Upload
domagoj-pavlik
View
209
Download
24
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Izabrane pjesme , Jesenjin
Citation preview
S. A. Jesenjin (1895.-1925.)
Pjesme
2 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Doviđenja prijatelju, doviđenja
Doviđenja, dragi, doviđenja
ti mi prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak, bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
nemoj da ti bol obrve povije,
umrijeti nije ništa na ovome svijetu nova,
ali ni ţivjeti nije baš novije.
3 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Pismo majci
Jesi l’ ţiva, staričice moja?
Sin tvoj ţivi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski noţ
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam njeţan,
i srce mi ţivi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
4 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek' miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren ţivotom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim ţarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
-1924.-
(Dobriša Cesarić)
5 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Ti ne voliš i ne žališ mene
Ti ne voliš i ne ţališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni njeţne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne ţeli,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
6 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tuţne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
moţda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliţe pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne moţe planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
-1925.-
(Golob)
7 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Pjesma o kuji
Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero malih,
riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala njeţna;
od trbuha njene topline
voda se topila snjeţna
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
8 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.
-1915.-
( Krklec )
9 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Što sam? Tko sam?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
ţivio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih ţelja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako traţeć neku srodnu dušu.
vezan protiv ţelje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
10 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
-1925.-
( Gerić )
11 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Ispovijest mangupa
Ne moţe sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.
Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.
Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko ţestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.
I tada mi se u ţiv spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje ţive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raţ u polju
ko proljetni daţd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
12 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
za svaku ruţnu riječ i povik protiv mene.
O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poruţnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
noţicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.
Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.
Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
13 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
i zvonka kreka ţaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjeţ i snen.
Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
ţeljan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svjeţe snaţne kore?
A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.
Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raţi.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto njeţno htio da vam kaţem.
14 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti ţali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluţeni,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.
Ţelim biti ţutim jedrom
U zemlju koju plovimo.
-1920.-
(Gerić)
15 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Haljina modra
Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.
Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."
Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.
Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."
-1925.-
(Golob)
16 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
LISICA
A. M. Remizovu
Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.
Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.
Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz dţbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.
Nad njom ko ţuna kruţila je magla.
Vlaţno se veče ţarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.
Ko baklja ţuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.
-1915.-
( Krklec )
17 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Majčino pismo
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leţi pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draţe bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
18 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ţenu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
19 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draţe bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
20 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu
Tad bi se ţivjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ţenu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
Ja guţvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
21 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Odgovor
Starice mila,
ţivi ko i prije.
Njeţno me dira
tvoja ljubav ţiva.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega ţivim
i o čemu to snivam!
U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.
O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti ţeliš leći,
22 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.
Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloţi
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni ţene, ni druga.
Najdraţe od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.
23 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.
No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
traţio sam kavge
i pio svako veče.
24 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
O, probudi me ...
O, probudi me rano sutra,
strpljiva, briţna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.
Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.
Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.
O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.
25 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.
-1917.-
( Vitez )
Sestri Šuri
U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je njeţan, tih i sneni.
Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da ţivim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.
26 | S . A . J e s e n j i n - P j e s m e
Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna njeţnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.
Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.
-1925.-
( Prica )