druga s estetsko - moralnom predrasudom. Nemojmo podcijenjivati ove pre drasude; one su vrlo snane; to su taloi korisnih, pa i nunih razvitaka ovjeanstva. Odrava ih snaga osjeaja, a borba protiv njih uvijek je vrlo teka.

Prva od ovih neomiljenih tvrdnji psihoanalize kae, da su duevni procesi sami po sebi - nesvjesni, dok su oni svjesni tek djelii i dijelovi cjelokupnog duevnog ivota. Prisjetite se da smo navikli upravo na suprotno - izjednaavati psihiko i svjesno. Svijest se smatra gotovo odreujuim karakterom psihikog, a psihologija uenjem o sadrajima svijesti. Da, to nam se izjednaavanje ini ak toliko razumljivim, da bilo kakvo protivljenje doivljavamo kao pravu besmislicu; pa ipak, psihoanaliza ne moe izbjei opiranje tome, i ne moe prihvatiti izjednaavanje svjesnog i duevnog. Njena definici ja duevnoga glasi, da se tu radi o pojavama koje su iste vrste

kao i osjeaji, miljenje, volja, te mora zastupati stav da pos toje nesvjesna miljenja i nepoznata htijenja. No, takvim se stavom unaprijed odrie naklonosti svih prijatelja ozbiljnih znanosti, te pobuuje sumnju da se radi o nekom zanesenja-kom tajanstvenom uenju, koje izrasta u tmini, a ribu eli loviti - u mutnom. No naravno, niti vi, dragi moji sluatelji, jo uvijek ne moete razumjeti s kojim pravom reenicu to liko apstraktne naravi, kao to je: Duevno je svjesno pro glaavam predrasudom, a ne moete pogoditi niti do kojih bi se razmjera moglo razviti poricanje nesvjesnog ukoliko ono postoji, te koju bi prednost takvo poricanje donijelo. Zvui kao prazna borba rijeima - treba li psihiko izjednaiti sa svjesnim, ili ga treba proiriti iznad svjesnog, no ipak vas uvjeravam, da se prihvaanjem podsvjesnih duevnih procesa kri put ka jednom odluujuem novom usmjerenju u svijetu i znanosti.

Jednako toliko malo moete naslutiti, koliko je bliska po vezanost ove prve odvanosti psihoanalize s drugom, koju u sada spomenuti. Ova je druga proizala kao ishod psihoana lize, a sadrana je u tvrdnji, da oni nagoni koje moemo oz naiti jedino kao seksualne u uem kao i irem smislu, igraju neobino veliku i do sada nikada dovoljno procijenjenu ulogu uzronika nervnih i duevnih bolesti. Pa i vie od toga, da iste ove seksualne pobude u najviim kulturolokim, umjetnikim i drutvenim dostignuima imaju takav udio, koji se ne smije podcijenjivati.

Prema mojim iskustvima, upravo je odbacivanje ovog re zultata psihoanalitikih istraivanja bio najznaajniji izvor ot-pora na koji se nailo. elite li znati kako to razjanjavamo? Vjerujemo da je kultura nastajala pod pritiskom ivotnih ne volja, i to na utrb zadovoljenja nagona, te da se to dogaa uvi jek iznova, im pojedinac koji tek ulazi u ljudsku zajednicu

22 23

prinosi na rtvu zadovoljenje svojih nagona u korist cjeline. Izmeu nagonskih sila koje se na ovaj nain potiskuju, seksu alne pobude igraju znaajnu ulogu; one se pri tome sublimi raju, odnosno udaljuju od svojih seksualnih ciljeva, te us mjeravaju na drutveno prihvatljivije i vie cijenjene ciljeve, koji nisu vie seksualni. No, ovo je udaljavanje nestalno, jer -seksualni nagoni se mogu obuzdavati samo vrlo teko, a u svakom pojedincu koji se priklanja kulturnom stvaralatvu lei pritajena opasnost, da e se njegovi seksualni nagoni odu prijeti ovakvoj uporabi.

Drutvo ne vjeruje da postoje bilo kakve vee opasnosti za njegovu kulturu, koje bi mogle biti uzrokovane osloba anjem seksualnih nagona i njihovim povratkom na prvobitne ciljeve. Drutvu, dakle, nije drago da ga se podsjea na ovo vrue pitanje njegova osnivanja, pa ak uope ne pokazuje niti zanimanje za to, da mu se ukae na jainu seksualnih nag ona i razjasni njihov znaaj za pojedinca; ono je mnogo vie utiralo takav odgojni put, kojim se pozornost udaljava od ita vog ovog podruja. Upravo stoga ono niti ne podnosi spome nute rezultate psihoanalitikih istraivanja, te bi ih najradije obiljeilo kao estetski odbojne, moralno nedostojne, ili ak i opasne. No, takva predbacivanja ne mogu nauditi objektivno dobivenom rezultatu jednog znanstvenog rada. Stoga se pro tivljenje treba prebaciti na intelektualno podruje, ukoliko eli da ga se glasno uje. A u naoj je ljudskoj prirodi da smo skloni neto, to nam ba nije drago - smatrati netonim, pa je tada lake pronai i argumente protiv toga. Dakle, drutvo sve ono, to mu ne odgovara - proglaava netonim, ospo ravajui istine psihoanalize logikim i stvarnim obrazloenji ma, ali ona naviru iz afektivnih izvora; potom od svojih prim jedbi stvara predrasude, usmjerene protiv svih pokuaja opovrgavanja.

24

Meutim, moje dame i gospodo, mi smijemo ustvrditi, da prilikom izricanja one osporavane reenice nismo slijedili nikakve naroite pobude. eljeli smo samo jasno izraziti jed nu injenicu, za koju vjerujemo da smo je spoznali kroz napo ran rad. Stoga si sada i uzimamo pravo da bezuvjetno odbaci mo mijeanje ovakvih praktinih obzira u znanstveni rad, pa ak i prije no to smo istraili da li je strahovanje, koje nam ovi obziri ele nametnuti - opravdano, ili nije.

To su bile samo neke potekoe, na koje ete naii tije kom svog bavljenja psihoanalizom. Moda su i vie nego do voljne za poetak. A moete li pobijediti dojmove koje su na vas ostavile, tada moemo i nastaviti.

25

II. predavanje OMAKE

Moje dame i gospodo! Ne zapoinjemo predtvrdnjama, ve jednim istraivanjem. Kao njegov objekt odabiremo neke fe nomene, pojave koje su vrlo este, vrlo poznate, ali su i vrlo slabo istraene, te nemaju neke veze s bolestima, jer se mogu zapaziti i kod svake zdrave osobe. To su takozvane omake u govoru koje se ovjeku dogaaju kad eli izrei jednu rije, pa umjesto nje kae - neku drugu; ili, kad mu se to isto dogodi prilikom pisanja, to moe ili ne mora sam zapaziti; ili, kad netko u tisku ili napisanom tekstu proita neto drugo, a ne ono to je trebalo proitati, dakle - omake u itanju; isto ta ko, kad neto uje drugaije nego to mu se reklo, to su omake u sluanju - naravno, ako nije u pitanju nikakav or ganski poremeaj njegovih slunih sposobnosti. Drugi niz tak vih pojava temelji se na zaboravljanju, no ne trajnom ve tek privremenom, kao kad se netko, primjerice, ne moe prisjetiti nekog imena koje inae dobro poznaje i redovito prepoznaje, ili kad zaboravi ostvariti neku nakanu pa je se tek kasnije pris jeti - dakle, kad neto zaboravi tek na odreeno vrijeme. U treem se nizu ova okolnost odnosi tek na trenutano, kao to je zametanje neega - kad neki predmet negdje odloimo pa ga zatim ne moemo pronai, ili kod isto takvog zagubljivanja stvari. Ovdje se radi o takvoj vrsti zaborava, koji obraujemo na drugaiji nain nego inae - nad njim se udimo ili ljutimo,

26

umjesto da ga prihvatimo kao razumljivog. Tu se nadalje nadovezuju i odreene zablude, kod kojih se opet pojavljuje privremenost, kao kad se neko vrijeme vjeruje u neto o emu se i prije, a i poslije znalo da je drugaije, te jo znatan broj slinih pojava, pod raznolikim imenima.

Sve su to sluajevi koji su u svojoj nutrini srodni, to se iskazuje i njihovim jednakim prefiksom Ver (u njemakom je ziku, svi kurzivom istaknuti nazivi pogreaka poinju sa Ver, op.p.), i gotovo su svi nevane prirode, najee krat kotrajni i bez velikog znaaja u ivotu ovjeka. Tek se rjee neki od njih uvea i poprima odreeni vei znaaj, kao pri mjerice - zagubljivanje raznih predmeta. Stoga im se i ne po klanja neka vea pozornost, pobuuju tek slabe osjeaje, itd.

No, sada vau pozornost elim svrnuti upravo na ove poja ve. Vi ete mi zlovoljno odgovoriti: Postoje tolike velianstve ne zagonetke u svijetu, a i u uem svijetu duevnog ivota, tolike neobinosti na podruju duevnih poremeaja koje i zahtijevaju, a i zasluuju razjanjenja, da se uistinu ini obijes nim rasipati rad i pozornost na takve sitnice. Kad biste nam mogli razjasniti kako je mogue da ovjek zdravih oiju i uiju usred bijela dana vidi i uje stvari koje ne postoje, ili zbog ega se netko iznenada zapone osjeati progonjenim od onih, koji su mu do tada bili najdrai, ili kako netko najveom otroum-nou utemeljuje obranu stavova koji se i svakom djetetu moraju uiniti besmislenima, tada bismo i mogli neto drati do psihoanalize; no, ako ona ne moe nita drugo, no zabaviti nas takvim stvarima kao to su - zato neki brzopleti govornik izree jednu, a ne drugu rije, zbog ega neka tamo domaica zagubi kljueve svoje kue i sline nitavnosti, tada znamo kako emo na bolji nain utroiti svoje vrijeme i zanimanje.

Ja bih vam na to odgovorio: Strpljenja, dame i gospodo! Mislim da vaa kritika nije krenula pravim tragom. Istina je,

27

psihoanaliza se ne moe pohvaliti, da se nikad nije bavila sit nicama. Naprotiv, predmete njena prouavanja oblikuju obi no oni nezamjetni dogaaji, koje druge znanosti kao isuvie beznaajne ostavljaju postrance, moe se rei - gotovo otpad iz svijeta pojavnosti. No, niste li u svojoj kritici zamijenili ve-lianstvenost problema s upadljivou tih obiljeja? Ne posto je li i vrlo znaajne stvari, koje se u odreenim okolnostima i odreenim vremenima mogu prepoznati tek po posve neznat nim obiljejima? S lakoom bih vam mogao navesti vie takvih okolnosti. Iz kojih to sitnih znakova zakljuuju mladii, koji se nalaze meu vama, jesu li osvojili naklonost jedne dame? ekate li moda na njenu izriitu ljubavnu izjavu, na strastveni zagrljaj, ili vam je ipak dovoljan brz pogled neza mijeen od drugih, neki brz pokret, ili stisak ruke, produen tek za sekundu? A ako kao kriminalistiki djelatnik sudjelujete u rjeavanju sluaja nekog ubojstva, zar uistinu tada oekujete da je ubojica na mjestu zloina ostavio svoju sliku, po mogunosti jo i s adresom, ili ete se morati zadovoljiti sla bijim, nejasnijim tragovima osobe koja se trai? Stoga nemoj mo podcijenjivati takve sitne znakove; moda se njima uspi jeva doprijeti i na trag onoga, to je vee. A zatim - kao i vi, mislim da prvenstveno pravo na nau pozornost imaju veliki problemi u svijetu i znanosti. Samo, donoenje glasne odluke da se treba posvetiti istraivanju ovog ili onog velikog proble ma najee malo koristi. Jer, tada se esto ne zna, kuda bi tre balo usmjeriti prvi korak. U znanstvenom je radu mnogo izglednije krenuti od onoga to se upravo zateklo pred nama, i za ije se istraivanje pronalazi neki put. Ukoliko se to uini zaista temeljito, bez nekih predtvrdnji ili oekivanja, te bude li i sree, tada se ak i takvim jednim nezahtjevnim radom mo e doprijeti do ishoda uzajamnosti koja povezuje sve sa svime, malo s velikim, te do pristupa prouavanju velikih problema. 28

Tako bih vam, dakle, govorio, da zadrim vae zanimanje uz obradu ovih, naoko nevanih omaki kod zdravih osoba. Sad emo dozvati bilo koga, kome je psihoanaliza strana, i upitati ga - kako on sebi objanjava nastajanje ovakvih pojava.

Posve e sigurno u poetku odgovoriti: Pa to uope nije vrijedno bilo kakva objanjavanja; to su tek sitne sluajnosti. to ovjek pod time podrazumijeva? eli li ustvrditi da posto je i drugi takvi mali dogaaji, koji iskau iz lanca svjetskih dogaanja, koji su se isto tako mogli odvijati i drugaije, nego to jesu? Kad netko na ovaj nain probije prirodno odreenje na jednom jedinom mjestu, zapravo odbacuje cjelokupan znanstveni pogled na svijet. Tada mu se smije prigovoriti ko liko se dosljednije ponaa ak i sam religiozni pogled na svi jet, kad izriito tvrdi da niti vrabac nee pasti s krova, ukoliko tako ne eli sam Bog. Mislim da na prijatelj nee eljeti izvu i ovakav zakljuak iz svog prvog odgovora; on e popustiti i rei nam, da bi zasigurno doao do njihova odgovarajueg objanjenja, kad bi se posvetio istraivanju ovih stvari. Radi se tek o malim poremeajima funkcije, netonostima duev nih djelatnosti, ije se okolnosti mogu navesti. ovjek, koji inae moe posve ispravno govoriti, moe se zabuniti u govo ru: 1. kad je umoran pa se ne osjea sasvim dobro, 2. kad je uzbuen, 3. kad ga optereuju neke druge stvari. Lako je i po tvrditi ove navode. Uistinu se omake u govoru dogaaju izra zito esto kad je netko umoran, ima glavobolju ili se nalazi tik pred pojavom migrene. Pod ovakvim se okolnostima posve lako dogaa zaboravljanje osobnih imena. Neke su osobe ak nauile, da upravo po tom zaboravljanju osobnih imena pre poznaju pribliavanje migrene. Pa i u uzbuenju se esto do gaa zamjena rijei, ali i stvari, dohvati se pogrean pred met, a primjeuje se i zaboravljanje namjera, te itav niz drugih nenamjernih radnji kad je ovjek rastresen, odnosno

29

usredotoen na neto drugo. Poznat primjer takve rastrese-nosti je profesor iz Leteih listova koji zaboravlja svoj kio bran, ili zamjenjuje svoj eir tuim, jer razmilja o problemi ma koje e obraditi u svojoj sljedeoj knjizi. A primjeri za to, kako se zaboravljaju namjere ili obeanja nekome - je r se u meuvremenu dogodi neto, to ovjeka posve zaokupi, poz naje svatko od nas iz vlastita iskustva.

To zvui vrlo razumljivo, a ini se i da je poteeno sva kog prigovora. Moda i nije jako zanimljivo, ili bar ne ono liko, koliko ste to oekivali. No, pogledajmo poblie ova objanjenja takvih omaki. Okolnosti koje se navode kao uzroci dogaanja ovakvih pojava nisu meusobno ba od po sve iste vrste. Kad se netko loe osjea i ima smetnje u cirku laciji, postoji fizioloka utemeljenost koja djeluje na njegove uobiajene funkcije; uzbuenje, umor, rastresenost su imbe nici druge vrste, koje bismo mogli nazvati psiho-fiziolokima. I oni se mogu lako pretoiti u teoriju. Kako umor i rastrese nost, tako moda i sveopa uzbuenost izaziva rasap pozornosti, koja kao posljedicu ima premalo posveivanja onoj djelatnosti, koju upravo obavljamo. Tada takva djelat nost moe biti vrlo lako ometena, i netono obavljena. Pa i lake bolesti, ili promjene snabdjevanja krvlju sredinjeg iv anog organa mogu imati isto takvo djelovanje, pri emu na slian nain utjeu na onaj mjerodavni trenutak - na rasap pozornosti. Dakle, u svim bi se ovim sluajevima radilo o uincima poremeaja u pozornosti, i to zbog organskih ili psi hikih uzroka.

No, ini se da pri tome nema mnogo toga, to bi izazvalo nae psihoanalitiko zanimanje. Mogli bismo se nai u isku enju da iznova odustanemo od ovog pitanja. Meutim, pri-emo li tim promatranjima neto blie, nee se ba sve uklo piti u ovu teoriju o pozornosti u vezi omaki, ili barem ne 30

proizlazi posve prirodno iz nje. Tada iskustvom utvrujemo da do ovakvih omaki i do zaboravljanja dolazi i kod onih osoba, koje nisu umorne, rastresene ili uzbuene, ve se pre ma svim pokazateljima nalaze u posve uobiajenom stanju, izuzev ako osobi o kojoj se radi ne pripiemo naknadno uzbu enje izazvano upravo tom omakom, jer ga ne eli priznati ni sama sebi. Ne moe se tek tako prihvatiti niti to, da je zajam eno kako e neka djelatnost kojoj se posveuje sve vie pozornosti, postati ugroena kad ona zapone opadati. Postoji velik broj radnji koje se obavljaju posve automatski, s vrlo malo pozornosti, a ipak dovode do njihova sasvim sigurnog izvrenja. eta, koji gotovo da i ne zna kuda se zaputio, ipak se zadrava na ispravnom putu i zaustavlja pred ciljem, bez imalo skretanja s puta. Barem se tako u pravilu dogaa. Izueni pijanist dodiruje ispravne dirke, ne razmiljajui o njima. Naravno, ponekad se moe i zabuniti, no kad bi auto matsko sviranje uveavalo opasnost nastajanja takvih omaki, najvie bi im trebao biti izloen upravo virtuoz, koji zahvalju jui svojoj velikoj uvjebanosti svira u cijelosti i posve -automatski. Naprotiv, vidimo da se mnogo toga posve sigurno odvija i kad nije predmet neke naroito velike pozornosti, te da neugodnost omake moe naii upravo onda kad nam je jako stalo do toga, da neto ispravno uinimo, pa iz tih razlo ga posve sigurno ne dolazi do odvraanja potrebne pozorno sti. Tada se moe rei da se radi o uincima uzbuenosti, no - ne razumijemo zbog ega onda to uzbuenje ne djeluje tako, da svoju pozornost jo vie obratimo na ono, to nas ispunja tolikim zanimanjem? Kad netko u jednom znaajnom govoru ili usmenom izraavanju omakom u govoru iskae upravo suprotno od onoga to je zapravo elio rei, to se ne moe objasniti psiho - fiziolokom teorijom ili teorijom o nastaja nju omaki zbog pozornosti.

31

I kod samih omaki postoji niz malih nuzgrednih pojava, koje nisu razumljive i kojima se niti dosadanjim razjanje njima nismo nimalo pribliili. Primjerice, kad se na trenutak zaboravi neko ime, tada se ljutimo sami na sebe, naglaeno se trudimo prisjetiti ga se, i ne moemo odustati od te zadae. Zbog ega razljuenoj osobi toliko rijetko uspijeva, ma koliko to eljela, usmjeriti svoju pozornost na rije koja joj je, kako kae - na vrhu jezika i koju prepoznaje istog onog trenutka kad se pred njom izgovori? Ili: dogaaju se sluajevi, u koji ma se omake umnoavaju, nadovezuju jedna na drugu, ili je dna drugu nadomjetaju. Jednom se zaboravi vrijeme nekog sastanka; drugi put, kad se vrlo ozbiljno odlui ne zaboraviti na njega, ispostavi se, da se zabunom upamtilo pogreno vri jeme za nj. Pokuava se zaobilaznim putevima prisjetiti rijei koja se zaboravila, no pri tome se zaboravi i neki drugi naziv, koji bi prilikom prisjeanja onog prvog mogao biti od koristi, to opet za sobom povlai zaboravljanje nekog treeg, i tako redom. Isto ovo, kao sto je poznato, moe se dogoditi i kad se radi o tiskarskim pogrekama, koje treba smatrati omakama slovoslagaa. Takva se jedna tvrdokorna tiskarska pogreka neprestano potkradala u jednim socijaldemokratskim novina ma. U izvijeu o nekoj odreenoj proslavi moglo se proitati: Meu prisutnima mogla se zamijetiti i njegova visost, Korn-prinz (itni princ, umjesto Kronprinz - prijestolonaslijed-nik). Sljedei se dan uinjena pogreka nastojala ispraviti. List se ispriao zbog nastale greke, i napisao: Naravno, tre balo je pisati Knorprinz. O ovakvim se sluajevima esto go vori i kao o vragu tiskarske pogreke, o sotoni koji se prikri va u tiskarskom sanduku i slino, dakle - izrazima, koji nadi laze psiho - fizioloku teoriju tiskarske pogreke.

Ne znam je li vam poznato kako se omaka u govoru mo e i izazvati, ili, gotovo se moe rei, potaknuti sugestijom. O 32

tome nam govori jedna anegdota: kad je jednom neki poetnik dobio priliku nastupiti na pozornici, i to u vanoj ulozi - da u Ivani Orkanskoj navijesti kralju kako e mu Connetable (potovani) poslati nazad njegov Schwert (ma), jedan se od glumaca s njim alio tako, da bi tijekom pokusa bojaljivu poetniku umjesto ovog teksta neprekidno doaptavao: Komfortabel (ugodan) e mu poslati nazad Pferd (konja) - i postigao je svoj cilj. Na predstavi je nesretnik debitirao uistinu s tako izmijenjenom najavom, iako su ga dosta esto na to upozoravali, ili - moda upravo zbog toga.

Sve ove sitne osobine omaki ne mogu se u cijelosti objasniti teorijom odvraanja pozornosti. No, to jo ne znai da je ova teorija netona. Moda joj tek poneto nedostaje, neka dopuna, kako bi u potpunosti zadovoljila. Ali, i same bi se omake mogle promatrati i s druge strane.

Uzmimo meu omakama onu, koja je najpodesnija za nae namjere - omaku u govoru. Jednako smo tako mogli odabrati i omaku u pisanju, ili itanju. Valja rei, da smo do sada traili jedino kada, pod kojim okolnostima dolazi do pogreno izgovorene rijei, te da smo odgovor dobili samo na ovo pitanje. No, nae bi se zanimanje moglo usmjeriti i drugaije, pa bismo se mogli zapitati zbog ega se omaka dogodila upravo na ovaj nain, a ne na neki drugi; pri tome moemo uzeti u obzir za promatranje i ono, to se pogreno izgovorilo. Uviate da, sve dok se ne odgovori i na ovo pita nje, sve dok se ne razjasni uinak omake, ova pojava ostaje i nadalje tek sluajnost, gledana sa svoje psiholoke strane, pa makar se za nju pronalo i neko fizioloko objanjenje. Kad mi se dogodi takva omaka u govoru, oito je da mi se mogla dogoditi jo i na beskonano mnogo drugih naina; za jednu ispravnu rije koju sam elio izgovoriti, mogao sam upotri jebiti bilo koju od tisue drugih pogrenih rijei. Postoji li,

33

dakle, neto, to mi u svakom pojedinom sluaju od svih moguih rijei namee upravo tu jednu, upravo na taj nain, ili je to ipak preputeno sluaju, autonomno je, pa se iz ovog pitanja moda niti ne moe iznjedriti bilo to razumno?

Dvojica pisaca - Meringer i Mayer (psiholog i psihijatar) - jo su 1895. godine uinili pokuaj da pitanje omake u go voru proue s ove strane. Prikupili su primjere za njih i za po etak ih zabiljeili, jednostavno ih opisujui. Naravno, to jo ne daje nikakvo razjanjenje, ali moe oznaiti barem put do njega. Odstupanja koja namjeravana izgovorena rije znai u odnosu na stvarno izgovorenu, vi razlikujete kao: izvrtanja rijei, zadiranja jedne rijei u onu raniju, odjeke jedne rijei u sljedeoj, njihovu pomijeanost (kontaminaciju) i zamjene (supstitucije). Navest u vam primjere iz ovih glavnih grupa obojice pisaca. Tako je primjer izvrtanja rijei, kad netko kae: Milo von Venus, a ne kako bi trebalo - Venus von Milo (dakle, radi se o zamjeni redoslijeda rijei, pa se umjesto Venere s Milosa kae: Milos s Venere); primjer zadiranja jed ne rijei u raniju: Es war mir auf der Schwest...auf der Brust so schwer (umjesto bilo mi je teko na grudima kae se druga rije za grudi, izvedena iz rijei teko - schwer, op.p.); primjer odjeka rijei u onu sljedeu bila bi poznata nesretna zdravica: Ich fordere Sie auf, auf das Wohl unseres Chefs aufzustossen (umjesto - pozivam vas da nazdravimo u ime naega efa, izreeno je pozivam vas da podrignemo..., op.p.). Ova tri oblika omaki u govoru nisu ba jako uestala. Mnogo ete ee zamijetiti one, u kojima omaka u govoru nastaje zgunjavanjem ili mijeanjem rijei, kao kad, na primjer, gospodin na ulici oslovi damu sljedeim rijeima: Wenn Sie gestatten, mein Fraulein, mochte ich Sie gerne beglei-digen"(tj., ako doputate, gospoice, ja bih vas -uvrijedio, umjesto - otpratio, op.p.). Kod ovog se mijeanja

34

rijei oito, osim glagola begleiten - otpratiti, nalazi i glagol beleidegen - uvrijediti (usput reeno, vjerojatno taj mladi nee kod ove dame imati nekog veeg uspjeha). Kao primjer zamjene rijei, pisci M. i M. navode sluaj, u kojem netko kae: Ich gebe die Praparate in den Briefkasten (stavljam preparate u potanski sandui), umjesto in den Brutkasten (sanduk u kojem kokoi lijeu jaja), i slino.

Meutim, pokuaj objanjenja koji su oba pisca temeljila na svojim prikupljenim primjerima, posve je nezadovoljava jui. Oni misle da glasovi i slogovi jedne rijei imaju razliite vrijednosti, pa inervacija elementa vie vrijednosti moe utje cati na element nie vrijednosti, ometajui ga. Pri tome se oito oslanjaju na sluajeve prve i druge vrste omaki, dok za ostale vrste ovakvo objanjenje ni u kom sluaju ne dolazi u obzir. Najee se omaka u govom ini kad se umjesto jedne rijei izgovori neka druga, slina, ali i - pogrena rije, a upravo je ova slinost mnogima dostatna za objanjenje same omake u govoru. Na primjer, profesor prilikom svog uvod nog izlaganja kae: Ich bin nicht geneigt / geeignet die Verdienste meines sehr geschatzten Vorgangers zu wurdigen. (Ja nisam sklon / dostojan ocijeniti zasluge mog visoko po tovanog prethodnika). Ili, jedan drugi profesor: Beim weib-lichen Genitalen hat man trotz vieler Versuchungen... Pardon, Versuche... (Kod enskih se genitalija usprkos mnogim isku enjima ... oprostite, pokuajima...).

Najuobiajenija omaka i najuoljivija vrsta omaki u govoru je ona, kojom se izrie upravo suprotnost onome, to se zapravo eljelo izrei. Pri tome se, naravno, znatno udalju-jemo od oznaka za glasove i utjecaja slinosti; no, za utjehu se moemo pozvati na to, da suprotnosti u sebi sadre vrlo ja ku pojmovnu srodnost, a naroito su bliske u psiholokim asocijacijama. Postoje i povijesni primjeri ove vrste: jedan je

35

predsjednik nae Skuptine otvorio jednom sjednicu rijeima: Meine Herren, ich konstatiere die Anwesenheit von... Mit-gliedern und erklare somit die Sitzung fur geschlossen. (Moja gospodo, ovime utvrujem da je prisutno ... lanova, te time objavljujem da se sjednica - zatvara). Na slian nain kao taj odnos suprotnosti zavodljivo djeluje i jedna druga la gana asocijacija, koja se moe pojaviti u vrlo neugodnim okolnostima. Tako se, primjerice, govori, da je na sveanosti u ast vjenanja jednog djeteta H. Helmholtza s djetetom po znatog izumitelja i velikog industrijalca, W. Siemensa, doao red i na poznatog fiziologa Du-Bois Reymonda da odri zdra vicu. Svoju zasigurno prekrasnu nazdravnu rije zakljuio je na sljedei nain: Dakle, neka ivi nova tvrtka: Siemens i -Halskel Naravno, bilo je to ime stare tvrtke. Proimanje jednog i drugog imena vjerojatno je Berlinaninu bilo jed nako snano, koliko je to jednom Beaninu naziv tvrtke Rie-del i Beutel. Dakle, oznakama za glasove i slinosti izmeu pojedinih rijei moramo jo dodati i utjecaj asocijacije rijei. No, to jo nije dovoljno. U itavom nizu sluajeva ini se, da nam razjanjenje neke od omaki u govoru nee posve uspjeti ukoliko ne uzmemo u obzir i ono, to se izgovorilo u reenici prije toga, ili to se tada makar pomislilo. Dakle, opet sluaj odjeka, kako je to naglasio i Meringer, samo s vee udalje nosti. - Moram priznati da u cjelini stjeem dojam, kao da smo se upravo udaljili od razumijevanja omaki u govoru vie no ikada!

Meutim, nadam se da neu pogrijeiti kad kaem, da smo ipak svi mi tijekom ovog dosadanjeg istraivanja dobili jedan novi dojam o navedenim primjerima omaki, kod kojeg vrijedi i zadrati se neko vrijeme. Istraili smo okolnosti pod kojima uope i nastaje omaka u govoru, zatim utjecaje koji odreuju vrstu iskrivljenja kroz tu govornu omaku, no jo ni-36

smo obradili sam uinak omake u govoru, bez obzira na uzroke njenog nastajanja. Odluimo li se i na to, moramo ko nano smoi hrabrosti da bismo rekli: u nekima od primjera, uinjena omaka ima i smisla, do kojeg se dolo prilikom izgovaranja omake u govoru. to to znai, da ima smisla? Pa, eli se rei, da i uinak omake u govoru moda takoer ima pravo na to, da se na njega gleda kao na punovani psihiki in koji slijedi svoj vlastiti cilj, te da ga treba shvatiti kao izri canje sadraja i znaenja. Do sada smo uvijek govorili o omakama, no sad se ini, kao da je ponekad ta omaka bila zapravo onaj pravi izriaj, koji je samo uskoio na mjesto one druge, oekivane ili namjeravane izjave.

Ovaj vlastiti smisao omake u pojedinim se sluajevima ini i shvatljivim, i prepoznatljivim. Kad predsjednik ve prvim svojim rijeima zatvara sjednicu umjesto da je otvori, tada smo skloni pomisliti kako je ova omaka puna smisla, znajui okolnosti pod kojima je dolo do omake u govoru. On od ove sjednice ne oekuje nikakva dobra, pa bi bio sre tan kad bi je odmah mogao i prekinuti. Ukazivanje na ovaj smisao odnosno znaenje ove omake u govoru ne predstav lja nam nikakvu potekou. Ili, kad jedna dama upita s privid nim odobravanjem drugu: Diesen reizenden neuen Hut haben Sie sich wohl selbst aufgepatzt? (Ovaj draestan novi eir sigurno ste sami - zakrpali, umjesto ukrasili), tada nas nikakva znanost na svijetu nee uvjeriti, da u ovoj izjavi ne ujemo zapravo sljedee: Dieser Hut ist eine Patzerei (Ovaj eir izgleda kao obina krpa). Ili, kad jedna dama koja je po znata kao energina, pria: Mein Mann hat den Doktor ge-fragt, welche Diat er einhalten soll. Der Doktor hat aber ge-sagt, er braucht keine Diat, er kann essen und trinken, was ich will. (Moj je suprug upitao lijenika kakvu dijetu treba drati. No, lijenik je rekao da mu dijeta ne treba, da moe jesti i piti

37

sve to ja elim), tada je ova omaka u govoru, s druge strane, nepredvidljiv izraz jednog dosljednog programa.

Moje dame i gospodo, kad bi se ispostavilo da neki smi sao imaju ne samo pojedini, malobrojni sluajevi omaki u govoru i uope svih drugih omaki, ve njihov vei broj, tada bi bez pogovora upravo taj njihov smisao, o kojemu do sada jo nismo govorili, postao najzanimljiviji za nas, te bi s pra vom u pozadinu potisnuo sva druga stanovita. Tada bismo mogli ostaviti po strani sve fizioloke ili psiho-fizioloke im benike, i posvetiti se jedino psiholokim istraivanjima o smi slu, odnosno znaenju, o namjeri omake. Stoga neemo pro pustiti to prije provjeriti vei dio grae koju prouavamo u vezi s ovim oekivanjima.

Ali, prije no to izvrimo ovu namjeru, elim vas pozvati da zajedno sa mnom slijedite jedan drugi trag. Ve se vie puta dogaalo, da se neki pjesnik poslui omakom u govoru kao sredstvom knjievnog prikazivanja. Ova bi nam injenica trebala ve sama po sebi dokazati da on omaku, primjerice u govoru, smatra neim smislenim, jer je proizvodi - namjerno. Naime, to se ne odvija tako, da se pjesnik prvo sluajno za buni, a zatim tu svoju omaku u pisanju zadri kao govornu omaku lika, koji prikazuje. On nam takvom omakom eli neto dati na znanje, pa moemo razmotriti to bi to moglo biti - eli li nam ukazati na to, da je osoba o kojoj se radi ras tresena ili umorna, ili je oekuje migrena. Naravno, ne elimo precijenjivati to, da i pjesnik omaku u govoru koristi kao smislenu. Jer, u stvarnosti bi to moglo biti i posve besmisleno - psihika sluajnost, ili bi - sasvim rijetko - i moglo imati smisla, pri emu bi pjesnik zadrao pravo da je produhovi smislom, kako bi je iskoristio u vlastite svrhe. No, ipak - ne bi trebalo zauditi kad bismo vie otkrili iz omake u govoru kod pjesnika, nego li kod filologa i psihijatra. 38

Takav jedan primjer omake u govoru moe se nai u Wallensteinu (Piccolomini, prvi in, peti prizor). Max Pic-colomini se u ranijem prizoru najstrasnije zauzeo za vojvodu, koji se pri tome zanosio blagodatima mira, to su mu se ra-zotkrile tijekom putovanja, dok je pratio Wallensteinovu ker ku u tabor. On ostavlja svog oca i dvorskog poslanika Ques-tenberga posve zaprepatenima. I sad se peti prizor nastavlja ovako:

QUESTENBERG: O, teko nama! Zar tako stoje stvari? Prijatelj, a mi ga ostavljamo u toj zabludi, ne prizivamo ga iz nje, da bismo mu odmah i ovdje otvorili oi?

OCTAVIO (trgavi se iz dubokog razmiljanja): On ih je meni

sada otvorio, pa vidim i vie, no to bih volio. QUESTENBER: to je to, prijatelju? OCTAVIO: Prokleto bilo to putovanje! QUESTENBER: Kako? to je to? OCTAVIO: Doite - moram odmah krenuti

tim zlosretnim tragom, i vidjeti vlastitim oima - doite! (eli ga odvesti)

QUESTENBERG: Ma to? Kuda? OCTAVIO (uurbano): K njoj! QUESTENBERG: K...-OCTAVIO (ispravlja se): K vojvodi! Krenimo, itd... Octavio je elio rei K njemu, vojvodi, no ini omaku

u govoru, pa - barem nama - izrekavi k njoj razotkriva, da je vrlo dobro prepoznao, pod ijim se to utjecajem mladi ratni junak toliko zanio mislima o miru.

39

Jo izraajniji primjer otkrio je O. Rank kod Shakes-pearea. Nalazi se u Mletakom trgovcu, u poznatom prizoru kad sretni ljubavnik odabire izmeu tri koveia, pa vjero jatno ne mogu uiniti nita bolje, no da vam ukratko proitam taj kratki Rankov prikaz:

Jedna omaka u govoru, knjievno izrazito fino motivi rana i tehniki sjajno oplemenjena, koja kao i omaka u Wal-lensteinu, na koju je ukazao Freud, odaje da je pjesnik dobro poznavao ovaj mehanizam i smisao omake, te da je pretpo stavio kako je i sluatelj razumije, nalazi se u Shakespeareovu Mletakom trgovcu (trei in, prizor drugi). Natjerana voljom oca da supruga odabire kockom, Porcija je do sada sretnim sluajem uspjela umai svim svojim nemilim proscima. Kako je konano u Bassaniu pronala onoga kojemu je uistinu sklona, mora se pribojavati da e i on izvui pogrenu kocku. I iako bi mu najradije rekla kako moe biti siguran, da e mu njena ljubav pripadati i u tom sluaju, njen je zavjet prijei u tome. U njenoj unutarnjoj borbi, pjesnik joj doputa da dobro dolom proscu kae:

Molim vas, ekajte; jo jedan, dva dana, prije no to se odvaite; jer, odaberete li pogreno, izgubit u vae drutvo; stoga odugovlaite. Neto mi govori ( no, to nije ljubav ), da vas ne bih eljela izgubiti; Mogla bih vas odvesti do pravog izbora, no tada bih prekrila svoju zakletvu; to ne elim; tako biste me vi mogli izgubiti. A ako to uinite, natjerat ete me da greno elim Da sam je barem prekrila. O, vi - oi, Koje su me tako prozrele i rascijepile! Napola sam vaa, druga je polovina vaa

40

Htjedoh rei - moja; no, ako je moja, tad je i vaa, I tako u cijelosti vaa. Upravo ono, to mu je eljela tek lako nagovijestiti, jer

mu je zapravo trebala posve zatajiti da je jo i prije biranja po-sve njegova i da ga voli, upravo to pjesnik doputa da zadi vljujuom psiholokom finoom osjeaja otvoreno prodre kroz njenu omaku u govoru, te zna kako ovakvom vjetinom treba primiriti neizdrivu neizvjesnost ljubavnika, ali i isto vrsnu napetost sluatelja u vezi ishoda odabiranja.

Primjeujete li i kako Porcija na samom kraju fino pove zuje obje izjave sadrane u omaki, kako uklanja suprotnost koja je u njima sadrana, te konano daje za pravo - samoj omaki u govoru:

No, ako je moja, tad je i vaa, I tako u cijelosti vaa.

Usput, i jedan je mislilac udaljen od medicine razotkrio smisao omake jednom svojom napomenom, te nam pritedio trud oko njena razjanjenja. Svi vi poznajete duhovitog satiriara Lichtenberga (1742. - 1799.), za kojeg je Goethe re kao: Tamo gdje se on naali, prikriven je neki problem. Meutim, ovdje je kroz alu na svjetlo dana iznio i sam pro blem. U svojim je duhovitim i satirinim mislima Lichtenberg zabiljeio i reenicu: On bi uvijek proitao Agamemnon umjesto angenommen (pretpostavljeno), toliko je mnogo itao Homera. To je uistinu teorija omake u itanju.

Sljedei put emo istraiti, moemo li se u shvaanju omaki suglasiti s pjesnicima.

41

III.predavanje OMAKE (Nastavak)

Moje dame i gospodo! Proli put smo nadoli na misao, da omaku promatramo samu po sebi, a ne u odnosu na njeno na-mjeravano djelovanje koje je poremetila; dobili smo dojam, da se u nekim sluajevima ini kako omake razotkrivaju svoj vlastiti smisao, te smo sami sebi rekli - kad bi se u veem obi mu moglo potvrditi da omake imaju vlastiti smisao, tada bi nam taj smisao ubrzo postao mnogo zanimljivijim, nego li is traivanje okolnosti pod kojima omaka nastaje.

Suglasimo se jo jednom oko toga, to elimo podrazumi jevati pod smislom jednog psihikog procesa. Nita drugo, ve namjeru kojoj on slui, te njegov poloaj u jednom psihi kom nizu. Za veinu naih istraivanja moemo smisao za mijeniti namjerom ili tendencijom. Je li to, dakle, bio sa mo varljiv privid ili poetsko uzdizanje omake, kad smo po vjerovali da u njoj moemo prepoznati namjeru?

Ostanimo vjerno kod primjera omaki u govoru, te pre gledajmo jedan vei broj ovih zapaanja. Ovdje nalazimo itave kategorije sluajeva u kojima namjera, smisao, jasno izlazi na svjetlo dana. Prije svega su to oni, u kojima na mjesto namjeravane izjave stupa upravo njena suprotnost. U svom govoru prilikom otvaranja sjednice predsjednik izgo vara: Objavljujem, da je sjednica zakljuena. To se ne moe 42

dvosmisleno tumaiti. Smisao i namjera njegove omake je u tome, da bi on elio sjednicu - zatvoriti. Pa on to kae i sam, moglo bi se rei; treba ga samo drati za rije. Ne pri govarajte mi sad kako to nije mogue, jer dobro znamo da nije trebao zatvoriti ve - otvoriti sjednicu, te da bi i on sam, a upravo smo ga priznali kao najviu instancu, potvrdio, da ju je elio otvoriti. Jer, pri tome zaboravljate da smo se suglasili, kako emo omaku promatrati samu po sebi; o njenu odnosu prema namjeri koju ona ometa bit e govora kasnije. Inae ete biti okrivljeni za izazivanje jedne logike pogreke, koja prikriva problem o kojem se raspravlja, to se na engleskom jeziku naziva begging the question.

I u drugim sluajevima, u kojima se omakom u govoru nije izrekla ista suprotnost, ipak moe doi do izraaja njen suprotni smisao. Nisam sklon ocijeniti zasluge .... Sklon nije suprotnost dostojnom, ali je zato otvorena izjava, i nalazi se u otroj suprotnosti s trenutkom u kojemu govornik treba nastupiti.

U jo nekim sluajevima omaka u govoru dodaje jedno stavno jedan drugi smisao onom namjeravanom. Tada se ree nica doivljava kao saetak, skraenje, zbijanje, i to nastalo iz vie reenica. Tako energina dama kae: On moe jesti i piti ono to ja hou. To zvui upravo tako, kao da je izrekla: On moe jesti i piti to god eli; no, to to on ima eljeti? Umjesto njega, elim ja. Omake u govoru esto ostavljaju dojam tak vih skraivanja, na primjer, kad profesor anatomije na svom predavanju o nosnim upljinama upita jesu li sluatelji sve shva tili, te nakon opeg potvrivanja nastavi: Ja to ne vjerujem, jer se ljudi koji razumiju nosne upljine mogu ak i u gradu od mi lijun stanovnika nabrojiti na jedan prst... oprostite, na prste jedne ruke. I ovaj skraeni govor ima svoj smisao; on nam govori da postoji samo jedan ovjek, koji to zaista i razumije.

43

Nasuprot ovih grupa sluajeva, u kojima omaka sama prokazuje svoj smisao, nalaze se one u kojima omaka u go voru nije izrekla nita smisleno, dakle - one, koje energino protuslove naim oekivanjima. Kad netko omakom u govoru izmijeni neije osobno ime ili izree neiskoristiv slijed slo gova, tada se ini da je sve ve odlueno u pitanju: imaju li uope sve ove omake, koje se toliko esto dogaaju, ikakav smisao; i to, odlueno na odbijajui nain. Ve se i pri po bliem istraivanju ovih primjera pokazuje, kako razumijeva nje ovih tvrdnji moe biti vrlo lako, te da razlika izmeu ovih nejasnih i ranije spomenutih, jasnijih sluajeva uope i nije to liko velika.

Gospodin, upitan o stanju njegova konja, odgovara: Ja, das draut... Das dauert vielleicht noch einen Monat (Da, to e pokrt... potrajati moda jo mjesec dana). Upitan sto je time zapravo htio rei, objasnio je, kako je mislio izgovoriti daje to alosno (traurig), ali je iz sukoba rijei traurig i dauert proizalo ono njegovo draut (Meringer i Mayer).

Drugi pria o nekim dogaajima koje napada, pa nastav lja: Dann aber sind die Tatsachen zum Vorschwein geko-mmen (Tada su se injenice predsvinjile). Na pitanje potvr uje, da je te dogaaje elio oznaiti kao svinjarije, no rijei Vorschein (prikaz) i Schweinerei (svinjarija) su dovele do one neobine mjeavine koju je izrekao, Vorschwein (M. i M.)

Prisjetite se sluaja mladia, koji je elio pratiti {begleitdi-gen) mladu damu. Dopustili smo si slobodu da ovu rije raz dijelimo na dvije - begleiten i beleidigen (pratiti i uvrijediti), pa smo osjeali da to znamo posve sigurno protumaiti, i da za ovu omaku ne treba traiti neku potvrdu. Iz ovih primjera uviate da se i ovi manje jasni sluajevi omaki u govoru mo gu razjasniti presretanjem, interferencijom dviju rijei, koje se namjeravalo izrei; razlike nastaju samo zbog toga, to jed-44

nom jedna namjera posve zamjenjuje drugu (supstituira je), kao u sluajevima izgovaranja upravo suprotnosti, dok se dru gi put mora zadovoljiti time da se izmijeni ili modificira, pa dolazi do stvaranja mjeavine koja ima vie ili manje smisla.

Sad vjerujemo da smo shvatili tajnu velikog broja omaki u govoru. Zadrimo li se na ovom shvaanju, moi emo ra zumjeti i druge, do sada zagonetne grupe. Kod pogreno izgo vorenog imena, primjerice, ne moemo pretpostaviti da se uvijek radi o presretanju dvaju slinih, a ipak razliitih imena. No, nije nam ba teko odgonetnuti drugu namjeru. Do pogre nog izgovaranja imena dosta esto dolazi i izvan omaki u govoru; tako se neko ime pokuava uiniti takvim da bi za-zvualo runo ili loe, a to je jedan poznat nain ili vrsta vrije anja kojeg se obrazovan ovjek ubrzo naui odvikavati, iako ga se nerado i odrie. Jo uvijek ga esto doputa kao alu, iako tek neznatne vrijednosti. Da bismo naveli barem jedan snaan i ruan primjer takve omake s imenom, spomenut u, da se ime predsjednika Republike Francuske - Poincarea - u nae vrijeme pretvorilo u Schweinkare (svinjski kare). Blisko nam je stoga prilikom izgovora s takvom jednom omakom pretpostaviti namjeru vrijeanja, koja proviruje iza nje. Slina nam se razjanjenja sluajeva omaki u govoru nameu ako ih proirimo i na neke od onih sa smijenim, ili apsurdnim uincima. Podrignimo u zdravlje naeg efa je primjer, u kojem se na neoekivan nain izgovaranjem samo jedne pogrene rijei ometa sveano raspoloenje, koja po buuje neukusne predodbe pa prema uzoru na odreene po grdne i prkosne govore ne moemo pretpostaviti bilo to drugo, no da se time iskazala namjera kojom se eljena ast zapravo energino osporava, te nam ustvari govori: Ne mojte vjerovati da to ne mislim ozbiljno, fuka mi se za tog momka!, i slino. Isto vrijedi i za one omake u govoru koje

45

bezazlene rijei pretvaraju u nepristojne i opscene, kao to je to apopos (stranjica, op.p.) umjesto apropos (povodom, op. p.), ili Eischeissweibchen (vulg., enica, koja izbacuje jaja) umjesto Eiweissscheibchen (ploica bjelanevine) (M.i M.).

Kod mnogih ljudi prepoznajemo takvu jednu sklonost, da - zbog odreenog uitka koji u tome nalaze, posve bezazlene rijei namjerno izvru u opscene; to se smatra smijenim, dok se u stvarnosti kod takvog jednog ovjeka moramo prije svega raspitati, je li to izrekao namjerno, kao alu, ili mu se to dogo dilo kao omaka u govoru.

Dakle, tako bismo uz razmjerno malo uloenog truda raz rijeili zagonetku raznih omaki! One nisu sluajnosti, ve oz biljne duevne djelatnosti; one imaju svoj smisao, nastaju uza jamnim djelovanjem, ili moda bolje: suprotnim utjecanjem dviju razliitih namjera. No, mogu razumjeti da me sad na mjeravate zatrpati pitanjima i sumnjama na koje jo uvijek tre ba odgovoriti i rijeiti ih, prije no to se zaponemo radovati prvom rezultatu naeg rada. Sigurno vas neu natjerati na do noenje preranih odluka. Stoga dopustite, da jedno za drugim, i to sve redom, podvrgnemo hladnom razmatranju.

Sto mi zapravo elite rei? Mislim li, da ovo razjanjenje vrijedi za sve sluajeve omake u govoru, ili tek za njihov od reeni broj? Moe li se isto shvaanje proiriti i na mnoge druge vrste omaki - na omake u itanju, pisanju, zaboravlja nju, dohvaanju pogrenih stvari, zagubljivanju, i sline?

to tada jo znae trenuci umora, uzbuenja, rastresenos-ti, ometene pozornosti, s obzirom na psihiku narav omaki? Nadalje, vidi se da je od obiju suprotnih sklonosti koje posto je u omakama, jedna od njih uvijek oevidna, ali druga - ba i ne uvijek. Sto se onda radi, da bi se razotkrila ova potonja, a kad se vjeruje da se u tome uspjelo, kako se stie do dokaza, da to nije tek vjerojatno, ve posve sigurno jedina prava? 46

Imate li jo togod za priupitati? Ako ne, tada u nastaviti sam. Podsjeam vas na to, da nam zapravo i nije toliko stalo do samih omaki, ve da njihovim prouavanjem elimo sa mo nauiti poneto korisno za psihoanalizu. Stoga postavljam pitanje: kakve su to namjere ili sklonosti, koje mogu na takav nain ometati druge, te kakvi odnosi postoje izmeu onih ometajuih tenji i onih, koje su ometene? Tako e na posao zapoeti iznova, i to tek nakon to dospijemo do rjeenja.

Dakle, je li to razjanjenje svih sluajeva omaki u gov oru? Vrlo sam sklon tome, da povjerujem u to, zato jer se svaki put, kad se istrauje sluaj neke omake u govoru, moe pronai neko slino rjeenje. No, ne moe se dokazati niti to, da omaka u govoru ne moe nastati bez takvog jednog me hanizma. Moe biti i da jeste tako; ali, za nas je to teoretski posve svejedno, jer zakljuci koje elimo izvui s obzirom na uvod u psihoanalizu postoje i dalje, pa ak i kad bi se samo manji broj sluajeva omaki u govoru podvrgavao naem shvaanju, to zasigurno nije sluaj. Na sljedee pitanje, mo emo li i na druge vrste omaki proiriti ovo do ega smo doli u vezi s omakama u govoru, unaprijed u odgovoriti s - da. I sami ete se uvjeriti u to, kad se okrenemo istraivanju primjera omaki u pisanju, dohvaanja pogrene stvari i tako dalje. No, iz tehnikih razloga vam predlaem, da ovaj posao odgodimo sve dok temeljitije ne obradimo omaku u govoru.

Pitanje - to nam mogu jo uvijek znaiti okolnosti, koje je pisac naglasio: smetnje u cirkulaciji, umor, uzbuenje, ras-tresenost, teorija smetnji u pozornosti, prihvatimo li opisani psihiki mehanizam omake u govoru, zasluuje podrobniji odgovor. Uzmite u obzir da mi ove okolnosti ne osporavamo. Uope, ne dogaa se ba esto da psihoanaliza osporava neto, to druga strana ustvrdi; ona u pravilu pridonosi neto novo, a ponekad se - naravno - dogaa, da je bitno upravo

47

ono, to se do tada previdjelo, pa sad nastupa kao novo. Utjecaj fiziolokih predodreenosti, koje se iskazuju kroz lak osjeaj slabosti, smetnje u cirkulaciji, osjeaj iscrpljenosti, mora se bez daljnjeg priznati pri nastajanju omaki u govoru; u to vas moe uvjeriti svakodnevno i osobno iskustvo. No, koliko se malo time razjanjava! Prije svega, to nisu uvjeti nuni za nastajanje omake. Jer, omaka u govoru mogua je i pri punom zdravlju, i u normalnom stanju. Ovi tjelesni mo menti imaju, dakle, tek vrijednost olakanja i potpomaganja tog neobinog duevnog mehanizma omake u govoru. Jednom sam za ovaj odnos iskoristio usporedbu koju u sad ponoviti, jer je ne znam zamijeniti nekom boljom. Pretpos tavite, da se u mranim nonim satima kreem nekim osam ljenim mjestom, gdje me napadne neka vucibatina i otme mi sat i novanik, pa - kako u mraku nisam uspio dobro razaz nati lice otimaa - podnosim oblinjoj policijskoj postaji pri javu sljedeim rijeima: Osama i mrak upravo su mi oteli moje dragocjenosti. Policijski slubenik bi mi na to mogao rei: ini se, da neopravdano usvajate jedno izrazito meha niko shvaanje. Radije odnos stvari postavite ovako: pod zatitom tame, kojoj je pogodovala i osama, neki vam je ne poznati lopov oduzeo vae vrijednosti. U vaem mi se sluaju znaajnom ini zadaa, da pronaemo lopova. Moda bismo mu tada mogli oduzeti i njegov plijen.

Psihofizioloke okolnosti, kakve su uzbuenje, rastre-senost, poremeaj pozornosti, pruaju nam oevidno vrlo malo u svrhu razjanjenja. To su samo naini govora, panjol ski zidovi koji nas mame, da bez uzdravanja zavirimo iza njih. No, mnogo je upitnije, sto je zapravo ono, sto je izazva lo uzbuenje ili poremeaj pozornosti. Iznova kao znaajne treba priznati utjecaje glasova, slinosti meu rijeima te uo biajene asocijacije, proizale iz rijei. One olakavaju 48

omaku u govoru, jer joj ukazuju na puteve kojima se moe kretati. No, kad pred sobom imam jedan put, je li time ujedno odlueno, i samo po sebi razumljivo da u njime i krenuti? Potreban je jo i motiv da se odluim za njega, a osim toga i sila, koja e me na tom putu tjerati naprijed. Ovi odnosi glaso va i rijei, dakle, kao i tjelesne dispozicije samo pogoduju omakama u govoru, ali ne mogu pruiti njihovo stvarno razjanjenje. Pomislite i na to, kako u ogromnom broju slua jeva moj govor nije ometen okolnou da rijei koje koristim podsjeaju svojom zvukovnom slinou na neke druge, koje su usko povezane sa svojim suprotnostima, ili da iz njih proi zlaze uobiajene asocijacije. Ve bi se i kod filozofa Wundta moglo pronai, da omaka u govoru nastaje kad zbog tjelesne iscrpljenosti sklonost asocijacijama nadvlada namjeru, koju smo htjeli izgovoriti. To bi moglo vrlo dobro odjeknuti kad se tome ne bi protivilo iskustvo, koje svjedoi da u itavom jed nom nizu sluajeva omaki u govoru nedostaju tjelesne, a u drugom asocijativne pogodnosti za njih.

No, naroito mi je zanimljivo vae sljedee pitanje: na ko ji nain utvrujemo obje sklonosti, koje se mijeaju jedna s dr ugom. Vjerojatno niti ne slutite, koliko je ono optereeno po sljedicama. Jedna od tih dviju namjera, ona koja je ometena, zar ne, uvijek je nesumnjiva: osoba, kojoj se omaka dogodila prepoznaje je, i priznaje kao svoju. Povod za sumnje i razmi ljanje moe stoga dati samo ona druga, koja je omela prvu. No, ve smo uli, a vi to sigurno niste zaboravili, da je u itavom nizu sluajeva posve oevidna i ova druga namjera. Ona je prokazana uinkom same omake u govoru, samo kad bismo imali hrabrosti priznati taj uinak sam za sebe. Predsjednik koji grijei i izrie upravo suprotnost -jasno je da eli otvoriti sjed nicu, ali je jednako tako jasno da bi je elio i zatvoriti. To je toliko vidljivo,da niti ne treba nekog tumaenja. No, oni drugi

49

sluajevi, u kojima ometajua namjera onu prvu samo iskriv ljuje, ada se sama posve i do kraja ne izraava - kako emo u njima iz iskazanog prepoznati onu ometajuu namjeru?

U prvoj vrsti ovih sluajeva, na jedan vrlo jednostavan i siguran nain, naime - na isti nain, na koji se utvruje i ome tena namjera. Nju moemo neposredno saznati i od govorni ka; nakon izgovorene omake, on se najee odmah sam is pravlja, izgovarajui namjeravano: Das draut, nein, das da-uert vielleicht noch einen Monat. No, on nam moe istodob no objasniti i ometajuu namjeru. Upitan: Pa, zato ste prvo izrekli draut?, on odgovara: elio sam rei, kako je to traurige (alosna) pripovijest, dok e vam u drugom sluaju, kod omake Vorschwein takoer potvrditi, da je zapravo elio rei Schweinerei (svinjarija), no zatim se uzdrao, i izrekao ono drugo. Utvrivanje ometajue namjere uspjelo je ovdje jednako onoliko sigurno, koliko i utvrivanje ometene namjere. Ni ja nisam bez naroite namjere odabrao upravo one primjere, ije objavljivanje i razjanjenje ne potjee niti od mene, a ni od mojih sljedbenika. Pa ipak, u oba je sluaja bio potreban odreeni zahvat kojim se dospijevalo do rjeenja. Trebalo je upitati govornika, zbog ega mu se dogo dila omaka u govoru, i to zna rei o njoj. Inae bi vjerojat no tek olako preao preko nje, ne elei je razjasniti. Tek kad ga se upita, on daje objanjenje, i to prvo koje mu pada na um. I, eto vidite, ovaj mali zahvat i njegov rezultat - to je ve psi hoanaliza, i uzor za svako psihoanalitiko istraivanje kojim emo se nadalje baviti.

No, jesam li isuvie sumnjiav kad nagaam, kako se u istom trenutku, u kojem je psihoanaliza iskrsla pred vama, u vama uzdigao i otpor prema njoj? Niste li raspoloeni da mi prigovorite, kako izvijee upitane osobe koja je izgovorila omaku i nije posve dokazivo? Mislite, kako je ona zasigurno 50

sklona tome da slijedi poriv kojim e svoju govornu omaku objasniti, pa pri tome govori ono prvo najbolje ega se pri sjeti, i to joj se ini valjanim za takvo jedno razjanjenje. Ali, time nije pruen i dokaz, da je do omake u govoru uistinu ta ko i dolo. Da, moglo bi biti tako, no - jednako bi tako mog lo biti i drugaije. Jer, osoba se mogla prisjetiti i nekog dru gog razjanjenja, koje bi odgovaralo isto toliko, a moda i bolje.

Neobino je zapravo, koliko malo potovanja imate pre ma jednoj psihikoj injenici! Zamislite da je netko obavio kemijsku analizu odreene supstancije, te iz njenog sastava dobio odreenu teinu, toliko i toliko miligrama. Iz ove se teinske koliine mogu izvui i odreeni zakljuci. Mislite li da e jednom kemiaru ikada pasti na pamet osporavati ove zakljuke s motivacijom: izolirana supstancija mogla je imati i neku drugu teinu? Svatko se klanja pred injenicom da se radilo upravo o toj, i niti jednoj drugoj teini, te na njoj te melji svoje daljnje zakljuke. Samo kad se radi o psihikoj i njenici, da je upitanom na pamet pao upravo jedan odreeni odgovor, tada vama to ne vai, pa kaete - moglo mu je na um pasti i neto drugo! Zapravo, vi u sebi imate iluziju psihike slobode i ne elite je se odrei. ao mi je, ali u tome vam se najotrije protivim.

Moda ete ovdje i popustiti, no samo zato, da biste mi otpor pruili iznova, na jednom drugom mjestu. Nastavljate: Razumijemo da se radi o naroitoj tehnici psihoanalize, koja do rjeenja svojih problema stie tako, da joj ga govore upra vo analizirane osobe. No, uzmimo sad onaj primjer, u kojem govornik na sveanosti poziva ostale da podrignu u zdravlje nadreenog. Vi kaete: ometajua namjera je u ovom sluaju - uvreda; ona je ta, koja se oprla ispravnom iskazivanju go vornikova potovanja. No, to je tek vae tumaenje, podrano

51

vaim opaanjima izvan same omake u govoru. Kad u ovom sluaju upitate tvorca omake u govoru, on vam nee potvrdi ti da je elio izrei neku uvredu; naprotiv, energino e se tome usprotiviti. Zbog ega onda ne odustanete od tog nedo kazivog tumaenja, kad se naete pred tako jasnim protiv ljenjem?

Da, ovaj put ste pronali neto snano. Zamiljam pred sobom tog nepoznatog govornika; on je vjerojatno asistent svog efa - slavljenika, moda ve i privatni docent, mlad ovjek s najboljim izgledima za uspjeh u ivotu. elim pro drijeti u njega, ispitujem nije li ipak osjetio neto, to bi se usprotivilo zahtjevu za odavanje poasti njegovu efu. No, lijepo u se provesti. On postaje nestrpljiv, i odjednom me napada: Vi, prestanite ve jednom s vaim ispitivanjem, ina e u postati neugodan. Upropastit ete mi itavu karijeru svojim sumnjienjima. Jednostavno sam izrekao podrignuti (aufstossen) umjesto podignuti, jer sam u istoj reenici ve dva puta ranije izgovorio to auf. To je ono, to Mering naziva odjekom rijei, i tu se vie nema to dalje tumaiti. Razu mijete li me? Dosta! Hm, to je iznenaujua reakcija, jedno vrlo energino poricanje. Vidim, od mladog se ovjeka ne moe nita saznati, no mislim takoer, i da razotkriva vrlo snaan osobni interes za to, da njegova omaka ne bi trebala imati bilo kakav smisao. Moda ete smatrati i da nije u redu to odmah postaje toliko grub prilikom jednog posve teoret skog ispitivanja, ali konano - pomislit ete, on ipak mora znati to je elio rei, a to ne.

Tako, mora li? To bi jo moda moglo biti i - pitanje. Sad vjerujete, da me imate u aci. To je, dakle, ta vaa

tehnika, ujem kako mi kaete. Kad onaj o kome se radi, tko je uinio omaku u govoru kae o njoj neto to vama odgo vara, tada ga proglaavate konanim i odluujuim autorite-52

tom za nju. Pa, on sam to kae! No, kad se ono to govori ne uklapa u vae trice, tada odjednom tvrdite da to ne vrijedi, da mu ne treba vjerovati.

To je, dodue, tono. No, mogu vam predstaviti i jedan slian sluaj, u kojem se takoer dogaa neto neuveno. Kad optuenik pred sucem priznaje svoje djelo, tada sudac vjeruje njegovu priznanju; no kad ga porie, sudac mu ne vjeruje. Kad bi bilo drugaije, tada ne bi postojalo pravosue, pa ipak, usprkos njegovim povremenim zabludama, morate priznati djelovanje tog sustava.

No, jeste li vi onda sudac, a onaj tko je uinio govornu omaku optuenik, koji se naao pred vama? Da li je omaka u govoru - prijestup?

Moda ne trebamo mi sami odbaciti ovu usporedbu. No, pogledajte samo do kakvih smo dubokih razlika stigli nekim produbljivanjima, u naoko posve bezazlenim problemima ve zanim uz omake. Do razlika, za koje za sada ne znamo, kako bismo ih izjednaili. Nudim vam privremenu nagodbu, kom promis utemeljen na usporedbi sa sucem i optuenikom. Vi morate meni priznati, da smisao omake ne doputa bilo kakvu sumnju, kad ga analizirani sam priznaje. Ja u zauzvrat priznati vama, da se ne moe doprijeti do izravnog dokaza za pretpostavljeni smisao omake, ukoliko analizirani odbija dati obavijest, a naravno - i kad nam on nije pri ruci, da bi nam je dao. Tada smo, kao i u sluaju pravosua, upueni na pokaza telje koji e nam odluku uiniti jednom vie, a idui put manje vjerojatnom. Kod suda se takoer, iz posve praktinih razlo ga, mora nekoga proglasiti krivcem samo na temelju indicija. No, za nas ne postoji takva nunost; nismo primorani niti odrei se ocjenjivanja takvih indicija. Bila bi zabluda vje rovati, da se neka znanost sastoji iskljuivo od strogo do kazanih pounih stavova, te prava nepravda uope tako neto

53

i zahtijevati. Takav zahtjev istie jedino ud, koja je eljna autoriteta, ona koja ima potrebu zamijeniti svoj religiozni katekizam nekim drugim, pa makar i znanstvenim. Znanost u svom katekizmu ima tek poneki apodiktian stav, jer su osta lo tvrdnje koje je podigla na odreeni stupanj vjerojatnosti. To gotovo da je i obiljeje znanstvenog naina razmiljanja kad se zadovoljava pribliavanjem vjerojatnostima, a konstruk tivni rad se moe nastaviti usprkos nedostatku onih posljed njih potvrda.

No, gdje emo pronai toke oslonca za naa tumaenja, indicije za nae dokaze u sluaju, kad sama izjava analizira nog ne razjanjava smisao omake? Na razliitim stranama. Prije svega, u analogiji s pojavnostima izvan omaki, primje rice - kad ustvrdimo da omaka u izgovaranju imena ima jed nak smisao uvrede, kao i njegovo namjerno izvrtanje. Zatim, iz psihike situacije u kojoj se omaka dogodila, iz naeg poz navanja karaktera osobe koja ju je izrekla, te iz dojmova koji su na osobu djelovali prije izgovaranja omake, i na koje ona moda tom omakom reagira. U pravilu se dogaa to, da pre ma opim naelima poinjemo s tumaenjem omake, to je, dakle, tek nae nagaanje, prijedlog za tumaenje, a potom nastojimo dobiti potvrdu istraivanjem psihike situacije. Ponekad moramo priekati i tek nadolazee dogaaje, koji se takoer najavljuju uinjenom omakom, kako bismo potkri jepili svoje nagaanje. Ne mogu vam lako dati dokaze za ovo, elim li se ograniiti samo na podruje omaki u govoru, iako se i ovdje moe nai nekoliko posve dobrih primjera. Mladi, koji bi elio otpratiti (begleitdigen) mladu damu, posve je sig urno neki straljivko; damu, iji mu smije jesti i piti samo ono to ona hoe, poznajem kao jednu od onih energinih ena koje bi znale u kui rukovoditi i vojskom. Ili, uzmite sljedei sluaj: na jednoj opoj skuptini Concordie neki

54

mladi lan dri strastven oporbeni govor tijekom kojega lanove uprave nazove Vorschussmitglieder (lanovi pre dujma), rije za koju se ini da je nastala od rijei Vorstand (uprava) i Ausschuss (odbor). Pretpostavit emo, da se u njemu pojavila ometajua tendencija, usprkos vlastitu opor-benjatvu, koja bi se mogla oslanjati na neto, to ima veze s predujmom. I zaista, od naeg pouzdanika doznajemo, da se govornik nalazi u stalnim novanim potekoama, te da je upravo tada podnio zahtjev za odobrenje pozajmice. Kao ometajuu namjeru tada uistinu moemo pretpostaviti slje deu pomisao: budi umjeren u svom oporbenjatvu; pa to su isti oni ljudi, koji ti trebaju odobriti predujam.

No, bogat izbor takvih indicijskih dokaza mogu vam pruiti prijeem li na iroko podruje ostalih vrsta omaki.

Kad netko zaboravi neije osobno ime, koje mu je inae vrlo dobro poznato, ili ga uz veliki trud na jedvite jade uspi jeva upamtiti, tada nam je bliska pretpostavka da ima neto protiv nositelja tog imena, tako da ne voli razmiljati o njemu; pridodajte tome i sljedea razotkrivanja psihikih situacija, u kojima nastaju ovakve omake:

Neki gospodin Y zaljubio se u jednu damu bez osobita uspjeha, a ona se ubrzo udala za gospodina X. I iako gospodin Y poznaje gospodina X ve due vrijeme, i s njim je ak i poslovno vezan, uvijek i uvijek iznova zaboravlja njegovo ime, pa se vie puta mora kod drugih ljudi raspitivati o njemu, kad eli poslati dopis gospodinu X.1

Oevidno je, da gospodin Y ne eli nita znati o svom sretnom suparniku. On treba postati netko, o kome se niti ne misli.

1 Prema C. G. Jungu.

55

Ili: Jedna se dama kod lijenika raspituje o njihovoj za jednikoj poznanici, no neprekidno je naziva njenim djevo jakim prezimenom. Zaboravlja prezime, koje je ova preuzela udajom. Zatim priznaje, da je bila vrlo nezadovoljna tim bra kom, te da joj se nimalo ne svia suprug ove prijateljice.1

Jo emo poneto znati rei o zaboravljanju imena s dru gih stanovita; no, sad nas zanima psihika situacija, u koju se takvo zaboravljanje svrstava.

Zaboravljanje namjera moe se posve openito staviti u vezu s jednim suprotnim strujanjem, koje uope niti ne eli ispuniti namjeru. No, tako ne mislimo samo mi u psihoanalizi, ve je to opi stav, koji u ivotu prihvaaju svi ljudi, iako e ga u teoriji zanijekati. Dobroinitelj, koji se ispriava svom tieniku da je zaboravio na njegovu molbu, nije se time pred njim opravdao. Jer, tienik odmah misli: Njemu nije nima lo stalo; on mi je to, istina, obeao, no ne eli to ustvari ui niti. Stoga je u odreenim odnosima zaboravljanje zabra njeno i u ivotu, pa se ini kao da je razlika izmeu ope pri hvaenog i psihoanalitikog shvaanja ovih omaki gotovo uklonjena. Zamislite tako domaicu, koja gosta doekuje rijeima: to, dolazite tek danas? Pa, posve sam zaboravila da sam vas danas pozvala u posjetu. Ili mladog ovjeka, koji bi svojoj ljubljenoj morao priznati, da je zaboravio doi na njihov ugovoreni sastanak. On joj to zasigurno nee priznati, ve e radije iznai svakojake najnevjerojatnije prepreke koje su ga tada zadrale, i onemoguile mu da joj sve od tada o to me poalje obavijest. Svi znamo, da u vojnim pitanjima ispri ka, kako se neto zaboravilo - nimalo ne koristi, niti titi od bilo koje kazne, i moramo to smatrati opravdanim. Ovdje su odjednom svi ljudi suglasni u tome, da neka odreena omaka 1 Prema A. A. Brillu

56

ima mnogo smisla, te koji je to smisao. Zbog ega nisu do voljno dosljedni, pa da taj stav proire i na druge omake, te ga usvoje u cijelosti? I za ovo, naravno, postoji odgovor.

Ako je smisao ovog zaboravljanja namjera toliko nesum njiv ak i laicima, tada ete biti utoliko manje iznenaeni kad otkrijete, da i pjesnici primjenjuju ovu omaku u istom smis lu. Tko je od vas gledao ili proitao djelo B. Shawa Cezar i Kleopatra, prisjetit e se da u posljednjem prizoru Cezara, koji odlazi, progoni ideja kako je jo neto namjeravao uiniti, sto je sad zaboravio. Konano se ispostavlja, sto je to: opros titi se od Kleopatre. Ovaj mali pjesnikov prikaz eli velikom Cezaru pripisati promiljenost, koju on nije posjedovao, a kojoj ak nije niti teio. Iz povijesnih izvora moete otkriti kako je Cezar dao da se Kleopatra dovede u Rim, da bi tamo ivjela s malim Cezarionom ak i u vrijeme Cezarova uboj stva, nakon ega je bjeei napustila grad.

Sluajevi zaboravljanja namjera openito su toliko jasni, da su nam za nae potrebe od male koristi indicije o smislu omake, ako je ona izvedena iz psihike situacije. Okrenimo se stoga jednoj mnogo vieznanijoj i neprovidnijoj omaki -gubljenju i zagubljivanju. Kod gubljenja, jednog esto toliko bolno doivljenog sluaja, mi sami esto sudjelujemo s ne kom namjerom, no - to zasigurno neete smatrati vjerodosto jnim. Ali, postoje mnoga opaanja kakvo je ovo: neki mladi izgubi olovku, koja mu je bila vrlo draga. Nekoliko je dana ranije dobio pismo sestrina supruga, koje je ovaj zakljuio rijeima: Nemam niti volje, a ni vremena podupirati tvoje nepromiljenosti i tvoju lijenost.1 A olovka je upravo bila poklon, dobiven od tog urjaka. Bez ove podudarnosti, narav no, ne bismo mogli pretpostaviti kako je u ovom gubljenju

Prema B. Dattneru.

57

postojala neka njegova namjera, da se rijei te stvari. Slini su sluajevi vrlo esti. Predmeti se gube kada s darovateljem stu pimo u neprijateljske odnose, pa ga se vie ne elimo prisje ati, ili kad se nama samima prestanu sviati, pa elimo pro nai izgovor da bismo ih zamijenili drugima, boljima. Istom se takvom namjerom protiv nekog predmeta sluimo, na ravno, i kad se on ispusti, slomi, razbije. Moe li se smatrati sluajem, ako kolarac tik pred svoj roendan odjednom izgu bi, oteti, slomi predmete kojima se koristi, primjerice - svoju kolsku torbu i depni sat?

Tko je dovoljno esto proivio neugodnost da ne moe pronai neto to je sam odloio, nee eljeti povjerovati niti u postojanje namjere prilikom tog zagubljivanja. Pa ipak, nisu nimalo rijetki sluajevi, u kojima popratne okolnosti zagublji vanja ukazuju na namjeru da se taj predmet ukloni, privre meno ili trajno. Moda je najljepi primjer ove vrste sljedei:

Jedan mi je mladi ispriao: Prije nekoliko sam godina imao u braku dosta nesporazuma, smatrao sam svoju suprugu isuvie hladnom, i iako sam joj rado priznavao njene dobre osobine, ivjeli smo jedno uz drugo bez njenosti. Jednog mi je dana nakon etnje donijela knjigu koju je kupila, jer bi me navodno mogla zanimati. Zahvalio sam joj za ovaj znak panje, obeao da u knjigu proitati te je odloio, i - vie je nisam mogao pronai. Tako su protekli mjeseci u kojima bih se s vremena na vrijeme prisjetio ove zagubljene knjige, i uzalud je pokuavao pronai. Nakon otprilike pola godine oboljela je moja voljena majka, koja je ivjela odvojeno od nas. Moja supruga je napustila kuu da bi njegovala svoju svekrvu. Stanje oboljele postajalo je ozbiljno, to je mojoj eni pruilo priliku, da se pokae sa svoje najbolje strane. Jedne sam veeri stigao kui oduevljen djelima svoje supruge, i ispunjen zahvalnou prema njoj. Krenuo sam 58

prema svom pisaem stolu, i bez neke naroite namjere otvo rio jedan pretinac na njemu, s nekom maglovitom sigurnou; na samom vrhu pronaao sam toliko dugo nestalu, zagubljenu knjigu.

Zajedno s nestankom motiva, okonala se i zagubljenost tog predmeta.

Dame i gospodo! Ovu bih zbirku primjera mogao neiz mjerno uveavati. No, neu to uiniti. U mom djelu Psihopa tologija svakidanjeg ivota (prvi put se pojavila 1901. godine) ionako ete pronai prebogatu kazuistiku za proua vanje omaki.1

Svi ovi primjeri uvijek iznova pokazuju isto: ine vam vjerojatnim da omake imaju smisao, i pokazuju vam, kako se taj smisao moe otkriti ili potvrditi okolnostima koje ih okru uju. Danas u biti krai, jer smo se ograniili na namjeru, da prouavanjem ovih pojava izvuemo dobit u pripremi za psi hoanalizu. No, ovdje se moram osvrnuti jo samo na dvije opaene grupe - gomilane i kombinirane omake, te na po tvrivanje naih tumaenja kroz dogaaje, koji su nastupili kasnije.

Gomilane i kombinirane omake zasigurno pripadaju naj viim ukrasima svoje vrste. Da nam je stalo samo do toga da dokaemo kako omake mogu imati vlastiti smisao, tada smo se od poetka mogli ograniiti jedino na njih, jer je kod njih smisao jasan ak i onima koji tee razumijevaju, a zna se na metnuti i najkritinijoj procjeni. Gomilanje izgovorenog odaje tvrdoglavost, koja se gotovo nikada ne moe pripisati sluaju, ali zato dobro pristaje namjeri. I na kraju, zamjena 1 Isto tako, i u zbirci A. Maedera (na francuskom), A. A. Brilla (na engles

kom), E. Jonesa (na engleskom), J. Starckea (na holandskom) i drugi-

59

jedne vrste omaki drugima pokazuje nam sto je to, sto je va no i znaajno u samoj omaki: ne njen oblik ili sredstvo kojim se posluila, ve namjera kojoj slui i koja bi se trebala postii najrazliitijim putevima. Tako u vam navesti sluaj ponov ljenog zaboravljanja: E. Jones pripovijeda, kako je jednom iz njemu neznanih motiva ostavljao neko pismo na svom pisa em stolu nekoliko dana za redom. Konano je odluio pre dati ga, no Dead letter office (engl., Ured za neuruena pisma) ga je vratio, jer je na njega zaboravio napisati adresu. Kad ga je adresirao, odnio ga je iznova, ali ga je ovaj put predao - bez potanske marke. Sad je sam sebi morao priznati nevoljkost da to pismo uope i poalje.

U jednom se drugom sluaju kombinira omaka dohva anja stvari s njenim zagubljivanjem. Jedna dama putuje u Rim sa svojim zetom, poznatim umjetnikom. Posjetitelja su Nijemci koji ive u Rimu doekali uz velike poasti, pa je izmeu ostalog kao poklon od njih dobio zlatnu medalju anti kog podrijetla. Dama je povrijeena zato, jer njen zet ne zna cijeniti taj prekrasni dar kako treba. Kad se vratila kui nakon to joj se pojavila sestra, prilikom raspremanja putnog kov ega otkrije da je, niti sama ne znajui kako, sa sobom poni jela i medalju. To odmah pismom dojavi zetu, te mu javi, da e mu je sljedei dan odaslati natrag u Rim. No, sljedeeg dana medalja je toliko vjeto zagubljena, da je nemogue pro nai je i poslati, pa dami konano postaje jasno, to njena ra-stresenost znai - naime, da bi taj predmet tako rado zadr ala za sebe.1

Ve sam vam ranije govorio o primjeru kombinacije za boravljanja i zablude, u kojem netko prvi put zaboravi na sas tanak, a drugi put, usprkos vrstoj namjeri da ne zaboravi, 1 Prema R. Reitleru

60

pojavi se na sastanku u vrijeme drugaije od dogovorenog. Potpuno mi se istovjetnim ini sluaj, to mi ga je iz vlastita iskustva ispriao prijatelj koji se - osim znanosti, zanima i knjievnou. On kae: Prije nekoliko godina prihvatio sam izbor za lana odbora odreene knjievne udruge, jer sam slu tio da bi mi to drutvo jednom moglo biti od pomoi prilikom prikazivanja moje drame; stoga sam redovito, iako bez nekog veeg zanimanja, sudjelovao u sjednicama koje su se odra vale petkom. Prije nekoliko mjeseci primio sam uvjeravanja da e do prikazivanja doi u kazalitu u R, pa mi se od tada poelo redovito dogaati, da zaboravim sjednice one udruge. Kad sam proitao vae djelo o tim stvarima, posramio sam se svoje zaboravljivosti, predbacivao si koliko je to runo to sad izostajem kad mi ovi ljudi vie ne trebaju, te odluio da tu sjednicu svakako neu zaboraviti idueg petka. Uvijek sam se iznova podsjeao na tu namjeru, sve dok je konano nisam i izvrio, i naao se pred vratima dvorane, u kojoj se ona odra vala. No, na moje iznenaenje, ona su bila zatvorena, a sjed nica je ve prola. Naime, zabunio sam se u danima; tog je dana bila ve - subota!

Bilo bi dovoljno primamljivo prikupljati slina zapaanja, no ja kreem dalje; elim da pogled usmjerite i na one slua jeve, u kojima nae tumaenje tek treba priekati svoju potvr du - u budunosti.

Glavni je uvjet ovih sluajeva, razumljivo, da nam je sa danja psihika situacija nepoznata, ili nedostupna naim ras pitivanjima o njoj. Tada nae tumaenje ima samo vrijednost neke slutnje, kojoj niti sami ne elimo pridavati isuvie veliku teinu. No, kasnije se dogodi neto, to nam pokae kako je naa ranija pretpostavka bila opravdana. Jednom sam se obreo kao gost tek vjenanog mladog para, i sluao mladu enu kako, smijui se, pria o svojoj posljednjoj dogodovtini iz

61

dana kad su se vratili s branog putovanja; posjetila je svoju jo neudatu sestru, da bi zajedno krenule po trgovinama, kao u ranijim danima, dok joj se suprug zaputio za svojim poslo vima. Odjednom je na drugoj strani ulice primijetila jednog mladog gospodina, pa ga je pokazala sestri, gurkajui je: Vidi, tamo je gospodin L. Posve je zaboravila, da je taj gospodin ve nekoliko tjedana - njen suprug. Zgrozila me njena pria, no nisam se usudio izvui bilo kakav zakljuak iz nje. Ove sam se male pripovijesti prisjetio tek nekoliko godi na kasnije, kad je taj brak dospio do vrlo nesretnog ishoda.

A. Maeder pria o dami, koja je dan prije vjenanja zabo ravila isprobati svoju vjenanicu, te se na oaj krojaice toga prisjetila tek kasno uveer. On ovo zaboravljanje dovodi u vezu s time, da se ona ubrzo rastavila od svog supruga. -Poznajem damu, koja je ve dugo rastavljena od supruga, ali je upravljajui svojom imovinom neprekidno potpisivala svo je djevojako prezime, i to jo mnogo godina prije no to ga je uistinu i promijenila. - Znam i druge ene, koje su na svom svadbenom putovanju izgubile vjenani prsten, pa znam da je i ishod njihovih brakova tom sluaju - dao smisla. A sad jo jedan svijetao primjer, s boljim ishodom. Pria se za jednog poznatog njemakog kemiara da nije stupio u brak zato, jer je zaboravio vrijeme svog vjenanja, pa je - umjesto u crkvu - krenuo u svoj laboratorij. Bio je dostatno pametan da i ostane kod tog jednog pokuaja, pa je i umro u visokoj staro sti, neoenjen.

Moda je i vama sijevnula pomisao, da je u ovim primje rima omaka zauzela mjesto znamenja ili predznaka naih starih. I uistinu, jedan dio tih znamenja nije niti bio nita drugo, nego - omake, primjerice kad bi netko posrnuo, ili pao. No, drugi je dio nesumnjivo nosio obiljeja objektivnih zbivanja, a ne subjektivnih dogaaja. Ali, ne biste vjerovali 62

koliko je ponekad kod odreenog dogaaja teko odluiti, pri pada li on jednoj ili drugoj grupi. Jer, djelo se esto zna dobro zakrinkati kao neki pasivni doivljaj.

Svatko od nas, tko se moe osvrnuti na jedno due ivot no iskustvo, vjerojatno bi sam sebi mogao rei da si je mogao pritedjeti mnoga razoaranja i bolna iznenaenja, samo da je smogao pronai hrabrosti i odlunosti da male omake u ophoenju s ljudima smatra predznacima, te da ih procjenjuje kao znake njihovih jo neotkrivenih namjera. Najee se o vjek ne usuuje to uiniti; to bi mu izgledalo kao da putevi-ma, koji zaobilaze znanost, iznova postaje praznovjeran. Pa, ne ostvaruju se sigurno niti svi predznaci, a iz naih ete teori ja shvatiti da se svi niti ne trebaju obistiniti.

63

IV. predavanje OMAKE (Zakljuak)

Moje dame i gospodo! Kao rezultat naih dosadanjih na stojanja moemo ustvrditi da omake imaju svoj smisao, te da se on moe uzeti kao temelj naih daljnjih istraivanja. Neka se jo jednom naglasi, da mi ne tvrdimo - a za nae nam svrhe takva tvrdnja nije niti potrebna - kako je svaka pojedina