1. UVOD

Nastava likovne kulture je razmjerno specifična u odnosu na nastavu drugih

predmeta, zahtijeva određenu vještinu i osviještenost određenih pojmova. Potrebno je

poznavanje likovnog jezika i likovnih tehnika, ali i svijest o njihovoj praktičnoj

primjenjivosti. Sa odgojnog stanovišta, govorimo o individualnosti, zaštiti od kiča,

stereotipa i šablona. Govorimo o balansiranju između učenja, tj. davanja i primanja

informacija u obliku znanja, i odgoju, osvještavanju mehanizama ponašanja i njihovom

uključivanju u vlastitu strukturu.

Za uspješno obavljanje takvih zadataka potrebno je pokrenuti vlastite resurse,

prenošenje takvih vještina traži da ih, barem donekle, i sami imamo. Praćenje

stručne literature, promatranje i promišljanje izložabi i likovnih umjetnina najmanji

je napor koji moramo poduzeti ako smo preuzeli odgovornost educiranja generacija

naraštaja u tom području.

Unutar razreda, metodički je razrađen način obrazovanja radi postizanja predviđenih

ciljeva, uvijek u promjeni i svakog sata drugačiji. Metodikom nazivamo skupinu pravila

koja vrijede u statističkom prosjeku situacija, u specifičnim pojedinim situacijama svaki

je nastavnik prepušten sebi i svojim sposobnostima prilagođavanja.

1

2. TOK NASTAVNOG PROCESA NA SATU

VIZUALNO-LIKOVNOG ODGOJA I OBRAZOVANJA

Pripremanje za nastavni sat počinje odlukom što njime želimo postići, misleći  pri

tome primarno na likovne probleme. Njihovim izborom i izborom tehnike  odlučujemo se

za motiv koji će djecu dovesti do ispunjenja zadatka. 

Nadalje, određujemo zadatke: 

Stjecanje znanja predviđa usvajanje, prepoznavanje, razumijevanje i primjenu

pojmova likovnog jezika, likovnih i kompozicijskih elemenata, te likovnih  tehnika.

Dijete dobiva informacije o umjetničkim djelima svjetske i nacionalne  baštine, i uči

riječi i sintakse kojima može vršiti analizu viđenog.

Stjecanje sposobnosti cilja na razvijanje divergentnog mišljenja, kreativnosti,

intelektualnih i senzornih sposobnosti. Razvijaju se također i psihomotoričke

sposobnosti, vještina kontrole ruke u izražajne svrhe, kao i psihičke funkcije:

koncentracija, percipiranja, empatija (uživljavanje), pamćenje, mašta itd.

Odgojnim zadacima potiče se pozitivan odnos prema radu, aktivnost,  upornost,

samostalnost. Razvija se socijalni odnos kolegijalnosti sa drugom  djecom kroz saradnju

u grupnim radovima, kao i urednost, pažljivost i  poštovanje prema tuđim djelima.

Kao i svaki drugi sat tako i sat likovnog odgoja i obrazovanja ima svoje dijelove kao

i vrijeme trajanja.

Dijelovi sata likovnog odgoja i obrazovanja i njihovo trajanje: 

2.1. Priprema (podjela pribora, razmještaj, demonstracija tehnike): poželjno je papire

podijeliti još za trajanja odmora i traje 2 minuta,

2.2. Motivacija ( osvještavanje likovnog problema, motiv) i traje 8 minuta,

2.3. Najava zadatka (što, čime, kako); priprema + motivacija + najava, traje 10

minuta

2. 4. Realizacija (rad), obilaženje djece, poticanje, pojašnjavanje i traje 30 minuta,

2.5. Analiza i vrednovanje likovnog rada i traje do 5 minuta

2

2.1. Priprema

U pripremi nastavnog sata treba uraditi slijedeće:

a) Pripremiti materijal za rad, razmjestiti prema potrebi stolove i stolice učenika kao i

podijeliti učenicima potrebni pribor nalijevamo vodu u čašice i sl.

b) Učenike upoznajemo s određenom likovnom tehnikom i određenim likovno tehničkim

sredstvima. Ako su učenici već radili s određenim materijalom, potrebno je ukratko

ponoviti njegove izražajne mogućnosti i način rada. Međutim, ako se učenici po prvi put

susreću sa nekom tehnikom i materijalom ( to obično vrijedi u prvom i drugom razredu)

onda nastavnik mora demonstrirati tehniku i postupak, a nikako samo verbalno. Zavisno

od tehnike treba odrediti i odgovarajuću podlogu, a sam format i oblik podloge treba

mijenjati. Određujemo na kojem papiru se radi; usmjerenje  papira, vertikalno ili okomito

a najčešće se prepušta slobodnom izboru djeteta.

2.2. Motivacija

Osnovni izvori motiva su:

a) Vizualno kao izvor motiva, 

b) Nevizualno kao izvor motiva, 

c) Likovno-kompozicijski elementi kao poticaj. 

Ovisno o izvoru motiva određujemo metodički pristup. Likovne probleme povezujemo

didaktičkim metodama i načinom rada, s pomoću kojih ih možemo najbolje pojasniti,

produbiti interes, maštu, emocije i želju za likovnim izražavanjem.

a) Vizualno kao izvor motiva zahtjeva analitičko promatranje i razgovor o motivu

koji proučavamo. Ključna pitanja su "Šta vidiš?" i "Šta još vidiš?" kako bi se osvijestilo

što više detalja i njihovih odnosa, proporcionalnih i strukturalnih. Osvještavaju se likovni

problemi koje ćemo prikazati u radovima (npr. ritam i nizovi  na klipu kukuruza, ili

komplementarne boje zelene salate i crvene  paprike). S učenicima treba otkriti vizualne i

likovne vrijednosti koje ćemo realizirati likovno-tehničkim sredstvima odnosno likovnom

tehnikom i metodama građenja, variranja, kombiniranja i razlaganja. Na kraju procesa

3

analiziramo i vrednujemo gotova djela na osnovu likovnih problema uočenih na početku

likovnog procesa.

b) Nevizualno kao izvor motiva zahtijeva uključivanje drugih osjetila osim vida:

miris, okus, opip i sluh. Na učenike djelujemo muzikom, tekstom, hranom sa  izraženim

okusima (slano, slatko kiselo, gorko), cvijećem i sl. Ne sugeriramo  ništa (npr. strah je

hladne boje a radost tople), već ostavljamo posve slobodan  izbor djetetu kako će se

izraziti. Kako bi izraz bio slobodan, na učenike ne treba uticati dok rade. Na kraju može

učenik kroz razgovor reći nešto o emocijama i načinima likovnog izraza što je probudilo

nevizualno kao poticaj. Tokom analize razgovaramo i o emocijama.

c) Likovno-kompozicijski elementi kao poticaj započinjemo likovnim scenarijem  -

likovnom pričom, stvaralačkom igrom, pokretom i sl. ovisno o nastavnikovoj

kreativnosti. Učenici realiziraju svoju ideju likovnim tehnikama i metodama. Učenici

obavljaju svoj  zadatak, a tek na gotovim radovima osvješćujemo likovne probleme

predhodno potaknute likovnim scenarijem. Ovdje imamo obrnut proces od uobičajnog –

likovne probleme osvešćujemo na kraju procesa. U razgovoru sa nastavnikom i

međusobno učenici otkrivaju zakonitosti likovnog jezika.

2.3. Najava zadatka

Najava zadatka je vremenski najkraći dio sata mada je izrazito važan dio sata. U jednoj

rečenici treba jasno sažeti cijelu motivaciju i objasniti što se i kako traži od djece da rade.

Drugim riječima, u jednoj rečenici izgovaramo nastavnu jedinicu (motiv, likovno

područje, likovnu tehniku i likovni problem), npr.: danas slikamo teksture na kori drveta

akvarelom. Veoma je bitno da  tražimo od jednog učenika da ponovi najavu zadatka radi

povratne informacije o našoj jasnoći. Ako jedan učenik ne može ponoviti, pitamo nekog

drugog. Ako ni taj nije u stanju, to je signal nastavniku da vjerojatno nismo bili jasni i da

valja ponoviti najbitnije dijelove motivacije, dok djeca ne shvate što se od njih traži.

4

2.4. Realizacija (rad)

Zbog vremenskog ograničenja (45 minuta) školskog sata likovne kulture cijelu

motivaciju treba obaviti unutar desetak minuta. Ako se tome doda još pet minuta za

analizu, glavni dio sata u kojem djeca trebaju započeti i dovršiti svoje radove traje

otprilike tridesetak minuta, što je veoma malo.

Učenici rade svoj rad dok ih nastavnik obilazi, potiče i podsjeća na likovna obilježja,

daje daljnje poticanje i upute u obliku alternativnih pitanja kao npr.: “ Možeš li to

drugačije?”, “Možeš li to pokušati drugom bojom?”, “Razmisli o detaljima!”, “Pripazi na

kompoziciju, možeš li likove drugačije rasporediti?". Sve primjedbe dajemo samo

usmeno. Sprječavamo moguće precrtavanje od susjednog učenika postavljanjem

alternativa i podsjećanjem na potrebu za samostalnim izrazom. U slučaju potrebe to će

se potvrditi i valoriziranjem ocjene. Ni slučajno ne interveniramo u dječji rad tamo gdje

se radi o stvaralačkoj sposobnosti ali možemo pomoći tamo gdje se traži mehanički

napor.

Ako neko dijete rad završi ranije, dopuštamo mu da slobodno odabere naku

aktivnost dok ostali budu završavali svoje radove. Ne treba insistirati na završenosti

radova, a dijete će samo odlučiti o prekidu rada.

2.5. Analiza i vrednovanje likovnog rada

2.5.1. Analiza likovnog rada

Na kraju sata sve ili veći dio dječijih radova ćemo izložiti na ploči (Slika1.),

panou, flaneloografu, magnetografu ili negdje drugdje i zajedno sa učenicima radove

analizirati.

Nakon što smo izložili dječije radove započet ćemo analizu, tako da djecu pitanjima

navodimo da govore o onom što je pred njima. Svaki nastavnik će se morati prilagođavati

datoj situaciji koja će svaki puta biti drugačija, tako će i pitanja koja nastavnik postavlja

svaki put varirati.

5

Slika 1. Izložba dječijih radova na tabli

Da bi se dobio jasan uvid u područja koja pitanja moraju zahvatiti, navode se tri

grupe pitanja (s podgrupama) unutar kojih se pitanja mogu kreirati. Navodim prijedloge i

primjere, a raznolikost i prilagodljivost ovisi o pojedinim učiteljima, ali iz svake grupe je

poželjno zahvatiti i postaviti bar poneko pitanje.

Ta pitanja se dijele u slijedeće tri grupe:

1. a) pitanja ostvarenosti zadatka

2. a) pitanja načina korištenja materijala (tehnike)

b) rukopis

3. a) pitanja kreativnosti

b) različitosti

c) sličnosti (“prepisivanje” i šablone, stereotipi)

d) likovnost

e) emotivni dojam

f) samoanaliza

1. a) Pitanja ostvarenosti zadatka:

 Šta smo danas radili? Koji likovni problem smo obradili? Jesu li svi ispunili

zadatak? Vjerojatno jesu, jer smo za vrijeme rada komunicirali s djecom i uočili moguća

nerazumijevanja, a sada pozivamo jednog učenika pred izložene radove i zamolimo ga da

na tuđem radu prepozna i pokaže rješenja likovnih problema. Pogledajmo crteže u

prilogu: koji likovni element uočavaš na ovim crtežima? "Na ovim crtežima uočavam

6

teksture." Što je to tekstura? - "Tekstura je ispunjavanje površine crtama i tačkama",

možda će odgovoriti dijete. Na kojem ju radu vidiš? Pokaži ju. - "Na ovom radu, evo je

ovdje", mogao bi glasiti odgovor. Šta još vidiš? "Vidim karakter i tok crta, ova je debela,

a ova pored sasvim tanka." U ovom dijelu analize poželjno je pokazati i neku

reprodukciju koja sadrži isti likovni problem. Svrha pitanja: ponoviti osviještene

elemente likovnog jezika, prepoznati novousvojene elemente na tuđim radovima i

reprodukcijama.

2. a) Pitanja načina korištenja materijala (tehnike):

Za ovu grupu pitanja potrebno je imati vlastito iskustvo upotrebe određenog

materijala (olovke, ugljena, tempera, akvarela, gline, i dr.) da bi sami mogli prepoznati na

dječjim radovima izražajne različitosti i pitanjima upozoravati na njih. Olovka se može

jače ili slabije pritisnuti o papir, može vući linije ili oblikovati plohe, linije mogu biti

oštre ili neoštre, mutne, rad djelovati svjetlije ili tamnije. " Pogledajmo crteže u prilogu:

Ko je drugačije upotrijebio pero i tuš? "Na ovom radu se i prskalo (Crtež 2.), a ne samo

vuklo linije (Crtež 1.)." 

Crtež 1. Crtež 2.

7

b) Rukopis

Rukopis također utječe na upotrebu materijala, a iz rukopisa možemo iščitati i neke

psihološke parametre djeteta. Nekome će granice među plohama biti kirurški oštre, a

nekome razvedene. Negdje će plohe biti "ispeglane" bez vidljivih poteza, drugdje će

vibrirati mnoštvom silnica i tonova; nekome će boja biti čista, drugi se neće mnogo

truditi prati kist za vrijeme rada pa će u boji biti mnoštvo primjesa.

3. a) Pitanje kreativnosti: 

U kreativnost, divergentno mišljenje, (prema Guilfordu) ulaze: redefinicija,

osjetljivost za probleme, fluentnost, originalnost, elaboracija i fleksibilnost. Govorimo

dakle o što većem broju mogućih puteva i rješenja nekog problema, a ne o traženju

najboljeg rješenja (tj. o konvergentnom mišljenju).

b) Različitost

Uvodno pitanje ove grupe može biti: Koji je rad drugačiji od drugih? Odgovor,

međutim, može biti uvjetovan međusobnim učeničkim simpatijama, ili dan po kriteriju

"sviđanja" koji je subjektivan. Zato ćemo preskočiti uplitanje ukusa (i striktno izbjegavati

pitanje: "koji ti se rad sviđa?"), nego ćemo osvijestiti sve objektivne razlike. Analiza se

djetetu olakšava ponuđenim kompariranjem dva rada sa naglašeno različitim likovnim

elementima, dakle pitanjima kao: "Po čemu se razlikuju ova dva rada?" Pažnju

usmjeravamo na likovno vrednije i interesantnije radove. Da bismo si olakšali njihovo

prepoznavanje, uz poznavanje likovnog jezika poželjno je i da posjećujemo izložbe kako

bismo sami uvježbavali aktivno promatranje a ne pasivno gledanje, a i da uočimo moguće

sličnosti dječjih likovnih rješenja s rješenjima nekih umjetnika. Možemo početi od

banalnijih različitosti kao npr. vertikalni ili horizontalni format. Na našim primjerima:

Crtež 1. ima samo jedno drvo, a Crtež 2. šumu.  

8

c) Sličnosti

Osim različitosti, osvrnimo se i na sličnosti. Ima li "prepisivanja"? Nisu li možda

učenici iste klupe na istovjetan način riješili likovni problem? Usporedimo to sa

prepisivanjem na testu iz matematike, i naglasimo poželjnost originalnosti i vlastitih

rješenja. Da li se negdje pojavila naglašenost šablona? Pitamo: Jeste li možda već

vidjeli negdje ovakvo slikanje sunca (kao četvrtina u uglu), ili cvijeta? Šablone se

stvaraju već u predškolskom uzrastu pod nedovoljno stručnim vodstvom nekih

odgajatelja ili utjecajem porodice, i djeca ih donose u školu. Potrebno ih je uočiti i

zadavati zadatke za njihovo razbijanje. Sva djeca slikaju lica jednako, nasmiješena,

zatvorenih ustiju? Dajmo im kao temu djecu što pjevaju, osvijestimo u uvodu da su usta

različito oblikovana kod različitih glasova. Pojavljuju li se ljudski likovi uvijek

simetrično postavljenih ekstremiteta, beživotni i jednaki? Zadajmo kao temu neki

sportski događaj i razgovarajmo o mogućim kretnjama sportaša, pa i o padovima i

sličnim ekstremnostima pokreta. Pojavljuje li se cvijet uvijek u istom obliku "ljubičice",

sa zelenom prugom "trave" u dnu papira i plavom prugom "neba" na vrhu?

Šablon cvijeta Šablon ptice Šablon čovjeka

d) Likovnost

  Dublja analiza različitosti vodi nas ka pitanjima o kompozicijama. Kompozicijom

zovemo raspored elemenata unutar neke cjeline (sjetimo se muzičke i željezničke

kompozicije ), a najlakše ćemo ju osvijestiti ako rad gledamo kroz trepavice, ili ga

zamislimo zamućeno projiciranog kroz projektor, dakle, ako apstrahiramo detalje i

ustanovimo kakav je raspored nosivih elemenata arhitekture djela. Potrebno je uočiti

naglašene simetrije ili asimetrije, gustu ispunjenost ili velike praznine. Slijedi

uočavanje upotrebe likovnih i kompozicijskih elemenata: možda se negdje pojavio

9

ritam, možda negdje tekstura, možda su na jednom radu svi potezi okomiti a na drugom

vodoravni. Prevladavaju li kod nekog tople boje, a kod nekog hladne? Ovim dijelom

razgovora ponavljamo likovne elemente naučene na prethodnim satovima likovne

kulture.

e) Emotivni dojam

Upitajmo, doima li se rad radostan, da li neki još radosniji, jesu li ovi likovi

nervozni na tom papiru, ostavljaju li potezi i boje hladan dojam, ili smiješan, opasan

itd. 

f) Samoanaliza

Ne treba zaboraviti da dijete proživljava svoj rad, i neke dosjetke želi izraziti i

prikazati. To ne mora obavezno biti jasno vidljivo i prepoznatljivo, već i zbog toga što

dijete ne kontrolira svoju psihomotoriku dovoljno vješto, ali i zato što će ono smisliti

vlastitu sintaksu likovnog jezika koju mi možda ne razumijemo. Zato ga upitajmo da nam

sâmo objasni značenje svojeg rada, i često ćemo saznati sakrivene poruke i značenja koje

nam se same nisu otvorile.

Ako je na početku provedena analiza likovnog problema, onda na završetku vodimo

razgovor o realiziranim likovnim problemima na osnovu djela svakog pojedinog učenika.

Razgovara se o tom koliko je učenik realizirao, usvojio i izrazio likovne probleme

osviještene u početku i tokom nastavnog procesa. Ako smo na početku nastavnog procesa

uveli učenike u problemsku situaciju, onda oni na gotovim djelima otkrivaju i usvajaju

novootkrivene likovne vrijednosti, u obliku razgovora s učiteljem ili međusobno.

2.5.2. Elementi vrednovanja i ocjenjivanja

Da bi se nastavniku omogućilo lakše vrednovanje i ocjenjivanje navode se slijedeći elementi koji se koriste prilikom ocjenjivanja:

a) Perceptivnost i izražajnost: percipiranje i izražavanje likovnih vrijednosti sadržanih u okvirnom ili izvedbenom programu, npr. uočavanje i izražavanje odnosa, ritma , kontrasta, boja, crta, volumena, prostora itd.

10

b) Kreativnost – originalnost: osjetljivost za likovne probleme, fleksibilnost, fluentnost, eleboracija, redefinicija.

c) Likovno tehnički elementi: samostalan izbor materijala i tehnika i njihova stvaralačka primjena.

d) Elementi analize likovnog djela: uočavanje i prepoznavanje likovnog i tematskog sadržaja, likovne tehnike, estetske vrijednosti, likovne poruke, interesa za likovno djelo i kulturnu baštinu.

e) Odnos prema radu: interes, samoinicijativnost,upornost, dosljednost, samostalnost

11

3. IZLAGANJE RADOVA

Analiza je vrlo marginalizirana zbog učestalog nedostatka vremena, pa se često

procjenjuje da s jednim satom sedmično za nju nema vremena. Ipak, neosporna je radost

djeteta kada okolica promatra njegov rad, čime se usvaja atmosfera i smisao izložbe, a

nesumnjiva je i komunikacijska vrijednost analize. Od svih pobrojanih pitanja ovdje

spomenutih, na satu je dovoljno iskoristiti nekoliko (vremenski oko pet minuta). Na

učitelju je da procjeni koja. Preporučljivije je zadržati pažnju na jednom radu s nekoliko

pitanja, čime se vježba koncentrirano istraživanje i podiže percipiranje, nego površno

skakati svakim novim pitanjem s rada na rad. Tehnička izvedba analize prepuštena

svakom pojedinom nastavniku, ali spomenimo neke mogućnosti. Dječije radove obično

stavljamo na tablu, i pričvrstimo ih selotejpom ili magnetićima. Moguće ih je izvjesti i na

pano i učvrstiti pribadačama, ili rasporediti na podu i učenike okupiti oko njih (s tri

strane, da se neki radovi ne gledaju naopako). Ako su radovi trodimenzionalni možemo

ih poslagati na nekoliko stolova a ostale klupe razmjestiti u krug da bi svi jednako vidjeli;

ili radove staviti na nešto povišeno, opet radi bolje preglednosti.

Postavljanje radova odnosi određeno vrijeme, pa je preporučljivo početi s time čim

prvi učenici završe svoje. Također, nije obavezno imati sve radove na "izložbi" zbog

nedostatka vremena - desetak je već dovoljno za analizu. Nadalje, radove na tabli je

moguće numerirati upisivanjem koordinata na tablu ispod rada da bi se preciziralo o

kojem se radu govori, pa učenik može govoriti s mjesta, ili se mogu uvesti termini

"redova" i "stupaca" (to onda uključuje i pravilan raspored radova na tabli). Prije početka

analize treba postići tišinu i atmosferu "kao na izložbi" tj. poštivanja tuđeg rada i izražaja,

a kod postavljanja pitanja djetetu treba istovremeno uključiti i cijeli razred, da se analiza

ne bi pretvorila u individualni razgovor s pojedincem; ostala djeca će se tada okrenuti

svojim aktivnostima. 

12

4. ZAKLJUČAK

Djeca će se stvaralački izražavati i stvaralački će oblikovati uvijek kad im je dana

sloboda da budu ono što jesu da vide na svoj način , da poimaju i misle svojom logikom,

drugim riječima, da imaju pravo na svoje individualno izražavanje i stvaranje u punom

smislu riječi .Kada djeca prate neku pojavu vanjskog ili unutrašnjeg svijeta, promatraju je

na njima svojstvenim načinom neposrednog kontakta i poistovjećivanja s njom , njihova

će interpretacija biti stvaralačka. Pokretač toga je unutrašnji poriv koji se očituje kao

radoznalost i interes djece, a ovisno u kolikoj mjeri su oni očuvani postoje i osnovni

uslovi za stvaralaštvo. Usmjerenost pažnje djeteta koja nadilazi uobičajenu percepciju

možemo nazvati stvaralačkom percepcijom. Tek kada se ona uspostavi dijete može

učiniti slijedeći korak i likovno izraziti što je opazilo i otkrilo. Da bi percipirani sadržaji i

otkrića sazreli, razvili se, te dublje i trajnije urezali u svijest djece, potrebno je da se oni

konkretiziraju i ostvare putem nekog medija izražavanja. Jedan od njih je likovno

izražavanje i stvaranje, odnosno crtanje, slikanje i oblikovanje u glini. Likovno izraženi i

ostvareni sadržaji povratno osnažuju sposobnosti opažanja, predočavanja i shvaćanja

djece, a to opet rezultira snažnijim i bogatijim stvarima. Tako se uspostavlja prirodni

proces rasta i razvoja njihove svijesti i sposobnosti. Postoji nekoliko načina da u djece

pobudimo interes za pojave u svijetu, te njihovo likovno izražavanje, odnosno

oblikovanje.

Nenametljivo potvrđivanje vrijednosti svakog dječijeg rada, njegove uspješnosti i

ljepote, djetetu znači orijentaciju i potvrdu da je na dobrom putu, da je sposobno, da

može i zna, a sve mu to daje osjećaj sigurnosti i slobode.Tada dijete stvarno može

pokrenuti svoje potencijale, ideje i vizije. Da bi potpunije razumjeli djetetova viđenja i

shvaćanja svijeta, potrebno je na nenametljiv i prirodan način pokazati interes

za djetetovo tumačenje vlastitih radova.

13