s3.amazonaws.com · Web viewGodine koje su u plavoj boji nisu navedene na mjestu gdje se spominje ime akta, ali sam si svejedno uzeo truda da ih saznam i nadopisem ovdje. Iako beskorisne,

Lista za odstrel

Međunarodno pravo

© 2011 All human and animal rights carefully reserved and preserved

Imena nekih dokumenata se ponavljaju posto je lista pisana sa namjerom da sluzi ponavljanju uz knjigu (Sa druge strane, neke stvari nisu napisane iz dva razloga. Pobjegle su mi i ispricavam se zbog toga. Drugi je razlog da su spomenute negdje drugdje u širem kontektsu. Primjerice, na str. 38 prve knjige se prica o nekim pravilima o rangu diplomatskih zastupnika, a ta ista pravila ekstenzivno se obraduju u 2. knjizi; kod prava oružanih sukoba u 3. knjizi cijelo vrijeme se ponavljaju Zenevske konvencije iz 1949. itd...).

Jako mali broj stvari u biljeskama ne postoji u knjigama...nazovimo to posljedicom mog OCD-a i gotta-catch-`em-all-pikachu sindroma. But fear not...bit ce ocito kada se pojavi. Nekada te iste biljeske nemaju smisla i ne znace nista, ali stavio sam svuda barem nesto kako bih naglasio u kojem kontektsu se pojavljuje u knjizi.

Godine koje su u plavoj boji nisu navedene na mjestu gdje se spominje ime akta, ali sam si svejedno uzeo truda da ih saznam i nadopisem ovdje. Iako beskorisne, mogu posluziti kod kronoloskog sortiranja ako se ikada pojavi potreba.

Knjiga 1. Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 1, 2. izd., Zagreb, 2010. Knjiga 2. Andrassy, J., Međunarodno pravo, Zagreb, 1990.Knjiga 3. Andrassy, J., Bakotić, B., Seršić, M., Vukas, B., Međunarodno pravo 3, Zagreb, 2006.Knjiga 4. Lapaš, D., Pravo međunarodnih organizacija, Zagreb, 2008.

Breeder

2011.

1 | P a g e

KNJIGA 1.Ime Godina Tko, kome, zašto, čemu... Str.Haaške unifikacijske konvencije Kolizijska pravila koja rješavaju problematiku

kojom se bavi međunarodno privatno pravo uvijek su unutrašnje pravo, pa i onda kada se sporazumno uglavljuju između više država putem ugovora kao što su i ove konvencije. Ima ih mnogo stoga nije navedena neka određena godina.

2.

Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata 1949. Zabranjuju posebne sporazume koji bi bili na štetu onih prava koja su osigurana u konvencijama u korist zaštićenih osoba.

8.

Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora

1969/86 Izrijekom priznaju postojanje apsolutno obvezatnih normi međunarodnoga prava.

8.

Statut Međunarodnog kaznenog suda 1998. Intenzivni razvitak međunarodnog kazenog prava kulminira osnivanjem ovoga suda.

11.

Statut Međunarodnog suda 1945. Odredba o izvorima prema kojima je trebao suditi Stalni sud međunarodne pravde preuzeta je u Statutu ovoga suda.

17.

Washingtonska pravila 1871. Stvorene norme za arbitražu u Alabamskom sporu, kasnije općenito priznata.

22.

Status Stalnog suda međunarodne pravde 1920. Navodi se i treći izvor prava uz ugovorno i običajno: opća načela prava priznata od civilizarnih naroda.

23.

Rezolucija o međunarodnim tekstovima koji imaju pravni značaj u odnosima između njihovih tvoraca i o tekstovima koji nemaju takav značaj

1983. Rezolucija Instituta za međunarodno pravo koja se bavi pitanjima povezanih sa postankom i postojanjem izvora međunarodnoga prava kroz znanstvenu prizmu.

26.

Rezolucija o rezolucijama Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

1987. Rezolucija Instituta za međunarodno pravo koja se bavi pitanjima povezanih sa postankom i postojanjem izvora međunarodnoga prava kroz znanstvenu prizmu.

26.

Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice

1957. Tzv. Rimski ugovor. Primjer kako akti organa neke međunarodne organizacije mogu imati neposredni obvezujući učinak i unutar internih pravnih sustva država članica.

28.

Povelja Ujedinjenih naroda 1945. Primjer kako donošenje obvezatnih odluka za države članice može biti povjereno pojedinom organu i u pogledu rješavanja konkretnih problema iz određenogpodručja djelovanja. Povelja predviđa da će članovi prihvaćati i izvršavati odluke Vijeća sigurnosti. Te odluke se odnose na slučajeve prijetnje miru, narušenja mira i čina agresija.

29.

2 | P a g e

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora

1982. Stupila je na snagu tek 1994. Konstitutivni ugovori često propisuju da će se u njihovu krilu donositi pravila opće prirode, no obvezatnost ovisi o pristanku države. Postoje i suprotni primjeri gdje usvojena pravila obavezuju sve države članice, a jedan od njih je Međunarodna vlast za morsko dno koja donosi „pravila, propise i postupke“ koji se odnose na „ispitivanje, istraživanje i iskorištavanje“ podmorja izvan granica nacionalne jurisdikcije.

29.

Konvencija o uređenju djelatnosti u pogledu mineralnih bogatstava Antarktika

1988. Još jedan primjer za obvezatne odluke koje donosi Komisija za mineralna bogatstva Antarktika. Odluke se odnose na pitanje zaštite okoliša, donose se tročetvrtinskom većinom, a samo u nekim slučajevima konsenzusom.

29.

Sporazum o zaštiti bilja na području jugoistočne Azije i Tihog oceana

1957. Primjer kada se tijelima daje ovlast da mijenjaju pravila koja su države usvojile sporazumno. Odboru osnovanom na temelju tog sporazuma u krilu FAO dano je pravo da običnom većinom mijenja pravila iz priloga A (popis biljnih boesti i nametnika).

29.


1982. Pravičnost kao dio sadržaja samih pravila međunarodnih prava. Navode se dva primjera iz ove konvencije: Razgraničenje isključivog gospodarskog pojasa (i epikontinentalnog) te plaćanje i doprinosi s obzirom na iskorištavanje epikontinentalnog pojasa izvan 200 milja.

32.

Statut Međunarodnog suda 1945. Pravičnost se pojavljuje kao izvor načela. Dopuštena je samo kada je predviđena. Prema Statutu sud može suditi ex aequo et bono, ne primjenjujući međunarodno pravo, ako o tome postoji sporazum stranaka.

33.

Konvencija o pravu mora 1982. Predviđa mogućnost ex aequo et bono uz sporazum stranaka za sva pravosudna tijela koja po Konvenciji imaju nadležnost rješavati sporove o tumačenju ili primjeni konvencije.

33.

Westfalski mir 1648. Primjer za prigodnu kodifikaciju. 37.Pariška pomorska deklaracija 1856. Primjer za djelomičnu kodifikaciju. 38.Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika 1864. Primjer za djelomičnu kodifikaciju. 38.Petrogradska deklaracija o zabranjenim projektilima

1868. Primjer za djelomičnu kodifikaciju. 38.

Prva Haška mirovna konferencija 1899. Rad ove konferencije je primjer planski izvedene i usvojene kodifikacije manjih odsjeka(4 glavna dijela i 3 deklaracije). Može se smatrati i prigodnom pošto je temeljni cilj bio uspostavljanje trajnoga mira.

38.

Druga Haška mirovna konferencija 1907. Rad ove konferencije je primjer planski izvedene i usvojene kodifikacije manjih odsjeka (13 dijelova od kojih je 12 ratificirano i stupilo na snagu te 2 deklaracije). Može se smatrati i prigodnom pošto je temeljni cilj bio uspostavljanje trajnoga mira.

38.

3 | P a g e

Londonska pomorska deklaracija 1909. Kodifikacijski pokušaj Londonske konferencije na kojoj je usvojena ova Deklaracija nije uspio zbog nedostatka ratifikacije Deklaracije.

38.

Povelja UN-a 1945. Opća skupština potiče proučavanje i daje preporuke kako bi se poticao progresivni razvoj međunarodnoga prava i njegova kodifikacija.

39.

Londonski ugovor o kažnjavanju glavnih ratnih krivaca

1945. U sporazumu je sadržan i Statut Međunarodnog vojnog suda.

39.

Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda

1970. Opća skupština UN može nešto što već vrijedi kao pravo (neka načela ili pravila) skupiti u nekom teksu koji ona sama odobri i prihvati u obliku rezolucije. Tako je i ova deklaracija sadržavana u rezoluciji 2625 (XXV.).

40.

Statut Komisije za međunarodno pravo 1947. Osnovana od strane Opće skupštine UN. Određuje pojmove „progresivni razvoj“ i „kodifikacija međunarodnog prava“.

40.

Konvencija o sigurnosti Ujedinjenih naroda i pridruženog osoblja

1994. Poseban odbor koji je osnovala Opća skupština je pripremio ovu deklaraciju.

43.

Ženveske konvencije o zaštiti žrtava rata 1949. Primjer metode rada pri kodifikaciji. Isto se pristupilo kod dvaju Dodatnih protokola iz 1977.

44.

Ugovor između lagaša i Uma 2500. pr.K.

Primjer ugovora iz staroga vijeka. Uma priznaje nove granice, nastale nakon rata. Pojavljuje se i institut jamstva ispunjenja međunarodnih ugovora, pri čemu se kao jamac javlja akadski kralj Mesilim. Za ostale primjere pogledati knjigu.

46.

Delska amfiktionija 1100. pr.K.

Amfiktionije su bili savezi grčkih plemena u doba prije polisa. Delska je najvažnija.

47.

Westfalski mir 1648. Važna etapa u razvoju međunarodnog prava jer je njime i sa formalne strane izbrisan svaki trag univerzalitičkog gledanja srednjeg vijeka.

49.

Prva Ženevska konvencija 1864. Dolaze do izražaja humanitarni interesi. 51.Bruxellski opći akt o suzbijanju trgovine robljem

1890. Dolaze do izražaja humanitarni interesi. 51.

Pariška pomorska deklaracija 1856. Pariški kongres, uvodi međunarodnu kontrolu ušća Dunava i neutralizaciju crnoga mora (neutralizacija se ukida nakon otkaza rusije).

52.

Brian-Kelloggov pakt 1928. Mnogostrani ugovor, zabranjuje rat. 54.Pakt Saavedra Lamas 1933. Mnogostrani ugovor, zabranjuje rat. 54.Ženevski opći akt 1928. Upućuje na mirno rješavanje sporova. 54.Državni ugovor o uspostavljanju nezavisne i demokratske Austrije

1955. Beč, osnova trajne neutralnosti Austrije, ugovorena zaštita hrvatske i slovenske manjine.

55.

Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948. U sustavu UN-a dana je velika pažnja pravima čovjeka i ta se zaštita inaugurira i razrađuje ovom deklaracijom.

73.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim slobodama

1966. Razrađena su prava iz Opće deklaracije o pravima čovjeka. Uz ovaj pakt izrađen je i fakultatitvni protokol kojim se pojedincima daje pravo da podose svoje žalbe izravno Odboru za prava čovjeka. No ni tu nije pojedincu dan položaj stranke.

73.

4 | P a g e

Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda

1950. Još jača jamstva su dana pojedincu nego li u Međunarodnom paktu o građanskim i politčkim slobodama. Na temelju te konvencije pojedinci imaju pravo izlaziti pred Europski sud za prava čovjeka.

73.

Završni helsinški akt 1975. Donesen na Konferenciji za sigurnost i suradnju u Europi (KESS). Taj akt sadržavao je temeljna načela uspostavljne suradnje europskih država, ali nije bio međunarodni ugovor. KESS-u je na sastanku u Budimpešti 1994. bez usvajanja bilo kakvog ustavnog akta, dan naziv Organizacije za sigurost i suradnju u Europi (OESS).

75.

Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik

1951. Izričito priznavanje pravne sposobnosti Zajednice. 76.

Versajski mirovni ugovor 1919. Reparacijsku komisiju kao pojedini međunarodni organizam neki pisci su smatrali subjektom međunarodnog prava.

76.

Mirovni ugovor u Lausanni 1923. Komisija za tjesnace je kao i Reparacijska komisija smatrana subjekom međunarodnog prava.

76.

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija

1986. Svaka međunarodna (međuvladina) organizacija ima pravo zaključivanja ugovora. Jedino ograničenje je moguće njihovim vlastitim ustavnim pravilima.

77.

Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama

1975. UN kao i neke druge međunarodne organizacije mogu primati i slati zastupnike. Ova konvencija bavi se upravo time te definira izraz „univerzalna međunarodna organizacija“.

77.

Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske

1991. 26. lipnja Sabor Republike Hrvatske provodi odluku donesenu na referendumu održanom 19. svibnja.

82.

Ustavna odluka Republike Hrvatske o suverenost i samostalnosti

1991 26. lipnja Sabor Republike Hrvatske provodi odluku donesenu na referendumu održanom 19. svibnja.

82.

Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ

1991. Donesena nakon isteka moratorija 8. listopada 1991.

82.

Rezolucija „priznanje novih država i novih vlada“

1936. Usvojio ju je Institut za međunarodno pravo, u Rezoluciji se definira priznanje države.

91.

Deklaracija o Smjernicama za priznanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu

1991. Države članice Europske zajednice su ovom deklaracijom usvojile uvjete za priznanje novonastalnih država u vrijeme raspada nekih višenacionalnih europskih federacija.

94.

Deklaracija o Jugoslaviji 1991. Europska zajednica i države članice priznale su neovisnost onih jugoslavenskih republika koje su ispunjavale uvjete predviđene u ovoj deklaraciji.

95.

Mirovni ugovor sa Japanom 1951. Mirovni govor u San Franciscu koji je Japan potpisao sa Saveznicima. Primjer je primjene pravila retroaktivnosti od strane japanske komisije za preispitivanje presuda pljenovnih sudova u vezi sa zapljenom brod sa „Santa Fe“

99.

5 | P a g e

Haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu

1907. Težnja da se i u građanskim ratovima - bez obzira na priznanje ustanika - moraju primjenjivati neka temeljna pravila međunarodnog prava o humaniziranju ratovanja. Temelj te težnje se može pronaći u tzv. Martensovoj klauzuli u uvodu uz ovu konvenciju.

102.

4 Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata 1949. U oružanom sukobu koji nema značaje međunarodnog sukoba, a izbije na području neke države svaka stranka se treba držati nekih temeljnih pravila koja se nabrajaju u tim konvencijama. Dopunski protokol II (1977) se odnosi na žrtve nemeđunarodnih sukoga. Primjena tih pravila nabrojanih u konvencijama i protokolu ne ovisi o prizanju, njih se automatski moraju držati svaka stranka tih ugovora.

102.

Sporazum o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.

1995. Potpisan je između Hrvatske i predstavnika pobunjenog srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Zaključen je uz jamstvo predstavnika UN-a.

103.

Deklaracija o načelima organizacije privremene samouprave

1993. Primjer zaključivanja ugovora od strane oslobodilačkog pokreta. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) potpisala je dekalariju sa Izraelom u Washingtonu. Predviđa se povlačenje izraelskih vojnih snaga iz područja Gaze i Jerihona, te uspostavljanje samouprave Palestinaca u tim područjima.

105.

Deklaracija međunarodnog prava 1792. Jedan od prethodnika nacrta deklaracija o temeljnim pravima država. Izradio ju je opat Grégoire na poziv francuskog Konventa, ali nije bila prihvaćena.

108.

Deklaracija velikih načela međunarodnog prava Alejandra Alvareza

1930. Samo nacrt poznatog čileanskog pravnika, nikako pozitivno pravo. Godina ne znači ništa definitivno, 1930. je počeo promovirati okolo tu Deklaraciju.

108.

Konvencija Sedme panameričke konferencije u Montevideu o pravima i dužnostima država

1933. Kodificirano partikularno pozitivno pravo. 108.

Akt Međuameričke konferencije o problemima rata i mira

1945. Kodificirano partikularno pozitivno pravo. 108.

Povelja Organizacije američkih država o temeljnim pravima i dužnostima država

1948. Bogota, kodificirano partikularo pozivitno pravo. 108.

Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi

1975. Završni helsinški akt...iako nije međunarodni ugovor, pa sam ne stvara pozitivo pravo, ponavlja mnoga temeljna prava i dužnosti država iz Povelje UN i regionalnih dokumenata.

Pet načela 1954. Primjer izjave o koegzistenciji, „pet načela“ su nabrojena u izjavama Ču En-laj – Nehru i Ču En-laj – U Nu. U knjizi naravno ne piše tko ili što je to. Nehru je bio prvi indijski premijer, a U Nu prvi premijer Burme. Pretpostavljam da Ču En-laj predstavlja titulu premijera, ali ne mogu nigdje naći išta o tome.

108.

Deklaracija o unapređenju svjetskog mira i suradnje

1955. Konferencija azijskih i afričkih zemalja u Bandungu, sadrži 10 načela.

109.

6 | P a g e

Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda

1970. Tzv. Deklaracija sedam načela. Kodifikacija temeljnih načela o pravima i dužnostima država.

110.

Povelja o ekonomskim pravima i dužnostima država

1974. Odredbe povelje zasijecaju u razna područja. Ovdje se spominje samo u sklopu temeljnih prava država.

111.

Deklaracija o općoj sigurnosti 1943. Moskovska konferencija ministara vanjskih poslova triju savezničkih velesila, prihvaća načelo „suverene jednakosti“ kao jedan od temelja buduće opće međunarodne organizacije. To načelo je stavljeno na prvo mjesto među načelima Povelje UN-a.

113.

Atlantska povelja 1941. Zajamčuje svakom narodu da izabere oblik vladavine po svojoj volji. Kao cilj uprave nesamoupravnim područjima stavlja njihovu samoupravu i neovisnost (za starateljska područja).

114.

Rezolucija o trajnoj suverenosti nad prirodnim bogatstvima

1962. Rezolucija 1803 (XVII) donesena u UN-u, temeljni dokument o pravu svake države da raspolaže svojim prirodnim bogatstvima.

116.

Deklaracija o nedopustivosti intervencije u unutrašnje poslove država i zaštiti njihove nezavinosti i suverenosti

1965. Izriče da nijedna država nema pravo izravno ili neizravno intervenirati u unutarnje ili vanjske poslove druge države. Slični izrazi upotrijebljeni su i u Deklaraciji sedam načela.

119.

Dunavska konvencija 1948. Primjer gdje se pravi razlika u korist neke osobite važne države. Kao što su Povelju UN-a prvo potpisale velevlasti tako je i ovo konvenciju prvo potpisao Sovjetski savez.

121.

Deklaracija o nesamoupravnim područjima 1945. Ušla je u Povelju UN-a (Glava XI, čl. 73.-74. Povelje Ujedinjenih naroda). Tako čl. 73 nalaže državama koje upravljaju nesamoupravim područjima određene obveze.

140.

Deklaracija o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima

1960. Njome Opća skupština UN-a svečano proglašava potrebu da se brzo i bezuvjetno dokonča kolonijalizam u bilo kojem obliku.

154.

Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba

1949. Dopunski protokol iz 1977. proglašava borbu protiv kolonijalne dominacije, strane okupacije i rasističkih režima međunarodnim oružanim sukobom što znači da se na njega primjenjuje cjelokupno međunarodno humanitarno ratno pravo.

155.

Deklaracija vlade Laosa 1962. Laos se obvezao da očuva neutralni status. Deklaracija je potvrđena na Konferenciji o Laosu u Ženevi izjavom velevlasti i drugih država sudionica.

164.

Ugovor o miru i suradnji između Laosa i Vijetnama

1977. Formalno ukinuta neutralnost Laosa. 165.

Mirovni ugovor u Versaillesu 1919. Priznata neutralnost Švicarske. 165.

7 | P a g e

Moskvovski memorandum 1955. Austrija se obvezala da će dati deklaraciju o trajnoj neutralnosti takve vrste kakvu primjenjuje Švicarska, i da će za taj svoj položaj tražiti priznanje drugih država.

165.

Lateranski ugovor 1929. Područje Vatikanskoga Grada postaje neutralno i nepovredivo.

165.

Sporazum između Malte i Italije 1980. Postignut je razmjenom nota. Tim sporazumom Itaija priznaje i jamči neutralnost Malte.

165.

Ugovor o neutralnosti Luksemburga 1867. Neutralna država je dužna braiti svoju neutralnost i oružjem, ako je napadnuta, no prema opće pravu može se i tu neka država ograničiti. Prema ovome ugovoru utvrde u Luksemburgu su proglašene nepotrebnima, a Luksemburg se također obvezuje da neće održavati niti podizati nikakve vojne građevine.

166.

Mirovni ugovor s Italijom 1947. Osnovan je Slobodni Teritorij Trsta. Stupanjem na snagu samoga ugovora prestaje suverenost Italije nad tim područjem.

170.

Londonski Memorandum o suglasnosti 1954. Potpisale su ga Velika Britanija, SAD, Italija i Jugoslavija. Njime je obavljena podjela teritorija Slobodnog Teritorija Trsta između Jugoslavije i Italije.

173.

Osimski ugovor 1975. Ovim ugovorom između Jugoslavije i Italije konačno je konsolidirano stanje utvrđeno Londonskim memorandumom.

174.

Garancijski zakon 1871. Talijanska vlada jednostrano je uredila položaj pape.

176.

Lateranski ugovor 1929. Papi je ustupljeno vrlo malo područje, koje nosi ime Država Vatikanskoga Grada. To je područje ujedno neutralizirano.

177.

Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba

1954. Sveta stolica je stranka ovoga ugovora. 178.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima


Bečka konvencija o konzularnim odnosima 1963. Sveta stolica je stranka ovoga ugovora. 178.Europska konvencija za zaštitu arheološke baštine


Ugovor o pravnim pitanjima 1996. Ugovor između Svete Stolice i Hrvatske 178.Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službenika

1996. Ugovor između Svete Stolice i Hrvatske 178.

Ugovor o suradnji u području odgoja i kulture

1996. Ugovor između Svete Stolice i Hrvatske 178.

Ugovor o gospodarskim pitanjima 1998. Ugovor između Svete Stolice i Hrvatske 178.Deklaracija Konferencije Ujedinjenih naroda o čovjekovu okolišu

1972. U vezi sa međunarodnim pravom susjedstva očituje se u ovoj deklaraciji da su države dužne osigurati da djelatnosti na području pod njihovom jurisdikcijom ili nadzorom ne uzrokuju štetu okolišu drugih država ili okolišu područja izvan granica njihove jurisdikcije.

185.

8 | P a g e

Ugovor između Rusije i Perzije 1828. Perzija (danas: Iran) priznala je Rusiji isključivo pravo da drži ratne brodove na Kaspijskom moru. Kad se sovjetska Rusija 1921. odrekla svih neravnopravnih ugovora carske Rusije, priznato je Iranu pravo da i on drži mornaricu na Kaspijskom moru.

194.

Sporazum o razgraničenju dna i podzemlja sjevernog dijela Kaspijskog mora između Rusije i Kazakstana

1998. Države su se sporazumjele na osnovi načela ekvidistancije, korigiranog načelom pravičnosti. Detaljna crta razgraničenja ustanovljena je protokolom iz 2002. uz taj sporazum.

194.

Sporazum o razgraničenju dna i podzemlja Kaspijskog mora između Kazakstana i Azerbajdžana

2001. Detaljniji protokol je zaključen 2003. 194.

Sporazum o razgraničenju dna i podzemlja Kaspijskog mora između Rusije i Azerbajdžana

2002. Detaljniji protokol je zaključen 2003. 194.

Sporazum o razgraničenju dna i podzemlja Kaspijskog mora između Rusije, Kazakstana i Azerbajdžana

2003. Trostrani sporazum. Ostale države uz obalu Kaspijskog mora (Iran i Turkmenistan) nisu za sada sklopile nikakve sporazme.

194.

Rezolucija Skupštine šefova država i vlada Organizacije afričkog jedinstva

1964. Proširenje primjene načela uti possidetis i na Afriku.

195.

Konvencija o razvoju vodenih snaga koje zanimaju više država

1923. Potpisana pod okriljem Lige naroda. 200.

Rezolucija „Upotreba nemaritimnih međunarodnih voda (isključujući plovidbu)“

1961. Prihvatio ju je Institut za međunarodno pravo. Pravila predložena ovim dokumentom uglavnom odražavaju postojeće običajno međunarodno pravo, ali se nastoji utjecati i na progresivni razvoj u tome području.

201.

Helsinška pravila o upotrebi voda međunarodnih rijeka

1966. Najznačajniji rezultat rada International Law Association. Pravila predložena ovim dokumentom uglavnom odražavaju postojeće običajno međunarodno pravo, ali se nastoji utjecati i na progresivni razvoj u tome području.

201.

Konvencija o pravu o upotrebi vodenih tokova za druge svrhe osim plovidbe

1966. Ova Konvencija, prihvaćena u UN-a, nije na snazi, ali sadržava niz odredi kojima se kodificiraju postojeća pravila običajnog međunarodnog prava o upotrebi međunarodnih tokova.

201.

Konvencija o zaštiti i uporabi prekograničnih vodotokova i međunarodnih jezera

1992. Prva regionalna konvencija u Europi koja se bavi problematikom zaštite i gospodarenja vodotokovima. Sklopljena je pod okriljem Gospodarske komisije UN-a za Europu. Uz Konvenciju je 1999. Usvojen Protokol o vodi i zdravlju.

203.

Barcelonska konvencija 1921. Ugovorena opća pravila o slobodi plovidbe svim rijekama, ali samo između država stranaka.

204.

Statut o režimu plovnih putova međunarodnog interesa

1921. Ugovorena opća pravila o slobodi plovidbe svim rijekama, ali samo između država stranaka te konvencije.

204.

Ugovor između Francuske i Nizozemske 1795. Francuska revolucionarna vlada proglasila je načelo slobodne plovidbe na rijekama. S obzirom na to sklopljen je ova ugovor.

205.

9 | P a g e

Pariški ugovor 1856. Načelo slobodne plovidbe, proglašeno na Bečkom kongresu, primjenjeno je na Dunav.

206.

Definitivni statut Dunava 1921. Statut je proglasio da je plovidba Dunavom slobodna i otvorena svim zastavama uz uvjet potpune jednakosti na cijelome plovnome putu rijeke kao i na čitavoj internacionaliziranoj riječnoj mreži. Briga za plovidbu Dunavom povjerena je dvjema komisijama: Europskoj dunavskoj komisiji i Međunarodnoj dunavskoj komisiji

207.

Mirovni ugovori s Rumunjskom, Bugarskom i Mađarskom

1947. Drugi svjetski rat doveo je da se pitanje Dunava iznova uredi. Ovim mirovnim ugovorima određuje se sloboda plovidbe po Dunavu za pripadnike, trgovačke brdove i robu svih država, uz poštovanje načela jednakosti s obzirom na plaćanje lučkih plovidbenih taksa, kao i na uvjete trgovačke plovidbe uopće.

208.

Konvencija o režimu plovidbe Dunavom 1948. Tzv. Beogradska konvencija, bitno mijenja prijašnji sustav Dunavskog statuta iz 1921.

208.

Konvencija u Mainzu 1831. O plovidbi na Rajni temeljna načela dana su već u posebnom prilogu uz Završni akt Bečkog kongresa (1815.). Nakon toga je plovidba bila detaljno uređena ovom Konvencijom.

209.

Konvencija u Mannheimu 1868. Temeljni akt o uređenju plovidbe Rajnom. Doživjela je nekoliko izmjena (posljednju 1979.)

209.

Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu

1958. Rezultat kodifikacijske Konferencije UN-a o pravu mora u Ženevi.

212.

Konvencija o otvorenom moru 1958. Rezultat kodifikacijske Konferencije UN-a o pravu mora u Ženevi.

212.

Konvencija o riblovu i o očuvanju bioloških bogatstava otvorenog mora

1958. Rezultat kodifikacijske Konferencije UN-a o pravu mora u Ženevi.

212.

Konvencija o epikontinentalnom pojasu 1958. Rezultat kodifikacijske Konferencije UN-a o pravu mora u Ženevi.

212.

Deklaracija o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije

1970. Opća skupština UN-a je podmorje koje je izvan svih pojasova koji pripadaju obalnim državama proglasila općim dobrom čovječanstva, za koje će jednim univeralnim međunarodnim ugovorom biti izrađen međunarodni režim.

214.

Konvencija o pravu mora 1982. Stupila je na snagu 1994. Ona između država koje su joj stranke stječe prevagu u primjeni nad Ženevskim konvencijama iz 1958.

214.

Pomorski zakonik 1994. Temeljni zakon RH kojim se uređuju brojna pitanja prava mora. Zadnja novela je donesena 2004.

217.

Ugovor o redarstvu nad ribolovom u Sjevernom moru

1882. Priznavao je najveću širinu zaljeva od samo 10 milja.

219.

Sporazum o razgraničenju epikontinentalnog pojasa u Jadranskom moru

1968. Sporazum između Jugoslavije i Italije u skladu sa pravilima Ženevske konvencije o epikontinentalnom pojasu iz 1958. I danas se ovaj sporazum primjenjuje na Republiku Hrvatsku na temelju pravila međunarodnog prava o sukcesiji.

241.

10 | P a g e

Konvencija UN-a o uvjetima za registraciju brodova

1986. Željelo se preciznije odrediti sadržaj pojma bitne veze države u kojoj se brod registrira i samoga broda.

241.

Konvencija UN-a protiv nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropskim tvarima

1988. Predviđa da se strani brod može zaustaviti i pretražiti samo uz dopuštenje države čiju zastavu vijori.

251.

Konvencija o zabrani protupravnih čina protiv sigrnosti pomorske plovidbe.

1988. Radi sprječavanja terorističkih čina na moru zaključena je ova konvencija. Uz Konvenciju je prihvaćen i Protokol o zabrani protupravnih čina protiv sigrnosti fiksnih platformi izgrađenih na epikontinentalnom pojasu.

252.

Konvencija o zaštiti podmorskih kabela 1884. Daje pravo ratnim brodovima svih država da zaustave svaki brod koji bi bio sumnjiv da se ogriješio o odredbe ugovora.

253.

Konvencija o prodaji alkohola ribarima u Sjevernom moru

1887. Suzbijanje plovećih krčma. 253.

Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćivanja

1976. Tzv. Barcelonska konvencija. Konvencija je okvirnog karaktera te donosi samo opća načela i obveze dok su detaljnije obveze sadržane u protokolima uz Konvenciju.

258.

Deklaracija o okolišu i razvoju 1992. Prihvaćena na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju održanoj u Rio de Janeiru.

258.

Agenda 21 Prihvaćena na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju održanoj u Rio de Janeiru. Sastoji se od četvrdeset poglavlja posvećenih različitim problemima okoliša i razvoja.

258.

Konvencija iz Montreuxa 1936. Detaljno uređuje režim prolaska kroz Bospor i Dardanele

261.

Ugovor o miru između Egipta i Izraela 1979. Ugovoreno je za Tiranski tjesnac da brodovi i zrakoplovi svih država imaju slobodu plovidbe i prelijetanja, koja ne smije biti ometana ii suspendirana.

264.

Ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i pod vodom

1963. Pokusi nuklearnim oružjem na otvorenom moru se protive načelu slobode mora.

264.

Ugovor o sveobuhvatoj zabrani nuklearnih pokusa

1996. Još nije na snazi, ali zabranjuje sve vrste nuklearinh pokusa na svim područjima što uključuje i otvoreno more.

264.

Mirovni ugovor u Versaillesu 1919. Fomalno potvrđuje načelo da se svi mogu služiti morem i iskorištavati njegova prirodna bogatstva.

265.

Barcelonska izjava o priznanju prava na zastavu državama koje nemaju morske obale

1921. Fomalno potvrđuje načelo da se svi mogu služiti morem i iskorištavati njegova prirodna bogatstva.

265.

Konvencija o tranzitnoj trgovini zemalja bez morske obale

1965. Osim Konvencije o pravu mora, za položaj neobalnih država bitna je i ova Konvencija.

266.

Deklaracija o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije

1970. Taj dio podmorja (Zona) ovom deklaracijom se proglašava općim dobrom čovječanstva.

268.

11 | P a g e

Sporazum o primjeni XI. Dijela Konvencije UN-a o pravu mora

1982. Sporazum je zamišljen kao međunarodni ugovor koji će biti tumačen i primjenjivan zajedno sa XI. dijelom konvencije (pravila o Zoni) kao jedan jedinstveni dokument. Zato će svaka buduća ratifikacija ili pristup Konvenciji obuhvaćati i ratifikaciju, odnosno prihvat novoga Sporazuma.

273.

Fakultativni zapisnik o potpisivanju u predmetu obvezatnog rješavanja sporova

1958. Opća pravila o rješavanju sporova glede primjene svih Ženevskih konvencija iz 1958. bila su uvrštena u ovaj posebni međunarodni ugovor.

275.

Konvencija o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala

1888. Tzv. Carigradska konvencija. Prokop je internacionaliziran i neutraliziran, otvoren plovidbi u doba mira i doba rata za trgovačke i ratne brodove svih zastava.

279.

Ugovor o miru između Egipta i Izraela 1979. Egipat se obvezuje da Carigradsku konvenciju primjenjuje na brodove svih zastava, bez ikakave diskriminacije.

283.

Ugovor o koncesiji za izgradnju Panamskog prokopa

1903. Sporazum između SAD-a i Kolumbije o gradnji prokopa na teritoriju Kolumbije koji ustupa dalekosežna prava SAD-u.

284.

Ugovor o Panamskom prokopu 1977. Temelj novoga uređenja Panamskog prokopa, sklopljen između Paname i SAD-a.

285.

Ugovor o trajnoj neutralizaciji i o upravljanju Panamskim prokopom

1977. Temelj novoga uređenja Panamskog prokopa, sklopljen između Paname i SAD-a.

285.

Francusko-njemački sporazum 1913. Prvi međudržavni dvostrani ugovor koji se bavi uređenjem zračnog prometa. Ugovor prihvaća načelo suverenosti države nad zračnim prostorom koji leži iznad njezina područja.

288.

Konvencija o uređenju zračne plovidbe 1919. Tzv. Pariška konvencija. Načelo suverenosti države nad zračnim prostorom koji leži iznad njezina područja je prihvaćeno i u ovom prvom mnogostranom međunarodnom ugovoru koji se bavi uređenjem zračnog prometa.

288.

Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu

1944. Tzv. Čikaška konvencija. U usporedbi sa Pariškom ne priznaje nikakvo načelno pravo neškodljivog prolaska i sužava mogućnost preleta (ali s mogućnosšću slijetanja) bez prethodnog odobrenja samo za zrakoplove koji ne obavljau letove u redovitom prometu, uz uvjete propisane Konvencijom. Konvencijom je također osnovana Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo.

289.

Privremeni sporazum međunarodnom civilnom zrakoplovstvu.

1944. Propis je služio tome da se popuni vremenska praznina do stupanja Čikaške konvencije na snagu.

290.

Sporazum o tranzitu u međunarodnom zračnom prometu

1944. Tzv. Sporazum o dvjema slobodama. Njime je ublažena krutost norme o isključivoj suvernosti države nad svojim zračnim prostorom.

291.

Sporazum o međunarodnom zračnom prijevozu

1944. Tzv. Sporazum o pet sloboda. Njime je ublažena krutost norme o isključivoj suvernosti države nad svojim zračnim prostorom. Zbog vrlo maloga broja stranaka ostao je mrtvo slovo na papiru.

291.

12 | P a g e

Ženevska Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu

1958. Izrijekom je određivala da se suverenost obalne države proteže i na zračni prostor iznad teritorijalnog mora.

292.

Ženevska Konvencija o otvorenom moru 1958. Sadrži odredbu o slobodi prelijetanja otvorenog mora, te pravila o piratstvu i o progonu koja se, osim na brodove, odnose i na zrakoplove.

292.

Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim činima počinjenima u zrakoplovima

1963. Tzv. Tokijska konvencija. Odnosi se na zrakoplove dok su u letu ili na području koje nije sastavni dio nekoga državnog područja. U načelu je nadležna država u kojoj je zrakoplov registriran.

294.

Konvencija o suzbijanju protupravne zapljene zrakoplova

1970. Tzv. Haška konvencija. Služi popunjavanju pravnih praznina nakon Tokijske konvencije.

295.

Konvencija o suzbijaju protupravnih čina protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva

1971. Tzv. Montrealska konvencija. Dopunjena je Protokolom za suzbijanje protupravnih čina nasilja u zračnim lukama koje služe međucivilnom zrakoplovstvu (Montrealski protokol, 1988.). Služi popunjavanju pravnih praznina nakon Tokijske konvencije.

295.

Konvencija o obilježavanju plastičnih eksploziva u svrhu otrivanja

1991. Služi popunjavanju pravnih praznina nakon Tokijske konvencije.

295.

Konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima

1972. Knjiga ništa ne spominje vezano uz ovu Konvenciju.

296.

Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača

1985. Uz Konvenciju je 1987. dodan i Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač.

296.

Okvirna konvencija o promjeni klime 1992. Protokol koji sadrži detaljne obveze stranaka usvojen je 1997. U Kyotu.

297.

Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela

1967. Tzv. Ugovor o svemiru. Temeljni međunarodnopravni akt o svemiru.

300.

Sporazum o spašavanju austronauta, vraćanju austronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir

1968. Nadopunjuje i razrađuje odredbe Ugovora o svemiru.

301.

Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti

1972. Nadopunjuje i razrađuje odredbe Ugovora o svemiru.

301.

Konvencija o registraciji objekata lansiranih u svemir

1975. Nadopunjuje i razrađuje odredbe Ugovora o svemiru. Ustanovljen je i posebni međunarodni registar svemirskih objekata.

301.

Sporazum koji uređuje aktivnost država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima

1979. Nadopunjuje i razrađuje odredbe Ugovora o svemiru. Ta nebeska tijela i njihova prirodna bogatstva proglašena su općim dobrom čovječanstva.

301.

Ugovor o Antarktiku 1959. Postavljena su osnovna načela oko ovoga kontinenta, ali se pitanje suverenosti nad pojedinim dijelovima konačno ne rješava.

318.

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora

320. Ništav je svaki međunarodni ugovor sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile protivo načelima međunarodnoga prava utjelovljenima u Poveljina UN-a

320.

13 | P a g e

Akt Chapultepec 1945. Prihvaćen na međuameričkoj konferenciji o problemima rata i mira, konstatira da su zabrana svakog osvajanja i nepriznavanje nasilnih stjecanja područja ušla među načela međunarodnog prava američkh država.

324.

Bogotska povelja 1948. Prihvatile su je američke države, prema povelji ne priznaju se teritorijalna osvajanja i posebne prednosti postignute silom ili ma kojim sredstvom prisile.

324.

Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora

1978. Definira sukcesiju država kao zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja.

326.

Bečka konvencija o sukcesiji država glde državne imovine, arhiva i dugova.

1983. Definira sukcesiju država kao zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja. Još uvijek nije na snazi.

326.

Konvencija o izbjegavanju bezdržavljanstva u vezi sa sukcesijom država

2006. Sklopljena u okviru Vijeća Europe. 331.

Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948. Proglašeno je načelo da svatko ima pravo na jedno državljanstvo.

355.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim slobodama

1966. Ugovor koji načela iz Deklaracije o pravima čovjeka prenosi u međunarodne obveze i prava, pravo na državljanstvo spominje samo u okviru odredaba o zaštiti djeteta.

355.

Konvencija o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva

1961. UN, ona predviđa svaranje organizma kojemu će se osobe bez državljanstva moći obraćati. Država stranka obvezuje se priznati državljanstvo osobe koja bi inače ostala bez njega ako je ta osoba rđena na njezinu području ili ako je rođena u inozemstvu, a otac i majka državljani su te države.

358.

Konvencija o izbjegavanju bezdržavljanstva 1961. Nacrt ove konvencije izradila je Komisija za međunarodno pravo zajedno sa nacrtom Konvencije o smanjenju slučajeva bezdržavljastva.

358.

Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka

1984. Nacrt Kodeksa zočina protiv mira i sigurnosti koji 1983. Izrađuje Komisija za međunarodno pravo predvia načelo aut judicare aut dedere, a to isto načelo je već uneseno u ovu Konvenciju

360.

Model ugovora o izručenju 1990. Pripremila ga je Opća skupština prema načelima dotadašnje međunarodne prakse. Državama se za njihove međusobne ugovore o izručenju nudi detaljan i fleksibilan model uovora.

360.

Europska konvencija o izručenju 1957. Izuzimaju se od obveze izručenja osobe za koje zamoljena država smatra da se izručenje zahtijeva zbog političkog prekršaja ili djela u vezi sa njime. Atentat na državnog glavara ili članove njegove obitelji ne smatra se političkim zločinom.

361.

14 | P a g e

Deklaracija o pravima čovjeka osoba koji nisu državljani zemlje u kojoj žive

1985. Deklaracija je prihvaćena u Općoj skupštini UN-a, u njoj su proglašena temeljna prava čovjeka koja pripadaju strancima. No prema Deklaraciji stranci uživaju samo ona prava čovjeka koja su u državi u kojoj se nalaze u skladu s njezinim domaćim pravom i međunarodnim obvezama.

362.

Konvencija o ropstvu 1926. Zaključena u krilu Lige aroda, određuje da prisilni rad ne smije dovesti do odnosa sličnih ropstvu.

365.

Dopunska konvencija o suzbijanju ropstva 1956. Potpisana je pod okriljen UN-a i dopunjuje Konvenciju o ropstvu iz 1926.

366.

Konvencija o pravnom položaju izjeglica 1951. UN, svrha joj je da se revidiraju i konsolidiraju prethodni međunarodni dokumenti o statusu izbjeglica. 1967. je privaćen Protokol uz ovu Konvenciju koji izmijenjuje definiciju izbjeglice pa definicija obuhvaća i žrtve budućih događaja.

367.

Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva

1954. Konvencija mutatis mutandis slijedi sadržaj Konvencije o pravnom položaju izbjeglica.

370.

Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948. Proglašava prava čovjeka koja su kasnije utvrđena u dva pakta o pravima čovjeka iz 1966.

372.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

1966. Stupio na snagu tek 1976. Razrađuje pojedina načela iz Opće deklaracije o pravima čovjeka. 2009. prihvaćen je Protokol uz ovaj pakt koji pojedincima i grupama ljudi omogućuje podnošenje priopćena o nepoštovanju odredaba Pakta.

373.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

1966. Stupio na snagu tek 1976. Razrađuje pojedina načela iz Opće deklaracije o pravima čovjeka. Iste godine kao i Pakt je prihvaćen i Fakultatitvni protokol koji je stupio na snagu kada i sam Pakt. Predviđa mogućnost pritužbe pojedinaca zbog kršenja Pakta od neke države stranke. 1989 prihvaćen je i Drugi fakultativni protokol kojemu je cilj ukidanje smrtne kazne.

373.

Deklaracija o ukdianju svh oblika rasne diskriminacije

1963. Prihvatila ju je Opća skupština UN-a. 378.

Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

1965. Konvencijom se razrađuju prava koja su iznesena u istoimenoj Deklaraciji.

378.

Konvencija o uklanjanju i kažnjavanju zločina apartheida

1973. Države stranke se obvezuju da se kažnjavaju djela koja su u Konvenciji opisana kao zločini apartheida, da sprječavaju poticanje na takva djela i politiku apartheida te da kažnjavaju počinitelje. Konvencija također određuje da se zločin apartheida ne smatra politiki zločinom.

380.

Konvencija o diskriminaciji u zaposlenju i zvanjima

1958. Izrađena u okviru djelatnosti specijalizirane ustanove Međunarodne organizacije rada (ILO). Obvezuje stranke da prikladnim mjerama osiguraju jednakost u zaposlenju i zvanjima radi ukidanja svake diskriminacije.

380.

15 | P a g e

Konvencija o borbi protiv diskriminacije na polju nastave

1960. Izrađena u okviru djelatnosti specijalizirane ustanove UNESCO. Obvezuje stranke da otklone svako razlikovanje, isključenje, ograničenje ili prednosti što se osnivaju na razlici rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, narodnog ili socijalnog porijekla, gospodarskog stanja ili rođenja. 1962. izrađen je i Protokol uz Konvenciju koji predviđa komisiju za mirenje i dobr usluge sa svrhom da traži miroljubivo rješenje sporova koji bi se ticali primjene Konvencije.

381.

Deklaracija o rasni i rasnim predrasudama 1978. Prihvatila ju je Opća konferencija UNESCO-a. Potvrđuje istovrsnost i zajedničko porijeklo svih ljudskih bića, te proglašava njihovu jednakost u dostojastvu i pravima.

381.

Deklaracija o ukidanju svih oblika snošljivosti i diskriminacije na temelju vjeroispovijedi ili uvjerenja


Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih migracijskih radnika i članova njihovih obitelji

1990. Prihvatila ju je Opća skupština UN-a. Temelji zabrane diskriminacije jesu: spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, narodno, etničko ili socijalno porijeklo, državljanstvo, dob, gospodarsko stanje, vlasništvo, bračno stanje, rođenje ili drugi pravni položaj.

381.

Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata

1949. Zabrana diskriminacije predviđena je i u humanitarnom ratnom pravu. Konvencija predviđa izjednačenje postupka bez obzira na rasu, državljanstvo, vjeroispovijed ili političko mišljenje.

382.

Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata 1949. Zabranjuju bilo kakvo nepovoljno razlikovanje u odnosu na obvezu čovječnog pstupanja prema osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima u oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter.

382.

Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka

1984. Opća skupština je prije Konvencije prihvatila Deklaraciju o istom predmetu 1975. Mučenje na koje se Konvencija odnosi jest svako nanošenje teške fizičke ili duševne patnje koje počini službena osoba u izvršavanju svoje službene funkcije. Cilj je takvog mučenja dobivanje informacije ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje, prisila ili bilo koji oblik diskriminacije.

383.

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

1950. Izrađena je na temelju načela Opće deklaracije o pravima čovjeka. Otvorena je samo državama članicama Vijeća Europe. Protokol 11 uz Konvenciju iz 1994. ujednačuje i pojednostavljuje postupak nadzora.

391.

Zaključni dokument sastanka KESS-a u Beču

1989. Dogovorene su nove mjere suradnje, a naviještena je i posebna Konferencija o ljudskoj dimenziji KESS-a.

396.

16 | P a g e

Konvencija o političkim pravima žena 1952. Osigurava ženama jednako pravo glasa u svim izborima i jednaku sposobnost kandidiranja u sva izborna tijela, kao i za sve službe i javne funkcije.

398.

Konvencija o državljanstvu udane žene 1957. Ugovornice se obvezuje da će u svojim zakonodavstvima odrediti da ni udaja ni razvod braka ne povlači autmatsku promjenu državljanstva žene.

398.

Deklaracija o ukidanju diskriminacije prema ženama


Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama

1979. Konvencijom se države strake obvezuju da zaranu diskriminacije žena unesu u svoj unutrašnji poredak i u praksu na svim područjima prava čovjeka. Na temelju Konvencije osnovan je Odbor za ukidanje diskriminacije prema ženama. 1999. Prihvaćen je Fakultativni protokol uz Konvenciju (na snazi od 2000.) koji daje pravo pojedincu na induvidualno obraćanje Odboru.

398.

Deklaracija o pravima djeteta 1959. Sadrži osam načela, među njima pravo na zdravlje i normalan razvoj u slobodi i dostojanstvu, na ime i državljanstvo, na socijalnu sigurnost itd...

399.

Konvencija o pravima djeteta 1989. Prava sadržana u istoimenoj Deklaraciji sadržana su u ovoj Konvenciji. 2000. zaključena su dva protokola: Fakultativni protokol glede uključivanja djece u oružane sukobe i Fakulativni protokol o prodaji djece, dječjoj prostituciji i u dječjoj pornografiji.

399.

Teheranska proklamacija 1968. Dvadeset godina nakon prihvaćanja Opće deklaracije o pravima čovjeka održana je Međunarodna konferencija o pravima čovjeka u Teheranu. Svrha Konferencije je bila da se osvrne na rezultate postignute u međunarodnoj zaštiti prava čovjeka i da formulira program za budućnost.

401.

Bečka deklaracija i program akcije 1993. Dvadeset pet godina nakon Teherana UN su organizirai Svjetsku konferenciju o pravima čovjeka. Na temelju postojećeg univerzalnog i regionalnog „zakonodavstva“ o pravima čovjeka, Konferencija je usvojila ovaj opsežan dokument.

402.

Westfalski mir 1648. Zaštita vjerskih manjima. 404.Europska konvencija o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda

1950. Nema posebne odredbe o pravima manjina, nego se samo zabranjuje da pripadnost nekoj nacionalnoj manjini bud razlogom diskriminacije u uživanju prava i sloboda zajamčenih u toj konvenciji.

408.

Europska konvencija za zaštitu manjina 1991. Nikada prihvaćen prijedlog ove Konvencije koji je izrađen u okviru organa Vijeća – Europske komisije za demokraciju putem prava

408.

17 | P a g e

Helsinški završni akt 1975. U završnom aktu KESS-a potpisanog u Helsinkiju u okviru načela o pravima čovjeka, izričito se jamče prava i zakoniti interesi osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.

409.

Zaključni dokument sastanka KESS-a u Beču

1989. U njemu su države sudionice Konferencije obečale da će, radi provođenja Završnog akta iz Helsinkija i drugih međunarodnih dokumenata, poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, sudske i druge mjere kako bi se osigurala prava i slobode pripanika manjima koji žive na njihovu području.

409.

Deklaracija UN-a o pravima pripadnika manjina

1992. Na sastanku KESS-a o ljudskoj dimenziji u Kopenhagenu 1990. prihvaćene su brojne odredbe o pravima pripadnika manjima. Iako su i te odredbe više političa obečaja europskih država no pravna pravila, ona su detaljnija od odredba sadržanih u ovoj Deklaraciji, a kontrola njihove primjene podložna je tzv. Mehanizam ljudske dimenzije KESS-a.

409.

Konvencija o zaštiti i integraciji domorodačkog i drugoga plemenskog i poluplemenskog stanovništva neovisnih zemalja

1957. Prvi međunarodi dokument za zaštitu domorodačkog stanovništva, prihvaćen u Međunarodnoj organizaciji rada.

413.

Konvencija o domorodačkim i plemenskim narodima

1989. U knjizi ne pise točan naziv Konvencije. Prihvaćena je u ILO-u. Originalno ime glasi: Indigenous and Tribal Peoples Convention. Konvencija se ne odnosi na „pripadnike“ domorodačkih naroda, ni na njihovu „integraciju“, nego na „domorodačke i plemenske narode u neovisnim državama“.

413.

Deklaracija o pravima domorodačkog stanovništva

2007. Prihvaćena je u Općoj skupštini UN-a nakon 25 godina od osnivanja Radne skupine za domorodačko stanovništvo čije je osnivanje potakla Potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina.

414.

Ženevska konvencija o zaštiti žrtava rata 1949. Obvezuje države stranke da određene čine stave svojim zakonodavstvom pod kaznenu sankciju.

416.

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida

1948. Definira zločin genocida, ali se njezina zabrana ne usmjeruje izravno na pojedinca, nego obvezuje države da predvide kažnjavanje opisanih djela.

416.

Rimski statut 1998. Osnovan je Međunarodni kazneni sud. Statut je stupio na snagu 2002.

417.

Ženevska konferencija o osnivanju međunarodnoga kaznenog suda

1937. Pokušaj osnivanja pod okriljem Lige naroda. Zajedno sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju terorizma bila je otvorena za potpis. Ni jedna od tih konvecija nije stupila na snagu.

418.

Londonska deklaracija savezničkih zemalja 1942. Njome je odlučeno da će se kazniti nacisti i njihovi suradnici za zločine izvršene u okupiranim područjima.

418.

18 | P a g e

Londonski sporazum 1945. Četiri sile napokon su ovim sporazumom odredili kažnjavanjem glavnih ratnih zločinaca i za njihovo suđenje je osnovan poseban sud na temelju Statuta Međunarodnog vojnog suda. Statut je pridodan Sporazumu.

419.

Zakon broj 10 1945. Savezničko Nadzorno vijeće za Njemačku u berlinu donijelo e ovaj zakon kojim se u unutrašnje njemačko pravo provode načela prihvaćena u Londonskom sporazumu i Statutu Međunarodnog vojnog suda. Oba ta akta proglašena su sastavnim dijelom zakona.

419.

Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata 1949. Sa Dopunskim protokolom I. Iz 1977. navode da se povrede ratnoga prava mogu počiniti samo u međunarodnim oružanim sukobima.

420.

Poslovnik Međunarodnog vojnog suda 1945. Pojedinosti postupka nisu bile određene Statutom, stoga je Sud sam donio poslovnik. Razlog je bio da se htjelo izbjeći svako nepotrebno otezanje postupka.

421.

Proglas generala MacArtura 1946. Proglasom vrhovnog zapovjednika savezničkih sila osnovan je Međunarodni vojni sud za Daleki istok za suđenje glavim japanskim krivcima.

422.

Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti

1968. Obvezuje ugovornice da dokinu zastaru za ratne zločine kako su određeni statutom iz 1945. i potvrđeni rezolucijama Opće skupštine UN-a, kao i za zločine protiv čovječnosti prema istim aktima, počinjene za vrijeme rata ili za vrijeme mira, uključujući nečovječna djela politike apartheida i zločine genocida prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločin genocida iz 1948.

423.

Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločin genocida

1948. Genocid je zločin prema međunarodnome pravu, a države se Konvencijom obvezuju da ga progone prema zakonodavstvu i pred sudovima zemlje u kojoj je zločin počinjen, ili pred međunarodnim sudom ako bi se on osnovao i ako bi stranke prihvatile njegovu nadležnost.

425.

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba pod međunarodnom zaštitom, uključujući diplomaske agente

1973. Zaključena pod utjecajem velikoga broja napada na diplomate i diplomatska predstavništva.

432.

Međunarodna konvencija protiv uzimnja talaca

1979. Prihvaćena u Općoj skupštini UN-a kao neposredna reakcija na otmicu više od 60 talaca u veleposlanstvu SAD-a u Teheranu.

432.

Konvencija o sigurnosti osoblja Ujedinjenih naroda i pridruženog osoblja

1994. Prihvaćena u okviru UN-a radi borbe protiv međunarodnog terorizma.

432.

Međunarodna konvencija protiv novačenja, upotrebe, financiranja i obuke plaćenika


432.

19 | P a g e

Konvencija o označivanju plastičnog eksploziva radi identifikacije


432.

Konvencija o suzbijanju terorističkog bombardiranja


432.

Konvencija o suzbijanju financiranja terorizma


432.

Konvencija o suzbijanju djela nuklearnog terorizma


432.

Deklaracija o mjerama za eliminiranje terorizma


433.

Globalna strategija UN-a za borbu protiv terorizma

2006. Sastanak predsjednika država i vlada 2005. Dao je zadatak Općoj skupštini da izradi ovu strategiju koju je i ona izradila godinu dana kasnije.

433.

Europska konvencija o suzbijanju terorizma

1997. Nepostojanje opće definicije terorizma, već samo pojedinačno navođenje već prije zabranjenih djela i mogućnost davanja značajnih rezervi znatno smanjuje domašaj ove Konvencije. Ti nedostaci su se pokušali ublažiti prihvaćanjem Protokola o izmjenama i dopunama ove konvencije 2003.

433.

Europska konvencija o sprječavanju terorizma

2005. Prihvaćena u Vijeću Europe kao i Konvencija o suzbijanju terorizma.

433.

Konvencija Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i o financiranju terorizma

2008. Sadrži odredbe bitne za borbu protiv terorizma. 433.

Konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu

1907. Povrede ratnoga prava ustanovljene ovom Konvencijom i Pravilnikom uz nju čine neke od zločina za koje je nadležan ICTY.

435.

Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida

1973. Apartheid je označn kao zločin protiv čovječnosti. Konvencija predviđa da počiniteljima može suditi sud svake države stranke ili međunarodni kazneni sud koji je nadležan za države stranke koje prihvate njegovu sudbenost.

437.

20 | P a g e

KNJIGA 2.Ime Godina Tko, kome, zašto, čemu... Str.Bečki pravilnik 1815. Primjer ugovornog prava koje uređuje rang

diplomatskih zastupnika (u to doba je običajno pravo u potpunosti uređivalo položaj diplomatskih zastupnika).

269.

Sporazum u Aachenu 1818. Također primjer za ugovorno pravo koje uređuje rang diplomatskih zastupnika. Engleska, Rusija, Prusija, Austrija. U knjizi piše da se radi o sporazumu pet velevlasti pa pretpostavljam da je peta Francuska.

269.

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima

1961. Kodifikacija običajnog međunarodnog prava o diplomatskim zastupnicima. Odnosi se samo na redovita i stalna diplomatska predstavništva. Uz nju još uvijek vrijedi običajno pravo.

269.

Konvencija o specijalnim misijama 1974. Konvencija o diplomatskim odnosima nije se bavila specijalnim misijama stoga je donesena ova. Uz nju je dodan fakultatitvni protokol o podvrgavanju sporova Međunarodnom sudu

270.

Prva Haška konvencija 1907. Diplomatski zastupnici akreditirani u Haagu sačinjavaju, pod predsjedništvom nizozemskog ministra vanjskih poslova upravno vijeće Stalnog arbitražnog suda

272.

Pravilinik Instituta za međunarodno pravo (o diplomatskim povlasticama)

1929. „Diplomatski agenti imaju u interesu svoje funkcije pravo na povlastice što se nabrajaju u ovom pravilniku.“ Diplomatska prava pojedinca nisu njegova osobna prava nego pravo države da zahtijeva određeno ponašanje prema osoblju svojeg diplomatskog zastupstva.

281.

Konvencija o sprečavanju akata terorizma u obliku zločina protiv osoba i s time povezanih iznuđivanja koji su od međunarodnog značenja

1971. Sklopljena u krugu Organizacije američkih država radi zaštite diplomata u terorističkim napadima.

288.

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina protiv međunarodno zaštićenih osoba, uključujući diplomatske agente

1973. Isto primjer za borbu protiv terorističkih napada protiv diplomata

289.

Bečka konvencija o konzularnim odnosima 1963. Dotadašnji propisi običajnog prava znanto su izmijenjeni i dopunjeni. Kao i kod konvencije o diplomatskim odnosima, ako neko pitanje nije izrijekom uređeno propisano je da i dalje vrijede pravila običajnog prava.

294.

Konvencija o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda

1946. Predstavnici UN-a uživaju određene povlastice i izuzeća koja su potrebna za nezavisno obavljanje funkcija tih osoba u vezi s Organizacijom. Ovom konvencijom su potanko razrađene odredbe koje se nalaze u Povelji UN-a.

304.

21 | P a g e

Konvencija o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova

1947. Predstavnici specijaliziranih ustanova uživaju određene povlastice i izuzeća koja su potrebna za nezavisno obavljanje funkcija tih osoba u vezi s Organizacijom. Ovom konvencijom su potanko razrađene odredbe koje se nalaze u statutima specijaliziranih ustanova.

304.

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora

1969. Riješila je pitanje da li postoji ius cogens u međunarodnom pravu. Ona je odredila da su ništavni ugovori koji u doba svoga sklapanja protuslove apsolutno obvezatnom propisu međunarodnog prava

310.

Ihlenova izjava danskom poslaniku u usmenom službenom razgovoru

1919. Ihlen je izjavio da norveška vlada neće praviti nikakve probleme oko priznanja danske suverenosti nad Grenladnom. Stalni sud međunarodne pravde je sudio da Ihelnova izjava veže Norvešku kao jednostrano očitovanje (jednostrani pravni posao).

313.

Mirovni ugovor s Italijom 1947. Propisuje da svaka ugovornica priopći Italiji u roku od 6 mjeseci koje ugovore želi održati na snazi odnosno vratiti u važnost.

352.

Konvencija o genocidu 1948. Primjer rezolutivnog uvjeta kod uzroka prestanaka predviđenih samim ugovorom. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida gubi važnost ako broj njezinih stranaka padne ispod šesnaet.

353.

Lokarnski ugovor 1926. Primjer prestanka ugovora odlukom trećega. Lokarnski ugovor se ne može otkazati, ali predviđa dokidanje zaključkom Lige naroda. U knjizi se koristi jednina, u stvarnosti to je bilo sedam ugovora.

354.

Carigradska konvencija o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala

1888. Primjer kako se valjanost starijih ugovora potvrđuje u novima.

355.

Sporazum o sjedištu UN-a 1947. Međunarodni ugovorom između UN-a i SAD-a potpisan u Lake Sucess. Njime se uređuju pravni odnosi u pogledu sjedita UN-a koje se nalazi u New Yorku.

377.

Deklaracija Ujedinjenih naroda 1942. Povelja UN-a razlikuje iskonske i naknadno primljene članove, ali pravno između njih nema nikakve razlike. Iskonski su članovi one države koje su sudjelovale na konferenciji u San Fraciscu ili su prije toga potpisale ovu deklaraciju i koje su potpisale i ratificirale Povelju.

380.

Rezolucija „Uniting for peace“ 1950. Uvela je hitno izvanredno zasjedanje Opće skupštine UN-a ako Vijeće sigurnosti propusti udovoljiti svojoj prvenstvenoj odgovornosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Ono se mora sazvati u roku od 24 sata nakon što je glavni tajnik primio zahtjev.

399.

22 | P a g e

23 | P a g e

KNJIGA 3.Ime Godina Tko, kome, zašto, čemu... Str.Povelja Ujedinjenih naroda 1945. Primjer za pregovor predviđen međunarodnim

ugovorom. U povelji se spominje kao prvi u nizu sredstava mirnog rješavanja sporova, ali se strankama spora prepušta izbor sredstava kojim će se i kada poslužiti.

5.

Deklaracija sedam načela 1970. Utvrđuje se opća obveza država da traže „pravodobno i pravično rješavanje svojih međunarodnih sporova“. Usto i proglašava obvezu stranaka spora da, u slučaju da se spor ne riješi primjenom jednog sredstva, nastavi tražiti rješenje s pomoću drugih sredstava mirnog rješavanja.

7.

Haaška konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova

1907. Opisuje posredovanje kao djelovanje jedne ili više država, koje nisu umiješane u spor, s pomoću kojega one nastoje pomiriti suprostavljena stajališta i ublažiti napetost između država u sporu, kako bi se spor miroljubivo riješio. Danas izuzev država posreduju i organi UN-a te pojedinci, grupe ili tijela.

10.

Povelja Ujedinjenih naroda 1945. Vijeće sigurnosti može samoinicijativno pokrenuti istragu i prije nego što je spor nastao.

16.

„Popis glavnoga tajnika“ 1968. Glavni tajnik UN-a je na prijedlog država članica izradio popis stručnjaka kojima bi se države u sporu mogle sporazumno poslužiti. Popis se nakon 1970. nije obnavljao.

16.

Deklaracija UN-a o sprječavanju i otklanjanju sporova i situacija koje mogu ugroziti međunarodni mir i sigurnost i o ulozi Ujedinjenih naroda na tome polju

1987. Opća skupština je putem ove deklaracije pozvala na punu upotrebu mogućnosti koje imaju Vijeće sigurnosti, Opća skupština i glavni tajnik za istraživanje činjenica radi daljnjeg jačanja uloge UN-a u očuvanju međunarodnog mira.

17.

Deklaracija UN-a o istraživanju činjenica od Ujedinjenih naroda na polju očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti

1991. Izradio ju je Posebni odbor za Povelju UN-a, sadrži sličan sadržaj i intenciju kao i Deklaracija o sprječavanju i otklanjanju sporova.

17.

Konvencija o mirenju i arbitraži 1992. Između država članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, povjerenstva za mirenje i arbitražu na sličan se način sastavljaju s popisa miritelja i arbitara koje su istakle države stranke Konvencije. Također je primjer gdje se međunarodnim ugovorom može predvidjeti obavezno podvrgavanje mirenju.

18.

Konvencija o pravu mora 1982. Primjer kako međunarodni ugovor može predvidjeti obavezno podvrgavanje mirenju.

19.

Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije

1965. Primjer kako se mirenje predviđa i detaljno uređuje u raznim međunarodnim ugovorima.

20.

24 | P a g e



20.

Konvencija o intervenciji na otvorenome moru u slučajevima nezgoda koje dovode do onečišćenja naftom


20.



21.

Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora


21.

Konvencija o pravu mora 1982. Primjer kako se mirenje predviđa i detaljno uređuje u raznim međunarodnim ugovorima.

21.

Bečka konvencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova


21.

Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača


21.

Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija


21.

Odredbe o mirenju iz priloga Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora

1969. Bile su uzor za mnoge kodifikacijske ugovore zaključene pod okriljem UN-a u vezi mirenja.

21.

Statut Stalnoga suda međunarodne pravde 1920. Statut je predviđao da su može, ako se stranke o tome sporazume, provesti izravnanje.

23.

Statut Međunarodnoga suda 1945. Ponavlja se ista odredba o mogućnosti da sud provede izravnanje kao što je to mogao Stalni sud međunarodne pravde.

23.

Konvencija o pravu mora 1982. Stranke spora iz tog područja međunarodnog prava mogu se sporazumjeti da njihov spor odlučuje ex aequo et bono ne samo Međunarodni sud već i posebna sudska tijela ustanovljena na temelju te konvencije: Međunarodni sud za pravo mora, arbitražni sud ili posebni arbitražni sud

23.

Ugovor između Velike Britanije i USA 1794. Tzv. Jay`s Treaty. Arbitraža je nestala u novome vijeku i ponovo se pojavljuje u ovome ugovoru.

30.

Rješenje Alabamskog spora 1872. Primjer kako se arbitražom mogu riješiti i važna sporna pitanja. Riječ je bila o povredi neutralnosti od Velike Britanije u Američkom građanskom ratu

30.

25 | P a g e

Konvencija o mirnom rješavanju međunarodnih sporova

1899. Prvi dio Haaške konvencije iz 1899. Osnovan je Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Haagu, koji i danas djeluje (Konvencija je izmjenjena i vrijedi u stilizaciji iz 1907. (Haaška konvencija iz 1907). Istom konvencijom utvrđen je postupak za mirno rješavanje sporova, i to pri posredovanju i pred istražnim povjerenstvima i za arbitražni postupak pred osnovanim sudom. No taj sud nije pravi sud, stalan je samo ured koji obavlja tehnički posao, a sam sud se sastavlja za svaki spor posebno. Stranke spora same odabiru arbitre s popisa koji se vodio u Haagu, a na koji svaka država stranka Konvencije imenuje najviše četiri osobe.

31.

Porterova konvencija 1907. Usvojena je na Drugoj haaškoj mirovnoj konferenciji. Njome se zabranjuje pribjegavanje oružanoj sili da bi se utjerali ugovorni dugovi, osim ako dužnička država nije htjela pristati na arbitražu ili je poslije priječila njezino konstituiranje, odnosno nije htjela provesti presudu.

33.

Konvencija o ustanovljivanju međunarodnog pljenidbenog suda

1907. Potpisana je na Haaškoj konferenciji 1907., ali nije stupila na snagu zbog nedostatka ratifikacija. Trebala je uvesti pravi sud za jednu posebnu vrstu sporova i to kao prizivnu instanciju.

33.

Ženevski opći akt 1928. Kolektivni ugovor u sklopu Lige naroda koji osigurava široku upotrebu arbitraže među državama strankama. Nakon rata je postao neupotrebljiv jer se oslanjao na postojanje Lige naroda i njezinih organa. Opća skupština je 1949. unijela neke izmjene kojima su izmjenjeni organi te se tako sada akt oslanja na organe UN-a. Akt je stupio na snagu već 1950., no pristupilo mu je tada samo 8 država, a tek trideset godina kasnije samo Estonija (1991.).

34.

Washingtonska pravila 1871. Primjer izravnoga odabira prava koje treba primjeniti organ arbitraže. U ovome slučaju ovim pravilima je riješen Alabamski spor izmeđ Velike Britanije i USA.

39.

26 | P a g e

Haaške konvencija o mirnom rješavanju sporova

1907. Primjer kod arbitraze, čl. 83. Konvencije navodi kako se ne dopušta nikako pozivanje na bilo kakave razloge ništavnosti u sporu osim revizije i to samo ako se otkrije nova činjenica koja je bila odlučna za ishod parnice.

Također primjer kod razlikovanja izmedu prava na žalbu i prava stranaka da traže tumačenje presude. Prema čl. 82. Konvencije svaka stranka spora može arbitražnom sudu koji je donio presudu podnijeti spor koji bi izbio između stranaka glede tumačenja ili presude.

39.

Statut Međunarodnoga suda 1945. Primjer kod arbitraze, čl. 61. Statuta navodi kako se ne dopušta nikako pozivanje na bilo kakave razloge ništavnosti u sporu osim revizije i to samo ako se otkrije nova činjenica koja je bila odlučna za ishod parnice.

39.

Konvencija o pravu mora 1982. Prema pravilima o arbitražnom postupku u rješavanju sporova o tumačenju ili primjeni Konvencije presuda je konačna i bez priziva, ali se predviđa i mogućnost da se stranke spora uanprijed sporazume o prizivnom postupku.

40.

Haaške konvencija o mirnom rješavanju sporova

1907. Primjer kod arbitraže u vezi razlikovanja izmedu prava na žalbu i prava stranaka da traže tumačenje presude. Prema čl. 82. Konvencije svaka stranka spora može arbitražnom sudu koji je donio presudu podnijeti spor koji bi izbio između stranaka glede tumačenja ili presude.

40.

Povelja Ujedinjenih naroda 1945. Osnovan je Međunarodni sud kao glavni sudski organ UN-a, ali čl. 95. Povelje navodi da „ništa u ovoj Povelji ne sprječava članove UN-a da rješavanje svojih sporova povjere drugim sudovima na temelju sporazuma koji već postoje ili koji mogu biti sklopljeni u budućnosti.“

43.

Protokol uz Povelju Organizacije srednjoameričkih država

1991. Osnovan je Srednjoamerički sud, jedini sud opće nadležnosti uz Međunarodni sud. Statut mu je usvojen 1992., a počeo je sa radom 1994.

43.

Konvencija o pravu mora 1982. Na temelju te konvencije osnovan je 1996. Specijalizirai sud za to područje međunarodnoga prava, Međunarodni sud za pravo mora.

43.

Statut Međunarodnog kaznenog suda 1998. Rimski statut, stupio je na snagu 2002. Sud je nadležan samo za fizičke osobe, pojedince koji budu optuženi za povredu međunarodnoga humanitarnog prava.

45.

27 | P a g e

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida

1948. Predviđa nadležnost Međunarodnoga suda. Na temelju te Konvencije su BiH i Hrvatska pred sud iznijele svoje sporove sa SR Jugoslavijom o genocidu počinjenom nad njihovim stanovništvom.

48.

Američki ugovor o mirnom rješavanju sporova

1948. Primjer regionalnog ugovora koji predviđa nadležnost Međunarodnoga suda

51.

Europska konvencija o mirnom rješavanju sporova.

1957. Primjer regionalnog ugovora koji predviđa nadležnost Međunarodnoga suda

51.

Poslovnik Međunarodnog suda 1946. Sud ga sam donosi, znatne promjene uvdene su 1972. Daljnje revizije su se zble 1978., 2001., i 2005.

56.

Upute o praksi 2002. Međunarodni sud ih je usvojio, unutar pravila Poslovnika donose odredbe o postupcima držav kad izlaze pred sud.

56.

Presuda u slučaju LaGrand 2001. U parnici između Njemačke i SAD-a Međunarodni sud je jasno izrazio svoje stajalište da privremene mjere koje naznačuje pravno obvezuju.

59.


1946. Predviđa traženje savjetodavnog mišljenja od Međunarodnoga suda u slučaju spora s time da će se ono smatrati obvezatnim. Takvo rješenje je preuzeto jer međunarodne organizacije čiji se sporovi predviđaju ovom konvencijom ne mogu izaći pred Međunarodni sud kao stranke u sporovima.

65.

Konvencija o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova

1947. Predviđa traženje savjetodavnog mišljenja od Međunarodnoga suda u slučaju spora s time da će se ono smatrati obvezatnim. Takvo rješenje je preuzeto jer međunarodne organizacije čiji se sporovi predviđaju ovom konvencijom ne mogu izaći pred Međunarodni sud kao stranke u sporovima.

65.

Ženevski protokol 1924. Nastojanja da se ipak zaobiđu odredbe Pakta Lige naroda prema kojima je rat bio moguć.

67.

Rezolucija skupštine Lige naroda o zabrani napadačkog rata

1927. Nastojanja da se ipak zaobiđu odredbe Pakta Lige naroda prema kojima je rat bio moguć.

67.

Opće akt 1928. Nastojanja da se ipak zaobiđu odredbe Pakta Lige naroda prema kojima je rat bio moguć.

67.

Briand-Kelloggov pakt 1928. Nastojanja da se ipak zaobiđu odredbe Pakta Lige naroda prema kojima je rat bio moguć. Ovaj pakt zabranjuje rat kao sredstvo državne politike i obvezuje potpisnike da sve sporove riješe mirnim putem. Nije uredio sustav sankcija protiv prekršitelja. Dopuštao je obrambeni rat. Glavni nedostatak ovoga pakta i ostalih pokušaja zabrane rata u vrijeme Lige naroda, bio je u tome što su države same sudile o tome što je napada, a što obrana

67.

28 | P a g e

Pakt Saavedra Lamas 1933. U krugu američkih država rat je još odrješitije zabranjen ovim paktom.

67.

Deklaracija o mirnom rješavanju sporova 1982. Usvojena u Manili, potvrdila ju je Opća skupština rezolucijom.

71.

Ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i pod vodom

1963. Prvi stvarni korak ograničanja bila je djelomična zabrana obavljanja pokusa nuklearnim eksplozijama određena ovim ugovorom, sklopljenim izvan UN-a.

89.

Ugovor o Antarktiku 1959. Zabranjuje nuklearne eksplozije u tom području, kao i odlaganje radioaktivnog otpada.

90.

Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa

1996. Zabranjuje sve vrste nuklearnih pokusa i osniva posebnu organizacija (Organizaciju Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa) radi osiguranja provedbi svojih odredaba. Ovlasti Organizacije uključuju i međunarodnu kontrolu. Ugovor još nije na snazi unatoč velikom broju potpisnica i ratifikacija.

91.

Ugovor o zabrani nuklearnog oružja u Latinskoj Americi

1967. Tzv. Tlatelolco ugovor. Stvorio je prvu bezatomsku zonu u svijetu, zabranjujući upotrebu nuklearne energije i postavljanje uklearnih uređaja za druge svrhe osim miroljubivih. Ugovorom se stvara posebna regionalna organizacija za osiguranje provođenja ugovora (Organizacija za zabranu nuklearnog oružja u Latinskoj Americi – OPANAL). Protokolom II vezale su se neke nuklearne države da sa svoje strane neće učiniti ništa sto bi pridonijelo da ugovornice prekrše svoje obveze.

92.

Ugovor iz Rarotogone 1985. Južni pacifik se proglašava bezatomskom zonom. 93.Ugovor iz Bangoka 1995. Jugoistočna Azija se proglašava bezatomskom

zonom.93.

Ugovor iz Kaira 1996. Afrika se proglašava bezatomskom zonom. 93.Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. 1968. Države koje još ne proizvode nuklearno oružje se

obvezuju da neće pristupiti proizvodnji, a države koje posjeduju nuklearno oružje se obvezuju da ga neće ustupiti drugima, izravno ili neizravno, a te te druge se obvezuju da ga neće tražiti ni primati. Ostaje netaknuto pravo nenuklearnih država da razvijaju, proizvode i upotrebljavaju nuklearnu energiju za miroljubive svrhe.

94.

Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira

1967. Ističe upotrebu svemira u miroljubive svrhe. Taj ugovor važan je doprinos osiguranju mira u svijetu.

96.

Ugovor o zabrani postavljanja nuklearnog oružja i drugog oružja za masovno uništavanje na dno mora i u njegovo podzemlje

1971. Prostor zabrane se proteže na morsko dno i podzemlje izvan i unutar nacionalne jursidikcije do granice od 12 morski milja od polazne crte za mjerenje širine teritorijalnog mora.

96.

Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteriološkog (biološkog) i toksičnog oružja te o njihovu uništavanju.

1972. Priznaje važnost zabrane sadržane u Ženevskom protokolu o zabrani upotrebe u ratu zagušljivih, otrovnih i ostalih plinova, kao i bakterioloških sredstava ratovanja.

97.

29 | P a g e

Konvencija o zabrani razvijanja, proizvodnje, stvaranja zaliha i korištenja kemijskog oružja i o njegovu uništenju

1993. Koraci u smjeru razoružanja. 97.

Konvencija o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj

1980. Koraci u smjeru razoružanja.Uz Konvenciju je doneseno i pet protokola

97.

Konvencija o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovu uništenju

1997. Koraci u smjeru razoružanja. 97.

SALT I 1972. Strategic Arms Limitation Talks. Dvostrani ugovor između SAD-a i SSSR-a prema kojemu se stranke obvezuju da neće izgraditi viđe od dva antiraketna sustava obrane čiji se opseg i oružanje ugovorom točno određuje.

98.

Ugovor o elimininaciji (nuklearnih) projektila kratkog i srednjeg dometa.

1987. Sklopljen između SAD-a i SSSR-a. 98.

START I i II 1991/3. Dva ugovora, punim imenom: Strategic Arms Reduction Talks. Predmet dvaju ugovora je bilo smanjenje strateškog nuklearnog oružanja. Pregovore su započeli SAD i SSSR, a nastavile Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan pošto su naslijedile nuklearni arsenal.

99.

SORT 2002. Strategic Offensive Reductions Treaty. Najnoviji pokušaj SAD-a o ograničavanju nuklearnog oružanja, koji je glede sadržaja oveza korak natrag u odnosu na ugovore START.

99.

Londonske konvencije 1933. Sadrže definiciju agresije. 100.Nacrt kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva

1996. Izradila ga je Komisija za međunarodno pravo. Predviđa i zločin agresije za koji odgovaraju pojedinci.

105.

Statut Međunarodnoga kaznenog suda 1998. Predviđa kaznenu odgovornost pojedinaca i za zločin agresije nakon što će se ustanoviti definicija agresije za što je formirana posebna radna skupina pošto je prevladalo mišljenje da za potrebe ICC-a, pred kojim odgovaraju pojedinci, treba izraditi novu definiciju agresije.

105.

Rezolucija Opće skupštine UN-a o dužnostima država u slučaju izbijanja neprijateljstva

1950. Svaka država koja je upletena u neki oružani sukob dužna se najdulje u roku od 24 sata javno očitovati o svojoj pripravnosti da će – ako protivnik učini isto – obustaviti sve vojne operacije i povući svoje oružane snage sa zaposjednutog područja.

106.

Završni nacrt članaka o odgovornosti država za međunarodne protupravne čine.

2001. Izradila ga je Komisija za međunarodno pravo, materija odgovornosti država uvrštena je u program rada Komisije još 1949. na njezinom prvom zasjedanju.

109.

Presuda Međunarodnoga suda u slučaju Gabčíkovo-Nagymaros

1997. Sud je naveo uvjete iskljčenja protupravnosti u stanju nužde.

114.

Deklaracija sedam načela 1970. Izričito određuje: „Države su dužne suzdržavati se od čina represalija koji uključuju upotrebu sile“

121.

30 | P a g e

Haaški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu

1907. Pravilnik je u biti prilog Četvrte haaške konvencije iz 1907. o zakonima i običajima rata na kopnu

126.

Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima

1949. Jedna o četiri Ženevske konvencije o zaštiti rata. 128.

Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru


Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima


Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata


Dopunski protokol I. 1977. Dopunski protokol Ženevskim konvencijama iz 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

128.

Dopunski protokol II. 1977. Dopunski protokol Ženevskim konvencijama iz 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

128.

Dopunski protokol III. 2005. Dopunski protokol Ženevskim konvencijama iz 1949. o usvajanju dodatnog znaka raspoznavanja. (Uveden je crveni kristal uz postojeće simbole: crveni križ, crveni polumjesec, crveni lav i sunce (simbol crvenoga lava i sunca se više ne koristi iako je još uvijek priznat)

128.

Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba

1954. Samo se navodi među izvorima prava oružanih sukoba. Na str. 132 se ističe da zabranjuje represalije prema kulturnim dobrima.

129.


1972. Već je spomenuto prije, u knjizi ne piše ništa pametno o ovoj konvenciji. Samo se navodi među izvorima prava oružanih sukoba.

129.

Konvencija o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj


129.



130.



130.

Četvrta haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu

1907. Uvod sadrži tzv. Martensovu klauzulu koja izrijekom kaže da u slučajevima koji nisu uređeni ugovornim pravom „stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koja proizlaze iz običaja ustanovljenih među civliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti“. Klauzula je unesena i u Ženevske konvencije iz 1949. i u Protokol I. Iz 1977.

130.

31 | P a g e

Protokol I. uz Ženevske konvencije iz 1949. 1977. Neizravno se dotiče pitanja završetka oružanog sukoba, određujući da primjena njegovih odredaba i odredaba Ženevskih konvencija prestaje općim prestankom vojnih operacija, a na okupiranim područjima prestankom okupacije. Na osobe čije konačno oslobađenje, repatriacija ili ponovo nastanjenje nastupi poslije, Ženevske konvencije i Prtokol I. primjenjuju se sve do konačnog rješenja njihova statusa.

137.

Haaški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu

1907. Izjednačio vojnicu (miliciju) i dobrovoljačke odrede s vojskom ako ispunjavaju četiri uvjeta

140.

Deveta haaška konvencija o bombardiranju o bombardiranju od pomorskih snaga u vrijeme rata

1907. Razlikuje vojnc eciljeve i nebranjena mjesta. Zabranjuje bombardiranje nebranjenih mjesta: luka, gradova, sela, naselja i zgrada.

148.

Protokol I. uz Ženevske konvencije iz 1949. 1977. Definira vojne ciljeve kao „one objekte koji po svojoj prirodi, po svome smještaju, po svojoj namjeni ili po svojoj upotrebi djelotvorno pridonose vojnoj akciji i čije potpuno ili djelomično uništenje, zauzimanje ili neutralizacija donosi u danim okolnostima očitu vojnu prednost“. Također uvodi pravilo za dvojbene slučajeve.

148.

Petrogradska deklaracija 1868. Već se tu spominje jedno od temeljnih pravila humanitarnog prava: zabrana uzrokovanja nepotrebnih patnji boraca.

149.

Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba.

1954. Navodi kakva dobra su obuhvaćena zaštitom koja prema Konvenciji može biti opća ili posebna. Od obveza se može odstupiti ako to vojna potreba imperativno zahtijeva. Ta odredba je zadržana i dopunama Protokolom 1999.

152.

Rezolucija o zaštiti okoliša u vrijeme oružanog sukoba

1992. Naglašava se kako je „uništavanje okoliša, koje nije opravdano vojnom porebom i koje se provodi samovoljno...protivno...postojećem međunarodnom pravu“Iako neobavezne, rezolucije Opće skupštine UN-a mogu pružiti dokaz o postojanju običajnopravnog pravila ili stvaranja opinio juris.

154.

Treća haaška deklaracija 1899. Zabranjuje metke koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili splošte (tzv. Dum-dum meci).

157.

Protokol o fragmentima koji se ne mogu otkriti

1980. Protokol I. uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj. Zabranjuje oružje koje uzrokuje povrede koje se ne mogu otkriti rendgenskim zrakama.

157.

Osma haaška konvencija o polaganju podmorskih automatskih kontaknih mina

1907. Prva konvencija koja je uređivala polaganje mina. 157.

Protokol o zabrani ili ograničenju uporabe mina, mina iznenađenja ili drugih naprava.

1996. Protokol II. uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj. Ne sadržava potpunuzabranu kopnenih mina, već uvodi znatna ograničenja.

158.

32 | P a g e


1997. Države stranke također su se obvezale da će u skladu sa svojim mogućnostima, pružiti pomoć za skrb i rehabilitaciju žrtava mina te da će se međusobno pomagati u provođenju obveza preuzetih Konvencijom.

158.

Protokol o zapaljivom oružju 1980. Protokol III. uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj. Zabranjuje oružje koje uzrokuje povrede koje se ne mogu otkriti rendgenskim zrakama.

160.

Protokol o osljepljujućem laserskom oružju 1995. Protokol IV. uz Konvenciju o zabrani ili ograničenju uporabe određenog konvencionalnog oružja s pretjeranim traumatskim učinkom ili djelovanjem bez obzira na cilj. Zabranjuje oružje koje uzrokuje povrede koje se ne mogu otkriti rendgenskim zrakama.

160.

Druga haaška deklaracija o zabrani upotrebe metaka sa zagušljivim ili otrovnim plinovima

1899. Prvi međunarodni ugovor koji je zabranjivao upotrebu metaka čija je jedina svrha bila širenje zagušljivih ili otrovnih plinova

160.

Ženevski protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava

1925. Poziva stranke da pristupe ugovorima koji zabranjuju upotrebu navedenih plinova i sredstava kako bi ta zabrana bila općeprihvaćena kao dio međunarodnog prava.

161.

Rimski statut 1998. Upotrebu zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova Statut proglašava ratnim zločinom.

161.


1993. Odnosi se na sve kemijsko oružje. 161.


1972. Rezultat sazrijevanja shvaćanja da treba posebno urediti pitanje biološkog oružja.

161.

Jedanaesta haaška konvencija o određenim ograničenjima provođenja prava plijena u pomorskom ratu

1907. U knjizi se spominje neprijateljska imovina na moru koja se štiti prema pravilima ove Konvencije.

184.

Haaška konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba.

1954. Štiti brodove koje prevoze kulturna dobra i dobra koja prevoze, ako se radi o prijevozu pod posenom zaštitom ili hitnim slučajevima.

185.

Londonska (pomorska) deklaracija 1909. Spominje se na par mjesta u knjizi u različitom kontekstu. Knjiga ne navodi puni naziv dokumenta, ali mislim da bi ga mogli prevesti kao Londonska deklaracija o pravima pomorskoga rata. Deklaracija nije službeno stupila na snagu, ali ponavlja mnoge tada već postojeće odredbe.

194.

Pariška pomorska deklaracija 1856. Daje velike koncesije neutralnoj trgovini. 196.

33 | P a g e

KNJIGA 4.Ime Godina Tko, kome, zašto, čemu... Str.Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora

1969. Svako tumačenje „ustava“ međunarodne organizacije mora biti u svjetlu općih pravila o tumačenju međunarodnih ugovora, a konvencija izrijekom određuje primjenjivost na međunarodne ugovore kao konstitutivne akte međunarodnih organizacija.

5.


1946. Potvrdila je međunarodnopravnu zaštitu međunarodnih službenika organizacije, a time i njezino aktivno pravo poslanstva.

30.

Konvencija o povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda

1947. Potvrdila je međunarodnopravnu zaštitu međunarodnih službenika organizacije, a time i njezino aktivno pravo poslanstva.

30.


1975. Potvrdila postojanje i pasivnog prava poslanstva međunarodnih organizacija (sposobnost međunarodnih organizacija da primaju diplomatske predstavnike država).

31.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

1950. Europski sud za ljudska prava je formalno organ Vijeća Europe, ali je osnovan posebno ovom konvencijom, a ne konstitutivnim aktom.

64.

Međuamerička konvencija o ljudskim pravima

1978. Tzv. Pakt iz San Joséa. Međuamerički sud za ljudska prava je formalno organ Organizacije američkih država, ali je osnovan posebno ovom konvencijom, a ne konstitutivnim aktom OAS-a

64.


1982. Međunarodni sud za pravo mora, iako djeluje unutar sustava UN-a, ipak je zaseban sudski organ osnovan ovom konvencijom.

64.

Sporazum između Ujedinjenih naroda i Sierra Leone

2000. Uspostavljen je Posebni sud za Sierra Leone. 64.


1966. Osnovan Odbor za prava čovjeka. Primjer za kvazisudski organ koji nije osnovan kao organ neke međunarodne organizacije, već na temelju nekog međunarodnog ugovora usvojenog u krliku neke međunarodne organizacije, ali tek u ulozi nadzornog mehanizma u izvršenju odnosa međunarodnopravnog akta.

64.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

1966. Osnovan Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava. Primjer za kvazisudski organ.

64.

Deklaracija o davanju nezavisnosti kolonijalnim zemljama i narodima

1960. Osnovan Odbor za dekolonizaciju (tzv. „odbor dvadesetčetvorice). Primjer za kvazisudski organ.

65.

Konvencija protiv mučenja i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kazni

1984. Osnovan Odbor protiv mučenja. Primjer za kvazisudski organ.

64.

Konvencija o ukidanju svh oblika rasne diskriminacije

1965. Osnovan Odbor protiv rasne diskriminacije. Primjer za kvazisudski organ.

65.

34 | P a g e

Statut Međunarodnog suda 1945. Predviđena „fakultativna klauzula“ u čl 36. kao primjer jednostrane izjave države o prihvaćanju nadležnosti suda za svoje buduće sporove.

66.

Povelja Ujedinjenih naroda 1945. Vijeće sigurnosti kao nesudski organ ipak je ovlašten rješavati sporove između država članica.

67.

Konvencija i povlasticama i imunitetima specijaliziranih ustanova Ujedinjenih naroda

1947. Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda, iako načelno neobvezujuće, može imati snažnije učinke prema ovoj Konvenciji.

77.

„ustav“ Međunarodne banke za obnovu i razvoj i „ustav“ Međunarodnog monetarnog fonda

1945. Ne piše u knjizi, ali ti „ustavi“ se u ovom slučaju zapravo zovu „Articles of Agreement“ iliti Sporazumi o osnivanju :D. Spominju se kao primjeri gdje se predviđa mogućnost kontrole odluka organa tih organizacija i tumačenja odredbi tih „ustava“. U IBRD to rade Izvršni direktori i Odbor guvernera Banke, a u IMF Izvršni odbor i Odbor guvernera Fonda.

88.

Philadelphijska deklaracija o ciljevima i svrsi organizacije

1945. Usvojena zajedno sa Ustavom Međunarodne organizacije rada (ILO) na konferenciji u Parizu. I danas se nalazi u prilogu Ustava Međunarodne organizacije rada.

193.

Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu

1944. Tzv. Čikaška konvencija. U svom drugom dijelu sadrži „ustav“ Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (ICAO).

207.

Međunarodna telekomunikacijska konvencija

1932. Ovo ne piše u knjizi: Tada su dvije konvencije: telefonska i telegrafska spojene u ovu jednu, a Svjetska telegrafska unija promjenila je naziv u Međunarodnu uniju za telekomunikacije (ITU).

Ovo piše u knjizi: Članica UN koja želi ući u Međunarodnu uniju za telekomunikaciju treba osim prihvaćanja njenog Ustava i naknadno pristupiti ovoj konvenciji.

210.

Konvencija o Svjetkoj meteorološkoj organizaciji

1947. Osnovana je Svjetska meteorološka organizacija (WMO). Konvencija je ujedno i i „ustav“ organizacije.

212.

Konvencija o Međunarodnoj pomorskoj organizaciji

1948. Osnovana Međuvladina pomorska savjetodavna organizacija, 1982. Promjenila je naziv u Međunarodna pomorska organizacija (IMO). Navedena konvencija čini „ustav“ te organizacije.

214.

Konvencija o osnivanju Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo

1967. „Ustav“ Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO).

217.

Sporazum iz Marrakesha 1994. Osnovana Svjetska trgovinska organizacija (WTO). 227.Statut Vijeća Europe 1949. Vijeće Europe je nastalo potpisivanjem

Londonskog ugovora od strane 10 država. Danas taj isti ugovor zovemo Statutom Vijeća Europe, koji također čini njezin „ustav“.

230.

35 | P a g e

Ugovor iz Maastrichta 1992. Osnovana Europska Unija. 232.Višegradska deklaracija 1991. Deklaracija o suradnji Čehoslovačke, Mađarske i

Poljske na putu ka europskoj integraciji. Početak CEFTA-e.

235.

Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini

1992. CEFTA, Stupio je na snagu vec 1993. Premda to formalno nije nigdje proklamirano CEFTA je od svojih početaka zamišljena kao kakva priprema za EU, što se ubrzo i dokazalo time što su države sudionice, kako su ulazile u EU, napuštale svoje „članstvo“ u CEFTA-i .

235.

Završni helsinški akt 1975. Nastao na Konferenciji za sigurnost i suradnju u Europi (KESS). Prema je po svojoj prirodi bio tek gentlemen`s agreement, postao je kasnije temeljem buduće organizacije: Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE).

236.

Pariška povelja za novu Europu. 1990. Osnovan je Odbor visokih dužnosnika u OSCE, zamijenilo ga je Visko vijeće (Ekonomski forum) ustanovljeno 1994. na Summitu u Budimpešti.

237.

Sjeveroatlanski ugovor 1949. Osnovan NATO, također je i „ustav“ te organizacije.

239.

Povelja Organizacije američkih država 1948. Povelja je stupila na snagu 1951. i njome je osnovana Organizacija američkih država, regionalna organizacija država američkog kontinenta, a ujedno je i „ustav“ te organizacije.

241.

Međuamerička konvencija o ljudskim pravima

1969. Stupila je na snagu 1978. Njome su osnovana Međuamerička komisija za ljudska prava i Međuamerički sud za ljudska prava.

242.

Povelja Arapske lige 1945. Osnivački ugovor Arapske lige, a ujedno i njezin „ustav“.

244.

Deklaracija iz Bangkoka 1967. Osnovano Udruženje država Jugoistočne Azije (ASEAN) od strane pet država odnosne regije: Filipina, Indonezije, Malezije, Singapura i Tajlanda.

245.

Documents

s3.amazonaws.com · Web viewGodine koje su u plavoj boji nisu navedene na mjestu gdje se spominje ime akta, ali sam si svejedno uzeo truda da ih saznam i nadopisem ovdje. Iako beskorisne,