01

2

ČETVRTAK,

16.LIPNJA

02

3

1

I`m only happy when it rains.1

Lumikkine uši ispunio je glas Shirley Manson i poruka kako sluša samo tužne

pjesme, pronalazi utjehu samo u mračnim noćima i voli samo loše vijesti. Sunce je

blistalo na nebu bez oblačka. Bilo je 28 stupnjeva i niz Lumikkina leđa tekao je znoj. I

ruke i noge bile su joj ljepljive. Da je polizala dlan, osjetila bi sol. Svaki remenčič na

sandali kao da je bio suvišan. Njezini tabani i nožni prsti žudjeli su za slobodom.

Lumikki je sjela na kameni zidić i izula sandale pa podigla noge i promigoljila

nožnim prstima. Skupina japanskih turista zurila je u nju. Dvije mlade žene su se

nasmijale. Zar nikada nisu vidjeli bose noge? Halo, ja dolazim iz zemlje Mumina. Mumini

ne nose cipele.

Nije padala kiša. Pet dana nije padala kiša.

Sretna sam samo kad pada kiša. Lumikki nije mogla pjevati zajedno sa Shirley jer bi

to bila laž. Sjalo je sunce i bila je sretna. Nije željela da život bude kompliciran. Nije se

osjećala dobro samo kada sve krene po zlu. Prepušta Shirlev te negativne osjećaje.

Lumikki je isključila glazbu i pustila da joj uši ispuni žamor okolnih turista.

Talijanski, španjolski, američki engleski, njemački, francuski, japanski, ruski... U

sudaru jezika bilo je teško hvatati pojedine riječi, a kamoli tek izraze. Zapravo je

osjetila olakšanje jer se tako nije morala koncentrirati na dosadno ponavljanje očitih

banalnosti. Lumikki je dobro znala što većina ljudi govori o ovom mjestu.

Kakav pogled!

I bio je. To se nije moglo poreći. Pogled na Prag oduzimao je dah. Crveni crjepovi

krovova, krošnje stabala, tornjevi crkvi, mostovi, bljeskanje rijeke Vltave na suncu.

Lumikki je zadivljeno promatrala grad. Čak ni nakon pet dana još se nije privikla na

ovaj pogled. Svaki se dan uspinjala na neku uzvisinu samo kako bi promatrala grad i

osjećala ovu neobjašnjivu radost.

Možda je osjećala slobodu zbog udaljenosti i samoće. Bila je posve sama.

Nikome nije odgovarala. Nitko je nije zvao i nikoga nije zanimao njezin raspored. Nije

imala niti jednu odgovornost. Misli o pripremama za završni razred srednje i ideja da

radi drugu polovicu ljeta mogle su pričekati povratak u Finsku. Sada su postojali samo

ona, vruće ljeto i grad koji je odisao poviješću.

Bio je šesnaesti lipnja. Lumikki je ostalo još tjedan dana odmora u Pragu prije nego

što se mora vratiti u Finsku kako bi prema tradiciji proslavu ljetnog solsticija provela

sa širom obitelji — ovog će puta otići na arhipelag Turku. Nije znala kako odbiti kad je

otac pretpostavio da će ona, naravno, doći. Nema drugih planova, zar ne? Ne planira

iznajmiti kolibu s prijateljima. Nema planove s nekom posebnom osobom?

Ne, ništa. Lumikki bi radije ljetni solsticij provela sama u stanu slušajući tišinu. Nije

čeznula za zabavnim pjesmama o opijanju, mladom krumpiru ili haringama. Nije željela

glumiti tu ulogu marljive učenice, smješkati se i pristojno čavrljati, davati neodređene

odgovore o budućnosti i dečkima, odgurivati ujake s kojima nije u krvnom srodstvu i

koji bi je malo prečvrsto zagrlili.

1 Sretna sam samo kad pada kiša. (Op. prev.)

03

4

Međutim, znala je zašto otac želi da dođe. I mama. Prošla su samo tri i pol mjeseca

otkako je Lumikki ležala u bolnici. Bila je upucana u bedro, ali srećom, rana je bila

površinska. Gore su bile ozebline koje je zadobila od ležanja u snijegu. Pokušala je

razriješiti misterij vreće za smeće pune krvlju zamrljanog novca koju je netko bacio u

dvorište njezine školske kolegice Elise pa se uplela u svijet dilera. Prateći Elisinog oca,

podmićenog inspektora odjela za narkotike, završila je na raskošnoj zabavi u dobro

čuvanoj vili. Ondje je otkrila da se iza imena vode operacije dilanja droge, poznatog

kao Polarni medvjed, zapravo kriju dvije žene, jednojajčane blizanke. Lumikki je morala

bježati kad ju je prepoznao Boris Sokolov, potrčko Polarnog medvjeda.

Poslije Lumikkinog svjedočenja Sokolov i Elisin tata završili su u zatvoru, ali nitko

nije mogao uloviti Polarnog medvjeda, odnosno blizanke. Nakon tih događaja u

ožujku, Lumikki je odlučila kako sada stvarno više nikada neće zabadati nos u tuđe

poslove. Proganjali su je, umalo se smrznula u ledenici i upucali su je. To joj je bilo sasvim

dosta. Nije željela više krvi. Nije više željela uzbuđenje, nije si željela spašavati život

jurnjavom kroz snijeg u klizavim vojničkim čizmama. Neko su vrijeme mama i tata

željeli Lumikki držati kod kuće u Riihimakiju, sjeverno od Helsinkija. Htjeli su čak

otkazati Lumikkin stan u Tampereu, ali Lumikki nije za to htjela ni čuti. Proljeće je

provela raznoseći novine kako bi platila dio stanarine i tako je nagovorila roditelje da stan

ostave »za svaki slučaj«, ali prvih nekoliko tjedana nije ni pokušavala nagovoriti roditelje

da joj dopuste ondje prespavati. Lumikki je prihvatila tu situaciju pa je svaki dan u školu

u Tam-pere odlazila vlakom. S vremenom su roditelji uvidjeli kako je to nepraktično pa

je Lumikki polako počela seliti stvari natrag u stan. Jedna se noć pretvorila u dvije,

dvije u tri i na kraju je u svibnju obznanila kako će u Riihimaki navraćati samo

povremeno. Kraj priče.

Roditelji nisu ništa rekli. Kako bi je uopće zaustavili? Na kraju krajeva, bila je

odrasla osoba. Lumikki je, da je morala, stanarinu mogla plaćati ušteđevinom i malom

učeničkom stipendijom koju je primala.

Kad je škola završila, Lumikki je bio potreban odmor. Rezervirala je kartu za Prag,

potražila prikladno jeftinu sobu u hostelu, u ruksak spakirala samo ono najpotrebnije i

otišla.

Već kad je avion polijetao s piste u želucu je osjetila olakšanje. Odmor od

Finske. Odmor od neprestane brige roditelja. Odmor od ulica na kojima bi se

povremeno još uvijek lecnula kad bi ugledala muškarca odjevenog od glave do pete u

crno. Lumikki se cijeli život borila protiv straha. Mrzila je strah. Kad je izašla iz aviona u

praškoj zračnoj luci, osjetila je kako popuštaju teški okovi koji su je pritiskivali. Uspravila

se i koraci su joj postali sigurniji.

Zato je Lumikki bila sretna. Zato je okrenula lice prema suncu, zaklopila oči i

nasmiješila se. Udahnula je mirise Srednje Europe. Zavukla je ruku u ruksak i izvadila

razglednicu sa slikom Karlovog mosta osvijetljenog noću. Odlučila je napisati nekoliko

redaka Elisi, koja je sada koristila ime Jenna jer su ona i mama promijenile imena nakon

posljednjih događaja. To je bio jedini način da budu sigurne nakon svega što se desilo s

Elisinim ocem. Lumikki je ipak još uvijek o njoj mislila kao o Elisi.

Sada su živjele u Oulu na sjeveru Finske i Elisa je učila za kozmetičarku. Povremeno

je pisala Lumikki i javljala joj novosti. U zadnjem je pismu napisala kako je konačno

posjetila oca u zatvoru. Navodno nije bilo onako loše kako je zamišljala da će biti.

Bilo joj je važno da posjeti oca. U pismima je Elisa zvučala iznenađujuće mirno i malo

zrelije nego prije. Događaji koji su se desili prisilili su je da odraste i postane

odgovornija. Nije više mogla biti tatina curica koja živi za tulume, a začudo, nova

04

5

uloga joj je pristajala bolje od stare. Lumikki je bila sretna što se tako dobro snašla, s

obzirom na okolnosti.

Zapravo joj je Elisa omogućila ovo putovanje. Poslala je Lumikki 1.000 eura koje je

uzela od 30.000 bačenih u dvorište. Lumikki je roditeljima rekla kako je sama uštedjela za

put. Imala je nešto ušteđevine, ali pomoću Elisinog poklona nije je morala dirati. Bilo joj je

drago što je potrošila krvavi novac i što ga je izvadila iz tajnog pretinca u komodi gdje joj

nikako nije davao mira.

Odjednom joj je preko lica pala sjena. Miris tamjana pomiješan s daškom

sapuna od konoplje nadvladao je miris grada. Lumikki je otvorila oči. Kraj nje je

stajala djevojka od dvadesetak godina u bijelim, lanenim hlačama i širokoj košulji

dugih rukava od istog materijala. Smeđu je kosu splela u dvije pletenice i omotala ih

oko glave poput krune. Sive su joj oči bile nesigurne. Igrala se s istrošenom kožnom

naramenicom torbe boje konjaka.

Lumikki je osjetila laganu razdraženost.

Da, prethodnih je dana nekoliko puta vidjela tu curu. Promatrala je Lumikki,

valjda misleći kako ona to neće primijetiti. Odlazile su na ista turistička mjesta i šetale su

gradom u približno isto vrijeme. Činilo se da je cura nekoliko godina starija od Lumikki

i isto je bila sama. Vjerojatno je hipi koji traži nekoga s kime će putovati, sjediti po

parkovima, piti jeftino crno vino te voditi duboke razgovore o tome kako je sve u

svemiru povezano.

Nema u tome ništa lošeg, ali Lumikki je došla u Prag s namjerom da bude sama.

Nije tražila nove prijatelje.

Kad je djevojka otvorila usta, Lumikki je već znala što će joj odgovoriti. Bit će

kratka i pristojna, ali hladna. Hladnoća uvijek upali. FMJe

Iako je bilo vruće, kad je djevojka dovršila rečenicu, Lumikki je osjetila ledene

trnce kako joj se uspinju kralježnicom sve do vrata od čega su joj se nakostriješile

dlačice na šiji.

»Jag tror att jag ar din syster.«

Mislim da smo sestre.

05

6

Ja sam tvoja krv. Ja sam tvoje meso. Ti si moja krv. Ti si moje meso.

Mi smo jedna obitelj. Mi smo majke i očevi, roditelji i djeca, sestre i braća, ujne, ujaci i

rođaci. Nama teče ista krv i ista vjera koja je jača od planina i dublja od mora. Bog nas

je stvorio kao jednu obitelj, članove iste svete kongregacije.

Primimo jedni druge za ruke. Sestre i braćo, naše će vrijeme uskoro doći. Isus nas

zove, a mi nećemo oklijevati kad začujemo njegov poziv. Ne bojimo se. Naša je vjera

jaka.

Naša je vjera bijela poput snijega. Čista i jasna. Ne ostavlja mjesta sumnji. Naša je

vjera poput svjetla koje će svojom snagom zaslijepiti grešnike. Naša će ih vjera spaliti do

korijena.

Mi smo obitelj koja će uvijek biti jedno. Mi smo Sveta Bijela obitelj i uskoro ćemo

biti nagrađeni za svoje strpljenje.

06

7

2

Cura je pogledom proučila stolove u kafiću, suncobrane na terasi i lica turista.

Tankim, bijelim prstima gladila je ledenu čašu vode i ocrtavala linije na vlažnom staklu.

Otpila je samo jedan gutljaj vode. Lumikki je već ispila dvije velike čaše vode i malu crnu

kãvu.

Sjele su u preskupi kafić za turiste u dvorištu dvorca, jer u blizini nije bilo

nikakvog drugog pristojnog mjesta. Lumikkine misli su se vrtjele u krug. Nije znala kako

oblikovati desetke pitanja koja su se u njezinoj glavi pokušavala izboriti za prevlast.

»Jag måste kanske försöka förklara...«, rekla je cura nesigurno, skoro pa šaptom.

Da, objasni, molim te.

Lumikki je šutjela, odlučivši je pustiti da sama ispriča priču. Neće je navoditi

pitanjima.

»Jag har... kan jag prata engelska? Min svenska är lite... dälig.«

Samo ti prijeđi na engleski, pomislila je Lumikki i kimnula. Primijetila je da

djevojka govori s jakim češkim naglaskom. Švedski joj nije bio materinji jezik. No sigurno

postoji razlog zašto se Lumikki obratila na švedskom.

»Zovem se Lenka. Imam dvadeset godina«, rekla je.

Lumikki je pogledala njezine prste koji su i dalje nervozno prelazili površinom

čaše. Na lijevoj je ruci imala jedva zamjetnu udubinu na prstenjaku. Kao da je dugo

nosila prsten i nedavno ga skinula.

Lenka je rekla da je čitav život provela u Pragu. Djetinjstvo i adolescenciju provela

je živeći sama s mamom sve dok joj mama nije preminula kad je Lenka imala petnaest

godina. U nesreći. Jedne noći je pala u rijeku.

Lenkin glas ispunio se emocijama. Zagledala se preko glava turista u daljinu

prema crkvi pa nakon duže stanke nastavila.

»Otada... drugi se ljudi brinu za mene. Sada imam novu obitelj.«

»Jesi li udana?« pitala je Lumikki.

Lenka je brzo odmahnula glavom.

»Ne, ne, ne radi se o tome. To su samo dobri ljudi koji su me prihvatili. Vjeruješ

li ti u dobrotu?«

Pitanje je postavljeno tako naglo i tako revno da je Lumikki morala otpiti gutljaj

kave prije nego što je odgovorila.

»Vjerujem u dobra djela. I dobre namjere.«

Lenka ju je pogledala ravno u oči. Lumikki nije znala kako protumačiti njezin

pogled.

Je li zamišljen ili ratoboran? Poželjela je da se Lenka izjasni, ali nije je željela

požurivati.

Kao da joj je pročitala misli, Lenka je rekla: »Kad sam bila mala, majka mi nije željela

reći ništa o mom ocu, iako ju je moje neprestano propitkivanje sigurno izluđivalo.

Nemaš oca , samo bi mi to rekla. Znala sam da je to laž. Svi imaju oca. Kad sam

navršila deset godina, majka me posjela. Jedanaest je godina ranije, ljeti, upoznala

turista. Bio je iz Finske i govorio je švedski. Zvao se Peter Andersson.«

Lumikki je opet osjetila hladnoću, iako ih je vreli zrak pritiskivao sa svih strana

poput električnog prekrivača. Automatski je počela proučavati Lenku, tražeći očeve crte

07

8

lica. Ima li neke sličnosti u ravnom, uskom nosu? Njezinim tamnim obrvama? Obliku

čeljusti? Na trenutke gotovo da je vidjela očevo lice kako titra ispred Lenkinog, ali vizija

bi odmah nestala.

»Mama mi je ispričala da je veza bila kratka, ali strastvena. Muškarac je imao

suprugu u Finskoj. Naravno, ja sam bila greška, ali kad je mama otkrila da je trudna,

odlučila me zadržati. Tada nije muškarcu ništa rekla — mislim, mom ocu. Poslala mu je

moju sliku tek kad sam navršila dvije godine.«

Lenka je zastala i pohlepno ispila gutljaj vode. Lumikki se osjećala kao da sjedi na

stolici koja se ljulja. Čula je Lenkine riječi, ali nije ih mogla obraditi.

Njezin je tata imao još jednu kćer. Ovdje. Njezinu stariju sestru.

»Otac me htio upoznati, ali mama je odbila. Godinama je slao pisma,

razglednice, slike, sitne darove i novac za nas. Nikada mu nije odgovorila. Naravno, s

vremenom su pisma postala rjeđa kad mu nije odgovorila. Na kraju su posve stala.

Mama mi je ispričala o ocu, ali ne i o pismima. Njih sam sama pronašla s dvanaest

godina. Mama ih je sakrila u kutiju u ormar iza plahti. Samo sam nekoliko minuta

pregledavala pisma i darove kad je mama ušla u sobu i poludjela. Mislila je da sam joj

iza leđa kopala po stvarima. Zgrabila je kutiju i ispraznila je u peć, sve je spalila. Cijelu

sam noć provela jecajući.«

Lenka je govorila beživotnim, tankim glasom, ali drhtanje ruke je pokazivalo da joj

nije lako izgovarati te riječi. Dugo je sjedila u tišini ne znajući kako nastaviti.

Pored njih sjedila je glasna skupina talijanskih školaraca. Dečki su ispijali Cole i

natjecali se koji će glasnije podrignuti. Američki par glasno se žalio kako je teško

preračunavati dolare u eure kako bi shvatili što je zapravo jeftino. Lumikki je sve to

registrirala, ali osjećala se kao da zvukovi dolaze iz daljine, iz druge dimenzije.

Lenkina je priča bila poput komada slagalice koji je pao na mjesto i zatvorio

prazninu koja zjapi u Lumikkinom životu otkad zna za sebe. Uvijek je znala, osjećala i

ćutila kako njezina obitelj nešto skriva.

Neki važan događaj o kojem nitko nije govorio koji bi ponekad ispunio

prostorije u njihovoj kući tako potpuno da je bilo teško disati. Napetost njezina oca.

Tužne, suzne oči njezine majke. Razgovori koji bi se naglo prekidali kad bi Lumikki

ušetala u sobu.

Ipak, Lumikki je bilo teško povjerovati u takvo što o svome ocu. Peter Andersson

bio je tako suzdržana osoba, uvijek je vladao sobom i niste mu ni za što mogli prigovoriti.

Mnogi su ljudi imali javno i privatno lice. Kod kuće bi otkrili tugu, umor i žaljenje koje su

zapravo osjećali. S obiteljima su se mogli smijati i veseliti. Lumikki je uvijek smatrala kako

njezin otac ima samo javno lice. Uvijek je bio isti, bez obzira na to gdje se nalazio. Zid

koji je podigao oko sebe bio je čvrst i jak.

Zar je njezin otac mogao imati strastvenu aferu u Pragu? Zar je njezin otac

sposoban za takvu strast? Nikada nije rekao ni riječi o tome da je bio u ovom gradu.

Čudno. Zar joj ne bi dao savjete o tome što da posjeti i što ne smije propustiti?

Lenka je govorila o Peteru Anderssonu kojeg Lumikki nije poznavala. Ali to ništa

ne znači. Bilo je posve moguće da postoje strane njezina oca koje Lumikki ne poznaje.

Koliko zapravo znamo o drugim ljudima? Čak i onima koji su nam najbliži.

»Kad je mama umrla, mislila sam kako neću više ništa saznati o svom ocu. Imala

sam samo ime, Peter Andersson, i informaciju da je živio u Finskoj i govorio švedski.

Ime je dovoljno često pa mi uopće nije bilo od koristi. Onda sam ugledala tebe.«

»Ali kako si znala?«, Lumikki se nije mogla suzdržati. »Nismo se nikada upoznale.«

Po prvi je put na Lenkinim usnama zatitrao osmijeh.

08

9

»Prije nego što je mama spalila pisma i sve ostalo, ugledala .sam tvoju sliku. Na njoj si

imala osam godina. Otraga je pisalo: Din lillasyster Lumikki. Tvoja mlada seka, Lumikki.

Slika mi se urezala u pamćenje, do najsitnijeg detalja. Kad sam te ugledala, odmah sam

te prepoznala. Izgledala si kao na slici. Ali htjela sam biti sigurna pa sam te slijedila i

promatrala. Nadam se da se ne ljutiš.«

Lumikki je odmahnula glavom. Istovremeno je shvatila kako nije posve sigurna

što niječe.

Znala je samo da više ništa neće biti kao prije.

09

10

3

Kosa joj je bila iste nijanse smeđe, boje koja naginje više prema hladnoj sivoj

nego toploj kestenjastoj. Lenkina je kosa bila duga. Da je rasplela svoju krunu od

pletenica, vjerojatno bi joj sezala do dna leda. Lumikki je imala kratak bob po uzoru

na Carey Mulligan. Ali boja kose nije ništa otkrivala. Takva smeđa kosa vjerojatno je

najčešća prirodna boja kose žena u Srednjoj Europi.

Sive oči. Lenkine su bile malo tamnije od Lumikkinih. Možda biste nakon

pažljivijeg promatranja zaključili kako imaju jednako nježan oblik gornje usne.

Međutim, proporcije lica su im se razlikovale. Lenka je imala naočigled više čelo, a

Lumikki je imala kraći i manji nos.

Bile su približno iste visine. Lenka je bila možda koji centimetar viša. Stojeći jedna

kraj druge proučavale su si lica u ogledalu u zahodu kafića. Lenka je držala Lumikki za

rame. Lumikki je bilo neugodno. Nije voljela da je dodiruju nepoznati ljudi. Voljela je

svoj osobni prostor čak i kad je bila s ljudima koje je poznavala. Samo je nekolicinu

osoba puštala dovoljno blizu da je. dodirnu. Lenkin je stisak bio čvrst. Put joj je bila blijeda

kao i prsti. Lumikki je bila blago preplanula.

Što se izgleda tiče, mogle su proći kao sestre. Ili ne. Nije bilo jedne karakteristike koja

je očito ukazivala na genetsku srodnost. Niti jedna od njih nije pretjerano nalikovala

Lumikkinom ocu.

Lumikki se nadvila nad umivaonik pa oprala lice i vrat hladnom vodom. To ju je

osvježilo i pomoglo joj da jasnije razmišlja. Pokret je također natjerao Lenku da je

pusti.

»Što misliš?« pitala je Lenka gledajući Lumikki s iščekivanjem. Poput psića koji moli

da ga se počeška. ' Lumikki radije ne bi odgovorila na to pitanje. Bilo je to previše

informacija za obraditi u jednom danu. Previše novosti. Previše otkrića. Nije imala

vremena razmisliti o tome što će to značiti. Kako će postupiti.

Lumikki je mrzila taj osjećaj kada nije znala što učiniti.

»Ovo je bilo... užasno puno informacija odjednom«, rekla je na kraju brišući lice i

vrat papirnatim ručnikom. Kapljica vode uspjela joj se otkotrljati ispod majice pa je sada

kliznula niz njezinu kralježnicu poput mračne slutnje.

»Znam. Ja sam imala godine da si sve posložim u glavi. Ti si to tek čula.«

»Da. Tata nikada nije ništa rekao. Nisam znala da postojiš. Tata...«

Sad je Lenka položila drugu ruku na Lumikkino rame. Čini se daje oklijevanje

protumačila kao navalu emocija. Da, radilo se i o tome, ali i tome da u ovoj fazi

Lumikki nije željela otkrivati puno o sebi. Prvo je morala steći povjerenje.

Nešto joj je bilo sumnjivo i uznemirujuće i kod Lenke i njezine priče. Slučajnosti su bile

prevelike da bi bile istinite. A opet, svi su se detalji slagali. Misli su jurcale Lumikkinom

glavom i odbijale su se uredno posložiti.

»Mogu li te nešto zamoliti? Nemoj ovo još spominjati tati. Našem tati. Ne želim da

opet za mene čuje preko nekog drugog. Želim mu sama reći, u pravom trenutku«, rekla

je Lenka.

Lumikki je kimnula. Bilo joj je lako ispuniti to obećanje. Iskreno, nije joj palo na

pamet da odmah izvadi mobitel, nazove tatu i pita ga ima li kćer u Pragu. To se ne radi

u njihovoj obitelji. Oni okolišaju i pokušavaju riješiti problem na sve moguće načine osim

10

11

otvorenim razgovorom. Obitelj puna tajni. Možda to zvuči uzbudljivo, poput nečeg iz

detektivskog romana, ali u stvarnosti to je bilo poput golemog kamena koji ih je sve

pritiskivao i zbog kojeg nisu mogli jedni druge gledati u oči.

»Kako si naučila švedski?« pitala je Lumikki promijenivši jezik.

Lenka se sramežljivo nasmiješila i odgovorila, isto na švedskom:

»Ovo vjerojatno zvuči glupo, ali kad sam otkrila da moj otac govori švedski,

počela sam sama učiti, pomoću interneta i knjiga. Gledala sam isječke švedskih dječjih

serija nayoutubeu i pokušavala ponavljati riječi. Bile su mi neobično poznate u ustima.

Smul-tron. Fanig. Ldngtan. Pannkaka. Možda nam jezici naših roditelja nekako budu u

genima.«

Lumikki se nije potrudila komentirati koliko to zvuči poput new age gluposti koja

očito nema veze sa znanosti o genetici ili ljudskoj razvojnoj psihologiji. Lenka neka

vjeruje što god želi.

Njemačka turistica ušla je u ženski zahod i čudno pogledala Lumikki i Lenku. Izvana

se začula zvonjava s katedrale sv. Vida. Dva popodne. Lenka se ukočila.

»Već je dva?« pitala je.

Lumikki je kimnula. Lenka se nemirno ogledala, a prsti su joj se opet vratili kožnoj

naramenici torbe. Izgledala je poput progonjene životinje. Iz njezina držanja u trenu

su nestali toplina i blaga opuštenost.

»Moram ići«, rekla je. »Sastanimo se sutra. U podne.«

»Ovdje na istom mjestu?«

Lenka se osvrnula.

»Ne. Ne ovdje. To nije dobra ideja. Znaš li tvrđavu Vvšehrad? Možeš do nje doći

metroom. Nađimo se ondje.«

Lumikki nije imala vremena odgovoriti, ni kako bi predložila bliže mjesto

sastanka, ni kako bi pitala zašto se Lenki toliko žuri, jer je ona već istrčala iz toaleta i

ostavila Lumikki da se namršteno proučava u ogledalu.

Žena je prstima lupkala po stolu. Stol je bio ljepljiv. Samo mjesec ranije dala ga je

izbrusiti i prelakirati kako bi uklonila sve ogrebotine. Očima je proučila zidove

prostorije. Eno ih. Diplome, nagrade, isječci iz novina, šarena zbirka najvećih

ostvarenja njezine karijere. Nešto na što bi svatko bio ljubomoran. Njoj to nije bilo

dovoljno. Ništa nije bilo dovoljno. Nije smjela dopustiti da nešto bude dovoljno. Ne u

ovoj branši. U ovoj branši treba ostati gladan. Treba uvijek željeti nešto veće, bolje,

šokantnije, veću senzaciju, emotivniju priču, nešto što izaziva bijes, nešto što zagrije

srce. Potreba za novostima jaka je poput potrebe za kisikom. Morate pratiti kako

narod diše. Ili, ako je moguće, biti ispred ostalih i povući svoj potez kad to ljudi

najmanje očekuju.

Morate biti tema razgovora. Svima na usnama. Ovdje. Sada. Sutra.

Žena je zgrabila mobitel, otvorila ga, izvadila SIM karticu pa je zamijenila.

Opet je uključila mobitel. Odabrala je broj za koji nitko nije smio znati da ga

zove. Muški glas joj je brzo odgovorio.

»Je li spreman?« zanimalo je muškarca.

»Nije još.«

»Upamti da on ne smije previše znati.«

»Naravno da sam upamtila. Radim ovo dovoljno dugo da znam pravila. Mora

znati što manje. Onda će njegove reakcije biti autentične. Trebamo tu autentičnost.

Trebamo prave emocije.«

11

12

»Razumiješ li opasnost u kojoj će se on naći? Može se ozlijediti. Može čak i

umrijeti.«

»Moramo preuzeti taj rizik. Na kraju krajeva, mučenička smrt nije najgori

scenarij. Znam barem jedan primjer mučeništva koji je prodao priču.«

Smijeh.

»Ne bi mi smjela govoriti takve stvari, mogao bih se uvrijediti.«

»Računam na tvoj crni smisao za humor.«

»U meni je crn samo moj smisao za humor. Znači, sve ide prema planu?«

»Da.«

»Dobro. Sada moram poklopiti. Hvaljen Isus.«

Žena je poklopila i nasmiješila se.

Nije sada trebala Isusa. Ali drugi ljudi će trebati Božju pomoć.

12

13

Ljudi žele heroje. Žele vidjeti, čuti i čitati kako dobro uvijek pobijedi zlo. David i

Golijat. Isus i Sotona, mali hobiti i moćni Sauron. Žele doživjeti to da junak savlada

nesavladivog, pobjedi nepobjedivog, ubije besmrtnog. Gladni su za pričama u kojima

nemoguće postane moguće zbog neustrašivog junaka kojeg pokreće pravda i ispravnost.

Junak mora biti simpatičan i blizak. Mora istovremeno biti blizak ljudima i malo

iznad njih. Ne smije biti pretjerano superioran. Mora se boriti i mučiti. Mora iskusiti

nedaće i bol. Mora umalo biti uništen kako bi se uzdignuo, još jači, za konačnu bitku.

Junak također mora biti ranjiv. Mora imati nešto što druga strana može napasti.

Jednako važan kao i junak, možda za priču još važniji, je njegov protivnik, žao.

Moćan, zagonetan, okrutan — zlo od kojeg vam niz kralježnicu prođu trnci. Takvo zlo

privlači pozornost ljudi poput magneta. Žele poreći postojanje zla, ali ono ih ujedno

fascinira.

Gutaju to zlo sve dok ne osjete mučninu. Zatim žele da netko dođe i ukloni ga.

Žele junaka.

Uspješna priča s junakom ne postoji bez popratne štete. Ljudi moraju umrijeti kako

bi oni spašeni bili tim dragocjeniji.

Samo smrt stvara legende.

13

14

1 7. LIPNJA,

PETAK RANO UJUTRO

14

15

4

Strop je imao rupu. Zurila je u Lumikki poput crnog, slijepog oka. Ona je zurila

natrag. Bila je posve budna. Žuta svjetlost uličnih svjetiljki probijala se kroz tanke

zastore na prozorima hostelske sobe. U obližnjem parku lajao je pas. Bilo je dva

ujutro. Opresivna vrućina dana nije popustila čak ni po noći pa je Lumikkina plahta

bila mokra od znoja. Ustala je kako bi otvorila prozor. Morala je snažno povući kako

bi zaglavljeni okvir popustio, a prozor se zveketom otvorio. Uz vlažan noćni zrak, u

sobu je prodrla ravnomjerna buka prometa koju bi na trenutak nadglasao zvuk trube i

naglo kočenje. Netko je dao gas i gume su zaškripale. Grupica partijanera vraćala se iz

bara i počela je pjevati. Kad bi mogla razabrati riječi njihove nemelodične pjesme,

zaključila bi da pjevaju na francuskom.

Lumikki se naslonila na okvir prozora. Iako je zrak vani bio jednako topao kao i

unutra, lagani povjetarac osušio je znoj s njezine kože. Željela se istuširati, ali bi bilo

besmisleno jer će to ujutro opet morati ponoviti. I nije željela probuditi ostale goste

hostela. Na trenutak je razmislila je li gladna pa zaključila kako nije. Imala je samo peciva

od jučerašnjeg doručka — svako je bilo drugog oblika i izgledalo je jako ukusno, ali

zapravo je sve to bilo isto lisnato tijesto, samo s donekle drugačijim nadjevom. Neka su

peciva bila slatka, neka slana. Od svih bi joj na nepcu ostao sloj masnoće.

Probudila ju je ili vrućina ili noćna mora. Možda oboje. Vlažne plahte ovijene oko

tijela mogle su potaknuti san. Znala je tu noćnu moru, ali nije godinama sanjala. Kad je

krenula u školu, zamijenili su je snovi o nasilnicima, noćne more koje su se nastavljale i

kad bi izašlo sunce i ponavljale se opet i opet sve dok se java i san nisu ispremiješali, a

ona više nije znala kad je budna, a kad sanja. FMJe

Ova je noćna mora bila starija od toga. Bila je iz razdoblja prije nego što je

Lumikki naučila bojati se.

U snu je stajala ispred velikog ogledala. Bila je mala, imala je oko dvije godine.

Isprva je u ogledalu vidjela samo sebe i tamnu sobu u kojoj se nalazila. Podigla je ruke, a

njezin odraz u ogledalu oponašao je njezin pokret. Nasmiješila se. Nacerila se. Odraz ju je

oponašao. Zatim je u ogledalu vidjela kako se u sobi iza nje pojavila još jedna djevojčica.

Bila je malo starija, ali nalikovala joj je. Čak su nosile iste bijele haljine.

Djevojčica je položila ruke na Lumikkina ramena. Ruke su bile tople i pružale joj

sigurnost. Zatim se djevojčica nagnula i šapnula:

»Du dr min syster alltid och alltid och alltid. Bit ćeš moja sestra uvijek i zauvijek.«

Lumikki se okrenula prema njoj.

Zašto se, dovraga, svaki put okrenula kad je znala da to neće donijeti ništa

dobrog? Sve do tog trena se osjećala dobro. Bilo joj je toplo. Tada je nastupila

hladnoća. Nitko nije stajao iza nje. Bila je posve sama u mračnoj sobi. Okrenula se natrag

kako bi pogledala u ogledalo. Djevojčica je bila tamo. Pomilovala je Lumikkinu kosu, a

Lumikki je osjetila njezin nježan dodir. Lumikki je poželjela udariti ruku da je ne

dodiruje, ali kada bi pokušala, zahvatila bi samo zrak.

»Vili du inte leka med mig?« Pitala je djevojčica u ogledalu tužno. Ne želiš se igrati sa

mnom?

Lumikki je silovito zatresla glavom. Samo je htjela da djevojčica nestane. Ona nije

bila stvarna i Lumikki se bojala.

15

16

»Jag blir sa ledsen«, rekla je djevojčica. Sad sam tužna.

Zatim je počela plakati. Lumikki je nije htjela gledati. Željela je čvrsto stisnuti oči.

Ali nije mogla odoljeti. Iako je znala. Znala je da ne želi vidjeti djevojčine suze.

Suze su bile crvene. Velike kapi krvi curile su niz njezine obraze i kapale joj s brade

pa zamrljale njezinu haljinu. Kad je Lumikki konačno odvratila pogled i spustila ga,

vidjela je da ni njezina haljina više nije bijela. Bila je prekrivena crvenim kapima krvi.

Zatim se probudila. Uvijek u istom trenu.

Lumikki nikada nije razumjela odakle joj ta mora. Možda je slučajno vidjela djelić

strašnog filma kad je bila mala? Možda joj je netko od starije djece u vrtiću ili na igralištu

ispričao strašnu priču?

Bilo je očito zašto se mora sada vratila. Ne treba joj stručnjak za tumačenje

snova kako bi to shvatila. Odraz Lumikki i Lenke. Lenkina tvrdnja da imaju istog

oca. Da su sestre. Paralele su bile jasne i glasne poput vriska kojeg bi mogla isključiti

samo da ruke čvrsto pritisne na uši. Lumikki nije drhtala zbog toga što se noćna

mora vratila nakon toliko godina. Prolazila ju je jeza od pomisli da to nije samo

san.

Ali to nije imalo smisla. Ako je Lenkina priča istinita, u što Lumikki nije bila

spremna povjerovati, barem ne još, one se nikada nisu srele. Tako da Lumikki

predškolske dobi nije mogla imati uspomenu kako stoji pred ogledalom sa sestrom.

Nije vjerovala u vizije. To je obična glupost.

Znači, ovo je morala biti slučajnost. A možda je nešto prečula. Možda jednu riječ u

jednom razgovoru, jednu u drugom, nešto je shvatila iz pažljivo zamaskiranih svađa

roditelja, možda je to bilo dovoljno da stvori nejasnu sliku u mislima djeteta pa je

izmijeni i proširi u noćnu moru. To je zvučalo poput najprihvatljivijeg objašnjenja.

Lumikki je polako i duboko udisala noćni zrak. Stisak noćne more je popustio.

Prag je noću mirisao na nadu i prekršena obećanja. Mirisao je poput povijesti i

prašnjavih ulica. Mirisao je istovremeno slatko i slano.

Lumikki je odlučila kako neće zatvoriti prozor već će pokušati zaspati uz zvukove

noći i prometa. Zakoračila je prema krevetu kad je odjednom začula lupanje na

vratima, tako silovito da je na trenutak pomislila kako joj netko razbija vrata.

Dohvatila je plahtu s kreveta i omotala je oko nagog tijela. Zgrabila je najbliži

predmet koji je mogla iskoristiti za obranu. Bila je to napola prazna boca vode. To baš i

nije bila idealna obrana. Napeto je zurila u vrata. Ako provalnik otvori vrata, ona će

mu ih zalupiti u lice. Ima sreće što se vrata otvaraju prema unutra. A element

iznenađenja pružao joj je još veću prednost.

Lumikki se nije micala. Znala je kako biti posve mirna. Usavršila je tu vještinu.

Šaka koja je pokušavala probiti vrata je opet zalupala, ovog puta još jače.

Lumikki je zaključila kako i udarac bocom vode na pravo mjesto isto može upaliti.

Prvo vrata, zatim boca. To je bio njezin detaljni plan napada.

U tom je trenu ispred vrata čula dečke koji su prasnuli u smijeh pa pokušali

pijano zapjevati.

»Volimo tulumariti, tulumariti! Volimo tulumariti, tulumariti! Daj, čovječe! Sad nije

vrijeme za spavanje!«

Lumikkina ramena su se opustila. Spustila je ruku s bocom. Shvatila je prije jednog

od njih.

»Sranje! Kriva soba! Trebamo 208, a ne 206.« Kad su veseljaci krenuli lupati i pjevati

pred sljedećim vratima, Lumikki je upuzala natrag u krevet. Začudo, ali buka s ulica i

buka s hodnika nije omela njezine kapke koji su se istog trena spustili, a ona je utonula

16

17

u san bez snova.

Muškarac je bio budan. Često je bio budan u gluho doba noći kad su ostali u kući

spavali. Pastir koji čuva svoje stado. To su oni mislili, i nisu se posve varali. Bili su

njegovo stado, a on ih je godinama odgajao i vodio, sada već preko dvadeset godina.

Bio je strpljiv i dugo je podnosio patnju. Mnogo si je puta muškarac rekao kako će, uspije

li pričekati dovoljno dugo, biti nagrađen.

Muškarac je hodao od sobe do sobe tihim, nečujnim koracima. Sobe su bile

pomalo prašnjave i zagušljive, ispunjene disanjem i snovima usnulih osoba. Gledao je

njihova spokojna lica. Jednom su usta bila otvorena, jedan je grlio jastuk poput izgu-

bljenog ljubavnika. Svi su izgledali sitno i krhko, čak i odrasli muškarci. Svi su oni bili

poput leptira koje je on mogao dotaknuti. Imao je moć da ih zgnječi, da ih probuši

iglama i učini dijelom svoje zbirke, da im iščupa krila, da ih uguši dimom ili im uskrati

kisik.

Držao je njihove živote u svojim rukama.

17

18

PETAK,

17. LIPNJA

18

19

5

Jiri Hašek istisnuo je sok dvije naranče u čašu pa sve ispio jednim gutljajem. Dok

mu se svježi, slatki okus širio ustima, osjećao je da mu se vitamini apsorbiraju u krvotok i

daju mu energiju za novi dan. Pogledao je kroz prozor prema gradu koji se bučno

budio, a temperatura mu je obznanila da će uslijediti još jedan kipući dan. Tanki sloj cirus

oblaka prekivao je nebo, ali nije uspijevao zaustaviti jarko sunce, kao što ni veo ne skriva

toplinu mladenkinog pogleda od mladoženje. Jiri se nasmiješio sebi u bradu

zamišljajući kako on izgleda nekome sa strane dok sjedi u luksuznom stanu na zadnjem

katu zgrade i pije svježe iscijeđeni sok od naranče. Zgodan tip s tamnom kosom i

klasičnom frizurom u hlačama ravnog kroja i bijeloj košulji — izgledao je kao iz

reklame. Utjelovljenje uspjéha i vitalnosti.

Jiri se umalo nasmijao naglas. Imao je samo dvadeset i pet godina. Imao je

posao iz snova. Svi su znakovi ukazivali na to da mu se karijera kreće uzlaznom

putanjom. Bio je istraživački novinar na televiziji i lako bi mogao postati sljedećom

velikom zvijezdom u toj struci. Mogao bi prije tridesete dobiti vlastitu emisiju. Nije bio u

stalnoj vezi, ali ne zbog manjka ponude, već svojevoljno. Još se nije namjeravao

ozbiljno vezati. Želio je flertovati, imati avanture, uživati u raznolikostima koje svijet

nudi. Skrasit će se za nekoliko godina kad pronađe ženu koja je dovoljno zanimljiva i

uzbudljiva.

Jiri Hašek punim je plućima živio svoj san i besramno uživao u svakoj minuti.

Nije bio posve siguran je li zaslužio svoj položaj ili ovaj život, ali nije se imao namjere

zbog toga ispričavati.

Bio je najmlađi od petero djece i rano je naučio izboriti se za sebe i zgrabiti

priliku kad mu se ona ukaže. U školi je rano shvatio da nije najpametniji u razredu,

ali da ima najveću žeđ za znanjem i šesto čulo za otkrivanje informacija koje će mu

pomoći u napretku. Ponekad su takve informacije pomagale njemu, a štetile drugima.

Kad je Jiri otkrio vezu između profesora povijesti i profesorice matematike na zamjeni

— nešto što je slutio, ali definitivno dokazao kad je otvorio vrata od kopiraone u

lošem trenutku za njih, a povoljnom za njega — nije oklijevao ni sekunde. Zahtijevao

je više ocijene iz povijesti i matematike, te je to naravno i dobio.

Prave informacije otvarale su vrata koja bi inače ostala zatvorena. Jiri je jako rano

shvatio da ima nos za vijesti i brzo je našao put do novinarstva.

Razmislio je o priči na kojoj je sada radio. Osjećao je trnce uzbuđenja po kralježnici.

Znao je da će priča biti velika. To će biti priča kojom će se on probiti. Poslije ovoga svi

će znati njegovo ime i prepoznavati njegovo lice.

Bila je posve drugačija od bezveznih priča koje je do sada morao pisati. Protesti

protiv vlade. Djelovanje krize eura na običnog čovjeka. Rast cijene hrane iz perspektive

vlasnika dućana. Pogreške u restauraciji povijesnih zgrada. Jiri je uvijek odradio sve priče

koje su mu dodijeljene. Trudio se biti točan i kreativan te u priče unositi novu

perspektivu, nešto čega se još nitko nije sjetio. Međutim, još nikada nije bio tako

iskreno uzbuđen zbog neke priče kao sada zbog ove.

Ovo je bilo veliko. Emotivno. Imalo je ljudski element. Bilo je šokantno i trebalo

se razotkriti.

Jiri se nije pravio da je skroman. Mogao je priznati da ga, jednako koliko i žeđ

19

20

prema znanju, naprijed tjera i želja da se uzdigne iznad ostalih. Da, htio je biti junak.

Nije bio jedan od onih radnika koji ostaju u pozadini, zadovoljni time što se razotkrila

istina. Jiri je htio da ga vide. Želio je slavu i želio je pohvalu. Želio je da ljudi upamte

njegovo ime i lice kao i priču koju im je prenosio. Ali za Jirija istina i slava nisu isključivali

jedno drugo. Bile su to dvije strane istog novčića. Iznošenje istine uvijek je donosilo

slavu, a njegova želja za slavom povećavala je motivaciju da radi na razotkrivanju istine.

Po prvi put u životu radio je na priči koja ima stvarnu važnost i koja će privući

pozornost šire publike. Proveo je mjesece izučavajući crkvene arhive i obiteljska stabla.

Proučio je policijske dosjee tražeći tragove i nedosljednosti. Uz to je intervjuirao ljude

koji su se toliko bojali da nije smio koristiti njihova imena ili otkriti njihova lica. Jiri

je znao da je materijal koji posjeduje opasan, zato je i bio toliko vrijedan.

Božanstven, rekli bi neki. Vražji, rekao bi on.

Sada je kucnuo čas kad se Jiri morao približiti srcu tame, doslovno. Morao je

intervjuirati nekoga tko je spreman progovoriti pred kamerom, pa makar kao

zamućena anonimna figura s digitalno izmijenjenim glasom. I morao je vidjeti stvari

svojim očima.

Vrućina je bila nepodnošljiva. U zraku kao da se skrivala prijetnja grmljavine,

možda čak i prave oluje, ali to se nije vidjelo na nebu.

Jiri se protegnuo i obukao sako. Preko ramena je prebacio novi, crni ruksak u

kojem je nosio najtanji postojeći laptop kao i neki tradicionalniji pribor za pisanje

bilješki. Naučio je kako kod nekih intervjua mala bilježnica i kemijska stvaraju potrebnu

atmosferu kredibiliteta i povjerenja. Tipkanje po tipkovnici stvaralo je preveliku

udaljenost između njega i sugovornika. Morate znati kako biti iskreno prisutan, na

pravilan način. Niste smjeli gurati ili djelovati previše revno. Važno je znati strpljivo slušati.

Morate postaviti prava pitanja i biti znatiželjni, ali ne i napadni.

Mnoga ista pravila vrijedila su za dobar intervju i upucavanje ženi.

Jiri je počeo pjevušiti. Radilo se o iritantno zaraznoj novoj pjesmi Carly Rae

Jepsen.

Hey, I just met you. And this is crazy. But here's my number. So call me,

maybe?2

Možda na kraju dana ode u restoran i naruči ledeno pivo. Dok ga ispija,

promotrit će hihotave turistkinje pa saznati što sve može izvući iz njih pomoću prave

metode intervjuiranja. Jiri si je obećao da će to učiniti ako danas postigne dovoljan

napredak na priči.

2 Hej, tek smo se upoznali. I ovo je ludo. Ali evo ti moj broj. Nazovi me, ako želiš. (Op. prev.)

20

21

Pravila postoje zbog sigurnosti. Pravila stvaraju dom. Obitelj funkcionira zbog

pravila. Bez pravila bismo lebdjeli, prepušteni na milost našim željama, bili bismo bića koja

privlači tama i kaos.

Zato trebamo pravila. Pravila su naši anđeli čuvari.

Najvažnije pravilo je sljedeće: Obitelj je sveta. Događanja u obitelji su sveta. Život

obitelji ne tiče se nikoga izvan obitelji. Ne govorimo drugima o našem životu. Naše je

pravilo tišina. Ako netko pokuša upitati o našem životu, mi im ne odgovaramo.

Ovo svi znamo: Onaj tko prekrši ovo najvažnije pravilo zgriješio je protiv Svete

obitelji i bit će kažnjen. Utišat ćemo svakoga tko previše govori. Ugušit ćemo sve riječi koje

pokušaju okaljati Svetu bjelinu.

Ako jedan progovori, svi smo u opasnosti.

Volja pojedinca nikada ne može nadjačati volju obitelji.

21

22

6

Lumikki je isprva mislila da će se naviknuti na pogled, da joj neće svaki put oduzeti

dah, ali prevarila se. Prag je s visine uvijek djelovao čarobno. Naravno, sve izgleda ljepše

s visine, kada vam pogled može lutati krajolikom do dalekog horizonta. Lumikki je

sanjala da će jednoga dana živjeti u stanu s prozorima koji gledaju na grad. Još nije

znala na koji grad. Poslije ovih nekoliko dana u Pragu; počela je osjećati kako taj grad

nije nužno u Finskoj. Srednja Europa bila je puno privlačnija alternativa. Ovdje ste na

drugačiji način mogli osjetiti povijest ulica. Koraci ljudi bili su opušteniji, bilo se lakše

uklopiti u gomilu i sakriti.

Za Lumikki, tvrđava Vyšehrad bila je jedno od najljepših mjesta u Pragu. Više je

uopće nije smetalo što je Lenka predložila da se ovdje sastanu. Brdo nije privlačilo

mase turista poput centra Praga ili Praškog dvorca. Nije bilo buke i prometa. Bilo

je mirno, opuštajuće i zeleno.

Lumikki je sjela na drvenu klupu ugrijanu suncem i napunila pluća zrakom. Zaklopila

je oči. Ne bi imala ništa protiv toga da vrijeme stane. Može samo biti ovdje, usred ljeta,

bez želje da nekamo ode ili nekoga vidi, samo mora zadržati kontrolu nad mislima. Sati bi

mogli prolaziti neopaženo. Dan bi se moglo pretvoriti u poslijepodne, poslijepodne bi se

moglo pretvoriti u večer. Lumikki bi mogla utonuti u san pa se probuditi i nastaviti

promatrati ovaj krajolik, koji nikada ne dosadi i uvijek otkriva neke nove detalje.

Lumikki je osjetila Lenkin dolazak prije nego što je progovorila i prije nego što je

čula njezine korake na šljunku. Osjetila je istu mješavinu mirisa kao i prethodnoga

dana, ali sada je u njoj osjetila i neki oštar miris. Znoj? I to, ali po ovako vrućem

vremenu ljudi se više znoje i znoj je razvodnjeniji. Nema tako jak miris. Ne, ovo je

nešto drugo.

Lenka je širila miris straha.

Sjela je pored Lumikki. Lumikki je i dalje žmirila, a Lenka je u prvi tren šutjela.

Lumikki je pokušala dokučiti kako se osjeća. Osjeća li se kao da sjedi kraj svoje sestre? Je li

joj ova osoba poznata na nekoj dubljoj razini? Je li lako i prirodno sjediti kraj nje u tišini?

Nije.

Lenka je bila preplašena i napeta. Lumikki je bila nevozna. Međutim, znala je da ne

može ništa zaključiti na temelju toga. Tek se drugi put susreću. Nije zapravo vjerovala

da će osjetiti genetsku povezanost. One su u stvari bile potpuni stranci.

U Lumikkinom životu postojala je samo jedna osoba koja joj je tako brzo postala

bliska da ju je to i dan-danas čudilo.

»Nisam bila sigurna hoćeš li doći«, rekla je Lenka.

Lumikki je otvorila oči. Nekoliko je trenutaka bila zaslijepljena suncem.

»Naravno da sam došla«, odgovorila je.

Lumikki se obično trudila ne miješati u stvari koje je se ne tiču. Ovo je bilo teško.

Nije mogla zamisliti ništa teže.

»Vjerojatno bih ti sada trebala ispričati o svojoj obitelji«, rekla je Lenka.

Oklijevala je svakom riječi. Kao da su joj te riječi neugodne ili joj uzrokuju bol. Kao

da su žeravice u njezinim ustima. Još je više zvjerala pogledom nego prethodnoga dana.

Lumikki je zamislila nervoznog zeca koji očekuje lisicu ili lovca koji bi ga svakog trena

mogao zaskočiti. Ili koji čeka da stane u zamku. Lumikki je zamislila omču koja uranja u

22

23

nogu zeca i krv koja kapa po njegovom bijelom krznu. Sjetila se svog sna. Odjednom je

vreli zrak oko nje postao leden.

»Prvi sam put čula da imam rođake u Pragu tek kad mi je mama umrla. Ona ih

nikada nije spomenula. Ne razumijem zašto. To su dobri ljudi.«

Opet te riječi. »Dobri ljudi.« Lumikki su zvučale neobično. Ali nije mogla odrediti

zašto.

»Kako si ih pronašla?« pitala je.

Lenka je odmahnula glavom i kiselo se osmjehnula.

»Nisam. Oni su našli mene. Došli su k meni dan nakon nesreće i rekli da će se

brinuti za mene. Da će se oni za sve pobrinuti. I jesu. Riješili su organizaciju maminog

sprovoda, svu papirologiju i sve te službene stvari. Javili su se našem stanodavcu,

poreznoj upravi i svim tim mjestima kojima se ja nikada ne bih znala javiti. Ne bih

preživjela bez njih. Spasili su mi život.«

Lenkin je osmijeh postao još više nezemaljski. Osvijetljen neobičnim svjetlom

iznutra. Lumikki je to smatrala neobičnim. Bilo joj je očito zašto bi Lenka smatrala da su

je spasili poslije takvog iskustva. Bila je nekoliko godina mlađa nego što je Lumikki sada

kad joj je umrla mama. Lumikki se zapitala kako bi se osjećala da su njezini roditelji

naglo preminuli dok je imala petnaest godina. Da joj je netko prišao i obećao da će se

pobrinuti za sve. Vjerojatno bi i ona obožavala te ljude. Barem neko vrijeme.

»To je neki par ili...« pitala je Lumikki. Još joj nije bilo jasno o kojem broju ljudi Lenka

govori kad govori u množini.

»Ne, oni su...«

Lenka nije dovršila rečenicu, a Lumikki je vidjela da je njezin širok osmijeh zamijenila

uznemirenost. Gledala je nekoga preko Lumikkinog ramena. Lumikki se isto osvrnula i

ugledala bradatog muškarca s tamnim naočalama u bijeloj, lanenoj odjeći. Nije ga stigla

detaljnije proučiti jer ju je Lenka naglo zgrabila za rame, ustala i grubo povukla za sobom.

»Bježi!« prosiktala joj je Lenka u uho i pojurila.

Lumikki nije postavljala pitanja. Samo je potrčala za Lenkom po kamenom popločenoj

ulici prema Bazilici svetog Petra i Pavla usred tvrđave. Trčanje po oblom kamenu bilo je

opasno. Lumikki je nekoliko puta umalo posrnula. Kad se nabrzinu osvrnula, učinilo joj se

da ih nitko ne slijedi. Lenka je trčala ispred nje, iznenađujuće brzo, i Lumikki se pomučila da

ne zaostane. Lenka je trčala kao da je naviknuta na bježanje.

Kod crkve je Lenka stala pa ju je Lumikki sustigla. Lenka je glasno dahtala. U očima joj

je vidjela paniku.

»To sigurno nije bio on«, rekla je. »On bi krenuo za nama. To je sigurno bio netko

drugi. Bilo mi je teško reći zbog naočala i svega.«

Lumikki nije znala o čemu se radi.

»Bilo bi lijepo znati što se događa, prije sljedećeg sprinta«, rekla je.

Lenka je obrisala znoj s čela.

»Nismo u opasnosti. Samo nisam htjela da sazna na ovaj način. On to ne bi razumio.

Ali to nije bio on pa...«

Lenka je razgovarala sama sa sobom kao da Lumikki nema. Lumikki je to frustriralo.

Tako je brzo mijenjala raspoloženja da ju je bilo teško pratiti.

»O čemu ti govoriš?« pitala ju je oštro.

Upalilo je. Lenka se uspravila i vratila u sadašnjost.

»Vjerojatno je najbolje da te odvedem da upoznaš obitelj. Najbolje je biti otvoren.

Oni će znati što dalje.«

Lumikki uopće nije bila sigurna da joj se sviđaju Lenkine riječi.

23

24

7

Čak i usred sunčanog ljetnog dana, kuća je djelovala mračno i uspavano. Bila je to

stara, drvena trokatnica s jednim tornjem. Zapravo je poprilično nalikovala modelu

koji je Tuulikki Pietilä napravio za kuću Mumina. Ne onu jednostavnu čunjastu

zgradu iz japanske verzije crtića Priče o Muminima ili iz zabavnog parka Svijet Mumina.

Nalikovala je nepravilnom modelu punom uglova, prozora i balkona koji je Lumikki u

djetinjstvu rado proučavala kad bi posjetila Muzej Mumina u tamperskoj gradskoj

knjižnici.

Dok su tajanstveni prolazi i neočekivani zakutci u kući Mumina poticali maštu,

Lenkina obiteljska kuća djelovala je neobično melankolično. Vjerojatno zbog toga što je

kuća bila u lošem stanju: boja se Ijuštila, žljebovi su bili hrđavi, balkoni su se urušavali,

prozori su bili neoprani, a neki i napuknuti. Da je bila samo malo trošnija, u Finskoj bi

se morali iseliti iz takve kuće. Bršljan je obrastao preko zidova, popeo se skroz do krova.

Kuća je nekoć bila boje slonovače, ali sada je bila neujednačene sive boje.

Ni dvorište nije djelovalo kao da mu itko poklanja pažnju. Trava je bila pokošena,

ali je na mjestima bila požutjela i sasušena. Jedini dekorativni detalj bio je red bijelih

grmova ruža uz stazu do kuće. No neke su latice promijenile boju, a ruže tužno pognule

glave. Uz stražnji dio vrta stajala je neobična kamena građevina kojoj Lumikki nije mogla

odrediti svrhu. Bila je preuska za alatnicu, a nije izgledala poput poljskog zahoda.

Ništa na kući ili vrtu nije odisalo dobrodošlicom. A još manje golema ograda od

crnog željeza koja je visoka i prijeteća okruživala imanje. Oštri šiljci slali su jasnu

poruku: Nemoj se ni pokušati uspeti preko. Vrata su bila velika, teška i zaključana.

Kuća definitivno nije bila u centru grada. Da stignu do kuće, Lenka je Lumikki prvo

povela metroom, pa busom pa još komad puta pješice. U najmanju ruku bile su bogu

iza nogu. Na okolnim parcelama nije bilo kuća.

Lenka je oklijevajući pogledala Lumikki.

»Vjeruješ li da si mi sestra?« pitala je.

Lumikki je bilo neugodno.

»Ne znam«, odgovorila je iskreno. »Sve što si rekla zvuči moguće, i mnogo bi toga

objasnilo, ali...«

»Ne možeš upoznati moju obitelj ako ne vjeruješ«, rekla je Lenka, naglo je

prekinuvši.

Koji je ovo vrag? Zar je bezveze dovela Lumikki ovako daleko?

»Pravilo je da samo rodbina može proći kroz ulazna vrata«, objasnila je Lenka.

»To se pravilo ne smije prekršiti.«

Lenkin je pogled iznenađujuće nepopustljivo počivao na njoj, kao da je pronašla

samopouzdanje koje joj je ranije nedostajalo. Kao da joj je blizina doma pružila snagu da

se malo uspravi, da joj glas bude sigurniji.

Lumikki je odvagnula svoje riječi. Nije mogla iskreno izjaviti da potpuno vjeruje

Lenkinoj priči. To je jednostavno bilo previše informacija da upije odjedanput. Lumikki

je čula toliko laži koje su zvučale istinito da ju je život prisilio da postane sumnjičava.

Naučila je da se svi mogu slatko smješkati i zaklinjati u vječno prijateljstvo u jednom

trenu pa vam u sljedećem pljunuti u lice.

Školske nasilnice stalno su joj ponavljale kako će, ako samo napravi ono što joj

24

25

narede, nasilje i ponižavanje prestati. Ali to se nikada nije dogodilo. Uvukle su i druge

učenike u svoje igrice, podmićivale ih da lažu Lumikki o raznoraznim stvarima. Da sutra

nema tjelesnog ili da je ravnateljica pozvala Lumikki u ured. Ponižavajući trenuci kad bi

Lumikki shvatila da je upala u neku od njihovih zamki bili su joj urezani u pamćenje.

Ne vjeruj ni u što, ako u to ne možeš biti posve sigurna.

Prozori kuće gledali su Lumikki poput snenih očiju. Dotaknula je željeznu ogradu

koja se zagrijala na suncu i postala gotovo neugodno vruća. Lumikki je osjećala da je

bliže nego ikada otkrivanju obiteljske tajne. Ako sada kaže kako ne vjeruje da je Lenkina

sestra, hoće li zauvijek izgubiti jedinu priliku da pronađe odgovore?

»Ja...« počela je Lumikki, ali stala kad je uočila da se na prozoru drugog kata

pojavio muškarac te promatrao nju i Lenku. Imao je pedesetak godina, bio je nizak s

uskim ramenima. Na čelu je imao duboke bore, a tamnim očima ih je Ijutito promatrao.

Lumikki se odmah lecnula. Lenka je isto podigla pogled, a muškarac se brzo udaljio od

prozora. Lenka je iz torbice izvadila ključ od ograde. Držala ga je na dlanu čekajući

Lumikkin odgovor.

U tom su se trenu otvorila vrata kuće, a žena od šezdesetak godina, odjevena

u svjetlu lanenu odjeću kao i Lenka, žurno je krenula prema njima. Nosila je dugu

jednostavnu suknju i košulju s dugim rukavima. Sijedu je kosu nosila u urednoj punđi.

Nije im bila ni blizu kad se obratila Lenki na brzom i uzrujanom češkom. Povremeno je

pogledala Lumikki, a u pogledu joj se vidio isti antagonizam kao i kod muškarca koji se

pojavio na prozoru. Lenka joj je pokušavala odgovoriti, a Lumikki je iz njezinog tona

shvatila da se pokušava obraniti i opravdati. Čvrsto je zgrabila Lumikkinu ruku i

podigla ih zajedno u zrak da pokaže ženi da su si rod. Lumikki je poželjela izvući ruku iz

stiska. Mrzila je biti pijun u tuđoj igri.

Starija žena nije popustila. Povisila je glas. Otvorila je vrata i tako snažno stisnula

Lenku za ruku da je ona jauknula i ispustila Lumikkinu ruku.

»Ne možeš danas doći k nama«, šapnula joj je Lenka.

To je Lumikki i sama shvatila. Ovaj prijem nije bio hladan, bio je apsolutno leden,

čak i na ovoj vrućini.

Žena je povukla Lenku kroz vrata koja je zalupila Lumikki pred nosom. Zatim je

mahnula rukom kao da je tjera i prosiktala nešto što je zvučalo poput niza

suglasnika. Sve to nije bilo potrebno. Lumikki je shvatila da nije dobrodošla. FMJe

Lenka je rezignirano pognula glavu dok ju je žena vodila prema vratima, i dalje je

čvrsto držeći za ruku. Odjednom je izgledala poput djevojčice koju je netko ukorio i koja

zna da je čeka još gora kazna. Nije se osvrnula. Lumikki je zadrhtala. Čitava situacija

bila je neobična. Zašto odrasla žena bez ikakvog protesta prihvaća takvo ponašanje? Još

prije ovog Lumikki je bilo jasno da Lenka baš i nije normalna dvadesetogodišnjakinja,

ali ovakva apsolutna pokornost značila je da drugi imaju neki nerazumljiv utjecaj nad

njom.

Lumikki nije podnosila to da se ljude tlači. Istog bi trena poludjela zbog takvih

stvari.

Nadajući se da starija žena nije stručnjakinja za nordijske jezike, povikala je za

Lenkom: »I morgon klockan sjutton i slottets trädgard!« Sutra u pet u vrtu dvorca.

Lenka se i dalje nije okrenula, ali Lumikki je vidjela da se malo uspravila. Čula

ju je. Kad su se vrata zalupila za Lenkom i ženom, Lumikki je još nekoliko trenutaka

stajala i promatrala kuću. Izgledala je jednako odbojno kao i na prvi pogled. Lumikki je

odlučila da će prije nego što napusti Prag proći kroz ta vrata i otkriti tajne koje skriva

ta kuća.

25

26

18. LIPNJA

SUBOTA RANO UJUTRO

26

27

8

Lumikki je osjetila kako joj se s leđa nečije ruke spuštaju na ramena. Nije se

pomaknula; nije ni pisnula. To je bila njihova igra »kao da te nema«. Ideja je bila

pokušati što duže ostati nijem i pasivan, bez okretanja. Smjeli ste pratiti kretnje druge

osobe koja vas vodi, ali niste smjeli sami inicirati pokrete. Sve dok više niste mogli

izdržati, a tada biste izgubili igru.

Tople ruke milovale su joj ramena. Polako su se spuštale niz njezine ruke pa vraćale

natrag gore. Lumikki je osjetila toplinu koja je pratila pokret tih ruku, koje su sada prešle

na njezin vrat i nježno ga milovale. Lumikki je niz kralježnicu osjetila ledene i vrele trnce.

Već se željela okrenuti, ali prisilila se da ostane mirna. Umjesto trnaca, preplavila ju je

toplina kad je osjetila dodir usana na vratu. S usana joj se umalo oteo požudni uzdah, ali

stisnula je zube i ostala nijema.

Ruke su se nastavile spuštati niz Lumikkino tijelo, a usne se nisu micale s vrata;

mučile su je dodirom nježnim poput pera. Ruke su se odjednom zavukle pod njezinu

majicu i na trenutak zastale na trbuhu, kao da razmišljaju kojim smjerom dalje krenuti.

Nastavi, Lumikki je poželjela moliti. Gore ili dolje. Nije bitno, samo nastavi dalje.

Nakon trenutka oklijevanja, ruke su krenule prema gore i stigle do Lumikkinih golih

grudi. U istom trenu usta na njezinom vratu počela su je grickati nježno, pa jače.

Lumikki je s mukom nastavljala igru. Nije se još željela predati. Znala je da će, što duže

čeka, igra biti uzbudljivija.

Prvo su dlanovi milovali obrise njezinih grudi pa počeli milovati cijele dojke

hitrije, snažnije. Prsti su pronašli Lumikkine bradavice, koje su bile posve ukrućene i

jasno su obznanjivale njezine osjećaje. Usne su od zatiljka krenule prema njezinom

uhu ljubeći, sišući i grickajući je, a nju je ispunila tekuća, vrela, blistava, pulsirajuća

žudnja.

Kad je jedna ruka ostala milovati Lumikkinu dojku, a druga kliznula dolje, preko

njezinog trbuha, ispod ruba gaćica i između njezinih nogu, Lumikki je s usana

pobjegao zadovoljan uzdah i znala je da je izgubila igru.

Bio je to divan poraz.

Lumikki se probudila prelivena znojem. Bila je mokra. Pogledala je na sat i vidjela

da je 3:02 ujutro. Plahta joj je bila vlažna pa ju je bacila ustranu. Nije pomoglo. Ni

toplina ljetne noći ni posljedice sna nisu popustili.

Zašto to nije gotovo? Zašto ne prolazi?

Lumikki nije bilo briga za vrijeme. Ono je takvo kakvo je. Nije ga mogla promijeniti.

Ali zašto ta čežnja ne prolazi? Zašto je muče takvi snovi? Zašto je čežnja tjera da uzdiše u

snu kad je posve besmislena? Prošlo je otada godinu dana, a to je trajalo samo jedno

ljeto. Zar sjećanje na jedno ljeto ne bi do sada već trebalo izblijedjeli? Ili barem postati

udaljenije i podnošljivije?

Kad je vrijeme postalo toplije, a sunce provirilo kroz vrata pa uletjelo u sve

prostorije, osjećaj je zapravo postao gori. Toplina je probudila sjećanje u njezinim

rukama, nogama i koži. Lagani povjetarac na njezinoj ruci djelovao je poput milovanja.

Sunce ju je grijalo poput pogleda njezinog voljenog. Probuđeno ljetom, njezino je tijelo

žudjelo za dodirom koji je godinu ranije primalo svakoga dana.

Čežnja je osjećaj s kojim je teško živjeti. Ne traži dopuštenje. Ne obraća pažnju na

27

28

vrijeme ili mjesto. Preplavi vas i zahtijeva, sebično vas obuzme. Misli ili zamuti ili ih učini

previše jasnima, previše istančanima. Čežnja traži potpunu predaju. Lumikki se bezuspješno

pokušavala boriti protiv nje. Nije željela žudjeti, a opet je žudjela. Nije se željela prisjećati,

a opet su joj snovi i tijelo pamtili i neprestano je podsjećali.

Čežnja je bila fizička. Bila je poput vrtoglavice. Poput grča u želucu. Stvarala je

potrebu da zagrli samu sebe u krevetu kad nije imala drugog tko bi je grlio. Osjećala je

žudnju u vršcima prstiju i njihovu želju da miluju, dodiruju ili glade. Zbog čežnje su

joj prsti postajali nemirni, igrali su se sa zatvaračem jakne, vezicama na kapuljači, igrali

su se s bilo čime čega su se dočepali. Zbog čežnje je grickala donju usnu sve dok je ne bi

toliko iziritirala da je umalo prokrvarila. Znala je da se ponaša glupo. Znala je da je

čežnja besmislena.

Čeznem za zemljom koje nema.3

To se nije moglo promijeniti. Lumikki je čeznula za nečime čega nema i što nije

mogla doseći. Čeznula je za osobom koja nije željela biti njezina. Koja je tvrdila da ne

može biti njezina. Osobom koja je otišla iz njezina života i nikada se nije osvrnula.

Kakvog smisla ima čeznuti za nečime što ne postoji? Lumikki je žudjela za intimnosti,

povjerenjem i dijeljenjem, iako je do sada već trebala jasno shvatiti kako joj osoba za

kojom čezne to ne može ponuditi, a možda to nikada nije ni mogla.

Lumikki je to jednostavno pretpostavila. Umislila si je to. Željela je da bude tako.

Blaze. To je rekao kad ga je Lumikki pitala kako se zove.

»Svi me zovu Blaze.«

»Svi?«

»Svi.«

To je bio kraj priče o imenu. Uostalom, Blaze mu je bolje pristajalo od njegovog

pravog imena. Koje god da je bilo pravo ime. Ni to nije bilo jednostavno ili jasno. Blaze

je pristajao uz svoje ime. Žestok, vatren, uvijek u pokretu, nepredvidljiv, promjenjiv,

topao, vreo, predivan, dok je istovremeno odavao nejasan osjećaj opasnosti.

»Nemoj mi samo reći da negdje imaš tetovažu plamena skrivenu od pogleda.«

Šalila se Lumikki na njihovom prvom spoju.

»Nešto gore od toga.«

»Ne.«

»Da. Imam tetovažu niza vatrenih kugli.«

Blaze je intenzivnim pogledom promatrao Lumikki preko šalice kave. Pogled

njegovih ledenoplavih očiju bio je tako intenzivan da se Lumikki zacrvenjela, iako nije za

to imala razloga. Barem ne drugog razloga uz taj što je razmišljala o tome gdje bi

Blaze mogao imati te tetovaže vatrenih kugli kad ih nije mogla uočiti. Nosio je majicu

bez rukava pa je isključila ruke. Možda na leđima ili trbuhu...

Bez riječi Blaze se osmjehnuo.

»Što je sada?« Lumikki je morala upitati.

»Tvoj izraz lica.«

Osjetila je kako joj se crvenilo još jače širi obrazima. Nije to mogla zaustaviti, iako ju

je iritiralo.

Blaze se nagnuo preko stola i pognuo vrat da Lumikki može vidjeti. Istog je

trena shvatila.

»Blizanci«, rekla je.

Blaze se uspravio i zapanjeno je pogledao.

3 Edith Sodergran »Zemlja koje nema« (Op. pr.)

28

29

»Kako si znala?«

»To mi je omiljeno sazviježđe«, odgovorila je.

To ih je oboje ušutkalo. Osjećali su da ih je okrznula neka neobična povezanost i

odredila da se u tom trenutku događa nešto posebno. Nije se radilo samo o tome da

su oboje neovisno jedno o drugome naručili velike crne kave, ili da su oboje nosili

crvene platnene tenisice ili da su oboje voljeli isto sazviježđe. U tom je trenutku Lumikki

osjetila da bi Blaze mogao biti netko tko bi je odmah shvatio.

Prva takva osoba u njezinom životu.

Lumikki je imala pravo.

Proletjeli su kroz normalne razine poznanstva do duboke, intenzivne veze od koje

je Lumikki ostajala bez zraka. Vjerojatno bi se preplašila da je za to bilo vremena. Ali

nije ga bilo. Sve se dogodilo tako brzo. Svi zidovi oko nje urušili su se nakon trenutka s

Blazeom, rasprsnuli se u komadiće. Lumikki je pred njim bila posve ogoljena i ranjiva, a

sve što je on rekao ili činio poletjelo je prema njoj poput metka, istog trena prodrlo u

nju i eksplodiralo u vatrometu radosti, topline i svjetla. Nikada prije nije takvo što

doživjela. Bilo je zbunjujuće, zastrašujuće i zbunjujuće.

Znali su stvari jedno o drugome prije nego što su ih izrekli. Iako nisu mogli znati.

Pogodili su omiljena jela onog drugog. Pogodili su koje su im omiljene knjige. Znali su

zbog čega bi druga osoba radosno uskliknula ili zbog čega bi tužno zajecala. Upadali su

jedno drugome u riječ, dovršavali si rečenice, istovremeno mislili iste misli, slušali iste

pjesme. Kretali su se na istoj valnoj duljini na način koji bi Lumikki ranije smatrala

nemogućim. Osjećaj je gotovo bio nadnaravan. Bilo je to poput čuda.

Lumikki nije zapravo smatrala da u njihovoj povezanosti postoji nešto

nadnaravno. Jednostavno su prilikom prvog susreta intenzivno osjetili sličnost u drugoj

osobi i to ih je privuklo jedno drugome. Mogli su čitati izraze, geste i držanje druge

osobe koje ne bi nužno sami mogli izreći, ali koje su im se urezale u svijest kao dio

dubljeg znanja o drugoj osobi. Sve što su doživjeli, vidjeli, čuli, osjetili, pročitali, okusili i

omirisali u životima ostavilo je na njima svoj trag.

Sve što su doživjeli akumuliralo se u slojevima istinskog znanja koje im je

omogućilo da uoče međusobnu sličnost. To ih je spojilo. A kad se nešto tako pronađe,

to se ne može izbjeći. Morate to jednostavno prihvatiti.

Tako je Lumikki mislila. I nije se ni pokušala zaštititi. Otvorila se Blazeu. Dopustila

mu je da joj priđe, da je obavije svojom vrelinom. Lumikki je naslutila da bi se mogla

opeći, ali preuzela je taj rizik. Prihvatila ga je bez ikakvog oklijevanja.

Prije toga, Lumikki je smatrala da će joj tjelesna intimnost predstavljati najveći

problem u vezi. Zbog godina zlostavljanja u školi zazirala je od dodira, čak su joj se

gadili. Nije podnosila nepoznate osobe u svom osobnom prostoru. Čak ni ljude koje je

poznavala. Željela je moći birati kako i kada će je netko dotaknuti. Samo je iznimno

rijetko osjećala poriv da nekoga dodirne. Lumikki je nekoć mislila da neće moći biti u

vezi ili nekoga voljeti jer joj je i pomisao da nekoga pusti dovoljno blizu da je poljubi

bila neugodna.

No kad je emocionalna udaljenost od Blazea tako brzo nestala, tjelesna udaljenost

uskoro je postala nepodnošljiva. Lumikki je zapanjila hitna potreba za blizinom, za

time da kožu utisne uz njegovu. Na trećem su spoju bili u Lumikkinom stanu i opet su

pili kavu, kao što su često činili za vrijeme veze. Sjedili su za kuhinjskim stolom i smijali

se. Kava bi im se uvijek ohladila prije nego što bi je stigli popiti.

Lumikki je s obje ruke primila šalicu kako bi se zaustavila da ne dodirne Blazeovu

ruku, pomiluje mu obraz, provuče prste kroz njegovu kratku, plavu kosu. Čvrsto je

29

30

pritisnula usne uz rub šalice iako ih je željela pritisnuti na njegove usne. Nikada prije

nije takvo što doživjela. Srce joj je luđački nabijalo. Napela se od glave do nožnih

prstiju i trudila se sakriti drhtanje tijela.

Lumikki se trudila nastaviti s čavrljanjem kao da se ništa ne događa. U nekom

trenutku više nije imala pojma što joj Blaze odgovara. Mislila je samo o tome kako će ga

poljubiti. O tome kako će primiti njegovo lice nježno, ali čvrsto, pogledati ga duboko u te

blistave ledenoplave oči i poljubiti ga. Lumikki nikada nije nikoga poljubila, ali sada je

želja bila tako jaka da nije razmišljala o tome hoće li ga znati poljubiti i treba li

razmišljati o tehnici.

Osjećaji nemaju veze s tehnikom. Osjećala je čisti plamen požude.

Odjednom se Blaze zacrvenio. Promrsio je kosu i dječački se nasmiješio. Lumikki

to više nije mogla podnijeti. Odložila je šalicu na stol. Kava se zanjihala prema rubu i

nekoliko je kapi palo na stol. Sekundu kasnije držali su jedno drugo u naručju,

nespretno naslonjeni u stolici pa stojeći u kuhinji nakon što je stolica pala i zveknula na

pod. Lumikki se pritisnula uz Blazea čitavim tijelom. Usta su im se stopila. Gorjeli su

žudnjom onog drugoga. Ruke su im tražile nove dijelove tijela koje bi milovale.

Sve se odvilo spontano. Lumikki je istovremeno sudjelovala u onome što se

događalo i bila udaljena od svega. Nije kontrolirala svoje pokrete i želju. Nije se mogla

zaustaviti. Ne bi ga mogla prestati ljubiti ni da je svijet oko nje eksplodirao. Ali nije

eksplodirao svijet oko nje. Eksplodirao je onaj u njoj.

Žurili su, ali imali su sve vrijeme svijeta. Neizgovorenim dogovorom znali su koliko

daleko će ići. Iako su pohlepno željeli jedno drugo, znali su se suzdržati. Djelić iskustva

mogu ostaviti za sljedeći put. A djelić za onaj put nakon toga. Bili su na istraživanju bez

karte ili kompasa i nisu željeli da otkrićima prebrzo dođe kraj. Sve u svoje vrijeme.

Kad su ležali jedno uz drugo na Lumikkinom madracu i čekali da im se disanje

primiri, Lumikki je pomislila kako to putovanje tek započinje. I kako je divno to što

ne zna gdje će završiti.

Gledajući unatrag, to je smatrala najnepravednijim. Da njezino putovanje s

Blazeom nije završeno. Lumikki je znala da su mogli jedno drugome pokazati još toliko

toga, naučiti jedno drugo još toliko toga i toliko toga još zajedno iskusiti.

30

31

9

Nije se radilo o jednom razlogu. Blaze je stvarno izgledao poput dečka. Bio je

dečko.

Ali ne posve. Ne još. Tjelesno je bio na putovanju prema skladu sa svojim duhom.

Lumikki je to odmah shvatila. I to joj uopće nije bilo bitno. Njoj je Blaze bio Blaze od

prvog trena kad ga je ugledala, a ne dečko ili netko na putu da postane dečko. Nije

bio netko u tranziciji. Bio je kompletna, savršena individua.

Za Lumikki Blaze je bio Blaze. A u isto je vrijeme bio i Laura, stara sedam godina,

koja se nesputano smješka s fotografije koju je Lumikki pronašla u kolibi njegovih

roditelja kad su ondje sami proveli cijeli tjedan prethodnog ljeta.

Pogled na fotografije ga je razdražio.

»Možeš li to maknuti? Mrzio sam tu frizuru. Stvarno ne znam kako su me natjerali da

nosim pletenice.«

»Ali izgledaš preslatko.«

»Izgledam prirodno poput pudlice s mašnom na glavi. To je bilo ponižavajuće.«

Lumikki je spremila sliku. Ali urezala joj se u pamćenje i zato je Blaze bio i

Laura sa širokim osmijehom i pletenicama.

Isto tako, Blaze je bio i Lauri, ime koje će Laura službeno preuzeti kad proces

bude završen. Za Lumikki svi troje mogli su biti ista osoba bez ikakvih sukoba. Njoj to

nije bilo neobično, teško ili problematično. Ali Blaze to nije smatrao tako jednostavnim.

»Od malena osjećam kao da nešto nije u redu sa mnom. Da imam krivo ime i

krivu odjeću i da krivo izgledam. Da se krivo ponašam. Ili da me ljudi gledaju i nešto

pretpostave, ali da se ja ne osjećam onako kako oni pretpostavljaju.«

»Ne moraš se brinuti zbog drugih ljudi.«

»Probudi se, Lumikki, svijet je pun drugih ljudi. Moramo se s njima nekako slagati.

Kroz rad. Hobije. Život. Nisu svi otvoreni poput tebe. Mislio sam da si to dosada već

naučila. Bar ti, od svih ljudi.«

Blaze je pogledao pored Lumikki. Vidjela je iz napete čeljustì da škrguće zubima.

Nije trebao spominjati nasilje koje je doživjela u školi. Uostalom, to nikada nije bilo

pitanje neotvorenosti ili manjka tolerancije. Niti bi išta što je Lumikki mogla učiniti ili reći

promijenilo mišljenje njezinih mučitelja. Odabrali su je za žrtvu jednostavnom i okrutnom

slučajnošću. Nasilje je bilo samo nasilje. Htjeli su je povrijediti, slomiti joj duh i to je sve.

31

Zato joj je bilo neobično kad je Blaze to objasnio s toliko oklijevanja. Kad mu je

to bilo tako teško. Lumikki ga je samo htjela zamoliti da šuti jer nema što objašnjavati.

Nije morao biti hrabar kako bi otkrio svoju tajnu. Lumikki su riječi poput transseksualac i

promjena spola zvučale potpuno strano. Ne zbog toga što ih se bojala. Nije se radilo o

tome. Već zbog toga što su dolazila negdje izvana, iz želje drugih ljudi da definiraju,

kategoriziraju i dijagnoziraju, da odrede granice i uredno poslože tuđe živote.

Naravno da je Lumikki znala. Od početka. Od prvog susreta kad joj je pogled

počivao na Blazeu sekundu predugo. Kasnije, nikada nije mogla odrediti jednu činjenicu

zbog koje je znala. Možda zbog linije čeljusti? Zbog ramena koja nisu bila jako široka,

iako su bila mišićava? Zbog glasa koji je bio ugodan i dubok, ali opet ne onoliko dubok

koliko je mogao biti? Zbog prstiju, tako vitkih i predivnih? Zbog načina na koji je

hodao, koji je bio samo mrvicu preopušten, malo previše muževan?

32

Razgovor između Blazea i Lumikki prerastao je u prepirku, a prepirka u svađu.

Uvijek bi tako završilo.

Blaze je smatrao da Lumikki ne razumije ili da je previše nonšalantna. Lumikki je

neprestano obećavala da će podržavati Blazea bez obzira na sve, ali Blaze je smatrao

kako ona ne može shvatiti bol, agoniju i prazninu koju je osjećao.

»Tebi je tvoje tijelo uvijek bilo tvoje. Nikada nisi morala o tome razmišljati«, tvrdio

je Blaze.

Lumikki je priznala da je to točno. Međutim, zašto bi je to priječilo da ga

podržava?

»Vjerojatno ću biti šugavo društvo u sljedećim fazama procesa. Iskreno, ne znam

ni hoću li sam sebe moći trpjeti. Ali znam da ne mogu biti odgovoran za tuđu sreću.

Bolje je da budem sam. Samo ću te povrijediti bez razloga.«

Lumikki je brzo shvatila da su prigovori uzaludni. Blaze je donio odluku. Odlučio je,

a njegov izbor nije uključivao Lumikki.

Lumikki se okrenula na trbuh u hostelskom krevetu i udarila jastuk, koji je

odavno izgubio svoj oblik. Mračne misli izvirivale su iz mračnih zakutaka njezina uma

gdje ih je sakrila.

Gdje je Blaze sada? S kime je? Ima li već novu curu koja će uz njega ležati na molu

kraj kolibe, gdje su zaštićeni od pogleda znatiželjnih susjeda? Prilazi li njoj kradom i

polaže li meke, a opet snažne ruke na njezin trbuh, gleda li je kao zaklopljenih očiju

usne povlači u osmijeh pa gricka donju usnu kad joj se ubrza disanje. Iako Blaze i dalje

samo drži dlan na njezinoj glatkoj koži.

Nasmijava li Blazea sada netko drugi? Pali li tko tu vatru u njegovim ledenoplavim

očima koja izgleda poput radosti zgusnute u svjetlost. Lumikki je ta misao bila teška.

Nemoguća. Kidala ju je iznutra i ostavljala joj loš okus u ustima. Znala je koliko su ti

osjećaji iracionalni, ali nije ih mogla zaustaviti.

To je Lumikki najviše mrzila. Da je posesivna prema nekome tko ju je odlučio

izbaciti iz svoga života. Bila je zaslijepljena ljubomorom iako nije znala ima li Blaze

sada nekog novog ili ne. Možda je najgore bilo neznanje. Kad bi znala, mogla bi biti ljuta,

ogorčena ili tužna, a ovako se samo mogla bacati po krevetu, udarati jastuk i razmišljati

o mogućnostima...

Lumikki je uvijek mogla zamisliti ono najgore. Mogla je zamisliti najzgodniju curu

na svijetu s najboljim umijećem rezoniranja, najsmješnijim anegdotama i najelegantnijim

pokretima. Koja bi Blazea ispunila s toliko radosti i požude da se ne bi ni sjećao da je

bio s Lumikki.

Lumikki je znala da se muči bez razloga. Ujutro će sve crne misli biti sive, bezbojne,

trivijalne i ponižavajuće. Pitat će se zašto je trošila vrijeme na tako glupo razmišljanje.

Odlučit će kako više nikada neće biti ljubomorna zbog nekoga tko više nije dio njezina

života.

Istovremeno je Lumikki znala da će uskoro doći noć u kojoj ništa neće moći

zadržati mračne misli te da će je one opet preplaviti i okružiti.

Zadnji put su se sastali u gradskom parku kraj jezera. Puhao je vjetar i kidao lišće s

grana, nagovještavajući dolazak jeseni. Neki su listovi već požutjeli. Ispod njih, na

poluotoku na kojem se nalazio zabavni park, bijeli su se valovi razbijali o obalu.

Vjetrovito je ovo ljeto.

Lumikki su pale na pamet Birkove riječi iz Ronje, razbojničke kćeri. Nije bilo

vjetrovito ljeto. Ljeto je prolazilo. Dolazilo je kraju. Vjetar se zavukao i u Blazeovu

32

33

kosu i razmahao je. Lumikki je savršeno jasno znala da više ne može pružiti ruku i

izgladiti tu kosu. Oduzeto joj je pravo da ga dodiruje. Između njih se stvorila udaljenost

koja je bila hladnija od kamena na kojem su sjedili i šira od jezera koje je nabujalo

ispred njih. Lumikki to nije mogla promijeniti. Nije mogla ukloniti tu udaljenost. Nije je

mogla zamijeniti toplinom koja je i dalje sjala u njoj. Blaze je zatvorio ta vrata. Nije više

prihvaćao Lumikkin pogled.

Razmijenili su nekoliko riječi prilikom zadnjeg susreta, ali Lumikki je najbolje

pamtila tišinu. Nije to bila topla, ugodna tišina u kojoj su se oboje osjećali sigurno.

Takve su tišine znali dijeliti. Ova je tišina bila isprazna, hladna tišina koja vam istisne zrak

iz pluća. Tišina koja vrišti i zahtijeva riječi da ispuni ništavilo, ali niti jedno od njih nije

imao te riječi.

Sve su ih iskoristili. Pojeli. Obećanja koja nikada nisu izgovorili naglas, ali koja su ih

ipak povezivala, sada su bila prekršena.

Blaze je naglo pružio ruku i primio Lumikkinu. Ona se automatski lecnula od

tog dodira koji joj je poslao milijun električnih impulsa kroz ruku u čitavo tijelo.

Pogotovo zdjelicu. Kvragu. Zašto Blaze ima takvu moć nad njom? Lumikki je

automatski zaklopila oči u nadi da će Blaze napraviti ono što su obično radili. Da će joj

podići ruku, okrenuti njezino zapešće prema sebi i utisnuti usne u njezinu kožu nježno,

ali čvrsto. Lumikki od ničeg nije tako brzo i tako potpuno poludjela kao od toga.

Blaze to, međutim, nije učinio. Lumikki je osjetila nešto metalno na njegovu dlanu.

Osjetila je kako Blaze sklapa njezine prste oko tog predmeta i pušta joj ruku. Lumikki je

otvorila oči, podigla ruku i pogledala taj predmet. Bio je to srebrni broš sa sklupčanim

zmajem.

»To je za tebe. Svatko treba imati svog osobnog zmaja«, rekao je Blaze tiho.

Lumikkine oči ispunile su se suzama. Nije ništa rekla. Nije mogla progovoriti, čak

ni da se zahvali.

Još je uvijek imala taj broš. Nije ga nikada mogla pogledati. Ipak, pamtila je svaki

detalj: njegovu težinu na svom dlanu, kako su se sitne ljuske od hladnog metala

zagrijale na njezinoj koži.

Njezin vlastiti zmaj.

Ali što će joj zmaj ako u njezinu životu nema vatre?

33

34

18. LIPNJA,

SUBOTA

34

35

10

Ne postoji simpatičan kult. To je zaključak do kojeg je Jiri Hašek došao nakon što

je detaljno istražio tu tematiku. Proveo je mnoge besane noći čitajući istraživanja,

izvještaje, osobne priče, biografije i isječke s Interneta. Uvijek su na neki način bili

mračni i uznemiravajući, ama baš svaki od njih. Čak i oni koji su samo širili ideje ljubavi,

cvijeća, pahuljastih zečeva i mira na zemlji. Ili se barem tako pretvarali. Negdje u

pozadini uvijek se događalo nešto neobično. Pohlepa, seksualno napastovanje, droga,

opasni rituali, ili barem neobične prehrambene navike i loša higijena. Jiri je proučavao

znakove opasnih sekti i kultova, koji su uključivali crno-bijelo viđenje svijeta, hijerarhiju

na čijem čelu je autoritativna osoba i društvenu izolaciju. Rijetko se koja sekta držala na

okupu bez moćnog, karizmatičnog vođe s krutim stavovima o tome što je dobro, a što

zlo, što je ispravno, a što pogrešno. Upravo je uvjerenje da je istina sekte jedina prava

istina to što je ljude držalo skupa i zbog čega su vjerovali da samo njih čeka bolja

budućnost. Ponekad u zagrobnom životu, ponekad na drugom planetu. Oni su bili

odabrani. Izabrani. Oni koji će biti spašeni.

Vrata raja bila je jedna od glavnih sekti koje je Jiri istražio zbog pomoćnih

informacija. Osnovana ranih 1970-ih od strane Marshalla Applewhitea, ova je američka

sekta spajala ideje kršćanstva i vjerovanje u NLO. Članovi sekte zvali su se braćom i

sestrama i živjeli su zajedno u golemoj vili koju su iznajmljivali u Kaliforniji, a koju su zvali

svojim »manastirom«. Nisu imali nikakvog kontakta s ljudima izvana. Applewhite se

kastrirao, a pet članova sekte je slijedilo njegov primjer. Članovi sekte vjerovali su da će

vanzemaljci donijeti mir i ponuditi im dom na drugom planetu.

Nema u tome ničeg lošeg. Ljudi mogu vjerovati što god žele i raditi što žele sa svojim

tijelima. Međutim, uslijedio je tragičan obrat kad je Applewhite uvjerio ostale da se

svemirski brod skriva na repu Hale-Bopp kometa te da će on ponuditi prijevoz dušama

sljedbenika sekte. U ožujku 1997., skoro četrdeset članova sekte Vrata Raja počinilo je

samoubojstvo u razdoblju od tri dana, pod Applewhiteovim vodstvom. FMJe

Nažalost, Vrata Raja nisu jedini primjer. Jonestown, Grana Davidova, Red Sunčeva

hrama... Njihovi nazivi zvuče nježno, neki su čak i lijepi, ali sve priče završavaju

tragedijom i smrću. Zatim postoje kultovi kojima nije dovoljno ubiti svoje članove, već

koji traže i vanjske žrtve. Sekta pod nazivom Aum Shinrvikyo isplanirala je i provela

napad plinom u podzemnoj željeznici u Tokiju 1995. godine. Dvanaest je ljudi umrlo, a

tisuće su bile ozlijeđene.

Što je Jiri više podataka prikupio o vjerskim sektama, to su mu se više gadile. Kad bi

mogao odigrati barem i malu ulogu u tome da osujeti planove jedne takve sekte,

smatrao bi da nije protratio vrijeme.

Jiri je pogledao čovjeka koji mu je sjedio nasuprot i zapitao se kada je izgubio vjeru

i odlučio prekršiti zavjet šutnje. Dok ga je gledao, na pamet mu je pala slika mršavog

psa koji je svaki dan primao batine. Bio je sitan, a uska ramena djelovala su još uže jer

se pogrbio. Tamnim je očima neprestano zvjerao po okolnim stolovima i gostima kafića i

Jiriju je bilo teško zadržati njegovu pažnju dulje od nekoliko trenutaka. Izgledao je kao

da ima pedesetak godina, iako je vjerojatno imao četrdesetak. Je li postojalo vrijeme

kad je ovaj čovjek stvarno vjerovao da je jedan od božjih odabranih? Sigurno. Inače ne

bi sve ove godine ostao u sekti.

35

36

Muškarac mu je dao jako malo osobnih podataka. Nije rekao ime, naravno, no Jiri

to nije ni očekivao. Jiriju je šefica dojavila kako bi se ovog čovjeka dalo nagovoriti da

snimi anonimni intervju. Šefica mu nije otkrila kako je stupila u kontakt s tim čovjekom, a

Jiri nije pitao. Naučio je kako je bolje ne postavljati previše pitanja. Ako vam neko servira

ključnu informaciju za izvještaj koji pripremate, ne trošite vrijeme na razmišljanje kako ste

dobili intervju. Zgrabite sve prilike koje vam se pruže. To je bila misao vodilja Jirijeva

života.

»Znači, nitko me neće prepoznati?« pitao je čovjek po stoti put.

Jiri je suspregnuo razdraženi uzdah i strpljivo objasnio.

»To je ideja anonimnog intervjua. Bit ćete leđima okrenuti kameri, a možemo čak i

zamutiti vašu siluetu ili vas odjenuti u široku trenirku s kapuljačom ili nešto da vas

bude još teže prepoznati. A glas će vam biti posve izmijenjen.«

Sjedili su za stolom u kutu slabo osvijetljenog kafića; muškarac je sklopio ruke kao

da se moli pa ih rasklopio, protrljao dlan jedne ruke palcem pa počeo cupkati zanoktice.

Jiri je primijetio da je muškarčeva koža suha. Možda sekta ima pravila o uporabi koz-

metičkih proizvoda poput kreme za ruke.

»Ukupno nas je dvadesetero. Živimo malo izvan grada«, rekao je muškarac

prigušenim glasom.

»Gdje točno?« pitao je Jiri.

Muškarac je odrješito odmahnuo glavom.

»Ne mogu vam to reći.«

Možda za sada, pomislio je Jiri. Međutim, namjeravao je steći potpuno povjerenje

ovog čovjeka tako da mu svojevoljno otkrije točnu adresu kuće. No zasada je bilo

najbolje ne inzistirati. Jiri je prešao na sljedeće pitanje.

»Koliko dugo ste član?«

»Od početka. Dvadesetak godina. Isprva nas je bilo samo nekolicina, ali s

godinama smo pronašli nove članove obitelji.«

»Kako se uzdržavate? Radite li?«

»Neki od nas. Sve što zaradimo se dijeli i rabi za opće dobro obitelji. Nitko ne

dobiva više od ostalih. Kada pristupimo obitelji, sve što posjedujemo predamo obitelji.«

»Znači slično je komunizmu«, našalio se Jiri, u nastojanju da ga opusti.

Muškarac se dugo i oštro zagledao u njega. Svaki pokušaj humora bio je osuđen

na neuspjeh.

»Živimo vrlo skromno. Ne trebamo mnogo. Na kraju krajeva, ovozemaljska

dobra samo su odraz taštine.«

U glasu mu se čula neobična kombinacija melankolije i ponosa. Kao da je znao da

je najbolje godine života proveo živeći u nehumanim uvjetima, ali ipak je smatrao kako

je postupio ispravno.

Jiri nije želio požurivati muškarca, ali želio je neke konkretnije informacije. Još

uvijek nije čuo ništa previše alarmantno, ništa što bi mu reklo da u rukama ima priču

desetljeća. Ljudi imaju pravo živjeti u komunama i provoditi sve vrijeme u molitvi. To nije

otkriće. Ne može mu temelj za priču biti: »Hej, ljudi, pogledajte: ovdje živi hrpa

čudaka«. Iako ljudi vole gledati čudake. Zasada bi ovo mogla biti zanimljivost, ali ne i

velika priča.

»Ima li tamo i djece?« pitao je konačno Jiri. »Kakve se mjere koriste za kažnjavanje

vjerskih članova ako su neposlušni?«

»Ne koristimo riječ vjera«, odvratio je muškarac brzo. »Mi smo obitelj.«

»Dobro, recimo onda >obitelj<. Nije bitno koju riječ koristimo«, rekao je Jiri.

36

37

»Bitno je«, usprotivio se muškarac. »Zato što stvarno jesmo obitelj. Bijela obitelj.«

Jiri je to zapisao u bilježnicu. Možda je to bitno. Ali sada mu je bilo važnije to što

zapisujući podatak pokazuje da cijeni informacije koje mu je muškarac otkrio. Sve se

svodilo na povjerenje.

»Ima li vaša obitelj neprijatelje? Ne mislim duhovne neprijatelje. Mislim na fizičke

neprijatelje ovdje na Zemlji«, pokušao je Jiri.

Sigurno postoji razlog zbog kojeg mu je dodijeljena istraga ove sekte. Negdje se

mora skrivati neka mračna tajna koju može otkriti i razotkriti.

Muškarac se osvrnuo pa nagnuo prema naprijed i tiho progovorio.

»Zapravo, ovdje na zemlji mi...« započeo je.

U tom je trenu netko prošao kraj njihovog stola. Muškarac je poskočio kao da mu

je kraj uha eksplodirao balon. Jiri je pogledao tko je prošao. Mlada cura na putu prema

toaletu. Imala je kratku smeđu kosu i top bez rukava. Ne bi mu nikada zapela za oko

u normalnim okolnostima. Izgledala je poput turista, tako da vjerojatno nije razumjela

ni riječ njihovog razgovora, čak ni da je nešto načula.

Međutim, atmosfera povjerenja bila je uništena. Muškarčeve oči ispunile su se

strahom koji Jiri neće moći otjerati. Znao je da muškarac danas više neće progovoriti.

Prepoznao je paniku zbog koje se davatelji intervjua povuku u svoj oklop.

»Ali dogovor da ćete doći snimiti intervju vrijedi?« upitao je Jiri. »Sutra?«

Muškarac nije odmah odgovorio. Oklijevao je.

Sranje. Jiri se trudio sakriti nestrpljenje. Ako ga sada previše stisne, mogao bi sve

izgubiti. Muškarac će pobjeći i neće se više vratiti, a Jiri će ostati bez priče.

»U podne, na istom mjestu. Odavde ćemo otići u studio gdje nitko osim mene

neće vidjeti snimanje.«

Jirijev ton glasa bio je poslovan. Trudio se zvučati umirujuće. Nije ništa tražio ili

predlagao, jednostavno je izjavljivao što će se dogoditi. Vidio je da njegove riječi i glas

smiruju čovjeka. Kimnuo je. Polako, ali ipak je kimnuo. Jiri mu je pružio ruku.

Muškarac ju je promotrio, ali na kraju i primio. Jiri se potrudio da se ne lecne na

dodir muškarčeve grube, suhe kože. Rukovali su se čvrstim stiskom i zapečatili dogovor.

Muškarac je otišao prvi, kao što su se dogovorili. Jiri je pričekao pet minuta pa

krenuo za njim. Kad je istupio na vrelo i jarko sunce, osjećao se kao da je u drugom

svijetu. Poželio je otplesati pobjednički ples na ulici okružen svim tim radosnim ljudima

u ljetnoj odjeći. Dogovorio je intervju. A Jiri je bio uvjeren kako muškarac ima nešto

stvarno za ispričati.

• • •

Žena je papirnatim ručnikom obrisala znoj s čela. Neumoljiva vrućina već je

danima nagoviještala oluju. S naslovnica tabloida najavljivane su povijesne žege i suše,

iako vrijeme zapravo nije bilo previše neobično. Samo nije bilo vijesti. Inače ju je tišina

smetala, ali ovog puta nije bilo tako. Nakon duge tišine, vijest još jače odjekne kad se

konačno objavi.

Žena je pogledala plavo nebo bez oblačka. Upravo je primila poziv da potvrdi svoje

upute. Žena je uvjerila pozivatelja da ju je dobro shvatio. Imali su dovoljno podataka za

sada. Izvor više nije bio nužan.

Junak priče treba opasnost i smrt.

Žena je pogledala rezbarenu šahovsku ploču koju je držala na stolu iako

zapravo nije igrala šah. Pomilovala je glavu pijuna prstom pa je oborila nježnim

37

38

udarcem. Neke figure moraju pasti kako bi igra napredovala u pravom smjeru.

Sunce je milovalo površinu Vltave pa se rijeka ljeskala i blistala. Bio je divan dan

za umiranje.

Pogrbljeni čovjek brzo je koračao ulicom osvrćući se i gledajući iza sebe. Izgledao

je kao da mu se nitko i ništa ne može prišuljati. Baš je prelazio pokrajnju ulicu kad je iza

ugla doletio mali sivi auto. Imao je vremena vidjeti auto, ali nije imao vremena da se

izmakne.

Muškarčevom glavom istovremeno su prošle mnoge misli i osjećaji. Kako je

nepravedno što se to događa baš sada kad je konačno pronašao hrabrost da

progovori. Osjetio je tugu zbog svih koji će ga oplakivati.

Kasnije su očevici dali oprečne izjave. Neki su mislili kako je auto zakočio, neki

nisu. U svakom slučaju, prednja strana auta udarila ga je u rebra takvom snagom da je

proletio zrakom nekoliko metara pa pao na popločenu ulicu. Muškarac je lubanjom

opalio po pločniku i u trenu se ispod njegove glave stvorila crvena mlaka. Prvi dobri

samaritanac koji je stigao do njega utvrdio je da je muškarac ostao na mjestu mrtav.

Vozač sivog auta pobjegao je s mjesta nesreće i nitko nije vidio broj tablica. Jedna

osoba rekla je da auto nije ni imao tablice. Nitko nije zapamtio kako izgleda vozač,

pa čak ni je li se radilo o muškarcu ili ženi.

38

39

11

Lenka je prišla prozoru i promotrila krajolik koji je gledala zadnjih pet godina. Lipe

čije je lišće mijenjalo boju s dolaskom jesenskih vjetrova koji bi im iščupali lišće pa bi se

gole grane zaledile zimi, a na proljeće bi nabubrili pupoljci iz kojih bi izrasli novi

listovi. Drveće je sada bilo rjeđe nego prije. Jaro je prethodnoga dana otpilio suvišne

grane motornom pilom. Lenki su orezane lipe izgledale tužnije nego inače. Kup grana

ispod njih izgledao je poput pogrebnog humka. Lenka je promotrila vrt okružen

željeznom ogradom koja je stajala poput jezive, šiljaste noćne more. Zadubljena u

svoje misli, pogladila je okvir prozora prstom. Bijela boja bila je ispucala i trusila se.

Trebalo je oprati prozore. Blistavo sunce otkrivalo je prašinu i otiske prstiju. Međutim,

nema ih smisla oprati. Sada više nema.

Odjednom joj je soba postala premala. Krajolik je izgledao ograničeno. Lenka je

poželjela da može vidjeti dalje. Tipičan miris vlage u kući pomiješan sa slatkim mirisom

tamjana ju je gušio, iako joj se inače sviđao. Inače joj je simbolizirao sigurnost.

Lenka nije razumjela što se dogodilo. Proteklih pet godina živjela je sretnije nego što

je mogla sanjati. Iako je tugovala za majkom i ponekad osjećala nevjerojatnu usamljenost,

ipak je bila zadovoljna. Lenka nije željela ništa više. Toliko je primila u svome životu.

Dobila je ljude kojima je stalo do nje i koji su joj ponudili dom. Dobila je vjeru koja je

bila veća i jača od nje. Lenka je znala kakva je nagrada čeka.

O prvih petnaest godina života, Lenka je razmišljala kao o snu iz kojeg se probudila.

To buđenje bilo je okrutno i bolno, ali zbog toga i nužno. Lenka je prije toga zamišljala

da je život onakav kakvim izgleda. Sastavljen od jednostavnih stvari poput odlaska u

školu, gledanja televizije navečer s mamom, sanjarenja o prijateljima, zaljubljivanju,

dečkima koji je nisu zamjećivali, putovanju u New York, zvanju fotografa ili profesora.

Život je bio plitak i ovisio je o materijalnim, zemaljskim stvarima. Lenku je neprestano

brinulo pitanje je li lijepa. Satima je promatrala lice u ogledalu, uznemirivala se svakom

manom i pokušavala se pomoću šminke pretvoriti u nešto poželjnije. Iako je bila toliko

sramežljiva i tiha u društvu da nitko nije obraćao pažnju na to jesu li njezine trepavice

duge i uvijene.

Lenka je bila tako nesigurna. Živjela je u polusnu. Nije mogla vidjeti božansku

svjetlost koja osvjetljava svijet i ovaj krajolik. Sve dok joj Bijela obitelj nije pokazala i

pomogla joj shvatiti koliko je ovozemaljsko koje ih okružuje sitno i beznačajno u

usporedbi s Istinom. Kako ona nije ništa bez pobožnosti i bez jednoga, pravoga Boga.

Lenkin život, i život svih ostalih ljudi, samo je uspinjanje stepenicama. Prava vrata

njihovog stvarnog doma otvorit će im se kasnije. Stoga, zašto žalovati što su stepenice

skromne i što se ponekad teško njima uspinjati kada su one u konačnici posve beznačajne

u usporedbi s vječnosti.

No sada je Lenka razmišljala o svemu što joj je Lumikki ispričala o svom životu u

Finskoj. Razmišljala je o polarnoj svjetlosti i noćima bez mraka. Razmišljala je o plivanju u

rupi napravljenoj u ledu. To je zvučalo tako fascinantno i neobično. Poput nečega iz priče.

Pet godina Lenka nikada nije sanjala o putovanju. No sada su se, poput lopova u noći, u

njezin um ušuljale misli o ukrcavanju na avion s Lumikki, o letu u Finsku, o odlasku u

saunu, o plivanju u hladnom, čistom jezeru, o mirisu breza koje je Lumikki tako divno

39

40

opisivala. Lumikki je u Lenki probudila želju da iskoristi sva svoja osjetila do maksimuma,

barem jednom u životu.

Kakve besmislene, glupe misli.

Lenka se osvrnula po sobi i pogledala krevete poredane uza zidove. Ovdje ih je

spavalo troje. Daske na podu nisu bile prekrivene tepihom. Na zidovima nije bilo slika.

Nije bilo stola, lampe, stolica. Ničega suvišnoga. Ničega što bi misli moglo odvesti na

krivi put. Nisu trebali smetnje. Uvečer su se zaokupili molitvom. Ako nisu previše

povezani sa svijetom, mogu se više približiti Bogu.

Lenka je sklopila ruke. Zgriješila je mišlju. Poželjela je nešto što nije trebala željeti.

Morala je zatražiti oprost.

Morala se pomoliti za snagu.

Lenka je pomislila kako će uskoro biti tri i trideset. Ako se želi naći s Lumikki u pet u

vrtu dvorca, morat će uskoro krenuti. Ispravno bi bilo da ne ode. Teoretski nije smjela van

jer je prekršila pravila kad je dovela Lumikki u obiteljski dom, a da nije prvo zatražila

dopuštenje. Rekli su Lenki da nitko ne može tako lako dobiti dozvolu za ulazak. Prvo

obitelj mora odrediti je li Lumikki osoba kojoj mogu vjerovati. Makar je Lenkina sestra,

obitelji to nije dovoljno.

Lenka je pitala sumnja li obitelj u njezinu priču. Rekli su da se ne radi o tome. Već

o tome da članovi obitelji moraju štititi jedni druge i euharistiju koju dijele. To nitko ne

smije ugroziti. Lenkin lijevi prstenjak nježno je dodirivao desni prstenjak gdje je

godinama nosila prsten koji joj je majka poklonila za petnaesti rođendan. Majka je

preminula samo nekoliko tjedana nakon njezinog rođendana. Lenka bi uvijek dodirnula

prsten kad je trebala snagu ili utjehu.

Ali prošlog je tjedna skinula prsten. Adam joj je izravnije nego ikada prije rekao

kako je njezina majka izgubila vjeru i napustila obitelj pa se osjećala kao da bi

zadržavanje prstena bila izdaja. Lenka je prsten bacila u rijeku. Ondje može potonuti

kako je i majka potonula.

Mora pronaći snagu i utjehu negdje drugdje, u vjeri i u Bogu.

Lenkinu molitvu prekinuo je bolan i tužan krik iz prizemlja.

»Jaro je mrtav!«

Lenkine ruke su se rasklopile. Dok je trčala niz stepenice, preplavila ju je krivnja.

Što ako je Bog vidio njezine grešne snove o ovozemaljskom i kaznio je tako da joj je

pokazao koliko lako nastupa smrt?

Lumikki je sjedila u vrtu dvorca kraj fontane koja je u zrak ispuštala kapljice

vode nalik draguljima. Kapljice su na trenutak zaplesale pa obavezno pale natrag na

površinu vode. Lumikki se zapitala kako bi to izgledalo kad bi se kapljice odjednom

vinule u zrak poput sitnih, blistavih balona. I samo odletjele. Zabavljala se idejom da

odlete skroz do Finske i padnu, tople i nježne na Blazeovo lice.

Blaze. Opet joj je bio u mislima. Je li to zbog udaljenosti? Je li joj lakše dopustiti si

čežnju za njim dok je u drugoj zemlji? Čini li to žudnju dopuštenijom?

Trenutno u Lumikkinim mislima nije trebalo biti mjesta ni za što drugo osim za tu

neobičnu Lenku, njezinu još čudniju obitelj, i pitanje jesu li stvarno u rodu. Ima li

Lumikkin otac tajno dijete u Pragu? Međutim, njezina čežnja nije slijedila tradicionalna

pravila logike. Slijedila je svoje putove, a Lumikki je po tome pitanju bila nemoćna.

Pogledala je grad ispod sebe i odjednom ju je preplavio osjećaj otuđenosti i

nepoznatog. Ona ne pripada ovdje. Samo je u posjetu. Ona je turist koji će otići prije

nego što joj grad počne djelovati poznato. Ovdje se nikada neće osjećati kao kod kuće.

40

41

Gdje je, zapravo, Lumikkin dom?

Nije u Riihimäkiju s mamom i tatom. Nije ni u njezinom stanu u Tampereu, barem

ne još. Nije imala ništa što bi je čvrsto vezalo za neko mjesto i pretvorilo ga u dom.

Topli vjetar milovao je Lumikkinu kosu i podsjetio je na ruku koja ju je isto milovala

i na želju da je zauvijek miluje. U Blazeovim rukama se osjećala kao kod kuće. U toplini

njegova pogleda bila je sigurna, živa i cjelovita. Mogla je biti svoja. Nije morala glumiti,

skrivati ili izostavljati dijelove sebe. Bila je sretna. Osjećala se voljenom.

Vjetar je donio miris cvijeća, drveća i ljeta, koji je bio tako opojan da je Lumikki

morala sjesti. Osjećaj da je stranac bez doma čvrsto ju je obavio. Počeo je od njezinih

stopala, povezao ih je pa nastavio do njezinih bokova, pa struka, privezao joj ruke uz

tijelo, ovio se oko njezina vrata, začepio joj usta.

Što ako se bez Blazea više nikada neće osjećati kao kod kuće?

Što ako nikada više neće moći nekoga voljeti?

Što ako je izgubila jedinu osobu s kojom je mogla biti istinski sretna?

Rano jutro u srpnju. Dugo su ostali budni razgovarajući, ali nisu bili umorni. Sunce

je izašlo. Svjetlost ublažena granama breze koja je rasla pred prozorom obasjala je

spavaću sobu kolibe nježno i zaštitnički. Ležali su na uskom krevetu licem uz lice. Blaze

je pozorno promatrao Lumikki, kao što je često činio. Nije to bio kritičan pogled. Bio je

topao i pun ljubavi.

»Istina ili izazov, Lumikki«, rekao je Blaze.

»Istina«, odgovorila je Lumikki.

»Koliko često razmišljaš o tome koliko si lijepa?«

Lumikki je tiho razmišljala.

»Iskreno? Nikada.«

To je bila istina. Toliko joj je puta rečeno da je ružna da to nije mogla zaboraviti.

Ponekad je čak i mislila da je ružna. Mislila je da možda to bio razlog. Da je toliko ružna

da su joj njezini mučitelji jednostavno morali pljuvati u lice i neprestano je udarati.

Njezin je izgled bio toliko odbojan da si nisu mogli pomoći. Naravno, s vremenom je

Lumikki shvatila da to nije točno.

Poslije toga se nije smatrala ružnom, samo neuglednom. Zapravo joj nije bilo

bitno kako izgleda. Nije joj bilo bitno smatraju li je drugi lijepom. Barem nije, sve dok

nije upoznala Blazea.

»Nekako sam se toga i bojao«, rekao je Blaze. »Zato ću ti sada reći što je sve na

tebi prelijepo.«

Rekao je to tako ozbiljno i službeno da se Lumikki počela smijati.

Blaze je podigao pogled i nježno pomilovao Lumikkinu kosu.

»Tvoje čelo. Gledam tvoje čelo i umalo da mogu vidjeti sve genijalne misli koje iza

njega lete.«

Blazeov milujući prst spustio se do Lumikkinih obrva.

»Tvoje obrve i oči zajedno. Imaš oči savršena oblika. A tvoj je pogled toliko

intenzivan da sam jedva progovorio kad sam te prvi put ugledao.«

Lumikki je srce brže zakucalo i oči su joj se ispunile suzama. Blazeove riječi bile su

poput dodira njegove ruke, pronašle su mjesta u njoj i toplo ih pomilovale.

Dodir na obrazu. Lagan poput pera.

»Tvoja čeljust. Elegantna, a opet jaka.«

Prstom joj je prešao preko usana. Dodir je sada djelovao jače, osjećala ga je po

cijelom tijelu. Duboko u želucu. I niže.

»Tvoje usne. Imaš najljepše usne koje sam ikada vidio. I mekše su od bilo kojih

41

42

koje sam poljubio.«

Lumikki je poželjela da je Blaze tada poljubi, ali on je spustio prst niz njezin vrat

do ključne kosti.

»Imaš izuzetno lijep vrat. I mjesto gdje ti se vrat spaja s ramenima. A tvoja ključna

kost je poput krila ptice.«

Lumikki je već ubrzano disala. Zapanjila ju je sinkroniziranost nježnog dodira

njegove ruke i njezine požude. Dok su je Blazeove riječi posramile i ganule ispunivši je

čuđenjem i zahvalnošću, njegov ju je dodir ispunio kompulzivnom, gotovo životinjskom

željom. Netko ju je smatrao prelijepom. Netko ju je vidio posve drugačije od svih koji su

je do sada vidjeli. Osjećaj je bio tako divan da je bolio.

Blazeova ruka nastavila se spuštati. Ni on više nije mirno disao kad je šapnuo na

Lumikkino uho.

»Tvoje grudi...«

Nakon toga riječi su prestale. Priču su dalje ispričali dodiri.

Imali su i jednu drugu igru. Zvala se Karta blaga. Zapravo je imala dvije verzije:

karta emocionalnog blaga i karta fizičkog blaga.

U karti emocionalnog blaga, osoba koja je imala kartu zapisala bi riječi na komad

papira ili naslikala sliku nečega što joj je u životu bitno. Riječi i slike vodile su do drugih

riječi i slika. Osoba koja čita kartu birala je koji će put slijediti. Osoba koja je crtala kartu

objašnjavala je kako su riječi i slike povezane i koju priču skrivaju.

Bio je to način da si Lumikki i Blaze ispričaju svoje priče dio po dio. Svoje

strahove, nade i snove. Tajne koje nikome nisu ispričali. Želje koje su gotovo bile previše

nerealne da se izraze riječima.

Karta emocionalnog blaga otvarala je sefove koje su uvijek držali zaključanima

prije toga. Davali su jedno drugome ključ i poruku: Hajde, otvori je. Posve ti vjerujem.

Karta fizičkog blaga također je zahtijevala povjerenje. U ovoj igri, osoba koja je

imala kartu crtala je svoje tijelo i označila mjesta koja želi uključiti u igru. Osoba koja

čita kartu birala je redoslijed kojim će pratiti kartu i koliko će se puta vraćati na neku

stavku. Kada bi izabrali lokaciju, osoba koja je kartu nacrtala rekla bi kako želi da se to

mjesto dodiruje, ljubi, gricka ili možda samo gleda. Osoba koja čita kartu morala je

upute slijediti u potpunosti.

Karte blaga nisu bile cilj same po sebi. Bile su to nježne igre koje su sudionici u

svakom trenutku mogli prekinuti. Mogli su odbaciti crteže i riječi pa prirodno i bez prisile

podijeliti to kako je neka situacija dovela do neke druge.

Postojalo je vrijeme kada je između Lumikki i Blazea sve bilo ispravno, dobro i

prirodno. Lumikki je često sanjala to vrijeme. Svaki put kad bi se probudila, buđenje je

bilo nasilno i pogrešno.

Zašto se morala buditi kad je san bio toliko bolji, toliko istinitiji?

42

43

Lagala je. Izgovorila je stvari koje su mogle biti istinite, ali nisu bile. Pažljivo je

osmislila svoju priču i neće je razotkriti.

Je li laganje uopće pogrešno? Što ako je laž ljepša od istine? Ako laž i govorniku i

slušatelju pruža više od istine?

Laž je postala priča, a priča je postala istinita.

Nije žalila što je to učinila.

Željela je vidjeti kako će se ta priča odviti do kraja, do zadnje stranice. Riskirat će,

iako bi kraj mogao biti okrutan. Njezin kraj.

43

44

12

Lumikki je pogledala sat na mobitelu. Već je bilo pet. Lenki nije bilo ni traga ni

glasa. Možda neće doći. Telefon je u Lumikkinoj ruci bio težak. Kao da je potiče da

nazove tatu i da ga izravno pita. Lumikki je počela razmišljati o tome. Razmotrila je da

ga zaskoči tim pitanjem. Da prvo čavrlja s njime o vremenu ili nečem nebitnom, a

zatim da ispali, da ga napadne s leđa i pita je li točno da ima kćer u Pragu. Odmah će

iz njegova glasa znati laže li ili ne. Barem je pretpostavljala da hoće. Nije pouzdano

mogla reći je li njezin otac bolji lažac nego što ona smatra.

Ako je Lenka kći njezina oca, i ako je sve što je rekla točno, Lumikki je znala o ocu

manje nego što je mislila. Ali koliko djeca uopće poznaju svoje roditelje? Stvarno i

duboko? Obično vide samo jedan dio, koji je zapravo malen. Ne znaju kakvi su bili kao

djeca ili o čemu su sanjali u pubertetu. Čak i ako im roditelji to otkriju, na te priče

utječe barem to da su to priče koje roditelji pričaju svojoj djeci.

Lumikkina obitelj nikada nije razgovarala o takvim stvarima. To se kod njih nije

radilo. Lumikki se ponekad osjećala kao da je prvih šesnaest godina života provela živeći

s potpunim strancima, ili u najbolju ruku poznanicima.

Sada je bilo pet i pet. Lumikki je ustala s bijele drvene klupe i malo protegnula

noge. Danas je puno šetala. Voljela je hodati jer je tako bolje doživjela grad nego iz

tramvaja, busa ili metroa. Lumikki je razmislila o odlasku. Počelo joj je kruliti u želucu.

Odvagnula je mobitel na dlanu. Možda je vrijeme da razbije stakleni zid tišine.

Tatin je broj bio pod slovom T za »Tata«. Lumikki je nazvala prije nego što se stigne

predomisliti.

Netko se javio gotovo istog trena. Ali ne tata, već mama.

»Peter je izašao u šetnju i ostavio je mobitel«, rekla joj je mama. »Je li hitno? Reći ću

mu da te nazove čim se vrati.«

Lumikki je osjetila kako će dobiti glavobolju čim je čula brigu u majčinu glasu.

»Ne, ja... Samo se nisam mogla sjetiti kad je tata bio u Pragu«, pitala je brzo.

Na drugoj strani nastupila je tišina koja je trajala nekoliko sekundi. Naravno, sada

će njezina majka tvrditi kako nikada nije bio u Pragu. To je bilo jedino logično, jer joj

tata čitavo vrijeme dok je Lumikki planirala putovanje nije niti jednom natuknuo da je

bio ovdje.

»Jeste li vas dvoje razgovarali o tome? Mislila sam da Peter... Da se ne bi želio toga

prisjećati. Bilo je to davno. Bila su to... teška vremena.«

Mamin se glas promijenio. Bio je čudan. Lumikki nikada nije čula takav ton od

svoje majke. Zvučala je tužno, ali i iskreno i otvoreno. Kao da je na trenutak zaboravila

s kime razgovara i kao da želi još nešto reći. Mamini obrambeni zidovi bili su slabiji

nego inače. Lumikki je postavila ispravno pitanje.

»Je li se nešto ovdje dogodilo?« pitala je Lumikki, ispalivši još jedno direktno pitanje

za prvim.

Sada nije bilo povratka, kad su se vrata makar malo odškrinula.

»Ne, ne radi se o tome...« rekla je njezina mama.

U tom je trenu Lumikki čula korake nekoga tko trči preko šljunčane staze parka.

Lenka. Trčala je prema njoj dašćući i raskolačenih očiju — očito je bila uzrujana.

»Moram ići. Razgovarat ćemo kasnije«, rekla je Lumikki brzo na mobitel pa

44

45

poklopila.

Tajming nije bio dobar. Imala je tajnu koju je razotkrivala iz dva smjera, ali

otkrića su se sudarala i ometala jedno drugo.

»Jaro je mrtav«, rekla je Lenka odmah.

»Jaro?«

»Jedan od članova moje obitelji. Auto ga je udario i ostao je na mjestu mrtav.

Njega si vjerojatno jučer vidjela na prozoru.«

Suze su potekle iz Lenkinih očiju. Lumikki joj je dala izgužvanu maramicu iz

džepa, a Lenka ju je prihvatila pokorno, a opet prirodno, poput djeteta koje uzima

maramicu od roditelja.

Lumikki se sjećala muškarca s uskim ramenima i ozbiljnim, prodornim tamnim

očima. I kad je u mislima jasno prizvala njegovo lice, sjetila se gdje ga je danas ugledala. U

kafiću je razgovarao s mlađim muškarcem koji je nešto zapisivao u bilježnicu. Lumikki je

prošla kraj njihova stola dok je išla u toalet. Smatrala je da rade intervju, ali nije lice starijeg

muškarca povezala s licem koje je vidjela na prozoru. Sve do sada. FMJe

Intervju i smrtonosna nesreća u istom danu. Lumikki je predosjetila da to nije

slučajnost.

45

46

13

Visina oko metar i osamdeset. Kosa tamnosmeđa, gotovo crna. Oči smeđe.

Svijetle, blago iznošene traperice koje su izgledale skupo te kao da su tako iznošeno

izgledale i u trenutku kad su prešle preko blagajne. Svijetla košulja, možda karirana.

Možda nije. Lumikki nije bila sigurna. Između dvadeset dvije i trideset godina. Bilo je

teško odrediti godine tim muškarcima koji su izgledali i mladoliko i muževno.

Lumikki je jela pecivo sa sirom sjedeći kraj rijeke i pokušavala se usredotočiti na

sjećanje. Znala je da to neće biti dovoljno. Čak i da se sjeti, to joj neće pomoći da

pronađe čovjeka koji je intervjuirao Jara u tako velikom gradu.

A zašto bi uopće pokušala? Nekoga tko joj je bio potpuni stranac je udario auto.

To se nje nije uopće trebalo ticati. Ali je. Zato što Jarova smrt nije bila slučajnost, pa

je bilo moguće da je i Lenka u nekakvoj opasnosti. A Lenka bi joj mogla biti sestra.

Lumikki nije Lenki spomenula da je ranije toga dana vidjela Jaru u situaciji koja je

nalikovala na intervju. Bolje je da ona ne zna, barem ne još. Nema smisla da se boji još

više nego sada. Jer Lumikki je vidjela da se boji. Razgovarale su kraće od pola sata kad

se Lenka već morala vratiti. Većinu tog vremena provele su tako da se Lumikki trudila

utješiti Lenku koja je neprestano plakala i nelogično ponavljala kako Jaro nije još

trebao umrijeti te da to zapravo nije bitno, ali da ništa ne ide po planu. Lumikki nije iz

nje uspjela izvući ništa smislenije.

Lenka se ujedno i ispričala što nije znala što treba učiniti da njezina obitelj pruži

Lumikki dobrodošlicu. Ali da će se to dogoditi. Lenka je previše žurila, pokušala je da se

stvari ostvare, iako je trebala naučiti biti strpljivija. Sve u svoje vrijeme. Obitelj će Lumikki

objeručke prihvatiti. Lumikki njoj nije rekla kako joj to zvuči jezivo.

Razgovor su naglo prekinule jer je Lenka morala otići. Navodno uopće nije smjela

izaći iz kuće, ali bilo joj je previše bitno da vidi Lumikki pa je morala doći.

Kad je Lumikki pitala ima li Lenka mobitel, jer bi tako puno lakše bile u kontaktu,

Lenka je samo rekla: »Naravno da ne. To je samo odraz taštine.«

Dogovorile su se da će se sljedećeg dana sastati na brdu Petrin. Kad je Lumikki

pitala zašto stalno mijenjaju mjesto sastanka, Lenka jer samo rekla kako se nije dobro

vezati za jedno mjesto. Lumikki je nije dalje ispitivala. Do sada je već naučila da se Lenka

ponaša neobično. Bila je uvjerena kako postoji neko objašnjenje za to neobično

ponašanje i da će ga uspjeti otkriti.

Oko Lumikki se polako počeo spuštati mrak. Temperatura je i dalje bila visoka i

osjetila je kako joj se blagi miris znoja probio kroz majicu bez rukava. Večeras bi je

trebala barem isprati u maloj kupaonici u hostelu i ostaviti da se osuši preko noći.

Krenula je na put sa što manje prtljage što joj se sad obilo o glavu jer joj je ponestalo

čiste odjeće. Ideja o šopingu u gradu s tisućama drugih turista nije je baš mamila.

Uostalom, ovo više nije bio samo običan opuštajući odmor.

Lumikki je razmotrila mogućnosti. Nije mogla otići na policiju jer im nije imala što

reći. Hej, nekog tipa je udario auto i on je umro, a ja sam ga ranije tog dana vidjela kako

možda razgovara s novinarom. Ne, ne znam ništa o njemu osim da se zove Jaro i da živi

u velikoj drvenoj kući. Ljudi koji ondje žive su pomalo čudni, ali još ne znam zašto svi

žive ondje zajedno. S njima živi cura koja bi mi mogla biti sestra, to jest zapravo

polusestra, ali možda to i nije. Nasmijali bi joj se i otjerali je. Ili bi je bacili u ćeliju da se

46

47

otrijezni ili prestane halucinirati ili bi je samo izbacili na ulicu kao i ostale bezopasne

luđake.

Mogla bi nazvati roditelje, potruditi im se što bolje objasniti situaciju i zatražiti

savjet. Svaka normalna osoba bi to učinila. Ali Lumikki nije bila normalna, a ni njezina

obitelj. Oni jednostavno nisu tako rješavali stvari. Uostalom, bila je sigurna da joj se

mama, nakon onog razgovora, sabrala i shvatila da joj je previše otkrila. U najgorem

slučaju, prisilili bi Lumikki da se vrati kući pa ona nikada ne bi razriješila ovu situaciju.

Tako da joj je jedini izbor bio da to pokuša sama shvatiti, oslanjajući se na vlastitu

pamet. To je ionako radila veći dio svog života.

Lumikki se trudila prisjetiti. Morala se sjetiti neke karakteristike ispitivača koja će joj

pomoći u potrazi. Znala je da joj mozak neprestano bilježi čak i najsitnije detalje. Samo

ih je morala iskopati. Ne, ispitivač nije nosio vjenčani prsten. Znači, nije oženjen. Taj

podatak joj zapravo nije nimalo pomagao. Bilježnicu je držao čvrsto i sigurno. To mu

nije bio prvi intervju. Vjerojatno je bio iskusan novinar.

Lumikki je zaklopila oči i u mislima se vratila u trenutak kad je izašla iz toaleta.

Prošla je prilično blizu stola. Pogledom je prešla preko njegove bilježnice. Pomislila je

kako, čak i kad bi znala jezik, ne bi uspjela ništa saznati iz tih bilješki jer je muškarac

imao jako neuredan rukopis. Bila je to prolazna misao, trenutna, i u tome trenu

beznačajna. Ali zbog neurednog rukopisa, zapazila je nešto drugo. Uočila je to zbog

kontrasta. O čemu se radilo?

Misli, misli, poticala se Lumikki. Kraj nje je prošla nasmijana grupa turista. Lumikkine

oči i dalje su bile čvrsto stisnute. Nije smjela umu dopustiti da se opusti ni na sekundu jer

je bila na korak do prisjećanja.

Gornji kut bilježnice. Nešto sitno. Logo. Naravno. To je bila poslovna bilježnica.

Lumikki se sjetila narančaste boje i okruglog oblika loga. I još nečega? Nekog simbola?

Broja. Tako je. Broja osam. Logo joj je bio poznat. Već ga je negdje vidjela, ali gdje?

Lumikki je otvorila oči.

Narančasti broj osam. Sada ga je jasno vidjela u mislima, ali nije ga mogla s ničime

povezati. Otpila je velik gutljaj vode iz boce pa krenula. Možda se sjeti ako malo prošeće.

Lumikki se uspela stepenicama od obale rijeke do mosta. Na kraju mosta bila je rotirajuća

reklama. Reklama nasmiješene žene koja reklamira nov dezodorans s dugim

djelovanjem upravo se mijenjala i otkrivala plakat za još jednu policijsku seriju. Čini se

da ljudima nikada ne dosadi iz noći u noć gledati kako se ljudi ubijaju dok drugi

istražuju kako se to dogodilo.

Lumikki je već nastavljala dalje kad joj gornji kut plakata zadržao pogled.

Narančasti krug s brojem osam u sredini.

Naravno, Osmi program.

Lumikki je sada znala gdje novinar radi.

47

48

14

Zgrada je izgledala pomalo nerealno zbog tolike staklene površine. Staklo je

reflektiralo ružičastu, ljubičastu i narančastu boju zalazećeg sunca, a boje su blistale

snažnije od samog loga. Nije bilo teško pronaći sjedište Super 8 Media u centru Praga.

Rotirajući logo na vrhu staklenog nebodera s uredima bio je vidljiv na kilometre.

Lumikki se kroz staklo zagledala u predvorje gdje je sjedila recepcionarka zadubljena u

lakiranje noktiju. Vjerojatno su neki ovdje imali smjene koje traju dugo u noć.

Lumikki se brzinski pripremila i proguglala tvrtku na mobitelu. Otkrila je da je ovo

zapravo medijski konglomerat, te da ne drže samo televizijski program i vijesti, već i

tabloid, nekoliko časopisa i niz webstranica. Super 8 je imao prikladan naziv. Bio je

utjecajan.

Lumikki je oklijevala. Zapravo nije imala plan. Stoga se odlučila na ono što je

uvijek činila kada je bila nesigurna. Pretvarala se da je posve sigurna. To upali u nekih

devedeset posto slučajeva. Uspravila se i prošla je kroz rotirajuća vrata.

Recepcionarka koja je sređivala nokte nije bila zadivljena kad je pred nju stala

djevojka s ruksakom na leđima, znojna od dana provedenog na suncu. Samim

izrazom lica zamolila je Lumikki da smjesta izađe pa da ona ne mora otvoriti usta i to

izreći na glas. Lumikki nije dopustila da je taj pogled zasmeta.

»Oprostite, tražim jednog muškarca«, započela je Lumikki na engleskom. Ženin izraz

lica se promijenio te sada kao da je poručivao: »To sve mi tražimo, draga.«

»Nažalost, ne sjećam mu se imena, ali znam da ovdje radi. Imam dogovoren

sastanak«, nastavila je Lumikki samouvjereno.

Recepcionarka ju je odmjerila kao da razmatra hoće li jednostavno nazvati

osiguranje. Zatim je uzdahnula i rekla: »Trebam malo više podataka. Ovdje radi

popriličan broj muškaraca.«

Lumikki je opisala čovjeka s bilježnicom što je preciznije mogla.

Recepcionarka se namrštila. Lumikki je pokušala pogoditi koliko ima godina i

zaključila između dvadeset i pet i trideset. Izgledala je poput žene koja bi voljela da

izlazi na više spojeva i koja poklanja dosta pažnje zgodnim muškarcima i njihovom

bračnom stanju.

Tako da je Lumikki zagrizla donju usnu i nagnula se preko stola povjerljivo snizivši

ton glasa.

»Bio je prilično zgodan. I nije nosio vjenčani prsten.« Recepcionarkine oči su

bljesnule.

»Onda je to sigurno Jiri! Vjerojatno je već završio s poslom za danas. Sigurno... Oh,

čekaj. Eno ga! Jiri, imaš posjetitelja.«

Lumikki je ugledala mladića kako izlazi iz dizala. Da, bio je to isti čovjek kojeg je

ranije vidjela. Zbunjeno je pogledao recepcionarku pa Lumikki. Zatim je recepcionarki

nešto rekao na češkom. Ona je mahnula prema Lumikki. Muškarac se namrštio. Lumikki

je znala da mora brzo nešto poduzeti, prije nego što stvarno nazovu zaštitare i izbace

je van.

»Imam za vas vijest o čovjeku kojeg ste danas intervjuirali. Mrtav je«, rekla je

Lumikki.

To je upalilo. Zapazila je iznenađenje i interes u očima tog Jirija.

48

49

»Hajdemo nekamo gdje možemo popričati«, rekao je i primio Lumikki pod ruku.

Recepcionarka ih je pogledala pomalo čeznutljivo pa uzdahnula i vratila se

manikuri.

Muškarac je podigao mobitel do uha. Morao je smjesta telefonirati. Takve su mu bile

upute. S druge je strane odmah dobio odgovor.

»Mlada cura je došla po njega kad je izlazio iz ureda.«

»Mlada cura?«

»Da. Govorila je engleski. Izgleda poput turistice.«

»Radi li se o jednom od njegovih spojeva na jednu noć?«

»Nije izgledala poput takve cure. Uostalom, rekla je da zna nešto o smrti mete

broj 1.«

Na drugoj strani nekoliko je sekundi trajala tišina.

»Slijediš ih?«

»Naravno.«

»Dobro. Neka mu cura kaže što zna. To bi u ovoj fazi i mogao biti ispravan

potez.«

»A zatim?«

»Ne znamo tko je ta cura. Ne možemo si dopustiti da netko drugi sada uništi naš

plan. Eliminiraj curu kad se rastanu.«

»Razumijem.«

Muškarac je upravo mislio poklopiti kad mu je žena dala još jedan naputak:

»Kad uspiješ, uslikaj djevojku i pošalji sliku meni i ocu. Ako ti ona ovog puta

pobjegne, moramo znati kako izgleda.«

Zatim je žena poklopila prije nego što je on stigao nešto reći. Nije se mogao

zaustaviti već je razdraženo ponovio: »Ako ti ona ovog puta pobjegne.« Njemu mete ne

pobjegnu. Njegov je posao bio da trajno zaustavi metu, kada klijent to zatraži. Nije bez

razloga stekao ugled najpouzdanijeg plaćenog ubojice u gradu.

Ali pouzdanost je značila ne gubiti živce kada klijent gubi živce. Uvijek je precizno

slijedio upute. Stoga je podigao mobitel i pretvarajući se da slika stare zgrade i bogatu

arhitekturu zapravo uslikao curu s kratkom kosom. Uslikao je tri dobre slike profila

pomoću kojih će je biti lako identificirati.

Cura je izgledala mlado i odlučno, ali nimalo opasno. Činilo mu se suvišnim

eliminirati je. Međutim, njegovo zanimanje nije uključivalo propitkivanje naredbi. Nije

osjećao samilost ili suosjećanje prema metama. Da je, ne bi se više mogao baviti tim

poslom.

Muškarac je poslao jednu sliku klijentici i muškarcu kojeg je zvala ocem. Sada, ako

požele, mogu vidjeti kako je djevojka izgledala živa. Neće to još dugo biti.

Dva sata kasnije kad je Lumikki sjela na krevet u hostelu, glava joj je bila puna misli

i pitanja, a ideja da i trenutak duže ostane u znojnoj odjeći nepodnošljiva. Mora se

istuširati. Odmah. Pod hladnom vodom jasnije će razmišljati o onome što joj je

ispričao Jiri Hašek i razmotriti kako će to utjecati na Lumikkin sljedeći potez.

Skinula je kratke hlače, majicu, gaćice i grudnjak pa otišla u kupaonicu. Začepila je

umivaonik pomalo hrđavim čepom pa ubacila unutra odjeću i napunila ga vodom.

Preko toga je izlila i malo tekućeg sapuna. To će riješiti neugodan miris odjeće.

Lumikki je već znala da je tuš u lošem stanju. Nije se time uznemiravala. Prijao joj

je dodir hladne, gotovo ledene vode. Razbistrio joj je misli.

49

50

Jiri je rekao da...

Lumikki je najednom čula neobičan zvuk. Zatvorila je vodu i osluhnula. Kao da je

netko pokušavao ući u njezinu sobu pomoću krivog ključa. Zar je neki pijanac opet

zaboravio broj sobe? Međutim, nije izvana čula mumljanje ili psovanje. Lumikki je

zgrabila ručnik i omotala ga oko tijela, spremna da se ode svađati s osobom koja joj

prtlja po vratima kad je začula škljocaj brave i zvuk vrata koja se tiho otvaraju. Zaledila se

u kupaonici i pažljivo osluhnula.

Netko joj je bio u sobi.

Koraci su bili mirni i tihi. Kao da se netko trudi ne stvarati buku.

Čistačica? Ne, ne u ovo doba noći. Uostalom, one viknu »čistačice« ili »posluga«

prije nego što uđu.

Provalnik? To je bilo vjerojatnije. Lumikki se nadala da će joj samo uzeti novac, a

ne i putovnicu.

Kupaonica nije imala prozora. Nije mogla pobjeći. Lumikki je svu nadu usredotočila

na ideju da će lopov samo uzeti ono po što je došao i nestati. Shvatila je da se uzalud

nada kad je vidjela kako se kvaka na vratima spušta.

Visok, jak muškarac izrazito preplanule kože otvorio je vrata i skoro se

spotaknuo na ručnik koji je ležao na podu. Povukao je zastor tuša, ali iza njega nije bilo

nikoga. Dodirnuo je odjeću koja se namakala u umivaoniku. Bazdio je po jeftinom

losionu za brijanje i muškom znoju.

Lumikki mu je promotrila vrh glave. Počeo je ćelavjeti. Vjerojatno još toga nije

bio ni svjestan jer mu je crna kosa skrivala mjesto na kojem mu se kosa prorijedila.

Lumikki nije držala dah. Znala je da vam se to u jednom trenu uvijek obije o glavu jer

luđački morate udahnuti što proizvede više buke od mirnog disanja.

Lumikki je čekala savršeno mirno u ventilacijskom otvoru iznad kupaonice. Srećom,

hostel s jednom i pol zvjezdicom uložio je dovoljno novaca u kupaonice da postavi

nekoliko dasaka koje su osiguravale ventilacijski otvor. Lumikki se uspjela zavući između

njih.

Muškarac se osvrnuo. Čak je i pokucao na zidove. Nije podigao pogled. Barem ne

još.

Tko je on, dovraga, i što radi u Lumikkinoj sobi?

Lumikki je osjetila kapljice koje joj klize s mokre kose niz čelo pa do vrha nosa.

Kapljice su se ondje skupljale u kap koja je iznenađujuće dugo i opasno visjela. Mora je

obrisati. Znala je da će kapljica pasti muškarcu na glavu, točno na ćelavo mjesto. Tada će

on pogledati gore.

Ruke i noge drhtale su joj od napora. Bilo je teško ostati nepomičnom. Mora

ostati mirna.

Odjednom je iz hodnika začula poznato pjevanje. Tulumaši iz susjedne sobe.

Kapljica je pala niz Lumikkin nos.

Muškarac se okrenuo i izašao iz kupaonice.

Kapljica je sigurno i bez zvuka pala na Lumikkin ručnik.

Muškarac je pričekao da pijani pjevači prođu pa izašao.

Lumikki je pričekala da muškarčevi koraci utihnu, dovoljno dugo da se uvjeri da je

Kad je Lumikki konačno ustala, proučila je svoje stvari. Ništa nije uzeo. Provalnik

nije bio lopov. Tražio je samo jedno — nju.

Lumikki je znala da ovdje više neće biti sigurna.

otišao. Zatim se drhtavo spustila iz ventilacijskog otvora i srušila na ručnik na podu.

U zraku je i dalje osjećala muškarčev miris koji ju je pekao za nosnice.

50

51

19. LIPNJA,

NEDJELJA RANO UJUTRO

51

52

15

Kap, kap, kap, kap.

Kapljice vode padale su na pločnik. Tanka plastična vrećica sigurno je imala rupu iz

koje je curila voda. Lumikki je u vrećicu nagurala mokru odjeću koju je namakala u

umivaoniku, a sve ostalo je brzinski natrpala u ruksak Trebalo joj je samo pet minuta da

se spakira. Sada je stajala na ulici i pitala se što da učini.

Mogla bi pokušati naći neki drugi jeftini hostel, ali hoće li je igdje pustiti unutra u

ovo doba noći? Već je prošlo jedanaest sati. Ideja da ide od hostela do hostela u nadi

da će pronaći sobu nije je privlačila. Kao ni ideja da sat vremena surfa na mobitelu ili u

Internet kafiću kako bi na taj način pronašla smještaj.

Lumikki je najednom preplavio umor. Poželjela je nazvati kući i zamoliti roditelje

da joj kupe povratnu kartu za tu večer, ako ima leta. Međutim, znala je da to neće

učiniti, jer bi se tako mogla pozdraviti s nezavisnošću. To bi je svelo na bespomoćno

dijete koje ništa ne može samo.

Dio Lumikki želio je biti bespomoćno dijete koje će roditelji potaknuti da se što

prije vrati u Finsku. Sjesti u taksi, odvesti se do zračne luke i odletjeti kući. Zaboraviti

Prag. Zaboraviti Lenku. Zaboraviti da joj je neki nepoznati čovjek upao u sobu, očito u

potrazi za njom. Zaboraviti Jirija Hašeka i sve što joj je rekao.

Jiri. Sranje.

Lumikki je izvukla mokre kratke hlače iz vrećice pa turila ruku u lijevi džep. Našla

ju je. Posjetnicu koja je sada bila u lošem stanju. Ipak je još uvijek mogla pročitati broj

mobitela. Sva sreća.

»Nazovi ako se što dogodi. Bilo što. Nije važno koliko je sati.«

To je Jiri rekao. Vjerojatno nije na umu imao baš ovo, ali Lumikki je znala da

sada nema mnogo izbora. Još nije bila spremna na povratak kući. To bi bilo

odustajanje, a Lumikki nije netko tko odustaje. Uostalom, onda bi je roditelji previše

ispitivali, a Lumikki nije voljela da je se ispituje kad nema sve odgovore.

Utipkala je Jirijev broj i nazvala. Nadala se da se na mobitel neće javiti pospana

djevojka. Nakon njihovog sastanka, pretpostavila je da je Jiri samac, ali možda se

prevarila. Uostalom, to što je samac ne znači da noći provodi sam.

Javio se nakon trećeg zvona.

»Ovdje Lumikki Andersson«, rekla je.

Onda je morala stati i na trenutak razmisliti kako da na engleskom postavi svoje

pitanje jer bi je mogao krivo shvatiti ako kaže »Mogu li s tobom provesti noć?«

Ulazeći u Jirijev stan, Lumikki je razmišljala o njihovom ranijem susretu. Jiri ju je

odveo u popularan kafić pun gostiju i naručio joj Colu. Zatim je zahtijevao da mu

ispriča sve o sebi, o tome kako zna za Jara i pogotovo kako zna da je mrtav. Lumikki

mu je što neodređenije ispričala kako je obična turistica iz Finske i kako je sasvim

slučajno upoznala curu po imenu Lenka. Nije spomenula kako Lenka vjeruje da su

polusestre. Lumikki nije smatrala da se to Jirija tiče. Barem ne još. Nije znala ništa o njemu.

Nije znala može li mu vjerovati.

Ispričala mu je kako je ugledala Jara i naletjela na njega u kafiću u kojem ga je Jiri

intervjuirao, a da joj je Lenka kasnije ispričala da je umro pa se zapitala je li to stvarno

52

53

bio slučajan, nesretan slučaj.

»Neobično si sumnjičava prema slučajnostima za curu koja se tako slučajno našla

usred svega toga«, komentirao je Jiri.

Lumikki je šutjela. Jiri je jednim gutljajem ispio čašu vode.

»Ali imaš pravo. I ja sam poprilično uvjeren kako Jarova smrt nije nesreća.«

Zatim je proučio Lumikki, očito odvagujući može li joj vjerovati. Lumikki se vidjela

kroz njegove oči, nedotjerana cura s ruksakom koja mu je banula na posao s

neobičnom pričom. Nije baš bila osoba kojoj bi se netko povjerio. Međutim, situacija je

bila dovoljno čudna, a Jiri je očito bio zadivljen što ga je pronašla pomoću tako malo

tragova.

Odlučio joj je vjerovati.

»Koliko znaš o Bijeloj obitelji?« pitao je Jiri.

Bijela obitelj. Lumikki je prvi put čula za nju. Lenka je samo govorila o »obitelji«.

Kad joj je Jiri ispričao da je to vjerska sekta koju već neko vrijeme istražuje, Lumikki je

poželjela lupiti glavom po stolu. Kako je mogla biti tako glupa? Zašto to nije pogodila iz

Lenkinih natruha i čudnog ponašanja? Naravno. Sad kad je to čula od Jirija, bilo je

posve očito.

»Navodno vjeruju da su u izravnom srodstvu s Isusom. I tako su svi u sekti u

rodbinskoj vezi. Nisu samo duhovna obitelj, već i biološka.«

Naravno. To se savršeno uklapalo.

»Iako«, nastavio je Jiri. »Proteklih mjeseci sam istraživao njihovo rodoslovlje i čini

se da su neke obiteljske veze poprilično slabe. Ne mislim na krvno srodstvo s Isusom,

koje je očito potpuna glupost - mislim na veze između članova sada i ovdje.«

»Postoji li neki poseban razlog zašto ih toliko istražuješ?«, pitala je Lumikki.

Jiri je zamišljeno zaškiljio, opet je odvagivao svoje riječi.

»Natuknuto mi je da bi ova sekta mogla imati neki opasan plan koji uskoro

namjeravaju sprovesti. Još uvijek ne znam kakav. To sam pokušavao saznati. Jaro mi je

obećao anoniman intervju pred kamerama. Zato mi je teško povjerovati da je njegova

smrt nesretni slučaj. Pogotovo jer je u sekti već bilo neobjašnjivih smrti. Mladoj osobi

stane srce. Posve trijezna osoba padne po noći u rijeku. Auto skrene u krivu traku

skrećući pred kamionom. Muškarac padne pred vlak u metrou. Policijske istrage bile su

obustavljene zbog nedostatka dokaza.«

Okružila ih je buka kafića kad su oboje utonuli u svoje misli. Buka je dolazila iz

drugog, opuštenijeg i veselijeg svijeta. Lumikki i Jirija okruživao je oblak mračnih vizija.

»Mnogi od njih se boje, Lumikki«, rekao je Jiri, iznenađujuće točno izgovorivši

njezino ime. »Mnogi od njih se boje.«

Lumikki je kimnula te rekla kako se i mlada žena koju poznaje boji. Obećala je da

će detaljnije ispitati Lenku, a Jiri je izjavio kako se nada da se poslije toga mogu sastati

i razmijeniti informacije. Lumikki je pristala.

Sada je stajala pred ulazom njegove zgrade i pitala se je li to zapravo dobra

ideja. Jiri je preko telefona rekao da Lumikki, naravno, može prespavati kod njega, pa

čak i ostati do kraja svog odmora ako je potrebno. Međutim, Lumikki nije imala

naviku noćenja kod nepoznatih muškaraca.

Ne vjeruj nikome. To je bio njezin moto. Proteklih je godina morala to načelo

dosta prilagođavati i nije bila sigurna da je to dobro.

Lumikki je položila prst na zvono na kojem je pisalo Hašek pa ga pritisnula dugo

i čvrsto.

53

54

Užaren vjetar trese stabla,

Užaren vjetar uz cestu.

Čula sam tvoj glas i znala

Da ćeš me spaliti,

Da ćeš spaliti moje srce.

Lumikki se čvršće omotala prekrivačem da isključi glas Anne Puu koja joj je pjevala

u glavi. Nije upalilo. Ležala je na kuhinjskom podu kod Jirija, na tankom madracu za

goste i znala je da neće moći zaspati.

Jiri je pokušao inzistirati da Lumikki spava u krevetu, a on na podu, ali Lumikki

je odbila.

»Možemo oboje spavati u krevetu«, rekao je i položio dlan na Lumikkina pleća.

Lumikki se zaledila, spremna da ga opali u prepone, zgrabi stvari i pojuri u noć. Jiri

je osjetio njezinu napetost, brzo maknuo ruku i nasmijao se.

»Hej, šalio sam se. Uopće se ne poznajemo, a ti si još dijete. Ne brini se, nisam

takav tip.«

Lumikki se okrenula i pogledala Jirija u oči. Izgledao je iskreno. I malo

posramljeno. Lumikki je shvatila kako Jiri možda je igrač, ali nije silovatelj. I da ju

stvarno smatra djetetom.

Dugo su ostali budni razgovarajući o muškarcu koji je provalio u Lumikkinu

sobu u hostelu. Jiri je bio uvjeren da je muškarac ubojica kojeg je poslala Bijela obitelj.

»Žele te se riješiti«, rekao je. »Najbolje je da ostanemo zajedno ostatak tvog boravka.

Ovo bi moglo biti opasno za tebe. Zapravo, to već je opasno za tebe.«

Zatim su oboje zijevnuli, pogledali se i prasnuli u smijeh. Bilo je tako apsurdno.

Razgovor o smrtnoj opasnosti pa zijevanje, kao da je to nešto užasno dosadno. Bilo

je kasno i oboje su imali dug dan iza sebe. Odlučili su razgovor nastaviti ujutro, kad

budu odmorni. Lumikki je mislila da bi mogla zaspati odmah tamo u stolici usred

rečenice, te da je ne bi probudio ni udarac glavom o kuhinjski pod.

Jiri je Lumikki složio krevet dok se ona umivala i prala zube. Oduprla se znatiželji

da mu zaviri u kupaonske ormariće. Dovoljno je zabadala nos u njegov život za

jedan dan. Ne bi trebala špijunirati.

Kad je Lumikki konačno spustila glavu na jastuk, mislila je da će istog trena zaspati.

Prevarila se.

Zvijezde na nebu

Blistale su bijelim svjetlom

Promatrajući nas.

Jirijeva šala o zajedničkom spavanju potaknula je Lumikki na razmišljanje o tome hoće

li se ikada ponovno zaljubiti s obzirom na to da je još uvijek žudjela za Blazeom.

Stvarno ga je voljela. Zbog toga čežnja nije prolazila. Zbog toga je neprestano žudjela.

Hoće li flert neke druge osobe ikada imati jednak učinak? Hoće li ikada moći nekome

dovoljno vjerovati da ga pusti blizu, i na kraju potpuno do svoje kože? Lumikki nije znala.

Jedne zvjezdane noći u kolovozu sjedili su zajedno na drvenim stolcima na

tamalskom trgu, dok je sve još bilo dobro. Lumikki je nježno milovala sazviježđe na

Blazeovom vratu i potražila jednak uzorak na nebu. Kad ga je pronašla, preplavio ju

je spokoj, sigurnost i radost.

»Volim te«, rekla je Lumikki.

54

55

Riječi su izašle prirodno i lako, iako im je sadržaj bio teži od bilo čega što je ikada

izgovorila.

»I ja tebe volim«, odvratio je Blaze jednako prirodno. FMJe

Nebo iznad njih bilo je tamno i puno zvijezda. U tom su trenu sve one blistale

samo zbog njih.

Bila bih toliko,

toliko više za tebe.

55

56

19. LIPNJA,

NEDJELJA

56

57

16

Lumikki je u životu naletjela na mnoge smiješne riječi, ali riječ »uspinjača« još joj

je uvijek bila najsmješnija. Uspinjača. Uspinjača. Uspinjača. Poželjela ju je neprestano

ponavljati u ritmu vožnje vagona. »Žičana željeznica« nije zvučala ni približno toliko

fascinantno, iako je opisivala istu metodu prijevoza. Označavala je vagon koji se na

visinskim razlikama pokreće pomoću žicanog užeta. Lumikki bi inače bacanjem

novčića odlučila hoće li se penjati ili voziti do vrha brda Petrin, ali kad je ujutro zatražila

Jirijevo mišljenje, on je rekao kako bi se barem jednom trebala provozati uspinjačom kad

joj se već pruža ta prilika. Uostalom, iz nekog nepoznatog razloga, cijena karte nije bila

povišena zbog turista pa se na brdo moglo voziti kartom za običan gradski prijevoz.

Lumikki i Jiri dogovorili su sljedeće: Jiri će nastaviti svoje istraživanje, a Lumikki će

pokušati intervjuirati Lenku i otkriti planove sekte. Sastat će se popodne kod Jirija i

razmijeniti podatke. Jiri je inzistirao kako za Lumikki nije sigurno da odsjeda negdje

drugdje, a Lumikki se složila.

Sada je promatrala zelene brežuljke dok se uspinjača polako uspinjala. Pohlepno je

pogledom upijala krajolik koji se toliko razlikovao od onog kod kuće u Finskoj. Doline,

brda, obronci, stepenice i krovovi. Oduševljavala ju je ta raznolikost. Većina ostalih

putnika isto su bili turisti koji su oduševljeno komentirali detalje krajobraza. Nekoliko

lokalaca podsjetilo ju je na mrzovoljne Fince koje u studenom susreće u autobusu. Lumikki

je već otkrila kako Pražani nisu pretjerano pričljivi ili prštavi. To je nije smetalo. Kad joj se

blagajnik u dućanu ne nasmiješi, onda ni ona ne mora usiljeno uzvratiti.

Posao je posao, osmijeh je osmijeh.

Još nije bilo ni deset sati, ali već je bilo neugodno vruće. Međutim, na brdu je

puhao lagan povjetarac i ulazio kroz otvoreni prozor uspinjače. Lumikki se na

trenutak osjećala kao da radi ono po što je došla u Prag. Bila je samo još jedan

samotni turist kojeg nitko ne poznaje i koji nikoga ne poznaje. Slobodna da misli i radi

što želi. Poželjela je da može zaboraviti kako se uspinje da vidi Lenku.

Na suprotnom kraju vagona sjedio je otac s dvije kćeri. Imale su oko tri i pet

godina, a bilo je očito da su sestre. Obje su imale pletenice. Mlađa ih je imala

smotane u dvije krafnice oko ušiju, a starija podignute poput krune. Baš kao Lenkine.

Sjedile su, a koljena su im se dodirivala. Mlađa je imala Hello Kitty flaster na koljenu.

Lumikki se najednom sjetila kako nježne, ali ipak nespretne ruke stavljaju flaster sa

slikom Mickeyja Mousea na njezino koljeno.

Glas je šapnuo.

»Starija seka će puhnuti da ne boli.«

Uslijedilo je jako puhanje i nekoliko kapljica sline koje su sletjele na Lumikkino

koljeno. Lumikki se nasmijala.

Ta uspomena ne može biti točna. Možda joj je netko stavio flaster. Neka starija

prijateljica ili rođakinja. Ali ne starija sestra. Lumikki i Lenka nikada se prije nisu srele.

Vjerojatno je pogled na djevojčice aktivirao neku zaboravljenu uspomenu iz djetinjstva,

a Lumikkin um je to nadogradio detaljima iz sadašnjosti. Ljudski mozak tako djeluje.

Tako se ljude može manipulirati da stvore sjećanja koja nemaju, recimo nasilje i

zlostavljanje u djetinjstvu, čak i ako se ono nije dogodilo.

Lumikki se prisjetila nečeg puno uznemiravajućeg. Noćne more koju radije ne bi

57

58

pamtila. Kako je pokušala staviti flaster, ali bilo je previše krvi pa je flaster smjesta

promočio i postao crven. Bilo je previše krvi. Počela je plakati. Nije razumjela. Zašto nije

sve bolje kad stavi flaster?

Uspinjača je stala uz trzaj. Trzaj je bio dovoljno jak da izbaci neobičnu, nepozvanu

sliku iz Lumikkine glave. No, istovremeno je vratio sjećanje koje je bilo previše jasno da

bude iluzija.

Siluetu mame i tate negdje iznad nje, valjda iznad kreveta. Ležala je, osjećala se

poput slona stisnutog u lopticu. Sjetila se da je baš to pomislila. Da je teška lopta koja ne

osjeća svoje obrise. Lica mame i tate bila su siva, umorna i tužna.

»Tvoja starija seka...«, rekli su.

Svaki odvojeno i oboje zajedno. Iz nekog razloga nisu mogli nastaviti dalje.

Ljudi su se gurali kraj Lumikki da izađu iz vagona. I ona se pokrenula, iako ju je

pritiskivalo to sjećanje. Situacija iz uspomene bila je stvarna. Odjednom je to posve

jasno znala.

Imala je stariju sestru.

Obiteljsko stablo koje je analizirala u mislima izgledalo je kao da ga je netko

previše revno obrezao.

»Stvarno ne znaš ništa više od toga?« pitala je Lumikki. Lenka je odmahnula glavom.

Obitelj su sačinjavali Lenka, njezina mama Hana Havlová, majčini roditelji Maria

Havlová i Franz Havel, Franzov brat Klaus Havel i Klausov sin Adam Havel.

»Znači, Adam je sada glava obitelji?«, provjerila je Lumikki.

Pazila je da izbjegne riječ »sekta«.

»Adam je...« Lenka je na kratko razmislila. »Adam je otac. Zovemo ga ocem, iako

ima ljudi starijih od njega, zato što se on brine za nas poput oca. A meni je svakako

otac kojeg nikad nisam imala.«

»Koliko je star?«

»Nisam baš sigurna. Pretpostavljam oko šezdeset godina. Zašto?« pitala je Lenka.

Lumikki nije odgovorila, samo je slegnula ramenima. Poželjela ju je još ispitivati o

Adamu, ali osjetila je prema Lenkinom trzanju i napetosti u njezinu glasu da bi u svakom

trenutku mogla prekinuti taj razgovor.

Sjedile su na vrhu brda Petrin i promatrale horde turista koji su prolazili i divili se

željeznom tornju na uzvisini. Bio je iznimno sličan svom poznatijem rođaku,

Eiffelovom tornju, ali znatno manji i nekako pristupačniji.

Lumikki je povremeno bacila pogled na Lenkine tanke prste. Jesu li ti prsti stavili

flaster na njezino koljeno u nekom trenu u prošlosti? Što ako su se susrele, ali se Lenka

toga ne sjeća? Ili što ako Lenka laže da nikada nije vidjela Lumikki, osim na slikama? Ali

zašto? To nema smisla.

Lumikki je pomislila kako sjede jedna uz drugu, tako blizu da bi im se koljena

mogla dodirivati, ali kako istovremeno između njih postoji zid satkan od tajni. Lumikki

nije Lenki spomenula Jirija, muškarca koji ju je došao ubiti, ni stvari koje joj je Jiri

ispričao. Istovremeno je vjerovala da Lenka taji stvari od nje.

Jednom davno živjela je cura s tajnom.

Jednom davno živjele su dvije cure, a svaka je imala tajne koje nije povjerila

drugoj. Bile su članice iste obitelji, obitelji pune tajni. Lumikki je umalo frknula na glas.

»Tvoja mama nikada nije spomenula Adama?« pitala je Lumikki.

»Ne. Već sam ti to rekla. Nikada nisam upoznala nikoga od rodbine. Djed i baka

umrli su prije mog rođenja. Nisam znala da je djed imao brata, a kamoli tek da je taj

58

59

brat imao sina. Ne razumijem zašto ih mama nikad nije spomenula. Živjela je s njima.«

Lumikki je naćulila uši.

»Tvoja je mama živjela s obitelji? Prije tvog rođenja?«

»Da. Zatim je otišla. Jedini razlog koji mogu smisliti je da ju je ispunila tama. Zašto

bi inače ostavila tako dobre ljude?«

Lenka je raskolačenih očiju pogledala Lumikki, kao da Lumikki ne može

odgovoriti na to pitanje. Lumikki je zadrhtala. Ako je Lenkina mama napustila sektu i

prekinula sve kontakte s članovima, sigurno je imala dobar razlog. A zatim, nakon

njezine smrti, oni su došli i ubrali njezinu kćer poput zrele jabuke.

»Pitala sam Adama jednom o tome, ali rekao je da je to prošlost i da trebam

zaboraviti mamu. Imao je pravo. Mama pripada mom starom životu. Važna je moja

budućnost, a ne prošlost.«

Lenka je okrenula lice prema suncu, zaklopila oči i nasmiješila se. Opet je imala

onaj blaženi izraz od kojeg je Lumikki osjećala nelagodu. Osjećala je kao da ne može

doprijeti do nje.

»Donosi li budućnost nešto posebno?« pitala je Lumikki oprezno. »Možda bliska

budućnost?«

Lenka je otklopila oči i oštro pogledala Lumikki.

»Jedini koji znaju istinu su članovi obitelji koja vjeruje. Ti još ne vjeruješ. Ne

vjeruješ da si mi sestra i ne vjeruješ ni u druge stvari.«

Lumikki je na trenutak razmislila. Pa još jedan. Zatim je odlučila produžiti

razmišljanje još nekoliko sekundi. Mislila je kako neće još reći Lenki, ne tako izravno, ali

sada joj se činilo kako bi Lenka svakog trenutka mogla ustati, nestati iz njezinog života

i nikada se ne osvrnuti. Lumikki to nije mogla dopustiti. To joj se već previše često

događalo.

Lenkin glas bio je poput leda usred vrelog dana.

»Možda je bolje da se više ne nalazimo. Uskoro se vraćaš kući svojoj majci. I ocu.

Svom ocu. Bilo je glupo kad sam mislila da bi mogao biti i moj otac. Već imam dobrog

oca. Adama. Već imam sve. Ne trebam ništa drugo.«

Ne, ne, ne. Lumikki je u mislila vidjela ta dva slova, a izvikivao ih je njezin glas.

To ne može tako završiti. Ne može. Ne opet. Ne mogu joj najvažniji ljudi stalno

nestajati iz života.

Tako da je Lumikki učinila nešto što joj uopće nije bilo nalik. Primila je Lenkinu

ruku i stisnula je. Pogledala je Lenku u oči. Udaljenost i hladnoća istog su se trenutka

rastopili.

»Vjerujem da si mi sestra.«

Lumikki je gledala učinak svojih riječi. Lenkina je ruka zadrhtala. Oči su joj se

ispunile suzama. I Lumikki je morala nekoliko puta progutati knedlu. Kao da se nešto

crno i teško podiglo s njezinih grudi. Konačno. Odgovor. Istina. Bila je pred njom.

Skupina bučnih turista prošla je kraj njih ne primijetivši ih. I jednoj i drugoj su se

kovrčale dlake na vratu zbog vrućina i znojenja, ali nisu osjećale tu toplinu. Bile su

same, kao da su u kupoli u kojoj postoji samo njihova stvarnost.

Lenka je čvrsto zagrlila Lumikki. Lumikki je uzvratila zagrljaj. Osjetila je Lenkine

suze na ramenu gdje su se pomiješale s njezinim jednako slanim znojem. Ispunila ju je

nagla radost, kakvu nije osjetila od Blazea.

Došla je u Prag i pronašla sestru. To je bilo čudo. Dar. Lumikki je to morala

prihvatiti, znala je da neće imati druge prilike.

Kad se Lumikki izvukla iz zagrljaja, prirodnom gestom je obrisala Lenkine suze.

59

60

Opet ju je ispunio neobičan osjećaj da je to već radila, iako to nije bilo moguće. Možda

isti geni, ista krv u njihovim žilama stvaraju osjećaj prisnosti. Lumikki nikada nije vjerovala

u takve stvari, ali možda je vrijeme da obnovi svoje stavove. Toliko se toga dogodilo.

Toliko važnih stvari.

»Želim da dođeš upoznati obitelj«, rekla je Lenka.

I Lumikki je to željela. Ne zbog obitelji, već zbog Lenke, tako da se može uvjeriti

da je tamo sigurna. Ako nije sigurna, ako je obitelj opasna, može spasiti svoju sestru.

Imala je sestru koju je željela spasiti. Ta joj je misao zvučala iznenađujuće dobro.

»Hoće li me oni prihvatiti?« pitala je.

»Nećemo im pružiti drugu mogućnost«, rekla je Lenka i nasmiješila se.

Lumikki je još nije vidjela da se smiješi tako široko, sretno i slobodno.

60

61

Jednom davno živjela je žena s tajnom.

Tajne imaju važno svojstvo da prestaju biti tajnama ako se ispričaju ljudima izvana.

Tajna je sveta. Tajna se ne može okaljati tako da se podijeli s nekime tko je ne

razumije.

Žena je nekome povjerila tajnu. Pomislila je da želi živjeti bez obitelji. Pobjegla je.

Sakrila je svoje novo ime i adresu od obitelji. Sakrila je svoje dijete. To su bile pogrešne

tajne. Grešne tajne. Grešne tajne se uvijek razotkriju, prije ili kasnije.

Zbog toga je hladna rijeka prigrlila ženu. Povukla je na dno. Voda je obujmila ženu

poput pohlepnog ljubavnika. Poljubila joj usne i prisilila je da ih rasklopi. Ispunila joj

usta i nosnice, ušla joj u pluća i istisnula zrak. Voda ju je htjela samo za sebe, da bude dio

njezina hladnoga carstva gdje se mračne priče pripovijedaju tihim, blagim glasovima.

Žena nije u vodu ušla svojevoljno ili nesrećom. Gurnuli su je. Grešnici ne plutaju.

Oni potonu.

A pogrešne tajne potonu s njima.

61

62

17

Na tanjuru su se nalazila dva kuhana krumpira, dvije kuhane mrkve, kriška

mesa i kriška običnog kruha. Jelo nije izgledalo kao da je netko koristio začine,

začinsko bilje, ili uložio bilo kakav trud u to da bude ukusno ili primamljivo. Lumikki

baš i nije tako zamišljala nedjeljni ručak.

Hrana je poslužena u prizemlju, u velikoj blagovaonici pored kuhinje. Lumikki i Lenku

uputili su ravno za stol, a Lumikki je stigla samo baciti oko na preostale tri sobe u prizemlju.

Stepenice koje su izgledale škripavo vodile su na kat. Navodno su ondje bile spavaonice.

Nadala se da će imati prilike pažljivije proučiti kuću, ali trenutno joj nitko nije nudio

obilazak.

»Večera ne čeka«, šapnula je Lenka Lumikki.

Lumikki je promotrila ostale ljude koji su sjedili za dugim stolom. Bilo ih je

dvadesetak. Stariji su imali osamdesetak godina, a mlađi su bili nekoliko godina stariji od

Lumikki. Činilo se da je Lenka najmlađa. Svi su pognuli glave u molitvi koju je sjedeći na

čelu stola na češkom vodio Adam Havel. Molitva je dugo trajala i Lumikki nije razumjela

ni riječi. Iskoristila je to vrijeme da prouči članove sekte koji su svi bili odjeveni u bijelu,

pomalo iznošenu lanenu odjeću. Bili su vitki, štoviše mršavi, što je nije čudilo ako im je

ovako izgledao najbogatiji tjedni obrok. Međutim, nije uočila velike sličnosti između njih,

nije bilo očito da su u rodu. Doduše, svi su imali isti smiren, pomalo beživotan izraz lica.

Molili su se revno, sklopljenih očiju.

Sve u kući bilo je pomalo otrcano i staro. Stare tapete su se gulile, na mjestima su

bile izblijedjele. Lak na drvenim podovima je ispucao. Prozori su bili mutni, trebalo ih je

oprati. Neke komade namještaja trebalo je popraviti. Na zidovima nije bilo fotografija

ili slika, nigdje niti jednog ukrasa ili nečeg nepotrebnog što bi kuću moglo pretvoriti u

dom. Nije izgledalo kao da je ovo kuća u kojoj ljudi žive. Osjećala se kao da je u

napuštenoj, oronuloj građevini. Kao da je na pikniku u napuštenom domu.

Adama Havela, s njegovom bradom i gustim obrvama, najbolje je opisivala riječ

»siv«. Kosa i brada bili su mu sijedi, čak mu je i put bila sivkasta. Bilo je teško odrediti točne

godine, ali mogao je imati šezdesetak, kao što je Lenka pretpostavljala. Lumikki se, dok

ga je promatrala, nije mogla oteti dojmu da je to sivilo samo varka kojom skriva

neskromnost. Svaki njegov pokret bio je namjeran, svaki je odavao snagu volje i

djelovao nekako prijeteće. Bio je vitak, ali na rukama je imao jasno definirane mišiće.

Ruke koje je sklopio u molitvi bile su dovoljno jake da nekoga zadave.

Najednom je Adam Havel usred molitve podigao pogled i uperio sive oči u

Lumikki. Brzo je spustila pogled i zagledala se u krilo. Nema smisla da vođa grupe bude

sumnjičaviji nego što već je.

To što su je uopće pustili u kuću bilo je poput čuda. Ista žena koja prošli put nije

pustila Lumikki unutra sada ih je dočekala na dvorišnim vratima. Lenka je opet

započela s njom žustru raspravu na češkom i opet je izgledalo kao da su ona i Lumikki

prešle sav taj put uzalud. Onda je Adam Havel izašao iz kuće, pažljivo promotrio Lumikki,

razmijenio nekoliko riječi s Lenkom pa, začudo, otvorio vrata.

»Što si mu rekla?« šapnula je Lumikki Lenki.

Lenka je slegnula ramenima.

»Samo sam rekla da si mi sestra i da želiš s nama ručati. Adam je pomislio kako je

62

63

to dobra ideja.«

Prilazeći kući i promatrajući ravna leđa muškarca koji je hodao ispred nje, Lumikki

je pomislila kako ga se treba paziti.

Molitva je konačno završila i Adam je dao znak da se može početi jesti. Svi za

stolom bili su tiho, čulo se samo zveckanje noževa i vilica na tanjuru. Piće je bilo mlako.

Lumikki je odrezala komad krumpira i komad mesa i stavila ih u usta. Niti jedno nije bilo

posoljeno.

Čini se da je Adam primijetio Lumikkin izraz lica jer joj je objasnio na engleskom.

»Možda se pitaš zašto je naša hrana tako obična. I općenito naš stil života. Mi

vjerujemo u ono što je čisto i originalno. Naše je pravilo jednostavnost. Što manje

vanjskih stimulansa osoba prima, to može biti bliže Bogu. Zbog toga nemamo televizor,

nemamo telefon, nemamo električne uređaje i nemamo knjige. Ne začinjavamo hranu.

Ponekad zapalimo tamjan, ali to ima veze sa pročišćavanjem našeg osjetila njuha.

Vjerujemo kako ljudski um najbolje može doživjeti pobožnost kada je čist i bijel poput

svježeg snijega.«

Lumikki je promotrila članove obitelji koji su kimali na Adamove riječi. Nisu

izgledali jadno ili potlačeno. Izgledali su spokojno i blisko. Očito su vjerovali da imaju

nešto što drugi nemaju. Na trenutak im je Lumikki zavidjela.

Članovi grupe počeli su tiho međusobno razgovarati.

»O čemu razgovaraju?« pitala je Lumikki Lenku.

»Prepričavamo dnevne događaje. Oni koji rade pričaju o tome, a drugi govore što

su radili kod kuće.«

Razgovor je tekao mirno. Lumikki je promatrala izraze lica oko sebe. Ništa nije

mogla iz njih zaključiti. Nitko se nije smiješio, nitko nije izgledao ljuto. Zar koncept

pobožnosti uključuje ne pokazivanje emocija? Ili nedostatak emocija?

Činilo se da su razmijenili dnevne novosti jer su nastavili jesti u tišini. Nitko nije

Lumikki postavljao pitanja, niti komentirao njezinu prisutnost. Raspoloženje je bilo kao

u snu, istovremeno uspavljujuće i iritantno. Lumikki je pokušala svako malo pogledati

Lenku, ali ona je samo zurila u svoj tanjur.

Kad su svi pojeli, Adam je rekao nešto na češkom i za stolom su se svi primili za

ruke. Star, pomalo drhtav starac primio je Lumikkinu lijevu ruku, a Lenka desnu.

»Što se događa?« šapnula je Lumikki.

»Krug ispovijedi«, odvratila je Lenka. »Svi će ispovjediti ovotjedne grijehe.«

Lumikki nije imala prilike odgovoriti jer je počela prva ispovijed. Mislila da je

molitva prije jela bila duga, ali krug ispovijedi trajao je čitavu vječnost. Lumikki nije

razumjela kako skromni, puritanski ustrojeni ljudi uspijevaju toliko griješiti da se

moraju tako dugo ispovijedati. Na kraju svake ispovjedi, krug je na trenutak podigao

spojene ruke pa ih opet spustio. Navodno to je imalo veze s otpuštanjem grijeha.

Konačno je red došao na Lumikki. Pristojno se nasmiješila, odmahnula glavom

i pokušala prebaciti red na sljedeću osobu. Navodno to nije bila mogućnost.

»Svi moraju ispovjediti grijehe«, rekao je Adam nježno okrećući pogled prema

Lumikki.

Lumikki je zamijetila kako Adam iznenađujuće dobro govori engleski. Zapravo,

uopće u njemu nije čula češki naglasak.

»Ne smatram da sam griješila«, odvratila je Lumikki.

»Svi griješe. Svakoga dana.« Nježnost je nestala iz Adamova glasa.

»U tom slučaju, to je osobna stvar. Ne želim je dijeliti s drugima.«

Mladić zgodnog lica je nešto rekao. Adam se okrenuo, zagledao u Lumikki pa

63

64

preveo. »Mi ovdje nemamo osobne stvari. Mi sve dijelimo.«

Odjednom je raspoloženje za stolom postalo prijeteće. Svi su gledali u Lumikki. I

Lenka ju je gledala, iako ju je ona preklinjala pogledom i stisnula joj ruku da je umiri.

Lumikki se oznojila po vratu. Ovo joj se uopće nije sviđalo. Željela je otići.

Odmah.

»Hvala vam na ručku. Sada moram krenuti«, rekla je i pokušala ustati.

Međutim, starac pokraj nje ju je iznenađujuće snažno držao i uspio je prisiliti da

sjedne. U međuvremenu je Adam ustao i prišao Lumikki u nekoliko dugačkih koraka.

Na njezino je rame spustio tešku i odlučnu ruku.

»Ako ne želiš ovdje ispovjediti grijehe, napravit ćeš to u grešničkoj samici«, rekao

je mirno.

»Gdje?« pitala je Lumikki i pogledala Lenku koja je odmahivala glavom.

»Grešnička samica je za one koji moraju razmisliti o svojim grijesima«, odvratio je

Adam.

Lumikki se nije sviđao njegov meki glas. Izvukla se iz njegova stiska i skočila na

noge, ali istog trena ju je nekoliko pari ruka zgrabilo, kao da slijede naredbu.

»Ne samica!« povikala je Lenka.

Lumikki je stigla vidjeti samo Lenkine oči ispunjene suzama prije nego što su je odvukli

iz blagovaonice, iako se odupirala svom snagom. Činilo joj se da je Lenka pogledom

moli za oprost.

Adam Havel pogledao je fotografiju na mobitelu, iako je već znao da ima pravo.

To je bila ista djevojka. Imala je istu kratku kosu i pomalo strog, nadmoćan izraz lica.

Ono što nije znao je koliko će se silovito opirati. Tek ju je nekoliko muškaraca zajedno

konačno nadjačalo. Čim ju je Adam vidio na vratima, znao je da je ona ta koju moraju

eliminirati. Naravno da to neće sam učiniti, to bi bezrazložno uznemirilo ostale. Stoga

ju je pozvao u kuću, a ona je ušla u zamku poput janjeta među vukove. Adam je znao

da je samo pitanje vremena prije nego što mu pruži otpor, a time i izliku da je zatvori u

grešničku samicu.

Je li ona stvarno Lenkina sestra? To Adama zapravo nije zanimalo. Imao je jasne

upute da je se riješi pa je pitanje srodstva bilo nebitno. Uostalom, Lenka je oduvijek

bila jedinstvena, više je vremena provodila u svijetu mašte nego u stvarnosti. To

Adamu uopće nije smetalo. Zbog toga je Lenku bilo lakše kontrolirati nego njezinu majku,

koja je zatrudnjela pa pobjegla od obitelji kako bi živjela normalnim životom. To ne ide

tako u obitelji. Nitko ne napušta obitelj. Opasno je ako ljudi izvana znaju o životu u

obitelji.

Ispostavilo se da je pronalazak Lenkine mame bio iznenađujuće težak, iako je

živjela u istom gradu. Trebalo mu je skoro petnaest godina. No Adam ju je konačno

uspio pronaći i ona je platila za svoje grijehe. Utapanje je prikladna kazna za

grešnike. Uz to, izgledalo je poput nesreće što je i napisano u službenom izvještaju.

Adam je pregledavao mobitel u podrumu, iza zaključanih vrata. To je uvijek

tako radio. Naravno da se zabrana elektroničkih uređaja nije odnosila na njega, ali

ostali to nisu morali znati. Morali su ostati jaki, a njihova vjera nepoljuljana.

Adam je poslao poruku da se djevojku može pronaći u malom kamenom zdanju

u dvorištu kuće. Ostavit će ključ kraj stražnjih stepenica. To treba izgledati kao da je

djevojka pobjegla ili će njezin nestanak uzrokovati nepotrebno zanimanje obitelji.

Obećao je da će ostale zadržati u sobi za molitvu na drugom kraju kuće sljedećih sat

vremena. Adam je poruku poslao ženi koja će je proslijediti plaćenom ubojici. Tako su

64

65

se dogovorili jer je bilo bolje da naredbe uvijek dolaze iz jednog izvora.

Adam se na trenutak zabavio idejom da stvarno prizna sva svoje zlodjela u krugu

ispovijedi. Bi li se nakon toga osjećao bolje? Vjerojatno ne bi. Prvo, uopće nije

vjerovao u koncept grijeha. Drugo, bio je uvjeren da će se osjećati bolje tek kada izvrši

svoj zadatak i nestane.

• • •

Siva krpa koju su Lumikki zavezali oko usta svakim je trenom imala sve gori okus.

Okus nije čudio s obzirom na izgled: bila je prašnjava, odvratna, smrdljiva i prljava.

Grubo, čvrsto stegnuto uže stezalo joj je gležnjeve i zglobove.

Grešnička samica imala je prikladan naziv. Bila je kamena, manja od četvornog

metra, sagrađena u stražnjem dijelu dvorišta. Nije bilo stolice. Na zidu je bilo raspelo, a

pored njega Lumikkin ruksak na čavlu, dovoljno visoko da ga ne može dohvatiti zavezanih

ruku. Blizu stropa nalazio se mali prozor kroz koji je mogla promatrati plavo nebo. Vrata

su bila zaključana izvana.

Lumikki je već neko vrijeme pokušavala olabaviti spone ili pronaći nešto čime bi ih

mogla prerezati. Situacija je bila beznadna. Pritisnula je ruke uza zid i povlačila ih gore-

dolje, lijevo-desno. Krpa zavezana čvrsto oko njezinih usta nije se micala. Nije se ni

pomaknula. Lumikki se trudila da je ne okusi.

Ustala je, iako mukom zbog čvrsto zavezanih gležnjeva. Pokušala je vidjeti koliko

visoko može skočiti. Samo nekoliko centimetara. To njoj nije pomagalo. Nakon trećeg

pokušaja izgubila je ravnotežu i pala udarivši trticom po kamenom podu. Suze su joj

poletjele na oči.

Lumikki je ostala sjediti i prikupljala snagu. Već je potrošila previše energije.

Nije joj bilo lako kontrolirati paniku. Preživjela je raznovrsne stvari, bila je zatvorena u

ledenici, ali sada nije smatrala da će je pratiti sreća. Nikada neće pobjeći.

Lumikki je podigla pogled do raspela. Sada bi vjerojatno bilo dobar trenutak za

molitvu. Međutim, nije se molila jer nije vjerovala da bi je netko čuo.

Nebo je kroz mali prozor izgledalo tako lijepo da ga je bilo teško gledati.

Lumikki je osjetila kako joj bezukusan obrok koji je pojela pokušava izaći iz

želuca. Prisila se da proguta slinu, iako je zbog toga osjetila okus krpe. Povraćanje joj

nije smjelo ni pasti na pamet jer bi joj onda samo još više pozlilo. Morala je pronaći

neki način da kontrolira osjećaj panike.

Ustala je. Leđa je stisnula uza zid pa izbacila noge i nabila ih u vrata. Čvrsta vrata

nisu se ni pomakla. Lumikki je pokret ponovila tri puta. Ništa. Sjela je na pod, opet

prikupila snagu i razmislila.

Što ako se leđima pritisne uza zid, a noge položi na drugi? Može li se tako popeti

do ruksaka ili možda prozora? Može li razbiti prozor ili ga nekako otvoriti?

Lumikki nije računala koja je vjerojatnost da to uspije, jer je znala da nije velika.

Vjerojatnost joj ionako nikada nije pomogla. Lumikki je preživljavala pomoću

upornosti, strpljenja i truda.

Nije željela razmišljati o tome što je Adam Havel za nju isplanirao. Ali ipak je to

učinila. Nije mu nimalo vjerovala. Ako Jarova smrt nije bila nesreća, kao što je Lumikki

čvrsto vjerovala, onda nema razloga ni da nju ostavi na životu. Hoće li je sam doći

zadaviti? Ili će poslati nekoga da to učini? Hoće li je ubiti u grešničkoj samici ili će je

odvesti nekamo i smaknuti?

65

66

Smrt u grešničkoj samici. Lumikki to nije namjeravala dopustiti.

Pritisnula je leđa uza zid i osjetila neravnu, nepopustljivu površinu. Zid joj je sada

prijatelj, jer joj pruža podršku. Usredotočila se na to da zavezane noge podigne na

suprotan zid. Znala je da će takvo penjanje biti teško i iscrpljujuće. Vjerojatno će imati

snage samo za jedan pokušaj pa mora uspjeti iz prve.

Skočila je. Lumikki se našla u zraku, držala se između dva zida. Pronašla je

ravnotežu i duboko udahnula na nos. Morala je u krvi imati što više kisika.

Penjala se centimetar po centimetar. Morala je držati identičan pritisak između

leđa i zida te stopala i zida. Kad su joj noge bile tako visoko da joj se činilo da će joj se

centar ravnoteže prebaciti na vrat i ramena, Lumikki bi počela leđa povlačiti prema gore.

To je bilo mnogo teže od podizanja stopala. Jedan centimetar. Dva centimetra.

Lumikki je nastavila sporim i bolnim pokretima. Ustajao okus krpe joj se pojačao

u ustima.

Još nekoliko centimetara i glava će joj biti u ravnini s ruksakom. Može ga oboriti s

čavla. U ruksaku ima džepni nož kojim može prerezati užad.

U tom je trenu začula korake iz vrta kako idu prema njoj. Stali su kod vrata.

Lumikki je previše pomakla stopala, izgubila ravnotežu i pala na pod.

Netko je okrenuo ključ u vratima, a Lumikki je obuzela panika.

66

67

18

Najbolji i najpouzdaniji plaćeni ubojica u gradu ponovio je upute koje je

primio.

Otići će do kuće. Pored stražnjih stepenica pronaći će ključ od barake. Zgrabit će

djevojku koja će biti bespomoćna i zavezana pa će sve urediti tako da izgleda kao da

je pobjegla.

Jednostavno. Nema šanse za grešku ili neuspjeh.

Meta mu je već jednom uspjela pobjeći. To se neće ponoviti drugi put.

Lumikki je gledala kako se vrata užasno sporo otvaraju. Razbistrila je misli. Postoji li

način da nekako prevari osobu koja ulazi? Što ako se pretvara da je u nesvijesti? Tako bi ih

mogla iznenaditi. To nije bilo mnogo, ali morala je nešto pokušati. Nikada nije odustala

bez borbe i neće sada početi.

Lumikki je zaklopila oči i primirila se na podu.

Netko je zakoračio u prostoriju.

Ruke su dotakle Lumikkinu glavu i pomilovale joj kosu.

»Lumikki«, šapnuo je glas.

Lumikki je otvorila oči. Lenka.

Lenka je brzo razvezala čvorove i maknula krpu s Lumikkinih usta. Lumikki je neko

vrijeme kašljala pa uvukla svježi zrak u pluća. Osjećaj je bio nevjerojatno dobar.

»Moraš otići. Smjesta. Nemamo puno vremena.« Lenkin glas bio je zabrinut i pun

straha.

Lumikki je zgrabila ruksak sa zida. »Ne bez tebe«, rekla je.

Lenka je trepnula. Činilo se da razmatra mogućnosti. Zatim je pogledala preko

ramena prema kući.

»Nemamo vremena za svađu. Ostali su u sobi za molitvu, ali ne znam koliko će

ondje ostati. Adam mi je dozvolio da se sama molim u sobi. Znam da u kaminu

skriva rezervni ključ od samice. Moram ga vratiti prije nego što primijeti da sam ga

uzela.«

»Ali ulovit će te. Adam će te kazniti.«

»Neće. Izgledat će kao da si pobjegla. Hajde, bježi!« Lenka ju je bespomoćno

pogledala. Ruke i noge su joj drhtale.

Lumikki je željela pobjeći. Ali previše se bojala pomisli da ostavi sestru na milost i

nemilost ovim luđacima. Ako sada ode, hoće li više ikada vidjeti Lenku?

»Ovdje je opasno. Lenka, ti ne znaš... Mislim da ne znamo istinu o Adamu«, rekla

je Lumikki.

Lenka je zakoračila unatrag. U djeliću sekunde postala je hladna.

»Znam. Dobar je prema meni.«

»Zašto mi onda pomažeš da pobjegnem?«

»Zato što on zna biti okrutan prema onima koji ne vide istinu. Ne želim da

patiš.«

Lumikki je poželjela zavrištati. Lenka je tako nelogična. Osjetila je kako se sve

više udaljava od nje, kako je Lumikkine riječi više ne mogu dotaknuti. Između njih

postojao je zid.

67

68

»Ali istina je da...«, pokušala je Lumikki opet.

»Uskoro će svi vidjeti istinu i ona će gorjeti u njihovim očima. Poželjela sam da

budeš jedna od nas, sestro, ali čini se da tvoje srce ipak nije dovoljno otvoreno. Bježi.«

Lenkine riječi pogodile su Lumikki u srce poput leda. Mogla je zagrliti Lenku i reći

joj kako se boji da je u opasnosti. I da joj je stalo do Lenke. Mogla je to napraviti, ali

nije. Sramežljivost ili strah ili navika ju je zadržala na mjestu.

Nikada nemoj nikome vjerovati. Nikada nemoj moliti za ljubav, prijateljstvo ili

povjerenje.

Tako da je Lumikki samo kratko dotakla Lenkinu ruku, u znak zahvale, otrčala do

stražnje ograde i popela se preko, pazeći na šiljke. Tek kad je pobjegla dovoljno daleko

da bi vraćanje natrag bilo ludost, proklela je svoja glupa načela. Zbog njih bi mogla

izgubiti vezu sa sestrom. Zbog njih bi mogla zauvijek izgubiti sestru.

Lumikki je stala da dođe do daha i izvadila iz ruksaka papir na kojem je Lenka

nacrtala krnje obiteljsko stablo.

Vrijeme je da ode porazgovarati s mrtvima, kad već sa živima nema sreće.

Lenka je jednom rukom zaštitila glavu pa svom snagom raspelom udarila po prozoru.

Staklo je prsnulo. Zvuk će se čuti do kuće pa ima samo nekoliko trenutaka. Srećom,

soba za molitvu je na drugom kraju kuće pa nitko ne može vidjeti u dvorište. Prozor

samice bio je malen, a rupa koju je u njemu napravila još manja, ali bilo je moguće da bi

Lumikki kroz nju mogla ispuzati. Užad je ležala na podu i Lenka je kraj njega spustila

raspelo. Isus ju je razočarano promatrao.

Oprosti mi za grijehe, molila je Lenka tiho.

Srce joj je nabijalo dok je zaključavala vrata samice i morala je susprezati poriv da se

stalno osvrće. Tako bi samo gubila dragocjeno vrijeme. Ruke su joj se nekontrolirano

tresle, ali uspjela je zaključati vrata. Zatim je odjurila do drugog kraja kuće i trčeći

prema stražnjim vratima čula ostale stanare.

Lenka je molila da se nitko se sjeti pogledati je li još uvijek u sobi. Znala je da u

molitvama ne bi trebala tražiti takve stvari, ali trenutno je nije bilo briga.

Iz stražnjeg dvorišta čula je uzbuđeni razgovor.

Lenka je molila za snagu svojih drhtavih ruku i nogu dok se Ijestvama uspinjala do

sobe. Oprezno je zavirila unutra. Nije bilo nikoga. Vrata su bila zatvorena. Dobro. Još

važnije, prozor koji je ostavila nezaključan i dalje je bio otvoren. Lenka se provukla

kroz prozor i tek tada na dlanu uočila da je komad stakla na njemu ostavio dugu

brazdu iz koje je kapala krv. Prinijela je ogrebotinu usnama i polizala krv. Pozlilo joj

je od tog okusa, ali sada nije bio trenutak za slabost. Iz ogrebotine je izbilo još

crvenih točkica. Lenka je turila ruku pod deku i pritisnula dlan na plahtu. Ako netko

upita, može reći da joj je neočekivano stigla mjesečnica usred noći.

Krvarenje je stalo. Lenka je otvorila vrata i otrčala u prizemlje.

Kamin. Mora doći do kamina. Mora se riješiti rezervnog ključa što prije, prije

nego što Adam ili netko drugi posumnja u nju.

Lenka je bacila pogled kroz prozor dnevnog boravka u stražnje dvorište. Ostali

su još bili ondje. Adam je otvorio vrata grešničke samice i Lenka je znala da se svi

pitaju kako je Lumikki pobjegla. Gurnula je ruku u kamin, pronašla tajnu udubinu i

položila u nju rezervni ključ.

U tom ju je trenu Adam zazvao. Lenka je otrčala do stražnjih vrata njemu ususret.

»Tvoja takozvana sestra je nestala«, rekao je Adam.

»Molim?«

68

69

Lenka se trudila zvučati zbunjeno, zgroženo i strašljivo. Adam ju je pogledao

ravno u oči. Lenka je mirno podnijela njegov pogled. Prvi put u životu. Adam se

namrštio, ali Lenka ga je i dalje gledala iskreno i nevino.

»Dođi sama vidjeti ako ne vjeruješ«, predložio je Adam.

Kad joj je okrenuo leđa, Lenka je krenula prema dvorištu i gurnula ruku u džep. U

Baš je stizao pred kuću. Poruka je bila od klijenta: »Bravo.«

Trepnuo je. Ali još nije obavio posao. Kad je shvatio da će morati obaviti taj

ponizan razgovor, opsovao je. Izjedala ga je misao da mu je ta djevojka opet uspjela

pobjeći. Opet.

69

džepu će i ogrebotina i prljavi prsti biti skriveni. BösnaunitedSlijedivši ga, Lenka je opet pomislila kako je neobično lako lagati.

Začuo je zvuk mobitela da je primio poruku. Plaćeni ubojica je pogledao ekran.

70

19

Anđeo je teškom rukom držao glavu. Velik dio lijevog krila bio mu je odlomljen, a

oči su mu izgledale kao da su godinama plakale goleme crne suze. Anđeo čuvar koji se

oštro korio što nije uspio izvršiti svoju zadaću. Bršljan mu se opleo oko stopala poput

lanaca. Anđeo više nikada neće odletjeti na nebo sa svojim slomljenim krilima. Zauvijek je

osuđen na zemlju, gdje mora plakati crne suze i patiti zbog grijeha svog neuspjeha. FMJe

Lumikki je promotrila tužno, obeshrabreno držanje anđela. I ona se tako osjećala.

Jednako beznadno. Jednako pobijeđeno. Što je mislila da će se dogoditi? Groblje

Vinohrady bilo je među najvećim grobljima u Pragu. Lakše bi bilo pronaći iglu u plastu

sijena nego ovo.

Lenka je Lumikki spomenula da su joj djed i baka pokopani na ovom groblju.

Međutim, čini se kako nikada nije posjetila njihove grobove. Adam je rekao kako se ne

treba fokusirati na mrtve već samo na žive. Lumikki je to zvučalo kao da vođa sekte ne

želi da drugi previše istražuju svoje porijeklo. Zbog toga je ona odlučila doći i vidjeti

što može otkriti iz njihovih nadgrobnih spomenika.

Ako pronađe rupu u Adamovoj priči, možda će uspjeti uvjeriti Lenku da ne može

ostati sa sektom. Ako joj dokaže da je Adam lagao, Lenka bi mogla prestati vjerovati u

njegove druge »istine«. Lumikki je znala da joj je plan slab, ali trenutno nije mogla

smisliti ništa drugo.

Mora udaljiti sestru od utjecaja Bijele obitelji i Adama Havela.

Lumikki je pješačila od metroa u centru do groblja, i sada je shvatila da je

pogriješila. Jutros je obula tenisice za trčanje, ali sada joj se činilo da bi prozračne

sandale bile bolji izbor. Noge su joj se znojile u tenisicama, pete su je boljele, prsti su joj

se skuhali. Pola sata ranije ispila je svu vodu iz boce. Bila je sigurna da je iznojila, više

tekućine nego što je popila. Uskoro će je početi boljeti glava.

Stanje se još dodatno pogoršalo kad je shvatila da neće pronaći grob Lenkine bake

i djeda. Osim što je groblje bilo ogromno, Lumikki nije vidjela nikakvog poretka u

grobovima, a čak i usred sunčanog dana, groblje je izgledalo poput nečeg iz gotičkog

sna. Stara stabla sezala su prema nebu i stvarala neobične sjene na spomenicima.

Pohlepan zub vremena izgrizao je ploče, križeve, kipove i komade zidova. Neki su kipovi

izgledali posve groteskno — anđeo bez ruke, ponekad obje, ponekad bez glave. Natpisi

na spomenicima bili su izlizani i bilo ih je teško pročitati. Na mnogim mjestima bršljan

je prekrivao tlo, koru stabala i grobove gustim, mekim prekrivačem od tamnozelenog

lišća.

Lumikki je pronašla niz Franzova i Maria, pa čak i nekoliko Havela i nekolicinu

Franza Havela i Maria Havlovih. Ali datumi se nisu poklapali. Nisu joj trebali ljudi koji su

živjeli u 1700-ima. Glavobolja zbog žeđi krenula je od potiljka pa stigla do sljepoočnica.

Uskoro bi se mogla razviti u pravu pravcatu migrenu. Nedjeljna večera koju je pojela s

Lenkinom »obitelji» još uvijek joj se mućkala u želucu, ali barem je okus one grozne krpe

uspjela isprati iz usta. Nije željela povratiti na groblju. Mrtve neće biti briga, ali bilo je

nepristojno prema živima koji dođu posjetiti konačna počivališta članova obitelji.

Lumikki je sjela na klupu u sjeni stabala i duboko udahnula. Ostanak na groblju i

nastavak potrage je traćenje vremena. Bolje da se zaputi do najbližeg dućana kupiti

nešto hladno za piće i kasnije pitati Jirija ima li kakvih podataka o Lenkinom djedu i

70

71

baki. Jiri je već proučio crkvene arhive.

Dolazak na groblje bio je gubitak vremena. Lumikki je odlučila naučiti nešto iz te

lekcije. Ne donosi planove naprečac. Istraži unaprijed.

U tom joj je trenu zazvonio mobitel. Tata. Lumikki se najradije ne bi javila, ali

znala je da to nije pametno. Tada bi se mama i tata samo počeli brinuti bez razloga.

»Razgovarala si s Kaisom ranije pa je pukla veza. Zvala si da mene čuješ?« pitao je

njezin otac.

»Da. Ovaj... Samo sam htjela pitati kako ti je bilo dok si ti bio u Pragu«, ogovorila

je Lumikki.

Na trenutak je promotrila spomenik prekoputa koji je skoro cijeli bio prekriven

bršljanom. Nije posve žalila što je uzalud došla na groblje. Dijelom san, dijelom noćna

mora, atmosfera je bila nevjerojatna, poput nečeg iz gotske pjesme. Samo zbog toga se

isplatilo doći.

»Kako znaš da sam bio u Pragu?« pitao je otac, skoro pa neprijateljskim tonom.

Lumikki je razmislila. Nije htjela ocu otkriti istinu, barem ne još.

»Zajednički poznanik. Netko iz tvoje prošlosti tko te se sjeća.«

»Čudi me što me se netko sjeća poslije toliko godina...«

Lumikki nije pustila oca da nastavi već je izravno pitala: »Zašto mi nisi rekao da si

bio ovdje?«

Na drugoj strani nastupila je potpuna tišina koja je trajala tako dugo da se Lumikki

upitala je li veza pukla.

»Iskreno, tada sam bio tako loše da se toga radije ne prisjećam. I zapravo se ne

sjećam puno toga«, protisnuo je njezin otac konačno.

Ne sjećaš se mjesta na kojem je začeta tvoja starija kći, poželjela je viknuti u telefon.

»Pa... Zato ti nisam rekao. Nisam ti imao što reći.«

Lumikki je razdraženo gledala u daljinu. Nije imao što reći. Moja jedina sestra, ali ti

mi nemaš što reći. Nije to nešto bitno.

»Uglavnom, zato sam ranije zvala«, rekla je Lumikki. »O tome se radilo.«

»Je li ti dobro tamo? Imaš dosta novca? Je li hostel dobar?«

Otac se prebacio natrag na zabrinut, pomalo distanciran roditeljski ton.

»Da, sve je dobro. Vraćam se kući za nekoliko dana.«

Možda skupa sa sestrom, dodala je Lumikki u sebi. Onda bi otac razmislio što to znači

»nema se što reći«.

Lumikki je često mislila kako njezina obitelj samo glumi ulogu obitelji. Mama glumi

mamu, tata glumi tatu, a Lumikki glumi kćer. Svi glume kao da su na setu, kao da je

kamera uvijek uključena. Dugo je mislila da su sve obitelji takve, ali u nekom trenu prije

nego što je navršila deset godina, počela je promatrati druge obitelji i njihovo ponašanje

kad bi uočila roditelje s djecom u dućanu, parku ili na obiteljskom okupljanju. Oni su

se drugačije ponašali. Svađali su se i smijali. Bili su prisutni. Bili su stvarni. U Lumikkinoj

obitelji nitko nije govorio što je mislio, govorili su stvari koje su smatrali da trebaju

reći u skladu sa scenarijem.

Zbog toga je atmosfera kod kuće bila neobična, a bilo kakav pokušaj pravog

razgovora nemoguć. Teoretski, njezin otac, poslovni čovjek, i majka knjižničarka,

svoje su uloge igrali savršeno. Ali uvijek su djelovali kao da izgovaraju riječi koje im je

netko drugi napisao. Nisu bili potpuni i nisu živjeli. Bili su siluete. Lumikki nije znala

hoće li ikada vidjeti stvarne ljude iza sjena.

Kroz zeleno, trodjelno lišće, Lumikki je uočila kako na nadgrobnom spomeniku

prekoputa piše ime koje počinje sa F. Lumikki je odlučila proučiti još samô taj grob.

71

72

Samo još taj.

Ustala je i prišla grobu te počela odmicati iznenađujuće žilavu biljku sa slova. Franz.

Franz Havel. I još jedno ime. Maria Havlova. Srce joj je počelo nabijati. Datumi su se

poklapali.

»Nazovi ako se što dogodi«, rekao je njezin otac.

»Hoću. Bok!«

Lumikki je zaklopila poput nadurenog tinejdžera, ali sada se željela usredotočiti na

nadgrobni spomenik. Vidjela je i treće ime. Ruke su joj drhtale dok je micala listove

bršljana.

Klaus Havel. Rođen 1940. Umro 1952.

Lumikki je nekoliko trenutaka gledala brojke prije nego što joj je mozak odlučio

otkriti zašto su brojevi neobični.

Klaus Havel umro je sa 12 godina. Bilo je prilično nevjerojatno da je on otac Adama

Havela. Nije bilo nemoguće, ali bilo je toliko nevjerojatno da bi se Lumikki bila

spremna kladiti da je Adam lagao Lenki. Lumikki je izvadila mobitel i uslikala

spomenik. Pokazat će to Lenki. Možda će joj onda vjerovati da »obitelj«, a pogotovo

njezin »otac« nisu tako nevini kakvima se prikazuju.

Lumikki je spremila mobitel u džep i nanjušila miris koji bi mogao potaknuti

migrenu koje se pribojavala. Oštar smrad losiona za brijanje i znoja. Isti onaj koji je

osjetila prethodne večeri.

Nije trošila dragocjene sekunde na osvrtanje. Samo je udarila u trk. I to u

zadnji čas. Slijedili su je glasni koraci.

Šljunak na puteljku joj je škripao pod nogama dok je jurila s goniteljem za

petama.

Zaštiti barem mene, molila je u mislima klonulog anđela čuvara koji je promatrao

njezin bijeg praznim očima. Raširi krila i donesi oluju koja će pokoriti moje neprijatelje.

Vreli zrak se nije pomaknuo.

Njezin gonitelj bio je brz. Vjerojatno je bio odmorniji i hidratiziraniji od Lumikki

koja je odspavala samo nekoliko sati i nahodala se do groblja. Znoj joj je izbio po

tijelu, iako je mislila da u njoj više nije ostalo tekućine.

Lumikki je izjurila kroz vrata groblja. Niže niz ulicu nalazila se stanica metroa.

Brzo je donijela odluku, pojurila prema njoj pa niz stepenice. Ideja da ide pod

zemlju dok je netko goni nije joj bila previše privlačna, ali zaključila je kako bi ondje

moglo biti čuvara, te njezin gonitelj vjerojatno ništa neće poduzimati na platformi

metroa punoj ljudi. Međutim, teški koraci na stepenicama otkrili su joj da on ne

odustaje.

Lumikki je vidjela kako na platformi upravo staje vlak. Bila je među prvima koji su

uletjeli u njega. Njezin se gonitelj probijao kroz ljude koji su izlazili, ali to ga nije jako

usporilo. Lumikki je nastavila bježati kroz vlak i prešla u sljedeći vagon. Vidjela je kako

muškarac odguruje ljude da uđe pa kreće za Lumikki.

U tom je trenu na platformu stigao vlak koji vozi u drugom smjeru. Otvorio je

vrata, a ljudi su sišli i ušli u vlak u kojem su se nalazili Lumikki i njezin gonitelj. Sada je

između njih bilo desetak osoba i Lumikki je gledala kako ih on ljuto odguruje ustranu.

Čini se da ga nije bilo briga ako ima publiku. Izgledao je kao da je spreman ubiti

Lumikki golim rukama dok ostali putnici gledaju.

Lumikki je pokušala ostati mirna. Brojala je sekunde. Mora biti mirna do

zadnje sekunde.

Muškarac joj je prišao. Vrata su se zatvorila. Vrata vlaka na suprotnoj pruzi još su

72

73

bila otvorena. Kad je Lumikki vidjela da se i ona zatvaraju, brzo je pritisnula tipku za

otvaranje i izjurila van. Jureći preko platforme, skinula je ruksak, podigla ga u zrak,

okrenula se bočno i uklizala kroz zatvarajuća vrata vlaka.

Prvi vlak je napustio stanicu. Drugi vlak je napustio stanicu. Lumikki je pogledala

čovjeka koji ju je lovio i koji je sada zajapureno udarao po prozoru, ali uzalud. Vlak je

ubrzao u drugom smjeru, zajedno s Lumikki.

Lumikki se srušila na klupu i obrisala dio znoja s čela drhtavom rukom. Kraj nje je

sjedio dečko od desetak godina i promatrao je s očitim divljenjem. Dječak je držao

limenku Fante koju je pružio prema Lumikki izvivši obrve. Lumikki je shvatila da joj

nudi piće. Mislila je odbiti, ali predomislila se.

Mlaka i pomalo ishlapjela narančasta soda nikada prije nije bila tako ukusna.

73

74

20

»Odlučila si trčati maraton po ovoj vrućini? Izgledaš krepano.«

Lumikki je pomislila kako je u jednom danu dobila sestru, zarobila ju je sekta,

ostavila je sestru na milost i nemilost toj sekti, lutala grobljem, otkrila da Adam laže i

sada pobjegla od čovjeka koji je očito poslan da je ubije. Nije joj baš bilo do

čavrljanja.

Nastavila je ozbiljno stajati pa se Jiri brzo prestao smješkati.

»Što se dogodilo?« pitao je zabrinuto.

»Idemo unutra pa ću ti ispričati«, odgovorila je.

Dogovorili su sastanak kod Jirijevog stana u pet sati. Lumikki je uranila pet minuta

i kad nije dobila odgovor na zvono, pričekala je vani neprestano se osvrćući.

Prije toga se vozila gradom različitim prijevoznim sredstvima sve dok nije bila

posve sigurna da se riješila gonitelja. Zatim je otišla u dućan, kupila litru i pol vode i

ispila skoro čitavu bocu. Glavobolja od dehidracije je popustila i konačno se do kraja

riješila okusa prašnjave krpe.

Lumikki se sada željela istuširati i presvući. Željela je s kože isprati sve što joj se tog

dana dogodilo, iako to neće moći izbaciti iz misli.

Jiri je brzo otvorio vrata pa su se u tišini uspeli uz stepenice. Lumikki nije željela

pričati o tome što je doživjela na odzvanjajućem stubištu, a Jiri nije inzistirao. Znao je

da se radi o nečem ozbiljnom. Stigli su na vrh, na Jirijev kat i Lumikki je bila prva koja

je to uočila.

»Jesi li jutros kad si odlazio slučajno ostavio otvorena vrata?« pitala je.

Jiri je prišao otvorenim vratima.

»Definitivno nisam.«

U stanu ih je dočekao potpuni kaos. Namještaj je bio srušen, sve je iz ormarića

bilo razbacano po podu, sve ladice bile su otvorene, knjige maknute s polica, a fascikli i

papiri nabacani u hrpama. Međutim, tanka plazma stajala je na svom mjestu, kao i

Jirijevo stolno računalo i SLR fotoaparat. Drugim riječima, ovo nije bila pljačka, jer bi to

bile prve stvari koje bi lopovi uzeli.

Jiri je izrekao niz kletvi na češkom.

»Nedostaje li što?« pitala je Lumikki koja je počela sakupljati svoje stvari.

U stanu je ostavila samo odjeću i kozmetičku torbicu. Cijeli je dan nosila izlizanu

kopiju romana Joa Nesba i novčanik u kojem joj je bila putovnica. Bilo je besmisleno

što je nosila knjigu jer na ovom putovanju očito nije imala ni trenutaka mira u kojima bi

sjela i čitala knjigu. Pronašla je svu odjeću. Čudno je bilo samo to što su joj grudnjaci bili

razrezani. Zar je provalnik mislio da skriva državne tajne u tankoj podstavi?

»Nema šanse da znam u ovom neredu«, promrmljao je Jiri. »Vjerojatno su nešto

tražili. Ne znam što.«

Bacio je sportsku torbu na pod pa brzo u nju natrpao odjeću, fascikle i papire.

»Nije sigurno da ostanemo ovdje«, objasnio je, kad je uočio njezin upitan pogled.

»Tko god da je bio ovdje, mogao bi se u svakom trenu vratiti.«

»Kamo ćemo?« pitala je Lumikki. Svojih nekoliko stvari je već spremila u ruksak.

»Na mjesto koje noću ima čuvare.«

74

75

Lumikki se skrivala iza drveta i čekala. Čekala je već dva sata, ali mogla je čekati i

duže ako treba. Otpila je gutljaj vode iz boce. Srećom, stabla su stvarala gustu sjenu.

Kad je Lumikki ranije tog dana pobjegla iz ove kuće, nije mislila da će se vraćati.

Crna željezna ograda izgledala je poput zatvorskih prečki. Zatvor. Je li to ova sekta

za Lenku? Lumikki to nije mogla pouzdano tvrditi, ali tako joj je djelovalo. Lenka nije

slobodna ići kamo i kada želi, nije slobodna studirati, raditi i družiti se s drugim ljudima.

Ne može raditi što poželi. Ako je uvučena u Bijelu obitelj zbog nekog lažnog

obiteljskog stabla, onda je taj zatvor Lumikki djelovao još opresivnije.

Ispričala je Jiriju o otkriću na groblju dok su zajedno koračali prema zgradi

Super 8 jer je on smatrao da mogu ondje provesti nekoliko noći.

»Prema mojim podacima, Adam Havel rođen je 1950. Nema šanse da mu je

Klaus Havel mogao biti otac ako je imao samo deset godina«, rekao je Jiri. »Njihovo

obiteljsko stablo puno je upravo takvih nedosljednosti. Ali važnija je informacija da im

je Adam vođa. Iz svih ispitanika sam prilikom intervjua pokušao saznati tko je glavni, ali

do sada se nitko nije usudio otkriti njegovo ime. Znao sam da je Adam Havel član, ali

nisam znao koja mu je uloga. Detaljnije ću proučiti njegovu prošlost.«

»Ja moram Lenki prenijeti poruku.«

»Čini se da ti je jako stalo do nje.«

Lumikki je odgovorila kimanjem glave. Da, bilo joj je stalo do Lenke. Sada je

imala sestru i nije namjeravala dići ruke od nje.

Zbog toga je ostavila Jirija kod Super 8 zgrade da kopa po prošlosti Adama Havela

i vratila se do ove kuće kako bi čekala da se Lenka pojavi u dvorištu.

Do sada je van izašla samo sredovječna žena. Zalila je bijele ruže velikom, jako

hrđavom kantom. Lumikki se povukla dublje u sjenu. Žena je podigla glavu i

osluhnula, ali brzo se usredotočila na svoj zadatak.

Lumikki su utrnule noge od tako dugog stajanja na mjestu. Prebacila je težinu s

jedne noge na drugu i oprezno ih protegnula. Lenka mora izaći u nekom trenu. Barem

se Lumikki to iskreno nadala.

Konačno su se otvorila stražnja vrata i Lumikki je ugledala poznatu krunu od

pletenica. Lenka. Izgledala je tužno, nekako obeshrabreno. Lumikki je tiho

zazviždala. Lenka je pogledala prema njoj i ugledala je. Lumikki je brzo podigla prst do

usana. Ne smiju riskirati da je vide drugi stanari kuće. Lenka se oklijevajući osvrnula pa

prišla željeznoj ogradi. Neznatno je glavom mahnula prema kući pa neprimjetno

odmahnula glavom. Lumikki je shvatila da Lenka ne smije dalje od ograde.

Srećom, bila je spremna na to. Pokazala je Lenki komad papira na koji je

napisala poruku. Zatim ga je izgužvala i bacila preko ograde. Papirnata kuglica

sletjela je petnaest centimetara od Lenkinog stopala.

U tom trenu su se otvorila vrata i izašao je neki mladić. Lenka je zakoračila

ustranu i stala na papir koji nije ni pogledala. Muškarac joj je nešto doviknuo. Ona je

odvratila. Njegov je ton bio nestrpljiv, ali Lenka je slegnula ramenima. Muškarac je

uzdahnuo, nešto oštro komentirao pa se vratio u kuću. Lenka je brzo čučnula, uzela

papir i spremila ga u džep. Zatim je pogledala prema Lumikki i otišla u kuću.

Lumikki je izdahnula. Nije ni shvatila da čitavo vrijeme drži dah.

Na poruci je napisala kako se želi sastati s Lenkom sljedećeg dana u podne na istom

mjestu na kojem su prvi put razgovarale. Lumikki je vjerovala kako će Lenka do tada

smisliti neki razlog da napusti kuću.

Noge su joj bile neobično teške kad je krenula natrag prema centru grada. Rijeke

znoja tekle su joj niz leđa. Kad je polizala usne, osjetila je jak okus soli.

75

76

Nebo je postalo plavo-crno. Svjetla grada reflektirala su se s velikih staklenih

prozora zgrade Super 8. S devetog kata zgrade, Lumikki je mogla vidjeti cijeli grad do

dvorca, osvijetljen kao što je bio i svakog dana. Borila se sa snom. Bila je tako umorna

da je mislila da će zaspati na stolici.

Jiri je raširio dvije strunjače u jednom kutu ureda, čak im je pronašao i vreće za

spavanje.

»Dobro je što tvrtka ima odjel za planinarenje«, rekao je s osmijehom.

To nije bila šala.

Jirijevo računalo svjetlilo je plavim svjetlom. Već je tri sata sjedio za njim bez micanja.

Prije toga je samo jednom ustao, da uzme dostavu iz restorana koju je donio mladi

Kinez. Dodijelio je Lumikki zadaću da prouči obiteljska stabla koja su bila puna njegovih

komentara, upitnika i strelica. Lumikki nije otkrila nikakve izuzetne tajne.

Odlučila je zaklopiti oči samo na trenutak. Samo da ih odmori. Dan je bio tako

dug. Samo će sekundu ili dvije držati oči zaklopljene...

Lumikki se probudila kad je čelom udarila u hrpu papira. Jiri je podigao pogled.

»Trebala bi se naspavati. Imala si naporan dan.«

»Dobro sam«, rekla je Lumikki pa zijevnula.

»Ili pojedi malo ljutog tofua. To će te probuditi.«

Jiri je prema njoj gurnuo kartonske posude s hranom.

»Hladni tofu? Hvala na ponudi, ali mislim da ću preskočiti taj gurmanski

doživljaj«, odgovorila je Lumikki. »Uostalom, još sam sita. Naručio si dovoljno hrane za

troje ljudi.«

»Kako želiš. Ali onda nemoj — pogodak!«

Jiri je to zadnje tako glasno uzviknuo da je Lumikki poskočila na stolici.

»Dođi vidjeti!«

Lumikki je obišla stol. Na monitoru je bila slika čovjeka od tridesetak godina

odjevenog u elegantnu odjeću od bijelog lana. Dugu kosu imao je privezanu u rep.

Lumikki je prepoznala njegove pronicljive sive oči i čupave obrve zbog kojih je

podsjećao na sovu, iako je na slici bio puno mlađi.

»Adam Havel«, rekla je.

»Zapravo, Adam Smith. Drugo ime Adam Havel. Ovo je slika iz 1980., ali čak

sam ga i ja prepoznao«, objasnio je Jiri uzbuđeno.

»Nebraska«, pročitala je Lumikki natpis ispod slike.

»Točno. Ondje je postojala sekta koja se zvala Bijela braća. Primali su samo mlade

muškarce i članovi su vjerovali da su svi u rodu s Isusom. Predvodnik grupe bio je

Adam Smith, ali nestao je. Očito samo kako bi se kasnije pojavio u Pragu s istim

konceptom. Ovog je puta odlučio uključiti i žene.«

»Zašto je nestao?« pitala je Lumikki.

»Nagovorio je druge članove sekte da mu predaju svu imovinu kako bi je donirao

u dobrotvorne svrhe. Tako da budu što čišći u trenutku smrti.«

Jiri je pogledao Lumikki, a lice mu se smračilo.

»Namjeravali su počiniti masovno samoubojstvo. Adam Smith zajedno s ostalima.

Ali netko je dojavio policiji i uspjeli su spasiti većinu članova. Pronašli su ih u kolibi, bili su

na rubu smrti zbog trovanja ugljičnim monoksidom. Adam Smith je nestao. Zajedno s

novcem, naravno.«

Lumikki najednom više nije bila pospana.

»Bijela obitelj ne planira nikoga napasti«, rekla je polako.

Jiri je odmahnuo glavom.

76

77

Niti jedno od njih nije to htjelo izgovoriti na glas. Ipak, riječi su ih okružile,

hladne poput leda. Masovno samoubojstvo.

77

78

20. LIPNJA,

PONEDJELJAK

78

79

21

Lumikki je pogledala na sat. Bilo je 11:45. Još uvijek stigne na vrijeme na

sastanak ako se požuri.

Dogovorila se s Jirijem da će se sastati s Lenkom i pokušati je nagovoriti da pođe s

njom i odmah napusti sektu. Potrudit će se saznati je li već određen datum za masovno

samoubojstvo. Jiri je za to vrijeme imao sastanak sa šeficom Super 8 koja je željela čuti

priču o sekti.

Lumikki je prekasno shvatila što se događa kad su je snažne ruke zgrabile, s ulice

povukle u auto te je utisnule na naslon stražnjeg sjedala. Na vratu je osjetila hladnu

cijev pištolja.

»Ako nešto pokušaš ili ako pisneš, mrtva si«, prosiktao joj je muškarac na uho.

Lumikki još nije bila tako blizu svome gonitelju. Vjerojatno bi voljela da je tako i

ostalo. Vidjela ga je kako drugom rukom prtlja s izolir vrpcom. Zaključila je kako joj je

namjerava zalijepiti preko usta, sputati joj zapešća i gležnjeve pa je odvesti negdje

daleko od ljudi i izvršiti to što smjera.

Lumikki nije željela saznati što on to smjera. Posve ju je obuzeo bijes. Opet je

upletena u nešto u što se uopće nije trebala petljati. Opet bez svog pristanka.

Nije imala vremena za traćenje. Morala je odmah djelovati. Jedino što je trenutno

mogla učiniti bilo je iskoristiti element iznenađenja.

Lumikki se pretvarala da kima kao da razumije. No brzo je nastavila pokret

glavom i muškarca čelom raspalila po nosu. Njegov je stisak popustio, više zbog

iznenađenja nego boli, a krv iz nosa poprskala je Lumikkinu bijelu majicu.

Lumikki se odgurnula, otvorila vrata vozila i izjurila na ulicu. Tek kad je u trku

zamijetila da je okružena velikim brojem turista, shvatila je da je sigurno blizu

Karlovog mosta, koji je privlačio praške turiste poput golemog magneta. Blizu mosta

gužva je postala još gušća. Ljudi su mirno stajali i nešto promatrali, a Lumikki se očajno

pokušavala probiti kroz njih. Što to oni čekaju?

Podigla je pogled i shvatila. Trubač se pojavio na balkonu kako bi objavio da je

podne. Početak mosta bio je zabrinjavajuće pun ljudi. Lumikki se osvrnula. Je li uspjela

pobjeći gonitelju? Nije ga vidjela. Krenula je dalje u gomilu kako bi se sakrila. Srce joj je

luđački nabijalo.

Odjednom je čula nešto iza leđa. Pogledala je preko ramena i uočila muškarca iza

sebe, nedovoljno daleko. I on je nju zamijetio pa je odgurnuo nekoliko starica koje su

počele vikati i psovati ga na francuskom.

Lumikkin mozak je užurbano radio. Da se nastavi probijati mostom punim ljudi

ili da nastavi obalom rijeke? Možda će joj na mostu biti nemoguće napredovati. S druge

strane, i njezin će gonitelj imati taj isti problem. Možda je se neće usuditi napasti ili

upucati na mostu. Ima previše svjedoka.

Tada je donijela odluku. Sagnula se da se provuče ispod ruke japanskog turista koji

je podizao mobitel da uslika trubača. Čula je, ali nije vidjela, kad se nekoliko sekundi

kasnije njezin gonitelj sudario s Japancem čiji je mobitel poletio zrakom i pao na

kamen. Sudeći prema uzrujanim komentarima Japanca, mobitel nije preživio.

Kipovi trideset svetaca stražarili su na mostu. Sveti Ivan Nepomuk, sveti Vid,

sveta Lutgarda, Ivan Krstitelj, sveti Vjenceslav, sveti Sigismund, sveti Juda Tadej, Franjo

79

80

Asiški. Imena navedena u vodiču prolazila su Lumikkinom glavom, a stopala su joj

istovremeno nabijala po kamenom popločenom mostu. Kameni most. To mu je bio

originalni naziv. Tkogod da ga je imenovao, bio je stvarno maštovit.

Slan znoj pekao ju je za oči pa ga je obrisala dlanom. Ne može slijepa trčati

preko mosta. Već joj je bilo dovoljno teško što je morala izbjegavati turiste, prodavače

kičastih ukrasa i ulične glazbenike. Sandale su joj iritirale bosa stopala. Nisu to bile

tenisice za trčanje, a njezina znojna majica nije bila namijenjena za trčanje. Trideset

stupnjeva isto tako nije bila temperatura za trčanje, ali Lumikki sada nije mogla birati

uvjete. Morala se nastaviti kretati i pobjeći.

Muškarac je držao korak s njom, zaostajao je samo nekoliko metara.

Potjera je privlačila pažnju drugih ljudi. Turisti su mislili da je to neki nastup. Neki

su glasno poticali Lumikki, a drugi su navijali za gonitelja.

Kvintet koji je svirao dramatičnu opernu glazbu zastao je kad je Lumikki

projurila kraj njih. Čula je kako su istog trena nastavili svirati nešto lakše. Beatlese.

You better runforyour life ifyou can, littlegirl...4

Hvala. Trčim da spasim živu glavu, pomislila je Lumikki prije nego što se

sudarila s punašnom Nijemicom koja je u pogrešnom trenutku zakoračila u stranu.

»Mein Gott!« uskliknula je žena.

»Entschuldigung!« iskopala je Lumikki iz glave pa nastavila trčati.

Srećom, Nijemica je usporila i njezinog gonitelja, koji ju je grubo odgurnuo bez

isprike.

Pokušavajući ubrzati, osjetila je kako joj znoj curi niz listove i shvatila da joj se

sada teže probijati kroz mnoštvo nego na početku mosta.

Japanska mladenka slikala se usred mosta. Lumikki nije bila sigurna je li to pravo

snimanje ili predstava. Mladenka je imala nepraktično dugačak šlep preko kojeg je

Lumikki skočila u zadnjem trenu. Nekoliko sekundi kasnije čula je zvuk kidanja

materijala koji joj je otkrio da gonitelj nije imao te sreće. FMJe

Lumikki je stekla malu prednost.

Grupa američkih turista bila je sljedeće što joj je blokiralo put. Sa strahom je

pogledala zid ljudi, ali zapazila je jedan uski otvor kroz koji se uspjela bočno

progurati.

»Kao što vidite, gledamo kip... djevojke koja trči.... to jest...«

Lumikki se nije zadržala da čuje kako će se vodič ispraviti. Gonitelj je pojurio u zid

turista kao da će ih razbiti. Bila je u jako slaboj prednosti. Osjetila je da će joj vrućina

zamagliti misli. Usta su joj bila posve suha. Osjećala se kao da u životu nije popila ni

kapi vode.

Noge su joj počele drhtati. Laktom je udarila karikaturista koji je upravo crtao

nos muškarca s crnom bradom. No dobro, veći nos će sigurno poboljšati sliku. Gomila je

progurala Lumikki do kraja mosta. Morala se odgurnuti od natpisa ispod kipa kako ne

bi rebrima udarila o ogradu mosta. Metalna ploča blistala je od dodira tisuća ljudi. Sveti

Ivan Nepomuk.

Posvećeni češki mučenik koji je ubijen tako da je bačen s mosta.

Nikada ne znate kakvi će vam podaci ostati u glavi kad pročitate vodič. Lumikki se

sjetila i da je pisalo kako se kip dodiruje za sreću te kako će se osoba tada jednog

dana opet vratiti u Prag.

Sada je trebala sreću. Predobro je čula dahtanje svog gonitelja. S druge strane, nije

4 Spasi živu glavu, ako možeš, djevojčice (Op. prev.)

80

81

bila sigurna da se želi opet vratiti u Prag, ako se živa izvuče iz ove situacije.

Lumikki je skoro stigla do druge strane mosta. Srce joj je nabijalo u grudima,

napinjalo se da pumpa kisik u njezine mišiće, koji si bili na rubu potpune iscrpljenosti.

Bilo joj je tako vruće, kao da joj je cijelo tijelo zakuhalo.

Uočila je čovjeka koji svira na staklenim čašama. Nemoguće. Ispred Lumikki

stajao je krhki starac zadubljen u sviranje na desetak jednako krhkih čaša vina

posloženih ispred njega u tri razine. Lumikki se svom snagom usredotočila na ravnotežu

kako bi ga obišla slijeva i prošla tako da ništa ne razbije.

Starac, koji je djelovao kao da je i sam napravljen od mutnog stakla, je podigao

ruku u znak zahvale.

Malo prerano.

Lumikki je čula iza sebe teške korake gonitelja i starca koji uzvikuje kad se

razbila prva pa druga pa treća pa četvrta čaša. Efekt domina zahvatio je svaku

sljedeću čašu pa su se razbile i rasprsnule u komadiće. Lumikkin gonitelj je povikao i

opsovao. Očito se ozlijedio čime je izgubio prednost.

Lumikki je pobjegla s mosta i zaklela se da ga više nikad neće svojevoljno prijeći.

Odmah se osjećala bolje znajući da je gonitelj sada vjerojatno neće uspjeti stići.

Noge su joj odjednom pronašle novu snagu, a vreli zrak nije joj više pekao grlo. Nije

osjećala žuljeve koje je zadobila u sandalama, a znoj koji joj je curio niz leđa bio je

ugodno prohladan.

Otrčala je do stuba koje vode do katedrale sv. Vida i počela ih preskakivati dvije

odjednom. Radost što se spasila dala joj je nova krila. Zakasnit će na sastanak nekoliko

minuta, ali stići će živa. To malo ranije i nije bilo tako izvjesno.

»Ajde, ajde, ajde!« počeli su vikati neki dečki kako bi je potaknuli.

Osvrnula se, iako je bila sigurna. Nitko je nije slijedio.

Sada se samo nadala da je Lenka čeka.

81

82

22

Iz zrcala su gledale dvije djevojčice. Jedna veća, druga manja. Držale su se za ruke.

Vizija je nestala pred Lumikkinim očima. Sada je u ogledalu vidjela sebe i Lenku.

Došle su u ženski toalet u istom kafiću u kojem su bile prilikom prvog susreta. Lumikki je

smatrala kako je gonitelj neće ovdje tražiti, čak i da je nekako locira. Vjerojatno ne

bi ušao u ženski zahod i tako riskirao da privuče pažnju ostalih gostiju.

Lumikkina majica izgledala je groteskno. Crveno-bijelo. Kao da je došla iz klaonice.

Barista u kafiću pogledala ju je izvijenih obrva, ali Lumikki joj je tako ozbiljno uzvratila

pogled da je žena odlučila ništa ne komentirati.

Lenka je odmahnula glavom, a niz obraze su joj se slijevale suze.

»Ne mogu otići«, rekla je.

Cijelo je vrijeme to ponavljala, iako joj je Lumikki pokušavala objasniti kako bi, ako

sada ne ode s njom, mogla umrijeti.

»Život će ti biti u opasnosti ako se vratiš ondje. Adam je lud i sve će vas pobiti.«

Lumikki se trudila govoriti mirno, iako je željela vrištati.

»Čeka nas vječni život«, proturječila joj je Lenka.

Lumikki je frustrirano lupila rukama po umivaoniku.

Kako razgovarati s luđacima isprana mozga tako da tvoje riječi dopru do njih?

»Vjerojatno te čeka vječni život, ako to vjeruješ«, uzdahnula je Lumikki. »Ali

čemu žurba? To te čeka i za šezdeset godina nakon što poživiš dug život u ovom

svijetu pa mirno umreš kao starica.«

»Ne mogu birati vrijeme smrti. Moram prihvatiti ono što dođe odozgo«, rekla je

Lenka. Izgovorila je to mehanički, poput snimke koja je puštena mnogo puta.

»Ne moraš. Možeš sama donositi odluke.«

»Ako odem, neću imati ništa. Ništa nemam. Nemam nikoga.«

Lumikki je primila Lenku za ruku. U ogledalu ju je pogledala u oči.

»Imaš mene. Ti članovi sekte uopće ti nisu u rodu. Ja sam ti sestra. Ja ću ti pomoći.«

Lenka je odmahnula glavom i jače zajecala.

»Ne. To nije točno«, rekla je.

»Je. Obećavam.«

»Ne, nije. Lagala sam ti. Izmislila sam priču da smo sestre. To je samo bajka.«

Lumikki je pustila Lenkinu ruku. Odjednom je osjetila slabost. Nije ovo očekivala.

Ni to da joj je Lenka lagala ni to da će se tako loše osjećati. Odjednom, jednom

rečenicom, uklonjen je odlučujući komadić slagalice iz njezine prošlosti, a za sobom je

ostavio rupu veću i prazniju nego prije. Tek je sada Lumikki shvaćala koliko se iskreno

nadala da će joj Lenka pomoći razotkriti tu tajnu.

Ostala je bez sestre.

»Špijunirala sam te«, rekla je Lenka.

»Zašto?« pitala je Lumikki.

Sada je ona zvučala poput automata. Misli su joj se zamaglile, ali čini se da su joj

usta ipak izgovorila razumljive riječi.

»Znala sam da mi je otac govorio švedski. Mama mi je to rekla. Nije mi htjela

ništa drugo reći o njemu. Čak ni njegovo ime. Slučajno sam te prečula kako s nekim

turistima govoriš na švedskom.«

82

83

Lumikki se sjetila toga. Skupina švedskih umirovljenika tražila ju je upute na lošem

engleskom pa im se Lumikki smilovala i odgovorila im na švedskom što je djedove i

bake tako razveselilo da su joj htjeli kupiti sladoled. Lumikki je odbila. Nije htjela da je

namame da im bude vodič po gradu.

»Slijedila sam te pa u hostelu saznala kako se zoveš. Prisluškivala sam te kad si

razgovarala s nekime koga si prvo oslovila s Peter pa tata.«

Lumikki se sjetila i poziva. Nazvala je tatu, a on se javio tako službeno — »Ovdje

Peter Anderssen« — Lumikki ga je jednostavno morala zezati pa je isto to ponovila

ozbiljnim glasom. Tata je objasnio kako na jarkom suncu nije vidio tko ga zove i zato se

tako javio.

»Ali zašto?« uspjela je istisnuti Lumikki, iako su joj riječi skoro zapele u grlu.

Nije pamtila da joj je itko ikada tako uspješno lagao. Možda je samo previše

željela pronaći taj komadić slagalice koji je nedostajao.

»Zato što zapravo nemam nikoga s kime sam bliska u Bijeloj obitelji. Svatko drugi

ima nekoga tko je više >njihov< nego tuđi. I uvijek sam htjela imati sestru. Mislila

sam kako, kada bih imala sestru, ne bih bila tako sama. Čak i izmišljenu sestru. Godinama

stvaram priču kako imam sestru. Djelovala je tako istinito da sam umalo i sama počela u

nju vjerovati. A kad sam te ugledala, odmah sam znala. Ti si moja sestra iz bajke.«

Lumikki je slušala Lenkine riječi i razumjela ih je, ali se osjećala posve hladnom.

Jedina misao u glavi bila joj je kako ju je Lenka izdala.

Nije ništa rekla. Lenka je šutjela. Dvije mlade žene u ogledalu. Dva potpuna

stranca.

»Sada razumiješ da zapravo nemam ništa i nikoga. Ništa osim Bijele obitelji i svoje

vjere.«

Lumikki više nije imala energije za svađanje. Nije imala energije kako bi

pokušala nagovoriti Lenku. Neka radi što želi. To se Lumikki ne tiče. Nikada je se nije

ni ticalo.

Lenka je lagano dodirnula Lumikkino rame pa otišla. Lumikki se nije ni osvrnula

za njom.

Sama je stajala i promatrala svoj odraz u krvavoj majici. Sjetila se svog sna. Krvavih

suza. Du är min syster. Je li i to bila iluzija? Noćna mora? Laž?

Žena je dohvatila mobitel. Nisu više mogli gubiti vrijeme. Kad je s druge strane

dobila odgovor, odmah je prešla na stvar.

»Cura je još uvijek u igri. I mogla bi sve uništiti. Moramo pomaknuti raspored. To

se mora dogoditi danas.«

»Danas? Nisam siguran da možemo...«

»Možemo. Moramo. Sve je spremno. Mogu to pokrenuti bilo kada. Ti samo

moraš odraditi svoj dio. Samo reci da si primio naredbu od više sile. Nećeš čak ni

lagati.«

»Laganje mi nikada nije bilo problem.«

»Po tom se pitanju razlikujemo. Ja ne želim lagati. Ja želim pričati istinite priče. One

su najzanimljivije.«

»Ja lažem da ti dobiješ svoju istinitu priču.«

»Za to te plaćam.«

»Možda u ovom životu, ali što je sa sljedećim?«

»Tko želi razmišljati tako daleko unaprijed?«

»Dobro. Znači danas. Teoretski je sve spremno. Samo trebamo iskru...«

83

84

»... i lomača će planuti. Kako i treba. Točno u sedam?«

»Dogovoreno.«

Vera Sováková je pogladila površinu stola. To će biti udarna novost na večernjim

vijestima. Ponajprije na njezinom programu. S najopsežnijom i najtemeljitijom

reportažom. A sljedećeg dana bit će u novinama, u njezinom novinama. I trajat će

tjednima. Velike slike, suze, detaljni intervjui, stručne analize. Nezamisliva tragedija i

samo jedan tračak nade. Priča o junaku.

Nije razmišljala o tome jesu li njezine radnje nemoralne. Naravno da su bile. Ali

moralnost ne prodaje novine, a pogotovo ne reklamni prostor. Što je veći broj

čitatelja i gledatelja, to je više reklama, a time više novaca i vijesti. To su bolje dirljive

priče za ljude koji su gladni emocija i uzbuđenja. Ne iz fikcije, već iz istinitih događaja.

Vera Sováková znala je da nije jedina u industriji koja ima fleksibilan osjećaj za

moral. Plaćanje za informacije, prisluškivanje telefona, rješavanje teških novinara,

pažljivo praćenje govora političara i vođa. U medijima možete naći sve. Možda je ona

otišla malo dalje od ostalih. Ali tko zna? Nije vjerovala u teorije zavjere, ali ponekad

su se velike priče o ljudskim tragedijama javljale baš u isto vrijeme kao i

ekonomski problemi određenih medijskih kompanija.

Je li slučajnost uvijek slučajnost? Ili netko drugi isto pomiče pijune na šahovskoj

ploči?

»Kako ćeš se pobrinuti da tvoj junak ne poduzme nešto na svoju ruku?« pitao je

muškarac. »Da ne djeluje prebrzo?«

Vera je znala da je taj pijun, njezin junak, od početka bio najveći rizik. Morala je

manipulirati njegovim osjećajima i radnjama što preciznije i nevidljivije. Vera je pronašla

intervjue, ponudila je informacije i dogovorila je da mu se stan ispremeta »što detaljnije«.

Vera nije o njemu razmišljala kao o muškarcu već kao o dječaku kojim može

upravljati. Junaku koji vjeruje da je sve shvatio sam, ali koji je zapravo primao informacije

u trenutku kad je Vera to poželjela.

»Dat ću mu precizne upute. Vjeruj mi, dovoljno je ambiciozan da učini sve što

kažem. Uvjerit ću ga da će se policija i vatrogasci pojaviti na vrijeme. On želi

pustolovinu. On želi biti lice te priče. Moram poklopiti sada. Lice je upravo stiglo.«

Vera Sováková je poklopila u trenutku kad je Jiri Hašek pokucao na njezina

vrata za sastanak.

84

85

23

Okružila ju je tama. Pred očima joj je sve bilo crno i to joj se sviđalo. Na

trenutak se ponadala kako će se ta tama nastaviti te da će u njoj moći mirno disati bez

razmišljanja, bez misli o svemu što se dogodilo. Međutim, upalila su se svjetla na

pozornici i otkrila publici sjene guste, tamne šume u kojoj se lako izgubiti. Bajka sada

može početi.

Kad je Lenka otišla iz kafića, Lumikki je ostala neko vrijeme sjediti, a osjećala se kao

da je posve pobijeđena. Mobitel je prebacila na bešumno, jer nije htjela da je netko

smeta u tom trenu. Ustala je i uputila se van, kao u polusnu.

Lenka je lagala.

Lenka joj nije bila sestra.

Nije razotkrila tajnu, ništa nije riješila. Lumikki je samo bila žrtva umišljaja jedne

pomalo poremećene žene. Ta spoznaja ju je umrtvila. Nije se čak mogla ni ljutiti na

Lenku. Nije osjećala žaljenje, samo apatiju i prazninu.

Njoj to ništa ne znači. Ako više nikada ne vidi Lenku, to joj neće ništa značiti. Ako

se cijela sekta ubije, to joj neće ništa značiti. To nema veze s njom. To se nje sada ne tiče.

Ona je bila samo pijun u čudnoj, bolesnoj igrici. Prevarila ju je.

Lumikki je kao u snu odlutala u Stari grad pa naglo odlučila proći kroz neka

vrata koja su vodila prema stubama. Stigla je u kazalište u podrumu zgrade, a upravo

je počinjala predstava kazališta sjena.

Pa zašto ne bi zadnje dane u Pragu provela poput turista i otišla u kino i na

predstavu. Zbog toga je i došla. Kako bi sama otkrila grad, kako bi bila sama i kako bi

radila sve što joj se u tom trenu učini zanimljivim — sama. Iako je Lumikki zapravo znala

da se samo želi maknuti od svojih misli i kaosa kroz koji je prošla. Samo na trenutak

željela je nešto posve drugačije, nešto lijepo.

Lumikki je kupila ulaznicu i sjela u stražnji red kazališta na drvenu klupu prekrivenu

baršunom. Kazalište je bilo poluprazno pa je bila sama u tom redu. Dobro. Ionako

vjerojatno nitko ne bi bio oduševljen da mora sjediti kraj cure koja smrdi po znoju i

nosi majicu prekrivenu tragovima krvi.

• • •

U kazalištu sjena nema riječi. Priča se stvara pred očima publike samo uz pomoć

glazbe i sjena.

Jednom davno živjele su dvije princeze i bile su najbolje prijateljice. Držeći se za

ruke trčale su šumom i bježale od zvijeri i čudovišta. Štitile su jedna drugu i spašavale se

iz bezbroj situacija. Češljale su jedna drugoj dugu kosu i pričale su priče. Nitko i ništa

nije ih mogao razdvojiti.

Lumikki je gledala kako sjene mijenjaju oblik pa se princeze smiju, skaču preko potoka

i bježe. Iako su bile samo tamne siluete na svijetloj pozadini, bile su tako žive. Lumikki je

ispraznila um i uronila u priču koju je gledala. Uspjela je iz misli izbaciti Lenku, Jirija, ubojicu,

sektu, cijeli Prag. Uspjela je zaboraviti na ostatak publike.

Postojali su samo Lumikki i sjene.

85

86

Jednog je dana princeza saznala kako daleko, daleko, iza sedam gora i sedam

mora stoji kula u kojoj je zarobljena princeza. Kulu je čuvao strašan zmaj i nitko nije

mogao spasiti princezu. Kad je to čula, prva je princeza prešla sedam gora i sedam

mora kako bi vidjela radi li se o prijateljici koju je davno izgubila.

Probudila se kad je čula kako netko pjeva istu tužnu pjesmu koju je ona pjevala

proteklih sedam godina. Pogledala je prema vrhu kule i ugledala drugu princezu, svoju

prijateljicu. Objema su potekle suze radosnice kad su se prepoznale. Princeza koja je

doputovala viknula je kako će spasiti prijateljicu iz kule. No zatočena princeza

odgovorila je kako trenutak nije dobar jer se zmaj može u svakom trenutku vratiti i

vatrom uništiti došljakinju. Bez obzira na to, princeza se sjetila kako su obećale da će

uvijek jedna drugu spašavati pa se počela uspinjati na kulu.

Kad se popela do prozora, zagrlile su se i nasmiješile. Međutim, odjednom se

pogled u očima zatočene princeze promijenio. Oči su joj se promijenile i ruke su joj se

promijenile. Kosa joj se pretvorila u ljuske, porub haljine u dugi rep. Svilene trake koje

su joj ukrašavale kosu pretvorile su se u krila. Trenutak kasnije, princeza koja je

doputovala shvatila je da gleda u oči zmaja.

No princeza koja je doputovala ovila je ruke oko zmajevog vrata i obećala da

će njih dvije ostati zajedno, što god da se desi. Ne treba im nitko drugi. Potražit će

zemlju u kojoj princeze i zmajevi mogu živjeti u slozi, čak i ako su zapravo ista osoba.

U zadnjoj sceni zmaj je poletio prema punom mjesecu, a princeza mu je sjedila

na leđima.

Lumikki je shvatila da su joj obrazi mokri. Iznenađeno ih je obrisala. Zar je plakala?

Tako je izgledalo. Nije pamtila kad je zadnji put plakala. Mislila je kako je izgubila tu

sposobnost.

Priča kazališta sjena ju je toliko uvukla da je na trenutak zaboravila na sebe i svoje

misli. Prepustila se podsvijesti i osjećajima. Priča je u njoj probudila različite slike.

Lumikki i Blaze.

Lumikki i Lenka.

Lumikki i netko s kime se igrala u djetinjstvu, kad su se pretvarale da su dvije

djevojke koje se zovu Snjeguljica i Ružica. Odjednom se jasno sjetila priče i igre. U

priči djevojčicama pomaže princ koji je čarolijom pretvoren u medvjeda. Voljela je

tu igru, iako je nije do kraja razumjela. Igrala se s djevojčicom koja je bila malo starija

86

Kad je stigla do kule, zmaj je sjedio na svom mjestu i rigao bijeli plamen koji je

spalio sve oko kule tako da je ostalo samo crno zgarište. Princeza je odlučila strpljivo

čekati da zmaj zaspi. Konačno se smračilo i na nebu su se pojavile zvijezde. Princeza se

trudila držati oči otvorenima, ali ipak je zaspala prije zmaja.

Jednog je dana jedna princeza nestala. Druga princeza ju je tražila, trčala je

šumom i žalosno je jecala. Ali nije mogla pronaći drugu princezu. Prošla je godina dana

pa još jedna, sve dok nije prošlo sedam dugih godina. Sunce i mjesec nebom su prošli

tisućama puta. Princeza se više nije smijala. Čitave je dane provodila u šumi pjevajući

pjesmu koju su nekoć pjevale zajedno, i radosnije.

Međutim, nije se bojala. Nježno je dodirnula njušku zmaja i rekla joj kako je

iznutra još uvijek princeza. Ili da je princeza, a da je u njoj zmaj. Zmaj ju je pogledao i

shvatio. Iz očiju su mu potekle velike, crne suze, pale su niz zidove kule do tla, zalile su

spaljenu zemlju te je oko kule opet sve procvjetale. Princeza-zmaj plakala je jer je znala

da je ljudi ne mogu prihvatiti zbog toga što je zmaj. A zmajevi je ne mogu prihvatiti jer

je čovjek.

87

od nje, i ona joj je kroz igru pričala priču. Snjeguljica i Ružica uvijek su bile zajedno i

spašavale su jedna drugu, poput princeza u kazalištu sjena.

Ostali su gledatelji već izašli iz kazališta, a prodavač karata je došao do vrata i

namjerno se zakašljao. Lumikki je ustala. Malo joj je zavrtjelo u glavi, ali osjećaj je brzo

popustio kad je odlučno stisnula zube i krenula prema vratima.

Mrzila je drugima ostati dužna, a trenutno je osjećala kao da Lenki duguje svoj

život.

Vani je večernje sunce iskosa obasjalo Lumikki, a vrući zrak ju je smjesta okružio.

Lumikki nije trošila vrijeme na razmišljanje. Samo je pojurila. Još uvijek stigne uloviti

Jirija kod zgrade Super 8 i otići s njime.

Stigla je bez daha u 18:15. Recepcionarka ju je odmjerila od glave do pete i

sućutno pogledala.

»Naporan dan?«

»Mogao bi se još i pogoršati. Je li Jiri još ovdje?«

»Ne, upravo je otišao. Nije rekao kamo ide, ali...«

U tom je trenu iz dizala izašla žena od četrdesetak godina pa naglo stala kad je

zapazila Lumikki. Kao da ju je prepoznala, iako se Lumikki nije sjećala da ju je ikada

vidjela. U njezinom je pogledu bilo nečeg tako zastrašujućeg da su se Lumikki

nakostriješile dlačice na vratu. Užurbano se udaljavajući, žena je podigla mobitel do

uha, još jednom pogledala Lumikki pa izašla iz zgrade.

»Tko je to bio?« pitala je Lumikki recepcionarku koja ju je pogledala raskolačenih

očiju.

»Zar ne znaš? To je Vera Sováková, glavna šefica Super 8.«

Lumikki joj je mahnula u znak zahvale i istrčala kroz vrata.

Mora stići do Lenkine kuće prije nego što ova tragedija postane stvarna.

87

Lumikki je pogledala mobitel. Imala je pet propuštenih poziva od Jirija. Zadnji put ju

je zvao prije deset minuta. Ostavio joj je i poruku. Prvo ga je pokušala nazvati, no kad

se nije javio, preslušala je poruku. Jiri je javio kako odlazi u kuću Bijele obitelji zbog svoje

priče i kako je masovno samoubojstvo isplanirano za tu večer. Navodno će doći policija

i vatrogasci koji će ih zaustaviti.

Lenka je spasila Lumikki. Iako je Lumikki prezirala njezinu laž, nije mogla poreći to

da ju je Lenka spasila. Riskirala je i svjesno se dovela u opasnost zbog Lumikki. Pomogla joj

je da pobjegne, iako je znala da joj Lumikki zapravo nije sestra i iako je to moglo za nju

jako loše završiti.

88

24

Jiri je prvo osjetio miris, koji je bio oštar i neugodan. Nije ga odmah prepoznao,

sve dok mu miris nije probudio sjećanje na ljeto provedeno u kampu prije deset

godina. Ljetni kamp u kojem su svaku večer provodili okupljeni oko vatre. Ljeto je

bilo kišno pa je bilo teško zapaliti vatru samo pomoću šibica i novina. Trošili su

potpalnu tekućinu na litre.

I ovdje ju je netko koristio. Ali u još većoj količini. Desetke, možda i stotine litara.

Jiri je oprezno hodao da ne stane na kupove tkanine raširene po podu. Sve je bilo

namočeno u potpalnu tekućinu.

Nikoga nije bilo. Nije čuo nikakve zvukove.

Jiri je zaključio kako to nije dobar znak. Zapravo, smatrao je kako je to loš znak.

Nije ni na trenutak pomislio da su članovi sekte otišli ili odlučili odbaciti plan. Nitko ne

bi potrošio ovoliko vremena, ovoliko potpalne tekućine samo kako bi spalio staru,

oronulu kuću. Definitivno su još tu negdje. Negdje duboko unutra.

Činilo mu se da je prizemlje prazno. Vrata prostorija bila su otvorena. Komadi

tkanine namočeni u potpalnu tekućinu bili su posvuda, po podu ili prebačeni preko

rijetkih komada namještaja. Jedna šibica dovoljna je da ova kuća istog trena bukne. To

je očito bio i cilj.

Snimio je prizemlje, trudeći se da mu se ruke ne tresu, pa se uspeo na kat. I dalje

je bilo tiho kao u grobu. Jiri se iskreno nadao da nije stigao prekasno.

Lenka je mislila na majku.

Na majčine ruke koje miluju njezinu kosu spletenu u pletenice. Na njihovu

Kosa njezine majke škakljala ju je po licu kad bi se majka sagnula da je poljubi za

laku noć. Majka je inzistirala na tome, čak i kad je Lenka smatrala da je prestara za

poljubac. Kao tinejdžerica je protestirala i povlačila pokrivač preko glave pa se skrivala

ispod njega. Majka ju je strpljivo ljubila kroz prekrivač, a Lenka bi samo osjetila kako se

prekrivač udubio. U nekom je trenutku Lenka opet svojevoljno počela nuditi obraz,

čelo ili kosu za poljubac, i u sebi je bila sretna što se majka oglušila na njezine proteste.

Lenka je znala da ne bi trebala misliti o majci. Trebala je misliti o Isusu. Trebala je

misliti o Raju koji ih čeka. Domu u kojem će njezina obitelj konačno biti u izravnoj

komunikaciji s Bogom. Majka više nije pripadala obitelji. Majka je izdala obitelj.

Majka. Lenkine misli tvrdoglavo su se vratile majci. Možda nije bilo nerazumno

razmišljati da će je opet vidjeti nakon smrti. Lenka je željela vjerovati u milost i oprost

88

nježnost i moć. Njihovu snagu, na to da su uvijek bile odlučne, ali nikada grube. Ruke

njezine majke bile su spretne i snalažljive. Jednako su vješto radile savršeno zaobljen

croissant, čistile začepljeni odvod ili popravljale vrata sa slomljenom sarkom.

Lenka se osjećala ošamućeno pa je znala da tablete za spavanje počinju

djelovati. Uskoro će pasti u nesvijest. Neće osjećati smrad potpalne tekućine koji joj se širi

s bijele haljine. Neće više čuti mrmljanje molitvi ljudi oko sebe. Uskoro će utihnuti jer će

i oni zaspati. Lenka se nije molila. Nije trebala. Vjerovala je da je njezina vjera dovoljno

čvrsta da je prenese kraj mračnog osjećaja straha. Nadala se samo da će, kad joj

plamen dotakne kožu, već usnuti pa to neće ni shvatiti. Da kroz duboki san neće

osjetiti bol, ni trunku boli.

89

jače od ostalih članova obitelji. Nije željela zamišljati Boga koji bi odbacio njezinu majku

zbog njezinih propusta. Lenkin Bog to ne bi učinio. Obitelj ne zna. Oni Boga smatraju

oštrim, nemilostivim i zahtjevnim, Bogom koji k sebi prima samo odabranu nekolicinu.

Odabrane. Život nakon smrti.

Tako govori obitelj. Da će u smrti pronaći nov i stvaran život.

Lenka više nije osjećala stopala. Nije osjećala ruke. Tijelo joj je zaspalo, ali um joj se

još držao.

Život.

Zar je ovo bio njezin život smrtne osobe? Samo ovo? Nikada nije posjetila druge

zemlje. Nikada se nije poljubila. Nikada nije cijelu noć provela razgovarajući s

prijateljicom. Nikada nije bila tako bijesna da je poželjela vrištati i plakati. Nikada se nije

napila. Nikada se nije izgubila u nepoznatom gradu. Nikada se nije tako jako smijala da

je ostala bez daha.

San je povlačio Lenku, ali njezin je um panično zgrabio jednu zadnju misao. Ne

želim još umrijeti. Želim živjeti.

Želim živjeti.

Želim...

Lumikki se uspela na visoku željeznu ogradu. Noge su joj drhtale od umora, a ruke

su joj bile tako znojne da se jedva držala za crno kovano željezo. Nije se sada mogla

time zamarati. Mora što prije ući u kuću. Šiljci na ogradi bili su oštri. Lumikki ih je poku-

šala što čvršće uhvatiti kako bi se jednim pokretom prebacila preko ograde. Međutim,

jedna joj je ruka skliznula u odlučujućem trenutku pa ju je šiljak porezao preko bedra, a

ogrebotina odmah počela krvariti. Istovremeno je izgubila ravnotežu i počela padati na

bok, a ne na noge kako je namjeravala. Srećom, ostala je dovoljno prisebna da lakte

privuče uz tijelo i pogne bradu na prsa u zadnjem trenu.

Lumikki se otkotrljala nekoliko puta pa ostala ležati da dođe do daha. Boljela su

je rebra, ogrebotina ju je pekla, ali osim toga bila je dobro. Nije ništa slomila i nije

imala ozbiljnih ozljeda. Doživjela je ona i gore u životu. Šepala je kući u puno gorem

stanju od ovog i pretvarala se da se ništa nije dogodilo.

Lumikki je ustala. Noge su joj bile slabe i osjećala je laganu vrtoglavicu, ali mogla je

hodati. Vjerojatno joj je sada nagore zbog dehidracije. Čitavo se vrijeme znojila iako je

mislila da više nema tekućine u sebi koju bi iznojila.

U dvorištu nije bilo nikoga. Možda je stigla na vrijeme.

Nije bila sigurna u svoju teoriju, ali nakon što je ugledala Veru Sovákovu,

preplavio ju je jak osjećaj kako ta žena zna više o tom samoubojstvu od ikog drugog.

Možda je čak nekako upletena. Na kraju krajeva, tko će imati najviše koristi od tog

plana? Naravno Adam Havel/Smith, koji može pobjeći iz sekte jer je već izvukao iz njih

sav novac koji su imali i sad su mu samo bili na teret. I mediji, koji će se gozbiti

svakom mrvicom tragedije. Super 8 poslao je talentiranog izvjestitelja da istraži sektu.

Njegova šefica ga je uputila da sam istražuje opasnu priču. Nije li zgodno što je

informacija o danu samoubojstva prvo stigla u Super 8...?

Lumikki je otrčala do bočnih vrata i otkrila da ih je netko već razvalio. Kod

vrata je osjetila poznat miris. Jirijev losion za brijanje. To je značilo da je Jiri ovdje te

da je nedavno došao. Ta joj je misao dala više samopouzdanja. Mogu oni to zajedno

učiniti. Osim ako...

Ta jedna misao ju je gnjavila. Lumikkin um ju je proširio u cijelu rečenicu. Osim

ako Jiri nije upleten u plan? To je bilo posve moguće. Zapravo, bilo je vrlo vjerojatno.

89

90

Zar ima smisla na zadatak poslati osobu koja ne zna što se zapravo događa?

Ako je to točno, Lumikki nije znala koji je susret u kući više plaši. Nije imala

vremena za razmišljanje. Nije imala vremena za analizu. Lumikki je prošla kroz vrata i

preplavio ju je jaki smrad potpalne tekućine.

90

91

25

Vera Sováková nekoliko je puta duboko udahnula, uživajući u trenutku. Sada će

sve početi. Već je dugo pripremala ovaj medijski spektakl. Adam Havel prvi joj je put

prišao prije mnogo godina i ponudio joj ekskluzivnu reportažu o Bijeloj obitelji,

naravno, po određenoj cijeni. Međutim, Vera je smatrala kako to nije dovoljno.

Zajedno su počeli planirati tragediju koja će biti dovoljno velika da zaokupi publiku.

Vera je zamišljala ljude koji jedan za drugim ostaju bez teksta u praškim

kafićima i bistroima. Netko će pokušati nastaviti čavrljati, ali ostali će ga istog trena

ušutkati. Ljudi će u svojim domovima zapanjeno gledati prijenos uživo koji će

prekinuti kviz na programu. Mobiteli će zvoniti: »Upali TV. Nešto se događa.«

Ekran, na kojem se u kutu vidi logo Super 8 odjednom će se ispuniti snimkom

stare, oronule kuće, snimanom ručno. Objektivan ženski glas — koji će ljudi s čuđenjem

prepoznati kao glas dugogodišnje izvjestiteljice Super 8, Vere Sovákove koja je kasnije

postala njegova izvršna direktorica — izjavit će kako je jedan od njihovih novinara, Jiri

Hašek, uspio ući u kuću opasne sekte Bijela obitelj. Od izvora je saznao da sekta planira

izvršiti masovno samoubojstvo koje će se odviti svakog trena. Jiri Hašek prvi je stigao na

mjesto događaja te hrabro, gledajući smrt u oči, ušao u kuću kako bi spasio žrtve.

Vera je osjećala trnce uzbuđenja zamišljajući ljude zalijepljene za ekrane. Shvatit će

da im se pred očima odvija prava, životna drama. Drama bez scenarija, koja može

imati sretan ili nesretan kraj.

Jedna je šibica dovoljna. Međutim, Adam Havel nije želio riskirati. Podigao je

težak molotovljev koktel u ruci i bacio ga prema prozoru. Staklo se razbilo. Soba je istog

trena planula.

Idioti. Vjerovali su Adamu kad je rekao da će provjeriti da svi duboko spavaju

prije nego što zapali vatru i upuca se. Ispunio je prvi dio obećanja. Provjerio je da su svi

zaspali. Zatim je zaključao vrata i izašao. Pričekao je da vidi glupog novinara kako razvaljuje

bočna vrata.

Adam Havel najradije bi ostao gledati kako ta glupa, stara kuća gori poput

baklje. Kako odnosi glupost i naivnost tih ljudi. Osjećao je zadovoljstvo što je ovdje

uspio izvršiti ono što nije uspio u Nebraski. Ovog je puta zajednicu stvarao strpljivije,

pobrinuo se da mu svaki pojedini član u potpunosti vjeruje. Sve dok njegove priče o

vatri koja će ih pročistiti i uzdići njihove duše do neba koje nevjernici ne mogu doseći

nisu postale ono najistinitije u njihovim životima.

Adam je uživao u moći koju je imao nad njima. Povremeno se čak poigravao

idejom da pusti da se sve nastavi kao do sada. Adam je govorio o vjeri i obitelji tako

uvjerljivo da je ponekad i sam sebi vjerovao. Ali upravljanje tim stadom postalo je

iznimno dosadno, a i ostario je. Dogovor s Verom Sovákovom pružio mu je način da

se povuče slobodan i bogat.

Adam nije mogao ostati kako bi promatrao plamen koji je zapalio. Uskoro mu

polijeće avion koji će ga odvesti daleko od svega toga, jer je novcem od Vere Sovákove

platio novo ime i putovnicu. Bilo je vrijeme da počne ispočetka. Da okrene stranicu čistu

i bijelu poput snijega.

Adam Havel okrenuo je leđa kući i zaključao velika željezna vrata ograde. To će

91

92

ujedno na nekoliko sekundi usporiti policiju i vatrogasce. Vjerojatno će to biti ključne

sekunde.

Komadi stakla poletjeli su prema Lumikki pa je brzo čučnula. Na rukama je osjetila

vrelinu tkanine koja je gorjela u sobi. Pojurila je prema stepenicama. Na odmorištu je

srela Jirija s kamerom.

»Što to radiš?« prosiktala je Lumikki i rukom prekrila leću kamere.

Jiri je povukao kameru prema sebi.

»Snimam.«

Lumikki je progutala slinu. Bila je napeta.

»Ti sudjeluješ u ovome?«

»Kako to misliš?«

Jirijev glas i pogled bili su iskreno zbunjeni. No Lumikki je na ovom putovanju iz

pakla naučila da ne uočava laž onako vješto kako je mislila.

Sada nije bilo vremena za suptilan pristup. Morali su smjesta položiti sve karte na

stol.

»Vera mi je dala upute da...«, počeo je Jiri.

»Mislim da Vera Sováková djelomično stoji iza ovoga. Mislim da već dugo zna što

će se dogoditi. Ona je vjerojatno poslala plaćenog ubojicu da me sredi. Možda je čak

dogovorila ovo masovno samoubojstvo.«

Lumikki je govorila brzo i tiho. Vreli, tamnosivi dim dizao se iz prizemlja, a plamen

je pucketao. Oboje su počeli kašljati. Lumikki je vidjela da Jiri odvaguje njezine riječi.

Prolazio je kroz svaki događaj i svaki komad informacije koji ih je doveo ovamo.

Raskolačio je oči. Očito je zaključio kako je Lumikki možda u pravu. Ugasio je kameru.

»Nisu ni na drugom ni na trećem katu. Sigurno su u podrumu«, rekao je.

Lumikki je pojurila niz stepenice.

»Čekaj! Ovdje nije sigurno. Moraš izaći. Uskoro će doći vatrogasci. Javljeno im je

unaprijed«, rekao je Jiri. »Vera je rekla...«

Jiri je ušutio, shvativši što govori.

»Nisu ništa znali«, odvratila je Lumikki. »Navratila sam u postaju da se uvjerim.

Nitko nije čuo ni riječi o masovnom samoubojstvu. Ne znam jesu li mi povjerovali.

Možda su mislili da sam luda. Nisam imala vremena ostati kako bi ih uvjerila. Možda

ih sad tek zove netko od susjeda.«

»Nazvat ću 112«, rekao je Jiri i izvadio mobitel.

Vatra se penjala zidovima prema katu. Više joj nisu bile dovoljne krpe namočene

u potpalnu tekućinu. Sada je prelazila na drvo. Temperatura je narasla i postala gotovo

nepodnošljiva. Vatra je zagrizla zubima gornji dio stubišta, a drvo je počelo pucati.

»Nemamo vremena za to!« povikala je Lumikki.

Pojurili su niz stepenice.

Jiri je odbacio kameru. Bila je nepotrebni teret.

»Za mnom!« povikala je Lumikki i pojurila prema jedinim vratima koja plamen još

nije zahvatio.

Čula je kako se iza nje kida tkanina. Jiri je rasparao komad košulje. Predao je jedan

komad Lumikki.

»Stavi to preko usta.«

Stigli su do vrata podruma. Činilo se posve ludim silaziti dolje u kući koja je

sagrađena isključivo od drveta. Iza leđa su čuli glasan prasak. Vjerojatno stepenice.

Sada nisu imali vremena razmišljati što je ludo, a što nije. Pojurili su prema

92

93

stepenicama podruma. Skladište. I smočnica. I jedna soba sa zaključanim vratima. Jiri

i Lumikki su se pogledali, kimnuli i nogama raspalili po vratima što su jače mogli.

Vrata su se zatresla, ali nedovoljno. Udarili su ih opet. Vrata su zacvilila, ali nisu

popustila.

Temperatura oko njih je alarmantno brzo rasla. Vatrena peć. Jezero vatre. Pakao.

Lumikki su suze slijevale niz obraze. Kao da gleda kroz veo, gledala je Jirija kako se

saginje pa trči u skladište. Činilo joj se da je prošla cijela vječnost prije nego što se

vratio noseći tešku motornu pilu.

Jiri je nekoliko puta povukao konop za paljenje, ali pila nije proradila. Lumikki je

odmah bilo jasno da on nikada prije nije palio pilu. Ona je, nebrojeno mnogo puta, za

vrijeme ljeta koje je provela s obitelji u vikendici njihovih rođaka u Alandu. Skočila je

prema Jiriju i odlučno ga odgurnula od pile. Postoji vrijeme i mjesto za uljudnost, a

ovo nije to.

Lumikki je poželjela da je pila nedavno korištena, jer bi je tada bilo lakše upaliti.

Položila je oštricu na tlo, lijevu nogu turila kroz jednu ručku, a drugu ručku čvrsto

primila lijevom rukom. Desnom je rukom prvo nekoliko puta kratko povukla konop

pa jednom dugo, za kraj.

Ništa.

Daj se upali. Upali se.

Lumikki je pokušala opet. Tri kratka povlačenja kako bi se povukla mješavina

goriva u cilindar. Zatim jedno dugo, brzo povlačenje.

Motorna pila je zarežala.

Bila je teška, ali Lumikki ju je uspjela podići u pravilan položaj. Mišići na rukama

drhtali su joj od napora kad je oštrica zarežala vrata. Lumikki je odvratila lice ustranu

kad su poletjeli iveri i piljevina. Buka je bila zaglušujuća. Uspjela je zarezati veliku rupu u

vratima prije nego što ju je izdala snaga.

»Makni se!« povikao je Jiri iza nje.

Kad se maknula, Jiri se zaletio u nekoliko koraka i raspalio po mjestu koje je pilila.

Vrata su se rasprsnula po sredini.

Na podu sobe ležali su ljudi. Lumikki je brzo izbrojila da ih je sedamnaestoro.

Izgledali su kao da su mrtvi, ali kad je dodirnula vrat starice koja joj je bila najbliža,

osjetila je puls.

»Drogirani su«, povikala je.

Vatra iznad njih tako je glasno pucketala da je bilo teško čuti.

»Adam Havel nije ovdje«, doviknuo joj je Jiri.

»Nije bitno. Pomozi mi da spasim Lenku!«

Lumikki ju je pronašla među ljudima. Pokušala ju je podići, ali Lenkino je tijelo

bilo opušteno i teško. Jiri je prišao i zajedno su je podigli u Jirijevo naručje. Lumikki je

jednu Lenkinu ruku prebacila preko vrata da mu pomogne.

Polako i oprezno počeli su se uspinjati uskim stepenicama podruma. Dim ih je

pekao za oči, nos i pluća. Vrelina ih je udarala sa svih strana.

U prizemlju je bio pakao. Međutim, još su uvijek mogli stići do vrata. Lumikki se

izmaknula ispod Lenkine ruke, potapšala Jirija po leđima i povikala glasnije od zvuka

vatre:

»Trči!«

Jiri je potrčao, a Lumikki za njime. Odjednom je sa stropa pala plamteća greda.

Lumikki se spasila skokom unatrag. Vidjela je da je Jiri uspio stići do pokrajnjih vrata i

da je istrčao s Lenkom u naručju.

93

94

Vatra je vrištala i pjevala oko Lumikki. Osjetila je kako joj zahvaća majicu i pomislila

je da joj leđa gore.

Potrčala je kroz vatru, kroz vrata i bacila se na travu pa se kotrljala, kotrljala,

kotrljala sve dok joj se plamen na leđima nije ugasio. Vidjela je da Jiri leži u travi i

kašlje. Vidjela je Lenku koja je ležala i spavala dubokim, mirnim snom.

Plamen je sezao prema nebu.

Zvuk plamena nadglasao je zvuk sirena iz daljine.

94

95

23. LIPNJA,

ČETVRTAK

95

96

EPILOG

We are difficult to understand

It was hard to make this simple plan work

Difficult, but that`s what made it burn.5

Lumikki je kroz prozor zrakoplova gledala bijele, pamučne lopte, planine šlaga i

plave dubine, a Shirley Manson ispunila joj je uši pjesmom o velikom svijetu. Pjesma je

bila neobično vedra za Garbage, ali trenutno je Lumikki bila raspoložena za to.

Usmjerila je misli prema horizontu. Odmor. To joj sada treba više od ičega. Željela

se zaključati u stan i spavati tjedan dana. Ali neće moći. Bliži se obiteljsko okupljanje za

proslavu ljetnog solsticija. Morat će svima pričati kako joj je bilo u Pragu.

Divno.

Prava Srednja Europa.

Puno kulture. Bila sam čak i u kazalištu sjena.

Opuštajuće.

Može im pričati o brdima i parkovima, o svim mostovima, o vrućini tijekom dana koja

se nastavlja i noću, o ulicama u Starom gradu, o kipovima i kafićima. Može govoriti o tim

veselim, lakim temama. A kada je pitaju bi li se ikada opet vratila u Prag, može im posve

iskreno reći kako bi, bilo kada. Ono što neće spomenuti je dvoje prijatelja koji je ondje čekaju.

Zadnje je dane puta provela s Jirijem i Lenkom. Navodno je Vera Sováková otkazala plaćenog

ubojicu nakon što je masovno samoubojstvo propalo. Lumikki više nije bila prijetnja. Nije

bila bitna. I na tome je bila iznimno zahvalna.

Ali Lumikki je znala da će svi htjeti slušati samo o vatri i spašavanju. Svi lokalni

mediji željeli su intervju s »čudotvorkom« koja je slučajno prolazila i pomogla spasiti

ljude iz Bijele obitelji koja je pokušala izvršiti masovno samoubojstvo. Iako je Lumikki u

intervjuima govorila što je manje mogla, i pokušala novinare uputiti na Jirija, ona je bila ta

koja ih je sve zanimala. Novinari su smatrali kako je Lumikki upravo onaj tip simpatične,

a opet ranjive osobe kakvu gledatelji obožavaju. Prikazali su je na svim vijestima lica

zamrljanog od čađe, u prljavoj odjeći.

I sad je vidjela kako muškarac s druge strane prolaza čita novine s njezinom slikom na

naslovnici. Kratka kosa bila joj je razbarušena, oči su joj bile crvene i pune suza zbog dima, a

na lijevom obrazu imala je ogrebotinu od ivera koji je doletio s vrata. Lumikki je znala da

se u časopisu nalazi slika motorne pile i opisa kako je »hrabra Finkinja koja je odrasla u

dubokoj šumi« prepilila vrata.

Kad je poslovni čovjek podigao pogled, Lumikki se okrenula i zagledala kroz

prozor. Možda je nitko ne bi prepoznao sad kad je umivena i čista, a odjeća joj nije

spaljena. Ipak nije željela riskirati pa da opet mora prepričavati događaje koji su doveli

do požara, i to potpunom strancu.

Mama, tata i rođaci će je ispitivati bez obzira na to što bi Lumikki sve najradije

zaboravila. Medijsko praćenje namještene tragedije joj se gadilo, iako je veći dio

tragedije bio izbjegnut.

Vera Sováková dobila je naslove u novinama, ali manje nego što je planirala. Nije

bilo dovoljno smrti, vijest nije bila dovoljno velika. Samo smrt stvara prave legende.

5 Teško nas je shvatiti. Ovaj jednostavan plan skoro nije uspio. Bilo je teško, ali zato je planulo. (Op. pr.)

96

97

Vatrogasci su prerano stigli do kuće. Starica s ozbiljnim opeklinama nije ni upola tako

uzbudljiva priča kao pola sekte koja gori u plamenu.

Nisu ulovili Adama Havela. Policija je za njime izdala tjeralicu, ali Jiri je sumnjao

da će ga ikada pronaći. I Adam Smith je bilo izmišljeno ime. Nisu postojali podaci o

njegovom pravom identitetu. Mogao je biti bilo gdje na svijetu. Možda čak oko sebe

okuplja novu skupinu naivnih ljudi.

Naravno da nije bilo dokaza koji bi upleli Veru Sovákovu. Kad ju je Jiri pokušao

prisiliti da prizna, ona je samo komentirala kako mnogi ljudi žele postati izvjestitelji

Super 8. Jiri je rekao Lumikki kako će možda jednog dana u bliskoj budućnosti

potaknuti Veru da nađe nekoga i zamijeni ga. Ali ne još. Sada je imao nekoga za koga

se morao brinuti, a za to mu je trebao novac.

Kad nekoga spasite, postanete odgovorni za njih. To je Jiri rekao prije nego što je

zamolio Lenku da se useli k njemu. Barem na neko vrijeme. Dok ne uspije stati na

noge.

U zračnoj luci Lenka je dugo i čvrsto zagrlila Lumikki.

»Da imam sestru...« rekla je Lenka.

Lumikki se nasmiješila i kimnula.

Inside this big, bright world

Inside this big, bright world

Inside this big, bright world6

Sada je Lumikki promatrajući jarko sunce i bjelinu oblaka pomislila kako je ovo

putovanje, iako nije donijelo odgovore na pitanja iz njezine prošlosti, pružilo neke

natruhe. Bila je uvjerena kako se Lenka poprilično približila istini kad je smislila priču da

su sestre. Lumikkini snovi i uspomene koje je Lenkina laž probudila bili su istiniti.

Lumikki je znala da nije izmislila igru Snjeguljica i Ružica, a ni ostalo. To se sve dogodilo.

Jednom davno imala je sestru.

6 U tom velikom, sjajnom svijetu. (Op. pr.)

97