Salih Ali Salih Ali(Bijeljina,30. septembar1906. -Zagreb,11. mart1982.) jebosanskohercegovakipjesnik.Roen 30. septembra 1906. godine u Bijeljini, gdje je zavrio osnovnu kolu i medresu. Prvo je radio kao knjigovoa, a zatim kao dopisniksarajevskihlistova"Jugoslavenski list"i"Veernja pota". Nakon kratkotrajnog boravka uZagrebugdje se bavi preprodajom knjiga dolazi u Sarajevo i radi u Islamskoj dionikoj tampariji. Od1936. godine Zagrebu, kree se u bohemskom kruguTina Ujeviai objavljuje pjesme u brojnim asopisima i listovima. Umro je 11. marta 1982. godine u Zagrebu gdje je i sahranjen. Salih Ali, uz Hamzu Humu, najznaajniji je predstavnik meuratne bonjake poezije, karakteristino za Aliev pjesniki opus jest dosljedno pjevanje u duhu neoimpresionizma i neosimbolizma, pri emu, kako to istie eljko Ivankovi, ne zaboravlja bosanskomuslimansku pjesniku tradiciju i zaviajne pejzae ak i kad pjeva sa Medvednice.

Bibliografija1. Lirski akvareli.Zagreb, 1941. 2.Ranjeni galeb. Zagreb, 1942. 3.Lirski dnevnik.Zagreb, 1953. 4.Koloplet.Zagreb, 1954. 5.Jesenas i danas.. Slavonski Brod, 1954. 6.Tin u anegdotama. Vinkovci, 1960. 7.Poezija.Znanje. Zagreb, 1972.

Iskuenje

Padoh u splet icasutonjega suncatravnim vrtom, zemljagdje svom snagom die.Veernjega vjetrapjani daak buncai po liu granjaprve rose rieTu ja golem govors vedra neba sluahtiho kako apeu vrtlogu mraka;i sebe u duisluah, srce kuah,pa iskuah da samsamo zemlje aka!

Krik iz moje sobe

U sobi me sie ama puna straha,ko srce u tuzi strto od uzdahaNa stolu kraj mene edan kreg pijeplamen sunca,to se u prozoru smije.Vedar dan mi nie erdan oko vrata,ko dragulje sitne,ute-od ahata.Tu tiina vjeno prede bijelu dugu,to nou i danju umi sjete tuguAl kad dua stane jo jae da rida,pripjev bola uju samo ui zida

Pjeva sa Medvednice

U mom uhu tiho proli dani ume.Mlazom sunca djeca kupaju se gola.Nestana, ko vjetar posred danjeg stola,pod nebom u vrtu put u ivot glume.

Vjetar, ko dlan topal, lica im golica.Pod tjemenom zrele misli im se ire,pa ko ptiije oi, kroz oblake virei mire na sunce, u roj zlatnih klica.Iz svojih ivota u moj ivot tonus upitnikom: Brate, to su bijele smrti?to je vjena utnja na nebeskom tronu?-O, kako bi samo jedan kuti ostoispod neba, kojeg dua moja prti,za odgovor moda ja bih Bogom posto

Pred pono

Modra ptica neba na granicu stala.Crna tama nju je ogrlila rukom.udnovata glazba navrh vrta palau smaragdnu travu, s mjeseevim zvukom.

Krijesnice u vrtu slave ljeto vedro.Sluaju u liu nonu glazbu, tihu.Gledaju na mjesec kroz granie njedro,sjajei se zlatne, ko moj srom u stihu.S neba vedra glazba, ko s viole bruji.Prodire duboko . u bit moje due.Vjetar, brz ko potok, pokraj mene strujii zuji ko kia iz dna none tmueTu me netko glasno ne znam tko je zovei mjesec snen se stia i ja uh kroz snove,da netko od zvijezda violinu gradi

Zaleeno sunce

Kao stari vrtlar, uvar zrelih dunja,zaleeno sunce nad oblakom kunja.

Nalik zlatnom satu arobnom iz prie,kazaljke svog dana u no britku mie;

i prepukle june doziva irine,da probudi vjetrom zamrzle doline

i da raspe krdo runastih ovaca oblake, bez tora i bez praporaca;

jer sve su se crte u snjegove spleleteke, kao smrti uzaranke bijele!

Ponona ispovjed pjesnika

O, ponoi svjetla, bez tajne, na javi,iz tjemena moga u te misli idu;kroz tvoj veo plavi oi mi u glavitrae zrno mome nedostino viduBit roenja tvoga znam postala nije,ni nestari nee, jer je vjean plamen,pa u meni sada sjaji svud i klijekroz ivot za ivot u tijelo, u kamen.Rodih se da ivim uzajamno za smrt;svaki predmet die od Boga roenjem;uz napjeve strasti tijelu stvara vrtkroz svemir, trajui vjenim oploenjemO, noi to nema ni mladost ni starost;bez prestanka ti si na ovoj planeti;u zamjeni s danom mnogima si radostu sjenci zvjezdanog kola i u sjeti.Bezbrojne mi snove ti pokriva platem,vezenim mekom mjeseinom srpnja;moga znanja mo razigrava matompod tjemenom, kojim jezgri mi se trpnja.Bol mi je naneen nepravdama ljudskimkroz moj put trnovit, kroz glasova boje,pa nujan koraam sokacima uskim,nosei od zvijezda ice lire svoje.O, ponoi bez dna, beskrajna u svijetlu,nad Saharom sliku Geniju si dala putokaz ivotu novom podrijetlu -ovjeku, kojem si svoju mo udahla.Svakom si atomu jezgru igosala,putanjama svud su prsti ruke tvojei bez dvojbe svake tvoja ogledalaiste istine su, da si sva bez boje.Snagom bez prilika ti razgoni tminu,upaljenim zvijeem ivih srca grije,moi svojom dira mog srca dubinu,to glas mu je slian glasu violine.O ponoi moja, ljubiastih krila,s krugom sitnih zvijezda, s krunom mjeseine,sluaj irom neba svuda um mog bila,to glas mu je slian glasu violine.Prstima Maestra svira svuda svodomsebe svog i mene, dubine davninei zaleen mjesec srebrn sa obodom,to s nebeskog ala lati vrh planine.Zvijezdanom ti vatrom svaki kutak gori,pobjedom saznanja ivih srca grije,po livadi neba ranoranak zorii kroz vjenost bijeli dan iz klice klije.Po osnovi sjajnosrebrnaste noi,skrivene u neba dubokome gorju,ko prsle rakete sr ti poar toi -narandasto-bijelu vatru po obzorju

Zija DizdareviZija Dizdarevi je roen u Vitini kod Ljubukog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje je njegova porodica preselila 1920. Po zavretku osnovne kole, 1926. godine upisuje se na Niu erijatsku gimnaziju u Sarajevu i zavrava je 1930. godine. Godinu dana kasnije polazi u uiteljsku kolu u Sarajevu i zavrava je 1936. Kao srednjokolac objavljuje prve knjievne radove, ali i uestvuje u akim trajkovima zbog ega je hapen.1937. odlazi u Beograd i studira pedagogiju, objavljuje knjievne radove u brojnim listovima, ali i uestvuje u politikom djelovanju bosanskih studenata kako u Beogradu (klub Petar Koi), tako i u Zagrebu (asopis Putokaz). U prvoj godini rata djeluje kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu, a u proljee 1942. je uhapen i odveden u Jasenovac i odmah po dolasku ubijen.

Bibliografija1. Pripovijetke.Svjetlost, Sarajevo, 1948; 2. Prosanjane jeseni.Depna knjiga, Sarajevo, 19593. Sabrana djela.Priredio Rizo Rami, Svjetlost, Sarajevo, 1968.4. .Blago u duvara.Zadrugar, Sarajevo, 1983.

PROSANJANE JESENI

Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno nekakvih svijetlih iskara, itavo more, pa se one uhvate povrh drvea i dru rumeno obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, diem se od zemlje, letim, a poda mnom i oko mene crveno zlatno more. Viem, klikem, hvatam iskriave granice, mekane su i ja se onda budim drei Emininu ruku svojom i gladei je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolauama, poegaama i bardaklijama, stabla dru u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se ini da je sunce pozlatilo vrh Huzbainog duda...Danas, vidim, jeseni su sive i mune onda to nisam znao. inilo mi se da se onim neuhvatljivim sunevim zlatom daruju svatovi to su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, eznu, gore i mole mjeseinu da ih poalje "u sreu". U noima sam sluao:"Mlad mjesee star putnie,ta si meni dara don'o?Zlatne kljue zlatne sree,Zlatne kljue zlatne sree,Aman!"Onda doe jesen pa odvodi po jednu. Udala se Hajrija. Ode i Nafija. Vasvu e noas voditi. A more bit' i Eminu...Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobiu kue, i djevojke i pobjegnu u magle a nita ne donesu.Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtanja i snova i po tome ih se sjeam...Miruju i spavaju sokaci, duani, zidovi, a ive demiri i muepci. Eminine oi plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragaama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim apnuli meni da e te noi kucnuti u pender, nek bude budna. Nikom drugom ne govori, je l' da nee. Haj, evo ti forinta pa kupi sebi eerku, hajde!Liem bonbon, a Emina rasplie kose, debele kujruke, pali joj do koljena, crni i teki. Tetka! Bau, bau-u!Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi. Nemoj me pripadat' pozn'o sam te. Bau, bau-u, pribliava se polako ispruenih ruku. N-e-emoj, kazau materi! N-e-e-e! Bau!Toplo i brzo diu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vruina, miriljava i teka. Drakaju me te kose, klize po licu, kaklje, omotavaju se oko mene, ja plaem pa se smijeim, pa smijem, pa vritim, a Emina me saplie u crnu prosutu svilu, die je na rukama, i u tami osjeam joj samo oi. Jesu l'jo ta poruili, kako je Ismet obuen, kazuj... Pu-u-usti, neu ti rijet' nita trzam joj pramenje, a ona se gri i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbueni prsti.Na opranom damu od pendera dan se rasprsnuo u hiljade bljetavih sunanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i as je beznadno daleka, do bola udaljena, neuhvatljiva, as blizu, tu na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom, duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom nogom, klonuo pred hanom, ili je kao krika lubenice; sad mi opet lii na materinu ekmedu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom a po sredini napuklu.Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se za as smirio pa onda ponovo udarih. Pu-u-sti me!Bonbon mi ispade ili sam ga bacio. Poeh plakati bez suza. ta se kmezi? Evo ti druga forinta pa hajde i ne idi mi vie na oi kad si taki.Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole miice Eminine. Ne miem se. Idi, kad ti kaem. Ne volim te. Okreem se ka prozoru. Duge nema vie. Biva mi teko. to me era? Neu tvoje forinte, eto! Bii od mene, idi!Opet se ne miem. Sad u, sad, eto zaplakati. Jecam izistinski i sad ve sa suzama, uvrijeeno jecam. Jecam to nema onih razasutih kosa crnih kao zastor, jecam to me niiji prsti ne kaklje, jecam jer ne bije vie ona vrelina u me, oi se Eminine ugasile, plaem to nema duge. I sve jae otimaju se grevi iz mene. ta ti je sad, to ne ide? to plae? Jah-hah! Ti-i me go-oni! Pa kad sam hoe da bjei. to si zanovijet'o? Nisam, ja-hah! Ti-i...Smije se. Posljednji talasi plaa kovitlaju se u grudima i bjee osloboeni. Polako, neprimjetno, uvlaim se dublje u krilo. Traim ruku to me je milovala. Lopove, to si taki! Hou l' ostati s tobom, da ne idem danas u kolu. A jok, ie vala, vidi ti njega, ufatio fursat! Tetka, volim te puno, puno, ovliko, hou uza te da budem, kai materi da ti trebam, da ne idem nikud, je T de. Ama, hijanete... Je l' de, pa neu nikom kazati ono, a posluau te, hou Allaha mi, ta god mi kae, uvijek u te sluat'!Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U oima nada mnom pali se dragi, dobro znani tamni sjaj. Smiju se zategnuti rumeni obrazi dok mi govori: ejtane, ostani, igraemo se. Prstima raspliem pletenice, golicamvrat, traim vlana usta. Soba vri suncem i ivotom.

MajkaSjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila.Stoji iza mene daleko, petnaest i vie godina daleko, prigueno bosansko djetinjstvo.Da li se sjeam? Bila je jedna kutija soba, i po njoj je ilo napaeno mravo lice, noge u papuama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do pei, od ruka do veere, od jeseni do proljea, u zidovima, meu etiri zida, uzidan, tekao je nelijep enski ivot.Sjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila.Duvarevi tamni, u sjenci, pili su krv iz enskih obraza.Sjeam se: jurili smo po vrajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djeije razigrane prostore, zaboravljajui otii pet puta na dan u damiju i poslije su oeve batine bile svretak radosti. Mati je sumorno posluna i priguena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, ena sakrivena u tami i oev nemilosrdni pogled. Straarska sablja to je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo. Da mi se nijesi maknuo ispred kue. Jes' uo? Nemoj da te ja pruljom (ipkom) pitam e si bio! A sad abdest pa namaz.Zid pred sitnim djeijim eljama.Uiteljeva ipka bila je dua od oeve, a djeca su u koli zaplaeno utila. Moj pla...Sjeam se majke: blijedila je. Sakrivena iza alosnog crnog vela, "vale", uvijena u iroko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proi ulicom. Kroz na "halvat" prolazile su tetke, daidince, nane, babe, ene i ene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o kouljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naiao.uah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?Tada smo smjeli, da ne smetamo po kui, izii na sokak. Igrali smo se pred kuom i enjivo zurili u daleke vrhove brda to se miluju sa oblacima.I rasli smo.Svake druge godine po jedno dijete dolo bi meu nas. Majka bi tada obino leala. Samo ne znam zato sam sve ee bivao mlaen, zato majine oi postajahu dublje i zato smo izjutra suh hljeb jeli...ene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", iza, praina. Bjeali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.Da. etiri su jabuke u naoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se ba tada pretrgnulo moje djetinjstvo.Sjeam se: bijae ljeto. Na prozoru, iznad praine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, uta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenia koju je Fikret lijepio okvaenom prainom. Tiho i vrue.Onda neto snano i otegnuto dreknu. udno! ekali smo da ponovo pone. I usmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta. Ba k'o truba u Ante Micinog, otkrio je Bajro. Nije, vala, veg' k'o kad Mean pjeva. Eno... Tu-uu-uu! tuu-uu!Zabavljalo nas je, a bilo je sve blie. Kao iza naeg avlijskog zida. Sjedei u praini okretali smo glave prema zvuku.Zato je mati tako uporno udarala na prozor....Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlaice...A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo adahe.Ili nemani. Sunce je bljetalo iz staklenih oiju koje su ile na nas. Sasvim blizu... blie.Oajno brzo! Tuu! Tonobil! prestraeno je skoio Bajro.Ne znam da li se iza prozora zauo silan i beznadan urlik. Ni ta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrene ruke, sjetih se...Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh jo samo kako malaksalo ruica mahnu ispod toka. Kao da je u uima odjekivao rezak slomljen krik.Gui u grlu. ije je to srce onako lupalo.Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U praini sam nazirao zelene... neto zeleno.Ljudi i djeca. agor. Uas.Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnjeeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, oajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zainjala se luda misao: moda sve ovo i nije ovako... nije istinaA majka je imala iroko razrogaene oi. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom pranjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjeam dali je, najzad bilo sunca i praine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni jo uvijek kao teret da poiva beskrajno rjeita ukoenost majinih oiju.Zatim je doao otac. Stajao je zaprepaten, malo utao, onda vidjevi majku nepokrivenu, namrgodio se: Zar ne vidi da te vas dunjaluk gleda. ta si izlazila brez vale. Unilazi.***Sjeam se: polazio sam "na kole". Mati je grcala ispraajui me: Pripazi, sinko, grad je dumanin. Ne idi sredinom dade, satrae te togod, ama nemoj ni plaho uz kraj da te, boj se, ne udari neta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...Dalje nije znala. Ili nije mogla? U BOSANSKOJ KAFANISjede ljudi.

Preko sasuenih usana, iz dubine sagorjelih plua, kulja i vue se dim. Ide tromo, slae se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrtene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim to se povlai okolo. Lica se ne razaznaju, alme i fesovi na as se udno izdue, protegnu, dobiju fantastine izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskalje, a za "odakom" zazvei dezva.- Rasime, jednu i dva!Do Erefa je Suljaga. Razlie iz jedne dezve u dva fildana pa sru. ute. Do njih Ahmetaga. Dimi i uti. Pa Mao, Muan, Mean, Ibro. Pue i ute.Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog I tekog dima, podsjea na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.Suljaga uti. U Meana na lijevom koljenu fildan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tanicu". ute ljudi naslonjeni na zidove.uti i dim.Cigare i ibuci, lule, ispruene ruke to su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.Poslije otegnute, plane kripe vrata, u se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.- E, merhaba ti, bee!- Merhaba!- Merhaba!...Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dunosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno utanje.Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaena muha dugo zuji.Beskrajna dosada.- Jah! - u se kao sluajno. I odmah bezbroj odjeka:- Jah!- Jah! Jah!...A onda opet umiranje u utanju.- Bee, rekoh li ja tebi merhaba?- Ree, jakako, br'te Mao.Pola sata. Sat. Dva.Zatim se Ibro prisjea:- Ama, vie li ti, Muane, onog Kuzbainog? Kau da je izbio.- Vioh, ja. Pa gologlav, ko vlae. A njakav durbil - kako li - objeen o vratu.- A to li e mu ono, jarabi?I Mao, kao da uopte ne oekuje odgovor, sasvim ravnoduno zauti, poto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.Minut, dva, pet.Demil efendija e:- Ma, ono se kae durbin, a nosi se u planine. Kau da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac ak na itu.Govor se valja lijeno, dugo, rijei padaju teko kao od usta otkinute, glas je usamljen, udno usamljen, kao da ostaje naputen, neshvaen, ravnoduan svima.

- Pa mi kaziva jednom, ba ini mi se Edhem efendija - jok, slagau, nije on... ama opet... ek... jest ba on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Demal efendija potegne duboko iz ibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio tono skakavca na itu.- Aaaaa! I ba vidio? Ba vidio?- Aaaaa!- Jes', ba vidio. I to, kae, mie desnim brkom.- Ih, pobogu brate, pa to li to?utanje.- Haj' ti sad znaj zato on ba desnim brkom mrda?- Iiii!... E, ba mu je udo!utanje.- Hikjmet boji, moj br'te!Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliu se i slau, ljudi se ravnoduno ude, pa onda ute, poneko opet vikne bezrazlono "jah", kafana se rastae u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastian ivotni tempo.Suljaga i Eref se iskaljae. Na dnu fildana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".I opet utanje. Opet mir. Opet dim.Uvijek tako.Vrijeme stoji...

OtmicaU dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni uete pola priu a pola pjesmu o Siv-zelen Sokolu i djevojci to ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne slua, priaju jedna drugoj, majke prenose na keri; i ljudi poznaju tu priu, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao to su ga stvorile duge probdjevene noi iza demira i muebaka, godine mladosti i sputana krv, to bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.Moda je to bilo prije petnaest godina, moda i prije sto godina, a moda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo.Raifa, djevojka iz komiluka, uvala nas je te veeri. Priala bih ti, ama nee nikome, nikome kazat govorila je sa mindera iznad mene i imala udno drhtav glas i vreo dah. Neu, alaha mi, priaj, dabogda umro ako ikome kaem!Ja sam imao deset godina. Leao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, no, lelujanje sjenki i uta, zdepasta glinena pe u budaku. Tiho. Bio jedan otac i imao ker, lijepu k'o upis. On je uv'o, a ona rasla i narasla. Kad je bilo esn'es godina, poela je da treperi. Ti si dijete i ne zna ta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pender. A otac je uv'o k'o alem kamen i nije joj dao nie iza, zakljuav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi vako, sjedjela prid amom od pendera i gledala po sokaku, ona bi razbijala am i plakala, a suze su joj prile eravice, sve od puste elje da nekud izie, da pobjegne il makar da vrisne. Eto to ti je kad djevojka zatreperi, al ta ti zna. Znae kad bude vii.Zauta i trznu rukama. Na erefu pred njom pucketala je igla probadajui brzo i pravei ispresavijane, zgrene are, vezui duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zato, podsjeali na starinske prie. Bilo mi je nejasno sve to to je govorila. Pa to joj otac nije dao da izie, nek se igra? Eh, otac k'o otac. to meni moj neda da iem di ja hou! to je otac vego da ne da!udio sam se to Raifin glas tako podrhtava i to ga silom priguuje. Onda ja pitao: Pa ta je dalje bilo? Nita. Otac je najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi nita. Na kulu je metn'o devetz brava i devet katanaca, a penere je u nebo okren'o da mu er sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve amei i suze roneiRaifa se zanijela i poela s nekom dubokom tugom pjevuiti o toj nesrenoj djevojci to je otac zatvara i zaklanja od itavog svijeta, a ona jaduje i plae. I Raifa tek to nije zaplakala. No je kroz tiinu zagrijane sobe zujala jednolino, bilo je neeg tajanstvenog u tom neujnom zvuku to je ispunjavao sobu i irio se dalje, damo daleko, kroz pendere, kroz pomrinu nad gradaom, sjene su postale ive i ja sam se skupio pod jorganom, zgren nekim poluugodnim djeijim strahom. Zna li ti to je djevojka plakala? Kad bude vii, znae. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i gorke i progrizle bi kamen. Pa je u samoi uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom erefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu idiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da doe i da je izbavi iz kamene kule. A kad je ve suzama i kamen protopila, Siv-zelen Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jagluka, a mjesec ga je srmom obasuo.Rije ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u neto sasvim neodreeno i meni je bilo svjedno je li ejtan ili ptica ili ovjek. A Raifa je sila s mindera i sjela na duek pokraj mene. Zakuni mi se da nee nikome kazivat da sam ti priala! gladila mi je kosu i gledala u oi. Ama, neu, bogami, kad ti kaem! drhturio sam i drao se za njezinu ruku. Nikome? Nikome! Kad se je prikaz'o njoj, vas u sramalim haljinama, u nje su usahle suze. kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dueke i obljubio je, kula je sva hela bila, nestalo je s bijela svijeta. I odvede Siv-zele-Soko djevojku za ruku odvede sebiBila mi je stegla ruku i podigla me s leita, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je vie stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke to je naruavala nonu tiinu, ona je nesuvino govorila neto o erefu i vezu koji oivljuje i imala zaarene obraze. Meni se u tim asovima, kroz zbunjenost i matu punu nejasnih oblika to jure, ipak uinilo da je neto lupnulo o prozor. Prestraen, sakrio sam se njoj u krilo. osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je.Opet je kucnulo. Zatim utanje. Tiina i strava.I najedamput, dok ja nisam smio da gledam na pender, kao da je neko prigueno zovnuo: Raifa! Ona se digla, na moj uas otvorila pender, i rekla: Eto, sadu! i opet prila meni. Oekivao sam neto golemo, nejasno, i u gui me stezalo na pla. Njena ruka nae mi se opet u kosi. Raifa me je ponovo gledala u oi, a onda silno, toplo poljubila: Nikome, nikome nemoj kazivati priu! I spavaj, ne boj se, sad e ti se otac i mati vratit'!Pa se digla na prozor, apnula neto u mrak, prebacila noge napolje i iezla. uo sam pad na travu. Hladna no strujala je kroz pender. Pored mene prevaljen eref Siv-zelen-SokoZaplako sam neodoljivo i gorko.

RAMAZANSKA NO

Ahmo ima 50 godina, i ima reumu, te cim je oblacno, a ono pritisne sijevati u clanku, "k'o da mi kogod usijanom letvom probija ruku". Ahmo ide polako, kao covjek koji je dotrajao. Ahmina brada je bijela a alvare Ahmo ne moze da "saleti" ima vec dvije godine i stoga su mu gace oko nogu otrcane i pocrnjele od crnog zivota. Ahmo se promece nekako iz dana u dan, dao bi djecu na kole ("nek njima barem ide potaman, kad meni nije moglo"), ama ne zna kako to ide i ko ce njih tamo u tudjem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne njive se ne da deverati, a ne mogu citav vijek docerivati kasablijama drva kao to je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog cela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promece iz dana u dan. A sad je ramazan i noc, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka, s onu stranu duvara rzu konji, tala zaudara kroz otkrinuta vrata i konjski zadah iri se medju ljudima. Cita se pjesmarica, zijevaju prilike u hanu a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi citav svijet, on se trgnuo cutljiv i unezvijeren, nastavivi da prati jednolicno placno nabrajanje stihova to ih je neko iz ugla otezao.Bajko je svlacio "kalauzu" niz rijeku, citav dan se natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naotrila, nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi jo negdje capinom mlatnuti, dobro mlatnuti - a sve je to jo za vecerom utihnulo u njemu i, eto, sad tromo oputen sjedi i njie se polako u ritmu deseterca.Camil kako zna za se dolazi svakog ramazana u han, slua pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve pjesme i sve stihove to su se ikad procitali pa iz noci u noc prati pjevaca zazmurivi, i tek ponegdje prekine:- Stan' der, dina ti, priskocio si ono: "Dize Halil cordu dimiskiju". Zna Camil napamet sve, a opet se ne bi ni po koje pare rastao od ovih dugih noci uz dim, sivih snova i melodija. Zna Camil ta ce se citati iz rasute Sadikove pjesmarice, on odlucuje kojom da se pocne, on pazi, popravlja i tako zivi kroz otegnute ramazanske noci.

Slua i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, ledja mu utrnula i sve mu se negdje ba u tim ledjima objanjava, kako je teko kad insan kupi djubre po sokacima pa ga na sebi u sepetima iznosi na njivicu. I jo ledja pricaju Sejidu nerazgovjetne price o tome kako je teko danas kupiti fes pa da ima trista dimiskija... Sejid slua i ne slua, a toplo je tu, medju ljudima, i nekako sve svejedno...Odmjereno pjevanje. Pokrece se jedva vidljivo vijenac navoranih lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed... Han die znojem, pjesmom i upljuvcima.Sa hrastovih greda toci se odjek. Godine, stoljeca, starine, ljudi, podvizi, junatva. Pjesma se rairila u prostoru, obavila glave, pokrece ih, nosi ih, baca...Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. Camil puste zelje, Sejid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke iz Kasimovog ducana. Hamid je doao okaharen, Hamdo mucan, Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema, ljudi po danu dobro vide tegobe a u noci je gust mrak i ta bi se ucinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i Camil i Sejid, pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to zatomiti.Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne tuge.Camil po sto puta na dan odhukne i teka mu psovka izleti iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije svake psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga Camila uhvati tjeskoba.Sejida i ne zovu drukcije nego: "Eh, da mi je..."Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog iljka voda piti kao da vri, a njemu se cini da je kriv i izmahuje...Traze premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz ui, drazi i cudno umiruje, a daleki, nestvarni dani ozivljuju iza sputenih trepavica, meko i toplo miluju otezale misli.- Boze mili, na svemu ti fala,Ili grmi il' se zemlja trese?Tiho, ujednaceno disanje, duga zapijevanja, nepomicnost, sve se to pretvorilo u kadifen pokrivac i blagom tezinom pritiskuje umorne ramazanske dane, to jenjavaju u pognutim mozgovima.Ahmo se izgubio u maglenim daljinama.Sejidu drago to Hrnjici niko nita ne moze, pa zaboravio i djubre i tegobe i sav se u mislima natisnuo za nekakvim nevidljivim djogatom.Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junatva pa ne umije da se makne. Tale Licanin umjesto njega bije...Camil kopa po svom praznom i uzaludnom zivotu: "Eh, pusto tursko".Han se nadvio nad starinsku pjesmu to ispunjava djetinjske, pradavne zelje i hrani se necim lijepim, nepoznatim, cega nema u ovom naem zemanu."A to mu je puce pod gr'ocemUz njega se vidi vecerati,U ponoci kao i u podne".- Eh, pusta zevka, aman jarabi.Sjede tamo ljudi i pue, neko duhan a neko sasueno krukovo lice, sluaju pjesmu i uspavljuju se. A noc polegla po sokacima, troma ramazanska noc i neciji starinski kao prst debeo sat sjecka tu noc pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha."Ni brat brata poznati ne moze,A kamoli Turcin kaurina".Ponoc. Ljudi su izgubili svoje juce i sutra. Slike sve zivlje, sve brze lete, boje poigravaju, mnogo boja ara razigrane utvare, kovitlaju se sablje i handzari i sve se najzad pocinje da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteracka kajda i hrkanje i sipljivi dahovi i onaj neodredjeni um noci to se u sitne sahate osjecaju svuda po prostoru, stopilo se to u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih ocnih kapaka uporno namece misao da mu je nena pricala nekakvu pripovijetku jo dok je bio dijete i da je ta prica sasvim nalik na ovo brujanje, a opet nekako ne moze da potrefi ta li je to u toj prici.Gluho doba. Rijeci koje vie niko ne cuje.Onda utihnu.Zaboravljeni i izmiljeni dogadjaji lutaju medju cadavim zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore.Isprepleli se snovi fantasticno. Prostor je pun ljudi i snova.- Bajko je trznuo rukom k'o capinom -Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.

Lukina odlukaPuzao ivot kao dijete po mranoj kolibi, trao preko livada, gonio i kotrljao obrue niz ariju, bujao, budio krv, gledao djevojke, plakao za majkom, cijepao drva, zrio, sjekao baskije, spavao u potleuici, na zemlji, u jami, sjedio po hanovima, krio se od umara, vukao se lijeno, neumiven, a jednoga dana zaustavi se i drmnu Luku: A sada ta sad?Ljudi su do toga dana govorili: Ama, onaj Luka, biva, ba opet nasamari Reid-efendiju. E, vela havle, vela havle! Donio mu neki dan u akam etiri baskije, kaz'o mu da ga lugar ganja i tamo-amo, prodade mu hin. A kad sutra dan baskija nidje! Evo l ti opet u mrak Luke, kobajagi s novim baskijama. Reid-efendiji trebalo ograditi vrt, Luka ga saletio i k'o udi se e nestadoe one sinonje baskije, a efendija i jest merhametli srca, saali se na fukaru pa ponova uze. I mahsus ostavio ene da uva. A ujutro, ene crklo a baskija nie. E, vela havle, vela kuvete! to je vlae, de! Ma, more bit da i nije on. A eto, Bog ga je pokar'o. Haman je ost'o bez kuce. Vjetrovi mu je odnijeli. Ja e spava sad? U onoj rupi od temelja. Uh, brt'e, pa zima je! Mahal mu je! Ne bude Vala, ako je i druga vjera, opet njekako teko insanu. Jah! ta e!A sada Luka sjedi u hladnom hanu, Salko im je podvalio: umjesto drva stavio u pe karbit-lampu i svijetli kao da vatra gori sve u esnaest, a zima je i drhtavica, i sve neto kljua u Luki: A sad. ta sad?I pita Seid, nosa, bogzna koji put, Luku: Pa kako to bi, bolan ne bio. e te taksirat snae. Ma, brate, razvali Luka, a na licu mu blato od zemlje, jer se troi koa kad se o'ek priesto umiva, ta u ti priati? Kua bila slaba, a na brijegu, pa kad udarie vjetrovi (a laju ko enci oko kue), a ona se ljulja, ljulja. Vioh ja da e bit svata, izaoh, a vjetar me sve nosi. I kad poe pucketati u brvnima, meni bi neto ao, svejedno to sam sm, opet mi je bila draga, ama eto, zapucketa i slomi se, a ja onda u rupu, a ozgor tahte, i jedva zaspah. Smrdi ona zemlja, brate, a i zima e sada i vie se ne mere. A kako' zimi baskije sje i kome trebaju? Pa ti, opet, ima ono njivice, a kako je nama koji nejmamo nita? Ma nijesam je sij'o ima dvi godine. Okle mi? Eno je za pet stoja ko god hoe. ta u od nje? A ne znam ni kad sam porez platio. Zna da sam od cijepanja ivio k'o bubreg u u ubretu!Pribili se uz pe prevareni svjetlom iz nje i elja da se ogriju raste k'o brdo, dlanovi svaki as pljeskaju mravo, tanko tijelo peice i kroz tiinu Luki kljua: A sad?Zima e, svijet ne ograuje vie njive ni vrtove, baskije nikome nisu potrebne, a kad ovjek ostane bez kue i na jednoj njivici, e Boga mi, valja dobro prokontati ta bi se.Salko urijetko govori. Zato uvijek najpametnije kae. Ono, kad pria da su u Slavoniji karpuze etiri metra duge a osam iroke, moe mu i ne vjerovati, ali kad savjetuje, e to je Pa hajde, Luka, u Bakovie. Sedamn'es dinara nadnica u rupi svakako ti je bit u rupi pa ja l spav'o ja l kop'o! Rudnik je jako otvoren, bie posla, a ja da i vanijera do dvije banke. Bogami ba, ta te briga! Padalo puhalo, tebi ne gine gibira: stoja heftino i krankasa. Ne budi budala. A ima kuveta. More ti durat kol'ko god hoe! Gledaj posla!uti Luka, a misao mu mrana ko no i sve neto fijue, urla kroz tu no i rui se, zaboravljene stvari proviruju i bjee i ini mu se da je u rudniku ko u noi, ko zna ta ima tamo, a neto se sjea da mu je mati kazivala o tom rudniku dok se jo prije rata u njemu radilo. Ma, nekako se ovjeku teko rastati sa ivotom i zakopat se u zemlju prije smrti. Ne vidi, brate, sunca ni mjeseca, a no ti uvijek. Luka, ne budi budala! Pare su! ta e i vako skapavati po Fojnici! A tamo je vrue. Kua je, krov je! Ne' se pokajat'!Luku glasovi udaraju, vidi da nema kud, a nesvjestan, dalek strah pred rudnikom raste u njemu i Luka se uhvatio za pe kao da e ga ona zadrati. A ono u njemu opet kljua: Ja ta e, bolan? ta e sad? Pa ljudi boji, pojede rudnik, pojede ovjeka k'o nita; kol'ko sam ja puta uo kako svijet pria gine se u jami E, za to ti ja znam re! Evo: ima porkmana. To su rudniki dini i oni kopaju, kucaju unutrima. Istom ti dig'o krampu i odvaljuje komadinu, a njegdi prid tobom u zemlji kuc! Kuc! Kuc! I sve k'o da te vodi. I dokle god hin uje prid sobom, kopaj i ne boj se, uvaju te. Ama im hin uuje iza lea, baci krampu i bii, jer e te, vjera i Bog, zatrpati pa si hela. Eto, to ti je. Je si l ti to svojim uima? Jok, vala, ama mi stari rudari kazivali, a ljudi nee lagat! Ne znam, more svata bit, ama ja ne vjerujem to neu jal vidjet jal ut! Svijet iskolan pa izmilja svata i pripada A ti, Luka, gledaj posla dvjesta vas je u rupi.I vukao se razgovor, rijei postajale sve otegnutije, zima stezala, kroz han se istezala pospana ravnodunost i pritiskala one kapke. Eto, Luka, nekakvo ebe, pa more ovdje prispat! Kada su se svi dokazi rasplinuli u slatkom opruanju kvrgavih monih lea, Luku je ravnomjerno uspaljivalo: A sssad! ta sssad?Gegucajui sporo, korakom laganim kao to su mu i rijei bile, otiao je sutradan u Bakovie. Primili su ga, zapisali mu ime i rekli: A sad