UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

Rimsko pravo i carstvo-seminarski rad-

Mentor: Kandidati:Doc.dr. Dževad Drino Naziha Hasanović (1460) Dijana Memić (1455)

Kiseljak, april 2014.

S A D R Ž A J

1. RIMSKO CARSTVO I PRAVO.........................................................................................2

1.2. Podjela rimskog prava....................................................................................................2

2. RIMSKI CAREVI...............................................................................................................2

2.1. Cezar...............................................................................................................................2

2.2. Tiberije...........................................................................................................................2

2.3. Neron..............................................................................................................................2

2.4. Marko Aurelije................................................................................................................2

2.5. Karakala..........................................................................................................................2

2.6. Dioklecijan.........................................................................................................................2

2.7. Justinijan.........................................................................................................................2

2.7.1. Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis).......................................................2

2.8. Gaj Julije Cezar...............................................................................................................2

2.8.1. Građanski rat............................................................................................................2

3. ZAKLJUČAK......................................................................................................................2

L I T E R A T U R A................................................................................................................2

2

1. RIMSKO CARSTVO I PRAVO

Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) je pravni sustav koji je primjenjivan u

rimskoj državi od njezina osnutka (po legendi 754. Ili 753. pr.n.e) do smrti cara

Justinijana (565. god. pr.n.e). Premda je Zapadno Rimsko Carstvo propalo 476. god.,

povijest rimskog prava se smatra zaokruženom tek smrću cara Justinijana zbog

iznimne važnosti koju ima kodifikacija donesena u vrijeme njegove vladavine.

Rimljani su pravo nazivali ius. Kako su Rimski pravnici bili prvenstveno praktičari,

nisu bili skloni teorijskim i filozofskim uopćavanjima. Izbjegavali su definiranje

pojmova i formuliranje općih načela. Zbog toga nisu ostavili ni definiciju prava. Za

njih je riječ ius označavala pravo u objektivnom smislu, kao skup pravnih normi koje

propisuju određeno ponašanje pojedinaca, ali i pravo u subjektivnom smislu, kao skup

pravnih ovlasti koje pojedinci steknu na temelju objektivnih pravnih normi. Prvobitno

je ova riječ označavala vjersku formulu koja obvezuje, ali već u vrijeme zakonika 12

ploča (V.st.pr.n.e) za religijska se pravila koriste riječ fas, dok je termin ius vezan

isljučivo za nereligijska, svjetovna pravila.

1.2. Podjela rimskog prava

Podjela prava koju su izvršili rimski pravnici, velikim je dijelom prihvaćena i u

savremenoj znanosti. Ius civile, ius gentium, ius naturale1. Rimljani su imali dva

pravna sustava: ius civile i ius gentium. Sustavom civilnog prava (ius civile) mogli su

se koristiti samo rimski građani (cives), dok se drugi sustav ius gentium primjenjivao

na sve narode koji su živjeli na teritoriju rimske države. To znači da su su usporedo

vrijedila oba načela primjene prava: personalno i teritorijalno. Pravila civilnog prava

primjenjivana su ad personam, samo na Rimljane (ius proprium civium romanorum,

ius Quiritium), dok je ius gentium primjenjivan ad territorium, na sve stanovnike

rimske države. Oba pravna sustava sačinjavaju rimsko pravo jer im je rimska država

davala sankciju i brinula se o njihovoj primjeni.Rimljani su se u svojim međusobnim

odnosima mogli koristiti sa oba pravna sustava, a ostali stanovnici (peregrini) samo s

ius gentium. Ius civile je pravni sustav sastavljen od pravila koja su nastala u

1 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.

3

najstarijem razdoblju rimske povjesti. Kasnije su ova pravila kodificirana u zakoniku

XII ploča i dopunjavana zakonima ( leges), djelatnošću gradskog pretora i odlukama

senata. Staro civilno pravo je bilo strogo formalistično, konzervativno, siromašno i

primitivno jer je nastalo vrijeme kada je Rim bio siromašna i mala država. Zbog tih

karakteristika civilnog prava rimljani su svoje međusobne odnose uređivali pravilima

koja je predviđalo ius gentium jer je ovaj pravni sustav bio puno razvijeniji elastičniji i

manje formalan.

Pravila ius gentiuma su nastala u svezi s trgovinom i prometom s peregrinima, koji se

zbog načela personaliteta nisu smjeli koristiti civilnim pravom. Za rješavanje odnosa

peregrina iz raznih provincija, kao i rimljana i peregrina bio je nadležan poseban

pravosudni magistrat – praetor peregrinus, koji nije bio formalno vezan za civilno

pravo. Zbog toga je u rješavanju sporova mogao primjeniti najpraktičnija rješenja koja

su pružala prava raznih provincija. Zato je ius gentium jednostavnije, razvijenije i

potpunije od civilnog prava. Usporedo s odgovarajućim društvenim i gospodarskim

promjenama nestala je razlika između ova 2 pravna sustava i sredinom principata

došlo je do njihova stapanja. U III.stoljeću n.e razlika između njih nema više nikakav

značaj.

Ius naturale obuhvata one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima.Ius

naturale je shvatano kao pravo koje pripada svakom živom biću već samim njegovim

postojanjem i koje postoji van svih ustanovljenih državnih pravnih sustava i bez

zakonodavčeva izričitog priznavanja. U Justinijanovim Institucijama ius naturale

shvata se kao nepromjenjljivo, metafizičko pravično pravo. Upravo razvitak rimskog

prava najbolje pokazuje da ne postoji metafizičko nepromjenjljivo idealno pravo jer je

i pravo podvrgnuto stalnim promjenama pod uticajem raznih čimbenika.

Ius publicum, ius privatum

Kriterij podjele prava na ius publicum, ius privatum je interes koji pravna norma štiti.

Ulpijan objašnjava da je javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno

na korist pojedinca. Javno se pravo odnosi na sakralne stvari, svećenike i magistrate, iz

čega bi proizlazilo da sva ostala pravna pravila sačinjavaju privatno pravo. Dakle, pod

javnim pravom (ius publicum) podrazumijevaju se norme koje se odnose na interes

državne zajednice, dok privatno pravo (ius privatum) obuhvata pravne norme koje štite

privatni imovinski interes. Ova je podjela preuzeta i u savremenu doktrinu premda

4

postoje određeni prigovori da se teoretski ne mogu postaviti granice između javnog i

privatnog prava. Kao norme javnog prava danas se smatraju norme koje se odnose na

organizaciju države i djelatnost državnih organa (ustavno, upravno i kazneno pravo,

propisi o kaznenom i građanskom i sudskom postupku), dok u privatno pravo ulazi

građansko, odnosno imovinsko s nasljednim pravom, a po nekima i osobno i obiteljsko

pravo.

Ius cogens, ius dispositivum

Rimski pravnici su se koristili izrazom „ius publicum“ kako bi označili i norme

prisilne naravi. To su norme koje stranke svojim privatnim sporazumom ne mogu

izmijeniti niti od njih smiju odstupiti. Takve su norme u današnjem pravu označene

izrazom „ius cogens“. Neprisilne (ius dispositivum) su one norme od kojih stranke

mogu odstupiti, koje mogu svojom voljom promijeniti, prilagoditi konkretnom slučaju,

ili njihovu promjenu potpuno isključiti. Dispozitivne norme se primjenjuju onako kako

je zakonodavac predvidio ako stranke u odnosnom slučaju nisu nešto drugo odredile.

Ius commune, ius singulare

Ova je podjela izvršena s obzirom na krug subjekata na koji se odnosi pravni propis.

Ius commune (opće, redovito pravo) su norme koje vrijede za sve građane. Ius

singulare obuhvata pravila koja se odnose samo na užu skupinu građana ili čak samo

na određenog pojedinca. Ius singulare je iznimka od od općih načela. Donesena je iz

razloga svrsishodnosti. Kasnije se naziva beneficijum (povlastica) jer označava

povoljniji pravni položaj ili neko posebno pravo, koji se dopuštaju u određenim

situacijama. Ako se radi o većoj skupini osoba, rabi se termin privilegium.

Ius scriptum, ius non scriptum podjela prava na ius scriptum (pisano) ius non

scriptum (ne pisano) je izvršena s obzirom na izvore to jest kriterij je porijeklo

pojedine norme, a ne je li napisana ili nije. Ius scriptum proizlazi od organa javne

vlasti sa zakonodavnom funkcijom i u pravilu je redigirano napismeno. Rimljani u ius

scriptum ubrajaju: zakone (leges i plebiscita), magistratske edikte (magistratuum

edicta), zaključke senata (senatus consulta), mišljena i odgovore pravnika (responca

prundetium), carske konstitucije ( constitutiones). Ius non scriptum obuhvata običaje i

običajno pravo. Običaj (consuetudo, mores) je društvena norma koja se stvara

dugotrajnim ponavljanjem određenog ponašanja i obveznu snagu vuče upravo iz tog

5

ponavljanja. Običajno pravo nastaje kada običaj dobije državnu sankciju pravnom

zaštitom i kada se država pobrine za primjenu sankcije. Običajno se pravo ne stvara

pismenim aktom, niti se karakter tog prava mijenja ako bi ga neko pismeno redigirao.

Personae-res-acitiones

Podjelu privatnog prava na personae, res i actiones je izvršio rimski pravnik Gaj u

Institucijama. Ius quod ad personas pertinet (pravo koje se odnosi na osobe) obuhvata

pravne norme kojima su regulirana takozvana osobna prava i osobni odnosi. Unutar

ovih normi se razlikuju dvije posebne grane prava: obiteljsko pravo koje regulira

položaj osoba unutar rimske obitelji i statusno pravo koji regulira položaj osoba

izvan obitelji i koje se odnosi na pitanja pravne i poslovne sposobnosti.

Ius quod ad res pertinet (pravo koje se odnosi na stvar) sadrži pravna pravila kojima

su regulirani imovinski odnosi između ljudi. Obuhvata dvije velike skupine pravila:

inter vivos (između živih) mortis causa (za slučaj smrti). Pravila inter vivos se dijele

na dvije skupine: iura in re-prava koja neposredno ovlašćuju na korištenje stvari, i iura

in persona- prava potraživanja nečega od drugih osoba. Pravila mortis causa su

označena kao pravila nasljednog prava. Tako su izdvojena pravila stvarnog, obveznog

i nasljednog prava2.

Ius quod ad acitones pertinet je pravo koje se odnosi na tužbe i na postupak. Ono je

od iznimne važnosti za razvitak rimskog prava jer je bilo prožeto pravilima

materijalnog prava. Rimljani su smatrali da određeno subjektivno pravo postoji samo

ako je za njegovu zaštitu bilo predviđena posebna tužba. Ustanovljenjem posebne

tužbe stvorene su ili priznate mnoge ustanove materijalnog prava. Na taj je način

izgrađena osnovna klasifikacija instituta privatnoga prava, koje danas obuhvata

sljedeće grane: Statusno pravo, Obiteljsko pravo, Stvarno pravo, Obvezno pravo,

Nasljedno pravo, Građanski postupak.

2. RIMSKI CAREVI

2 Dr. Obrad Stanojević, Rimsko pravo, Sarajevo

6

2.1. Cezar

August, pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan (lat. Gaius Julius Caesar

Octavianus), pranećak Julija Cezara (unuk Cezarove sestre Julije), bio je trijumvir u

drugom trijumviratu, a kasnije i prvi rimski car.

Bezpogovorno povijesno ocijenjen kao jedan od najvećih rimskih careva. Premda su

njegovim dolaskom na vlast očuvane dotadašnje forme Rimske Republike, vladao je

autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar moćnog Rima. U

zasluge mu se, između ostalog, ubraja to što je priveo kraju gotovo stogodišnje

razdoblje građanskih ratova i donio Rimu mir (Pax Romana), razvoj i prosperitet, te

udario temelje rimskoj imperijalnoj veličini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao

poznat pod imenom August, što je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. pr. Kr. ,

a znači Uzvišeni3, pa se u povijesti uvriježilo da se tim činom, ta godina računa i kao

početak Rimskog Carstva.Dok je tijekom građanskog rata Oktavijan bio nemilosrdan

prema protivnicima što je dovelo do stvaranja mržnje običnog stanovništva prema

okrutnom vođi nakon pobjede on postaje milostiv davajući oproste gotovo svima

(Cezarion je bio izuzetak). Kao veliki političar on tada zna da treba pridobiti srca

stanovništva kako bi mogao nastaviti vladati.

Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se još od doba svoga testamentarnog

usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati

kao tijekom rata s minimalnim obzirom na kršenje zakona. Tada 27. godine pr. Kr. na

iznenađenje stanovništva on vraća Senatu kontrolu nad vojskom i provincijama. To

davanje ipak nije bilo bez garancija pošto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio

konzul, što ga je činilo praktički nedodirljivim. Također njegova politička baza se i

dalje nalazila među bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali

ekonomske ili političke koristi od njega tijekom građanskog rata.Da bi se riješila ova

situacija tijekom siječnja 27. pr. Kr. Senat Oktavijanu daruje titule Augustus i Princeps.

U prijevodu značenje prve je uzvišeni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu Princeps

su dobivali stariji, veoma poštovani senatori čija imena su se uvijek pisala prva u

popisima članova Senata.Kada je 27. pr. Kr. August prepustio sve položaje koje je

držao od doba građanskog rata (osim onog konzula) Senat se našao u nedoumici što

učiniti, tako da jedina njegova konkretna odluka postaje vraćanje svom vladaru svih 3 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.

7

njegovih položaja. U dogovoru koji će uslijediti August priznaje Senat kao najviši

državni organ od kojeg potječe sva vlast u Rimu. Da to ne bi ostale samo prazne riječi,

princeps (u ovom slučaju August) će dobivati vremenski ograničen mandat

vladanja.Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav možemo naći više

nego dovoljno razloga koje je ovaj politički spretan vladar stvarao. Te manipulacije

možemo vidjeti još tijekom građanskog rata kada 32 godine pr. Kr. August

protuzakonita dolazi do testamentaMarka Antonija kako bi dobio narodno podršku za

svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general Marko Antonije želi biti

pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i

zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj državi !!) Nakon pobjede u ratu i

dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti

za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina Senat i narod mu je dodjeljivao

bezbroj titula. Neke od njih je prihvaćao nakon prvobitno žestokog odbijanja, dok je

druge definitivno odbio čime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se

žrtvuje za državu.Tu sliku on je htio uvijek zadržati znajuću veoma dobro da mu daje

popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastične ustavne

promjene u njegovu korist 27. i 23. pr. Kr. on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju

provincija dok se stvari ne slegnu.Osjećajući da mu se bliži kraj života August je

tijekom proljeća 14. godine donio odluku o nasljeđivanju. No, ta odluka trebala je biti

donesena suptilno tako da se narod ne prepadne autokracije monarhije. Narod je htio

da on za svog nasljednika proglasi popularnog Germanika (sin Tiberijevog brata

Druza), ali on je to djelomično odbio smatrajući da je on s manje od 40 godina

premlad za najvišu državnu dužnost. Istovremeno želeći urediti nasljeđivanje države

na duže razdoblje on za svog nasljednika proglašava Tiberija koji bi potom, prema

dogovoru s Augustom, trebao postaviti Germanika za svog nasljednika. Tijekom

kolovoza 14. godine Augustovo zdrastveno stanje se drastično pogoršalo pa je pozvan

Tiberije kako bi kao nasljednik bio uz njega tijekom posljednjih dana života. August je

preminuo 19. kolovoza14.4 godine, a njegovo posljednje riječi su bile: „Da li vam se

svidjela moja predstava“.

2.2. Tiberije

4 Bourne, Ella. "Augustus as a Letter-Writer", (Knjiga 49, 1918.)

8

Tiberius Claudius Nero Caesar (16. studenog42. pr. Kr. - 16. ožujka37.godine) je

bio istaknuti vojskovođa, a od 14 - 37. i drugi rimski car. Za suvladara cara Augusta

Oktavijana proglašen je 13. a sljedeće godine, poslije smrti Augusta, postaje carem.

Kao sposoban vojskovođa, ugušio je pobunu dalmatinskih i panonskih plemena u

Batonskom ratu, pobunu u Germaniji, kao i u provincijama Traciji, Galiji i Numidiji.

Za vrijeme njegove vladavine narodne skupštine se prestaju sastajati. Tako je njihove

ovlasti, izbor magistrata, Tiberije bio prenio na senat. Rimljani su poduzeli nekoliko

vojnih pohoda protiv Germana (koje je osobno vodio Tiberijev nećak Germanik), ali je

Tiberije sve to obustavio, smatrajući da one iziskuju velika sredstva. Germanik je

inače bio popularan kako u vojsci, tako i u prijestolnici. Tiberije je zato poslao

Germanika u misiju na Istok, s ciljem da zapravo bude što dalje od Rima. Tamo su

Kapadocija i Komarena pretvorene u rimske provincije. Nakon toga Germanik je

otišao u Egipat, a zatim se vratio u Siriju. 19. godine je u Antiohiji iznenada umro

(navodno ubijen po Tiberijevoj naredbi). Nakon toga odnosi između Tiberija i senata

se pogoršavaju. Pošto je dao velika ovlaštenja Sejanu, zapovjedniku svoje

Pretorijanske garde, povlači se na otok Capri. Sejan provodi teror po Rimu i organizira

zavjeru protiv Tiberija, s namjerom da preuzme carske ovlasti, te i ubija (truje)

carevog jedinog sina Druza (iz braka s prvom ženom Vipsanijom Agripinom). Zavjera

propada, zahvaljujući carevoj šogorici Antoniji, i Sejan je smaknut, ali se Tiberije više

nije vraćao u Rim. Pred kraj života postaje sve više sumnjičav i paranoičan te likvidira

sve one koji bi mu bili mogući protivnici.

2.3. Neron

Neron (15. prosinca37. - 9. lipnja68.) bio je peti rimski car5, zadnji iz Julijsko-

Klaudijevske dinastije. Puno ime mu je bilo Neron Klaudije Cezar August

Germanski.Lucije Domicije Neron (lat. Lucius Domitius Nero), sin Agripine i Gneja

Domicija Ahenobarba, bio je rimski car od 54. do 68. godine. On je također posljednji

potomak julijevsko-klaudijevske kuće. Na tron rimskog cara dovela ga je majka

Agripina Mlađa nakon što je prethodno otrovala svoga muža, cara Klaudija (vladao

41. - 54.). Neron je nastavio politiku cara Tiberija (vladao 14. - 37.) - vodio je oštru

borbu protiv rimske aristokracije (senatorskog staleža), a koja se protivila sužavanju

prava Senata i jačanju carske vlasti. U početku je vladao umjereno zahvaljujući

5 http://www.moljac.hr/biografije/neron.htm, 15.04.2014.

9

utjecaju svojih savjetnika Seneke i pretorijanskog preferkta Bura i supruge Oktavije.

Međutim uskoro se ispostavilo da je Neron svirep vlastodržac. U skladu s tim pogubio

je mnoge ugledne Rimljanje i konfiscirao njihovu imovinu. Godine 55. dao je otrovati

svoga brata Britanika. To je bio samo uvod u njegove zločine. Četiri godine kasnije

(59.) otišao je tako daleko da je ubio čak i vlastitu majku (59. godine). Godine 62. ubio

je Bura i suprugu Oktaviju da bi oženio svoju konkubinu Popeju Sabinu koju je

također nekoliko godina kasnije ubio.Neron je bio bolesno ambiciozna osoba. U toj

svojoj nerealnoj ambiciji želio je ponoviti djelo Aleksandra Makedonskog te je vodio

skupe i nesigurne ratove na Istoku uzalud pokušavajući osvojiti Armeniju, sjevernu

obalu Crnog mora i Etiopiju. Mnogo novca Neron je trošio na kazalište, cirkuske igre i

raskošan život. Uobražavao je kako je velik umjetnik te se često pojavljivao u

kazalištu i cirkuskoj areni kao glumac, pjevač, svirač i sudionik u utrci dvokolica.

Zbog opterećivanja državne blagajne, koje se posebice osjetilo u provincijama kroz

nove poreze, za njegove vladavine izbili su ustanci u Britaniji, Španjolskoj, Galiji i

Judeji. Godine 64. nakon velikog požara u Rimu nezadovoljstvo je zahvatilo i Rim jer

glasine su za požar krivile Nerona. Poslije paleža Rima Neron je započeo sa sustavnim

progonima kršćana jer je njih smatrao krivima za paljevinu Rima. U tim progonima

stradali su Isusovi apostoli, Petar i Pavao. Sljedeće godine smaknuo je mnogo

protivnika, ali i nevinih osoba, nakon otkrivanja urote za njegovo svrgavanje. Seneka,

koji se već prije povukao s dvora bio je prisiljen počiniti samoubojstvo 65. godine.

Između 66. i 67. godine posjetio je Grčku gdje je i sam sudjelovao u raznim javnim

natjecanjima. Za vrijeme njegove odsutnosti iz Rima izbija pobuna u provincijama

(Galija, Hispanija, Germanija). Kada se vratio u Rim, Senat ga je proglasio

neprijateljem rimskog naroda i osudio na smrt, te je car u 31-oj godini života počinio

samoubojstvo, ali neki smatraju da je ubijen. Vjeruje se da su mu posljednje riječi bile:

"Kako velik umjetnik umire sa mnom."

2.4. Marko Aurelije

10

Marko Aurelije6, lat. Imperator Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus, rođen

kao Marcus Annius Catilius Severus, vladao od godine 161. do smrti (po jednima od

raka, po drugima od malarije), rimski car i filozof. Marko Aurelije je posljednji car iz

perioda znanog kao Pet dobrih careva (96. - 180.). Skoro čitava njegova vladavina

ispunjena je ratovima. 162. godine partski kralj Vologaz III. je napao Armeniju i

učvrstio na prijestolju svog kandidata. Namjesnik provincije Kapadokije mu je

pokušao pružiti otpor, ali je poginuo u bitki. Partske postrojbe upale su u Siriju i

napale sirske gradove. Rimljani su zauzeli Armeniju, a zatim i Mezopotamiju. Rimska

vojska je prešla Tigris i upala u Mediju. Ali, među postrojbama se iznenada pojavila

kuga, koja je Rimljanima nanijela velike gubitke. Rat je završio 166. Armenije je

ponovno postala kraljevina. Veliki dio osvojenog teritorija vraćen je Partskom

kraljevstvu. Pod rimskom vlašću ostao je samo sjeverozapadni dio Mezopotamije. U

Arabiji je sagrađen limes. Već 167. na teritorij carstva provaljuju Markomani, Kvadi i

Sarmati. Marko Aurelije je pripremio novi pohod, ali je već na njegovom početku

umro Aurelijev vojskovođa i suvladar Lucije Var. Rat je završio pobjedom Rimljana

175., a dio barbara naseljen je na rimskom teritoriju. Rat s Kvadima i Markomanima je

obnovljen 177. i Marko Aurelije kreće u novi pohod. I ovaj je pohod završio pobjedom

Rimljana, ali se car razbolio i umro na području današnjeg Beča. Naslijedio ga je

nesposobni sin Komod.

2.5. Karakala

Rođen 5. aprila 188. u Lyonu, sin rimskog cara Septimija Severa. Pravo ime mu je

Lucije Septimije. Na prijestolje dolazi nakon smrti svoga oca Septimija Severa. Nakon

smrti Septimija Severa 4. veljače 211., Karakala dolazi u Rim zajedno sa svojim

bratom Getom, kako bi zajedno vladali. Karakali je tada bilo 22., a Geti 21. godina.

Vladali su zajedno godinu dana, ali između braće izbija sukob koji završava Getinom

smrću od Karakaline ruke. Nakon toga Karakala započinje eliminaciju Getinih

pristaša. Neki izvori kažu da je tada stradalo i do 20 000 ljudi.

Karakala je na početku svoje vladavine povećao plaće vojsci, no značajan je bio

njegov vlastiti edikt, kojim je dodjeljeno rimko građansko pravo svim slobodnim

6 http://www.luc.edu/roman-emperors/marcaur.htm, 15.04.2014.

11

stanovnicima Rimskog carstva. Po njegovu nalogu sagrađene su čuvene terme u Rimu.

U znak poštovanja prema Antoninima, uzeo je pridjev Antonin, pa se dinastija Severa

također naziva i "drugom antoninskom dinastijom". Kao car, malo je vremena

provodio u samom Rimu. Karakala je velik dio svoje vladavine posvetio vojnim

pitanjima (ratovi s Germanima i Partima). Bio je fasciniran ratnim pohodima

Aleksandra Velikog. Krenuo je na vojni pohod protiv Parta, a 217. je na tom pohodu i

ubijen.

2.6. Dioklecijan

Dioklecijan, (lat. Gaius Aurelius Valerius Diocletianus; Gaj Aurelije Valerije

Dioklecijan), (Salona, 22. prosinca 245.[1] - Split, 3. prosinca 316.) bio je rimski car7

(285. - 305.), rodom iz Dalmacije. Svojim dolaskom na vlast okončao je razdoblje

polustoljetne anarhije i bezumnih borbi za prijestolje.Porijeklom je iz seljačke

porodice. Uzdigao se od običnog vojnika do vojnog zapovjednika u Meziji i

zapovjednika carske tjelesne garde. Poslije smrti Numerijana u nerazjašnjenim

okolnostima Dioklecijan uspijeva da ga vojska 284. proglasi carem, tj. pobunjenikom

protiv cara Karina. Odlučujuću vojnu bitku za vlast Dioklecijan gubi, ali, ne gubeći

duh, organizira ubistvo Karina postavši tako napokon car. Samo godinu dana kasnije,

tj. 286. godine imenovao je svog prijatelja Maksimijana augustom i suvladarom,

predavši mu na upravu zapadni dio carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u

Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija, koga je oženio svojom kćerkom

Valerijom. Istodobno je i Maksimijan za svog suvladara i cezara proglasio Konstancija

I Klora.

Time je u državi provedena tetrarhija:

Dioklecijan je neposredno upravljao azijskim dijelom države, Trakijom i Egiptom,

Balkanskim poluotokom i Podunavljem, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i

Afrikom.

Zakone, koji su vrijedili za čitavo carstvo, izdavala su zajednički sva 4 vladara. Kao

car bio je najžešći progonitelj kršćana, a progone je otpočeo oko 303. godine

objavljivanjem tzv. Četiri edikta. Najpoznatija žrtva njegovih progona bio je biskup

7 Šušnjar, Bogdan, Sveti Dujam i salonitanski mučenici, Naklada Bošković, Split, 2004.

12

Dujam (danas poznatiji kao Sveti Duje). Vladao je apsolutistički i uveo je strogi

dvorski ceremonijal po orijentalnom uzoru. Svoju ličnost okružio je kultom, tako da su

Senat i preostale republikanske institucije i tradicije izgubile svaki značaj. U skladu s

tim Dioklecijan se proglasio sinom boga Jupitera i zahtijevao da svi pred njim moraju

pasti ničice (proskineza) i poštovati ga kao živog boga. Tako je s božanskim carem

(dominus deus) otpočeo dominat, a principat završio.

Državu je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija). Italiji je oduzeo dotadašnji

povlašteni položaj u pogledu plaćanja poreza. Uredio je finansije i porezni sistem te

reformirao novčani sistem. Također je reorganizirao vojsku i donio zakon o

maksimiziranju cijena živežnih namirnica i usluga (Dioklecijanov edikt o cijenama

301). Odvojio je i vojnu upravu od civilne i uveo hijerarhiju dvorskih i društvenih

staleža.

Za vrijeme vladavine vodio je ratove protiv Germana i Perzijanaca. Dvije godine prije

abdikacije (zbog bolesti) počeo je proganjati kršćane, iako im je prije toga bio

naklonjen. 1. maja 305. odrekao se carske časti (istovremeno je to učinio i

Maksimijan) i povukao se u svoju palaču u Dalmaciji, koju je dao sagraditi na

području današnjeg Splita (danas poznata Dioklecijanova palača). Nakon napuštanja

carske vlasti bavio se vrtlarstvom (najdraže mu je bilo uzgajanje kupusa). U privatnom

životu doživio je tešku tragediju kad mu je uzurpator Licinije dao ubiti ženu Prisku i

kćer Valeriju. Umro je, a postoji i teorija da se ubio (otrovao), 316. godine, u 81.

godini života jer se bojao kako će ga njegovi nasljednici ubiti.

2.7. Justinijan

Justinian I. Veliki, pravim imenom na latinskom Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus

(Tauresium [1] Dardanija, 11. maj 483. – Konstatinopolis, 14. novembar 565.), car

Istočnog Rimskog Carstva (Bizanta) od 1. augusta 527. do svoje smrti 5658. Nećak je i

nasljednik cara Justina I. Došavši na prijestolje, težio je uspostaviti nekadašnje

jedinstvo Rimskog Carstva, kojemu će središte biti Konstatinopolis. Za ostvarenje toga

cilja izabrao je dvojicu sposobnih vojskovođa, Belizara i Narzesa, kao i pravnika

Tribonijana. Osvajački su napori iscrpili snage zemlje i oslabili njezine pozicije na

Istoku, te se Justinijan obvezuje na plaćanje danka Perzijancima, a te nevolje uvećale

8 http://www.istorijskabiblioteka.com/art:justinijan-ii 17.04.2014

13

su i provale Slavena i Avara na bizantsko područje. Justinijan se rodio u Tauresiju

483. u blizini današnjeg Skoplja u Makedoniji. Justinijan I bio je savladar svog ujaka,

Justina I, već od 518, a stupio je na presto 527. kao neograničeni gospodar države i

crkve. Preduzimao je pohode protiv varvarskih naroda: Istočnih Gota u Italiji,

Zapadnih Gota u Španiji i Vandala u Africi, u nameri da obnovi carsku vlast u

zapadnom delu Rimskog CarstvaIstočno Rimsko Carstvo oko 550. Vodio je

odbrambene ratove protiv Persijanaca i Slovena koji su iz rubnih područja nadirali u

vizantijske oblasti.

2.7.1. Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis)

Već na početku vladavine Justinijan je odlučio kodificirati cjelokupno rimsko pravo:

ius i leges. Rad na kodifikaciji Justinijan je započeo 528. God, da bi već 529 godine

stupio na snagu Codex Iustinianus, zbirka carskih konstitucija izdatih prije Justinijana

i prilagođenih novim potrebama. Ovaj kodeks nije sačuvan. Nakon intenzivnog rada

od tri godine i pregledanih približno 2.000 knjiga četrdesetka Digesta ili Pandectae,

veliki zbornik pravničkog prava podijeljen na 50 knjiga. Digesta su najvažniji i

najopsežniji dio Justinijanove kodifikacije. Zajedno sa Digestama su stupile na snagu

Institutiones, koje predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom.

Nakon objavljivanja Kodeksa Justinijanusa Justinijan je donio 50 novih konstitucija

koje su zajedno sa prerađenim tekstom objavljene 534. Godine pod nazivom Codex

repetitae praelectionis. Nakon završetka rada na kodifikaciji Justinijan je izdao preko

150 novih konstitucija pod nazivom Novellae. Kodeks, Digesta, Institucije i Novele

obuhvaćeni su zajedničkim nazivom Corpus Iuris Civilis9.

2.8. Gaj Julije Cezar

Gaj Julije Cezar, latinski Gāius Iulius Caesar rimski vojskovođa, političar i

pisac.Najslavniji rimski Imperator, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno

9 Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Rimsko privatno pravo, Sarajevo 2006.

14

proširio utjecaj i vlast Rimskog imperija10. Pobjedivši Pompeja Velikoga u

građanskom ratu od 46. pr. Kr. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava

kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu,

Rimska Republika je od 27. pr. Kr. i formalno postala Rimsko Carstvo.63. pr. Kr.

Cezar postaje pontifex maximus. Ta funkcija je obuhvaćala dobivanje nove kuće

Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za

Cezara, rješavanje svih dugova.

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za

urotu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih

bliskih suradnika i prijatelja poslani su u smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko

Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62. pr. Kr. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene

Pompeje. 61. pr. Kr. Cezar odlazi kao propretor u Španjolsku gdje je vojnim

osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. pr. Kr. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje

dugove. 59. pr. Kr. godine Cezar je zajedno s Pompejom i Krasom sklopio prvi

trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku

senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerojatno najbogatiji

Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za

sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kćer. Iako je ovo

bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.

Trijumviri su podijelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. pr. Kr.

Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. pr. Kr.. Rezultat rata je bila potpuna

pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Europe. 55. pr. Kr. Pompej i Kras su izabrani

ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. pr. Kr.

Cezarova kćer Julija je umrla tijekom porođaja. Kras je poginuo 53. pr. Kr. u bitci kod

Harana gdje ga je porazio partski zapovjednik Surena. Nakon Krasove smrti Pompej i

Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do

građanskog rata između njih.

2.8.1. Građanski rat

10 http://www.moljac.hr/biografije/cezar.htm_Cezar, 17.04.2014.

15

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada

je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. pr. Kr., pozvan je u Rim od senata.

Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku.

Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili

ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio

naredbu senata i 10. siječnja 49. pr. Kr. prešao s vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je

bila granica s Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je

kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ("Kocka je bačena!").

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa

sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i

mogućnost da obnove savezništvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu

donosi bitka kod Farsala, 48. pr. Kr.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od

Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.U Egiptu

Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri

VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pr. Kr..

Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici ("Dođoh, vidjeh,

pobijedih"). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike

i u bitci kod Thapsusa, 46. pr. Kr. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod

Munde, 45. pr. Kr.. 46. pr. Kr. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom

Emilijem Lepidom, a 45. pr. Kr. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje

apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pr. Kr.

Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem. Cezar je

ubijen od grupe senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, na ožujske Ide 15. ožujka

44. pr. Kr.. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu urote nalazili su se Marko Junije

Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi

upućene Brutu su bile: „Zar i ti, Brute, sine moj“.

16

3. ZAKLJUČAK

Rimsko pravo (ius Romanum, ius Romanorum) jepravni sistem koji je bio

primjenjivan u rimskoj državi od njenog nastanka (po legendi 754 godine p. n. e.) do

smrti cara Justinijana (565 godine n. e.).

Rimljani su pravo nazivali ius, ali zbog suvišnihfilozofskih i političkih težnji za

uopćavanjem, kao posljedicu nisu ostavili jasnu i preciznu definiciju prava kao okvira

općih društvenih načela. Riječ ius je označavala pravo u objektivnom smislu; kao skup

pravnih normi koje propisuju određeno ponašanje pojedinca.

Izvori rimskog prava obuhvaćaju izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris

essendi) te izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi). Gotovo svi

instituti koje poznaju moderno pravo u potpunosti su preuzeti iz rimskog prava. Neki

instituti koje je ovaj sistem stvorio su čak dovedeni do toliko sitnih detalja da ih ni

moderno pravo ne preuzima u cjelosti jer nije dostiglo taj stepen razvijenosti u

određenim pravnim granama.

17

L I T E R A T U R A

1. Rimsko privatno pravo, Zdravko Lučić, Mirela Šarac, Sarajevo 2006.

2. Rimsko pravo, Dr. Obrad Stanojević, Sarajevo

3. http://www.moljac.hr/biografije/neron.html (pristupljeno: 15.04.2014.)

4. http://www.istorijskabiblioteka.com/art:justinijan-ii (pristupljeno: 17.04.2014.)

18