Earl Derr Biggers

SEDAM KLJUČEVA ZA

BALDPATE

SADRŽAJ

I. „Ne plači više, moja gospo” II. Ulazi zaljubljeni trgovac pomodnom robom III. Plavojke i sufražetkinje IV. Pojavljuje se profesionalni pustinjak V. Gradonačelnik prorokuje VI. Duhovi ljetne gomile VII.Gradonačelnik počinje bdijenje VIII. Gospodin Max priča priču o sumnji IX. Melodrama u snijegu X. Hladna siva zora XI. Laž pod palmama XII.Nesreća u broju sedam XIII. Sjajni gospodin Hayden XIV. Znak otvorenog prozora XV. Razgovor za stolom XVI. Čovjek iz mraka XVII. Profesor rezimira XVIII.Crvena karta XIX. Exeunt omnes*, kako to kaže Shakespeare

(*svi izlaze) XX. Admiralova igra XXI. Gradonačelnik je dobrodošao kući XXII.Uobi čajena stvar O piscu

I. poglavlje

„Ne plači više, moja gospo”

lada žena gorko je plakala u čekaonici željezničke postaje Upper Asquewan Falls, u državi New York.

Lijepa mlada žena? Upravo je to bilo ono što je Billy Magee želio saznati dok je za sobom zatvarao vrata čekaonice i zastao zureći unutra. Jesu li crte lice, na koje je tako grčevito stiskala komadić finog lanenog platna, lijepe? Djevojčin uredan kostim sašiven od kord samta i njezino neumjesno, ali šarmantno ophođenje nije slutilo na zlo. Treba li joj galantno pristupiti i suosjećajnim glasom upitati koji je razlog njezine žalosti? Treba li kavalirštinu vući čak do Upper Asquewan Fallsa?

Ne, gospodin Magee je odlučio da neće. Vlak koji je upravo tutnjeći odjurio u suton nije ga dovezao s mjesta ispunjenog neboderima i polucilindrima radi viteških djela u unutrašnjosti. Uostalom, djevojčine suze nisu ga se ticale. Željeznička postaja je mjesto gdje je tuga prirodna pojava – mjesto mnogih rastanaka, na čiji pod su često padale bujice suza onih koji su ostajali. Prijatelj, možda ljubavnik odnesen je u noć nemilosrdnim lokalnim u sedamnaest I trideset četiri. Zašto ne ljubavnik? Sigurno su se oko tako otmjene I vitke osobe udvarači vrtjeli poput moljaca oko plamena. Kod tako delikatne, osobne tuge nije bilo mjesta za neznanca Mageeja. Nježno je stavio ruku na kvaku vrata.

A ipak... unutrašnjost te čekaonice bila je tamna, bezosjećajna i hladna. Sigurno nije bila mjesto na kojem bijedan džentlmen ostavio damu punu tuge, pogotovo kad je dama bila tako zavodljiva. Ah, neupitno je bila vrlo zavodljiva. Gospodin Magee lagano je pristupio prozorčiću za prodaju karata i tihim se glasom raspitao kod čovjeka unutra.

„Zašto plače?” upitao je. Jedno mršavo, požutjelo lice, na čijem je čelu mlitavo ležala metla

crvenkasto žute kose, bilo je pritisnuto uz rešetku. ,,Hvala”, rekao je prodavač karata. „Tako mi često postavljaju ista stara

pitanja, da mi ovakvo vaše na neki način prekida monotoniju. Žao mi je da vam ne mogu pomoći. Ona je žena, a samo Bog zna zašto žene plaču. A mislim da katkad čak i On mora biti zbunjen. Pa, moja žena…”

„Mislim da ću je pitati”, promuklim šaptom povjerljivo je priopćio gospodin Magee.

„Ah, ja ne bih”, savjetovao je čovjek iza rešetaka. „Najbolje je ostaviti ih na miru. Brže prestanu kad nisu zapažene.”

„Ali ona je u nevolji”, usprotivio se Billy Magee.

M

,,A najvjerojatnije ćete biti i vi”, odvratio je cinik, „ako se umiješate. Ne, gospodine! Poslušajte moj savjet. Ako želite, spustite se niz Asquewanske brzake u bačvi, ali držite se dalje od žena koje plaču.”

No nesmotreni Billy Magee ipak se već s viteškim naumom kretao preko neoribanog poda.

Djevojčina skladna ramena nisu se više tako tužno podizala. Dok se približavao, gospodin Magee se ponovno zamišljao u dvorištu koledža za sumraka, s velikim brijestovima što jecaju nad glavama i svježim mladenačkim glasovima veselog kluba što zvone iz stubišta stoljetne zgrade. Što su bile riječi koje su toliko puta pjevali?

„Ne plačite više, moja gospo, Ah! Ne plačite više danas.” Žalio je što ih nije mogao upotrijebiti. Uvijek su mu se činile tako tužne i

prekrasne. No znao je da su trubaduri odavno izišli iz mode, mnogo prije nego su u nju ušle željezničke stanice. Tako njegovo obraćanje mladoj ženi uopće nije bilo milozvučno:

„Mogu li vam pomoći?” Odmaknuo se dio rupčića, a oko, koje je gospodin Magee zapazio, bilo je

prekrasno plavo i virilo je u njega. Pogled na to jedno oko bio je bezuvjetno ugodan. Mladi Williams koji je u klubu predstavljao pametnjakovića, jednom je rekao kako je Billy Magee najsličniji pravom junaku iz priče, kako ih već zamišljaju ilustratori u časopisima, dok u isto vrijeme zadržava poštovanje i sklonost svojih drugova. Gospodin Magee je mislio da vidi odobravanje u tom jednom plavom oku. Kad je dama progovorila ipak je brzo morao ispraviti svoje mišljenje.

,,Da”, rekla je, „možete nešto učiniti. Možete otići, daleko, najdalje.” Gospodin Magee se ukočio. Tako je godine 19”. viteštvo živjelo u Upper

Asquewan Fallsu. „Oprostite mi”, primijetio je. „Činilo se da ste u nevolji, pa sam pomislio

da bih vam možda mogao biti od pomoći.” Djevojka je uklonila cijeli rupčić. Drugo oko pokazalo se kao jednako

krasno plavo, negdje između nijanse njezina kostima od kord samta i one na plakatu „Upoznajte svijet – pridružite se Mornarici” koji je poslužio kao pozadina njenom jadikovanju.

„Ne želim biti gruba”, nježnije je objasnila, „ali – plačem, vidite, a djevojka jednostavno ne može izgledati privlačno dok plače.”

„Da sam vam samo pravilno predstavljen, i sve to”, odgovorio je gospodin Magee, „mogao bih vam vrlo laskavo odgovoriti.” I istinito, dodao je za sebe. Jer je čak i u slaboj titravoj svjetlosti stanice našao dovoljno razloga da se razveseli što komadić lanenog platna više nije bio tako bolno stisnut. Kako je ipak s mukom prestao gledati u njene oči, nejasno je postao svjestan čuperaka zlatne kose koji besramno vire ispod prpošnog crnog šešira. Kratko će gledati u

te čuperke, rekao je sam sebi. Čim uspije skrenuti pogled s očiju – što mu dosad nije pošlo za rukom.

„Uzrok moje žalosti”, rekla je djevojka, „posve je šašav i – ženski. Mislim da bi bilo najbolje ostaviti me samu s njime. Hvala vam na vašoj brizi. I, biste li mogli zamoliti gospodina koji tako grozničavo pritišće lice u rešetku da ljubazno zatvori prozorčić?”

„Jasno”, odgovorio je gospodin Magee. Okrenuo se. Dok se okretao sudario se s prilično neobičnom damom. Ostavljala je dojam čvrstoće i obujma; usta su joj bila tvrda i samosvjesna. Gospodin Magee je osjećao da želi pravo glasa i da će s vremenom nešto i reći. Dama je imala svjetlucajuće oko; stavila ga je u starodrevnu upotrebu i njime fiksirala gospodina Mageeja.

„Plakala sam, mama”, objasnila je djevojka, ,,a ovaj gospodin je pitao može li kako pomoći.”

Mama! Gospodin Magee je htio svoje suze dodati djevojčinima. Ta nježna i dražesna gospodična u nevolji imala je za majku tešku i sasvim nepotrebnu osobu! Starija je žena također imala žutu kosu, ali njezina je podsjećala na bjelinu površina u ljekarni, šištanje sode i bočica parfema složenih u mirisne redove. Mama! To je okretalo svijet s kraja na kraj.

„Pa, nema svrhe sve izmoriti ni zbog čega”, savjetovala je neugodna roditeljica. Gospodin Magee je bio iznenađen da u njenom tonu nije bilo neprijateljstva prema njemu – opovrgavajući njene poglede. „Možda nas gospon može uputiti u neki dobri hotel”, dodala je s prilično afektiranim smiješkom.

„I ja sam ovdje stranac”, odgovorio je gospodin Magee. „Raspitat ću se prijeko kod čovjeka u kavezu.”

Gospodin na kojeg se to odnosilo nije bio raspoložen u svojim odgovorima. Tu je, reče on, hotel Baldpate.

„Ah,da, hotel Baldpate”, ponavljao je sa zanimanjem Billy Magee. „Da, to je prilično kicoško mjesto”, rekao je prodavač karata. „Ali sada nije

otvoreno. To je ljetno odmaralište. Sad nema drugog otvorenog mjesta osim Trgovačke kuće. A ja ne bih niti jednom živom stvoru preporučio boravak ondje – osobito ne dami koja je bila tužna prije nego što ga je uopće vidjela.”

Gospodin Magee je to objasnio neskladnom obiteljskom paru koji je čekao na klupi.

„Samo je jedan hotel”, kazao je, ,,a rečeno mi je kako to baš nije mjesto za bilo koga čiji pogled na život u ovom času nije najveseliji. Žao mi je.”

„Vrlo dobro će poslužiti”, odgovorila je djevojka, „kakav god da je.” Nasmiješila se Billyju Mageeju. „Moj pogled na život u Upper Asquewan Fallsu”, rekla je, „svake minute postaje sve ružičastiji. Moramo pronaći taksi.”

Počela je skupljati svoje putne torbe, a Billy Magee je požurio pomoći. Njih troje je izišlo na peron stanice na kojem je bio tanki pokrivač pahuljica snijega. Tamo je starija žena oštrim, hrapavim glasom našla nedostatke Upper Asquewan Fallsa – gdje je smješten, kakav mu je društveni život, klimu... Na kraju perona stajao je snuždeni taksi žaleći svoj osamljeni usud. U njega je

gospodin Magee smjestio krupnu ženu i torbe. Onda je, dok se vozač uspinjao na svoje sjedalo, u nevidljivo djevojčino uho kazao:

„Niste mi rekli zašto ste plakali”, podsjetio ju je. Rukom je mahnula prema mjestancu uz cestu, čije su lampe kroz snijeg

žalosno sjale. „Upper Asquewan Falls”, rekla je, „nije dovoljan razlog?” Billy Magee je pogledao; vidio je niz tamnih zgrada koje su se nekako

nizale dok je vjetar puhao, nejasni znak „Pića i cigare”, ulicu koja je posrtala dalje u tamu poput čovjeka koji se predugo zadržao kod dućana iza znaka.

„Jeste li osuđeni da ovdje dugo ostanete?” upitao je. „Hajde Mary”, povikaoje duboki glas iz taksija. „Uđi i zatvori vrata.

Smrzavam se.” „Sve ovisi”, odgovorila je djevojka. „Hvala što ste bili tako ljubazni i laku

noć.” Vrata su se zatvorila s prigušenim treskom, taksi je istrošeno škripeći

otišao, a gospodin Magee se vratio natrag u mračnu čekaonicu. „Pa, zašto je plakala?” pitao je prodavač karata, kad je gospodin Magee

ponovno stajao kod prozorčića njegove sobice. „Nije joj se sviđao vaš grad”, odgovorio je Magee, „povjerila mi je da joj je

od njega teško u srcu.” ,,H’m – nije baš neko mjesto”, priznao je, „iako nije opće pravilo da

posjetioci briznu u plač pri pogledu na njega. Da, Upper Asquewan Falls je polagan, u to nema sumnje. Ponekad mi ide na živce. Nema ničega nego samo rad, rad, a onda legneš i čekaš sutra. Nekad sam mislio da će me premjestiti dolje u Hooperstown – tamo je kino i kojekakva događanja, ondje dolje. No željeznica te nikad ne primjećuje – osim ako pogriješiš. Da, gospodine, ponekad želim i sam pobjeći iz ovog grada.”

„Prirodna želja za putovanjem”, suosjećao je gospodin Magee. „Nešto ste baš sad rekli o hotelu Baldpate...”

„Da, malo je življe ljeti kad je to otvoreno”,odgovorio je prodavač. „Primamo također mnogo prigovora o kovčezima koji ne stignu, od prilično otmjenih ljudi.” Oko mu je sa zanimanjem lutalo po Mageejevoj njujorškoj odjeći. „Ali Baldpate je sad čvrsto zatvoren. U zimi je to kao groblje. Niste ovdje namjeravali stati, zar ne?”

„Želim vidjeti čovjeka koji se zove Elijah Quimby”, odgovorio je gospodin Magee. „Poznajete li ga?”

„Naravno”, rekao je čovjek koji je čeznuo za novim prostranstvima, „on je nadzornik hotela. Njegova je kuća udaljena oko kilometar i pol, na staroj cesti Miller koja vodi gore do Baldpatea. Iziđite pa ću vam reći kako da dođete tamo.”

Dvojica muškaraca izišla su van u vrtlog snijega, i prodavač je neodređeno mahnuo prema gore u noć.

„Da je vedro”, rekao je, „mogli biste vidjeti planinu Baldpate, ondje gore, kako gleda dolje na Falls, kao da nas na neki način drži na oku da ne bismo postali bezbrižni. A na pola puta gore vidjeli biste hotel Baldpate, crn, miran i okružen zimom. Samo slijedite ovu ulicu do trećeg ugla i skrenite na lijevo. Elijah živi u maloj kući straga među drvećem, udaljen malo više od kilometra, tamo su vratnice koje ćete sigurno čuti kako škripe u noći poput ove.”

Billy Magee mu je zahvalio i skupivši svoje dvije torbe otišao je uz Glavnu ulicu. Turobna, odbojna zgrada na prvom uglu nosila je znak Trgovačka kuća. Pod bijelom plinskom svjetlošću, u uredskom prozoru tri rođena pesimista mlitavo su visjela u hotelskim stolcima, kiselo zureći van u nevrijeme.

„Ne jecaj više moja damo, Ah! Ne jecaj više danas...” Pjevušio je cinično, ispod glasa, gospodin Magee, i bacio pogled gore na

samotni prozor koji je žuto svjetlucao u noći. Zastao je kod ugla, gdje je bio dućančić koji se reklamirao kao Špeceraj i

opskrba. „Da vidim”, razmišljao je. „Svjetla će, naravno, biti ugašena. Svijeće. I

nešto za okrepu, u slučaju da je sezona za kuhare gotova.” Ušao je unutra gdje ga je poslužila umorna stara žena. „Kakvu vrstu svijeća?” pitala ga je na način nekog tko ima neizmjeran

izbor na zalihi. Gospodin Magee se sjetio da je Božić bio blizu. „Za božićno drvce”, objasnio je. Zatražio je dvije stotine. „Imam četrdeset”, rekla je žena. „Kuda će to drvce – Dom za siročad?” S dodatnim opterećenjem paketa u kojem se nalazila nabavka iz malog

dućana, gospodin Magee je izišao i nastavio svoj put kroz snijeg koji je bockao. Upper Asquewan Falls na putu kući prema večeri prolazio je pored njega u srebrnastoj tami. U osvijetljenim prozorima mnogih kuća vidio je zelene girlande božićnog veselja. Na kraju su kuće postale rijetke, a on je udario neravnom cestom koja je vijugala uzbrdo. Jednom je čuo slabi pasji lavež. Onda su kola zateturala pored njega, a strogi glas je prokleo neravnu cestu. Gospodin Magee u sebi se napola nasmijao dok je koračao dalje.

„Don Kihote, dečko moj”, mrmljao je, „znam kako si se osjećao dok si jurišao na vjetrenjače.”

To nije bilo lepetanje vjetrenjača već škripanje vratnica za nevremena koje je konačno Mageeja natjeralo da se zaustavi. S veseljem je hodao putem do vrata Elijaha Quimbyja.

Kao odgovor na Billyjevo kucanje pojavio se čovjek od nekih šezdeset godina. Očigledno je tek završio večeru; upravo je palio lulu. Primio je gospodina Mageeja u prisnost kuhinje, pa povukao nekoliko mirnih, razumnih dimova prije nego je govorio sa svojim posjetiteljem. U toj stanci, posjetitelj je veselo uhvatio njegovu ruku, zaboravljajući vruću izgorjelu šibicu koja je bila u njoj. Šibica je pala na pod, zbog čega je stariji čovjek uperio zabrinut pogled sijedoj ženi koja je stajala uz kuhinjski štednjak.

„Zovem se Magee”, radosno je objasnio, dovlačeći unutra svoje torbe. ,,A vi ste Elijah Quimby, naravno. Kako ste? Drago mi je što vas vidim.” Njegovo ponašanje je bilo kao da je Quimbyja prisno poznavao, u mnogim čudnovatim kutcima svijeta.

Stariji čovjek nije odgovorio, već je začuđeno gledao kroz bijele dimove. Lice mu je bilo ljubazno, blago, bez učinka. Činilo se da mu nedostaje zadnji „dodir” koji čovjeka prebaci preko linije do uspjeha; to je bilo vidljivo iz načina na koji mu je visjela kravata, načina na koji su drhtale njegove mršave ruke.

„Da”, potvrdio je konačno. „Da, ja sam Quimby.” Gospodin Magee bacio je natrag svoj kaput, i posuo snijegom

besprijekoran pod gospođe Quimby. „Ja sam Magee”, objašnjavao je opet, ,,William Hallowell Magee, čovjek o

kojem vam je pisao Hal Bentley. Dobili ste njegovo pismo, zar ne?” Gospodin Quimby je izvadio lulu i zaboravio zatvoriti usta dok je zurio u

čuđenju. „Bože dragi!” povikao je. „Ne mislite – stvarno ste došli.” „Koji bolji dokaz bi mogli tražiti”, rekao je brzopleto gospodin Magee, „od

moje prisutnosti ovdje?” ,,Pa”, promucao je gospodin Quimby, „mi – mi smo mislili da je sve to bila

šala.” ,,Hal Bentley ima svoje šaljive trenutke”, složio se gospodin Magee, „ali ne

običava svoje šale bacati u Upper Asquewan Falls.” ,,A-a vi ćete zbilja...” gospodin Quimby nije mogao nastaviti. „Da”, rekao je vedro gospodin Magee, uvukavši se u stolicu za ljuljanje.

„Da. Provest ću nekoliko sljedećih mjeseci u hotelu Baldpate.” Gospođa Quimby, koja se stojeći predugo u toploj blizini štednjaka,

pretvorila u čvrst maleni brežuljak, istupila je i promotrila gospodina Mageeja. „Tako mi svega”, promrmljala je. „Zatvoreno je”; prigovarao je gospodin Quimby, „svratište je zatvoreno,

mladiću.” „Znam da je zatvoreno”, smješkao se Magee. ,,To je baš razlog zašto ću ga

počastiti svojim prisustvom. Žao mi je što vas izvlačim u ovakvoj noći, ali morat ću vas zamoliti da me vodite gore do Baldpatea. Vjerujem da su to bile upute Hala Bentleyja – u pismu.”

Gospodin Quimby se nadvio nad gospodina Mageeja, statua poštene američke muževnosti u kratkim rukavima. Mrštio se.

„Mladiću, oprostite, jedno jednostavno pitanje”, rekao je, „ali od čega se skrivate?”

Gospođa Quimby zastala je pokraj štednjaka kako bi čula odgovor. Billy Magee se nasmijao.

„Ne skrivam se”, kazao je. „Zar vam Bentley nije objasnio? Pa, ja ću pokušati, iako nisam siguran da ćete razumjeti. Sjednite, gospodine Quimby. Vi

niste, smatram, vrsta čovjeka koji baš slijedi današnju laku i frivolnu književnost.”

„Što je to?” raspitao se gospodin Quimby. „Vi ne čitate”, nastavio je gospodin Magee, „onu vrstu romana koji se

prodaju na kile u robnim kućama. Pa, da imate kćer – mekušastu kćer koja se ljeti ne odvaja od viseće ležaljke – takva bi mi pomogla objasniti. Vidite – ja pišem takve romane. Divlje uzbudljive priče za umorne žene umornih poslovnih ljudi – pucnjevi u noći, lov na blago, Kupid posvuda zauzet svojim strijelama! To je dobra zabava, i ja to volim raditi. I tu leži novac.”

„Zar?” pitao je gospodin Quimby pokazujući zanimanje. „Prili čan”, odgovorio je gospodin Magee. „No s vremena na vrijeme uhvati

me čežnja da učinim nešto što bi kritičare natjeralo da naćule uši, pravu stvar, znate. Neki dan sam podigao novine i našao moju posljednju ideju reklamiranu kao ‘najbolji jesenji roman koji je Magee ikad napisao’. To me iznerviralo – osjećao sam se poput literarne krojačice, pa sam mogao vidjeti svoju publiku kako sprema moj jesenji roman i uzdiše za mojim rano proljetnim stilom u beletristici. Sjetio sam se da mi je jednom davno neki kritičar savjetovao da odem na deset godina na neko mirno mjesto i razmislim. Odlučio sam to učiniti. Hotel Baldpate je mirno mjesto.”

„Ne mislite”, dahnuo je gospodin Quimby, „da ćete tu ostati deset godina?” „Pobogu, ne”, rekao je gospodin Magee. „Kritičari pretjeruju. Dva mjeseca

bit će dovoljno. Kažu da sam jeftin, melodramatski razmetljivac. Govore da ne idem u dubinu. Vele da je moj proces razmišljanja žestoko isticanje čuvstava. Bojim se da su u pravu. Sad ću otići gore u hotel Baldpate i razmišljati. Udaljit ću se od melodrame. Napisat ću roman tako dobar i učen da će Henry Cabot Lodge doći k meni sa suzama u očima i zamoliti me da se pridružim njegovoj družini samozvanih Besmrtnika. Sve ću to načiniti gore u hotelu – sjedeći na planini i gledajući dolje na taj maleni stari svijet, kako je Jupiter gledao dolje s Olimpa.”

„Ne znam na koga mislite”, primijetio je gospodin Quimby. „On je bio bog – bog zanimljivih ljudi”, objasnio je Magee. „Zamislite me,

ako možete, potištenog zbog silnog uspjeha mojeg zadnjeg ostvarenja. Zamislite me kako se sastajem s Halom Bentleyjem u klubu Četrdeset i četvrte ulice i pitam ga za lokaciju najusamljenijeg mjesta na zemlji. Hal Bentley je minutu razmišljao. ‘Znam ga’, rekao je, ‘najusamljenije mjesto koje postoji u ovo doba godine je ljetno odmaralište usred zime. Za usporedbu tome, Crusoeov otok je poput Coney Islanda u toplo ljetno poslijepodne.’ Razgovor smo nastavili o drugim stvarima. Kazao mi je kako je njegov otac posjedovao hotel Balplate, a da ste mu vi bili stari prijatelj koji će biti sretan da mi može pomagati tijekom cijele zime. On je slučajno imao ključ kuće – ključ od velikih ulaznih vrata, pretpostavljam prema njegovoj težini – pa mi ga je dao. Napisao je također da se brinete za mene. I tako sam ja ovdje.”

Gospodin Quimby je provukao prste kroz svoju bijelu kosu.

„Ja sam ovdje”, ponovio je Billy Magee, „bježeći pred velikim svjetlucanjem znanim kao Broadway, da u samoći malo racionalno promislim. Već je kasno pa predlažem da odmah krenemo prema hotelu Baldpate.”

„To nije baš uobičajeno”, bunio se gospodin Quimby. „Ne, to nije nešto što biste nazvali čest slučaj. Veseli me učiniti što mogu

za mladog gospodina Bentleyja, ali moram misliti o tome što bi njegov otac rekao. A ima mnogo stvari koje niste uzeli u razmatranje.”

„Sigurno ima, mladiću”, primijetila je gospođa Quimby ushodavši se. „Kako ćete se grijati u tom velikom štaglju?”

„Čujem da su”, rekao je Magee, „apartmani na katu opremljeni kaminima. Gospodin Quimby će me opskrbljivati gorivom iz prastare šume, a za tu uslugu će dobivati dvadeset dolara tjedno.”

,,A svjetlo?” upitala je gospođa Quimby. „Za sada svijeće. Imam ih četrdeset u paketu. Poslije mi možda možete

naći uljnu lampu. Oh, sve će biti osigurano.” ,,Dobro”, reče gospodin Quimby, gledajući zaprepašteno svoju ženu,

„smatram da ću s mamom morati razgovarati o tome.” Njih dvoje su se povukli u drugu sobu, a gospodin Magee je upro svoje oči

u moto „Bog blagoslovio vašu kuću” dok je čekao da se oni vrate. Uskoro su se pojavili.

„Jeste li razmišljali što ćete jesti”, zapitala je sarkastično gospođa Quimby, „dok ćete boraviti gore?”

„Naravno da jesam”, nasmiješio se gospodin Magee. „Većinu vremena sam ću pripremati obroke iz konzervi i, pa, iz ćupova, i takvog poganskog porijekla. No s vremena na vrijeme, vi ćete mi, gospođo Qimby, poslati nešto kuhano kako nijedna druga žena u okrugu ne zna skuhati. Vidim to u vašim očima. Na svoj skroman način probat ću vam to uzvratiti.”

Nastavio se smiješiti u široko veselo lice gospođe Quimby. Gospodin Magee se smiješio na način koji gotovo sigurno gane muškarce, a žene zatvore oči i sanjaju o vitezu Lancelotu. Gospođa Quimby nije mogla dugo odolijevati. I ona se nasmiješila. Zbog toga je Billy Magee skočio na noge.

„Sve je sređeno”, povikao je. „Fantastično ćemo se slagati. A sad u hotel Baldpate.”

„Još ne”, rekla je gospođa Quimby. „Nisam jedna od onih koja bi ikog nenahranjenog pustila u hotel Baldpate. Pretpostavljam da smo na neki način odgovorni za vas, dok ste ovdje. Samo sjednite, a ja ću za čas na stolu imati vašu vruću večeru koja se puši.”

Gospodin Magee nije po tom pitanju ulazio ni u kakvu raspravu, pa je pola sata bio zadovoljan primatelj savjeta, filozofije i hrane. Kad je gospođu Quimby uvjerio da je pojeo dovoljno kako bi mu trajalo puna dva mjeseca koje je namjeravao provesti u svratištu, ušao je gospodin Quimby, odjeven u ogroman „prijeratni” dugi kaput, i nosio upaljenu lanternu.

,,I tako ćete gore sjediti i pisati”, primijetio je. „Pa, mislim da ćete biti ostavljeni sami.”

„Nadam se”, odgovorio je gospodin Magee. „Želim biti tako usamljen da se svake noći jecajući uspavam. To je jedini put u besmrtnost. Do viđenja, gospođo Quimby. U svojoj planinskoj tvrđavi očekivat ću povremenu kulinarsku poruku od vas.” Uzeo je njenu debeljuškastu ruku: ta materinska mala žena činila se zadnjom karikom koja ga je vezala za svijet stvarnosti.

„Do viđenja”, smiješila se gospođa Quimby. „Pazite na šibice.” Gospodin Quimby je predvodio sa svojom lanternom, a sad su iskoračili na

cestu. Oluja je prestala, ali je još uvijek bilo vrlo mračno. Daleko dolje, u dolini, treperila su svjetla Upper Asquewan Fallsa.

„Usput, gospodine Quimby”, primijetio je gospodin Magee, ,,je li u vašem gradu djevojka koja ima plave oči, svijetlu kosu, i cjelokupno ponašanje kraljice u kupovini?”

„Svijetla kosa”, ponovio je Quimby. „Ima. Sally Perry. Podučava u metodističkoj školi vjeronauk.”

,,Ne”, rekao je gospodin Magee. „Moj je opis bio jadan, bojim se. Ta o kojoj ja pričam, kad jeca odaje dojam magle na moru u zoru. Metodisti nemaju na nju isključivo pravo.”

„Čitam knjige, i čitam novine”, rekao je gospodin Quimby, „ali mnogo vašeg govora ne razumijem.”

„Kriti čari”, odgovori Billy Magee, „bi mogli objasniti. Moje su stvari samo za neintelektualce. Vodite, gospodine Quimby.”

Gospodin Quimby je časak stajao u zbunjujućoj tišini. Onda se okrenuo, a žutilo njegove lanterne palo je naprijed na zasljepljujući snijeg. Njih su se dvojica zajedno penjali planinom Baldpate.

II. poglavlje

Ulazi zaljubljeni trgovac pomodnom robom

otel Baldpate nije bio smješten na samom maglovitom vrhu planine. Umjesto toga se držao s čvrstom odlučnošću za padinu Baldpatea, negdje

na pola puta prema gore, vrlo slično kako se ljudi iz grada drže za platformu otvorenog tramvaja. To je usporedba koju je upotrijebio gospodin Magee, a čak i kad ju je izrekao znao je da je atmosferske prilike pokazuju upitnom. Jer otvoreni tramvaj podsjeća na ljeto i park za ples; hotel Baldpate, uguran u mračni Mageejev vidokrug, podsjećao je na zimu kad je najhladnija.

Oko velikog tamnog lika hotela pružale su se poput ruku široke verande. Gospodin Magee komentirao ih je svom pratitelju.

„Te verande, balkoni i ostalo”, rekao je, „bit će od koristi za hlađenje grozničavog uma jednog genija.”

„Nema mnogo groznice na ovom mjestu”, uvjeravao ga je praktični Quimby, „naročito u zimi.”

Ušutkani gospodin Magee pratio je Quimbyjevu lanternu preko snijega do širokih stepenica i gore do velikih ulaznih vrata. Tamo je Magee ispod svog kaputa izvadio dojmljivi ključ. Gospodin Quimby probao je kao da će pomoći, ali ga Magee otjera mahnuvši rukom.

„Ovo je obred”, rekao mu je gospodin Magee. „Jednog će dana Nedjeljne novine pisati o tome. Hotel Baldpate otvara svoja vrata velikom američkom romanu!”

Stavio je ključ u bravu, okrenuo ga i vrata su se širom otvorila. Najhladniji zapuh zraka što ga je gospodin Magee ikad susreo pojurio je iz tamne unutrašnjosti. Zadrhtao je i čvršće stegnuo svoj kaput. Činilo mu se da vidi bijelu stazu iz Dawson Cityja, pse za vuču saonica što se muče s opskrbom koja nestaje, debelog eskimskog vodiča koji ga traži, bombone.

,,Uh”, povikao je, „otkrili smo još jedan pol!” „To je ustajali zrak”, primijetio je Quimby. „Mislite na polarni zrak”, odgovorio je Magee. „Da, prilično je zagušljiv.

Jack London i doktor Cook iskušavali su ga do smrti.” „Mislim da je”, rekao je Quimby, „taj zrak predugo bio sam ovdje. Istrošen

je kao novine od prošlog tjedna. Ne bismo ga mogli ugrijati ni sa milijun vatri. Morat ćemo prvo pustiti nešto toplog zraka izvana.”

„Toplog zraka – hm”, primijetio je gospodin Magee. „Pa, živi i uči.” Njih dvojica stajali su u velikoj praznoj sobi. Sagovi su bili uklonjeni, a

ono namještaja što je ostalo bilo je nagomilano zajedno, na sredini poda, kao da

H

bi mu bilo toplije. Kad su krenuli naprijed, zvuk njihovih cipela na tvrdom drvetu činio se kao tutnjava koja bi morala probuditi mrtve.

„Ovo je ured hotela”, objasnio je Quimby. Lijevo od vrata bio je radni stol službenika; iza njega ocrtavao se veliki sef,

i redovi golubljih rupa za poštu gostiju. Nasuprot ulaznih vrata prostrano stubište vodilo je do odmorišta na pola puta do gore, gdje su se stepenice razdvajale na lijevo i desno u potrazi za gornjim katom. Gospodin Magee je kritički procjenjivao stubište.

„Krasno mjesto”, komentirao je, „za pokazivanje talenata vašeg krojača, ha, Quimby? Možete li jednostavno vidjeti veličanstvene halje što silaze tim lijepim stubama, a ovdje dolje mladići čija srca lupaju u grudima?”

„Ne, ne mogu”,rekao je iskreno gospodin Quimby. „Govoreći istinu, ne mogu ni ja”, smijao se Billy Magee. Podignuo je svoj

ovratnik. „To je poput slikanja ljetne djevojke na ledenjaku kako njiše pletene čarape s rupicama. Vjerujem da se nije potrebno upisati. Otići ću ravno gore i odabrati svoje sobe.”

Izbor gospodina Mageeja pao je na apartman sa sobama koji je na vratima nosio broj sedam. Veliki salon s kaminom kojeg će razveseliti nekoliko klada u plamenu, spavaonica čiji je krevet bio bez ičega izuzev madraca i opruga, i kupaonica što je sačinjavalo njegovo kraljevstvo. I ovdje je sav namještaj bio nagomilan u sredini soba. Pošto je Quimby otvorio prozore, počeo je naokolo uspravljati namještaj.

Gospodin Magee je pregledavao svoj apartman. Svi su prozori bili francuski, a otvarali su se na širok snijegom pokriven balkon koji je u stvari bio krov verande u prizemlju. Na tom je balkonu Magee na tren stajao promatrajući kako drveće Baldpatea na vjetru maše svojim crnim rukama, a svjetla Upper Asquewan Fallsa mu znalački namiguju. Onda je ušao, a istraživanje ga je sad dovelo do kade u kupaonici.

,,Krasno”, viknuo je, ,,jedno hladno ronjenje u jutro prije nego počne napor za početke besmrtnosti.”

Okrenuo je pipu. Ništa se nije dogodilo. ,,Mislim”, otegnuto je iz spavaće sobe govorio gospodin Quimby, „da ćete

svoju vodu nositi gore s izvora, iza hotela, prije nego zaronite u nju. Voda je isključena. Ne možemo riskirati s puknutim cijevima.”

„Razumljivo”, odgovorio je manje radosno Magee. Njegov je zanos malo popustio – paradoks – zbog neuspjeha s pipom pretjerao je s odgovorom. „Ne bih ni u čemu uživao toliko kao u nošenju osam vjedara vode uz stepenice svakog jutra da dobijem apetit za – što? Ah pa, Bog će se pobrinuti. Quimby, ako namjeravamo zagrijati glasovitu američku prirodu mislim da je vrijeme da založimo vatru.”

Gospodin Quimby je izišao bez riječi i ostavio Mageeja da u mraku upali svoju prvu svijeću. Neko se vrijeme bavio time da upali nekoliko od četrdeset svijeća i rasporedi ih po sobi.

Uskoro se Quimby vratio sa sitnim drvima i kladama, nakon čega je u kaminu zapucketala glasna vatra. Quimby se opet povukao i vratio s punim rukama posteljine koju je bacio na mjedeni krevet u unutarnjoj sobi. Onda je polako zatvorio i zabravio prozore, nakon čega je došao i s dobronamjernim prezirom pogledao gospodina Mageeja koji je sjedio u stolici ispred vatre.

„Ja ne bih lutao okolo”, savjetovao je. „Mogli biste preko nečega pasti – ili tako nešto. Ja sam s povremenim prekidima živio u ovim krajevima šezdeset ili više godina i nikad prije ništa takvog nisam vidio. Pa ipak, mislim da je to u redu ako gospodin Bentley tako kaže. Doći ću ujutro gore i ispratiti vas na vlak.”

„Kakav vlak? „ upitao je gospodin Magee. „Vaš vlak natrag za New York City”, odgovorio je gospodin Quimby.

„Nemojte se pokušati vratiti u noći. Do jutra nema nijednog vlaka.” „Ah, gospodine Quimby”, smijao se gospodin Magee, „vi mi se rugate.

Mislite da neću izdržati. Ali pokazat ću vam. Kažem vam da vapim za samoćom.”

„To je u redu”, odgovorio je gospodin Quimby, „iz samoće ne možete napraviti tri normalna obroka na dan.”

„Očajan sam”, rekao je Magee. „Mora mi doći Henry Cabot Lodge, velim vam, sa suzama u očima. Jeste li ikad na taj način vidjeli senatora? Ne? To neće biti lak zadatak. Moram ga obaviti. Moram zaći duboko u srca ljudi, ovdje gore, i pisati o tome što nađem. Nema više gađanja na slijepo. Samo pustolovine duše s dušom. Shvaćate? Usput, ovdje je dvadeset dolara, vaša plaća nadzornika njujorškog Don Kihota za prvi tjedan.”

„Što je to?” upitao je Quimby. ,,Kihot”, objašnjavao je gospodin Magee, ,,je bio španjolski dečko koji

bijaše malo zbunjen, pa je išao po zemlji spremajući usred zime ljetna odmarališta.”

„To sam i očekivao od jednog Španjolca”, rekao je Quimby. „Čuvajte se te vatre. Doći ću gore ujutro.” Pospremio je novčanicu koju mu je dao gospodin Magee. „Vjerujem da ništa neće remetiti vašu samoću. Bar se nadam da neće. Laku noć.”

Gospodin Magee je čovjeku poželio laku noć i slušao lupanje njegovih čizama, pa zatvaranje velikih ulaznih vrata. Sa svog je prozora gledao nadzornika kako se cestom spušta dolje bez okretanja unatrag, da bi se napokon izgubio u bijeloj noći.

Odbacivši svoj veliki kaput, gospodin Magee je bučno navalio na vatru. Plamen je crveno obasjao njegova nasmijana usta i vesele oči. Zatim je u svjetlucajućoj polusvjetlosti apartmana broj sedam rasporedio sadržaj svojih putnih torba. Na stol je stavio izvjestan broj novih časopisa i nekoliko knjiga.

Onda je gospodin Magee sjeo u veliki kožnati stolac pred vatrom i povratio dah. Konačno je bio ovdje. Divlji plan kojeg su u klubu Četrdeset i četvrte ulice zakuhali on i Hal Bentley sad će se ostvariti. ,,Osama”, bio je zavikao Magee. „Bermuda”, bijaše predložio Bentley. „Mješavina mora, hotelskih službenika i

onih na medenom mjesecu!” podrugivao se tražitelj samoće. „Neko zimovalište na jugu”, reče Bentley. „I koketiranje vreba u svakom uglu”, kazao je Magee. „Provincijski grad gdje nikoga ne poznaš. Mjesto gdje ćeš najlakše nekoga upoznati. Moram biti sam, čovječe! Sam! Hotel Baldpate”, povikao je Bentley svojim dijalektom. „Pa Billy – hotel Baldpate za Božić – to mora biti sam stari Ivan H. Samoća.”

Da, bio je ovdje. A ovdje je bila i samoća koju je tražio. Gospodin Magee nervozno se osvrtao, a smiješak se ugasio u njegovim sivim očima. Po prvi put su ga pogodile sumnje. Može li netko imati previše neke dobre stvari? Spustila se tišina poput one u grobu. Prisjetio se priča o ljudima koji su poludjeli od samoće. Koje je mjesto osamljenije od ovog? Vjetar je zavijao oko balkona. Štropotao je prozorima. Vani je pred vratima ležala velika crna špilja – u ljeti živahna od mladića i djevojaka – sada poput Crusoeovog otoka prije nego se stari iskrcao.

„Sam, posve sam”, navodio je gospodin Magee. „Ako ovdje ne mogu misliti to će biti zato što mi ne radi pamet. Pokazat ću zlovoljnim starim kritičarima! Pitam se što se događa u New Yorku?”

New York! Gospodin Magee pogleda na svoj sat. Osam sati. Velika ulica je bila osvijetljena. Gomile su se okupljale iz restorana i kazališta. Električne reklame lijepile su žarke natpise na nebo koje je to trpjelo; taksiji su naftom škropili grla; prometni policajac na raskršću Broadwaya i Četrdeset i druge ulice ludo je zarađivao svoju plaću. Gospodin Magee je ustao i hodao amo-tamo. New York!

U njegovim sobama vjerojatno je zvonio telefon uzalud pozivajući Billyja Mageeja da se zabavi s Amaryllis u sjeni fikusa – Billyja Mageea koji je sam sjedio u tišini planine Baldpate. Samo je nekolicina znala za njegov odlazak. To je bila noć onog glupog pokušaja kazališnih izvedbi u Plazi; samih po sebi glupih, ali veselih, gotovo vrtoglavih s obzirom da je Helen Faulkner trebala biti tamo. To je bila noć kad su večerali za Careyja u klubu. Bila je to noć mnogih zabavnih stvari.

Gospodin Magee je podigao neki časopis. Pitao se kako su u stara vremena čitali uz svjetlost svijeća. Pitao se bi li njegove vlastite priče smatrali vrijednima naprezanja očiju. Pitao se i je li potpuna samoća bila baš prava stvar potrebna za sastavljanje romana koji bi zauvijek ušutkao one koji su se podsmjehivali njegovoj sposobnosti. Potpuna samoća! Samo pucketanje vatre, huka vjetra i tiktakanje njegovog sata bili su mu društvo. Otišao je do prozora i pogledao dolje na malobrojna mutna svjetla koja su ukazivala na postojanje Upper Asquewan Fallsa. Negdje tamo dolje bila je Trgovačka kuća. Negdje tamo je djevojka koja je tako gorko jecala u toj sumornoj maloj čekaonici. Bila je udaljena samo pet kilometara, i ta je misao razveselila gospodina Mageeja. Napokon nije bio na pustom otoku.

A ipak, bio je sam, silno, gotovo bolno sam. Sam u toj golemoj kući što je tiho stenjala i koja mora biti njegov jedini dom dok se sa svojim remekdjelom ne

bude mogao vratiti u veseli grad. Kakvo remekdjelo! Ogolit će srca ljudi kao kirurškim nožem. Bez trikova u zapletu, bez ...

Gospodin Magee je zastao. Jer je u tišini njegove sobe oštro zazvonilo zvonce telefona.

Za trenutak je stao u čudu, a srce mu je ubrzano kucalo dok su mu oči bile uz aparat na zidu. Bio je to kućni telefon; znao je da se na njega može pozvoniti samo sa razvodne kutije dolje u predvorju. „Već sam počeo luditi”, primijetio je i skinuo slušalicu.

Nerazgovjetan govor, električni šum, klik i sve je bilo tiho. Gospodin Magee je otvorio vrata pa izišao među sjene. Čuo je glas odozdo.

Nečujno se privukao do odmorišta i bacio pogled dolje u ured. Neki je mladić sjedio za telefonskom razvodnom kutijom; gospodin Magee je u mutnoj svjetlosti jedne jedine svijeće mogao vidjeti da je to osoba u prilično smiješnoj odjeći. Svijeća je stajala na sefu, a vrata potonjeg širom se otvoriše. Sagnuvši se dolje u mrak na stepeništu, gospodin Magee je čekao.

,,Halo”, rekao je mladi čovjek, „kako ovo uopće radi? Isprobao sam sve utore osim onog pravog. Halo-halo! Želim vezu s Reutonom. 2876 zapad – Andy Rutter. Hoćete li mi ga spojiti, sestro?”

Slijedilo je još jedno čekanje – dugo. Svijeća je zaprštala. Mladi se čovjek vrpoljio u stolici. Napokon je opet rekao:

„Halo! Andy? Jesi li to ti, Andy? Što je dobra vijest? Tiho kao Napoleonov grob. Trebam li zatvoriti dućan? Sigurno. Što dalje? Ma slušaj Andy, umrijet ću ovdje gore. Jesi li ikad zimi bio na mjestu poput ovog? Ne mogu – ja – ah, dobro, ako on tako kaže. Mogao bi to učiniti. Ali ne dulje. Ne bih to dugo mogao podnositi. To mu reci. Reci mu da je sve u redu. Da. U redu. Pa, laku noć, Andy.”

Okrenuo se od razvodne kutije, a kad je to učinio, gospodin Magee se tiho spustio stepenicama prema njemu. Mladi je čovjek s krikom potrčao prema sefu, bacio u njega paket i zalupio vrata. Okrenuo je nekoliko puta ručku sefa; onda se okrenuo gospodinu Mageeju. Vidio je kako nešto svjetluca u njegovoj ruci.

„Dobra večer”, tiho je primijetio gospodin Magee. „Što vi radite ovdje?” divlje je povikao mladić. „Živim ovdje”, uvjeravao ga je gospodin Magee. „Zašto ne biste došli gore

u moju sobu – ravno je ispred stepeništa. Znate, imam vatru.” U mladićevo mršavo lice poput jastreba vratila se smjelost u skladu s

veselom odjećom koju je nosio. Revolver je spustio u džep i podrugljivo se nasmiješio.

„Zaprepastili ste me”, rekao je. „Naravno da živite ovdje. Ima li još nekih gostiju? A tko je pobijedio u današnjem teniskom meču?”

„Vragolasti ste”, nasmiješio se i gospodin Magee. „Još bolje. Živahni drug je baš ono što bih večeras naručio. Dođite gore.”

Mladi se čovjek sumnjičavo ogledavao, kao da je njegov uzak nos njušio zavjeru. Kimnuo je i podigao svijeću.

,,U redu”, rekao je. „Ali morat ću vas zamoliti da idete prvi. Vi znate put.” Njegova je desna ruka potražila džep u koji je spustio revolver.

„Na čast ste mojoj siromašnoj kući s propuhom”, rekao je gospodin Magee. „Ovim putem.”

Penjao se stepenicama. Za njim je slijedio mladić u kićenoj odjeći, strašljivo se ogledavajući oko sebe dok se penjao. Činio se iznenađen što su bez nemilog slučaja došli do Mageejeve sobe. Unutra je gospodin Magee dovukao pred vatru jedan naslonjač i svom gostu ponudio cigaru.

„Sigurno vam je hladno”, rekao je. „Sjednite ovdje. ‘Gadna noć, stranče’, kako kažu u pričama.”

„To ste vi rekli”, odgovorio je mladić, prihvaćajući cigaru. „Hvala.” Otišao je do vrata koja vode u predsoblje i otvorio ih otprilike za pola metra. „Bojim se”, objasnio je šaljivo „da ćemo se zapričati i promašiti zvono za doručak.” Spustio se u stolac i pripalio svoju cigaru na fitilju svijeće. „Pa, nikad ne znate, zar ne? Penjući se na stari Baldpate mislio sam da se zahvaljujući ovom hotelu pustinja Sahara sigurno čini kao ugodan kutak. A vi ste tu zaštićeni i fino smješteni i kao da ste kod kuće u harlemskom stanu. Nikad ne znate. I što sad? Želite li čuti priču mog života?”

„Mogli bi ispripovijedati”, rekao mu je gospodin Magee, „onaj njen djelić koji vas je naveo na neovlašteno stupanje na zemljište gdje jedan džentlmen traži samoću u hotelu Baldpate.”

Stranac je pogledao gospodina Mageeja. Imao je oko koje nije samo gledalo, već odmjeravalo, procjenjivalo i klasificiralo. Gospodin Magee je susreo pogled smiješeći se.

„Neovlašteno stupanje, ha?” rekao je mladi čovjek. „Daleko sam od toga da se prepirem s čovjekom koji puši tako dobre cigare kao vi – ali ima nešto što nisam do kraja otkrio. A to je – tko neovlašteno upada, ja ili vi?”

„Moje pravo da budem ovdje”, rekao je gospodin Magee, „je nepobitno.” „To je velika riječ”, odgovorio je drugi, „ali možete ga zalijepiti za moje

pravo ovdje, i ne izreći laž. Ne možemo se prepirati, pa hajde da ne diramo tu stvar. Kako je to sređeno, ohrabren sam da iznesem priču o tome zašto me noćas vidite ovdje, daleko od zaluđujuće gomile. Imate li koju suzu? Trebat će vam. To je tužna, dirljiva priča, u vezi s pomodnošću, srca punog povjerenja, i lijepe žene – ljupke, ali, oh, kako dvolične!”

„Nastavite”, smijao se gospodin Magee. „Ja sam obožavatelj žive mašte. Nemojte krotiti svoju, molim vas.”

„Sve je pošteno”, rekao je drugi uvrijeđenim glasom. „Svaka je riječ istinita. Ime mi je Joseph Bland. Moj je posao, prije nego je ljubav ušla u moj život, bio trgovanje muškom pomodnom robom i odjećom. U gradu Reutonu, osamdeset kilometara odavde, podučavao sam pratitelje mode na glavnoj ulici kako to u Londonu rade po pitanju kravata. Prodavao sam im kapute podstavljenih ramena i visokih ovratnika što ulijevaju strahopoštovanje. Bio sam

sretan, okrećući komad svile preko svoje ruke da im pokažem kako će to izgledati na njihovim nadimajućim grudima. A onda je došla – ona.”

Gospodin Bland otpuhnuo je dim svoje cigare. ,,Da”, rekao je, „Arabella je zasvjetlucala na horizontu mog života. Kad

ovdje u miru provedem dva stoljeća, mogao bih objektivno ocijeniti njenu ljepotu. Sada neću ni pokušati. Volio sam je – ludo. Rekla je da sam joj se nabacivao. Potrošio sam na nju dobit svoje trgovine odjećom. Šaputao sam – vjenčanje. Nije vrisnula. Odabrao sam materijal za svadbenu kravatu od trgovačkog putnika iz Troya.” Zastao je i pogledao gospodina Mageeja. „Jeste li ikad tako lebdjeli, na rubu?” upitao je.

,,Nikad”, odgovorio je Magee. „Ali nastavite. Vaša me priča čudesno privlači.”

„Odavde molim – suza o kojoj sam govorio. Na sceni je zabljesnuo čovjek kojeg je poznavala i voljela u Jersey Cityju. Kazao sam zabljesnuo. I učinio je – baš to. Čovjek istančanog ukusa – pa, zasjenio je i Johna Drewa s dvije svijetloljubičaste kravate i grimiznim žaketom. Iza mene je bilo kicoštvo. Bez koristi. Bio je bolje odjeven. Vidio sam da je Arabellina ljubav za mene slabila. Svojim rukama u semiš rukavicama tip je raspirio stari plamen.”

Oklijevao je. Gušio ga je osjećaj ili dim cigare. „Hajde da kratku priču učinimo kraćom”, rekao je. „Odbacila me. U svojoj

trgovini odjećom promišljao sam o tome. Bio sam tužan, ogorčen. Odlučio sam se za strahovit korak. U noći sam joj napisao pismo, pa ga odnio dolje do sandučića i poslao ga. Život bez Arabelle, kazivalo je pismo, bio je Shakespeare s izostavljenim Hamletom. Nagovijestio sam rijeku, karbolnu kiselinu, pištolje. Da, poslao sam ga. A onda...”

,,A onda...” požurivao je gospodin Magee. Gospodin Bland je nježno opipao potkovu prikačenu o njegovu grimiznu

kravatu. „Ovo je strogo među nama”, rekao je. ,,U tom trenutku počela je nevolja.

Proizašla je iz toga što sam ja prirodno vrlo hrabar čovjek. Mogao sam umrijeti – lako. Hrabra je stvar bila živjeti. Nastaviti, dan za danom bez Arabelle – pa, za to je trebalo hrabrosti. Želio sam pokušati. Ja sam hrabar čovjek, kako rekoh.”

„Činite se takvim”, složio se gospodin Magee. „Lavovskog srca”, priznao je gospodin Bland. „Odlučio sam pokazati svoju

snagu i živjeti. No, bilo je tu moje pismo Arabelli. Bojao sam se da neće uvidjeti moju hrabrost – žene su katkad bešćutne. Sinulo mi je da će možda biti povrijeđena ako ne održim svoju riječ i umrem. Pa sam morao nestati. Imao sam prijatelja koji je umiješan u poslove u Baldpateu. Ne, ne mogu vam dati njegovo ime. Rekao sam mu svoju priču. Dojmila ga se moja srčanost, kao što se i vas. Dao mi je ključ koji je imao – ključ vrata koja su se s istočne verande otvarala u blagovaonicu. Pa sam došao ovamo gore. Došao sam kako bih bio sam, da oprostim i zaboravim, da budem zaboravljen. I da možda smislim novu pomodnu trgovinu negdje daleko.”

„Je li to bila vaša kravata za vjenčanje”, upitao je gospodin Magee, „koju ste bacili u sef kad ste vidjeli da dolazim?”

,,Ne”, odgovorio je gospodin Bland duboko uzdišući. „Paket pisama, koje mi je Arabella napisala u različita doba. Želim ih zaboraviti. Kad bih ih držao na dohvat ruke, mogao bih ih pogledati s vremena na vrijeme. Moja velika hrabrost mogla bi se zamijeniti – mogli bi moje tijelo naći na stepenicama. Zato sam ih sakrio.”

Gospodin Magee se nasmijao i ispružio ruku. „Vjerujte mi”, rekao je, „vaše dirljivo povjerenje u mene neće biti

iznevjereno. Čestitam vam na snazi vašeg pripovijedanja. Želite moju priču. Zašto sam ja ovdje? Nisam siguran da je vrijedna da nastavi vašu. No ima svojih dobrih točaka – budući sam dobro promislio o tome.”

Otišao je prijeko do stola i podigao neki popularan roman koji je gledao dok je trgovac pomodnom robom pripovijedao svoju priču o ljubavi i sjeti. Na koricama je bila slika vrlo upadljive djevojke.

„Vidite li ovu djevojku?” zapitao je. „Prekrasna je, zar ne? Zamišljam da bi čak i Arabella u svojim najsjajnijm trenucima mogla od nje dobiti nekoliko bodova. Možda vam nije poznata uloga koju takva slika danas igra pri uspjehu nekog romana. Istina je, međutim, da se plemenita umjetnost pisanja proze sad sve više i više oslanja na ilustratore. Puke riječi koje idu uz slike svakog dana su sve manje važne. U ovom trenutku u ovoj zemlji su tuceti izvrsnih romanopisaca koji bi mogli biti trgovci pomodnom robom da nema visokih, vitkih, uznositih dama koje su ukusno raspršene kroz njihove radove.”

Gospodin Bland se nelagodno vrpoljio. „Vidim da ne znate što moja potraga za samoćom ima sa svim tim”,

nastavio je gospodin Magee. „Ja sam umjetnik. Godinama sam oslikavao te dražesne dame što prozu čine pogodnom za prodaju masama. Mnogi od romanopisaca posjeduju svoje automobile i ladanjske kuće zahvaljujući mojoj slikarskoj umjetnosti. Prije dva mjeseca odlučio sam se zauvijek odreći ilustracija i posvetiti svoje vrijeme slikanju. Okrenuo sam leđa romanopiscima. Možete li zamisliti što se dogodilo?”

„Moja je mašta malo umorna”, ispričavao se gospodin Bland. „Nije važno. Ja ću vam reći. Vodeći autori čiji sam rad tako dugo ilustrirao

vidjeli su kako ih propast gleda u lice. Došli su mi na koljenima, slikovito rečeno. Molili su. Izjašnjavali se. Sakrivali se u predsoblju mog stana. Trebao bih reći mog studija. Čak su se popeli u moj mali lift za slanje hrane, podmitivši pazikuću. Nisu prihvaćali ne kao odgovor. Kako bih izbjegao njih i njihove jadne molbe, morao sam pobjeći. Slučajno sam imao prijatelja umiješanog u vođenje hotela Baldpate. Nisam ovlašten dati njegovo ime. On mi je dao ključ. Tako sam ovdje. Oslanjam se na vas da sačuvate moju tajnu. Ako u daljini opazite nekog romanopisca, ne gubite vrijeme da me upozorite.”

Gospodin Magee je napravio stanku smijuljeći se u sebi. Stajao je gledajući u trgovca koji je izgubio svoju dragu. Taj drugi je ustao i svečano uzeo Mageejevu ruku.

,,Ja-ja-oh. Dobro, pobijedili ste me za kilometar, starče.” „Ne mislite reći...” započeo je povrijeđeni Magee. ,,Oh, to je u redu”, uvjeravao ga je gospodin Bland. „Vjerujem svaku riječ.

Sve je tako stvarno kao meni trgovina pomodarijama. Budno ću paziti na romanopisce. Ono što me brine, kad zbrojite naše dvije nepouzdane noćne priče, jest to da sam ja došao ovamo kako bih bio sam. Vi želite biti sami. Ne možemo zajedno ovdje biti sami. Jedan od nas mora se pokupiti.”

„Besmislica”, odgovorio je Billy Magee. „Bit će mi drago da vas imam ovdje. Ostanite koliko dugo hoćete.”

Trgovac je gospodina Mageeja gledao pravo u oči, a drugi je bio preneražen neprijateljstvom koje je opazio na njegovom licu.

„Stvar je u tome”, rekao je gospodin Bland, „da ja vas ne želim ovdje. Zašto? Možda zato što se sjećate prekrasnih dama – na koricama knjiga – a time i Arabelle. Možda – no koja je korist? Pojednostavljujem. Trebam biti sam – sam na planini Baldpate. Neću vas noćas izbaciti...”

„Slušajte, moj prijatelju,” povikao je gospodin Magee, „vaša žalost vam je zavrnula pamet. Nećete me izbaciti noćas, ni sutra. Ovdje sam da ostanem. Dobrodošli ste da učinite isto, ako želite. Ali ostajete sa mnom. Znam da ste hrabar čovjek, ali bila bi potrebna bar desetorica hrabrih da me izbace iz hotela Baldpate.”

Trenutak su stajali gledajući jedan drugog. Blandove su se usnice iskrenule u preziran osmijeh. „Vidjet ćemo”, rekao je. „Sve ćemo to srediti ujutro.” Njegov je ton poprimio prijateljskiju notu. „Izabrat ću mekan kauč u jednoj od ovih soba”, rekao je, ,,i leći da odspavam. Mogao bih prigrliti neku deku kao davno izgubljenog prijatelja.”

Gospodin Magee je ponudio jedan od pokrivača koje mu je dao Quimby i otpratio gospodina Blanda do apartmana broj deset, s druge strane predvorja. Objasnio je problem ustajalog zraka i sudjelovao u otvaranju prozora. Razgovor je bio uglavnom šaljiv, a zadnja primjedba gospodina Blanda ticala se kolebljivosti žena. Žustrim laku noć gospodin Magee se vratio u broj sedam.

Ali nije krenuo prema ledenom mjedenom krevetu u unutarnjoj sobi. Umjesto toga je dugo sjedio pored vatre. Razmišljao je o događajima svojih prvih nekoliko sati u toj pretpostavljeno nenastanjenoj samoći gdje je trebao biti sam sa svojim mislima. Razmišljao je o ponašanju brbljava mladog čovjeka koji se predstavljao kao ucviljeni trgovac, a pod čijom je nametljivošću bio izvjestan dašak neprijateljstva. Tko je bio Andy Rutter dolje u Reutonu? Što je mladić mislio kad je pitao treba li „zatvoriti dućan”? Tko je bio ,,on” od kojeg su došle naredbe? I najvažnije od svega, što je bilo u paketu koji je sad ležao u velikom sefu?

Gospodin Magee se smiješio. Je li to tvar od koje je sačinjena samoća? Sjetio se smiješnih knjiških priča koje je izmislio da dovede u ravnotežu priču o Arabelli, pa mu je smiješak postao vedriji. Njegova je mašta barem bila u zdravom stanju. Pogledao je na sat. Četvrt do dvanaest. Sad su vjerojatno večerali u Plazi, a Helen Faulkner slušala je banalnosti mladog Williamsa.

Namjestio se u sjedalici da razmisli o gospođici Faulkner. Mislio je o njoj deset sekundi; onda je otišao do prozora.

Mjesec je izišao, a krovovi Upper Asquewan Fallsa svjetlucali su pod jarkom svjetlom nebesa. Ispod jednog od tih krovova bila je djevojka sa stanice – nije više jecala, nadao se. Zasigurno je imala oči koje su privlačile pažnju i onih manje osjetljivih kojima je, čime se dičio, pripadao i gospodin Magee. Želio je da je može opet vidjeti, da može s njom govoriti bez prekidanja nemoguće ,,mame”.

Gospodin Magee se vratio u sobu. Njegova je vatra bila još samo pepeo koji je crveno svijetlio. Odbacio je svoj kućni ogrtač i počeo odvezivati cipele.

,,U mojim romanima jest bilo previše sirove melodrame”, razmišljao je. „To je tako lako pisati. Ali ovdje gore ću se udaljiti od toga. Ja ću...”

Gospodin Magee je zastao, s jednom cipelom koja mu je visjela u ruci. Odozdo je došao oštar prasak pištolja kojeg je slijedio tresak stakla koje se razbilo.

III. poglavlje

Plavojke i sufražetkinje ospodin Magee je kliznuo u svoj kućni ogrtač, posegnuo za svijećom, i poput dečka u uspavanki s jednom skinutom cipelom i jednom obuvenom,

potrčao u predsoblje. Dolje je sve bilo tiho i mračno. Sišao je do odmorišta i tamo stao držeći svijeću visoko nad glavom. Bacala je mutno svjetlo do dna stepeništa, ali je odmah iza toga izgubila bitku sa sjenama.

,,Halo”, javio se iz mraka glas trgovca Blanda. „Božice Slobode, života mi! Koja je vaša sljedeća imitacija?”

„Nešto se izgleda događa”, rekao je gospodin Magee. Gospodin Bland se pojavio na svjetlu, djelomično svučen, s pištoljem u

ruci. „Netko je pokušao ući na prednja vrata”, objasnio je. „Pucao sam prema

njemu kako bih ga uplašio da ode. Vjerojatno neki od vaših romanopisaca.” „Ili Arabella”, primijetio je gospodin Magee, silazeći dolje. ,,Ne”, odgovorio je Bland. „Točno sam vidio polucilindar.” Dok je gospodin Magee spuštao žuto svjetlo svijeće i odagnao sjene

hotelskog ureda otkrio se madrac što je ležao blizu pulta, iza kojeg je stajao sef. Na madracu je bila posteljina što ju je Magee ponudio trgovcu, naglo odbačena dok se zaljubljeni dizao.

„Više volite spavati ovdje dolje”, primijetio je gospodin Magee. „Blizu Arabellinih pisama – da”, odgovorio je Bland. Njegove pronicave

oči susrele su Mageejeve. U njima je bio neki izazov. Gospodin Magee se okrenuo, a žuta svjetlost svijeće treperila je blijedo

iznad velikih ulaznih vrata. Još dok je gledao u njih vrata su se otvorila, i čudna figura čovjeka stajala je uokvirena na pozadini snijega što je svjetlucao. Ruka gospodin Blanda poletjela je gore.

„Ne pucajte”, zavikao je Magee. „Ne, molim vas, nemojte”, nagovarao je čovjek na ulazu u kuću. Brada, par

okruglih naočala poput sove i dva smiješna naušnjaka ostavljali su ponegdje tek nagovještaj lica. Zatvorio je vrata i stupio u sobu. „Imam svako pravo biti ovdje, uvjeravam vas, iako je moj dolazak ponešto nekonvencionalan. Vidite – imam ključ.” Podigao je veliki mjedeni ključ koji je bio dopunski onom kojeg je Hal Bentley udijelio gospodinu Mageeju u klubu smještenom na daleku Četrdeset i četvrtu ulicu.

„Klju čevi koje treba spaliti”, trpko je mumljao gospodin Bland. „Ne zamjeravam vam zbog pucnja”, nastavio je pridošlica. Skinuo je svoj

cilindar i žalosno gledao rupu na klobuku. Njegova ćelava glava izgledala je

G

osobito prostodušna i gola iznad toliko zakrabuljenog lica. „Sasvim je prirodno da se ljudi sami na planini moraju braniti od uljeza u dva ujutro. Jedva sam umaknuo, ali nema tu neprijateljstva.”

Žmirkao je oko sebe, a u hladnoj sobi dah mu je bio bijeli oblak. „Mladići, život donosi iznenađenja”, primijetio je, spuštajući svoju torbu i

naslanjajući na nju zeleni kišobran, „čak i u šezdeset i drugoj. Prošle noći bio sam zaštićen u knjižnici svojom vatrom pripremajući članak o poganskoj renesansi. Noćas sam na planini Baldpate s rupom u svom šeširu.”

Gospodin Bland je zadrhtao. „Ja se vraćam u krevet”, rekao je s odvratnošću.

„Prvo mi”, nastavio je gospodin s probušenim cilindrom, „dozvolite da se predstavim. Ja sam profesor Thaddeus Bolton, i predajem komparativnu književnost na jednom velikom sveučilištu na istočnoj obali.”

Gospodin Magee prihvatio je profesorovu ruku u rukavici. „Drago mi je da vas vidim, siguran sam”, rekao je. „Zovem se Magee. Ovo

je gospodin Bland – on je neobuzdan, ali vrijedan poštovanja. Vjerujem da ćete oprostiti njegov prvi pozdrav. Što je jedan metak među gospodom? Čini mi se da bi objašnjenja mogla biti podugačka, a ova je soba vrlo hladna, pa bi dobro učinili da odemo gore u moju sobu gdje je vatra.”

„Oduševljen sam”, povikao je starac. „Vatra. Priželjkujem vidjeti jednu. Hajdemo svakako u vašu sobu.” Gospodin Bland se zlovoljno prišuljao svom krevetu i uhvatio živo obojan krevetni pokrivač, kojeg je omotao oko svoje mršave figure.

„Ovo je sigurno posljednji sastanak s razmjenom iskustava kojem noćas prisustvujem”, zarežao je. Popeli su se do broja sedam. Gospodin Magee je naslagao svježe klade na vatru; gospodin Bolton se pobrinuo da vrata ne budu sasvim zatvorena. Profesor je zajedno s ostalim poteškoćama uklonio i štitnike za uši koji bijahu povezani gumenom vrpcom. Mahao je njima pred sobom kao obijesno otkinutim ušima.

„Slabost jednog starca”, rekao je. „Vama može djelovati budalasto. No uvjeravam vas da su meni u ovo vrijeme korisni pratitelji pri penjanju na planinu Baldpate.”

Sjeo je u najveći stolac kojeg je imao apartman broj sedam pa se iz njegove dubine dobroćudno smješkao dvojici mladih ljudi.

„Ali nisam ovdje da bih se ispričavao zbog svoje odjeće, zar ne? Teško. Vi sami sebi govorite ‘Zašto je ovdje?’ Da, to je pitanje koje vas uznemirava. Što je dovelo tog udomaćenog kolegu profesora da pobjegne od poganske renesanse u hotel Baldpate? Kao odgovor vas moram zamoliti da se sa mnom vratite tjedan unatrag i pogledate sliku iz prilično tužnog akademskog kaleidoskopa, koji predstavlja moj život.

Sjedim iza stola na podiju u goloj žutoj sobi. Ispred mene red za redom sjedi stotina mladih ljudi u različitim stadijima nepažnje. Pokušavam im nešto reći o savršenom pjesništvu koje je označilo ponovno rađanje saksonskog

genija. Njima je dosadno. No – gospodo, u povjerenju, poznato je da misli profesora s koledža povremeno odlutaju od predmeta o kojem se radi. A onda – počnem čitati pjesmu – pjesmu koja opisuje ženu mrtvu šesto godina ili više. Ah gospodo...”

Sjedio je uspravno na rubu svog velikog stolca. Iza debelih stakala njegovih naočala imao je oči koje su još uvijek mogle bljesnuti.

„Ovo nije doba romantike”, rekao je. „Naši ljudi kopaju po prljavštini za dolar. Nestaju njihove vizije. Duše im postaju gnjile. Pa ipak, s vremena na vrijeme, u najnezgodnija vremena stigne bljesak koji nam otkrije divote kakve bi mogle biti. Jedan gospodin, moj poznanik, uhvatio je odsjaj savršene sreće usred napora da kupi tržište ukiseljenog povrća. Jedan je drugi razvio plan savršene ode najvažnijem svojstvu čednosti žene u – broadwayskom restoranu. Tako poput munje preko najcrnjeg neba dođu naši poetski trenuci.”

Gospodin Bland je čvrsto oko sebe omotao svoj šareni pokrivač. Gospodin Magee se ohrabrujući nasmiješio najnovijem pripovjedaču.

„Bit ću kratak”, nastavio je profesor Bolton. „Bog zna da nastavna soba nije mjesto za vizije, niti su ti atletski građeni mladi ljudi prikladni pratitelji dušama koje su pošašavile. Ipak, izgubio sam glavu. Dok sam tamo čitao, u srce mi se vratio žar kojeg nisam znao četrdeset godina. Bard je govorio o njenoj kosi:

‘Njeni žuti uvojci, kovrčasti poput zlatne žice, Labavo su se opustili oko njenih ramena’ a ja sam vidio, kao u nekom snu – ah, mogu vam vjerovati, gospodo –

djevojku koju sam, pretpostavljah, zauvijek zaboravio u plijesni i prašini svojih poznih godina. Neću dalje nastaviti o tome. Kosa moje žene je crna.

A čitajući dalje, no gubeći nit pjesnikove pohvale u zlatnom tkivu mog oživljenog sna, došlo mi je da usporedim tu djevojku koju sam poznavao u davnini sa ženama koje danas znam. Ah, gospodo! Usne, stvorene tek za osmijeh, koje izgovaraju teške dokaze u bezazlenom ozračju. Oči stvorene da svijetle svjetlošću koja nikad nije bila uz zemlju ili more, umjesto toga gore nečim što zovu nepravednošću ženskog robovanja. Bijele ruke stvorene da na mjesečini nađu svoj put do ruku nekog mladog čovjeka, nose zastave po prašnjavim ulicama. Činilo mi se da vidim plave oči djevojke iz davnine kako se okreću, tužne, prekoravajući svoje današnje sestre. Kad sam završio čitanje moje je srce bilo u vrtlogu. Rekao sam mladim ljudima ispred sebe:

‘Bila je to žena, gospodo – žena vrijedna milijun sufražetkinja.’ Oni su pljeskali. Vatra u meni se ugasila. Uskoro sam bio onaj stari krotki,

akademski ja. Vizija nije ostavila nikakvog traga. Raspustio sam svoje studente i otišao kući. Tamo sam našao svoju ženu – onu crne kose – koja je ostavila moje šlape kraj vatre u knjižnici. Obukao sam ih, i zaronio u pamflet kojeg je kasnije izdao istaknuti član njemačkog fakulteta. Mislio sam da je epizoda zauvijek zaključena.”

Žalosno je zurio u dvojicu mladih ljudi.

„Ali gospodo, nisam računao s tom zmijom koju gajimo na svojim grudima – američkim novinama. Sada neću oduzimati vrijeme da optužujem tisak. Za cijenjeni tjednik s odabranim čitateljima spremam članak na tu temu. Dostatno je zabilježiti što se dogodilo. Sljedećeg dana pojaviše se večernje novine s mojom ogromnom slikom na naslovnici, i užasnom izjavom da je to profesor Bolton koji je rekao da ‘Jedna umjetna plavuša vrijedi koliko i milijun sufražetkinja’.

Da, bila je to strahovita verzija moje primjedbe koja se naveliko širila. Do vremena kad se pojavila priča nisam imao pojma kakva je vrsta stvorenja mogla biti umjetna plavuša. Razumljivo da sam prosvjedovao. Mogao sam isto tako probati vilicom zaustaviti plimni val. Svjetski gnjev obrušio se na mene. Bio sam preplavljen telegramima, uvodnicima, pismima koja su me optuživala. Ženske odlučnih lica čekale su na mene i kišobranima mi vitlale u oči. Čak se i moja supruga okrenula protiv mene, rekavši da dok ona mene nije tražila da podržim njena stanovišta po pitanju ženskog prava glasa, mislila je da se barem mogu uzdržati da javno preporučam tip žene što se nalazi uglavnom u korovima glazbenih komedija. Primio sam poruku rektora sveučilišta, kojom me zamolio da budem oprezniji u svojim primjedbama. Ja – Thadeus Bolton – po instinktu najkonzervativniji čovjek na zemlji!

A i dalje su mi pristizale prijetnje; još uvijek su ženski klubovi držali sastanke donoseći odluke protiv mene; i dalje se neprekidni niz reportera kretao kroz moj život, tjerajući me da dalje iznosim svoje poglede, da imenujem deset najvažnijih plavuša u povijesti, da – bog zna što. Jučer sam zaključio da to više ne mogu trpjeti. Odlučio sam otići dok cijela stvar ne bude zaboravljena. ‘Ali’, rekli su mi, ‘nema mjesta na zemlji ni na moru gdje vas reporteri neće naći.’ Raspravio sam sa svojim starim prijateljem Johnom Bentleyjem, vlasnikom hotela Baldpate, pa mi je on u svojoj dobrostivosti dao ključ ovog hotela.”

Starac je zastao i svilenim rupčićem prošao preko svoje ćelave glave. ,,Gospodo”, rekao je, „to je moja priča. Zato me ovog ledenog prosinačkog

jutra vidite na planini Baldpate. Zato me samoća ne može ustraviti, egzil nema tuge. Zbog toga sam se hrabro suočio s vašim revolverskim pucnjima. Dozvolite da još jednom ponovim, zbog toga ne gajim nikakvu zlobu. Uništili ste novi cilindar, a prihodi profesora čak i na prestižnom sveučilištu nisu takvi da bi dozvoljavali mnogo takvih nabavki. No ja vam iskreno opraštam. Čak i pred topovsku cijev bio bih pobjegao pred reputacijom, da parafraziram pjesnika.” Profesor Bolton je iskusno zažmirkao oko sebe. Gospodin Bland bio je napola uspavan u svojoj stolici, ali sućut gospodina Mageeja bila je brza.

„Profesore”, rekao je, Jako patite. Suosjećam s vama. Ovdje ste, uvjeren sam, sigurni od reportera, a žute dnevne novine uskoro će vas zaboraviti u svom otkriću sljedećeg izobličenog čuda. Gospodin Bland i ja ćemo ukratko izložiti zaplet događaja koji su nas doveli u hotel...”

„Kratko je u redu”, upao je Bland. „A onda sam ja za svoju planinsku strunjaču. Mogu u kratko izbrbljati svoju priču, a sutra vam dati fine djeliće. Do pred kratko vrijeme...”

No upao je Billy Magee. Dobio je jedna ideju, savršeno slatku i vedru. Zašto ne? Smijuckao se u sebi, ali prema van mu je lice bilo vrlo ozbiljno.

„Ako dozvolite, prvo bih vam ispričao svoju priču”, rekao je. Trgovac pomodarijama je gunđao. Profesor je kimnuo. Gospodin Magee

pogledao je Blanda ravno u oči, zatomio smijeh u sebi i počeo: „Do prije kratkog vremena bio sam trgovac pomodnom robom u gradu

Reutonu. Moje je ime, dopustite mi da izjavim, Magee – William Magee. Oblačio sam reutonska ramena odjećom sa stražnjih strana časopisa, a što se tiče kravata...”

Prepredene su se oči gospodina Blanda širom otvorile. Podigao se do veličanstvene visine – veličanstvene obzirom na krevetni pokrivač.

„Pa slušajte...” započeo je. „Molim vas, ne prekidajte”, zamolio je slatko gospodin Magee. „Bio sam,

kako rekoh, sretan i bezbrižan trgovac pomodarijama. A onda je – ona ušla u moj život... Ime joj je bilo Arabella. Ah, profesore, vaša dama žutih uvojaka, kovrčastih poput zlatne žice – čak se ni nju u mojoj nazočnosti ne može uspoređivati s Arabellom. Ona – ona je imala – lice – ni Noah Webster ne bi našao riječi da ga opiše. A njeno je srce bilo iskreno – bar sam ja tako mislio.”

Gospodin Magee je brbljao dalje. Trgovac, kojem je šaljivi Magee ugrabio njegov poziv i tragediju, povukao se mrzovoljnog lica u svoj krevetni pokrivač. Gospodin Magee je pažljivo vodio priču do čovjeka koji je došao iz Jersey Cityja; detaljno je izložio borbu trgovine pomodarija što se bez oružja vodila u ime plavokose Arabelle. Dok je nastavljao, rastao je njegov entuzijazam. Dodao je fine djeliće koji su izbjegli pažnji gospodina Blanda. Slobodnom je rukom oslikavao prikaz mračnog vremena tragedije; u potpunosti je iznio poruku koja je nagovještavala samoubojstvo. Onda je ispričao kako je opet porasla njegova hrabrost, kako je odbacio kukavištvo smrti, odlučio se odvažiti na sve – i živjeti. Napokon je završio hrapavim glasom punim emocija. Kutom oka slavodobitno je bacio pogled Blandu. Taj je gospodin zamišljeno zurio u plamteće klade.

„Posve ste ispravno postupili”, primijetio je profesor Bolton, „odlučivši se živjeti. Čestitam vam na zdravom razumu. Kako godine budu prolazile, možda ćete shvatiti, da ste se bili oženili Arabellom ne bi našli život pun meda i ruža. Bila je prevrtljiva i nije vas bila vrijedna. Uskoro ćete zaboraviti. Mladost – ah, u mladosti se tuga odbacuje poput kaputa. Usporedba koju nisam ja smislio. A sad – gospodin u – eh – krevetnom pokrivaču. Ima li i on priču?”

,,Da”, smijao se gospodin Magee, „hajde da sad čujemo od gospodina u deki. Ima li on također priču? Pa ako ima, koja je to?”

Oduševljeno se smješkao u Blandove oči. Što će učiniti bivši trgovac pomodarijama opelješen za svoje beletrističko objašnjenje? Hoće li u svom bijesu ustati i optužiti čovjeka koji je ukrao njegovu Arabellu? Gospodin Bland uzvratio je osmijeh. Ustao je. I dogodilo se nešto što gospodin Magee nije predvidio.

Gospodin Bland je mirno odšetao do stola i podigao popularni roman koji je tamo ležao. Na njegovim koricama bila je slika neobično lijepe djevojke.

„Vidite li tu damu?” pitao je profesora. „Nekako natjera čovjeka da sjedne i pogleda je s posebnom pažnjom, zar nije? Čak i ovaj sleđeni trgovac pomodarijama mora priznati da zbog nje ta Arabella izgleda poput izblijedjele litografije u salonu vaše bake za kišnog popodneva. Profesore, jeste li ikad pomislili na koji način takva slika potpomaže romanu u živahnom tržišnom poslu? Ne? Pa...” gospodin Bland je nastavio. Gospodin Magee se oduševljen zavalio natrag u svoj stolac. Ovdje je bio čovjek koji se nije dao omesti pukom krađom svoje priče. Ovdje je bio čovjek sa smislom za humor – konkurent vrijedan najvećih napora svog protivnika. Gospodin Magee je slušao u svojoj ulozi trgovca preplavljenog jadom.

„Običavao sam oslikavati takve dame”, govorio je Bland zbunjenom profesoru. Objasnio je kako su njegove slike omogućile mnogim romanopiscima da ,,u bageru potroše autoput”. Približivši se vremenu kad su ga romanopisci opsjedali, pustio je mašti na volju. Jedan je tražio njegov odjeljak, rekao je, u avionu.

„Recite, profesore”, završio je, „mi smo u istom čamcu. Obojica se krijemo od pisaca. Tip koji je proveo svoj život prodajući kravate – pa, ne može točno ocijeniti našu situaciju. Između vas i mene postoji, mogli bismo reći, veza. Znate li, da sam se osjetio privučen k vama, odmah nakon što sam ispalio prvi metak. Zato nisam opet pucao. Bit ćemo veliki prijatelji – mogu to pročitati u zvijezdama.” Osjećajno je uhvatio ruku starijeg čovjeka, rukovao se, pa otišao, dobacivši gospodinu Mageeju letimičan, skriveni pogled pun trijumfa.

Lice onog koji je držao Crandallovu katedru komparativne književnosti bilo je vrijedno proučavanja. Pogledao je prvo u jednog mladića, zatim u drugoga. Opet je stavio rupčić na svoju sjajnu glavu.

„Sve je to vrlo čudno”, rekao je zamišljeno. „Čovjek od šezdeset i dvije – pogotovo onaj koji je dugo živio u nenadahnutom okruženju sveučilišta – nema brzu pamet mladosti. Bojim se da ja nemam, ali nije važno. Ipak je vrlo čudno.”

Dozvolio je gospodinu Mageeju da ga isprati u predsoblje, i da upravlja njegovom potragom za krevetom koji će mu služiti kroz škrti ostatak noći. Kaputi i krpe bili su upotrijebljeni kao pokrivač. Gospodin Bland je radosno pomagao.

„Ako ugledam bilo kakve novinske reportere”, hrabrio je profesora na rastanku, „uništit ću više od njihovih cilindara.”

„Hvala vam”, odvratio je srdačno stari čovjek. „Vrlo ste ljubazni. Sutra ćemo se bolje upoznati. Laku noć.”

Dvojica mlađih su izišla i stala u hodniku. Gospodin Magee progovorio je tihim glasom.

„Oprostite mi”, rekao je, „što sam ukrao vašu Arabellu.” „Uzmite je i sretno”, rekao je Bland. „Ionako mi je počela dosađivati. I

nisam glumac vaše klase.” Prišao je Mageeju. Ovaj je u mutnoj svjetlosti koja je

dotjecala iz broja sedam vidio izraz njegova lica, pa je znao da je ispod svega toga bio vrlo zabrinut mladi čovjek.

„Za ime boga”, uzviknuo je Bland, „recite mi tko ste vi i što radite ovdje. Recite mi – u tri riječi.”

„Da vam kažem”, odgovori Magee, „ne biste mi vjerovali. Pustimo takve manje važne stvari poput istine da pričekaju do sutra.”

„Pa, u svakom slučaju”, rekao je Bland s nogom na najgornjoj stepenici, „sigurni smo u jednu stvar – ne vjerujemo jedan drugome. Imam za vas jednu oproštajnu riječ. Nemojte noćas pokušati sići dolje. Imam pištolj i ne bojim se pucati.”

Oklijevao je. Izraz straha prešao mu je preko lica. Jer s kata iznad obojica su čuli meke korake – onda nejasni škljocaj, kao da su nježno zatvorena vrata.

„Ovaj hotel”, šapnuo je Bland, „ima više ključeva od književnog kluba u gradu prohibicije. I svaki je u upotrebi, pretpostavljam. Zapamtite. Ne pokušavajte sići dolje. Upozorio sam vas. Ili će Arabellin odbačeni Romeo možda biti nađen već s metkom u sebi.”

„Neću zaboraviti što govorite”, odgovori Magee. „Hoćemo li malo pogledati gore?”

Bland odmahne glavom. ,,Ne”, rekao je. „Uđite i otiđite u krevet. Donji kat je ono – što me zanima.

Laku noć.” Brzo je sišao stepenicama, ostavljajući za sobom gospodina Mageeja da se

čudi. Kao priviđenje se spojio sa sjenama u prizemlju. Magee se polako okrenuo, pa ušao u broj sedam. Na prozorima je bio fantastičan veo mraza; unutarnja soba je bila turobna i ledena. Djelomično se skinuvši, legao je na mjedeni krevet i navukao pokrivače preko sebe.

Kad je zatvorio oči događaji te noći u vrtoglavom su nizu plesali pred njim. Sa svakim ječanjem kojim se u vjetru oglasio hotel Baldpate, on bi poskočio željan nove pustolovine. Konačno se činilo da mu se glava smirila, pa je tamo od svih nevjerojatnih noćnih slika ostala samo jedna – ona djevojke u plavom kostimu od kord samta koja je jecala – jecala samo da bi njen smiješak mogao biti blistaviji kad je bljesnuo iza suza. „Sa žutim kovrčama, nakovrčanim poput zlatne žice”, mrmljao je gospodin Magee. I tako je zaspao.

IV. poglavlje

Pojavljuje se Profesionalni pustinjak

vako jutro u osam, dok su lanci drijemeža vezali gospodina Mageeja u njegovom njujorškom stanu, probudio bi ga pompozni sobar po imenu

Geoffrey kojeg je dijelio s ostalim mladim ljudima u zgradi. Geoffreyjev običaj je bio da uđe, podigne zastor, i priča o vremenu glasom drhtavim od osjećaja, kao o nečem što je sam pripremio i jedva čekao da gospodin Magee isproba. Pa, kad je prvog jutra u hotelu Baldpate do njegovog uha doprla čudnovata buka, gospodin Magee je iz pokrivača pospano šapnuo: „Dobro jutro,Geoffrey.”

No nikakav mu veseli glas nije odgovorio u vezi sunca, vjetra ili kiše. Iznenađen, gospodin Magee je sjeo u krevetu. Oko njega je namještaj od javora stajao drhteći u studeni prosinačkog jutra. Kroz vrata na svojoj lijevoj strani ugledao je bijelu kadu u koju čak ni Geoffrey, žalosno se prisjetio, ne bi izmamio svjetlucavu kap. Da – bio je u hotelu Baldpate. Sjećao se penjanja sa zbunjenim Quimbyjem po snježnoj cesti, tužaljke nesretno zaljubljenog trgovca pomodarijama, hirova profesora sa sklonošću prema plavušama, tajnovitog škljocanja brave na vratima gornjeg kata. I posljednje od svega – čudno da je to moralo biti zadnje – djevojke u plavom kordsamtu nešto tamnijem od njenih očiju, koja je jecala usred tame na stanici.

„Pitam se”, razmišljao je gospodin Magee, zureći u mjedene šipke na dnu svog kreveta, „koje nove varijacije osamljenosti će donijeti dan preda mnom?”

Opet se čuo zveket koja ga je probudio. Pogledao je prema najbližem prozoru, pa je kroz nezamrznut ugao okna vidio kako u čudu u njega zure oči najnovije promjene. Bile su to tamne i prijazne oči; izražavale su želju da uđu.

Dok se dizao iz svog toplog utočišta gospodin Magee je drhtureći prešao put preko poda bez tepiha i otkvačio kvaku na prozoru. S hujećeg balkona unutra je ušao punašni mali čovjek. U ruci je imao košaru za tržnicu. Lice mu nije poznavalo britvu; kosa mu je trebala šišanje. Podsjetio je gospodina Mageeja na slavljenog doktora koji je svake godine dolazio u gradić njegova dječaštva kako bi na uglu ulice gomili prodavao izvanredne ljekovite trave.

Magee je žurno zaronio natrag pod pokrivače. ,,Onda?” upitao je. „Dakle, vi ste taj momak”, odgovorio je maleni čovjek sa

strahopoštovanjem. Stavio je košaru na pod; činilo se da je ispunjena svakodnevnim namirnicama kakvu većina kućevlasnika nosi doma.

„Koji momak?” upitao je gospodin Magee.

S

„Momak o kojem mi je pričao Elijah Quimby”, objasnio je onaj s dugim smeđim uvojcima. „Momak koji je došao gore do hotela Baldpate kako bi bio sam sa svojim mislima.”

„Držim da ste vi jedan od mještana”, nagađao je gospodin Magee. „Sasvim ste u krivu. Nisam mještanin. Moje želje idu u sasvim drugim

pravcima, daleko od gomile. Živim blizu vrha Baldpatea, u maloj kolibi koju sam sam izgradio. Zovem se Peters – Jake Peters – u zimi. Ali ljeti, kad je hotel otvoren, a vani su crvene i bijele tende, i svaku večer svira orkestar – onda sam Pustinjak planine Baldpate. Silazim ovamo dolje i damama prodajem razglednice samog sebe.”

Činilo se da je gospodina Mageeja preplavilo veselje. „Profesionalni pustinjak, pobogu!” povikao je. „Pa, nisam znao da je

planina Baldpate opskrbljena sa svim suvremenim poboljšanjima. To je velika sreća. Ja sam amater po pitanju pustinjaka, morat ćete me podučiti pojedinostima. Sjednite.”

„Samo među nama, nisam zaista pustinjak”, rekao je debeljuškasti, neobrijani čovjek, sjedajući oprezno na rub krhkog stolca. „Nisam jedan od onih pustinjaka ‘sve za ljubav žene’ o kojima čitate u knjigama. Naravno, moram se ljeti praviti da jesam, kako bih prodavao razglednice i u cijelosti obavljao svoju dužnost kod uprave hotela. Mnogo me žena nježnim tonom pita o velikom razočaranju koje me je dovelo na stari Baldpate, a ja im dajem različite odgovore, u skladu s onim kako se osjećam. Govoreći vama kao prijatelju, i uzevši u obzir činjenicu da je mrtvo zimsko doba, mogu reći da je u mom životu bilo malo ili nimalo romanse. Rano sam se oženio i dugo ostao oženjen. Ovdje sam gore došao zbog mira i tišine, i zato jer sam osjećao da bi čovjek morao čitati nešto osim voznih redova i trgovačkih računa, i nad glavom imati nešto osim prve i druge hipoteke.”

„Drugim riječima, natrag u prirodu”, primijetio je gospodin Magee. „Da gospodine – na brzinu natrag. Bio sam jutros dolje u mjestu po

nekoliko namirnica, pa sam stao kod Quimbyja, kako to često radim. Rekao mi je za vas. Pomažem mu oko hotela, pa smo utanačili da trebam stati unutra i zapaliti vam vatru, te vam obaviti sitne poslove koje želite. Mislio sam da bismo se trebali upoznati jer smo obojica, na neki način, književnici.”

„Ma ne?” ,,Da”, rekao je Pustinjak Baldpatea. „Tu i tamo se bavim tim poslom. Neki

od mojih stihova o radostima samoće pojavili su se tiskani – na razglednicama koje ljeti prodajem gostima. No moje životno djelo, kako bi ga mogli nazvati, je knjiga koju sam neko vrijeme pisao. Zove se jednostavno Žena. Samo ta jedna riječ – ali ah, muka u svijetu, od početka vremena, uzrokovana ženama. Neće samo reći, zamislite. Dokazat će to!”

„Težak zadatak, bojim se”, smješkao se Magee. „Ne težak – dugotrajan”, ispravio je pustinjak. „Kad sam započeo, prije

četiri godine, mislio sam da će to biti tek poglavlje o Evi i časno spominjanje

Kleopatre i Helene Trojanske, uz još nekoliko sličnih, pa će stvar biti gotova. No kad sam ušao u materiju, bio sam potpuno zatrpan novim dokazima. Tad je došao gospodin Carnegie i Upper Asquewan Fallsu darovao knjižnicu. Krasno je misliti za kakva će velika djela jamčiti taj čovjek. Ženu sam posvetio njemu. Otkad je tu nova knjižnica, pronašao sam informacije o tisućama nesreća o kojima nikad prije nisam sanjao i tvrdim ako pogledate u bilo koju knjigu, naći ćete mekušastu malu damu koja je započela cijeli rusvaj. Tako lovim ženu. Smatram da bi me Francuzi zvali najvećim chercez la femme u povijesti.”

„Zadivljujuća potraga”, smijao se gospodin Magee. „Drago mi je da ste mi ispričali o tome, pa ću sa zanimanjem pratiti napredak posla. Iako ne mogu reći da se u potpunosti slažem s vama. Tu i tamo postoji žena koja više nego nadoknađuje svaku nevolju koju su uzrokovale njene sestre. Na primjer jedna, sa zlatnom kosom i očima koje kad plaču...”

„Vi ste mladi”, prekinuo je maleni čovjek ustajući. „Nema svrhe s vama raspravljati. Isto bih tako mogao raspravljati s olujom na moru. Neki ljudi zadrže iluziju do smrti, pa se nadam da ste vi jedan od njih. Mislim da ću zapaliti vašu vatru.”

Otišao je u vanjsku sobu, a gospodin Magee je nekoliko trenutaka ležao slušajući njegove pripreme oko kamina. To je udobnost, mislio je. A opet, nešto je bilo krivo. Je li to unutra rastao osjećaj praznine? Bez sumnje. Sjeo je u krevetu i naslonivši se zurio je preko u pustinjakovu košaru. Od paketa koje je tamo vidio njegov je osjećaj praznine postao naglašeniji.

„Gospodine Peters!” povikao je skočivši iz kreveta i potrčavši u drugu sobu gdje je pustinjak nagovarao slabi plamen. „Imam ideju. Vi znate kuhati, zar ne?”

,,Kuhati?” ponovio je pustinjak. „Pa, da, morao sam naučiti nekoliko stvari o tome, onako kako ja živim, daleko od gostionica.”

„Pravi čovjek”, razveselio se gospodin Magee. „Morate ostati ovdje i kuhati za mene – za nas.”

,,Nas?” upitao je pustinjak zureći. „Da. Zaboravio sam vam reći. Nakon što me gospodin Quimby ostavio

prošle noći, pojavila su se druga dva amaterska pustinjaka. Jedan je trgovac pomodarijama slomljenog srca...”

,,Žena”, povikao je Peters trijumfalno. „Po imenu Arabella”, smijao se Magee. „Drugi je profesor na koledžu koji

je izrekao nepromišljene primjedbe o plavušama. Neće vam smetati, siguran sam, a oni bi mogli puno pomoći pri vašem velikom djelu.”

„Ne znam što će reći Quimby”, razmišljao je pustinjak. „Mislim da će ih istjerati van. On je protiv ovakvih stvari, boji se vatre.”

,,Quimby će doći kasnije”, uvjeravao ga je gospodin Magee, navlačeći kućni ogrtač. „Upravo sad je zamisao o malo vode u onoj kadi, a poslije veseo doručak. Obećajem da će vam se isplatiti mnogo više od prodaje razglednica romantičnim damama. Neću vas odvući od posla za kojim svijet čezne bez da vam to financijski ne nadoknadim. Kako stojite s pripremom kave?”

„Pričekajte dok je probate”, umirujući reče Peters. „Donijet ću vam nešto vode.”

Krenuo je prema vratima, ali ga je gospodin Magee pretekao. „Trgovac pomodarijama spava dolje”, objasnio je ,,a vrlo je nervozan

čovjek. Mogao bi počiniti strašnu grešku pucajući na jedinog kuhara na planini Baldpate.”

Gospodin Magee je izišao u predsoblje te iz dubina pozvao Blandov lik, potpuno odjeven u svoju krasnu odjeću, koja je pri jutarnjem svjetlu izgledala jeftino i zgužvano.

„Već sam satima na nogama”, primijetio je. „Čuo sam nekog kako lupa po kuhinji, ali nisam vidio nikakav doručak donesen na srebrnom poslužavniku. Utroba mi je poput Mamutove pećine.”

Gospodin Magee je predstavio pustinjaka s Baldpatea. „Drago mi je što smo se upoznali”, rekao je Bland. „Pretpostavljam da sam

vas čuo u kuhinji. Dakle, vi ćete opskrbljivati ovu odabranu nekolicinu, zar ne? Vjerujte mi, ne možete prerano krenuti na posao da biste mi udovoljili.”

Iz obližnjih vrata iskoračio je u crno odjeven lik profesora Thaddeusa Boltona, a gospodin Magee ga je uključio u svečanost predstavljanja. Budući je pustinjak nestao dolje, natovaren svojom košarom za tržnicu i namirnicama koje je gospodin Magee donio noć prije, tri pustinjaka amatera u pustinjačkoj igri skupila su se pored vatre u broju sedam, a gospodin Bland je osjećajno rekao:

„Ne znam gdje ste uhvatili tog kuhara, ali vjerujte mi, dobit ćete iskren glas zahvalnosti. Što je on – oglas za sredstvo za jačanje kose?”

„On je pustinjak”, objasnio je Magee, ,,a živi u kolibi blizu vrha planine. Nije predviđeno da se druže pustinjaci i brijači. On je i autor, piše knjigu u kojoj iznosi drevne muke uzrokovane ženama. Molim vas da se prema njemu odnosite s poštovanjem koje zahtijevaju sve te plemenite djelatnosti.”

„Pisac kažete”, komentirao je profesor Bolton. „Nadajmo se da to neće smetati njegovim kuharskim sposobnostima. Jer čak i ja koji ne mislim mnogo o materijalnim stvarima, moram priznati prisutnost izjedajuće gladi iznutra.”

Kako su bili nenahranjeni, malo su govorili, dok je Jake Peters počeo proceduru u kuhinji i gazio uz stepenice s mnogo vjedara vode. Gospodin Magee je zatražio tople vode za brijanje; zbog toga su ga njegovi kompanjoni gledali s pomiješanim emocijama.

„Ovdje gore nećete vidjeti mnogo suknji”, obećao mu je gospodin Bland. A gospodin Peters je noseći vodu odozdo uhvatio priliku da istakne kako je brijanje jedna od nevolja koja se izravno može pripisati ženskoj prisutnosti u svijetu.

Na kraju ih je pustinjak pozvao na doručak, a dok su silazili širokim stepeništem božanski im je miris kave ozario srca. Peters je naložio plamsajuću vatru u velikom ognjištu nasuprot ureda za činovnike, a ispred toga je smjestio stol koji je obećavao zadovoljavajući doručak. Kad su sva trojica sjela gospodin Bland je rekao:

„Ne znam za vas, gospodo, no ja bih mogao pasti oko vrata gospodinu Petersu i nazvati ga blagoslovljenim.”

Gospodin na kojeg se to odnosilo izvanredno ih je poslužio. Gospodinu Mageeju, s kojim je prepoznao vezu autorstva, donio je primjerak njujorških novina za koje je tvrdio da ih svakog dana dobiva od otpravnika stanice, a koje su mu uveliko pomagale u vječnoj potrazi za ženom. Kad je obrok završio gospodin Magee ih je prolistao. Dvaput je s njih prodorno pogledao gore da prouči svoje čudne drugove u hotelu Baldpate. Napokon ih je preko stola dodao trgovcu. Mutno zimsko žućkasto sunce uvuklo se izvana unutra; vatra je u kaminu veselo pucketala. Sklonost literaturi gospodina Petersa ni na koji način nije smetala njegovim kuharskim talentima. Trojica su završila obrok u veoma dobrom raspoloženju, a gospodin Magee je okolo dijelio cigare.

,,Gospodo”, rekao je odgurujući natrag svoju stolicu, „nalazimo se u čudnom položaju. Trojica samotnih ljudi, koji ne znaju ništa jedan o drugome, tražili su samoću hotela Baldpate u gotovo isti čas. Zašto? Prošle noći, prije nego ste vi došli, profesore Bolton, gospodin Bland mi je kao razlog svog boravka ovdje dao priču o Arabelli, koju sam kasnije prisvojio kao šalu i pružio je kao svoj razlog. Doveo sam u vezu s gospodinom Blandom izmišljotinu o umjetniku i opsjedajućim romanopiscima. Kad ste vi došli, zamijenili smo priče. Bila je to naša vesela metoda sumnje u riječi onog drugoga. Možda je to bilo neukusno. U svakom slučaju, gledajući na to u jutarnjem svjetlu, sklon sam bez pitanja gospodinu Blandu vratiti Arabellu. On je opet trgovac slomljenog srca. Sklon sam bezuvjetno vjerovati vašoj priči. To je moj prijedlog. Nema sumnje jednog u drugoga. Ovdje smo zbog razloga takvog kakvog imamo.”

Profesor je ozbiljno kimnuo. „Prošle noći”, nastavio je gospodin Magee, „smo gospodin Bland i ja nešto

razgovarali o tome da jedan od nas napusti hotel. Gospodin Bland je to zahtijevao. Vjerujem da jutros on taj problem vidi drugačije. Ja bih bio žalostan da ga vidim kako odlazi.”

„Promijenio sam mišljenje”, rekao je gospodin Bland. Pogled njegovog mršavog lica nije bio ugodan.

„Vrlo dobro”, nastavio je gospodin Magee. „Ne vidim razloga zašto ne bismo prijateljski nastavili. Gospodin Peters je pristao da nam kuha. Bez sumnje će se dati nagovoriti da obavi naše druge zahtjeve. Za njegove usluge, obzirom na okolnosti, velikodušno ćemo mu platiti. Što se tiče gospodina Quimbya – puštam vas da se s njime dogovorite.”

„Imam pismo za gospodina Quimbyja od mog starog prijatelja, Johna Bentleyja”, rekao je profesor, „koje će mi sigurno osigurati nadzomikovu srdačnu pažnju.”

Gospodin Magee gledao je Blanda. „Nazvat ću Andyja Ruttera”, rekao je taj gospodin. „Pretpostavljam da će

ga Quimby poslušati.” ,,Možda”, primijetio je bezbrižno Magee. „Tko je Rutter?”

„On je upravitelj hotela, kad je otvoreno”, odgovorio je Bland. Sumnjičavo je pogledao Mageeja. „Znam ga samo površno”, dodao je.

„Te ćete stvari dogovoriti za sebe same”, nastavio je gospodin Magee. „Bit će mi veoma drago vaše društvo, ako možete srediti da ostanete. Vjerovali ili ne – zaboravio sam, dogovorili smo se da si vjerujemo, zar nismo – ovdje sam da nešto napišem. Sad idem gore u svoju sobu malo raditi. Sve što od vas tražim, gospodo, kao uslugu, da se dok me nema uzdržite od pucanja jedan u drugoga. Znate, pokušavam iz svojih djela izostaviti grubu melodramu.”

„Siguran sam”, rekao je profesor Bolton, „da je upotreba vatrenog oružja između mene i gospodina Blanda, kao sredstvo društvene zabave, nezamisliva.”

„Nadam se da je tako”, odgovori Magee. „Onda pitanje miruje. Mi smo ovdje – to je sve.” Oklijevao je kao u sumnji. Onda je odlučnim pokretom privukao k sebi njujorške novine. Nastavio je s razgledavanjem naslova na prvoj stranici: „Neću tražiti daljnja objašnjenja. I osim sada, neću više spominjati ovu priču u novinama, o činjenici da je jučer rano ujutro u laboratoriju jednog našeg prestižnog sveučilišta pronađen mrtav jedan mladi pomoćni lektor u neobičnim okolnostima.” Bacio je prodoran pogled na ćelavog malog čovjeka preko puta. „Niti ću razgovarati o činjenici”, dodao je, „da je nestao stariji profesor kemije na sveučilištu, vrlo cijenjen u sveučilišnim krugovima.”

Na tu je primjedbu slijedila teška tišina. Nestašne oči gospodina Blanda brzo su potražile profesorovo lice. Stariji je čovjek sjedio zureći u svoj tanjur; onda je podigao glavu i posve okrenuo svoje okrugle naočale prema Mageeju.

„Vrlo ste ljubazni”, jednoličnim je glasom rekao profesor Bolton. „Još je jedna priča u tim novinama”, nastavio je gospodin Magee

pogledavši trgovca, „koju, čini mi se, moram proglasiti zabranjenom za razgovor uz stol u hotelu Baldpate. Tiče se mlađahnog blagajnika u jednoj banci u malom pensilvanijskom gradu koji je nestao s trideset tisuća dolara bankarske gotovine. Ne”, zaključio je, „mi smo, gospodo, jednostavno ovdje, a meni će biti vrlo drago da to tako pustim.”

Gospodin Bland se znalački podsmjehivao. ,,I pomislio bih da hoćete”, rekao je. „Ako ćete okrenuti novine, na

stražnjoj strani ćete pročitati da je prekjučer mnogo skupih slika izrezano iz okvira u kući jednog njujorškog milijunaša, a da mladi umjetnik koji je u to vrijeme preuređivao tu kuću nije bio dovoljno pažljiv da bi svoju adresu poslao policiji. To je mala stvar, razumljivo, a profesor i ja nećemo je više nikad spomenuti.”

Gospodin Magee je zabacio glavu i od srca se nasmijao. „Čini se da razumijemo jedni druge”, rekao je. ,,S veseljem iščekujem

ugodno druženje tamo gdje sam očekivao samoću. Sad ćete me ispričati – postoji posao kojeg sam spominjao. Ah, ovdje je Peters”, dodao je kad je pustinjak ušao kroz vrata blagovaonice na strani stubišta.

„Sve je završeno, gospodo?” upitao je prilazeći. „Pa ovo je pravi komfor, zar nije? Računam da ćete nakon nekoliko dana svi postati pustinjaci, pa si

izgraditi svoje daščare na planini. Prava udobnost. Nema žene koja će vas natjerati da stavite galoše kad izlazite, ili vas poučavati o učincima alkohola na želudac. Raj, tako ja to zovem.”

„Peters”, rekao je gospodin Magee, „pitali smo se hoćete li ostati ovdje i kuhati za nas. Trebamo vas. Što mislite?”

„Pa – bit će mi zadovoljstvo da vam pomognem”, odgovori pustinjak. „Pretpostavljam da vam mogu pružiti sigurnost, vidjevši da uokolo nema žena. Da ih ima, ne bih ni pomislio o tome. Da, ostat ću i učiniti sve što mogu da podignem vaše mišljenje o pustinjačkom životu. Ja...”

Prekinuo se. Pogled mu je bio na vratima blagovaonice, prema kojima su bila okrenuta leđa gospodina Mageeja. Vilica gospodina Petersa se objesila, pa su mu usta bila široko otvorena. Iza gustiša od brade razabiralo se vrlo iznenađeno lice.

Gospodin Magee se brzo okrenuo. Nekoliko koraka u vratima stajala je djevojka sa stanice, koja više nije jecala, već je zračila osmjehom. Iza nje je bila odlučna, nemoguća pratnja od jučer.

,,Oh, mama”, smijala se djevojka, „zakasnile smo na doručak! Zar to nije sramota?”

Mršave ruke gospodina Blanda poletjele su popraviti njegovu grimiznu kravatu. Profesor Bolton je svakim djelićem nalikovao sovi, dok je smeteno treptao prema viziji u plavom kordsamtu. Gospodin Peters je oprezno spustio tanjure što ih je uzeo sa stola, još uvijek zanemarujući svoja otvorena usta.

Gospodin Magee je ustao od stola i krenuo naprijed s ispruženom rukom.

V. poglavlje

Gradonačelnik prorokuje

d suza do osmijeha”, rekao je gospodin Magee uzimajući djevojčinu ruku. „Što je prouzročilo tu promjenu? Sigurno ne Trgovačka kuća, znam, jer

sam prošle večeri prošao pored nje.” „Ne, teško da bi to bila Trgovačka kuća”, nasmijala se djevojka. „Prije

sunce zimskog jutra, žustra šetnja uz brdo i prizor pustinjaka s Baldpatea koji raskolačenim očima zuri u malu djevojčicu koja je jednom kupila njegove razglednice.”

„Onda poznajete gospodina Petersa?” upitao je Magee. „Tako se zove? Vidite, nikad ga nisam srela privatno – bio je samo

pustinjak kad sam ga upoznala. Ljetima sam običavala dolaziti na Baldpate, i slati njegove razglednice ljudima kod kuće, pa sanjati snove njegove ljubavne priče kad sam u noći sa svog prozora vidjela svjetlo njegove kolibe. Tako mi je drago neslužbeno sresti gospodina Petersa.”

Ispružila je ruku, ali se Peters, od dugog vježbanja opreza prema ženama, natovario tanjurima od doručka što ga je spriječilo da se rukuje. Promrmljao je „Kako ste?” i utekao prema vratima jedva spriječivši ozbiljan sudar s krupnom ženom na putu.

„Gospodin Peters zimi susreće tako malo osoba vašeg spola”, ispričavao se Magee, „morate ispričati njegovu nespretnost. Ovaj gospodin”, pokazao je profesora koji je ustao, ,,je Thaddeus Bolton, istaknuti član jednog sveučilišnog fakulteta, koji je pobjegao na Baldpate kako bi izbjegao američki tisak. A ovo je gospodin Bland koji ovdje od svijeta skriva ožiljke slomljenog srca. Ali hajde da ne ulazimo u detalje.”

Djevojka se vedro osmijehne. ,,A vi...” upitala je. ,,William Hallowell Magee”, odvratio je duboko se klanjajući. „Ja imam

urednu malu zbirku priča koje objašnjavaju moju nazočnost ovdje, iz kojih ću vam dozvoliti da kasnije izaberete. Da ne spominjem stvarnu koja je gotovo uvredljivo jednostavna.”

„Vrlo sam sretna što sam vas sve upoznala”, rekla je djevojka. „Mi ćemo bez sumnje postati jako dobri prijatelji. Jer smo mama i ja isto stigle na Baldpate – da bi ostale.”

Gospodin Bland je sasvim otvorio inače uske oči, i zamišljeno povukao ruku preko svoje jednodnevne brade. Profesor Bolton je treptajem izrazio začuđenost. Gospodin Magee se smiješio.

„Što se mene tiče, ja sam oduševljen što to čujem”, rekao je.

,,O

„Moje je ime”, nastavila je djevojka, ,,Mary Norton. Mogu li vam predstaviti svoju majku, gospođu Norton?”

Starija je žena poprimila svoje, očito, društveno ponašanje. Još je jednom gospodin Magee osjetio ubod žaljenja što je to morala biti roditeljica tako šarmantne djevojke.

„Svakako mi je drago što sam vas sve upoznala”, rekla je svojim jakim glasom. „Nije li prekrasno jutro nakon oluje? Sunce je gotovo zasljepljujuće.”

„Dugujem vam neka objašnjenja”, brzo je ubacila gospođica Norton, „ako vam se moram povjeriti. Zbilja vam želim reći zašto sam ovdje – ali stvar se ne smije pročuti. Sigurna sam da vam mogu vjerovati.”

Gospodin Magee je dovukao stolice i dvije su žene sjele ispred vatre. „Lupeži s Baldpatea”, brzopleto je primijetio, pogledavajući dva muškarca,

„imaju svoja vlastita pravila časti, a prvo pravilo je da nikad ne izdaš prijatelja.” ,,Savršeno!”, nasmijala se djevojka. „Vjerujem da ste rekli kako profesor

Bolton bježi pred novinarima. Ja bježim od novinara – da bih privukla njihovu pažnju – kako bi ih namamila da mi daju ono što je tako neophodno ženi moje profesije, publicitet. Vidite, ja sam glumica. Ime koje sam vam rekla nije moje scensko ime. To biste vi možda i znali. Zapošljavam jednog gospodina koji se brine da sam što više pred publikom. To je strašno. Znam, ali to za mene znači kruh svagdašnji. Taj gospodin, moj tiskovni agent, smislio je ovaj plan – misteriozni nestanak.”

Zastala je i pogledala ostale. Gospodin Magee ju je brižljivo promatrao. Mladenačka svježina njezinog obraza nije mu otkrivala nanošenje teške glumačke šminke; njeno neizvještačeno ponašanje bilo je daleko od ičega što bi je povezivalo s pozornicom. Bio je radoznao. „Moram na neko vrijeme potpuno nestati.”, nastavila je. „Kao da me je zemlja progutala, bila bi dobra stara reporterska izreka. Moram se zadržavati ovdje u svratištu Baldpate, za koje mi je ključ osigurao moj tiskovni agent. U međuvremenu, novine će na naslovnicama sa suzama pričati o meni – barem se nadam da hoće. Možete li ih vidjeti – te naslove? ‘Prekrasna glumica nestala s vidika’.” Zaustavila se pocrvenjevši. „Svaka žena koja dospije u tisak je prekrasna, znate.”

„No u tvom slučaju to ne bi bila laž, draga”, ubacila je gospođa Norton, pomno svjesna svoje divlje umjetno obojane plave kose.

„Vaša majka uzima riječi iz mojih usta”, smješkao se gospodin Magee. „Koliko god se čuvali od toga, novine povremeno puste da istina izbije na površinu. A ovo bi bila ta prilika.”

,,lz kojeg ste vi dijela Irske?” smijala se djevojka. Činila se pomalo zbunjena majčinim otvorenim divljenjem. „Pa, na stranu sve laskanje, takvi bi bili naslovi. A kad zadnja nit bude istrošena, i ako moj agent za tisak ostane isti, ja ću se vratiti kako bih se pojavila u novoj predstavi kao jako poznata glumica. Brodvejska reputacija izgrađena je od takvih plitkih stvari.”

„Siguran sam da vam svi mi želimo uspjeh.” Gospodin Magee kopao je uzalud po svom sjećanju za imenom i proslavljenošću ove glumice. Pitao se je li

bilo moguće da bi itko ovih dana pokušao ostvariti publicitet tako očito otrcanim štosom? Teško. Odgovor je bio jednostavan. Još je jedna bajka bila potpuno izmišljena pod krovom hotela Baldpate. „Ovdje imamo njujorške novine”, nastavio je, „ali čini se da do sada nema nikakvih vijesti o vašem tužnom nestanku.”

„Ne bi li to bio kraj, ako nisu pali na to?” pitala je starija žena. „Pali na to”, ponovio je profesor Bolton, ne upitno, već na način

znanstvenika koji će uskoro dodati rijedak primjerak u svoju posudu s alkoholom.

„Ona misli, ako nisu prihvatili moj nestanak kao pravovaljanu vijest”, objašnjavala je djevojka. „To bi bilo vrlo razočaravajuće. Ali sigurno neće biti štete što smo pokušale.”

„Ti novinari su vrlo pametni momci”, podrugljivo je kazao gospodin Bland, „po svom vlastitom mišljenju. Ali kad dođete do srži, svaki od njih ima u ormaru zgodnu zbirku vlastitih bisera. Pretpostavljam da ste ih pokrenuli. Nadam se.”

„Hvala vam”, smiješila se djevojka. „Vrlo ste ljubazni. Vi ste ovdje, koliko sam shvatila, zbog nesretne – hm – ljubavne priče?”

Gospodine Bland je svoju crnu, nauljenu kosu zagladio s čela i glupavo se smijuljio. ,,Oh, pa sad...” pobunio se.

„Njeno je ime bilo Arabella”, uključio se gospodin Magee. „Pri pogledu na nju, ljepotice iz povijesti i mitologije padale su u zaborav.”

„Brzo zaboravljam”, bio je uporan gospodin Bland. „Sigurna sam da vam to ne služi na čast”, ozbiljno je rekla djevojka.

„Mama, a sad mislim da je bolje da odaberemo naše sobe...” Zastala je, jer je Elijah Quimby ušao kroz blagovaonicu i stao promatrajući

skupinu pred vatrom, a lice mu je odražavalo ono za što gospodin romanopisac Magee ne bi ni trenutka oklijevao nazvati „pomiješanim osjećajima”.

,,Pa”, otegnuto je kazao gospodin Quimby. Zakoračio je u sobu. „Gospodine Magee”, rekao je, „pismo gospodina Bentleyja tražilo je da vas pustim da ostanete u svratištu Baldpate. U njemu nije bilo ničeg o dovođenju skupine prijatelja s vama.”

„Oni nisu prijatelji koje sam doveo sa sobom”, objasnio je Magee. „Oni su jednostavno još neki pustinjaci amateri koji su s vremenom dolunjali. Svi oni imaju vlastite ključeve za pustinjakovu nastambu. I svi, vjerujem, imaju pisane preporuke koje možete proučiti.”

Gospodin Quimby je stajao ljuteći se u čudu. „Je li taj svijet lud?” pitao je. „Svatko bi pomislio da je srpanj kako se ljudi

vladaju. Hotel je zatvoren, kažem vam. Ne radi.” Profesor Bolton ustao je sa stolice. „Dakle, vi ste Quimby”, rekao je umirujućim tonom. „Drago mi je da vas

konačno upoznajem. Moj stari prijatelj Bentley tako je često govorio o vama.

Imam njegovo pismo.” Odvukao je kućepazitelja u stranu, pa izvadio kuvertu iz svog džepa. Njih su dvojica tiho razgovarali.

Djevojka u kostimu od kordsamta brzo se nagnula prema gospodinu Mageeju. Šaptala je, a glas joj je bio uznemiren:

„Podržite me. Bojim se da ću trebati vašu pomoć.” „O čemu se radi?” upitao je Magee. „Pretpostavljam da baš nemam puno prava da budem ovdje. No, morala

sam doći.” „Ali vaš ključ?” „Bojim se da ga je – moj agent za tisak – ukrao.” Podrugljiva primjedba što se tiče zastarjelih metoda tih mitskih

promicatelja publiciteta pojavila se na usnama gospodina Mageeja, no prije nego je progovorio pogledao ju je u oči. I primjedba nije uopće izrečena. Jer u njezinim divnim dubinama vidio je brigu, strah i jad, kao što ih je vidio tamo usred suza na stanici.

„Nije važno”, rekao je vrlo nježno, „izvući ću vas.” Quimbyje stajao nad gospodinom Blandom. „Što je s vama?” zapitao je. „Nazovite Andyja Ruttera i pitajte o meni”, odgovorio je tonom onog

kojemu je miliji rat nego mir. „Ja radim za gospodina Bentleyja”, rekao je Quimby. „Rutter ovdje nema

nikakve ovlasti. Mislim da sljedeće sezone neće ovdje biti upravitelj. Pa ipak, profesor želi da vas ovdje ostavim. Kaže da će on biti odgovoran.” Gospodin Bland je usta otvorenih od iznenađenja gledao u neočekivanog pokrovitelja kojeg je našao. ,,A vi?” nastavio je Quimby sa ženama.

,,Pa...” započela je gospođica Norton. „Sve je u redu”, rekao je gospodin Magee. „One, poput mene, dolaze od

Hala Bentleyja. Stavio ih je meni na brigu. Ja ću odgovarati za njih.” Vidio je djevojčine oči i zahvalnost u njima.

Gospodin Quimby je tresao glavom poput nekog u snu. „Sve je to izvan mog dosega – daleko iznad”, promišljao je. „Nikad nisam

za takvo što čuo. Pisat ću o svemu tome gospodinu Bentleyju, pa mislim da ću vas morati pustiti da ostanete dok ne čujem nešto od njega. Pretpostavljam da će morati doći ovamo, ako može.”

„Što više to veselije”, rekao je gospodin Magee, radosno razmišljajući o tome da su Bentleyjevi prema zadnjim izvještajima bili na Floridi.

„Dođi, mama,” rekla je gospođica Norton ustajući, „hajde da odaberemo naše sobe. Postoji jedna koju sam imala prije nekoliko godina – iz koje se s prozora vidi pustinjakova koliba. Usput, gospodine Magee, bi li nam gore poslali gospodina Petersa? Možda bi nam mogao pomoći da se smjestimo.”

,,Ahm”, promrmljao je gospodin Magee, „porazgovarat ću s Petersom. Da budem sasvim iskren, predviđam problem. Znate, pustinjak s Baldpatea ne misli povoljno o ženama...”

„Ne misli povoljno o ženama”, povikala je gospođa Norton, sijevajući svojim zelenim očima. „Voljela bih znati zašto ne?”

„Draga moja gospođo”, odgovorio je gospodin Magee, „samo jeka odgovara i to samo šuplje ponavlja, ‘Zašto ne?’. Takva je, ipak, situacija da gospodin Peters prezire taj spol. Zamišljam da do danas nije bio previše sretan s primjercima koje je sretao. Pa je čak otišao tako daleko da se lati knjige koja bi sve nevolje ovog svijeta pripisala ženi.”

,,Idiot!” vikne gospođa Norton. ,,Divno!” nasmijala se djevojka. „Zamolit ću Petersa da vam pomogne”, rekao je Magee. „Pozvat ću se na

njegovu galantnu stranu. No moram postupiti nježno. To je njegov prvi dan kao našeg kuhara, a vi znate kako su važni prvi utisci s novim kuharom. Obratit ću se njegovoj boljoj prirodi.”

,,Nemojte”, uzviknula je djevojka. „Nemojte mu nas nametati, ili bi mogao iskoristiti svoje pravo kuhara i otići. Samo se ne osvrćite na nas. Mi ćemo se igrati da smo same sebi hotelski poslužitelji.”

„Da se ne obzirem”, poviče gospodin Magee. „Kakav ste herkulski zadatak postavili. Nisam mu dorastao.” Podignuo je njihove putne torbe i krenuo uz stepenice. „Ja sam nešto poput poslužitelja kad se ukaže potreba”, rekao je.

Djevojka je odabrala sobu broj sedamnaest, na udaljenijem kraju hodnika od sobe gospodina Mageeja. „To je baš ona koju sam imala prije mnogo godina – barem pred dvije ili tri godine”, rekla je. „Nije li to glupo? Sav namještaj na jednoj hrpi.”

,,I hladno”, rekla je gospođa Norton. „Zemljo moja, želim opet biti kraj svog starog ognjišta.”

„Potrudit ću se da požalite svoje riječi, gospođo Norton”, uzvikne Magee. Podigao je prozore, skinuo kaput i počeo raditi s namještajem. Djevojka se motala uokolo, olakšavajući mu posao svojim osmijehom. Gospođa Norton je uspijevala neprekidno biti na putu. Kad je rasporedio namještaj, nabavio je klade i pokušao zapaliti vatru. Onda je sa svojom raskuštranom crnom kosom, zaprljanim rukama ali radosnog srca stao pred djevojku sa stanice.

„Nadam se da ne očekujete napojnicu”, rekla je smijući se. „Očekujem”, rekao je prilazeći i govoreći glasom što nije bio namijenjen

pratilji. „Želim napojnicu – glumite li zbilja?” Odmjereno ga je pogledala. „Jednom jesam”, rekla je, „kad mi je bilo šesnaest, pojavila sam se u

amaterskoj predstavi u školi. Bilo je to moje prvo i posljednje pojavljivanje na sceni.”

„Hvala, gospođice”, dodao je gospodin Magee imitirajući sobara, što je trebao biti. Otišao je u broj sedam. Tamo se uredio, pa je zatim sišao do ureda.

Gospodin Bland je sjedio pokraj vatre i čitao njujorške novine. Iz malene kartaške sobe i salona, te iz dvije sobe na lijevo i desno od ulaznih vrata,

Quimby je donio četiri dodatne stolice. Sad je stao pored velikog naslonjača u kojem je bio profesor Bolton i zapodjenuo s njim razgovor.

„Da”, govorio je, „živio sam tri godine u Reutonu i pet godina u New Yorku. Trebalo mi je osam godina – osam godina da shvatim istinu.”

„Čuo sam o tome od Johna Bentleyja”, nježno je rekao profesor. „Prema meni je gospodin Bentley bio vrlo dobar”, odgovorio je Quimby.

„Kad je nestao sav novac, ponudio mi je ovaj posao. Prije su Quimbyjevi posjedovali većinu zemlje oko planine Baldpate. Sve je to otišlo u tih osam godina. Kad pomislim da su mi trebale sve te godine da to dokučim.”

,,Quimby, ako nisam drzak”, ubacio je Magee, „što ste trebali dokučiti?” „Da ono što sam ja htio, nisu željeli ljudi sa željeznice”, s gorčinom je

odgovorio Quimby, ,,a to je bila – opća sigurnost. Znate, izmislio sam novu željezničku spojku koja je bila veoma poboljšana u usporedbi sa starom. Imao sam zamisao, dok sam je izrađivao – zamisao da učinim nešto za svijet – znate. Bože, kakva šala! Prodao sam sva Quimbyjeva zemljišta, pa otišao u Reuton, a onda u New York da je plasiram. Nijedan od ljudi sa željeznice nije priznao da je to bio napredak i to velik i svi do jednog su se borili kao ludi kako bi me spriječili da je postavim kako bije ljudi mogli vidjeti. Nisu željeli trošak za promjenu.”

Gospodin Quimby je gledao van gdje se protezao snijeg obasjan suncem. „Osam godina”, ponovio je, „borio sam se i zalagao. Ne, molio sam – to je

prava riječ – molio sam. Iznenadili biste se kad bi znali imena nekih ljudi koji su me pustili da čekam u njihovim privatnim uredima, i podrugljivo me gledali preko svojih ulaštenih stolova. Neki od njih su se poigravali sa mnom – kao da sam riba. Upućivali su me drugim krupnim zvjerkama, pretpostavljam, smijući se ispod brade, znajući koliko je to beznadno. Ah, napravili su iz mene pravu budalu.”

„Mogli ste postaviti neke od svojih spojki na vlastiti trošak”, podsjećao je profesor.

„Kao da nisam pokušao?” povikao je Quimby. „Mislite li da su mi dopustili? Ne, javnost bi ih mogla vidjeti i zahtijevati ih posvuda. Jednom sam pomislio da sam nekog uvjerio. Bilo je to u Reutonu – Prigradska željeznica.” Čulo se šuškanje kad su gospodinu Blandu pale novine na pod. „Stari Henry bio je upravitelj željeznice – vjerujem da je još uvijek – ali vodili su je mladi Hayden i momak koji se zove David Kendrick. Kendrick je bio na mojoj strani – gotovo je pridobio Haydena. Oni su htjeli dopustiti da položim odsjek pruge sa svojim spojkama. Onda – se nešto dogodilo. Možda se sjećate. Kendrick je nestao u noći – od tada više nije viđen.”

„Sjećam se”, rekao je nejasno profesor. „Hayden me odbio”, nastavio je Quimby. „Sav je novac nestao. Tako sam

se vratio u Upper Asquewan – kao nadstojnik u hotelu, koji gleda na posjed mog oca – posjed koji sam prokockao zbog prilike da spasim ljudske živote. To je

sad poput sna – tih osam godina. I od toga povremeno skoro poludim, kad pomislim da mi je trebalo osam godina da to shvatim. Malo ću složiti stvari.”

Otišao je, a muškarci su neko vrijeme sjedili u tišini. A onda je profesor vrlo tiho progovorio:

„Jadničak – imati svoj san o služenju – a onda ostariti na Baldpateu.” Njih dvojica su se pridružili gospodinu Blandu pored vatre. Gospodin

Magee je odbacio svaku pomisao na rad. Zbrka događaja kroz koje je prolazio čudila ga je i očaravala. Gledao je u trgovca pomodarijama i sveučilišnog učenjaka, pa se pitao jesu li stvarni ili još spava u nekoj sobi sporedne ulice u New Yorku, čekajući veseli Geoffreyjev dolazak. Još se u većem čudu pitao je li stvaran lik koji je kroz vrata blagovaonice sada dolazio prema njemu – kosmati pustinjak s Baldpatea, poput lika s neke stare slike, opet s košarom za tržnicu u ruci, u kaputu zakopčanom do brade.

„Pa, u kuhinji je sve u redu”, veselo se oglasio pustinjak. „Nisam mogao otići, a da se za to ne pobrinem. Gospodo, želim vam mnogo sreće i – doviđenja.”

,,Doviđenja?” povikao je profesor. „Za ime boga, on nas napušta”, gotovo je plakao gospodin Bland. „To ne može biti”, rekao je gospodin Magee. „Mora biti”, rekao je Pustinjak s Baldpatea, značajno kimajući glavom.

„Volio bih ostati s vama, i bih, da one nisu stigle. Ali one su ovdje – a kad žene stignu na vrata ja letim kroz prozor, kako se to kaže.”

„Ali, Peterse”, molio je Magee, „nećete nas ostaviti u ovakvoj rupi?” „Žao mi je”, odgovorio je Peters, ,,ja mogu udovoljiti muškarcima, ali ne i

ženama. Jednom sam pokušavao udovoljiti jednoj – no pustimo da prošlost pokopa svoje mrtve. Živim na Baldpateu u drvenjari da bih izbjegao ženski spol, pa ne bi bilo dosljedno da sad ostanem ovdje. Moram otići. Mrzim to, kao pas, ali moram otići.”

,,Peterse”, rekao je gospodin Magee, ,,ja se čudim. Nakon što ste dali svoju riječ da ostajete! A tko zna – možda biste mogli sakupiti vrijedne podatke za vašu knjigu. Ostanite ovdje. Te vas žene neće smetati. Pobrinut ću se da obećaju kako vas nikad neće pitati o ljubavnoj pustolovini koju niste imali – čak da vam se nikad ne približe. A mi ćemo vam platiti više nego što bi si to mogao zamisliti kakav pohlepni brodvejski šef kuhinje. Zar ne, gospodo?”

Ostali su kimnuli. Gospodin Peters je vidljivo popustio. ,,Pa...” počeo je. ,,Ja...” Oči su mu pratile stubište. Gospodin Magee je

također pogledao u tom pravcu i vidio djevojku sa stanice kako se smiješi odozgo. Više nije nosila kaput i šešir, a njegovo odsustvo otkrilo je sjaj zlatne kose koji je istog trena postao suparnik sunčevoj svjetlosti u turobnoj praznoj sobi.

„Ne, Peterse”, rekla je, „ne smijete otići. Ne možemo to dozvoliti. Mama i ja ćemo otići.”

Nastavila se smiješiti očigledno zbunjenom Petersu. Odjednom je progovorio odlučnim tonom:

„Ne, ne činite to. Ostat ću.” Onda se okrenuo Mageeju pa nastavio samo za njegove uši: „Pas ga odnio, svi smo mi slični. Mi odlučujemo i rješavamo, a onda jedna od njih pogleda u nas i sve je zaboravljeno. Imao sam prijatelja koji je dao oglas za ženu, no, bio mi je prijatelj dok nije dao oglas. Dobio je devedeset dva odgovora, sedamdeset njih od oženjenih muškaraca savjetujući ga protiv tog koraka. ‘Izliječen sam’, rekao mi je. ‘Nije to za mene.’ Je li održao riječ? Nije. Tjedan dana kasnije oženio je udovicu, tek da vidi je li ono što su rekla sedamdesetorica istinito. Ja sam smrtnik. Zadržavam se uz cirkulamu pilu. Ako mi date nešto novca, otići ću dolje u mjesto i kupiti namirnice za ručak.”

Gospodin Magee je pustinjaka radosno poslao njegovim putem, a onda otišao gore, gdje je djevojka stajala u podnožju stuba.

„Obećao sam mu”, rekao joj je, „da mu nećete postavljati nikakva pitanja u vezi njegovog slomljenog srca. Čini se da ga uopće nema.”

„To je grozno od njega, zar ne?” smiješila se. „Svaki dobar pustinjak ima slomljeno srce. Ja ga sigurno neću gnjaviti. Sišla sam dolje da uzmem malo vode.”

Zajedno su otišli do kuhinje, našli kantu i napunili je ledenom vodom iz pumpe sa stražnje strane hotela. Kad su opet bili unutra, gospodin Magee je zamišljeno primijetio:

„Tko bi pred tjedan dana pomislio da ću se danas penjati po širokom stepeništu ljetnog hotela noseći kantu vode za lijepu djevojku?”

Zastali su na odmorištu. „Horatio, ima više stvari na nebu i na zemlji”, smiješila se djevojka, „nego

o njima sanjaju čak i romanopisci.” Gospodin Magee se trgnuo. Je li ga prepoznala kao autora lake proze? Činilo se teško zamislivo; čitali su njegove knjige, ali su rijetki upamtili njegovo ime. Lice joj je odjednom postalo ozbiljno. Prišla je bliže. „Ne mogu, a da se ne upitam”, rekla je, „na kojoj ste vi strani?”

„Kojoj strani čega?” zapitao je Magee. „Pa ovog”, odgovorila je, mašući rukom dolje prema uredu. „Ne razumijem”, primijetio je Magee. „Ne budimo smiješni”, odgovorila je. „Vi znate što me dovelo ovamo. Ja

znam što je dovelo vas. Tri su strane, a samo je jedna poštena. Ja se samo nadam da ste vi na toj strani.”

„Na moju poštenu riječ...” započeo je Magee. „Bi li vas zanimalo da znate”, nastavila je ona, „da sam jutros u mjestu

vidjela velikog gradonačelnika Reutona? S njim je bila njegova sjena, Lou Max. Da vidimo – vi ste imali prvi ključ, gospodin Bland drugi, profesor treći, a ja sam imala četvrti. Gradonačelnik, naravno, ima peti ključ. On će uskoro biti ovdje.”

„Gradonačelnik”, dahnuo je gospodin Magee. „Zapravo, nemam ni najmanju ideju što mislite. Ovdje sam da bih radio...”

„Vrlo dobro”, hladno je rekla djevojka, „ako tako želite.” Došli su do vrata broja sedamnaest, a ona je uzela kantu iz Mageejeve ruke. ,,Hvala.”

„Kamo idete, dražesna moja djevojko?” upitao je Magee pokazujući kantu. „Vidjet ću vas za ručkom, gospodine”, kazala mu je gospođica Norton, a

vrata broja sedamnaest su se s treskom zatvorila. Gospodin Magee se vratio u broj sedam i zamišljeno pročačkao vatru.

Zbrka događaja prijetila je da ga potopi. „Gradonačelnik Reutona”, razmišljao je, „ima peti ključ. Što se zapravo

događa? To je previše čak i za mene koji sam melodramatičan.” Naslonio se natrag na stolicu. ,,U svakom slučaju, sviđaju mi se njene oči”,

rekao je. ,,A ne bih želio ni da me citiraju kao da prigovaram njenoj kosi. Na njenoj sam strani, koja god to bila.”

VI. poglavlje

Duhovi ljetne gomile itam se”, gospođica Norton smiješila se u lice gospodina Mageeja, ,,jeste li ikad promatrali ljude u ljetnom hotelu spremne za trku kroz vrata

blagovaonice?” ,,Ne”, odgovorio je Magee, „ali sam posjetio Zoološki vrt u vrijeme

hranjenja. Kažu mi da je to skoro isto.” „Vrlo gruba usporedba”, kazala je djevojka. „Ali isto tako sam sigurna da

se glavni konobar koji otvori vrata ovdje na Baldpateu mora osjećati sasvim isto kao čuvar koji na kraju vila nudi sirovo meso. Suočava se s tako divlje odlučnom gomilom. Prvi red čine žene strogih lica iscrpljenih od tračanja na verandi. Obično neka uporna stara udovica prva prijeđe vrpcu. Mislila sam da u očima gospodina Petersa mi možda sad sličimo na tu gomilu.” Prošlo je trinaest sati, pa su gospodin Magee i njegova četiri misteriozna druga stajali ispred vatre u uredu i čeznutljivim pogledom pratili pustinjaka koji je pripremao stol za njih. Ljubeznošću gospodina Quimbyja stol je bio pokriven snježnobijelim platnom.

„Možda djelujemo previše pohlepno”, komentirao je profesor Bolton. „Ne sumnjam da tako izgledamo. To je sasvim prirodno. Kad nema ništa čemu bi se nadala osim sljedećeg obroka, ljudska životinja pridaje besmislenu važnost svom hranjenju. Mi smo u istom položaju kao ljetni gosti...”

„Jesmo li?” upao mu je u riječ gospodin Magee. „Nemamo li ništa čemu bismo se radovali? Ja nemam. Počeo sam previše cijeniti mogućnost uzbuđenja hotela Baldpate u prosincu. Očekujem iznenađujuće stvari. Prije kraja dana očekujem barem dva zlatom opletena kralja, jednog prognanog pjesnika i gradonačelnika, svi oboružani ključevima za hotel Baldpate te čudnim i neuvjerljivim pričama.”

„Vaše pustolovine zadnjih dvadeset četiri sata”, primijetio je profesor, blijedo se osmjehujući, „navele su vas da previše očekujete. Raspitao sam se kod Quimbyja. Postoji, izuzev njegovog, samo sedam ključeva za različita vrata hotela Baldpate. Ovdje su zastupljena četiri. Teško je vjerovati da će ostala tri poslati izaslanike, a kad i bi, male su šanse da će vam to biti kraljevi i pjesnici. Vidite, čak i baldpateska sposobnost za uzbuđenja je ograničena brojem malih čeličnih ključeva koji otvaraju vrata izbjeglicama iz vanjskog svijeta. Podsjetilo me to na riječi filozofa...”

„Pa Peterse, stari moj”, upao je gospodin Bland jasnim glasom, „nije li skoro gotovo?”

„Ma slušajte”, rekao je pustinjak, spuštajući pune ruke suđa s kojim je ušao u ured, „ne možete me požurivati. Već sam sav smeten. Ne mogu kuhati kako bih udovoljio ženama – ne pretvaram se da mogu. Za ovaj ručak moram

,,P

poduzeti sve mjere opreza. Bez želje da budem neuljudan, već tek iz strasti za hladnim činjenicama, mogu reći da žene pronalaze greške.”

„Sigurna sam”, rekla je slatko gospođica Norton, „da ću vaš ručak smatrati savršenim.”

„Pronalaze sve više grešaka što postaju starije”, negalantno je odgovorio gospodin Peters, pogledavajući drugu ženu.

Gospođa Norton je stajala. „Pretpostavljam da mislite na mene”, oštro je izjavila. „Pa, ne brinite. Neću

naći ništa krivog.” „Ne tražim nemoguće”, odgovorio je gospodin Peters. „Ne tražim da ne nađete ništa pogrešnog. Samo tražim da, ako nađete, to ne

spomenete.” Povukao se u kuhinju. Gospođa Norton je s ljubavlju pogladila svoje pufaste rukave.

„Ono što ovom čovjeku treba jest”, rekla je, „ženska ruka vodilja. Predugo je živio sam. Rado bih neko vrijeme njime upravljala. Bila bih ljubazna – ali odlučna. Da je sad živ jadni Norton posvjedočio bi da sam uvijek bila čista ljubaznost. Ali sam ustrajala na tome da živi u skladu sa svojim obećanjima. Kad sam bila djevojka bila sam neobično popularna. Imala sam mnoštvo obožavatelja.”

„Nitko u to ne bi sumnjao”, uvjeravao ju je gospodin Magee. „Onda je naišao Norton”, nastavila je, nagradivši Mageeja smješkom, „i

rekao da me želi usrećiti. Pomislila sam, pustit ću ga da pokuša. Bio je izvanredan čovjek, ali ne može se poreći da je u godinama dok smo bili oženjeni ponekad zaboravio što je pokušao učiniti. Uvijek sam ga oštro odgajala. ‘Tvoja je velika želja’, rekla bih mu, ‘da me usrećiš. Na tvom bih mjestu nastavila s tim poslom!’ A on je to činio do dana svoje smrti. Savršeno ljubazan čovjek, iako nemaran po pitanju novca. Da nije imao tu slabost ne bih...”

Gospođica Norton je naglo upala zažarenih obraza. „Mama, ovu gospodu to ne zanima.” Vješto je skrenula razgovor na opće

teme. Gospodin Peters je napokon posjeo zimske goste hotela Baldpate i započeo

svoj ručak juhom za koju je tvrdio da je izvađena iz konzerve. Ta je novost navela profesora Boltona na učenu raspravu o konzerviranoj pomoći pustinjacima današnjice. Opisao je onog koji traži samoću kao nekog tko se zaputi na pusti otok s hranom u konzervama za tijelo i konzerviranom glazbom za dušu. „Robinson Crusoe”, rekao je, „trebao bi se ponovno napisati s otvaračem za konzerve u glavnoj ulozi.” Gospođa Norton dala je razgovoru praktičniji obrat iznoseći temu o trovanju hranom.

Dok se razgovor nastavljao, gospodin Magee je u tišini razmišljao o čudnoj mreži u koju je bio upleten. Što je sve to značilo? Što je sve te ljude dovelo na božićni vikend u Baldpateu? Oči su mu spazile veliki sef iza pulta, i dugo se tamo zadržale. Bio je siguran da je u sefu odgovor na tu besmislenu zagonetku. Kad su mu se misli vratile za stol vidio je da ga je gospodin Bland pozorno

promatrao. Na mršavom trgovčevom licu bio je zabrinut izraz koji nikako nije mogao biti pripisan Arabellinoj okrutnosti.

Po završetku ručka, gospođica Norton i njena majka spremale su se popeti u svoje sobe. Gospodin Magee je uspio sresti djevojku u podnožju stepenica.

„Hoćete li se vratiti”, tiho je šapnuo, „i objasniti nešto jadnom pustinjaku koji je sasvim zbunjen?”

,,Što?” upitala je. „Što sve to znači”, šapnuo je. „Zašto ste jecali na stanici, zašto ste izmislili

priču o glumici, zašto ste došli ovamo da razveselite moje sivo izgnanstvo – i u svakom slučaju što donosi cijela ta komedija s hotelom Baldpate? Uvjeravam vas da ništa ne razumijem kao ni car Rusije na svom zlatnom prijestolju.”

Ona ga je samo gledala nepovjerljivim očima. „Teško možete očekivati da ću to povjerovati”, rekla je. „Sad moram gore i

mamu čitanjem povesti u ugodnu zemlju popodnevnog odmora pomoću vitkih djevojačkih likova. Možda ću se nakon nekog vremena vratiti i pričati s vama, ali ne obećavam da ću objašnjavati.”

„Vratite se”, molio je gospodin Magee. „To je sve što tražim.” „Maleno dobročinstvo”, smješkala se. „Podarit ću vam ga” Slijedila je uz stepenice krupnu ženu bacivši s odmorišta blistav osmijeh

natrag i nestala. Gospodin Magee se okrenuo i našao profesora Boltona kako razgovara s gospodinom Blandom o nekim aspektima poganske renesanse. Lice gospodina Blanda odavalo je muku.

„To je velika tema, profesore”, rekao je, „i uglavnom bi mi se sviđala. Ali baš sada – čini se da nekako nisam raspoložen. Biste li mi je sačuvali za poslije?”

„Svakako”, uzdahnuo je profesor. Gospodin Bland se spustio u dubinu svoje stolice. Profesor je svoje razočarano lice okrenuo prema stropu. Smijući se, gospodin Magee je potražio samoću broja sedam.

„Napokon, ovdje sam kako bih radio”, rekao je sam sebi. „Uzbune, izleti i plave oči ne smiju me skrenuti s mojeg zadatka. Da vidimo – što je bio moj zadatak? Duboki roman koji traži srce, roman lišen mahnite melodrame. To ovdje u hotelu Baldpate postaje svake minute sve teže. No tom bi naprezanju samo trebalo dodati više poleta. Toj ideji posvećujem sljedeća dva sata.”

Povukao je svoju stolicu pred razbuktano ognjište i gledao u crvene dubine. No njegove su se misli odbile vratiti remekdjelu koje je trebalo nastati na Baldpateu. Odlutale su k udaljenom Broadwayu; lutale su s Helen Faulkner – djevojkom koju je namjeravao oženiti ako je ikad nagovori – po dostojanstvenoj Petoj aveniji. Onda su se veselo skupljale oko mnogo zavodljivije, čovječnije djevojke, koja je u željezničkoj stanici na lice pritiskala komadić finog lanenog platna, dok je kroz rešetke virio službenik narančaste kose. Kako je smiješno malen bio taj komadić lanenog platna da sakrije toliku ljepotu. Uskoro su se misli gospodina Mageeja penjale na planinu Baldpate, da bi tamo lutale u tajanstvenoj zbrci sablasnih likova koji su se pojavljivali iz sjene držeći

trijumfalno visoko ogromne ključeve. Gospodin Magee je noć prije samo malo spavao. Kad se uz trzaj probudio, rani prosinački sumrak ispunio je sobu broj sedam.

Sjećao se da je djevojku zamolio da se vrati u ured, i uvjerio sebe da je ona to vjerojatno i učinila, a da on nije bio tamo. Na brzinu ispravljajući kravatu i brišući tragove sna iz očiju pomoću hladne vode, otrčao je niz stepenice.

Velika soba bila je u mraku osim slabog crvenog svjetla vatre. Ispred kamina sjedila je djevojka sa stanice, a u tom svjetlu njena je kosa sjajila novom krasotom. Gledala je sa zadirkujućim predbacivanjem.

„Sram vas bilo”, rekla je, „zakasniti na dogovoreni sastanak.” „Tisuću puta se ispričavam”, odgovori gospodin Magee. „Zaspao sam i

sanjao o djevojci koja je jecala na željezničkoj stanici – a ona je bila toliko dražesna da se nisam mogao udaljiti.”

„Bojim se”, smijala se, „da ste stari. Čini se da je pustinjake obuzela strast za spavanjem. Profesor je iz tog razloga otišao u svoju sobu. A gospodin Bland je zaboravio svoje slomljeno srce i spava tamo prijeko.” Pokazala je na trgovca nepokretnog u velikoj stolici dovučenoj blizu službenog pulta. „Od cijelog svijeta budni smo samo vi i ja.”

„Prili čno osamljeno, zar ne?” gospodin Magee je bacio pogled preko ramena na sjenke koje su se uvlačile među njih.

„Meni se činilo prili čno prometnim, kad ste vi ušli”, odgovorila je. „Znate, poznavala sam hotel kad je ljeti bio veseo i pun ljudi, i dok sam ovdje sjedila uz vatru pretvarala sam se da vidim duhove mnogih ljudi koje sam znala dok su prolazili u sumraku. Flota stolica za ljuljanje jedri mimo...”

,,Što?” „Vijori crna zastava, palube počišćene za akciju – vidjela sam kako prolazi

flota stolica za ljuljanje.” Slabo se nasmiješila. „Uvijek smo ih tako nazivali. Ogorčene, neljubazne stare žene koje su satima sjedile na verandi i tračale, tračale i ljuljale se. Čini se da se sve stare žene ljeti okupljaju u ljetnim hotelima. A, ah, flota je imala okrutna usta – samo tanke linije usta – običavala sam ih promatrati i pitala se je li ih ikad itko poljubio.”

Djevojčine su oči u svjetlu vatre bile neobično velike i nježne. ,,A vidjela sam i nekoliko malenih duhova kako plaču u kutu”, nastavila je,

„nekoliko što ih je flota izmorila i potopila u moru tračeva. Maleni duh čija majka nije bila sve što je morala biti, a flota je to saznala, drmala i šaptala pa je otišla. I nekoliko njih što su bile siromašne – najstrašniji od svih grijeha – njima flota nije iskazivala milost. A fina, ponosna djevojka Myra Tornhill koja je bila zaručena za mladića koji se zvao Kendrick, i više se nikad nije usudila doći ovamo nakon što je iznenada nestao, zbog šaptanja o sramoti koje je flota nagomilala o njemu.”

„Kakve zle žene!” rekao je Magee.

„Najzločestije žene na svijetu”, odgovorila je djevojka. „Ali svako ljetovalište mora imati svoju flotu. Ne znam je li ijedna ikad imala svog admirala, onda – to je izvanrednost Baldpatea.”

„Njen admiral?” „Da. On zapravo nije to, pretpostavljam – neka vrsta, zamjenika, asistenta

ili što već jest, davno umirovljen iz mornarice. Svakog ljeta dolazi ovamo, a sve se vrti oko njega. To je sve tako smiješno. Pitam se dostiže li neka druga gomila takve visine snobizma poput toga u ljetovalištima? To je admiral ovo, admiral ono od trenutka kad uđe kroz vrata. Skoro svaki dan upravitelj Baldpatea ima novu admiralovu fotografiju i vješa je ovdje u hotelu. Kad bude svjetla pokazat ću vam ih. Jedna je tamo pored pulta, admiral i upravitelj zajedno, a upravitelj je bezbrižno prebacio ruku oko admiralova ramena s ‘Vidite kako ga dobro poznajem’ preko cijelog njegovog glupavog lica. Oh, kakvi su to snobovi!”

,,A flota?” upitao je gospodin Magee. „Obožava ga. Cijeli dan traže njegov smješak. Prate njegove dolaske i

odlaske, pa kad u sobi za kartanje igra svoj blesavi stari pasijans, prigušenim tonom gnjave svoje žrtve kako ga ne bi ometale.”

„Kojeg li zanimljivog mjesta”, rekao je gospodin Magee. „Sljedećeg ljeta moram posjetiti Baldpate. Budete li – hoćete li biti ovdje?”

„To je tako zabavno”, smješkala ne obazirući se na pitanje. „Uživat ćete. A nije sve samo flota i admiral. Ima radosti, romanse, šaptanja po stubištu. Noću, kad se upale svjetla, cijeli orkestar svira u kazinu valcere, a ponetko priređuje večeru u sobi uz roštilj, a djevojke lepršaju okolo po sjenovitim mjestima, a izgledaju preslatko za opisati riječima – pa, svratište Baldpate je prilično zanosno mjesto. Sad se vrlo često sjećam tih noći.”

Gospodin Magee se nagnuo bliže. Treptaj svjetla vatre na njenom nježnom licu ostavljao je izvanredan dojam, zaključio je.

„Dakako vjerujem da ih se sjećate”, rekao je. ,,A nije mi nikakav napor da vas zamislim kao jednu od onih koje su lepršale kroz sjene – preslatka za riječi. Vidim vas kao junakinju šaputanja na stepenicama. Mogu vas zamisliti kako šetate sa začaranim sretnim čovjekom po planini na mjesečini. Mnogi su vas muškarci voljeli.”

„Čitate li mi iz dlana?” upitala je smijući se. „Ne – s vašeg lica”, odgovorio je gospodin Magee. „Mnogi su vas voljeli,

jer je vrlo malo slijepih ljudi. Žao mi je što nisam bio čovjek na stepeništu ili na planini po mjesečini. Tko zna – možda bih jednog ljeta ja bio taj sretnik.”

„Jesen je uvijek stizala”, smiješila se djevojka. „Za mene ne bi nikad došla”, odgovorio je. „Hoćete li mi vjerovati ako vam

kažem da nemam nikakvog udjela u ovoj čudnoj drami što se odigrava na Baldpateu? Hoćete li mi vjerovati kad kažem da nemam pojma zašto ste ovdje vi, profesor i gospodin Bland – niti zašto gradonačelnik Reutona ima peti ključ? Zar mi nećete reći što se to sve događa?”

„Ne smijem”, odgovorila je, mašući glavom. „Ne mogu nikome vjerovati – čak ni vama. Ne smijem vjerovati da vi ne znate – to je besmisleno. Moram reći opet i opet – čak i kad on samo – hoćete li me ispričati – očijuka, pokušavajući saznati ono što želi. Moram to reći.”

„Ne možete mi čak reći ni zašto ste plakali na stanici?” „Zbog jednostavnog, blesavog razloga. Bila sam prestrašena. Preuzela sam

na sebe daleko prevelik zadatak – hrabro sam ga preuzela dok sam bila na sunčanoj svjetlosti u Reutonu. No kad sam vidjela Upper Asquewan Falls, a stigao je mrak, i progutala me ta mračna stanica, nešto je popustilo u meni pa sam osjećala da ću podbaciti. Tako sam – plakala. Ženski način.”

„Da ste mi samo dopustili da vam pomognem...” branio se gospodin Magee.

„Ne – dalje moram sama. Ne mogu sad vjerovati nikome. Možda će se stvari promijeniti. Nadam se da hoće.”

„Slušajte”, rekao je gospodin Magee. „Govorim vam istinu. Možda ste čitali roman Izgubljena limuzina.” Odlučio je priznati svoje autorstvo, reći joj pravu svrhu dolaska na Baldpate, pa je tražiti da mu se povjeri u vezi čudnih događanja u hotelu.

,,Da”, rekla je djevojka prije nego je mogao nastaviti. „Pročitala sam ga. Povrijedio me. Bio je strahovito neiskren. Čovjek koji ga je napisao ima talenta, ali čini se da je rekao ‘Sve je to velika šala. Ja sam ne vjerujem u te ljude. Izmislio sam ih da bi plesali za vas. Nemojte se dati zavarati – to je samo roman.’ Ne volim takvu vrstu pisanja. Želim da pisac uistinu misli sve što kaže, iz dubine svog srca.”

Gospodin Magee se ugrizao za usnicu. Nestala je njegova odlučnost da prizna autorstvo Izgubljene limuzine.

„Želim da me natjera da suosjećam s njegovim likovima”, ozbiljno je nastavila djevojka. „Možda mogu objasniti ako vam kažem što mi se jednom dogodilo. Bilo je to dok sam bila na koledžu. U mom je razredu bila jedna slijepa djevojka i jedne sam večeri svratila do nje. Srela sam je na hodniku njene spavaonice. Netko ju je baš vratio sa večernjeg predavanja i ostavio je ondje. U sobi je bio mrkli mrak – prva stvar na koju sam pomislila bilo je svjetlo. Ali ona – ona je samo sjela i počela govoriti. Zaboravila je upaliti plin.”

Djevojka je zastala, oči su joj bile raširene, a gospodinu Mageeju se činilo da lagano drhti.

„Možete li to zamisliti?” upitala je. „Čavrljala je – koliko se sjećam prilično veselo. A ja – ja sam se spoticala i pala na stolicu, hladna i drhteći, po prvi put u mom životu bilo mi je zlo od užasa sljepoće. Prije sam mislila da zamišljam kako je to biti slijep – jednostavno na sekundu zatvarajući oči. No dok sam tamo sjedila u mraku i slušala kako djevojka čavrlja te shvatila da njoj uopće nije palo na pamet da upali lampu – prvi put sam znala – znala sam.”

Opet je zastala, a gospodin Magee je gledajući u nju osjetio nešto što nikad prije nije iskusio – oduševljenje prisutnošću žene.

„To je ono što tražim od pisca”, rekla je, „da me natjera da osjećam isto što sam te noći osjećala za tu djevojku. Tražim li previše? Ne mora biti za nekog tko je upleten u tragediju – to može biti za nekog čije je srce radosno poput svibanjskog jutra. Ali mora me natjerati da osjećam. A to ne može učiniti ako i sam ne osjeća, zar ne?”

William Hallowell Magee je stvarno objesio glavu. „Ne može”, tiho je priznao. „Sasvim ste u pravu. Neizmjerno ste mi dragi –

više nego mogu izreći. Pa čak i ako osjećate da mi ne možete vjerovati, želim da znate da sam na vašoj strani što god da se dogodi u hotelu Baldpate. Morate samo upitati i ja sam vaš saveznik.”

„Hvala vam”, odgovorila je. „Moguće da ću vas rado upitati. Zapamtit ću.” Ustala je i krenula prema stepeništu. „Bolje da se sada raspršimo. Flota iz stolica za ljuljanje dohvatit će nas ako ne budemo pazili.” Njena mala papuča bila je na prvoj stepenici kad su čuli da su se zalupila vrata i začuli se koraci na golom podu blagovaonice. Onda je mukli glas zazvao: „Bland!”

Gospodin Magee je osjetio kako ga je uhvatila mnogo manja ruka od njegove, pa prije nego je shvatio požurila ga je u sjenu odmorišta na stepenicama. „Peti ključ”, šapnuo je sitan preplašeni glasić u njegovo uho. A onda je osjetio slab doticaj vrhova prstiju preko usnica. Uhvatila ga je luda želja da uhvati te prste i drži ih na usnicama koje su jedva doticali. No poticaj je nestao od uzbuđenja što je vidio širom otvorena vrata blagovaonice, a velika gromada od čovjeka prešla je pod ureda i stala pokraj Blandove stolice. Pored njega je bila mršava skitnica kojeg su pravedno nazivali sjenom gradonačelnika Reutona.

,,Spava”, urliknuo je veliki čovjek. „Kakav je to pas čuvar, Lou?” „Baš na poslu, zar ne?” cerio se mršavi. Gospodin Bland se iznenada prenuo iz sna i pogledao u oči pridošlica. „Zdravo, Cargane”, rekao je. „Bok, Lou. Za ime boga, ne vičite tako.

Mjesto je puno.” „Puno čega?” upitao je gradonačelnik. „Promatrača, možda – ljudi”, dahnuo je. „Ne znam što su. Tu je jedan stari

pametnjaković, pa neiskusan mladić i dvije žene.” ,,Ljudi”, dahnuo je gradonačelnik. „Ljudi – ovdje?” ,,Naravno.” „Ti još spavaš, Blande.” „Ne, ne spavam, Cargane”, povikao je trgovac pomodarijama. „Osvrni se sam oko sebe. Svratište je preplavljeno.” Cargan se malodušno naslonio na stolicu. „Ma, vidi ti sad ovo”, rekao je.

,,A stalno mi govore da je hotel Baldpate najbolje mjesto – slušaj, za ovo je kriv Andy Rutter. Zašto ga nisi izvadio i razbio?”

„Kako sam mogao?” upitao je gospodin Bland. „Nemam kombinaciju. Sef će za mene biti ostavljen otvoren. To je bio dogovor s Rutterom.”

„Mogao si nam telefonirati da ne dolazimo”, primijetio je Lou, nelagodno se osvrćući uokolo.

Gospodin Cargan je svojom golemom šakom udario po polici kamina. „Nebesa, ne”, povikao je. „Dignut ću ga baš ispred njihova nosa. Izvodio

sam to i ranije – mogu to napraviti i sada. Nije me briga što su oni. Ne mogu mi ništa. Ne mogu dirati Jima Cargana. Ne bojim se.”

Gospodin Magee je na odmorištu šapnuo u uho svoje pratilje: „Mislim da ću sići dolje i pozdraviti naše goste.” Osjetio je kako ga je iznenada zgrabila za ruku, kao u strahu, ali ju je otresao i uljudno sišao dolje do skupine.

„Dobra večer, gospodo”, rekao je uglađeno. „Dobrodošli u Baldpate! Molim vas, nemojte pokušati objašnjavati – sad smo zasićeni objašnjenjima. Vi, naravno, imate peti ključ. Dobro došli u naš mali, ali rastući krug.”

Krupni je čovjek prijeteći krenuo naprijed. Gospodin Magee je vidio da mu je lice crveno, šija vrlo jaka, ali usta su bila slatki mali luk koji je lako mogao ukrašavati nježnu bebu u parku.

„Tko ste vi?” zaurlao je gradonačelnik Reuton tonom od kojeg se trebalo naježiti.

„Zaboravio sam”, bez muke je odgovorio gospodin Magee. „Bland, tko sam ja danas? Odbačeni Arabellin ljubavnik, odbjegli umjetnik, ili kradljivac portreta iz njujorškog milijunaškog doma? Zapravo, nije važno. S vremena na vrijeme mijenjamo naše priče. Kao prvom od baldpateskih pustinjaka ipak mi je dužnost da vam poželim dobrodošlicu, što ovime i činim.”

Gradonačelnik je dramatično pokazao na stubište. „Dajem vam petnaest minuta”, grmio je, „da se spakirate i izgubite. Ne

želim vas ovdje. Razumijete?” Do Cargana se došuljao lik Loua Maxa. Njegovo je lice bilo usahlo, žuto

poput starog limuna; odjeća mu je podsjećala na izloge prljavih pokrajnjih ulica; neugodne oči pomicale su se iza para zlatno uramljenih naočala. Držanje mu je bilo poput psa koji čuči uz svog gospodara.

„Gubite se”, zarežao je. „Ni u kom slučaju”, odgovorio je Magee, gledajući gradonačelnika pravo u

oči. „Ovdje sam bio prvi. Ovdje ću i ostati. Izbacite me, hoćete li? Pa, možda nakon borbe. No vratit ću se za sat vremena, a sa mnom policija kakvu god ima Upper Asquewan Falls.”

Vidio je kako je na to suprotna strana popustila. „Gospodo, ne želim nikakve nevolje”, nastavio je. „Vjerujte mi, bit će mi

drago vaše društvo za večerom. Vaša zapovijed da se izgubim je stigla u loše vrijeme, da ne kažem kako je neugodna i nepristojna. Hajde da je zaboravimo.”

Gradonačelnik Reutona se okrenuo, a njegov pas je kliznuo u sjenu. „Obećavate li da ostajete na večeri?” nastavio je Magee. Nije bilo odgovora

od trojke u tami. „Šutnja je pristanak”, veselo je dodao. „Morate me ispričati dok se obučem. Bland, hoćete li obavijestiti gospodina Petersa da imamo

društvo na večeri? Postupaj s njim nježno. Naglasi činjenicu da su naši gosti muškarci.”

Potrčao je stepenicama. Na vrhu drugog kraka sastao se s djevojkom, a njene oči, mislio je, svijetlile su u mraku.

,,Oh, tako mi je drago”, šapnula je. „Drago za što?” upitao je Magee. „Da niste na njihovoj strani”, odgovorila je. Gospodin Magee je zastao na vratima sobe broj sedam. „Trebao bih reći ne”, primijetio je. „O čemu god se radilo, trebao bih reći

ne. Moja damo, obucite najljepšu haljinu. Pozvao sam na večeru gradonačelnika.”

VII. poglavlje

Gradonačelnik počinje bdijenje

edne ljetne večeri u mutnim, beživotnim danima jedan neiskusni glavni konobar u hotelu Baldpate pokušao je posjesti za isti stol gospođu Clark iz

Pittsburgha sa skromnim Smithsima iz Tiffina u Ohiu. Primjedbe gospođe Clark, koja je u to vrijeme bila revno zauzeta probijanjem u krug najbogatijih porodica, dugo su se zadržale u pamćenju onih koji su ih čuli. U stvari, tako dugo da ih je gospođica Norton, koja je stajala s gospodinom Mageejem u hotelskom uredu, čekajući Petersov znak da je večera gotova, mogla ponoviti skoro od riječi do riječi. Gospodin Magee je na to dobacio šaljiv pogled.

„Sreća da se ponašanje i običaji ljetnih ukućana nisu prenijeli u zimu”, rekao je. „Zamislite gospođu Clark koju su zamolili da sjedne za stol s gradonačelnikom Reutona i njegovim slikovitim, ali ponešto isprljanim prijateljem, gospodinom Maxom. Nadam se da je večera silan uspjeh.”

Djevojka se smijala. „Prirodna nervoza domaćina”, primijetila je. „Ne brinite. Pustinjak i

njegove konzerve neće vas iznevjeriti.” „Ne brine me kulinarski dio”, smiješio se Magee. „Nego snalažljivost i

duhovitost. Želim da se gradonačelnik osjeća kao kod kuće. Znate li kakve zgodne priče pripisane kongresmenu Jonesu, iz okruga Asquewan?”

Zajedno su odšetali do prozora. Snijeg je opet počeo padati, a svjetla malenog zaselka daleko dolje samo su se mutno nazirala kroz bijeli filtar.

„Želim da znate”, rekla je djevojka, „da vam sad vjerujem. A kad dođe vrijeme, kao što će uskoro, noćas doći, zamolit ću vas da mi pomognete. Moguće ću tražiti prilično veliku stvar, i zamoliti vas da je izvedete na slijepo, samo imajući povjerenje u mene, iako sam ja odbila vjerovati vama.” Stala je i veoma ozbiljno pogledala u lice gospodina Mageeja.

„Veoma sam zadovoljan”, odgovorio je tihim glasom. „Od trenutka kad sam vas vidio kako plačete na stanici htio sam vam biti od pomoći. Prodavač karata savjetovao mi je da se ne miješam. Rekao je da se baviti ženom koja plače znači probleme. Budala. Iako bilo kakva nevolja...”

„Bio je u pravu”, upala je djevojka, „vjerojatno će to predstavljati problem...”

„Kao da bilo koja oluja”, dovršio je gospodin Magee, „ne bi na kraju bila vrijedna duge vašeg smješka.”

„Vrlo lijepa slika”, smijala se. „No, oluje nisu lijepe.” „Ima nas nekoliko”, odgovorio je Magee, „koji kroz najgore oluje mogu

biti sretni zbog duge koja dolazi poslije.”

J

Kao odgovor je svoj fino oblikovan nos poravnala do bezobličnosti uz hladno okno. Iza njih je profesor gospođi Norton pričao o poeziji, a vjerojatno mu uopće nije palo na pamet da je žena kojoj je govorio bila noćna mora njegovog života – umjetna plavuša. Deset koraka dalje u podrhtavajućem polusvjetlu, ogromna masa gradonačelnika Reutona odmarala se na rukohvatu kožnatog kauča, a pred njim je stajao njegov vitki, neugodni suputnik, Lou Max, odmah do gospodina Blanda čiji je govor o trgovini pomodarijama bio zauvijek utišan. Svijeće su cvrčale, oluja je ljutito drmala prozorima; gospodin Peters je poput kosmatog duha lepršao oko stola. Tako je čudna igra koja se odigravala u hotelu Baldpate slijedila primjer dobre probave i čekala da joj proradi apetit.

Oni što ih je gospodin Magee brzopleto nazvao svojim večernjim društvom konačno su sjeli za stol, pa su započeli obrok određen da dugo ostane u sjećanju onih što su u njemu sudjelovali. Neopisivo zbunjen, domaćin je razmotrio dobre i loše strane svojih gostiju. Nasuprot njemu, na dnu stola mogao je vidjeti naborano, umorno lice gospođe Norton, koja ništa nije razumjela, i bila je pomalo uplašena. S njegove desne strane golema crvena površina Carganova lica pokazivala je prkos i ponešto zabave; iza njega se cerilo okrutno Maxovo lice; na drugoj strani izraz lica gospodina Blanda izražavao je brigu i nemoćni bijes. A s Mageejeve lijeve strane sjedio je bradati profesor, s naočalama, miran i činilo se neuzbuđen tim naletom čudnih događaja, pored lijepe djevojke sa stanice koja je konačno vjerovala Mageeju. U prvih nekoliko trenutaka Magee je usporedio njene nježne crte lica s grubim, znalačkim licem žene s dna stola, pa je u sebi rekao ,,Ne”.

Večera je počela bez srdačnog razgovora. Gospodin Peters se pojavio s još jednom inačicom svojih juha iz konzerve, uslijed čega je prekinuta tišina gastronomskim naporima gospodina Maxa i gradonačelnika. Gospodin Magee je razmišljao kako treba potaknuti razgovor, kad je Cargan iznenada progovorio.

„Ljudi, nadam se da vas nisam u ničemu omeo”, primijetio je s očitim sarkazmom. „Nije mi običaj da ovako neočekivano upadnem. Ali posao...”

„Mi smo oduševljeni, siguran sam”, rekao je uljudno gospodin Magee. „Pretpostavljam da želite znati zašto sam ovdje”, nastavio je gradonačelnik.

„Pa...” oklijevao je, „ovako je...” „Dragi gospodine Cargan”, upao je Magee, „poštedite nas, molim vas. I

poštedite sebe. Imali smo objašnjenja dok se nismo umorili. Odlučili smo ih sva odbaciti, i zdravo za gotovo, prema riječima pjesme, ovdje smo jer smo ovdje.”

,,U redu”, odvratio je Cargan, s očiglednim olakšanjem. „To mi odgovara. U svakom slučaju, umoran sam od objašnjavanja. Ima skupina reformatora koja se u posljednje vrijeme pobunila u Reutonu – možda ste čuli o njima. Dražesna skupina. Bijela kravata i pola porcije mozga po osobi. Kažu da će me uništiti na sljedećim izborima.”

Gospodin Max se oštro nasmijao iz blizine svoje juhe. „Ti ljudi pišu prvu knjigu šala”, rekao je. ,,Pa”, nastavio je Cargan, „nema nikog tko je tako beznačajan i besmislen

da ga ljudi ne bi slušali kad napada čovjeka iz javnog života. Tako sam morao

odgovarati toj smiješnoj opernoj gomili, i kako kažem, nekako sam umoran od objašnjavanja. Trebao sam objasniti da nikad nisam pokrao grad u kojem sam živio u Indiani, pa da nisam ubo vlastitoga oca nožem. To postaje dosadno. Tako da mi je vrlo drago što vama mogu izostaviti objašnjenja. Nećemo vam dugo smetati, ja i Lou. Imam ovdje neki poslić, a onda ćemo odlunjati. Nestat ćemo oko devet sati.”

,,Ne”, prigovorio je Magee. „Tako brzo? Moramo vam boravak učiniti ugodnim dok ste ovdje. Mrzim domaćine koji govore o svojoj posluzi – imam prijatelja koji mi na smrt dosađuje, jer ima slugu Japanca za kojeg misli da je bio u Mukdenu1. No mislim da imam opravdan razlog da vas upozorim na našeg gospodina Petersa, pustinjaka s planine Baldpate. Kuhanje je tek njegovo usputno zanimanje. On piše knjigu.”

„Taj momak”, nepovjerljivo je primijetio Cargan. „Što vi znate o tome?” upitao je gospodin Bland. „Sigurno će dobiti puno

vruće reklame, ako ikad iziđe. Zamišljena je da dokaže kako je sve nevolje na svijetu uzrokovala neka žena.”

Gradonačelnik je razmišljao. „On je izvan sebe – taj tip je lud”, priopćio je. „Nisu žene te koje uzrokuju

sve nevolje.” „Hvala vam, gospodine Cargan”, rekla je smiješeći se gospođica Norton. „Gledajući u vas, to bi svatko znao, gospođice”, odgovorio je

gradonačelnik na svoj najotmjeniji način. Onda je žurno dodao: ,,I vas, gospođo”, s naklonom u smjeru druge žene.

„Ne znam je li to očigledno po mom licu”, odgovorila je jednostavno gospođa Norton, „ali žene ne stvaraju nevolje, to znam. Ja sama mislim da je čovjek lud, i to bih mu rekla da nije kuhar.” Zastala je, jer je Peters ušao u sobu. Bila je tišina dok je iznosio jela. „Postoji vrijeme kad kuharu ne možeš reći stvari koje možeš reći kralju”, dovršila je nakon što se pustinjak povukao.

„Ah – gospodine Cargan”, uključio se profesor Bolton, „kao svoje mišljenje iznosite da žena nije ta koja stvara probleme, i moram priznati da se općenito slažem s vašom postavkom, iako povremeno ona može uzrokovati neku – neku malu nepriliku. Neosporno da je u svijetu mnogo nevolje. Čijim nastojanjima to pripisujete?”

Gradonačelnik je debelim prstima prošao kroz kosu. „Shvatio sam vas”, rekao je, ,,a imam i vaš odgovor. Tko stvara nevolje?

Tko ih je stvarao od početka vremena? Reformatori, doktore. Da, gospodine. Tko je bio prvi reformator? Zmija u rajskom vrtu. Ovaj pustinjak je to htio svaliti na ženina leđa. Ne bi išlo. Sve se u vrtu odigravalo u redu, a onda je došla zmija. Dvadeset na jedan da je upravo završio seriju članaka za časopis na temu ‘Sramota Raja’. ‘Što misliš time,’ kaže on ženi, ‘da sve ostavimo kako jest? Ovdje je sve pogrešno. Sadašnja uprava sve uništava. Mogu ti reći nekoliko

1 Mandžurski incident – povod za japansko postavljanje kontrolirane vlade u Mandžuriji (nap. prev.)

stvari koje će ti otvoriti oči. Što je to? Ono što ne znaš neće te povrijediti? Stari poklič’ kaže on, ‘stari poklič protiv kojeg se naprednjaci moraju boriti’ kaže on. ‘Probudi se. Ovdje trebate promjene. Probaj ovu lijepu crvenu jabuku i vidjet ćeš stvari na moj način.’ I žena padne na to. Znate što se dogodilo.”

„Originalan pogled na stvari”, rekao je nesigurni profesor. „Da, doktore”, nastavio je gospodin Cargan, očito o najmilijoj temi,

„reformatori su ti koji su prouzročili sve nevolje, od zmije na ovamo. Stvari se odvijaju glatko, ljudi su uspješni i zadovoljni – onda dođu oni u svojim gumenim cipelama i bijelim kravatama. I neprestano lupaju po postojećem poretku dok im javnost ne počne vjerovati i da im mogućnost da vode stvari. Koji je rezultat? Svijet je u goroj zbrci nego je bio ikad prije.”

„Jako vas pogađa ta tema, gospodine Cargan”, primijetio je Magee. ,,Mora”, odgovorio je gradonačelnik. „Ja nisam pisac, ali da jesam, izdao

bih knjigu koja bi argument tog obraslog pustinjaka dovela do zida. Žena – pih! Jedini način na koji žene stvaraju probleme je kad padnu na reformske psine.”

Gospodin Peters je prekinuo s desertom, a za to vrijeme gospodin Cargan je razrađivao svoju teoriju. Istaknuo je kako je u mnogim državama reforma prekinula tijek života bez teškoća, sve zavrtložila i okrutno poslala momke koji su uvijek bili odani van u okrutan svijet da traže posao od stranca. Dok je on govorio, oči Loua Maxa gledale su ga iza neprimjerenih zlatno obrubljenih naočala, s jasno ispisanom odanošću psa prema svom gospodaru. Gospodin Magee je pročitao mnogo članaka o tom pitoresknom Carganu, koji se na svoj način borio šakama do položaja stvarnog diktatora u gradu Reutonu. Priča je rijetko bila ispričana bez spominjanja njegovog čovjeka Maxa – Loua Maxa, koji je za gradonačelnika držao u redu južni dio Reutona, a u tom bijednom susjedstvu jada i nečistoće učinio je da su se zaklinjali u Carganovo ime. Gledajući ga sada, gospodin Magee se divio očitoj sposobnosti za lojalnost tog nevrijednog čovjeka.

„Reformatori su uništili Napoleona”, završio je gradonačelnik. „Da, na kraju su poslali Napoleona na neki otok. A njemu nije bilo ravnog otkad je svijeta.”

„Razumijete li se – ispričavam se – razumijete li se u povijest?” bojažljivo je prigovorio profesor Bolton.

„Razumijem li se?” namrštio se Cargan. „Možete se kladiti u to. Poznavao sam Napoleona od kolijevke do groba. Ja nisam obrazovan čovjek, doktore – ali mogu unajmiti sve obrazovane ljude koje želim za osamnaest dolara tjedno – a pun sam poštovanja za Bonapartea.”

„Čini mi se”, upala je gospođica Norton, „da sam čula – jesam li to pročitala u novinama? – da iznad vašeg radnog stola visi Napoleonova slika. Kažu da vi u svojoj karijeri vidite sličnosti s njegovom. Mogu li upitati – je li to istina?”

„Ne, gospođice”, odgovorio je Cargan. „To je šaljiva pripovijest koju je napisao neki novinar. Nema u njoj više istine nego u većini novinskih priča. Ne, nisam ja Napoleon. Ima mnogo razlika između nas – naročito jedna.” Podigao je

glas, i mrko pogledao društvo za stolom. „Naročito jedna. Reformatori su na kraju uništili Napoleona.”

„Ali nije još kraj”, natuknuo je smiješeći se gospodin Magee. Gospodin Cargan ga je iznenada i sa zanimanjem pogledao. „Ne brinem se”, odgovorio je. „Nemojte ni vi, mladiću.” Gospodin Magee je odgovorio kako nije jedan od onih koji se upuštaju u

bespotrebne brige, pa se tišina spustila na skupinu. Peters je ušao s kavom, pa je bio zauzet natakanjem kad je gospodin Bland skočio od stola s izrazom straha na licu.

„Što je to?” povikao je. Ostali su ga pogledali u čudu. „Čuo sam gore korake”, izjavio je. ,,Besmislica”, rekao je gospodin Cargan, „sanjate. Ovaj mir i tišina su

utjecali na tebe, Bland.” Ne odgovorivši, gospodin Bland je ustao i potrčao stepenicama. U njegovoj

odsutnosti pustinjak s Baldpatea govorio je na uho Mageeju. „Nisam od onih što se žale”, rekao je. „Kad živim tako puno sam kao što to

činim, nekako sam izgubio tu naviku, kako se nemam kome žaliti. No ako ljudi nastave dolaziti u ovaj hotel, morat ću dati ostavku kao kuhar. Čini se kao da se svakih nekoliko minuta pojavi novo lice za stolom, a to je meni bitno pitanje.”

„Razvedrite se, Peters”, šapnuo je gospodin Magee. „Postoje još samo dva ključa za svratište. Bit će to granica za broj naših gostiju.”

„Ono što ja pokušavam reći je”, odgovori gospodin Peters, „da postoji granica moje izdržljivosti.”

Gospodin Bland je sišao sa stepeništa. Lice mu je bilo vrlo blijedo kad je sjeo, no na Carganovo pitanje je odgovorio da se morao zabuniti.

„Pretpostavljam da je to bio vjetar”, rekao je. Gradonačelnik je duhovito komentirao strašljivost gospodina Blanda, a

gospodin Max također se jednom ili dvaput upustio u ruganje. To je trgovac dočekao blijedim smiješkom. Tako je večera došla kraju, a gosti Baldpatea su morali sjediti dok je gospodin Peters sa stola uklanjao sve tragove. Gospodin Magee je pokušao razgovarati s gospođicom Norton, ali je ona bila nervozna i rastresena.

„Je li vas gospodin Bland uplašio?” upitao je. Odmahnula je glavom. „Ima drugih stvari o kojima trebam razmišljati”,

odgovorila je. Gospodin Peter je društvu za tu večer kratko rekao doviđenja, i gospodinu

Mageeju na uho toplo izrazio nadu da se krug u dogledno vrijeme neće povećati. Kad je otišao kroz snijeg prema svojoj kolibi, gospodin Cargan je izvadio sat.

„Bili ste već prilično ljubazni prema nama jadnim lutalicama”, rekao je. „Moram vas zamoliti još jednu uslugu. Došao sam ovamo gore da bih vidio

gospodina Blanda. Moramo obaviti neki posao, pa bismo smatrali velikom uslugom, ako biste nas ostavili same u uredu.”

Gospodin Magee je oklijevao. Vidio je kako djevojka lagano kima glavom te ide prema stepeništu.

„Naravno, ako želite”, rekao je. „Nadam se da nećete otići bez pozdrava, gospodine Cargan.”

„To sve zavisi”, odgovorio je gradonačelnik. „Bilo mi je drago što sam upoznao vas i sve ostale. Laku noć.”

Žene, profesor i gospodin Magee išli su širokim stepeništem. Na odmorištu, negdje naprijed gore u mraku, gospodin Magee je čuo glas gospođe Norton.

„Zabrinuta sam, draga, zbilja zabrinuta.” ,,Pst”, stigao je djevojčin glas. „Gospodine Magee, sastat ćemo se opet,

uskoro.” Gospodin Magee je uhvatio profesorovu ruku pa su zajedno stajali u sjeni. „Ne sviđa mi se kako stvari izgledaju”, stigao je odozdo Blandov hrapavi

prigovor. „Koliko je sati?” „Sedam i trideset”, odgovorio je Cargan. „Još dobrih pola sata.” „Kad sam otišao gore netko je bio na drugom katu”, nastavio je Bland.

„Vidio sam ga kako trči u jednu od soba i zaključava vrata.” „Ja sad imam nadzor”, uvjeravao ga je gradonačelnik, „ne brini.” „Nešto se dešava”, činilo se kao Maxov glas. „Sigurno”, smijao se Cargan. „Ali što me briga? Imam mladog Draytona.

Postavio sam ga tamo gdje je sada. Ne bojim se. Neka tapkaju okolo koliko god hoće. Ne mogu me dodirnuti.”

„Možda ne mogu”, rekao je Bland. „No svratište Baldpate nije sjajna ideja kako je isprva izgledalo, zar ne?”

„To je vražja ideja”, odgovorio je Cargan. „Nije bilo nikakve potrebe za svom tom budalaštinom. Rekao sam to Haydenu. Zvoni li ovaj telefon?”

„Ne – samo će bljesnuti svjetlo kad nas žele”, rekao mu je Bland. Gospodin Magee i profesor Bolton tiho su se nastavili penjati stepenicama,

a kao odgovor na Mageejev poziv, starac je ušao u sobu broj sedam i zauzeo stolicu pored vatre.

„To je nevjerojatan zaplet”, primijetio je, „u koji smo uključeni. Nemam pojma koje je vaše mjesto ovdje u toj spletki. No pretpostavljam, ako ja ne shvaćam, da vi razumijete što se dešava. Ne shvaćam više tako brzo kao nekad.”

„Ako mislite”, odgovorio je gospodin Magee, nudeći cigaru, „da ja sudjelujem u toj igri ‘Tko je tko’, onda se gadno varate. U stvari, jednako sam u mraku kao i vi.”

Profesor se nasmiješio. ,,Uistinu”, rekao je tonom koji je pokazivao njegovo nepovjerenje.

,,Uistinu.”

Bio je duboko u diskusiji što se ticala pjesnika Chaucera, kad se čulo kucanje na vratima, i unutra se zabila neprijazna glava Loua Maxa.

„Određen sam”, rekao je, „da sjedim ovdje u hodniku i pazim na duha kojeg je gospodin Bland čuo kako okolo hoda. A kako sam druželjubiv, volio bih sjediti na vašem pragu, ako nemate ništa protiv.”

„Svakako”, odgovorio je Magee. „Ovdje je stolica. Pušite li?” „Hvala.” Gospodin Max je stavio stolicu postrance u dovratnik sobe broj

sedam, i sjeo. Sa svog mjesta vladao je pogledom na Mageejevu sobu i vrh stepeništa. Svojim je žutim zubima opako zagrizao kraj cigare. „Ne dajte da vam prekinem razgovor, gospodo”, zamolio je.

„Govorili smo”, rekao je mirno profesor, ,,o stihotvorstvu Chaucera. Gospodin Magee...”

Nastavio je diskusiju istim glasom, gospodin Magee se naslonio straga na stolicu i smješkao zadovoljan načinom na koji je postavljena pozornica: gospodin Max u oblaku dima na straži njegovih vrata; gradonačelnik i gospodin Bland bdiju dolje pored razvodne ploče telefona, da bljesne svjetlo koje bi im trebalo javiti da netko iz vanjskog svijeta želi razgovarati s hotelom Baldpate; tajnoviti lik koji je u mraku lepršao okolo; prekrasna djevojka koja će moliti Mageeja da joj učini uslugu, slijepo joj vjerujući.

Profesor je monotono govorio. Jednom je gospodin Magee prekinuo kako bi Loua Maxa uvukao u vatrenu diskusiju. Kroz četvorine svjetla izvan prozora je vidio djevojku sa stanice kako žurno prolazi balkonom, a bijele snježne pahulje padale su joj na plavu kosu.

VIII. poglavlje

Gospodin Max priča priču o sumnji

rošao je jedan sat. Gospodin Max je pod prisilom priznao da dobra cigara okrepljuje dušu i prihvatio još jednu iz Mageejeva obilja. Profesor je

nastavio pričati. Očigledno je to bila njegova najomiljenija zabava. Činilo se da citira iz govora; gospodin Magee ga je zamišljao na platformi Chautauqua2 s krčagom zapjenjene vode pored sebe.

Dok je govorio, gospodin Magee je proučavao onaj dio njegovog profinjenog učenog lica koji je brada ostavila izloženog svijetu. Koji je dio zauzimao Thaddeus Bolton, nositelj Crandallove katedre komparativne književnosti, u ovoj mreži čudnih nemira? Zašto je bio na Baldpateu? I zašto su ga tako malo pogađale brze promjene osobina kolonije u hotelu – promjene koje su gospodina Mageeja ostavljale bez daha? On ih je uzimao tako mirno kao što bi uzeo grejpfrut kod stola za doručak. Tek jutros mu je pokusa radi gospodin Magee pridao pažnju zbog sumnje na ubojstvo, a starac nije ni trepnuo okom. Gospodin Magee je pomislio da je taj čovjek bio najmanje čudan među svim čudnim likovima koji su se smucali oko Baldpatea, a koji se sad borio sa Chaucerom dok je, metaforički, gorio Rim. Nije to mogao shvatiti.

Gospodin Max je u profesorov govor ubacio glasni zijev. „Jednom sam igrao šah s nekim Nijemcem”, rekao je, ,,a drugi put sam

otišao na predavanje o pročišćavanju politike, ali nikad nisam dobio tako dosadan posao kao što je ovaj koji imam sada.”

„Tako mi je žao”, odgovorio je Magee, „da vam naše društvo dosađuje.” „Bez uvrede”, primijetio je onaj žutog lica. „Samo sam mislio, dok sam se

ovdje smještao, kako sve to dolazi od toga što su ljudi sumnjičavi jedni prema drugima. Uvijek sam smatrao da bi svijet bio bolje mjesto kad u njemu ne bi bilo sumnje. Devet od deset puta sumnja na ničemu ne stoji čvrsto – ako se može reći da sumnja uopće stoji.”

Očigledno je gospodin Max želio dozvolu da se obrati; profesor mu je dostojanstveno dozvolio.

„Govoreći o sumnji”, nastavio je sivi mali čovjek, zamišljeno vrteći cigaru između tankih usnica, „podsjeća me na slučaj koji mi je ispričao Pueblo Sam, prije nekoliko godina. U nekom smislu to je zbilja smiješno, a u drugom je vraški tužno. Pueblo Sama su tako nazivali jer nikad nije bio zapadno od Šeste avenije. On je bio sjajan otmjen gospodin koji je živio od svoje pameti, a imao ju je prilično.”

„Čovjek od povjerenja”, natuknuo je Magee.

2 Naftna platforma u Oklahomi (nap. prev.)

P

„Nešto u tom smislu”, priznao je gospodin Max, „pravi tip među prijateljima, razumijete. Pa to u vezi sa sumnjom što mi je rekao Sam da se jednom dogodilo zbilo se ovako nekako. Jednog žarko vrućeg dana u ljetu Sam se ukrcao na brod za Coney, s idejom da sve poslovne brige ostavi na sat ili dva, da samo bezbrižno i mirno plovi po zaljevu i ohladi se. Tako je uzeo sklopivu stolicu i progurao se kroz gomilu do gornje palube, pored pilotske kabine, i sjeo da bi osjetio povjetarac ako ga tamo ima.

Pa, sjedio je tamo oko deset minuta, kaže mi Sam, kad se pojavila najlakša zarada koja je ikad stigla s neke stare farme...”

„Oprostite”, pobunio se profesor Bolton. „Spreman novac, ispušten novac, cvijeće u vrtu što čeka da bude ubrano”,

tumačio je gospodin Max. „Taj tip, kaže Sam, bio je tako savršena seljačina da je prirodno pogledao pored njega da vidi postoji li na podu ostatak snopića sijena. Neko vrijeme Sam je tamo sjedio loše raspoložen dok je razmišljao kako je teško ostaviti posao po strani i tu i tamo uzeti malo odmora, pa raspravljajući hoće li se obzirom na praznik napregnuti dovoljno da ispruži ruku i uzme koliko god je novaca tip imao. Dok je sam sa sobom raspravljao, budaletina je riješila pitanje došavši preko i sjedajući blizu njega.

U gradu je, rekao je Samu, da uživa u uličnim filmovima, ili pak da zaboravi stabla tamo kod kuće koja rode trešnjama za dno koktel čaša. ‘I vjerujte mi’, kaže on Samu, ‘nema nijednog od mudrih ljudi koji će me uništiti. Ja sam prepametan’, rekao je.

‘Kladim se da jeste’, kaže Sam smijući se toj ribi koja se borila da uđe u mrežu.

‘Da, gospodine’, kaže posljednji Mohikanac, ‘ne mogu me prevariti. Mogu ih prepoznati iz takve daljine koliko vidim, a moj je vid savršen. Jedan od njih prišao mi je u parku Gradske vijećnice i pokušavao mi prodati neke rudarske dionice. Nagađam da se još nije oporavio od onog što sam mu rekao. Kažem vam, ne mogu oni prevariti Marka Dennena’, kaže momak.

Sam mi je rekao da se na te riječi samo naslonio natrag u naslonjač te zurio u budalu i fućkao ispod glasa. Prije mnogo godina, čini se, Sam je živio u gradu Readsboro u Vermontu i trčao gore-dolje ulicama s jednom naramenicom i modricom od kamena, a klinac koji je trčao s njim bio je Mark Dennen. A Sam kaže da je gledao u tog momka iz šume koji je trčao uokolo plačući do neba da treba čuvara, pa vidio da je to bio svijetlokosi Mark Dennen i – Sam mi je rekao – da je nešto čini se puklo u njemu, pa je poželio ispružiti ruke i zagrliti tog momka.

‘Mark Dennen’, poviče Sam, ‘života mi. Iz Readsboroa u Vermontu. Klinac s kojim sam se običavao igrati pod uličnim svjetlima – zar me se ne sjećaš?’

„No Sam kaže da ga je momak samo gledao ravno u oči, stisnuo vilice i rekao: ‘Pretpostavljam da ćete sljedeće pitati za mog brata Georgea?’

‘Ti nemaš nikakvog brata Georgea, ti idiote’, smijao se Sam. Rekao mi je da je razmišljao kako će svog starog prijatelja Marka častiti ručkom koji će ući u

povijest Readsboroa. ‘Mark, ti stara lopužo’, rekao je, ‘zar me se ne sjećaš – ne sjećaš se malog Sama Burnsa, koji se znao s tobom igrati loptom oko zgrade, koji je ukrao tvoju djevojku 1892.? Zar se ne sjećaš starih dana u Readsborou?’ Tog puta je bio posve uzbuđen, rekao mi je Sam, a sva su se sjećanja puzeći vratila, pa je mislio da nikad u životu nije bio tako veseo što je naišao na nekoga. ‘Sjećaš se malog Sama Burnsa, zar ne?’još je jednom upitao.

No taj momak samo gleda Sama svojim očima hladnima poput čelika, pa kaže: ‘Prilično ste bistri, gospodine, ali nećete me prevariti. Ne, nećete izigrati Marka Dennena.’

‘Ali Mark’, rekao je Sam, ‘kunem se svim što je sveto da sam ja taj klinac – ja sam Sam Burns. Kakav dokaz želiš? Sjećaš li se starog Eda Haywooda koji je imao drogeriju točno preko puta poštanskog ureda? Tip koji nikad nije oprao svoje izloge? Ja se sjećam. A gospođice Hunter koja je predavala u šestom razredu kad smo mi tamo išli – ženice s ispranim sivim očima i slomljenim prednjim zubom? I one slatke djevojčice, Sarah nešto – čekaj trenutak, sjetit ću se ili puknuti – Sarah – Sarah – Sarah Scott, tako ti se dopadala? Jesi li se oženio s njom, Mark? Pa starog Lafea Perkinsa, koji je znao biti pri ruci kadgod su bilo gdje trebali neki popravci – reumatizam, štap i visok kriješteći glas koji je isprobavao dajući naredbe o stvarima koje ga se nisu ticale. Pa, Mark, ja se svega sjećam. Blagi bože, čovječe’, rekao je Sam, ‘hoćeš li još kakvih dokaza?’

No taj seljački tupan samo je gledao Sama odozgo do dolje i oštroumno primijetio: ‘Pa to je izvanredno, kako znate sve te stvari. Izvrsno. Ali ne možete me prevariti’, rekao je, ‘ne možete prevariti Marka Dennena.’”

Gospodin Max je za trenutak zastao u svom pripovijedanju. Zvuk glasova došao je gore iz ureda hotela Baldpate. Jedan, onaj gradonačelnika, tutnjao je glasno i ljutito. U očitoj želji da ga utopi gospodin Max je raspoloženo nastavio:

„Pa, gospodo, za Sama je to moralo biti pitanje časti, mogli bismo reći, da uvjeri tog momka. Rekao mi je, da nikad u životu ništa nije htio tako jako kao to da Mark Dennen popusti. Bilo je vruće poslijepodne, a on se ukrcao na brod zbog odmora, ali je skinuo svoj ovratnik i počeo raspravljati. Rekao je Marku Dennenu broj cigli na metodističkoj crkvi koja je tad bila izgrađena kako je javljeno u Readsboro Citizenu. Rekao mu je ime komada kojeg je Markova sestra recitirala na školskoj priredbi u proljeće 1890. Sa sve četiri strane omeđio je česticu na kojoj su postavljani cirkusi kad su dolazili u Readsboro. Imenovao je svakog građanina u gradu, živog ili mrtvog, koji je ikad bio poznat izvan svoje porodice, i svu djecu koja su se rodila, i poženio ih i pročitao njihove posmrtne govore, a taj je tvrdoglavac iz šume sjedio tamo otvorenih usta i rekao: ‘To je izvan mojeg poimanja kako to sve znate. Vi Njujorčani ste lukaviji nego što vas ja cijenim. Ali ne možete me prevariti. Vi niste Sam Burns. Pa, ja sam s njim išao u školu.’

Sad su prolazili blizu Coneyja”, nastavio je gospodin Max”, a Samovo lice je bilo purpurno i kapao mu je znoj, dok je blebetao o događajima u Readsborou brzinom od deset riječi u sekundi, ali taj Mark Dennen je tamo sjedio i nije se htio pomaknuti od svoje tvrdoglave arogancije. Tako su došli do lukobrana, a

Sam je skoro jecao u pravim suzama i molio, kao da će mu se srce slomiti: ‘Mark zar se ne sjećaš kad smo malog Billa Barnabyja bacili u jezerce, a on nije znao ni zaveslaja, pa nam se skoro utopio?’ još uvijek mu je njegov stari drug pokazivao kameno lice.

A na lukobranu je taj Dennen ispružio ruku Samu, koji je bio fizička olupina i slomljen čovjek, i rekao: ‘Vi ste zbilja zgodni, gospodine. Bit će mi veselje ovo ispričati u Readsborou. Jedanput ste sreli nekog tko je prepametan za vas, ha? U svakom slučaju, mnogo vam hvala za društvo! ’ Pa je otišao i ostavio Sama naslonjenog na ogradu, bez ikakve nade u ljudsku prirodu. ‘Nadam se da će ga netko prijeći’, rekao mi je Sam, ‘i dobro ga prijeći. On je od onih s kojima ako radite ispravno možete prodati dionice u kompaniji koja započinje vrtove na vrhu piramida u Egiptu. Ja bih ga sam odrao’, rekao mi je Sam, ‘ali nisam imao srca.’”

Gospodin Max je završio, a odozdo su se opet čuli povišeni ljutiti glasovi. „Zanimljiva priča, gospodine Max”, komentirao je profesor Bolton.

„Zapamtit ću je.” „Ispričana je s izvanrednim osjećajem za detalje”, dodao je gospodin

Magee. ,,U stvari, čini mi se da bi samo jedan od dva učesnika tako izvrsno mogao zapamtiti sve fine poante. Gospodine Max, vi mi baš ne izgledate točno kao Mark Dennen, pa prema tome – ako ćete mi oprostiti slobodu...”

„Razumijem vas”, tužno je odgovorio Max. „Ista stara priča. Sumnja – svuda sumnja. Ona radi mnogo štete, vjerujte mi. Ja ne bih...”

Skočio je sa stolice i nestao jer ga je Carganov glas zvao odozdo. Gospodin Magee i profesor usklađeno su ga slijedili. Sakrivši se opet u prijateljske sjene odmorišta, čuli su glasne tonove gradonačelnikova bučnog glasa, i nježniji Blandov.

„Što s ovim?” urlao je gradonačelnik. ,,Hayden je propjevao. Telefonira Blandu – ne meni. Plače o sudovima. Ne znam što je trulo. On je propjevao. Nije telefonom javio kombinaciju.”

,,Cinkaroš!” poviče gospodin Max. „Gospoda mu”, rekao je gradonačelnik, „bit će mi otvoren u svakom

slučaju. Zaslužio sam ono što je u njemu, pošteno, i – zaslužio sam to. Imat ću to, Max.”

„Slušaj, Cargane ubacio se gospodin Bland. „Makni se, ti”, povikao je Cargan. ,,I makni tu dječju pucaljku prije nego

budeš ranjen. Dobit ću s pravom ono što je moje. Taj će sef biti noćas otvoren. Max, uzmi svoju torbu. “

Gospodin Magee i profesor su se okrenuli i popeli se na drugi kat. Zastali su ispred broja sedam i pogledali jedan drugome u oči. Profesor Bolton je slegnuo ramenima.

„Idem u krevet”, rekao je, ,,a savjetujem vama da učinite isto.” ,,Da”, odgovorio je, ali nije imao pojma što je rekao. Što se tiče starčeva

savjeta, nije imao nikakvu namjeru da ga prihvati. Melodrama – zbog čega je

došao u hotel Baldpate, da je zauvijek zaboravi – ludovala je u tom domu samoće. Ljudi su govorili o pištoljima, prisezali i prijetili. O čemu se radilo? I koju je ulogu on mogao odigrati u svemu tome?

Ušao je u sobu broj sedam i zastao u čudu. Pred jednim od njegovih prozora izvana stajala je gospođica Norton i lupala po staklu da joj otvori. Kad je napokon stao pred nju bez prozora između njih, vidio je da joj je lice vrlo blijedo, a da joj se brada trese kao što se tresla na stanici.

„Što je?” povikao je Magee. „Nisam smjela ući”, odgovorila je. „Slušajte. Rekli ste da mi želite pomoći.

To sad možete učiniti. Sve ću vam kasnije objasniti – ovo je sve što vam sad moram reći. Dolje u sefu je paket u kojem je dvjesto tisuća dolara. Čujete li – dvjesto tisuća. Moram dobiti taj paket. Ne pitajte me zašto. Došla sam ovamo da ga uzmem – moram ga imati. Kombinaciju su trebali telefonom javiti Carganu u osam sati. Skrivala sam se vani pred prozorom. Nešto je pošlo po zlu – nisu je javili telefonom. On će otvoriti sef na silu. Čula sam ga kad je to rekao. Nisam mogla čekati da čujem više – vidjela sam ga.”

,,Koga?” upitao je gospodin Magee. „Ne znam – visokog crnog tipa – koji se skrivao pred prozorom kao i ja.

Čovjek s jednim od preostalih ključeva, pretpostavljam. Čovjek kojeg je gospodin Bland večeras čuo kako hoda. Vidjela sam ga i bila sam strašno prestrašena. U redu je kad znaš tko je druga osoba, ali kad – to je sve tako jezivo – bojala sam se. Pa sam dotrčala – ovamo.”

„Prava odluka”, pohvalio ju je gospodin Magee. „Ne brinite. Nabavit ću vam novac. Dobit ću ga, pa makar morao na kriške narezati gradsku administraciju Reutona.”

„Vjerujete mi?” upitala je djevojka s malom zadrškom u glasu. Snijeg je bio bijel na njenoj kosi; čak su i sjene u njenim očima nagovještavale lipanjsko nebo. „Bez da znate tko sam, ni zašto moram imati taj novac – uzet ćete ga za mene?”

„Neki ljudi”, rekao je gospodin Magee, „se susreću cijeli svoj život uz ružičaste male čajeve, i nikad ne upoznaju jedan drugoga, dok se drugi samo nasmiješe jedno drugome preko čekaonice na stanici – i to je dovoljno.”

„Tako mi je drago”, šapnulaje djevojka. „Nikad nisam sanjala da ću sresti nekog poput vas – ovdje gore. Molim, oh molim vas, budite vrlo oprezni. Ni Cargan ni Max nisu naoružani. Bland je. Nikad si ne bih oprostila da budete ranjeni. Ali nećete biti – zar ne?”

„Možda uhvatim prehladu”, smijao se gospodin Magee, „inače ću biti savršeno siguran.” Otišao je u sobu i stavio veselu kariranu kapu. „Čini me sličnim Sherlocku Holmesu”, smiješio se djevojci uokvirenoj prozorom. Kad se okrenuo prema svojim vratima da ih zaključa, otkrio je da je ključ nestao i da je zaključano izvana. ,,Oh, vrlo dobro”, rekao je neozbiljno. Zakopčao je svoj kaput do vrata, pogasio je svijeće u sobi broj sedam, pa se pridružio djevojci na balkonu.

„Idite u svoju sobu”, rekao je nježno. „Vaše su brige gotove. Za jedan sat donijet ću vam zlatno runo.”

„Budite oprezni”, šapnula je. „Budite jako oprezni gospodine – Billy.” „Samo zbog toga”, povikao je veselo Magee, „donijet ću vam četiri stotine

tisuća dolara.” Potrčao je do kraja balkona, i spustivši se meko na zemlju, bio je spreman

za svoj prvi pokus u otmjenoj umjetnosti drumskog razbojništva.

IX. poglavlje

Melodrama u snijegu

jesec kojeg s pravom slave u ljetnim mjesecima i koji je bacao toliko iluzije na romanse iz svratišta Baldpate nije se nigdje pokazivao dok je

gospodin Magee gmizao po zemlji blizu verande. Snijeg je gore iz mraka sipio po njemu; tri koraka dalje činilo se da svijet prestaje.

„Odlična noć”, nasmiješeno je mrmljao, „za moj prvi nastup u pljačkaškom poslu.”

Prebacio se preko verande, i meko hodao uz nju dok nije došao do prozora koji se otvarao u ured. Oprezno je vimuo unutra. Prostrana pusta soba bila je osvijetljena samo jednom svijećom. U podnožju širokog stubišta mogao je raspoznati veliku gromadu koja je sjedila na najnižoj stepenici, za koju je ispravno smatrao da je gradonačelnik Reutona. Iza stola na kojem je stajala svijeća vidjeli su se glava i ramena gospodina Maxa. On je marljivo radio u neposrednoj blizini vrata sefa. Povremeno se savjetovao s malom putnom torbom koja je stajala na pultu. Gospodin Max se prije svog dolaska u reutonsku politiku ogledao u mnogim profesijama; očigledno je vježbanje jedne od njih sad iskorištavao. Gospodina Blanda nije bilo na vidiku.

Drhteći od hladnoće i uzbuđenja, gospodin Magee se naslonio na bočni dio hotela Baldpate i čekao. Gospodin Max je žustro radio, često se okrećući svojoj torbi kao liječnik kutiji s lijekovima. U uredu nije izgovorena nijedna riječ. Prolazile su minute. Gromada u podnožju stepenica nemirno se micala. Djelovanje gospodina Maxa bilo je uglavnom skriveno pultom, za kojim su ljeti sramežljive stare dame pitale za svoju poštu. Imajući vremena za razmišljanje, gospodin Magee je zamislio užas tih dama da su sada mogle doći do pulta u Baldpateu.

Iznenada je gospodin Max istrčao u sredinu ureda. Gotovo istog trena pojavio se oblačić bijelog dima i grmljavina. Činilo se da će se svratište nakon svih tih godina što je čvrsto stajalo otkotrljati niz planinu. Gradonačelnik je prestrašeno pogledao gore iza sebe; gospodin Max je potrčao da otvori vrata sefa i došao natrag pred pult s paketom u ruci. Pošto ga je brže bolje pogledao, gospodin Cargan je plijen stavio u džep. Pohlepne Maxove oči jedan tren su ga pratile; onda je potrčao i pokupio svoj alat. Sad su bili spremni da odu. Gradonačelnik je s pulta podigao svijeću. Njena je svjetlost pala na veliku stolicu pored vatre, a gospodin Magee je u toj stolici vidio lik gospodina Blanda, zavezanog i začepljenih usta.

Gospodin Cargan i njegov kompanjon su zastali, i činilo se kako se pobjedonosno i s porugom obraćaju u pravcu gospodina Blanda. Zakopčali su svoje kapute i držeći svijeću gore nestali kroz vrata blagovaonice.

M

„Moram dobiti taj paket.” To je neobično dramatična dama rekla gospodinu Mageeju stojeći na balkonu hotela Baldpate, sa svojom žutom kosom bijelom od snijega i očima što su sjajile čak i u sjeni. A on se rado latio tog traženja. Znao je da je sad došao trenutak da djeluje. Osjećao je da se Maxa može brzo riješiti; Cargan će zahtijevati vrijeme i pažnju.

Požurio je okolo do ulaznih vrata svratišta, pa ih otključao, uzevši veliki ključ iz svog džepa, kao sredstvo za povlačenje onamo, kamo ga ljudi koje će upravo napasti ne bi mogli slijediti. Već je u daljini čuo njihove prigušene korake. Prešavši verandu pao je dolje u snijeg pored velikih kamenih stepenica što su vodile do glavnog ulaza u hotel Baldpate.

Čuo je Cargana i Maxa baš iznad svoje glave. Govorili su o vlakovima za Reuton. U vrlo dobrom raspoloženju očigledno su krenuli niz stepenice. Gospodin Magee je čučnuo, odlučivši da će iskočiti onog trena kad stignu do tla. Bili su na zadnjoj stepenici – sad!

Iznenada se s druge strane stepenica podigao lik, šaka je sjevnula naprijed, i gospodin Max je vrteći se poput derviša počeo padati dolje niz snježni put, da bi sletio u duboki snijeg dva metra dalje. Sljedećeg su trenutka gradonačelnik Reutona i crna spodoba bili uhvaćeni u strašnom sukobu. Gospodin Magee, iznenađen tim obratom stvari, mogao je samo stajati i buljiti kroz mrak.

Petnaest sekundi dva su lika groteskno plesala gunđajući, skližući se i boreći se u snijegu koji je padao. Onda se gradonačelnikova noga okliznula ispod njega na izdajničkom bijelom tepihu i obojica su zajedno pala. Kad je gospodin Magee naletio dolje na njih vidio je strančevu ruku kako pronalazi gradonačelnikov džep i iz njega izvlači paket koji se nalazio u uredu prije samo nekoliko trenutaka.

Na nesreću, za potrebe drame u koju je bio upleten, gospodin Magee na sveučilištu nikad nije bio sportaš. No bio je mlad čovjek, prosječne snage i okretnosti, a imao je prednost što je na svoje protivnike sletio posve neočekivano. Prije nego je onaj gospodin shvatio što se dogodilo gospodin Magee je snažno povukao paket iz njegove ruke, bacio tipa natrag na oboreni lik najvišeg dužnosnika u Reutonu i pobjegao uz stepenice. Stranac se brzo osovio na noge i počeo potjeru, ali je stigao na velika ulazna vrata hotela Baldpate baš na vrijeme da čuje kako je brava škljocnula iznutra.

Na trenutak siguran iza zaključanih vrata, gospodin Magee je zastao da dođe do daha. Žar bitke ispunio mu je dušu. Tek je dosta kasnije shvatio da je bitka bila obično natezanje u mraku. Osjetio je kako mu obrazi gore od uzbuđenja kao slatkoj apsolventici – obrazi čovjeka koji se uvijek dičio da je u svakoj situaciji nedirnuti cinik.

Ne razmišljajući o gospodinu Blandu svezanom u naslonjaču, gospodin Magee je hitao širokim stepeništem Baldpatea. Sad dolazi najdivnija od svih scena. Plavokosa dama; vitez kojeg je poslala u borbu; vitez se vratio. „Tražili ste me da vam ovo donesem, moja damo.” Damino iznenađenje i veselje – možda i obožavanje viteza.

Desno od stepenica ležao je broj sedamnaest i dama, a na lijevo navodno nije trebalo biti nikoga. Kad je gospodin Magee došao do drugog kata veselo dočaravajući scenu u kojoj je trebao igrati tako zadovoljavajuću ulogu – zastao je. Jer na pola puta dolje niz hodnik pa na lijevo, jedna su otvorena vrata bacala slabu svjetlost u predvorje, a u toj svjetlosti stajala je žena koju nikad prije nije vidio. Utisci o njoj stigli su gospodinu Mageeju ovim redom, u krznenom kaputu, visoka, zgodna, bahatih manira nekoga tko unajmljuje šofera.

„Ispričavam se”, rekla je, „no jeste li vi kojim čudom gospodin Magee?” Vitez se slabo oslonio na zid i pokušao misliti. ,,Ja – jesam”, uspio je reći. „Tako mi je drago što sam vas našla”, odgovorila je djevojka. Nesigurnom Mageeju činilo se da njene tamne oči nisu bile presretne.

„Bojim se da vas ne mogu pozvati unutra. Ne znam kakav je običaj u ovakvoj – zna li itko? Sama sam sa svojom dvorkinjom. Hal Bentley mi je rekao, kad sam ga pismom zamolila ključ ovog mjesta, da ste vi ovdje, i da se stavim pod vašu zaštitu.”

Gospodin Magee je izveo naklon, od čega je većina bila izgubljena u mraku.

„Oduševljen, siguran sam”, promrmljao je. „Pokušat ću vas ne zlorabiti”, nastavila je. „Cijela priča je tako neobična da

je gotovo apsurdna. No gospodin Bentley je rekao da ste vi vrlo ljubazni. Kazao je da bih vam mogla vjerovati. U velikoj sam neprilici. Došla sam ovamo uzeti nešto – a nemam pojma kako nastaviti. Došla sam jer to moram imati – toliko mnogo zavisi o tome.”

Gospodin Magee je u svom džepu proročanski stisnuo paket za kojeg je vodio bitku.

„Možda sam zakasnila.” Djevojčine oči su se proširile. „To bi bilo užasno neugodno. Ne želim da budete povrijeđeni dok mi pomažete...” Spustila je glas. „No ako postoji ikakav način na koji mi možete pomoći – u toj teškoći – neću nikad biti dovoljno zahvalna. Dolje u sefu je, vjerujem, paket koji sadrži veliki iznos novca.”

Ruka gospodina Mageeja se grčevito stisnula u njegovom džepu. „Ako postoji ikakva mogućnost”, rekla je djevojka, „moram se dokopati

tog paketa. Dajem vam svoju riječ da na njega imam isto toliko prava kao bilo tko tko će se pojaviti u hotelu. Upletena je čast i sreća nekog tko mi je vrlo drag. Molim vas – budite odvažni kao što sam ja iz očaja i zbog obećanja Hala Bentleyja – da ćete mi pomoći ako vidite da možete.”

Očima kao u snu gospodin Magee je gledao u lice zadnje pridošlice u Baldpate.

„Hal Bentley je stari prijatelj i zadirkivalo”, rekao je. „Bit će mi veliko zadovoljstvo pomoći njegovoj prijateljici.” Zastao je, čestitajući si da su to bile riječi, prazne riječi.

„Kad ste stigli, ako mogu pitati?”

„Vjerujem da ste večerali kad sam stigla”, odgovorila je. „Gospodin Bentley mi je dao ključ od kuhinjskih vrata, pa smo našle stražnje stubište. Činilo se da je dolje društvo – a ja sam željela vidjeti samo vas.”

„Ponavljam”, rekao je gospodin Magee, „bit će mi drago da vam pomognem, ako mogu.” Njegova riječ jednoj drugoj dami, razmišljao je, bila je obvezujuća. „Pretpostavljam da ne šteti pričekati do jutra.”

„Ali – bojim se da je to bilo noćas...” počela je. „Razumijem”, odgovorio je Magee. „Planovi su se pokvarili. Možete

slobodno ostaviti svoje brige da čekaju do jutra.” Skoro je dodao nešto o oslanjanju na njega, ali se na vrijeme sjetio kojoj se djevojci obraća. „Ima li još nešto što bih mogao učiniti da se osjećate bolje?”

Djevojka je jače navukla krzno na ramena. Podsjećala je Mageeja na siguran, luksuzan život – mogao ju je zamisliti

kako ispred kamina u prekrasnoj sobi časti mlade ljude čajem – bezukusnim čajem u šalicama poput naprstka.

„Vi ste vrlo dragi”, rekla je. „Teško da sam očekivala kako ću ovdje provesti cijelu noć. Prilično je hladno, no sigurna sam da imate dovoljno vunenih pokrivača i kaputa.”

Dužnost gospodina Mageeja bila je jasna. „Zapalit ću vam vatru”, priopćio je. Djevojka je na tu pomisao bila u

neprilici. „Ne, ne mogu vam to dozvoliti”, rekla je. „Sigurna sam da to nije potrebno.

Sad ću reći laku noć.” „Laku noć. Ako postoji nešto što mogu učiniti...” „Reći ću vam”, dovršila je ona smiješeći se. „Vjerujem da sam vam zaboravila reći svoje ime. Ja sam Myra Tornhill iz

Reutona. Do sutra.” Ušla je unutra i zatvorila vrata. Gospodin Magee je jednostavno sjeo na hladnu stepenicu. Nestao je sav

sjaj iz scene koju je zamišljao trenutak prije. Imao je novac, da, novac nabavljen u hrabroj bitci, ali u momentu kad je zgoditak nosio svojoj dami, jedna se druga pojavila iz tame da položi pravo na njega. Što je trebao učiniti?

Ustao je i krenuo prema broju sedamnaest. Djevojka koja je tamo čekala bila je vrlo šarmantna i privlačna – no što je on znao o njoj? Što je htjela s tim novcem? Zastao je. Ova je druga djevojka došla od Hala Bentleyja, prijateljeva prijateljica. I tvrdila je da ima svako pravo na taj dragocjeni paket. Koje su ono bile njezine točne riječi?

Zašto ne pričekati do jutra? Možda će u sivoj hladnoj zori jasnije vidjeti put kroz tu besmislenu zbrku. U svakom slučaju, bilo bi opasno baš sad dati paket, koji su tako ozbiljno tražili očajni muškarci, na čuvanje bilo kojoj ženi. Da, čekat će do jutra. To je bio jedini razuman način.

Razuman? To je bila riječ koju je upotrijebio. Vitez koji je lupetao o razumnom!

Gospodin Magee je otključao vrata broja sedam i ušao. Paleći svijeće i potpirujući vatru, sastavio je poruku djevojci koja je čekala u sedamnaestici:

„Sve je u redu. Spavajte mirno. Obavljam posao. Vidjet ću vas sutra. Gospodin – Billy”

Gurnuvši tu poruku ispod njenih vrata, bivši vitez požurio je odmaknuti, da izbjegne ispitivanje, pa je sjeo u svoju stolicu pored vatre.

„Moram razmisliti”, mrmljao je. „Moram ispravno riješiti tu stvar.” Jedan sat je razmišljao, pretresajući najbolje što je mogao tajanstvenu igru

u kojoj je igrao glavnu ulogu bez knjige pravila. Vratio se na sam početak – čak na stanicu u Upper Aquewan Fallsu gdje ga je potpuno osvojio neporeciv šarm prve od djevojaka. Ispitivao je Blandov dolazak i njegovo lupetanje o trgovini pomodarijama, dolazak profesora Boltona i njegovu čudnu priču o umjetnim plavušama i sufražetkinjama, gospođice Norton i njene nemoguće majke, Cargana, koji mrzi reformatore, i Loua Maxa koji mrzi sumnju. Mislio je o liku u tami na podnožju stubišta, koji se tako divlje borio za paket u njegovom džepu – o djevojci koja je na balkonu tako uvjerljivo molila njegovu pomoć – o hladnijoj, sofisticiranijoj ženi koja je stigla s ovlasti Hala Bentleyja da ga zatraži istu uslugu. Myra Tornhill? Čuo je to ime, sigurno. Ali gdje?

Misli gospodina Mageeja vratile su se u New York. Pitao se što bi rekli da ga sad mogu vidjeti, kako se vrti u čudnoj romansi, i to ne svog vlastitog pisanja – on koji je došao u hotel Baldpate kako bi pobjegao od viška romansiranja i zagledao se u srca ljudi, filozof. Glasno se nasmijao.

„Sutra je novi dan”, mislio je. „Onda ću riješiti cijelu tu stvar. Ne mogu otići niti igrati bez mene, ja imam loptu.”

Izvadio je paket iz džepa. Njegovi su pečati već bili slomljeni. Odvezujući uzice počeo je pažljivo odmotavati papir – debeli žuti pak-papir, i uljnati unutarnji omot. Pa je konačno otvorio čvrstu hrpu – čega? Bolje je pogledao. Šuštave, prekrasne novčanice od tisuću dolara. Uau! Nikad prije nije vidio novčanicu te veličine. A ovdje ih je bilo dvije stotine.

Opet je zamotao paket i spremio se za krevet. Baš kad se htio povući, sjetio se gospodina Blanda u prizemlju svezanog i začepljenih usta. Otišao je u predsoblje s namjerom da oslobodi nesretnog trgovca, ali su se iz ureda začuli glasovi gradonačelnika, Maxa i samog Blanda. Očigledno je između njih bio proglašen mir. Gospodin Magee se vratio u broj sedam, zatvorio sve prozore, smjestio vrlo traženi paket ispod svog jastuka i nakon pola sata mozganja i trzanja zaspao.

Još je uvijek bilo prilično mračno kad se uz trzaj probudio. U tami je mogao razaznati spodobu koja je stajala pored njegovog kreveta. Brzo je stavio ruku pod jastuk; paket je još uvijek bio tamo.

„Što hoćete?” upitao je sjedajući u krevetu. Kao odgovor uljez je skočio kroz vrata i nestao u mraku vanjske sobe.

Gospodin Magee ga je slijedio. Jedan od njegovih prozora udarao je na vjetru natrag-naprijed. Brzo navlačeći kućni ogrtač i upalivši svijeću počeo je istragu.

Staklo iznad brave bilo je razbijeno. Vani na snijegu ispod balkona bili su svježi otisci nogu.

Gospodin Magee je pospano osigurao dragocjeni paket i stavio ga u džep svojeg ogrtača. Onda je navukavši cipele svojoj opremi dodao prostrani kaput, uzeo svijeću pa izišao na balkon.

Oluja se pojačala; snijeg je lepršao i hujao; svratište Baldpate je posvuda divlje štropotalo. Na tom je vjetru bilo teško zadržati svijeću upaljenu. Gospodin Magee je slijedio otiske nogu uz istočnu stranu do ugla svratišta, zatim po zaklonjenijoj stražnjoj strani i konačno do zapadne strane. Na zapadu je bio prilično neugledan aneks glavnoj zgradi, koji je postao potreban zbog većeg pokroviteljstva. Bio je povezan s hotelom natkrivenim prolazom s balkonom drugog kata. Otisci su prestajali na ulazu u taj prolaz.

Ušavši u prolaz gospodin Magee je išao prema vratima aneksa. Iskušao ih je. Bila su zaključana. No kad se okrenuo, čuo je glasove s druge strane.

Gospodin Magee je jedva imao dovoljno vremena da ugasi svijeću i klizne u sjenu iza ugla.

Vrata aneksa su se otvorila. Čovjek je izišao u prolaz. Stajao je tamo. Svjetlost svijeće koju je držao netko u dovratniku, koga gospodin Magee nije mogao vidjeti, pala je na njegovo lice – mudro lice s naočalama profesora Thaddeusa Boltona.

„Više sreće sljedećeg puta”, rekao je profesor. „Drži ga na oku”, rekao je glas iznutra. „Ako pokuša otići iz hotela bit će

velike buke. Moramo u tome sudjelovati – i pobijediti.” ,,Mislim”, rekao je profesor Bolton, smiješeći se akademski, „da će mu

stanari Baldpatea sutra prirediti zanimljiv dan.” „Bit će to zanimljiv dan za sve”, odgovorio je glas. „Ako ću ja nekim čudom morati osigurati paket”, nastavio je profesor, „bez

sumnje ću trebati vašu pomoć da se izvučem s njim. Hajde da dogovorimo signal. Bude li prozor moje sobe otvoren sutra u bilo koje doba, znat ćete da je novac u mojim rukama.”

„Vrlo dobro”, odgovorio je drugi. „Laku noć – i sretno.” ,,I vama”, odgovorio je profesor Bolton. Vrata su se zatvorila, i starac je

krenuo dolje niz prolaz. Za njim se šuljao gospodin Magee. Slijedio je profesora do istočnog

balkona i vidio ga kako staje kod otvorenog prozora broja sedam. Tamo je stari čovjek pogledao vragolasto okolo, kao u sumnji. Virnuo je u sobu, a jedna noga mu je bila preko praga kad je gospodin Magee došao gore i taknuo ga po ruci.

Profesor Bolton je u očitom strahu skočio van na balkon. „Vani je – prekrasna noć”, rekao je. „Bio sam vani u maloj šetnji na

balkonu, uživajući. Vidjevši vaš otvoren prozor, bojao sam se...” „Noć o kojoj tako ushićeno govorite”, odgovorio je gospodin Magee, ,,je s

vaše lijeve strane. Izgubili ste se. Laku noć, profesore.”

Ušao je unutra i zatvorio prozor. Onda je spustio zastore u obje sobe svog apartmana, i neko vrijeme proveo istražujući. Konačno je zastao kod kamina i s pomoću noža olabavio jednu ciglu. Ispod nje je smjestio paket novca, uklonivši tragove svog djela najbolje što je mogao.

„Sada sam”, rekao je ustajući, „pravi pustinjak sa skrivenim blagom, sa svim pustinjačkim značajkama. Sutra ću svoje blago predati nekome – to je previše za čovjeka koji je došao ovamo gore da bi izbjegao uzbuđenje i melodramu svijeta.”

Pogledao je na sat. Prošlo je tri. Ulazeći u unutarnju sobu po drugi put te noći pokušavao je zaspati. „Ne mogu igrati bez mene – kod mene je lopta”, ponavljao je sa smješkom. Siguran u toj misli, zatvorio je oči i zadrijemao.

X. poglavlje

Hladna siva zora

najveseliji vitez mora imati loš dan poslije. Gospodin Magee se probudio u apartmanu broj sedam ispunjenom već uobičajenom polarnom atmosferom.

Opazio je uzrok svog buđenja koji je ispunjavao vrata što su vodila u vanjsku sobu – gradonačelnika Reutona. Gospodin Cargan ga je gledao hladnim čeličnim pogledom Disraelija u akciji, no kad je progovorio otvorio je ralje miksera za koktele.

„Dobro, mladiću”, primijetio je, „čini mi se da je vrijeme da ustanete i suočite se s dnevnim obavezama. Od kojih je prva, mogu spomenuti, mali razgovor sa mnom.”

Zakoračio je u sobu, a kroz dovratnik koji je napustio prikradajući se došao je gospodin Max. Odvratno lice neprijatelja sumnje bilo je gadno izubijano, a na svijet je gledao neveselim okom. Maknuvši kao nepouzdanu jednu od trošnih stolica spavaonice u stranu, gradonačelnik je sjeo na rub Mageejevog kreveta. Ovaj je iz prosvjeda zapucketao.

„Prošle ste nas noći prili čno grubo iskoristili u snijegu”, nastavio je Cargan. „Zato jutros nisam raspoložen da se bavim diplomacijom i sve u rukavicama. Kad se suočiš s čovjekom koji ima dobro staro prezime Magee, moje iskustvo je da prvo udariš, a poslije raspravljaš.”

„Ja – ja sam vas grubo iskoristio, gospodine Cargan?” pitao je Magee. „Bez diskusije, razmislite”, bunio se gradonačelnik. „Lou i ja smo odlučili

raspitati se o malenom paketu koji je prošle noći negdje zalutao. Za vas su otvorene dvije mogućnosti – predati paket ili nam dopustiti da ga uzmemo. Dat ću vam savjet – prva mogućnost je bolja. Ako ga moramo uzeti, mogli bismo postati zbilja grubi u tom nastojanju.”

Gospodin Max je kliznuo bliže krevetu s gadnim izrazom lica. Gradonačelnik je fiksirajući zurio u Mageejeve oči. Vitez koji se u snijegu borio za plavokose dame ležao je na svom jastuku i kratko razmišljao.

„Ja dobivam ono za čim idem”, značajno je primijetio Cargan. ,,Da”, uzvratio je Magee, „ali prava je stvar zadržati ono što dobijete nakon

što ste išli za tim. Prošle noći niste u tom pogledu ostavili velik utisak na mene, gospodine Cargan.”

„Nikad mi nije bilo puno stalo do šale”, odgovorio je gradonačelnik, „posebno ne tako rano ujutro.”

„Aja mrzim drske tipove”, upao je Max, „poput otrova.” „Nisam drzak”, smiješio se gospodin Magee, „iznosim činjenice. Kažete da

ste došli po taj paket. U redu – ali došli ste u krivu sobu. Ja ga nemam.”

I

„Vraga ga nemate”, grmio je gradonačelnik. „Lou, pogledaj malo okolo.” „Gledajte koliko hoćete”, složio se Magee. „Nećete ga naći. Gospodine

Cargan, priznajem da sam se prošle noći zbog vas sakrio. Vidio sam da otvarate sef po najnovijim isprobanim metodama, a vidio sam i da bježite s paketom novca. Ali nisam bio grub s vama. Mogao sam biti, da budem iskren, ali netko me pretekao.”

„Tko?” „Čovjek sa sedmim ključem, pretpostavljam. Čovjek kojeg je Bland sinoć

čuo kako hoda dok smo bili na večeri. Nemojte mi reći da ga niste vidjeli u toj zbrci na dnu stepenica?”

„Pa – mislio sam da postoji neki drugi čovjek”, odgovorio je gradonačelnik, „Ali je Lou rekao da sam lud.”

„Lou vam čini nepravdu. Tamo je bio drugi čovjek i ako ste nestrpljivi da dobijete natrag vaš dragocjeni paket, savjetujem vam da njega, a ne mene, probudite za dnevne dužnosti.”

Gradonačelnik je imao na umu gospodina Maxa koji je žurno prošao kroz tri sobe i vratio se praznih ruku.

„Pa”, rekao je gradonačelnik, „mogao bih baš priznati. Nemam više ideja. Ove minute ne znam kamo da pođem. Ali takvo stanje kod mene ne traje dugo, mladiću. Doći ću do srži ovog prije kraja dana, vjerujte mi. A ako ne mogu učiniti ništa drugo, sam ću vas odvesti natrag u Reuton i baciti vas u zatvor zbog pljačke.”

„Ne bih to učinio”, smiješio se Magee. „Razmislite o groznom poslu objašnjavanja gomili bijelih kravata kako ste u ponoć bili na razaranju sefa dinamitom na planini Baldpate.”

,,Oh, mislim da ću to moći”, rekao je gradonačelnik. „Novac pripada jednom mom prijatelju – Andyju Rutteru. Slučajno sam išao u hotel na mali odmor, i zgrabio vas kako dižete sef u zrak. Držat ću vas danas na oku, gospodine Magee. I dopustite da vam sad kažem, budete li vi ili bilo tko iz skupine koja je s vama pokušali pobjeći s Baldpatea izbit će rat.”

„Ne znam za druge pustinjake”, smijao se Magee, „no ja osobno očekujem da ću biti ovdje nekoliko sljedećih tjedana. Uau! Hladno je ovdje. Gdje je pustinjak? Zašto nije ovdje da složi vatru?”

„Da, gdje je on?” ponovio je gospodin Cargan. „To bi svi htjeli znati. Nije se pojavio. Nema traga doručku, a ja sam prazan poput reformatorske pobjede.”

„Poskliznuo se”, povika Magee. ,,Defetist”, rugao se Max. ,,U svakom slučaju, samo bi onaj koji odustaje

živio u kolibi na planini.” „Prili čno ste okrutni prema jadnom starom Petersu”, primijetio je Magee,

„Ali kad pomislim da moram ustati i obući se u ledani – ne mogu reći da vam zamjeram. Da je samo vatra upaljena...”

Smiješio se svom kompanjonu dodvoravajućim osmijehom.

„Usput, gospodine Cargan, vi ste budni i odjeveni. Pročitao sam u časopisima mnogo članaka o vama, i oni se svi do jednoga slažu da ste dobar momak. Iza ognjišta ćete naći potpaljivač i papir.”

„Što!” Činilo se da gradonačelnikova rika trese prozore. „Mladiću, s vašom drskošću mogli bi se s Carnegiejem cjenkati za cijenu bojnog broda. Ja – ja...” Jedan tren je gotovo u strahu zurio u Mageeja. Onda je provalio u smijeh iz punog srca. „Ja sam dobar momak”, rekao je. „Pokazat ću vam.”

Otišao je u drugu sobu, i uprkos užasnim prosvjedima Loua Maxa, počeo je raditi po pepelu kamina. Kad je krenuo plamen, gospodin Magee je drhteći došao iz druge sobe i ispružio ruku.

„Gospodine Cargan”, smijao se, „vi ste princ.” Sa zanimanjem je primijetio da gradonačelnikove velike cipele stoje veoma blizu dvije stotine tisuća dolara.

Dok se gospodin Magee oblačio, gradonačelnik i Max su zamišljeno sjedili ispred vatre, prvi sa svojim debelim rukama preklopljenim preko golemog prostora u kojem nije ležao nikakav doručak. Gospodin Magee im je objasnio da je došao posjednik šestog ključa.

„Jedna lijepa mlada dama”, primijetio je, „ime joj je Myra Tornhill.” „K ći starog Henryja Tornhilla”, razmišljao je gradonačelnik. „Pa, čini se da

sam sad nekako izgubio naviku da budem iznenađen. Kažem ti, Lou, ovdje gore postajemo divizija orhideja.”

Dok se gospodin Magee brijao u ledeno hladnoj vodi, još jednoj crnoj mrlji protiv pustinjaka s Baldpatea, u glavi je prevrtao događaje prethodne noći. Bdijenje u uredu, molba plave djevojke na balkonu, bitka kod stepenica, iznenadna pojava gospođice Tornhill, spodoba u njegovoj sobi, razgovor kod vrata aneksa – priča te čudne noći sama se odmotavala poput filma koji još nije bio na kraju. Samom sebi je dao noć za razmišljanje. Uskoro će stajati pred djevojkom sa stanice; morat će odgovoriti na njena pitanja. Što je on trebao učiniti s bogatstvom koje je te minute ležalo pod nogama gradonačelnika Reutona? Teško da je znao.

Konačno je bio spreman sići, pa je ušao u salon svog apartmana s kaputom i šeširom. Kao odgovor na nepostavljeno pitanje gospodina Cargana rekao je:

„Idem odmah na planinu nagovoriti našeg kuhara štrajkača.” „Gospodine Magee, nećete napustiti hotel”, rekao je gradonačelnik. „Čak ni da vratim kuhara? Hajde, gospodine Cargan, budite razumni.

Možete ići sa mnom ako sumnjate u moje motive.” Izišli su u predvorje, a gospodin Magee je prošao niz hodnik do udaljenijeg

kraja, gdje je pokucao na vrata sobe gospođice Tornhill. Ona se gotovo odmah pojavila, zakopana pod krznom i šalovima.

„Mora da ste promrzli”, žaleći je komentirao gospodin Magee. „Vi i vaša sluškinja siđite dolje u ured. Želim da se upoznate s ostalim gostima.”

„Doći ću”, odgovorila je. „Gospodine Magee, moram vam nešto priznati. Izmislila sam sluškinju. Činilo se tako strašno nekonvencionalno i sablažnjivo –

nisam mogla priznati da sam sama. Zato vam nisam dozvolila da mi zapalite vatru.”

„Ne brinite”, smiješio se Magee. „Vidjet ćete da ovdje gore imamo sve pogodnosti. Uskoro ću vas predstaviti pratiteljici – izvjesnoj gospođi Norton, koja je ovdje sa svojom kćerkom. Dopustite da vam predstavim gospodina Cargana i gospodina Maxa.”

Djevojka se naklonila s prilično ustrašenim izrazom, a gospodin Cargan je promrmljao nešto što je sadržavalo riječ „zadovoljstvo”. U uredu su našli profesora Boltona i gospodina Blanda kako sumorno sjede pred kaminom.

„Imate li novosti, Magee?” upitao je trgovac pomodarijama. „Peters je nestao.”

Mageeju je bilo očito da svi Petersa smatraju njegovim čovjekom, pa pustinjakove grijehe stavljaju pred njegova vrata.

„Vodit ću uskoro potragu”, rekao je. „Ne osjećam li izdaleka miris kave?” „Gospođa Norton”, primijetio je žalosno profesor Bolton, ,,je ljubazno

pristala učiniti što može.” Djevojka sa stanice došla je kroz vrata blagovaonice. Bilo je očigledno da

nije dijelila opću tugu koju je pustinjakova odsutnost izazvala na Baldpateu. Oči su joj bile sjajne od divote jutra na planini; u njihovoj dubini nije bilo mjesta za beznačajne neprilike.

„Dobro jutro”, rekla je Mageeju. „Nije li okrepljujuće? Jeste li bili vani? Oh, ja...”

„Gospođica Norton – gospođica Tornhill”, objasnio je Magee. „Gospođica Tornhill ima šesti ključ, znate. Stigla je sinoć bez da je itko od nas znao.”

Dvije su se djevojke rukovale s ravnodušnim smiješkom. Prema van su pogledi koje su izmijenile bili nonšalantni i usputni, ali gospodin Magee je nekako osjećao da su između ostalog odredili socijalni status, dosjetljivost, lukavost, prijevaru i ukus u oblačenju.

„Mogu li pomoći oko kave?” upitala je gospođica Tornhill. „Samo da je popijete”, odgovorila je djevojka sa stanice. „Vidite, sve je već

gotovo.” Kao dokaz toga, pojavila se u blagovaonici gospođa Norton s

poslužavnikom i u isto vrijeme započela beskrajni monolog: „Ne znam što ćete vi muškarci reći na to, sigurna sam – u kući nema ničeg

osim kave i nekoliko krekera – nema čak ni juhe u konzervi, a iz onog kako su stvari išle jučer, mislila sam da ima barem deset tisuća konzervi – ali muškarci su svi isti – koje ste prezime rekli – ah, da, gospođica Tornhill, drago mi je da smo se upoznale, sigurna sam – oprostite što se ne rukujem – kao što sam rekla, svi su muškarci isti – Norton je mislio ako je u subotu navečer kući donio pečenje da bi trebalo trajati cijeli tjedan...”

Blebetala je dalje. Ne obraćajući pažnju na tijek njenog govora pustinjaci iz hotela Baldpate progutali su kavu što ju je ponudila. Kad je prilično nezadovoljavajući nadomjestak doručka bio konzumiran, gospodin Magee se

živahno dignuo. ,,Sad”, rekao je, „idem potrčati do pustinjakove kolibe i uvjeravati ga najbolje što mogu. Dirljivim ću bojama opisati naše tužno stanje. Ako čovjek ima i atom pristojnosti...”

„Šetnja planinom ujutro”, rekla je brzo gospođica Tornhill. „Prekrasno. Ja...”

,,Divno”, upala je gospođica Norton. „Ja osobno ne mogu odoljeti. Iako nisam pozvana, idem s vama.” Slatko se smiješila. Za dlaku je pobijedila drugu djevojku i znala je to. Novi sjaj svijetlio je u njenim očima.

„Bravo za vas!” rekao je Magee. Zao čas objašnjavanja bio je sigurno na domak. „Otrčite gore i uzmite svoje stvari.”

Dok nije bilo gospođice Norton, gospodin Cargan i Lou Max bili su zabavljeni razgovorom pored prozora. Poslije toga je gospodin Max navukao kaput.

„Ni ja nisam pozvan”, rekao je, „ali mislim da ću ići s vama. Oduvijek sam želio vidjeti kako živi pustinjak kad je uistinu vezan za pustinjački posao. A onda je šetnja ujutro uvijek bila moje prvo pravilo za zdravlje. Ne smeta vam, zar ne?”

„Tko sam ja”, upitao je Magee, „da bih stao između vas i vašeg zdravlja? Dođite svakako s nama.”

Opet s kompletnim samtastim kostimom, i kicoškim šeširom na svojoj plavoj glavi, gospođica Norton strčala je niz stepenice i doznala novost da je i gospodin Max bio očaran mogućnošću šetnje na Baldpate. Njih troje izišlo je kroz ulazna vrata, i pod snijegom našlo nagovještaj puta što je vodio do kolibe trgovca razglednicama.

„Hoćete li vi ići naprijed?” upitao je Magee Maxa. „Žao mi je”, cerio se Max, „no mislim da ću se držati zaleđa.” „Sumnja je”, rekao je gospodin Magee, tresući glavom, „izazvala mnogo

nevolja u svijetu. Sjetite se okrutnosti koju je iskazao Pueblo Sam.” „Sjećam se”, odgovorio je gospodin Max, ,,i to mi gotovo slama srce. Ali

postoji sitnica koju sam sinoć zaboravio spomenuti. Sumnja je sasvim u redu kad je na svom mjestu.”

,,A gdje je to?” upitao je gospodin Magee. Gospodin Max lupnuo se po svojim uskim grudima. ,,Ovdje”, rekao je. Tako se njih troje počelo penjati, gospodin Magee i djevojka naprijed, gospodin Max zureći iskosa u njihove pete.

Snijeg je još uvijek padao i svijet je bio obojan u sivo i bijelo. Na nekim točkama duž puta do pustinjakova prebivališta bio je duboko nanesen; na drugima je pješačka staza bila vjetrom gotovo ogoljena. Neko se vrijeme gospodin Max držao tako blizu da je razgovor dvoje u vodstvu bio nužno o banalnostima vjetra, neba i planine.

Gospodin Magee je prikriveno bacao poglede na djevojku koja je krupnim koracima išla pored njega. Crvenilo je žarilo njene obraze; njene duge trepavice bile su s pjegicama bijelog snijega; njeno je lice bilo takvo o kakvom sanjaju sredovječni muškarci dok njihove debele žene pored njih u večernjim novinama

čitaju savjete o ljepoti. Bila je poželjna i ugodna znatno iznad prosjeka. Gospodin Magee rekao je samom sebi da je bio budala. Jer on koji se u podnožju stepenica tako valjano borio za želju njenog srca, pokolebao se kad je došlo vrijeme da joj preda dobitak. Zašto? Koje je mjesto imao oprez u divljem planu prošle noći? Nikakvo, sigurno. A ipak je on budala, idiot, kukavica u trenutku pobjede postao oprezan. Odlučio se, kako je potpuno priznanje jedini izlaz.

Gospodin Max ih je dahćući pratio na dobrih deset koraka udaljenosti. Preko ramena je djevojka to uočila; okrenula je svoj upitni pogled prema Mageeju; on je osjetio kako je stigao njegov trenutak.

„Ne znam kako da počnem”, mrmljao je romanopisac čiji su govori lutaka uvijek bili tako prikladni.

„Prošle ste me noći poslali u neku vrstu potrage za zlatnim runom. Nisam znao tko je bio ošišan, ni što je bila zamisao. Ali sam to, kako se kaže, izveo. Imam to za vas...”

Djevojčine oči su sretno sjajile. Zračila je. „Tako mi je drago”, rekla je. „Ali zašto – zašto mi to sinoć niste dali? Da

jeste, to bi toliko značilo.” „To je ono”, odgovorio je gospodin Magee, „na što dolazim – vrlo nerado.

Jeste li primijetili bilo kakav oprez kod tipa koji je odgovorio na vaše traženje, i bacio se preko balkonske ograde? Niste. Ja sam čekao na trijemu i vidio Maxa da lupa po sefu. Vidio sam njega i Cargana da izlaze van. Čekao sam ih. Baš kad sam ih htio zaskočiti, netko – čovjek sa sedmim ključem, pretpostavljam – učinio je to za mene. Izbila je tučnjava. Pridružio sam joj se. Izišao sam s paketom za kojeg se, čini se, svi zanimaju.”

,,Da”, rekla je bez daha djevojka, ,,a onda...” „Krenuo sam da vam ga donesem”, nastavio je Magee, preko ramena

pogledavajući Maxa. „Sav sam sjao od zanesenosti, bitke i svih tih stvari. Zamišljao sam uzbuđenje kad vam predam stvar koju ste tražili. Trčao sam uz stepenice. Na vrhu stepenica – vidio sam nju.”

Svjetlost se ugasila u njenim očima. U njih je ušao prijekor. ,,Da”, nastavio je Magee, „vaš lutajući vitez izgubio je prisebnost. Prestao

je raditi po planu. Ona me je također tražila paket s novcem.” ,,I vi ste joj ga dali”, prezirno je rekla djevojka. „Ah ne”, brzo je odgovorio Magee. „Nije tako loše. Jednostavno sam sjeo

na stepenice i razmišljao. Postao sam oprezan. Odlučio sam čekati do danas. Ja – ja sam čekao.”

Oklijevao je. Djevojka je zakoračila, gledajući ravno naprijed. Gospodin Magee je mislio dodati kako je osjećao da bi moglo biti opasno staviti paket, koji je bio tako divljački željen, u njezine nježne ruke. Bolje ne, odlučio je promislivši drugi put.

,,Znam”, rekao je, „što mislite. Ja sam fini primjerak čovjeka da ga se pošalje u takav lov. Slabi mekušac klecavih koljena koji u ključnom trenutku pada u komu. Ali – ja ću vam ipak dati taj paket.”

Djevojka je okrenula glavu. Gospodin Magee je vidio da su joj oči zamagljene od suza.

„Igrate se sa mnom”, slomljeno je rekla. „Mogla sam znati. A vjerovala sam vam. Vi ste u igri s ostalima – a ja sam mislila da niste. Sve svoje šanse stavila sam na kocku s vama – sad sa mnom zbijate šale. Nikad mi niste namjeravali dati taj novac – ni sada to ne namjeravate.”

„Na moju riječ”, povikao je Magee, ,,ja vam ga namjeravam dati. One minute kad se vratimo u svratište. Imam ga na sigurnom u svojoj sobi.”

„Dajte ga njoj”, rekla je gorko djevojka. „Zašto ga ne date njoj?” Oh, ženska ćudljivost! „Želim ga vama dati”, odgovorio je toplo Magee. „Ne znam što je prošle

noći bilo sa mnom. Bio sam budala. Ne vjerujete mi, znam...” Njezino je lice bilo hladno i bezizražajno. ,,A ja sam željela vjerovati u vas – tako jako”, rekla je. „Zašto ste to željeli?” zavapio je Magee. „Zašto?” Teško je koračala kroz snijeg. „Morate vjerovati”, molio je. „Ne znam o čemu se sve ovo radi – na moju

časnu riječ. Ali vam želim dati taj novac, i budem – iste minute kad se vratimo u hotel. Hoćete li mi onda vjerovati? Hoćete li?”

„Mrzim vas”, jednostavno je rekla djevojka. Nije to trebala reći. Onoliko koliko se mogao sjetiti, takvo je protivljenje

poticalo gospodina Mageeja na neobuzdana djela. Otvorio je usta, a riječi su potekle. Koje su to bile riječi?

„Volim vas! Volim vas! Volio sam vas već od onog trenutka u stanici! Volim vas!”

Nejasno je čuo samog sebe kako to govori opet i opet. Za boga, on ju je prosio! Besmisleno, s jednoglasnim riječima, onako kako bi mesarski pomoćnik mogao izjaviti ljubav kuhinjskoj pomoćnici.

„Volim vas”, nastavljao je. Idiot! Gospodin Magee je često mislio o trenutku kad će nekoj ženi izjaviti

ljubav. Bio je to trenutak prigušenih svjetala, možda glazba u daljini, dvije duše uhvaćene u čaroliji mjesečinom obasjane noći – prilično dražestan govor s njegove strane, slatka dražesna djevojčina predaja. A umjesto toga – ovo.

„Volim vas.” Za ime boga, zar to nikad neće prestati govoriti? „Želim da vjerujete.”

Vedro jutro na planini, do njega djevojka u ljutom raspoloženju, zlovoljni pratilac na njegovom tragu, naprijed zabludjeli kuhar. Dragi bože! Sjetio se da je jedan kolega romanopisac, čije su ljubavne scene bile smatrane uzorom mladim ljudima koji su patili od nježnih strasti, jednom priznao da je svoju ženu

zaprosio u u tramvaju, a da je bio prihvaćen baš kad mu je kondukter pružao karte. Gospodin Magee je bio prezren. Ne bi više nikad mogao biti prezren. Strahovitim naporom izbjegao je ponavljanje svog djetinjastog refrena.

Djevojka je namjerno stala. Nije nikad bilo manje slatke dražesne predaje kad je sufražetkinja bacila kamen u izlog vlasnika trgovine. Sažaljivo je pogledavala gospodina Mageeja, pa su stajali dok ih gospodin Max nije sustigao.

„Dakle to je pustinjakova koliba”, rekao je Max, pokazujući mali drveni kućerak do kojeg su stigli. „Čudno mjesto da se momak u njemu zakopa. Pomislio bih da teži za bijelim svjetlima i stolom velikog menija s crvenim vinom.”

„Veoma neromantičan govor”, grdila je djevojka. „Trebali biste biti duboko ushićeni pri pomisli da ćete prodrijeti u tajne pustinjaštva. Ja jesam. Jeste li vi, gospodine Magee?”

Nasmiješila se gore prema Mageeju, a on je bio u onom stanju kad je mislio da u plavim dubinama njenih očiju vidi sunčane obronke otoka blagoslovljenih.

„Ja...” zaustavio se na vrijeme. Neće više biti toliki idiot da opet brblja. Sabrao se. „Natjerat ću vas da vjerujete u mene”, rekao je, s malo svog starog samopouzdanja.

Gospodin Max je karakterističnom galamom kucao na pustinjakova vrata.

XI. poglavlje

Laž pod palmama apravi mi brvnaru od vrbe kod svojih vrata”, citirao je gospodin Magee, sa zanimanjem promatrajući pustinjakovu daščaru.

,,Hm-m-m”, odgovorila je gospođica Norton. Takvi prekrasni osjećaji često idu ruku pod ruku, čak i s najljepšima. Gospodin Magee je napustio zamisao da dovrši govor.

Vrata pustinjakova prebivališta otvorila su se prije majstorskog kucanja gospodina Maxa i na vratima se pojavio bradati mali čovjek. Bio je odjeven u crveni kućni ogrtač koji je nagovještavao da ga je izabrala neka žena. Sigurno nijedan muškarac ne bi mogao pasti kao žrtva toj razuzdanosti boja.

,,Uđite”, rekao je pustinjak, takvim bezbojnim tonom da je to izazivalo dodatnu pozornost prema ogtaču. „Gospođice, za vas stolica. Vi ćete se, gospodo, morati zadovoljiti davenportskim sandukom za sapun. U redu?”

Stajao je, okrenut njima, usred svoje izolirane kuće. Znatiželjnim su očima promatrali njenu arhitekturu. Izgnaničke ruke sagradile su je od motki i ilovače te od pouzdane vrste pokrova. U najprostranijoj sobi, gdje su sjedili, bile su stolice, stol i polica za knjige zakucana čavlima od odbačenih dasaka – pokućstvo negdje između onog u kolibi na pustom otoku i onoga uradi sam sa stražnjih stranica ženskog časopisa. Na zidu su bili različiti posteri koji su pokazivali pustinjakov ukus za umjetnost kao razuzdan, drzak i privlačan. Kroz jedna vrata straga, kratkim su pogledom uhvatili sićušnu kuhinju; kroz druga se mogao vidjeti bijeli prekrivač kreveta s ogradom.

,,Dobro?” ponovio je gospodin Peters. „Pretpostavljam da ste vi, tako reći, delegacija?”

„Hladna, bezosjećajna riječ”, usprotivio se gospodin Magee. „Došli smo vas moliti...” počela je gospođica Norton, okrenuvši svoje oči,

punom snagom svjetlosti svijeća, prema pustinjakovom licu. „Oprostite mi, gospođice”, upao je u riječ gospodin Peters, „ali nema

nikakve svrhe. O svemu sam razmislio – tijekom noćne straže, kako pjesnik kaže. Došao sam ovamo gore da bih bio sam. Ne mogu biti pustinjak, a istovremeno i kuhar. Ne mogu, a da budem vjeran sebi. Ne, morat ćete prihvatiti moju ostavku, koja stupa na snagu odmah.”

Sjeo je na klimavu stolicu i tužno ih gledao. Njegovi dugi lijepo oblikovani prsti zgrabili su konop purpurnog kućnog ogrtača.

„Nije da vas tražimo da se zauvijek odreknete vašeg pustinjačkog posla”, uvjeravao je Magee. „To je samo na kratko – možda samo na nekoliko dana. Pomislio bih da će vam goditi promjena.”

,,N

Gospodin Peters je energično odmahnuo glavom. Smeđi uvojci neozbiljno su vijorili oko njegovih ramena.

„Moji instinkti”, odgovorio je, „su daleko od gomile. To sam vam objasnio kad smo se prvi put sreli, gospodine Magee.”

„Svatko”, komentirao je gospodin Max, „za dobru plaću, plaćenu unaprijed, mora biti u stanju ugušiti svoje instinkte.”

„Dolazite ovamo”, rekao je pustinjak s mukom, ,,i donosite sa sobom osjećaje vanjskog svijeta – svijeta kojeg sam ja prokleo. Nemojte to raditi. Molim vas.”

„Ne razumijem vas”, razmišljao je gospodin Max. „Ne, prijatelju, baš ne shvaćam tu pustinjačku igru. To nije u ljudskoj prirodi, kažem ja. Ovdje daleko gore, kilometrima od male barske mjedene šipke, sportske stranice i ostalih stvari što život čine vrijednim življenja. To je izvan moga poimanja.”

„Ne tražim vaše odobravanje”, odgovorio je pustinjak. „Sve što tražim je da me puste na miru.”

„Dopustite mi da nešto kažem”, rekla je gospođica Norton. „Gospodin Peters i ja smo bili prijatelji, mogli bismo reći, tri godine. Prije tri godine su ga moje prestrašene oči ugledale dok je u hotelu prodavao svoje razglednice. Tada mi je bio – prava romantična priča – čovjek kojemu svijet ne znači ništa bez određene žene uz njega. To je on predstavljao svim djevojkama koje su došle na Baldpate. On neće uništiti moju ideju o sebi – neće odbiti damu u nevolji. Doći ćete samo na kratko, zar ne, gospodine Peters?”

Ali Peters je opet odmahnuo glavom. „Općenito ne volim žene”, rekao je, „ali sam uvijek bio nježan i

blagonaklon prema njihovim pojedinim primjercima. Nije moj stil da ih odbijem. No ovo što tražite je previše. Žao mi je, ali moram biti vjeran svom zavjetu – moram biti pustinjak.”

„Možda”, cerio se gospodin Max, „on ima dobar razlog da bude pustinjak. Možda su u to umiješana mjedena dugmad i plave uniforme.”

„Vi dolazite iz velikog svijeta sumnje”, odgovorio je pustinjak, okrenuvši prema njemu svoje prijekorne oči. „Vaš je govor prirodan – ide uz život koji vodite. Ali to nije istina.”

„A gospodin Max je posljednji koji bi trebao podmetati”, ukorio je gospodin Magee. „Jer baš je prošle noći javno optužio sumnju i žalio činjenicu da je toliko ima u svijetu.”

„Pa mogao bih”, odgovorio je pustinjak. „Sumnja je glavna misao modernog života – naročito u New Yorku.” Svoju je grimiznu kućnu halju omotao jače uz svoj punašni lik. „Sjećam se zadnjeg puta kad sam bio u velikom gradu, i vidio gomilu ljudi u pečenjari Hoffman Housea. Jedan od njih, visok, mršav, poput jegulje – prignuo se i šapnuo na uho malog čovjeka s dijamantnom potkovom oskvrnjujući njegovu trgovinu i pokazujući drugog čovjeka u blizini. ‘Ne, neću’, rekao je čovjek s dijamantima, ‘ne upoznajem nikoga ni s kim. Neka

svatko igra svoju igru, kažem ja.’ To je New York. To je bit grada. Ne upoznajem nikoga ni s kim.”

„Čini se čudnim”, primijetio je gospodin Magee, „čuti kako govorite o vremenu kad ste hodali pločnicima.”

„Nisam uvijek bio na planini Baldpate”, odgovorio je pustinjak. ,,I ja sam jednom plaćao porez, nosio polucilindar i sjedio u brijačkim stolicama. Da, sjedio sam u njima u mnogim kutovima ovog okruglog globusa. Ali sad je to sve gotovo.”

Tri su posjetitelja s novim zanimanjem zurila u gospodina Petersa. ,,New York je”, rekao je nježno gospodin Max, kako bi neki bolji muškarac

mogao izreći ime djevojke koju voli, „veliko božićno drvce. Svjećice uvijek gore, a darovi blistavog nakita meni uvijek dobro izgledaju.”

Pustinjakove oči su odlutale daleko niz planinu i iza nje. ,,New York”, rekao je, a njegov je ton bio onakav kakvim je Max izrekao

svoje riječi. „Veliko božićno drvce, s lijepim poklonima za posezanje. Katkad, ovdje noću, vidim kako je to bilo prije četiri godine – vidim svijeće na Velikom bijelom putu – čujem povišenu buku, viku kolportera, a Diamond Jim Brady3 plješće na otvorenju mjuzikla New York!”

Gospodin Max je pompozno ustao i uperio žuti prst u pustinjaka s planine Baldpate.

„Imam vas!” povikao je pobjedonosno. „Pametan sam! Vi se želite vratiti.” Polusrdačan osmijeh prešao je vidljivim dijelom pustinjakova lica. „Pretpostavljam da sam najjadniji lažov na svijetu”, rekao je. „Nikad mi

laži nisu prošle, osim jedne u mom životu, a i ta samo za kratko. Bilo je to i remekdjelo dok je trajalo. No to je bio moj jedini pogodak kao lašca. Obično pogriješim, kao što sam sada. Lagao sam kad sam rekao da ne mogu za vas kuhati jer moram biti vjeran svojoj pustinjačkoj zakletvi. To nije razlog. Uplašen sam.”

,,Uplašen?” kao jeka ponovi gospodin Magee. „Bojim se”, rekao je gospodin Peters, „iskušenja. Sedmi sin sedmog sina je

ovdje čitao iz mog dlana. Dobro, želim se vratiti natrag. Ne ljeti, kad hotel svake večeri plamti poput Broadwaya, a ja ovdje mogu sjediti i slušati tonove zadnje komične opere koji putujući stižu iz kazina, pa otići dolje i kadgod poželim družiti se s muslinskom brigadom, pa u njihovim očima vidjeti suosjećajan pogled dok kupuju moje razglednice. Nije da tada želim natrag. Već kad stigne jesen, a drveće je golo, i Quimby zatvori hotel, a na planini smo samo vjetar i ja – tad dobijem groznicu. Ne moram misliti o trgovini razglednicama – pa mislim o Ellen i New Yorku. Ona je – moja supruga. New York je – moj grad.

Zato ne mogu među vas da vam kuham. To bi me vodilo u veće iskušenje nego što mogu podnijeti. Čuo bih vas kako govorite i vrlo vjerojatno kad bi vi

3 poslovni čovjek, financijaš i filantrop s kraja XIX. st.

otišli ja bih obrijao bradu i spalio rukopis Žene pa otišao dolje na sajmove. Sinoć sam hodao do dva sata. Ne mogu podnijeti takvo iskušenje.”

Slušateljstvo je gospodina Petersa gledalo u tišini. On je ustao i krenuo prema kuhinjskim vratima.

„Sad razumijete kako je to”, kazao je. „Možda ćete otići i ostaviti me s mojim pečenjem.”

„Jedan trenutak”, usprotivio se gospodin Magee. „Govorili ste o jednoj laži – vašem remekdjelu. Moramo čuti o tome.”

„Da, zavrti priču, prijatelju”, zatražio je gospodin Max. „Dobro”, rekao je protiv volje pustinjak, „ako vam je dosta udobno – jer

nije jako kratka.” „Molim vas”, molila je gospođica Norton. S uzdahom je pustinjak s planine Baldpate utonuo u vrlo nedruštvenu

stolicu i bliže privukao svoju purpurnu halju. „Bilo je to ovako”, počeo je. „Prije pet godina radio sam za tvrtku koja je

poslovala s voćem, a poslom sam poslan po rubovima stranih mora i zemalja iz slikovnica. Susretao sam male smeđe ljude, i slušao tihi šum banana koje rastu, i imao počasno mjesto u jednoj ili dvije revolucije. Nemojte u časopisima tražiti priču o svrgnutim tiranima, ili nešto takvo. To je samo malena mirna laž o kojoj pričam, ispričana jednog tihog mirnog popodneva, na pijesku uz more tako tužno kao što je hotel Baldpate morao biti ovog jutra kad se nisam pojavio s doručkom.

Sjedeći na žutom pijesku to poslijepodne o kojem pričam, obuven u vunene papuče, izrađene za mene da tako kažem rukama punim ljubavi, vidio sam kako dolazi Alexander McMann. Bio je visok i uspravan, mlad i slobodan, pa sam mu zavidio, jer čak ni u tim danima moja figura nikad nije bila za reklamiranje odjeće, zahvaljujući nasljedstvu previše sljedova jela oko struka. Dobro, McMann je sjeo do mene, i malo pomalo, uz more koje je nekako tužno ispiralo blizu nas, ispričao mi je priču o svom egzilu i zašto se dogodio.

Ne moram vam reći da ga je neka žena poslala oko ekvatora. Njezino ime bilo je Marie, mislim, i radila je u restorančiću u Kansas Cityju. Prema onom kako ju je mladić opisao, shvatio sam da je imala obraze poput breskve, a srce poput krafne iz restorančića, što je tvrdo.

‘Odbila vas je?’ upitah. ‘Odbacila me’, rekao je. Pa, čini se da je kupio kartu za tu zemlju žarkih boja gdje sam ga sreo, i

došao tamo da je zaboravi. ‘Mogao sam kupiti kartu’, rekao je, ‘čim sam naučio kako izgovoriti ime ovog grada. Ali ne mogu je zaboraviti. Pokušao sam. To je beznadno.’ I sjedio je ondje poput čovjeka čiji je najbolji prijatelj umro, dugujući mu novac. Neću ulaziti u njegove osjećaje. Čuo sam da gore u hotelu sad od njih pati gospodin Bland. Oni su nevažni; žurim na laž. Jednostavno vam kažem da je bio tužan, a meni se to činilo zločinom uz tako sjajno sunce, i tako plavo more i svijet toliko pun mnogobrojnih stvari. Da, to je sigurno bio zločin,

a ja sam odlučio da ga treba razveseliti pod svaku cijenu. Kako? Malo sam razmišljao, gledajući u nebo, a onda mi je došlo – laž – velika veličanstvena laž – i ja sam je ispričao.”

Pustinjak je prkosno pogledao krug slušača. „‘Vi ste sad klada puna tuge’, rekao sam McMannu, ‘ali neće dugo trajati.’

Zatresao je glavom. ‘Besmislica’, rekao sam mu. ‘Pogledajte mene. Vidite li me slomljenog srca pod palmama? Vidite li išta osim radosti na mom licu?’ A nije mogao, laž mi se sama razvijala u takvu veličanstvenost. ‘Vi?’ pitao je. ‘Ja’, rekoh. ‘Prije deset godina bio sam ondje gdje ste vi sada. Jedna žena je razgovarala sa mnom onako kako je Mabel – ili Marie – ili što je već bila – razgovarala s vama.’

Vidio sam da dečka zanima. Odmatao sam svoju priču kako mi je tog trena došlo. ‘Da’, rekao sam, ‘vidio sam je prvi put prije deset godina. Plesala je kao što leptir pleše od cvijeta do cvijeta. Plesala je na pozornici – plava vila. Volio sam je – obožavao je. Nikad to nije moglo biti. Tamo u mraku kulisa, to mi je rekla. I pustila je suzu – slatku suzu žalosti na rastanku.

‘Otišao sam u svoju sobu’, rekao sam McMannu, ‘s mnoštvom rasporeda vlakova i brodskih linija. Žarko crvene knjige – boja je ostala na mojim nestrpljivim rukama. Izabrao sam zemlju i odjedrio. Poput vas sam mislio da nikad neću opet moći biti sretan, nikad se čak ni smiješiti. Pogledajte me.’

Pogledao je. Pretpostavljam da mi je lice isijavalo ushićenje. Ideja je bila tako privlačna. Dojmilo ga se – mogao sam to vidjeti. ‘Ja sam izvanredno sretan’, rekoh mu. ‘Svoj sam gospodar. Skitam kamo hoću. Nijedna mi žena ne govori kad mogu van, ili kad se trebam vratiti. Lutam. Za društvo imam njenu sliku – kako sam je zadnji put vidio, s nogama koje trepere nikad ne dotičući tlo. Kad se duh pokrene, idem. U trenu možeš pokrenuti uspomenu na neku ženu, dečko moj, ali potrebna su dva mjeseca da se pokrene prava stvar, a onda je ona vjerojatno zaboravila sve što je važno. Jeste li ikad pomislili o tome? Trebali biste. Bit ćete sretni kao što sam ja. Analizirajte me. Razmislite.’ Mahnuo sam nogama u papučama prema palmama. Na Alexandera McManna sigurno sam ostavio utisak.

Dok smo se vraćali prema hotelu, po pijesku i travom obraslim ulicama, srce mu se odvojilo od kupidova restorančića, pa je bio gotovo veseo. Bio sam radostan do kraja, no kad sam se rastajao od njega vlastito mi je srce zamrlo. Znao sam da joj se moram vratiti, i da će me vjerojatno ukoriti zbog vunenih papuča. Rastao sam se od McManna s posljednjim vedrim riječima. Onda sam otišao na brod – k njoj. Mojoj supruzi. To je bila laž, razumijem. Svuda je putovala sa mnom. Nikad mi nije vjerovala.

Trebali smo odjedriti te noći, i ja sam bio sretan. Jer sam ponešto brinuo o onom što sam učinio. Pretpostavimo da se moja žena i McMann trebaju sresti. Žena vrijedna štovanja, ali krupna, odlučna, s malo toga što je podsjećalo na leptira lakih nogu kojeg sam oženio davno prije. Imali smo gadnu raspravu o papučama. Brod je bio spreman odjedriti, kad je na palubu stigao McMann. Nosio je torbu, a lice mu je sjalo.

‘Poslala je po mene’, rekao je. ‘Marie me želi. Dobio sam pismo od svog brata. Dohujat ću u Kansas poput uragana, i potražiti je.’

Bio sam paraliziran. Tog trena na palubi se pojavila krupna crna prilika. Krenula je prema meni. ‘Jake’, rekla je, ‘dovoljno dugo si sjedio. Sad kreni dolje.’

McMannovo je lice bilo užasno. Vidio sam da je sve gotovo. ‘Lagao sam, McManne’, objasnio sam. ‘Ideja mi je samo došla, oduševila me, pa sam lagao. Ona me jest odbila – tamo između kulisa. I pustila je suzu o kojoj sam govorio. Ali kad sam gledao rasporede vlakova, poslala je po mene. Otišao sam – na krilima ljubavi. Bila je samo dvije ulice dalje – no otišao sam na krilima ljubavi. Oženjeni smo dvadeset godina. Oprostite mi, McManne!’

McMann se okrenuo. Podignuo je torbu. Pitao sam kamo ide. ‘Na obalu’, rekao je, ‘da razmislim. Mogao bih se vratiti u Kansas – mogao bih. Ali prvo ću malo razmisliti.’ Pa se popeo u brodski čamac. Nikad ga više nisam vidio.”

Pustinjak je prekinuo i sanjivo gledao u prazno. „To je”, rekao je, „bila moja jedina velika laž, moje remekdjelo. Godinu

poslije došao sam ovamo gore na planinu da budem pustinjak.” „Kao posljedica toga?” upitala je gospođica Norton. ,,Da”, odgovorio je gospodin Peters. „Ispričao sam tu priču nekom

prijatelju. Mislio sam da je bio prijatelj – to je i bio, ali oženjen. Moja je žena čula za to. ‘Tako si zatajio moje postojanje’, rekla je. ‘Kao šalu’, rekao sam joj. ‘Šala ti se vraća’, reklaje. To je bio kraj. Ona je otišla svojim putem, a ja svojim. Samo sam ja tako dugo jednoglasno išao njenim putem, da sam isprva bio malo zbunjen svojom slobodom. Nakon što sam se sam borio za opstanak, došao sam ovamo gore. Jeftino je. Dobivam samoću koja mi je potrebna za moju knjigu. Nedavno sam čuo da bih joj se mogao vratiti ako se ispričam.”

„Drž’te se svog oružja”, savjetovao je gospodin Max. „To i pokušavam”, odvratio je gospodin Peters. „Ali usamljeno je ovdje

zimi. A posebno za Božić. Ovaj kućni ogrtač bio je Ellenin božićni poklon. Ona ga je izabrala. Zgodan je, zar ne? Vidite zašto ne mogu doći dolje i kuhati za vas. Mogao bih dobiti groznicu za društvom, pa se obrijati i otići u Brooklyn gdje ona živi sa sestrom.”

,,Ali”, rekao je gospodin Magee, „mi smo u gadnom škripcu. Vi ste nas uvalili u njega. Gospodine Peters, obraćam vam se kao časnom čovjeku. Vaš osjećaj za pravednost mora vam reći da je moja molba ispravna. Riskirajte još jedan dan, a ja ću poslati po kuhara iz sela. Samo jedan dan. U tome nema opasnosti. Sigurno možete odoljeti iskušenjima jednog kratkog dana. Čovjek vašeg karaktera.”

Gospođica Norton je ustala i stala pred gospodina Petersa. Fiksirala ga je svojim očima – očima u koje nijedan čovjek nije mogao pogledati i otići neganut.

„Samo jedan sićušni dan”, nagovarala je. Gospodin Peters je uzdahnuo. Ustao je.

„Ja sam budala”, rekao je. „Ne mogu si pomoći. Riskirat ću još jedan dan. Iako nitko ne zna kamo to vodi.”

,,U Brooklyn, možda”, šapnuo je Lou Max u lažnom strahu. Pustinjak je obukao svoj kaput, pobrinuo se za par kućanskih dužnosti i

poveo delegaciju van. Žalosno je zaključao vrata svoje daščare. Njih četvoro je krenulo niz planinu.

„Natrag u Baldpate s našim kuharom”, rekao je gospodin Magee na djevojčino uho. „Znam kako se Cezar osjećao kad je jahao kroz Rim sa svojim bivšim neprijateljima privezanima za kotače njegovih kočija.”

Gospodin Max je ponovno odabrao začelje, pobjedonosno prateći gospodina Petersa. Kad su gospodin Magee i djevojka krenuli u vodstvo, ovaj je opet bio potaknut da se vrati na temu koju je pred kratko vrijeme tako amaterski obradio.

„Ja ću već postići da vjerujete u mene”, rekao je. Ona nije okrenula glavu. „Onog trena kad stignemo u svratište”, nastavio je, „doći ću k vama s

paketom novca u svojoj ruci. Onda ćete vjerovati da vam hoću pomoći – recite da ćete mi onda vjerovati.”

„Vrlo vjerojatno hoću”, odgovorila je nezainteresirano djevojka. „Ako mi zaista namjeravate dati taj novac – nitko ne mora znati o tome.”

„Neće znati nitko”, odvrati on, „osim vas i mene.” Nastavili su hodati u tišini. Onda je djevojka sramežljivo okrenula glavu.

Oh, sasvim sigurno je bila poželjna. Bez obzira kako je nespretna bila njegova izjava, gospodin Magee je odlučio držati je se do u vječnost.

„Žao mi je što sam onako govorila”, rekla je. „Hoćete li mi oprostiti?” „Oprostiti vam?” zavapi on.”Pa, ja...” ,,A sad”, prekinula je ona, „hajdemo razgovarati o drugim stvarima. O

brodovima, cipelama, i vosku za pečate...” „Sve teme ovog svijeta”, odvrati on, „mene vode samo do jednog...” „Brodovi?” upita djevojka. „Do medenog mjeseca”, predložio je. „Cipele?” ,,U nekim društvenim krugovima, mislim da se bacaju na proslavama

vjenčanja.” ,,A vosak za pečat?” „Na dozvoli, zar ne?” pitao je. „Neću ni pokušati s kupusom i kraljevima”, smijala se djevojka. „Molim

vas, oh, molim, nemojte me iznevjeriti. Nećete, zar ne?” Lice joj je bilo ozbiljno. „Vidite, to mi znači jako puno.”

„Iznevjeriti vas?” povika Magee. „To bih sad teško učinio. Za deset minuta taj će paket biti u vašim rukama – zajedno s mojom sudbinom, moja damo.”

„Bit ću tako umirena.” Okrenula je lice, na obrazu okrenutom prema Mageeu bilo je blago crvenilo. ,,I – sretna”, šapnula je ispod glasa.

Tad su bili kod velikih ulaznih vrata hotela Baldpate.

XII. poglavlje

Nesreća u broju sedam

nutra, ispred vatre u uredu, gospođica Tornhill je čitala neki časopis u onoj lijenoj maniri toliko izvještačenoj u hotelu Baldpate tijekom vrućeg

perioda; za to vrijeme je gradonačelnik Reutona ljubazno čavrljao s nezgrapno sramežljivom gospođom Norton. U taj krug upali su izaslanici u pustinjakovu kolibu, rumeni, energični, pokriveni pahuljama snijega.

„Pozdrav glavnom kuharu koji trijumfalno ide naprijed!” povika Magee. Pokazao je na vrata kroz koja je gospodin Max vodio uhvaćenog gospodina

Petersa. „Uhvatili ste ga, zar ne?” kreštavo će gospođa Norton. „Bez upotrebe anestetika”, odgovori Magee. „Svi spremni za jedan od

neponovljivih ručkova gospodina Petersa?” „Stavite me na početak liste”, priklopio je gradonačelnik. Myra Tornhill je odložila časopis, i uperila svoje velike crne oči u djevojku

koja je zračila u rebrastom samtu. ,,I je li šetnja po jutarnjem zraku”, zapitala je, „bila sve što ste očekivali?” „Sve i još mnogo više”, smijala se gospođica Norton, vragolasto gledajući

čovjeka koji joj je na planini brbljao o ljubavi. „Usput, uživajte u gospodinu Petersu dok možete. Vratio se samo na jedan

dan.” „Pijte, jedite i budite veseli, jer kako čovjek kaže, kuhar sutra odlazi”,

dopunio je gospodin Max skidajući kaput. „Može li brzi ručak, Peterse?” upitao je Magee. „Od čega, voljela bih znati”, upala je gospođa Norton. ,,U kući nema

nijedne stvari za jelo. To mu i sliči.” „Niste gledali na pravom mjestu, madam”, odgovorio je Peters s

uživanjem. ,,U kuhinji imam namirnice za nekoliko dana.” „Pa, koji je smisao u njihovom skrivanju?” pitala je krupna žena. „Nisu skrivene – to je sustav”, objasnio je gospodin Peters. „Nešto što žene

ne razumiju.” Prišao je blizu gospodinu Mageeju i tiho šapnuo: „Niste me upozorili da je još jedna od njih ovdje.”

„Posljednja, na moju časnu riječ”, rekao mu je Magee. „Posljednja”, podsmjehnuo se gospodin Peters. „Ovdje gore nema nikakve

zadnje.”1 pogledavši postrance prema novoj Evi u tom planinskom raju, okrenuo se prema kuhinji.

U

„Sada”, šapnuo je Magee gospođici Norton, „Pribavit ću vam taj paket. Dokazat ću vam da sam se za vas borio i raskrvario gradonačelnika Reutona. Pazite na našu priliku – kad vas opet vidim imat ću ga u svom džepu.”

„Ne smijete me iznevjeriti”, odgovorila je. „To je toliko važno.” Gospodin Magee je krenuo prema stepenicama. Između njega i njih

iznenada se pojavila velika gromada gospodina Cargana. Njegove tvrde prijeteće oči gledale su ravno u Mageejeve.

„Želim s vama razgovarati, mladiću”, rekao je. „Polaskan sam”, kazao je Magee, „da moje društvo smatrate očaravajućim.

Za deset minuta bit ću spreman za još jedan intervju.” „Sad ste spremni”, odgovori gradonačelnik, „iako to ne znate.” Njegov je

ton bio kao kad netko ispravlja dijete. Uzeo je Mageejevu ruku zahvatom koji je tog gospodina podsjetio na činjenicu kako su novosti o skandalima uvijek počivale na tome kako je Cargan u starim danima „maknuo svog čovjeka” u mnogim tamnim kutovima velikog grada.

„Dođite ovamo prijeko”, rekao je Cargan. Vodio ga je do prozora. Preko njegovog ramena Magee je primijetio zabrinute oči gospođice Norton koje su ga slijedile. „Sjednite. Pokušao sam vas prokljuviti, i mislim da sam uspio. Već sam prije viđao vašu vrstu. Svakih nekoliko mjeseci jedan od njih dohuji u Reuton, provede cijeli dan pričajući s nekim štakorima koje sam iskorijenio iz politike, a onda odleti natrag u New York s pričom na deset strana o mojoj opakoj karijeri, gotovom za tiskare. Da, gospodine – jesam vas. Vi pišete slatke stvari za časopise.”

„Mislite?” upita Magee. „Znam to”, iskreno je odgovorio gradonačelnik. „Dakle, opet tražite skalp

starog Jima Cargana, zar ne? Ja sam mislio da ćete sad, vidjevši kako su mnogobrojne priče o korupciji na sudovima, ostaviti na neko vrijeme sramotu gradskih vijećnica. No dobro, pretpostavljam što vi momci zovete dobrom vijesti. Velik, brutalan, neobrazovan, pitoreskan – vidite, čitam priče o sebi. Koliko dugo će američka javnost podnositi da njome vlada takav čovjek, kad mogu ovlastiti zgodne momke u rukavicama da dobiju sve najbolje stvari? To je droga, zar ne – stara droga reformatorskog klana – senzacija skupine koja ne može podnijeti da se održi postojeći poredak? Ne brinite, neću opet s time početi. Ali hoću s vama ozbiljno razgovarati, poput oca. Jednom je bio neki mladi čovjek poput vas...”

„Poput mene?” „Točno. Radio je prekovremeno za reformatorsku bandu i s malom

zaradom, a slučajno je saznao nešto što je čovjek kojeg sam znao – čovjek visoko u administraciji – želio, i to strašno želio. Mladi je čovjek trebao dobiti dvjesto dolara za članak koji je pisao. Moj mu je prijatelj ponudio dvadeset tisuća da ga otkaže. Što je učinio mladi čovjek?”

„Razumljivo, napisao članak”, rekao je Magee.

„No, no”, prekorio ga je Cargan. „Primjedba se ne uklapa u procjenu koju sam o vama napravio. Mislim da ste vi bistar momak. Nemojte me razočarati. Taj mladić o kojem pričam – bio je bistar, u redu. Razmislio je još jednom o tome. Poznavao je reformatorsku bandu skroz-naskroz. Služiti njima bilo je za slavu bez novca. Znao je kako love mjehuriće, i stvaraju mnogo buke, a na kraju nikamo ne dospiju. Tad je još jednom razmislio, Magee, isto kao što ćete vi učiniti. ‘Pristajem’ kazao je taj čovjek i dodao pet znamenaka svojoj plaći, lako kao što bismo mi dodali jedan novčić. Taj je momak imao pameti.”

„Ali nije imao savjesti”, komentirao je Magee. ,,Savjest”, kazao je gospodin Cargan, „ne vrijedi mnogo osim kao isprika

čovjeku koji nije ništa donio kući svojoj ženi. Što ste rekli koliko ćete dobiti za ovaj članak?”

Magee ga hladno pogleda u oči. „Ako ikada bude napisana”, odvratio je, „bit će to priča za dvjesto tisuća

dolara.” „Ovdje nema ničeg takvog za vas”, odvratio je gradonačelnik. „Razmislite

o tome što sam vam rekao.” „Bojim se”, smiješio se Magee, „da sam previše zauzet da bih razmišljao.” Opet je prešao uredskim podom do stubišta. Ispred vatre sjedila je djevojka

sa stanice, njene velike oči pratile su ga molećivo. S uvjeravajućim smješkom u njenom pravcu pojurio je stepenicama.

,,A sad”, pomislio je, kad je za sobom zatvorio i zaključao vrata broja sedam, „na nepošten dobitak. Dakle, Cargan bi dao dvadeset tisuća za taj mali paket. Ne krivim ga...”

Otvorio je prozor i pogledao duž balkona. Bio je pust u oba smjera; njegov je zasnježeni pod bio bez tragova nogu. Vrativši se u broj sedam, kleknuo pored kamina i iskopao ciglu ispod koje je ležao paket toliko drag mnogim srcima na planini Baldpate.

„Mogao sam znati”, promrmljao je. Jer novac je nestao. Iskopao je nekoliko opeka i pretraživao ispod i oko

njih. Bez koristi. Mali debeli svežanj novčanica je odlepršao. Samo je gadna rupa zijevala prema njemu.

Sjeo je. Naravno! Kakva je budala bio, pretpostavljajući da će blago poput ovog dugo ostati u tako očitom skrovištu. On, koji je zarađivao za luksuzan život pišući priče o lovu na dragulje, pehare i zlato, otpočetka je loše izveo ovu stvar. Na pisaćem stroju mogao je iskovati divlje zaplete i rasplete – internatske djevojke zabavljene kupidom. Ali nije ih mogao proživjeti.

Kupid i internatske djevojke! Bože dragi! Sjetio se očiju djevojke u plavom rebrastom samtu kad su srele njegove dok se okrenuo stepeništu. Što će sada ona reći? Veselo je u ovome stavio na kocku njenu vjeru u njega. To je trebao biti test njegove iskrenosti, dokaz njegove privrženosti. A sad mora k njoj, još jednom izgledajući poput budale – otići k njoj i priznati da ju je opet iznevjerio.

Bijes mu je plamtio. Tako su ga napokon ,,sredili”. Tko? Mislio je o uglađenoj moćnoj gori od čovjeka koji ga je zadržao tren prije. Razumljivo, tko nego Cargan i Max? Pronašli su njegovo djetinjasto skrovište, i novac je došao kući u njihove pohlepne ruke. Bez sumnje su mu se sad vragolasto smijali.

Dobro, on će im već pokazati. Ustao je i nervozno šetao. Jednom ih je držao gore u snijegu i pokvario njihovu igricu – učinit će to ponovno. Kako? Kada? Nije znao. Duša mu je čeznula za nekom akcijom, ali bio je u slijepoj ulici, i to je znao.

Otključao je vrata broja sedam. Otići niz stepenice, sresti slatku žudnju djevojke koja je ovisila o njemu, priznati da je bio prevaren – iziskivalo je svu hrabrost koju je imao. U svakom slučaju, zašto se sve to dogodilo? Pobrkao je to, zar nije ovamo došao da bude sam sa svojim mislima? Ali, s vedrije strane, dalo mu je nju – ili bi mu je dalo, prije nego je odigrana zadnja karta. Čvrsto je stisnuo zube i krenuo niz stepenice.

Gospodin Bland se priključio skupini oko vatre. Hitro su oči gospođice Norton srele Mageejeve. Drhtala je od uzbuđenja. Cargan, golem i veseo, još je jednom stao Mageeju na put.

„Uništit ću tog čovjeka”, pomislio je Magee. „Računao sam”, rekao je gradonačelnik, „to je bila jedna stvar s kojom se

nije morao boriti. Ne, gospodine, nije bilo bistrih mladića koji bi lovili starog Napoleona i udarali po njemu u mjesečnicima. Nisu išli dolje na Sardiniju i izvlačili iz susjeda kako je započeo posao s posuđenim novcem, ni da je njegov otac pio više nego li je bilo dobro za njega. Nisu radili ilustrirane članke o dijamantima koje je nosio, niti filmove o njemu kako jede juhu.”

„Ne, pretpostavljam da nisu”, rastreseno je odgovorio Magee. „Mislim da je bilo mnogo toga u njegovom dosjeu što nije bilo namijenjeno

novinama”, nastavio je zamišljeno Cargan. ,,I nije do njih došlo. Nap je imao sreću. Šalio se tamo s reformatorima. Nisu ga mogli zgnječiti snagom tiska.”

Gospodin Magee se odvojio od gradonačelnikove ponovljene povijesti, i požurio gospođici Norton.

„Jučer ste obećali”, podsjetio ju je, „da ćete mi pokazati slike admirala.” „Jesam”,odvratila je, hitro se dignuvši. „Kad pomislim da ste proveli svo

ovo vrijeme u hotelu, a niste odali počast njegovoj posebno istaknutoj ličnosti.” Dovela ga je do portreta koji je visio iza pulta. „Osmotrite”, rekla je, „admiral jednog sunčanog dana u lipnju. Uočite

njegovu uštogljenu raskoš, čak i kad je termometar bio visoko u oblacima. To je jedna od stvari koje flota iz stolica za ljuljanje obožava kod njega. Možete li zamisliti uzrujanost kod približavanja takve nadmoći? Da dođu zajedno Theodore Roosevelt, William Faversham i Richard Harding Davis ne bi ni minutu mogli zasjeniti admirala.”

Gospodin Magee je gledao u sliku pompoznog malog čovjeka, čiji se bijesni brk činio željan nadoknaditi manjak kose na njegovoj glavi.

„Ćelavi junak u ljetnom odmaralištu”, primijetio je. „Čini se nevjerojatnim.”

,,Oh, one misle da je kosu izgubio boreći se u građanskom ratu”, smijala se. „Zima je i sniježi, ili se ne bih smjela smijati njegovom veličanstvu. A ovdje prijeko je admiral na verandi, kad se igra da je to povišena paluba uz glavni jarbol. A ovdje je veliki portret – Andrew Rutter s oskvrnjujućom rukom preko admiralova ramena. Stare dame, nakon što vide tu sliku, svoje prigovore gospodinu Rutteru izgovaraju tišim glasom.”

,,A ova?” upita Magee, odmičući dalje od skupine pored vatre. „Dragocjena – čudim se da je zimi ostavljaju ovdje. Ovdje je admiral kao

mladić – izrezan iz članka u časopisu. Čak i bez brkova imao je neko ratničko držanje.”

,,A sad je vladar kraljičine mornarice”, smiješio se Magee. Pogledao je okolo. „Je li moguće vidjeti sobu gdje admiral igra svoju čuvenu igru?”

„Koračajte lagano”, odvrati ona. „Ovdje unutra. Tamo stoji baš taj stol.” Ušli su u malu sobu za kartanje desno od ulaza u ured, i gospodin Magee je

tiho za njima zatvorio vrata. Došlo je vrijeme. Osjetio je kako mu srce zamire. ,,Pa?” rekla je djevojka, s nestrpljivošću koju nije mogla sakriti. Gospodin Magee je tražio riječi. I našao ih je – svoje stare prijateljice s

planine. „Volim vas”, očajno je uzviknuo. „Morate vjerovati da vam hoću pomoći.

Sad izgleda prilično drugačije, priznajem. Želim da dobijete taj novac. Ne znam tko ste, niti o čemu se sve to radi, ali želim da ga imate. Otišao sam gore odlučan da vam ga dam...”

„Zbilja. “ Riječ je bila barem pedeset stupnjeva hladnija od temperature sobe za kartanje.

„Da, stvarno. Neću vas tražiti da vjerujete – ali govorim istinu. Otišao sam do mjesta gdje sam glupo sakrio novac – ispod cigle mog kamina. Nestao je.”

„Kako strašno jadno.” „Da, zar nije?” gospodin Magee se obradovao da je ona to gledala tako

smireno. „Pretražili su sobu, naravno. I pronašli su novac. Sad ga drže. Ali ja ću...”

Zastao je. Jer joj je vidio lice. Ona je – na to gledala smireno? Ne zaista. Billy Magee je vidio da je bila bijesna, divlje bijesna. Sjetio se da je uvijek pisao kako su prekrasne žene u bijesu još ljepše. Pitao se kako je pao u tu zabludu?

„Molim vas, nemojte mi dosađivati”, rekla je kroz zube, ,,s bilo kakvim novim opisom onog što ‘ćete učiniti’. Čini se da u tom smjeru imate fatalnu lakoću. Vaš popis ispunjenja je žalosno slab. I – ah, kakva sam budala bila! Vjerovala sam. Čak i nakon prošle noći, ja sam vjerovala.”

Ne, neće se ona rasplakati. Nije bila u raspoloženju za suze. Što je rekao libretist? ‘Postoji ljepota u grmljavini oluje, i tigra kad šiba repom.’ Takva je bila ljepota žene u bijesu. I ništa čemu bi se radovao, pomislio je gospodin Magee.

,,Znam”, rekao je bez nade, „strašno ste razočarani. I ja vas ne krivim. No otkrit ćete da ste mi učinili nepravdu. Ja ću...”

„Jednu stvar”, rekla je ona s osmijehom koji je mogao rezati staklo, „ćete učiniti. Znam da ovaj put nećete zakazati, jer ću se osobno pobrinuti da to ispunite. Prestat ćete raditi budalu od mene.”

„Recite mi”, molio je Billy Magee. „Recite mi tko ste – o čemu se ovdje radi. Zar ne vidite da radim u mraku? Morate...”

Gurnuvši je otvorila vrata sobe za kartanje. „Jedan je engleski časnik”, glasno je primijetila, ulazeći u drugu sobu,

„naučio admirala tu igru. Barem je tako rekao. To je dodalo toliko romantičnosti u očima flote iz stolica za ljuljanje. Zar ne vidite – Indija – vruće sunce – Kiplingova lokalna boja – tihi, opaljeni zgodan čovjek koji vječno igra pasijans na trijemu baraka? Imaju li barake trijem?”

Uzbuđen, ponižen, zbunjen, gospodin Magee je osjetio kako mu gore obrazi.

„Vidjet ćemo što ćemo vidjeti”, mrmljao je. Gospodin Magee se priključio skupini pored vatre. Nikad prije u svom

životu nije bio tako odlučan u bilo čemu kao što je bio sada da se taj paket novca mora vratiti njemu na čuvanje. Ali kako? Kako kroz taj ljudski labirint doznati tko sad drži taj svežanj? Pogledao je gospodina Maxa, koji se pored gradonačelnika podsmjehivao svojim limun žutim podsmjehom; u samog gradonačelnika, nonšalantnog kakav je bio admiral kad su ga fotografirali; u Blanda, autora bajke o Arabelli, koji se lagodno ispružio ispred vatre; neukusnu gospođu Norton, i u Myru Tornhill, koja ga je svojom molbom prošle noći učinila smiješnim. Tko je od njih sada imao novac? Tko ako ne Cargan i Max, s vedrim licima, očima željno uprtima na pripreme za ručak, s njihovim već nesumnjivo gotovim planovima da napuste hotel Baldpate?

A onda je gospodin Magee vidio još jedan lik kako silazi niz stepenice – jedan kojeg je zaboravio – profesora Thaddeusa Boltona, koji je vodio tajnoviti dijalog pored vrata aneksa. Na profesorovu čelu bila je iznenađujuća crvena ogrebotina, a njegove oči koje više nisu bile skrivene duplim konveksnim lećama, otkrivale su u podnevnoj svjetlosti isprano sivu boju. „Vrlo tužno. Slomio sam svoje naočale. Bez njih sam gotovo slijep.”

„Kako se to dogodilo, dok?” olako je upitao gospodin Cargan. „Neočekivano su mi se suprotstavila jedna otvorena vrata”, odvratio je

profesor Bolton. „Glupo od mene, ali uvijek to radim. Zaista, revnost koju pokazuju vrata da se nađu na mom putu je začuđujuća.”

„Vi i gospodin Max možete suosjećati jedan za drugog”, rekao je Magee, „na trenutak sam pomislio da su vaše ozljede možda zadobivene iz istog razloga.”

„Ne brinite, dok”, umirivao ga je gospodin Bland, ,,mi ćemo pratiti sve reportere koji bi vas htjeli kontaktirati o umjetnim plavušama.”

Profesor je okrenuo svoj bezuspješni pogled na trgovca, a na njegovom je licu bio tračak ironičnog smiješka.

„Ja znam, gospodine Bland”, rekao je, „da je moja sigurnost vaša najdraža želja.”

Pustinjak s Baldpatea je najavio da je ručak spreman, a gospodin Magee je s ostalima zauzeo svoje mjesto za stolom. Ideja s hranom bila je i njegova. Naočale profesora Boltona bile su potrgane. Negdje u toj shemi stvari morale su se uklapati. Ali gdje?

XIII. poglavlje

Sjajni gospodin Hayden

rošlo je tri popodne. Rani sumrak puzio je uz planinu, a u velikom praznom uredu hotela Baldpate sjene su se počele produljivati. U crvenom

svjetlucanju vatre gospodin Magee je sjedio i razmišljao; stanka iza ručka lijeno je prolazila; nije bio bliže tome da pogodi tko je od zimskih gostiju hotela izbliza grlio dragocjeni paket. Ogorčen i ljut čekao je, a nije znao što, nemiran, cijelo vrijeme željan djelovanja, ali bez i trunke inspiracije u kojem pravcu bi to trebao.

Čuo je na odmorištu šuštanje suknji i pogledao gore. Niz široko stubište, tako dobro zamišljeno da služi kao izlog za krojačke trijumfe baldpateskih veselih ljetnih gostiju, stizala je visoka zgodna djevojka, koja je prošle noći izobličila sve njegove planove. U atmosferi hotela koja se brzo izokretala, ona je gospodinu Mageeju dosad bila lutka iz sjene, više iz mašte nego zbiljska. Sad je prvi put pogledao u nju kao u djevojku od krvi i mesa, opazio je crvenilo na njenim maslinastim obrazima, vatru u tamnim očima, i shvatio da je njeno zanimanje za paket novca moglo biti nešto više od još jedne čudne dosjetke u zapletu događaja.

Prijateljski se nasmiješila Mageeju i uzela stolicu koju joj je ponudio. Jedna mala papuča udarala je diskretni ritam na ulaštenom podu baldpateskog ureda. Još jednom je podsjetila Billyja Mageeja na kuću bogatstva, topline i luksuza, na kuću gdje se često raspravlja oArnoldu Bennetu i kasnim impresionistima, na kuću čija glava obitelji postane purpurna na spomen imena pukovnika Roosevelta.

„Gospodine Magee”, počela je, „otvoreno sam vam rekla zašto sam došla u hotel Baldpate. Bili ste dovoljno dobri da mi kažete kako ćete mi pomoći ako budete mogli. Mislim da je došlo vrijeme kad to možete.”

,,Da?” odgovorio je Magee. Srce mu se stisnulo. Što sad?” „Moram priznati da sam jutros špijunirala”, nastavi ona. „Možda je to bilo

nepristojno od mene. No mislim da je gotovo sve dozvoljeno pod ovim okolnostima, zar ne mislite? Svjedočila sam sceni gore u hodniku – gospodine Magee, znam tko ima dvjesto tisuća dolara!”

„Znate?” povika Magee. Srce mu je jako poskočilo. Konačno! A onda se zaustavio. „Bojim se kako vas moram tražiti da mi ne kažete”, dodao je tužno.

Djevojka ga je gledala u čudu. Bila je pripadnica vrste česte u Mageejevom svijetu – profinjena, fino odgojena, osjetljiva. Iskrena u svom ponosu i bahatosti podsjećala je na snijegom pokrivene visove vječnih brda. Ali na pogled tih ženskih visina Billy Magee je uvijek bio od onih koji bi odlučnijim stiskom posegnuli za cepinom, i penjali se. Svjedoči tome njegova pažnja za divnu Helen

P

Faulkner. Obuzeo ga je trenutak nesigurnosti. Ovdje je bila djevojka koja barem nije sumnjala u njega, koja mu je pripisivala vrline pravog gospodina, kojoj je bilo drago da mu vjeruje. Je li trebao promijeniti svoju odanost? Ne, on bi to sad teško mogao učiniti.

„Tražite me da vam ne kažem”, ponovila je polako. „To zahtijeva objašnjenje”, odvratio je Billy Magee. „Želim da me

razumijete – da budete sigurni kako bih bio oduševljen da vam pomognem kad bih mogao. No činjenica je da sam prije nego ste vi došli dao svoju riječ da ću osigurati paket o kojem vi govorite – za drugu djevojku. Ne mogu prekršiti svoje obećanje dano njoj.”

,,Shvaćam”, odgovorila je. Njen je ton bio hladan. „Jako mi je žao”, nastavio je Magee. „Ali zapravo, čini se da sam ja od

veoma male koristi bilo kome. Baš sada bih puno dao za obavijest koju ste mi baš htjeli dati. No kako je ne bih mogao upotrijebiti da pomognem vama, vi ćete spremno prihvatiti da ne smijem slušati. Žao mi je.”

,,I meni je žao”, odvratila je djevojka. „Mnogo vam hvala – što ste mi rekli. Sad – moram nastaviti – sama.” Nesretno se osmjehnula.

„Bojim se da morate”, odgovorio je Billy Magee. Na stepeništu se pojavila vitka figura druge djevojke. Velike su joj oči bile

sjetne, lice blijedo. Dolazila je prema njima kroz crvenu svjetlost vatre. Gospodin Magee je shvatio koja je bio budala što se i trenutak pokolebao u svojoj odanosti. Jer nju je volio, želio ju je, sigurno. Snijegom pokriveni visovi su inspirativni, ali mnogo druželjubivija je rječica koja svjetluca u dolini.

„Prili čno je sumorno, zar ne?” gospođica Norton je upitala drugu djevojku. Pored više žene izgledala je malena, gotovo djetinjasta. „Jeste li vidjeli admiralove slike, gospođice Tornhill? Gledanje u njih je naša jedina razbibriga.”

„Nije mi stalo da ih vidim, hvala vam”, odgovorila je Myra Tornhill, idući prema stepenicama. „On je vrlo drag prijatelj mog oca.” Prošla je gore i nestala s vidika.

Gospođica Norton se okrenula od vatre, gospodin Magee je hitro ustao da je slijedi. Stajao je blizu nje, gledajući dolje njenu zlatnu kosu što je svjetlucala u mraku.

„Baš sam mislio”, rekao je površno, „kako u vašim očima moram biti potpuno smiješna spodoba, motajući se okolo naokolo poput pčele u boci, a ne stižući nikamo. Slušajte – nitko nije napustio hotel. Dok su tu, ima nade. Zar ne trebam dobiti još jednu priliku – priliku da vam pokažem koliko mi je stalo?”

Ona se okrenula, a čak i u tami je vidio da su joj oči vlažne. „Ah, ne znam, ne znam”, šaptala je. „Nisam više ljuta. Samo sam –

zbunjena. Ne znam što bih mislila – što da radim. Zašto i dalje pokušavati? Mislim da ću odustati i otići.”

„Ne smijete to učiniti”, bodrio ju je Magee. Vratili su se u svjetlost vatre. „Gospođica Tornhill me upravo obavijestila da zna tko ima paket!”

,,Doista”, mirno je rekla djevojka, a lice joj se zarumenilo.

„Nisam joj dozvolio da mi kaže, razumljivo.” „Zašto ne?” Oh, kako žene znaju biti izluđujuće! „Zašto ne?” Mageejev ton je bio uvrijeđen. „Jer nisam mogao iskoristiti tu

obavijest da bih novac pribavio za vas.” „Još uvijek ćete pribaviti novac za mene?” Izluđujuće sigurno, poput grubog ruba ovratnika. ,,Nar...” počeo je Magee, ali se sam prekinuo. Ne, više neće lupetati o tome

što će. „Neću vas tražiti da to vjerujete”, rekao je, „dok ga ne donesem i stavim ga u vašu ruku.”

Okrenula je lice polako prema njemu i podigla svoje plave oči. „Pitam se”, rekla je, ,,pitam.” Svjetlost vatre pala je na njene usne, kosu, oči, i gospodin Magee je znao

da je njegov sebični momački život pri kraju. Dosad je ženidba za njega bila slika koju je nacrtao neki jadni izopćeni majstor. „Nema više zabavnih sporednih putova kojima bi mogao lutati, već duga cesta, ravna i prašnjava koja vodi do groba.” Što ako je bilo tako? S rukom takve djevojke u svojoj, što ako zabavni sporedni putovi njegove samoće nose odsad znak „Nema prolaza”? Koliko god duga bila cesta veselit će se njenoj duljini; možda prašnjava, ali njen osmijeh kroz prašinu učinit će je u isto vrijeme vrijednom. Prignuo se k njoj.

„Molim vas”, rekao je, „budite bar dobronamjerni u sumnji.” Bio je to jadan govor uspoređen s onim što mu je bilo u srcu, no Billy Magee je brzo učio da je većina zgodnih govora dolazila od lutaka koje nisu mogle osjećati.

Bland i Max došli su sa žustre šetnje po verandi. Gradonačelnik Reutona koji je drijemao blizu pulta se pokrenuo.

„Krasan zrak je ovdje gore”, primijetio je Max, trljajući ruke ispred vatre. „Trebalo bi ga pumpati dolje u predio bijelih svjetala. Sigurno bi uskomešao stvari.”

„Ugasio bi svjetla u deset na večer”, odgovorio je gospodin Magee, ,,i ulio u glavu druge zdrave navike življenja pogubne za restoranske impresarije.”

Gospođica Norton je ustala i uspela se stepenicama. Još uvijek prosvjedujući Magee joj je bio za petama. Na vrhu stepenica se okrenula.

„Imat ćete svoju završnu priliku”, rekla je. „Gradonačelnik, Max i Bland su sami u uredu. Ne opravdavam prisluškivanje u Baldpateu ljeti – to je pokvarilo mnogo vrlo dražesnih zaruka. Ali zimi je drugačije. Želite li mi zbilja pomoći ili ne, ne znam, ali ako želite, razgovor dolje mogao bi se pokazati od važnosti.”

„Siguran sam da bi”, odvratio je Magee. „Dobro, imam plan. Slušajte. Hotel Baldpate je smješten u suzdržljivom

okrugu. To ne znači da ljudi ovdje ne piju – to jednostavno znači da ima mnogo tajni i romantike povezane s pijenjem. Ponekad oni, koji kasno noću slijede boga prilike u sobi za kartanje, ožedne. U sobi za kartanje postoje vrata u podu, kroz koja se pića često donose iz podruma. Nije li to uzbudljivo? Jedan hotelski službenik, koji je jednom u mom prisustvu postao čovječan, rekao mi je sve o

tome. Da odete u u podrum i malo tražite mogli biste naći vrata i popeti se u sobu za kartanje.”

„Sjajna ideja”, složio se gospodin Magee. „Ovog trena ću požuriti dolje. Zahvalniji sam na ovoj prilici nego možete zamisliti. A ovog puta – ali vidjet ćete.”

Našao je stražnje stepenice i sišao. U kuhinji mu je pustinjak stao na put. „Gospodine Magee”, molio je, „smatram da u neku ruku radim ovdje za

vas. Imam vam reći nešto važno. Samo trenutak...” „Žao mi je”, odvrati Magee, „ali sad je nemoguće da stanem. Razgovarat

ću s vama za jedan sat. Pokažite mi vrata od podruma, i ne spominjite kamo sam otišao, budite dobar momak.”

Gospodin Peters se bunio da je njegova potreba za razgovorom hitna, ali bez koristi. Magee je žurio u podrum i uz pomoć kutije šibica pronašao ljestve što su vodile do vrata u podu iznad njega. Popeo sa kroz prašinu i paučinu, maknuo zasun i oprezno gurnuo gore. U drugom trenutku je stajao u hladnoj maloj sobi za kartanje. Tiho je za centimetar otvorio vrata sobe za kartanje i stavio uho na njih.

Tri su muškarca bila okupljena na dohvat, pa je čuo gospodina Blanda kako tiho govori:

„Momci, govorim vam kao prijatelj. Igra je gotova. Nema smisla da čekate koncert – neće ga biti. Idite kući i uzmite neke čiste ovratnike i pošteni obrok.”

„Ako misliš da ću biti otjeran nekom ovakvom bajkom”, rekao je gradonačelnik Reutona, „ti si dijete s dirljivom dječjom sudbinom.”

,,U redu”, odvrati gospodin Bland, „mislio sam da ću vam dati obavještenje, to je sve. Meni nije važno što ćete učiniti. Ali sve je gotovo, a vi ste izgubili. Žao mi je što jeste – ali ja slušam Haydenove naredbe.”

„Prokleti Hayden!” zarežao je gradonačelnik. „To je bila njegova ideja da se iz ovog napravi predstava u tri čina. On je odgovoran za taj blesavi put na Baldpate. Ova publika za koju smo predstavljali – pustio nas je unutra za njih.”

„Znam”, rekao je Bland. „Ali ne možete poreći da je hotel Baldpate isprva izgledao kao idealno mjesto. Izdvojeno, izvan utabanih putova, znate sve to.”

,,Da”, gunđao je gradonačelnik, „tako samotno kao vjeronauk u nedelju prije Božića.”

„Tko je to mogao predpostaviti?” nastavio je gospodin Bland. „Kao što rekoh, nije me briga što ćete učiniti. Samo sam vam dao savjet. Ja imam taj zgodan paketić sa zelebaćima. Imam ga tamo gdje ga nikad nećete naći. Da, gospodine, vratio se u ruke pune ljubavi malog Joea Blanda, koji ga je prvi ovamo donio. Više neće skitati. Pa kakva je onda korist od vašeg zadržavanja ovdje?”

„Kako ste ga se dočepali?” upitao je Lou Max. „Držao sam na oku onog profesorčića”, objasnio je gospodin Bland.

„Jutros, kad je Magee otišao gore na planinu, pratio sam pametnjakovića u Mageejevu sobu. Kad sam upao unutra, nenajavljen, on je upravo pokušavao

pobjeći. Ne volim pričati o onom što je slijedilo. On je star čovjek, i ja sigurno nisam htio slomiti njegove naočale, niti ogrepsti njegovu misaonu kupolu. U toj su kupoli ideje čak od vremena Anthonyja J. Chaucera – on uvijek govori o toj njegovoj književnoj katedri – zašto ne može ostati doma i sjediti iza nje? U svakom slučaju ja imam svežanj, u redu. Pitam se što mali fosil želi s njim.”

„Dokove naočale su bile slomljene”, rekao je Max, podastirući dokaze gradonačelnika Reutona.

,,Um-m”, stigao je Carganov glas. „Bland, koliko zarađuješ radeći za tog dragog ljubaznog gospodina – Haydena?”

,,Oh, oko dvije tisuće godišnje, plus bonusi”, odgovorio je Bland. ,,Da?” nastavio je gospodin Cargan. „Ja s riječima nisam nikakav Charles

Dana Gibons4. Moj je govor, pretpostavljam, pomalo grub i nepovezan. No ovo je, u glavnim crtama, jednostavno koliko ja to mogu. Dvije tisuće godišnje od Haydena. Dvadeset tisuća u dvije sekunde, ako meni daš taj paket.”

,,Ne”, usprotivio se Bland. „Bio sam pošten – na neki način. Ne mogu to podržati. Radim za Haydena.”

„Ne budi budala”, podsmjehnuo se Max. „Razumljivo”, rekao je gradonačelnik, „cijenim tvoje skrupule, pošto sam

ih i ja svojedobno imao nekoliko, iako to nikad ne bi pomislio da čitaš Star. No, gledaj na to razumno. Novac pripada meni. Ako ga trebaš predati dalje, izvršio bi običnu pravdu. Koje pravo ima Hayden sa svoje strane? Ja sam učinio ono što je bilo dogovoreno – jesam li plaćen? Ne. Tko si ti da na ovaj način poništiš izbor strana u pravdi? Tako na to moraš gledati. Daš mi što je moje pravo – a ti poštenim činom staviš dvadeset tisuća u džep. Hayden dođe. Pita za svežanj. Ti pokažeš raznesen sef. Učinio si najbolje što si mogao.”

,,Ne”, reče Bland, ali ton mu je bio blaži. „Ne mogu odbaciti Haydena. Ne – ne bi bilo...”

„Dvadeset tisuća”, ponovio je Cargan. „To je po ovom kako ti sad ide deset godina prihoda. Mnogo novaca za mladog čovjeka. Da sam na tvom mjestu ne bih oklijevao ni minutu. Razmisli. Što je Hayden ikad napravio za tebe? Odbacit će te jednog dana, na način kako je odbacio mene.”

„Ja – ja – ne znam kolebao se Bland. Gospodin Magee je u sobi za kartanje znao da se Haydenov izaslanik koleba na rubu.

„Mogao bi zasnovati posao”, nagovarao ga je gospodin Max. „Pa, da sam ja imao toliki novac u tvojim godinama, danas bih bio milijunaš.”

„Doneseš paket”, predlagao je gradonačelnik, „uzmeš dvadeset tisuća, i meni tutneš ostatak. Bez pitanja. Pretpostavljam da se nitko umiješan u ovaj posao neće popeti na krovove i vikati o tome kad se vratimo u Reuton.”

„Dobro...” počeo je Bland. Bio je izgubljen. Iznenada je tišina planine Baldpate bila napadnuta glasnim lupanjem na vratima hotela, a neki je glas viknuo: „Bland, pusti me unutra.”

4 popularan američki ilustrator s kraja 19. st.

„Evo sad Haydena”, poviče Bland. „Još nije prekasno”, čuo se gradonačelnikov glas, ,,još to možeš učiniti. Još

nije prekasno.” „Učiniti što?” povika Bland odlučnim glasom. „Cargane, ne možete me

podmititi.” Podigao je glas. „Idite okolo na istočna vrata, gospodine Hayden.” Onda je dodao Carganu: „To je moj odgovor. Pustit ću ga unutra.”

„Pusti ga unutra”, zaurlao je gradonačelnik. „Pusti psa unutra. Mislim da imam nešto reći gospodinu Haydenu.”

Do ušiju gospodina Mageeja dopro je zvuk otvaranja vrata i koraka u povratku.

„Kako ste, Cargane?” pitao je novi glas u Baldpateu. „Prestanite s ljubaznostima”, ljuto je odvratio gradonačelnik. „Postoji mali

račun kojeg među sobom moramo riješiti, Haydene. Ja baš nisam vičan u vašim načinima s orhidejom u zapučku. Baš ih ne pratim. Nisam odgojen u klubu gdje se vi motate – dali su mi šljivu na oko kad sam pokušao ući. Vi to znate. Ja sam grub sirov čovjek. Ne razumijem vaš sistem. Kad dam svoju riječ, ja je održim – Je li to izišlo iz mode gore na aveniji, gdje vi živite?”

„Postoje okolnosti...” počeo je Hayden. „Vraga postoje!” grmio je Cargan. „Čovjekova riječ je čovjekova riječ, i on

je drži prema meni, ili... Ne možete tek tako doći u gradsku vijećnicu s nekom novom pogodbom. Trebao sam dobiti dvjesto tisuća. Zašto ih nisam dobio?”

„Zato što će”, odvratio je glatko Hayden, „hm – malu uslugu koju ste mi za to trebali osigurati, sud učiniti beskorisnom....”

„Mogu li ja tome pomoći?” upita gradonačelnik. „Je li u pogodbi bilo išta o tome? Ja sam svoje obavio. Želim svoju isplatu. Dobit ću ju, gospodine Hayden.”

Haydenov je glas, dok je govorio Blandu, bio hladan i ravnomjeran. „Imaš li novac, Joe?” ,,Da,” odvrati Bland. ,,Gdje?” „Pa – bolje da pričekamo, zar ne?” Blandov je glas bio nesiguran. „Ne. Uzet ćemo ga pa izići,” odgovori Hayden. „Hoću vidjeti da to radite”, povika Cargan. „Ako mislite da sam ovamo

gore došao na izlet, imam kartu i putokaz za vašu sljedeću lekciju. I dopustite da vas obavijestim – ova vaša otmjena idejica o hotelu Baldpate je najgora dosad. Mjesto je tako puno ljudi kao da se naplaćuju redovne ljetne cijene.”

„Vraga je!” povikao je Hayden. Glas mu je uzdrhtao odajući nepriliku. „Nije me ni najmanje zabrinulo”, nastavio je gradonačelnik. „Ne mogu me

dirnuti. U vlasti imam tužitelja i vi to znate. Ali na aveniji vam neće koristiti ako ste ovdje viđeni sa mnom. Zar ne, Hayden?”

„Razlog više”, odvratio je Hayden, „da uzmemo novac i odmah odemo. Ne bojim vas se, Cargane. Naoružan sam.”

„Ja nisam”, podsmjehnuo se gradonačelnik. „Ali me ništa iz vašeg kompleta s njegovim zračnim revolverčićem nikad nije prestrašilo. Pokušajte s paketom otići odavde i naći ćete se zapleteni u najgoru tučnjavu koja se ikad dogodila.”

„Gdje je novac, Joe?” upita Hayden. „Nećete čekati...” molio je Bland. „Čekati da uzmem vlastiti novac – vjerujem da ne. Pokaži mi gdje je.” ,,Zapamti”, upadne Cargan, „novac je moj. I nemoj sanjariti o zakonu –

zakon se po pravilu ne upliće u ovakve slučajeve. Mislim da bi ti bio zadnji koji bi im javio. S mojim novcem nikad nećeš otići odavde.”

Gospodin Magee je još malo otvorio vrata sobe za kartanje i vidio lik stranca, Haydena, licem u lice s gradonačelnikom. Carganov naziv izuzetnog najbolje ga je opisivao. Pridošlica je bio visok, plav, izbirljiv u odijevanju i nastupu. Revolver mu je svjetlucao u ruci.

,,Joe”, rekao je odlučno, „odmah me odvedi do tog novca.” „Ovdje je vani”, odgovorio je Bland. On i Hayden nestali su kroz vrata

blagovaonice u mrak. Cargan i Max izbliza su ih slijedili. Vruć od uzbuđenja, gospodin Magee je kliznuo iz svog skrovišta. Borba

prikladna za bogove bila je u zraku. Mora biti u središtu – možda će u trostranoj borbi opet biti treća strana koja će izići kao pobjednik.

U mraku blagovaonice udario je u klimav ljepljiv lik. Pokazalo se da je to bio pustinjak s planine Baldpate.

„Moram s vama razgovarati, gospodine Magee”, šapnuo je uplašenim i drhtavim glasom. „Ove minute moram s vama govoriti.”

„Ne sad”, povikao je Magee, gurajući ga u stranu. „Kasnije.” Pustinjak je divlje uhvatio njegovu ruku. „Ne, sada”, rekao je. „Ovdje se događaju čudne stvari, gospodine Magee.

Moram vam nešto reći – o paketu novca kojeg sam našao u kuhinji.” Gospodin Magee je stajao vrlo tih. Iza sebe je u mraku čuo pustinjakovo

uzbuđeno disanje.

XIV. poglavlje

Znak otvorenog prozora ospodin Magee je neodlučan gledao prema kuhinjskim vratima, iza kojih je dolazio zvuk muških glasova. Onda se nasmiješio, okrenuo i odveo

gospodina Petersa natrag u ured. Pustinjak s Baldpatea je od novosti iskreno drhtao.

„Otkad sam jučer ujutro upao k vama”, rekao je tihim glasom, kad je sjeo na rub jedne stolice, ,,jedna je stvar slijedila drugu tako brzo da sam pomalo zbunjen. Ne mogu baš shvatiti cijeli smisao svega toga.”

,,U tome niste bolji od mene, Peters”, odvrati Magee. „Ne mogu ni ja.” ,,Dobro”, nastavio je pustinjak, „kao što sam rekao, kroz cijelu tu poplavu

ljudi, uključivši žene, držim se jedne misli. Ja radim za vas. Vi mi dajete plaću. Vi ste gazda. Zato osjećam da informaciju koju imam moram dati vama.”

„Da, da”, nestrpljivo se složio gospodin Magee. „Recite.” „Gdje ima žena”, nastavio je Peters, „tamo naiđete na neshvatljive stvari.

Povijest...” „Prijeđite na stvar.” „Pa, da. Ovog popodneva sam gledao okolo po kuhinji, neka vrsta

izviđanja, mogli bismo reći, i pronaći s čim mogu raditi, jer tek između nas, kad neki od te gomile odu lako ćete me nagovoriti da se vratim i kuham za vas. Tražio sam sa svijećom po velikom hladnjaku, misleći da je neki mali znak hrane ostao od navale prošlog ljeta – nešto u konzervi što, kako pjesnik kaže, vrijeme ne može pokvariti ni korištenje otrcati – i daleko na najgornjoj polici, u najtamnijem uglu, našao sam paketić.”

„Brzo, Peterse”, povika Magee, „gdje je sad taj paket?” „Dolazim na to”, nastavio je pustinjak, da ne bude požurivan. „Što me prvo

pogodilo kod te stvari, bilo je to što na njoj uopće nije bilo prašine. ‘Aha’, rekoh, ili nešto takvo. Otvorio sam ga. Što mislite da je bilo unutra?”

„Ne trebam misliti – ja znam”, rekao je Magee. „Novac. Za ime boga, Peterse, recite mi gdje vam je ta stvar.”

„Samo tren, gospodine Magee. Pustite da vam kažem na svoj način. Vi ste u pravu. U tom paketu je bio novac. Mnogo novca. Dovoljno za osnovati sveučilište, ili kupiti ženske haljine za godinu dana. Pažljivo sam ga proučavao kad je neka sjena ušla kroz vrata. Pogledao sam gore...”

,,Tko?” bez daha je upitaoMagee. „Onaj mali žmirkavi profesor Bolton stajao je tamo, poput sove, i sa

zanimanjem. Otvorio je hladnjak. ‘Taj paket koji imate u ruci, Peters’, rekao je, ‘pripada meni. Stavio sam ga u hladno skladište da se sačuva. Sad ću ga uzeti.’

G

Dobro, gospodine Mageeja sam miroljubiv čovjek. Mogao sam, da sam htio, izlupati tog profesora u učenu vrstu hladetine. Ali ja sam veliki obožavatelj gospodina Carnegieja, na račun knjižnice, i ja sam za mir. Znao sam da nije baš isto, ali...”

„Dali ste mu paket?” „Teško da bih ja to rekao na takav način, gospodine Magee. Nisam glasno

prosvjedovao niti se odupirao kad ga je uzeo. ‘Ja sam samo kuhar’, kako sam rekao, ‘u ovoj kući. Ja nisam pouzdani stari obiteljski sluga koji kao trezor čuva obiteljsko bogatstvo.’ Pa sam svežanj pustio da ode. To je bilo nepouzdano od mene, ali kako sam tolike godine bio oženjen, nekako sam stekao naviku da puštam novac.”

,,Peterse”, rekao je gospodin Magee, „žao mi je da je vaš zahvat bio tako nepouzdan, ali sam vrlo sretan što ste došli k meni u vezi toga.”

„Rekao mi je da to nikome ne bih trebao spomenuti”, odgovorio je pustinjak, „ali kako sam rekao, ja na to nekako gledam da smo mi bili ovdje prvi, pa ako naši gosti idu po cijeloj kući gore-dolje loviti nespomenuto blago, mi jedan drugog moramo obavijestiti o tome.”

„Točno”, odgovorio je Magee. „Vi ste vrijedan čovjek, Peterse. Želim da znate kako cijenim način na koji ste djelovali u ovom poslu.” Četiri mračna lika teško su upala kroz vrata blagovaonice. „Moram reći”, nastavio je, „da će se jelovnik koji ste predložili za večeru pokazati vrlo ukusnim.”

„Što, oh, da, gospodine”, rekao je Peters. „Je li to sve?” „Uglavnom”, smiješio se Magee. „Osim, samo tren, to bi se vas moglo

ticati, na moju riječ, u Baldpateu je novo lice.” Ustao je, i u svjetlosti vatre sreo Haydena. Sad je vidio da je lice

posljednjeg pridošlice bilo proračunato i nepouzdano, a da su se ispod malog plavog brka pokušala sakriti vrlo okrutna usta. Stranac je zurio u Mageeja s jasno naznačenim neprijateljstvom.

„Jedan moj prijatelj – gospodin – hm – Downs, gospodine Magee”, mrmljao je Bland.

„Ah, ma dajte”, smiješio se Magee. „Hajde da kažemo naša stvarna imena. Čuo sam kad ste prije minutu pozdravljali svog prijatelja. Kako ste, gospodine Hayden?”

Ispružio je ruku. Hayden ga je ljutito gledao u oči. „Tko ste, do đavola, vi?” upitao je. „Hoćete reći”, kazao je Magee, „da niste čuli ime. Zovem se Magee –

William Hallowell Magee. Ja tu negdje držim rekord, gospodine Hayden. Proveo sam skoro jedan sat u hotelu Baldpate – sam. Vidite, ja sam bio prvi koji je došao od naše umiljate male družbe. Dozvolite da vam poželim dobrodošlicu. Ostajete li na večeri? Morate.”

„Ne ostajem”, zarežao je Hayden. „Ne vjerujte mu, gospodine Magee”, rugao se gradonačelnik, „on ne kaže

uvijek ono što misli. Ostat će, dobro?”

„Da, bolje da ostanete, gospodine Hayden”, savjetovao je Bland. „Ha – oduševljen sam, sigurno”, prasnuo je Hayden. Odšetao je prijeko do

zida i u svjetlosti vatre nonšalantno pregledavao sliku. „Ponos našeg hotela”, ljubazno je objasnio gospodin Magee prateći ga,

„admiral. On baš unutar ovih zidova ljeti igra svoju slavnu igru pasijansa.” Hayden se brzo okrenuo i pogledao gospodina Mageeja u oči. Rumenilo

mu je prešlo licem, ostavljajući ga bljeđim nego prije. Okrenuo se ne prozborivši.

,,Peters”, rekao je Magee, „čuli ste što je kazao gospodin Hayden. Molim vas, dodatni tanjur. Gospodo, moram vas trenutak napustiti.” Vidio je da su ga njihove oči žudno pratile – pune sumnje, prijeteći. „Uskoro ćemo se svi opet vidjeti.”

Hayden je hitro kliznuo između Mageeja i stepeništa. Ovaj se s njim suočio smiješeći se, razmišljajući usput da bi tog čovjeka teško mogao voljeti.

„Tko ste vi?” upitao je Hayden ponovno. „Što radite ovdje?” Magee se otvoreno nasmijao, i okrenuo drugom čovjeku. „Kako žalosno”, rekao je, „ovaj gospodin ne zna ponašanje u Baldpateu

zimi. To su pitanja, gospodine Hayden, za koja nikad nismo dovoljno neodgojeni da bi ih ovdje postavili jedan drugome.” Krenuo je dalje prema stepenicama, i Hayden mu se protiv volje maknuo s puta. „Vrlo sam sretan”, dodao je, „da ostajete s nama na večeri. Siguran sam da vam neće dugo trebati da se priviknete na naš način.”

Potrčao je uz stepenice i prošao kroz broj sedam van na balkon. Vukući se kroz snijeg, uskoro je ugledao sobu profesora Boltona. A kad je to vidio, niz kičmu mu je prošao lagani drhtaj koji nisu uzrokovale atmosferske prilike. Jer je jedan od profesorovih prozora bio širom otvoren, nudeći dobrodošlicu planinskoj oluji. Peters je govorio istinu. Još jednom je taj čvrsti mali, zbilja mali paket bio u Mageejevom vidokrugu.

Ušao je kroz otvoren prozor, i zatvorio ga za sobom. Za stolom je sjedio profesor Bolton, zamotan u kapute i deke, i čitao uz svjetlost jedine svijeće. Držao je knjigu skoro do nosa – podsjetnik da su mu nestale naočale. Kad je Magee ušao, starac je pogledao gore, a licem mu je prošao vrlo očit izraz straha.

„Dobra večer, profesore”, ležerno je rekao Magee. „Zar ne mislite da je prilično hladno uz otvoren prozor?”

„Gospodine Magee”, odgovorio je jako zamotan gospodin, ,,ja sam donekle uznemirujuće napredan – poklonik svježeg zraka. Mislim da bi trebalo disati božji svježi zrak, ne zapriječen našim tijelima.”

„Možda sam”, predložio je Magee, „morao ostaviti otvoren prozor?” Starac ga je pozorno promatrao. „Nemam želju biti negostoljubiv”, odvratio je. „Ali – ako želite...” „Sigurno”, odgovorio je Magee. Naglo je otvorio prozor. Profesor je

podigao svoju knjigu.

„Provodio sam vrijeme prije večere s mojim ugodnim pratiteljem Montaigneom. Gospodine Magee, jeste li ikad čitali njegov esej o lašcima?”

,,Nikad”, rekao je Magee. „Ali ne krivim vas što sad po tome brusite. Profesore, došao sam se ispričati. Jučer ujutro sam govorio na prilično neugodan način o ubojstvu u kemijskom laboratoriju jednog našeg sveučilišta. Rekao sam da je nestao profesor kemije. Jutrošnje novine, koje mi je osigurao Peters, izvijestile su me da je bio lišen slobode.”

„Niste se trebali uznemiravati da mi kažete”, rekao je starac. Nasmiješio se svojim turobnim smješkom.

„Učinio sam vam nepravdu”, nastavio je Magee. „Hajde da o tome više ne govorimo”, molio je profesor Bolton. Gospodin Magee je šetao po sobi. Profesor se oprezno okretao tako da mu

onaj drugi nijednog trenutka ne bude iza leđa. Izgledao je tako bespomoćan, tako malen, toliko neuspješan, da je Magee napustio svoj prvobitni plan da ga zaskoči u tišini. Njegova svrha mora se postići na mnogo nježniji način.

„Pretpostavljam”, rekao je, „da je ljubav prema svježem zraku razlog vašeg lutanja po balkonu u svako doba noći?”

Starac je jedva žmirnuo na njega. „Ne smijem stati”, nastavio je Magee. „Samo sam vam se htio ispričati, to

je sve. Bilo je nepravedno od mene. Ubojstvo – to je teško vaš način. Usput, jeste li kojim čudom jutros bili u mojoj sobi, profesore Bolton?”

Tišina. „Oprostite mi”, primijetio je konačno profesor, „ako ne odgovorim. Baš u

ovom eseju – o lašcima, Montaigne je to tako dobro izrazio. ‘I koliko je lažan govor manje društven od tišine.’ Ja sam društven čovjek.”

,,Naravno”, smiješio se Magee. Stajao je gledajući dolje na krhkog, starog znanstvenika pred sobom, i razmišljao. Od koje je koristi tučnjava tu u hladnoj sobi? Paket je bez sumnje sigurno sakriven u nekom kutu kojeg ne bi brzo našao. Ne, mora čekati i promatrati.

„Doviđenja, do večere”, rekao je, ,,i da u knjizi vašeg mudrog pratitelja možete naći mnogo za opravdanje vašeg ponašanja.”

Izišao je kroz otvoren prozor, a u drugom trenutku je stajao točno pred sobom gospođice Norton. Na njegovo kucanje gurnula je van zapanjenu glavu.

,,Oh, to ste vi”, rekla je. „Ne mogu vas pozvati unutra. Mogli bi naučiti strašne tajne toaletnog stolića – mama se uređuje za večeru. Nešto se dogodilo?”

„Bacite nešto preko glave, Julijo”, smiješio se Magee, „balkon vas čeka.” Ona je za tren bila uz njega, pa su žustro hodali po mračnom bijelom podu. „Znam tko ima novac”, rekao je tiho Magee. „Znam jednostavno

preokretom sreće. Shvaćam da su vam bila dosadna moja uvjeravanja o tome što ću učiniti. Ali mi se čini vrlo izglednim da će taj paket uskoro biti u vašim rukama.”

Ona nije odgovorila.

,,A kad ga dobijem i dam ga vama – ako vam ga dam”, nastavio je, „što onda?”

,,Onda”, odvratila je, „moram otići – vrlo brzo. I nitko ne smije znati, ili će me pokušati zaustaviti.”

,,A iza toga?” ,,Potop”, smijala se bez radosti. Gore iznad njih velika stabla planine Baldpate mahala su stalno svojim

crnim rukama kao da se boksaju s olujom. U podnožju zatrpane ceste mogli su vidjeti svjetla Upper Asquewan Fallsa; pod tim su lampama obični građani kroz noć žurili kući s namirnicama za večeru. I nijedan od tih građana nije bio ni kilometrima blizu da pogodi kako je gore na balkonu hotela Baldpate jedan mladić uhvatio ruku mlade žene i značajno joj rekao: „Prekrasna djevojko – volim vas.”

Ipak je to bilo upravo ono što je Billy Magee radio. Djevojka je svoje lice okrenula u stranu.

„Poznajete me samo dva dana”, rekla je. „Ako mi za dva dana može biti toliko stalo”, rekao je, „pomislite – ali to je

starinski, zar ne? U neko skoro vrijeme reći ću vam: ‘Čija ste vi djevojka?’ a vi ćete pogledati gore u mene s malim rajem za dvoje u očima i reći: ‘Ja sam djevojka Billyja Mageeja.’ I tako prije nego krenemo malo dalje moram vam sve povjeriti – moram vam reći tko je taj Billy Magee – taj čovjek kojem ćete priznati da mu pripadate, draga moja.”

„Vi glatko čitate budućnost”, odvratila je ona. „Pitam se, jesu li vaša proročanstva istinita?”

„Posve. Prije nekog vremena – na moju dušu, bilo je tek jučer – pitao sam vas jeste li čitali roman Izgubljena limuzina, a vi ste rekli da jeste, a to – nije bilo iskreno. Pa, ja sam ga napisao...”

,,Oh!” povika djevojka. ,,Da”, rekao je Magee, ,,a napisao sam i druge takve. O, da, moja muza je

bila nouveau riche dama u skupoj haljini, a moja ambicija bila je veliki crveni automobil. Bio sam ‘premetač novčića’, gospodin trubadur koji poziva s polica s knjigama. Bila je dobra zabava pisati te stvari, a donijelo mi je više novaca nego je bilo dobro za mene. Ne sramim ih se; bile su sasvim u redu za početak igre. Ali jednog dana – mislim da je jedan oglas napravio čudo – postao sam umoran od te vrste, pa sam odlučio probati drugu – pravu vrstu. Mislio sam da je to učinio oglas – ali sad vidim da je to bilo zato jer ste vi bili samo par dana udaljeni.”

„Nemojte mi reći”, šapnula je djevojka, „da ste došli ovamo da – da...” ,,Da”, smješkao se Magee, „došao sam ovamo gore da zauvijek zaboravim

vrtoglavu svjetsku melodramu, divlju potjeru za novcem kroz napuštene sobe, pucnjeve u noći, kupide na srednjoj udaljenosti. Došao sam ovamo da pišem – književnost – ako to postoji u meni.”

Djevojka se klimavo naslonila na zid svratišta.

„Ah, koje li ironije u tome!” povikala je. ,,Znam”, rekao je, „to je smiješno. Mislim da je sve to smišljeno samo za –

iskušenje. Moram biti čvrst. Sjetit ću se vaše usporedbe sa slijepom djevojkom i lampom koja nije bila upaljena. Učinit ću pravu stvar. Pa kad budete rekli, kao što ćete sigurno reći jednog dana, ‘ja sam djevojka Billyja Mageeja’ možete to izreći ponosno.”

„Sigurna sam”, rekla je blago, „ako to ikad budem reklav – o ne, nisam rekla da budem”, jer je on hitro posegnuo za njenim rukama, „ako to ikad budem rekla – bit će sigurno ponosno. Ali sada – vi čak ne znate moje ime – moje pravo ime. Ne znate što radim, niti odakle dolazim, niti što hoću s tim odvratnim svežnjem novca. Znate, ja nekako osjećam – da je to u zraku na Baldpateu, čak i u zimsko vrijeme. Tek što muškarci dođu, počinju govoriti o ljubavi bilo kojoj djevojci koju nađu ovdje, baš na tom balkonu, dolje ispod drveća. A djevojke slušaju, jer – to je u zraku, to je sve. Dođe jesen, i svi se smiju, i zaboravljaju. Neće li i nama doći jesen – kad ja odem?”

,,Nikad”, zavapi Magee. „Ovo za mene nije ljetna pustolovina. Ovo je prava ljubav u ljetu i u zimi, draga moja – u proljeće i ujesen – a kad odeš, idem i ja, otprilike tri metra iza tebe.”

,,Da”, smijala se, „oni tako govore na Baldpateu – zadnje tjedne ljeta. To je dio igre.” Došli su do one strane hotela gdje je bio aneks, a djevojka je stala i pokazala. „Pogledajte!” šapnula je bez daha.

Na prozoru aneksa za trenutak se pokazalo treperavo žuto svjetlo. Ali samo na tren.

,,Znam”, rekao je Magee. „Netko je tamo. Ali to nije važno u usporedbi s nama. Ovo nije ljetna afera, draga. Pogledaj termometar kao dokaz. Volim te. A kad odeš, ja ću te slijediti.”

,,A knjiga...” „Našao sam bolju inspiraciju od hotela Baldpate.” Jedno vrijeme su sa strane hodali u tišini. „Zaboravljaš”, rekla je djevojka, „da jedino ti znaš tko ima novac.” „Uzet ću ga”, rekao je povjerljivo. „Nešto mi govori da hoću. Dok ga ne

uzmem zadovoljan sam da više ništa ne kažem.” ,,Doviđenja”, rekla je djevojka. Stajala je u prozoru svoje sobe, dok ju je

iznutra zvao grubi glas „Jesi li to ti draga?” ,,A mogu dodati”, smiješila se, „da se u mojoj profesiji – nastavak smatra

prilično – poželjnim.” Nestala je, a Magee je poslije nekoliko minuta provedenih u svojoj sobi,

sišao opet u ured. U sredini sobe stajali su licem u lice Elijah Quimby i Hayden. „Što je, Quimby?” upita Magee. „Baš sam stigao da vidim kako ide”, odgovorio je Quimby, ,,i našao ga

ovdje.” „Naš zadnji gost”, smiješio se Magee.

„Upravo sam podsjećao gospodina Haydena”, rekao je Quimby, stisnutih zuba i s ljutitim svjetlom u očima, „kako mi je zadnji put kad smo se sreli naredio da izađem iz njegovog ureda. Rekao sam vam, gospodine Magee, da je Međugradska željeznica jednom obećala da će koristiti moj izum. Onda je gospodin Kendrick otišao, a ovaj čovjek je preuzeo upravu. Kad sam opet došao u ured – smijao mi se. Kad sam došao drugi put, nazvao me skitnicom i naredio mi da odem.”

Zastao je i suočio se opet s Haydenom. „Postao sam ogorčen, ovdje na planini”, rekao je, „kad sam promislio što

ste mi rekli vi i ljudi poput vas – kad sam mislio o tome što je moglo biti – i što je bilo – da, postao sam prilično ogorčen. S vremena na vrijeme prolazio sam u svom duhu tu scenu u vašem uredu. Dok sam sjedio ovdje, misleći da ste mi počeli predstavljati cijelu gomilu koja je od mene pravila budalu. Počeli ste mi predstavljati cijelu gomilu koja u moje uho govori ‘Neka javnost bude prokleta’. Nikad nisam zaboravio kako ste me istjerali iz svog ureda.”

,,Pa?” upita Hayden. ,,A sad”, nastavi Quimby, „vas nalazim kako prekoračujete granicu hotela

koji je ostavljen meni na brigu – stolovi su okrenuti. Moram vam pokazati vrata. Moram vas istjerati van.”

„Pokušajte”, podsmjehnuo se Hayden. „Ne”, nastavio je Quimby, „neću to učiniti. Možda zato što sam postao

plah, zbog turobnih misli o mom fjasku. A možda zato što znam tko ima sedmi ključ.”

Hayden nije odgovorio. Nitko se minutu nije pomaknuo, a onda se Quimby pokrenuo i otišao kroz vrata blagovaonice.

XV. poglavlje

Razgovor za stolom

edmi ključ! Gospodin Magee se uzbudio na njegovo spominjanje. Dakle, Elijah Quimby znao je identitet i zadatak čovjeka koji se krio u aneksu. Je li

i netko drugi znao? Magee je gledao u široku površinu gradonačelnikova lica, u stari limun od Maxa, u Blandovo uplašeno i zamišljeno, Haydenovo zabrinuto ali smiješeće. Je li itko drugi znao? Ah, da, naravno. Profesor komparativne književnosti pipao je niz stepenice svoj put do hrane.

„Je li večera spremna?” pitao je zureći okolo. Svijeće su slabo svjetlucale kako su se borile s jačim sjenama; zima je

hučala po prozorima; negdje gore s treskom su se zatvorila vrata. Drama u hotelu Baldpate vukla se prema završnoj sceni. Gospodin Magee je to znao, nije mogao reći zašto. Ostali su, čini se, također znali. U tišini su čekali dok je pustinjak jurio svojim mračnim putem pripremajući obrok. Sjedili su u tišini dok su silazile gospođica Norton i njena majka. Došlo je do male uzrujanosti kad su se gospođica Tornhill i Hayden susreli u podnožju stepenica.

,,Myra!”povikao je Hayden. ,,U ime boga – što ovo znači?” „Na nesreću”, rekla je djevojka, „znam – sve o čemu se radi.” I Hayden se povukao u sjenu. Konačno je ponašanje pustinjaka nagovjestilo da je večera bila spremna. „Mislim da bismo isto tako mogli sjesti”, primijetio je. „Sve je sređeno što

je trebalo srediti. Ovo mjesto ne treba kuhara, već intendantski odjel.” „Peters, to baš nije ljubazno prema našim gostima.” „Živeći sami na planini”, odgovorio je pustinjak s vrata blagovaonice,

„morate tako cijeniti istinu da ljubaznost ne možete staviti na prvo mjesto. Želite, ali nemate srca.”

Zimski gosti zauzeli su svoja mjesta za stolom, i počela je druga prosinačka večera u hotelu Baldpate. Ali njen tijek nije bio tako srdačan. Na licima onih oko njega gospodin Magee je opazio brigu i sumnju; povremeno su se prijeteće hladne oči okretale prema njemu; očigledno je u mislima većine njih bio malen paket pun blaga, a sam gospodin Magee bio onaj koji je vjerojatno držao paket. Nekoliko puta je pogledao gore i vidio na sebi Maxove oči poput mačjih, zlokobne i okrutne iza neprimjerenih zlatno uokvirenih naočala; nekoliko puta je vidio Haydenove oči, neprijateljske i ljutite, kako traže njegovo lice. Bili su očajni; ne bi stali ni pred čim; gospodin Magee je osjećao, kako se drama približavala svom kraju, da njega i samo njega vide između sebe i svojih zlatnih žudnji.

S

„Prije nego sam došao ovamo gore da bih bio pustinjak”, primijetio je Cargan istovremeno s uklanjanjem juhe, „što, mogu usput reći, nisam imao nikakvog uspjeha zahvaljujući popularnosti sporta na planini Baldpate, nije nikad bilo svijeća na stolu gdje sam jeo. Ne, gospodine. Ostavio sam ih ljudima gore na aveniji – gospodinu Haydenu i njegovoj vrsti, koja voli raditi u mračnim okruženjima – bio sam uvijek hrabar za jarko svjetlo na svojoj hrani. Ono čega se bojim je, da ću ovdje gore steći naviku, pa ću htjeti da mi Charlie uz moje pivo donese srebrni svijećnjak. Svijeće bi bile prilična novina kod Charlieja, zar ne, Lou?”

„Previše sjajno za Charlieja”, komentirao je gospodin Max. „Osim poslije zatvaranja. Vidio sam ih onda tamo u upotrebi, ali zamisao nije bila sjaj i dekoracija.”

„Nadam se da vam svijeće nisu odbojne, gospodine Cargan”, primijetila je gospođica Norton. „One dodaju toliko mnogo romantičnosti avanturi, ne mislite li? Ja sam strašno uzbuđena svim ovim. Klepetanje prozora, drhtava svjetlost – dva stiha jedne pjesme neprestano mi idu kroz glavu:

‘Moj gospodar je slijedio onog tko mu šaptaše na uho – Jadikovanje svijeća i vjetar su sve što čujem.’ Ne znam tko je bio gospodar, niti što je slijedilo – možda sedmi ključ. Ali

svijeće što jadikuju i vjetar čine se tako romantičnim – i tako slični hotelu Baldpate večeras.”

„Da ja imam kćer vaših godina”, primijetio je Cargan, ne neljubazno, „bila bi kod kuće i pored vatre čitala Lauru Jean Libbey, a ne bi tražila avanturu na planini.”

„To bi bilo najbolje za nju, sigurna sam”, slatko je odgovorila djevojka. „Jer onda vjerojatno ne bi otkrila stvari o svom ocu koje bi se pokazale neugodnima.”

„Draga!” povikala je gospođa Norton. Nitko drugi nije progovorio, ali su svi gledali u gradonačelnika. On je bio užurbano zauzet svojom hranom. Smiješeći se svojoj razonodi, gospodin Magee je pokušao usmjeriti razgovor na manje osobne kanale.

„Toliko mnogo čujemo o romantici, naročito otkad je naširoko oglašena smrt”, rekao je. ,,A svakom čovjeku kojeg sam ikad sreo, značila je nešto različito. Gospodine Cargan, kao svjetskom čovjeku širokih pogleda – što vama znači romantika?”

Gradonačelnik je prošao prstima kroz kosu koja je sijedila, i ozbiljno razmislio.

„Romantika”, razmišljao je. „Pa, ja nisam baš vičan govoru knjiga. Ali evo što vidim kad mi kažete tu riječ. To je noć prije izbora, a ja stojim pred prozorom sobice na Main Streetu, gdje me momci uvijek mogu naći. Niz ulicu čujem gunđanje i treskanje rulje, a vrlo brzo vidim žuti plamičak baklji, poput plamička svijeće, i pomicanje barjaka gore-dolje. A onda – momci marširaju. Svi momci! Pat Doherty, i Bob Larsen, pa Matt Sanders – svi momci! A kad

dođu do mog prozora mašu svojim šeširima i nazdravljaju. Tek debeli, stari čovjek na prozoru, ali će oni ići na pločnik sa svakim tipom koji ga udari. Oni su lojalni. Oni su za mene. I tako marširaju pored mene – nazdravljajući i pjevajući – svi momci – samo da ih vidim i čujem. Pa – to – to je za mene romantika.”

„Moć”, preveo je gospodin Magee. „Da, gospodine”, povika gradonačelnik. „Znam da ih imam. Svi

reformatori u svijetu ne mogu tada pokvariti moje oduševljenje. Oni su moji. Pretpostavljam da je stari Napoleon to poznavao. Mislim da je on bio najveći romantičar kojeg je svijet znao. Kad je preko planina marširao sa svojom skapavajućom gomilom – pa se okrenuo natrag i vidio ih u dronjcima kako pate za njega – pa mislim da je stari Nap tada bio tako blizu romantici koliko je ijedan čovjek ikad dobije.”

„Pitam se”, odgovorio je gospodin Magee. Odjednom mu je sinulo da bi u definiciji te nedodirljive stvari, kod svake osobe moglo ležati izloženo nešto i od karaktera i od poziva. Na udaljenom kraju stola izborano, umorno lice gospođe Norton susrelo je njegov pogled. Njoj je postavio svoje pitanje.

,,Pa”, odgovorila je, a njen se glas činio blaži od uobičajenog, „nisam sad mnogo godina baš mislila o toj riječi. No kad razmislim – recimo, čini se da vidim samu sebe kako sjedim na trijemu tamo kod kuće – prije trideset godina. Imam na sebi jednostavnu muslinsku haljinu, a vitka sam kao Elsie Janis, boja u mojim obrazima je – dobro, onakva kakvu Norton voli. Moja kosa – ali – mislim o njemu, o Nortonu. Rekao je da me želi usrećiti za cijeli život, i ja ću baš odlučiti da mu dozvolim da pokuša. Vidim ga – dolazi gore našom stazom do ulaza. Dolazi me pozvati – jesam li spomenula da imam figuru – zbilja slatku figuru? To je otprilike za mene romantika.”

„Mladost, draga?” pita nježno gospođica Norton. „To je to, draga moja”, odgovorila je sanjivo starija žena. „Mladost.” Neko vrijeme su oni za stolom sjedili u tišini, bez sumnje zamišljajući,

davno ranije, vitku figuru na stepenicama trijema. Povremeno su, ne bez smiješnog sažaljenja, pogledavali prema ženi koju je Norton molio da je usreći. Profesor komparativne književnosti bio je prvi koji je prekinuo tišinu.

,,Rječnik”, znanstvenički je primijetio, „bi romantiku definirao kao vrstu izmišljenog pisanja originalno sastavljenog romanskim dijalektima, a poslije u svakidašnjici. No – rječnik je prozaičan, nema dušu. Da vam kažem što meni znači romantika? Hoću. Vidim čovjeka koji kuluči u mračnom laboratoriju, gdje su čudne vatre i još čudniji mirisi. Noć i dan eksperimentira, u očima ljubav njegove vrste, želja da pomogne u njegovom srcu. A onda – zlatni trenutak – veliki trenutak u toj tihoj, turobnoj ćeliji – trenutak otkrića. Serum, formula – što ne. Daje to svijetu i nekoliko bolesnih je opet dobro, a nekoliko tužnih je sretno. Romantika za mene ne znači ni mladost ni moć. Znači – pomoć.”

Spustio je mutne stare oči na svoju hranu, a gospodin Magee je gledao u njega s novim čuđenjem. Čudni osjećaji za starca koji je pljačkao kamine, držao u zahvatu pustinjake, i sudjelovao u ponoćnim sjednicama kod vratiju aneksa.

Magee je više no ikad bio zbunjen, očaran, veseo. Sad je gospodin Max gledao oko stola i dao doprinos svojim neugodnim izlaganjem.

„Smiješno, zar nije”, primijetio je, „skupini ljudi ista riječ znači različite stvari. Recimo romantika za mene, ne vidim nikakav mračni laboratorij, ne vidim ništa mračno. Ja vidim najsjajnija svjetla na svijetu, i najbolju hranu, i netko možda između stolova pleše posljednji čudni ples. A orkestar svira na odstojanju – posvuda otmjene dame – taksi odbrojava kod vrata. A ja poručujem šoferu ‘Pustite ga da odbrojava dok ne zaklepeću mljekarska kola – mogu platiti. ’ Recimo – to je sigurno romantika za mene.”

„Gospodine Hayden”, primijetio je Magee, „Hoćemo li vas čuti?” Hayden je oklijevao i za trenutak gledao u crne oči Myre Tornhill. „Mojoj se ideji često suprotstavljalo”, rekao je i dalje gledajući djevojku,

„možda će se opet. Ali za mene je najveća romantika na svijetu, romantika stvaranja novca – dolar se slaže na dolar u sefovima čovjeka koji je počeo sa žnirancima, nadom i drskošću. Vidim ga kako se bori za prvu tisuću – a onda vidim kako se njegova hrpa povećava, na početku sporo – pa brže – brže – brže – dok ga automobil ne dovozi do ureda, a ljudi na ulicama sa strahopoštovanjem izgovaraju njegovo ime.”

,,Novac”, prezrivo je komentirala gospođica Tornhill. „Koja ideja o romantici za jednog muškarca.”

„Nisam očekivao”, odgovorio je Hayden, „da će moja definicija proći neosporena. Moja prošla iskustva...” značajno je pogledao u djevojku, „dovela su me do toga da budem za to pripremljen. No to je moja definicija – govorio sam istinu. Morate mi to priznati.”

„Ja nisam taj koji će vas kriviti”, podsmjehnuo se Cargan, „za to što želite da bude uočeno kad izbjegnete laž. Da, ja sigurno...”

„Čujte, Cargane”, uspalio se Hayden. „Da, govorili ste istinu”, upala je žurno gospođica Tornhill. „Spomenuli ste

jednu riječ u vašoj definiciji – bilo je oskvrnuće uvući je – nada. A bojim se da je bezvrijedan broj onih u svijetu kojima znači isto.”

„Još nismo čuli mladu ženu koja je počela svu tu strku oko male riječi”, podsjetio ih je gospodin Cargan.

„To je točno, draga”, rekla je gospođa Norton. „Moraš se priključiti.” ,,Da”, složila se djevojka s ‘uvojcima krhkima poput zlatne žice’, „hoću.

No teško je. Nečije ideje se mijenjaju tako brzo. Da ste mi prije jednog trena rekli romantika, možda bih brbljala o sjenovitim kutovima, o šaputanju na stepenicama, o šetnjama niz planinu po mjesečini – ili čak na hotelskom balkonu.” Veselo se smješkala Mageeju. „Možda će mi i sutra ta riječ značiti tako burne stvari. Ali večeras – život je večeras previše stvaran i ozbiljan. Pomoć – profesor Bolton je bio u pravu – pomoć je često romantika. Može značiti pronalazak seruma – može značiti tako okrutnu stvar kao što je razaranje romantike u životu nekog drugog.” Uporno je gledala u ravnodušnog gospodina Cargana. „Može značiti da se zauvijek dokrajče te pitoreskne parade pored

prozora male sobe na Main Streetu – sobe gdje momci uvijek mogu naći gradonačelnika Reutona.”

Još uvijek je gledala ravno u Carganove oči. A gradonačelnik je s veselim smješkom uzvraćao pogled.

„Vi ne biste bili tako okrutni”, lagano ju je uvjeravao, „draga, privlačna djevojka poput vas.”

Večera je bila pri kraju; lukavi mali profesor bez riječi je ustao od stola i žurno sišao niz stube. Gospodin Magee je gledao kako nestaje, i odlučio da ga brzo slijedi u stopu. No prvo je zastao da bi dao svoju verziju riječi o kojoj se diskutiralo.

,,Čudno”, primijetio je, „da nitko od vas nema sliku koju ja imam. Romantika – je ovdje – do vaših nogu u hotelu Baldpate. Jedan čovjek se penje na planinu da bi bio sam sa svojim mislima, da zaboravi melodramu života, da se udalji od brze akcije u svijetu, i meditira. Sam je – približno jedan sat. Tad zazvoni telefon, a iz mraka izroni mladić kako bi naklapao o izgubljenoj Arabelli i trgovanju pomodarijama. Pucanj odjekne, što je prastara navika s pucnjevima i stiže profesor komparativne književnosti, s rupom u svom polucilindru. Profesionalni pustinjak dolazi učiti amatera fine pojedinosti igre. Šarmantna djevojka dolazi unutra – prekasno za doručak – ali s mnogo vremena za šetnje balkonom po mjesečini. Predsjednik gradskog poglavarstva udostoji se ostati na večeri. Slijedi bitka u snijegu. Vodi se čudan razgovor o – svoti novca. Stiže još gostiju. Mračne aluzije o sedmom ključu. Pa, blagoslovljeni vi, ne morate se pomaknuti iz hotela Baldpate u potrazi za romantikom.”

Brže bolje je prešao sobu i stavio jednu nogu na nižu stepenicu veličanstvenog baldpateskog stubišta. Tamo ju je zadržao. Jer je iz sjena na odmorištu iskrsnuo profesor Bolton, sa svojim prokletim halbecom ponovno na glavi, s kaputom čvrsto zakopčanim, sa štitnicima za uši na mjestu, a teglio je putnu torbu i zeleni kišobran.

„Što, profesore”, povikao je Magee, „vi odlazite?” Sad je zaista došao kraj drame. Gospodin Magee je osjećao kako mu srce

divlje tuče. Kakav će biti kraj? Što je značio ovaj hladnokrvni odlazak? Silazak malog čovjeka niz stube sigurno nije bio nalik Danielovu bacanju u taj lavlji brlog s dragocjenim paketom u njegovom posjedu?

„Da”, polako je rekao starac. „Baš ću otići. Odluka je iznenada došla. Žao mi je što idem. Dakako da sam uživao u tim slučajnim susretima.”

„Slušajte, Dok”, rekao je Bland neugodno se osjećajući zbog svoje purpurne kravate, „nećete se vraćati i pustiti te reportere da se opet bace na vas?”

„Bojim se da moram”, odvratio je starac. „Dužnost zove. Da, oni će me loviti. Čut ću mnogo o umjetnim plavušama. Opet će me pitati da nabrojim deset najvećih u povijesti, težak, da ne kažem opasan zadatak. No moram se suočiti s – hm – da – glazbom, kako glasi prosti izraz. Poželjet ću vam doviđenja, gospodine Bland. Siguran sam da se rastajemo kao prijatelji. Budite opet

utješeni da vas ne teretim za uništeni polucilindar. lako, kao što sam primijetio s neugodnom istinom, honorar na našem sveučilištu nije izdašan.”

Okrenuo se Mageeju. „Žalim više nego što mogu izraziti”, nastavio je, „što se rastajem s vama.

Moje su oči pale prvo na vas kad sam ušao ovamo – proveli smo zajedno uzbudljivo vrijeme. Draga moja gospođice Norton – to što sam vas upoznao osvježilo je srce starog čovjeka. Mogao bih vas usporediti s jednom drugom plavih uvojaka – ali ću to ostaviti svojim mlađim – hm – kolegama. Gospodine Cargan, doviđenja. Moje poznanstvo s vama, uvijek ću se sjećati...”

Ali gradonačelnik Reutona, Max i Bland približili su se starcu. „Pazite sad, Dok”, prekinuo je Cargan. „Vi obmanjujete. Shvaćate me?

Pokušavate prevariti. Ne želim biti grub – dragi ste mi – ali moram baciti pogled u unutrašnjost vaše torbe. Moram malo pregledati vaš osobni make up”

„Bože, bože”, smiješio se profesor Bolton, „ne mislite da bih ja ukrao? Čovjek na mom položaju? Besmislica. Pregledajte moju jadnu prtljagu ako želite. Nećete naći ništa osim uobičajenog putnog pribora.”

Stajao je poslušno u sredini sobe, i žmirkao prema skupini oko njega. Gospodin Magee nije čekao da išta više čuje. Bilo je prilično očito da

pametni maleni čovjek ne nosi paket kojeg su zimski gosti Baldpatea divlje tražili. Magee je tiho i brzo nestao uz široko stubište, i probao otvoriti profesorova vrata. Bila su zatvorena. Iznutra je čuo kako prozor od oluje lupa naprijed-natrag. Protrčao je kroz broj sedam, pa van na snijegom pokriven balkon.

Tamo je udario izravno u mračnu figuru koja je žurila u suprotnom smjeru.

XVI. poglavlje

Čovjek iz mraka

unih pet sekundi su gospodin Magee i čovjek s kojim se sudario stajali na balkonu gledajući jedan drugog. Isti onaj mjesec ljetnih romansi visio je na

nebu, a u njegovom bijelom sjaju planina Baldpate svjetlucala je poput božićne čestitke. Iznenada je vjetar slomio malu granu na jednom od obližnjih stabala i hitnuo je lagano na snijeg iza dvojice muškaraca – kao da je to bio signal za suočenje.

„Sretna okolnost”, rekao je gospodin Magee. „Vi ste čovjek kojeg sam čeznuo sresti. Naročito otkad je ovog popodneva profesor svoj prozor ostavio otvoren.”

„Zaista”, mirno je odgovorio drugi. „Mogu li pitati što hoćete od mene?” „Svakako”, smijao se gospodin Magee. „Maleni paket. Mislim da je ove

minute u vašem džepu. Paket ne veći od muške ruke.” Stranac nije odgovorio, već se hitro ogledao preko ramena na put kojim je

došao, a onda pored gospodin Mageeja na cestu koja je vodila u slobodu. „Mislim da je u vašem džepu”, ponovio je gospodin Magee, ,,a ja ću ga

pronaći.” „Nemam vremena raspravljati s vama”, rekao je onaj što je držao sedmi

ključ. Glas mu je bio hladan, proračunat, grub. „Maknite mi se s puta i pustite me da prođem. Ili...”

„Ili što?” upita Billy Magee. Gledao je kako je čovjek na mjesečini zamahnuo prema njemu. Vidio je

šaku koja je noć prije bila Waterloo za gospodina Maxa, a gradonačelnik je krenuo na pravi brzi tečaj za svoju glavu. Brzo je skočio u stranu i blokirao svog protivnika.

Orali su kroz snijeg naprijed natrag, dahćući, grabeći se, i naprežući. Gospodin Magee je uskoro shvatio da njegov protivnik nije slabić. Bio je prisiljen upotrijebiti mišiće koje nije koristio, činilo se odavno – još otkad je jednog poslijepodneva vježbao u prilično mirisavoj školskoj sportskoj dvorani. Na mjesečini i u sjenama, gore i dolje, okretali su se, posrtali, spoticali se, bili su jedini neskladni prizori Baldpatea u mirnoj zimskoj noći.

„Vi ste zadnji put pokvarili igru”, mrmljao je stranac. „Ali je više nikad nećete pokvariti.”

Gospodin Magee se nije zamarao odgovorom. Zajedno su tresnuli u zid hotela. Zajedno su se previjali dalje, preko balkona do ograde. Još uvijek naprijed-natrag, sad na mjesečini, sad u sjeni, divlje su se borili. Jednom je gospodin Magee osjetio kako mu noga klizi ispod njega, ali se uhvatio na

P

vrijeme. Snaga mu je odlazila – sigurno – brzo. Onda je iznenada njegov protivnik čini se popustio u svom zahvatu. S maksimalnim naporom Magee ga je oborio na pod balkona, i srušio se na njega. Osjetio je hladnoću snijega ispod svojih koljena, i njegovu vlažnost na manšetama.

,,Sad”, povikao je sam sebi. Onaj drugi se još uvijek očajnički borio. Ali njegovo naprezanje bilo je bez

uspjeha. Jer Billy Magee je iz njegova džepa spretno izvukao dragocjeni paket o kojem je bilo toliko rasprave na planini Baldpate. Čvrsto ga je obuhvatio, dignuo se i potrčao. U drugoj sekundi bio je u broju sedam, i upalio svijeću na buktećim kladama.

Još jednom je proučavao taj čvrsto upakiran svežanj; još je jednom otkrio da je bogat zelembaćima. Nesumnjivo je to bila uvelike željena stvar za koju se borio noć prije. Opet ju je imao. A ovog puta, rekao je sam sebi, neće je izgubiti iz vida, dok je ne stavi u ruke djevojke sa stanice.

Mračna sjena čovjeka kojeg je baš orobio obigravala je oko njegovih prozora. Magee se žurno okrenuo k vratima. Baš tad je ušao Hayden. Nosio je pištolj u ruci; lice mu je bilo kruto, okrutno, odlučno; njegove obično bezizražajne oči zasvjetlie su od zadovoljstva kad je ugledao paket u posjedu gospodina Mageeja.

„Čini se da sam stigao baš na vrijeme”, rekao je, „da spriječim uličnu pljačku”

„Mislite li?” upita Magee. „Slušajte, mladiću”, primijeti Hayden nervozno pogledavajući preko svog

ramena. „Ne mogu gubiti vrijeme na razgovor. Pripada li vam taj novac? Ne. Pa, meni pripada. Imat ću ga. Nemojte misliti da neću pucati kako bih ga dobio. Zakon dozvoljava čovjeku da puca na lopova koji ga pokušava očerupati.”

„Zakon, rekli ste?” smijao se Billy Magee. „Da sam vi, ne bih uvlačio zakon u to, gospodine Hayden. Mislim da nema nikakve veze s događajima na planini Baldpate. Vi biste bili zadnji koji bi željeli da njegova pažnja bude usmjerena ovamo. Imam novac, i zadržat ću ga.”

Hayden je kratki trenutak razmišljao, a onda prokleo ispod glasa. ,,U pravu ste”, rekao je. „Neću pucati. Ali postoje drugi načini, vi

balavče...” Spustio je revolver u džep i skočio naprijed. Po drugi put u deset minuta Magee se spremao za sukob.

Ali Hayden je stao. Netko je kroz prozor iza Mageeja ušao u sobu. U mutnoj svjetlosti jedine svijeće Magee je vidio kako je Haydenovo lice problijedilo, usna se zgrčila, oči su mu se zastaklile od strašnog iznenađenja. Ruke su mu labavo pale uz tijelo.

„Blagi bože, Kendrick!” povikao je. Odgovorio je glas čovjeka s kojim se, tek tren prije, Magee borio na

balkonu: „Da, Hayden. Vratio sam se.” Hayden je jezikom ovlažio usne.

„Što – što te dovelo natrag?” upitao je, a glas mu se pri zadnjoj riječi boležljivo stišao.

„Što me dovelo?” Iznenada, kao iz vulkana koji je dugo bio hladan, suknula je vatra u Kendrickove oči. „Ako čovjek zna put iz pakla natrag kući, što bi trebalo da ga dovede natrag?”

Hayden je stajao s djelomično otvorenim ustima; u toj mutnoj svjetlosti izgledao je kao groteskna slika užasa. Onda je progovorio, jednim čudnim usiljenim prizvukom, više sam sebi nego ikom drugom.

„Mislio sam da si mrtav”, reče. „Uvjerio sam sam sebe da se nikad nećeš vratiti. Opet i opet sam si to govorio u noći. Ali cijelo to vrijeme, sam znao – znao sam da ćeš doći.”

Neki krik – ženski krik – odjeknuo je tik pred vratima broja sedam. U sobu je ušla Myra Tornhill, brzo je prešla i uzela Kendrickove ruke u svoje.

,,Davide”, jecala je. ,,Oh, Davide, je li to san – prekrasan san?” Kendrick je pogledao u njene oči, prvo smeteno, onda radosno, kad je vidio

što je u njima. Jer je svjetlost ondje, ispod suza, bila takva kakvu nitko ne bi mogao zamijeniti. Magee je to vidio. I Hayden je to vidio, a njegov je glas, kad je progovorio, bio još beživotniji.

„Oprosti mi Davide”, rekao je, „nisam mislio...” A onda, kad je vidio da Kendrick ne sluša, okrenuo se i tiho otišao u

spavaonicu broja sedam, ne obazirući se na Cargana i Blanda, koji su sad s ostalim zimskim gostima Baldpatea ispunili vrata što su vodila u hodnik. Hayden je zatvorio vrata spavaonice. Gospodin Magee i ostali stajali su tihi, u čudu. Odgovor je brzo stigao – oštar zvuk revolvera iza zatvorenih vrata.

Gospodin Magee je bio taj koji je otišao u spavaću sobu. Mjesečina je kroz niske prozore strujala unutra, i padala sjajna na krevet. Preko njega je ležao Hayden. Gospodin Magee je provjerio, što nije bilo ugodno. Onda je uzeo revolver iz ruke koja ga je još uvijek obuhvaćala, pokrio mirnu figuru na krevetu, i vratio se u vanjsku sobu.

„On – on se ubio”, rekao je tihim glasom, zatvarajući za sobom vrata spavaonice.

Jedan trenutak je vladala ustrašena tišina; onda je odjeknuo Kendrickov glas:

„Ubio se? Ne razumijem. Zašto je to morao napraviti? Sigurno ne zato – ne...” Upitno je gledao u bijelo lice djevojke pored sebe, koja je samo odmahnula glavom. „Ubio se”, ponovio je, kao čovjek probuđen iz sna. „Ne razumijem.”

Pustinjaci amateri na prstima su sišli u hotelski ured. Gospodin Magee je na sebi vidio pogled djevojke sa stanice, razrogačen od sumnje i straha. Dok su se drugi skupili u male skupine i razgovarali, on ju je odveo na stranu.

„Kad sljedeći vlak odlazi za Reuton?” upitao ju je. „Za dva sata – u deset i trideset”, odvratila je.

„Morate biti u njemu”, rekao joj je. ,,S vama će ići paket od dvije stotine tisuća dolara. Imam ga sada u svom džepu.”

Ona je novost primila ravnodušno i nije odgovorila. „Bojite li se?” nježno je upitao Magee. „Ne trebate biti ustrašeni. Ne može

vas ništa povrijediti. Ja ću ostati ovdje i pobrinuti se da vas nitko ne slijedi.” „Ne bojim se”, odgovorila je. „Samo sam preneražena, to je sve. Je li to on

– je li to učinio jer ste uzeli ovaj novac – jer se bojao što će se dogoditi?” „Mislite Hayden?” pitao je Magee. „Ne. Taj novac nije bio uključen u

njegovu smrt. To je nešto između Kendricka i njega.” ,,Shvaćam”, polako je odgovorila djevojka. „Tako mi je drago da nije bio

novac. Ne bih mogla podnijeti da je bio.” „Mogu li vas upozoriti”, rekao je Magee, „na činjenicu da je duga

vladavina onog ‘ja ću to’ završila, a počelo pravilo onog ‘učinio sam’? Ja stvarno imam taj novac. Nekako mi se čini da vas to ne ushićuje onako kako sam mislio hoće.”

„Ali uzbuđuje – oh, da uzbuđuje!” povika djevojka. „Na trenutak sam bila – smetena. To je sjajna vijest. A s vama koji ćete ovdje stražariti, ne bojim ga se odnijeti niz planinu i u Reuton. Pridružit ću vam se za trenutak, spremna za putovanje.”

Pozvala je gospođu Norton i njih dvije su prilično sramežljivo otišle uz stepenice. Gospodin Magee se okrenuo svojim drugovima u sobi, i u duhu provjerio njihovu listu. Svi su bili tamo, profesor, gradonačelnik, Max, Bland, Peters, gospođica Tornhill i pridošlica Kendrick, čovjek prerano ostario, sijed na sljepoočnicama i s licem žutim od groznice. On i profesor su ozbiljno razgovarali, a sad je starac došao i stao pred Mageeja.

„Gospodine Magee”, rekao je staloženo, „saznao sam od Kendricka da vi imate određen paket novca koji se prilično prevrtao ovdje po hotelu Baldpate. Sad predlažem – ne, zahtijevam...”

„Oprostite, profesore”, prekinuo ga je gospodin Magee. „Ja imam nešto za predložiti – čak zahtijevati. To da vi, i svi ostali prisutni izaberete stolicu i sjednete. Predlažem, iako ne zahtijevam, da izaberete ugodne stolice. Jer će se bdijenje koje ćete upravo započeti pokazati kao vrlo dugo.”

„Što hoćete reći?” upitao je gradonačelnik Reutona, došavši ratoborno do profesora Boltona.

Magee nije odgovorio. Gospođica Norton i njena majka sišle su niz stube, prva omotana u prostran kaput. Stajala je na stepenici u podnožju, zarumenjenih obraza, blistavih očiju. Gospodin Magee je idući prema njoj mislio da izgleda šarmantno i divno, pa poželio da ima vremena za divljenje. Ali nije imao. Iz jednog džepa je izvadio pištolj kojeg je uklonio iz Haydenove ruke; iz drugog slavni paket novca.

„Sve vas upozoravam”, rekao je, „pucat ću u svakog tko krene prema tom svežnju. Gospođica Norton će ga odnijeti sa sobom – ona će uhvatiti vlak u

deset i trideset za Reuton. Vlak stiže na odredište u dvanaest. Koliko god me boljelo da to kažem, nitko neće napustiti ovu sobu prije dvanaest i petnaest.”

„Vi, huljo!”grmio je Cargan. Gospodin Magee se smiješio dok je stavljao paket u djevojčinu ruku. „Moguće”, rekao je. „Ali gospodine Cargane, crnilo je uvijek ljutilo lončić.

Ne bojte se”, dodao je djevojci. „Svaki gospodin u ovoj sobi provest će večer sa mnom. Vi ni na koji način nećete biti uznemiravani.” Pogledao je uokolo prijeteće društvo. „Idite”, rekao je, ,,i neka vas paze bogovi planine.”

Mali profesor komparativne književnosti stupio je naprijed i pompozno stao pred Mageeja.

„Samo trenutak”, primijetio je. „Prije nego ukradete taj novac baš pred našim očima, želim vas obavijestiti tko sam ja, i koga ovdje predstavljam.”

„Ovo nije vrijeme”, odvrati Magee, „za lagani razgovor o temi plavuša.” „Ovo je vrijeme”, rekao je srdačno profesor, „da vam kažem kako

Kendrick i ja u hotelu Baldpate predstavljamo okružnog tužitelja okruga Reuton. Mi...”

Cargan, velik, crven, kao vulkan je upao u riječ. ,,Drayton”, zaurlao je. ,,Drayton vas je poslao ovamo? Cinkaroš! Štene! Pa

ja sam stvorio tog klinca. Postavio sam ga tamo gdje je. Neće me se usuditi ni taknuti.”

„Neće?” odvrati profesor Bolton. „Dragi moj gospodine, varate se. Drayton vas namjerava goniti do kraja, na osnovi toga što ste uredili da prođe Pravilnik broj 45, dodjeljujući Međugradskoj željeznici privilegiju da se spoji s Gradskom, u zamjenu za mito od ovih dvjesto tisuća dolara.”

„Neće se usuditi”, povika Cargan. „Ja sam ga stvorio.” „Prije izbora”, rekao je profesor, „vjerujem da je kod vas često inzistirao na

tome da će svoju dužnost obavljati kako je on vidi.” „Razumljivo da je”, odgovori Cargan. „Ali to je ono što svi kažu.” „On namjerava održati svoju riječ.” Gradonačelnik je kliznuo u sjenu. „Zamisli da bi mi on napravio takvu stvar”, cvilio je. „Poslije svega što sam za njega učinio.” „Kao što sam rekao, gospodine Magee”, nastavio je profesor, „gospodin

Kendrick i ja došli smo ovamo gore osigurati paket novca kao dokaz protiv Cargana i – čovjeka gore. Govorim jezikom zakona kad kažem da mi morate predati taj novac.”

Kao odgovor se Magee nasmiješi djevojci. „Bolje da sad idete”, rekao je. „Dug je put niz planinu.” „Vi odbijate?” povika profesor. „Sasvim – zar ne, gospođice Norton?” pitao je Magee. „Posve”, ponovila je ona hrabro.

„Onda, gospodine”, najavio je starac nemilosrdno, „vi ste tek malo bolji od lopova, a ova djevojka je vaš suučesnik.”

„Čini se da je tako”, pristao je Magee. Djevojka je otišla do velikih ulaznih vrata, a Magee, s pogledom i dalje na sobi, povukao se unazad dok nije stajao iza nje. Predao joj je svoj ključ.

„Predajem vas”, rekao je, „bogovima planine. Ali to je samo pozajmica – ja ću vas sigurno htjeti natrag. Ne mogu vas slijediti deset koraka iza, kao što sam prijetio – bit će umjesto toga deset sati. Laku noć i sretno.”

Ona je okrenula ključ u bravi. ,,Billy Magee”, šapnula je, „vaša je sudbina neshvatljiva. Reći ću bogovima

planine da trebam biti vraćena. Laku noć, vi – dragi.” Brzo je izišla, a Magee je zaključavajući vrata iza nje, gurnuo ključ u džep.

Na tren se nitko nije pomaknuo. Onda je gospodin Max skočio gore i kroz treperavu svjetlost potrčao do najbližeg prozora.

Tamo je bljesnulo, čuo se pucanj, i Max se vratio u svjetlost vatre ispitujući probušene hlače.

„Ne namjeravam nikog ubiti”, objasnio je gospodin Magee. „Samo ih zaštititi. Ali ja nisam stručnjak – mogao bih pucati više nego sam namjeravao. Stoga predlažem da se nitko drugi ne pokuša probiti.”

„Gospodine Magee”, rekla je Myra Tornhill, „ne vjerujem da imate i neznatnu ideju tko je ta djevojka, niti što hoće s tim novcem.”

,,To”, odgovorio je, „čini stvar još uzbudljivijom, ne mislite li?” „Hoćete reći”, eksplodirao je profesor, „vi je ne poznajete? Pa, vi mlada

budalo!” „To je prilično krasno od vas”, primijetila je gospođica Tornhill. „To je glupo, ako je istinito”, profesor je izrazio drugu stranu toga. „Vi ste sami rekli – ili barem tvrdite da ste rekli,” podsjetio ga je gospodin

Magee, ,,jedna ovakva djevojka vrijedi kao milijun sufražetkinja.” ,,I može izazvati isto toliko mnogo nevolja”, bunio se profesor Bolton. „Ja

ću se sigurno pobrinuti da pustinjakova knjiga ima počasno mjesto u našoj fakultetskoj knjižnici.”

Iz velike stolice u koju je utonuo stigao je Carganov nerazumijevajući vapaj.

„On mi je to učinio – poslije svega što sam napravio za njega.” „Nadam se da je svima sasvim ugodno”, primijetio je gospodin Magee,

izabirući stolac nasuprot gomili. „Bit će to dugo čekanje, znate.” Nije bilo odgovora. Vjetar je oduševljeno drmao prozorima. Svjetlost vatre

plamtjela je crveno na licima Mageejevih zarobljenika.

XVII. poglavlje

Profesor rezimira

Upper Asquewan Fallsu je sat na staroj gradskoj vijećnici otkucao devet. Gospodin Magee je, na straži u turobnom baldpateskom uredu, brojio

udarce. Ona sad mora biti na pola puta dolje niz planinu – možda baš ovog trenutka čuje kako na vjetru škripe stare Quimbyjeve vratnice. Mogao ju je skoro vidjeti kako teško hoda kroz snijeg, dražesna junakinja najromantičnije šetnje od svih romantičnih šetnji na Baldpateu do dana današnjeg. Pola puta do čekaonice gdje je tako gorko jecala; pola puta do radoznalog prodavača karata s čupom narančaste kose. Noćas neće biti potrebe za trubadurom da preklinje „Ne jecajte više, moja damo”. William FIallowell Magee uklonio je uzrok suzama.

Počelo je dugo bdijenje, ali u tome nije bilo dosade za Billyja Mageeja. Bio je preveliki ljubitelj različitosti. Pogledavši uokolo tu loše izabranu skupinu koju je čuvao, usporedio ih je sa sretnijim ljudima ljetnih noći u hotelu, o kojima mu je pričala djevojka. Umjesto ovih natmurenih ili tužnih ljudi koji su nezadovoljno sjedili pred pištoljem romantičnog mladića, vidio je djevojke odjevene u čarobni muslin, što leprša kroz sjene. Svjetla su meko sjala, iz kazina je, na dahu ljetnog povjetarca, dopirao valcer. Pod crvenim i bijelim platnenim krovovima mladost, radost i ljubav provodili su svoj dan – ili noć. Pustinjak je bio pri ruci sa svojim romantičnim razglednicama. Drveće na planini pričalo je u šaptu.

A i flota iz stolica za ljuljanje na verandi je šapćući ogovarala, prekidajući jedino kad je admiral u svom sjaju jedrio pored njih. Željno se tražila ta igra. Ta djevojka – ta Myra Tornhill – sjetio se, iz sebe je napravila žrtvu. Nakon što je Kendrick nestao više nije tamo došla, jer su kolala gadna govorkanja o čovjeku koji je nestao. Gospodin Magee je vidio djevojku i njenog dugo odsutnog ljubavnika kako skupa šapuću u svjetlosti vatre, i pitao se zamišljaju li se i oni ljeti na Baldpateu; jesu li čuli valcer u kazinu, i smijeh muškaraca u pečenjari.

Vijećnica je svečano označila deset sati. Ona je sad bila na stanici. Čekala je u sobi svojih suza, možda joj je jedini suputnik bio Jacky s postera „Vidi svijet”, čija je odjeća bila nijansu plavija od njenih očiju. Tko je bila ona? Što joj je značio novac od mita Međugradske željeznice? Gospodin Magee nije znao, ali joj je vjerovao, i bilo mu je drago da je zahvaljujući njemu pobijedila. Vidio je profesora Boltona kako se kroz titravu svjetlost vatre pridružuje Myri Tornhill i Kendricku.

Sad mora biti pola jedanaest. Da – odozdo iz doline došao je zvižduk vlaka. Sad se ukrcava. Ona i novac. Ukrcava – prema kuda? S kojim razlogom? Vlak je opet zazviždao.

U

„Prošlo je”, rekao je gospodin Magee, „više od pola opsade, dame i gospodo.”

Približio mu se profesor komparativne književnosti i uzeo stolicu pored njega.

„Želim s vama razgovarati, gospodine Magee”, rekao je. „Dobro došla promjena”, pristao je Magee, s očima i dalje na sobi. „Razmotrio sam stvar s gospođicomThornhill”, tihim je glasom rekao

profesor. „Ona me uvjerila da ste u ovoj stvari postupali iz posve nesebičnog stajališta. Možda iz pogrešne ideje o viteštvu. Trenutačna slijepa zaljubljenost u slatko lice – nešto čemu su skloni svi muškarci vruće krvi u venama – ugodna stvar koju bih ja posljednji želio prognati iz svijeta.”

„Gospođica Tornhill”, odvratio je Billy Magee, „savršeno je shvatila situaciju – osim jednog prilično važnog detalja. To nije zaljubljenost jednog trenutka, profesore. Recimo radije za cijeli život.”

„Ah, da”, odvratio je starac. „Mladost – kako je uvijek sigurna u to. Ja ne osuđujem osjećaj. Jednom, vrlo davno, i ja sam imao mladost i povjerenje. Nećemo se ipak zadržavati na tome. Gospođica Tornhill me uvjerava da vas Henry Bentley, sin mog prijatelja Johna Bentleyja, silno cijeni. Ona me uvjerava da ste vi u svakom pogledu, koliko ona zna, divan mladi čovjek. Siguran sam da ćete poslije mirnog razmišljanja vidjeti da je ono što ste učinili vrlo jadno. Paket novca, koji ste u bezglavom trenutku dali mladoj dami na čuvanje, traže organi vlasti kao dokaz protiv vrlo korumpiranog političkog kruga. Siguran sam da ćete, kad saznate sve pojedinosti, rado sa mnom otići u Reuton i učiniti sve u vašoj moći da nam pomognete vratiti taj paket.”

A sad je gradska vijećnica obavijestila gospodina Mageeja da je jedanaest sati. Zamislio je vlak kako leti kao crna sjena kroz bijelu noć. Je li bila u njemu – sigurna?

„Profesore Bolton”, rekao je, „nemoguće je da se igdje netko zanima više nego ja za pojedinosti te afere – da čujem pravi razlog vašeg dolaska u hotel, da nezgoda s umjetnom plavušom bude pravilno svrstana i stavljena u povijesnu nišu. No dopustite mi da vam opet kažem kako moje djelovanje večeras nije bilo samo ludost jednog trenutka. Ustrajat ću u njoj kroz dobra i loša vremena. Sad, o plavušama.”

,,Plavuše”, ponovio je dremljivo profesor. „Ah, da, tu moram priznati malu krivicu. Nisam ovamo došao izbjeći posljedice te indiskretne opaske, ali sam je uistinu izrekao – prije otprilike godinu dana. Hoću li ikad zaboraviti? Teško – neće mi dopustiti novine ni moja supruga. Nikad više neću steći poštovanje, koliko god ugledan bio, a da u tisku ne budem spomenut kao zaštitnik umjetne plavuše. Ta me stvar razbjesnila. Pa ipak, nisam došao u hotel Baldpate kako bih izbjegao posljedice jedne lažne novinske priče. Iako sam mnogo puta prije godinu dana, kad sam krenuo napustiti svoju kuću i vidio reportere kako kampiraju na mom kućnom pragu, čeznuo za usamljenošću nekog mjesta sličnog ovome. One noći kad smo se gospodin Kendrick i ja penjali na planinu Baldpate, to sam mu i napomenuo. I onda mi je palo na pamet, ako ovdje budem

trebao objasniti svoju prisutnost, nezgoda s plavušom će dobro poslužiti. Bila je to samo nedužna laž.”

,,Plavušasta”, ispravio ga je gospodin Magee. „Opraštam vam, profesore. A ja sam vrlo radostan da se nezgoda uistinu dogodila, unatoč boli koju vam je prouzročila. Jer u neku ruku oprašta moj vlastiti prekršaj – a i vas čini ljudskim.”

„Ako je griješiti ljudski, čini”, složio se profesor Bolton. „Za početak, ja sam član fakulteta Reutonskog sveučilišta, kao što bez sumnje znate, smještenog u istoimenom gradu. Dugo sam se mirno zanimao za našu gradsku politiku. Bio sam vrlo ljut – lingvistički naoružan – protiv tog čudnog lika Cargana, koji je došao iz sirotinjskih četvrti da bi nama vladao željeznom palicom. Svi znaju da je korumpiran, da je bogat zahvaljujući prodaji privilegija, da postoji utvrđena tabela cijena za usluge u smislu gradskih pravilnika. Često sam ga prijavljivao svojim prijateljima. Otkad sam ga sreo – pa, to je značajno, zar ne, dojam ličnosti na nečije mišljenje? Očekivao sam sresti vraga, s uobičajenim pripadnostima. Umjesto toga našao sam čovjeka, dosta privlačnog. Sad mogu dobro razumjeti zašto ga rulja prati poput ovaca. Međutim, to uopće nije važno. On je lopov, i mora biti kažnjen – iako mi je jako drag.”

Gospodin Magee se smiješio onamo gdje je velika Carganova masa bila pogrbljena u stolici.

„On je prgavi stari pionir”, primijetio je. „Pa čak kad bi i bilo tako”, odgovorio je profesor, „njegova bezobzirna

karijera ucjene u Reutonu mora brzo završiti. On je tip koji brzo nestaje s buđenjem javne savjesti. A njegova karijera će završiti, uvjeravam vas, usprkos činjenici da ste vi, gospodine Magee, bili spremni poslati naše dokaze da jure kroz noć po naredbi jedne vragolaste djevojke. Oprostite mi – nastavit ću. Mladi Drayton, novi okružni tužitelj, bio je prije nekoliko godina moj omiljeni đak. Nakon što je završio pravni fakultet pao je pod magiju pitoresknog gradonačelnika Reutona. Carganu se svidio i brzo se uzdizao. Drayton se nikada nije mislio okrenuti protiv svog dobročinitelja kad je prihvatio prve usluge, ali kasnije mu se otvorena prodaja ljudskih duša počela gaditi. Kad mu je Cargan ponudio mjesto tužitelja, prije nekoliko mjeseci, Drayton ga je uvjeravao da će držati svoju uredsku zakletvu. Gradonačelnik se smijao. Drayton je inzistirao. Cargan još nije sreo čovjeka kojim nije mogao upravljati. Dao je Draytonu mjesto.”

Starac se nagnuo naprijed i potapšao Mageeja po koljenu. „Znao sam to, sjetite se”, nastavio je, „da je Drayton održao svoju odluku

da služi javnosti. Bio sam oduševljen novošću. Prije nekoliko tjedana me obavijestio da je njegova prilika nadohvat ruke. Preko jednog od ljudi iz njegova ureda saznao je da je Hayden od Međugradske željeznice koja je dosta izgubila na ugledu pod njegovom upravom, dok je direktor Tornhill bio bolestan, tražio da udruži tu tvrtku s Gradskom. Združivanje bi podiglo vrijednost Međugradske za gotovo dva milijuna dolara – na javni trošak. Hayden je posjetio Cargana. Cargan je osmislio Pravilnik broj 45, i obavijestio Haydena da bi njegova cijena

da ga progura kroz vijeće bila svota koju ste vi prijevarom pribavili na planini Baldpate – dvije stotine tisuća dolara.”

„Puka sitnica”, sarkastično je primijetio Magee. „Tako je Cargan omogućio Haydenu da progleda. Kroz dugu praksu u tim

stvarima gradonačelnik je postao nepažljiv. On je iznad zakona, ako ne i zakon sam. On se ne bi bojao prihvatiti taj novac u podne na Main Streetu. Nije se bojao ni kad je došao ovamo i shvatio da su ga uhodili.

Ali Hayden – to je bila nedaća koja je započela dramu u hotelu Baldpate. Hayden je imao nekoliko skrupula, ali gospodine Magee, kako su noćašnji događaji dobro pokazali, u srcu je bio kukavica. Ja baš ne znam zašto on sad leži gore u vašem krevetu, samoubojstvo – to je stvar između njega i Kendricka, i to je ono što Kendrick još nije dokučio. Kao što rekoh, Hayden se bojao da ne bude uhvaćen. Andy Rutter, upravitelj hotela Baldpate zadnjih nekoliko godina, na neki je način umiješan u Međugradsku. On je predložio Haydenu da mjesto za predaju te velike svote novca bude hotel na osami. Ideja se Haydenu svidjela. Cargan ga je pokušao ismijati tako da odustane. Gradonačelnik nije uživao u pomisli da posjeti planinu Baldpate usred zime, pogotovo jer je takvu predostrožnost smatrao nepotrebnom. No Hayden je bio tvrd; to mjesto, istaknuo je, bijaše idealno, i gradonačelnik je smijući se popustio. Svota u pitanju bila je itekako vrijedna poduzimanja malog truda kako bi je se dobilo.”

Profesor Bolton je zastao i žmirnuo svojim mutnim starim očima. ,,I tako je to bilo organizirano”, nastavio je. „Gospodin Bland, činovnik u

Haydenovoj službi, poslan je ovamo gore s novcem, kojeg je stavio u sef one iste noći kad smo mi stigli. Rutter je sef ostavio otvoren; Bland nije imao kombinaciju. Stavio je paket unutra, zalupio vrata i čekao na dolazak gradonačelnika.”

„Ja sam bio prisutan”, smiješio se Magee, „na svečanosti koju spominjete.” „Da? Svi ti planovi, kao što rekoh, bili su poznati Draytonu. Došao je k

meni prije nekoliko večeri. Htio je poslati izaslanika u Baldpate – čovjeka kojeg Cargan nikad nije sreo – jednog koji bi se mogao praviti da je ovdje iz nekog drugog razloga, a ne u vezi s mitom. Tražio me da se prihvatim zadatka, da vidim što mogu, i ako je moguće da osiguram paket s novcem. Posljednje se činilo teško mogućim. U svakom slučaju, trebao sam skupiti sve dokaze koje mogu. Oklijevao sam. Moja knjižnička strast nikad nije izgledala tako primamljiva kao te noći. A bio sam uključen u neka vrlo zabavna istraživanja.”

„Oprostite?” rekao je Billy Magee. „Neka vrlo zabavna istraživanja.” „Da”, polako je razmišljao Magee, „pretpostavljam da postoje takve stvari.

Nastavite, molim.” „Jasno i glasno sam dao do znanja koliko cijenim građanske vrijednosti, i

tako sam ovdje dobio priliku da služim Reutonu. Šutke sam pristao. Onog dana kad sam trebao krenuti, vratio se jadni Kendrick. I on je bio moj student; prijatelj obojice, Draytona i Haydena. Prije sedam godina on i Hayden su

zajedno, pod upravom Tornhilla, vodili Međugradsku. Dvojica mladih ljudi postali su umiješani u jedan prilično sumnjiv poslovni dogovor, kojeg je više istkao Hayden nego Kendrick. Hayden je došao Kendricku s pričom da će biti otkriveni, i predložio da jedan preuzme krivnju i ode. Kažem vam ovo u povjerenju, kao prijatelj mojih prijatelja, Bentleyjevih, i mladog čovjeka koji mi je drag i vjerujem mu, uprkos vašem trenutnom ludilu u pogledu plavih uvojaka, na koje smo svi osjetljivi.

Kendrick je otišao. Sedam je godina bio odsutan, u nekom nemogućem tropskom gradu, vjerujući da ga traže predstavnici zakona, jer mu je Hayden tako pisao. Nedavno je otkrio da posao u kojem su on i Hayden prekršili zakon, na kraju nikad nije razotkriven. Požurio je natrag u Sjedinjene Države. Možete zamisliti njegovo ogorčenje. Bio je zaručen s Myrom Tornhill, a činjenica da je i Hayden bio u nju zaljubljen ponešto je utjecala na izdaju prijatelja.”

Mageejeve su oči odlutale tamo gdje su dvije žrtve mrtvog čovjeka šaputale zajedno u mraku, i čudio se mirnoći s kojom je gore u sobi Kendrick pozdravio Haydena.

„Kad je Kendrick stigao”, nastavio je profesor Bolton, „prvo je pitao za savjet svog starog prijatelja Draytona. Ovaj ga je obavijestio da se nema čega bojati kad bi njegov krivi korak bio javno otkriven, jer u stvarnosti tih nedavnih dana, u očima zakona nije počinjen zločin. Kendricku je također rekao kako stvari stoje, i o mreži koju je širio za Haydena. Ponešto ga je bilo strah, rekao je, što čovjeka mojih godina šalje samog u hotel Baldpate. Kendrick je molio za priliku da i on ide. Tako je pred tri noći, bez da je u Reutonu objavio svoj povratak, mene pratio ovamo. Tri noći – čini se kao tri godine. Kod Johna Bentleyja osigurao sam ključeve za nas obojicu. Kad smo se penjali planinom opazili smo vaše svjetlo, i složili se kako bi bilo najbolje da se samo jedan od nas otkrije uljezima u hotelu. Tako je Kendrick ušao na sporedna vrata, dok sam se ja bavio s vama u uredu. On je noć proveo na trećem katu. Ujutro sam cijelu stvar ispričao Quimbyju, znajući njegovo zanimanje za obojicu, Haydena i Kendricka, i osigurao Kendricku ključ za aneks. Gotovo čim sam došao...”

„Podigao se zastor za melodramu”, sugerirao je gospodin Magee. „To ste izložili živo i s istinom”, odvratio je profesor Bolton. „Pretprošle

noći očekivalo se da će Pravilnik broj 45 proći vijeće. Bilo je dogovoreno da kad prođe, Hayden preko svog čovjeka Ruttera ili osobno, telefonom priopći kombinaciju sefa gradonačelniku Reutona. Cargan i Bland su sjedili u uredu čekajući bljesak svjetla na razvodnoj ploči telefona, dok smo gore vi i ja bili Maxovi zarobljenici. Nešto je pošlo po zlu. Hayden je čuo da će sud izdati nalog kojim će Pravilnik broj 45 biti bezvrijedan. Tako, iako je vijeće poslušalo Carganove naredbe i pustilo nacrt zakona, Hayden je odbio gradonačelniku dati kombinaciju.”

Starac je zastao i razmišljajući zatresao glavom. „Melodrama je počela smrtno ozbiljno”, nastavio je. „Ja sam uvijek bio

miroljubiv čovjek, a divlja gužva koja je tražila od mene da budem jedan od glavnih sudionika, od tog će trenutka ostati u mom pamćenju dok sam živ.

Cargan je dinamitom raznio sef. Kendrick ga je opljačkao; vi ste opljačkali Kendricka. Ja sam virio kroz vaš prozor i vidio vas kako paket s novcem stavljate pod ciglu u vašem kaminu ...”

„Vi – zastori su bili spušteni”, upao je Magee. „Našao sam centimetar slobodnog prostora”, objasnio je starac. „Da,

zapravo sam ležao na trbuhu u snijegu i promatrao vas. Ujutro sam, po prvi put u svom životu, izvršio pljačku. Moja je kazna bila brza i sigurna. Bland me oborio. Ovog popodneva opet sam nabasao na dragocjeni paket, poslije dugog traženja, u rukama pustinjaka s Baldpatea. Mislio sam da smo napokon sigurni kad sam večeras u svojoj sobi predao paket Kendricku – ali nisam računao na divlje stvari koje će mladić poput vas učiniti za ljubav proračunate djevojke.”

Dvanaest sati! Proglasio ih je gradski centar Upper Asquewan Fallsa. Gospodin Magee nije nikad bio u Reutonu. Bilo mu je žao što nije. Mogao je samo iz mašte konstruirati veliku reutonsku stanicu kroz koju su sad morali žuriti djevojka i novac – kamo? Pitanje nije nestajalo. Je li bila – kako je profesor vjerovao – proračunata?

,,Ne”, rekao je gospodin Magee, glasno odgovarajući na svoje vlastito pitanje. ,,U krivu ste, gospodine. Ne znam točno koji su bili motivi gospođice Norton da je željela taj novac, ali ću staviti na kocku svoju reputaciju poštenog pljačkaša, da su bili sasvim u redu.”

„Možda”, odgovorio je drugi, prilično neuvjereno. „Ali – koji pošteni motiv je mogla imati? Ja joj ne mogu odrediti nikakvu ulogu u toj maloj drami. Pokušao sam. Ne vidim nikakve veze između nje i ostalih aktera. Što...”

„Oprostite mi”, upao je Magee, „ali biste li mi rekli zašto je gospođica Tornhill došla gore na Baldpate da bi se pridružila lovu na paket?”

„Njen motiv”, odgovorio je profesor, „ide joj na čast. Prije nekoliko godina njen je otac, Henry Tornhill, zbog bolesti bio prisiljen prepustiti upravu poslova željeznice svom zamjeniku, Haydenu. Kasno jučer starije čovjek čuo o tom predloženom mitu – na svojoj bolesničkoj postelji. Skoro je poludio na pomisao blamaže koju bi mu to donijelo. Pokušao se dignuti i spriječiti prenošenje paketa. Njegova kći – hrabra i odana djevojka – sama je preuzela zadatak.”

,,Onda”, rekao je gospodin Magee, „nije tužna zbog gubitka najvažnijeg dokaza u slučaju.”

„Sve sam joj objasnio”, odvratio je profesor Bolton. „Nema nikakve šanse da bi ime njenog oca bilo upleteno. I Drayton i ja osobno imamo najviše mišljenje o njegovom poštenju. Cijela je stvar bila dogovorena kad je on bio previše bolestan da bi i sanjao o tome. Njegovo dobro ime ni u kom slučaju neće biti ukaljano. Jedini upleteni od davatelja mita je gore u sobi mrtav. Onaj kojeg sad tražimo je Cargan. Gospođica Tornhill se složila da je najbolje tužiti. To isključuje nju.”

„Jesu li se gospođica Tornhill i Kendrick po prvi put poslije njegovog izgnanstva susreli gore u broju sedam?” želio je znati gospodin Magee.

„Da”, odgovorio je profesor Bolton. ,,U jednom od svojih pisama prije mnogo vremena Hayden je rekao Kendricku da je zaručen s tom djevojkom. To je bilo zadnje pismo koje je Kendrick primio od njega.”

Nastupila je stanka. „Važno pitanje sada je”, nastavio je starac, „identitet te djevojke kojoj ste

dali veličanstveni dar, iz dobrote vašeg mladog srca. Predlažem da razgovaram sa ženom koju je predstavila kao svoju majku, i otkrijem onoliko informacija koliko mogu.”

Hodao je po sobi, praćen gospodinom Mageejom, i stao kod ženine stolice. Ona je pogledala gore, očima otežalim od sna, a u tom slabom svjetlu izgledala je neukusnije nego ikad.

„Gospođo”, rekao je profesor tonom suca koji ispituje slučaj, „vaša je kći noćas pobjegla odavde s velikom svotom novca, kojeg ozbiljno želi okružni tužitelj okruga Reuton. U ime zakona, naređujem vam da mi kažete njeno odredište i što namjerava učiniti s tim paketom zelenbaća.”

Žena je glupavo žmirkala u tami. „Ona nije moja kći”, odgovorila je, a srce gospodina Mageeja je poskočilo.

„Toliko vam mogu reći. Imam pansion u Reutonu, a gospođica – djevojka o kojoj govorite, bila je tri godine moja stanarka. Dovela me ovamo gore kao neku vrstu pratilje, iako ne mislim da sam za to dovoljno stara. Nećete od mene saznati ništa više – osim da je ona savršeno dražesna mlada žena, a vaš novac ne bi bio sigurniji ni kod predsjednika Sjedinjenih Država.”

Zbunjeni profesor komparativne književnosti pogladio je zamišljeno svoju ćelavu glavu. „Ja – hm rekao je. Gospodin Magee bi, za njene novosti, mogao zagrliti tu uvelu ženu. Pogledao je na svoj sat. Bilo je dvanaest i dvadeset.

„Opsada je prošla”, povikao je. „Neću više pokušavati usmjeravati vaše postupke. Gospodine Peters, hoćete li molim vas otići dolje u mjesto i dovesti gospodina Quimbyja i mrtvozomika?”

„Mrtvozornika!” gradonačelnik Reutona skočio je na noge. „Ja se ne želim naći ni u kakvoj sceni ispitivanja. Hajde, Max, idemo odavde.”

Bland je ustao, s licem blijedim i zabrinutim, a njegovo šareno perje nije više bilo usklađeno s njegovim raspoloženjem.

„Mislim da ću i ja otići”, najavio je gledajući s nadom u Mageeja. „Nisam više vaš tamničar”, rekao je Magee. „Profesore, ova su gospoda

vaši svjedoci. Želite li ih zadržati?” „Pazite”, povikao je ljutito gradonačelnik, „nije u pitanju da me, kad to

zaželite u bilo koje vrijeme, možete naći u Reutonu. A mala soba na Main Streetu – svatko vam može reći moj raspored – vrata su uvijek otvorena svakom reformatoru koj i ima hrabrosti popeti se stubama. Potražite me tamo gore. Pobrinut ću se da vam bude zanimljivo.”

„Ja sigurno hoću”, odgovorio je profesor. ,,I to vrlo skoro. Do tada možete ići kada i kamo želite.”

„Hvala”, podsmjehnuo se gradonačelnik. „Čekat ću vas. Bit ću spreman. I prije sam morao biti spreman odgovarati takvima kao vi. Mislite da me imate, ha? Pa, ako tako mislite vi ste budala. Što se tiče Draytona, šteneta, kukavičkog šteneta – razgovarat ću s gospodinom Draytonom kad se vratim u Reuton.”

„Prije nego odete, Bland”, smiješeći se primijetio je Magee, „hoću vas pitati o Arabelli. Gdje ste je našli?”

„Nešto se od toga dogodilo mom prijatelju”, odgovorio je bivši trgovac, „prijatelju koji drži trgovinu odjećom. Tamo sam nabavio ovo odijelo. Ovdje, ondje sam promijenio priču. Nije joj napisao nikakvu poruku, iako je ozbiljno mislio o tome. I nije pobjegao niti se skrivao. Posljednji put kad sam ga vidio isprobavao je učinak kršenja bračnog obećanja iza okretnih vrata.”

Gospodin Magee se nasmijao, ali preko dugog mršavog Blandovog lica nije zalepršao ni spomen smiješka. Bio je skroz naskroz prestrašen.

„Vi ste fina hrpa”, podsmjehivao se gospodin Max. „Reformatori, ha? Pa, dobit ćete što je i ostatak njih uvijek dobio. Svezat ćemo vas u čvorove i ostaviti na pragu nekog sirotišta prije nego s vama budemo gotovi.”

„Hajde, Lou”, rekao je Cargan. ,,Drayton je pametan momak, Dok. Gdje mu je dokaz? Odbjegao sa svežnjem odjeće, koji se svidio ovom mladiću. A čak i da ima novac – već sam mnogo puta imao takvih sukoba. Uzalud rasipate svoje talente, Dok. Laka noć! Hajdemo, momci.”

Trojka je stupajući izišla iz blagovaonice, i gospodin Magee ih je promatrao kroz prozor kako nestaju niz cestu koja se proteže do Asquewan Fallsa.

XVIII. poglavlje

Crvena karta ospodin Magee se okrenuo od prozora natrag mračnoj unutrašnjosti hotelskog ureda. On, koji je došao u hotel Baldpate da prizove samoću, nije

se nikad u životu osjećao tako usamljeno. Izgubio je iz vida djevu u velikoj reutonskoj stanici svoje mašte, kliznula je iz njegovih snova – kako bi otišla tamo gdje je nije mogao pratiti, čak ni u mislima. Osjećao je kao da zna kako se ta velika prazna soba mora osjećati svake jeseni kad zadnji smijeh zamre niz planinu, i sa sivih nebesa se spusti sumomost zime.

Izabravši cjepanicu iz zaliha pored ognjišta, koje je nacijepao pustinjak, Magee je hitne na vatru. U sobi je slijedila kiša iskrica i poplava crvene svjetlosti. Kroz tu je svjetlost Kendrick prilazio Mageeju, a prvi od baldpateskih pustinjaka vidio je da je muškarčevo lice izborano od brige, da su mu oči umorne čak i uz novu svjetlost u njima, da su mu usta gorko izvijena.

,,Jadnik”, pomisli Magee. Kendrick je dovukao stolice za sebe i Mageeja, pa su sjeli. Iza njih je

drijemala glomazna gospođa Norton, sanjajući možda o svom reutonskom pansionu, dok su gospođica Tornhill i profesor u razmacima govorili tihim glasom. Mnoštvo se na Baldpateu brzo prorjeđivalo; mjesto će se uskoro smiriti s uzdahom u hladnoći, da bi čekalo svoje prvu ljetnu djevojku.

„Gospodine Magee”, rekao je nervozno Kendrick, „vi ste upleteni u neugodnu, tragičnu priču. Ne mislim na skandal s mitom – govorim o onome između Haydena i mene. Prije nego se Peters vrati s ljudima po koje je otišao trebao bih vam reći neke činjenice iz te priče.”

„Ako ne morate, radije ne...” počeo je Magee. ,,Ne”, odvrati Kendrick, „draže mi je da znate. Vi ste bili taj koji je uzeo

pištolj iz njegove ruke. Ne vjerujem da vam čak i ja mogu reći sve što je bilo u Haydenovoj glavi, kad je otišao u tu drugu sobu i zatvorio vrata. Čini mi se besmislenim da čovjek njegove vrste oduzme sebi život pod takvim okolnostima. Mislim da postoji dio priče koji čak ni ja ne znam. Ali pustimo to.”

Sagnuo je glavu u svoje ruke. „Sve otkad sam došao u ovu sobu”, nastavio je, „prate me uokolo oči

malog napuhanog čovjeka. Cijelo su me vrijeme podsjećale na noćnu moru mog života. Primijetili ste, bez sumnje, slike admirala koje ukrašavaju zidove?”

„Primijetio sam”, odgovorio je Magee. Znatiželjno je piljio u najbliži portret. Kako je uporno taj gotovo mitski, uškrobljeni čovjek ulazio i izlazio iz melodrame hotela Baldpate.

G

,,Pa”, nastavio je Kendrick, „admiralove oči mi dosađuju. Možda znate da on kartama slaže pasijans. Imam dobar razlog da pamtim tu igru. To je nelogična igra. Jedva bi vjerovali da je jednom poslala čovjeka u pakao.”

Stao je. „Počinjem u sredini svoje priče”, ispričavao se. „Dozvolite da se vratim.

Prije šest godina teško da sam bio čovjek kojeg sad vidite – bio sam barem dvadeset godina mlađi. Hayden i ja radili smo zajedno u uredu Međugradske željeznice. Još smo na koledžu bili bliski prijatelji – uzdao sam se u njega i vjerovao mu, iako sam znao da ima izvjesne slabosti. Bio sam sretan čovjek. Brzo sam se uspinjao, bio sam mlad, preda mnom je ležala sjajna budućnost – i bio sam zaručen. Kći Henryja Tornhilla, našeg poslodavca – djevojka koju ste sreli ovdje u Baldpateu – obećala mi je biti ženom. Hayden je također bio prosac, no kad su naše zaruke bile objavljene došao je k meni kao čovjek, pa sam mislio da su njegove riječi bile istinite.

Jednog dana mi je Hayden rekao o prilici koju bismo mogli iskoristiti da se obogatimo. To nije bilo potpuno unutar zakona. Ali bilo je nešto što su drugi neprestano radili, a Hayden me uvjeravao da je uredio stvari kako bi bilo potpuno sigurno. Moj je veliki grijeh bio da sam pristao kako bih iskoristio priliku – gospodine Magee, grijeh za koji sam plaćao, ponovno i ponovno.”

Opet je zastao, i zagledao se u vatru. Magee je ponovo ugledao sjedine na njegovim sljepoočnicama, posljedice groznice na njegovim obrazima.

„Iskoristili smo priliku”, nastavio je. „Neko vrijeme sve je išlo dobro. Onda je – jedne olujne ožujske noći – Hayden došao k meni i rekao da ćemo sigurno biti uhvaćeni. Neki od njegovih planova krenuli su naopako. U to sam mu vrijeme potpuno vjerovao, razumijete – on je bio čovjek s kojim sam sjedio na prozorskoj dasci u svojoj sobi na koledžu, rješavali smo pitanje besmrtnosti, i sva velika pitanja koja mladi ljudi rješavaju u to doba. Ja sad ne sumnjam da je bio potpuno iskren kad je rekao da smo u opasnosti od uhićenja. Dogovorili smo da se sastanemo sljedeće noći u klubu Argots i odlučimo o tome što bi trebali napraviti.

Sastali smo se u knjižnici kluba. Hayden je došao unutra k meni iz susjedne sobe za kartanje, gdje je promatrao kako admiral drhti nad svojom vječnom igrom. Starac je postao inventar kluba, kao Parker dolje kod vrata, ili veliki luster u dvorani. Nitko na njega nije obraćao pažnju; kad je o svojoj igri pokušavao razgovarati s mlađim ljudima bježali su kao od kuge. Pa, kako sam rekao, Hayden se došao sastati sa mnom, i baš u tom trenutku admiral je završio svoju igru i izišao. Bili smo sami u knjižnici.

Hayden mi je rekao da je pažljivo razmislio o svemu. Nije se moglo učiniti ništa, osim zauvijek otići iz Reutona. Ali zašto, dokazivao je, trebamo otići obojica? Zašto uništiti dva života? Bilo bi daleko bolje, rekao mi je, da jedan preuzme krivnju obojice i ode. I sad ga mogu vidjeti – kako mu je smiješno i blijedo izgledalo lice u toj poluosvjetljenoj sobi – kako su mu se tresle ruke. Ja sam bio daleko mirniji od nas dvojice.

Složio sam se s njegovim planom. Hayden je pokazivao put u sobu gdje je admiral bio igrao. Otišli smo do stola, iznad kojeg je još uvijek gorjelo zeleno zasjenjeno svjetlo. Na njemu su ležala dva špila karata, licem na gore. Hayden je odabrao najbliži špil, i nervozno ga promiješao. Njegovo lice – bože, bilo je poput snijega gore na planini.”

Kendrick je zatvorio oči, i Magee ga je promatrao u tihoj sućuti. „Ispružio je špil”, nastavio je nježno izgnanik, „rekao mi je da izvučem.

Rekao je ako je karta crna, on će nestati. ‘Ali ako je crvena, Davide’, rekao je, ‘pa – ti – moraš otići.’ Zaustavio sam dah i izvukao. Prošla je puna minuta dok se nisam usudio pogledati kartu u svojoj ruci. Onda sam je okrenuo, a bila je – crvena – bijedna mala crvena dvojka. Pretpostavljam da čovjek nikad odjednom ne shvati što takav trenutak znači. Sjećam se da sam bio mnogo sabraniji od Haydena. Ja sam bio taj koji ga je morao pribrati. Ja – ja sam se čak pokušao šaliti s njim. No lice mu je bilo poput smrti. Isprva je jedva govorio, a onda je odjednom postao strahovito pričljiv. Ostavio sam ga – dok je divlje pričao – napustio sam Reuton. Napustio sam djevojku s kojom sam bio zaručen.”

Da prekine tišinu koja je uslijedila, gospodin Magee se nagnuo naprijed i presložio klade.

„Ne želim vam dosađivati”, rekao je Kendrick, pokušavajući se nasmiješiti. „Otišao sam ujedan mali grad u Južnoj Americi. Tamo nije bilo ugovora o izručenju, ali niti ništa drugo civilizirano i pristojno. Pušio sam cigarete i pio nešto što je sličilo na rum, na balkonu nemogućeg hotela, a inače tražio put koji vodi do vraga. Poslije godine dana, pisao sam Haydenu. Odgovorio je, zahtijevajući da ostanem pritajen. Nagovijestio je da je stvar koju smo učinili bila na mojim leđima. Bio sam posramljen, užasno nesretan. Nisam joj se usudio pisati. Osramotio sam je. Pitao sam Haydena o njoj, a on je otpisao da će se za kratko udati za njega. Poslije toga nisam se htio vratiti u Reuton. Najviše sam želio – umrijeti.

Godine su gmizale na balkonu tog nemogućeg hotela. Njih šest. Prve u gorkim uspomenama, uspomenama na jednu crvenu kartu koja je neprijateljski plesala pred mojim očima, kad bi ih zatvorio – posljednje u divljoj, izjedajućoj želji da se vratim u svijet kojeg sam ostavio. Naposljetku, prije nekoliko mjeseci, pisao sam jednom svom drugom kolegi, Draytonu, i ispričao mu cijelu priču. Nisam znao da je bio izabran za okružnog tužitelja u Reutonu. Odgovorio je ljubazim pismom sa žaljenjem – i konačno sam saznao strašnu istinu. Nikad se ništa nije dogodilo. Stvar koju smo učinili nikad nije bila otkrivena. Hayden je lagao. Lagao je čak i o svojim zarukama s Myrom Tornhill. Tu je iz onog što je jednostavno bila njegova velika želja izmislio stvarnost.

Možete zamisliti moja osjećanja. Šest godina u grobu, gdje je vječno udarao besmisleni pjenušavi val, i stalno treperile glupave palme. Šest godina – za ništa. Šest godina, dok je Hayden, više kriv nego ja, ostao uživati u dobrim stvarima u životu, i snubio djevojku čijeg je ljubavnika protjerao.

Nisam gubio vrijeme da dođem na sjever. Prije tri dana ušao sam u Draytonov ured. Bio sam spreman objelodaniti prijestup kojeg smo Hayden i ja

počinili. Drayton me obavijestio da zakonski u tome nije bilo zločina, da je Hayden na vrijeme ispravio stvari, da nikog nismo prevarili. A rekao mi je i da kakav god sam grijeh počinio on misli da sam ga više nego okajao, tamo u gradu kojeg je i bog zaboravio. Mislim da jesam. Objasnio mi je o zamci koju je postavio Haydenu gore u hotelu Baldpate. Molio sam da i ja pomognem. Što se kasnije dogodilo znate jednako dobro kao i ja.”

„Da, mislim da znam”, blago se složio gospodin Magee. „Rekao sam vam cijelu priču”, odgovorio je Kendrick, ,,a opet mi se čini da

još uvijek nije sve rečeno. Zašto se Hayden morao ubiti? Lagao mi je, to je istina, ali život je prema njemu uvijek bio blag, a meni se čini nevjerojatno da je bio od sorte da bi umro jednostavno zato što je otkrivena njegova obmana. Je li postojao još neki okrutan čin – neka strana priče o kojoj nismo saznali, pitam se?”

Šutio je trenutak. ,,U svakom slučaju sam vam rekao sve što znam”, kazao je. „Trebam li to

reći i mrtvozomiku? Ili ćemo dozvoliti da Haydenovo samoubojstvo prođe kao posljedica njegove umiješanosti u ovaj pokušaj podmićivanja? Pitam vas za savjet, gospodine Magee.”

„Moj je savjet”, odvratio je Magee, „da ne zbunjujete nikakvog napuhanog mjesnog doktora zapletenošću ove nesretne priče. Ne, neka priča bude da se Hayden ubio kad se mreža zatvorila oko njega – mreža zakona koji kažnjava onog koji daje mito – tu i tamo i povremeno. Gospodine Kendrick, imate moju najdublju sućut. Je li previše da se nadam”, bacio je pogled preko na sobu gdje je Myra Tornhill sjedila pored profesora, „da najbolje od vašeg života tek treba doći – da, iz propasti koju je taj čovjek napravio, možete još uvijek biti sretni?”

Kendrick se nasmiješio. „Vi ste vrlo ljubazni”, rekao je. „Dvaput smo se sreli i borili u snijegu, a ja

vam ne zamjeram što ste oba puta bili pobjednik. Život u tropskom gradu, gospodine Magee, nije baš iskustvo jačanja mišića. Nekoć bih cijelom poduhvatu mogao dati drugačiji obrat. Da, gospođica Tornhill me čekala – sve te godine – čekala, vjerujući. To je lojalnost o kojoj ne mogu govoriti bez – razumijete. Ona zna zašto sam otišao – zašto sam ostao daleko. Još je uvijek spremna udati se za mene. Ići ću opet u ured Međugradske i pokušati podignuti prometnicu iz blata u koje je upala. Da, nije prekasno za nadu – ni za vas u vašoj ljubaznosti – da je velika sreća tek preda mnom.”

„Vjerujte da mi je drago”, odgovori Magee s mladenačkim entuzijazmom, ispruživši ruku. „Žao mi je da sam tamo gore pokvario malu igru, ali...”

„Razumijem”, smješkao se Kendrick. „Ne mislim ništa lošije o vama zbog onog što ste učinili. A tko zna? Naposljetku se može pokazati da je to bio najpametniji način.”

Ah, hoće li? Gospodin Magee je išao do prozora, razmišljajući o čudnom zapletu događaja koji još uvijek nisu bili do kraja rasvijetljeni. Njene su oči sigurno bile pošteno plave, jednako kao i lijepe – ali, tko je bila ona? Gdje je

bila? Velika pojava gospođe Norton nemirno se pomakla blizu, nadohvat ruke; otečeni kapci njenih očiju su se otvorili.

„Gospodine Magee”, rekla je kad je razabrala njegov lik pored prozora, „bili ste pravi prijatelj, ako mogu reći, dvjema ludim ženskama koje su trebale biti kod kuće pored vlastitih ognjišta, a ja ću vas zamoliti za još jednu uslugu. Saznajte kad ide sljedeći vlak za Reuton, i gledajte da budem na stanici sat ili dva prije nego odlazi.”

„Učinit ću to, gospođo Norton”, smješkao se Magee. „Usput, je li Norton vaše prezime?”

,,Da”, rekla je žena, „to je moje prezime. Razumljivo, to nije njeno. To ne mogu reći.”

„Nije važno”, rekao je gospodin Magee, „vjerojatno će ga uskoro promijeniti. Ne možete li mi reći nešto o njoj – bar mrvicu informacija. Samo sliku gdje je sada, i što radi s tim malim bogatstvom što sam joj ga dao.”

„Gdje je sada?” ponovila je gospođa Norton. „Kod kuće u krevetu na mom drugom katu, osim ako je zbilja poludjela. A i ja bi ove minute željela biti tamo – u krevetu, iako mi je u glavi pitanje hoću li ikad više spavati, u kakvom je sad vjerojatno metežu i bezglavosti moja kuća, ostavljena na upravljanje bezumnoj djevojci. Norton je uvijek govorio, ako želiš da stvar bude napravljena kako treba uradi je sam, a iako nije uvijek živio u skladu s tim mišljenjem, ostavljajući meni da obavim većinu stvari koje je želio da budu dobro obavljene, bilo je mnogo istine u njegovim riječima. Ja se svakako moram vratiti u Reuton, čim me željeznica odvede.”

„Zašto ste došli?” podboo ju je gospodin Magee. „Zašto ste svoju kuću ostavili zbog ove neobične zadaće?”

„Bog zna”, odgovorila je žena. „Ja sigurno nikad nisam namjeravala, ali ona je molila i kumila, i nisam se ni snašla, a već sam bila u vlaku. Ta djevojka ima uvjerljive metode – možda ste primijetili?”

,,Jesam”, suglasio se Billy Magee. ,,I mislila sam. Ne, gospodine Magee, ne mogu vam reći ništa o njoj. Nije

mi dopušteno – čak ni vama koji ste bili tako ljubazni. Natjerala me da obećam. ‘Znat će on uskoro’, stalno je govorila. No reći ću vam, kako sam vam već rekla, nema razloga da o njoj brinete – osim ako ste mislili da je orobljena ili ubijena sa svim onim novcem kod sebe, hrabra mala slatkica. Ako ste razmišljali da joj vi promijenite prezime, gospodine Magee, kažem vam, idite i učinite to. Jer sigurno je vrijeme da se smiri i odustane od tog – tog – od svega toga prije nego joj se dogodi nešto strašno. Nećete zaboraviti – baš prvi vlak, gospodine Magee?”

„Baš prvi sljedeći”, složio se Magee. Kroz vrata blagovaonice ušao je Quimby, ozbiljnog lica, nesiguran zbog

dizanja iz sna, a s njim jedan važan mali čovjek čija je dužnost bila istraživati u Asquewan Fallsu takve stvari kakva se te noći dogodila u hotelu Baldpate. Čak je i iz drijemeža ustao s izrazom suca i manirama Sherlocka Holmesa. Jedan je

sat postavljao pitanja, a na kraju se spremao otići u naizgled zadovoljnom stanju duha.

Quimbyjevo je lice bilo veoma prestravljeno kad se spustio stubama iz gornje sobe.

,,Jadnik!” rekao je Mageeju. „Žao mi je – bio je tako mlad.” Jer takvi kao Quimby ne prenose zavadu s druge strane vrata. Otišao je prijeko i uhvatio Kendrickovu ruku.

„Nikad nisam imao priliku”, rekao je, „da vam zahvalim za sve što ste pokušali učiniti za moj izum.”

,,A na kraju nije ništa ispalo?” upitao je Kendrick. ,,Ništa”, odgovorio je Quimby. „Ja – morao sam na kraju otpuzati natrag na

planinu Baldpate – bez novca i obeshrabren. Sve otad sam bio ovdje. Sve moje kopije nacrta, svi moji modeli – zauvijek su zaključani u škrinji gore na tavanu.”

„Ne zauvijek, Quimby”, odgovori Kendrick. „Ja sam uvijek vjerovao u vaš izum – još uvijek vjerujem u njega. Kad se opet upregnem – siguran sam da za vas mogu nešto napraviti.”

Quimby zatrese glavom. Izgledalo je da na pola spava. „Ne izgleda moguće”, rekao je. „Ne – to je sve bilo tako dugo pokopano –

sva nada – svi planovi – ne izgleda moguće da bi opet zaživjelo.” „Ali može, i bude!” povika Kendrick. „Ja ću položiti odvojak pruge u

Reutonu s vašim spojnicama. To je sve što trebate – onda će ih morati koristiti. Natjerat ćemo u to Gradsku. Mi to možemo napraviti, Quimby – sigurno možemo.”

Quimby je trljao ruku preko očiju. „Vi ćete položiti odvojak pruge ponovio je. „To mi je sjajna vijest, gospodine Kendrick. Ja – ja vam ne mogu sad zahvaliti.” Glas mu je bio hrapav. „Vratit ću se i pobrinuti se za – njega”, rekao je, pokazavši glavom prema gornjoj sobi. „Sad moram ići – ovog trena – moram ići i reći svojoj ženi. Moram joj reći što ste kazali.”

XIX. poglavlje

Exeunt omnes*, kako to kaže Shakespeare (*svi izlaze)

četiri ujutro svratište Baldpate, obuhvaćeno rukama zime, imalo je svu izvanrednu veselost i šarm bejzbolskih tribina na Badnjak. Gledajući

sumorno kroz prozor, gospodin Magee je iza sebe čuo korake na stepenicama i tiha Quimbyjeva upozorenja, te dvojicu ljudi koje je doveo iz mjesta, koji su nešto nosili dolje do crne kočije koja ih je vani čekala. Nije zagledao. Bila je to slika koju je želio izbjeći.

Dakle to je bio kraj – kraj njegova dva i pol dana samoće – kraj njegovog bezbrižnog egzila na planini Baldpate. Mislio je o Blandu, mršavog i blijedog lica, šarene odjeće, koji bježi kroz noć, a njegova fantazija o Arabelli nepriznata je u pravoj tragediji koja je slijedila. Mislio je o Carganu i Maxu, koji su također bježali puni bijesa, podsmjehujući se, pored Blanda. Mislio je o Haydenu, koji se drmao niz planinu u tim crnim kolima. Tako je završilo.

Tako je završilo – najbesmislenijim svršetkom – s Williamom Hallowellom Mageejem ludo, očajnički zaljubljenim. O, bogovi – zaljubljen! Zaljubljen u plavu, bezbrižnu djevojku za koju se borio, krao, kako je zanemario zakon kad mu se suprotstavio u osobi profesora Boltona. Billy Magee, miran, neosjetljiv, koji je pisao o popularnom kupidu, ali je uvijek izbjegao njegovu strijelu. Zaljubljen u djevojku kojoj nije znao ime, čiji su motivi većinom bili u magli. A došao je ovamo gore – biti sam.

Po prvi put u mnogo sati pomislio je na New York, na momke u klubu, o tome što bi rekli kad stigne vesela vijest da je Billy Magee na planini poludio. Mislio je na Helen Faulkner, bahatu, neuznemirenu, odgojenu da se drži iznad brzih svjetskih katastrofa. Mogao je vidjeti luk njenih plemenitaških obrva, slijeganje njenih sjajnih ramena, dok je mladi William žurio avenijom ulijevajući joj u uho veselu priču. Dobro, neka bude tako. Nikad nije mario za nju. U njenoj je superiornosti nalazio izazov, u njenoj ledenoj ravnodušnosti zamku, koja ga je mamila da pokuša zadobiti njenu ruku. Ali nije nikad ni na trenutak uhvatio svjetlucanje nečeg što je stvarna briga – briga kakvom je on sad mario za djevojku koja je otišla od njega – nekamo – niz planinu.

Quimby je, ušavši u sobu, u svojim očima nosio tragove prilično divlje noći u Upper Asquewan Fallsu.

„Jake Peters me je zamolio da vam kažem da se on neće vratiti”, rekao je. „Gospođa Quimby radi za vas doručak dolje u našoj kući. Mislim da je bolje da se sada spakirate i krenete dolje. Vaš vlak ide u pola sedam.”

U

Gospođa Norton je skočila, najavivši da se ona pod svaku cijenu mora ukrcati na taj vlak. Gospođica Tornhill, profesor i Kendrick sišli su stepenicama, a za tren ih je slijedio Magee.

Nježno je ušao u broj sedam, jer je tragedija iz soba još bila u zraku. Kad je upalio svijeću, činilo se da nejasne sjene lepršaju oko njega. Šaptale su mu na uho da je ovo morala biti scena ostvarenja; da je ovdje trebao napisati knjigu koja bi osigurala njegovo mjesto u društvu. Pa dobro, sudbina je to odredila drugačije. Namjestila mu je na put gomilu melodrama koje je, gore na Baldpateu, došao izbjeći. Ironična sudbina, sad se vjerojatno smije u rukav svog kimona. Misleći o tome u mraku Magee je skupio svoje stvari, stavio ih u torbe, i sa zadnjim pogledom na broj sedam, zatvorio zauvijek vrata na njegova brojna uzbuđenja.

Cvokotava skupina čekala ga je na dnu stepenica. Šešir gospođe Norton bio je tako naheren da to ne bi odobrila ni najmaštovitija modistkinja. Profesor je izgledao stariji nego ikad; čak je i gospođica Tornhill u tami izgledala manje glamurozno i lijepo. Quimby je vodio do vrata, prošli su kroz njih, a gospodin Magee ih je zaključao za njima ključem kojeg mu je Hal Bentley veselo dao u Četrdeset i četvrtoj ulici, u New Yorku.

Baldpate je tako opet utonuo u tišinu, da drijema i čeka. Da čeka čaroliju muslina, noćni duh valcera, zvonki smijeh, ritam stolica za ljuljanje na svojim verandama, ceremonijalni korak admiralovih čizama preko uglačanih podova, zveckanje novčića u džepovima njegovih sobara. Na nekoliko kratkih sati čudni su likovi u njegovim sobama zamijenili neromantičnog Quimbyja, došli su razgovarati o novcu i ljubavi, planirati i spletkariti, i kako su došli po mraku i brzo se kretali u mraku, tako su po mraku i otišli, i baldpateska nagla drama protiv volje je navukla završni zastor.

Njih petero slijedilo je Quimbya koji ih je vodio niz snježnu cestu: gospodin Magee predstavljajući si u mašti onu koja je prije kratkog vremena utekla istim ovim putom; ostali zauzeti mnogim mislima, od kojih doručak kod gospođe Quimby nije bio posljednja. Dočekala ih je na vratima kuhinje, majčinski, zabrinuto, željna da ih mazi i služi, baš kako ju je upamtio gospodin Magee, one noći koja se sad činila tako davna. Smiješio se dolje prema njenim očima, a imao je privlačan osmijeh, čak i u četiri i trideset ujutro.

„Pa, gospođo Quimby”, povikao je, „ovdje je izbjeglica ravno iz te stare ljuske od hotela, a vjerujte mi, prilično je željan sjesti uz neku hranu u kojoj je žena, začetnik svih nevolja otkad je svijeta, imala svoju ruku.”

„Dođite svi ravno unutra”, zacvrkutala je gospođa Quimby, uvodeći ih u ugodni miris kuhanja. „Skinite se i sjednite. Doručak je skoro spreman. Zemljo moja, pretpostavljam da ste skoro umrli od gladi, Quimby mi je rekao tko vam je kuhao, a ja rekoh Quimbyju: ‘Što se, rekla sam, taj neobzimi ženomrzac petlja u ženski posao, tako’, rekla sam, ‘bože smiluj se ljudima u hotelu’, rekla sam. ‘Gospodin Peters je možda sposoban zabavljati ih pričama o Kleopatri koja je ugodno provodila egipatske večeri’, rekla sam, ‘i možda može baciti novo svjetlo na Helenu Trojansku, tko bi se bunio da mu se to baci da je živa i dama

mislim ona, ali’, rekoh,’kad se radi o kuhanju, mislim da je za to koliko i ti, Quimby.’ Quimbyjev repertoar sastoji se od kave i juhe, a katkad je teško reći što smatra čim.”

„Dakle gospodin Peters vam je odao tajnu knjige koju piše protiv vašeg spola?” pitao je Billy Magee.

„Ne baš točno to”, odgovorila je gospođa Quimby, vraćajući natrag pramen sijede kose, „ali je raspravljao o tome u mom prisustvu, ne obazirući se u to vrijeme na mene. Znate, on silazi ovamo dolje i cijelu noć čita Quimbyju svoja zadnja poglavlja, a ja sam dosta toga uhvatila na putu od pećnice do sudopera.”

„Ja nisam arbitar za knjige”, primijetila je gospođa Norton iz ugodne stolice za ljuljanje, „ali kladim se da kod ove treba povući granicu.”

,,U pravu ste, madam”, rekla joj je gospođa Quimby. „Neću reći da nešto od toga nije stvarno rječito, ali to je samo zato da sakrije laž ispod toga. Zemljo moja, laži tamo u toj knjizi! Ne morate znati mnogo o povijesti da znate kako ju je Jake Peters izmislio, da bi odgovarala njegovim tvrdnjama, i da nije to baš najbolje učinio osim tu i tamo, jer stvar puca po šavovima, a tamo se jasno kao dan nazire istina.”

Poslije još deset minuta užurbanosti gospođa Quimby je najavila da mogu sjesti, a oni se požuriše prihvatiti poziv. Doručak koji je poslužila natjerao je gospodina Mageeja da primijeti:

„Želim znati kakav sam sudac karaktera. Prve noći kad sam vidio gospođu Quimby, bez da sam probao i zalogaj hrane koju je skuhala, rekao sam da je najbolja kuharica u okrugu.”

Profesor je podigao pogled sa svojih keksića. „Zašto to ograničiti na okrug?” upitao je. „Rekao bih da ste bili preškrti u

vašoj prosudbi.” Gospođa Quimby, otkrivši u starčevim riječima kompliment, porumenjela

je još više dok se naginjala iznad štednjaka. Pod blagim utjecajem hrane i ženine vesele osobnosti, raspoloženje društva je poraslo. Hotel Baldpate je ostao u prošlosti, njegova vrata zaključana, njegovih sedam ključeva raspršeno osvitom dana. Gospođa Quimby, dok je nastavljala navaljivati na njih s hranom, sa zanimanjem je govorila o događajima koji su se dogodili u hotelu.

„Ovdje u okolici tako se rijetko nešto zbilja dogodi”, rekla je. „Baš sam gladovala za vijestima o čudnim događanjima tamo gore. A moram reći da Quimby nije baš bio previše pun novosti o tome. Prijetila sam da ću doći gore i sama se pridružiti u radovima, naročito kad sam čula da vam je providnost poslala kuhara što piše knjigu.”

„Dočekali bismo vas na trijemu s ispruženim rukama”, uvjeravao ju je gospodin Magee.

Kendrick je bio taj kojeg je gospođa Quimby obasipala s najviše pažnje, a kad je skupina ustala kako bi krenuli na stanicu, njihovo pogledavanje na satove podsjećalo je na ljude koji putuju na posao i ustaju u zoru kako bi se igrali lovice

s nepouzdanim vlakom, gospodin Magee ju je čuo kako čovjeku sa željeznice sa strane iskreno govori:

„Ne znam mogu li vam ikad dovoljno zahvaliti gospodine Kendrick, što ste Quimbyju dali novu nadu. Nikad nećete shvatiti što to znači, kad odustanete, i život vam se čini gotov i izgubljen, čuti da je ostala neka mogućnost.”

„Neću li?” odgovori toplo Kendrick. „Gospođo Quimby, bit će mi jako drago vašem suprugu dati njegovu priliku.”

Na nebu su bili prvi tragovi zore kad su pustinjaci s Baldpatea kroz vrata odmarširali na cestu, mašući za pozdrav Quimbyju i njegovoj ženi, koji su za rastanak stajali u svom vrtu pored vrata. Paradirali su dolje kroz sanjivi Asquewan Falls, tu i tamo susrećući nekog umornog čovjeka s košaricom za ručak u ruci, koji bi koraknuo na jednu stranu i prostodušno zurio dok je prolazila čudna procesija.

U stanici je gospodin Magee sreo starog prijateljav – onog s čupom narančaste kose. Čovjek, koji se tužio na dosadu mjesta, otvorenim je očima zurio u Mageeja.

„Mislio sam”, rekao je, „da ćete opet doći ovamo. Pa, moram reći da ste malo oživjeli ovo mjesto. Da sam znao, kad sam vas ovdje vidio one noći, koje sve zanimljive stvari imate u rukavu, otišao bih s vama ravno gore na Baldpate.”

„Ali, nisam imao ništa u rukavu”, bunio se Magee. ,,Možda”, odgovorio je namigujući prodavač karata. „Ima nekih prilično

vrtoglavih priča koje kruže okolo o šašavom ponašanju gore na Baldpateu. Ispaljeni hici, i bljeskanje čudnih svjetala – dovraga, jedina stvar koja se godinama ovdje dogodila, a ja nisam bio u tome.”

,,Usput”, raspitao se Magee, Jeste li prošle noći primijetili putnike odavde za vlak u deset i trideset?”

„Deset i trideset?” ponovio je prodavač karata. „Slušajte, što mislite koje ja imam radno vrijeme? Čovjek mora imati malo sna, čak i ako radi za željeznicu. Prošle noći u deset i trideset nisam bio ovdje. Mladi Cal Hunt je bio na dužnosti. Sad je kod kuće i u krevetu.”

Nije tu bilo pomoći. Djevojka i dvjesto tisuća zajedno su utekli u noć, a gospodin Magee je mogao samo čekati i pitati se o značenju tog bijega.

Dva klonula lika ušla su u stanicu – gradonačelnik i njegov odani zamjenik, Max. Dostojanstvo prvog izblijedilo je poput cvijeta, a ista uvela poredba mogla se jednakom snagom primijeniti na uobičajenu Louovu veselost.

„Dobro jutro”, rekao je za pozdrav gospodin Magee. „Idete isto na rani jutarnji vlak, ha? Je li vam noć bila ugodna?”

„Mladiću,” odgovorio je Cargan, „ako ste se ikad digli u hotelu grada ove veličine, koji se zove Trgovačka kuća, znate da na zadnje pitanje ima samo jedan odgovor – ubojstvo. Čuo sam jednom nekog poslanika da kaže kako su svi bubnjari predodređeni za pakao. Ako jesu, to bi za njih bila ugodna promjena.”

Gospodin Max je prekapao ispod kaputa, pa izvadio sastojke za cigaretu, koju je zarolao između žutih prstiju.

„Da sam ja bubnjar”, rekao je žalosno, Jedan doručak – jesu li to tako nazvali, Jime – jedan doručak, kroz koji smo sad prošli, doveo bi me do užasne navike čitanja jedne od onih knjiga ovdje Bubnjarove priče5.”

„Žao mi je”, smiješio se Magee.”Mi smo imali izvanredan doručak kod gospođe Quimby. Zaista ste trebali ostati. Kad smo kod toga, gdje je Bland?”

„Počela su mu se tresti koljena”, rekao je Cargan. „Boji se reformatora. Nije imao mnogo iskustva u tim stvarima, inače bi znao da se jednako tako može tresti zbog približavanja muhe zunzare. Stavili smo ga jutros na vlak koji ide u suprotnom smjeru od Reutona. Misli da mu je bolje potražiti sreću negdje drugdje.” Jako povjerljivo nagnuo se prema Mageeju. „Slušajte, mladiću”, šapnuo je, „recite mi sve. Omamila me ta mala majstorija igre rukom koju ste odradili prošle noći. Gdje je novčić? Gdje je djevojka? Kakva je igra? Uzmite lovu i dobro došli – nije moja – ali približite me tome o čemu se radi, pa ću znati kako treba čitati ove serijske priče.”

„Gospodine Cargan”, odgovorio je Magee, ,,o djevojci znate koliko i ja. Zamolila me da joj dam novac, i jesam.”

„Ali koje je vaše mjesto u igri?” „Promatrač u Ateni”, odvrati Magee. „Prevedeno, momak koji se sudario s

ciklonom i stisnuto sjedio čekajući da prođe. Svidjela mi se, kako bi mogli reći. Htjela je novac. Dao sam joj ga.”

„Zgodna bajka, dečko moj”, komentirao je gradonačelnik. „Posve istinita”, smiješio se Magee. „Lou, što misliš o tome kao objašnjenju”, pitao je Cargan, „Tražila ga je

novac i on joj je dao?” Gospodin Max je znalački pogledao. „Slušajte, broadwayski zbor bi se radovao da vas upozna, Magee”,

komentirao je. „Nemojte nijednom svom prijatelju iz zbora reći o meni”, odvratio je

Magee. „Moglo bi se pokazati da nisam uvijek tako spokojan. Svaki čovjek ima svoj trenutak kad pada na romantiku. Čak ste i vi vjerojatno jednom pali – kakav je to bio pad.”

„Prestanite s tim romantičarenjem”, molio je Max. „Ova ledena stanica nije smišljena za tako bezglavi jezik.”

Zar nije? Gospodin Magee se ogledao po pohabanim zidovima, isprljanim kartama, peći na lošem glasu. Nije mjesto za romansu? Ovdje ju je prvi put vidio, u sumraku, kako gorko jeca nad naizgled beznadnim zadatkom, za koji je on bio određen da joj posluži. Nije mjesto za romansu – a ovdje je započeo svoju životnu romansu. Plavi veseli mornar još uvijek je stajao u stavu mirno na plakatu „Pogledajte svijet” i Magee mu je namignuo. On je znao sve o tome,

5 Knjige šala

znao je, znao je – znao je kako je privlačno izgledala u plavom kostimu od rebrastog samta, komadić batista bolno pritisnut uz njeno lice. Uistinu, čak je i mornar s postera vidio svijet i sve njegove divote.

Prodavač karata nagnuo je svoje lice uz šipke. „Vaš vlak”, pozvao je, „prelazi nadvožnjak na Main Streetu.” Izišli su van na peron, gospodin Magee je nosio prtljagu gospođe Norton uz

njene prekomjerne zahvale. Na stanici je čekao stranac opremljen za putovanje. Gospodin Max je došao do velikog otkrića.

„Tako mi Lorda Harryja”, povikao je, „pa to je pustinjak s planine Baldpate.”

Tako je i bilo, nestala mu je brada, kosa mu je bila nespretno podrezana, tijelo odjeveno u vrhunac stare i smiješne mode, a lice još jednom hrabro okrenuto prema gradovima.

,,Da”, rekao je, „hodao sam amo-tamo, razmislio o svemu. Znao sam da će se to dogoditi, i dogodilo se. Zime su teške, a pogled na vas – to je bilo previše. Uzbuđenje, razgovor – uništilo me, uništilo je moj zavjet. Tako se vraćam k njoj – za Božić natrag u Brooklyn.”

„Sretno vam bilo”, zarežao je Cargan. ,,Možda”, odgovorio je Peters. „Vrlo vjerojatno, ako i ona tako osjeća.

Nadam se. Nisam se do kraja odrekao pustinjačkog posla – vratit ću se u ljeto, svom poslu s razglednicama. U tome ima novca, ako ga se ispravno vodi. Ali prošlu sam zimu proveo na usamljenom brdu.”

„Kao pisac piscu”, upitao je Magee, „kako vaša knjiga?” „O tome u Brooklynu”, predviđao je pustinjak, „neće biti ni spomena.

Spakirao sam je daleko. Možda na njoj mogu raditi ljetima, ako ona ne dođe sa mnom ovamo gore i uznastoji za mene voditi moj pustinjački posao. Nadam se da neće, to bi na neki način u njega stavilo uvijač – ali ako hoće, neću odbiti. A možda ta knjiga nikad neće biti gotova. Ponekad kad sam noću sjedio u svojoj daščari i čitao, sinulo mi je da su sva najveća djela otkad je počeo svijet, ona koja nikad nisu završena.”

Reutonski vlak grmio je prema njima kroz sivo jutro, i nestrpljivo zastao u Upper Asquewan Fallsu. U njega su se ukrcali pustinjaci, amateri i profesionalac. Gospodin Magee je s perona mahao prodavaču karata, napuštenom u vratima stanice. Promatrao je zgradu dok nije bila samo mrlja u osvitu. U srcu je uz nju vezao ugodan osjećaj. Napokon, u čekaonici je bilo –

XX. poglavlje

Admiralova igra

jesto Uper Asquewan Falls davalo je ispravnu imitaciju snijega na pustom prašnjavom licu, i nije bilo ništa više. Gospodin Magee je protiv volje

govorio doviđenja romansi iz sjeverne regije i ušao u pusti putnički vagon, koji je s vagonom za pušače činio lokalni vlak za Reuton. Proveo je nekoliko trenutaka prilagođavajući gospođu Norton njenom novom okolišu, i slušajući njezine rječite izraze radosti zbog činjenice da se naprijed nazirao njen pansion. Onda je krenuo u vagon za pušače. Na svom putuje zastao kod sjedala koje je zauzeo bivši pustinjak s Baldpatea, i upiljio oči u blijedu plavu kravatu koju je gospodin Peters uskrsnuo za svoj povratak u svijet muškaraca.

„Zgodna je, zar ne?” primijetio je pustinjak, vidjevši kamo je odlutao pogled gospodina Mageeja. „Ona ju je odabrala. Meni se baš nije svidjela, kad mi ju je prvi put dala, ali sad vidim svoju pogrešku. Nosim je kući kao neku vrstu bijele zastave primirja. Ili skoro bijele. Znate, gospodine Magee, pomalo sam nervozan zbog toga što ću reći kad se opet nađem u njenoj prisutnosti – mogli bi reći, oko svog nastupnog obraćanja. Kakav bi bio vaš govor u takvoj prilici? Da ste pet godina bili daleko od žene, što biste rekli kad biste se dovukli natrag?”

„To bi ovisilo”, odgovorio je Magee, ,,o količni vremena koju bi mi dozvolila za govor.”

„Pogodili ste u sridu”, odgovorio je, diveći se gospodin Peters. „Ona je brza. Kao munja. Neće mi uopće dati vremena, ako to može. Zato bih htio imati sasvim spreman izvanredan govor – nešto što bi je začaralo i zavezalo jezik dok ne budem gotov. Za to bi trebao književni klasik.”

„Ono što želite”, smijao se Magee, ,,je govor s oštrinom.” ,,Točno”, složio se gospodin Peters. „Pretpostavljam da neću istog trena

kad stignem u New York ići preko u Brooklyn. Mislim da ću malkice proučavati svjetla duž velike ulice, i sudarati laktove sa svijetom, prije nego joj se pokažem. Možda pogledam koju predstavu – no nemojte misliti da neću otići k njoj. Odlučio sam. A pretpostavljam da će i njoj biti drago što me vidi. Na njen način. Premda moram s njom utanačiti da se ljeti vratim svom poslu s razglednicama. Pitam se što će na to reći. Možda bi mogla, pod nekim lažnim imenom, biti u hotelu dok ja budem izoliran gore u kolibi.”

Nježno se nasmiješio. „To bi bilo zabavno, zar ne”, rekao je. „Ona sjedi na verandi i gleda me

kako damama prodajem razglednice, i sluša različite priče o tome kako je izgubljena ljubav pokvarila moj život, i tako dalje. Da, to bi zbilja bilo zabavno – samo Ellenn nikad nije imala smisla za humor. To je uvijek bio njen veliki

M

problem. Ako se ikad oženite, gospodine Magee, a pretpostavljam da hoćete, poslušajte moj savjet. Prvo se oženite za humor, a ženu kao sporedno.”

Gospodin Magee je obećao da će taj savjet imati na umu, i krenuo naprijed u vagon za pušače. Njegov su pogled dočekali dugi nezauzeti redovi crvenih plišanih stolica, osim gradonačelnika i Maxa. Odšetao se do tamo gdje su sjedili, otprilike na polovici vagona, i zapalio jednu cigaru za poslije doručka.

Max se, u društvu cigarete koja nije reagirala, pogrbio na jednu stranu vagona, preko puta prolaza gdje se gradonačelnik Reutona teško oslonio na kartaški stol smješten između dva sjedala. Igrao je pasijans. Gospodin Magee se pitao je li to bilo naprosto junačenje protiv planiranja reformatora ili je gospodin Cargan u tome nalazio stvarnu zabavu. Znatiželjan, kliznuo je na mjesto nasuprot gradonačelniku.

„Vjerujem da je”, površno je napomenuo, „Napoleon kartama prikratio mnoge dosadne sate.”

Gradonačelnik je nespretno miješao karte. Bacao ih je grubo, jednu po jednu, na ulaštenu površinu stola, kao da zbraja glasove reforme. Njegove su debele usne bile čvrsto stisnute, a velike ruke, nenavikle na nesigurnost, lebdjele nad kartama.

„Prekinite vaše zafrkavanje”, odgovorio je. „Ne vjerujem da su karte izumljene u Napovo vrijeme. Jesu li? Sramota je, da se čovjek ne može malo diviti velikom vođi poput Napoleona, bez da se vi smiješni momci tome ne izrugujete. Taj je čovjek sigurno znao kako postupati s glasačima. Mnogo sam čitao o njemu, i sviđa mi se njegov stil.”

„Pustite povijest na miru”, zagunđao je gospodin Max, preko prolaza, „ili će se ona ponoviti, a jedan drugi momak kojeg poznajem otići će na otok.”

„Ako misliš na mene”, odvrati Cargan, „zaboravi to. U mojoj budućnosti nema Svete Helene.” Namignuo je Mageeju. „Lou je ujutro malo čangrizav”, rekao je. „Imao je lošu noć.”

Zabavio se kartama. Magee je promatrao, samo napola zainteresiran. Onda mu je iznenada zanimanje poraslo. Gledao je gradonačelnika kako gradi, u dvije gomile; vidio je da je špil iz kojeg gradi debeo. Čudna sumnja mu je prošla kroz glavu.

„Recite mi”, upitao je, ,,je li to admiralova igra pasijansa?” „Baš to sam ja htio pitati”, rekao je neki glas. Magee je pogledao gore.

Ušao je Kendrick i sad je stajao nad stolom. Njegove umorne oči bile su uprte u stol, opčinjene; usne su mu se čudno trzale.

,,Da”, odgovorio je gradonačelnik, „to je admiralova igra. Teško bi očekivali da je ja znam, zar ne? Ja ne visim okolo po odličnim klubovima kao admiral. Ne žele me tamo. No jednom sam poveo admirala sa sobom na vijeće javne uprave – jednom kad sam jako htio mnogo dostojanstva, a ne mnogo pameti – a on se na neki način odužio učeći me svoju igru za dugih dosadnih sati, kad nismo imali što raditi osim da služimo javnosti. Ta stvar vas nekako obuzme. Da vidimo – sad pik – sad herc.”

Kendrick se nagnuo bliže. Njegov je dah došao s glasnom brzinom koja je privukla Mageejevu pozornost.

„Nikad nisam znao kako se to igra”,rekao je. Nešto je reklo gospodinu Mageeju da mora ustati i odvući Kendricka dalje

od stola. Zašto? Nije znao. Ipak, moralo se učiniti. No pogled u Kendrickovim očima jasno je pokazivao da ga tada ni poslovični konji ne bi mogli odvući.

„Recite mi kako se to igra”, nastavio je Kendrick, pokušavajući biti miran. „Mora da starite”, odgovorio je gradonačelnik. „Admiral mi je rekao da se

mladi ljudi u njegovom klubu nikad nisu zanimali za njegovu igru. ‘Pasijans’, rekao mi je, ‘je posao starih ljudi.’ To je sjajna igra, gospodine Kendrick.”

„Sjajna igra”, ponovio je Kendrick, „da, to je sjajna igra.” Glas mu je bio sumoran. „Želim znati kako se igra”, ponovio je.

„Tref šestica”, razmišljao je gradonačelnik, bacajući dolje još jednu kartu. „Recimo, sad ide fino. Nema tu puno. Koristite dva špila, sasvim jednaka. Promiješate ih zajedno – osam od herca – dečko od – recimo, to je sjajno – položite karte ovdje dolje, baš kako dolaze – ovako...”

Načinio je stanku. Njegova golema ruka držala je bezglavu kartu. Na licu mu je bio zabrinut izraz. Onda se sretno nasmijao, i nastavio s uspjehom.

,,A onda slažete, gospodine Kendrick”, rekao je. „Crvene i crne. Crne slažete na lijevo, a crvene na desno – shvaćate me? Onda – recimo, što se dešava?”

Kendrick se zaljuljao i skoro pao na admiralovu igru – igru koja je jednom poslala čovjeka u pakao.

„Nastavite”, rekao je, oporavljajući se. „Ništa se ne događa. Slažite, prokletstvo, slažite!”

Gradonačelnik ga je jedan trenutak gledao u čudu, a zatim nastavio. „Sada kralj”, mrmljao je, „sad as. Pri kraju smo, ide čvrsto. Evo, gotovo je.

Točno je ispalo. Sjajna igra, velim vam.” Naslonio se natrag. Kendrickovo od groznice žuto lice bilo je poput

brončane maske. Oči su mu grozničavo bile na stolu i na dva špila karata koji su tamo ležali.

,,A kad ste završili”, pokazao je. „Kad ste završili...” Gospodin Cargan je podigao špil s lijeva. „Sav crn”, rekao je, „kad igra završi ispravno.” ,,A drugi?” blago je ustrajao Kendrick. Pokazao je na preostali špil. Strašan

smiješak razumijevanja zategnuo mu je usne. ,,A drugi, gospodine Cargan?” „Crven”, odgovori Cargan. „Što bi drugo mogao biti? Cijeli crven.” Podigao ga je i skroz ga promiješao da dokaže svoju poantu. Kendrick se

okrenuo poput pijanog čovjeka i oteturao natrag niz prolaz. Magee je ustao i požurio za njim. Na vratima se okrenuo, a od izraza njegovog lica Magee je zadrhtao.

„Jeste li čuli?” rekao je bespomoćno. „Bože moj! To je smiješno, zar ne?” Histerično se nasmijao, pa je izvukavši maramicu prešao preko svog čela. „Zgodna stvar za razmišljanje – zgodna stvar za upamtiti.”

Profesor Bolton je gurnuvši otvorio vrata. „Mislio sam vam se pridružiti”, počeo je. „Pa, Davide, što je? Što se

dogodilo?” „Ništa”, divlje je odgovorio Kendrick. „Ništa nije važno. Pustite me – da

prođem – molim vas.” Prešao je platformu koja se zanosila i nestao u drugom vagonu. Jedan tren su profesor i Magee zurili za njim, a onda bez riječi krenuli niz

vagon da se pridruže Carganu i Maxu. Mageejeve su misli bile smetene tragedijom kojoj je svjedočio. „Ugodna stvar za razmišljanje...” Nije zavidio Kendricku na njegovim mislima.

Gradonačelnik Reutona maknuo je karte na stranu i zapalio golemu cigaru. „Dobro, Dok”, šaljivo je primijetio, „kako posao? Jeste li prodali neki novi

plan za obnovu svijeta seljačinama sjevernih država? Mislio bih da je to nekako izvan sezone za reformske poslove. Mir na zemlji, i dobra volja prema svim ljudima, to nije izvanredno dobra objava za reformatore, zar ne?”

„Ta je baš izvrsna”, odgovorio je profesor Bolton. „Osnovna stvar dobre volje prema ljudima nije opljačkati ih i iskvariti ih.”

„O, dobro, Dok, nemojmo raspravljati o tome”, odgovorio je bez muke Cargan. „Svakako nisam raspoložen za to. Vi imate svoja uvjerenja, a ja imam svoja. A to nije razlog zašto ne bismo zajedno mogli popušiti dvije cigare. Ima li ijedan?”

„Hvala. Ja...” starac je protiv volje iz gradonačelnikove goleme šake uzeo šareno umotanu Havanu. „Vrlo ste ljubazni.”

„Pretpostavljam da je to za vas neka vrsta udarca”, nastavio je gradonačelnik, „da su vaši planovi gore na planini pretrpjeli krah. Moram vas naučiti lekciju, Dok. Nema ničeg do zaključenja debate.”

Vlak je usporio na maloj žutoj stanici. Gospodin Magee je zurio kroz prozor. ,,Hooperstown”, pročitao je, „Reuton – 15 kilometara” Vidio je da gospodin Max ustaje i napušta vagon.

„Ništa od toga, Dok”, ponovio je gospodin Cargan. „Vaša me skupina probala dohvatiti i prije. Vikali ste s krovova da imate optužujuće dokaze o meni. Što se uvijek dogodilo?”

„Vaše su vas kreature oslobodile”, odgovorio je profesor, iz oblaka Carganova cigarskog dima.

„Ljudi bez predrasuda odlučili su da nisam pogriješio. Kažem vam, Dok, postoji nepošteno uzimanje, i ja sam uvijek protiv njega. A postoji i pošteno uzimanje – ispravni spori dohodak vodeće pozicije. To je nevolja s vama, crkvenim političarima. Ne možete vidjeti razliku između to dvoje.”

„Ja nisam crkveni političar”, bunio se profesor. ,,Ja sam ogorčeno protiv ljiljanski bijele gomile koja neprestano prazno priča protiv stvari koje ne razumiju. Ja sam realan, toliko realan kao i vi, i kad...”

Gospodin Max se bezglasno dolelujao do skupine i stajao tih, raširenih očiju, žutog jadnog lica, prestrašenog izraza kao u psa koji će upravo biti istučen.

,,Jime”, povikao je, „Jime! Moraš me izvući iz toga. Moraš biti uz mene.” „Zašto, što se događa, Lou?” upitao je gradonačelnik u čudu. „Dovoljno toga”, cvilio je Max. „Znaš li što se dogodilo? Pa, reći ću ti...” Gospodin Max je bio gurnut u stranu, a zamijenio ga je prodavač novina u

vlaku. Gospodin Magee je osjetio, da bi zauvijek trebao pamtiti tog dečka, s kosom boje slame, lica s pjegicama koje je zračilo, usana s vječno svježim smješkom.

„Gospodo, sve jutarnje novine”, objavio je dečko. „Uzmite Reuton Star. Sve o podmićivanju.”

Podigao je novine. Njihovi golemi crni naslovi izgledali su dosadno staro i pokislo. Ali priča koju su pripovijedali bila je nova, živa i iznenađujuća.

“Gradonačelnik zaustavljen”, vrištali su naslovi. “Pokušaj davanja velikog mita u hotelu Baldpate spriječio Starov reporter. Hayden iz Međugradske počinio samoubojstvo da izbjegne blamažu.”

„Daj mi jedne novine, dečko”, rekao je gradonačelnik. „Da – Star.” Glas mu je bio ravnomjeran, lice nepokolebano. Uzeo je

stranicu i proučavao je, s laganim smješkom. Pripivši se u strahu uz njega, i Max je također čitao. Napokon je gospodin Cargan progovorio, gledajući gore Mageeja.

„Dakle, reporteri, ha? Vi i vaša prijateljica? Reporteri ovih lažljivih novina – Stara?”

Magee se nasmiješio preko svojeg primjerka novina. ,,Ne ja”, odgovorio je. „Ali moja prijateljica – da. Čini se da je bila baš to.

Možete je zvati reporterkom Stara, i ne priča laži, gospodine predsjedniče.”

XXI. poglavlje

Gradonačelnik je dobrodošao kući ila je to dobra priča – priča koju su gradonačelnik, Max, profesor i Magee čitali s različitim osjećajima, tamo u pušačkom vagonu. Djevojka je dobro

odradila svoj posao, i Magee je, dok je čitao, osjetio prema njoj ushit ponosa. Očigledno su i poslodavci osjetili taj isti ushit. Jer u opisima ispod slika, u naslovima, i na prvoj strani uvodnog članka, od čega ništa nije napisala djevojka, Star je diveći se govorio o svojem ženskom reporteru, koja je obavila muški posao – otišla u hotel Baldpate i donijela natrag ogromni novac od mita „sama i bez pomoći”.

,,Doista?” smiješio se sam sebi gospodin Magee. U uvodnom članku na toj prvoj strani pobjednički zov Stara podigao je

svoje ljude da ih prolomi u nebesa. Konačno je, rekao je glavni urednik, duga kampanja koju su njegove novine, jedine od svih novina u Reutonu, plaćale protiv korumpirane gradske uprave, dovedena do uspješnog kraja. Pobjeda je izvojevana. Kako je to bilo ostvareno? U Starov ured, prije nekoliko dana, stigle su glasine o predloženoj isplati velikog mita u hotelu na planini Baldpate. Novine su odlučile da jedan od njihovih predstavnika mora biti na terenu. Dugo se raspravljalo koga poslati. Gospođica Evelyn Rhodes, njihova poznata posebna dopisnica, dobila je obavijest u vezi toga; ona je molila da ide u hotel. Urednik je, uzimajući u obzir njen spol, strogo odbio. Onda su ga postupno uvjerili u mudrost slanja djevojke radije nego muškarca. Potonja bi nadgledane krivce navela na nepažnju. Tako je gospođica Rhodes otposlana u hotel. Ovdje je bila njena priča. Ona je bez sumnje osuđivala Cargana. Onaj novac ponuđen kao mito bio je sada u rukama Starova urednika, i biti će na zahtjev uručen tužitelju Draytonu. Sve to pod neugodnim naslovom „Zatvorske pruge za gradonačelnika”.

Djevojčina priča je bila o tome kako je s jednom pratiljom otišla u Upper Asquewan Falls. Tamo nije bilo spomena o staničnoj čekaonici, niti o prolivenim suzama te večeri, primijetio je gospodin Magee. Stigla je do hotela ujutro onog dana kad je telefonom trebala biti javljena kombinacija. Bland je već bio tamo, a kratko iza toga došli su gradonačelnik i Max.

„Morate me izvući iz ovog”, čuo je Magee kako Max moli preko Carganovog ramena.

„Budi tiho!” odgovorio je grubo gradonačelnik. On je sad s gorljivim zanimanjem čitao svoj primjerak Stara.

„Godinama sam obavljao vaš prljavi posao”, jecao je Max. „Tko je stavljao gumene potplate i šunjao se mračnim alejama loveći glasove među smećem, dok

B

ste vi na Main Streetu mahali zastavama? Ja sam to obavljao. Morate me izvući iz ovog. To može značiti zatvor. Ne bih to mogao podnijeti. Umro bih.”

Na licu mu je bila strašna parodija pravog straha. Gradonačelnik se stresao kao da će se zauvijek osloboditi kukavice koja mu je visjela na ruci.

„Daj zašuti, zar ne možeš?” rekao je. „Izbavit ću te.” „Morate”, kukao je Lou Max. Priča gospođice Rhodes išla je dalje, govoreći kako je Hayden odbio

telefonom javiti kombinaciju; kako su gradonačelnik i Max raznijeli sef i osigurali dragocjeni paket, samo da bi ga u drugom trenutku izgubili od druge skupine u hotelu; kako je došao Hayden, o njegovom samoubojstvu kad je otkrio da su njegovi potezi u opasnosti da budu otkriveni – ,,u tome je gorak Kendrickov osmijeh” mislio je Magee – i kako je konačno, kroz čudnu seriju nezgoda, novac stigao u ruke dopisnice Stara. Te nezgode nisu bile detaljno opisane.

„Zabavni element cijele priče”, rekla je gospođica Evelyn Rhodes, ,,u hotelu bilo je prisustvo gospodina Williama Hollowella Mageeja, njujorškog pisca zabavnih romana, koji je ovamo došao pobjeći od nemira velikog grada, kako bi radio u samoći, a koji je smjesta po svom dolasku bio upleten u začuđujuću baldpatesku dramu.”

„Ja sam zabavni element”, razmišljao je Magee. „Gospodin Magee”, nastavljala je gospođica Rhodes, „će bez sumnje biti

jedan od glavnih svjedoka države kad Carganov slučaj stigne u sudski proces, kao što će biti i profesor Thaddeus Bolton, koji drži Crendallovu katedru komparativne književnosti na sveučilištu u Reutonu, i gospodin David Kendrick, nekada iz Međugradske, no koji se prije šest godina povukao i boravio u inozemstvu. Potonja dvojica otišla su u hotel da zastupaju tužitelja Draytona, i svim su silama pokušali osigurati paket novca od reporterke Stara, ne znajući njenu vezu s aferom.”

„Dobro, gospodine Magee?” upitao je profesor Bolton, spuštajući novine koje je pregledao s udaljenosti oko dva centimetra od svog nosa.

„Profesore, reporteri su još jednom”, smijao se Magee, „ušli u vaš život.” Starac je uzdahnuo. „Bilo je od nje vrlo ljubazno”, rekao je, „što nije spomenula da sam ja

osoba koja je usporedila umjetne plavuše sa sufražetkinjama. Drugi ne bi bili tako ljubazni. Stvar će, siguran sam, opet uskrsnuti i biti upotrijebljena protiv mene na suđenju. Odvažna djevojka, gospodine Magee – vrlo odvažna djevojka. Kako se vremena mijenjaju. Kad sam ja bio mlad, djevojke njenih godina jedva bi pomislile izložiti se opasnosti krenuvši na put magistralom u tako opasnu misiju. Čestitam joj. Vi ste pokazali neobično razumijevanje. Zaslužujete veliku nagradu – recimo, naklonost djevojke.”

„Morate me izvući iz toga”, još uvijek je Max govorio gradonačelniku. „Pobogu”, povikao je Cargan, „zašuti i pusti me da mislim.” Sjedio je

trenutak zureći u prazno, a na licu mu još uvijek nije bilo emocija, ali su mu oči

bile malčice uže nego prije. „Još me nemate”, zavikao je ustajući. „Do vječnosti ću se boriti posljednjim naporom, i pobijediti. Pokazat ću Draytonu da se ne može sa mnom igrati. Pokazat ću Staru. Te me prljave novine godinama uznemiravaju. Izbacit ću ih iz posla. A reformatore ću poslati da zavijaju u alejama, bolesni od strke koju su sami započeli.”

„Možda”, rekao je profesor Bolton. „Ali tek nakon bitke vašeg života, Cargane.”

„Spreman sam za to”, povikao je Cargan. „Još nisam gotov i bez ičega. Ali pomisliti – da žena – komadić djevojke koji sam mogao staviti u džep – to je sve velika šala. Porazit ću ih – pokazat ću im – igra je daleko od odigrane – pobijedit ću – i – ako – ja – ne – budem...”

Iznenada se srušio u svoje sjedalo, s očima na tom neugodnom retku, o „Zatvorskim prugama za gradonačelnika”. Na trenutak je izgledalo kao da je njegova bitka konačno izgubljena i da on to zna. Staračke bore počele su se izvlačiti iz tih debelih nabora njegovog lica, i tamo su podrugljivo ostale. Izgledao je kao poražen čovjek.

„Ako ne budem”, jadno je mucao, „na kraju su ga poslali na otok. Reformatori su konačno dobili Napoleona. Neću biti sam u tome.”

Na taj neobičan prizor slabosti svog junaka, gospodin Max je pored njega nanovo počeo brbljati iz straha. Vlak je sad bio u predgrađima Reutona. Na urednoj maloj stanici je usporio pa se zaustavio i u vagon za pušače ušao je policajac u sjajnoj odori. Cargan je pogledao gore.

„Zdravo, Dan”, rekao je. Glas mu je bio beživotan; stari zvuk je nestao. Policajac je skinuo svoju kacigu i nervozno je premjestio. „Mislio sam vam reći, gospodine Cargan”, kazao je, „mislio sam vas

upozoriti. Bolje da ovdje siđete. Na stanici u Reutonu je velika gomila. Čekaju vas, gospodine; čuli su da ste u ovom vlaku. Te lažljive novine, gospodine Cargane, govore priče – pretpostavljam da znate o tome. Tamo je mnogo rulje. Bolje da ovdje siđete, gospodine, i odete autom u centar.”

Ako je moćni Cargan na tren izgledao mlako i poraženo, više nije tako izgledao. Ustao je, a činilo se da mu glava skoro dotiče krov vagona. Nadvio se nad velikog policajca; oči su mu opet bile hladne i tvrde; usne zakrivljene u osmijeh gazde.

,,A zašto”, zaurlao je, „bih trebao ovdje sići? Reci mi to, Dan.” „Pa, gospodine”, odgovorio je zbunjeni policajac, „gadni su. Ne može se

reći što će napraviti. To je gadna rulja – te novine su ih uzburkale.” „Gadni su, je li?” podsmjehnuo se Cargan. „Jesi li ikad vidio gomilu koju

sam htio maknuti sa svog puta, Dan?” „Želio sam dobro, gospodine”, rekao je Dan. „Kao prijatelj čovjeku koji mi

je bio prijatelj. Ne, do sad vas nikad nisam vidio prestrašenog od ijedne gomile, ali ova...”

,,Ova”, odvrati Cargan, ,,je ista stara gomila. Ista kukavička gomila koju sam viđao na ulicama otkad sam sam pod njih položio prvi kamen za opločenje

‘91. Ustrašen od njih? Vraga! Hodao bih kroz mravinjak jednako ustrašen kao kroz tu rulju. Hvala što si mi rekao, Dan, ali Jim Cargan još stoljeće ili dva neće biti u klasi mekušaca.”

„Da, gospodine”, zadivljeno je rekao pozornik. Požurio je iz vagona, a gradonačelnik se okrenuo blijedom i bojažljivom Louu Maxu pored sebe.

„Što te sad tišti?” upitao je. „Bojim se”, kriknuo je Max. „Jeste li čuli što je rekao? Jednom sam vidio

rulju. Nikad više što se mene tiče.” Pokušao se nasmiješiti, prikazati kao zabavnu šalu, ali je morao jezikom ovlažiti usta prije nego je mogao nastaviti. „Hajde, Jime. Iskrcaj se ovdje. Nemoj biti budala.”

Vlak je krenuo. „Siđi sam, ti kukavico”, ismijavao ga je Cargan. „Ah, poznajem te. Ne

treba mnogo da ti se stisne želudac. Siđi.” Max je željno posegnuo za svojim šeširom i torbom. „Sići ću, ako ti ne smeta”, rekao je. „Vidimo se kasnije kod Charlieja.” I u

bljesku neukusne odjeće, nije ga više bilo. Gradonačelnik Reutona nije više mlako sjedio u svom sjedalu. Taj kratki

tren prividne predaje bio je zauvijek zaboravljen. Hodao je prolazom vagona, s vatrom u očima, bitkom u srcu.

„Dakle čekaju na mene, eh?” glasno je rekao. „Čekaju Jima Cargana. Sad, nije li lijepo od njih što su došli da dočekaju svog gradonačelnika?”

Gospodin Magee i profesor otišli su u putnički vagon po svoju prtljagu. Gospođa Norton je mahnula Mageeju.

,,Pa”, rekla je, „pretpostavljam da sad znate. I nije vam naškodilo što ste čekali. Menije sigurno drago da je cijela ta gužva gotova, i da je ono dijete sigurno. A nadam se da ćete upamtiti što sam vam rekla. To nije posao za ženu, nikako, to s pucanjem i kasnim satima.”

„Vaše su riječi”, rekao je gospodin Magee, „urezane u mom srcu.” Nastavio je skupljati njenu prtljagu sa svojom vlastitom, pa je time bio zauzet kad je došao Kendrick. Sjena njegovog otkrića, od sat prije, u vagonu za pušače, još je uvijek dosađivala njegovim utonulim očima, ali su mu usne bile napola nasmiješene, s novom radošću koja mu je došla.

„Gospodine Magee”, počeo je, „teško da moram spomenuti kako je strašna stvar koja se dogodila – tamo unutra – između mene i vas – i čovjeka koji je mrtav. Nitko ne mora znati. Najmanje od svih, djevojka koja će mi postati žena – to bi joj zagorčalo cijeli život – kao što je zagorčalo moj.”

„Nemojte to govoriti”, molio je Magee. „Zaboravit ćete s vremenom, siguran sam. A morate mi vjerovati – ja sam već zaboravio.” I uistinu jest, onog trena kad mu je pogled pao na Reuton Star.

Gospođica Tornhil se približila, a njene tamne oči smiješile su se Mageeju. Kendrick ju je ponosno gledao, pa iznenada odlučno progovorio:

,,U pravu ste, zaboravit ću. Ona će mi pomoći.”

„Gospodine Magee”, rekla je djevojka, „toliko mi je drago za izvanredan kraj vašeg naglog čovjekoljublja. Naprosto sam znala da ta pustolovina mora sretno završiti – bilo je toliko puno mladosti, vjere i – dobrostivosti ili njenih sinonima. To ne smije biti doviđenja. Morate me doći posjetiti – doći i posjetiti nas – sve.”

„Rado ću doći”, iskreno je odgovorio Magee. „Uvijek ću žaliti što vam nisam mogao pomoći – još – na planini Baldpate. Ali iz toga ste izašli s nečim mnogo vrednijim od zlata, i to će mi biti utjeha.”

„Neka bude”, smiješila se Myra Tornhill, „kao što će sigurno biti i meni.” ,,I sretno”, šapnuo je Magee, dok je uzimao Kendrickovu ruku. Dok je išao na peron, preko ramena ih je vidio kako gledaju jedno drugome

u oči, pa je znao da će sjećanje na admiralovu igru s vremenom prestati proganjati Davida Kendricka.

Na vlak je pala velika sjena – sjena goleme reutonske stanice. U polusvjetlu na peronu gospodin Magee je susreo gradonačelnika Reutona. Nad njihovim glavama, jače od smanjujuće grmljavine vlaka, odjekivali su glasovi ljudi u metežu i razuzdanosti. Gospodin Cargan je Mageeju okrenuo lice tako spokojno i nepristrano, kao lice nekog tko u svibnju ulazi u voćnjak jabuka.

,,Momci”, nasmiješio se mrgodno, „mi žele dobrodošlicu kući.” Onda je vlak stao, a gospodin Magee je pogledao dolje u veliko mnoštvo

lica, i po prvi put čuo tihu neprestanu tutnjavu razdražene rulje. Naknadno se čudio toj konstantnoj grlenoj rici, koja je brujala poput melodije, nikad ne prestajući, povremeno su se začuli oštri i žestoki glasovi koji su odzvanjali u razlučivim riječima. Gradonačelnik je hladno gledao dolje u ta izokrenuta lica, jedan tren je slušao buku iz tisuću grla, a onda je satiričnom uljudnošću skinuo svoj polucilindar.

„Drago mi je da vidim, svakog od vas pojedinačno!” povikao je. A sad se povrh gunđanja ljutitih riječi moglo čuti, „To je on”, „To je

Cargan dvjesto tisuća dolara”, „Kakvo je vrijeme na Baldpateu?” i ostala sarkastična dobacivanja.

A onda je stizala i nestajala neka vrsta podrugljivog zviždanja, poslije kojeg su ovdje ondje glasovi govorili o konopcima, o katranu i perju. A gradonačelnik se još uvijek smiješio kao netko kome su se u svibnju širom otvorila vrata voćnjaka.

Odred policajaca, koji su straga ušli u vagon, probijao se na peron. „Želite li da vas ispratimo kroz gomilu, gospodine Cargan?” upitao je

policijski poručnik. Novi huk i povici dizali su se do krovnih rogova stanice. „Tko plaća

policiju?” „Mi.” ,,U čijem je vlasništvu?” „Carganovom.” I pitanja i odgovori dobacivani su naprijed-natrag. Neki je glas kreštavog

tona opet tražio sramni katran i perje. Jim Cargan nije se iz sirotinjskih četvrti uzdigao do gazde vlastitog grada

bez oštroumnog osjećaja za teatralnost. Zapovjedio je policiji da se vrati u

vagon. ,,I ostanite tamo”, zatražio je. Poručnik se nećkao. Jedan gradonačelnikov pogled ga je natjerao na povlačenje. Gospodin Cargan je iz džepa izvadio veliku cigaru i mirno je pripalio.

„Neki od momaka tamo vani”, primijetio je Mageeju, „pripadaju škvadri nedjeljne škole vjeronauka. Zgodne inicijative za njih – stupovi crkve zavijaju kao zvijeri.”

I dalje se nastavilo gunđanje kao od zvijeri, sad prigušeno, sad glasnije, a taj prvi i dalje je tražio katran i perje. Druga je skupina davala prednost konopcu.

A prema njima je ne ustuknuvši koračao gradonačelnik Reutona, sa dječje blagim smiješkom na svom velikom licu, s cigarom nagnutom u jednom smjeru, cilindrom u drugom.

Rika je postala mahnita, prkosna. No Cargan je drsko koračao naprijed. Sad je došao do predvodnika rulje. Probijao se između njih, smiješeći se, ali odlučan. Okružili su ga. Jedan mali čovjek čvrsto mu je stao na put. Uzeo je malog čovjeka za ramena i stavio ga sa strane s nekom prijateljskom riječi. A sad je bio preko deset ili više redova na putu kroz njih, i gomila se počela razilaziti. Bježali su kao mravi, grebući jedan drugome leđa da otvore put.

I tako je konačno između dva reda, gradonačelnik Reutona pobjedonosno otišao svojim putem. Negdje, na rubu gomile, jedan je zadivljen glas rekao: „Zdravo, Jime!” Gradonačelnik je mahnuo rukom. Buka njihovih glasova konačno je prestala. Jim Cargan je još uvijek bio gazda grada.

„Recite što hoćete”, rekao je gospodin Magee profesoru dok su skupa stajali na platformi vagona, „ali tamo ide ljudina.”

Nije čekao da čuje profesorov odgovor. Vidio je djevojku sa stanice Upper Asquewan, kako stoji na kolicima za prtljagu daleko na lijevo od rulje, i maše mu preko njihovih glava. Žestoko se probijao prema njoj. Bila je to teška borba, gomila se nije za njega htjela razdvojiti, kao što se razdvojila za čovjeka koji je posjedovao grad.

XXII. poglavlje

Uobičajena stvar dravo, pljačkašu!” Djevojka je uhvatila ponuđenu ruku gospodina Mageeja i s kolica skočila dolje na njegovu stranu.

„Neka budu blagoslovljeni bogovi planine”, rekao je Magee, „vratili su mi moju suučesnicu, živu i zdravu.”

„Bili su sramno usamljeni”, odgovorila je, ,,i stalno su mi u uho šaptali strašne stvari koje nisam mogla razumjeti. Sretna sam da me nisu zadržali.”

,,I ja sam.” Gomila oko njih se uzburkala; mnogi u njoj su se smiješili i zadivljeno joj se obraćali. „Krasno je poznavati junakinju dana”, nastavio je gospodin Magee. „Čestitam. Čini se da si preokrenula jedno carstvo ucjena.”

„Sama i bez pomoći”, citirala je, smiješeći mu se podrugljivo u lice. „Posve sama i potpuno bez pomoći”, rekao je Billy Magee. „Zaklet ću se u

to na sudu.” Gospođa Norton je zadihano došla do njih. „Zdravo, draga!” uzviknula je. „Hvala nebesima, živa si. Jesi li bila sve do

kuće? Kako se snalazi Sadie? Jednostavno znam da je sve pobrkano.” „Ne, uopće”, odgovorila je gospođica Rhodes. „Doručak je stigao kao

vekerica u sedam, a čak ni gospodin Golden nije ima prigovora. Draga, moram vam zahvaliti za sve što ste za mene učinili. Bilo je sjajno...”

„Ne sada”, usprotivila se gospođa Norton. „Moram sad gore do kuće. Božić je za samo dva dana, i moram toliko toga kupiti, ne mogu se zbog zahvala zadržavati na ovoj vjetrovitoj stanici. Želim da odmah sada dovedeš gospodina Mageeja ravno gore do kuće, na ručak. Zgotovit ću ručak, koji će mu pokazati patnju kroz koju sam u sebi morala proći dok sam sjedila gledajući onog pustinjaka kako lakrdija s poslom kuhanja.”

„Oduševljen sam”, rekao je Magee. „Pronaći ću vam taksi.” Išao je naprijed do reda tih vozila, a gospođa Norton i djevojka su ga slijedile.

„Čini se da me uvijek stavljate u taksi”, primijetila je starija žena dok se penjala unutra. „Ne znam što bismo Mary i ja učinile da nije bilo vas. Strašno vas je korisno imati u blizini, gospodine Magee. Nije li, draga?” Otvoreno je namignula Mageeju.

,,I zabavno”, složila se djevojka. Gospođu Norton je taksi odvezao snježnom ulicom. Kad su se gospodin

Magee i djevojka okrenuli, spazili su pustinjaka s Baldpatea kako s neprikrivenim zanosom zuri u visoke reutonske zgrade.

„Pa to je gospodin Peters!” povikala je djevojka.

,,Z

„Da”, odvratio je Magee. „Njegovo predviđanje se ostvarilo. Mi i naše uzbuđenje bili smo previše za njega. Vraća se u Brooklyn i k njoj.”

„Tako mi je drago”, povikala je. Ispružila je ruku pustinjaku. On ju je prihvatio, ponešto zbunjen.

„Drago mi je da vas vidim”, rekao je. „Čini se da ste uistinu uskomešali stvari, gospođice. Ali žene su dobre u tome. Uvijek sam govorio...”

„Gospodin Magee mi kaže da se naposljetku vraćate natrag?” upala je. „Da”, odvratio je Peters. „Znao sam to. Rekao sam vam. Ljeti je bilo sve u

redu, kad su bendovi svirali, a i topli vjetar je samovao na planini. Ali u jesen je uvijek bilo teško, a ja sam čuo kako me dozivaju bijela svjetla, dozivaju – i, čuo sam čak i nju – Ellen. Ove jeseni ste došli vi, pa se nešto događalo na Baldpateu – a kad ste otišli znao sam da sasvim razumljivo i ja moram otići. I tako – idem.”

„Izvanredno”, komentirala je djevojka. „Bit će pomalo osjetljivo”, nastavio je pustinjak, „upasti k Ellen nakon svih

tih godina. Kako sam rekao gospodinu Mageeju, volio bih imati nastupni govor, ili tako nešto.”

„Ja ga imam”, odvratila je Evelyn Rhodes. „Napisat ću priču o vama, za sutrašnje jutarnje novine. Sve o tome kako je duh Božića nadvladao pustinjaka s Baldpatea, i kako se on vraća svojoj supruzi, sa srcem ispunjenim ljubavlju prema njoj – ispunjeno je, zar ne?”

„Pa, je”, složio se gospodin Peters. „Mislim da to možete tako nazvati.” „Onda joj možete poslati primjerak novina, i potom doći osobno.” „Dobra ideja”, komentirao je Billy Magee. „Da, na prvi pogled”, analizirao je Peters. „Ali u drugu ruku, to bi bila

osmrtnica za moj posao s razglednicama, a ja se sljedećeg ljeta računam vratiti i opet ga započeti. Ne, bojim se kako za nečiju ljubav ili zbog drugog, ne mogu dozvoliti da postane opće poznato da sam prekinuo živjeti u daščari na planini.”

„Još jednom”, smiješio se Magee, „veliki biznis začepljuje usta tisku.” „Nije da vam nisam zahvalan na ponudi”, dodao je pustinjak. „Naravno”, rekla je djevojka, „razumijem. I želim vam svu sreću – zajedno

sa sretnim Božićem.” ,,I vama isto”, srdačno je odgovorio pustinjak. „Gospođica – eh – gospođica Rhodes i ja vidjet ćemo vas ponovno”,

predvidio je gospodin Magee, „sljedećeg ljeta u hotelu Baldpate.” Pustinjak je pogledao djevojku koja je okrenula lice u stranu. „Nadam se da će tako ispasti, siguran sam. Dat ću vam popust na sve

razglednice, u ime starih vremena. Sad moram pronaći sve o vlakovima za New York.”

Umiješao se u gomilu, još uvijek čudan lik, u odjeći davno zaboravljene mode, nevješto ošišane kose koja je dodirivala okovratnik njegovog prastarog kaputa. Magee i djevojka pronašli su garderobu, i nakon što su se oslobodili

tereta svoje prtljage, krenuli su glavnom ulicom Reutona. Bio je to tipičan sjevernjački grad, duboko u prazničkoj ekstazi. Izlozi dućana bili su zeleni od božikovine; lica prolaznika odražavala su uzbuđenje Božića i prevrata građanske politike koji će im stići gotovo istodobno.

„Reci mi”, kazala je djevojka, ,,je li ti drag način na koji je sve ispalo? Je li ti drago što nisam nikakva dama poput kapetana Kidda6?”

„Sve je ispalo – ili će upravo ispasti – izvanredno”, odgovorio je gospodin Magee. „Možeš se sjetiti da sam na verandi hotela Baldpate govorio o jednom ljetnom flertu koji će se pokazati kao nešto više od toga. Dozvoli mi...”

Njen smijeh ga je prekinuo. „Ti čak ne znaš ni moje ime.” „Što je s Evelyn Rhodes?” natuknuo je Magee. „Ništa. To je savršeno dobro ime. Ali nije moje. Ja samo pišem pod njim.” „U svakom slučaju menije draže Mary”, smiješio se Billy Magee. „Ona te

je tako zvala. Onda je Mary.” ,,Mary što?” „Nemaš pojma kako je to beznačajno.” Došli su do mnoštva koje je blokiralo pločnik ispred visoke kamene zgrade.

Oči gomile bile su na izvješćima; mrmljali su kao oni skupljeni u stanici. „Uredništvo Stara”, objasnila je djevojka. „Gomila traži uzbuđenje. Znate

li, da smo ovog jutra cijela dva sata imali u vitrini izložbu određenog paketa – paketa s novcem!”

„Mislim”, smiješio se Magee, „da sam ga negdje vidio.” „Mislim da jeste. Drayton je došao i uzeo ga od nas čim je čuo. No to je bio

najbolji dokaz koji smo ljudima mogli ponuditi. Vole se sami uvjeriti. To im je strast. Zauvijek smo srušili Cargana.”

„Cargan kaže da će se boriti.” „Naravno da hoće”, odvratila je. „Ali ovo će se pokazati Napoleonovim

Waterloom. Otišao ili ne u zatvor – a možda to može izbjeći, vrlo je domišljat – njegova moć u Reutonu je slomljena. Ne može sigurno pobijediti na sljedećim izborima – dolaze vrlo brzo. Tako mi je drago. Naš glavni urednik se godinama borio protiv korupcije, usprkos strašnim neobičnostima i iskušenjima. Tako mi je drago da je sad gotovo – a Star je pobijedio.”

„Preko tebe”, nježno je rekao Magee. ,,S – nekim – tko je pomogao”, smiješila se. „Sad moram gore i pronaći što

mi je novi zadatak.” Gospodin Magee je odložio svoj prigovor na rubu jezika, i penjući se

tmurnim stepenicama, kakve novine uvijek vole, došli su u gradsku rubriku Stara. Iako su novine već dugo bile na ulici, uzbuđenje najvećeg događaja u mnogo godina još se zadržalo u zraku. Magee je vidio poglede pune poštovanja

6 kapetan Kidd – engleski kapetan koji se u 17. stoljeću odmetnuo u gusare

koji su pozdravljali djevojku, i promatrali je dok je odlazila do stola urednika gradske rubrike. Za trenutak je bila natrag uz njega.

„Dobila sam svoje zaduženje”, smiješila se snuždeno. Sišli su na ulicu. „To je savršeno”, nastavila je, „kako odsječan može biti urednik s nekim tko uspije s dobrom pričom. Posao koji sam dobila podsjeća me na iskustvo jednog starog njujorškog reportera koji je nekad radio za Star.”

S teškoćama su hodali kroz gomilu i kretali se uz zeleno zakrivene prozore. „On je bio prvi čovjek kojeg su novine na Park Rowu poslale na zadatak u

španjolski rat”, nastavila je, ,,a on se, vjerujem, ponio skoro briljantno. Pa, kad je borba bila gotova vratio se, sav napuhan i važan, kad su mu rekli da ga treba urednik. ‘Poslat će me na Filipine’, rekao mi je da misli dok je išao na audijenciju. Kad mu je urednik naredio da požuri na požar s dva alarma u ulici Houston skoro se onesvijestio. Znam kako se osjećao. Ja se sada tako osjećam.”

„Što je tvoj zadatak – požar s jednim alarmom?” upitao je Magee. „Ne”, odgovorila je, ,,jedna slatka mala priča o božićnim igračkama. Ja

sam ih do smrti radila svakog Božića – tri godine. Pa dobro, mogu ih raditi opet. Ali morat će pričekati završetak ručka kod gospođe Norton.”

Vodila ga je u ulicu gdje je svaka kuća bila kao i susjedna, čak do znaka ,,Sobe” u prozorima, svoju je mogla prepoznati jedino brojeći stepenice od ugla. Ušli su u mračnu i stereotipnu atmosferu hodnika u pansionu, s njegovim neizbježnim stalkom za šešire i nagomilanim pismima beskućnika na stolu. Gospođa Norton došla im je živahno u susret.

„Pa, gospodine Magee”, reklaje, „svakako sam sretna što ste došli. Sad imam posla s ručkom. Draga, odvedi ga da pričeka u salonu.”

Gospodina Mageeja su uveli unutra. Činilo se da jevsalon pansiona tužno stenjao kad ga je primio. Šetao je okolo i gledao umjetničke predmete koji su gospođi Norton dospjeli u različita vremena: čeličnu graviru koja kaže Prekasno, koja je opisivala ljutitog oca koji dolazi na crkvena vrata da bi našao odbjeglu kćer u rukama krepkog mladića, sa svećenstvom koje promatra s odobravanjem; jedna druga gospodina Johna Drewa koji preuzima zapovjednički stav kao Petrucio u Ukroćnoj goropadnici: neki dosadni mlitavi anđeli koji jašu na oblacima; neko dijete nezdrave roza boje koje s ljubavlju grli razigranog psića; na polici kamina minijaturni brod pod staklom, i neki kipići dama čije su haljine kliznule dolje.

A, na štafelaju tužni portret, bez sumnje oplakivani pokojni gospodin Norton. Činilo se da se njegov nezanimljiv nos okreće gore, prema trajnom mirisu kuhanja u kojem je boravio; kosa mu je bila zalijepljena dolje preko čela, u divnoj silaznoj krivulji, kao neko od posljednjih sofisticiranih stanja gospodina Johna T. McCutcheona7.

Magee je zurio po sobi i smiješio se. Zašto romansa njegove stvarnosti nikad ne liči na romansu njegovih snova? Gdje su bila prigušena svjetla, gdje

7 crtač u Timesu početkom 20. stoljeća

udaljeni valcer, gdje magija mjesečine usred koje je jednog dana krasnoj djevojci morao reći o svojoj ljubavi? To je teško u salonu gospođe Norton.

Došla je i stajala u dovratniku. Bez šešira, bez kaputa, smiješeći se, ispunila je sobu svojom ljepotom. Gospodin Magee je pogledao u mlitave anđele na zidu, očekujući da će u sramu sakriti svoja lica. Ali ne, oni su i dalje bestidno jašili svoje oblake. ,,Uđite”, povikao je. „Nemojte me opet ovdje ostaviti samog, molim vas. I recite mi – je li ovo gospodin koji je potpisao sporazum da će gospođu Norton učiniti sretnom?”

„Ja – ja ne mogu ući unutra”, rekla je pocrvenjevši. Činilo se da ga želi izbjeći. „Da, to je gospodin Norton.” Došla je bliže štafelaju, i smiješila se pokojnoj oplakivanoj brijačkoj kruni. „Moram te napustiti – samo na tren...”

Srce Billyja Mageeja divlje je tuklo. Disanje mu se ubrzalo. Uhvatio ju je za ruku.

„Nikad me više nećeš napustiti”, povikao je. „Zar to ne znaš? Mislio sam da znaš. Ti si moja. Volim te. Volim te. To je sve što mogu reći, najdraža moja. Pogledaj me – molim te, pogledaj me.”

„Dogodilo se tako brzo”, mrmljala je. „Stvari ne mogu biti istinite kad se – dogode tako brzo.”

,,Ženska logika”, rekao je gospodin Magee. „Dogodilo se. Divna moja djevojko. Pogledaj me.”

A onda ga je pogledala. Drhteći, porumenjevši, napola ustrašena, napola sjajeći, podigla je oči k njegovima.

„Moja djevojčice!” povikao je dolje prema njoj. Još jedan trenutak je odbijala, a onda se labavo predala. A Billy Magee ju je držao blizu, u svojim rukama.

„Čuvaj me”, šapnula je. „Ja – ja te toliko volim.” Njene su ruke sramežljivo otišle oko njegovih ramena. „Hoćeš li znati moje ime? Mary...”

Mary što? Odgovor se činio nevažnim, jer su usne gospodina Mageeja bile na njenima, prekidajući riječ pri nastanku.

Tako su stajali usred mračnih umjetničkih predmeta gospođe Norton. A sad je pitala:

„Što je s knjigom, dragi?” Ali gospodin Magee je zaboravio. „Kojom knjigom?” upitao je. „Romanom kojeg si otišao pisati na Baldpate. Ne sjećaš se, najdraži – nema

melodrame, nema divlje potjere, nema – ljubavi?” „Pa...” gospodin Magee je zastao na trenutak u radosti svog otkrića. Onda

se vratio većoj radosti u svojim rukama. „Pa, draga”, nježno je objasnio, „to je to.”

Enola & kokica

Earl Derr Biggers

arl Derr Biggers, američki romanopisac i dramatičar rođen je 26. Kolovoza 1884. u gradiću Warrenu u Ohiu, a diplomirao je na Sveučilištu Harvard

1907. godine. Ostao je zapamćen prvenstveno po svojim romanima, posebno onima u kojima je glavni lik detektiv kineskoga podrijetla Charlie Chan. Oženio se 1912. s Eleanor Ladd dok je u Bostonu radio kao novinar za The Plain Dealer. Brojne su mu drame i romani ekranizirani, a filmovi i serije su postizali veliku popularnost u SAD-u i Kini.

Njegov roman Sedam ključeva za Baldpate potaknuo je čak sedam ekranizacija pod istim naslovom i najmanje dvije drugačije nazvane, ali iste radnje. George M. Cohan (tekstopisac za broadwayske predstave i vodvilje) prilagodio je roman kao kazališnu predstavu, koja se povremeno prikazivala i u ovom stoljeću. Cohan je i glumio u jednom filmu snimljenom po romanu. Biggers je ipak najpoznatiji po romanima Charlieja Chana, izmišljenog kinesko-havajskog detektiva. Chan je junak brojnih knjiga i više desetaka filmova, u kojima se probija kroz zločine na otočju, a istovremeno mora brinuti o brojnoj obitelji – supruzi i jedanaestero djece. Veliku je popularnost stekao u Kini, pogotovo u Šangaju gdje je imao brojne obožavatelje.

Biggers se kao uspješan pisac preselio u Kalifomiju, a umro je u bolnici u Pasadeni 5. travnja 1933. nakon što je pretrpio srčani udar.

Najpoznatija su mu djela: Sedam ključeva za Baldpate (1913.) Love Insurance (1914.) Inside the Lines (1915.) The Agony Column (1916.) Fifty Candles (1921.) The House Without a Key (1925.) The Chinese Parrot (1926.) Behind That Curtain (1928.) The Black Camel(1929.) Charlie Chan Carries On (1930.) Keeper of the Keys (1932.) Earl Derr Biggers Tells Ten Stories (1933.)

E