of 155 /155

Sanja Radetić Lovrić - j4c.ba · Materijali za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen profesionalcima 259 Primjeri zadatka za ispitivanja razlikovanja

  • Author
    others

  • View
    9

  • Download
    2

Embed Size (px)

Text of Sanja Radetić Lovrić - j4c.ba · Materijali za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine...

  • Sanja Radetić LovrićOlga Lola Ninković

    DIJETE U PRAVOSUDNOM POSTUPKUpsihološki pristup

    Izrada i izdavanje ove publikacije realizuje se u okviru UNICEF-ovog projekta „Pravda za svako dijete” uz podršku Vlade Švajcarske i Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).

    Primjeri navedeni u knjizi imaju isključivo edukativnu namjenu. Prilikom navođenja primjera je poštovan Etički kodeks psihologa. Najveći dio primjera potiče iz prakse samih autora. Neki primjeri su izmišljeni i svaka slučajnost sa stvarnim događajima je nenamjerna. Veoma mali broj primjera su uz potrebne dozvole preuzeti od stručnjaka, institucija ili organizacija, koji su se saglasili da se materijal koristi u edukativne svrhe. Sva prava su zadržana. Nijedan dio ove publikacije ili publikacija u cjelini ne može biti reprodukovan, niti podvrgnut sistemu pretraživanja ili transmitovanja, u bilo kojem obliku, bez prethodne saglasnosti oba autora.

  • Dijete u pravosudnom postupku psihološki pristup

    Child in the Judicial Procedure A Psychological Approach

    IzdavačDruštvo psihologa Republike Srpske

    Filozofski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci

    Za izdavačamr sci. Dijana Đurić

    prof. dr Brane Mikanović

    AutorkeSanja Radetić LovrićOlga Lola Ninković

    Recenzijeprof. dr Branko Milosavljević, professor emeritus, prof. dr Gordana Buljan Flander,

    prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Elmedin Muratbegović,Vesna Antonić, predsjednica Vrhovnog suda Republike Srpske

    Lektura i korekturamr sci. Dragan Dragomirović

    CrtežAzra Kadić

    ([email protected])

    Grafički dizajn

    ([email protected])

    Tiraž300 primjeraka

    ŠtampaGrafomark, Laktaši

    Za štampariju Jelena Ćerketa

    NASLOV

    Banja Luka, 2017.

    DIJETEU PRAVOSUDNOM

    POSTUPKUpsihološki pristup

  • SADRŽAJ

    RIJEČ AUTORKI 9PREAMBULA-Pravni psiholog u Bosni i Hercegovini – dilema ili logičan izbor 15Poglavlje 1 DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO 19

    Saradnja psihologije i prava u radu sa djecom u pravosudnom postupku 20Psihologija i pravo kao zaštitnici interesa djeteta u pravosudnom postupku 21Uloga i značaj stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u radu sa djecom i maloljetnicima 25Najbolji interesi djeteta u pravosudnom postupku 30Prepoznavanje potreba djeteta - Maslovljeva hijerarhijska organizacija motiva 32Prava djece u krivičnom postupku 35

    Poglavlje 2PSIHOLOŠKI PRISTUP U RADU SA DJECOM U PRAVOSUDNOM POSTUPKU 39

    Psihološka priprema djece za svjedočenje 40Važnost informisanja djeteta o pravosudnom postupku 40Upoznavanje djeteta i izgradnja povjerenja 42Psihoedukacija 43Rad sa roditeljima 44

    Psihološke intervencije u radu sa djecom 47Intervencije tokom razgovora sa djetetom 50Krizna psihološka intervencija 51

    Emocionalna stanja koja ometaju proces svjedočenja 54Psihološko savjetovanje djece u pravosudnom postupku 57Struktura izvještavanja 59Česte dileme u radu stručnih savjetnika i saradnika 63

    Poglavlje 3 PSIHOLOŠKI SVIJET ZLOSTAVLJANOG DJETETA 67

    Dječije poimanje neželjene stvarnosti 68Zlostavljanje djece u porodici 71Suočavanje djeteta sa zlostavljanjem 76

    Mehanizmi odbrane 77Model traumatogene dinamike i kompleksna trauma 86Djeca sa posebnim potrebama i zlostavljanje 91

    Poglavlje 4 DJECA U SUKOBU SA ZAKONOM 95

    Ko su djeca u sukobu sa zakonom 96Holistički pristup djeci u sukobu sa zakonom 97Socijalizacija djece 98

    Faktori rizika u procesu socijalizacije djece 99Interakcija između faktora rizika 104

    Objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom 106Teorijski koncepti koji objašnjavaju ponašanja djece u sukobu sa zakonom 107

    Teorija anomije 107Teorija socijalnog učenja 108Teorija socijalne veze i samokontrole 109Teorije socijalnog interakcionizma 109Teorija samoodbacivanja 111Teorija frustracije 111Bolbijeva teorija kriminala 112Eriksonova teorija kriminala 113Ajzenkova teorija kriminala 122Teorija snižene kortikalne budnosti 123Kognitivno-informaciona objašnjenja 124

    Karakteristike djece u sukobu sa zakonom 125Fizičke karakteristike 126Fenomenološke, socijalne i demografske karakteristike 128Školsko postignuće 131Psihološke karakteristike 133

    Intelektualne sposobnosti 134Ličnost i ponašanje djece u sukobu sa zakonom 135

    Psihološke karakteristike porodica djece u sukobu sa zakonom 140Naznake psihičkih poremećaja kod djece u sukobu sa zakonom 143Informacije o karakteristikama kriminalnog ponašanja maloljetnika 150

    Da li su djeca u sukobu sa zakonom odgovorna za svoje ponašanje? 152Koja je starosna granica krivične odgovornosti djece u sukobu sa zakonom 156Mjere, vaspitne preporuke i krivične sankcije prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom 159

    Mjere upozorenja i vaspitne preporuke 159Krivične sankcije 160

    Značenje i funkcija mjera, vaspitnih preporuka i sankcija prema djeci i mladima u sukobu sa zakonom 163Da li djeca shvataju značenje vlastitog ponašanja u sukobu sa zakonom? 164Preporuke o uzimanju izjava i saslušanju djece u sukobu sa zakonom 165Predrasude o djeci u sukobu sa zakonom 167Individualni plan tretmana djece u sukobu sa zakonom 168

    Primjer individualnog plana tretmana 170Šta je potrebno djetetu u sukobu sa zakonom 176Savjeti za stručnjake u sistemu pravosuđa koji rade sa djecom u sukobu sa zakonom 177

  • 6 7

    Poglavlje 5METODE I TEHNIKE RADA SA DJECOM 181

    Intervju 182Posmatranje ponašanja 184Procjena ličnosti 186Procjena sposobnosti 190Procjena uticaja traume 194Projektivne tehnike 197Pomoćna sredstva 200

    Poglavlje 6PRILOZI ZA RAD PSIHOLOGA 203

    PRILOG 1 Prijedlog preporuka o radu stručnih savjetnika/saradnika koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini 205Prije uvoda 206Uvod 207Zakonodavno-pravno utemeljenje za postojanje Preporuka o radu stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravnom sistemu BiH 210

    Međunarodno-pravni okvir 210Zakonodavno-pravni okvir na nivou BiH 210Zakonodavno-pravni okvir na nivou entiteta i distrikta u BiH 211

    Federacija BiH 211Republika Srpska 211Brčko distrikt 211

    Ostali dokumenti 211Preporuke o stručnim kompetencijama stručnih savjetnika i saradnika - psihologa koji obavljaju psihološku djelatnost u pravosudnim institucijama u BiH 212Preporuke o načelima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama u BiH 214

    Načelo poštovanja zakonitosti i etičnosti 214Načelo uvažavanja ljudskih prava i dostojanstva osobe 214Načelo zaštite ličnosti i njene privatnosti 215Načelo stručnosti/kompetentnosti 215Načelo multidisciplinarnog rada/saradnje 216Načelo kontinuiranog profesionalnog razvoja 216

    Korisnici usluga stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama BiH 217Preporuke o područjima rada stručnog savjetnika i saradnika - psihologa 218

    Uspostavljanje kontakta i informisanje o postojanju usluga stručnog savjetnika i saradnika - psihologa 218Kontakt sa svjedocima u tužilaštvu 218

    Kontakt sa svjedocima u sudu 219Kontakt sa maloljetnim svjedocima i djecom u sukobu sa zakonom 219Psihološka podrška i psihoedukacija 220Psihološka procjena 220Psihološko savjetovanje u pravosuđu 221Psihološke intervencije 223Vođenje razgovora, intervjua i saslušanje 223Saradnja 224Izvještavanje 225Psihološka podrška zaposlenima u pravosudnim institucijama 226Prikupljanje podataka, vođenje evidencija i dokumentacije 226Istraživanje, analitički i naučni rad 227Edukacija 228Supervizija u radu 229

    Preporuke o materijalno-tehničkim uslovima rada stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u pravosudnim institucijama 230

    PRILOG 2 Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku - ODMP 233PRILOG 3 Materijali za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen profesionalcima 259

    Primjeri zadatka za ispitivanja razlikovanja laži od istine 261Primjeri zadatka za ispitivanje djeteta o razumijevanju posljedica govorenja laži 263

    PRILOG 4 Primjeri vježbi disanja i relaksacije – pomoćno sredstvo namijenjeno za profesionalce 267

    Vježbe disanja 268„Duvajmo balon” 268„Oduvaj maslačak” 268

    Progresivna mišićna relaksacija 268„Iscijedi limun” 268

    Vježbe vizualizacije 269„Sigurno mjesto” 269Vođena fantazija – „Opustimo se na plaži” 270

    REFERENCE 272INDEX POJMOVA 286INDEX AUTORA 290O AUTORKAMA 296

  • Riječ autorki

    RIJEČ AUTORKI

  • RIJEČ AUTORKI

    10 11

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Ova publikacija je rezultat dvogodišnjeg rada na projektu „Jačanje institucionalnih kapaciteta za pružanjem psihosocijalne podrške djeci i mladima u krivičnom postupku”, koju je podržao UNICEF Bosne i Hercegovine u partnerstvu sa Švedskom agencijom za razvoj i Vladom Švajcarske u okviru programa „Pravda za svako dijete”. Projekat je realizovalo Društvo psihologa Republike Srpske uz podršku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, Društva psihologa u Federaciji Bosne i Hercegovine, Društva psihologa Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Studijskog programa psihologije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Svim partnerima izražavamo veliku zahvalnost na doprinosu u uspješnosti projekta.

    Ova publikacija nastala je sa ciljem da se na jednom mjestu objedine osnovna teorijska znanja i praktična iskustva u radu sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku kako bi psihološka naučna i praktična saznanja bila na usluzi djeci, ali i pravosuđu. Mišljenja smo da publikacija može biti korisna literatura psiholozima koji rade u pravosuđu, ali i studentima psihologije, prava, kriminologije, socijalnog rada, te široj stručnoj javnosti. Cilj je opšti – prikazati značaj psihološkog pristupa u radu sa djecom i predstaviti područja rada psihologa drugim strukama i institucijama kako bi se razvijao i njegovao multidisciplinarni duh u ovoj oblasti. Korist od ove publikacije imaće svi koji žele da usavršavaju svoja znanja i vještine u radu sa djecom koja se pojavljuju u pravosudnom postupku. Glavna intencija ove knjiga ne ide samo u pravcu razumijevanja ove važne problematike u našoj realnosti, psihološkoj praksi i zakonskoj legislativi, već prije svega u promišljanjima koja traže odgovore na pitanja koji bi bili u najboljem interesu djeteta.

    Publikacija sadrži šest poglavlja.Prvo poglavlje, Dijete, psihologija i pravo, u fokusu ima dijete između prava i psihologi-

    je, kao kompatibilnih nauka, ističući međusobnu saradnju u cilju najbolje humane zaštite djeteta. U poglavlju se objašnjava uloga i značaj stručnih savjetnika/saradnika, psiholo-ga zaposlenih u pravosuđu, te predstavlja prepoznavanje potreba djeteta kroz model Maslovljeve hijerahijske organizacije motiva koja bi trebala biti na usluzi svima onima koji rade sa djecom, naročito u postupcima donošenja odluka za djecu i u ime djece.

    Drugo poglavlje obuhvata Psihološki pristup u radu sa djecom u pravosudnom postupku, prateći opšta i specifična područja rada. U okviru psihološke pripreme i podrške djeci koja treba da daju iskaz u istrazi ili svjedoče pred sudom, naglašava se važnost prava djeteta na informisanje iz ugla psihologije. Posebno su obrađene psihološke intervencije u radu sa djecom kroz praktične primjere. Takođe, obrađena su i navedena emocionalna stanja koja ometaju proces svjedočenja te date smjernice stručnjacima kako da ih prepoznaju i intervenišu kako bi olakšali djetetu, ne dovodeći u pitanje interese postupka. Psihološko savjetovanje je izdvojeno kao posebno značajno polje rada jer obuhvata i segment rada poslije svjedočenja. U ovom poglavlju predložen je model strukture izvještavanja na temelju standarda struke i prakse, sa intencijom da bude jednoobrazan model izvještavanja psihologa u pravosuđu koji rade sa djecom.

    U trećem poglavlju pod nazivom Psihološki svijet zlostavljanog djeteta iz ugla praktičara pokušava se prikazati svijet zlostavljanog djeteta i njihovo poimanje tog svijeta. U ovom poglavlju akcentirana je uloga porodice, a namjerno je izdvo-jen prostor i za djecu sa posebnim potrebama čije „posebne potrebe” predstavljaju značajan faktor rizika za zlostavljanje. U okviru dijela koji govori o suočavanju djete-ta sa zlostavljanjem opisani su noviji modeli: trauma-Model traumatogene dinamike i Kompleksna trauma. Cijenimo i da će dio gdje su na jednom mjestu opisani meha-nizmi odbrane kod djece pomoći praktičarima u objašnjenju ponašanja djece koja su u kontaktu sa pravosuđem.

    Četvrto poglavlje odnosi se na djecu u sukobu sa zakonom, a započinje pitanjem: Ko su djeca u sukobu sa zakonom? Poglavlje podsjeća na osnovna znanja, teorije i objašnjenja ponašanja djece u sukobu sa zakonom, stavljajući u prvi plan faktore so-cijalizacije. Predstavljanjem teorijskih koncepata koji objašnjavaju ponašanje djece u sukobu sa zakonom željelo se ukazati na širinu i kompleksnost ovog problema. U dijelu koji govori o karakteristikama djece u sukobu sa zakonom, pomenute su mnoge karakteristike koje mogu pomoći u objašnjenju i razumijevanju djece u su-kobu sa zakonom. U jednom dijelu poglavlja postavljene su dileme o odgovornosti djece, starosnoj granici i shvatanju vlastitog ponašanja djece u sukobu sa zakonom koje dovode do boljeg uvida o stvarnim potrebama te djece. Mjere, vaspitne pre-poruke i sankcije predstavljene su iz psihološkog ugla. Posebno važnim smatramo predstavljanje individualnog plana tretmana rada sa djecom u sukobu sa zakonom koji bi trebao da predstavlja svojevrstan zajednički rad svih stručnjaka i službi uključenih u rad sa djecom u sukobu sa zakonom. Sudije i tužioci mogu dobiti znača-jne informacije o djetetu kroz ovaj plan, te je stoga važno da se stručni savjetnici zaposleni u pravosuđu uključe u njegovo kreiranje jer mogu dati značajan doprinos.

    Peto poglavlje prikazuje i kratko opisuje najčešće metode i tehnike koje psi-holozi zaposleni u pravosuđu koriste u radu sa djecom koja se pojavljuju u ulozi svjedoka ili sa djecom u sukobu sa zakonom. Pregled metoda i tehnika treba da posluži kao orijentacija i pomoć u radu i svakako nije jedina, obavezna, niti najbolja moguća selekcija metoda i tehnika. Izbor je napravljen na osnovu podataka o radu psihologa zaposlenih u pravosuđu BiH i njima poznatih i dostupnih instrumenata u radu sa djecom.

    U posljednjem, šestom poglavlju priloženi su materijali koji su rezultat pomenutog Projekta, a mogu biti veoma korisni za rad stručnih savjetnika i saradnika, a to su: 1. Preporuke o radu stručnih savjetnika koji obavljaju psihološku djelatnost u

    pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini nastale kao rezultat rada ekspertske grupe u okviru projekta;

    2. Obrazac za rad sa djecom i maloljetnicima u pravosudnom postupku; 3. Materijal za procjenu dječije sposobnosti razlikovanja istine od laži namijenjen pro-

    fesionalcima i 4. Primjeri vježbe disanja i relaksacije koji se najčešće koriste u radu sa djecom.

  • RIJEČ AUTORKI

    12 13

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Inspiraciju za pisanje ove publikacije dugujemo učesnicima specijalističke edukacije pomenutog Projekta, koji su ujedno i prvi stručnjaci u Bosni i Hercegovini koji su prošli dvogodišnju obuku za rad sa djecom u pravosudnom postupku.

    Stoga veliko hvala (imena navodimo abecednim redom): Srđanu Baraliću (Centar za socijalni rad Istočno Sarajevo), Aidi Barudžiji (Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo), Jeleni Bovan (Okružno javno tužilaštvo Trebinje), Aidi Beganović (Kantonalni sud u Zenici), Mineli Bakamović (Kantonalno tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona), Belmi Bešo Bijedić (Kazneno - popravni zavod Mostar), Selmiru Buljkiću (Centar za socijalni rad Kalesija), Sandri Čančarević-Milašin (Osnovni sud u Banjaluci), Edi Furundžiji (Kantonalni sud u Novom Travniku), Mariji Jakovljević, (Centar za socijalni rad Banjaluka), Almi Kovačić (Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona), Dženani Lepirici (Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo), Dubravki Lukač (Policija Brčko Distrikta BiH), Mireli Mujagić (Kantonalni sud u Bihaću), Nerminu Omeroviću (Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo), Mariji Pavlović (Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu), Jadranki Popadić Ferreira (Odjel za istrage i podršku svjedocima Tužilaštva BiH), Slađani Popović (Centar za socijalni rad u Zvorniku), Jasmini Pušini (Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH), Maji Radan (Centar za socijalni rad Bijeljina), Dragani Radulović (Centar za socijalni rad u Prnjavoru), Blaženki Sedlarević (Osnovni sud Brčko Distrikta BiH), Sanji Topić (Centar za socijalni rad u Prijedoru) i Melisi Vardo (Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona). Svi navedeni su u okviru specijalističke edukacije „Psihološki pristup djeci i maloljetnicima u krivičnom postupku”, prošli 180 sati teorijske i praktične obuke, kao i supervizije, te 80 sati praćenja i evaluacije rada. Edukacija se sastojala iz šest obrazovnih modula, a njen opšti cilj je bio unaprijeđenje efikasnosti rada pravosudnih institucija jačanjem funkcije i uloge stručnih saradnika/savjetnika u pravosudnim institucijama i policiji za potrebe vođenja postupaka u kojima se pojavljuju djeca i maloljetnici.

    Posebne izraze zahvalnosti dugujemo predavačima i supervizorima koji su nese-bično svoja stručna znanja i vještine prenijeli na učesnike edukacije (imena navodimo abecednim redom): prof. dr Gordana Buljan Flander (Poliklinika za zaštitu djece i mla-dih Grada Zagreba), doc. dr Strahinja Dimitrijević (Studijski program psihologije, Filo-zofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci), mr sci. Dijana Đurić (psiholog i supervizor), dr Nada Grahovac (Ombudsman za djecu Republike Srpske), Jasmina Kosović (sudija Suda BiH), Feđa Mehmedović, prof.dr Elmedin Muratbegović (Fakultet za kriminalisti-ku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu), mr sci. Aleksandra Sala-madić (specijalista medicinske psihologije i sudski vještak, UKC Foča), mr sci. Nadežda Savjak (specijalista kliničke psihologije i sudski vještak), prof. dr Jelena Srna (Odeljenje za psihologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu), doc. dr Siniša Subotić (Studijski program psihologije, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i CEON Beograd), Aleksandra Štrbac (dipl. psiholog, U.G. „Zdravo da ste” Banjaluka) i prof. dr Nada Vaselić (Studijski program psihologije, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ba- njaluci). Zahvaljujemo se organizacijama Genesis Projekt i Nova Generacija

    Neizmjerno se zahvaljujemo uvaženim recenzentima, kao i drugim posebnim pojedincima, kolegicama i kolegama (koji će se prepoznati) na stručnoj pomoći i profesionalnoj podršci.

    Iako smo, u protekle dvije godine Projekta bile u višestrukim ulogama (od kreatora projekta, organizatora, predavača, istraživača i dr.) naša energija je zahvaljujući svim divnim ljudima koji su učestvovali u njegovoj realizaciji, bivala svakim danom sve veća. Hvala vam na tome.

    Nadamo se da će ugledavši svjetlo dana, ova publikacija biti inspiracija svima onima koji rade sa djecom u kontaktu sa pravosudnim institucijama da bolje razumiju psihološku prirodu djeteta.

    AutorkeBanja Luka, 10. avgust 2017.

  • Preambula

    Pravni psiholog u Bosni i Hercegovini – dilema ili logičan izbor

    PREAMBULAPravni psiholog u Bosni i Hercegovini

    dilema ili logičan izbor

  • PREAMBULA

    PRAV

    NI PSIH

    OLO

    G U

    BO

    SNI I H

    ERC

    EGO

    VIN

    ID

    ILEMA

    ILI LOG

    IČA

    N IZB

    OR

    16 17

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    U samom definisanju prava i psihologije, teško da možemo naći neke zajedničke odrednice koje bi u faktičkom stanju, povezale sadržaje ove dvije naučne oblasti. Pravo, kao ljudska tvorevina, koju primjenjuju ljudi i koja se primjenjuje na ljudima, prati nas od samog rođenja pa do smrti, te samim tim utiče na naš svakodnevni lični ali i društveni život. S druge strane, psihologija je skup akademskih, kliničkih i industrijskih disciplina koje se bave proučavanjem, objašnjavanjem i predviđanjem ponašanja, razmišljanja, osjećaja (emocija), motivacije, ljudskih međuodnosa i njihovih potencijala. Međutim, iako se psihologija i pravo određuju na različite načine, već površnim pregledom predmeta obje nauke ipak ćemo uvidjeti neke zajedničke odrednice. Naime, zaključit ćemo da im je prvenstveno zajedničko zanimanje za ljudsko ponašanje, koje obrađuju obje nauke. Pravo i psihologija, zaista u punom kapacitetu nastoje objasniti, odnosno predvidjeti i regulisati ljudsko ponašanje.

    Naravno, tu postoje i velike razlike u diskursu proučavanja ljudskog ponašanja.

    Dok je psihologija prvenstveno usmjerena na razumijevanje i predviđanje indi-vidualnog ponašanja, pravo je ipak usmjereno na društveno regulisanje odnosa među ljudima. Međutim, i jedan i drugi pristup je u punom kapacitetu usmjeren ka objašnjavanju posljedica društvenih ponašanja čovjeka. Upravo stoga, imajući u vidu ovaj zajednički interes, logično je objašnjenje zašto su u posljednjih stotinjak godina, veoma često pravnici tražili savjet i mišljenje psihologa, a psiholozi često nastojali u okviru pravnog sistema potvrditi svoje sporne stavove, pretpostavke i teorije.

    Upravo u tom periodu se i javljaju tendencije simbioze pravne nauke i psihologije. U početku je ta saradnja imala vrlo ograničen domet i uglavnom se naslanjala na zajedničke sadržioce unutar kriminološke nauke, tačnije njenog dijela koji se često nazivao i psihologija kriminaliteta. U početku se psihologija provlačila kroz sintagmu „forenzična psihologija” ili „psihologija krivičnog postupka”, dok je vremenom evoluirala u jednostavnu sintagmu „pravna psihologija”, oslanjajući se na sve grane prava. Za psihologe koji se bave ovim područjem karakteristično je nastojanje da, osim što i dalje pružaju niz specifičnih profesionalnih usluga značajnih za provođenje prava, uz pomoć psiholoških metoda i spoznaja u neku ruku i razumiju psihosocijalne aspekte funkcionisanja pravnog sistema uopšte.

    Psihologija, iz svog predmeta proučavanja, u stvari ponekad i proučava pravni sistem i time nastoji utvrditi i pojasniti niz „vanpravnih” faktora koji utiču na sam sistem ostvarivanja načela pravne države. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da su za pravni sistem posebno korisni rezultati onih psiholoških istraživanja u kojima su učestvovali i pravnici. Naime, iako se za pravni sistem često konstatuje da je relativno spor i sumnjičav pri uvođenju bilo kojih drugih vanpravnih disciplina u „pravne stvari”, čini se da je ipak sistem „popustio” pred psihološkim spoznajama. Tačnije, danas se sve više rezultati psiholoških istraživanja koriste za unaprjeđivanje prakse vođenja forenzičkog intervjua, pristupa djeci žrtvama, svjedocima ali i izvršiocima krivičnih djela. S druge strane, psihologija ima veliki značaj i u sistemu prepoznavanja indikatora za rad

    sa djecom u riziku, kojima daje osnovne pretpostavke za apsolutnu zaštitu prava djeteta i njegov najbolji interes. Tako možemo konstatovati da psihologija danas ima naročito veliki značaj i kod procjene uspješnosti tzv. alternativnih mjera i za djecu i odrasle.

    Zbog svega iznesenog, konačno možemo zaključiti da je vrijeme da i naša pravosudna praksa prepozna potrebu specijalizacije unutar same sebe i da našu pravnu praksu obogati za jednu novu specijalnost zvanu „pravni psiholog”. Upravo „pravni psiholog” treba da se bavi proučavanjem ponašanja i uopšteno odnosa među osobama uključenim u pravosudni sistem. Angažman stručnjaka ove provenijencije je sadržan u mnogim aktivnostima vezanim za pravosuđe, koje prevazilaze samo jednu granu prava i obuhvataju široku lepezu aktivnosti. Mišljenje psihologa se koristi i u slučajevima dodjele starateljstva nad djecom, procjeni intenziteta negativnih učinaka zlostavljanja ili zanemarivanja na razvoj djeteta, oduzimanju roditeljskog prava i drugim. Izrazita je potreba za psihologom i u sporovima vezanim uz zaštitni znak nekog proizvoda, kada psiholog iznosi, na osnovu prethodno izvršenog ispitivanja, da li je ime ili zaštitni znak nekog novog proizvoda zbunjujuće sličan nekom već postojećem i slične stvari oko autorskih prava. Naravno, tu je i tradicionalna uloga psihologa u forenzičke svrhe kada „pravni psiholog” može sarađivati i sa tužiocem u procjeni koliko je istražni postupak mogao uticati na vjerodostojnost svjedočenja ili u slučajevima „psihološke autopsije” kad se, u slučajevima kada nije jasno da li se radi o ubistvu ili samoubistvu, na osnovu analize osobina ličnosti ispituje vjerovatniji način smrti. Naravno, tu je i nezaobilazna uloga psihologa u izvršenju krivičnih sankcija koja pretpostavlja dobro poznavanje postupaka procjenjivanja ličnosti i različitih terapeutskih pristupa.

    Sve ovo, i mnogo toga što svakodnevno pristiže u složenu pravnu praksu, zasigurno će nam u budućnosti opravdati razloge za specijalizacijom psihologa u okvirima posebne grane psihologije koja bi svojim opusom učinila „pravnog psihologa” svakodnevnicom bosanskohercegovačkog pravosudnog sistema.

    prof. dr Elmedin Muratbegović, kriminolog

  • Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Poglavlje 1: DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO

    DIJETE, PSIHOLOGIJA I PRAVO

  • POGLAVLJE 1

    20 21

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Saradnja psihologije i prava u radu sa djecom u pravosudnom postupku

    Svako dijete koje je svjedok u pravosudnom postupku je osjetljiv svjedok. Osjetljivost se odnosi na dječiju ranjivost zbog kognitivne, emocionalne i socijalne nezrelosti, koja njihove psihološke kapacitete čini neotpornim prema spoljašnjim uticajima. Poštovanje prava djeteta i uvažavanje njegovog psihičkog razvoja je načelo svakog pravosudnog postupka. Kada se dijete nađe u ulozi svjedoka u pravosudnom postupku, svi profesionalci koji rade sa djecom (bez obzira da li se radilo o sudijama, tužiocima, stručnim saradnicima, policijskim službenicima, socijalnim radnicima i drugim) treba da prevashodno štite interese djeteta. U tu svrhu treba da postave sebi nekoliko osnovnih pitanja, odnosno da razriješe nekoliko dilema: • Da li je neophodno da dijete bude svjedok?• Ukoliko je neophodno da dijete bude svjedok, na koji način da zaštitimo interese

    djeteta?• Kako da pravosudni postupak ne bude dodatni izvor traumatskog iskustva za

    dijete? Šta mogu, kao profesionalac, da uradim po tom pitanju? • U kakvom je psihičkom stanju djete? Kako je kritični događaj uticao na dijete?

    Važno je upoznati se sa psihičkim stanjima i procesima djeteta! Važno je upoznati se sa uticajima socijalizacije na psihički razvoj ličnosti i ponašanja djeteta! Ta saznanja će nam omogućiti da kreiramo tzv. „pravosuđe po mjeri djeteta”- pravosudni postupak koji neće nepovoljno uticati na integritet i razvoj djetetove ličnosti.

    Da bi pravosuđe bilo po mjeri djeteta, odnos primijenjene psihologije i prava u sva-kodnevnoj praksi treba da ostvari veoma blisku saradnju. Psiholog treba da ima osnovna znanja iz pravne nauke, a pravnik iz psihološke nauke, s ciljem međusobnog uvažavanja i boljeg razumijevanja. To ni u kom slučaju ne znači da psiholog treba da vrši posao sudi-je ili tužioca u bilo kom aspektu, da utiče na donošenje sudske ili tužilačke odluke, niti s druge strane znači, da sudija ili tužilac treba da se bave procjenom psihičkih stanja i procesa djeteta, da donose mišljenja o njegovoj ličnosti i ponašanju. Zadržavanje svake profesije u okvirima svoje djelatnosti, pomaže kreiranju „pravosuđa po mjeri djeteta”.

    Tri su osnovna cilja primjene psihologije u pravosudnom postupku u kojem se pojavljuju djeca kao svjedoci: 1. Doprinijeti sveukupnom razumjevanju odnosa socijalizacije djeteta, njegove

    ličnosti i ponašanja, s jedne strane i okolnosti krivičnog ili prekršajnog djela (posredno ili neposredno) s druge strane.

    2. Ublažiti nepovoljan uticaj pravosudnog postupka na mentalno zdravlje djece.3. Omogućiti sudijama i tužiocima sve relevantne i validne podatke o psihičkom

    stanju i socijalizaciji djeteta u cilju efikasnosti sprovođenja postupka.

    Da bismo razumjeli vezu između psihičkog života djeteta i njegovog ponašanja, koja je značajna za vođenje pravosudnog postupka, važno je razmotriti odnos između dvije nauke - psihologije i prava.

    Psihologija i pravo kao zaštitnici interesa djeteta u pravosudnom postupku

    Po samom rođenju, dijete dobija određena prava, koja ga prate i proširuju se na putu njegovog života. Ono ih na početku nije svjesno, ali ih brzo uči. Kasnije, di-jete može da ih slijedi, poštuje ili krši. Pravo su utemeljili ljudi, da bi ga primjenjivali na djeci i odraslima. Ono usmjerava naš život i atribuira naše ponašanje. Ono uređuje društveno funkcionisanje i društveni život svakog čovjeka. Takođe, rođenjem dijete ulazi u socijalizacijski proces i kroz njega rastući i razvijajući svoju ličnost oblikuje svoje ponašanje. Tako psihologija i pravo postaju stalni, možda na samom početku neprimjetni, pratioci djetetovog rasta i razvoja. Već u ranom djetinjstvu dijete uči na sopstvenom primjeru ili posmatrajući druge, šta je dobro a šta loše, šta je dozvoljeno a šta ne, za koja ponašanja slijedi kazna a koja su poželjna. Tako dijete stiče osnovu za razumjevanje sopstvenih prava, za razvoj moralnosti, ličnosti i ponašanja, koja ga prate i mijenjaju se kroz njegov dalji život.

    Težnje psihologije i prava u pogledu interesovanja za čovjeka i društvo su veoma isprepletane. Ta isprepletanost odnosa dvije nauke datira, gotovo, od samog početka osamostaljivanja psihologije kao nauke (1879. godine otvaranjem prve laboratorije za eksperimentalnu psihologiju u Lajpcigu). Tačnije veza počinje od 1893. godine kada je izvršeno prvo istraživanje o procesu pamćenja kod svjedoka i uticaju postavljanja sugestivnih pitanja. Na samom početku XX vijeka usljedila su psihološka istraživanja Sterna (1939) o tačnosti dosjećanja svjedoka, te konstruisanje Bine-Simonove skale za mjerenje inteligencije. Sve to imalo je značajan uticaj na razvoj odnosa psihologije i prava. U početku odnos je bio obostrano nepovjerljiv i ispitivački, ali ipak koristan. Međutim, javna opaska Münsterberga, prvog forenzičkog psihologa i autora knjige „Na klupi za svjedoke” (eng. On the witness stand) da se psihološkim metodama može doći do pouzdanijeg iskaza svjedoka i uspješnije prevencije kriminala u društvu, nego zdravorazumskim, ličnim i instinktivnim metodama pravnika, zaoštrila je odnos dvije nauke (Ajduković, 2007). Razvoj saradnje je tada zaustavljen sve dok se pristalice pokreta „realnog prava” nisu usprotivile rigidnoj i formalizovanoj primjeni prava, te priznale značaj izvanpravnih činjenica u pravnoj praksi. Tada su pokrenuta brojna psihološko-pravna istraživanja. Međutim, većina tih istraživanja, iako su trebala da daju značajne odgovore s ciljem unapređenja pravne prakse nisu dovela do saglasnih preporuka za unapređenje pravosuđa. Bila su opterećena metodološkim ograničenjima, zahtjevala su mnogo vremena i novčanih sredstava (Ajduković, 2007).

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    22 23

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    U ovom periodu, izdana je prva knjiga pod nazivom „Pravna psihologija” (eng. Legal psychology) od Harolda Burtta (1931, prema Ajduković, 2007). Polovinom XX vijeka sve je veći broj kliničkih i socijalnih psihologa koji su pozivani na sudove i od kojih se tražilo da stručno objasne različite individualne ili društvene fenomene, kako bi se dobila određena saznanja i olakšalo donošenje sudske odluke. Najčešće su to bila pitanja o odnosu psihičkih poremećaja i krivične odgovornosti, uticaju javnog mnjenja i publiciteta na donošenje odluke ili iskaze svjedoka i određenju adekvatne vaspitne mjere maloljetnicima koji su počinili prekršajno ili krivično djelo (Ajduković, 2007). Upravo su ova iskustva značajno doprinijela primjeni psihologije u pravnoj praksi. U posljednjem kvartalu XX vijeka odnos između dvije nauke ulazi u period zrelosti, međusobne saradnje i sve većeg uvažavanja, što se nastavlja sve do danas. Formiraju se i prva zajednička udruženja, ali i prvi interdisciplinarni postdiplomski studijski programi na univerzitetima. Danas postoji značajan broj ovakvih studijskih programa, a zemlje sa posebno razvijenim odnosom psihologije i prava su SAD, Holandija, Njemačka, Velika Britanija i Španija.

    Današnji savremeni odnos psihologije i prava je sve više kongruentan, kompatibilan i usmjeren istom cilju, naročito kada su u pitanju djeca u pravosudnom postupku. Tri su tipa savremenog odnosa (Haney, 1980), koja su široko prihvaćena u savremenoj literaturi (Bartol, 1983; Loh, 1984; Kette, 1987; Van Koppen & Hessing, 1988, Ajduković, 2007):

    Prvi, nazvan psihologija prava, usmjeren je na pitanje uticaja prava na društvo, međuljudske odnose i pojedinca. Ovaj odnos je najslabije razvijen (Bartol, 1983).

    Drugi, nazvan psihologija u pravu, podrazumijeva jednostran odnos u kojem pravo koristi psihološka saznanja u slučaju kada ocjeni da mu je ono potrebno. Najčešće su to situacije psihološkog vještačenja, odnosno područje koje nazivamo forenzičkom psihologijom.

    Treći, nazvan pravna psihologija, podrazumijeva odnos bliske saradnje psihologije i prava u kojem se teorijskim i empirijskim psihološkim saznanjima nastoje ispitati izvanpravne činjenice koje koriste sprovođenju prava. Pravna psihologija pruža odgovore na pitanja da li su pravne pretpostavke o ponašanju djece i odraslih empirijski utemeljene, time pomažući pravnom sistemu u objektivizaciji odluka. Pravna psihologija je naročito značajna u unapređenju pravne prakse u odnosu na djecu i razvoj humanističkog pristupa djeci u pravnom postupku, od faze istrage do okončanja postupka, kao i procjene uspješnosti alternativnih mjera. Upravo su zemlje sa najboljim pravnim praksama zemlje koje su razvile ovakav odnos dviju nauka unutar pravnog i visokoobrazovnog sistema.

    Da bismo kreirali pravosuđe po mjeri djeteta, uvažili sve važne odlike dječijeg razvoja, trebamo unutar pravnog i obrazovnog sistema razvijati područje pravne psihologije i uvažiti psihološka saznanja u pravnoj praksi prema djeci. Razvoj tog interdisciplinarnog područja unutar pravnog sistema neminovno vodi vraćanju povjerenja u pravosuđe, jer djeca i njihovi roditelji (staratelji) uviđaju da stručnjak brine o njima u stresnom periodu njihovog života. Dijete koje je u ulozi svjedoka,

    dolazi u policiju, tužilaštvo ili sud. Dolazi jer je prethodno doživjelo neprijatno, stresno životno iskustvo, o kojem treba da govori, da svjedoči na sudu. Dijete će biti ispitano o neprijatnom životnom iskustvu koje je doživjelo. Takva situacija djeci nije poznata i prijatna. Izaziva im nelagodu, anksioznost i čini ih brižnim. Stresna i traumatska iskustva djeca nikada ne izbrišu iz svoje memorije. Ona ostaju trajno zabilježena u njihovom pamćenju. Djeca u svojim mislima stvaraju različite konstrukte, o kojima mi odrasli, nerijetko, ne možemo iznositi tačne pretpostavke, jer nismo stručni i specijalizovani za taj rad. Naočigled, nama odraslima bezazleno pitanje, djeci može pokrenuti lavinu neprijatnih emocija. Zato je važno upoznati se sa djetetovim psihičkim stanjima i procesima, kako bi njihov psihološki svijet bio sačuvan od dodatnih neprijatnosti i kako bi se spriječile neželjene posljedice. Dijete u pravosudnom postupku je prioritet, treba usredsređenu i stalnu stručnu pomoć. U narednom poglavlju osvrnućemo se na ulogu i značaj stručnih savjetnika i saradnika u pravosudnim institucijama koji obavljaju psihološku djelatnost sa djecom.

    Djeca o stručnoj podršci koju su dobili od stručnih savjetnika/saradnika u pravosudnim institucijama:

    „Vi ste moj anđeo čuvar.”; „Hvala što ste bili sa mnom u sudnici, bilo mi je puno lakše svjedočiti.”; „Puno ste mi pomogli.”

    Stručni savjetnici/saradnici o dječijim iskustvima navode:

    „U odnosu na inicijalni dolazak djece, kad pokazuju strah, napetost, anksioznost, nakon pružene psihološke podrške osjećaju se opušteno i sigurno. Čak te svoje osjećaje i verbalizuju i kažu da su dobro, da im je sav proces jasniji i da će lakše svjedočiti. Vrlo su zadovoljni.”

    Roditelji o stručnoj podršci njihovoj djeci:

    „Mnogo Vam hvala, velika ste podrška cijeloj porodici u ovom procesu.”

    Stručni savjetnici/saradnici o roditeljskim iskustvima navode:

    „Roditelji su pozitivno iznenađeni činjenicom da postoji psiholog na sudu. Kažu da se osjećaju manje zabrinuto za svoje dijete pred kojim je iskustvo svjedočenja. Manje su anksiozni, jer imaju kome da se obrate za potrebne informacije. Takođe kažu da nisu prepušteni sami sebi pred sistemom, već imaju podršku i to stručnu podršku za sebe i svoje dijete. Često nakon jednog razgovora sa psihologom, koji može biti obavljen i putem telefona s obzirom da postoji dežurni telefon za svjedoke, kažu da se osjećaju bolje, i da se ublaže simptomi nervoze, zabrinutosti i straha. Nakon što se svjedočenje okonča, upute riječi zahvale što sam bila tu za njih.”

  • POGLAVLJE 1

    24 25

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Tužioci/sudije o pruženoj stručnoj podršci djetetu svjedoku:

    „Mnogo mi je pomogla tvoja pomoć u radu na predmetu sa ovom djevojčicom od 14 godina, gdje smo morali dokazati da je ona zaista bila dijete (u momentu počinjena djela) u psihološkom, a ne samo u pravnom smislu.” (KD Spolni odnošaj sa djetetom).

    Stručni savjetnici/saradnici o iskustvima tužilaca i sudija navode:

    „Sudije su zadovoljne jer mogu u potpunosti ispoštovati ZKP i druge zakonske procedure, pogotovo kada je ispitivanje djece i maloljetnika u pitanju. Efikasnost postupka je veća jer stručni suradnici kontaktiraju svjedoke i osiguraju njihovu prisutnost u većini slučajeva, zatim suci imaju sve relevantne informacije prije suđenja o svjedocima koje su im u većini od velikog značaja za sam postupak i za njihov odnos prema svjedoku.”

    „Tužioci su bili zadovoljni izjavama koje su dobili, ali i mojom brigom o samom predmetu. Značajno im je da se mogu pouzdati da će dijete biti adekvatno sasluša-no, tj. da će dobiti dobru izjavu, ali i to da se mogu osloniti na mene kada se dijete saslušava u policiji, a oni nisu prisutni.”

    Pored psihologije, i druge nauke i primijenjene discipline, kako društvene, tako i humanističke, nastoje svojim teorijsko-empirijskim saznanjima, unaprijediti saradnju sa pravom. To su nauke: sociologija, antropologija, medicina, kriminologija i filozofija. Takođe, značajnu vezu sa pravom ostvaruju i praktične discipline kao što su socijalni rad, specijalna pedagogija, ali i interdisciplinarne naučne oblasti kao što su penologija, viktimologija i druge. Smatra se da bi razvoj interdisciplinarne saradnje između nauka i praktičnih disciplina, koji bi bio utemeljen na prepoznavanju profesionalnih potreba na tržištu rada značajno unaprijedio i naučna i praktična dostignuća, te bio od značajne koristi društvenoj zajednici.

    Uloga i značaj stručnih savjetnika i saradnika - psihologa u radu sa djecom i maloljetnicima

    Adekvatna podrška djeci i maloljetnicima u krivičnim procesima značajan je do-prinos efikasnijem pravosudnom procesu, ako uzmemo u obzir da je društve-ni položaj djeteta, kao i njegova uloga, posljednjih decenija značajno promijenjena kroz koncept dječijih prava zahvaljujući Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.1

    Demistifikaciji djeteta kao objekta i pasivnog uživaoca brige i zaštite odraslih, djeteta kao „čovjeka u malom”, značajno su doprinijeli čuveni psiholozi kao što su Vigotski2, Pijaže3, Bruner4 i drugi, dokazavši da su djeca subjekti koji aktivno konstruišu svoju spoznaju svijeta.

    Zahvaljujući znanjima iz razvojne psihologije odbačen je generalizovani pristup djeci, djeca su postala ličnosti, te se u skladu sa tim razvijao individualni i holistički pristup djeci u svim segmentima njihovog života (obrazovnom, vaspitnom, zdravstvenom i dr.).

    Promjeni položaja djeteta u politikama i praksi društvene brige o djeci, doprini-jelo je i odstupanje od zasnivanja politika na konstrukciji odraslih o potrebama djece (Woodhead, 1990/97).

    Promijenjen pristup djeci, kao punopravnim članovima ljudske zajednice koja imaju svoja prava i obaveze u skladu sa svojim razvojnim kapacitetima, reflektovao se i kroz zakonodavno-pravnu oblast u našoj zemlji. Djeca svjedoci i očevici krivičnih djela, kao i maloljetni počini0ci krivičnih dijela uživaju posebna prava i zaštitu, između ostalog kroz pomoć stručnjaka5 u pravosudnom procesu. Njihova misija usmjerena je na dobrobit djece, čiji je imperativ stvaranje uslova za pravilan rast i razvoj djece. Na ovaj način pruža se i pomoć pravnicima (sudijama i tužiocima) čime se doprinosi efikasnosti i pravičnosti postupaka u kojima su uključena djeca.

    U pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini, sudovima i tužilaštvima, uglavnom rade stručnjaci psihološke struke, čiji su počeci rada bili vezani samo za podršku svjedocima krivičnih djela i to na predmetima ratnih zločina.6

    1) Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1989. godine usvojila je Konvenciju o pravima djeteta koja je stupila na snagu 2. septembra 1990. godine. Po Konvenciji prava djeteta odnose se na sva lica mlađa od 18. godine, a ratifikovale su je sve zemlje izuzev SAD i Somalije. Bosna i Hercegovina je Konvenciju ratifikovala 1993. godine preuzimajući je u svoj pravni poredak u skladu sa Ustavom BiH (Aneks I, Dodatni sporazum o ljudskim pravima), što je potvrđeno i Opštim okvirnim Sporazumom za mir u BiH (Aneks 4. član II tačka 7.)

    2) Lav Vigotski (1896-1934) utemeljivač ruske psihologije.3) Žan Pijaže (1896-1980) bio je švajcarski razvojni psiholog i filozof, poznat po teoriji kognitivnog razvoja i brojnim

    istraživanjima o mentalnim sposobnostima mala djece.4) Jemore Bruner (1915-2006) američki psiholog dao je značajan doprinos kognitivnoj psihologiji i psihologiji učenja.5) Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (FBiH, RS i BD) predviđeno je

    zapošljavanje psihologa, socijalnih radnika, specijalnih pedagoga-defektologa i socijalnih pedagoga-defektologa.6) Odjeljenje za podršku svjedocima Suda BiH formirano je 2005. godine, dok su na entitetskom/kantonalnom nivou

    odjeli formirani 2010. godine u Okružnom sudu Banjaluka i Kantonalnom sudu Sarajevo, te Okružnom tužilaštvu Banjaluka i Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo.

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    26 27

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Iako su odjeli za podršku svjedocima pri sudovima i tužilaštvima uspostavljeni radi pružanja podrške svjedocima ratnih zločina, uvidjela se njihova uloga i u drugim krivičnim predmetima, te su u većini sudova i tužilaštava iskorišteni postojeći kadrovski kapaciteti kako bi svi svjedoci kojima je to potrebno, nezavisno o kojem krivičnom djelu je riječ, dobili adekvatnu pomoć i podršku. Ti kapaciteti naročito su bili važni stupanjem na snagu novih zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, kojima je predviđena važna uloga stručnih savjetnika (psihologa, socijalnih radnika, specijalnih pedagoga-defektologa i socijalnih pedagoga-defektologa) u radu sa djecom i maloljetnicima koji učestvuju u krivičnim postupcima. Ovim zakonima regulisani su postupci s djecom u ulozi žrtve/svjedoka i djecom u sukobu sa zakonom. Poseban dio ovih zakona čine odredbe koje se odnose na krivičnopravnu zaštitu djece i maloljetnika kojima se uvažava njihov specifičan psihofizičkih razvoj, te rizici kojima su djeca i maloljetnici izloženi zbog učešća u pravosudnim postupcima. Zbog toga je posebna uloga dodijeljena „stručnim savjetnicima” suda i tužilaštva, koji predstavljaju novinu u pravosudnom sistemu u Bosni i Hercegovini.

    Kada je riječ o djeci i maloljetnicima koji se u krivičnim postupcima pojavljuju kao svjedoci ili oštećeni, uloga stručnih savjetnika/saradnika je višestruka i služi utvrđivanju najboljeg interesa djeteta, te kako bi se u najvećoj mjeri smanjile štetne posljedice učestvovanja djeteta u krivičnom procesu na njegov razvoj, ali i poboljšala sposobnost djeteta da na pitanja odgovori najtačnije, najpotpunije i na istinit način, čime se doprinosi i efikasnosti krivičnog procesa.

    Stručni savjetnik/saradnik u pravosuđu koji je psiholog, zadužen je za procjenu psihološkog stanja djeteta i maloljetnika koja zavisno o potrebi, može uključivati procjenu razvojne zrelosti, kognitivnog razvoja, sugestibilnosti, moralnog razvoja, psihoseksualnog razvoja, komunikativnosti i jezičkih kompetencija, emocionalnog stanja i ponašanja, kvaliteta traumatskog iskustva, motivacije za svjedočenje i dr. Pored toga, prikuplja socio-anamnestičke podatke, te informacije o zdravstvenom stanju djeteta i potrebama djeteta koje mogu biti veoma specifične i zahtijevati prijedlog za dodatno angažovanje stručnjaka kao što su tumači, logopedi i sl. Prikupljanje podataka i procjena prvenstveno služi za planiranje podrške djetetu ili maloljetniku, a samim tim predstavlja i svojevrsnu podršku tužiocima i sudijama u planiranju saslušavanja djece, na adekvatan i razvojno prihvatljiv način. Pored prikupljanja podataka i procjene, psiholozi u pravosuđu trebaju da budu iskorišteni za objašnjenja, analize i istraživanja, čime se opravdava i njihova društveno korisna uloga.

    Na ovom mjestu treba istaći da se psihološka procjena koju radi psiholog zaposlen u pravosuđu odnosi na trenutni psihički status djeteta i da je različita od psihološkog vještačenja koje ima svoj jasan cilj i služi kao pomoć sudu u ocjeni dokaza ili razjašnjavanju spornih činjenica. U tom smislu psihološka procjena ne može

    služiti kao dokazno sredstvo u krivičnom postupku, kao što je svrha vještačenja, ono je samo pomoć strankama u postupku i sudu da što bolje i učinkovitije planiraju postupak ispitivanja/saslušanja djece i sa što manje štetnih posljedica po dijete.

    Fokus rada psihologa svakako je psihološka podrška koja je naročito važna za djecu oštećenu krivičnim djelom i/ili očevice, jer prevenira negativne posljedice svjedočenja, smanjujući mogućnost retraumatizacije i sekundarne viktimizacije. Psihološka podrška se planira na osnovu procjene djeteta i uvijek se individualno prilagođava potrebama djeteta. Ona uključuje i psihoedukaciju, koja ima za cilj da djeci i maloljetnicima objasni pravosudni postupak, informiše o pravilima ponašanja, razjasni uloge pravosudnih aktera, te ih nauči da prepoznaju i upravljaju svojim emocijama i pomogne u normalizaciji emocija koje bi mogle da ometaju svjedočenje. Psihoedukaciju stručni savjetnici također koriste i u radu sa roditeljima ili starateljima djece, čiji je cilj dodatna psihološka pomoć i podrška djeci i maloljetnicima i osnaživanje roditeljske uloge u životu djeteta.

    Pored procjene i podrške djeci i maloljetnicima svjedocima/oštećenim krivičnim djelom, jedan od važnih zadataka stručnih savjetnika/saradnika je i učestvovanje u istražnim radnjama saslušanja, odnosno u procesu svjedočenja pred sudom. Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku predviđaju da se u fazi istrage dijete ili maloljetnik saslušava uz pomoć psihologa ili drugog stručnog lica, na način da tužilac ili ovlašteno službeno lice saslušava dijete putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka, a bez prisustva tužioca ili ovlaštenog službenog lica u prostoriji gdje se dijete nalazi. Uloga stručnog lica, odnosno stručnog savjetnika/saradnika u tim situacijama je da djetetu osim psihološke podrške pruži i stručnu pomoć prilikom saslušanja, odnosno da na stručan način provede forenzički inter-vju čiji je cilj prikupljanje i utvrđivanje činjenica neophodnih za krivični postupak. Nestručnim i neadekvatnim ispitivanjem djece u svrhu prikupljanja činjenica, riziku-je se uspješnost postupka, a može se nauditi i samom djetetu i njegovom psihičkom zdravlju.

    Istim zakonima se predviđa da se u sudskoj fazi saslušanje djeteta ili maloljetnika obavlja tako da se pitanja postavljaju posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć psihologa ili drugog stručnog lica. U praksi se to odnosi na situacije kada dijete ne razumije pitanje, pa psiholog drugim riječima, prilagođenim uzrastu i kognitivnim sposobnostima djeteta, to isto pitanje postavi djetetu. Psiholog suda u ovom slučaju pruža psihološku podršku i pomaže sudiji ili predsjedavajućem sudskog vijeća u ispitivanju djeteta. Za razliku od psihologa u tužilaštvu, psiholog u sudu u ovom slučaju ne vodi forenzički intervju. Psiholog zaposlen u sudu koji po svom znanju i vještinama može da obavlja forenzički intervju u istražnom postupku ne treba to da čini u predmetima koje će u svom radu imati na sudu na kojem radi, jer bi to predstavljalo narušavanja principa nepristrasnosti i ravnopravnosti. Naime, psiholog u sudu pruža usluge i radi sa svjedocima i tužilaštva i odbrane.

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    28 29

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    U situacijama saslušanja djeteta ili maloljetnika stručni savjetnik i saradnik - psiholog je dužan, ukoliko takve situacije prouzrokuju emocionalne, ponašajne, kognitivne i druge probleme kod djeteta, pružiti psihološke krizne intervencije. One za cilj imaju stabilizaciju i neutralizaciju emocija koje ometaju postupak, da se povrati osjećaj kontrole i redukuje osjećaj bespomoćnosti. Sve aktivnosti koje psiholog preduzima u cilju pružanja pomoći djetetu ne smiju da utiču na sadržaj iskaza koje će dijete dati u istražnom postupku ili pred sudom.

    Uloga stručnog saradnika/savjetnika nije zanemarljiva ni nakon što dijete završi sa svjedočenjem i praktično izađe iz pravosudnog procesa. Djeca i njihovi roditelji ne ostaju prepušteni sami sebi, već se upućuju, zavisno o potrebama i vrsti pomoći na druge relevantne institucije i organizacije. Značaj stručnih savjetnika/saradnika je time veći što oni u opisu svojih poslova treba da daju doprinos intersektorskoj saradnji, kako bi krajnji korisnik, a to je dijete, imao pristup svim respoloživim resursima iz svoje okoline.

    Kada je riječ o maloljetnicima počiniocima krivičnih djela, Zakoni o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku jasno su definisali zadatke stručnih savjetnika kako u tužilaštvima tako i u sudovima. Zadaci se odnose na prikupljanje podataka o ličnosti maloljetnika, prikupljanje podataka i davanje stručnog mišljenja za donošenje odluke o cjelishodnosti pokretanja postupka, o primjeni i opravdanosti vaspitnih preporuka i mjera, mjera bezbjednosti, njihovoj zamjeni ili obustavi postupka, o potrebi preduzimanja mjera smještaja maloljetnika u prihvatilišta, te obilazak pritvorenih maloljetnika.

    Da bi dao stručno mišljenje za neku preporuku/mjeru/sankciju, stručni savjetnik pored prikupljanja podataka o ličnosti maloljetnika, ima zadatak da napravi i psihološku procjenu maloljetnika, koja je prvenstveno usmjerena na procjenu ponašanja i ličnosti. U tom slučaju psihološke procjene mogu da se odnose na procjenu ranog razvoja, stepena razvoja moralnosti i karakterističnog sistema vrijednosti sa posebnim naglaskom na procjenu psihičkog odnosa počinioca prema djelu izražen njegovom sviješću i voljom, zrelosti ličnosti, dominantnih mehanizama odbrane ličnosti, stepena intenziteta stresnih životnih događaja i traumatskih događaja, sposobnosti kontrole i regulacije emocija, kognitivnih sposobnosti i druge procjene potrebne za razumijevanja ličnosti i ponašanja djece u sukobu sa zakonom. Stručna procjena ima za cilj donošenje odgovarajuće preporuke/mjere/sankcije, ali s druge strane veoma je važna za planiranje individualnog tretmana maloljetnika.

    Psihološka podrška i psihoedukacija također su važan segment u radu stručnih savjetnika sa maloljetnim počiniocima krivičnih djela, i zajedno sa dobro planiranim individualnim tretmanom vodiće krajnjem cilju, rehabilitaciji i socijalnoj reintegraciji maloljetnika.

    Po onome što mogu i kakav doprinos daju, pravosudna zajednica u Bosni i He- rcegovini prepoznala je psihologiju kao struku koju treba unapređivati u pravosuđu, te je na mjestima stručnih savjetnika i saradnika najveći broj zaposlenih psihologa.

    Zapošljavanje psihologa usmjereno je na sudove i tužilaštva na entitetskom i kantonalnom nivou, što na neki način stavlja u neravnopravan položaj osnovne/općinske sudove, gdje se djeca pojavljuju i u krivičnom (kao počinioci krivičnih djela i žrtve krivičnih djela) i u prekršajnom postupku (učinioci prekršaja). Naime, samo Osnovni sud u Banjaluci, od svih osnovnih/općinskih sudova u Bosni i Hercegovini ima zaposlenog stručnog savjetnika. Takva situacija donekle se nastoji prevazići sporazumima o saradnji između okružnih/kantonalnih i osnovnih/općinskih sudova, ali to svakako ne može biti dugoročno rješenje ako se radi o sudovima sa velikim brojem predmeta. Tako se stručni savjetnici i saradnici stavljaju u etičku dilemu kojoj djeci (djeci iz osnovnog ili okružnog/kantonalnog suda) su više potrebni, ako imaju zakazane pretrese pred svojim matičnim sudom i sudom kojem pružaju saradnju u isto vrijeme.

    Dakle, nema dileme da je uloga i značaj stručnih savjetnika/saradnika-psihologa u pravosuđu, kada se radi o djeci prepoznata, pa je i dio obaveznih edukacija za sudije i tužioce usmjeren na psihologiju djece i maloljetnika kroz ulogu ovih novih pozicija. Ono na čemu je potrebno raditi u narednom periodu jeste zapošljavanje stručnih savjetnika/saradnika u svim sudovima i tužilaštvima, gdje se to procijeni kao neophodno, kao i na promociji njihove uloge i zadataka.

    Svakako i ostale struke kojima je zakon dao mogućnost da budu zaposleni kao stručni savjetnici trebaju da jasno predstave svoje mogućnosti rada u pravosuđu i rade na promociji svoje uloge. Već sada možemo da prepoznamo sudove/tužilaštva u BiH gdje bi multidisciplinarni tim sastavljen od psihologa, socijalnog radnika i pravnog savjetnika, mogao na najbolji način da odgovori zaštiti najboljeg interesa djeteta u pravosuđu. U situaciji u kojoj smo sada, možemo biti ponosni na dosadašnja rješenja u oblasti očuvanja najboljih interesa djeteta u postupcima pred sudovima. Nismo prvi počeli u regionu, ali smo brzo učili. Cijenimo da smo opravdali svoje pozicije i položili ispit kako kod djece, tako i kod pravosudnih institucija. To samo znači da u vremenu koje je pred nama trebamo sa pravnom strukom jačati saradnju i zajedno razvijati najbolje prakse, jer upravo djeci pripada vrijeme koje dolazi, a naša odgovornost za njih predstavlja univerzalni smisao, nezavisan od vremena i naših brojnih uloga koje imamo u životu odraslog.

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    30 31

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Najbolji interesi djeteta u pravosudnom postupku

    U svim akcijama koje se odnose na djecu, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne institucije i organizacije socijalne zaštite, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.

    Konvencija o pravima djeteta (član 3., stav 1.)

    Načelo najboljeg interesa djeteta je univerzalno načelo koje obuhvata sve aspekte dječijeg života. Interes djeteta u ovom smislu treba da zadovolji trenutne dječije potrebe, ali i dugoročne s obzirom na djetetov razvoj. U vezi sa tim važno je imati na umu da svi postupci i odluke koje se donose za djecu i u ime djece, treba da imaju segment predviđanja u odnosu na njihovu budućnost. Interese djeteta moguće je (i potrebno je) preispitivati s obzirom da se dječije potrebe mijenjaju razvojem.

    Osnovno pravilo je da se najbolji interes djeteta utvrđuje u odnosu na svako dijete, da se poštuje princip individualnosti. Svako dijete je dijete za sebe, ono ima specifične potrebe u odnosu na njegov trenutni razvoj, posebne potrebe za zaštitom i brigom. Određivanje najboljeg interesa djeteta zahtijeva sveobuhvatnu analizu uslova i okolnosti u kojima dijete živi, njegov jezik, kulturu, vaspitanje i slično. Takođe zahtijeva i uvažavanje dječije perspektive, odnosno njegovo mišljenje, bez obzira na uzrast.

    Prema Hendriku (2003) i Partonu (2006) proces ugrađivanja perspektive prava djeteta u sve pravce političkog djelovanja je postepen proces, koji će u pojedinim aspektima biti osporavan. Njihovo mišljenje je da ostvarivanje prava djeteta zahtijeva fundamentalnu promjenu u načinu kako jedno društvo sagledava dijete i djetinjstvo.

    Vlade, donosioci politika i stručnjaci koji se bave djecom naslijedili su diskurse koji se odnose na djetinjstvo i viđenje djeteta, koji su u različitim vremenima činili temelj razvoja politike društvene brige o djeci u skladu sa promjenljivim društveno-ekonomskim prilikama i političkim prioritetima, istakli su Hendrick (2003) i Parton (2006).

    U pravosudnim postupcima ovaj interes nije ograničen na krivično-pravnu oblast i na djecu žrtve, već i na druge postupke pred sudom, postupke prilikom saslušanja i uzimanja izjave u istrazi, kao i postupcima gdje se pojavljuju djeca u sukobu sa zakonom. Zbog toga je jako važno da svi akteri u tim postupcima, a naročito oni koji imaju moć pri donošenju odluka kao što su sudije i tužioci, budu upućeni u načine

    programiranje ovog načela. Pomoć u ovom poslu treba da dobiju od svojih stručnih savjetnika i saradnika kako bi njihove odluke bile u skladu sa načelom najboljeg interesa djeteta.

    Idealne situacije su kada se najbolji interes djeteta može uskladiti sa drugim interesima postupka ili pravima okrivljenih, ali često ovi interesi teško mogu biti uravnoteženi pa je u takvim situacijama interes djeteta prioritet.

    Zaštita interesa djeteta u istražnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudom nije samo ublažavanje sekundarne traumatizacije i sekundarne viktimizacije, kao ni povećanje djetetovih kompetencija da pruži svoj najbolji iskaz. Naime, interesi djeteta treba da budu mnogo šire postavljeni, da obuhvataju rješenja koja djeci pomažu u budućnosti i koja su usmjerena na njihov rast i razvoj. Human pristup u zaštiti osjetljive, psihološke prirode djeteta u pravosudnim postupcima treba biti prioritet.

    Programiranje najboljeg interesa djeteta vrši se u skladu sa Maslovljevom hijerarhijom ljudskih potreba.

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    32 33

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Prepoznavanje potreba djeteta - Maslovljeva hijerarhijska organizacija motiva

    Prema Maslovljevoj hijerarhijskoj organizaciji motiva, čovjek svoje potrebe za-dovoljava po hijerarhiji: prvo fiziološke potrebe, a zatim potrebu za sigurnošću, potrebu za pripadanjem i ljubavlju, potrebu za samopoštovanjem i, na kraju, potre-bu za samoaktualizacijom. Ovako postavljena organizacija motiva obilježje je svih ljudi, prema shvatanju Maslova (Maslow, 1970) što uključuje i djecu. Što su potrebe niže na hijerarhijskoj ljestvici, to su one sličnije među ljudima, a idući prema višim potrebama u hijerarhiji, razlike među potrebama i motivima ljudi su izraženije. Prema Maslovljevom „principu relativnog prioriteta u aktualizaciji motiva” (Maslow, 1970), zadovoljenje viših motiva na hijerarhijskoj ljestvici podrazumijeva da moraju biti zadovoljeni niži motivi hijerarhijske organizacije, ako ne potpuno, onda bar djelimično.

    Grafik 1. Maslovljeva hijerarhija ljudskih potreba (Reeve, 2010)

    Maslov ljestvicu hijerarhijske organizacije motiva predstavlja na sljedeći način:

    Fiziološke potrebe Osnovne fiziološke potrebe su potrebe za hranom, vodom, snom, seksualne

    potrebe i potreba za kretanjem/aktivnosti. Kod beba to uključuje i potrebu za afektivnom vezanošću sa majkom. Zadovoljavanje ovih potreba je socijalizovano. Ako ove potrebe nisu zadovoljene, druge potrebe „višeg reda” su gurnute u pozadinu. Ove potrebe organizuju ponašanje.

    Potreba za sigurnošćuOva potreba uključuje potrebe za: stabilnosti, zavisnosti od drugih, naročito

    kod djece, zaštitom, slobodom od straha, strepnje, haosa, potrebu za strukturom, redom, zakonima, granicama i sl. Ukoliko su nezadovoljene takođe organizuju ponašanje, te u kratkoročnom smislu mogu da budu i iznad fizioloških potreba. Kod odraslih su ove potrebe takođe pod uticajem socijalizacije i često sputane, ako se ne radi o ekstremnom ugrožavanju. Kod male djece ove potrebe su nesputane, oni male promjene u rutini (hranjenje, spavanje) doživljavaju kao ekstremnu prijetnju svoje sigurnosti. Ako dijete odrasta u nesigurnom socijalnom okruženju ili u porodici gdje trpi nasilje i zlostavljanje ili mu je svjedok, potreba za sigurnošću neće biti zadovoljena na adekvatan način. Nemogućnost zadovoljenja potrebe za sigurnošću kod djeteta osujećuje njegov put ka samoaktualizaciji i vrlo često ostavlja posljedice na psihički život i razvoj (Radetić Lovrić, 2011). Prema Maslovljevom shvatanju (Maslow, 1970), u nesigurnoj i nepredvidivoj socijalno-psihološkoj atmosferi i u strahu od neizvjesne budućnosti, ljudske potrebe višeg reda ne mogu se normalno pojavljivati, što razvoj ljudske jedinke i ostvarivanje njenih potencijala ograničava ili usporava.

    Potreba za ljubavlju i pripadanjem Ako su fiziološke potrebe i potrebe za sigurnošću zadovoljene, javiće se potrebe

    za ljubavlju, naklonosti, pripadanjem. Potreba za pripadanjem uključuje animalnu potrebu za teritorijom i ljudsku potrebu da je čovjek društveno biće i da pripada socijalnim grupama. Ovu potrebu dijete prvo ostvaruje u porodici, a nakon nje i u drugim socijalnim grupama (npr. vršnjačkoj). Nezadovoljavanje ove potrebe dovodi do gubitka povjerenja u druge i nemogućnosti ostvarenja bliskih veza. U cilju zadovoljavanja ove potrebe, djeca ponekad mogu zlostavljanje i zanemarivanje u porodici tumačiti kao izraze naklonosti i ljubavi o čemu će biti riječi u poglavlju o mehanizmima odbrane. Djeca često kažu: ”Kod nas je to tako...”; „Oni tako pokazuju ljubav”; „To je zato što im je stalo.”

    Potreba za samopoštovanjem i poštovanjem Svi ljudi, uključujući i djecu imaju potrebu za samopoštovanjem koja se

    reflektuje kroz odnos drugih prema nama. Te potrebe uključuju potrebu za važnošću, priznanjem, korisnosti, poštovanjem, uvažavanjem, dostojanstvom, statusom,

    FIZIOLOŠKE POTREBE

    SIGURNOST

    POŠTOVANJE

    SAMOAKTUALIZACIJA

    LJUBAV I PRIPADANJE

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    34 35

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    slavom. Osujećenje ovih potreba stvara osjećaj manje vrijednosti, bespomoćnost i dugoročne probleme u mentalnom zdravlju na planu neuroza. Bespomoćna osoba nije u stanju da izađe na kraj sa životnim teškoćama i izazovima. Maslov (Maslow, 1970) je smatrao da je najadekvatniji osjećaj poštovanja samog sebe onaj koji je zasnovan na uvažavanju od strane drugih, a radi postizanja uspjeha u radu, trudu i zalaganju, a ne samo na društvenom položaju. Takođe, Maslow ističe da nije adekvatan onaj osjećaj samopoštovanja koji je izgrađen samo na mišljenjima drugih, a ne na vlastitim naporima, uspjesima i zaslugama.

    Potreba za samoostvarenjem Samoostvarenje ili samoaktualizacija se odnosi ne samo na svijest o samom

    sebi, već potrebu unapređenja, građenja i razvoja sopstvene ličnosti kao težnje za zadovoljstvom. Samoostvarena ličnost je nezavisna (od suda ili mišljenja drugih) i oslobođena od većine predrasuda. Uključuje: posjedovanje autonomnih moralnih principa čija je valjanost nezavisna od autoriteta ili grupe – moralno odlučivanje po savjesti, kreativnost, sposobnost rješavanja problema, prihvatanje činjenica, spontanost, humor i slično. Prema Maslovu (Maslow, 1970), potreba za samoaktualizacijom predstavlja najviši, konačni životni cilj i najvažniji pokretački motiv čovjeka. Da bi se ostvarila samooaktualizacija, prema Maslovu (Maslow, 1970) potrebno je preći put zadovoljenja potreba od nižih na hijerarhijskoj ljestvici motiva. Međutim, većina ljudi ne uspijeva postići punu samoaktualizaciju, jer u uslovima socijalizacije, djelovanjem različitih faktora tog procesa, zadovoljenje njihovih potreba biva onemogućeno (Radetić Lovrić,2011). Stoga Maslov i ističe da je ljudima potrebno obezbijediti povoljne uslove socijalizacije kako bi se ljudska priroda slobodno razvijala u smjeru samoostvarenja.

    Nepovoljni uslovi socijalizacije pojedinca skreću sa puta ka samoostvarenju. Najčešći razlozi nemogućnosti čovjekovog samoostvarenja leže u društvenoj okolini koja je opterećena predrasudama, stereotipima i rigidnom tradicionalnošću, kao i u onim socijalnim sredinama koje nisu u mogućnosti da zadovolje ljudsku potrebu za sigurnošću, smatrao je Maslov (Maslow, 1970).

    Što je dijete manje, to su njegove potrebe nižeg reda (fiziološke potrebe i potre-ba za sigurnošću) izraženije, a njihovo nezadovoljavanje ili osujećivanje intenzivnije u pogledu ponašanja i akcija koje poduzima u cilju njihovog zadovoljenja. Čak i kada su u pitanju manja djeca, potrebe nižeg i višeg reda ne treba posmatrati odvojeno, već naprotiv povezivati ih jer su međusobno zavisne.

    Određivanje najboljeg interesa djeteta koje je bazirano na dječijim potrebama, npr. onako kako su posložene Maslovljevom hijerarhijom je kontinuiran i dinamičan proces koji je često u sukobu sa rigidno postavljenim zakonskim rješenjima za prakse u dječijoj zaštiti. Traži visoko individualiziran i fleksibilan pristup u slučajevima kada se dijete nalazi u posebno teškim situacijama kao što su djeca žrtve nasilja, djeca u

    kontaktu sa zakonom, djeca sa posebnim potrebama, djeca u kriznim situacijama, djeca u pokretu. Po ovoj teoriji, nakon što se zadovolje primarne fiziološke potrebe, u praksama dječije zaštite, sve ostale zahtijevaju socijalno i psihološko povezivanje djeteta sa drugima u njegovoj blizini, stvaranje okruženja sigurnosti, ljubavi, razmjene, pripadanja, samo-poštovanja i prihvatanja drugih (i od strane drugih), sve do samoaktualizacije koja se odnosi na zadovoljavanje potreba za moralnim djelovanjem, kreativnošću, prihvatanjem činjenica i rješavanjem problema, kao krajnjim ciljem kompletne razvojne podrške djetetu (Štrbac, 2016).

    Prava djece u krivičnom postupku

    Neka od najvažnijih prava djece u krivičnom postupku koja su ugrađena i u BiH zakonodavstvo su:Pravo djeteta da se prema njemu postupa na dostojanstven načinOvo pravo, kao i ostala, uključuje postupke usklađene sa individualnim i ra-

    zvojnim sposobnostima djeteta. Uključuje i pravo da se prema djetetu postupa sa saosjećanjem, da se djetetu vjeruje, da se razumiju njegove potrebe, osjećanja, vjerovanja i individualnost uopšte. U krivičnim postupcima to znači i razumijevanje da dijete u datom trenutku nije sposobno u potpunosti razumijeti događaje, niti dati iskaz, niti shvatiti razmjere krivičnog djela i posljedice istog. Zadovoljenje ovog prava podrazumijeva da su svi akteri koji dolaze u kontakt sa djetetom u pravosudnim postupcima prošli posebnu obuku za rad sa djecom.

    Pravo na zaštitu od diskriminacijeDjeca trebaju posebnu zaštitu jer su ranjivija i osjetljivija od odraslih svjedoka.

    Radi se o pozitivnoj diskriminaciji gdje se prema djeci postupa na naročito obazriv način, a posebno prema specifičnim kategorijama djece kao što su djeca sa posebnim potrebama, zdravstveno ugrožena ili invalidna djeca. Zabrana diskriminacije odnosi se i na djetetov pol, želje, seksualnu orijentaciju, boju kože, vjeru, kulturno i etničko porijeklo, ekonomski status, jezik, porijeklo i drugo. Posebno se odnosi na zabranu diskriminacije u odnosu na uzrast, što znači da se djeca tretiraju kao sposobni svjedoci, jednaki odraslim, te da se njihov iskaz ne smije smatrati nevažećim ili nepouzdanim samo na osnovu toga koliko dijete ima godina.

    Pravo na informacije u krivičnom postupkuPravo na pružanje informacija djeci uključuje i pravo na informacije za njihove

    roditelje/staratelje. Aspekt prava na informisanje odnosi se na informisanje djeteta bez obzira da li je uključeno u pravosudni postupak, a njegova primjena počinje sa trenutkom prijave krivičnog djela.

  • POGLAVLJE 1D

    IJETE, PSIHO

    LOG

    IJA I PR

    AVO

    36 37

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Ovo pravo uključuje: 1. Informisanje o ulozi svjedoka, važnosti svjedočenja, načina svjedočenja tokom

    istražnog i sudskog postupka.2. Dostupnosti mjera zaštite. 3. Dostupnosti zdravstvenih, socijalnih, psiholoških i drugih službi, naknadi troško-

    va, kao i pravo na besplatnu pravnu pomoć.4. Informacije o mehanizmima za preispitivanje odluka koje se tiču djece i svjedoka.5. Informacije o toku postupka, uključujući hapšenje, pritvor i nadzor optuženih.6. Informacije o naknadi štete. 7. Informacije o napretku predmeta, vremenskom rasporedu postupka, odlukama,

    statusu optuženog. 8. Prava djece žrtava i svjedoka koja proizilaze iz Konvencije.

    Pravo djeteta da bude saslušano i da izražava svoje mišljenjePravo djeteta da bude saslušano šire je od samog davanja iskaza ili učešća u

    sudskom postupku u ulozi svjedoka. Ono uključuje pravo na mišljenje i izražavanje brige o tome kakve će biti posljedice krivičnog djela, o načinu kako se postupak vodi, o djetetovim potrebama i očekivanjima. Dijete koje je aktivno i uključeno može da pronađe načine da se odupre potčinjavanju ili iskorištavanju (Woodhead, 2003). Zakonodavstva većine država tačno određuju obim učešća djece žrtava i svjedoka, kao i pitanja o kojima se traži njihovo mišljenje. To uključuje i procjenu posljedica krivičnog djela na dijete. Na primjer u SAD-u izvještaj sačinjava multidisciplinarni tim i prilaže se sudu prije izricanja presude, čita se prilikom izricanja presude i može poslužiti za određivanje naknade štete. U Velikoj Britaniji, na primjer, kako bi se poštovalo pravo optuženih na pravičan postupak, izjave žrtava se uvažavaju nakon sporazuma o priznanju krivice ili nakon presude.

    Pravo na privatnostZakonima u BiH štiti se pravo na privatnost djece i predviđaju se kazne za

    objavljivanje informacija u kojima se otkriva identitet djeteta i drugi lični podaci. Svi postupci pred pravosudnim organima koji uključuju djecu zatvoreni su za javnost, a informacije o djetetu čuvaju se kao profesionalna i službena tajna. Većina medija u BiH poštuje pravilo o neotkrivanju identiteta djece kada su oni žrtve ili očevici krivičnih djela, ali vrlo često identitet djeteta biva otkriven objavljivanjem imena počinilaca i nekih njihovih ličnih podataka kao što su godine, mjesto prebivališta i mjesto gdje se djelo dogodilo. Vrlo često mediji objave i vezu počinioca i žrtve. U ovom slučaju interes djeteta treba da bude iznad interesa javnosti odnosno prava na informaciju o optuženom ili osuđenom licu, te sudovi i tužilaštva medijima ne bi trebali ustupati pune podatke o njima.

    Pravo na privatnost uživaju i maloljetni počinioci krivičnih djela i njihov identitet zaštićen je od javnosti, ali se prikazivanjem opisa događaja, mjesta i drugih detalja o djelu u medijima vrlo često ukazuje o kojem se djetetu radi.

    Pravo na zaštitu od patnje tokom pravosudnog postupkaOvo pravo dobro je riješeno zakonima o zaštiti i postupanju sa djecom i ma-

    loljetnicima u krivičnom postupku kroz odredbe koje: ograničavaju broj ispitivanja/svjedočenja, predviđaju kontinuiranu stručnu psihološku podršku tokom postupka, naglašavaju hitnost postupka, daju uputstva za načine ispitivanja koje uključuje što manji broj lica i iz posebne prostorije i sl. Pravo na zaštitu od patnje tokom pravo-sudnog postupka štiti se i pravom o zaštiti privatnosti djeteta u postupcima koji su automatski zatvoreni za javnost, o čemu je bilo riječi, a uključuje i zabranu suočenja sa optuženim licima.

    Ono što nije regulisano zakonom jeste ograničenje broja vještačenja koja mogu biti posebno traumatična za djecu, koja doprinose sekundarnoj traumatizaciji i viktimizaciji. Stručni savjetnik/saradnik tužilaštva/suda treba da uzme aktivno učešće u pripremi djece za vještačenje i da izvjesti tužioca/sudiju o eventualnom postojanju ograničenja djeteta u takvim radnjama, otporu djeteta i svakako uticaju koji vještačenje može imati na dijete.

  • 38 39

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Poglavlje 2: PSIHOLOŠKI PRISTUP U RADU SA DJECOM U PRAVO-SUDNOM POSTUPKU

    PSIHOLOŠKI PRISTUPU RADU SA DJECOM

    U PRAVOSUDNOMPOSTUPKU

    2

  • POGLAVLJE 2PSIH

    OLO

    ŠKI PR

    ISTUP U

    RA

    DU

    SA D

    JECO

    MU

    PRAV

    OSU

    DN

    OM

    POSTU

    PKU

    40 41

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Psihološka priprema djece za svjedočenje

    Ključna uloga stručnih savjetnika/saradnika jeste priprema djece za svjedočenje. Priprema djece za svjedočenje je oblik psihoedukacije kada dijete uči:• o procesu suđenja,• da prepozna i upravlja svojim emocijama i• da normalizuje emocije.

    Psihoedukacija usmjerena je na interese djeteta, ali zadovoljavanjem interesa djeteta istovremeno se zadovoljavaju i interesi postupka, jer će rad sa djecom doprinijeti poboljšanju djetetovih sposobnosti da pruži najbolji mogući iskaz.

    S tim u vezi možemo zaključiti da su ciljevi psihološke pripreme djece za svje-dočenje sljedeći:1. da smanji negativne posljedice svjedočenja po dijete, odnosno da ublaži

    sekundarnu traumatizaciju,2. da smanji nivo stresa/anksioznosti tokom svjedočenja,3. da pomogne djeci da shvate prirodu i ozbiljnost postupka i4. da poboljša sposobnosti djeteta da odgovori na pitanja najtačnije, najpotpunije

    i na istinit način.

    Psihološka priprema uključuje informisanje, izgradnju povjerenja i predstavlja područje rada koje je važno za izradu psihološke procjene. Psihološka priprema odnosi se i na rad sa roditeljima/starateljima bez obzira da li se i oni u postupku nalaze u svojstvu svjedoka ili ne.

    Važnost informisanja djeteta o pravosudnom postupku

    Djeca generalno nemaju znanja o pravosudnim postupcima, niti je uobičajeno da ih imaju. Njihovo poznavanje postupaka i uloga u pravosudnim postupcima može biti generalizovano ili površno, oslonjeno na saznanja iz filmova, serija i medija ili iskustva odraslih. Upravo zbog toga djeca u većini slučajeva imaju predrasude od kojih je najrasprostranjenija da je sud mjesto za loše ljude, pa je sramota pojaviti se na sudu u bilo kojoj ulozi, pa makar bio i svjedok, oštećen krivičnim djelom. Ovo je normalna pojava, jer je u duhu našeg mentaliteta „da je dobro ne imati posla sa sudom”, što djeca takođe prihvataju kao neku moralnu vrijednost. U praksi rada sa odraslim svjedocima, često ćete čuti kako se svjedoci pravdaju da su prvi put pred sudom i da sve do sada nisu imali „posla sa sudom”, jer valjda postoje i oni drugi koji se „stalno vuku po sudovima”. Iz tog razloga ne čudi što su predrasude o radu pravosuđa prisutne kod odraslih, našle put do djece.

    Primjer:

    Jedan dječak (13) žrtva krivičnog djela Iskorištavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju na pripremu u sud došao je u pratnji socijalnog radnika. Nakon što je ostao sam sa psihologinjom suda bilo je upadljivo njegovo ponašanje koje je odavalo strah. Dječak se tresao i nije mogao da govori. Psihologinja je pretpostavila da se dječak boji optuženog i da sigurno ne zna da neće biti suočen sa njim u sudu, te je krenula sa psihoedukacijom. Dječak je već na prve informacije reagovao znatiželjno, strah je popuštao, ali je odavao veliku zbunjenost. Psihologinja je to primijetila pa je rekla:

    „Možda ti govorim previše informacija odjednom. Ovdje sam da ti pomognem, pa me ti možeš uvijek prekinuti ako ti je previše ili nešto ne razumiješ. Da li ti imaš neko pitanje za mene? ”.

    Dijete je kao „iz topa” postavilo pitanje koje ga je mučilo svo vrijeme i zbog kojeg je imao strah:

    „Koliko ću godina ja biti u zatvoru?”.

    Zbog toga je jako važno provjeriti šta djeca znaju, kakva su njihova očekivanja i strahovi, pa tek onda pristupiti informisanju i učenju djece o postupku, ulogama, pravima, obavezama i drugo. Dječak iz primjera došao je iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja, gdje je često zbog nestašluka bio kažnjavan. Sud je za njega bio mjesto gdje idu oni koji ne slušaju i njegovo uvjerenje je bilo da će na sudu i on biti kažnjen i da će otići u zatvor. Moguće je da je ovo uvjerenje pojačala i neka instrukcija odraslih sa kojima je bio u kontaktu.

    Kao što je već naznačeno djeca generalno nemaju znanja o pravosudnim postupcima, ali nikako ne treba zanemariti činjenicu da djeca imaju osjećaj za pravdu i da su na ranim uzrastima sposobni da razlikuju dobro od lošeg. Myers (1997) navodi da su djeca već na uzrastu od 3 do 4 godine u stanju da razlikuju istinito od lažnog i da na sudu treba da govore istinu. Dakle, nalazi govore o tome da već kod djece na predškolskom nivou možemo očekivati da razumiju potrebu da se govori istina, dok kod školske djece možemo očekivati da razumiju i samu potrebu utvrđivanja činjenica. „Sa 10 godina djeca su već u stanju da razumiju osnove istražnog i sudskog postupka” (Srna, 2001). Sve ovo daje nam opravdanje, ali i obavezu da se djeci koja dolaze u kontakt sa pravosuđem posveti dužna pažnja u pogledu unapređenja i kreiranja njihovih znanja o pravosudnom postupku. Zašto je to važno? Prije svega, priprema djece za svjedočenje proizilazi iz njihovog prava na informaciju, a to pravo je utemeljeno na psihološkom prinicipu da poznato izaziva manje straha od nepoznatog. Dakle, odgovor je vrlo jednostavan, a postoje istraživanja koja govore da je konzumacija takvog prava bolje rješenje i za pravosudni sistem. Djeca sa više znanja o sudskom procesu su davala tačnije iskaze nego djeca koja nisu imala to znanje (Goodman i et al., 1998).

  • POGLAVLJE 2

    42 43

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    U realizaciji ovog prava, štitimo i pravo djeteta na dostojanstveno postupanje i zaštitu od patnje u pravosudnom postupku. Uloga stručnih savjetnika/saradnika ovdje je jako bitna, jer oni predstavljaju sponu između svjedoka i pravosudnog sistema (sudija, tužioca), ali i sponu između svjedoka i drugih institucija i organizacija koji su uvezani u tzv. mreže podrške svjedocima koji postoje u našoj zemlji.

    Upoznavanje djeteta i izgradnja povjerenja

    Rad sa djecom imperativno zahtijeva povjerenje, naročito uzimajući u obzir da je povjerenje djece koja su oštećena krivičnim djelom narušeno. Ovo povjerenje je narušeno u odrasle, čak i ako nisu počinitelji djela na štetu djece (već su starija djeca), jer je njihova odgovornost da ih zaštite. Poštujući dostojanstvo i ličnost djeteta o čemu je bilo riječi u ranijem poglavlju, povjerenje gradimo da prvo djeci objasnimo našu ulogu i ono što radimo, rječnikom primjerenim uzrastu djeteta i njegovim sposobnostima. U tom objašnjenju djetetu treba reći da sa njim nećemo razgovarati o onome što mu se desilo, ali vrlo važno je objasniti zašto to nećemo uraditi, odnosno objasniti šta je naš posao. Ako djeci kažete moj posao nije da razgovaram sa tobom o onome što se desilo, djetetu možemo poslati poruku da mu ne vjerujemo ili da ono što je preživjelo nije važno i tako povrijediti njegova osjećanja. Jedan broj djece će imati snažnu potrebu da pričaju o događaju. U tom slučaju pustite ih, ne postavljajte pitanja, već samo intervenišite u slučaju prevelikih emocija.

    Primjer

    (dijete počinje da plače ili da muca):„Vidim da ti je teško, to je normalno. Sudija/tužilac će imati razumijevanja ako ti i

    pred njima bude teško da pričaš o tome što ti se desilo. Ne trebaš se stiditi da slobodno iskažeš svoja osjećanja i pred njima. Hoćemo li sada pričati o nekim vedrijim temama. Mene zanima…..”

    Treba imati na umu da sve žrtve žele priznanje da su žrtve, ali da ne žele sažaljenje. Dakle, djetetu treba reći da vam je poznato ono što mu se dogodilo (ne treba reći ja znam šta ti se dogodilo, jer vjerovatno ne znate sve) i da je vaša uloga da mu pomognete da to ispriča na najbolji i najistinitiji način. Početak našeg razgovora sa djetetom treba biti na „neutralne” teme, da dijete što više opustimo. Razgovori o interesima, hobijima, drugarstvu su uvijek dobro došle teme. Ponekad i o školi i porodici, ako škola i porodica nisu izvor dječijih problema ili mjesto gdje se djetetu nešto desilo. Školska djeca biće opterećena hoće li sve dobro reći, hoće li tačno reći, jer je situacija ispitivanja djeteta o događaju njima najsličnija ispitivanju u školi. Treba im reći da je važno da kažu istinu i ako je istina da ne znaju i da se ne sjećaju da je to u redu. Nemojte reći : „možeš pogriješiti” ili „možeš se zbuniti”, jer će dijete tokom svog svjedočenja sve vrijeme biti opterećeno da će napraviti grešku i vjerovatno će je iz straha i napraviti.

    Primjer:

    Tokom jednog saslušanja djeteta žrtve polnog nasilja, sudija, član vijeća, je u najboljoj namjeri da opusti dijete pitao koji predmet voli u školi, pa kad je dijete reklo matematiku, sudija je pitao tablicu množenja. To je toliko zbunilo dijete (koje je prošlo psihološku pripremu za sud) da poslije nije znalo odgovoriti na vrlo jednostavna pitanja.

    Ovaj primjer pokazuje da očigledna senzitivnost sudije za dijete nije bila u interesu djeteta, pa je jako važno da sve sudije uključujući i članove vijeća budu upoznati sa opisom vašeg rada i sa dostavljenim mišljenjem i informacijama o djetetu, kako sami ne bi radili psihološku pripremu na neadekvatan način.

    Nadalje, uspostavljanje povijerenje je važno, jer može da utiče i na djetetovu motivaciju za svjedočenje. Stručni savjetnik i saradnik u svom radu zauzima stav da vjeruje djetetu i dijete mora da osjeti tu vrstu povjerenja. S druge strane rad stručnih saradnika i savjetnika ne ulazi u sadržaj iskaza koji će dijete dati, te je to još jedan argument da se djetetu „a priori” vjeruje.

    Izgradnja povjerenja u radu sa djecom, odnosi se i na uspostavljanje pozitivnog stava prema pravosudnom postupku i uopšte uzevši prema odraslim osobama, jer one rukovode tim postupkom i donose važne odluke za dijete. Povjerenje je polazna osnova za rad psihologa sa svim kategorijama, naročito sa djecom koja su izložena bilo kojoj vrsti zlostavljanja.

    Mnoge rasprave u literaturi o tretmanu koji uključuje osobe koje su bile ozbiljno i dugotrajno zlostavljane govore o eksplicitnoj potrebi uspostavljanja povjerenja (Braun, 1986; Wilbur, 1984).

    Psihoedukacija

    Kao što je već rečeno treba provjeriti šta dijete zna o pravosudnom postupku, koja su njegova očekivanja i strahovi. Ako dijete pripremamo za svjedočenje pred sudom, najbolje je „edukaciju” o ulogama stranaka u postupku obaviti sa djetetom u praznoj sudnici, bez obzira što dijete ne svjedoči iz sudnice. Naravno, prije ovoga djetetu treba objasniti i pokazati prostoriju iz koje svjedoči, a naročitu pažnju obratiti na tehniku i objašnjenja za šta služe uređaji, jer se većina djece prvi put susreće sa takvom vrstom tehnike, npr. mikrofonom.

    Ova interaktivna priprema u praznoj sudnici pomoći će djetetu da ima jasnu predstavu o onome šta se dešava u sudnici, s obzirom da će svoju komunikaciju ostvarivati preko ekrana. Igranje uloga u sudnici može se planirati sa djecom ranog školskog uzrasta. Za tzv. „roll-play” nisu podobna zatvorena i jako uplašena djeca. Ova aktivnost treba da bude stvar individualne procjene stručnog savjetnika/saradnika.

  • POGLAVLJE 2PSIH

    OLO

    ŠKI PR

    ISTUP U

    RA

    DU

    SA D

    JECO

    MU

    PRAV

    OSU

    DN

    OM

    POSTU

    PKU

    44 45

    Sanja Radetić Lovrić i Olga Lola Ninković

    Treba imati na umu da za djecu pričati istinu, znači pričati o onome što im je poznato, te u tom smislu djetetu treba pristupiti kada mu se ističe važnost da se kaže istina. Djetetu treba predočiti moguće ishode suđenja i presude, bez obećanja da će „onaj koji im je to uradio otići sigurno u zatvor”. Ovo je prilika i da djeca postave pitanja koja ih muče ili interesuju. Obećanja koja ne možete ispuniti i koja od vas ne zavise ne smijete davati djetetu. Odgovore na pitanja djece za koje ne znamo ili nemamo odgovor treba tako i saopštiti. Djeca, jednako kao i odrasli cijene iskrenost.

    U pripremi djeteta treba obratiti pažnju i dijete upozoriti na neke situacije koje mogu kod njega izazvati strah ili zbunjenost.

    Dakle, obavezno predočiti sljedeće:• Možeš tražiti da ti se ponovi pitanje ako nisi dobro čuo/la ili nisi dobro razumio/

    la.• Možeš zatražiti da se svjedočenje prekine, ako si umoran, uplašen ili ako moraš

    u toalet.• Imaš prava na svoja osjećanja, ako si uplašen/a, ljut/a, tužan/a ili povrijeđen/a i

    ako te je stid. • Ako ti se učini da više puta ponove pitanje na koje si već dao/la odgovor, to

    ne znači da te nisu dobro slušali i razumijeli već samo žele da najbolje utvrde činjenice i istinu.

    Tokom rada sa djecom ne služimo se eufemizmima, jer djeca razumiju da je povod njihovog dolaska na svjedočenje neprijatan. Djetetu nećemo uljepšavati stvarnost ili biti neodređeni u pogledu njegovih očekivanja i potreba pred sudom. Dijete treba upoznati i sa pravilima ponašanja u sudu i tokom postupka. Na ovaj način ga možemo pripremiti i na neke situacije koje njemu mogu izgledati vrlo zbunjujuće. Na primjer, dijete može shvatiti da je nešto pogriješilo ako sud saopšti da je pauza. Dijete može čuti prigovor od neke stranke što bi takođe moglo pogrešno protumačiti. Zbog toga je veoma važno da se dobro objasne uloge svih stranaka u postupku.

    Rad sa roditeljima

    Rad sa roditeljima prije svega podrazumijeva informisanje roditelja o pripremi njihovog djeteta za svjedočenje. U pravilu rad sa djetetom i rad sa roditeljima treba razdvojiti, nakon što se predstavite i objasnite svoju ulogu. U nekim situacijama to će biti stvar profesionalne procjene u kom trenutku ostajete sami sa djetetom, jer morate voditi računa o uzrastu djeteta, prirodi djela i kapacitetima roditelja. Pripremu djece od pripreme roditelja treba naročito izdvojiti u dijelu gdje roditeljima dajemo priliku da postave pitanja i izraze svoje strahove i očekivanja.

    Roditelje upoznajemo: • šta je naša uloga i kako ćemo pomoći njihovom djetetu prilikom svjedočenja, • šta je pravosudni postupak i koja je uloga svjedoka/djeteta u njemu,• kako se svjedoči, ko je prisutan, kako se postavljaju pitanja i dr.,• da se djetetu pruža podrška prije, tokom i nakon svjedočenja,• sa institucijama i organizacijama koje im mogu pomoći u lokalnoj zajednici koje

    pomažu u očuvanju i unapređenju mentalnog zdravlja