Rimsko Pravo Seminarski Rad

8/13/2019 Rimsko Pravo Seminarski Rad

1/24

Fikret Kari: KOMPARATIVNA PRAVNA HISTORIJA 58

Demokratizacija sudstva u Atini poela je sa Solonovim reformama 594/3. p.n.e. Tereforme su ile u dva pravca prenoenje sudske funkcije sa aristokrata na nearistokrate iograniavanje uloge magistrata putem porote. Ova posljednja tendencija manifestovala se u tometo je atinska skuptina Eklezja (Ekklesia) dobila pravo da preispituje presude magistrata. Kadabi sluila kao porotni sud ova skuptinabi se zvala Helieja (Heliaia). Poto je Eklezija imala vie

hiljada lanova nije bilo praktino da se sastaje esto te se od 5. vijeka u Atini razvio sistempredstavnike porote. Manji broj porotnka predstavljao je narod Atine. Porotnici su biraninasumice putem razvijene procedure koja je ukljuivala rijebanje, imenovanje po alfabetu ikoritenje odreenih maina za sortiranje imena. Cilj te procedure bio je da osigura neutralnostporote i da sprijei korupciju. Svi porotnici su bili mukarci sa navrenih 30 godina i bili suplaeni za vrenje svoje funkcije. U 4.vijeku p.n.e. bilo je uobiajeno da 500 porotnika sudi utipinom sporu.

U pogledu postupka, stari Atinjani su koristili dva termina: dike je oznaavao privatnispor dok jegrapheoznaavao javnopravni spor.Ovu posljednju tubu mogao je podnijeti svaki

dobrovoljni tuilac u ime zajednice. Tuiocima su u sluaju javnopravnih sporova stajale naraspolaganju druge tube kao to su: (1) apagoge, u kom sluaju je dobrovoljni tuilac hapsiooptuenog a onda ga privodio nadlenoj vlasti radi suenja; (2) ephegesis, u kom sluaju jedobrovoljni tuilac vodio magistrata do optuenog da ga uhapsi; (3) eisangelia, u kom sluaju jedobrovoljni tuilac prjavljivao optuenog skuptini, vijeu bule ili arhontu; (4) aphographe, ukom sluaju je dobrovoljni tuilac navodio dravnu imovinu koju bespravno dri optueni; (5)dokimasia, u kom sluajuje optuenom moglo biti oduzeto graanstvo, neka javna sluba ilipravo da govori u skuptini i sl. Ove tube su se nekada preklapale te je tuilac odluivao kojutubu e odabrati radi ostvarenja nekog zahtjeva.

Postupak bi zapoinjao pozivom (prosklesis) tuenom u prisustvu svjedoka. Poziv jesadravao podatke o danu kada tueni treba da se pojavi, dentifikaciju nadlenog magistrata isadraj slubenog zahtjeva. Zakazanog dana tuilac je bio duan da plati sudsku taksu(prytaneia), ija se visina kretala od 3 do 30 drahmi, u zavisnosti od vrijednosti spora. Zatim bislijedilo prethodno roite (anakrisis). Na ovom roitu tuba je itana naglas, optueni seizjanjavao o tubi, obje strane mogle su se zakleti da govore istinu a magistrat je postavljaopitanja radi razjanjenja tubenog zahtjeva i odgovora na tubu. Nakon toga zakazivana je glavnarasprava. Ako se tueni ne bi pojaviobez valjana razloga, sudija bi izricao presudu o usvajanjutubenog zahtjeva. U veni sluajeva obje stranke bi se pojavile te bi sudski slubenik itaotubu a zatim dao strankama da odre govore. Tuilac je govorio prvi. Vodeni sat (klepsydra)

mjerio je vrijeme dato svakom govorniku. Stranke su se obino oslanjale na profesionalnegovornke (logographoi), koji su sluili kao pravni savjetnici. Nakon zavrenih govora, porotnici (dikastes) bi odmah glasali. Oni su odreivali i kazne birajui meu alternativama koje supredloili tuilac i tueni.


2/24

Drava i pravo u oblasti Mediterana: 3000 p.n.e.500 n.e. 59

Dokazna sredstva koja su koritena ukljuivala su svjedoke i pisane dokumente. Nije bilodoputeno svjedoenje stranaka u vlastitom sluaju, ena, djece, lica kojima je oduzetograanstvo i izjave lica koja nisu bili neposredni svjedoci ina (oevidci). alba viem sudugotovo da nije postojala u Atini. Da bi se osiguralo postupanje po sudskoj presudi atinsko pravo

je, putem procedure dike exoules, predvialo da oni koji ne plate tuiocu dosueni iznos plate

dodatnu globu dravi.

II. Pravo

Izvori

Najstarji izvori za saznanje starog grkog prava nalaze se u poeziji Homera i Hesioda. itajui tadjela vidi se da su stari Grci rjeavali svoje konflikte borbom. Samopomo se pokazuje kaoglavna karakteristika starog grkog prava.

Drugi izvor za saznanje starog grkog prava predstavljaju zakonici i natpisi, kap to jeGortinski zakonik iz 6. vijeka p.n.e. sa junog dijela ostrva Krit.Ovaj zakonik sadrzi vie od 500redova teksta koji govori o razliitim pravnim pitanjima kao to su brak i porodica, nasljee, dugi postupak. Istom vremenu pripadaju i krae pravne inskripcije pronaene na Hiosu, Argosu uTesaliji i Eretriji.

Trei izvor za saznanje starog grkog prava predstavljaju govori grkih oratora iz kasnog4. i 5. vijeka p.n.e. Za grki koncept prava i pravde vana su, takoe, dijela filozofa, kao to su:Platon (Zakoni, Republika), Aristotel (Nikomahova etika) i Teofrastus (Zakoni).

Koncept prava i pravde

Grko razumijevanje prava i pravde prolo je kroz nekoliko faza. Interesantna je okolnost daneki historiari, kao to je Gagarin Michael, autor djela Early Greek Law (1986), smatraju dareligija nije imala velikog uticaja na najranije faze u grkoj pravnoj historijii. Naime, uobajenoshvatanje o historiji prava je da je ono u najranijoj fazi strogo religijsko a kasnije postaje

sekularnje. Pa ipak i grko pravo je imalo potrebu za relgijskom legitmacijom.

Jedan od najstarjih termina koji su Grci koristli za pravo bio je dike, a znaio je pravo,presuda, ili ak i pravda. Dikeje inaebilo ime kerke Zeusa, a u ljudskom kontekstu ova

rije je oznaavala mirno rjevanje sporova. Drugi termin je themis i on oznaava neto to jevrsto nasuprot sili. Nazvano je po Zevsovoj sluknji Temidi.

U 7. vijeku u grkom svijetu se javlja ideja pisanog zakona i zakonodavca. Prematradiciji prve takve zakone dao je Zaleukus 662. p.n.e. za jednu grku koloniju u junoj Italiji.Prema istoj tradicji ovaj pastir nauio je zakone od boice Atine. Ovu tendencju pisanih zakonaslijedie brojni grki gradovi tokom 7. i 6. vijeka p.n.e.Sparta i Atina,


3/24


dva grada koja su dominirala grkim svijetom u klasno doba (5. vijek p.n.e), imale su razlitoiskustvo u vrijeme zapisvanja prava. Spartanski zakonodavac Likurg, na primjer zabranio je

pisane zakone, ime je otvorio mogunost njihove promjene u budunosti. Atinski zakonodavciDrakon i Solon (poetak 6. vijeka p.n.e.) opredijelili su se za tradicju pisanog prava (kraj 7.vijeka p.n.e). Kada su dobili pisane zakone stari Grci su ih ljubomorno uvali. Smatrali su da je

posjedovanje zakona i vjernost zakonima ono to razlikuje Grke od ostalih naroda. U nekimsluajevima veoma otre kazne bile su predviene za one koji bi pokuali da promijene vaeezakone.

Ovaj pravni razvoj odrazio se i na terminologiji. Rani zakonodavci, kao to je Drakon,nazivali su svoje zakone rijeju thesmos, to znai ono to je zapisano, zakon, naredba.Vremenom se ovaj termin naputa u korist termina nomos, to je izvornoznailo obiaj, nainivota a i nakon perioda zakonodavstva zapisano pravo. Prema nekm historiarma, nomosoznaava demokratsku definiciju prava. Naime, da je pravo ono to je prihvaeno kao uobiajenou drutvu. Prema Platonu, ono to zajednica prhvati nadilazi mo vladara. Krajem 5. vijeka

p.n.e. u Atini je bilo dolo do reinskripcje prava. To je bilo ponovno publikovanje ranijepisanih zakona na kamenim ploama. Posebna grupa lica nazvana Nomothetai(zakonodavci)dobila je zadatak da potvruje zakone koje bi prethodno donijela skuptina (Ekklesia). Na tajnain uvedena je kontrola nad procesom promjene prava.

Grko pravo je na indrektan nain uticalo na rimsko pravo. To je ostvareno putem djelagrkih filozofa o pravu i pravdi.

Materijalno pravo

Materijalno pravo bie dato prema stanju u kome se nalazlo u Atini u klasno doba a prema

knjizi Russa VersteegaPravo u antikom svijetu( Law in the Ancient World, 225-266).

Lini status

U Atini su postojale tri kategorije stanovnika: (1) graani (polites ili astos), (2) stranci (xenos) i(3) robovi (doulos ili oiketes).

Polovnom 5. vijeka p.n.e. ustanovljena je praksa da se punopravnim atinskim graaninomsmatra samo ono lice koje potie od roditelja Atinjana. Do tada je bilo dovoljno da je odreenolice samo poticalo od oca Atinjanina. Graanstvo je bilo vezano za lanstvo u lokaln im demama.Atinski mladi su sa navrenih 17 godina dobivali formalno status graanina nakon postupkakoji se zvaodokimasa.

Graanski status je davao pojedincu pravo da glasa, vri javnu slubu, ulazi u hramove,obavlja poslove na gradskom trgu (Agora), ima imovnu, uestvuje u zakonodavnom procesu,sudskom postupku i da sklopibrak. Graani su bili obavezni da slue vojsku


4/24


i plaaju porez.Za prekraje graanskih dunosti, kao to je izbjegavanje vojne slube, slijedilaje kazna atimia, koja je ukljuivala gubitak odreenih graanskih prava.

Stranci u Atini nisu mogli imati imovinu u vlasnitvu niti se eniti Atinjankama. Ako sueljeli da trguju na gradskom trgu Agori morali su platiti poseban porez nazvan xenika.Stranci, naravno, nisu mogli vriti nikakvu javnu slubu, ali im je bilo doputeno da se pojavljujupred atinskim sudovma u razlitim svojstvima (tuilac, tueni, svjedok).

Ukoliiko bi stranac ivio odreeni vremenski period u Atini mogao je dobiti statusstranca sa pravom boravka (metik). Njima su pripadala odreena prava (npr. pojavljivanje predsudom) i obaveze (npr. vojna sluba) koja su inae pripadala graanima. Ovi stranci su plaaliposeban porez koji se zvao metoikion. Od njih se trailo da imaju neku vrstu staratelja u likuodabranog atinskog graanina koji se nazivao prostates.Meticisu mogli posjedovati nekretnineukoliko bi im to pravo bilo posebno dato. Oko 315.p.n.e. u Atini je ivjelo oko 10.000 metika.

Robovi u Atini bili su teorijski tretirani kao imovina. Najee su bili stranog porijekla.

Najei nain nastanka ropstva bilo je zarobljavanje ili roenje od majke robinje. Dunikoropstvo bilo je zabranjeno jo od vremena Solona. Postojali su javni i privatni robovi. U prvukategorju su spadali uvari javnog reda (skitijski strijelci), oni koji su odravali javne zgradei sl.Veina robova imala je status privatnih robova. Procjenjuje se da je u klasnoj Atini ivjeloizmeu 20.000 i 75.000 robova. Neki izvori sugeriu da je robovlasniku bilo zabranjeno da ubijeroba. U nekim aspektima robovi su imali ogranien stepen individualne slobode i odgovornosti.Takav je bio sluaj sa robovma koji su radili izvan doma svog vlasnika i mogli da zaraujunovac. Takvi robovi su morali da plate svojim gospodarima naknadu (apophora). Na taj nainzaraujui, robovi su mogli sebi da kupe slobodu. Kada bi postali slobodni, robovi bi dobivalistatus metika.

Imovinsko pravo

Jo u 4. vijeku p.n.e. atinska pravna misao bila je relativno jednostavna te Atinjani nisupoznavali tehnki termin za imovinsko pravo. Vlasnitvo nad stvarima blo je veoma vano, takoda je vlasniku zemljita pripadalo i sve ono to se na zemljitu nalazi. Atinsko pravo je takoepoznavalo i vlasnitvo nad linom imovinom (stvari u domainstvu, odjea, alat itd). Alioigledno je da stari Atinjani ak ni izdaleka nisu posjedovali pravne kategorjie imovine slineonima koje su imali Rimljani. Neki stari autori su razlkovali vidljvu i nevidljivu imovinu te onu

koja je naslijeena od predaka (patreia) i onu koja je steena (epiketa). (Aristotel je smatrao da

je najvanja odlika prava vlasniko ovlatenje za raspolaganje). U cjelini postojala suogranienja u pogledu raspolaganja sa imovnom naslijeenom od predaka ak i u 4 vjeku p.n.e..

Iako Atinjani nisu imali apstraktnu rije za imovnu, neke korporacije, kao to su deme,fratrije, hramovi i drava mogle su imati u vlasnitvu svu onu imovnu koju je i


5/24


pojedinac mogao da ima. Poznavano je i suvlasnitvo, a da bi se takava imovina otuila bila jepotrebna suglasnost svih suvlasnika. Atinjani su, takoe, razlikovali vlasnitvo od posjeda.Priznavani su originalni izvori sticanja vlasnitva, kao to je okupacija. Tokom 5. i 4. vijekap.n.e. pojedinac nije mogao raspolagati svojom imovinom putem testamenta. Umjesto testamenta

primjenjivan je zakonski nasljedni red ustanovljen tokom klasnog perioda.

Atinsko pravo osiguravalo je i formalne mehanizme za rjeavanje imovinskih sporova.To su bile tubediadikasia(za naslijee), dike khereos(za dug) i dike ousias(za linu imovinu).

Porodino pravo

Fiziki centar atinske porodice bilo je domainstvo (oikos). Glava porodice bio je otac, koji jesluio kao staratelj kyiros(gospodar) supruzi i djeci. Djevojke su bile pod starateljstvom svogaoca sve do udaje, kada su prelazile pod starateljstvo mua. U sluaju mueve smrti, ena jeodluivala da li eli da se vrati u domainstvo svoga oca ili da ostane u domainstvu umrlogmua. Ako bi se opredijelila za ovo posljednje rjeenje, ena bi dolazila pod starateljstvo

vlastitog sina. ene su imale neka prava, kao to su vlasnitvo nad linim stvarma i nekimvrstama nekretnina, mogle su da oobavljaju kupoprodaju stvari skromne vrijednosti i sl. Nisu

mogle sainiti testament niti biti svjedok na sudu. Za obavljanje veine pravnih poslova, ene sumorale imati staratelja koji je djelovao u njhovo ime.

U pravilu, atinsko pravo nije doputalo brak meu bliskim srodnicma i trailo jeminimum od 17 godina za momka a 14 godina za djevojku. Postojale su dvije forme braka:

engue i epidikasia. U sluaju prve forme bila je rije o sporazumu izmeu mladoenje i ocamlade, odnosno njenog kyrosa. Staratelj bi mladoenji formalno rekao: Ja ti dajem (engyo)moju kerku (ili sestru) za enu. Nije bilo neophodno da mlada prisustvuje ovom aktu, niti da se

saglasi s voljom staratelja. Nakon formalne izjave mlada bi fiziki prelazila (gamos) udomainstvo mua. Za enguebrak nije bila potrebna nikakva sankcija javne vlasti. U sluajudruge forme braka radilo se o udaji kerke nasljednice. Ako bi neko lice umrlo ostavljajuikerku kao jedinog nasljednka (epikleros), atinsko pravo je za nasljednicu predvalo posebnuvrstu braka (epidikasia). U tom sluaju kerka nasljedniica se udavala za svog najblieg mukogroaka da bi se imovina ouvala u porodici. Za ovu vrstu braka bila je potrebna sankc ija javnevlasti.

Otac mlade bi obino davao zetu miraz (proix). Miraz je bio ekvivalent nasljednog dijelakerke. U sluaju razvoda braka zet je miraz morao vratiti zao su staratelju ene bile na

raspolaganju odgovarajue tube. Mu se mogao rastati od supruge njenim jednostranim slanjemporodici iz koje je potekla (apopempsis). Supruga je, meutim, morala da koristi formalnuproceduru (apoleipsis) da postigne razvod braka. Ona je


6/24


morala da napusti muevu kuu, da se pojavi pred arhontom sa svojm starateljem i dapismenu izjavu.

Suprug nije bio pravno obavezan da bude vjeran supruzi, ali je supruga bila obavezna da

bude vjerna svome muu. Drutveni obiaji u Atini su doputali mukarcima da posjeujuprostitutke ili da imaju konkubine (pallake). Konkubine su ivjele u domanstvu mua.

Da bi se dijete smatralo zakonitim moralo je poticati od roditelja koji su sklopili brak ili u

formi engueili epidikasia. Ukoliko to nije bio sluaj, dijete se nazivalo nothos i nije imalo punagraanska prava. Djeaci su ivjelipod oevom kontrolom sve do navrene 18. godine adjevojke do udaje. Djeca su imala veoma malo nezavisnosti. Kada bi djetetov otac umro, javni

slubenik arhontbi imenovao staratelja (kyrios) djeteta. Staratelj je mao strogo propisane pravnepravne dunost kao to je ishrana, smjetaj i obrazovanje djeteta. Staratelj je bio odgovoran zaotpravljanje tienikovih poslova i voenje strktne evidencje o upravljanju tienikovomimovinom. Istovremeno, kada odrastu djeca su bila obavezna da se brnu o ostarjelim roditeljma.

Zanemarivanje ove dunosti dovodilo bi do atimie.

Nasljedno pravo

U pogledu nasljeivanja, u pravilu, vailo je da s inovi bez obzira na red roenja nasljeujuostavtinu oca (kleros), i to jednake dijelove. Ostavtina je u tom sluaju mogla da bude fizikipodijeljena. U sluaju kerke jedinice kao nasljednice, brak u formi epidikasia osiguravao jekontinuitet domanstva ostavioca. Ukoliko ostavilac nije imao ni sinova ni keri, rednasljevanja bio je sljedei: braa i polubraa od stog oca, sestre i polusestre od stog oca, drugisrodnici po oevoj liniiji, polubraa od iste majke, polusestre od iste majke i ostali srodnici pomajnoj linji. Atinsko nasljedno pravo bilo je bazirano na princpuper stirpes.

Postupak nazvan epidikasia dozvoljavalo je nasljednicima kojima je pripadalo nesporno

pravo nasljeivanja da se obrate arhontu radi dodjele nasljea. Ako je postojalo osporavanjenasljednog prava onda se to rjeavalo postupkom diadikasia. Atinjani koj nisu imali biolokihsinova redovno su koristli adopciju radi osguranja nasljednika. Testamentbi se koristo da seadoptira nasljednik a ne da se raspolae imovinom.

Krivino pravo

Stari Atinjani nisu imali posebnu pravnu granu koja bi odgovarala dananjem krivinom pravu.Meutim oni su imali propise koji su se bavili kaznama za ubistvo, krau, polne prekrajepovrede. Ciljevi kazni za ubistvo bili su: prevencija, odmazda i religijsko proienje.

Drakon (oko 621. p.n.e.) je udario temelje atinskim propisma o ubistvu. Namjerno

ubistvo oznaeno kao ek pronoias(namjerno), hekonili hekousios (dobrovoljno)


7/24


kanjavano je smru i gubitkom imovine. Pored toga to je ova kazna sadravala ideju osvete iprevencije, Atinjani su strogo kanjavali namjerno ubistvo zato to su vjerovali da to djeloprouzrokuje oneienje (miasma) koje zahvata cijelu zajednicu. Zato je bilo potrebno i formalnorazrjeenje, kojim bi se postiglo religijsko oienje.

Sud Areopag (vijee staraca) je bio nadlean za sluajeve namjernog ubistva. Ostalesluajeve ubistva raspravljao je sudEphetai(efeta), koji je u zavisnosti od vrste sluaja zasjedaona etiri razliita mjesta. U Delfima je zasjedao ako se radilo o samoodbrani, u Palladionu usluaju ubistva iz nehata, ili ako je rtva bila nepoznata osoba, rob li stranac, u Prytaneionu akoje smrt prouzrokovana od strane nepoznate osobe ili votinje i u Phreattu ako je optueni veosuivan na kaznu prognanastva za ranije ubistvo.

Kazna za krae varirala je u zavisnostii od vrijednosti ukradene stvari, mjesta izvrenja itoga da li je pri krai koritena sila. Za obnu krau (dike klopes) poinlac je morao vratitiukradenu stvar i platiti oteenom dvostruku vrijednost ukradene stvari. Za krau uz primjenusile (dike biaion) plaala se kazna dravi a ne samo i oteenom. Za ozbiljne krae i krae izhrama ili dravne blagajne bila je predviena smrtna kazna.

Silovanje je kanjavano novanom kaznom koju je poinilac plaao rtvi (100 drahmiprema Solonovim zakoniima). Zavoenje je smatrano veim deliktom nego silovanje poto jepodrazumijevalo mentalnu varku. Zato je staratelj rtve imao pravo da ubije zavodnka koga jeuhvatio na djelu ili da ga mui, ili da ga pritvori i trai novanu naknadu. Preljuba udate ene jesmatarano za nevaljalo djelo, ali ne posjedujemo dokaze o vrstama sankcija koje su slijedle. Zna

se da je mu trebao da se razvede od preljubnice a da je preljubnici bilo zabranjeno da nosi nakiti prisustvuje religijskim ceremonijama. enska prostitucija je bila i pravno i drutvenodozvoljena.

Nasilniko ponaanje (trauma ek pronoias) je takoe kanjavano i ono je obuhvataloarogantne, osorne i druge slne akte. Kanjiva su takoe bila i djela vezana za religju. Posebnoatezam (asebeia) ili krenje pravila pobonosti. Ova djela gonjena su tubomgraphe.

Meunarodno pravo

Grki gradovi-drave su bili organizovani kao samodovoljne politike jedinice.Meutim razvojtrgovine u grkom svijetu doveo je do potrebe da se iznau mehanizmi rjeavanja sporova meupojedincima koj su prpadali razliitim polisima. Formalni ugovor koj su sklapani izmeu polisa

radi regulisanja postupka koji e se primijeniti u sluaju spora meu njhovim graanima nazivalisu sesymbola. Ovakvi ugovori su postajali dio pravnog sistema obje drave potpisnice. Ouvanisu fragmenti ovakvih ugovora iz 4. vijeka p.n.e. koji su bili uklesani u kamenu, ukljuujuiugovore izmeu Atine i Troazena i Atine i Stymphalosa (Douglas M. MacDowel, The Law inClasscal Athens (Ithaca, New York: Cornell Universitry Press, 1986), 221). Ovakvim ugovorima

dravljani jedne ugovorne strane dobivali su pravo pojavljivanja pred sudovima druge ugovornestrane.


8/24


Spor je presuivan prema pravu jedne ili druge drave ugovornice to je bilo odreeno prmjenomrazlith krterija. Tako je, na prmjer, ugovor zmeu Sparte i Agrosa iz 418. p.n.e. predviao da ezbor primjenjivog prava zavsisti od porijekla i statusa tuenog. U ugovoru izmeu Atine iPhaselisa z 395-385. p.n.e. spomenuta su dva kriterija: mjesto sklapanja pravnog posla i domicil

tuenog. (Sir Paul Vinogradoff, Outlnes of Historical Jurisprudence, II, The Jurisprudence of the

Greek City(London: Oxford University Press, 1922), 153-157).

Ugovorima su, takoe, sklapani savezi meu grkim dravicama. Ugovori o mirusklapani su sa stranim dravama, kao to je Perzija, s kojom su grke dravice dugo vodileratove.

Jedan grki dokument iz 392. p.n.e. govori o teritorijalnom sporu izmeu gradovaMiletusa i Myusa, koji su bili pod perzijskom hegemonijom. Na savjet perzijskog guvernera te

oblasti (satrap) sluaj je proslijeen tribunalu koji su inili delegati jonskih gradova. I Miletus iMyus su poslali svoje predstavniike da izloe sluaj. Odlueno je u korist grada Myusa. Odlukaje proslijeena perzijskom guverneru koji ju je onda podnio ahamenidskom kralju Artaxerxesu.Na taj nain odluka tribunala jonskih gradova dobila je sankcju od perzijskog Velkog kralja.(Jack M. Sasson, Civilization of the Ancient Near East, 527).

U nedostatku ugovora sporovi izmeu pripadnka razliith polisa rjeavani su arbitrarnimputem , najee koritenjem samopomoi.

Literatura

Russ Versteeg, Law in the Ancient World, 221-224; 260-266; Douglas M. MacDowell, The Law in

Classical Athens ( Cornell University Press, 1986), 220-221; Sran arki i Antun Malenica, Pravneteorije i institucije Antike ( Novi Sad: Pravni fakultet, 2004.), 13-35; Sima Avramovi, Isejevo sudskobesednitvo i atinsko pravo(Beograd: Slubeni list SCG, 2005.), 31-49; Vil Djurnat,Istorija civilizacije,

knjga II vot Grke (Beograd: Vojnoizdavaki zavod i Narodna knjiga, 2004), 279-288; The CambridgeCompanion to Ancient Greek Law, ed. By Michael Gagarin and David Cohen (Cambridge University

Press, 2005; Oksfordska istorijaGrke i helenistikog sveta, ur. Don Bordman et alt. (Beograd: Clio,1999), 13-46; 502-545; Luigi Pareti et alt., Historja ovjeanstva: kulturni i nauni razvoj, sv. 2, knj.2

(Zagreb: Naprjed, 1967), 170-173; Sir Paul Vinogradoff, Outlines of Historical Jurisprudence, II, The

Jurisprudence of the Greek City(London: Oxford University Press, 1922), 153-157.


9/24


Vremenska distrbucija vanijih zvora starih prava

(adaptirano iz Raymond Westbrook, Law in the Ancient World: Model Syllabus and Sources,

http://www.jhu.edu/~neareast./rwcoursematerials/pdf)

3000. MESOPOTAMIJA ANADOLIJA SIRIJA-PALESTINA

EGIPAT GRKA/RIM

2000. ZakonikUr-Namu

Staro

kraljevstvoZapisi (30)

1500.

Zakonik

Lipit-itaraZakonik Enune

Hamurabijev

zakonik

Ammi-Saduqa edikt

Srednje

kraljevstvoZapisi (20)

1000. Srednjoasirskizakoni Hetitskizakonik

Horem-Hab

edikt

Deir-el-Medina

Arhiv (250)

500. Novobabilonski

zakoni

Kodeks saveza

Ponovljeni

zakon

Levitskizakonik

Drakonovzakonik

Grki natpisi(50)

Gortnski

zakonik

Zakonik

XII ploa

300.
http://www.jhu.edu/~neareast./rwcoursematerials/pdfhttp://www.jhu.edu/~neareast./rwcoursematerials/pdfhttp://www.jhu.edu/~neareast./rwcoursematerials/pdf


10/24


DRAVA I PRAVO

U OBLASTI MEDITERANA

500-1500.


11/24



12/24


PRAVO U SREDNJOVEKOVNIM DRAVAMA

MEDITERANA

Za izuavanje prava u periodu koji se konvencionalno oznaava srednjim vijekom u oblastiMediterana vane su tri drave Bizantija, Franaka i Islamska drava. Prva drava nazvana jepo naselju u ijim temeljima je nastala. Druga je nazvana po narodu koji ju je uspostavio a treaprema ideolokoj osnovi koju je osgurala religija. Ove tri drave su, takoe, vane za kasnijerazvoj tri razlite pravne kulture i civilizacije. Bizantija je vana za Pravoslavnu civilizacju i snjom povezanupravnu kulturu, posebno nain ureenja odnosa religijskog politikog autoriteta.Franaka drava vana je za Zapadnu cvilizaciju i evropsku kontinentalnu pravnu kulturu.Islamska drava vana je za oblikovanje Islamske civilizacije i kulture islamskog prava uiskustvu svih muslimanskih naroda. Ove tri drave koegzistirale su istovremeno, razvijale

tradiciju miroljubivih odnosa ali i konfrontacije i u razliitom obimu prenijele svoju pravnukulturu u moderno doba.

Zajednike karakteristike prava u ove tri drave obuhvataju:

1) Postojanje veze izmeu religije i prava. Ta veza najvie je dola do izraaja u Islamskojdravi, gdje je javna vlast shvaena kao instrumenat za primjenu prava koje jeautoritativno dato u religijskom tekstu a protumaeno od strane kompetentnih uenjaka.U sluaju Bizantije i Franake postojala je veza izmeu religije i prava u formikranskog priznavanja dva odvojena podruja Bojeg i cezarovog to je imalo zaposljedicu priznavanje kanonskog i svjetovnog prava kao dvije komponente jednog

pravnog sistema. U kasnijem razvoju ovo razlikovanje e omoguti bri processekularizacje, poto je samo razlikovanje dva podruja ivota nosilo u sebi mogunostnjihove funkcionalne diferencijacije.

2) Znaaj personalnog principa u primjeni prava. Ovaj princip je znaio da se pravni odnosipojedinca unutar jedne drave reguliu prema pravu kulture kojoj pojedinac pripada.Pojedinac pripada odreenoj narodnoj ili verskoj skupini u kojoj je roen, ta skupina imasvoje vlastito pravo i to pravo prati pojedinca gdje god se nalazi. Personalitet u primjeni

prava nalazimo u razliiitom obimu u sve tri drave koje se razmatraju u ovom perodu. Unekim sluajevima, kao to je Islamska drava, personalitet se kombinuje sa principom

teritorijaliteta, odnoso primjene jednog prava na sve pojedince koje se nalaze na jednojteritoriji. U ovoj dravi, religijska prava (erijatsko, jevrejsko i kanonsko) primjenjivanasu prema


13/24


personalnom principu dok je svjetovno pravo muslimanskih vladara (kanun)

prmjenjivano po teritorijalnom principu.

3) Znaaj statusa za obim prava i dunosti pojedinca. U sva tri pravna sistema u ovomperodu nailazimo na znaaj statusa po obim prava i dunosti pojedinca. Taj status mogaoje biti relgijski ili klasni. U pogledu religijskog statusa Bizantja i Franaka su bile

kranske drave, gdje je kranska vjera pojedinca bila uslov politkog statusa. Izuzetakje bilo tolerisano, odnosno trpljeno, prisustvo Jevreja u ovm dravama ali ne i muslimana.S druge strane, Islamska drava je od samog poetka omoguavala egzistenciju ne -muslimana (krana i Jevreja) kao zatene manjine unutar svoga domena. U pogleduklasnog statusa, u sve tri zemlje postojale su osnovne klase zemljoposjednika i kmetova

iji je drutveni poloaj bio pravno fiksiran. U Franakoj i Bizantiiji pripadnici vi ihklasa bli su blae kanjavani za ponjeno krivino djelo nego pripadnici niih klasa dokje u Islamskoj dravi neslobodno stanovnitvo (robovi) blae kanjavano u odnosu naslobodno stanovnitvo za isto krivino djelo.

4) U sve tri drave ekonomija je bila zasnovana na poljoprivredi, te je regulisanje zemljno-

pravnih odnosa bilo posebno vano i inilo je dio javnog prava. Isto tako, drava je diosvojih ovlatenja (organizacija proizvodnje, uprava, sudstvo i sl.) prenosila na pojedince.Vrste i obim ovih ovlatenja su varilali od veoma irokog u Franakoj dravi, preko netoveeg u Bizantiji, do ogranienog u Islamskoj dravi.

Istovremeno, postojale su i neke specifine karakteristike prava u Bizantiji i Franakoj, s jednestrane, i Islamskoj dravi, s druge strane.

1) Bizantija i Franaka bile su kranske drave. Njihovi pravni sistemi su se zasnivali navie izvora ukljuujui kanonsko pravo, rimsko pravo, obiaje i propise vladara. U

Islamskoj dravi izvori vaeeg prava bili su erjatsko pravo, obiaji i propisi vladara. 2) U Bizantiji i Franakoj javio se fenomen kodifikacije, kao pravna tehnika povezana za

pravnim kulturama Mediterana, posebno rimskim pravom. Kodifikacija je dola doizraaja kako u pogledu religijskog tako i svjetovnog prava. U sluaju Islamske drave,prvoje dolo do kodifkacije svjetovnog prava a zatim, tek u 19. vijeku, do kodifikacijeerijatskog prava.

3) I Bizantija i Franaka bile su na odreen nain vezane za ideju kontinuiteta Rimskogcarstva: Bizantija putem shvatanja o direktnom kontinuitetu a Franaka putemkonstrukcje Svetog Rimskog carstva dobila je oreol svetosti kroz kranstvo kao dravnuideologiju. Islamska drava niije imala nikakvu teorju o svetosti drave. Ta drava se

nazivala Hilafetom kao oblikom vjersko-politikog vostva bez ikakvih konotacijasvetosti.


14/24


BIZANTIJA

I. Drava

Historijski kontekst

Drava koja e biti poznata kao Bizantinsko carstvo nasta la je izgradnjom Konstantinopolisa333. g. Novi centar, koji je imperator Konstantin Veliki odluio da izgradi na mjestu gdje tjesnacBosfor dijeli Evropu od Azije, imao je dvostruku funkciju: da povezuje zapadne dijelove

Rimskog carstva sa istonim i da predstavlja odbranu od prodora sa Istoka. Konstatinopolis j eizgraen na mjestu nekadanje grkenaseobine Bizantum, te je po tome nazvano i carstvo koje jekasnije uspostavljeno.

Bizantnsko carstvo nastalo je kao rezultat transformacije Istonog rimskog carstva, nakon395. godine kada je Rimska drava podijeljena, u novu dravu. Bizantinsko carstvo se zasnivalona: (1) ideji kontinuiteta Rimskog carstva, (2) grkom jeziku i (3) hrianstvu. Bizantinci su samsebe nazivaliRomeji(Rimljani) a tako su ih nazivali i narodi s kojima su imali bliske dodire. Na

primjer, Arapi i Turci su ih nazivali Rum a njihove zemlje blad er-rum (zemlje Rimljana)odnosno Rumeli. Od 15. vijeka za ovu dravu se koristi nazivBizantija.

Bizantija je bila prisutna na historijskoj sceni jedanaest vjekova. Svoje pretenzije za

svjetskom vladavinom poela je da izraava od 6. vijeka, od vremena vladavine Justinijana I(527-565). Vrhunac moi ova drava je postigla u periodu 610-1025. U to doba Carstvo seprotezalo od Jadrana do Jermeniije i od Dunava do Eufrata. Konstatinopolis je bio centar

tadanjeg svijeta. Sloveni su Konstatinopolis nazvali Carigrad, grad u kome stoluje Car(Ceasar).

U toku svog postojanja Bizantija se suoavala sa brojnim izazovima i prijetnjama. Takvisu bili ratovi sa Perzijom, prodor Slovena preko Dunava, muslimanska osvajanja sa Istoka i

krstaki pohodi sa Zapada. Unutranji izazovi s kojima se suoavala Bizantija bili sufeudalizacija drutva, vjerski sukobi kao to je pokret ikonoboraca u 8. vijeku te raskol izmeu

zapadnog i istonog hrianstva koji se tradicionalno datira 1054. godine. Za kraj ovog carstvasmboliki se uzima pad Konstatinopolisa u ruke Osmanlija maja 1453. Posljednji bizantiskiimperator bio je Konstantin XI Paleolog (vladao 1448-1453).


15/24


Organizacija vlasti

Bizantinsko carstvo bilo je apsolutna autokratija. Vladar je bio najvia zakonodavna izvrna ivojna vlast te poglavar Crkve. Vladarske titule su se mijenjale tokom historije - od imperatorai

avgusta ranog carstva preko autokratora (samodrca) do bazileusa, stare grke titule uupotrebi od 7. vijeka.

Vladareva apsolutna vlast bila je, meutim, teorijski ograniena sa dva faktora vladarevom obavezom da potuje osnovne zakone rimskog naroda i svijeu da je suverenprimio vlast od naroda i da bi je nekada mogao i vratiti narodu. U takvoj perspektivi, iako je car

imao zakonodavnu mo, zakon je, ipak, bio iznad njega. Imperator Lav III Isaurijanac (717-741)rekao je da je careva dunost da odrava stvari onako kako su postavljene u Svetom pismu,aktima crkvenih sabora i u rimskom pravu. Bizantnski imperator uvijek je bio formalno biran od

senata, vojske i naroda Carigrada prije nego to bi bio krunisan. Da bi se sprijeio vakuum uvlasti uspostavljena je praksa da se za ivota imperatora krunie jedan ili vie koimperatora kojibi stupio na prijesto nakon smrti vladajueg cara.

Na samom dvoru oko careve linosti bio je okupljen veliki broj slubenika. Glavnislubenik zvao se magister officipoglavar civilne slube koji je nadzirao pote, vojnupoliciju, ceremonije i prijeme stranih poslanika. Glavni slubenik za pravdu bio je kvestorposveene palate (quaestor sacri palatii). Zatim su slijedili upravljai javnih prihoda i nadzornikcarevih linih manja. Vojska je bila organizovana sa slubenikom magistri miltiumna elu.

Drugi centralni organ vlasti u Carstvu bio je senat (sugkletos). U 4. vijeku, kada je

uspostavljen, imao je iste povlastice kao i rimski senat. Kasnije se carigradski senat pretvorio u

jedno amorfno tijelo koje je obuhvatalo ljude od ugleda i moi u Carstvu. Senat je, ustvari,

postao tijelo koje je izraavalo stavove toga kruga ljudi. Ako je vladar bo slab, uloga senata jejaala i obrnuto.

Lokalna administracija se mjenjala tokom vremena. U ranom periodu (4. vijek), Carstvo

se dijelilo na etiri prefekture. Njima su upravljali pretorijanski prefekti kao nosoci sveukupneciviilne vlasti na svom podruju. Prefekture su se dalje d ijelile na dioceze i provincje. Vanjskeopasnosti s kojima se Carstvo suoavalo u kasnijem vremenu doveli su do nove organizavcijedrave u kojoj je foao do izraaja vojni elemenat. Poto su, iz sigurnosnih razloga, u pojedinimoblastima bilo stalno stacionirani vojni pukovi (themata), to su se ove oblasti poele nazivatiteme. Njima su upravljali vojni komadanti koji su dobili i cvilna ovlatenja.

Centralni administrativni sistem postojao je sve do krstakog osvajanja Carigrada 1204.Sistem u provincijama mijenjao se s promjenom gran ica Carstva. Na primjer, kada su Selduciosvojili znatne teritorje Carstva, podruja tema su smanjena a njihovi upravnici nazvani sudukama.


16/24


Konano, u vrijeme posljednje bizantinske dinastije Paleologa, na smanjenom dravnomteritoriju imperator je vladao s administracijom od koje su ostali samo zvuni naslovi. Ouvan jei nazivteme za odreene oblasti koje su date na upravu despotima mladim lanovimavladarskeporodice. U takvom stanju, Carstvo je doekalo svoj kraj.

Dravna ideologija

Legitimizaciju dravne vlasti u Bizantiji osiguravalo je hrianstvo. Imperator je smatran zaBoijeg namjesnika na zemlji. Takva pozicija potvrivana je aktom krunisanja koji su Bizantinciprihvatili od Perzijanaca. Krunisanje je obavljao na poetku neki ugledni graanin Carstva akasnije patrjarh Carigrada. U vrijeme dinastije Paleologa vladari su prilikom krunisanja davali

krunidbenu zakletvu kojom su obeavali da e potovati odluke vaseljenskih sabora, usvojenacrkvena shvatanja i prava, vladati pravedno iblago i anatemisati sve to je Crkva anatemisala.

Bizantiski imperator bio je poglavar i drave i crkve. On je predsjedavao crkvenimsaborima lino ili preko predstavnika. Carevi su vjerovali da su carstvo primili direktno od Boga.

Narod koji ih je biraobio je, u stvari, hrianska zajednica koja je birala svoga prvosvetenika.Vjerovalo se da je imperator imao neposredni kontakt s Bogom, izvorom svoje moi. Zato su seBizantiski vladari okruivali ceremonijalom koji je imao za cilj da izazove strahopotovanje:pred njima je svako morao da pada niice a svaka uvreda visoanstva kanjavala se smru.

Sudovi i sudski postupak

Bizantinsko sudstvo nije bilo jasno izdiferencirano od izvrne vlasti. To je bio, ustvari, nastavakrimskog principa ureenja drave, po kome je primjena prava jedna od funkcija magistrata, ijesu se glavne prerogative mogle ticati uprave, finansija ili vojske.

Car je bio vrhovni sudija i njemu je uvijek bilo mogue uputiti albu na presude niihsudova. Imperator Justinijan je lino primao albe a Teofilo je primao molioce za vrjemenedjeljne povorke kroz grad do imperjalnog dvora Vlaherne. (Osmanski sultani su, slino,primali albe podanika petkom prilikom sveanog odlaska iz dvora u damiju radi obavljanjaduma namaza. Ova povorka nazivala se selamlik). Pretorski prefekti, koji su od KonstantinaVelikog bili najvii civilni slubenici Carstva, imali su privilegije da se protiv njihovih odlukaniije mogla ulagati alba.

U Carigradu u 12. vijeku postojale su dvje vrste sudija velike i male sudije. Velikesudije bili su magistrati kao to je prefekt grada (eparh). Oni su predsjedavali sudovima i vrlo

esto nisu poznavali pravo. Jedan bizantinski autor je naveo da su oni imenovani zbog ugleda,lojalnosti imperatoru ili veze sa njim. Male sudje su bili obrazovani pravnici, poznavali supravo i osim sudijske slube nisu mogli vriti druge funkcje. U kriviinim stvarima, kao to jepreljuba li ubistvo, te privatnim stvarma, kao to je uvreda, jedno velike sudije su mogli da sude.


17/24


U provincijama i u glavnim gradovima svake teme postojale su sudije koji su presuivallokalne sporov. Vee stvari su slate u Carigrad pred Vrhovni sud, koji je mao dvanaest sudija.

Neovisno od ovih optih sudova postojala je i specijalna jurisdikcija u sluajevima ukojima su bili umjeani svetenici, senatori, vojnici ili trgovci.

II. Pravo

Izvori

Vana karakteristika bizantinskog prava je da je ono bilo kodifkovano. Te kodifikacije su glavniizvor za saznanje bizantinskog prava. U najpoznatije kodifikacije spadaju:

1) Justinijanova kodifikacija Codex iuris civilis iz 6. vijeka. To je najvanji spomenikrimskog prava revidiranog i prlagoenog Bizantinskoj carevini. Zakonik, kako je

poznato, ine Codex Iustitutiones, Digesta, Codex repetitiae praelectionis i Novellae.2) Ecloga (Ekloga), pravni zbornk iz 726. iz doba imperatora Lava III Isaurijanca. Ovaj

ikonoboraki vladar elio je da u pravo uvede hrianska naela. Zato je humanizovaokrivino pravo, priznao samo vjersku formu braka, ograniio razvod braka, poveaozabranjene stepene srodstva, poboljao status ene a djecu oslobodio patriapotestas.Ekloga ima 18 glava od kojih prvih 16 govori o graanskom pravu, pretposljednja govorio krivinom pravu a posljednja o ratnom pravu.

3) Procheiros nomos(Prohiron), zakonk koji je izdao imperator Vaslije I Makedonac (867-

886) s cljem da zamijeni Eklogu, koju je smatrao da djelo heretikih vladara. Prohiron jeimao 40 glava, te je bio dvostruko obimniji od Ekloge, koju je sljedio u pogledu

organizacije materije.

4) Basilike, zbornik koji je izdao imperator Lav VI Mudri (886-912). Ovaj zbornik

predstavlja najcjelovitij spomenik kasnijeg bizantinskog zakonodavstva. Sastojao se od

20 knjiga a obuhvatao je javno, admnistrativno, graansko, krivino pravo i sudskipostupak. Vladari makedonske dinastije eljeli su svojim zakonima da se vrateJustinijanu. Meutim uticaj ikonoborakih vladara u zakonodavstvu bilo je teko ukloniti,tako da su mnoga njihova zakonska rjeenja preivjela i u kasnijim zbornicma.

Koncept prava i pravde

Historija pokazuje promjenu koncepcije prava i zakona kod bizantiskih imperatora tokom

trajanja ove drave. U 6. vijeku Justinijan je imao sekularizovanu predstavu o pravu koja jeproizilazila iz prethrianskih vremena. Prema ovom shvatanju, autoritet imperatora bio jedovoljan da da zakonu njegovu snagulegis vigor. Pri tome, Bog je


18/24


podravao imperatora, pomagao mu a imperator je stalno traio Boiju pomo. U tojperspektivi, Bog, meutim, nije bio zakonodavac.

Tokom narednih vjekova dolazi do radikalne promjene u razumijevanju zakona. Pravo

izdavanja zakona, prema novom shvatanju, pripada Bogu a imperator djeluje samo kao njegov

instrument. Ova promjena shvatanja zakonodavstva izraena je ve u Eklogi. U tom djelu se zanovo shvatanje navodi sljedea argumentacija: Bog povjerava imperatoru vlast, a imperatorproglaavajui zakone samo izvrava od Boga povjereni zadatak. Vijek kasnije u Prohironu seizraava stav:najvie zemaljsko dobro koje daje Bog je pravdaa glavni cilj vlasti je osiguratipoteno suenje. Zbog toga carevi izdaju zakone i pri tome uzmaju Boga za poetak i kraj svogaposla. Prema ovom shvatanju, imperator postaje zakonodavni instrument Boga za razliku od

Justinijanovog vremena kada je bio jedini i iskljuivi izvor prava. U razvijenom bizantinskompravu pod uticajem hrianstva konstruie se trijada Bog zakonimperator oko koje se kreenovo shvatanje prava i pravde.

Ideja zakona (nomos) postaje centralna u pogledu na svijet bizantinskih autora koji su

ivjeli u perodu zmeu 8. i 12. vijeka. Uzeemo primjer jednog od njih Teodora iz Studiosa(759-826), poznatog politiara koji je bio rtva ikonoboraca a kasnije postao dio vladajue elite.Prema ovom autoru, zakoni su Boanskog porijekla a Bog je zakonodavac (nomothetes). Sviosim Boga su duni da se pridravaju zakona. Zakoni predstavljaju objektivnu realnost i prisutnisu u prirodi i drutvu. Drutvo ne uspostavlja zakone ve se podvrgava ranije postojeoj pravdi.

Apsolutno pravo je apstraktni koncept, ali njegova primjena ima konkretne posljedice:

grjenici i prekritelji Boijih zakona osueni su na vjenu vatru a Kraljevstvo Nebesko pripadaonima koj se pridravaju zakona (nomophylakes). Prema ovom autoru carska volja ne ini zakon,imperator nije ivi zakon, ve ovjek podvrgnut apsolutnom pravu. Apsolutno ili Boanskopravo je stvoreno od Boga a prenjeto je ovjeanstvu putem zakonodavaca koji nekada mogu dapogreno proitaju ili protumae Boanski zakonski model. Kanonsko pravo spada u kategorijuformulsanih prava i ono moe bitipredmet propitivanja. Striktni Boanski poredak koji izraavaapsolutno pravo naziva se taxis ili akribeia. On se moe ublaitii Boanskom moi oprosta oikonomia. Ovaj princip inio je osnovu za sudsko milosre kojim se omoguava odstupanje odstrktnih standarda Boanskog prava. Princip oikonomia osigurao je dispenzacijski karakterbizantinskog prava i mogunost da ljudi odrede ta se moe oprostit a ta ne, to je inilo sutinufunkcje sudija.

Materijalno pravo

Materijalno bizantinsko pravo bie uglavnom dato prema stanju u kakvom je bilo kodifikovano uEklogi iz 726. godine.


19/24


Lini status

Prema Eklogi postoje dvije osnovne kategorje stanovnitva slobodni ljudi i robovi. Procesfeudalizacije koji e se odvijati dovee do gubljenja znaaja kategorj ie robova. Glava VIIIEkloge govori o oslobaanju i padanju u ropstvo. Predvia se nekoliko naina oslobaanjarobova: javna izjava gospodara u crkvi ili pred pet prijatelja, pismo gospodara potpisano od

strane vie svjedoka ili oporuka. Takoe, rob je sticao slobodu ako je po volji umrlog ili sodobrenjem nasljednika iao u pogrebnoj povorci gospodara nosei na glavi bijelo platno, ako gagospodar oeni sa slobodnom osobom, ako gospodar ili njegova djeca dre roba na obredukrtenja te ako rob, uz saglasnost gospodara, postane svetenik ili redovnik

Osloboenik je mogao ponovo postati rob ako nije bio zahvalan svome bivemgospodaru. Onaj ko dobrovoljno pobjegne neprijatelju a zatim se vrati bie dovotno rob.

Imovinsko pravo

U bizantinskom pravu sve do 12. vijeka dominira privatna svojina koja je mogla biti svojinaslobodnih seljaka, svojina veleposjednika i svojina gradskog stanovnitva. Od 12. vijeka uvodi sesistem pronije i prevladava feudalna svojina.

Instituti posjeda, zaloge i slubenosti bili su regulisani prema pravilima rimskog prava.Na primjer, Ekloga predvia da zakup u pismenom ili usmenom obliku ne moe trajati due od29. godina. Postoji i dugoroni zakup emfiteuzakoji moe biti trajni ilipovremeni.

U oblasti obligacionog prava, takoe, ostaje na snazi rimsko pravo. Ekloga, na primjer,govori o kupoprodaji i kaparama samo u dva lana rezimirajui rimsko pravo Pismena iliusmena prodaja ili kupnja bilo kog predmeta ili stvari uz utvrenu cijenu nastaje neprjevarnom

saglasnou ugovorenih strana (glava XI). Takoe se ukratko reguliu zajam i zaloga.Saznajemo da je postojala praksa da zajmodavac preuzima djecu dunka te ih koristi za ropskirad. Ekloga popisuje da u takvom sluaju zajmodavac gubi potraivanje i treba da plati naknaduonome koga dri ili njegovim rodteljma. Vidi se generalna orijentacija Ekloge da rimsko pravoprome hrianskim vjersko-moralnim uenjem.

Porodino pravo

U ovoj oblasti se posebno vidi uticaj hrianstva. Kod Ekloga govori o subjektima prava koristitermin hrianin: Zaruke se sklapaju kod hriana nakon sedam godina... Zaruke prethode

braku. Strana koja prekine zaruke gubi kaparu ako ju je dala, a ako nije mora platiti dvostrukukaparu.


20/24


Doba za brak je za mukarce 15 godina a za ene 13 godina. Brak se sklapa uz njihovusaglasnost i pristanak roditelja. Zabranjeni stepeni srodstva su poveani u odnosu na rimskiperiod te su ukljuivali: zabranu braka roditelja sa djecom, brae sa sestrama i njihovom djecom,bratia i sestre od strica, ujaka i tetke. Takoe je zabranjen brak uuha sa kerkom svoje supruge,svekra sa snahom, muevog sina sa maehom, muevog brata sa snahom, tj. bratovom enom, te

brak oca i sina sa majkom i kerkom, dva brata i dvije sestre te onih koji su ujedinjeni krtenjemkuma sa kumetom, njezinom majkom, kumovog sina sa kumetom i njezinom majkom.

Brak je bio monogaman. Razvod je bio mogu a razlozi za razvod braka bili su: eni napreljuba, mueva impotencija, pokuaj ubistva jednog branog druga od drugog i oboljenjejednog branog druga od gube (lepre).

Nasljedno pravo

Prema Eklogi, postojala su dva osnova za nasljeivanje: zakon i testament. Prema zakonskomnasljednom redu na nasljee su se pozvali sljedeim redom prvenstva: (1) djeca i unuci, (2) otac,

majka, djed ili baka, (3) braa i sestre, (4) drugi bliski roaci, (5) supruga umrlog, (6) dravnablagajna. (Glava VI)

Testament je mogao biti u pismenoj ili usmenoj formi. Pismeni testament je sastavljen u

prisustvu sa potpisom sedam svjedoka a usmeni testament izjavom pred sedam svjedoka. Putem

testamenta nisu mogli raspolagati svojom imovinom maloljetnici, duevni bolesnici izarobljenici. Sudije su imale pravo da isptaju iskljuenje djece iz nasljedstva roditelja putemtestamenta. Ako su iskljuena djeca vrijeala roditelje, takvo raspolaganje ostaje na snazi, akonisu, pripada im nuni nasljedni dio. Testamentalno nasljeivanje imalo je prednost predzakonskim nasljeivanjem.

Krivno pravo

Uticaj hrianstva na krivino pravo u Bizantiji ogledao se u ogranenju smrtne kazne, irokimkoritenjem tjelesne kazne, pojaanom zatitom hrianskog uenja i hrianske crkve, kako je tovidljivo u Eklogi.

Smrtna kazna bila je predviena za zavjeru protiv cara ii hrianske drave, incest,homoseksualizam, vraanje, umiljeno ubistvo, potezanje maa sa smrtnim ishodom irazbojnitvo. Smrtna kazna izvravana je maem ili veanjem, zavisno od vrste djela za koje jezaprijeena.

Tjelesne kazne, odnosno sakaenje, bile su predviene za djelo krae u vojnom logoru iliza vrijeme vojnog pohoda (odsijecanje ruke), oskvrnjivanje mrtvaca (odsijecanje ruke), kraeslobodna ovjeka (odsijecanje ruke), krivotvorenja novca (odsijecanje ruke), preljube(odsijecanje nosa), saglasnost sa preljubom vlastite ene (batinjanje), silovanja djevice(odsjecanje nosa), zavoenje tue zarunice (odsijecanje nosa), nehatno ubistvo ( batinjanjezatvor) itd.


21/24


Hriansko uenje je bilo tieno propisima da se Bizantinci koje je neprjatelj zadobio ikoji su se odreklii nae savrene hrianske vjeroispovjesti predaju Crkvi, da e se odsjei nosonome ko uzme u brak svoje kume, da e se kazniti batinjanjem onaj ko ima dvije ene te da ese kazniti maem (smrtna kazna) manihejci i montanisti (krivovjerci).

Crkva je bila tiena kanjavanjem djela zlostavljanja svetenika, osljepljenjem onogakoj krade iz crkve sa oltara, odsjecanjem nosa onome koji ima polni odnos sa redovnicom a

takoe i samoj redovnici i sl.

Klasna pripadnost uzima se u obzir pri kanjavanju pa se uglednija lica blae kanjavajunego obini ljudi. Na primjer, u glavi XVII Ekloge predvia se da e ugledni ovjek koji imapolni odnos s tuom robinjom platiti vlasniku robinje 36 solida, a ako to uini obina osoba ondae se batinati i dat e po mogunosti razmjerno 36 solida. Prouzrokovanje smrti vlastitom robuusljed batinjanja nije se smatralo za ubistvo, Ali ako je smrt nastupila zbog namjernog muenjaili trovanja onda je gospodar odgovarao za ubistvo.

Meunarodno pravo

U vrijeme izdavanja Ekloge, Bizantija je bila angaovana u borbama sa muslimanskom dravomna Istoku, kojom je vladala dinastija Emevija. To su bili periodi dugotrajnih ratova, gubitka

teritorija, ali i sklapanja primirja i mirovnih ugovara.

Posljednje, XVIII poglavlje Ekloge govori o ratnom pravu. Od oficira i vojnika se traida imaju na umu Boga i molitve i da razumno vode bitke, jer Bog daje pomo onima koj se sasrcem bore, a pobjeda u ratu ne dolazi od mnotva, nego od snage koju daje Bog. Ratni plijen se

dijeli tako da jedna estina ide u dravnu blagajnu a sve ostalo se dijeli vojnicima na jednakedijelove. Ekloga kae: Neka oficirima bude dovoljna prednost koju imaju u svojoj plai. Akosu se neki oficiri hrabro ponijeli, vojskovoa e imrazdijeliti onu estinu koja pripada dravnojblagajni.

Ekloga ne govori blie o usloviima kada je rat dozvoljen (ius ad bellum) i nanu voenjarata (ius in bello).

Literatura

Stiven Ransimen, Vizantijska civilizacija (Subotica-Beograd: Minerva, 1964), 58-104; Hans Georg Bek,

Vizantijski milenijum (Beograd: Clio-Banja Luka: Glas srpski, 1998), 40-106; Alexander Kazhdan,

Some Observations on the Byzantne Concept of Law Three Authors of the Ninth through the TwelfthCenturies, in Law and Society in Byzantum: Ninth-Twelfth Centuries, ed. By Angeliki E. Laiou andDieter Simon ( Washington D.C.: Dumbarton Oaks Research Library and Collection, 1994), 199-215; J.

H. A. Lokin, The Significance of Law and Legislation in the Law Books of the Nnth to ElevenCenturies, uLaw and society in Byzantium, 71-91.


22/24


FRANAKA

I. Drava

Historijski kontekst

Sredinom 3. vijeka n.e. brojna germanska plemena poela su da se koncentriu na istonoj obalidonje Rajne. Meu njima je bilopleme iji su se pripadnici nazivali Franci, to znai estok ilislobodan. Tokom 4. vijeka n.e. kada je otpoela iroka invazija na rimske teritorje od stranebarbarskh plemena, Rimljani su Francima status pomogaa, odnosno saveznika (foederati).Franci se nisu skupno preseljavali ve su se nastanili na jednoj tertoriji a zatim irli njenegranice. Pri tome su se Franci podijelili na dvije velike skupine Salijski Franci, ili on koji supored mora (sal) izmeu Meuse i Scheldta i Ripuarski Franci, odnosno oni koji su ivjeli naobali rijeka (ripa) izmeu Rajne i Meuse.

Kao rimski saveznici Franci su se tokom 5. vijeka n.e. borili na strani rimskih

komadanata Galije protiv drugih barbara, kao to su bili Vizigoti. U roku tih borbi pojedinefranake grupe ulaze duboko u Galju a mase seljaka nakon pohoda ne vraaju se preko Rajne vese trajno nasejavaju u Galiji, regionu koj se je protezao na tertorij dan anje Francuske i ire.Salijski Franci formiraju svoju prijestolnicu u Toutnai (lat. Turnacum) u dananjoj Belgiji.Ujednjenje razliitih franakh plemena u dravu izvrio je Klodovik (Clovis) I. (481-511). Timeje otpoeo period prve dinastije Franaka - Metrovinga koji je trajao do 751. g. Klodovik jeprihvatio katolianstvo negdje izmeu 496. i 507. U emu ga je slijedio i njegov narod. Ostalagermanska plemena prihvatila su arijanstvo, te ih je Katolika crkva smatrala za heretike. To je

omoguilo Kladoviku da izgradi reputaciju legitimnog katolikog vladara u oblasti rimske Galjei da formira novu politiku cjelinuRegium Francium.

Kladovik je izdao i Salijski zakon (Lex Salica), prvi pisani zbornik franakog prava.Crkvena podrka, s jedne strane, i posjedovanje pisanog zakona, s druge strane, dali suKlodoviku obiljeja legitimnog vladara.

Meutim merovinki vladari nisu imali izraen osjeaj za dobru vladavinu. Njihovoshvatanje drave po kome se nakon smrti vladara dravna tertorija dijella meu njegovimsinovma, spreavalo je afrmisanje jedinstvene politike cjeline. Na prmjer, u drugoj polovini 6.

vijekaRegium Franciumse sastojao od tri politke cjeline:Austrasia, istoni


23/24


dio, Neustria, nova zemlja i Burgundia. U doba Merovinke dinastice, Franci su se navanjskom planu suoavali sa izazovima Slovena i Avara na sjeveroistonoj granici, Lombarda najugoistonoj granici i muslimana na jugozapadnoj granici. Za vrijeme posljednjih merovikihvladara dolo je do slabljenja moi vladara i do procesa feudalne decentralizacije, odnosnoprenosa javnih ovlatenja, kao to je dizanje vojske, suenje, kovanje novca i sl., u prvatne ruke.

Slabljenje moi vladara pratio je rast uloge maior domusastarjeine palate. Jedan od tihmaior domusaKarlo Martelproglasio se jednostrano zaprinceps at dux Francorumprvi iprinc Franaka. Tako je nastupio drugi period u historiji franake drave vladavina dinastijeKarolinga (751-887). Najvaniji vladar ove dinastije bio je Karlo Veliki (Charle magne) (771-814), koji je teritorijalno proirio Franaku dravu tako da je obuhvatila sve German e osimSkandnavije i Britanije doseui do jadranskih obala i rijeke Elbe. Na Boi 800. g. Leo IIIkrunisao je Karla Velkog za imperatora, ime je Franaka drava podignuta na rang carstva ipriznata za nasljednika Rimske imperije. Karlo Veliki postao je lider zapadnog kranstva.Podrka koju je dao crkvi i kolama dovela je do kulturnog preobraenja poznatog kao

karolinka renesansa. Glavn grad imperije bio je Aachen.

Nakon smrti 28. januara 814. Karlo Veliki ostavio je iza sebe carstvo koje je po povrinibilo vee od rimskog. Po starom franakom obiaju carstvo su podijelili njegov unuci pougovoru iz Verduna 843. Lothair I postao je imperator i vladar centralnih Franaka, Louis

German/Nijemac postao je kralj istonih Franaka a Karlo elavi postao je kralj zapadnihFranaka. Od ove tri cjeline kasnije su nastale: Italija, Njemaka i Francuska.

Franako carstvo u doba Karolinga zapameno je kao prva slavna srednjovjekovnaevropska drava. Evropa se tada nalazila u dravnom i politkom okviru koji se nas lanjao natradiciju Rimskog carstva kranstva. Zbog toga se desilo da su brojni muslimanski narodi kojisu u doba Franaka doli u kontakt s Evropljanima, Evropljane u svojim jezicima nazvaliFranci(ar.frend; tur.firend; urdu, malajski:feringi).

Organizacija vlasti

Franaka drava bila je rana srednjovjekovna monarhija. Postojao je kontinuitet razvoja dravneorganizacije od merovinkog do karolinkog perioda. U dravnoj organizaciji mogla su sesuoiti tri reda instistucija: centralna vlast, lokalna vlast i posredni organi. Centralnu vlastpredstavlja monarh i njegov dvor. Monarh, titulisan kao kralj, a od imena Karla Velikogimperator, bio je nosilac dravne vlasti i u tom svojstvu proglaavao ili dopunjavao zakone,

donosio opte dekrete (capitulares), bio komandant vojske, proglaavao rat i mir, imenovaofunkcionere, odreivao poreze i bio vrhovni sudja. Uz vladara je postojao njegov dvor palatium koji je predstavljao jednu vrstu pokretnog administrativnog centra. U dobaMerovinga kljuna linost dvora bio je majordom


24/24

prvobitno upravnik kraljevskih imanja a kasnije ef dvorskih funkcionera i odgajateljprestolonasljednika. Karolinzi, ija je dinastija ustanovljena tako da je jedanmajordom PipinMali postao vladar, ukinuli su monu linost majordoma, ne elei da im se historija ponovi.Karolinzi su sve efove dvorskih slubi direktno podredili vladaru. Biloje takvih est dvorskihefova slubi: arhikapelan starjeina dvorske kapele, dvorske kole i arhiva; grof dvora (comes

palatii) upravitelj i nadzornik cjelokupnog personala; sobar (camerarius) nadzornikvladarevih stambenih prostorija i rizniar; seneal peharnik i konetabl (comes stabuli) ndzornik dvorskih tala i konjice. Ovi dostojanstvenici (palatini) su bili istovremeno i glavnisavjetnici svoga gospodara.

Lokalnu vlast predstavljale su grofovije (comitatus, pagus). One su nastale historjskom

teritorjalnom podjelom prilikom koje su se stopile nekadanje rimske teritorijalne jedinicefranake lokalne zajednice. Uprava grofovijom bila je u rukama grofa (comes), koji je biodvorski ovjek upuen na slubu u provinciju. Sve dravne funkcije vojska, policija, sud,porezibiile su u njegovim rukama. Centar grofovije podudarao se sa centrom crkvene oblasti

dijeceze - to je ukazivalo na bliskost politike i religjske vlasti.

Posredni organi bili su vladarevi izaslanici (missi dominici) i sabori (placita). Vladarevi

izaslanici su bili funkcioneri slati iz centra u provincije da vre upravne, fiskalne i sudskefunkcije. Pred njima su, na primjer, podanici polagali zakletvu vladaru (sacramentum fidelitatis),

a oni su podanicima objanjavali ta zakletva podrazumijeva.

Sabori su bili dvovrsniopti sabor sazvan je u proljee i krajnji sabor u jesen. Proljetnisabor nazivan je campus martius (ratni sabor) a na njemu su se donosile odluke o ratniimpohodima, sudilo za sluajeve veleizdaje, proglaavali kapitulari i sl. Na jesenskim saborimauestvovao je manji broj uesnika. Sobari su imali funkciju da konzenzusom, odnosnoaklamacijom, usvoje odluke koje je pripremio vladar sa svojim savjetnicima i o kojima su se

izjasnili najznaajnij velikai.

Dravna ideologija

Ideologija Franake drave oblikovala se pod utjecajem germanske tradicije, nasljea Rimskogcarstva i krianstva. Staro germansko poimanje kraljevske vlastii bilo je prvi meujednakima. Meutiim vremenom je prestala izbornost kraljeva a osvajanja su kralju i njegovojporodici donijela ogromno bogatstvo, tako da se i cijela dravna teritorija poela shvaati kaokraljevsko imanje. Germani su svojim vladarima pripisvali izvjesne nadnaravne moi. Simbol

toga bila je duga kosa kraljeva.

Rimsko naslijee bilo je isprepleteno s kranskim elementima. Osnivau Karolinkedinastije Pipinu Malom i njegovim potomcima rimski papa je dodijelio 754. godine titulu

rimskih patricija (Patricius Romanorum), to je podrazumijevalo i obavezu franakih vladarada tite Rim. Na taj nain stvoren je savez izmeu Svete stolice i Franake drave, ime jefranaki monarh poeo potiskivati bizantskog basileusa kao tradiconalnog zatitnika Rima. Ovajsavez se konano uobliuje sa papskim krunisanjem Karla Velikog

Documents

Rimsko Pravo Seminarski Rad