Rudolf Steiner

Duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva

Duhovnoznanstvena istraživanja razvoja čovječanstva

Antropozofsko društvo "Marija Sofija" ZAGREB, 2001.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Kad čovjek sazrije do određenog stupnja samosvijesti, uvida kako mu svijet nije naprosto dan kao završen i gotov, već mu je životom postavljen kao zagonetka. Po legendi Buddhine riječi pri rođenju: "Gore Nebo, dolje Zemlja, samo je meni pripala ova čast", vr lo plastično ocrtavaju ovu našu postavljenost u svijet.

Odatle i čuđenje, začudnost: s jedne strane da svijet (unutrašnji i vanjski) jest, ali nam istovremeno ostaje i skriveno što on zapravo jest. Rada se poriv u nama da pokušamo zacijeliti ovu podvojenost, otkriti ono što je skriveno iza neposredne nam datosti, i dovesti je s njom u vezu. Osjećamo se ponukani krenuti na taj put; to putovanje naš je zadatak.

Ova djetinja gesta pitalačkog predanja feno­menima, produbljena i intenzivirana, stvara od nas sve svjesnijeg tragaoca. Stvari koje smo do tada pre­šutno prihvaćali, najednom nam postaju živa zago­netka, tj. živimo kroz njih i po njima. I baš te, naoko jednostavne stvari, doživljavamo u novoj svjetlosti. Jer nije samo po sebi razumljivo da oko jedne trećine života provedemo spavajući — gdje smo tada i u kakvom bitku tada živimo? Koje je to vrelo snaga po kojem se kao dijete uspravljamo, hodamo i misli­mo? Odakle stupamo na svijet, kako bivamo u njemu nošeni (i nosimo ga) i kuda odlazimo smrću?...

Ono bitno po čemu se čovjek razlikuje od svih njemu poznatih bića upravo je da samoispunjenje vidi u pokušaju zacijeljenja te razdvojenosti. Nanovo zacjeljujući rez između Ja i ne-Ja, subjekta i objekta, on se vraća u jedinstvo.

Ova knjiga, nastala daleke 1911. godine, ima pružiti snažne poticaje probuđenju iz uspavanosti

7

u koju zapadamo drobljeni svakodnevicom. U njenom podnaslovu stoji: "Rezultati duhovno-znanstvenog istraživanja..." i važno je jasno imati u svijesti kakve uvjete mora zadovoljiti onaj tko se "usudi" razot­krivati tajne života i smrti, nerodenosti i besmrtnosti, razmicati veo s djelatnih stvaralačkih snaga koje tkaju u svijetu i čovjeku (u knjizi Rudolfa Steinera: "Kako se stječu spoznaje viših svjetova?", čiji je pri­jevod izašao prošle godine u istoj ediciji, detaljno je razrađen taj put) . Ovdje samo valja napomenuti kako je polog preobražaj vlastitog cjelokupnog života, mišljenja, osjećanja i htijenja. Bez pretpostavke što to ustvari znači, može se desiti da potpadnemo pod zabludu da ono što nam je dano kao rezultat duhov­nog istraživanja nije drugo do tlapnja i fantazija piščeve samovolje.

S druge strane, uspijemo li se othrvati toj zabludi, koristeći snagu zdravorazumskog rasuđivanja i otvorenog srca, te pustimo li djelovati izložene istine, otvara nam se kroz prozorčić ove knjižice cijeli jedan novi svijet — gorostasne perspektive neograničenih mogućnosti.

Budeći se iz letargije u koju upadamo nošeni materijalizmom i mnijenjem kako je polje našeg spoz­navanja uvijek i nužno svijet osjetilne datosti, knjžica ima snagu probuditi u nama snage "jutarnjeg rumeni­la sunca na izlasku", onako kako je Goethe napisao u svom "Faustu":

"Duhova svijet zatvoren ti nije; Tek srce ti je mrtvo i duh tvoj! I zato kupaj, đače — prosto ti je — Zemaljsku grudu u zori rumenoj!" Jer, jasno je zacrtan put kojim aspirant kroči

želi li biti dostojan ući u svijet duha; ipak jednom zadobivene i prerađene u misaono ruho, takve istine

8

mogu naći put do zdravog razuma i otvorenog srca ljudskih duša koje još nisu u stanju neposredno ih doživjeti.

Spis koji imamo pred sobom nastao je na teme­lju predavanja koja je Rudolf Steiner kao pedeseto­godišnjak održao slušateljstvu upućenom u osnovne postavke duhovne znanosti — antropozofije koju je autor sustavno izgrađivao tijekom cijelog svog bogatog stvaralačkog života.

Sadržaji u njoj vrlo su zbijeni, a razrađivani su i prije i poslije toga u brojnim predavanjima i knjigama. Fascinira i nadahnjuje gledanje kako se u svim pojav­nostima koje nas okružuju i prožimaju skrivaju objave duha. Tako osjetilna datost nije doživljena kao svijet pukog privida, već kao svijet mnogostrukog ogledanja jednog u svemiru i svega u jednome, kružeći tako oko središnjeg događanja cjelokupne ljudske povijesti i svijeta — Kristova djelovanja i Misterija uskrsnuća. Važno je naglasiti kako je ovakvo gledanje na svijet i čovjeka konkretno provedeno kroz cijelu antropozofiju te ne ostaje na apstraktnom, već zadire u sve sfere ljudskog djelovanja (medicina, poljoprivreda, umjetnost, socijalno pitanje, pedagogija i dr.) dajući snažne poticaje za cjelokupnu obnovu čovjekova života i poslanja u svijetu.

Zato će i sam Rudolf Steiner, ocrtavajući zadaću duhovne znanosti — antropozofije, moći reći:

"Antropozofija je u svim svojim pojedinostima stremljenje da se svijet prožme Kristovim snagama."

Oprtalj, 19. ožujka 2001. Mladen Maljković

PREDGOVOR

U sljedećim su izlaganjima izneseni sadržaji preda­vanja koje sam u srpnju ove godine održao u Kopen­hagenu povodom glavne skupštine skandinavskog Teozofskog društva. Predavanju su, dakle, održana za slušače upoznate s duhovnom znanošću, odnosno teozofijom. Stoga ona i pretpostavljaju ovo pozna­vanje. Sve je izgrađeno na temeljima što sam ih dao u svojim knjigama "Teozofija" i "Tajna znanost". Bez poznavanja navedenih pretpostavki, ovaj bi tekst morao izgledati kao čudan proizvod čiste fantastike. Navedene knjige predstavljaju znanstvenu podlogu svega što je ovdje rečeno.

Stenografske sam zapise, doduše, u potpunosti preradio, ali je prilikom izdavanja knjige ipak posto­jala namjera da se sačuva obilježje usmenog izlaganja. Ovdje to želim naročito spomenuti jer smatram da forma izlaganja namijenjena čitanju mora biti sasvim drugačija od forme usmenog izlaganja. Tog sam se svog načela pridržavao u svim svojim ranijim djelima ukoliko su bila namijenjena za tisak. Oblik usmenog izlaganja ovdje sam primijenio zato što sam htio da se ovaj tekst pojavi upravo u ovom času; za njego­vu potpunu preradu u smislu gornjeg načela bilo bi potrebno vrlo mnogo vremena.

Munchen, 20. kolovoza 1911. Rudolf Steiner

11

PRVO PREDAVANJE

Čovjek koji o samome sebi razmišlja ubrzo dolazi do uvida da osim sebstva koje zahvaća svojim mislima i svjesnim impulsima volje, u sebi nosi još jedno drugo, snažnije sebstvo. Otkriva kako se tom drugom sebstvu potčinjava kao nekoj višoj moći. Čovjek će, doduše, u početku to drugo sebstvo osjećati kao neko niže biće u odnosu na ono koje shvaća svojim jasnim sasvim svjesnim duševnim bićem, sklonim dobru i istini. Nastojat će prevladati to niže biće.

No prisnije ispitivanje samoga sebe može nam otkriti još nešto o drugom sebstvu. Osvrće li se čovjek tijekom života na ono što je u prošlosti doživio ili radio, doći će do zanimljivog otkrića. Ovo će iskustvo biti tim značajnije što je čovjek stariji. Ako se čovjek upita: "Što si u određenom vremenu svog života radio i govorio?" vidjet će da je učinio mnogo stvari koje zapravo može razumjeti tek u kasnijoj životnoj dobi. Čovjek je prije sedam ili osam ili možda dvadeset godina učinio neke stvari, ali tek sada poslije dugo vremena sasvim sigurno zna da je njegov razum tek sada stekao razumijevanje za ono što je tada učinio ili govorio. — Mnogi ljudi i ne dolaze do takvih otkrića jer se ne osvrću na svoj život. No češće obraćanje duše samoj sebi izuzetno je plodo­nosno. Jer onaj trenutak kad čovjek shvati da je ranijih godina učinio nešto što tek sada počinje ra­zumijevati, te da njegov razum tada još nije bio zreo da shvati što je prije učinio ili govorio, trenutak je otkrića koji u duši stvara osjećaj zaštićenosti ne­kom dobrom silom koja vlada u dubinama vlastitog bića. Čovjek zadobiva sve veće i veće povjerenje u činjenicu, u najvišem smislu te riječi, da u svijetu

13

nije sam te da je ustvari ono što razumije i što svjesno umije tek mali dio onoga što u svijetu izvršava.

Teoretski je jasno da se ponešto od takvih učes­talih iskustava može primijeniti u životnoj praksi. Teoretski je jasno da čovjek u životu ne bi mogao daleko doći kad bi sve što treba učiniti morao izvesti potpuno svjesnim razumom i inteligencijom koja sagledava sve okolnosti. Da bi se ovo teoretski sagle­dalo, potrebno je razmisliti o sljedećem. U kojem životnom razdoblju zapravo čovjek na samome sebi čini ono što je za život najvažnije? Kada najmudrije radi na samome sebi? To radi približno od rođenja sve do trenutka do koga mu još dopire sjećanje, kada se u kasnijem životu osvrne na minule godine svog zemaljskog postojanja. Vraćamo li se u misli­ma na ono što smo radili prije tri, četiri, pet godina i idemo sve dalje u prošlost, doći ćemo do jednog trenutka djetinjstva u kome sjećanje prestaje. O ono­me što je bilo ranije mogu pričati roditelji ili drugi ljudi, vlastito sjećanje dopire, međutim, samo do stanovite točke. To je ujedno i trenutak u kojemu čovjek počinje osjećati svoje Ja. Takva točka mora uvijek postojati u životu ljudi čije sjećanje ne prelazi granicu ustaljene norme. No prije tog trenutka duša je na čovjeku učinila ono najmudrije. Došavši do svijesti, čovjek nikada kasnije ne može tako veličan­stveno i moćno na sebi raditi kao što je to podsvjesnim snagama duše radio u prvim godinama djetinjstva. Poznato je da čovjek svojim rođenjem u fizički svijet unosi ono što donosi sa sobom kao plodove svojih ranijih zemaljskih života. Prilikom rođenja njegov je mozak npr. još vr lo nesavršeno oruđe. Ljudska duša to oruđe mora prvo fino raščlaniti kako bi ga učinila posrednikom svega za što je duša sposobna.

14

Čovjekova duša prije nego što je sasvim svjesna radi ustvari na mozgu tako da pomoću njega dođu do izražaja sve sposobnosti, sklonosti, osobine što ih duša ima kao plodove prijašnjih zemaljskih života. Tim radom na vlastitom tijelu upravljaju načela da­leko mudrija od svega onog što kasnije čovjek na sebi radi punom sviješću. Pa i više od toga: čovjek u tom razdoblju ne mora samo plastično izraditi svoj mozak nego mora naučiti tri najvažnije stvari za svoj život na Zemlji.

Prvo uči orijentirati se svojim tijelom u prostoru. Toj pojavi današnji čovjek zapravo ne pridaje nimalo pažnje. Time je dotaknuta jedna od najhitnijih razlika između čovjeka i životinje. Životinja je već predodre­đena da razvije određeno stanje ravnoteže u prostoru. Jedna je životinja predodređena za penjanje, druga za plivanje itd. Životinja je već unaprijed tako orga­nizirana da se na ispravan način uklapa u prostor. To vrijedi sve do najrazvijenijih čovjekolikih sisavaca. Kad bi zoolozi o toj činjenici razmišljali, manje bi isticali kako čovjek i životinje npr. imaju niz istovrsnih mišića i kostiju itd.; to je, međutim, mnogo manje važno od činjenice da čovjek ne raspolaže odmah potpuno razvijenim organom ravnoteže. Odnose rav­noteže mora tek izraditi na osnovi svog cjelokupnog bića. Značajno je da čovjek na sebi može raditi kako bi od bića koje ne umije hodati postao biće koje uspravno hoda. Čovjek sam sebe postavlja u uspravni položaj, sam uspostavlja ravnotežu u prostoru. Sam sebe dovodi u odnos prema sili teže. Razmišljanje koje se neće udubiti u stvari lako će naći razloge da to ospori. Može se reći da je čovjek isto tako organiziran za uspravni hod kao što je npr. poje­dina životinja organizirana za penjanje. No točnijim

15

promatranjem vidi se da je kod životinje odnos prema prostoru uvjetovan obilježjem njene organi­zacije. Kod čovjeka naprotiv upravo duša sebe dovodi u odnos prema prostoru nadvladavajući pri tome organizaciju.

Drugo što čovjek sam sebe uči, što uči snagom onog uvijek istog bića koje ide iz utjelovljenja u utjelovljenje jest jezik, govor. Njime dolazi s ljudima u takav odnos koji ga čini nosiocem onog duhovnog života koji će zahvaljujući njemu prožeti fizički svijet. Sasvim je opravdana tvrdnja da čovjek ne bi nau­čio jezik kad bi ga samog, prije nego što je naučio govoriti, ostavili na pustom otoku. Ono što se dobiva naslijeđem, što je urođeno i tek se kasnije razvija, što, dakle, podliježe načelu naslijeđa, nije ovisno

0 čovjekovom boravku u društvu drugih ljudi. Nasli­jeđem je čovjeku npr. zadano da u dobi od sedam godina mijenja zube. I kad bi bio na pustom otoku 1 imao prilike preživjeti, u sedmoj bi godini mijenjao zube. Govoriti, međutim, nauči samo ako se potiče njegovo duševno biće, ono biće koje prolazi nizom života. Klicu za razvoj svog grkljana mora izgraditi u vremenu kad još nema Ja-svijest. Da bi mu grkljan postao organom govora, klicu za njegov razvoj mora položiti prije onog vremena do kojeg mu dopire sjećanje.

Kao treće postoji nešto o čemu se manje zna da to čovjek uči sam iz sebe; iz bića koje u svojoj nutrini nosi iz utjelovljenja u utjelovljenje. To je život unutar samog svijeta misli. Mozak se izgrađuje zato što je on oruđe mišljenja. Taj je organ na početku života još toliko plastičan zato što ga sam čovjek tek mora oblikovati tako da bi postao instrumentom mišljenja onog bića koje ide kroz niz utjelovljenja.

16

Neposredno iza rođenja mozak ima obilježja koja odgovaraju naslijeđenim snagama od roditelja i daljih predaka. No čovjek u svom mišljenju mora izraziti posebnost svog bića u skladu sa svojim ranijim zemalj­skim životima. Stoga, nakon rođenja, pošto je postao neovisan o roditeljima i precima, mora raditi na preoblikovanju naslijeđenih svojstava svog mozga.

Vidi se kako čovjek u najranijim godinama života izvršava vrlo značajne stvari. Sam na sebi radi u smislu najviše mudrosti. Svojom pameti ne bi mogao izvršiti ono što bez nje mora izvršiti u prvoj životnoj dobi. Zašto se sve to odvija snagom nesvjesnih dubina duše? To je tako jer je čovjek u prvim godinama života svojom dušom, svim svojim bićem, mnogo više nego kasnije, povezan s duhovnim svjetovima viših hijerarhija. Vidoviti čovjek koji na osnovi duhov­nog razvoja može pratiti istinska duhovna zbivanja smatra trenutak u kojem čovjek postiže Ja-svijest nečim neizmjerno važnim. Kasnije mu sjećanje dopire samo do tog trenutka. Ono što nazivamo "dječjom aurom" lebdi u prvim godinama života poput čudesne ljudsko-nadljudske moći okružujući djete, tako da se ta aura, čovjekov istinski viši dio, posvuda širi u duhovni svijet. Od trenutka do kojeg dopire sjećanje ta aura počinje ulaziti u čovjekovu nutrinu. Od tog se trenutka čovjek može osjećati kao cjelovito Ja jer je ono što je ranije bilo povezano s duhovnim svjetovima sada ušlo u njegovo Ja. Odsada svijest posvuda uspostavlja vezu s vanjskim svijetom. U djetinjstvu se to još ne događa. Svijet je lebdio oko čovjeka poput svijeta snova. Čovjek je radio na sebi vođen mudrošću koja nije bila u njemu. Ta je mudrost moćnija, obuhvatnija od sve kasnije svjesne mudrosti. Za ljudsku se dušu ta mudrost pomraćuje, duša je

17

zamjenjuje za svjesnost. Ona djeluje iz duhovnog svijeta duboko u tijelo tako da čovjek pomoću nje iz duha izgrađuje svoj mozak. S pravom se kaže da i najveći mudrac može učiti od djeteta. Jer mudrost koja je u djetetu djelatna, kasnije ne dopire u svijest, ona je poput "telefonske veze" s duhovnim bićima u čijem se svijetu čovjek nalazi između smrti i novog rođenja. Iz tog svijeta struji još nešto u dječju auru, te čovjek kao pojedinačno biće neposredno stoji pod vodstvom cijelog duhovnog svijeta kojemu pripada. U dijete još uviru duhovne snage toga svijeta. Prestaju uvirati u onome trenutku do kojeg dopire normalno sjećanje. Te snage čovjeka osposobljavaju za određeni odnos prema sili teže. One oblikuju i grkljan, a mozak izgrađuju tako da bude živo oruđe za izražavanje misli, osjećaja i volje.

Ono što u najvišoj mjeri postoji u djetinjstvu kad čovjek radi iz svoga sebstva neposredno pove­zanog s još višim svjetovima, to ostaje do stanovite mjere ipak sačuvano i u kasnijem životu, iako se, kako je navedeno, okolnosti mijenjaju. Ako čovjek u kasnijoj životnoj dobi osjeti da je prije više godina učinio ili rekao nešto što tek sada počinje razumi­jevati, bilo je to zato što je ranije dao da ga vodi viša mudrost. Tek je nakon više godina stekao uvid u uzroke svog ponašanja. Na temelju svega ovog čovjek osjeća da se neposredno iza rođenja nije sasvim oteo svijetu u kojem je bio prije ulaska u fizički život, osjeća da mu se nikad neće moći sasvim oteti. Naš udio u višoj duhovnosti ulazi u fizički život i prati ga. Čovjek često osjeća da u njemu ne postoji samo njegovo više sebstvo koje postupno treba izgra­diti, on osjeća da je to nešto već postojeće, što ga često navodi da preraste samoga sebe.

18

Svi čovjekovi ideali, sve umjetničko stvaralaštvo, sve one prirodne iscjeljujuće snage u vlastitome tijelu koje bez prestanka izravnavaju oštećenja života, sve to ne dolazi iz običnog razuma već iz dubljih snaga koje u prvim godinama rade na čovjekovu snalaženju u prostoru, na izgrađivanju grkljana i mozga. Te snage postoje u čovjeku i kasnije. Kad se prilikom oštećenja života kaže da vanjske snage ne mogu po­moći te da organizam mora razviti svoje ljekovite snage, misli se na onu veliku mudrost koja je djelatna i u čovjeku. A iz istog izvora dolaze i najbolje snage koje vode spoznaji duhovnoga svijeta, tj. istinskoj vidovitosti.

Nameće se pitanje zašto navedene snage djeluju u čovjeku samo u prvim godinama djetinjstva?

Lako je dati pola odgovora; on se sastoji u slje­dećem. Kad bi one više snage na isti način dalje djelovale, čovjek bi uvijek ostao dijete, ne bi posti­gao punu Ja-svijest. U njegovo se vlastito biće mora premjestiti ono što je prije djelovalo izvana. Postoji, međutim, i značajniji razlog koji još više može objas­niti tajne ljudskog života. Putem duhovne znanosti može se saznati da ljudsko tijelo na sadašnjem stupnju razvoja treba smatrati nečim što se do sadašnjeg oblika razvilo iz drugačijih stanja. Poznavalac du­hovne znanosti zna da se ova evolucija odvijala tako da su na cjelokupno čovjekovo biće djelovale različite snage: jedne na fizičko, druge na etersko, treće na astralno tijelo. Čovjekovo biće postiglo je svoj sadaš­nji oblik time što su na njega djelovala bića koja nazivamo luciferska i ahrimanska. Pod utjecajem tih snaga čovjek je na neki način postao lošiji nego što bi bio da su djelovale samo snage duhova ko­ji upravljaju svijetom i hoće da se čovjek razvija

19

pravocrtno. Uzrok patnje, bolesti pa i smrti treba tražiti u tome što osim bića koja čovjekov razvoj vode pravocrtno vladaju još i luciferska i ahriman-ska bića koja se takvom razvoju neprekidno suprot­stavljaju. Što čovjek rođenjem donosi u život bolje je od onoga što kasnije u životu od toga može učiniti.

U prvim godinama života luciferske i ahrimanske snage imaju tek neznatan utjecaj na čovjekovo biće. Uglavnom su djelatne samo u onome što čovjek od sebe čini svojim svjesnim životom. Kad bi i kasnije, a ne samo u prvim danima života, u sebi imao puninu svog boljeg bića, ne bi mu bio dorastao jer protivničke luciferske i ahrimanske snage oslabljuju cijelo njegovo biće. U fizičkom svijetu čovjek ima takvu organizaciju da neposredne snage duhovnog svijeta može podnositi samo tako dugo dok je još djetinje mekan i podatan. Slomio bi se kad bi snage koje uvjetuju snalaženje u prostoru i koje oblikuju grkljan i mozak u njemu i kasnije bile djelatne. One su toliko silne da bi naš organizam, ako bi one i kasnije u njemu djelovale, pod teretom njihove svetosti morao uminuti. Čovjek im se mora obratiti samo u onoj djelatnosti koja ga dovodi do svjesne povezanosti s nadosjetilnim svijetom.

Iz toga proizlazi misao velikog značenja ako se ona ispravno shvati. U Novom je zavjetu izražena riječima: "Ako ne postanete kao djeca, nećete doći u carstvo nebesko." Jer što je za čovjeka najviši ideal ako se ispravno shvati ovo što je upravo rečeno? To je težnja za sve većim ostvarenjem svjesnog odnosa prema snagama koje su u prvim godinama djetinjstva u čovjeku bile nesvjesno djelatne. Treba imati na umu da bi se čovjek pod silinom tih snaga morao slomiti kad bi one nesmetano djelovale u njegov

20

svjesni život. Zato je za postizanje sposobnosti koje omogućuju opažanje nadosjetilnog svijeta potrebna brižljiva priprema. Cilj je te pripreme osposobljavanje čovjeka za podnošenje onoga što u običnom životu ne može podnijeti.

Prolaženje kroz niz utjelovljenja ima značaj za cjelo­kupni razvoj čovjekova bića. To je biće u prošlosti živjelo niz uzastopnih života, ono ide dalje, a uspo­redno s njime i Zemlja napreduje u svome razvoju. Jednom će doći trenutak kad će Zemlja stići na kraj svoje putanje. Tada planet Zemlja kao fizičko biće mora otpasti od ljudskih duša kao što čovjekovo tijelo smrću otpada od duha, kad duša, da bi i dalje živjela, ulazi u carstvo koje joj je primjereno između smrti i novog rođenja. Zato je najviši čovjekov ideal da do časa smrti uzmogne skupiti sve plodove koji se tijekom zemaljskog života uopće mogu skupiti.

Snage koje nisu dorasle onima koje na čovjeka djeluju u djetinjstvu, dolaze iz Zemljina organizma. Ostavši bez Zemljina organizma, čovjek se, kako bi došao do svog cilja, morao toliko razviti da se cijelim svojim bićem može predati snagama koje su u sadaš­njosti djelatne samo u djetinjstvu. Smisao razvoja koji se ostvaruje nizom uzastopnih života na Zemlji jest taj da čitav čovjek, pa tako i njegov svjesni dio, malo-pomalo postane izrazom snaga koje pod utjecajem duhovnog svijeta u prvim godinama života nesvjesno — njemu nesvjesno — u njemu vladaju. Misao koja pri takvim razmatranjima obuzima dušu mora nas ispuniti poniznošću, ali i pravom sviješću o čovjekovu dostojanstvu. Ta je misao: Čovjek nije

21

sam, u njemu živi nešto što mu uvijek pruža dokaz da se može izdići iznad samoga sebe do nečega što ga već sada nadrasta i što će iz života u život i dalje rasti. Ta misao može poprimiti sve određeniji oblik. Ona podaruje nešto silno smirujuće i uzvisujuće, ali i ispunjava dušu poniznošću i skromnošću. — Što ima, prema tome, čovjek u sebi? Uistinu ima višeg božanskog čovjeka i osjećajući se njime živo prožet, govori sebi: On je u meni moj vođa.

Na temelju takvih gledišta lako se u duši javlja misao da je neophodno uspostaviti sklad s onime što je u čovjekovu biću mudrije od svjesne inteli­gencije. Uz neposredno svjesno sebstvo postoji još i više sebstvo pred kojim pada i nestaje sva ljudska taština i lažni ponos. Iz toga se osjećaja razvija drugi koji vodi ispravnom razumijevanju sadašnje čovjekove nesavršenosti. Taj osjećaj pokazuje na koji se način čovjek može usavršiti kad jednom ona obuhvatnija duhovnost što djeluje u njemu bude prema njegovoj svijesti smjela uspostaviti odnos što ga ima prema nesvjesnom životu duše u prvim godinama djetinjstva.

Iako sjećanje često ne dopire do četvrte godine djetinjstva, ipak se može reći da utjecaj višeg du­hovnog svijeta u navedenom smislu djeluje do u treću godinu života. Na kraju tog razdoblja čovjek postaje sposoban da utiske vanjskog svijeta poveže sa svojom Ja-predodžbom. Točno je, doduše, da se s Ja-predodžbom može računati samo dotle dokud seže sjećanje. Ipak treba reći da sjećanje uglavnom dopire do početka četvrte godine, ali je u početku jasne Ja-svijesti tako slabo da se i ne zapaža. Zbog toga više snage koje određuju čovjeka u dječjoj dobi mogu biti djelatne tijekom triju godina. Čovjek je na svom sadašnjem prosječnom stupnju razvoja na

22

*Od djetinstva do kasnije dobi životnost ljudskog orga­nizma održava se zato što se on u tom vremenu može mijenjati. U još kasnijoj se dobi više ne može mijenjati; zbog toga s onim sebstvom ne može dalje opstojati.

Zemlji organiziran tako da samo tri godine može primati te snage.

Zamislimo čovjeka kojemu bi se pomoću odre­đenih moći oduzela obična Ja-svijest, zamislimo da se ta obična svijest koja je čovjeka pratila tijekom niza utjelovljenja odijeli od fizičkog, eterskog i astral­nog tijela. Pretpostavimo, nadalje, da se u ta tri tijela unese takvo Ja koje djeluje iz povezanosti s duhovnim svjetovima. Što bi se s takvim čovjekom moralo dogoditi? Njegovo bi se tijelo nakon tri godine moralo slomiti! Karmom svijeta trebalo bi utjecati da to duhovno biće koje je povezano s višim svijetom ne ostane u tome tijelu dulje od tri godine.* Tek na kraju svih zemaljskih života steći će sposobnost koja će mu omogućiti da s onim duhovnim bićem živi duže od tri godine. Ali čovjek će onda sebi reći: Ne ja, nego to više biće, ono je uvijek u meni bilo i u meni sada radi. — Dotada to ne može reći, samo može reći da osjeća ovu višu snagu, ali da svojim stvarnim, realnim čovječanskim Ja još nije postigao da ona u punini u njemu zaživi.

Kako bi dugo u zemaljskom tijelu mogao živjeti čovjek kojeg bi u njegovoj srednjoj životnoj dobi odre­đene moći lišile njegova Ja, a zauzvrat mu dale ono Ja koje inače djeluje samo u prvim godinama života i koje je povezano s duhovnim svjetovima u kojima čovjek boravi između smrti i novog rođenja? — Živio bi otprili­ke tri godine, jer bi tada po karmi svijeta moralo nastu­piti nešto što bi razorilo čovjekovu organizaciju.

Ova se pretpostavka, međutim, u povijesti zaista ispunila. Ljudski organizam koji je prilikom Ivanova krštenja bio na Jordanu kad je Ja Isusa iz Nazareta napustilo tri tijela, nosio je u sebi nakon krštenja u punom svjesnom obliku ono više ljudsko sebstvo koje kozmičkom mudrošću djeluje u djetetu mimo ljudske svijesti. Odatle proizlazi nužnost da je sebstvo koje je bilo povezano s višim duhovnim svijetom moglo živjeti u dotičnom ljudskom organizmu samo tri godine. Okolnosti su se zatim morale odvijati tako da je zemaljski život tog bića nakon tri godine morao završiti.

Vanjski događaji u životu Isusa Krista potpuno su uvjetovani unutrašnjim uzrocima. Oni predstav­ljaju samo vanjski izraz tih uzroka.

To je ta dublja veza između onoga što čovjeka vodi, što poput slabašnog svjetla osvjetljava naše djetinjstvo, onog najboljeg u nama što uvijek djeluje ispod razine svijesti i onoga što je jednom ušlo u čitavu evoluciju čovječanstva tako da je tijekom triju godina moglo boraviti u jednome ljudskom tijelu.

Kakvo je to "više" Ja koje je povezano s duhov­nim hijerarhijama i koje u tijelu Isusa iz Nazareta ulazi u dimenziju vremena i čiji se silazak simbolički prikazuje u znaku duha što silazi u liku goluba te riječima: "To je sin moj ljubljeni, danas sam ga začeo!" (jer tako izvorno glase riječi)? Kad imamo u vidu tu sliku onda pred nama stoji najviši ljudski ideal. To ne znači ništa drugo nego da se u povijesti Isusa iz Nazareta kaže: U svakom je čovjeku prepoznatljiv Krist! Kad ne bi postojala ni evanđelja ni predaja koja upućuje na to da je jednom živio Krist, moglo bi se spoznajom čovjekove prirode iskusiti da Krist živi u čovjeku.

24

Spoznati snage koje su djelatne u čovjekovu djetinjstvu znači u čovjeku spoznati Krista. Nastaje pitanje: Vodi li ta spoznaja prihvaćanju činjenice da je Krist zaista jednom živio na Zemlji u ljudskom tijelu? Na to se pitanje i bez ikakvih dokumenata može odgovoriti potvrdno. Jer istinska vidovita samo-spoznaja vodi današnjeg čovjeka uvidu da se u ljud­skoj duši mogu naći snage koje dolaze od Krista. U prvim trima godinama te snage djeluju i bez čovje­kova sudjelovanja. U kasnijem će životu te snage moći djelovati ako čovjek poniranjem u nutrinu, traži Krista u sebi. Čovjek nije mogao uvijek naći Krista u sebi kao sada. Postojala su vremena kada čovjek nikakvim poniranjem u nutrinu nije mogao doći do Krista. I do te se činjenice dolazi vidovitom spoznajom. U međuvremenu, između prošlosti kad čovjek nije mogao naći Krista u sebi i sadašnjosti u kojoj ga može naći, odvija se Kristov život na Zemlji. A sam taj zemaljski život razlog je što čovjek mo­že naći Krista u sebi. To je, mimo svih povijesnih dokumenata, za vidovitu spoznaju dokaz Kristova zemaljskog života.

Moglo bi se pomisliti da je Krist rekao: Hoću vam biti takvim idealom koji vam iz duha pokazuje ono što se na tjelesnom planu već ispunilo. Čovjek iz duha uči fizički hodati u prvim godinama života; to jest on si put za zemaljski život određuje iz duha. Uči govoriti, to jest iz duha uobličava istinu — drugim riječima: u prve tri godine svog života čovjek iz glasova razvija bit istine. A i život što ga čovjek kao Ja-biće provodi na Zemlji zadobiva svoju životnost zahvaljujući onome što nastaje tijekom prvih triju godina djetinjstva. Tako čovjek uči tjelesno hoda­ti, što znači pronaći put, uči svojim organizmom

2 5

izražavati istinu i uči da iz duha u tijelu izrazi život. Nemoguće je zamisliti značajniji smisao riječi: "Ako ne budete kao mala djeca, nećete doći u carstvo nebesko." Kristovo Ja-biće dolazi do izražaja značaj­nim riječima: "Ja sam put, istina i životi" Kao što više duhovne snage oblikuju dječji organizam, a da on toga nije svjestan, tako da bude tjelesni izraz puta, istine i života, tako ljudski duh, proževši se Kristom, postupno biva svjesnim nosiocem puta, istine i života. Time tijekom nastajanja Zemlje od sebe stvara onu snagu koja u njemu vlada u djetinjstvu, dok još nije njen svjesni nosilac.

Riječi kao što su put, istina i život prikladne su za otvaranje vrata vječnosti. One čovjeku odje­kuju iz dna duše kad samospoznaja postane istinska, stvarna.

Ovakva razmatranja omogućuju dvojaki uvid u duhovno vodstvo čovjeka i čovječanstva. Čovjek samospoznajom u sebi nalazi Krista kao vodu do kojeg se od Kristovih vremena uvijek može doći zato što on uvijek jest u čovjeku. I, nadalje, pravo se značenje povijesnih dokumenata otkriva kad se na njih primijene spoznaje stečene mimo takvih doku­menata. Oni su povijesni izraz nečega što se iz sebe samog objavljuje u nutrini duše. Stoga ih treba shvatiti kao ono vodstvo čovječanstva koje usmjerava dušu na samu sebe.

Ako u riječima: "Ja sam put, istina i život!" čovjek osjeti dah vječnosti, zacijelo neće pitati: Čemu se čovjek uvijek iznova rada kao dijete kad je već prošao kroz mnoga utjelovljenja? Jer pokazuje se da je to prividno nesavršenstvo neprekidno prisje­ćanje na ono što je u čovjeku najviše. Čovjek se ne može dovoljno često — barem prilikom svakog

26

rođenja — prisjetiti značajne činjenice što on zapravo jest, s obzirom na ono biće koje leži u osnovi svih njegovih zemaljskih života, ali ga se nesavršenosti tih života ne dotiču.

U duhovnoj znanosti odnosno teozofiji i općenito u okultizmu nije dobro pribjegavati mnogim defi­nicijama i previše govoriti u pojmovima. Bolje je kad se isticanjem bitnih oznaka razvije osjećaj za ono istinsko, stvarno. Zbog toga se i ovdje nastoji probuditi osjećaj za ono što je značajno za prve tri godine ljudskog života te kako se to odnosi prema svjetlu koje zrači s križa na Golgoti. Taj osjećaj znači da u ljudski razvoj zahvaća onaj impuls po kojem će se obistiniti riječi: "Ne ja, nego Krist u meni." Već iz same spoznaje o tome što čovjek zaista jest može se napredovati do uvida u Kristovo biće. Kad je istinskim promatranjem čovječanstva došlo do ideje Krista, te kad se zna da se Krista najbolje može pronaći ako ga se prvo potraži u samome sebi, tek će onda Biblija zadobiti svoju veliku vrijednost. A nema većeg ni svjesnijeg štovatelja Biblije od čovjeka koji je na opisani način pronašao Krista. Moguće je zamisliti neko biće, npr. stanovnika Marsa, koje nikad nije ništa čulo o Kristu i njegovu djelovanju. Taj stanovnik Marsa ne bi razumio mnogo toga što se odigralo na Zemlji, mnogo toga što danas ljude zanima njega ne bi zanimalo. No zanimalo bi ga ono što je središnji impuls razvoja Zemlje: To je ideja Krista koja izražava biće samog čovjeka. — Tek onaj tko je to shvatio može doći do prave spoznaje Biblije jer u njoj nalazi na krasan način prikazano ono što je ranije gledao u sebi. Sebi će reći: Nije mi potreban odgoj kako bih naročito cijenio evanđelja, nego mi se ona otkrivaju u čitavoj svojoj veličini

kad im priđem punom sviješću i spoznajom stečenom putem duhovne znanosti.

Nije potrebno reći da će ljudi koji su zahvaljujući duhovnoj znanosti na ispravan način naučili cijeniti sadržaj evanđelja, u njima vidjeti njihovu vodeću ulogu za čovječanstvo i poštivati ih više negoli ikad prije. Tek će spoznajom samog čovjekova bića čovje­čanstvo moći sagledati što se krije u tim dubokim svjedočanstvima. Čovjek će sebi reći: Sadržaj evan­đelja koji govori o čovjekovoj biti pisali su ljudi koji su živjeli na Zemlji. Za njih naročito vrijedi ono do čega čovjek mora doći — što je stariji tim više — pomnim razmišljanjem o svom životu. Čovjek je u životu mnogo toga učinio što počinje razumijevati tek nakon mnogo godina. Pisce evanđelja možemo smatrati ljudima koji su pisali iz svog višeg sebstva koje čovjek izgrađuje u prvim godinama djetinjstva. Evanđelja su, dakle, pisana djela nastala iz mudrosti koja oblikuje čovjeka. Čovjek je objava duha putem tijela; evanđelja su objava duha putem pisma.

Pod takvim pretpostavkama pojava inspiracije ponovno zadobiva svoj pozitivni smisao. Kao što za vrijeme prvih triju godina više snage rade na izgradnji mozga, tako su u duše pisaca evanđelja iz duhovnih svjetova uvrle snage iz kojih su ona pisana. — U toj činjenici dolazi do izražaja duhovno vodstvo čovječanstva. Čovječanstvo zaista mora biti vodeno ako unutar njega djeluju osobe koje pišu izvorne dokumente na osnovi istih snaga koje velikom mudrošću oblikuju i samog čovjeka. — I kao što pojedini čovjek govori ili čini stvari koje će razumjeti tek kasnije, tako je čovječanstvo u piscima evanđelja sebi stvorilo posrednike čiji su zapisi objave koje će se moći razumjeti tek s vremenom. Što čovječanstvo

28

više bude napredovalo, to će i razumijevanje tih dokumenata biti veće. Čovjek može u sebi osjeća­ti duhovno vodstvo; čovječanstvo može duhovno vodstvo osjetiti u osobama koje djeluju kao pisci evanđelja.

Ovaj pojam vodstva ljudi može se proširiti. Pret­postavimo da je neki čovjek stekao učenike, sljed­benike. Istinska mu samospoznaja pokazuje kako mu upravo činjenica što je stekao sljedbenike daje osjećaj da ono što ima reći ne potječe od njega. Štoviše, duhovne se snage viših svjetova žele očitovati u sljedbenicima, a u učitelju nalaze prikladno oruđe kako bi se objavile.

Takvom će čovjeku biti bliska misao: Dok sam bio dijete, radio sam na sebi pomoću snaga koje su djelovale iz duhovnog svijeta, a ono najbolje što sada od sebe mogu dati mora također djelovati iz viših svjetova; to ne smijem smatrati nečim što pri­pada mojoj običnoj svijesti. Da, takav čovjek smije reći: Nešto demonsko, nešto poput demona — pri čemu je riječ "demon" shvaćena u smislu dobre moći — djeluje iz duhovnog svijeta preko mene na moje sljedbenike. — Nešto takvo osjećao je Sokrat, o kojem Platon priča da je govorio o svom "demonu" kao o onome što ga vodi i upućuje. Mnogobrojni su pokušaji tumačenja tog Sokratova "demona". Njega se može objasniti samo kad se prihvati misao da je Sokrat mogao osjećati ono što proizlazi iz gore navedenog razmatranja. Također je razumljivo da je Sokratovo načelo, pošto je u Grčkoj djelovao tijekom triju--četiriju stoljeća, unijelo u grčki svijet takav ugođaj koji je bio priprema za jedan drugi veliki događaj. I dalje je djelovao onaj ugođaj, onaj osjećaj da čovjek onakav kakvim ga vidimo nije dokraja ono što djeluje

29

iz viših svjetova. Upravo su oni najbolji koji su živjeli u tome ugođaju kasnije i najbolje razumjeli riječi: "Ne ja, nego Krist u meni!" Jer oni su sebi mogli reći: Sokrat je još govorio o nečemu demonskom koje djeluje iz viših svjetova; idealom Krista razjaš­njava se ono o čemu je govorio Sokrat. No Sokrat još nije mogao govoriti o Kristu jer u njegovo vrijeme još nitko nije mogao naći Kristovo biće u sebi.

Ovdje ponovno osjećamo nešto od duhovnog vodstva čovječanstva: u njega ništa ne može uvrijeti bez pripreme. Zašto je Pavao našao najbolje sljed­benike upravo u Grčkoj? Zato jer je sokratizam za navedeno raspoloženje pripremio tlo. To znači da je ono što se kasnije događa u razvoju čovječanstva povezano s ranijim događajima koji ljude čine zrelima da bi na njih mogli djelovati oni kasniji. Ne osjećamo li ovdje koliko je dalekosežan impuls koji je prisutan u ljudskoj evoluciji i kako u pravi čas prave ljude postavlja tamo gdje su potrebni za evoluciju? Općenito se u takvim činjenicama iskazuje duhovno vodstvo čovječanstva.

30

DRUGO PREDAVANJE

Uočit ćemo zanimljivu podudarnost između pojedinač­nog ljudskog života i onoga što vlada cjelokupnim razvojem čovječanstva ako imamo na umu ono što su učitelji i vođe starog Egipta govorili starim Grcima o vođenju i upravljanju egipatskim duhovnim živo­tom. Priča se kako je neki stari Egipćanin, kad su ga upitali tko ga je u starim vremenima vodio i njime upravljao, Grcima odgovorio ovako: u drevnim su vremenima kod nas vladali i poučavali bogovi, tek su kasnije vodstvo preuzeli ljudi. — Prvog čovjeku sličnog vodu na fizičkom planu Egipćani su nazivali Menesom. Po grčkim je izvješćima vidljivo da su se vode egipatskog naroda pozivali na prvobitno vodstvo samih bogova. Uvijek treba ispravno ra­zumjeti iskaze koji dopiru do nas iz starih vremena. Što su mislili Egipćani kad su govoril i : Kod nas su kraljevi bili bogovi, naši su veliki učitelji bili bogovi? — Onaj koji je tako govorio mislio je time reći: Kad bi se vratitli u stara egipatska vremena i ljude koji su u sebi osjećali višu svijest, mudrost viših svjetova upitali: Tko su zapravo vaši učitelji?, pojedinci bi odgovorili: Kad bih morao govoriti o svome pravom učitelju, ne bih pokazivao pojedinca, nego bih se prvo morao dovesti u stanje vidovitosti — iz duhovne je znanosti poznato da je to u stara vremena bilo lakše nego sada — tada bih našao svog pravog inspi-ratora, svog pravog učitelja; on mi prilazi samo ako je moje duhovno oko otvoreno. — U starodrevnom su se Egiptu, naime, ljudima iz duhovnih svjetova spuštala bića koja se nisu utjelovljivala u ljudskom fizičkom tijelu. U drevnom su Egiptu posredova­njem fizičkih ljudi još vladali i poučavali bogovi.

31

Pod bogovima su stari Egipćani podrazumijevali bića koja su u odnosu na čovjeka bila doprla do višeg stupnja razvoja.

Prema duhovnoj znanosti Zemlja je prije nego što je postala Zemljom prošla kroz jedno drugo plane­tarno stanje koje se zove "stanje Mjeseca". Tada čovjek još nije bio čovjek u današnjem smislu, ali su na starom Mjesecu postojala i druga bića koja nisu imala sadašnji ljudski lik i bila su drugačija; ali su se tada nalazila na onome stupnju razvoja što ga je čovjek sada postigao na Zemlji. Stoga se može reći: Na starom planetu Mjesecu koji je propao, a iz kojeg je kasnije nastala Zemlja, živjela su bića koja su bila prethodnici ljudi. To su u kršćanskoj ezoterici anđeoska bića (angeloi) — a još viša od njih arkanđeli (archangeloi). Ovi posljednji bili su na stupnju čovjeka još ranije nego anđeli. Bića koja se u kršćanskoj ezoterici nazivaju anđelima, a u istoč­njačkoj mistici "dijanskim bićima" bila su za vrije­me starog Mjeseca "ljudi". Ukoliko su se ta bića na Mjesecu do kraja razvila, ona su za vrijeme Zemljina razdoblja za čitav stupanj viša od čovjeka. Čovjek će tek na kraju razvoja Zemlje stići onamo gdje su ta bića bila na kraju Mjesečeva razvoja. — Kad je započelo Zemaljsko stanje našeg planeta i kad se čovjek pojavio na Zemlji, ta se bića nisu mogla pojav­ljivati u vanjski vidljivom ljudskom liku. Jer je meso ljudskog tijela u svojoj biti zemaljski proizvod; takvo je tijelo primjereno bićima koja su sada ljudi. Ona bića koja su za stupanj viša od čovjeka nisu se mogla utjeloviti u ljudskim tijelima dok je Zemlja bila na početku svoga razvoja; u upravljanju Zemljom mogla su sudjelovati samo tako da su prosvjetljivala i nadah­njivala ljude koji su se u davnoj prošlosti uzdigli

32

do vidovitosti te njihovim posredovanjem upravljala sudbinom Zemlje.

Stari su se Egipćani prisjećali, dakle, takvog stanja kad su vodeći ljudi imali živu svijest o svojoj povezanosti s onime što se naziva bogovima, anđelima ili dijanskim bićima. Kakva su to bila bića koja se sama nisu utjelovljivala kao ljudi, koja nisu poprimala ljudski lik od mesa te na opisani način djelovala na čovječanstvo? Oni su bili prethodnici ljudi koji su nadrasli ljudski stupanj.

Ovdje se može ispravno upotrijebiti danas toliko zloupotrebljavanu riječ "natčovjek". Kad bi se zaista htjelo govoriti o "natčovjeku", onda bi se tako moglo nazvati bića koja su bila ljudi već za vrijeme Mjeseca, planetarnog predstupnja naše Zemlje, a sada su nad­rasla ljude. Vidovitim su se ljudima mogla ukazivati samo u eterskom tijelu. Pojavljivala su se, silazila, dakle, iz duhovnih svjetova na Zemlju i na njoj vladala čak u poslijeatlantskom razdoblju.

Ta su bića imala čudnovato svojstvo, a imaju ga još i danas — da ne trebaju misliti; moglo bi se i reći da ona uopće ne mogu misliti onako kako misli čovjek. A kako misli čovjek? Manje ili više tako da polazi od neke određene točke i sebi kaže: Shvatio sam ovo ili ono; i polazeći od te točke, pokušava razumjeti različite druge stvari. Kada to ne bi bio put ljudskog mišljenja, tada put školovanja u mnogo čemu ne bi bio tako tegoban. Ne može se u jednome danu naučiti matematika jer treba početi od određene točke i polako napredovati. To traje dugo. Ne može se jednim pogledom sagledati jedan čitav svijet misli; jer ljudsko se mišljenje odvija u vremenu. Pojedina misaona konstrukcija u duši ne nastaje odjednom. Treba paziti, treba se naprezati kako bi se ostvario

tijek misli. Navedena bića nemaju tu osobinu; u njima se javlja široka misaona konstrukcija istom onom brzinom kojom bi neka životinja instinktivno zgrabila dobar zalogaj. Kod tih bića nema razlike između instinkta i promišljajuće svijesti, kod njih je to jedno te isto. Kao što pojedine životinje u svom carstvu imaju instinkt, tako ova dijanska bića ili anđeli imaju neposredno duhovno mišljenje, neposredno duhovno predočavanje. Taj ih instinktivni unutarnji predodž-beni život čini bitno drugačijima od ljudi.

Shvatljivo je da ta bića ne raspolažu takvim mozgom i takvim fizičkim tijelom kao što ga imaju ljudi. Ona se moraju koristiti eterskim tijelom, jer ljudsko tijelo i ljudski mozak posreduju misli u vre­menu, a ta bića ne stvaraju misli u vremenu, nego osjećaju kao da njihova mudrost u njima zabljesne sama od sebe. Nemoguće im je pogrešno misliti kao što to može čovjek. Tijek njihovih misli neposredna je inspiracija. Stoga su ljudi koji su imali pristupa tim nadljudskim bićima odnosno anđelima bili svjesni da su suočeni s izvornom mudrošću. Kad je, dakle, čak i u starom Egiptu čovjek kao učitelj ljudi ili kao kralj stajao pred tim svojim duhovnim vodom, znao je: zadana zapovijed i izrečena istina neposredno su ispravne, ne mogu biti pogrešne. To su zatim osjećali oni kojima su se te istine prenosile.

Vidoviti vođe čovječanstva umjeli su tako govo­riti da su ljudi osjećali kako su njihove riječi sadržaji koji silaze iz duhovnog svijeta. Ukratko, bila je to neposredna uzlazeća struja prema višim vodećim duhovnim hijerarhijama.

Ono što djeluje u čovjekovu djetinjstvu može­mo vidjeti kako na velikom planu djeluje na razvoj čovječanstva. To je nama najbliži svijet duhovnih

34

hijerarhija koji natkriljuje svekoliku evoluciju čovje­čanstva, svijet anđela, odnosno, nadljudskih bića koja su za jedan stupanj viša od čovjeka i koja su u neposrednom dodiru s duhovnim sferama. Iz ne­beskih sfera donose na Zemlju poticaje za ljudsku kulturu. Kod djeteta to je tjelesni lik u kojemu viša mudrost stvara svoj otisak; slično se stvarala kultura u davnim vremenima razvoja čovječanstva.

Egipćani, koji su prikazivali svoju povezanost s božanskim svijetom, tako su osjećali otvorenost duše čovječanstva prema duhovnim hijerarhijama. Kao što dječja duša do trenutka opisanog u prethod­nim izlaganjima otvara svoju auru hijerarhijama, tako cjelokupno čovječanstvo svojim radom otvara svoj svijet hijerarhijama s kojima je bilo povezano.

Ta je povezanost bila najznačajnija kod onih učitelja koji su poznati kao sveti učitelji Indije, veliki učitelji prve poslijeatlantske kulture koja se bila proširila na jugu Azije. Nakon atlantske katastrofe kad se izmijenila fizionomija Zemlje tako da su se na istočnoj polutci razvili novi oblici Azije, Europe i Afrike, djelovala je — i to još prije onih vremena od kojih potječu ovdje ranije navedeni stari izvještaji — kultura velikih starih učitelja Indije. Današnji će čovjek stvoriti sasvim krivu predodžbu o tim veli­kim učiteljima Indije. Jer kad bi se, na primjer, današ­nji školovani čovjek suočio s jednim velikim učiteljem Indije, jako bi se iznenadio i vjerojatno rekao: Zar je ovo "mudrac"? Tako nikada nisam zamišljao mud­raca! — Jer o onome što je današnjem naobraženom čovjeku razborito i pametno, stari sveti učitelji Indije nisu umjeli reći ništa pametno. U današnjem su smislu bili priprosti, vrlo jednostavni ljudi koji bi i na pitanja svakidašnjeg života odgovarali krajnje jednostavno.

Postojala su vremena kad bi se od njih jedva mogla čuti pokoja riječ, a koja bi današnjem školovanom čovjeku izgledala vr lo beznačajnom. Za te su svete učitelje, međutim, postojala i određena vremena kad bi se očitovalo i nešto drugo osim njihove skromnosti. U tim su vremenima morali biti zajedno jer se ono što je svaki od njih kao pojedinac mogao osjetiti moralo usuglasiti s ostalih šest mudraca, poput su­glasja sedam tonova, tako da je svaki od njih ovisno

0 svojoj posebnosti i razvoju mogao gledati različite stvari. Iskonska mudrost starih vremena odjekuje iz tog suglasja onima koji umiju proniknuti u istinske okultne dokumente. Ti dokumenti nisu objave Veda, kolikogod su Vede divljenja vrijedne. Ono što su naučavali sveti učitelji Indije pripada vremenu daleko prije Veda. Ta su veličajna djela tek slabi odjek onog prvobitnog. No kad bi ti ljudi stajali kao pojedinci pred jednim od nadljudskih predaka čovječanstva, kad bi v idovito gledali u više svjetove i duhovno slušali što im uzvišeni preci govore, oči su im sjale poput sunca. A tada je ono što su mogli reći nad­moćno djelovalo na njihovu okolinu, tako da su svi oni koji su umjeli čuti, znali: Sad ne govori ljudski život, ljudska mudrost, nego sada u ljudsku kulturu djeluju bogovi, nadljudska bića.

Ishodište starih kultura bilo je znanje primljeno od bogova. Tek su se malo-pomalo u poslijeatlantskom vremenu zatvarala vrata prema božanskom duhovnom svijetu koja su u atlantskom vremenu za ljudsku dušu još bila potpuno otvorena. U raznim se zemljama kod pojedinih naroda osjećalo kako čovjek, sve više

i više, biva upućen na samoga sebe. Tako se u druga­čijem smislu u čovječanstvu vidi ono što se objavljuje u djetetu: prvo u nesvjesnu dječju dušu uvire božanski

36

duhovni svijet i oblikuje tijelo; zatim dolazi trenutak u kojem čovjek nauči osjećati sebe kao "Ja", trenutak do kojeg u kasnijem životu dopire njegovo sjećanje. Prije toga postoji, međutim, vrijeme kojega se obično u svakodnevnom životu ne možemo prisjetiti. Tu je ono o čemu se može reći da i najveći mudrac može učiti od dječje duše. Zatim pojedinac biva pre­pušten samome sebi, javlja se Ja-svijest i sve se tako razvija da se čovjek može sjećati minulih doživljaja. — Tako je i u životu pojedinih naroda nadošlo vrijeme kad su se pomalo počeli osjećati odijeljeni od bo­žanske inspiracije svojih praotaca. Kao što se dijete oslobađa aure koja u prvim godinama lebdi oko dječje glave, tako su se iz života pojedinih naroda sve više povlačili božanski praoci te su ljudi ostali upućeni na vlastita istraživanja i na vlastito znanje. U takvim se povijesnim zbivanjima očituje nastupanje vodstva čovječanstva. Imenom "Menes" Egipćani su nazivali začetnika prve "ljudske" kulture ukazujući istovre­meno na to kako je čovjek time također mogao pasti u zabludu. Jer otada je bio upućen na oruđe svog mozga. Činjenica da čovjek može zabludjeti simbolički je izražena time što u vrijeme kad bogovi napuštaju čovjeka, pada osnivanje labirinta koji je slika mož­danih vijuga, mozga kao oruđa za vlastite misli u kojima se čovjek može izgubiti. Riječju manas istoč-njaci su nazivali čovjeka kao misaono biće, a Manu se zove prvi glavni nosilac mišljenja. Minos je za Grke bio prvi stvaratelj načela ljudskog mišljenja. S Minosom je povezana i priča o labirintu jer su ljudi osjećali kako su počevši od njegovih vremena, od neposrednog božanskog vodstva, postupno prešli u takvo vodstvo gdje "Ja" doživljava utjecaje višeg duhovnog svijeta na drugačiji način.

Osim čovjekovih praotaca, pravih nadljudi, koji su na Mjesecu prošli stupanj čovjeka te postali anđeli, postoje i druga bića koja na Mjesecu nisu završila svoj razvoj. Bića koja se u istočnjačkoj mistici zovu dijanska, a u kršćanskoj ezoterici anđeli, na starom su Mjesecu završila svoj razvoj i kad je čovjek započeo svoj razvoj na Zemlji, bila su već za jedan stupanj viša od njega. No postojala su i druga bića koja na starom Mjesecu nisu dovršila svoj razvoj, upravo kao što i više kategorije luciferskih bića nisu bile završile svoj razvoj. Kad je započelo Zemaljsko razdob­lje našeg planeta, u navedenom smislu nije postojao samo čovjek, nego je i sam planet primao inspiraciju božanskih duhovnih bića jer inače — slično djetetu

— ne bi mogao napredovati; time su osim ljudi na djetinjem stupnju, na Zemlji posredno postojala i bića koja su svoj razvoj završila na Mjesecu. No izme­đu njih i ljudi bilo je takvih bića koja svoj razvoj na Mjesecu nisu završila. To su bila bića viša od čovjeka jer su već za vrijeme starog Mjeseca mogla postati anđelima, odnosno dijanskim bićima. No ona se tada nisu razvila do pune zrelosti, zaostala su na stupnju ispod anđela, ali su se s obzirom na sve ono što je čovjek nazivao svojim, nalazila daleko iznad njega. To su ustvari ona bića koja u četama luciferskih duhova zauzimaju najniži stupanj. S tim bićima koja se nalaze između ljudi i anđela već počinje carstvo luciferskih bića.

0 tim se bićima vrlo lako može pogrešno misliti. Može se pitati: Zašto su božanski duhovi, vladari dobra dozvolili da takva bića zaostanu i na taj način dopustila da u čovječanstvo zahvati lucifersko načelo? — Moglo bi se također reći da dobri bogovi sve pri­vode dobrome. To je razumljivo pitanje. Drugi mogući

38

nesporazum dolazi do izražaja u stavu: ta su bića naprosto "zla". No oboje je pogrešno. Jer ta bića uopće nisu samo "zla", iako kod njih treba tražiti porijeklo zla u ljudskom razvoju. Ona se nalaze iz­među ljudi i nadljudi te su na neki način savršenija od čovjeka. U svim sposobnostima koje ljudi tek mogu naučiti, ta su bića postigla već visok stupanj. Od ranije opisanih ljudskih predaka razlikuju se time — budući da stupanj čovjeka nisu na Mjesecu završila — što još imaju sposobnost da se tijekom čovjekova razvoja na Zemlji, mogu utjelovljivati u ljudskim tijelima. I dok se prava dijanska bića od­nosno anđeli, veliki inspiratori ljudi na koje su se još pozivali Egipćani, nisu pojavljivala u ljudskim tijelima, nego su se mogla objavljivati samo posre­dovanjem ljudi, dotle su bića koja su se nalazila između ljudi i anđela u starim vremenima imala sposobnost utjelovljivanja u ljudskim tijelima. Stoga u lemursko i atlantsko vrijeme nalazimo medu ljudima na Zemlji i one čija je najuntarnjija priroda duše zaostalo anđeosko biće. To znači da u staro lemursko i atlantsko vrijeme naše Zemlje na njoj nisu postojali samo obični ljudi koji su svojim opetovanim utjelov­ljenjima trebali ostvariti ideal čovjeka. Medu ljudima starih vremena bilo je takvih bića čija je vanjština bila poput drugih ljudi. Morala su nositi ljudsko tijelo jer je vanjski lik čovjeka utjelovljenog u mesu ovisan o zemaljskim okolnostima. Ali osobito u stari­jim vremenima među ljudima su se nalazila bića koja su pripadala najnižoj kategoritji luciferskih indi­vidualnosti. Pored anđeoskih bića koja su posredo­vanjem ljudi utjecala na ljudsku kulturu, utjelovljivala su se i takva luciferska bića te utemeljivala ljudske kulture. Kad stare legende pričaju o velikim ljudima

39

koji su na raznim mjestima utemeljivali kulture, ne treba ih smatrati utjelovljenim luciferskim bićima te kao takvima nosiocima zla — takva su bića u stvari veliki blagoslov za ljudsku kuturu.

Iz duhovne je znanosti poznato da je u starim vremenima, osobito u atlantskom razdoblju postojalo nešto poput ljudskog prajezika, poput nekog govora koji je diljem Zemlje bio sličan, jer je "govor" u onim vremenima mnogo više nego danas izvirao iz najdublje nutrine duše. To je vidljivo već iz ovoga što slijedi. U atlantsko su vrijeme ljudi sve vanjske utiske doživljavali tako da je duša, kad je htjela izraziti nešto iz vanjskog svijeta, bila potaknuta da se glasa nekim suglasnikom. Zbivanja u prostoru poticala su na oponašanje suglasnicima. Ljudi bi doživljavali šum vjetra, zapljuskivanje valova, zašti-ćenost okriljem kuće i oponašali ih suglasnicima. A ono što su u nutrini doživljavali kao vlastitu ili tuđu bol ili radost, to su, naprotiv, oponašali samo­glasnicima. Iz ovoga se vidi kako je duša u govoru srastala s vanjskim zbivanjima i bićima. Iz Kronike akaše može se vidjeti sljedeće.

Nekoj kolibi koja se u starom stilu nadvijala nad jednom obitel j i pružajući joj zaštitu, pribli­žavao se neki čovjek i promatrao kako se koliba svojim oblikom u prostoru nadvija nad tom obitelji. Zaštitničko nadvijanje kolibe izrazio je suglas­nikom, a ugodu onih duša, koju je i sam osjećao izrazio je samoglasnikom. Tada je nastala misao: "zaštita", "imam zaštitu", "zaštita ljudskih tijela". Ta se misao zatim pretočila u suglasnike i samoglas­nike koji nisu mogli biti drugačiji nego što su bili budući da su sasvim predstavljali neposredan odraz doživljaja.

40

Tako je bilo na cijeloj Zemlji. Nije san da je postojao jedan "prajezik". U stanovitom su smislu posvećenici svih naroda još umjeli osjećati taj prajezik. Da, u svim jezicima postoje određeni odjeci glaso­va koji nisu ništa drugo nego ostaci tog čovjekova prajezika.

Taj su jezik u ljudskoj duši potaknuli pravi čov­jekovi prethodnici, nadljudska bića koja su na Mjesecu završila svoj razvoj. Iz toga se vidi: da je postojao samo taj razvoj, cijeli bi ljudski rod bio ostao samo kao velika cjelina; diljem Zemlje bilo bi se jednako govorilo i mislilo. Ne bi se mogla razviti individualnost ni raznolikost — a time ni čovjekova sloboda. Da bi čovjek mogao postati individuum, morali su unutar čovječanstva nastati rascjepi. To što su se u različi­tim područjima jezici počeli međusobno razlikovati posljedica je djelovanja onih učitelja u kojima je bilo utjelovljeno lucifersko biće. Ovisno o tome koje je zaostalo anđeosko biće bilo utjelovljeno u pojedi­nom narodu, moglo se poučavati ljude na različitim jezicima. Sposobnost govorenja pojedinim jezikom kod svih se naroda temelji na postojanju velikih prosvjetitelja koji su bili zaostala anđeoska bića i time daleko uzvišenija od ljudi iz svoje neposredne okoline. Bića koja se prikazuju kao junaci grčkog ili kojeg drugog naroda i koja su djelovala u ljudskome liku ustvari su utjelovljena zaostala anđeoska bića. Ta se bića, dakle, nipošto ne smiju smatrati "zlima". Naprotiv. Ona su ljudima omogućila da se diljem zemaljske kugle razviju do slobode. Unoseći razli-kovnost, spriječila su jednoličnost koja bi se bila proširila cijelom Zemljom. To važi kako za jezike, tako i za mnoge oblasti života. Individualizacija, diferencijacija i sloboda — možemo reći — dolaze

od tih bića zaostalih na Mjesecu. Namjera mudrog vodstva svijeta bila je doduše — tako možemo reći — da se sva bića u planetarnom razvoju privedu svome cilju; no kad bi se to dogodilo na neposredan način, ne bi bilo moguće postići stanovite stvari. Određena bića bivaju zaustavljena u svom razvoju zato što u razvoju čovječanstva imaju naročitu zadaću. Budući da bi bića koja su na Mjesecu završila svoj razvoj bila mogla stvoriti samo jednoliko čovječanstvo, suprotstavljena su im bića koja su na Mjesecu zaostala i time zadobila mogućnost da ono što je zapravo bio njihov nedostatak, pretoče u nešto dobro.

Odatle se javlja pitanje: Zašto postoji u svijetu zlo, nesavršenstvo, bolest? — Treba zauzeti isti stav kao i kod nesavršenih anđeoskih bića. Sve ono što u bilo koje vrijeme predstavlja nešto nesavršeno, nešto zaostalo, ipak se tijekom razvoja okreće prema dobrome. Nije, dakako, potrebno spomenuti da ova istina ne smije opravdavati čovjekova nedjela.

To je već odgovor na pitanje: Zašto mudro vod­stvo svijeta dopušta da bića zaostaju i da ne postignu cilj? To se događa zato što se u vremenu koje slijedi poslije takvog zaostajanja ostvaruje njegov pozitivni smisao. Jer su učitelji pojedinih razdoblja i ljudi živjeli u vremenu kad narodi još nisu umjeli sobom upravljati i rukovoditi. Svaki učitelj pojedinog naroda — Kadmos, Kekrops, Pelops, Tezej i tako dalje — imali su u neku ruku u dubinama duše anđeosko biće. Iz toga se vidi kako čovječanstvo ustvari i na tom polju potpada pod određeno upravljanje i vodstvo.

No na svakom stupnju evolucije zaostaju bića koja ne postižu cilj što ga je moguće postići. Treba iznova imati na umu staru egipatsku kulturu koja

42

je postojala na Nilu prije više tisuća godina. Tamo su se Egipćanima objavljivali nadljudski učitelji. I sami su Egipćani govorili da ti učitelji poput bogova upravljaju ljudima. Pored toga su, međutim, djelo­vala i takva bića koja su samo napola ili djelomično postigla stupanj anđela. Treba nam biti jasno da je u starom Egiptu čovjek postigao određeni stupanj razvoja, to znači da su duše današnjih ljudi u egipat­skom razdoblju postigle odgovarajući stupanj razvoja. No ne napreduje samo čovjek time što se daje vodi t i i za rukovodeća bića to upravljanje znači nešto što ih u razvoju vodi dalje. Anđeo, na primjer, nakon što je neko vrijeme vodio ljude postaje nešto više od onoga što je bio prije početka tog vodstva. Svojim rukovođenjem napreduje kako potpuni anđeo, tako i onaj koji je u svom razvoju zaostao. Sva bića mogu napredovati; sve se nalazi u neprekidnom razvoju. Ali na svakom stupnju ponovno zaostaju bića. U starome Egiptu možemo razlikovati božanske vode, anđele, zatim polubožanske vođe koji nisu dokraja postigli stupanj anđela i na kraju ljude. No stanovita bića iz reda nadljudi opet zaostaju, što znači da upravljaju ne dovodeći sve svoje snage do izražaja, te u staroj egipatskoj kulturi zaostaju na stupnju anđela. Na isti način zaostaju i nedovršeni podljudi. U međuvremenu, dok ljudi napreduju gore medu dijanskim bićima, odnosno anđelima, određene indi­vidualnosti zaostaju. Kad je završila egipatsko-kaldej-ska kultura, a započela grčko-latinska, zaostala su vodeća bića prvog kulturnog razdoblja. No ona ne mogu primijeniti svoje snage jer u vođenju čovje­čanstva bivaju zamijenjena drugim anđelima ili polu-anđeoskim bićima. To, međutim, znači: ona na taj način ne mogu nastaviti ni svoj vlastiti razvoj.

43

Time se pogled usmjerava na kategoriju bića koja su za egipatskog vremena mogla primijeniti svoje snage, ali ih nisu potpuno primijenila. U sljede­ćem, grčko-latinskom vremenu, nisu ih mogla primi­jeniti jer su ih tada smijenila druga vodeća bića, a novonastala vremena spriječila su ih u djelovanju. Kao što su bića koja na starom Mjesecu nisu postigla stupanj anđela kasnije dobila zadaću da za vrijeme Zemlje ponovno djelatno zahvate u razvoj čovječan­stva, tako su vodeća bića egipatsko-kaldejske kulture koja su zaostala također dobila zadaću da kasnije kao zaostala bića ponovno zahvate u kulturu. Moći ćemo, dakle, sagledati kasnije kulturno razdoblje i vodeća bića koja upravljaju normalnim napreduju-ćim razvojem. Uz ta bića, međutim, u razvoj zahvaćaju i neka druga koja su ranije bila zaostala, a osobito takva koja su zaostala za vri jeme stare egipatske kulture. Navedena je kultura naša vlastita kultura. Živimo u vremenu u kojem osim normalnih uprav­ljača čovječanstva djeluju i zaostala bića egipatsko--kaldejske kulture.

Razvoj činjenica i bića treba shvaćati tako da u zbivanjima fizičkog svijeta vidimo djelovanja (obja­v e ) čiji se pravi uzroci nalaze u duhovnom svijetu. S jedne je strane naša kultura u većoj mjeri obilježena uzlaženjem prema duhovnosti. U težnji pojedinih ljudi za duhovnošću čovječanstvu se objavljuju oni duhovni voditelji koji su postigli normalni stupanj razvoja. U svemu onome što danas čovjeka želi uzdi­ći k mudrosti što je donosi teozofija, objavljuju se normalni voditelji našeg razvoja. No u našu kulturu također zahvaćaju bića egipatsko-kaldejske kulture; ona se objavljuju u mnogome što se danas misli i radi i što će se tek u skoroj budućnosti misliti i

44

raditi. Prisutna su u svim pojavama koje našoj kulturi daju pečat materijalizma, a često su i sama uočljiva u svojoj težnji za duhovnošću. U današnje vrijeme uglavnom doživljavamo ponovno javljanje egipatske kulture. Bića koja treba smatrati nevidljivim vodi­teljima svih zbivanja fizičkog svijeta, dijele se u dva razreda. Prvi razred čine one duhovne individualnosti koje su do u naše sadašnje vrijeme prošle normalan razvoj. Stoga su mogle rukovoditi našom kulturom dok su voditelji prethodne grčko-latinske kulture svoju voditeljsku misiju završili u prvom kršćanskom tisućljeću. Drugi razred, koji povezuje svoj rad s bićima prvog razreda, jesu individualnosti koje u grčko-latinskoj kulturi nisu završile svoj razvoj. Za trajanja novonadošlog grčko-latinskog vremena mo­rale su ostati nedjelatne, sada mogu ponovno biti djelatne jer naša sadašnjost ima sličnosti s egipatsko--kaldejskim vremenom. Zbog toga se u sadašnjem čovječanstvu javlja mnogo toga što se doima poput svojevrsnog uskrsnuća starih egipatskih snaga. No u mnoštvu starih uskrsnulih snaga koje su nekad djelovale duhovno ima i takvih koje se sada pojavljuju s materijalističkim obilježjem. Jednim se primjerom može pokazati kako su u našem vremenu ponov­no oživjele stare egipatske spoznaje. Prisjetimo se Keplera. On je sav bio obuzet harmonijom svijeta. To je došlo do izražaja u njegovim matematičkim zakonima nebeske mehanike, u tzv. Keplerovim zako­nima. Oni su prividno vrlo suhi i apstraktni; no kod Keplera su niknuli iz osluškivanja harmonije svemira. U Keplerovim se zapisima može čitati kako je, da bi mogao naći ono što je pronašao, morao ići u svetišta Egipćana i kriomice uzeti svete hram-ske posude i zahvaljujući njima unijeti u svijet one

45

vrednote čiji će se značaj za čovječanstvo spoznati tek u kasnijim vremenima. Te Keplerove riječi nisu prazna fraza, u njima je nejasna svijest o ponovnom oživljavanju onoga što je za egipatska vremena — za vrijeme svog tadašnjeg utjelovljenja — upoznao. Sasvim je prihvatljiva predodžba da je Kepler u jed­nom od svojih ranijih života prodro u staru egipatsku mudrost i da se ta mudrost u njegovoj duši pojavila u onom obliku koji je primjeren novom vremenu. Razumljivo je da je s egipatskim duhom u našu kul­turu ušlo materijalističko obilježje jer su Egipaćani imali duhovnost obojenu jakim materijalizmom, što, na primjer, dolazi do izražaja u balzamiranju fizič­kih tijela preminulih, drugim riječima, polagala se vrijednost na održavanje fizičkog tijela. To je u odgo­varajućem izmijenjenom obliku iz egipatskog došlo u naše vrijeme. Iste snage koje se nekoć nisu do kraja razvile, u izmijenjenom obliku iznova zahva­ćaju u naše vrijeme. Iz duševne geste kojom su se balzamirala mrtva tijela nastao je današnji stav obo­žavanja pukog materijalnog svijeta. Bal«:amirajući mrtva tijela, Egipćanin je htio sačuvati nešto što mu je bilo vrijedno. Mislio je da je razvoj duše nakon smrti u vezi s očuvanjem fizičkog, materijalnog tijela. Moderni anatom secira ono što vidi misleći da time dolazi do spoznaje ljudske organizacije. — U našoj današnjoj znanosti žive snage starog egipatskog i kaldejskog svijeta. Tada su one bile napredne, a sada su to zaostale snage koje treba spoznati ako hoćemo ispravno vrednovati obilježje našega vremena. Te bi snage čovjeku štetile kad ne bi poznavao njihovo značenje; one mu neće štetiti, nego će ih privesti dobrim ciljevima ako bude svjestan njihova djelovanja i ako na osnovi toga prema njima uspostavi ispravan

46

odnos. Te snage treba upotrijebiti; u protivnom da­nas ne bi bilo velikih dostignuća u tehnici, industriji i tako dalje. To su snage koje pripadaju najnižem stupnju luciferskih bića. Ako ih ispravno ne spozna­mo, smatrat ćemo ih jedino mogućima i nećemo vidje­ti druge snage koje vode prema spiritualnosti. Iz tog je razloga potrebna jasna spoznaja o dvjema duhovnim strujama našeg vremena.

Da mudrim rukovodstvom svijeta u egipatsko--kaldejskom vremenu nisu zaostala anđeoska bića, današnja kultura ne bi imala potrebnu težinu. U tom bi slučaju djelovale samo one snage koje čovjeka svom silom žele privesti duhu. Ljudi bi bili previše skloni prepuštanju tim snagama. Postali bi znesenjaci. Takve bi ljude zanimalo samo što brže oduhovljenje života; bio bi im blizak samo stav stanovitog prezira prema onome što je fizički-materijalno. Sadašnje kulturno razdoblje svoju zadaću može izvršiti samo ako se snage materijalnog svijeta dovedu do punog procvata i ako se postupno osvoji i njegovo područje duhovnosti. Kao što i najljepše stvari mogu ljudima postati napasnici i zavodnici ako im se jednostrano predaju, onda bi jednostranost, kad bi uzela maha, bila velika opasnost da se sva dobra nastojanja shvate kao fanatizam. Koliko je god istina da čovječanstvo napreduje zahvaljujući plemenitim impulsima, toli­ko je također istina da fanatično zastupanje pa i najplemenitijih vrednota razvoju može nanijeti goleme štete. Napredak čovječanstva može ostvariti samo težnja usmjerena onom najvišem, nošena istinom i poniznošću, a ne zanesenjaštvom. Da bi današnja dostignuća na Zemlji imala potrebnu težinu te da bi se razvilo razumijevanje za materijalnu, fizičku razinu, mudro je vodstvo svijeta zaustavilo razvoj

47

onih bića koja su svoj razvoj trebala dovršiti u egi­patsko doba, a koja sada poglede ljudi usmjeravaju na fizički život.

Iz toga se vidi kako se razvoj odvija pod utje­cajem bića koja napreduju normalno i onih koja zaostaju. Vidoviti pogled može u nadosjetilnom svijetu pratiti međusobnu suradnju ovih dviju vrsta bića. Time dolazi do razumijevanja duhovnog događanja koje se objavljuje u fizičkim činjenicama unutar kojih se nalazi današnji čovjek.

Očito je kako za razumijevanje svjetskih zbivanja nisu dovoljne bilokakve vježbe koje otvaraju duhov­no oko i duhovno uho za opažaj duhovnog svijeta. Postignuto je samo da se postojeće stvari vide, da se opažaju bića i da se zna: ovdje su duhovna bića duševnog svijeta odnosno duhovnog područja. No potrebno je i spoznati vrstu tih bića. Moguće je sresti različita bića duševnog ili duhovnog svijeta i ne razabrati jesu li napredna ili pak pripadaju skupini zaostalih moći, unapređuju li razvoj ili ga koče. Oni ljudi koji su postigli vidovitost, ali ne i puno razumi­jevanje za navedene uvjete razvoja čovječanstva, nikad ustvari ne mogu znati kakva bića susreću. Puku vidovitost treba nadopuniti jasno prosuđivanje onoga što je čovjek v idio u nadosjetilnom svijetu. To je prijeko potrebno upravo u našem vremenu. No to nije uvijek bilo potrebno u istoj mjeri. Osvrnemo li se na vrlo stare kulture naći ćemo drugačije odnose. Kad bi se vidovitom čovjeku drevnog Egipta pojavilo jedno nadosjetilno biće, na čelu bi mu pisalo koje je to biće. Vidoviti nije mogao a da ga ne prepozna. Danas je, međutim, mogućnost zabune vrlo velika. I dok je staro čovječanstvo bilo još blisko duhovnim hijerarhijama te je moglo vidjeti koja bića susreće,

48

danas postoji vrlo velika mogućnost zablude. Jedina zaštita od teškog oštećenja jest trud i bavljenje onim predodžbama i idejama koje su ovdje ranije navedene.

U ezoterici se čovjek koji umije gledati u duhovni svijet naziva "vidovnjakom". No nije dovoljno samo biti vidovnjak. On bi, doduše, mogao vidjeti, ali ne i razlikovati. "Posvećenim" se naziva onaj tko je stekao sposobnost razlikovanja pojedinih bića i zbi­vanja viših svjetova. Posvećenje donosi mogućnost međusobnog razlikovanja pojedinih vrsta bića. Netko može, dakle, biti vidovit za više svjetove, a da pri tome ne mora biti posvećenik. U starim vremenima nije bilo naročito važno razlikovati bića, jer kad bi tajne škole dovele učenike do vidovitosti, moguć­nost zablude bila je mala. Sada je, međutim, moguć­nost zablude vrlo velika. Stoga treba u svom ezo-ternom školovanju obratiti pažnju na to da se uz vidovitost uvijek stekne i posvećenje. U onoj mjer\ u kojoj postaje vidovit, čovjek mora steći sposob­nost razlikovanja pojedinih vrsta nadosjetilnih bića i zbivanja.

U novije su vrijeme vodeće snage čovječanstva dobile poseban zadatak da naprave ravnotežu između načela vidovitosti i posvećenja. Nadolaskom novih vremena voditelji duhovnog školovanja nužno su morali usmjeriti pozornost na navedene činjenice. Onaj ezoterni duhovni pravac koji je primjeren sadaš­njosti zastupa princip stalnog uspostavljanja isprav­nog odnosa između vidovitosti i posvećenja. To je postalo nužno u vremenu kad je čovječanstvo prola­zilo krizu s obzirom na višu spoznaju, a odnosi se na trinaesto stoljeće. U razdoblju oko 1250. godine ljudi su se najviše osjećali odijeljeni od duhovnog svijeta. Vidovitom osvrtu na to razdoblje ukazuje

49

se sljedeće. U ono su vrijeme najbolji duhovi koji su težili za nekom višom spoznajom mogli sebi reći: Ono što možemo pronaći svojim umom, svojim inte­lektom, svojim duhovnim znanjem ograničeno je na okolni fizički svijet; svojim ljudskim istraživanjem i svojom moći spoznaje ne možemo dokučiti duhovni svijet; o njemu znamo samo ono što smo preuzeli od svojih prethodnika. To je bilo vrijeme kad se zamračio neposredni duhovni uvid u više svjetove. Postoji dobar razlog da je to rečeno u vrijeme kad je evala skolastika.

1250. godina otprilike je vrijeme u kojem su ljudi morali povući granicu između onoga što su morali misliti na osnovi utisaka dobivenih predajom i onoga što se može steći spoznajom. Ovo posljednje bilo je ograničeno na osjetilni fizički svijet. A zatim je došlo vrijeme kad je mogućnost uvida u duhovni svijet postajala ponovno sve veća i veća. No ta je nova vidovitost drugačija od one stare koja se ugasila 1250. godine. Zapadnjačka je ezoterika morala za novu vidovitost postaviti strogo načelo da posvećenje treba upravljati duhovnim očima i duhovnim ušima. Time je naznačen zadatak što si ga je postavila jedna ezoterna struja koja je bila uvrla u europsku kulturu. Nadolaskom 1250. godine započela je nova vrsta vodstva u nadosjetilne svjetove.

To su vodstvo pripremali duhovi koji su stajali iza vanjskih povijesnih događanja. Oni su već stoljeći­ma ranije izvršili pripreme za ono što je bilo potrebno za ezoternu školu za koju su uvjeti bili postavljeni 1250. godine. Ako se izraz "suvremena ezoterika" ne zloupotrijebi, onda se ona može primijeniti za duhovni rad tih visoko razvijenih osoba. Izvanjska povijest o njima ne zna ništa. Međutim, ono što

50

su radili ipak je došlo na vidjelo u svoj kulturi koja se na Zapadu bila razvila od 13. stoljeća naovamo.

Značenje 1250. godine za duhovni razvoj čovje­čanstva naročito dolazi do izražaja kad se uzmu u obzir dostignuća vidovitog istraživanja. To se vidi iz sljedećih činjenica. Čak su takve individualnosti koje su već u prethodnim utjelovljenjima postigle visoki stupanj duhovnog razvoja, a koje su se oko 1250. godine ponovno utjelovile, morale na neko vrijeme doživjeti potpuno zamračenje svog nepo­srednog uvida u duhovni svijet. Visoko prosvijetljene individualnosti kao da su bile odsječene od duhovnog svijeta i mogle su o njemu nešto znati samo na osnovi sjećanja na ranija utjelovljenja. Vidi se kako je počevši od onog vremena postao nužan novi element u duhov­nom vodstvu čovječanstva. To je bio element istinske moderne ezoterike. Tek se na toj osnovi može isprav­no shvatiti kako u vodstvo čitavog čovječanstva, a i pojedinog čovjeka može zahvatiti ono što nazivamo Kristovim impulsom.

Vrijeme od misterija na Golgoti do početka djelo­vanja suvremene ezoterike prvo je razdoblje prora-divanja Kristova načela u ljudskim dušama. S obzirom na više snage, ljudi su u to vrijeme Krista primili donekle nesvjesno, tako da su kasnije, pošto su bili prisiljeni da ga svjesno prihvate, činili sve moguće greške te se našli u labirintu neshvaćanja Krista. Može se vidjeti kako se u prvom razdoblju kršćanstva Kristovo načelo uživljavalo u niže snage duše. Zatim je došlo novo vrijeme u kome se ljudi današnjice još nalaze. Da, oni se u stanovitom smislu nalaze tek na početku shvaćanja Kristova načela višim sna­gama duše. Daljnji tijek ovog izlaganja treba pokazati nazadovanje nadosjetilne spoznaje do u 13. stoljeće

51

te kako ta spoznaja na nov način nanovo polako zadobiva život i povezana s Kristovim načelom za­hvaća u razvoj čovječanstva.

Na taj se način suvremena ezoterika može shvati­ti kao napredovanje Kristova impulsa do pokretača u vodstvu onih duša koje si u skladu s današnjim uvjetima razvoja hoće izboriti spoznaju viših svjetova.

52

TREĆE PREDAVANJE

U skladu s prethodnim izlaganjima, duhovno vodstvo tijekom razvoja čovječanstva možemo vidjeti u bićima koja su stupanj čovjeka prošla za vrijeme prethod­nog utjelovljenja planeta Zemlje — za vrijeme starog Mjeseca. Tome se vodstvu suprotstavlja drugo vod­stvo kočeći ono prvo, a u određenom smislu ipak je poticajno. To izvode bića koja za vrijeme mjeseca nisu završila vlastiti razvoj. To su bića koja stoje neposredno iznad čovjeka, bića koja vode naprijed, a isto tako i bića koja potiču razvoj stavljajući mu prepreke. Ona time omogućuju da snage nastale zah­valjujući naprednim bićima jačaju, da se učvršćuju te da im raste značenje i samosvojnost. U duhu krš­ćanske ezoterike te se dvije skupine nadljudskih bića mogu nazvati anđelima (angeloi) . Iznad njih po hijerarhijskom redu stoje arkandeli, te arhaji koji također sudjeluju u vođenju čovječanstva.

Unutar tih skupina bića postoje svi mogući me-đustupnjevi s obzirom na njihov stupanj savršenstva. Na početku sadašnjeg razvoja Zemlje u kategoriji anđela na primjer postoje oni najrazvijeniji i oni manje razvijeni. Prvi su daleko nadrasli najniži stu­panj razvoja Mjeseca. Između ovih i onih koji su taj najniži stupanj postigli upravo kad je završio Mjesečev razvoj, a počeo razvoj Zemlje, postoje svi mogući međustupnjevi. U skladu s tim međustup-njevima dolazi do djelovanja određenih bića na uprav­ljanje zemaljskim razvojem čovječanstva. Tako su razvojem egipatske kulture upravljala bića koja su se na Mjesecu više usavršila od onih koja su upravlja­la razvojem u grčko-latinsko vrijeme. A ta su opet bila savršenija od onih koja upravljaju razvojem

53

u današnje vrijeme. U egipatskom odnosno grčkom razdoblju bića koja su se kasnije uključila u uprav­ljanje razvojem u međuvremenu su se i sama usavršila te tako dozrela za upravljanje naprednijom kulturom.

Od vremena velike atlantske katastrofe može se razlikovati sedam uzastopnih kulturnih razdoblja: prvo je prastaro indijsko, zatim slijedi praperzijsko,* treće je egipatsko-kaldejsko, četvrto je grčko-latinsko, peto je naše vlastito koje se otprilike od 12. stoljeća počelo pomalo razvijati i u kojem se još nalazimo. U svakom slučaju, već se u našem vremenu pripremaju činjenice koje će voditi u šesto poslijeatlantsko kulturno razdoblje. Jer pojedina razdoblja razvoja zahvaćaju jedno u drugo. Iza šestog razdoblja slijedit će još jedno. S obzirom na vodstvo čovječanstva točnijim se promatranjem dolazi do sljedećeg. Samo za vrijeme treće kulture, egipatsko-kaldejske, anđeli (u istočnjačkoj mistici di-janska bića) bili su donekle samostalni vođe ljudi. U praperzijsko vrijeme već nije bilo tako. Tada su anđeli u mnogo većoj mjeri nego u egipatsko vrijeme bili podložni višem vodstvu. Sve su uređivali onako kako je bilo u skladu s višim hijerarhijama, tako da se, doduše, sve nalazilo pod njihovim vodstvom, ali oni su se sami podređivali arkanđelima. U razdob­lju indijske kulture u kojoj je poslijeatlantski život u duhovnom pogledu postigao uspon kao nikada kasnije — prirodni uspon pod vodstvom ljudskih učitelja — arkandeli su sa svoje strane na sličan način bili podložni vodstvu arhaja, odnosno prapočetaka.

* Riječ "praperzijska" ovdje ne označava ono što se u običnoj povijesti naziva "perzijski" nego prednjoazijsku pret­povijesnu (iransku) kulturu koja se razvila na tlu gdje se kasnije proširilo perzijsko carstvo.

54

Ako se, dakle, prati razvoj čovječanstva od indij­ske do perzijske i egipatsko-kaldejske kulture, može se reći da su se određena bića viših hijerarhija sve više povlačila od neposrednog vođenja čovječanstva. A kako je bilo u četvrtom poslijeatlantskom kultur­nom razdoblju, u grčko-latinskom? Tada je čovjek u stanovitom smislu već postao sasvim neovisan. Vodeća su nadljudska bića zahvaćala, doduše, u tijek čovječanskog razvoja, ali je njihovo upravljanje bilo blago. Duhovni su vode imali isto toliko koristi od ljudske djelatnosti kao i ljudi od njih. Odatle ona osebujna, potpuno "ljudska" kultura grčko-rimskog vremena u kojoj je čovjek bio sasvim postavljen na samoga sebe.

Sva ona osebujnost umjetnosti i državnog života grčko-rimskog vremena svodi se na to da sam čovjek dođe do izražaja u svojoj posebnosti. Ako pogledamo, dakle, najstarija vremena razvoja kultura, naći ćemo vodeća bića koja su svoj razvoj do stupnja čovjeka završila u ranijim planetarnim stanjima. Četvrto posli-jeatlantsko kulturno razdoblje imalo je zadaću da čovjeka u najvećoj mjeri stavi na kušnju. Stoga je to bilo ujedno i vrijeme kad se cijelo duhovno vodstvo čovječanstva moralo urediti na nov način. Sadaš­nji ljudi žive u petom poslijeatlantskom kulturnom razdoblju. Vodeća bića ovog razdoblja pripadaju istoj hijerarhiji koja je vladala Egipćanima i Kaldej-cima. Ista nekadašnja vodeća bića u naše vrijeme opet započinju svojom djelatnošću. Spomenuto je kako su u egipatsko-kaldejskoj kulturi određena bića zaostala i kako ih se nalazi u današnjem materija­lističkom načinu osjećanja.

Napredak kako poticajnih, tako i kočećih bi­ća koja su pripadala skupini anđela odnosno nižih

55

dijanskih bića sastojao se u tome da su kao kod Egipćana i Kaldejaca ona mogla biti vode zahvaljujući svojstvima koja su u pradavnim vremenima sama stekla, a kroz svoju rukovodeću djelatnost i dalje se razvijala. Tako napredni anđeli ulaze u vodstvo petog poslijeatlantskog kulturnog razdoblja obdareni sposobnostima stečenim u trećoj, egipatsko-kaldejskoj kulturi. Tim svojim napretkom stječu sasvim naročite sposobnosti. Oni, naime, postaju sposobni da u sebe prime snage koje proizlaze iz najvažnijeg bića čitavog Zemljina razvoja. Na njih djeluje Kristova snaga. Ta snaga ne djeluje samo iz Isusa iz Nazareta na fizički svijet nego i u duhovnim svjetovima na nad­ljudska bića. Krist ne postoji samo za Zemlju nego i za ta bića. Dok su vodila staru egipatsko-kaldejsku kulturu ista bića nisu bila pod Kristovim vodstvom nego su mu se podredila tek nakon tog razdoblja. Njihov je napredak u tome da sada pod Kristovim utjecajem upravljaju našim petim poslijeatlantskim kulturnim razdobljem; slijede Krista u višim svjeto­vima. Zaostajanje bića o kojima se govori da koče razvoj dolazi otuda što se ona nisu podredila Kristovu vodstvu nego su nastavila djelovati neovisno o njemu. Stoga će u ljudskoj kulturi sve jasnije i jasnije dola­ziti do izražaja ovo što slijedi. Pojavit će se jedna materijalistička struja pod vodstvom zaostalih egi-patsko-kaldejskih duhova; ona će, dakle, imati mate­rijalističko obilježje. Najveći dio onog što se u svim zemljama naziva suvremenom znanošću nalazi se pod tim utjecajem. Uz ovu se struju, međutim, javlja i druga, usmjerena tome da čovjek u svemu što radi na kraju uzmogne naći ono što se može nazvati Kristo­vim načelo. Danas, na primjer, ima ljudi koji kažu: Naš je svijet, na kraju krajeva, sazdan od atoma.

56

A tko čovjeku ulijeva misli da je svijet sazdan od atoma? To su nadljudska anđeoska bića zaostala u egipatsko-kaldejskom razdoblju.

A kako će poučavati bića koja su svoj cilj postigla u staroegipatsko-kaldejskom svijetu i koja su tada upoznala Krista? Ona će ljudima moći ulijevati druga­čije misli od onih da postoje samo materijalni atomi; ona će moći poučavati ljude da je sva tvar ovoga svijeta sve do u najsitnije čestice prožeta Kristovim duhom. I kolikogod to čudnovato izgledalo, ubuduće će doći kemičari i fizičari koji neće naučavati fiziku i kemiju kako se danas naučavaju pod utjecajem zaostalih egipatsko-kaldejskih duhova nego će nau­čavati ovako: Materija je sagrađena onako kakvu ju je Krist malo-pomalo uredio! — Ljudi će nalaziti Krista sve do u fizikalne i kemijske zakone. Na pomolu su spiritualna kemija i spiritualna fizika. Mnogim ljudima to danas zacijelo izgleda kao sanjarija ili još nešto gore. No umnost budućeg vremena za minu­lo je vrijeme glupost.

Činioci koji na taj način zahvaćaju u kulturni razvoj točnijem su promatraču već sada uočljivi. No on također dobro zna što se sa suvremenog znan­stvenog ili filozofskog stajališta ovoj navodnoj gluposti s prividnim pravom može prigovoriti .

Na osnovu takvih pretpostavki moguće je razum­jeti u čemu je prednost vodećih nadljudskih bića. Ljudi su u četvrtom poslijeatlantskom grčko-latinskom razdoblju upoznali Krista jer za vrijeme te kulturne epohe u razvoj ulazi Kristov događaj. Tada ljudi upoznaju Krista. Nadljudska vodeća bića upoznala su ga za vrijeme egipatsko-kaldejske kulture i svo­jim su se radom vinula do njega. U grčko-latinskom vremenu morala su ljude prepustiti njihovim vlastitim

57

sudbinama da bi kasnije iznova zahvatila u razvoj čovječanstva. Današnje bavljenje teozofijom ne znači ništa drugo doli priznavanje činjenice da nadljudska bića koja su vodila čovječanstvo sada svoje vod­stvo nastavljaju tako da i sama stoje pod Kristovim vodstvom. — Tako je i s drugim bićima.

U praperzijskom su vremenu arkandeli sudjelo­vali u vodstvu čovječanstva. Kristu su se podredili još prije nego bića po rangu niža od njih. 0 Zaratustri se može reći da je svoje sljedbenike i svoj narod upućivao na Sunce i govorio otprilike ovako: U Suncu živi veliki duh Ahura Mazdao koji će sići na Zemlju! — Jer bića iz reda arkandela koja su vodila Zaratustru uputila su ga na velikog vodu Sunca koji tada još nije bio sišao na Zemlju nego se tek uputio, kako bi kasnije neposredno mogao zahvatiti u njen razvoj. Bića koja su predvodila velike učitelje Indijaca upu­ćivala su ih na Krista budućnosti; jer je pogrešno misliti da ti učitelji nisu slutili Krista. Govorili su da se on nalazi "iznad njihovih sfera" i da ga "ne mogu doseći".

I kao što anđeli u našem petom kulturnom raz­doblju unose Krista u naš duhovni razvoj, tako će bića iz reda arkanđela, koji su upravljali praper­zijskom kulturom, upravljati šestim kulturnim raz­dobljem. A duhovi prapočetaka, arhai koji su vodili čovječanstvo za vrijeme stare indijske kulture, pred­vođeni Kristom upravljat će čovječanstvom u sedmom kulturnom razdoblju. U grčko-latinsko vrijeme Krist je sišao i objavio se u fizičkom tijelu Isusa iz Nazareta. Sišao je do u fizički svijet. Kad čovječanstvo bude za to dozrelo, moći će naći Krista u nama najbližem višem svijetu. U budućnosti se Krista neće moći na­ći u fizičkom svijetu, nego u nama najbližim višim

58

svjetovima. Jer ljudi neće ostati isti kao što su sada; bit će zreliji i naći će Krista kao što ga je našao Pavao pred Damaskom kad je proročki predvidio budućnost. Upravo će veliki učitelji našeg vremena, koji su ljude vodili u egipatsko-kaldejskoj kulturi u 20. stoljeću voditi ljude da vide Krista kao što ga je v idio Pavao. Oni će čovjeku pokazati da Krist ne djeluje samo na Zemlji nego da produhovljuje cijeli Sunčev sustav. A kad u brahmana uvre Kris­tov sadržaj onda će sveti učitelji Indije ponovno utjelovljeni u sedmom kulturnom razdoblju objav­ljivati onog velikog silnog Duha o kojem su u davnini govorili da vlada iznad njihove sfere. I tako vodeno, čovječanstvo će se stupanj po stupanj uzdizati pre­ma duhovnome svijetu. Da Krist u nadosjetilnim svjetovima vlada i višim hijerarhijama, uči znanost poznata pod imenom Ružinog križa koja je u našu kulturu ušla u 12. i 13. stoljeću te se otada poka­zala neophodno potrebnom. Kad s takvog glediš­ta pažlj ivi je promatramo biće koje je ž iv je lo u Palestini i izvršilo golgotski misterij, vidjet ćemo sljedeće.

Do današnjeg je vremena bilo mnogo predodžbi o Kristu. Ima, na primjer, predodžbi određenih krš­ćanskih gnostika prvog stoljeća koji su govorili: Krist koji je živo u Palestini uopće nije bio u fizičkom tijelu; imao je samo prividno tijelo, etersko tijelo, koje je postalo fizički vidlj ivo; tako da i njegova smrt na križu nije bila prava smrt nego samo pri­vidna jer je postojalo samo etersko tijelo. Postoje zatim različite prepirke medu sljedbenicima krš­ćanstva, kao, na primjer, poznata prepirka između sljedbenika Arija i Atanazija itd. I kod njih se nailazi na najrazličitija tumačenja o tome što Krist zapravo

59

jest. Sve do u naše vrijeme ljudi stvaraju najrazli-čitije predodžbe o Kristu.

Duhovna znanost mora u Kristu prepoznati ne samo zemaljsko nego i kozmičko biće. U određenom smislu čovjek je u biti sasvim kozmičko biće. Živi dvostrukim životom. Živi u fizičkome tijelu od rođenja do smrti i živi u duhovnim svjetovima između smrti i novog rođenja. Kad je čovjek utjelovljen u fizičkom tijelu, živi u ovisnosti od Zemlje, jer je fizičko tijelo upućeno na Zemljine snage i njene uvjete opstanka. No čovjek ne prima u sebe samo tvari i snage Zemlje nego je učlanjen u cjelokupni Zemljin organizam i njemu pripada. Kad prođe prag smrti, ne pripada više zemaljskim snagama; ali bilo bi netočno misliti da tada ne pripada nikakvim snagama. Povezan je sa snagama Sunčeva sustava i sustava zvijezda. Između smrti i novog rođenja živi isto tako u kozmičkom kao što od rođenja do smrti živi u zemaljskom svijetu. Od smrti do novog rođenja pripada kozmosu kao što na Zemlji pripada elementima zraka, vode, zemlje itd. Time što proživljava život između smrti i no­vog rođenja ulazi u područje kozmičkih utjecaja. Od planeta ne dolaze samo fizičke snage, kao sila teže i druge fizičke snage koje naučava fizička astrono­mija, nego dolaze i duhovne snage. A s tim duhovnim snagama kozmosa čovjek je u vezi tako da je svaki pojedinačno povezan na naročit način, ovisno o njego­voj individualnosti. Ako je rođen u Europi, odnosi se prema klimatskim uvjetima drugačije nego da se npr. rodio u Australiji. Isto je tako u životu između smrti i novog rođenja: netko će imati više sklonosti prema duhovnim snagama Marsa, netko drugi prema snagama Jupitera, a netko treći prema snagama čita­vog planetarnog sustava. A to su snage koje čovjeka

60

ponovno dovode na Zemlju. I tako prije rođenja živi povezan s cjelokupnim zvjezdanim prostranstvom.

Ovisno o čovjekovu odnosu prema kozmosu dje­lovat će i određene snage koje pojedinog čovjeka vode određenom roditeljskom paru i određenom području. Poriv, poticaj da se čovjek utjelovi u nekom određenom mjestu, obitelji, narodu, u određenom vremenu ovisi o tome kako se čovjek prije rođenja povezao s kozmosom.

U starije je vrijeme na njemačkom govornom području postojao izraz koji je izuzetno dobro obilje­žavao čovjekovo rođenje. Kad se čovjek rodio, onda bi se reklo da je na nekom određenom mjestu postao mlad. U tome je nesvjesno ukazano na to da je čovjek između smrti i novog rođenja isprva još podložan snagama po kojima je u prethodnom utjelovljenju ostario, a da zatim na njihovo mjesto još prije rođenja dolaze one koje ga ponovno čine "mladim". Tako još i Goethe u "Faustu" upotrebljava izraz "postao mlad u maglenoj zemlji" pri čemu je "maglena zem­lja"* staro ime srednjevjekovne Njemačke.

Izrada horoskopa temelji se na istini da pozna­valac ovih stvari umije očitati snage po kojima čovjek ulazi u fizički život. Pojedinom čovjeku pripada odre­đeni horoskop jer se u njemu iskazuju snage koje su ga dovele u život. Ako, na primjer, u horosko­pu Mars stoji iznad Ovna, to znači da Mars neće propustiti određene snage Ovna te da one gube na snazi. Čovjek, dakle, ulazi u fizički život, a upravo se po horoskopu snalazi prije negoli uđe u zemaljsko postojanje. O ovoj stvari koja danas izgleda smiono

*njem. Nebelland

61

ne treba govoriti bez upozorenja kako je sve što se danas na tom području radi čisti diletantizam — golo praznovjerje — te da je za vanjski svijet istinska znanost o tim stvarima velikim dijelom potpu­no izgubljena. Stoga ovdje iznesene načelne stva­ri ne treba prosuđivati na osnovi jedne, danas u mnogočemu vrlo upitne astrologije.

Čovjeka na fizičko utjelovljenje nagone djelatne snage zvjezdanog svijeta.

Kad vidovita svijest promatra čovjeka, vidi kako je njegova organizacija zaista nastala zajedničkim djelovanjem kozmičkih snaga. Ovdje će to biti prikaza-no u hipotetskom obliku koji, međutim, potpuno odgovara vidovitom načinu zapažanja.

Kad bi se uzeo ljudski mozak te se v idovito istraživala njegova grada, tako da bi se vidjelo kako su određeni dijelovi smješteni na određenim mjestima i imaju izdanke, opazilo bi se kako je mozak kod svakog čovjeka drugačiji. Nema dva čovjeka koji bi imali jednaki mozak. Kad bi se mozak mogao slikati s čitavom strukturom, tako da bi se dobila polukugla u kojoj bi bile vidljive sve pojedinosti, za svakog bi se čovjeka dobila drugačija slika. A kad bi se slikao mozak u trenutku čovjekova rođenja, a također i nebo točno iznad mjesta gdje je taj čovjek rođen, onda bi te slike bile potpuno jednake. Rasporedenost pojedinih dijelova mozga jednaka je rasporedu zvi­jezda na nebeskoj slici. Čovjek ima u sebi određen^ sliku neba, svaki drugačiju, ovisno o tome gdje i kada je rođen. To pokazuje kako je čovjek rođen iz snaga cjeline svijeta.

Kad čovjek to ima na umu, može se uzdići do predodžbe kako se makrokozmos ogledava u čovjeku i odavde može doći do ideje o tome kako je to kod

62

63

Krista. Kad bi Krista nakon Ivanova krštenja zamišljali tako da u njemu makrokozkos živi kao u čovjeku, imali bismo pogrešnu predodžbu.

Promotrimo prvo Isusa iz Nazareta. On je imao sasvim naročite životne uvjete. U početku našeg raču­nanja vremena rođena su dva djeteta Isusa. Jedan je potekao od natanske loze Davidove, drugi od salo-monske loze, također Davidove. Oba se dječaka nisu rodila u potpuno isto vrijeme, nego samo približno. U salomonskom se djetetu, prikazanom u Matejevu evanđelju, utjelovila ista individualnost koja je ranije na Zemlji živjela kao Zaratustra, tako da u tom dječaku Isusu Matejeva evanđelja imamo pred sobom ponovno utjelovljenog Zaratustru, odnosno, Zoroastra. Matej prikazuje kako u tome djetetu do dvanaeste godine odrasta Zaratustrina individualnost. U toj godini Zaratustra napušta tijelo toga djeteta i prelazi u tijelo drugog djeteta Isusa prikazanog Lukinim evan-đeljem. Zbog toga se ovo dijete iznenada potpuno mijenja. Roditelji se čude kad ga ponovno nađu u hramu u Jeruzalemu nakon što je u njega ušao Zara-tustrin duh. To se vidi iz prizora gdje se dječak izgubio, a kad su ga u hramu ponovno našli, govorio je tako da ga roditelji nisu prepoznali jer su to dijete — Isusa iz Nazareta — poznavali samo takvim kakav je bio prije. Ali kad je u hramu počeo govoriti pismo-znancima, mogao je onako govoriti jer je u njega ušao Zaratustrin duh. — Do tridesete je godine Zara-tustrin duh živio u mladome Isusu, potomku Davidove loze. U tom je drugom tijelu dozrijevao do još većeg savršenstva. Treba također napomenuti da je u tome drugom tijelu u kojem je sada živio Zaratustrin duh bilo nešto osobito. U njegovo je astralno tijelo svoje impulse iz duhovnog svijeta zračio Buddha.

Istočnjačka je predaja točna. Po njoj se Bud-dha rodio kao "bodhisattva" i tek se tijekom svog zemaljskog života, u dvadeset devetoj godini uzdigao do stupnja Buddhe.

Asita, veliki indijski mudrac, došao je, dok je Gautama Buddha bio malo dijete, plačući u kraljevsku palaču Buddhina oca. Plakao je jer je kao vidjelac znao da će to kraljevsko dijete postati "Buddhom", a' on, koji se osjećao starim, više neće doživjeti kako će Suddhodanin sin postati Buddhom. Taj se mudrac ponovno rodio u vrijeme Isusa iz Nazareta. To je onaj isti koji je u Lukinu evanđelju predstavljen kao svećenik u hramu; koji u natanskom Isusu vidi objavu Buddhe. I zato što je to vidio, rekao je: "Pusti Gospode svoga slugu da u miru ode, jer ja sam vidio svog Majstora!". Ono što u Indiji nekada nije mogao vidjeti, vidio je u astralnom tijelu ovog dječaka Isusa koji nam se pojavljuje u Lukinu evanđelju: v idio je Buddhom postalog Bodhisattvu.

Sve je to bilo potrebno da bi moglo nastati tijelo koje će kasnije na Jordanu primiti "Ivanovo krštenje". Tada je Zaratustrina individualnost napustila trostruko tijelo — fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo — onoga Isusa koji je na tako složen način odrastao da bi u njemu mogao zaživjeti Zaratustrin duh. Nanovo rođeni Zaratustra morao je proći dvije različite mogućnosti razvoja — dva djeteta Isusa. Pred Krstiteljem je, dakle, stajalo tijelo Isusa iz Nazareta, a u njega je djelovala kozmička Kristova indivi­dualnost. Kod nekog drugog čovjeka kozmičko-duhovni zakoni djeluju samo tako da ga postavljaju u zemaljski život. Zatim protiv tih zakona nastupaju oni koji potječu od uvjeta zemaljskog razvoja. Kod Isusa Krista nakon Ivanova krštenja ostale su djelatne samo kozmičke duhovne snage bez ikakva utjecaja zakona zemaljskog razvoja.

64

Dok je Isus iz Nazareta kao Isus Krist u posljednje tri godine života, od tridesete do trideset treće godine, hodao Zemljom u Palestini, neprekidno je u njega uviralo cjelokupno Kristovo kozmičko biće. Krist je uvijek bio pod utjecajem cjelokupnog kozmosa, nije učinio ni koraka a da u njega ne bi djelovale kozmičke snage. Ono što se odvijalo kod Isusa iz Nazareta bilo je neprekidno ostvarivanje horoskopa, jer se u svakome trenutku događalo ono što se inače događa samo prilikom čovjekova rođenja. To je moglo biti tako samo zato jer je čitavo tijelo natanskog Isusa ostalo otvoreno utjecajima sveukupnih snaga kozmičko-duhovnih hijerarhija koje upravljaju našom Zemljom. A kad je, dakle, sav duh kozmosa djelovao na Isusa Krista, tko li je išao, na primjer, u Kafernaum ili bilo koje drugo mjesto? Biće koje se kretalo na Zemlji izgledalo je u svakom slučaju kao i drugi ljudi. No djelatne snage u njemu, bile su kozmičke i dolazile su od Sunca i zvijezda; one su upravljale tijelom. A ono što je Isus Krist činio proizašlo je iz cjeline bića svijeta s kojim je Zemlja povezana. Stoga su za pojedina djela Isusa Krista u evanđeljima često potiho naznačene zvjezdane konstelacije. U Ivanovu evanđelju treba čitati kako Krist nalazi svoje prve učenike. Tamo stoji: "Bilo je oko desetog sata.", jer se u vremenskim odnosima izrazio duh čitavog kozmosa. Ovakvi su nagovještaji na drugim mjestima u evanđeljima manje jasni. Tko, međutim, umije čitati evanđelja posvuda će ih naći.

S tog gledišta treba, na primjer, prosuđivati čuda iscjeljenja bolesnika. Promotrimo samo ono mjesto gdje stoji: "Kad je Sunce zašlo, doveli su mu bolesnike i on ih je iscijeljivao." Sto to znači? Evanđe­list ovdje naglašava da je to iscjeljenje bilo povezano

65

s čitavom zvjezdanom konstelacijom, da je, dakle, u odgovarajućem vremenu postojala takva kozmička konstelacija koja se mogla ostvariti samo onda kad je Sunce bilo zašlo. To znači da su se u vrijeme po zalasku Sunca mogle očitovati odgovarajuće iscjeli-teljske snage. Isus Krist prikazan je kao posrednik koji povezuje bolesnika sa snagama kozmosa, a koje su upravo u onom vremenu djelovale iscjeljujuće. To su bile iste snage koje su u Isusu djelovale kao Krist. Kristovom bi se prisutnošću dogodilo iscjeljenje jer se bolesnika izlagalo iscjeliteljskim snagama koz­mosa koje su mogle onako djelovati samo u određenim prostornim i vremenskim uvjetima. Snage kozmosa djelo­vale su na bolesnika preko svog predstavnika Krista.

Na ovaj su način, međutim, mogle djelovati upra­vo samo za vrijeme Kristova boravka na Zemlji. Samo je tada postojala takva povezanost između kozmičkih konstelacija i ljudskog organizma da je moglo doći do iscjeljenja određenih bolesti, kad je posredovanjem Isusa Krista na čovjeka utjecala kozmička konstelacija. Opetovanje ovih okolnosti u životu kozmosa i Zemlje isto je tako malo moguće kao još jedno utjelovljenje Krista u ljudskom tijelu. S takvog je gledišta preobrazba Isusa Krista zemaljski izraz određenog odnosa kozmosa prema čovjekovim snagama. Biti u Kristovoj blizini za bolesnika je značilo doći u takav odnos prema makro-kozmosu koji je na njega mogao djelovati ozdravljujuće.

Time su navedena gledišta iz kojih se vidi kakve je oblike poprimilo vodstvo čovječanstva pod Kristo­vim utjecajem. Ali one druge snage, koje su bile zaostale u egipatsko-kaldejsko vrijeme, djeluju dalje

66

pored onih prožetih Kristom. To se vidi i u načinu na koji se sadašnjost u mnogim stvarima odnosi prema evanđeljima. Pojavljuju se literarna djela koja se naročito trude da pokažu kako se evanđelja mogu razumjeti ako ih se astrološki tumači. Najveći se protivnici evanđelja pozivaju na to astrološko tuma­čenje, tako da, na primjer, put arkandela Gabrijela od Elizabete do Marije ne bi trebao značiti ništa drugo nego hod Sunca iz zviježđa Djevice u drugo zviježđe. To je u stanovitom smislu točno; no te misli u naše vrijeme unose bića koja su zaostala u egipatsko-kaldejsko vrijeme. Ovakvi bi utjecaji trebali stvoriti mišljenje kako su evanđelja samo alegorije za određene kozmičke odnose. U Kristu progovara cijeli kozmos, pa se njegov život uistinu može izraziti tako da se za pojedine prizore navedu kozmičke okolnosti koje posredovanjem Krista neprekidno dje­luju na zemaljsko postojanje. Ispravno shvaćanje ove stvari dovest će do punog priznavanja Kristova zemaljskog života, dok navedeno pogrešno mišljenje, kad vidi kako se u evanđeljima Kristov život iskazuje kozmičkim konstelacijama, smatra to dokazom da se radi samo o alegorijskom pristupu konstelacijama te da zemaljsko-stvarni Krist nije postojao.

Kad bi se smjela uzeti usporedba, moglo bi se reći: zamislimo svakog pojedinog čovjeka pod slikom zrcalne kugle. Ako zamislimo jedno kuglasto ogledalo, ono zrcali čitavu svoju okolinu. Zamislimo da olovkom izradimo obrise koji ocrtavaju čitavu okolinu. Možemo zatim maknuti ogledalo, a sliku ponijeti svuda unao­kolo. Neka to simbolizira činjenicu da čovjek prilikom rođenja u sebi nosi odraz kozmosa. Čitav život nosi sa sobom djelovanje te jedne slike. Ogledalo bi se, međutim, moglo nositi sa sobom tako da bi posvuda

67

zrcalilo okolinu. Ono bi stalno zrcalilo čitavu okolinu. To bi bio simbol za Kristov život od Ivanova krštenja do misterija na Golgoti. Ono što kod drugog čovje­ka ulazi u zemaljsko postojanje prilikom rođenja, to je u Isusa Krista neprekidno ulazilo u svakome trenutku. Kad se izvršio golgotski misterij, duhovno je zračenje kozmosa prešlo u duhovnu supstanciju Zemlje i otada je povezano sa Zemljinim duhom.

Kad je Pavao pred Damaskom postao vidovit, spoznao je da je u Duha Zemlje prešlo nešto što je ranije bilo u kozmosu. U to će se moći uvjeriti svatko tko svoju dušu uzmogne dovesti do toga da i ona doživi događaj u Damasku. U 20. će se stoljeću pojaviti prvi ljudi koji će događaj Krista, što ga je doživio Pavao, moći doživjeti u duhu.

Do tog su vremena ovaj događaj mogli doživjeti samo ljudi koji su ezoternim školovanjem razvili vidovite snage. U skladu s prirodnim razvojem čovje­čanstva naprednim će snagama duše ubuduće biti moguće da u duhovnoj sferi Zemlje gledaju Krista. To će poput odjeka događaja u Damasku biti moguće nekolicini ljudi počevši od određenog vremena u 20. stoljeću; zatim će se njihov broj povećati, a u daljoj će budućnosti postati prirodna sposobnost ljudske duše.

Dolazak Krista u razvoj Zemlje znači za taj razvoj potpuno novi uzmah. To pokazuju i vanjske povijesne činjenice. U prvom razdoblju poslijeatlantskog razvo­ja ljudi su vrlo dobro znali: nad nama ne postoji samo fizički Mars; ono što vidimo kao Mars ili Ju­piter ili Saturn izraz je duhovnih bića. Kasnije se

68

to shvaćanje potpuno izgubilo. Za ljudsko mnijenje nebeska su tijela postala naprosto tijela o kojima se prosuđivalo na osnovi fizičke danosti. A u srednjem su vijeku ljudi u zvijezdama vidjeli samo ono što su mogle vidjeti oči: sferu Venere, sferu Sunca, Marsa itd. sve do sfere zvijezda stajaćica. Zatim je slijedila osma sfera, poput plavog čvrstog zida. A onda je došao Kopernik i opovrgao mišljenje da je mjero­davno samo ono što opažaju osjetila. — Današnji materijalistički znanstvenici mogu dakako reći: Ima smušenih glava koje tvrde da je svijet maja, iluzija i da treba gledati u duhovni svijet kako bi se mogla spoznati istina te da je prava znanost, međutim, ona koja se oslanja na osjetila i bilježi ono što kažu osjetila. A kad su se astronomi oslanjali samo na osjete? Zar tada kad je vladala astronomska znanost koja se danas pobija?

Današnja moderna astronomija nastala je tek kad je Kopernik počeo razmišljati o tome što još osim osjetilnog privida postoji u svjetskom pros­transtvu. To isto vrijedi i za sva ostala znanstvena područja. Posvuda gdje je u najsuvremenijem smislu nastala znanost, nastala je kao protivnost prividu osjetila. Kad je Kopernik izjavio: Ono što vidite maja je, varka; Oslonite se na ono što ne možete vidjeti! Tada je znanošću postalo ono što se danas prizna­je kao znanost. Predstavnicima današnje znanosti bi se, dakle, moglo reći: Vaša je znanost postala "znanošću" tek onda kad se prestala oslanjati na osjetila. Došao je Giordano Bruno koji je filozof­ski izložio Kopernikovo učenje. Upravio je pogled u svjetsko prostranstvo i najavio: Ono što se naziva granicom prostora, što se pretpostavlja kao osma sfera koja ograničava sve što je prostorno, to nije

69

granica. To je maja, privid; jer u svjetskom je pro­stranstvu razasuto nebrojeno svjetova. Ono što se ranije smatralo granicom prostora, to je ustvari gra­nica ljudskog osjetilnog svijeta. Pogled treba usmjeriti iznad osjetilnog svijeta: kad se više ne bude vidio svijet kakvim ga samo osjetila vide tada će se spoznati i beskonačnost.

Iz ovoga se vidi kako je tijek ljudskog razvoja takav da je čovjek pošao od prvobitnog duhovnog shvaćanja kozmosa te da je to s vremenom izgubio. Na njegovo je mjesto došlo samo osjetilno poimanje svijeta. Zatim je u razvoj stupio Kristov impuls. On vodi čovječanstvo tako da materijalističkom poimanju ponovno ucijepi ono duhovno. U trenutku kad je Giordano Bruno raskinuo okove osjetilnog privida, Kristov je razvoj bio toliko napredovao da je u njemu mogla biti djelatna snaga koju je zapalio Kristov impuls. Time je ukazano na sav značaj zaživljavanja Krista u cjelokupnom razvoju čovječanstva. Današnje čovječanstvo stoji tek na početku tog razvoja.

Čemu teži duhovna znanost? Ona dovršava djelo što su ga Giordano Bruno

i drugi sazdali za vanjsku fizičku znanost te kaže: maja, iluzija je ono što je spoznatljivo vanjskoj zna­nosti. Onako kako se ranije moglo vidjeti do "osme sfere" i misliti kako je prostor konačan, tako današnje mišljenje vidi čovjeka ograničenog između rođenja i smrti. Ali duhovna znanost proširuje pogled na onu stranu rođenja i smrti.

U takvim se idejama prepoznaje zatvoreni lanac unutar ljudskog razvoja. A u pravom su smislu riječi onome što su Kopernik i Giordano Bruno učinili za prevladavanje osjetilnog privida s obzirom na prostor prethodile inspiracije one duhovne struje

70

koju slijedi i novija duhovna znanost, odnosno, teo-zofija. Ono što se može nazvati novijom ezoterikom djelovalo je na tajnovit način na Kopernika, Bruna, Keplera i druge. A oni koji danas zastupaju stavove Giordana Bruna i Kopernika, a neće prihvatiti teozo-fiju, iznevjeruju vlastite tradicije time što se čvrsto drže privida osjetila. Duhovna znanost pokazuje: onako kako je Giordano Bruno raskinuo plavi nebeski svod, tako ta znanost za čovjeka kida granice rođenja i smrti time što pokazuje kako čovjek koji potječe iz kozmosa živi u fizičkom postojanju i kako smrću opet ulazi u makrokozmičko postojanje. A ono što u svakom čovjeku vidimo u ograničenoj mjeri, to susrećemo na velikom planu u predstavniku duha kozmosa, u Isusu Kristu. Samo je jedanput dan impuls što ga je dao Krist. Samo se jednom čitav kozmos mogao tako zrcaliti jer se ona nekadašnja konstelacija neće ponoviti . Ta je konstelacija morala djelovati zahvaljujući jednom ljudskom tijelu kako bi na Zemlji mogla biti poticaj. Kolikogod je istina da se ista konstelacija više neće ponoviti, toliko je istina da se Krist utjelovio samo jednom. Samo ako se ne zna da je Krist predstavnik čitavog svemira i ako čovjek ne može izboriti ideju Krista za koju duhovna znanost daje elemente, samo se onda može tvrditi da bi se Krist mogao više puta pojaviti na Zemlji.

I tako se vidi kako ideja Krista izvire iz novije duhovne znanosti odnosno teozofije pokazujući čov­jeku na nov način njegovu srodnost s čitavim makro-kozmosom. Da bi se istinski upoznalo Krista, potreb­ne su one inspirirajuće snage koje se sada javljaju zahvaljujući starim egipatsko-kaldejskim nadosjetilnim bićima koje vodi sam Krist. Potrebna je takva no­va inspiracija, inspiracija koju su pripremili veliki

71

ezoterici srednjeg vijeka, počevši od trinaestog stolje­ća. Ta inspiracija odsada mora sve više i više prodirati u javnost. Ako se čovjek u smislu te znanosti u svojoj duši na ispravan način pripremi za spoznaju duhov­nog svijeta, moći će v idovito čuti i vidjeti ono što objavljuju stare egipatske i kaldejske moći koje su sada postale duhovni vode pod vodstvom Kristova bića. Ono što će ljudi jednom postići, to se tek moglo pripremati od prvih kršćanskih stoljeća pa do danas. Stoga smijemo reći: ubuduće će u srcima ljudi živjeti takva ideja Krista koja se u svojoj veličini neće moći usporediti s nijednom dosadašnjom ljudskom spozna­jom: ono što je nastalo kao prvotni impuls zahvaljujući Kristu i što je do danas živjelo kao predodžba o njemu - čak i kod najboljih predstavnika Kristova načela - tek je priprema za istinsku spoznaju Krista. Bilo bi vrlo čudno, ali moglo bi se dogoditi da se onima koji na Zapadu ideju Krista izražavaju na takav način prigovori kako ne stoje na tlu kršćanske tradicije Zapada. Jer ta kršćanska tradicija Zapada nikako nije dovoljna za razumijevanje Krista u bliskoj budućnosti.

Polazeći od pretpostavki zapadnjačke ezoterike, može se uočiti kako duhovno vodstvo čovječanstva pomalo prelazi u takvo vodstvo koje se u pravom smislu može nazvati vodstvom koje dolazi od Kristova impulsa. Ono što se pojavljuje kao novija ezoterika polako će uvirati u ljudska srca; a duhovno će se vodstvo čovjeka i čovječanstva sve više i više svjesno vidjeti u tome svjetlu. Živo si predočimo kako je Kristovo načelo ispunilo ljudska srca time što je Krist živio i kretao se Palestinom u fizičkome tijelu Isusa iz Nazareta. Tada su ljudi koji su pomalo bili stekli puno povjerenje u osjetilni svijet mogli primiti

72

poticaj koji je odgovarao njihovu shvaćanju. Zatim je taj isti poticaj zahvaljujući inspiraciji novije ezo-terike tako djelovao da je nadahnuo duhove poput Nikole Kuzanskog, Kopernika, Galilea, tako da je Kopernik mogao reći: Osjetilnost ne može iskazati istinu o Sunčevim sustavima, da bi se pronašla istina, potrebno je istraživati ono što se nalazi iza osjetilnosti. — U ono vrijeme ljudi još nisu bili zreli, čak ni duhovi poput Giordana Bruna, za svjesno uključivanje u noviju ezoternu struju; u njima je nesvjesno morao biti djelatan duh te struje. Giordano Bruno veli­čanstveno je i snažno objavio: Kad rođenjem čovjek stupi u život, onda se makrokozmičko koncentrira kao monada; ono što je u tijelu bilo skupljeno proši­ruje se u svemiru da bi se na drugim stupnjevima postojanja ponovno skupilo i ponovno širilo. U ono vrijeme iz Bruna, iako još poput mucanja, progovaraju snažni pojmovi koji su sasvim u skladu s novijom ezoterikom.

Duhovni utjecaji koji vode čovječanstvo ne mora­ju uvijek djelovati svjesno. Oni npr. dovode čovjeka Galilea u katedralu u Pisi. Tisuće ljudi tamo je vidjelo staru crkvenu svjetiljku, ali je nisu vidjeli kao Galilei. On je vidio kako se ona njiše i usporedio vrijeme njihaja s ritmom svoga bila. Otkrio je da se, slično ritmu bila, njiše i crkvena svjetiljka. Na toj je osnovi otkrio "zakon njihala" novije fizike. Tko poznaje današnju fiziku zna kako bez Galilejevih načela ona ne bi bila moguća. — U tadašnje je vrijeme djelovalo ono što se danas pojavljuje u duhovnoj znanosti; to je dovelo Galilea u katedralu u Pisi, pred crkvenu svjetiljku koja se njihala. Time je današnja fizika dobila svoja osnovna načela. Na taj su tajnovit način djelovale vodeće duhovne snage čovječanstva.

73

Sada idemo ususret vremenima u kojima ljudi moraju osvijestiti te vodeće snage. I sve će više i više shvaćati što se u budućnosti mora dogoditi ako na pravi način prihvate nadahnjujuću snagu novije ezoterike. Vidimo da ista duhovna bića koja su bila učitelji starih Egipćana i koja su vladala kao bogovi, sada ponovno vladaju. Danas se ta bića podređuju Kristu. Ljudi će sve jasnije osjećati da pretkršćanskom životu mogu udahnuti veći sjaj i stil, te ga na jednom višem stupnju dovesti do uskrsnuća. — Svijest koja je današnjici potrebna mora biti jaka, mora imati visok stupanj dužnosti i odgovornosti prema spoznaji duhovnog svijeta. To će u našoj duši zaživjeti samo ako na opisan način shvatimo duhovnu znanost.

74