MJESEČNA NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU «SANDŽAK» | BR. 189 | 01. FEBRUAR 2017.CIJENA 100 RSD | CG 1€ | BIH 2 KM | EU 3 EUR | USD 5 $ | CH 4 CHF | GB 4 GBP | TR 4 TL

sandžak NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU

85 GODINA REVIJE “SANDŽAK”

85 GODINA REVIJE “SANDŽAK”

DŽENIS ŠAĆIROVIĆ

3

PROGLAS Revije “Sandžak” iz 1932. go-dine: „Sandžaklijama i prijateljima San-džaka“: „Potreban je bio odavno jedan list u kome bi našao pisanog izlaza cio javni život našega Sandžaka. Potrebno je podstaći ljude da nekakav kulturno zna-čajan posao otpočne. Potrebno je bilo da se naši školovani ljudi zainteresiraju za javne poslove rodnog kraja, da se unese nešto duhovnog života u naše zaspale gra-dove i prošire pokret na naše sandžačko selo. Zbog toga je pokrenut list ‘Sandžak.’ Poreknut ne da on sam sve to sredi, nego da pomogne, ponegdje podstakne, dove-de u međusobnu vezu one koji to hoće da rade…“

Ove godine, tačnije 1. februara, navršava se 85 godina od objavljivanja prvog broja najvećeg lista u historiji ovih prostora. Re-vija “Sandžak” je fenomen kakav nije za-bilježen do današnjih dana, a uloga koju je ovaj medij imao, kroz svoj diskontitunitet pojavljivanja, ostavio je neizbrisiv trag na polju novinarstva, ali i sveopće uloge u svim kritičnim vremenima u Sandžaku.

Podsjećanja radi, Revija “Sandžak” je objavljivana u periodima: 1932-1938, 1944-45, 1990-91, 1992-2001, 2011-2015, i uspo-stavljena pod novim rukovodstvom 2016. godine. Promatrajući godine izlaska, ovaj fenomen nazvan “glasom istine i pobune”, vjerovatno najvrijednijeg urednika prof. dr. Šefketa Krcića, nesumnjivo je u nekim godinama svog djelovanja, predstavljao i jedini izvor normiranog medijskog izvje-štavanja u vihoru nevolja naroda Sandža-ka. Podsjećanja radi, Sreten Vukosavljević, svoje političke i društvene stavove, uprkos volji režima tadašnjeg državnog ustrojstva, deklarirao je u Revija “Sandžak” po cijeni pune odgovornosti i odmazde. Milivoje Žugić je, tijekom,

Kroz ovaj hronološki leksikon kulturnih i

političkih događaja u Sandžaku, prošla su sva imena. Gotovo da ne postoji ime u po-litici i kulturi da nije u određenom periodu bilo prisutno u Reviji “Sandžak”. Svi su u ostavili traga, kako u svojim deklariranji-ma u sferi politike, tako i u izvještajima o aktivnostima na svim društvenim poljima. Revija je, stoga, i svojevtsno vjedočanstvo koje sa sobom nosi neizbrisiv trag svih lju-di i vinovnika događaja.

Za ovo glasilo možemo slobodno reći da je bilo u fokusu borbe sa tri najveća reži-ma koji su za prostor i narod Sandžaka bili naročito destruktivni: Karađorđevićev, Miloševićev i Tadićev. Zamislite samo, tu ključnu ulogu koju u teškim vremenima na sebe preuzima grupa odgovornih lju-di. Odgovornih prema sebi, svom narodu i vremenu, a pored toga hrabrih i ljudi na strani istine.

Sa Revijom “Sandžak” je teško trgovati ar-gumentima, jer njena arhiva govori i svim događajima. Ona je zabilježila svaki duh teških vremena, a ako govorimo o histo-rijskoj ulozi na prostoru Sandžaka i Srbije, možemo reći da je tijekom devedesetih go-dina bila i jedino svjetlo istine na ovim pro-storima. Plasiranjem istine u ono vrijeme, zabranama, zaplenama, zastrašivanjima, ucjenama, prijetnjama, te sudskim proga-njanjima uredništva i ostalim metodama ugrožavanja prava na pisanju istine, Revija “Sandžak” je oličenje istrajnosti, ali i vječite potrebe da se pojavi i obavlja svoju ulogu. Možemo sa ponosom reći da je ovaj medij izdržao sve nedaće, nepravde i ostao ono što je od samog početka i bio – simbol San-džaka i najveće ime pod nebom sandžač-kog novinarstva.

U ime uredništva Revije “Sandžak”, svim Sandžaklijama – Bošnjacima, Srbima, Cr-nogorcima i Albancima, čestitam Dan San-džačkog novinarstva.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)

DIREKTORMITHAT EF. MUJOVIĆ (mmidhat@gmail.com)

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK DŽENIS ŠAĆIROVIĆ (dzenis.sacirovic@hotmail.com)

POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA HARIS IBRAHIMOVIĆ (harkolukare@gmail.com)

SEKRETARMIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)

TEHNIČKI UREDNIKHAZIM ZUKORLIĆ (hazim_zukorlic@hotmail.com)

LEKTORMIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)

REDAKCIJA ALBINA PLOJOVIĆ (albinaplojovic87@hotmail.com)SENADIN HALITOVIĆ (senadinhalitovicamh@gmail.com) MIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)ŠERIF ŠAČIĆ (serif_dp@hotmail.com)MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ (nuruddinaa2@gmail.com)

SARADNICISALAHUDIN FETIĆ, HAZBIJA KALAČ, ŠEFKET KRCIĆ, JAHJA FEHRATOVIĆ, SEFER MEĐEDOVIĆ, ADMIR MURATOVIĆ, SULEJMAN ALIČKOVIĆ, MUHAMED MAHMUTOVIĆ, SUAD BEĆIROVIĆ, ZAIM REDŽEPOVIĆ, FERID BULIĆ, LEJLA MIŠOREP, HAZIM ZUKORLIĆ

FOTOGRAFIJASEMIR DŽIGALDIZAJNIFET ALIČKOVIĆ

www.revijasandzak.com

RUKOPISI I FOTOGRAFIJE SE NE VRAĆAJU

REDAKCIJA REVIJE SANDŽAK ODGOVORNA JE SAMO ZA STAVOVE IZNESENEU REDAKCIJSKIM RUBRIKAMA, ZA STAVOVE U OSTALIM TEKSTOVIMA ODGOVORNI SU POTPISANI AUTORI

ADRESAGRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZAR

TEL: 066/ 322-181, FAX: 020/322-181E-MAIL: revijasandzak@gmail.com

5

Drugi dio projekta realiziran je održavanjem javne tribine u Okrugloj sali Unoverziteta u Novom Pazaru na kojoj su go-vorili rukovodilac Departmana za filološke nauke, doc. dr. Jahja Fehratović, profesor bosanskog jezika i književnosti, prof. dr. Sa-njin Kodrić, i dr. Gorčin Dizdar. Prisutnima su se obratili i prof. dr. Šefket Krcić i književnik Enes Halilović.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

ODRŽANI KULTURNO-UMJETNIČKI PERFORMANS „STEĆCI“, JAVNA TRIBINA I KNJIŽEVNO VEČE U

ORZANIZACIJI UNIVERZITETA U NOVOM PAZARU

4

U organizaciji Departmana za filološke na-uke, Media centra i apsolventice Bosanskog jezika i književnosti Emine Kurtović, u pe-tak, 13.01.2017. godine, održani su kulturno-umjetnički performans „stećci“, javna tribina i književno veže u orzanizaciji univerziteta u Novom Pazaru.

Projekat „Stećci“ inspirisan je bosanskoher-cegovačkim stećcima kao motivom u knji-ževnim djelima Maka Dizdara.

Prvi dio manifestacije održan je u Velikoj Sali Univerziteta u Novom Pazaru. Najprije je mlada studentica Departmana za filološke nauke i voditeljica Sanadžak televizije, Dža-na Džanković, otvorila izložbu fotografija Sanje Vrzić pod nazivom „Odar zapisah ja u tmači i mudro ostavih za novi čas“. Na izlož-bi su studenti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru govorili stihove Maka Diz-dara, a potom se prisutnima obratila auto-rica fotografija Sanja Vrzić koja je govorila o ljepoti stećaka i prirode koja ih okružuje. O umjetničkom opusu Sanje Vrzić prilikom otvaranja govorio je dr. Gorčin Dizdar, unuk književnika Maka Dizdara, koji je rekao da je autorica svojim fotografijama istakla mi-stčnu ljepotu stećaka intrigantnom vizuel-nom stvarnošću koju treba čuvati.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Tokom javne tribine istaknut je značaj stećaka za očuvanje kulturnog nasljeđa Bosne i Hrecegovine ali i Crne Gore i Srbije, te da im treba posvetiti više pažnje kako ne bi bili prepušteni zaboravu. Na tribini je iznijet i historijski pregleg proučavanja stećaka počev od XVI vijeka te prijedlog da stećke treba proučavati multidisciplinarno jer su oni svjedoci kulture jednog naroda i vremena. Također, naznačeno je da su stećci uvršteni u UNES-CO-ovu baštinu svjetske kulture. Na tribini se govorilo i o stećcima kao inspiraciji Maka Dizdara i njegovom proučavanju stećaka kao umjetničke, ne samo arheološke, vrijednosti. Projekat je okočan književnom večeri na kojoj su učešće uzeli studenti IUNP-a i srednjoš-kolci koji su govorili stihove Maka Dizdara i drugih autora inspirisane osnovnom idejom cjelokupnog projekta, stećcima.

Istoga dana održano je književno veče i u kafeu Meydan s početkom od 20 časova. Do posljednjeg mjesta popunjeni kafe, svjedočio je zain-teresiranosti naših sugrađana za kulturu Bošnjaka. Uz izvjedbe sevda-ha i stihove Mehmedalije Maka Dizdara prisutni su imali prilike biti dio veličanstvenog skupa.

Kulturno-umjetnički performans „Stećci“ upriličen je povodom obilje-žavanja 100 godina od rođenja Maka Dizdara.

Ovaj kulturno-umetnički performans se sastojao iz više etapa i to na samom početku je bilo otvaranje izložbe fotografija gospođice Sanje Vrzić koja nosi naziv “Odar zapisah ja u tmači i mudro ostavih za novi čas...”.

Za Reviju Sandžak - Emina Kurtović, apsolventica Srpskog i Bosan-skog jezika i književnosti:

-Fotografije stećaka nastale na prostoru BiH i Crne Gore, a koje imaju za cilj da probude svijest o kulturnom naslijeđu koje nam je ostavljeno u amanet.

Nakon izložbe, prisutni su imali priliku da učestvuju na tribini na temu STEĆCI , a doc. dr. Jahja Fehratović je govorio o tom fenomenu u Sandžaku, prof. dr. Sanjin Kodrić koji nam je pojasnio etimologiju stećka, kao i o nje-govoj kulturno-historijskoj važnosti i specijalni gost znanstvenik dr. Gorčin Dizdar je, sticajem okolnosti, unuk Maka Dizdara, a koji je doktorirao na temu “Stećci srednjovjekovne Bosne: hereza, dualizam i simboli na predo-smanskom Balkanu” na univerzitetu York u Americi nam je objasnio tu vezu slavnog pisca Mehmedalije Maka Dizdara i njegovog odnosa prema stećku.

Na ideju ovog projekt došla sam prilikom edukativne ekskurzije u Bosni i Her-cegovini posete nekropoli stećaka u Radimlji i Fondaciji Mak Dizdar u Stocu, a Media centar i Departman filoloških nauka su odobrili i pomogli realizaciju ovog projekta. I mislim da je ovo dokaz koliko su studenti Internacionalnog univerziteta ažurni, koliko se usavršavaju, da su oni ti koji se zalažu za svoje kulturno bogastvo i da ovavkvim manifestacijama mi upravo rušimo sve pre-drasude koje gaje ljudi koji ne žele da čuju Istinu.

(UNINP I REVIJA SANDŽAK)

7

1. Otkud biatlon?

Da bih adekvatno odgovorio na ovo pitanje moram pomenuti nekoliko činjenica koje se tiču istorije nordij-skog trčanja kod nas u Sjenici.

Naime, nordijsko trčanje na našim prostorima prisutno je još od pri-je Drugog svjetskog rata, a kao ta-kvo uokvireno osnivanjem prvog Smučarskog kluba ’Jelenak’, datira od 1947. godine. Uzimajući u obzir istoriju nastanka nordijskog trčanja a zatim i batlona u svijetu, kao i ka-rakteristike ova dva sporta, slobod-no se može reći da je biatlon zapra-vo nadogradnja, odnosno jedan vid modernizacije nordijskog trčanja bez obzira na to što se svrstava u zasebnu sportsku disciplinu. Dakle biatlonu je osnova nodrijsko trčanje a nikako streljaštvo.

S ovim u vezi, biatlon i kod nas do-lazi malo kasnije, odnosno javlja se kao modernizacija nordijskog tr-čanja, u prvoj fazi u okviru vojnih takmičenja Kupa maršala Tita u pe-riodu od 1970. godine pa do građan-skih ratova u tadašnjoj SFRJ, a zatim u drugoj fazi (fazi obnove) od 2001. godine kada je u SK Jelenku i zva-nično formirana sekcija biatlona.

U ovoj prvoj fazi pojave biatlona, moj otac je, sa još nekoliko svojih drugara aktivno učestvovao na po-menutim kupovima, a tadašnji vid biatlona za njega, predstavljao je do-punsku sportsku disciplinu. Njego-va glavna sportska disciplina odu-vjek je bila nordijsko trčanje, u kojoj je hvala Bogu i dan danas aktivan.

Početkom druge faze (faze obnove) ja sam već bio aktivni takmičar nor-dijskog trčanja sa trenažnim i takmi-čarskim stažom od nekoliko godina, sa adekvatno formiranombazom nordijskog trčanja na koju sam 2004. godine počeo nadograđivati biatlon u početničkim okolnostima, tokom kojih smo svi mi (kako takmičari, tako i treneri)itekako dobro učili iz sopstvenih grešaka.

Ukratko, nije slučajnost što sam ja od svoje 10. odnosno 16. godine ta-kmičar norijdijskog trčanja, odno-sno biatlona. Iza toga stoji sve ovo što sam naveo u kratkim crtama, tj. stoji sportska porodica, tradici-ja ovog sporta kod nas, podneblje i vremenski uslovi, takmičarski duh i entuzijazam nekadašnjih kao i sa-dašnjih predstavika ovog sporta kod nas i u svijetu, kao i moja želja da i ja budem dio nordijskog, odnosno bia-tlon sporta na našim prostorima i da nas adekvatno i na najbolji mogući

način predstavljam kao takav, gdje god se nalazio.

2. Kada očekuješ da dostigneš zenit svoje karijere, i kojim uspjehom bi bio zadovoljan?

Pošto su nordijsko trčanje i biatlon sportovi bazirani na, prije svega iz-držaljivosti i dužem takmičarskom stažu i pošto krajnjaspecijalizacija nasupa tek nakon potpunog rasta i ravoja organizma, najbolji rezultati u ovom sportu (u najvećem broju slu-čajeva) postižu se nakon svoje 24. 25. godine života i kao takvi u prosjeku traju do neke 32. godine (u nekim slučajevima i duže). Meni je sada 28 i ako bi sve bilo idealno (ovdje prije svega mislim na moje zdravstveno, materijalno i finansijsko stranje) u naredne 4 godine, imao bih šansu da ostvarim visoke svjetske rezul-tate i njima bio zadovoljan, a pod istim smatram plasman u najboljih 10 takmičara na Svjetskom Kupu u biatlonu, odnosno ulazak u najboljih 30 na Svjetkom prvenstvu ili Olim-pijskim Igrama u nordijskom trča-nju ili biatlonu.

Predhodno naglašeno ’imao bih šan-su’ nije slučajno tu gdje jeste jer su i biatlon i nordijsko trčanje sportovi u kojima individualni plasman ne zavisi samo od spremnosti takmi-čara, već isto toliko i od njegovog tima koji ga prati. Pod timom se ov-dje podrazumijevaju ’leđa takmiča-ra’ odnosno oni kojih pored trenera nema na sceni, a odgovorni su za ski-servis, zdravstveni status, ma-sažu, psihologiju, logistiku i sl. Sve ovo mora funkcionirati kao jedan zdravi odganizam i u dužem vre-menskom periodu kako bi se kumu-lativnim efektom postigao vrhunski svjetski rezultat. Sve ovo, sada je već neophodno jer je sport u globalu toliko napredovao i toliko se ulaže u njega da se svi zapaženi svjetski rezultati postižu upravo uz pomoć jakih,dobro orgzaniziranih i razra-đenih timova.

Mi u Srbiji u okviru nordijskog trča-nja i biatlona još uvjek nemamo ni T od pomenutog tima, pre svega zbog malog budžeta koji je neophodan da bi sve to funkcioniralo, zbog nedo-voljnog iskustva onih koji vode ove sportove ka višim nivoima, zbog onih koji zarad svojih sitnih ličnih interesa prodaju mnogo korisnije opšte interese, kao i zbog jako pri-sutnog faktora ’zavisti’ koji se javlja u malim i manjim sredinama prou-zrokovan djelovanjem onih koji od svog života nisu napravili ništa do-bro ni za sebe a kamo li za okolinu

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

INTERVJU SA DAMIROM RASTIĆEM REPREZENTATIVCEM SRBIJE U BIA-

TLONU I NORDIJSKOM SKIJANJU

6

INTERVJU vodio Benjamin Vejsilović

Damir Rastić je višegodišnji član nor-dijske i batilon reprezentacije Srbije kao i član tima Vojske Srbije za nastup na Svjetskom vojnom prvenstvu u pome-nutim sportovima.

Rođen je u Sjenici 23.07.1988. godine gdje je završio osnovu i srednju školu.

Obrazovanje

Univerzitet u Beogradu - Fakulteta spor-ta i fizičkog vaspitanja

• Osnovne akademske studije u periodu od 2007. do 2015. godine

Smjer: Fizičko vaspitanje

Stečeno zvanje: Diplomirani profesor fizičkog vaspitanja

Diplomirao na predmetu: Skijanje

Diplomski rad: Karakteristike tehnike savremenog biatlona

• Master akademske studije u periodu od 2015. do 2017. godine

Smjer: Fizičko vaspitanje i sport

Zvanje: Master profesor fizičkog vaspi-tanja i sporta

Master rad: Osnove treninga trkača na skijama

Takmičarsko iskustvo

Tokom takmičarske karijere koja još uvjek traje a započeta 1999. godine, na-stupao je na preko 450 takmičenja razli-čitih nivoa, počev od Prvenstava grada, Univerzijade, CISM-a pa do Svjetskih kupova i Svjetskih prvenstava.

Osvajač je preko 140 različitih medalja, nekoliko pehara kao i priznanja za naj-boljeg sportistu i skijša grada Sjenice. Nosilac je dvije stipendije Olimpijske Solidarnosti Međunarodnog Olimpij-skog Komiteta (MOK-a) kao kandidat sa ispunjenim olimpijskim normama u biatlonu i nordijskom trčanju za nastup na Zimskim Olimpijskim Igrama u Vankuveru 2010. i Sočiju 2014. godine.

Najbolji lični rezultati ostvareni su na nekoliko Svjetskih kupova u biatlonu, plasmanom u najboljih 60 takmičara, 45. pozicija na IBU kupu u biatlonu 2016. godine, plasman u najboljih 30 ta-kmičara na Zimskoj Univerzijadi 2014.

godine, kao i titule državnog prvaka u drumskom biciklizmu, biatlonu i nor-dijskom trčanju u nizu od nekoliko go-dina.

2016. godine ispunjava MOK-ovu kva-lifikaciju za nastup na XXIII Zimskim Olimpijskim Igrama - Pyeong Chang 2018. godine u okviru nordijskog trča-nja.

Trenersko iskustvo

Sticanjem određenih znanja u biatlonu i nordijskom trčanju kao i određenih znanja na studijama, aktivno uzima učešće u radu sa mlađim kategorijama kako u norijskoj, tako i biatlon sekciji na teritoriji Sjenice. Za vrijeme održa-vanja seminara u nordijskom trčanju i biatlonu u Srbiji, angažiran je kao jedan od predavača i demonstratora.

Od 2013. godine samostalno obavlja terenske laktat testove na ski-rolkama, određuje pulsne zone, prati, analizira i dijagnostikuje stanje sopstvene forme i adaptira trenažno-takmičarski proces.

2016. godine stekao je licencu najvišeg nivoa kao sportski trener nordijskog trčanja – diplomirani profesor fizičkog vaspitanja i sporta, izdatu od strane Skijaškog saveza Srbije.

Dodatna edukacija (iskustvo)

Drugu polovinu 2009. godine bio je gost A tima biatlon reprezentacije Slo-venije na čelu sa trenerom Urošom Ve-lepecom, svjetskim prvakom Fakom Jakovim i četvrtoplasiranim na Olim-pijskim Igrama u Vankuveru, Bauer Klemenom. Za vrijeme tog perioda stekao je mnoga praktična i teorijska znanja vezana za trening i takmičenja u biatlonu kao i znanja koja su generalno sastavni dio svakog sporta.

Od 03.09.2010. do 03.03.2011. godine služio je redovni vojni rok Vojske Srbije na Vojnoj Akademiji u Beogradu i bio član tima Vojske Srbije na Svjetskom Vojnom prvenstvu (CISM) u Sarajevu 2011. godine.

2016. godine sa svojim kolegama obja-vio je abstrakt naučnog rada na Među-narodnoj naučnoj konferenciji FSFV-a Univerziteta u Beogradu, kao prvi au-tor.

9

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

8

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

koliko njih, ali pošto bi obrada istih ponaosob bila preduga, navešću jedan prosečan tokom sezone u danima treninga.

Buđenje oko 7:10h, doručak u 7:30h, trening od 9 do 12h, ručak u 12:10h, popodnevni odmor (spavanje) od 13 do 14:30h, drugi trening od 15 do 17h. Večera od 18h od 19h, zatim rad na računaru (analiza i programiranje treninga) i/ili pisanje nekog rada u okviru fakultetskih obaveza, učenje i spremanje nekog od ispita do 00h. Na kraju spavanje od 00 do 7:10h, a zatim sve iz početka uz eventualne korekcije aktivnosti i satnica.

7. Kako pristupas treninzima, kako to izgleda kad Damir Rastic dođe na trening sta on u tom trenutrku razmislja/oseća?

Svakom mom treningu maksimalno sam posvećen i tu zabušavanja nema. Sve što je isplanirano, ako sam u mogućnosti i ako to okolnosti dozvoljavaju obavim na najbolji mogući način. Tokom cijelog treninga koncentrisan sam na sve sitnice i detalje koji, kada ste u vrhunskoj formi i takmičite na najprestižnijim svetskim takmičenjima, igraju bitnu, odnosno presudnu ulogu. Neprestano ’osluškujem’ svoj organizam ne bi li se na najbolji način povezao sa njim i razumeo šta mi to on ’govori’ u datom tre-nutku i datim okolnostima. Najviše treniram sam i tako mi najviše odgovara.

Kada su mi na programu dugi biciklistički treninzi u letnjim mesecima imam do-voljno vremena da uživam u predelima kroz koje prolazim, a posebno kada sam u Sjenici pa to bude teritorija naše opštine, ili neka od onih sa kojima se graničimo.

Onda kada su mi treninzi malo laganiji dozvole mi da misli usmerim i na stvari koje se tiču stvari nevezanih za sport. Daju mi prostora da adekvatno razmilim i donesem pravu odluku onda kada je potebna.

8. Šta ti je najbitnije tokom treninga tj., šta radiš, šta najvise doprinosi pobjedi?

Pored onoga što sam u predhodnom odgovoru već naveo, koncentracija, fokus, pre-ciznost i disciplina su elementi koji čine svaki moj trening. Bez takvog pristupa nema dobrog treninga i teško je izvući maksimum onoga što on u tom trenutku pruža. Pored vrhunski isplaniranog trenažnog ciklusa i svakog treninga ponaosob, (tako da pruži ono što se od njega očekuje) predhodni elementi su neophodni kako bi se na najefikasniji način došlo do pobjede, odnosno vrhunskih razultata. Ukratko, da bi se dostigao vrhunski rezultat a njime i pobjeda, neophodno je cjeloga sebe (u svakom smislu te riječi) uložiti u ono čime se bavite, ustrajati u tome i vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Ni jedan se vrhunski rezultat je ostvaruje preko ’noći’.

9. Koliko često se čuješ sa svjetskim takmičarima, koliko si u kontaktu sa njima, koli-ko se družite van takmičenja?

Prava je privilegija upoznati svjetski poznate i priznate takmičare. Tu su ljudi bez predrasuda, svjesni sebe i svojih mogućnosti, odgovorni, vrijedni, radni, disciplinira-ni, dostupni za komunikaciju, otvoreni za savjete, normalni i opušteni, nikada gordi i dižoglavi. Nemaju potrebu da se foliraju da su neko i nešto jer to zapravo i jesu.

Ja tu privilegiju koristim od kako sam započeo takmičarsku karijeru na takmičenjima najvišeg svjetskog ranga. Za to vrijeme lično sam upoznao mnoge takmičare i takmi-čarke tog nivoa i ostvario dobra prijateljstva. Sa nekima sam išao na kampovanje a kod nekih bio i u goste. Pošto sam često na pripremama i takmičenjima, često sam u kontaktu sa njima.

10. Kako izgleda to kada idete na turnire, da li se tada držite zajedno ili svako ide na svoju stranu?

Obzirom da nam je baza kako nordijskog trčanja tako i biatlona u Sjenici, skoro celu reprezentaciju Srbije u ovim sportovima sačinjavamo mi Sjeničaci. Iz Sjenice zajedno i organizovano idemo na takmičenja ili pripreme i isto se tako u nju i vraćamo. Pu-tovanja često znaju da traju od 15 do 20, pa i do 40 sati u zavisnosti od mjesta odre-diša i prevoznog stredstva koje koristimo. Za to vrijeme, kao i za vrijeme priprema i takmičenja neki u timu više vremena provedu zajedno nego što provodu sa svo-jim ukućanim tokom jedne godine. Tako poznanstvo teško se stiče nekim klasičnim druženjem. To nam obezbjeđuje uzajamnu saradnju i podršku kako na terenu tako i izvan njega.

11. Za koga misliš da može napraviti neki velki rezultat iz regiona u ovom sportu?

Iskreno, za sada se takav neko još nije pojavio, što znači da se u narednih desetak godina ne mogu očekivati vrhunski svjetski rezultati.

i vode se stavom: „Kada nije moje, onda neće biti ni tuđe!“ što jako loše utiče na cjelokupnu atmosferu u ma-lim i manjim sredinama kojima i mi pripadamo, pa tako i na ove sporto-ve kojikod nas važe za bazu istih na teritoriji Srbije.

U takvim okolnostima ma koliko da ste talentirani, vrijedni, radni i oda-ni ovim sportovima, rezultat je na-žalost limitiran. U takvim okolnosti-ma dosta se snage troši na sporedne stvari umjesto da se ista usmeri ka vrhunskom rezultatu. Još više ener-gije utroši se kada ste prvi u neče-mu, pa tako ’probijate led’.

Ja se svrstavam u ovu kategoriju koja nažalost nema adekvatan tim iza sebe kao i u one koji u ovim spor-tovima ’probijaju led’, odnosno ’krče staze’ ostavljajući putokaze onima koji će se po prirodi stvari uputi-ti istim. Kao neko ko ’krči staze’ u slučaju i da ne postignem značajne svjetske rezultate u ovim sportovi-ma, ipak ću biti zadovoljan jer ću iza sebe ostaviti nešto što će novim generacijama itekako značiti pa na istome neće trošiti energiju, već će moći da je usmjere na ono što će ih dovesti što bliže svjetskom vrhu.

3.Dugo godina si u klubu Sjenica, i sta misliš, koliko je taj klub zaslužan za tvoje konstantno napredovanje, i sam odnos sa trenerom?

Razilaženjem sa određenim stavo-vima tadašnjeg rukovodstva SK Je-lenak, 2006. godine osniva se Smu-čarski klub ’Sjenica’ i od njegovog osnivanja, njegov sam član. SK Sje-nicu osnovala je moja familija koja mi je od samog početka, pa i dan da-nas podrška u svemu što sam radio i svemu što radim. Isti ljudi su 2000. godine započeli aktivnosti u okviru biciklizma kojim sam se takođe ba-vio dok nisam upisao fakultet 2007. godine. Obzirom da sam biciklizam trenirao i takmičio preko leta, a nor-dijsko trčanje i kasnije biatlon preko zime, dosta mi je značilo jer sam naj-senzitivniji razvojni period prošao na najbolji mogući način, adaptira-jući se za sve ono što je nordijsko tr-čanje tj. baitlon kasnije zahtjevao od mene.

Za taj početnički period, kao i za pe-riod do 2013. godine neizmerno su zaslužni ljudi iz moje familije koji me i dalje podržavaju u svojim ak-tivnostima. Glavni trener u ovom periodu bio je moj amidža Senad a zatim i moj otac Osman. U radu sa njima dostigao sam određen takmi-čarski nivo nakon koga se više nije moglo tako adekvatno napredovati,

zato što se njihov rad, (uz dužno po-štovanje prema njima) više zasnivao na želji, elanu i entuzijazmu nego na poznavanju najsvežijih naučnih do-stignuća iz oblasti treninga u nordij-skom trčanju i biatlonu kojim bi se nastavio moj napredak sa nivoa koji je do tada bio postignut. Vodeći se željom da svoj put ka vrhu nastavim na najbolji mogući način kao i svje-snošću svojih trenerskih mogućno-sti, njihovu trenersku funkciju pre-uzeli su svetski priznati stručnjaci u ovoj oblasti: Velepec Uroš (trener biatlon A tima Slovenije) i Karel So-ukal (lični trener Gabrijele Soukalo-ve - svetske prvakinje u biatlonu za predhodnih par sezona).

Ukratko, za sve ono što sam posti-gao neizmerno su (posle Božije volje, dara i zahvale) i zasigurno zaslužni Smučarski klub Sjenica, Biciklistički klub Sjenica, odnosno moja familija u okviru klubova kao i izvan njih.

4. Sta očekuješ od Svjetskog Kupa u nordijskom trčanju, kakve rezultate i kakvu konkurenciju?

Prije svega ove sezone očekujem os-tvarenje kvalifikacije za sam nastup na Svetskom Kupu u okviru nordij-skog trčanja, što ni malo nije lagano. Nastup na istom iz Srbije za sada niko nije ostvario pa bih ostvare-njem ovog cilja bio prvi kome bi to pošlo za rukom, što bi za mene bio jedan od većih uspeha. Sama činje-nica da se radi o Svetskom Kupu, govori o tome da je konkurencija izuzetno jaka, odnosno najjača koja može biti kada su u pitanju najpre-stižnija svetska takmičenja u ovoj sportskoj disciplini.

Što se tiče rezultata moram biti re-alan i uzeti u obzir sve ono što sam naveo u predhodnim odgovorima. Obzirom da iza mene ne stoji tim koji ni blizu ne može parirati onim koji već stoje iza takmičara učesni-ka Svetskog Kupa o kome je riječ (ne radi se o jezičkoj duploj negaciji, već o realnom stanju na terenu), oče-kujem da moj plasman u najboljem slučaju bude negde na polovini liste

učesnika istog. Ovaj nivo na Svet-skim Kupovima u biatlonu već sam postigao pre par sezona, tako da se nadam da će i trčanju nešto slično biti ostvarivo uz naravno, Božuju pomoć.

5. Koliko nađeš vremena za sebe, za svoje obaveze, familiju?

Sve ovo čime se bavim za mene predstavlja užitak, razonodu, zado-voljstvo i jednostavno me ispunjava. Nikako na te stvari ne gledam kao ne neke obaveze koje trebam obaviti.Takvim pristupom dosta jednostav-nije i rasterećenije funkcionišem, tj. potiskujem sve što bi moglo da me remeti u onome što volim da radim, odnosno onome što već radim. U slučaju da svojim poslovima pri-stupam samo sa neke materijalne, finansijske ili strane ličnog interesa najverovatnije se istima ne bih ni bavio. Jednostavno sve ono vrijeme koje utrošim na poslovima kojima se bavim, trošim prije svega zbog sebe i zbog toga što me ispunjavaju i sve vrijeme koje imam na raspolaganju zapravo je posvećeno stvarima koji-ma se bavim što znači da ga ne nala-zim već ga zapravo imam.

Pored tih poslova (obaveza) u koje spadaju obrazovanje, trening i ta-kmičenje, zahvaljujući podršći fa-milije, ja nekih posebnih obaveza nemam jer sve ostalo zapravo pred-stavljaju sitnice kao što su radovi u kući i dvorištu, popravka neke opre-me za trening i takmičenje i sl.

Obzirom da sam dosta odsutan od kuće u toku godine, nekada i po 10 meseci, i to počev od svoje 16. godi-ne, malo je vremena koje provodim sa svojom rodbinom i prijateljima. S početka je to bilo neobično, ali je vremenom prihvaćeno, pa se sada svodi pod normalnim. Za to vreme uvideo sam da ne možeš imati veliki broj pravih drugova i prijatelja kao i to da svima možeš posvetiti pa-žnju posebno kada si dosta odsutan kao ja što sam. Iz tog razloga, kao i nekih drugih koji tačno razgraniče ko je pravi prijatelj, a ko ne, pravih prijatelja nemam puno i ono vreme koje sam nekada trošio na lažna pri-jateljstva sada koristim za druženje sa rodbinom i pravim prijateljima.

6. Kako izgleda prosecan dan kod tebe?

U zavisnosti od godišnjeg doba od-nosno perioda u kojem se nalazim, razlikuju se i moje aktivnosti tokom dana.

U gruboj formi može se navesti ne-

11

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

DR. ZLATKO HADŽ

IDED

IĆ KOME TREBAJU VELIKODRŽAVNI

PROJEKTI NA BALKANU?

10

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“ piše o oživ-ljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navod-noj disfunkcionalnosti multietničkih država, prenosi Patria.

Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od po-drške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavi-je. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene dr-žave (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitet-nim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno za-okruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Ko-sovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, ko-liku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne bio-grafije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i po-litički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad – Bosni i Her-cegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje za-mišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

PRIZIVAČI I ZAGOVORNICI RATA NA BALKANUU tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Sko-plju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih politič-kih snaga, kao što su naprimjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati po-litiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razu-mno rješenje’.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rje-šenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘ne-riješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilno-sti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog na-silja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacional-nog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvi-jek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, po-bjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konfe-renciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘prin-cipu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske dr-žave u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslaven-ske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacional-no pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim in-teresima.

Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih ma-lih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.

NA ČEKANJU NOVI ETNIČKI SUKOBI NA BALKANU?No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Fo-reign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo ti-jela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji politi-čari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profeso-ri, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-ame-rički projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Pr-vog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utje-cajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta.

S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affa-irs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i pri-hvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih proje-kata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga došlo, čeka-ju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.

KNJIŽEVNIK DR. MUHSIN RIZVIĆ

13

EDICIJA “DOBRI BOŠNJANI”

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

DŽENIS ŠAĆIROVIĆ

ANALIZA PO MJERI KONC-LOGORA, ETNIČKOG ČIŠĆENJA I GENOCIDA

12

(reakcija na tekst Timothy Lessa u Foreign Afairs-u od 20.12. pod nazivom „Dysfunction in the Balkans - Can the Post-Yugoslav Settlement Survive?“

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Neki britanski “pametnjakovići”, (nazovi anali-tičari) predlažu cijepanje Balkanskih država koji bi se mogao ostvariti samo na principu djelova-nja konc-logora, etničkog čišćenja i genocida. Van svih civilizacijskih protokola, oni bi da stvore tri velike države i naprave tri mikro države i stvore “trajni mir” na Balkanu. Oni otvoreno zagovara-ju stvaranje etnički i nacionalno čistih država koje bi podrazumijevalo da se od autohtonih sredina, stvore vještačke i otvoreno pozivaju na nove pro-gone, a tako i legaliziraju stare na ovim prostori-ma.

U XXI vijeku, oni predlažu da se stvori hrvatski entitet u BiH, da se entitet RS pripoji Srbiji, da se stvori entitet Albanije u Crnoj Gori, a ostatak Crne Gore pripoji Srbiji. Zatim, da se dio Makedonije pripoji Albaniji, te Preševska dolina Kosovu, a da općine sa Kosova gdje žive Srbi se pripoje Srbiji. Makedonija da ostane “pola države”, Bosna 1/3, Crna Gora da se “ugasi” i sve to lijepo “mirnim predajama”. Po njima postoji samo jedno pravilo: podrži sve koji imaju ambicije da prave veledrža-ve. Dakle, oni priznaju i nameću jedan jedini za-kon: “ZAKON SILE - SILOM DO KONAČNOG

MIRA!” No, to liči na britansku diplomatiju i ti-jekom agresije na Bosnu, ali i kasnije. Epilog još doživljavamo.

Ono što gospodin Timothy Less, direktor agencije Nova Evropa iz Cambridgea kao vodeći analiti-čar / glasnogovornik i njegovi ne uzimaju u obzir jeste to da na zapadnom Balkanu ne postoji par kvadratnih kilometara gdje žive istovjetne jedinke u vjerskom i nacionalnom smislu. Dakle, velikodr-žavni projekti su mogući samo, i isključivo samo: na principu djelovanja konc-logora, etničkog či-šćenja i genocida.

Jedini princip koji je konačni korak ka ostvarenju trajnog mira je na građanskom principu jednako-sti: da je Bošnjak u Kragujevcu ravnopravan sa Sr-binom u Zenici; Srbin u Prizrenu sa Albancem u Novom Sadu; Albanac u Nikšiću sa Crnogorcem u Tirani; Hrvat u Kruševcu kao Srbin u Zagrebu, itd. Najveće dvije kočnice su neimplementacija Dej-tonskog Aneksa 7 i pitanje oko Kosova, koje ide u jednom smjeru, piše u raekaciji Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak.

Muhsin Rizvić (14. april 1930. – 9. juni 1994.) ro-dom je iz Mostara, mada mu je očeva porodična loza vezana za Konjic. Od djetinjstva živi u Sa-rajevu, gdje mu je otac bio muderis u Gazi Hu-srevbegovoj medresi i slovio kao jedan od najbo-ljih kaligrafa svoga vremena.

Kao omladinac, pridružio se djelovanju grupe “Mladi muslimani“, te je zbog toga uhapšen i osu-đen. U zatvoru je teško obolio od tuberkuloze.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Rizvić je di-plomirao na studijskoj grupi za južnoslavenske književnosti i maternji jezik, a jedanaest godina kasnije na istom je fakultetu odbranio doktorsku disertaciju ”Književno stvaranje muslimanskih pi-saca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine”. Bio je to pionirski književnohistorijski zahvat i jedan od najvećih književnoistraživačkih podviga unutar bošnjačke književne tradicije u ovom stoljeću.

Nagovorom prof. dr. Midhata Begića, Rizvić ka-snije prelazi za profesora na katedru južnoslaven-skih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sa-rajevu, gdje je radio sve do svoje iznenadne smrti juna 1994. godine. Uoči agresije na BiH 1992. i sve vrijeme svoga života bio je vidno angažiran u fun-damentalnim bošnjackim nacionalnim projektima. Prije svega, obavljao je funkciju predsjednika Kul-turnog društva Bošnjaka ”Preporod” nakon njego-ve Obnoviteljske skupštine oktobra 1990., a smrt ga je zatekla na mjestu predsjednika Savjeta KDB ”Preporod”.

AKADEMSKE DJELATNOSTI:-Rad na Institutu za izučavanje jugoslavenskih književnosti u Sarajevu

-Profesor historije jugoslavenskih književnosti XVIII i XIX vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

-Profesor Metodologije i tehnike naucnog rada na postdiplomskom studiju knjizevnosti na Filo-zofskom fakultetu u Sarajevu

-Gost predavač na Univerzitetima na području bivše Jugoslavije (Dubrovnik, Novi Sad, Zagreb, Skoplje, Beograd)

Ostale djelatnosti, funkcije i angažmani:

-Sekretar saveza slavističkih društava bivše Ju-goslavije

-Urednik bigrafsko-bibliografskog leksikona Ju-goslavenskih pisaca

-Član komisije za izradu historije književnosti BiH u Akademiji nauka i umjetnosti BiH

-Član u organima upravljanja različitih značaj-nih naučnih institucija u Sarajevu (Institut za je-zik i književnost, Orijentalni institut, Seminar za strane slaviste, Muzej književnosti BiH itd.)

MUSLIMANI/BOŠNJACI U ODBRANI BEOGRADA 1915.

15

Prilikom radova na rekonstrukciji Beogradske tvrđa-ve juna 1935. godine, ispred crkve Ružice, otkopano je 20 ljudskih skeleta. Kako ovaj prostor pre rata nije služio kao groblje, savremenici su pretpostavili da je reč o vojnicima nastradalim tokom borbi vođenih u Beogradu u oktobru 1915. godine. Pronađene vojnič-ke oznake, uniforme i drugi predmeti jasno su ukazali da je reč o srpskim vojnicima. Spontano pronalaženje grobova iz Prvog svetskog rata u Beogradu nije bilo retko, a uobičajena praksa je nalagala da se posmrtni ostaci sakupe i svečano polože u jednu od dve beo-gradske vojničke kostunice. Međutim, ovoga puta u pitanju je bio jedan izuzetak. Naime, program ko-memoracije predviđao je da se pored liturgije održi i „svečani pomen neznanim herojima po obredima istočno-pravoslavne, katoličke i muslimanske verois-povesti“.

Sahranu pokojnika organizovali su veterani nekadaš-nje srpske kraljevske vojske, okupljeni u „Udruženju branilaca Beograda“, pa se ne može reći da je odluka o uvođenju katoličkog i islamskog ceremonijala do-neta samo iz državnih obzira ili kako bi se poštovala postojeća verska i nacionalna raznolikost unutar Kra-ljevine Jugoslavije. Naprotiv, srpski veterani su jedi-ni precizno mogli da posvedoče o vrsti i rasporedu srpskih jedinica koje su se nalazile u Beogradu tokom dramatičnih borbi koje su počele 6. oktobra 1915. go-dine. Veterani su znali ono što je danas malo poznato srpskoj javnosti, a to je da je od oko 10,000 srpskih vojnika koji su branili Beograd 1915. godine njih oko 1,500 bilo muslimanske vere, poreklom iz Sandžaka, Makedonije i Kosova i Metohije.

Prisustvo Muslimana iz Sandžaka, Kosova i Metohi-ja kao i iz Makedonije kao vojnika u okviru posebne srpske vojne celine „Trupe Odbrane Beograda“ spora-dično se pominje u srpskim vojnim izvorima iz 1915. godine. Međutim, reč je o rasutim podacima koje niko nije sistematizovao. Nasuprot nepostojanju ove teme u istoriografiji, uspomene na boravak Muslimana u srpskoj vojsci delom su sačuvane u Sandžaku. Sećanje

se prenosilo porodičnim predanjem, pa je samim tim podrazumevalo i sva ona iskrivljavanja i pojednostav-ljivanja koje podrazumeva usmeno prenošenje istorij-skih znanja. Najvažniji trag o boravku muslimanskih vojnika u Beogradu 1915. godine predstavlja priča o Neznanom junaku sahranjenom na Avali. Naime, u Sadžaku je raširena verzija prema kojoj kosti Nezna-nog junaka pripadaju nekadašnjem stanovniku Duge Poljane na Pešteru, Sulejmanu Baliću. On je, prema predanju, poginuo kao srpski vojnik na Avali u je-sen 1915. godine. U odsustvu preciznih obaveštenja i proverenih istorijskih činjenica istorija učešća Bošnja-ka u srpskoj vojsci u Prvom svetskom ratu, kretala se između potpunog nepoznavanja i zaborava, s jedne, i legende i mita s druge strane.

Prva stogodišnjica Prvog svetskog rata predstavlja dobru priliku da se otvore nove teme, ali i preispitaju stare. Sudbina Bošnjaka u srpskim vojnim jedinicama samo je još jedan zapostavljeni istorijski ugao. Među-tim, Prvi svetski rat, zajedno sa Balkanskim ratovima 1912 - 1913, predstvlja važnu epizodu u međunacio-nalnim odnosima na teritoriji Srbije. Iako je reč o re-lativno kratkom periodu on je ispunjen dramatičnim primerima sukoba i saradnje, ostavljajući dalekosež-ne posledice. Time bi se barem donekle prevazišla et-nocentričnost naše istoriografije i njena zatvorenost u uskim nacionalnim okvirima. Istraživačko zapostav-ljanje ove i sličnih tema iz domena međuetničkih od-nosa doprinosi pobedi zaborava, ali i ostavlja prostor za mitološka, ekstremna i nenaučna tumačenja.

Regrutacija Muslimana u srpsku vojsku

U dramatičnim danima prve faze vojnih operacija u svetskom ratu 1914-1915, Kraljevina Srbija pribegla je regrutaciji Muslimana iz tzv. Novih krajeva pre svega zbog očajničke potrebe za novim kontingenti-ma regruta. Popuna „rashoda u operativnim jedini-cama“ tj. pronalaženje ljudi koji bi popunili prore-đene trupe, postalo je imperativ za srpsku Vrhovnu komandu već u leto 1914. godine. Međutim, regru-tovanje i mobilisanje na teritorijama koje su tek go-dinu dana bile sastavni deo Kraljevine Srbije povla-čilo je za sobom i čitav niz političkih i psiholoških posledica koje su se ticale konfesionalnih i međuet-ničkih odnosa. Konačno, dolazak regruta iz „Novih oblasti“ postavljao je i načelno pitanje izjednačava-nja pravnog statusa građana iz ovih oblasti do onog nivoa ustavnih prava i političkih sloboda koje su uživali građani tzv. pretkumanovske Srbije. Važne odredbe srpskog ustava iz 1903. bile su naime sus-pendovane u novoprisajedinjenim oblastima čiji su stanovnici tako imali karakter građana drugog reda. Ta ista država je sada od tih drugorazrednih podani-ka tražila da brane njene granice. U Novim oblasti-ma najpre su regrutovani podanici hrišćanske deno-minacije. Proces je otpočeo još u aprilu 1914. godine kada je formiran „Vardarski puk“. Nove klase mla-dića regrutovane su i po otpočinjanju rata, da bi u

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

14

Nagrade:1. Republička nagrada za naučni rad “Ve-selin Masleša” (1973) za knjigu Behar2. 27-Julska nagrada (1975) za disertaciju

BIBLIOGRAFIJAKnjige:IZNAD I ISPOD TEKSTA. OGLEDI I KRITIKE, Svjetlost, Sarajevo, 1969., lat., p.215BEHAR. KNJIŽEVNOISTORIJSKA MONOGRA-FIJA, Svjetlost, Sarajevo, 1971.KNJIŽEVNO STVARANJE MUSLIMANSKIH PISACA U BOSNI I HERCEGOVINI U DOBA AUSTROUGARSKE VLADAVINE. (Akademija nauka i umjetnosti BiH, Djela, XLVI/1-2), Saraje-vo, 1973. - II izd.: BOSANSKO-MUSLIMANSKA KNJIZEVNOST U DOBA PREPORODA 1887.-1918., Mešihat islamske zajednice BiH, El-Kalem, Izdavačka djelatnost, (Biblioteka: Kulturna bašti-na), Sarajevo, 1990., lat., p. 581INTERPRETACIJE IZ ROMANTIZMA, Svjetlost, Zavod za uđbenike, Sarajevo, 1976, lat., p. 254BOSANSKOHERCEGOVAČKE KNJIŽEVNE STUDIJE; IRO Veselin Masleša, OO Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1980., lat., p. 424INTERPRETACIJE IZ ROMANTIZMA II, Svje-tlost, Sarajevo, Zavod za uđbenike i nastavna sredstva, Nastavna biblioteka, knj. 104., Sarajevo, 1984., lat., 215PREGLED KNJIŽEVNOSTI NARODA BOSNE I HERCEGOVINE, SOUR Veselin Masleša, IRO Sarajevo, OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1985., lat., p. 215TOKOVI I STVARAOCI KNJIŽEVNE BOSNE, Univerzal, Tuzla, 1986., lat., p. 315KROZ GORSKI VIJENAC INTERPRETACIJA I TEKSTUALNO-KOMPARATIVNA STUDIJA O STRUKTURI, Svjetlost, Izdavačka djelatnost, Sa-rajevo, 1989., lat., p. 444IZMEDJU VUKA I GAJA, Izdavačka djelatnost NIPRO Oslobodjenje, Sarajevo, 1989., lat., p. 384PANORAMA BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., lat., p. 447BOSANSKI MUSLIMANI U ANDRICEVU SVI-JETU, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1995., lat., p. 686BOSNA I BOŠNJACI, JEZIK I PISMO, Bošnjacka zajednica kulture Preporod, Sarajevo, 1999., lat., p. 68KNJIŽEVNE STUDIJE, Bošnjacka zajednica kul-ture Preporod, Sarajevo, 2005., lat., p. 548Kritički Tekstovi:Mihovil Kombol o književnosti naroda Bosne i

Hercegovine, Izraz, 1982., 5-6, 468-485.Estetski arhaizam Matije Divkovića, Literat...zbor, 1982., 5, 33-54; Zbornik radova o Matiji Div-koviću, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 1982., 145-162.Ekspoze o unutarnjem kontinuitetu, Odjek, 1971., 5, 10; 6, 18.Satirični mehanizam u Jazavcu pred sudom, Ži-vot, 1983., 7-8, 78-88.Šantićeva antologija, Izraz, 1983., 5, 361-367.Buntovno-aktivistički Kranjčević, Pregled, 1965., 7-8, 43-72.Meditativno-pesimistički Kranjčević, Život, 1965., 6, 3-20, 7-8, 68-83.Jevrejska književnost između dva rata, Izraz, 1980., 6, 538-563, 7, 47-66, Pe’Amim, 1982., 14, 107--131.Prohod kroz djelo Maka Dizdara, Odjek, 1981., 4.Relativizam kao struktura i poetika romana Der-viš i smrt, Život, 1984., 3-4, 294-300.Ogled o Begićevu eseju, Život, 1981., 7-8, 100-106.Književna kritika u “Bosanskoj vili”, – Radovi Fi-lozofskog fakulteta u Sarajevu, II/1964., 337-403.Traume djetinjstva i zavičaja u poeziji Anđelka Vuletića, – Odjek, 25/1972., 13, 11, od 1. do 15. jula.Teze za pristup izučavanju bosanskohercegovač-ke književnosti i neki primjeri koji ih učvršćuju, Godišnjak Instituta za književnost, III-IV, 1975., 227--231.Socijalna problematika u književnom stvaranju muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini kra-jem XIX. i početkom XX. stoljeća, Referat na Dru-goj naučnoj konferenciji seminara za makedon-ski jazik, literatura i kultura, Ohrid, 1975.Turski folklor u bosanskohercegovačkim časopi-sima i njegovi tragovi u djelima nekih bosansko--muslimanskih pisaca, Referat na Prvom interna-cionalnom kongresu turskog folklora, Istanbul, 1975.“Komšije”– vezivna odredba proze Svetozara Ćorovića, Most, 1975., 5-6, 13-22.Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosanči-com od XVI. do sredine XIX. stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti, Godišnjak Institu-ta za jezik i književnost, 1976., V, 217-264.Stvaralački doživljaj i čitalačka recepcija u knji-ževnosti Muslimana na orijentalnim jezicima, Književna istorija, 10/1977., 37, 3-12.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

17

masovno mobiliše u vreme krize koja je prethodila Kolubarskoj protivofanzivi srpske vojske, a da se sporazum sa Otomanskom ca-revinom ne poštuje o roku od tri godine, ne poštuje. Slične optužbe srpskom Ministarstvu inostranih dela uputio je i otomanski poslanik u Srbiji. On je tvrdio da se musli-mansko stanovništvo upotrebljava „za kuluk najgore vrste“. Usledila je istraga generala Damjana Popo-vića u kojoj je zahtevao da se ko-madanti svih divizijskih oblasti sa „Novih oblasti“ izjasne o ovim optužbama. Utvrđeno je da su Muslimani regrutovani u manjim grupama pre svega kao konjovod-ci tj. pratioci životinja koje je srp-ska vojska rekvirirala za potrebe fronta. Naime, više stotina konja, volova i bivola uzeto je za potrebe fronta i iz „Novih oblasti“ poslato ka severu, bliže frontu. Muslimani su bili angažovani i za građevinske radove u blizini mesta u kojima su živeli, ali nije bilo dokaza da je bilo ko mobilisao lokalne Musli-mane za potrebe popune operativ-nih jedinica na frontu.

Muslimani su u vojnom smislu jedino bili angažovani kao pri-padnici straža koje su obezbeđi-vale telegrafske stubove u „Novim oblastima”. Međutim, formalna odluka o anagžovanju Muslimana „za kuluk“ doneta je nakon stupa-nja Otomanske carevine u rat sa Rusijom, . Tada je odlučeno da se svi stanovnici „Novih oblasti“ rav-noravno upotrebljavaju za državne građevinske radove. General Da-mjan Popović pisao je novembra 1914. godine, pojašnjavajući ovo naređenje: „Opet ponavljavam, da ne treba mnogo navaljivati na Tur-ke, da oni u tome ne vide, kao našu zlu volju, što je Turska u ratu sa Rusijom.“ Ove ljude, koji su pratili srpsku komoru video je u okolini

Valjeva i Arčibald Rajs. On je imao sopstveno, dosta pojednostavlje-no viđenje nacionalne pripadnosti Muslimana koje je susreo. „Ona (volovska kola prim. D. Šarenac) dolaze iz Južne Srbije i prate ih lju-di sa fesom i čalmom, muslimani koji su posle pobeda 1912. i 1913. godine postali Srbi i koji se poka-zuju verni svojoj novoj otadžbini. “

Muhamedanski bataljoni u odbra-ni prestonice

Muslimani, regruti pozvani u voj-sku u decemrbu 1914. godine, pri-stizali su u različite srpske gar-nizone. Karakterističan je primer jedinica koje su došle u Beograd. Naime, komadant „Kombinovanog odreda“, koji je delovao u okviru „Trupa Odbrane Beograda“ pukov-nik Dušan Tufegdžić, došao je na ideju da se izvrši posebna preras-podela „muhamedanca“. Naime, on je podneo svojim pretpostavlje-nima „Projekat o bataljonu muha-medanaca upućenih u ovaj Odred“. Pukovnik Tufegdžić je predlagao da se stvore posebni muslimanski bataljoni, naime njih četiri. To je moglo da se učini od mladića koji su određeni da stupe u jedinice u Beogradu. Naime, „Kombinovani odred“ je u maju 1915. godine pri-mio čak 3042 redova muslimana iz „Novih krajeva“. Pukovnik je primetio da je jedan broj regruta „fizički iznuren i neobučen“, čak njih 705. Zbog toga je pukovnik Tufegdžić predlagao da se oni iz-dvoje u poseban bataljon i pošalju na dodatnu obuku i odmor daleko od bojišta, u Aleksinac.

Pukovnik Tufegdžić je zbog toga predlagao da se u Beogradu zadrži samo jedan bataljon. Ta jedniica bi nosila naziv „Četvrti bataljon De-setog kadrovskog puka“. Problem loše obučenosti i uopšte nepozna-vanja vojne službe pratio je i Hri-

šćane koji su pristizali iz „Novih oblasti“. Pukovnik Tufegdžić pri-metio je i da su jedinice oskude-vale u oficirima, komori kao i na-oružanju. Četvrti bataljon imao je 10 narednika, 27 podnarednika i 36 kaplara. U jedinice su često stizali srpski oficiri već više puta ranjeni na bojištu, pa je problem uprav-ljanja trupama bio veoma izražen. „Kad nastupe gubici u prvim bor-bama, čete će primati narednici, a kako oni komanduju mi smo imali prilike već da iskusimo“ pisao je pukovnik Tufegdžić.

Deseti kardovski puk, zajedno sa VII pukom drugog poziva činio je kičmu Trupa Odbrane Beograda. Treba napomenuti da je niz srp-skih istaknutih oficira poput majo-ra Dragutina Gavrilovića ili Đorđa Roša bio upravo u X kadrovskom puku, ali da su se nalazili u 2. bata-ljonu istog puka. Ostatak jedinica Odbrane Beograda činilo je par sto-tina četnika i dobrovoljaca, žandar-ma, kao i mornara i artiljeraca koji su pristigli iz država članica Antan-te. Ostatak trupa činile su jedinice III poziva, krajnje sumnjive borbe-ne vrednosti.

Pukovnik Tufegdžić je dalje pred-lagao da se formiraju još dva mu-slimanska bataljona, snage od oko 800 ljudi. Jedan bataljon bi bio po-slat van Beograda, u XIX kadrovski puk, a drugi u Drinsku diviziju drugog poziva, u XII puk. Prvih dana juna 1915. godine vojvoda Putnik se u potpunosti saglasio sa ovim predlogom.

Tokom popune X kadrovskog puka veliki broj obveznika stigao je iz krajeva „Novih oblasti“ naseljenih Hrišćanima, pa u Beogradu vidi-mo i Makedonce, Srbe i Bugare iz „Novih krajeva“. Pored vojnika sa oružjem, određeni broj Muslimana imao je u Beogradu status „nebo-raca“ koji su bili angažovani kao konjovodci ili su bili angažovani na drugim dužnostima u pozadi-ni. Pored 4. bataljona, za koji se sa sigurnošću može reći da je popu-njen Muslimanima iz Sandžaka, postoje informacije da je još jedan bataljon, Treći, takođe bio popu-njen Muslimanima. Oba bataljona činila su rezervu koji je komandant Trupa Odbrane Beograda, general Mihailo Živković morao da upotre-bi već 7. oktobra 1915. godine.

Zaboravljeni heroizam: odbrana Ade Ciganlije i barikada Šemse Midovića

Učesnik borbi za odbranu Beogra-

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

16

značajnijem broju ove snage uzele učešća u Kolubarskoj bici. Regent Aleksandar Karađorđević je u svo-joj proklamaciji od 28. decembra 1914. godine posebno podvukao doprinos „braće naše koju od Tur-ka oslobodismo“, obećavajući im pravo na sve političke i ustavne te-kovine Srbije.

Međutim, regrutacija Muslimana sa „Novih teritorija“ razvijala se na drugačiji način upravo zbog svoje osetljivosti. Sama ideja je isprva stavljena ad akta, potpisivanjem Carigradskog mira između Kra-ljevine Srbije i Otomanske države 1914. Ovim ugovorom okončana su neprijateljstva između dve države, a kada je reč o regrutovanju stanov-nika muslimanske vere sa teritorija koje su nekada pripadale Osman-skom carstvu, dogovoreno je da ono ne može da se vrši u naredne tri godine. Međutim, sa ulaskom Tur-ske na stranu Centralnih sila ideja o regrutovanju Muslimana sa ovih prostora ponovo postaje aktuelna i srpska vlada više nije namaravala da se pridržava onog što je pisalo u Carigradskom ugovoru.

Komadant Trupa Novih oblasti, ge-neral Damjan Popović, kao najupu-ćeniji u ovu problematiku, podneo je srpskoj Vrhovnoj komandi sre-dinom decembra 1914. godine ela-borat o mogućnosti regrutovanja Muslimana iz njegove zone odgo-vornosti u srpske jedinice. Na pr-vom mestu on je istakao da Kralje-vina Srbije popunu za vojsku teško može naći na drugom mestu. Raču-nao je da srpska vojska može da ra-čuna na npr. 5900 regruta, ukoliko pozove „u kadar“ mladiće rođene 1893. i 1892. General se dotakao i psiholoških i političkih posledica. Najpre, on je smatrao da će mera pozitivno uticati na Hrišćane iz No-vih oblasti koji su već angažovani na frontu. Takođe, Popović je sma-trao da bi se pozivanjem Muslima-na pod zastavu njihova sudbina u potpunosti vezala sa Kraljevinom Srbijom. Kako je general Popović pisao „nestala bi nada da će se Tur-ska ikada vratiti na ovaj prostor“. Istovremeno, uvođenjem ove mere, srpska država bi pokazala snagu njenih institucija i njenog autori-teta. Trenutak je bio povoljan jer je upravo ostvarena druga ubed-ljiva pobeda nad austrougarskom vojskom u 1914. godini. Upravo je završena Kolubarska bitka, a nova klasa mladića iz starih gra-nica Srbije tj. pretkumanovske Sr-bije upravo je dolazila na obuku u „Nove oblasti“. To je značilo da

će na terenu biti prisutna dovoljna sila da se nosi sa svim problemima koji bi moglu da iskrsnu. General Popović nije očekivao da će Mu-slimani sa oduševljenjem hrliti u srpsku vojsku, ali nije predviđao ni veće proteste. General je jednino procenjicao da će regruti ispoljiti žal za domom, ali da pravi protesti mogu jedino da se očekuju od stra-ne pojedinih Albanaca.

Konkretan rad na regrutaciji treba-lo je da se obavi u saradnji sa lo-kalnim muftijama i hodžama kako zbog uticaja koji su ovi ljudi imali među Muslimanima, tako i zbog činjenice da su veoma često samo oni imali tačne spiskove mladića određenog godišta. Islamski ver-ski predstavnici imali su ključnu ulogu i u tumačenju ove mere srp-ske države. Cilj državnih organa bio je da se ovo prvo regrutovanje shvati kao želja srpske države da izjednači sve njene podanike u pravima, ali i obavezama. Maće-hinski odnos države i svojevrsno licemerje predstavnika vlasti ogle-dalo se u činjenici da su oni prvo nametali ispunjavanje obaveza od strane podanika koji će tek u ne-koj neizglednoj budućnosti biti izjednačeni i u pravima sa drugim građanima Srbije. General Damjan Popović je preporučivao da se po-zovu četiri klase regruta odjednom, tj. svi rođeni između 1890. i 1893. godine. Ovo je predlagao jer je oče-kivao da će odziv biti slab. Predla-gao je i da se Muslimani pošalju na odsluženje vojnog roka van grani-ca „Novih oblasti“. Iz ovog elabo-rata jasno je da se nisu očekivali veći bezbedonostni problemi prili-kom regrutacije. Ipak, dolazak ve-ćeg broja trupa iz centralne Srbije, kao i ideja o mogućem masovnom ignorisanju regrutacije ukazuje da je sitacija bila izuzetno složena. Iznošenje svog mišljenja general Popović završavao je isticanjem važnosti poštovanja religije novih regruta. „Sa naše strane treba sve učiniti, da novi reguri mogu svoje religiozne obrede vršiti onako isto, kao što su to vršili i za vreme slu-ženja u turskoj vojsci i kao što im se to čini u francuskoj i u engleskoj vojsci.“

Važnost religije pravilno je shvaće-na kao jedno od najvažnijih pitanja za nove regrute. Međutim, upra-vo opisivanje novih regruta kao „muhamedanaca“ otežava njihovo etničko razvrstavanje. Pitanje ra-zvijenosti osećanja nacionalne pri-padnosti i posebnosti Muslimana i Hrišćana sa „Novih oblasti“ svaka-

ko je veoma složeno. Postoji svaka-ko i mogućnost da je srpska vojska upotrebom termina „muhameda-nac“ nastojala da potisne lokalni ili nacionalni identitet Bošnjaka, Tu-raka i Albanaca tretirajući ih kao domorodačko stanovništvo koje se od Srba razlikuje jedino religijom. Ipak, nema istorijskih izvora koji bi jasno ukazivali da je ovakav pri-stup bio praktikovan.

Načelnik srpske Vrhovne koman-de, vojvoda Radomir Putnik podr-žao je predloge koje je izneo ko-mandant „Trupa Novih oblasti“. Ministarski savet Kraljevine Srbi-je je zatim na preporuku Vrhovne komande 25. decembra 1914. go-dine doneo odluku da se u vojsku pozovu tri godišta Muslimana sa „Novih teritorija“. Mladići rođe-ni 1892 - 1894. Mladići su do 18. januara 1915. godine očekivani u kasarnama. Odziv je bio relativno visok jedino u Ibarskoj divizijskoj oblasti, a širom „Novih oblasti“ zabeleženi su brojni problemi po-put odbijanja da se položi zakle-tva ili negodovanja. Incidenti su se naročito ispoljavali u delovima Makedonije gde je regrutovano al-bansko stanovništvo. Krajem 1914. godine na vojnu vežbu je pozvano još osam godišta, to su bili mladići rođeni između 1884 i 1891, s tim što je njihova obuka sprovođena unu-tar granica „Novih oblasti“, dakle u blizini njihovih domova.

Situacija je u svakom slučaju bila veoma složena, a o tome je svedočio i dokument koji je srpska vojska zaplenila početkom 1915. godine kako kruži u „Novim oblastima“. To je bio proglas „Udruženja isla-ma“ nastao februara 1915. godine. U njemu su muslimanski regruti pozivani da ubijaju svoje oficire, uništavaju vojnu opremu kao i da na svaki drugi način podrivaju srp-ske ratne napore. Slanje muslima-na u rat protiv Austrougarske i Ne-mačke viđeno je kao pogrešno jer su ove države bile „saveznice mu-slimanskog kalifata“. Uprkos svim problemima muslimanski regruti su pristigli u svoje centre za obuku, a nema dokaza da je srpska vojska preduzela neke posebne bezbed-nosne mere usled pojave ovakvog poziva na borbu protiv srpske dr-žave.

Postoje indicije da su Muslimani bili mobilisani i pre formulisanja zvanične državne politike po ovom pitanju. Holandski lekar Arijus Tinhoven pisao je u jesen 1914. go-dine da se albansko stanovništvo

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

SABATAJ CEVI VS MEHMED EFENDIJA

MIRSAD-M

IRZA KURGAŠ

19

“Jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena i svakako jedan od ljudi koji su ostavili neiz-brisiv trag među drevne zidine Staroga grada Ulcinja, van svake sumnje jeste Sabataj Cevi. Čovjek koji je obilježio jedan dio svjetske kul-turne baštine koji je svojom pojavom i svojim učenjem dao veliki doprinos istoriji, ne samo kod nas već, slobodno se može reći i u svjet-skim razmjerama.Danas se na trećem spratu kule Balšića nalazi na bijelom mermeru ugravirana Davidova zvi-jezda koja potvrđuje tezu da je on duboko u duši ostao Jevrej... Turbe u kojem se nalazi nje-gov grob se sa posebnim fanatizmom i danas čuva i ono se nalazi u jednom privatnom posje-du. Čuvari tog turbeta misteriozno čuvaju nje-govo ime i nikad vam neće priznati da se radi o nj mu... “, navodi se u prospektu Turističke organizacije Ulcinja.

U opširnom tekstu o Sabataj Ceviju u nedjeljni-ku “Monitor”, Mustafa Canka između ostalog piše o interesovanju nekih jevrejskih zvanični-

ka za Cevijevo bivstvovanje u Ulcinju :“ Najbitnija jevrejska figura 17. vijeka je umrla i sahranjena u Ulcinju, a neki stanovnici su mu poklonili turbe (mauzolej)”, kaže Cerović, čija NVO kao jedan od ključnih ciljeva ima upravo afirmaciju vrijednosti koje je promovisao Saba-taj Cevi.Na ovaj način Ulcinj, odnosno Sabatajev Al-kum, će se, na još mala vrata, vratiti na mapu svjetskog jevrejstva. Njegovih poštovalaca ima oko dva od ukupno 14 miliona Jevreja razasu-tih diljem planete, a koji su uglavnom sefar-dskog porijekla. Naravno, ima i onih koji su Aškenazi. Većina Rusa koji su posljednjih go-dina kupili ili sagradili kuće u Ulcinju su upra-vo Jevreji. O ovoj velikoj priči razgovarali su crnogorski čelnici i vrhovni rabin Izraela Jon Mecger, koji je prije tri godine boravio u našoj zemlji....Ta velika ličnost jevrejske istorije mogla bi sada, kako smatra čelnik prve jevrejske nevla-dine organizacije Likud u Crnoj Gori, Ratko Cerović, postati magnet za dva miliona ljudi koji su uvjereni da je on bio mesija i reformator Talmuda...”.

„Bila bi velika dobit za Ulcinj i čitavu Crnu Gori kada bi uspjeli da te ljude dovedemo na poklonjenje Ceviju”, kaže Cerović za Monitor najavljujući i značajne investicije iz Izraela.”M. Canka, opet, u svojoj knjizi “Ulcinj u osman-skoj imperiji”, u vezi Sabetaj Cevija između ostalog zaključuje: “...Ta vjekovna mješavina nacija, rasa i kultura u kojoj svako po nešto daje i uči od drugih, stvorila je građanina Ul-cinjanina, koji nikada nije bio vjerski fanatik! Samo je u tom kontekstu razumljivo zašto mu-slimanima nijesu smetale Davidove zvijezde u Kuli Balšića ili na zidovima Pašine džamije...”

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

18

da, Bogosav Vojnović-Pelikan, pisao je 1931. godine da je sa početkom odbrambenih operacija pukovnik Tufegdžić „sve drugo, samo ne običan čovek od krvi i mesa“. Nakon masovne artiljerijske pripreme 6. okto-bra, narednog dana otpočele su bliske borbe koje su se prenele na beogradske ulice. Isti savremenik upu-ćivao je pohvale muhamedanskim bataljonima pod Tufegdžićevom komandom. Jedna od tih jedinica pod komandom kaplara Šemse Midovića pružila je odsud-nu i najuporniju odbranu Austrijancima u centru Beo-grada. U uslovima današnje percepcije međuetničkih odnosa nije teško pretpostaviti zašto su ove herojske epizode u kojima su učestvovali bošnjački vojnici pre-puštene zaboravu. Evo kako je te događaje opisao Voj-nović-Pelikan: „Njegov odred (Kombinovani, prim. D. Šarenac) sačinjavaju i dva bataljona 10. puka kadrov-skog, novi naši borci regruti muslimani iz Sandžaka. Pod smišljenom komandom pukovnika Tufegdžića ova dva bataljona pokazala su se dostojnim srpskog oružja, a njihova barikada kod Uprave fondova ispred Pozorišta, pod komandom njihovog desetara kaplara Šemse Midovića iz Sjenice, najduže se je opirala Au-strijancima koji su nadirali od Dorćola i nisu mogli odneti barikadu sve dok Nemci ne izbiše kod Londo-na.“

Upravo ovaj zapis potkrepljuje tvrdnju da su u Beo-gradu, u Desetom kadrovskom puku, bila dva, a ne jedan muslimanski bataljon. Autor kaže i da su oba bila iz Sandžaka. Treći bataljon je sa Torlaka, gde se nalazio u rezervi, poslat na najkritičniji položaj: na Dunavski kej. Tamo je uzeo učešća u očajničkm poku-šajima srpske vojske da uspostavi kontrolu nad oba-lom Dunava. Jedan od juriša vodio je i major Dragutin Gavrilović, a kako su njegove trupe bile sastavljene od raznorodnih jedninica,moguće da je među njima bilo i mladića iz Sandžaka. Četvrti bataljon je poslat, iz Rakovice, kao ispomoć na Adu Ciganliju. Tu su ta-kođe vođene žestoke borbe.

Isti autor, Bogosav Vojnović-Pelikan, pomenuo je uče-šće jednog muhamedanskog bataljona u uspešnom odbijanju nemačkog pokušaja iskrcavanja na Adu Ciganliju. Pisao je „Oni pak delovi koji su uspeli da se prebace na Adu, bili su prosto uništeni našom po-sadom jednim bataljonom 7. puka II poziva i bataljo-nom 10. kadrovskog puka (muslimana).“ Nakon tri dana bitke, tri četvrtine Desetog kadrovskog puka bile su uništene, kao i sve ostale srpske jedinice Odbrane Beograda.

Pored velike hrabrosti i neospornih zasluga za od-sudnu odbranu prestonice za manje delove muha-medanskih bataljona vezuju se kolebanje i predaja u završnici bitke. Na osnovu dnevničkih zapisa Koman-danta odbrane Beograda generala Mihaila Živkovića vezanih za 8. oktobar 1915, Bošnjaci se nalaze među više stotina srpskih vojnika koji su zarobljeni na Adi Ciganliji kao i Dunavskom keju. Za ostale delove Mu-hamedanskog bataljona Živković kaže da su počeli da se osipaju i povlače prema Topčideru. Slučajevi predaje i demoralizacije zabeleženi su i na drugim li-nijama odbrane koje su držali etnički srpski vojnici, bez prisustva nacionalnih manjina u redovima. U tom smislu, najznačajnije je bilo nemačko zarobljavanje srpske posade koja je branila prostor oko današnjeg SC „Gale Muškatirović“. Muhamedanski odredi su tako i u herojskoj odbrani i u kasnijem povlačenju sa beogradskih položaja delili sudbinu srpskih vojnika.

Učešće muslimanskih bataljona u srpskoj vojsci pre-pušteno je kako zaboravu tako i legendi. Možda je to najopasnija kombinacija za savremenike. Kao mogući razlog za nipodaštavanje ove istorijske epizode može se navesti da je ovaj slučaj viđen kao suviše kompli-kovan i nepodesan za uklapanje u jednu isključivo „srpsku“ priču kako se borba Kraljevine Srbije u Pr-vom svetskom ratu i danas doživljava u Republici Sr-biji. Međutim, od 707 000 građana Kraljevine Srbije koji su prošli kroz srpsku vojsku tokom 1914 - 1918, njih između 50 i 60 hiljada osoba činili su Hrišćani i Muslimani iz „Novih oblasti“. Dakle, oko 10 procena-ta srpskih vojnika gotovo se sigurno nisu osećali Sr-bima, ali su makar u jednom trenutku bili deo ratnih napora srpske države.

U svakom slučaju bez otvaranja novih pitanja i osla-njanja na nove izvore srpska istoriografija sama sebe ograničava na ponavaljanje matrica prema kojima je Prvi svetski rat tumačen kako u vreme Kraljevine Jugoslavije tako i kasnije u doba SFRJ. Na taj način se lišavamo mogućnosti za dubljim sagledavanjem izuzetno dramatičnih događaja koji su promenili sva-ki aspekt života u Srbiji, pa tako i međunacionalne i međureligijske odnose. Novi uglovi posmatranja do-gađaja omogućili bi da se unutrašnji život Kraljevine Srbije bolje razume, kako u pretkumanovskoj Srbiji tako i u Novim oblastima bez obzira na to ko je srpsku vlast doživeo kao oslobodilačku ili pak okupatorsku. Stogodišnjica je prilika i da se istorija muslimanskih, danas bi rekli bošnjačkih, bataljona prouči i javno obeleži bez diskrecije koja je pratila ovu temu u Kra-ljevini Jugoslaviji.

Postoji čitav niz faktografskih nepoznanica koje se tiču obe strane. S jedne strane, to je ponašanje države, a na drugom kraju to su regruti, u slučaju ovog tek-sta, Bošnjaci. Ono što je za sada jasno je da se za ove trupe ne može vezati nijedan narativ koji je isključiv. Izvori ne ukazuju da su regruti prisilno mobilisani, ali ni da su oduševljeno odlazili u rat za Kraljevinu Srbi-ju. Ono što je, međutim, nepobitno je da su bataljoni muhamedanaca barem u nekoliko navrata hrabro bra-nili prestonicu države koja ih je tretirala kao nelojalni element i kao drugorazredne građane. Grad Beograd, srpsko društvo i država Srbija trebalo bi, s jedne stra-ne da iskažu zahvalnost, a s druge strane žaljenje zbog tretmana kome su ovi ljudi bili izloženi u vreme Kra-ljevine Srbije/Jugoslavije.

Dr Danilo Šarenac - saradnik Instituta za savremenu istoriju

(Preuzeto sa: www.internetbilten.com)

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

21

kraju i preduslovima za njegov dalji napredak...Ime Sabetaja Cevija je najzanimljivije i najprivlač-nije. Uzmete li u ruke bilo koju svetsku enciklo-pediju ili iscrpniju istoriju naći ćete u njoj zabe-leženo njegovo ime... Dok su ostala takozvana sveta mesta: Jerusalim, Rim i Meka izrazito ver-skog obeležja, ovo ovde, u Ulcinju, predstavljalo bi mesto hodočašća jednom u osnovi naprednom društvenom radniku, borcu za pravdu, jedna-kost i slobodu...”.U romanu “Davidova zvijezda”, o Sabetaju Cevi-ju i njegovom dolasku u Ulcinj u vrijeme sultana Mehmeda IV, piše crnogorski akademik Zuvdija Hodžić: “Na zidu perdo odvojene odaje... osta-la je šestokraka zvijezda, svjedok da se nesuđeni Mesija nije odrekao svoje vjere.”Očigledno forsiranje teze o Cevijevom istrajava-nju na pripadnosti judaizmu, ima više osnova u šićardžijskom istupanju, kako bi se, eventualno privukli jevrejski turisti i potencijalni investito-ri. Njihov ključni argument je postojanje “oltara” u Balšića kuli, što je očigledna proizvoljna kon-strukcija. Ako bismo prihvatili takve pretpostav-ke, onda bi brojne džamije u našim krajevima predstavljale bogomolje prikrivenih Jevreja, a na mezarjima bi, takođe, našli iste te Jevreje ispod nišana sa uklesanom “Davidovom zvijezdom”.

Koliko je tragikomike u potenciranju jevrejstva i svega što uz to ide, govori i česma u ulcinjskom Starom gradu, koju su postavili članovi organi-zacije “Rotary international”!

Već dugo, dugo kod nas duvaju neki čudni vje-trovi. Za devastaciju Starog grada definitivno ne-ćemo kriviti razorni zemljotres iz 1979-te, jer je ljudski faktor (kako to gordo zvuči!) počinio ne-popravljivu štetu i van tvrđave. Primjer unište-nih hotela, kao i svih ulcinjskih firmi zaključno sa “Solanom”, ne govori o bezumnosti onih koji su svemu tome kumovali, već o ćutnji bez granica građana Ulcinja!Kao ilustracija istorijskih dešavanja na jednom prostoru, mogu poslužiti ove dvije fotografije:

Šta se desilo sa kostima iz tri turbeta sa fotografi-je ne zna se, a stariji mještani navode da je kamen sa istih upotrijebljen u izgradnji potonjih susjed-nih objekata!

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

20

Ne dovodeći u pitanje izvanrednu knjigu ovog autora, u ovom slučaju se radi o klasičnoj zamjeni teza! Tzv. Davidova zvijezda, ili Sulejmanov (So-lomonov) pečat, je islamski simbol od praiskona i predstavlja Ismi Azam, najuzvišenije Allahovo ime. Sastavni je dio “baštine čovječanstva”.

Jedan od simbola koji se često viđa u islamskoj umjetnosti i arhitekturi jeste i simbol čempresa - Selvije, koji se može vidjeti u brojnim džamijama, a koji je uklesan na drugoj niši Balšića kule. U islamu predstavlja “Elif”- tewhid jedinstvo Alla-hovo. Elif u ebdžed hesabu je jedan- 1.Inače su ovakve niše bile sastavni dio enterije-ra većine stambenih objekata iz orijentalnog, osmanlijskog perioda. U dostupnim publikacijama koje se odnose na Sa-betaja Cevija, navodi se: “Njegovo očuvano turbe danas se nalazi u dvorištu porodice Manić...” Interesantno je da Bajro Agović u djelu “Turbeta i sahat kule u Crnoj Gori”, opisujući Turbe Murat Dedaj, koje se nalazi u sklopu kuća porodice Ma-nić, niti jednim slovom ne pominje priče o Saba-taj Ceviju i mogućnost da je upravo on sahranjen u tom turbetu...?

Razgovarali smo sa Aslan-Ljanom Manićem, ro-đen 1939. g., koji je najstariji u svojoj porodici te, shodno tradiciji, najodgovorniji za brigu o turbetu Murat Dedaj. Kaže da je u njihovoj ma-

hali nekada bilo 35 kuća Manića, a da je turbe sa okolnim mezarjem (uglavnom sa derviškim bašlucima) bilo sastavni dio kompleksa nekadaš-nje džamije koja je srušena, a koja se nalazila na prostoru ispod zelene pijace, sadašnjeg parkinga i okolnih dućana. Priloge koji se ostave u turbetu, Manići su uvijek davali siromašnim sugrađani-ma ili djevojkama pred udaju... O Murat Dedaju ne znaju ništa. Tokom svih prethodnih godina, koliko on pamti, mnogi su dolazili i interesovali se za ovo turbe. Jednu delegaciju tradicionalno odjevenih Jevreja iz Amerike, doveo je predstav-nik Islamske zajednice iz Podgorice. Na odlasku, Jevreji su mu se zahvalili zbog toga što su Ma-nići sačuvali turbe, mada Ljano tvrdi da tu nije sahranjen Sabataj Cevi, već negdje u ulcinjskoj tvrđavi. A čuo je takođe, nedavno, da je njegov grob pronađen negdje u Albaniji. Među brojnim posjetiocima, naročito je spomenuo nekog ćopa-vog čovjeka koji se svojevremeno interesovao za turbe i ko je u njemu sahranjen. S tim u vezi, u povjerenju nam je naveo i lokalnog fotografa, koji je tzv. “dežurno uho”... Ovo nas je podsjetilo na roman Eriha Koša “U potrazi za izgubljenim mesijom”, gdje opisuje Bogdana Zirojevića, jed-nu od glavnih ličnosti: “...vukući za sobom levu nogu ukrućenu u kolenu...”. Pišući ovaj roman, posvećen Sabataju Ceviju, ču-veni srpski pisac i akademik je sigurno prethod-no pomno istražio ulcinjsku tvrđavu i okolinu. Ono što je interesantno jeste činjenica da u svom trotomnom djelu nigdje ne spominje “jevrejski oltar” u Balšića kuli. Kako objasniti ovu činjeni-cu, s obzirom da je taj artefakt ključni “dokaz” koji se odnosi na Cevija i njegov život u Ulcinju? I Koš, (kao NVO “Likud”) kroz svoj roman pro-vlači tezu o dobrobiti koju bi ulcinjski kraj imao, ukoliko bi se našli zemni ostaci Sabataja Cevija:“...Ako bi mi pošlo za rukom da pronađem ovde grob koji tražim ... predstavljalo bi to veliki do-bitak i za nauku i za samo mesto. Bila bi to ned-vosmislena potvrda o boravku ovog znamenitog čoveka u Ulcinju, o čemu su, istina, govorili mno-gi zapisi, pa i nekoliko knjiga, ali što dosad nije nikakvim neposrednim i nesumnjivim dokazom moglo biti potvrđeno. A pošto je reč o čoveku koji je u svoje vreme bio neobično ugledan, moćan i bogat, čuven kao predvodnik velikog svetskog pokreta, sigurno je da bi njegov grob predstav-ljao ne samo mesnu već i svetsku znamenitost, koja bi u Ulcinj privlačila mnoge hodočasnike i turiste. Neke, kao njegove pristalice, druge zato što su njegovi žestoki protivnici, a treće što u nje-mu vide neobično zanimljivu živopisnu ličnost, pa i životnu sudbinu koja je, na neki način, i nji-hova.U manjim razmerama, razume se , i svakako na drugačiji način, njegov grob u Ulcinju predstav-ljao bi neku vrstu Meke i sigurno je da bi već od-mah, u samom početku, dok se nalaz ne pročuje i putevi ne poprave, dolazili ovamo kao na Ćabu, mnogi hodočasnici. I po nekoliko desetina hilja-da ljudi godišnje i to mahom onih bogatih, koji neštede novac i spremni su da ga troše. To in-teresovanje donelo bi nesumnjivo velike koristi mestu, a i svi nadležni činioci bili bi prinuđeni da više pažnje posvete razvoju turizma u ovom

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

23

ski kraj u XVIII stoljeću, u monografiji Istorija Pljevalja, str: 165.) Razmjer koji govori i o brojnosti muslimana u ovoj nahiji je da su muslimani bili zastupljeni sa 82%,a hrišćana je bilo svega 18%. (Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, str. 44.) Evlija Čelebija je 1660. godine rekao za žitelje Pljevalja (Usp. Bećović Uzeir, Gajret U Pljevljima, str. 89.) da „nose mačeve i puške, a bave se trgovinom. Go-vore bosanski i svi su gostoljubivi, plemeniti i čovječni ljudi“. Ima do sedam stotina tvrdo građenih, daskom, ćeremidom i pločama pokrivenih kuća, s vinogradima, bez bašča. Pašin saraj nalazi se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice“. (Čelebi Evlija, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, str. 399.)

Za razliku od Novog Pazara, gdje je muslimansko stanovništvo većinom bilo naseljeno u gradu, u plje-valjskom kraju islam se uglavnom širio u seoskom području. Razlog ovakvog širenja islama u Pljevljima, najvjerovatnije je taj što su seosko stanovništvo uglav-nom činili bogumili. Posebno je to bilo karakteristično za Kukanj sa Bukovicom. (Aličić Ahmet, Širenje islama u Hercegovini, str: 68.) U Pljevljima su se, kao i u drugim muslimanskim mestima, mezaristani formirali oko dža-mija. Neki su sačuvani do današnjih dana, a ima mnogo sačuvanih mezara i nišana sa arapskim epitafima, dok je nemali broj i onih bez ikakih natpisa. Mnogi mezari-stani su djelimično ili u potpunosti porušeni zajedno sa džamijama čijim vakufima su pripadali. (Hadžić Fatih, Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandža-ku, str. 383.)

PRIJEPOLJEVaroš Prijepolje zauzeo je Ahmed-paša Hercegović. U osmanskim defterima Prijepolje se spominje i kao ‘Sami Pazar’. Varoš se bila razvila u ugledni kadiluk. Ali, ovaj grad su pogađali česti sukobi i paljevine. Grad je neko-liko puta spaljivan između 1650.i 1750.godine. (Poturak Bahrija i Dacić Nadir, Ibrahim-pašina džamija i Bakije-ha-nume medresa, str. 15.) Čelebija ga zove ‹Prepol›.

,,Idući, zatim, u zapadnom pravcu ostavili smo opet (Čelebija, prim.aut.) na desnoj strani grad Prijepolje (Prepol)...’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.) Prijepolje je u stara vremena bio veliki šeher. Kad je Fatih pošao da osvoji Bosnu, on je snagom Ahmed-paše Herceg-zade, osvojio i ovu varoš Prijepolje. ... Tu se nalazi Ibrahim-pašina džamija. To je vrlo udobna i privlačna džamija s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. ...Ima dva velika hana i udoban mali hamam. Ima svega jednu tekiju, dvije osnovne škole (mekteba) (V. Hadžišehović Munevera, Muslimanka, str. 31.) i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zadužbine. Prihodi od kirije ovih duća-

na troše se za održavanje mosta. Idući iz te kasabe pre-ma istoku, obalom rijeke Lima, kroz groblje, došli smo u vakuf-kasabu Donje Prijepolje. ... Tu ima deset džamija sa mihrabom. Džamija Husein-paše je udobna i dobro posjećena. ...Ima i tri hana. Najpoznatiji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića.’’ (Čele-bija Evlija, Putopis, str. 388.) Kako su musalle bile sredi-šte okupljanja, a po propisu iz 1536.godine broj musli-mana se naglo povećava, onda datum njene izgradnje treba tražiti u tom periodu. (Baltić Mustafa, Prijepoljska musalla, Bošnjačka riječ br. 21- 23., str. 74)

1439.godine odredi vojske ušli su u naselje Mileševac, a vlast u njemu su uspostavili 1465. Prijepolje u 16.sto-ljeću prelazi u sastav Pljevaljskog kadiluka. Mileševac u 17.stoljeću dobija naziv „Hisardžik“ (‘Mala tvrđava’) koji se tako naziva i danas. Prijepoljski kadiluk biva po-novo formiran u 18. stoljeću. Džamije, hanovi i hamami bili su građeni od bolje obrađenog kamena, kako bi se izdvajali iz brojnih nizova dućana, koji su postavljeni tako da prate prirodne putanje u području. Svi objekti skupa činili kompoziciju koja se lijepo uklapala u urba-nistički ambijent. Bezistani se grade u većim centrima, pored nizova dućana i magaza. Mogu biti kao jedin-stven pravougaoni prostor razdijeljen stubovima i lu-kovima u kvadratna polja prekrivena kupolama ili ba-čvasto zasveden prostor pokrivene ulice, na koji se vežu niži dućani. Dućani i magaze su nosioci gotovo cjeloku-pne aktivnosti u čaršiji. Izgrađuju se uz uske ulice čar-šije i opkoljavaju hanove, hamame, džamije. Građeni su u nizovima, podjeljeni tankim zidanim, često i drvenim pregradama, a prekriveni su u grupama zajedničkim krovom. Tkanine za lagahnu žensku odjeću, kao pau-činu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene, oblače na noge čizme iz mehkane crvene ili kao limun žute kože. (Časopis za kulturu i društvena pitanja ‹Behar› br.109.)

BRODAREVO

U historijskom muzeju u Bursi na osmanskom jeziku je zapisano: ,,Za vrijeme vladavine sultana Mustafe,

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

MERSADA NURUD

DINA

AGO

VIĆ

SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU

22

(III DIO)

PRIBOJ,,Kasaba Priboj je kasaba sa hiljadu kuća, džamijom, hanom (Halilagić Džemail, Legenda o sjeverinskom hanu i tekiji, str. 8.), hamamom i nekoliko dućana. To je vrlo lijepo mjesto koje smo mi (Čelebija, prim.aut.) opisali prošle godine idući iz Bosne u Rumeliju.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.) Značajnu ulogu za Priboj odigrao je vakuf Azebana Hasan-age. Hasan-agina vakufnama (Usp. Bejtić Alija, Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, str. 53.) čuvana je u Va-kufsko-mearifskom povjereništvu u Priboju. (Dizda-rević Faruk, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, str. 64.) Sinan-beg Boljanić je podigao džamiju, karavan-sa-raj, most na Limu... (V. Hodžić Omer, Islamski vjerski objekti na području opštine Priboj, dipl.rad)

,,U ovoj kasabi (Priboj) pojeli smo nešto malo hrane, uzeli vrijedne vodiče i ponovo prešli na suprotnu stra-nu rijeke Lim, na teritoriju kasabe Rudo (‘Duda’).’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.)

Za Priboj se oduvijek dodaje nastavak ‘na Limu’. Ri-jeka Lim je dobila ime od riječi ‘limes’, što znači ‘gra-nica’. Ceste su u osmansko doba povezivale gradove, naselja, trgove, putevi od kaldrme i makadam dru-movi. Ulice i putevi kad se jednom naprave, nikad ne nestaju, već se samo prilagođavaju vremenu u kojem se koriste. Ulice Osmanskog grada dijelile su se na drumove ili džade, sokake, sokačiće i tzv. čikme - sli-jepe ulice. Proširenjem ulica dobijali su se gradski tr-govi (pazari). Musale su bile posebne vrste obrednog trga koji je služio za obavljanje namaza u džematu. Most na Limu je podignut 1853.godine, a čuvala ga je turska vojna posada. (Usp. Šalipurović Vukoman, Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem polimlju u XIX vijeku) Čaršija je jedna od najvažnijih karakteri-stika grada, njegov centar, komercijalna, edukativna i druga zona u kojoj se obavlja većina privrednih, obra-zovnih i drugih aktivnosti. U većim gradovima ove aktivnosti su se postepeno širile i na zone van glavne čaršije.

Mjesta koja su bila sačinjena od nekoliko sasvim odvojenih naselja, imala su po nekoliko manjih tr-govačko-zanatskih tački. Glavni bazar, u klasičnim

gradovima, jes čaršijski kompleks sastavljen od niza zanatskih i trgovačkih grupica pod jednim krovom. Bazar je pretstavljao nukleus niza pokrivenih ulica sa dućanima, a njegov centar obično bi bio bezistan. Bezistan je riječ perzijskog porijekla i znači prodavni-cu ‘beza’, tj. tekstila. (Mala enciklopedija Prosvete, str. 208.).Trgovci i zanatlije koji su radili u čaršiji, preki-dali su posao u namaskom vremenu i namaze klanjali u čaršijskim džamijama. Hamame su koristili skoro svi stanovnici grada.

PLJEVLJAOsmanlije su zauzeli ovo mjesto u ljeto 1465. godine i dali mu ime Taslidža – kameno mjesto. I ovim voj-nim pohodom rukovodio je Isa-beg. (Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918, str.18.) U nje-mu se nalazi Husein pašina džamija, (Usp. Kujović Dragana, Zapisano u Pljevljima, Monografija, str. 111.) dobila ime po Husein paši Boljaniću. Tačan datum rođenja i smrti Husein-paše (Usp. Bećović Uzeir, Hu-sein-pašina džamija, str. 191) nije poznat, ali se može pretpostaviti da je živio mnogo godina, obzirom da je bio na raznim važnim funkcijama u Osmanlijskom carstvu - preko trideset godina. Husein-paša Boljanić u drugoj polovini XVI vijeka postaje istaknuti funkci-

oner. (Zlatar Behija, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi br.14-15, str. 129.)

Čelebija veli: ,,Zbog toga što je podugnut u sredini brda, na prostranom i zelenilom obraslom polju po-kraj jednog vrela, ovaj grad dobio je ime ‘Taslidža’ (Kamenica). … Ima svega deset džamija sa mihra-bom. Najimpozantnija i najljepša je džamija Hasan-paše Boljanića. (U fusnoti u ‘Putopisu’ stoji: ,,Treba Husein-paše’’) Ona ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu visoku kupolu. … Ovdje postoje još: Hadži Husinova, Hadži Rizvanova, Hadži Alijina, Odobašina i Ahmed-begova džamija. Ima, također, dvije medrese i tri osnovne škole (mekteb). (Čelebija Evlija, Putopis, str. 392.) Interesantno je da su se Pljev-lja, za razliku od drugih gradskih središta, razvijala bez vojnog utvrđenja. (Pelidija Enes, Pljevlja i Pljevalj-

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Priboj

Pljevlja

Prijepolje

Brodarevo

DA LI JE OVA HLADNOĆA ODRAZ NAŠIH SRCA?

BENJAMIN VEJSILOVIĆ

25

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

24

Husein-paša Kepriroglu postavi za upravitelja Brodareva Mahmut Malkan Čauš-bašu 1698.godine. Umro je u Brodarevu 1727. i sahranjen je pored dža-mije koju je sam sagradio. Džamija u Brodarevu sagrađena je 1706.godine. Malkan čaušova džamija ima drvenu munaru i više puta je obnavljana. U Brodarevu su se nalazali mnogi dućani u kojima se radili obućari, kovači, krojači ‘miljtana’, a krojili su se i ‘katovi od hareta’ za nevjeste.

Hanovi i karavansaraji predstavljaju poseban vid stambenih objekata, za smještaj putnika i putničkih karavana. Veći hanovi podizani su uz glavne saobraćajnice i bili su uzrok kasnijeg formiranja naselja. Najstariji han je jed-nospratna građevina izduženog tlocrta sa širokim ulazom na dužoj strani i povišenom estradom sa kaminima duž zidova u unutrašnjosti. U nižem, centralnom prostoru ostavljani su konji, dok su se putnici u grupama odma-rali oko kamina. Mnogo češće hanovi su građeni na sprat, tako da su u pri-zemlju imali štale, magacine za robu, ponekad i kahvanicu, dok je na spratu veći broj soba. Oni su bili vakufska dobra koja su pojedinci uzimali u zakup.

Halilagić Džemail, Legenda o sjeverinskom hanu i tekiji, Vakat br. 1., Novi Pa-zar, 2010.

Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

Bejtić Alija, Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, Impresium, Sa-rajevo, 1945.

Dizdarević Faruk, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, Zavičajni muzej Priboj, 2000.

Hodžić Omer, Islamski vjerski objekti na području opštine Priboj, dipl.rad, FIS, Novi Pazar, 2007.

Šalipurović Vukoman, Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem polimlju u XIX vijeku, Institut za istoriju umetnosti, Beograd, 1979.

Mala enciklopedija Prosvete, Prosveta, Beograd, 1986.

Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2013.

Kujović Dragana, Zapisano u Pljevljima, Monografija, Almanah, Podgorica, 2006.

Bećović Uzeir, Husein-pašina džamija, Almanah, Podgorica, 2006.

Zlatar Behija, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi br.14-15, Institut za istoriju, Sarajevo, 1978.

Pelidija Enes, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, u monografiji Istorija Pljevalja, Opština Pljevlja, Pljevlja, 2009.

Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja, 1989.

Bećović Uzeir, Gajret U Pljevljima, Almanah, Podgorica, 2007.

Aličić Ahmet, Širenje islama u Hercegovini, Naučni skup ‹Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu›, Zbornik radova Prilozi za orijental-nu filologiju 41/1991, Sarajevo, 1991.

Hadžić Fatih, Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, Avli-ja, Rožaje, 2013.

Poturak Bahrija i Dacić Nadir, Ibrahim-pašina džamija i Bakije-hanume medresa, Ibn Sina, Sarajevo, 2010.

Hadžišehović Munevera, Muslimanka, Clifton New Jersey, USA, 1997.

Baltić Mustafa, Prijepoljska musalla, Bošnjačka riječ br. 21- 23., Novi Pazar, 2011.

Časopis za kulturu i društvena pitanja ‹Behar› br.109., KDBH ‹Preporod›, Zagreb, 2012.

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Iz minuta u minut dobijamo informacije putem druš-tvenih mreža o trenutnim temperaturama mjesta odakle smo. U skorijoj prošlosti nije ovako hladno bilo, da Allah sačuva, ali, da li je ovo u neku ruku pokazatelj i naše em-patije, ako je uopće i imamo.

Migranti oko nas hodaju snijegom dubine 30cm u papu-čama, sestre po islamu na smetovima hodaju u neke rol-kice, ljudi se hrane iz konteinera, da li mislite da su oni to birali? I šta mi zapravo možemo uraditi za njih?

Dok bacamo višak hrane poslije obroka, gomilamo gar-derobu u nekim skladištima koju smo zamijenili novom, ljepšom, vodu trošimo na hektolitre a ne moramo, sjetimo se na da drugoj strani postoji onaj sloj drštva koji nije u mogućnosti to sve obezbjediti sve to sebi i svojoj djeci.

Ovo nije ništa drugo do pokazatelj naših srca i grijeha u kom gazimo, jer malo ko je svestan da je ovo dašak dže-hennema, nije nam bez razloga ovako niska temperatura, opomena... ali, kome je do opomene kad dolazi period masovnog griješenja, (ko da malo griješimo ostalim dije-lom godine) negdje smo debelo zakazali.

Ima nešto što nam ne da da razmišljamo o svemu ovome, ili ima neko, a taj NEKO smo mi u dubini nas, mi koji ne razmišljamo (dovoljno) o drugima već samo sebe gle-damo, svoju djecu i svoje porodice, a to što nam komšija nema ljeba ili drva, to je drugo.

Ne brine me led ono nas koliko me brine “led“ u nama samima. Jer sve bude i prodje, ostajemo mi, da se borimo protiv nas samih ili da se predamo unutrašnjim privima.

Koliko god je temperatura napolju, pomnožite je sa 5 i vidjet ćete kolko smo mi hladni. Neka je na ponos onima koji se ne pronalaze, a i onima koji imaju nešto u kućama, a da im to ne treba, neka udijele nekome kome treba. Nas ili naše je Allah iskušao, a i Allah nam je olakšao da ste-knemo sevab, nekome je nešto sigurno potrebno, te samo treba da uradimo pravu stvar u pravom trenutku, ništa više.

Ne krećite na put bez ziimske opreme, i vidim da su se svi opremili zimskim gumama, lancima i ostalim potrebnim putnim dodacima, i to samo za par mjeseci, a da li smo se spremili za onaj tamo pu, da li se spremamo za ahiret? Putujemo danima i godinama, a da nas zadesi kakva teš-koća, te ta nam tu dodje provjera za DALJE, da li bi prošli?

Pravo je vrijeme da pogledamo kako smo stigli dovde i kako ćemo odavde nastaviti... ako neko može, neka na-hrani pse lutali,e neka obuče siromahe, neka nahrani gladne, pomoć nam je svima potrebna, bilo kakve vrste, bilo da se radi o materijalnoj ili nematerijalnoj, nije nije sve potaman, te zbog toga smo u još većoj obavezi da po-mognemo, ne zbog drugih nego zbog nas samih.

Pravi je trenutak da po ovako hladnom vremenu odledi-mo naša srca, i budemo barem za stepen bolji, a li samo za početak.

PRIJEVOD KNJIGE “ZAŠTITA OKOLIŠA SA ASPEKTA ISLAMA”

27

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu ‘’Zaštita oko-liša sa aspekta islama’’ autora dr. Ragiba es-Serdžanija u prevodu prof. Afana Latića. Ovo djelo je prema riječima prevodioca 2012., godine nagrađeno Internacionalnom nagradom ‘’Princ Naif bin Abdulaziz Al Sa’ud’’ za doprinos islamskoj tradiciji i savremenim islamskim istraživanjima.

– Ovaj moj prijevod predstavlja skroman doprinos reevaluaciji svi-jesti o životnoj sredini, njenoj zaštiti i ulaganju u nju, naročito sa aspekta islama, uz osvrt na njen tretman u prijašnjim, velikim i moć-nim civilizacijama. Ova studija nam pruža uvid u neke nepozna-nice, zanimljivosti, što će uveliko doprinijeti jačanju naše svijesti o očuvanju i unapređenju životne sredine. Ipak, ukoliko želimo da do toga uopšte i dođe, prvo moramo raditi na jačanju i očuvanju naše svijesti, što će za posljedicu imati kvalitetniji odnos prema životnoj sredini. – kazao je Latić povodom publikovanja prijevoda na bosan-ski jezik ove izuzetne knjige.

– Problem okoline je odavno postao ozbiljna prijetnja nanoseći ljud-skom životu dalekosežnu štetu. Različite vrste zagađenja, nesum-njivo, nanose štetu osnovnim prirodnim resursima na zemlji. Tako imamo zagađenje vazduha, vode, zemlje i hrane. Sve ove vrste za-gađenja su usmjerene štetno po život čovjeka. Naše vrijeme karakte-rišu brojne, često i radikalne promjene u svim segmentima ljudskog života te se javlja potreba da se sačuva životna sredina prema kojoj se nemarno odnosimo. Odnos prema životnoj sredini može biti ne-savjestan ili nesvjestan, što nam u konačnici nanosi nenadoknadivu štetu. – kazao je profesor Latić.

– Činjenica je da je naša svijest po pitanju zaštite okoliša uistinu do-vedena na minimum, i ovo predstavlja skroman pokušaj podizanja iste ne samo kod muslimanskog naroda već svih onih koji razmi-šljaju o budućnosti za naredna pokoljenja. Usuditi se na vlastite promjene je cijena napretka, pa tako i okoliša i ambijenta u kojem živimo, a koji će poslije nas naslijediti naša djeca. Neka nam impera-tiv bude da im u amanet ostavimo ljepši, bolji i kvalitetniji ambijent za život. A Allah je Pokrovitelj uspjeha. – kazao je prevodilac ovog izvanrednog djela prof. Afan Latić.

Knjigu možete poručiti na mejl: hadro.mirsad@hotmail.com

ili na broj telefona +382(0)68583764 - Mirsad Hadrović

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

SENADIN HALITO

VIĆ MI NE VOLIMO SVOJU DJECU

26

Prvi je radni dan za škole u mom gradu posle pro-duženog zimskog raspusta. Svi znamo i zašto je taj raspust i produžen.

Stižem po običaju malo ranije ispred predškolske ustanove na Hađžetu, da uzmem svoje dijete. Hladno je. Mrak je. Snijeg tiho pada.

Sjetih se svojeg školovanja. Sjetih se zbog toga što dva roditelja glasno razgovaraju o tome kako im je dijete kazalo da mu je jutros bilo hladno u školi. Nema gri-janja. Da su ozebli. Ja slušajući to, u redu gdje zajedno čekamo naše najmilije, okrećem se ka njima i kažem im, glasno, «Vi ne volite svoju djecu». I to ponovim nekoliko puta. Svi se okreću ka meni. Svi su to čuli, a ja ponavljam «Vi ne volite svoju djecu». Čovjek po-blijede. Kaže: «Da, upravu je, mi ne volimo svoju dje-cu». Njegov sagovornik, dodaje: «Pa šta da radimo, nemaju za grijanje». Ja odgovaram: « Novac za ško-le stiže gradovima i općinama iz državnog buđžeta. Imaju novca za pjevače, a nemaju za osnovne uvjete, za normalo školovanje naše djece. Kako šta da radite, borite se za svoje dijete i ne čekajte da se neko drugi bori za vas».

Vidim da sam se i ja, a i ostali roditelji uzbudili. Odlu-čujem da se ušutim. Dosta sam kazao. Ali u sebi nešto razmišljam, zašto taj roditelj nije ušao u školu sa svo-jim djetetom, škola je javna ustanova, pa da se i sam uvjeri, pa da i sam vidi gdje šalje svoje dijete, kome i gdje ga ostavlja. Valjda smo tako «dresirani» da ne smijemo ništa da znamo, pitamo, učinimo...

I tako dok se smirujem sjetih se restrikcije struje, mra-ka u školi, sjetih se da je i meni bilo hladno kad sam išao u školu. Sjetih se i ovih ratova. Svašta nešto se sje-tih. To u trenutku prekide glas neke druge učiteljice, jer je «naša» u bolnici. «Mehmed» - ja se trgoh i javih. Preuzeh dijete. Vratih se u realnost.

Stigosmo kući, i kao po običaju, pregledah razne info-mativne internet portale. Zapazih, za naš grad udar-nu vijest, sliku, nekih vojnih oklopnih vozila koja su prošla gradom. I svatih da ni ja ne volim svoje dijete. Svatih da i njega čeka neka sudbina slična mojoj. Neki novi ratovi. Svatih da sam trebao i ja, kao što su moji drugovi koji su odavno otišli, da odem... Ali gdje?

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Nekada davno u jednoj čudnoj zemlji življahu dva vuka i jedno stado. Vuko-vi su bili jako halapljivi i ne mogahu da se dogovore ko je glavni. I tako oni odlučiše da se razdvoje i podijele u dve grupe… Ovaca je bilo puno pa su oba vuka lahko dolazila do sveze krvi i mesa. Ali kako su bili nezasiti i halapljivi ovaca je bilo sve manje i manje i sve teže i teže da se ulove. A i ovce Božijom voljom, dobiše svoga čuvara Vučijaka koji ih je uspešno branio od vukova.

I jednog hladnog i gladnog dana odlučiše vukovi da se ponovo ujedine…

Ali ovaj put prećutno i svaki za sebe se proglasiše za alfa mužjaka… I tako je onaj prvi čekao onog drugog, a onaj drugi ovog prvog da ga prati i sluša u lovu na ovčice.

Mada sada ovce poučene iskustvom i vidjevši da bez Vučijaka nemaju bu-dućnosti odlučiše čvrsto da ih u odbrani od vukova predvodi Vučijak.

Vučijak videvši da su vukovi neodlučni i iznemogli jednog po jednog savla-da i donese mir i blagostanje ovcama.

DVA VUKA

SADRŽAJ

RIJEČ PREVODIOCA UVOD PRVO POGLAVLJE Okoliš – značenja i osnove PRVI ODJELJAK: VAŽNE DEFINICIJE Jezičko značenje izraza Okoliš Okoliš (kao stručan termin) u jezičkoj upotrebi Zagađenje – jezičko značenje Zagađenje u jezičkoj upotrebi NAUKA O OKOLIŠU – EKOLOGIJA Prof. dr. Ra gib es-Serdžani DRUGO POGLAVLJE STAV ISLAMA PREMA OKOLIŠU PRVA STUDIJA Okoliš u savjesti muslimana 1. Allahovo stvaranje (kreacija) 2. Svjetovi su poput vas 3. Mi sve sa mjerom stvaramo 4. Sve što je na Zemlji vama podredio 5. A na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti DRUGA STUDIJA VEZA IZMEĐU MUSLIMANA I OKO-LIŠA 1. Uspostavljanje hilafeta preko čovjeka 2. Izgradnja 3. Uživanje 4. Promišljanje 5. Učenje TREĆI DIO UZAJAMNI ODNOSI SA OKOLIŠEM SA ASPEKTA ISLAMA –

INVESTIRANJE I ZAŠTITA PRVA STUDIJA I daje vam da živite na njoj ZAŠTITA OKOLIŠA SA ASPEKTA ISLAMA DRUGA STUDIJA I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen ČETVRTI DIO Okoliš u prijašnjim civilizacijama PRVA STUDIJA Okoliš u Kineskoj civilizaciji DRUGA STUDIJA Okoliš u indijskoj civilizaciji TREĆA STUDIJA Okoliš u Egipatskoj civilizaciji ČETVRTA STUDIJA Okoliš u starogrčkoj civilizaciji PETA STUDIJA Okoliš u civilizaciji starog Rima

(avlija.me)

29

ma, a nakon završetka četvrtog stupnja vjerske pouke, po-ložila učenje Kur’ana na arapskom jeziku pred komisijom Mešihata islamske zajednice u Srbiji.

Što se profesionalnog radnog iskustva tiče, gotovo da da-nas ne postoji neko ko se mlađi od nje počeo baviti no-vinarstvom i medijskim nastupom. Sa petnaest godina počinje da radi na radiju RADIO SANDŽAKkaourednik i voditelj (2006-2007). Zatim na televiziji JEDINSTVO (2006-2008) kao autor, novinar i voditelj, te organizator komerci-jalnih poslova i radi na pripremama emisija i bavi se ured-ništvom. Emisije koje je vodila bile su: “Hitomanija”, ”Za sada bez dobrog naslova” (autorska)i ”Stijedom u pola 5” (autorska). Posebno se izdvajala kao anketer u tada vrlo popularnoj informativnoj emisiji “Novi talasi”. Od 2010. godine svoj profesionalni angažman zasniva na tada no-vootvorenoj TV UNIVERSA – danas TV SANDŽAK. Za šest godina rada na TV SANDŽAK, Belkisa je vodila Dnevnik (kao prvi ženski prezenter), zatim “Ramazanski program”, radila kao novinar, a sada vodi i vrlo uspješnu emisiju “Život u zdravlju” u kojoj su gosti zapaženi znan-stvenici na polju medicine. U tom period bila je i urednik novinske agencije SANA PRESS, te pomoćnik urednika in-formativnog programa i moderator svih programa u orga-nizaciji Media centra. Radila je i kao clan redakcije Revije Sandžak u periodu 2011-2012.godine, gdje je dala dopri-nos spisateljskom radu najtiražnijeg lista u Sandžaku. Od 2014.godine, radi i kao urednica REFREF RADIJA, te autor mnogih edukativnih emisija, intervjua i ostalog.

Pored profesije novinarstva, bavila se i drugim profesi-jama, pa od 2009-2010. godine, radila je kao stomatološ-ka medicinska sestra/asistent u stomatološkoj ordinaciji DENTAL ALMIR iz NovogPazara. Belkisa je danasi direk-tor predstavništva turske očne bolnice EYE HOSPITAL u NovomPazaru.

Belkisa se pojavila i u filmu „Most“, nemacke rediteljeke Mihaele Kezele, koji se snimao u Novom Pazaru, tijekom 2011. godine.

Što se šireg društvenog aktivizma tiče, tijekom studiranja bila je vrlo aktivna. Jedna od zapaženijih društvenih aktiv-nosti je i djelovanje u Bošnjačkoj kulturnoj zajednici – BKZ na mjestu prvog potpredsjednika mladih (OBKZ). Bila je i glavni moderator kampanje za lokalne, parlamentarne i predsjedničke izbore ispred Bošnjačke demokratske zajed-nice – BDZ tijekom 2012.godine.

Kao profesionalac u svom poslu dala je neizmjeran dopri-nos Sandžačkom novinarstvu. To ne potvrđuje samo vri-jedna biografija koju smo u kratkim crtama ovdje istakli, već i svi suradnici najveće televizije i medijske kuće u San-džaku, te veliki broj imena sa kojima je, tijekom karijere imala suradnju.

Sebe ističe kao odgovornu, organiziranu, samoinicijativ-nu i ambicioznu, ali isto tako i etičnu, kako je i kako sama kaže, usmjeravana na Univerzitetu u NovomPazaru. Svoje vrijeme vrijedno koristi čitajući i pišući, pa realno možemo pretpostaviti da u budućnosti ima namjeru da se ostvari i kao autor neke publikacije.

Cilj ove priče je, pored obaveze da se Belkisa Crnovršanin predstavi kroz svoju vrijednu biografiju i karijeru, pred-stavi i jedan vrlo pozivitan i uspješan primjer omladini. Primjer kako treba prepoznati svoja stremljenja, ali i vri-jedno raditi na njima da bi se mogla ostvariti.

(Priredio: Dženis Šaćirović) revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

PREDSTAVLJAMO BELKISU CRNOVRŠANIN

28

U DVADESETPETOJ GODINI VEĆ 10 GODINA RADA U MEDIJIMA

Primjer Belkise Crnovršanin je očit primjer. Po aka-demskom zvanju pedagog, po profesionalnom i ži-votnom opredjeljenju, osobačiji put je polje javnog nastupa i medija. Taj talenat je, kako kaže, otkrila vrlo mlada, tijekom prvih koraka i susreta sa društvenom zbiljom. Od tada, pa do danas, nije se ništa promijeni-lo, ali je ona evoluirala u jedno od najvećih i najprofe-sionalnijih imena pod medijskim nebom Sandžaka. A šta li bolje može potvrditi ovu konstataciju od onoga što slijedi u daljem tekstu.

OD ULAGANJA U SEBE DO OSTVARENJABelkisa Crnovršanin je rođena u Novom Pazaru 1991. godine. Potiče iz starogradske porodice koja održava kontinuitet kako formalnog, tako i vjerskog obrazovanja. Nakon završene osnovne škole “Stefan Nemanja”, završila je srednju “Ekonomsko-trgovin-sku školu” u Novom Pazaru. Od 2010.do 2014. go-dine, studirala, a zatim i diplomiralasa akademskim zvanjem - Diplomirani pedagog-vaspitač na Depar-tmanu za Pedagoško-psihološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.

Za vrijeme studija, učestvovala je i pobjedila na stu-dentskom takmišenju iz besjedništva 2011. godine, koje je organizirao Debatni klub Centra za retoriku Univerziteta u Novom Pazaru. Nakon osnovnih stu-dija upisala je master studije na istom departmanu, gdje je apsolvirala i sprema odbranu master rada.

Prvi javni nastup imala je sa svoje četiri godine na TV JEDINSTVO u novogodišnjem programu. Do svoje četrnaeste godine učestvovala na školskim priredba-ma, te učestvovala u besjedništvu i redovito pisala za školske časopise. Njen talenat za pisanje potvrdila je tada jedna velika nagrada – u školskom časopisu “Školarac”, kao učenik drugog razreda osnovne ško-le, pobjedila je na republičkom konkursu za osnov-ce pod nazivom “Pretoči sliku u priču”. Pobjednica je takmičenja u pisanjutekstova i tema pod nazivom “Najboljiradovi”. Od svoje pete godine, pa sve do kraja pohađanja osnovne škole, pohađala je mekteb u Melajskoj džamiji u Novom Pazaru, gdje je redovito učestvovala na ramazanskim i bajramskim priredba-

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Odlomak iz teksta Belkise Crnovršanin u objav-ljenog u Reviji Sandžak, napisan tijekom studira-nja 2011. godine:

“Ono što mogu sa pravom da kažem jeste da na na-šem univerzitetu imamo najbolje stručnjake, najbolje programe, najbolje narativne i tehničke uvjete za ob-razovanje, i to ne samo iz Sandžaka, već iz cijele bivše SFRJ, pa i dijaspore.

Način na koji se to postiže, nije nikakva tajna. To je put ka znanju, vrata svjetlosti, to je knjiga, to je ob-razovanje. Naše trenutno stanje svijesti je ,,sveta ze-mlja”…, naš start, početak.

Mnogi su učeni i bilo im je preporučeno da čitaju više knjiga, više uče, idu na više predavanja, na više sku-pih seminara. Čitajte knjige, budite samouvjerene in-dividue, imajte valjan cilj, vjerujte u uspjeh, ustano-vite jedan životni program, navikavajte se na čitanje.

Budite samouvjerene individue i čvrsto izrecite Vaše principe i stavove. Na kraju krajeva, sve to može biti veoma dobro i korisno. Ipak se možemo ,,okrenuti” od onoga što nam drugi govore, od njihovih percepcija, i odrediti naše vlastite stavove, koncepte i mišljenja”

Revija Sandžak nastavlja praksu predstavlja-nja Sandžačke omladine prepoznatljive na po-lju društvenog djelovanja. Sandžak je iznjedrio mnoge mlade ljude koji su se nesrazmjerno svo-jim godinama istakli na polju nauke, kulture, ta-lenta i struke. Ako bismo govorili o novinarstvu u Sandžaku, a još profesionalnom, te javnom na-stupu u medijima, onda se i te kako možemo po-hvaliti vrijednim pojedincima na kojima bi nam mogli pozavidjeti i veliki centri, poput glavnih gradova u okruženju. Mnogi su uvidjeli na vrije-me potrebu da ulažu u sebe puno više nego što se to od njih zatjeva, pa su tako struci dali puno više nego što ona to traži. To je ona omladina koja je svoje afinitete i talente afirmirala, te uz matičnu profesiju putem odabira fakulteta, danas ima još neka profesionalna opredjeljenja koja su produkt ulaganja u sebe i želju za ostvarenjem.

31

članke i osvrte, te sudjelovao je na renomiranim domaćim i ino-zemnim poetskim manifestacija-ma i susretima stvaralaca među kojima treba spomemnuti Struške večeri poezije, Smederevska je-sen, Sarajevski književni susreti itd. Jedan je od osnivača Plavskih književnih susreta (1975), zajed-no sa akademicima dr. Esadom Mekulijem, Dušanom Kostićem, nenadmašnim kulturnim posle-nikom Kemalom Šećerkadićem, književnikom dr. Bajramom Red-žepagićem, pjesnikom Vukma-nom Otaševićem i autorom ovih redova.

IZUZETNA SURADNJA SA KOLEGAMA

Markovića su cijenili brojni, ne samo bošnjački i albanski, već in-telektualci iz drugih etnosa, jer je bio nošen internacionalističkim i univerzalnim idejama duha. Broj-ne kolege su se uvijek sa njim, sa radošću susretali. Nažalost, u brojnim situacijama nije bio shva-ćen. Evo jednog mišljenja: „Isme-ta Markovića Plavnika, kako smo ga od milja u Beogradu zvali Ilja (po skraćenom nadimku njegove majke), je bio veoma omiljen pje-snik i filozofski poslenik, još od 1968. godine, kada je, kao mladi student filozofije i pjesnik sudje-lovao u studentskim demonstra-cijama, čak se i isticao po svojim britkim i demostenovskim go-vorima, u kojima su dominirale nove ideje ljudskog i filozofskog egzistencijalizma, pod uticajem Sartra, Jaspersa, Markuzea i dru-gih savremenih mislilaca. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo da se sa Markovićem sretnem“ (dr. Dra-goljub Đokić). S druge strane, je-dan od odmjerenih sunarodnika se posebno izrazio povodom Mar-kovićevog iznenadnog odlaska u vječiti smiraj. Ismet M. Plavnik, je moj briljantni i dragi zavičajac, sa kojim sam se u Prištini družio od sredine 70-ih godina, pa sve do 1992. godine, kada je nastala agre-sija na Bosnu i Hercegovinu, kada smo se iz Prištine morali pomje-riti u egzil na razne strane, kako bi spasili sebe i porodicu. Riječ je o veoma odgovornom intelektu-alcu i čovjeku, koji je, da je sreće, trebao biti urednik neke značajne bošnjačke izdavačke kuće ili uni-verzitetski profesor, jer je posje-dovao takve intelektulane kapaci-tete, mnogo veće, nego što imaju drugi, koji su lahkše prošli, jer su

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

PROF. DR. ŠEF

KET K

RCIĆ

ISMET MARKOVIĆ PLAVNIK (PLAV, 17. 03. 1948. – 12. 01. 2017. VITOMIRICA)

30

ODLAZAK VELIKOG SANDŽAČKOG PJESNIKA, FILOZOFA I PREVODITELJA

“PRTI DO SMRTI...” I. M. PLAVNIK

Ovaj moto pjesnika i filozofskog poslenika, odražava način njego-vog života i odlaska sa ovog svi-jeta. Završila se jedna velika odi-seja života, jednog istaknutog sandžačkog i duhovnog kulturnog poslenika, čiji život je započeo u Plavu (Južni Sandžak), a dalje ga vodio preko Peći, Beograda do ponovo Plava, zatim Podgorice, Prištine, Ciriha, Cazina, Bihaća, Sarajeva, ponovo Prištine, i na kraju, Peći i Vitomirice, gdje je na-šao vječiti smiraj svoje duše. Svaka njegova riječ je pažljivo notirana i osmišljavana od kosmičkih vizija do prema čovjeku i zemlji. Riječi su nedovoljne da se oprostimo od ovog izuzetnog intelektulaca i prijatelja, kakav je bio Ismet M. Plavnik.

SAŽETA BIOGAFIJA PISCA

Ismet MARKOVIĆ Plavnik (1948-2017), pjesnik, filozofski pisac i prevoditelj, rođen je 17. marta 1948. godine u Prnjavoru kod Plava u Južnom Sandžaku. Preselio na Ahiret 12. 01. 2017. Ukopan je na Muslimanskom mezaju u Vitomirici, kod Peći.

Roditelji: Halit i Iljka, rođena Tošković. (Djed Smajo, bio je rođeni brat narodnog prvaka Bošnjaka Plava i Gusinja, Dema Markovića, kojeg je karadačka okupaciona vlast i Prijeki sud Crne Gore, prvog (od 12 prva-ka) strijeljala na Racini u Plavu, za vrijeme prozetelizma (na-silnog pokrštavanja) 05. marta 1913. godine, zato što je odbio da pređe na pravoslavnu vjeru, kako ističe dr. Mustafa Memić u svom djelu „“Prozetelizam – Na-silno pokrštavanje Bošnjaka 1913. g. u Plavu”). Supruge: Nuka, ro-đena Ahmetović i druga supru-ga, Draga Babačić. Sa prvom suprugom izrodio je djecu: tri kćerke (Sabrina, Maja i Naila) i dva sina (Emin i Demir).

Završio je osnovnu školu u Pla-vu, a gimnaziju u Peći. Studirao je filozofiju i sociologiju na uni-verzitetima u Beogradu i Prišti-ni (diplomirao studije filozofije i sociologije). Sudjelovao je u ču-venim studentskim demostra-cijama protiv režima 1968. go-dine u Beogradu. Pozdilomske studije filozofije, započeo je na Univerzitetu “Kiril i Metodije” u Skopju, ali ih je (zbog prinud-

nog napuštanja Kosova, 1992, godine) morao prekinuti. Pro-fesor filozofije, logike i sociolo-gije bio je u srednjim školama: Gimnaziji u Plavu, a zatim u Bi-haću Tursko-bosanski koledž i Velikoj Kladuši Mješovita sred-nja škola. Duže od dvije deceni-je bio je profesionalni novinar i urednik u Redakciji lista “Jedin-stvo” Priština, te osnivač i jedan od osnivača listova “Omladin-ski pokret” Titograd-Podgorica, “Prezent” Cazin – izvršni ured-nik i “Aspekti” Cazin – glavni i odgovorni urednik. Napravio je jedan od najboljih intervjua sa istaknutim bošnačkim filo-zofom dr. Rasimom Mumino-vićem (1935-2012). Bio je ured-nik za poeziju u književnom časopisu “Stremljenja” u Prišti-ni (1985-1988). Surađivao je sa brojnim redakcijama uglednih listova i časopisa u nekadašnjoj Jugoslaviji, koji su se pojavlji-vali u Beogradu, Prištini, No-vom Sadu, Podgorici, Skopju, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Na Radiju Priština i Televiziji Priština duže vremena imao je angažman književnog kritičara i održavao izuzetnu suradnju sa tada vodećim novinarem Ko-sova Mahmutom Batilovićem, rodom iz Akova.

Dalja aktivnost I. M. Plavnika, ogleda se, sa albanskog na (ta-dašnji- srpskohrvatski jezik, da-nas bosanski, prevodio je poezi-ju i drame autora sa Kosova i iz Albanije (A. Shkreli, I. Shkreli, L. Poradeci, S. Hamiti, E. Basha, N. Lako, N. Halimi, A. Gajtani, F. Brovina, M. Gaši i drugi). Sa francuskog jezika, preveo je ču-veno djelo „Politička filozofija“, od više autora norveških filo-zofa, koja je objavljena u više kulturnih centara: Podgorici, Sarajevu, Beogradu, Prištini, Zagrebu i td. Pored toga, Mar-ković je od 1966. godine do kra-ja života, objavljivao poeziju, književnu kritiku, filozofske i sociološko-političke analize,

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

NAŠI MERHUMI

EGZISTENCIJALNO SIMBOLIČKI SMISAO POETSKOG STIHA

U poeziji I. M. Plavnik je slijedio, uz Ismeta Rebronju (1942-2006), simbolistički egzistencijalizam slobodnog stiha, istaknutog bošnjačkog i europskog pjesnika, Maka Dizdara (1917-1971). Važio je za jednog od najsuptilnijih perfekcionista i stilista, na čemu bi mu posebno i sigur-no čestitali, da su bili u prilici, akademik dr. Smail Balić, političar i publicist Adil-beg Zulfikarpašić, Mehmed Meša Selimović, filozof i leksikograf dr. Nerkez Smailagić, dr. Bajram Redžepagić (1939., koji sada živi u Australiji) i drugi. Dakle, Ismet Marković Plavnik, nije stekao zvanje doktora znanosti, ali svojom pismenošću i obrazovanjem nije nimalo zaostajao od spomenutih velikana. U svojim pjesničko-filozofskim mišenjima, uvijek je gledao unapri-jed, i nije se osvrćao na ono što bi čitatelje opterećivalo, posebno je odbacivao predrasude i stereotipe. Svoju meta-foričko-metafizičku filozofiju poezije je umjetničko-estet-skim pregnućem, doveo do savršenstva. Zborio je i pjevao kosmopolitski iz srca, uma i duše. Posebno je njegovao smisao za dijalog, nošen odgovornim jezičkim iskazom, sa izuzetnim osjećanjem za vrijednosni sistem mišljenja. Poe-zija mu je prevođena na turski (knjiga izabranih pjesama, Istanbul, 1986), njemački, francuski, italijanski, mađarski, albanski, makedonski i slovenački jezik. U tom vremenu, potpisniku ove enciklopedijske odrednice oproštaja, data je podrška od strane filozofa dr. V. Jokića, dr. S. Tomovića i dr. R. Muminovića, da Ismeta Markovi-ća Plavnika, preporučimo pažnji estatičaru i suvremenom filozofu dr. Kasimu Prohiću (1937-1984) na Univerzitetu u Sarajevu, u cilju pokretanja procedure stjecanja doktorata iz oblasti filozofije umjetnosti – estetike. Posebno, visoko mišljenje o Markovićevom stvaralaštvu, imaju bošnjački akademici i filozofi dr. Ferid Muhić i dr. Enver Halilović, koji su se pozitivno izrazili, gotovo podudarnim stavom, da je prerani odlazak Ismeta Markovića Plavnika, sa ovog svije-ta, ne samo veliki gubitak za njegovu porodicu, već je i nastala velika praznina u književnosti i filozofiji, odnosno u poeziji da-nas, jer je njegovo djelo izuzetno značajan prilog pisanoj riječi i blagoslov za sve koji su ga znali (Ferid Muhić).

ZANIMLJIVO, POUČNO I UPEČATLJIVO DJELO

33

MIRSAD HADROVIĆ “KLJUČ”, RUKOPISNA PROZA

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

32

bili ’podobnije’ nacionalnosti. Za ljude je to bilo ne-shvatljivo, da se zove Ismet, a da se preziva Marko-vić.“ (prof. Skender Redžepagić).

KARIJERA I DJELA

U književnost je ušao vrlo mlad, još kao gimnazi-jalac u Pećkoj gimnaziji, gdje je pripadao značajnoj literarnoj grupi u kojoj su bili: Alija Džogović, Da-rinka Jevrić, Bajram Đombaljaj, Musa Miketić, Mi-hailo Zvicer i drugi stvaraoci. U toj grupi isticao se kao vrlo prodoran i originalan stvaralac.

Međutim, Marković je očigledno podrobno bio upozat sa situacijom na univerzitetima, i nije se za-nosio nikakvim nerealnostima. Znao je reći, da u vremenu „komunizma“ univerziteti nemaju auto-nomiju i da bi on teško ostvario svoju mladalačku viziju, slobodnog mislećeg i kritičkog intelektulaca.

Najkraće rečeno, Plavnik je bio zastupljen u svim značajnijim antologijama bošnjačke poezije i knji-ževne kritike, objavljivanim u proteklih tideset go-dina u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu, te je u kapitalnom projektu; Bošnjačka književnost u 100 knjiga (u realizaciji BZK Preporod, Sarajevo). Pisao je i objavljivao punih pet decenija, od 1966. godine. “Mimohod” (Bijelo Polje, 1974), “Stablo u slovima” (Priština, 1978), “Raboš” (Priština, 1981), “Abidin” (Istanbul, 1986) i “Tegobnik” (Beograd, 1987), te An-tologiju poezije kosovskih stvaralaca (tadašnjeg) srpskohrvatskog jezika: “Ikarov brat Antej” (Prišti-na, 1989). U rukopisu su mu knjige pjesama: “Re-fugium hereticorum”, “Starina” i “Doček u Kraljevu”. Knjiga kratkih govornih tvorevina Bošnjaka iz Pla-va i Gusinja - “Hodilice”. Pored toga, autor je knjiga eseja: “Bošnjaštvo i antibošnjaštvo”, te studija o hi-storijskom razvoju ideja u posljednjih 5000 godina tokova civilizacije: “Hronoskopija” o herezi u mono-teističkim religijama (hebrejstvu, krišćanstvu i isla-mu): “Hereza” i o Neitzscheovom shvatanju kulture i umjetnosti: “Dionis i Apolon”. Bivši je član Udruženja književnika Crne Gore i Društva pisaca Kosova, te Saveza novinara Jugoslavije. Bio je član Nezavisne unije profesionalnih novinara Bosne i Hercegovine. Bio je član Udruženja pisaca Sandžaka i član Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Govorio francuski, njemački, italijaski i albanski jezik.

Zbog otvorenog pritisaka, progona i kažnjava-nja od strane (srpskih) ekstremnih nacionalista iz redova tzv. “inteligencija”, bio je primoran da u oktobru 1992. godine napusti Kosovo u najtežem vremenu u trajanju od jedne “turbulentne” deceni-je i provede u gotovo potpunoj izolaciji i surovim uvjetima izbjeglištva u Švicarskoj, Italiji i na kraju u Bosni i Hercegovini. Na Kosovo Ismet M. Plavnik, se vraća, po pozivu (nakon 10 godina) u oktobru 2002. godine. Te godine, postaje savjetnik mini-stra u Vladi Kosova (dr. Numan Balić) za medije i manjinske zajednice. Prema programu Vlade bilo je pripremljeno i dogovoreno, da Matica Bošnjaka iz Sandžaka, objavi izabrana djela Ismeta Markovića Plavnika u deset tomova. Međutim, sporovi koji su kasnije slijedili između Markovića i nekih članova Vlade, nije došlo do realizacije ovog projekta, ali

to ne smatramo Markovićevom krivnjom, već pro-pustom, koji nisu respektovali kritičko mišljenje manjinskih zajednica na Kosovu. Nakon izlaska iz Vlade Kosova, književnik i filozof Ismet Marković Plavnik, je bio imenovan za savjetnika i prevodioca u Kabinetu gradonačelnika Grada Peći.

ZAVRŠNO SLOVO

Pamtimo brojne skupove, koje je on organizirao, a posebno se zauzimao za obilježavanje Dana Bošnja-ka na Kosovu 27-28. septembra svake godine. To je činio do kraja života, kada je živio kao slobodan pi-sac i umjetnik u Vitomirici. Uvijek kad smo išli na razne znanstvene skupove, koje je organizirao Uni-verzitet „Hadži Zeka“ u Peći, zajedno sa uvaženim prof. dr. S. Međedovićem, zatim sa prof. dr. S. Ka-lačem, prof. dr. M. Nukovićem i drugim kolegama i prijateljima, vrlo rado smo navraćali kod Ismeta M. Plavnika i sa njim vodili veoma kreativne di-jaloge, koji su bili izazov za naše buduće susrete, i uvijek su bili na ljudskoj i filozofskoj visini.

Život ga je vodio po raznim bespućima i bogazama, čitave jedne svjevrsne odiseje. Iznenadna smrt koja je došla 12. januara 2017. godine, spriječila ga je, da napravi sintezu svog filozofskog književnog duha. Vjerujem, da će njegove kćereke i sinove imati do-sta posla da srede Plavnikovu duhovnu ostavštinu. Mnogo vremena smo proveli zajedno, počev od Plava, Beograda, Prištine i drugih cenatara. Uvijek su nam susreti bili srdačni. Plavnika je nosila iskre-na, odmjerna i topla ljudska i pjesnička riječ, koja povezije ljude i koja zrači posebnom svjetlošču, a to je svjetlost poezije i susreta sa filozofijom nade. Riječ nade, jednog Stabla u slovima, kako je naslovio jedno svoje poetsko djelo. Mnogo će mi nedostajati.

Ismet M. Plavnik, iza sebe je ostavio tri kćerke (Sa-brinu, Maju i Nailu), sinove (Emina i Demira) i dru-gu hanumu Dragu Babačić (direktorica Osnovne škole u Vitomirici). Prva supruga Nuka, preselila je na Ahiret, prije šest godina. Počivaj u miru dragi i nezaboravni prijatelju. Neka ti se dragi Allah smi-luje i podari život u dženetskim baščama. Amin!

(Novi Pazar, 15-16. 01. 2017.)

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

U poplavi raznoraznih knjiga koje se pojavljuju u savre-menoj književnoj produkciji, rukopisna proza “Ključ” Mirsada Hadrovića je veoma zanimljivo, poučno i u mnogo čemu upečatljivo djelo, prepisano direktno iz života i podareno životu. Riječ je o literarnom prvjencu ovog autora koje se može svrstati u proširenu pripovjet-ku, a možda i kraći roman. Bilo kako bilo, tek ova rukopi-sna knjiga u svakom slučaju zaslužuje da ugleda svijetlo dana, na radost čitalaca svih uzrasta; kako mladih, tako i starijih. U njoj je data slika života jedne patrijahalne, vjerujuće porodice, njeno propadanje kada je jedan od njenih članova (Emin) upao u čeljusti poroka alkoholiz-ma, koji je prvo njega doveo do samog ruba bijede i pro-pasti - do same provalije, na korak od smrti, od koje ga je spasilo kćerkino pismo na koje je slučajno naišao i njeno izbavljanje i povratak normalnom životu do koga je doš-lo zahvaljujući “ključu” koji glavni junak pronalazi u po-vratku zdravom životu bez poroka i u mirnom porodič-nom životu. Drama glavnog junaka je opisana uvjerljivo tako da čitalac ima utisak da se ona odvija pred njego-vim očima. Njegov put od uglednog poštenog trgovca, dobrog starješine svoje porodice, brzo se stropoštao sa njegovim upadanjem u grozomorne vode alkoholizma, koje su prvo njega uništile i dovele do samog ruba pro-pasti, a potom i njegovu suprugu, briznu Selmu i njego-vu djece Aminu i Amara, zatim oca Adema, koji poslije uzaludnog pokušaja da vrati sina iz “grešnih voda” brzo umire, ali ipak sa potajno nadom da ce se sin ipak, uz Bo-žiju pomoć, vratiti na pravi put. Sa tom vjerom ostavio je amanet svojoj supruzi, Malki, takodje živom liku starice sa predobrim osobinama, porodične privrženosti i nese-bične ljubavi prema sinu i njegovoj familiji, da sinu svu ušteđevinu i proda svu stoku, da bi on mogao otvoriti svoju radnju i da živi normalno sa svojom porodicom.

Pošto se sin Emin nakon jedne tuče, odlaska u bolnicu na liječenje i potom i zatvor, ipak vratio kući i započeo nor-malan život, bez i kapi alkohola, amanet je ispunjen. Po-rodica se ponovo vratila u u varoš, započela novi srećni život. Emin je otvorio svoju radnju, pa čak uspio da bude dobrotvor, da uz pomoć vjerskih sluzbenika i socijalnih radnika otvori odjeljenje za liječenje od alkoholizma i da na liječenje ubijedi svog nekadašnjeg kafanskog druga Miša.

Knjiga je protkana citatima iz muslimanskih svetih knji-ga, koji nisu nametljivi i koji su odabrani u adekvatnom trenutku i životnoj situaciji, te psihološkom trenutku ju-naka ove priče, pa iako se nekom od čitalaca ove priče mogu učiniti previše “pedagoški” oni se ipak uklapaju u glavnu idejnu konstrukciju ove pripovjetke - mini roma-na i imaju utemeljenje.

Radnja je ubjedljiva i dosta zanimljiva, dijalozi dobri, psi-hološki profile ličnosti dobro ocrtani, a opisi jasni. Ako se nešto može prigovoriti, čini se da su svi ljudi koji konzu-miraju alkohol, pijanice i ništa više. Jedino je u odjeljenju za odvikavanje od alkohola autor pokušao dijelom osi-jetliti njihove profile, ne može se sve gledati kroz crno-bijele naočare.

Može neko od čitalaca pomisliti da je prenaglašena uloga vjere, jer je autor vjersko lice, ali se mora konstatovati da je ono u dijelu što je vjersko, istovremeno i duboko ljudsko i dobro usmjereno, tako da ne samo da ne smeta, nego može biti poučno i za čitaoce koji nisu vjernici.

Braho Adrović, književnik

U Beranama, 6. januar 2017.

Mirsad Hadrović je rođen 20. 07. 1974. godine u Vrbi-ci, opština Petnjica. Osnov-nu školu završio u rod-nom kraju dok je srednju školu(medresu) i Fakultet islamskih studija završio u Novom Pazaru. U toku stu-diranja bio je jedan od osni-vača kao i glavni i odgovorni urednik studentskog časopi-sa Talib.

2013. godine, objavio je knji-gu “Vakufi u Beranama”. Svoje stručne i literalne ra-dove objavljivao je u Elif, Glas islama, Oslobođenje, Re-viju Sandžak, itd.

Radi u Medresi Mehmed Fatih u Podgorici, kao profe-sor na predmetu ahlaka, kao i vaspitač. Oženjen je i ima troje djece. Živi u Podgorici.

Sredinom januara rožajska ‘’Avlija’’ je objavila knjigu priča “Ključ” Mirsada Hadrovića. Kao što je Tolstoj kazao: ”Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.” Tako ni Eminova porodica u ovoj priči nije izuzetak. Gubitak brata u djetinjstvu zauvjek će obilježiti njegov ostatak života kroz koji će tumara-jući pokušati da pronađe smisao svemu: od ugled-nog prodavca do pijanice koji će poslednji saznati da mu je otac umro, onda sunovrata u zatvor u ko-jem će pronaći smisao onome čemu ga je podučio dok je bio dijete babo mu i lokalni efendija. Priča “Ključ” je prvenstveno odgojnog karaktera bazira-na na islamskom predznaku koji nije pošteđen su-rove okoline; u njoj ćemo zateći porodicu koja živi težačkim životom kojim su obilježene mnoge gene-racije ovog podneblja. Ova priča je ujedno i ogleda-lo svakog od nas ponaosob i one linije koja se pod teretom života vrlo lahko i neosjetno pređe i padne u ruke svim nepodobnim porocima...

35

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

MR HALIL MAR

KIŠI

Ć

DJELO POSVEĆENO PRIRODNIM, KUL-TURNIM I DRUŠTVENIM VRIJEDNOSTIMA

ROŽAJSKOG KRAJA

34

(PRIKAZ FOTOMONOGRAFIJE „ROŽAJE POD HAJLOM“, AUTORA MR DŽENISA NURKOVIĆA)

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Mr Dženis Nurković priredio je neobičnu, sadržajnu, naučno-popularnu, besprekorno uređenu knjigu, fo-tomonografiju „Rožaje pod Hajlom“. Njen predmet nije samo grad niže Hajle, na obalama Ibra, već terito-rija opštine Rožaje. To je posebna geografska cjelina, geografski prostor u uzvorištu Ibra, koji je poznat pod imenima Rožajska oblast i rožajski kraj. Taj se prostor gotovo poklapa sa teritorijom opštine Rožaje. Mono-grafija predstavlja specifično viđenje tog prostora u svjetlu njegove burne prošlosti, slojevite i raznovr-sne kulturne baštine, kao i značajnog geodiverziteta i biodiverziteta. To je svojevrstan vodič kroz prirodu, kulturu, privredu, prošlost i sadašnjost Rožaja koji tekstom i fotografijama pokazuje što Rožaje ima, šta treba da sačuva i prikaže drugima.

Ova knjiga daje doprinos upoznavanju, afirmaciji i prezentaciji Rožajskog kraja. U njoj su na jednom mje-stu objedinjene vrijedne informacije, u vidu izvanred-nih kolor fotografija i sažetog teksata, o prirodnim ri-jetkostima, objektima materijalne kulture, o ljudima i događajima iz bliže i dalje prošlosti, privredi, kulturi, raznim organizacijama manifestacijama.

Teme koje su našle svoje mjesto na stranicama ove monografije, način izlaganja, interpretacije i sagleda-vanja pojedinih zanimljivih pitanja iz oblasti prirode, istorije, kulture i društva uopšte, sigurno će privući pažnju čitalačke publike različitih naučnih i stručnih opredjeljenja. Turističkim radnicima i organizacija-ma, učenicima, studentim odgovarajućih studijskih grupa i svim onima koji se interesuju za rožajski pro-stor, ova knjiga biće dragocjen i nezaobilazan izvor značajnih podataka o ovom kraju.

Monografija se sastoji iz dvadesetak poglavlja, a kroz njih čitalac prolazi bez napora, kao da šeta livadama Vlahova, prema onom kupastom uzvišenju nazva-nom Ćulah, gdje su se nekada završavale košije ko-nja, koje su za vrijeme sabora održavane. Ali, koliko je lako šetati, toliko je teško u tim livadama kositi, jer u njima dominira tipac. Tako, i ovu knjigu, ovog sadr-žaja, obima i kvaliteta nije bilo lako napisati. Trebalo je ogroman materijal skupiti, mnoge radove i knjige proučiti.

U monografiji je lijepo opisan i obrazložen povoljan geografski položaj rožajskog kraja. Kroz ovaj prostor, u prošlosti je vodio važan karavanski put između Pe-šterske visoravni na sjeveroistoku, i Metohijske rav-nice na jugu i jugoistoku, spajao je izrazito stočarski kraj sa žitnicom. Drugi važan put je spajao Gornje Polimlje sa Novopazarskom kotlinom i Kosovom niz dolinu Ibra. Kroz Rožaje se prolazilo, u Rožaje se do-lazilo, iz Rožaja se išlo. Tako je Rožaje postalo raskr-snica važnih puteva i trgovine. U njemu su se susretali ljudi, narodi, kulture. Razvijala se tradicija tolerancije i suživota. U svim teškim vremenima, ta humana crta ljudi ovog kraja dolazila je do punog izražaja, što se u ovoj monografiji posebno ističe, a poglavlje Roža-

je - Musafirska kuća je tome posvećeno. Tako je bilo u vrijeme Prvog svjetskog rata, čemu je Omko Kurpe-jović posvetio svoju novu knjigu, tako je bilo tokom Drugog svjetskog rata, a tako je bilo i za vrijeme ras-pada Jugoslavije. O tome bi se mogle knjige napisati, o tome su pjesme pisali rahmetli Zaim Azemović i Alija Džogović, a onoj poznatoj Beograđanki – Nataši Kandić dovoljna je bila samo jedna rečenica, koju će te naći u ovoj monografiji, da to najbolje objasni. Zato je potpuno opravdano, metodološki ispravno i lijepo, a čudim se kako se toga sjetio, autor Dženis Nurković počeo ovu knjigu sa dobrodošlicom i prijateljskim i bratskim vezama Opštine Rožaje sa drugim opština-ma u Turskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Autor je pregledno prikazao, i sa nekoliko uspješnmih panoramskih snimaka dijelom to ilustrovao, prirod-ne granice opoštine Rožaje, koje idu planinskim vr-hovima, grebenima i vododjelnicama. One se gotovo poklapaju sa administrativnim granicama. U novije vrijeme, na nekoliko mjesta, taj je princip narušen. Zapadna granica, koja teritoriju opštine Rožaje odva-ja od Ivangradske kotline, išla je planinama Smilje-vicom (1963), Džakovicom (1640), Turjakom (1469), Vlahovima (1543) i Krstačom, čiji je najvisočiji vrh Gradina (1755). Prirodna granica je narušena na po-dručju Džakovice i Smiljevice. Na jugu i jugoistoku, tj. od Metohije rožajski kraj odvajaju ogranci sjevero-istočnih planina, i to: Beleg (2043 m), Suha planina, Sijenova (1954), Žljeb (2352), Štedim sa Ahmicom (2272 ), a to je nekada bila planina Nurkovića, i Hajla (2403 m). Prirodna granica je narušena na području Pashajle, koja je nekada bila u vlasništvu Feleća (pa i toponim Brahim breg je uspomena na Ibrahim-agu Feleća). Na sjeveru, sjeveroistoku i istoku opština Ro-žaje se graniči se sa opštinom Tutin.

Čitajući ovu izvanrednu knjigu kao da sam ponovo šetao, kao prije dvadeset godina, sa Živoradom Mar-tinovićem iz Niša, profesorom geomorfologije, Deli-jom Kurpejovićem i Osmanom Omkom Kurpejoviće ovim granicama i drugim terenima planina oko Ro-žaja u cilju prikupljanja građe za monografiju Rožaja,

čiju je izradu organizovao Ibiš Kujević, umjetnički di-rektor Centra za kulturu Rožaje. Na um mi pade Beljeg, Kočijeva zečina (Centaurea kotsihian), jedna prekrasna endemična biljka koja na njemu raste, veliko nalazište fosila morskih organizama na vrhu Jagačekog dola, u čijem razgledanju nam prođe pola dana, pa po mraku krenusmo ka Baću. Šemso Dedeić, tada načelnik SUP-a, koji nam je pružao svsetranu podršku pri tim terenskim istraživanjima, oranizovao je potragu za nama koja je trajala do jutra, kada smo stigli u Bać.

Tadašnja lokalna uprava Rožaja, iz nepoznatih razloga, odustala od toga za Rožaje značajnog projekta. Ali sve nije propalo, rezultat tih istraživanja je i knjiga „Priroda Rožaja“.

Da bi uspješno obradio reljef rožajskog kraja, posmatrao je autor ove vrijedne monografije rožajski prostor sa Hajle, Ahmice, Gospođinog vrha i Gradine. Jezgrovitim tekstom i panoramskim snimcima prikazao je ono što je vidio, a vidio je čitavu teritoriju opštine Rožaje, koja obuhvata izdvojenu planinsku oblast, koju rijeka Ibar i njegova uska dolina, blago nagnuta prema istoku, dijeli na dvije polovine: desnu koja se završava visokim plani-nama i desnu polovinu čijim obodom idu niske planine i brda.

Listajući stranice ove monografije, kao da šetamo rožaj-skim prostorom, ili kao da gledamo dokumentarni film mladog rožajskog stvaraoca Eldara Lakote. Pred nama su: živopisne klisure, potoci, rijeke, izvori, vrela i vodo-padi, dolinske i gorske livade, koje sada ostaju nekoše-ne, prostrane planinske rudine, na kojima je malo stada, napušteni katuni, šume kao prašume koje se nemilosrd-no uništavaju, ali i nevjerovatno brzo obnavljaju, te su zato uvijek mlade, sipari, točila, rijetke biljke, Apolonov leptir na cvjetu, ptica na grančici molike, mrmoljak na dlanu, zec u prtini, planinari i skijaše, snježnici, magle i mećave, rožajska sela i grad Rožaje.

A, kada je nastalo Rožaje, kada se prvi put pominje u pi-sanim izvorima, gdje su njegovi začeci, da li su tu gdje se danas nalazi, po čemu je dobilo ime, kao i mnoga druga pitanja iz prošlosti Rožaja, razmatraju se u poglavlju Hi-storijski pregled. Neka od tih pitanja još nemaju potpun odgovor. Vegetacija, livadska i šumska, vode i klima i drugi prirodni resursi omogućili su naseljavanje ovog prostora od prije više hiljada godina. Ovaj kraj bio je u sastavu moćnog ilirskog kraljevstva, Rimskog carstva, srednjovjekovne srpske države, Osmanskog carstva, Grci tu zabodoše ralo itd. I ako je ovaj kraj arheološki neistražen, poznati ostaci utvrđenja, starih naselja, crka-va, drumova, o kojima se u monografiji osnovne infor-macije nalaze, potvrđuju da istorija ljudskog društva u njemu seže u daleku prošlost.

Osmanlije su zauzeli ovaj kraj, kao i susjedne oblasti 1455. godine. Oni su ovu oblast nazivali Zagor. Tada se

pominju Vuča, Crnokrpe i još neka naselja, ali ne i Ro-žaje. Prvi pomen Rožaja u pisanim izvorima je u popisu Prizrenskog sandžaka iz 1527/30 godine. U popisu iz 1585. godine, u nahiji Zagor, u kadiluku Trgovište po-minje se selo Rožaje koje je imalo osam kuća i 857 ovaca. Rožaje i oblast Trgovište pominje i austrijski istoričar Josif fon Hamer, koji je proučavao istoriju osmanskog carstva. On kaže da je Duče-paša, pošto je ugušio pobu-nu protiv osmanske vlasti u ovom kraju, naredio 1638. godine da se grad Rožaje obnovi, jer su ga ustanioci bili srušili i podigao uporište na brdu Izlit – današnjoj Gra-dini.

Mr Dženis Nurković, u ovoj monografiji, kao u doku-mentarnom filmu, prati privredni, društveni i kultur-ni razvoj Rožaja. Nakon Drugog svjetskog rata, Roža-je je za kratko vrijeme doživjelo veoma brz privredni, društveni i kulturni razvoj, zahvaljujući prirodnim potencijalima na kojima se temeljio privredni razvoj, demografskom potencijalu i čelnim ljudima u društve-no-političkom životu, koji su imali viziju razvoja svoje sredine i kojima je Rožaje bilo na prvom mjestru, kao i na podršci Republike Crne Gore.

Podaci za neke od značajne ličnosti iz prošlosti Rožaja, privrede, kulture, politike nalaze se na stranicama ove knjige.

Znajući da je istorija jednog naroda ustvari istorija nje-gove kulture, Nurković je temeljito, lijepo i uspješno obradio kulturno-istorijsko nasleđe, institucije kulture i kulturne manifestacije. Od tradicionalne arhitekture, najviše je prostora posvetio staroj rožajsko kući, Gani-ća kuli, džamiji sultana Murata IV, Kučanskoj džamiji, Biševskoj džamij, kući Pepića i crkvi Ružici. Prikazane su najznačajnije institucije kulture – Centar za kulturu Rožaje i Zavičajni muzej „Ganića kula“. Od udruženja iz oblasti kulture, monografija predstavlja Kulturno-umjetničko društvo „Vrelo Ibra“, a od kulturno-turi-stičkih manifestacija, prikzane su: Memorijalni uspon „Safet Ćako Mavrić“, Međunarodni festival „Zlatna pa-hulja“, Doživi Rožaje, Dani gljiva i ljekovitog bilja, Ro-žajsko kulturno ljeto, Septembarski dani kulture, Dani dijaspore, Književni susreti „Miroslav Đurović“, Likov-ni salon Likovnog kluba „Kula“, Sofra i Ramazan.

Može se zaključiti: monografija „Rožaje pod Hajlom“ svojom sadržinom, tehničkim uređenjem i kvalitetom štampe zaslužuje iskerno priznanje autoru mr Dženi-su Nurkoviću, izdavaču Bošnjačkom društvu kultute „Avlija“, Opštini Rožaje koja je prepoznala njenu vrijed-nost i omogućila njeno objavljivanje, kao i štampariji.

Autoru Dženisu Nurkoviću želim sreću u životu, uspjeh u naučnom i profesionalnom radu, a vama, uvaženi su-građani preporučujem onu latinsku: Tolle et lege – uzmi i čitaj.

USKORO: KNJIGA “KNJIŽEVNI PORTRET ZAIMA AZEMOVIĆA”

36

Sandžački filozof i pisac, dr. Šefket Krcić (1953), profesor Univerziteta u Novom Pazaru i Univerzi-teta u Tuzli, poznat po brojnim filozofskim i knji-ževnim djelima, za štampu je pripremio studij-sku monografiju, pod nazivom “Književni portret Zaima Azemovića” (1935-2015), a u povodu prve obljetnice od preseljenja na Ahiret ovog Sandžač-kog pisca.

U ovoj studijskoj monografiji, autor sa estetsko-po-etičkih i etičkih pozicija, analizira Azemovićevo po-etsko i prozno djelo, kao i njegov znanstveni i druš-tveni angažman, koji je tijekom svog života i rada u rožajskom kraju, sabirao, te okupljao književne, znanstvene i kulturne stvaraoce.

Cilj ove monografske studije, prema mišljenju auto-ra, jeste da pruži opći uvid studentima i istraživači-ma u Azemovićevu književnu i znanstvenu misao.

Zacijelo, ovom studijom, prof. Krcić, je značajno do-prinio rasvjetljavanju suvremene sandžačke i opće bošnjačke literature. Poželjno bi bilo, da Krcićev primjer, slijede i drugi kritičari i istraživači i late se ozbiljnog pristupa u proučavanju starih i novih Sandžačkih stvaralaca. Zasigurno, rijetki su primje-ri, da će netko iz Beograda ili Podgorice, proučava-ti sandžačku i bošnjačku duhovnost, upravo zbog sveprisutnije diskriminacije i netolerancije, koje šire centri moći i obrazovne institucije na Balkanu,

koji ne mogu da prebole jednu historijsku i književ-nu činjenicu, da upravo u Sandžaku je rođen najve-ći poeta svijeta Avdo Međedović (1866-1953), koji je svojim dugim epovina nadmašio legendarnog Homera. Upravo na voe činjenice, ukazivao je u brojnim radovima dr. Krcić.

Jasno, autor je u ovoj studijskoj monografiji o Azemovićevom književnom stvaralaštvu, obje-dinio i razvio svoje tekstove o ovom piscu, koje je svojevremeno objavljivao u sljedećim glasili-ma: Revija “Sandžak”, “Rožajski zbornik”, “Pre-porod”, “Glas islama”, “Avlija”, “Sandžakpress”, “Godišnjak Preporoda” i u drugim medijima.

Urednik ove jedinstvene monografije je prof. dr Sefer Međedović. Recezenti su: akademik dr. Dže-vad Jahić i Doc. dr. Jahja Fehratović, koji su pozdra-vili ovaj istraživački i izdavački poduhvat profeso-ra Krcića, koji je svojim ukupnim angažmanom i sadržajima doprinio očuvanju sjećanja na Azemo-vića, sjajnog pisca i čovjeka.

Na ovoj publikaciji sudjeluje i tim Matice Bošnjaka Sandžaka: MSc Dženis Šaćirović (tehnički urednik) i a Azra Jejna (kompjuterski slog).

(Informativna služba Matice Bošnjaka Sandžaka)

revij

a SA

NDŽA

K |

Janu

ar 2

017.

| b

r. 18

9 |

Revij

aSAN

DZAK

.com