of 24/24
69 Estela Banov-Depope Filozofski fakultet, Rijeka, Hrvatska [email protected] UDK 808-05 Petrić, F. 808(091) studija Retorika Frane Petri ća Dijaloška forma i pristup govorni čkom umijeću Sažetak Frane Petrić kao svestrani humanistički mislilac autor je i spisa pod naslovom Dijalozi o retorici. Iz nekih podataka izloženih u prvom licu u samoj raspravi i pripisanih autoru može se zaključiti da je Petrića na pisanje ove studije potakla osobna želja da i sam djeluje kao govornik te proučavanje starijih i novijih spisa o govorništvu prema kojima je zauzimao kritički odmak. Poznavajući starogrčke izvornike Platonovih djela i slijedeći duhovna kretanja svoga vremena koja se vraćaju antičkim izvorima humanističkih disciplina, Petrić se unutar teorijske dihotomije pri gledanju na retoriku kao umijeće uvjeravanja (iz kojeg se polarizira esteticistička orijentacija retoričke tradicije) i poimanja govorništva kao sredstva u društvenom djelovanju koje mora udovoljiti primarno etičkim kriterijima, priklanja ovoj drugoj struji i oslanja na Platonovo učenje o retorici izloženo u nizu tekstova pisanih u obliku dijaloga. Iznošenje postavki i teza u dijaloškoj (razgovornoj) formi stilski je postupak kojim se postiže komunikativnost znanstvenog diskursa. Ova stilska konvencija pisane rasprave koju je Petrić preuzeo od Platona proizlazi iz ranije starogrčke filozofske prakse usmenog oblikovanja ideja izravnim osobnim kontaktom sa sugovornikom, prisutne u Sokratovoj filozofskoj metodi poučavanja i raspravljanja – majeutici. Ključne riječi: Petrić, Frane retorika, povijest retorike, majeutika

Retorika Frane Petrića Dijaloška forma i pristup govorničkom umijeću

  • View
    220

  • Download
    3

Embed Size (px)

Text of Retorika Frane Petrića Dijaloška forma i pristup govorničkom umijeću

  • 69

    Estela Banov-Depope

    Filozofski fakultet, Rijeka, Hrvatska

    [email protected]

    UDK 808-05 Petri, F.

    808(091)

    studija

    Retorika Frane Petria Dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    Saetak

    Frane Petri kao svestrani humanistiki mislilac autor je i spisa pod naslovom Dijalozi o retorici. Iz nekih podataka izloenih u prvom licu u samoj raspravi i pripisanih autoru moe se zakljuiti da je Petria na pisanje ove studije potakla osobna elja da i sam djeluje kao govornik te prouavanje starijih i novijih spisa o govornitvu prema kojima je zauzimao kritiki odmak.

    Poznavajui starogrke izvornike Platonovih djela i slijedei duhovna kretanja svoga vremena koja se vraaju antikim izvorima humanistikih disciplina, Petri se unutar teorijske dihotomije pri gledanju na retoriku kao umijee uvjeravanja (iz kojeg se polarizira esteticistika orijentacija retorike tradicije) i poimanja govornitva kao sredstva u drutvenom djelovanju koje mora udovoljiti primarno etikim kriterijima, priklanja ovoj drugoj struji i oslanja na Platonovo uenje o retorici izloeno u nizu tekstova pisanih u obliku dijaloga.

    Iznoenje postavki i teza u dijalokoj (razgovornoj) formi stilski je postupak kojim se postie komunikativnost znanstvenog diskursa. Ova stilska konvencija pisane rasprave koju je Petri preuzeo od Platona proizlazi iz ranije starogrke filozofske prakse usmenog oblikovanja ideja izravnim osobnim kontaktom sa sugovornikom, prisutne u Sokratovoj filozofskoj metodi pouavanja i raspravljanja majeutici.

    Kljune rijei: Petri, Frane

    retorika, povijest retorike, majeutika

  • Estela Banov-Depope

    70

    Kulturno-povijesni kontekst Petrieva djelovanja

    Frane Petri (Cres, 25. 4. 1529. Rim, 6/7?. 2. 1597.) svestrani je humanistiki mislilac, poznat u hrvatskoj kulturi prvenstveno kao filozof i pisac iz kruga hrvatskih latinista. Petri je vei dio ivota proveo izvan domovine: najvie u Italiji, gdje je stekao naobrazbu u Padovi, zatim u Veneciji, Ferrari i Rimu, te u nekim drugim mediteranskim zemljama na Cipru i u panjolskoj, gdje je povremeno radio. Uspostavljajui na svojim putovanjima, kako istraivanjem starih rukopisa, za koje su talijanski humanisti pokazivali zanimanje, tako i prouavanjem prastarih etiopskih, sirijskih, egipatskih i kaldejskih mudraca, kontakte s drevnim kulturama i narodima Afrike i Azije, prihvatio je i u svom misaonom sustavu sastavnice filozofske batine starih kultura Egipta i Mezopotamije te tako naeo mit europocentristinoga filozofa i intelektualca to e potaknuti suvremene filozofe na komparaciju s Heideggerom (Zenko, F. u Petri, 1980:17).

    Nakon dolaska na studij u Padovu 1547. i dvojbi treba li se posvetiti studiju logike, filozofije ili medicine, Petri je intenzivno doivio susret s renesansnim neoplatonizmom nakon sluanja predavanja iz filozofije u Platonovu duhu i itanja knjige Theologia Platonica Marsilija Ficina (1433. 1499.) poznatog i po prijevodima Platona, ali i spisa Hermesa Trismegista s grkog na latinski. Prema Petrievim rijeima susret s knjigom koja mu je dola u ruke kad je imao oko devetnaest godina bio je poetak studija usmjerenog u duhu neoplatonistike orijentacije. Ipak, veina ranijih Petrievih spisa meu kojima su utopijski Sretni grad (1551); Dialogo dellonore: Il Barignano; Discorso della diversita defurori poetici. Lettura sopra il sonetto del Petrarca: La gola e lsonno et lotiose piume (1553); Della Historia dieci dialoghi (Dijalozi o povijesti, 1560) i Della retorica dieci dialoghi (Dijalozi o retorici, 1562) uglavnom je humanistiki orijentirano na filoloka, poetoloka i historiografska pitanja. U ovim se spisima forma dijaloga javlja kao jedno od obiljeja Petrieva stila i potie na razmiljanje o moguoj vezi sa stvarno odravanim dijalektikim i retorikim raspravama u duhu skolastikih univerzitetskih poduka. Zrela faza Petrieva djelovanja obiljeena je orijentacijom na filozofiju, napose neoplatonizam i djelima Discussiones Peripateticae (1581); Della poetica, I-III, te objavljivanjem Petrieva ivotnog djela na latinskom jeziku Nova de universis philosophia (Nova sveopa filozofija 11591; 21593).

    Piui u vrijeme dubokih previranja zapadne kulture koja svjesno nastoji sintezirati vrednote kranskog srednjovjekovlja i arhaine, ve zaboravljene antike grke i rimske batine te pomiriti tradicionalne vrednote prolosti s novootkrivenom komunikacijskom tehnologijom tiskane knjige i njome potaknutom sve veom individualizacijom, Petri je znatan dio svog opusa posvetio problemima govora, govornitva, komuniciranja i naina

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    71

    izlaganja znanstvenih spoznaja. Kao i Ermolao Barbara (1453/4. 1492.) i Pico della Mirandola (1463. 1494.) i Petri u svojim radovima postupa u skladu s tezom da oblik, a ne materija odreuju stvar (miljenje), ali oblik retorike i pjesnike vjetine razlikuje se od oblika filozofije (Girardi-Karulin, 1996:191). Dijaloka forma, batinjena kao antika oblikovna konvencija usko povezana s dijalektikim filozofskim postupkom i tradirana kroz skolastike usmene obrane teza na sveuilitima irom Europe, bila je pogodan oblik za ovoga autora da njome posreduje svoje poglede na retoriko umijee.

    Dok je 16. stoljee obiljeeno reformacijskim kretanjima diljem Europe, u talijanskoj se kulturnoj sredini nastavljaju preporodne tendencije i humanistiki interes za antiku kulturu zapoeti jo dva stoljea ranije. Kako je talijanski cinquecento obiljeila sve ira ekspanzija narodnog jezika (vernacular) u svim tipovima pisanih tekstova, sve do proznih znanstvenih rasprava, i Petri svojim kolovanjem postaje dionikom toga procesa pa i sam pie talijanskim jezikom, a pripadnost kraju iz kojeg je potekao naglaava navoenjem podrijetla uz ime (Francesco Patrizi da Cherso). Nakon razdoblja dominacije skolastike i srednjovjekovnoga kolskog govornitva njegovanog na sveuilitima koje je mnogo pozornosti obraalo memoriranju izreka i primjera preuzetih od antikih autoriteta (McLuhan, 1973:122; Curtius, 1998:64-68) koristei retoriku batinu u usmenim obranama teza i dijalektikim ralanjivanjima raznovrsnih tema, ovladavanju tradiranim i strogo formaliziranim pravilima naina oblikovanja teksta koja su tako postajala temelj stilistike i utjecala podjednako na usmeni kao i na pisani prozni teorijski diskurs, za ivot u renesansnim gradovima postaje vano javno govornitvo koje vie pozornosti posveuje persuazivnoj funkciji rijei. Pronalazak tiska intenzivno djeluje na komunikacijske tehnologije, ali istodobno se njeguje i renesansni kult dobroga govorenja, pa se i obrazovni sustav postupno mijenja.

    Petri kao govornik i teoretiar retorike

    Dijaloka forma Petrievih spisa

    Petriev odnos prema u srednjovjekovlju ope uvaavanim autoritetima esto je deklarativno polemian iako je mnoge stavove usvojio od njih, a stil oituje da je i Petri dionik irokog procesa prevoenja i prilagoavanja retorike usmene i rukopisne kulture novim vizualnim kodovima tiskarstva. Niz razliitih tradicija miljenja sinkretiki je povezano i esto intertekstualno ugraeno u Petrieve spise pa esto koritena dijaloka forma nije samo stilska konvencija batinjena iz starije literature, nego i pogodan literarni oblik za prikaz procesa usklaivanja razliitih pristupa istim problemima.

    Unutar renesansne tradicije dijalokih traktata, Petri se nadovezuje na stilizacijske obrasce Lorenza Valle (1407. 1457.), koji je retoriku smatrao kraljicom slobodnih

  • Estela Banov-Depope

    72

    umijea i isticao je, na zgraanje skolastiara svoga vremena, ispred filozofije i teologije. On je odabrao dijalog kao sredstvo izlaganja svoje reformirane elokvencije smatrajui da se raspravom za i protiv svih moguih gledita moe vie pribliiti istini (Panizza, 1996:141).

    U Padovi, gdje se Petri kolovao, djelovala je padovanska Accademia degli Infiammati, u kojoj je glavna osobnost bio Sperone Speroni (1500. 1588.) vaan za talijansku literaturu i znanstvenu povijest zbog zalaganja za uporabu narodnog jezika u svim kulturnim sferama promoviranog tridesetih godina u spisu Dialogo delle lingue. On je i autor spisa Dialogo della retorica (1542), a njegove ideje promovirao je Bernardino Tomitano (1517. 1576.). Firentinac koji je djelovao u Veneciji, Francesco Sansovino (1521. 1583.) po kojem peti Petriev Dijalog o govornikim ukrasima nosi ime, u djelu Dellarte oratoria (Venecija, 1546) bavio se klasinom podjelom tipova govora na sudski, savjetodavni i pohvalni, a primjere je preuzimao od Petrarke. Jedan od najpopularnijih prirunika govornitva u to je vrijeme bilo djelo Retorica (Venecija, 1559) firentinskoga javnog govornika Bartolomea Cavalcantia (1503. 1562.) koji je smatrao da je za govornitvo vanija persuazivna funkcija od estetske (Richardson, 1996:184-186). Ovaj se sintetiki pregled retorike batine talijanskog cinquecenta kratko osvre i na Petrievo djelo (ibid. 186).

    Raspravu pod naslovom Deset dijaloga o retorici u kojima se raspravlja o govornikom umijeu s obrazlaganjem koje je opreno mnijenju to su ga o njemu imali drevni pisci Frano Petri napisao je talijanskim jezikom i posvetio je svom mlaem kolegi sa studija u Padovi Nicolou Sfondratu, grofu od Riviere, kraljevskom senatoru od Milana i prepotovanom biskupu od Cremone, a kasnije, u razdoblju od 1590. do 1591. (kada izlazi prvo izdanje Petrieve Nove sveope filozofije) papi Grguru XIV. Kieno naglaavajui u predgovoru svoga ivotnog djela osobnu povezanost sa svojim studentskim sudrugom i meusobno potovanje, Petri e njemu i svim njegovim buduim nasljednicima posvetiti i sintetiku Nova de universis philosophia (Gortan i Vratovi, 1969; Petri, 1979:714-716).

    U raspravi o retorici, koja je pisana u dijalokoj formi kao i dvije godine starija rasprava o povijesti, Petri je eksplicirao neke svoje poglede na retoriko umijee. Obje studije nastoje definirati znanosti ije ime imaju u naslovu i istodobno iznose sporne toke oko njihova predmeta, dovode u pitanje autoritete iz prolosti i naizgled neupitne tvrdnje. No Petri se ba u ova dva spisa oituje i kao praktini govornik jer iz tradicije preuzeta konvencija oblikovanja znanstvenog diskursa u razgovornoj formi omoguava pievoj autorskoj projekciji, njegovu alter egu koji vodi tijek konverzacije, da praktino primjenjuje persuazivne tehnike, vjetinu uvjeravanja u obrani vlastitih stavova. Ova su

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    73

    dva Petrieva traktata svojevrsna duologija, meusobno se nadopunjavaju i predstavljaju izraz autorove potrage za oblikom izraza koji e istovremeno omoguiti sagledavanje problema s razliitih motrita te pridonijeti uspostavi i novoj hijerarhiji slobodnih umijea (tradiranih artes liberales) i znanstvenih disciplina te se tako ugraditi u epistemoloku tradiciju kao izraz samopercepcije humanistikih disciplina i znanosti na poetku novoga vijeka oblikovane na temeljima tradicionalnih oblika spoznaje iskazanim u ouvanim spisima antikih i srednjovjekovnih autoriteta.

    Cijeli niz stilskih postupaka i detalja uklopljenih u Petrieve dijaloge ini ih slinima zapisima stvarno voenih razgovora. Ukljuivanje vlastite osobnosti kao sudionika razgovora i situacija mijeanja dramske forme suprotstavljanja miljenja oitovane u izmjeni replika sudionika rasprave (svi Dijalozi o retorici i dio Dijaloga o povijesti) i osobnog oitovanja u ich-formi koje ukljuuje i opise vlastitih emocionalnih proivljavanja i komentare postupaka sugovornika kombinirane s upravnim govorom prisutnog u nekim poglavljima Dijaloga o povijesti (III., V., VI., VII. i X. dijalog) svjedoe o transformacijama izriaja kao procesa i dijela osobne Petrieve autorske profilacije. Junaci dijaloga u neprekidnoj su interakciji: postavljaju pitanja i protupitanja, opovrgavaju tua miljenja ili se s njima slau te zapravo zajedniki oblikuju ishod razgovora. Zanimljiva je Petrieva teza eksplicirana u drugom dijalogu Bidernuccio ili o raznovrsnosti povijesti u Dijalozima o povijesti kako je u dijalokoj formi raspravljanja zajednika odgovornost prema istini. Tu se oituje Petrievo shvaanje odnosnog aspekta usmene komunikacije. Petri najprije moli sugovornike za pozornost:

    PETR. No ja vas obojicu toplo molim da zajedno sa mnom pripazite da se zaputimo pravim putem, jer, kao to je ovjek mnogostruko bie, tako mora da su mnogostruki i ti putevi. Da ne inimo mnogo koraka uzalud, a onda se moramo vraati. BID. Samo se vi zaputite, a mi emo budnim okom paziti da ne krenete stranputicom. PETR. Uinite tako! () PETR. Pa zar ne primjeujete da smo na raskriju i da e biti prava srea ako krenemo pravim putem. BID. O kakvom vi to raskriju govorite? Ja nikakvo raskrije ne vidim. PETR. Ako je tako, a vi me barem slijedite. No zalutamo li, krivnju emo snositi sva trojica, a jednako tako i kaznu. (Petri, 1980:79).

    Dobar govornik mora uvaavati sastav publike ili sugovornika kojima se obraa i prilagoditi svoj iskaz njihovoj osobnosti. Moderni pristupi interpersonalnoj komunikaciji obraaju podjednaku pozornost komponenti sadraja i relacijskoj ili odnosnoj komponenti naglaavajui da se pojam interakcije tie komunikacije u kojoj akcija jedne osobe utjee na akciju druge te da kada dvije osobe intereagiraju, ponaanje jednog partnera uvijek vie ili manje ovisi o ponaanju drugog partnera (Reardon, 1998:21-23). Naglaavajui suodgovornost poiljatelja i primatelja poruke u komunikacijskom procesu

  • Estela Banov-Depope

    74

    generiranja znaenja, Frane Petri anticipirao je neke ideje koje je obavijesna teorija tek sredinom 20. stoljea znanstveno obrazloila:

    Interpersonalna persuazija nastaje kad neki sudionik pokua, u vezi s nekom temom rasprave, promijeniti miljenja, osjeaje i ponaanja drugih. Sve donedavna komunikolozi su persuaziju promatrali kao neto to jedna osoba ini drugoj, a ne kao neto to osoba radi s nekim drugim. () Danas komunikolozi shvaaju da, kada jedna osoba nastoji promijeniti miljenja, osjeaje i ponaanje druge osobe, i ona sama esto mijenja vlastita miljenja, osjeaje i ponaanja. Sjetimo se da interpersonalna komunikacija ukljuuje interakciju. Osoba koju uvjeravaju obino reagira na uvjeravatelja. Njena reakcija moe biti pokuaj da promijeni miljenja, osjeaje i ponaanja osobe koja ju uvjerava. Tako osoba koju uvjeravaju i sama postaje uvjeravatelj. (Reardon, 1998:27; ist. K. R.).

    Ruski je znanstvenik Kiril Vasiljevi istov istakao specifinosti folklorne usmene tradicije kao prirodne (kontaktne) komunikacije u odnosu na druge tipove komunikacije, ne izdvajajui kao razlikovni kriterij usmenost ili pisani diskurs koji oblikuje poruku, ve postojanje nekog umjetnog medija / posrednika u komunikaciji (rukopis, tiskana knjiga, elektronike tehnologije radio, televizija, telefon) koji se umee izmeu sudionika komunikacijskog procesa te se tako tijekom transmisije poruka esto i vie puta prekodira. Specifinost prirodne ili kontaktne usmene komunikacije je u neposrednom kontaktu interpretatora i publike (tu su ukljueni i izvantekstovni elementi: intonacija, pjevanje, gesta, situacijski kontekst) pri kojem zbog injenice da tekstovi nisu ranije fiksirani, publika moe utjecati na svaku izvedbu. Poiljatelj poruke istodobno je i interpretira postajui tako suautor novonastale poruke, a uvjet da to bude mogue je njegovo ranije sudjelovanje u tuim usmenim izvedbama kao sluatelja. Komunikacijski lanac prema istovu je zapravo niz organski povezanih akata izvedbe, primanja, pamenja, interpretiranja itd.

    Slika 1. Shema prirodne komunikacije komunikacijski lanac prema Kirilu Vasiljeviu istovu

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    75

    Prema istovljevim rijeima: Izbor komunikacijskog partnera (ili komunikacijskih partnera) u usmenoj knjievnoj sredini poklapa se vremenski i prostorno s izborom teksta i prigode za izlaganje (konteksta, uvjeta, prilika), pri emu se tekstu pridaje ova ili ona funkcija (istov, prema Biti, 1981:96-97). Iako se istovljeva rasprava odnosi prvenstveno na folklornu usmenoknjievnu umjetniku komunikaciju, ovaj se komunikoloki model moe primijeniti na sva drutva u agrafijskoj fazi kao i na drutva u kojima usmena komunikacija jo uvijek dominira nad pisanom, kao i na skupine koje usmeno prenose bitne segmente socijalnog identiteta. istovljeva se teorija oslanja na spoznaje Romana Jakobsona koji je u osnovnu komunikacijsku shemu koja se sastojala od poiljatelja, poruke i primatelja ukljuio i kontekst, kod i kontakt. Svaki od elemenata komunikacijske situacije povezan je s nekom funkcijom, a uz odnosni aspekt komunikacije oitovan u kontaktu poiljatelja i primatelja poruke vezana je fatika funkcija.

    Petri tijekom razgovora rabi niz retorikih figura batinjenih iz tradicije i prilagoenih situaciji, pa su njegovi spisi istovremeno i primjeri stilizacije u dijalektikim raspravama. Vrlo je est topos afektirane skromnosti (Curtius, 1998:94), koji katkad nakon verbalnog sukoba pretvara glavnog govornika, voditelja tijeka razgovora u pobjednika nad svojim sugovornicima, nalik na Sokratove misaone obrate u Platonovim dijalozima. Primjer za to, oblikovan u proznoj figuri koja sastavnim dijelovima podsjea na deseteraku slavensku antitezu kojom poinju nae tradicionalne usmene epske pjesme, nalazi se na poetku treeg dijaloga o retorici naslovljenog Prvi Tolomej ili drugi dijalog o predmetu govora. Nakon to je u drugom dijalogu Figliucci ili o predmetu govora Petri sluei se brojnim latinskim i starogrkim citatima doveo u pitanje niz postavki antikih teoretiara govornitva te specifinost retorike u odnosu na dijalektiku, sugovornik Felice Figliucci mu se prijekorno obraa:

    FIG. Nisam mogao, Petriu, u potpunosti shvatiti je li vae izlaganje imalo svrhu pokuditi antiku retoriku; ili ste ga pak iznijeli zato to ste uistinu izmueni u dui zbog protuslovnosti mnijenja njezinih uitelja. Jer ako je tako, ovjek bi vam mogao oprostiti i saaliti se nad vama. A ako je ono drugo, trebalo bi vas silno izgrditi, jer bi vam smionost bila pretjerana to toliko napadate tako slavne uitelje. A zacijelo ne prilii vama, koji ste jo vrlo mladi, prisvajati tu grenu slobodu i kuditi ono to su bezbrojni mladi i stari, ueni i neuki ljudi tisue godina smatrali dobrim i cijenili. Toliki im je ugled u svijetu da e se uzalud truditi tko god im pokua preoteti ili okrnjiti slavu. Stoga bi dobro bilo i za vas korisno da ni ovdje ni drugdje ne ponovite ono to ste tu izloili. Jer bi vam to veliki prijekor donijelo, a moda i tetu ako biste to uinili s tako zlom nakanom. I ja vam iskreno savjetujem da se toga klonite to vie moete. () PET. Vie me treba, Figliucci, saaljevati

  • Estela Banov-Depope

    76

    nego koriti zbog onoga to sam rekao, jer to se raa iz pukog neznanja i smetenosti duha; zbog toga ja ne znam ita ni o emu, a najmanje o retorici. A istina je da me arka elja za znanjem, koja me stalno prati, povukla u ono umovanje s nakanom da svi vi, kad naete put, rasprite u dui sumnje to ih je ona nosila i jo ih nosi o retorici; i ta me nada tjera da smiono govorim. Ali vidim da vi mene radije korite i da mi ne elite pomoi, a to ne bih bio povjerovao dok ivim. No ne dolikuje prijatelju, kakav ste mi vi, da me ne oslobaa neznanja, nego da me u njemu utvruje, grozei mi se sramotom ako mu sam pokuam umaknuti iz ruku. Stoga u ja, jer ne znam to drugo mogu uiniti, umuknuti i prepustiti se strahu kojim me progonite, a vi ete ostati s oskudnom pohvalom da ste saaljiv prijatelj. (Petri, 1983:103).

    Marsilio Ficino i Frane Petri prevodili su Corpus Hermeticum, tekstove nejasne datacije, prema modernim autorima izmeu 1. i 3. st. n. e., za koje su renesansni neoplatonisti vjerovali da su mnogo stariji od Platona i da je Platon iz njih uio. Kako su pisane grke verzije ovih tekstova povezane s helenistikom fazom grke kulture, u njima su prisutne i bliskoistone i egipatske predaje koje su usmenim putem mogle biti dugo tradirane i modificirane. Hermetiki tekstovi u srednjem vijeku nastavljaju svoju opstojnost i kroz arapske literarne tradicije pa su u okviru mediteranskog bazena tradirana uenja i njihove modifikacije poticajni i za kasnije prilagodbe razliitim religioznim sustavima. Utvrena je intertekstualna komponenta hermetikih spisa u Petrievim radovima:

    U Povijesti vidimo zatim u kojoj je mjeri Petri i u formi (uvijek na neki nain povezanoj sa sadrajem kojemu je primjerena) ovisan o uzoru hermetike literature. Kad u treem dijalogu (!) (*) o povijesti poinje pripovijedati o putovanju svoga strica koji u Egiptu (!) susree pustinjaka Hamuna i kad se ovaj njegovu stricu obraa rijeima Sinko moj, jasno je da Petri podraava hermetiki dijalog koji se najee vodi izmeu oca Hermesa i sina Tata.

    (*) Petri se esto slui formom dijaloga, u emu smatra da slijedi Hermesa jer je uvjeren da je Platon formom dijaloga tek oponaao Hermesa (vidi: Dellordine delibri di Platone u pismu kardinalu Borromeu, gdje kae: Lo scrivere in dialogo cose di scienza non fu trovato deGreci, come essi hanno voluto fare al mondo creder, ma di Ermete Trismegisto, piu antico di Platone piu di millecento anni i u Nova sveopa filozofija, Dodatak 42 v. Sed id gloriae Hermeti Termaximo debetur Sed non satis videtur esse, Platonem ad Hermetis tantummodo exemplum res philosophicas disputasse), (Bani--Pajni, 1989:123-124).

    Jedan od stilizacijskih obrazaca u Petrievim dijalozima je nizanje pitanja i protupitanja kojima se odrava povezanost meu govornicima i intenzivira

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    77

    emocionalnost u interpersonalnom odnosu kako bi se pojaao i uinak verbalne poruke. U Devetom dijalogu ili o savrenoj retorici Cornaro Petriu postavlja retoriko pitanje na koje mu Petri odgovara sofistikim protupitanjem:

    COR. Zar se ljudski govor moe svesti na znanost kakva je matematika? PET. Oh, a to prijei da se to ne moe uiniti? COR. Oh, za ljubav boju, to to velite? PET. A je li to nemogue? COR. Zasigurno jest. PET. A to je razlog da je to nemogue? CORNA. Njegova sluajnost i neprekidno mijenjanje, a i tota drugo takvo (), (Petri, 1983:241).

    Petri ovdje kroz Cornarove rijei iznosi problem koji u nastavku teksta pokuava razrijeiti kroz slikovit iskaz strukturiran kao mitsku priu o Prometeju da bi u koncepciju poimanja uenja govora kao ljudske, kulturno uvjetovane djelatnosti uveo pojam nebeske retorike i tako slijedio platonistiku koncepciju o posrednoj ulozi ideja u vanjskoj pojavnosti. Uoen problem moderna strukturalistika lingvistika razrjeava opozicijom sfere apstraktnog i konkretnog te saussureovskom dihotomijom langue i parole, a ire kulturoloki temeljeno shvaanje govora oblikovano u teoriju primarne usmenosti Erica Havelocka opozicijom izmeu tzv. uskladitenog govora stabilnih tradicijskih usmenoknjievnih formulativno stiliziranih uputa za ivot u zajednici i privatnih interakcija pojedinaca koje su ovisne o situacijskom kontekstu.

    Petri odrie mogunost objektivnih spoznaja o ljudskom govoru ili o lijeenju nekih bolesti tvrdei da mi uope ne poznajemo stvari iznutra i njihova poela, a ako nam se i uini da o tome neto znamo, to ostaje u sjeni do koje drhtavo svjetlo naeg boanstva ne moe doprijeti, te nita ne znamo pouzdano osim matematike (Petri, 1983:245), a retoriku i medicinu promatra kao umijea koja su strukturirana u obliku pravila, a mogu se uiti. Uvodei koncepciju nebeske retorike kao uzor ka kojem treba teiti u obrazovanju govornika, Petri istie socijalnu odreenost ljudskog govora i injenicu da se govor ui od drugih pripadnika zajednice koji njime bolje vladaju, no suprotstavlja se Ciceronovoj, Dionizijevoj i Kvintilijanovoj pedagokoj metodi po kojoj govornik treba nastojati biti to sliniji uitelju. Ovdje se Petrievo razmiljanje oituje kao primjer diskursa novovjekovnog intelektualca zahvaenog procesom individualizacije koji nastoji zauzeti objektivan odnos prema tradiciji iz koje crpi poticaje i istovremeno zadrati odreenu autonomiju. On doslovnu imitaciju ne smatra najboljim putem za usvajanje kulturno uvjetovanih vjetina te smatra da antiki retoriki autoriteti nisu uoili semantiku distinkciju izmeu pojmova la imitatione i la copiatura (Petri, 1983:262). Mogunost nasljedovanja uzora iz prolosti i sadanjosti u govornikoj je naobrazbi, po Petrievu miljenju, ograniena jer novo vrijeme donosi i nove spoznaje.

  • Estela Banov-Depope

    78

    Temeljna je formalna razlika izmeu Platonovih i Petrievih dijaloga u injenici da Platon svoje teze iznosi kroz Sokratove rijei, dok je Petri sebe ukljuio u tkivo dijaloga kao voditelja misaonih tijekova svojih sugovornika i itatelja dijaloga. Taj piev alter ego vrlo esto iznosi osobne dvojbe i poglede pa se u formu filozofskog dijalokog diskursa upliu elementi autobiografskih oitovanja. Komentatori su Petrievih spisa esto u tim segmentima tekstova pronalazili grau za popunjavanje pieva ivotopisa. No autobiografska se razmiljanja mogu pokuati sagledati i kao stilistika konvencija proizila iz novovjekovnih individualistikih ispovjednih biljeaka kakve je pisao i Petrarca. Osobni ispovjedni ton u dijalozima pulsira u rasponu izmeu duhovne potrage i fingirane duhovne potrage, a oituje se u raspravi o odnosu retorike i dijalektike koja je usmjerena kritici Aristotelovih retorikih pozicija uklopljenoj u drugi dijalog pod naslovom Figliucci ili o predmetu govora:

    PE. Pa tako sam, dakle, gospodine Fulvio, u vrijeme kad poeljeh postati govornikom, poslije duga i strpljiva rada koji sam uloio da usvojim pouke najvieg uitelja, zapazio naposlijetku da prema njegovim rijeima govornik svojim govorom ne obuhvaa sve predmete kao svoje, nego ni predmete ona dva roda koji mu se dodjeljuju kao iz saaljenja; ve siromaan i lien svega, prosjai od ovoga i onoga, pa govorei o neemu nema vlastitih sredstava uvjeravanja, nego ih uzajmljuje od dijalektiara. Zbog tog siromatva uitelj je morao rei da je govorniko umijee ogranak, slika i prilika dijalektike i prava (Petri, 1983:97-99).

    Gledano iz komunikoloke perspektive ovakav autorski pristup u dijalokoj formi predstavlja svojevrsan oblik samootkrivanja koje potie interakcijski aspekt komunikacije. Iznosei podatke o sebi, vlastitu ivotu te osobne stavove i doivljaje, govornik potie sugovornike na otvoreniji pristup, bolje prihvaanje vlastite osobnosti, a time i ideja i stavova za koje se zalae.

    Usmena stilizacija: mitsko miljenje, nadahnue i ekstaza

    U Petrievim je tekstovima esta uporaba niza stilizacijskih obrazaca karakteristinih za usmeno tradirane tekstove (mit, prispodoba, zagonetke, sentencije). Neki su od tih postupaka dio zapadnjake retorike batine (Curtius, 1998:67-70), dok su drugi posredovani istonjakim tekstualnim uzorcima za koje su talijanski renesansni autori pokazivali interes. Iako su dijaloki traktati o povijesti i retorici potvrda da je Petri jo u mladenakom razdoblju oitovao zanimanje za arhaine orijentalne kulturne tradicije, boravak na Cipru i u panjolskoj omoguio mu je izravan kontakt sa starim spisima i njihovo pomno prouavanje to je urodilo

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    79

    dubljim poznavanjem i akceptiranjem idejnih pozicija koje e ugraditi u svoja djela nastala u drugoj, zreloj fazi, 80-ih i 90-ih godina 16. stoljea.

    Prouavajui izmjene i razvoj komunikacijskih tehnologija kroz povijest, Marshall McLuhan iznosi razmiljanja skolastikog mislioca Tome Akvinskog o moguim razlozima zato Sokrat, Krist i Pitagora sami nisu zapisali svoja uenja i tumai ih vjerovanjem da je prikladno da najizvrsniji meu uiteljima usvajaju onaj nain pouavanja kojim e se njihovo uenje utisnuti u srca uenika, a to je ivi ljudski govor (McLuhan, 1973:119). Kako je sve do pojave tiskarskog stroja literatura bila iskljuivo rukopisna, a proces itanja esto vezan uz skupinu te je itanje i u antici i u srednjem vijeku esto bilo itanje naglas, katkad i pjevanje, pri procesu itanja uzajamno su djelovali auditivni i vizualni imbenik:

    Budui da su itatelji bili malobrojni, a sluatelji mnogobrojni, u svojim prvim danima knjievnost je uglavnom stvarana za javno recitiranje, stoga je po karakteru bila vie retorina no literarna, a njenim sastavljanjem upravljala su pravila retorike (Chayter, prema McLuhan, 1973:109).

    Moderne teorije usmenosti (Luria, 1968, 1976; Havelock, 1986:55) istiu razlike u koncepciji i mentalnim procesima pripadnika kultura koje svoje identitete temelje na usmenosti i pismenosti. Eric Havelock postavljajui opu teoriju primarne usmenosti iznosi tezu da je razmiljanje u slikovitim predodbama povezano s usmenou i auditivnim prijenosom tradicije, dok diskurzivnu logiku i kategorijalne klasifikacije smatra rezultatom procesa usvajanja fonetskog pisma. Identificiranje poetskog i filozofskog diskursa karakteristika je usmenih kultura. Autor u posebnoj teoriji grke usmenosti promatra postupnost prihvaanja pisanog diskursa te iznosi misao da u Platonovo vrijeme nije jo u potpunosti bila prihvaena dominacija pisane rijei. Smatrajui da je u to vrijeme utjecaj usmenosti slabio on istie Platonov zahtjev da se tradicionalni jezik epike i drame preradi i zamijeni jezikom teorijske analize tvrdei da je Platon elio zamijeniti usmeno miljenje i stvoriti novi model miljenja (Havelock, 1991:22).

    Nadovezujui se na McLuhanove zakljuke prema kojima izmjena mjesta jednog osjetila u spoznajnom procesu ili pretjerano naglaavanje nekog osjetila, kao to je sluaj s vidom u kulturama usmjerenim na pisane tekstove, mijenja ukupnost ljudske psihike strukture, Havelock ukljuuje kategoriju postupnosti i historijske dinamike u taj proces to rezultira pojmom sekundarne usmenosti kao faze ljudskog drutva u kojoj je dio pripadnika zajednice usvojio tehnologiju pisma, ali ono jo nije postalo dominantan oblik komunikacije jer se znatan dio socijalno relevantnih informacija prenosi auditivno. Kao dvije temeljne karakteristike auditivno oblikovane tradicije

  • Estela Banov-Depope

    80

    Havelock (ibid. 103) navodi postojanje akustikog i semantikog ritma te oblikovanje poruke priom, koja je zapravo u funkciji usmene memorizacije, te tvrdi da je u jeziku usmene poezije sve moglo biti narativizirano, da je moglo dobiti ime aktivnih protagonista koji su mogli biti stvarne, povijesne osobe ili personificirane sile. Tako zapravo sugerira tumaenje razloga za ukljuenost mitskih obrazaca u grke knjievne tradicije u fazi sekundarne usmenosti.

    Kulturna situacija u kojoj su se nali europski intelektualci nakon izuma tiska i irenja tiskarske tehnologije svjedoi o zajednici koja se naglo suoila s mogunostima tehnologije koja omoguava prijenos informacija mnogo irem krugu potencijalnih recipijenata no to je to bio sluaj sa starijim usmenim i rukopisnim prijenosom. Paradoksalno je, ali ni duhovna elita te zajednice koja je omoguila razvoj i irenje vlastitih uradaka tiskanim medijem, ne samo da nije bila svjesna moguih posljedica njezine ekspanzije, nego je i sama jo bila vrsto povezana s oralistikim prijenosom kulturnih informacija to potvruje i skolastika naobrazba. Ernesto Grassi pokuao je specificirati Petrievo mjesto u povijesti zapadne misli te je prije analize mjesta mitskih segmenata u traktatima Frane Petria pruio prikaz i analizu slinih segmenata u djelima drugih humanistikih autora te je zakljuio:

    Alegoriki, metaforiki govor proizlazi kod humanista iz nedostatnosti racionalnog miljenja, logikog fiksiranja rijei koje ne moe raspoznati vlastitost rijei. Metafora predstavlja neku vrstu theorein, gledanja koje ima posve upuujui znaaj, da osvijetli pojedinu povijesnu situaciju (Grassi, 1983:302).

    Isti autor smatra da se Petrieva aplikacija mitskih segmenata u strukturu dijalokih rasprava razlikuje od humanistike tradicije, da ih on koristi tek da bi zorno prikazao ve racionalno utemeljenu metafiziku teoriju (ibid. 305). U Dijalozima o povijesti sam Petri naglaava predodbene sposobnosti i slikovito miljenje ak i za razumijevanje znanstvene historiografije:

    No postavimo pitanje ovako. Je li sjeanje kao mo due neto drugo no spremnica slika? Nije, odgovori on. A zar je mata, proslijedim ja, to drugo do predodba stvari koje su u duu dospjele putem osjetila ili kojim drugim putem? Nije li ih opet i sama dua na mnogo naina preobrazila? Ne kau li tako i vai filozofi? (Petri, 1980:115).

    Petri se u aplikaciji usmenih knjievnih oblika vie poziva i oslanja na orijentalne tradicije no na europsku klasinu retoriku batinu i oituje svijest o specifinostima usmenih kazivanja koja se mogu prilagoditi okolnostima i publici te se tako ostvaruje ezoterijska funkcija iskaza. Ve u Prvom dijalogu o govorenju Petri e kroz rijei Giulija Strozzija opisati odnos dubokog potovanja prema rijei u bliskoistonih naroda naglaavajui njezinu uinkovitost. Tu se citiraju Davidovi

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    81

    Psalmi, a zatim se istie mudrost Perzijanaca, Egipana i Traana, dionika usmenih kultura za koje su rijei tradirane kroz usmene forme izreka mogle oblikovati vanjsku pojavnost: I njihove su izreke imale toliku snagu da su obraale k vrlini najopakije due, lijeile bolesne, uskrsivale mrtve i davale im besmrtnost kad im je to bilo po volji (Petri, 1983:57). U nastavku slijedi mitska pria oblikovana kroz iskaz preprian prema kazivanju navodno pouzdanog kazivaa koji se u panjolskoj susreo s mudracem, poznavateljem etiopskih ljetopisa. Postupak interpolacije ovdje je analogan interpolaciji hermetike tradicije u Dijalozima o povijesti, a iskaz mudrog Abesinca ukljuuje i shvaanje da se forma mita koristi kako bi se prikrila istina:

    Ako je netko, poslije pada, sluajno neku istinu spoznao, strah ga je natjerao da o njoj uti, jer je svima prirodno ostalo sjeanje da je spoznaja istine bila uzrokom oinske oholosti, a ona propasti. Ako je pak netko imao hrabrosti da je oituje, na tisue ju je naina prikrivao da ga drugi ne bi korili, psovali i ljuto kaznili od straha da im otkrie istine ne prouzroi nesreu. I stoga se znanosti pouavaju u zagonetkama, u bajkama, u slikama, u brojevima, u svetinjama, u utnji i u tisuu drugih prikrivenih oblika (Petri, 1983:64-65).

    Nastavak prethodno navedenog Dijaloga o savrenoj retorici koji tumai da je mogue postojanje znanosti o ljudskom govoru donosi prispodobu kojom Petri eli slikovito protumaiti fenomene koje tee moe izraziti apstraktnim pojmovima: Rei u vam to u obliku bajke, ali moda je bila istina, te slijedi mit o Jupiteru, Saturnu, Prometejevu otimanju boanske vatre i ljudskoj lienosti znanja o nutrini stvari. Ovi su postupci u dijalozima Frane Petria analogni Platonovim aplikacijama mitskog naina govora u dijaloku strukturu te se gore navedeni teorijski stavovi mogu nadopuniti tezama Thomasa Szelaka o mjestiminim brisanjima granice izmeu mita i logosa u Platonovim filozofskim raspravama:

    Pripovijest o Teutovu pronalasku pisma (Fedar 274c-275b) ima sve znaajke mita: odvija se u dalekoj starini, likovi radnje su bogovi i uvode se u izravnom govoru; predmet pripovijesti je neki pradavni boanski izum, tj. fiksiranje bitnih svojstava neke stvari za sva vremena. No tek to je Sokrat zavrio sa svojom priicom, Fedar ga kori da je izumio taj egipatski logos. Fedar je dakle zbrisao ono mitsko na prii i s pogledom na njezinu prozirnu poruku prepoznao je u mitu logos. (Szelak, 2000:85).

    U dijalogu Fedar Platon se najintenzivnije bavio prirodom i ulogom retorike u javnom ivotu Grke (Beker, 1997:14) te je naglasio prednost usmene rijei one koja se znanjem upisuje u duu uenika, koja se moe sama braniti, a znade i komu valja govoriti, a pred kim utjeti (Platon Fedar: 276 a 9; nav. prema ibid. 95) pred pisanim tekstom pa ne udi da je Petri piui svoje Dijaloge o retorici posegao ba za ovim

  • Estela Banov-Depope

    82

    spisom koji u mitskoj formi oituje i autorovu skepsu prema tehnologiji pisanog prijenosa znanja:

    Oni (pisani znakovi) e, naime, u duama onih koji ih naue raati zaborav zbog nevjebanja pamenja, jer e ljudi, uzdajui se u pismo, sjeanje izazivati izvana stranim znacima, a nee se sjeati iznutra sami po sebi. Nisi, dakle, izumio lijek za pamenje, nego za opominjanje, a uenicima nosi prividnu, a ne istinitu mudrost, jer kad postanu mnogosluatelji bez nastave, umiljat e si da su i sveznalice, iako su veinom neznalice i teko podnoljivi u komunikaciji jer su postali prividni mudraci, a ne mudrac (Platon Fedar: 275 a-b).

    U Petrievim se spisima uz racionalnu spoznaju uvaavaju i odreeni oblici spoznaje koji ukljuuju osjetilnu i intuitivnu dimenziju te se umjetnika kreativnost povezuje s umjetnikovom kreativnom inspiracijom i kontemplativnim inom (Schiffler, 1999:391). Ne samo to se poetska kreativnost povezuje s nadahnuem, nego se i filozofske i znanstvene dvojbe i zagonetke razrjeavaju kroz ekstatiko iskustvo, u snu ili u stanjima nalik vruici. Poetak treeg dijaloga o povijesti (Petri, 1980:89-93), koji je cijeli drukije stiliziran od veine Petrievih dijaloga i pisan bez imena govornika velikim slovima u obliku uobiajenom za dramske tekstove, opisuje kako su Petria sugovornici posjetili za duga bolovanja, te su, naavi ga duboko zamiljena, pomislili da je u groznici. U duhu neoplatonistike filozofije Petri opisuje nevidljivu knjigu svoje due napisanu bojom rukom koju dua prouava ako nije zaokupljena tjelesnim stvarima ili osjetilima te opisuje kako takvu knjigu posjeduje svaki ovjek i kako se ona sastoji od slika ideja utisnutih reljefnim slovima. Kvalifikaciju svojih sugovornika da se radi o Platonovu buncanju Petri e nastojati ukloniti u daljem tijeku toga dijaloga u kojem e navesti i ve spomenut mit stiliziran u duhu hermetikih spisa.

    Javno i privatno u Petrievim retorikim koncepcijama

    Pojmovi o javnom i privatnom iz perspektive Petrieva vremena i iz konteksta globalizacijskih tendendencija naeg vremena shvaani su na razliite naine. U nae se vrijeme u komunikolokim istraivanjima rabe termini masovna i interpersonalna komunikacija, te se fenomenu masovnog komuniciranja uslijed snanog razvoja novih komunikacijskih tehnologija posveuje znatno ira istraivaka pozornost. Interpersonalna komunikacijska kompetencija prouava se ee u okviru psiholokih nego komunikolokih istraivanja, a kompetencija pojedinca za dijalog, povezana sa svijeu o sloenoj naravi konverzacije kao jednog od oblika ljudske komunikacije, postala je tek u novije vrijeme predmet detaljnijih studija (Reardon, 1998:28-49).

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    83

    Korijeni prouavanja interpersonalne komunikacije mogu se pronai ve u klasinom razdoblju, kada su javni nastupi bili mnogo zanimljiviji komunikacijskim znanstvenicima nego interpersonalne interakcije. No smatralo se da su retorike teorije primjenjive i u privatnom komuniciranju, koje zato i nije privuklo veu pozornost (Reardon, 1998:49).

    Petri u drugom i treem dijalogu o retorici, posveenima predmetu govora, istie da su privatni ljudski ini izvan govornikog raspravljanja (Petri, 1983:77,115) te analizira vanost ovladavanja retorikim umijeem za pojedince koji su ukljueni u upravljanje zajednicom i istie da je doseg njihove govorne djelatnosti iri od dosega rijei koje nisu relevantne za javnu korist.

    PE. A oni koji moraju predlagati, savjetovati i odluivati o javnoj koristi i teti, nisu li oni javne osobe? AN. Jesu. PE. Glas privatne osobe, dakle, ne dopire tako visoko. AN. Ne dopire. PE. Tako se moda ni glas javne osobe ne sputa do privatnoga, osim onoliko koliko pripada javnosti (Petri, 1983:115).

    I ovdje se mogu povui paralele s funkcijom izgovorene rijei za zajednice koje se uglavnom ili jedino slue usmenim prijenosom kulturnih dobara. Prema Havelocku u drutvima primarne usmenosti istodobno postoje spontana, nestabilna komunikacija (paralela privatnom u Petrievoj terminologiji) i komunikacija koja uva trajnu formu i slui pohranjivanju uputstava koja se nalaze u dnu nae svijesti, a slui se fiksiranim, stabilnim jezinim formulama. Teorija primarne usmenosti trebala bi se baviti tipom komunikacije o kojem ovisi kontinuitet kulture i stabilnost drutva (Havelock, 1991:87), kao to bi se prema Petrievim rijeima retorika trebala baviti prvenstveno oblikovanjem javnog govora. Razlika je ovdje u socijalnoj strukturi razvijenog talijanskog renesansnog graanskog drutva, koje u to vrijeme razvija i njeguje politoloke teorije od kojih je najpoznatija Machiavellijeva.

    Tradicijska drutva koja uvaju primarnu usmenost ili tek ine prve korake da bi je napustila socijalno su homogenija, a njihovi pripadnici koji u situacijama javnih okupljanja kazuju ili ee pjevaju tekstove relevantne za sudbinu i identitet zajednice doivljavaju svoj govor kao zajedniku batinu predaka, a sebe kao posrednike u prijenosu kolektivne batine, ili ak govora i poruka neke vinje instancije ije su oni sredstvo kao to je bio sluaj sa starozavjetnim fenomenom proroka i antikim kultom Muza koje su od davnine bile zatitnice umjetnosti, ali i filozofije, te su prenosile darove pjesnikog umijea ali i spoznaje kozmikih zakona, a zazivali su ih i pjesnici i govornici (Curtius, 1998:246-264; Havelock, 1991). Ove su zajednice bile manje, a izostanak ili vrlo slaba zastupljenost umjetnih komunikacijskih tehnologija davali su vei autoritet izgovorenoj rijei pa su njihovi lanovi bili skloni pripisivati joj sakralnu dimenziju. Renesansni se ovjek susreo s tiskom i ovladao tehnologijom umnaanja

  • Estela Banov-Depope

    84

    pisanih tekstova u velikom broju primjeraka, ali je jo uvijek bio svjestan specifine snage izgovorene rijei povezane s prisustvom izvantekstovnih elemenata i vanou izravnog, osobnog kontakta s prenositeljem poruke. I Petrievi kriteriji izbora bliskih i konkretnih problema kao predmeta javnog govora pokazatelj su kulturoloki odreene pragmatine misaone pozicije novovjekovnog intelektualca:

    PE. Pa tako, jer kad bi tatarski kan, ili kitajski kan, ili Ivan Grozni, ili kineski car, sklopili savez s vaom sijenskom sinjorijom protiv nekoga koga bi ona htjela napasti, vai mudri senatori, zbog udaljenosti tih zemalja i pomoi, ne bi se u svom senatu uope savjetovali o tom savezu. AN. Izvrsno govorite. PE. Dakle, o onome to je blisko, a moe nanijeti tetu ili donijeti korist nekoj javnoj osobi, savjetuju se ljudi, i to u tom rodu. AN. Samo o tome zaista. PE. Zbog istog razloga nijedna javna [osoba] nikad se nee savjetovati ni o tvari, ni o poelima, ni o nebesima, ni o Bogu, ni o emu ljudskom to nije javno i toliko blisko da se nje tie zbog koristi ili po teti (Petri, 1983:115).

    Iako na teorijskoj ravni Petri preferira javnu raspravu pred privatnom interakcijom u skladu s renesansnom koncepcija retorike, autorsko opredjeljenje za dijaloku formu traktata omoguuje mu praktino oitovanje ukljuenosti vlastite autorske projekcije koja je jedina osoba koja sudjeluje u svim dijalozima i tako ih povezuje. Razgovori prezentirani u tiskanim zapisima oituju visoku interpersonalnu komunikacijsku kompetenciju pieve literarne transpozicije koja oituje prisutnost responzivnosti, perceptivnosti i pozornosti u visokom stupnju to je sve pokazatelj ukljuenosti u interakciju, a Petria kvalificiraju kao sugovornika koji se izrazito ukljuuje u komunikacijsku interakciju.

    Izrazito ukljueni ljudi svoje osjeaje, misli i iskustva obino povezuju s tekuom interakcijom u kojoj sudjeluju. Njihova je svijest istodobno usmjerena prema sebi, drugima i temi konverzacije, kao stvarnosti u nastajanju. Drugi ih stoga vide kao kompetentne interpersonalne komunikatore. S druge strane, slabo ukljueni ljudi ostaju psiholoki udaljeni od interakcije. Takvi izgledaju zabavljeni vlastitim mislima i ciljevima, rastresenima, nesigurnima, pa i iskljuenima iz neposrednog drutvenog konteksta. Govor im je maglovit, dvoznaan, nedosljedan, ili pokazuje neshvaanje. Takoer, slabo se dosjeaju detalja iz prijanje konverzacije. Openito, to su slabije kompetentni ljudi u svojim interakcijama s drugima (Cegala i sur., prema Reardon, 1998:83).

    U formalnom su smislu Petrievi dijalozi izvrstan primjer prilagoavanja sadraja i tona komunikacije sugovorniku u dijalogu, pa mogu posluiti kao oitovanje komunikacijske kompetencije izrazito ukljuenog sugovornika koji je ujedno i vrstan poznavatelj problematike o kojoj raspravlja, odnosno kao literarna manifestacija

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    85

    stilistikih transformacija povezanih sa socijalnim i karakternim osobinama sugovornika.

    Od eklektikog sinkretizma ka novim tekstualnim modusima

    U Petrieve su dijaloge ugraeni razliiti utjecaji, stilovi i kulturne tradicije. Na prvom se mjestu nalazi humanistika kultura talijanske renesanse u ijem je ozraju Frane Petri kolovan. Izum tiska i velika geografska otkria obiljeila su poetak novovjekovne povijesti Europe. Moderna McLuhanova interpretacija o odnosima razliitih tipova iskustava postavlja zahtjeve pred kulture koje se suoe s nekom novom tehnologijom (bilo da je to fonetsko pismo, Gutenbergov tiskarski stroj ili znanstvena psihoanaliza koja prodire u podsvijest) da prevedu iskustvo u drugi oblik, da mu daju novi oblik:

    Djelo Junga i Freuda tegobno je prevoenje nepismene svijesti u literarne termine te, kao svaki prijevod, iskrivljuje i isputa. () A kultura zaokupljena svojim prevoenjem iz jednog radikalnog oblika kakav je auditivni u drugi oblik, kakav je vizualni, mora se nalaziti u stvaralakom previranju, kao to je bio sluaj s klasinom Grkom ili renesansom. Meutim, nae vlastito vrijeme je ak jo krupniji primjer takvog previranja izazvanog upravo takvim prevoenjem (McLuhan, 1973:91).

    Ovaj je autor u istom djelu iznio tezu da je prozni izriaj u europskim knjievnostima stoljeima nakon izuma tiska ostao prije usmen no vizualan i da je bio nedostatno homogen, obiljeen heterogenou tona i stava, te da je tek ukljuivanje toke gledita (motrita) kod autora i itatelja, neko vrijeme nakon pojave tiska, omoguilo razvoj prozne tehnike (McLuhan, 1973:159). Isti autor povezuje i ukljuivanje perspektive u renesansno slikarstvo s vizualnom usmjerenou tipografskog ovjeka. Shvati li se moderna stilistika knjievnog teksta kao teorijska disciplina koja je naslijedila batinu retorikih teorija o oblikovanju usmenog govornog izriaja, literarna forma Petrievih dijaloga zapravo je razvojna faza koja je omoguavala istodobnu prisutnost razliitih toki gledita u tekstu i njegovu djeliminu konzistentnost.

    Potraga za tokom gledita filozofskog narativnog diskursa i tenja da se komunikacijske navike usvojene skolastikom metodom rasprave prenesu na pisani tiskani tekst navele su Petria da poput nekih njegovih suvremenika pokua oblikovati pisani govor tako da on postane imitacija razgovora. Neoplatonistika filozofska pozicija vodila ga je tehnici nasljedovanja Platonovih dijalokih rasprava, a uvaavanje hermetike literature uvjerenju da se u njima uva predaja starija od Platona.

  • Estela Banov-Depope

    86

    Slika 2. Usporedba dijalokih modela kod hermetikih spisa, Platona i Frane Petria

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    87

    U literaturi su vrlo oskudni podaci o tradicijama rodnog kraja koje su ugraene u Petrievo djelo, gotovo da ih i nema. No neka indirektna svjedoanstva iz Petrievih osobnih oitovanja i autobiografskih iskaza, kao i poznavanje tradicijske kulture kvarnerskih otoka, mogu navesti na slutnje o Petrievoj dubokoj povezanosti s rodnim krajem i njegovom specifinom kulturnom batinom. U Dijalozima o povijesti pred kraj je ukljuen mit o rastrganom Apsirtu koji je prema usmenim predajama Cresa temeljenim na kontaktima obrazovanijih i manje kolovanih puana koriten za tumaenje puke etimologije o nastanku zajednikog imena za cresko-loinjski otoki arhipelag i po kojem je grad Osor dobio ime. Petri ukljuuje i razmiljanje o razlikama kultura koje pripadnici neke druge zajednice doivljavaju superiornima.

    Zanimljivi su i neki ivotopisni podaci koji se najee rabe tek da bi se potvrdilo Petrievo hrvatsko podrijetlo: pripadnost studentskom klubu Dalmatinaca u mladosti i pravilo da je za ulazak u Zbor sv. Jeronima u koji su mogli ui samo Hrvati bilo potrebno znati hrvatski jezik te podatak da je njegova majka na sudu u Cresu trebala tumaa za talijanski jezik (Zenko, F. u Petri, 1980:8). Zanimljivost iz rane mladosti kako je Petri zaboravio pisati, a onda na plovidbi ponovno sam nauio slova esto se tumai kao anegdotalna. No nije li ona moda svjedoanstvo o darovitu mladiu iz sredine ija je kultura jo uvijek znatnim dijelom bila obiljeena usmenou? Dva stoljea kasnije Talijan Alberto Fortis e svojim putopisnim biljekama o Petrievu otoku Cresu i Dalmaciji privui pozornost europskih intelektualaca na sredinu u kojoj je jo uvijek iva prirodna, dakle, usmena komunikacija. Uzmu li se u obzir spoznaje kulturne antropologije i stavovi o primarnoj i sekundarnoj usmenosti kakve je eksplicirao Havelock, moda nije neutemeljeno oekivati da se meu sinkretiki povezanim razliitim kulturnim tradicijama ugraenim u Petriev duhovni obzor nalazi i kulturna batina tradirana Petrievim materinskim jezikom, koja je vjerojatno u 16. stoljeu bila znatno bogatija no to mi danas, s obzirom da su pisani podaci o njoj vrlo odskudni, moemo pouzdano tvrditi.

    Zakljuak

    Je li za Franu Petria dijaloka forma historiografskih, filolokih i retorikih spisa tek stilska konvencija batinjena iz izvornih Platonovih spisa i dijela kasnije platonistike i neoplatonistike literature? Bitne stilistike razlike u oblikovanju teksta: ukljuivanje vlastite toke gledita i projekcija autorove osobnosti u strukturu djela, polemian odnos prema autoritetima tradicije i problematiziranje niza opeprihvaenih stavova izraz su intenziviranog procesa individualizacije koji karakterizira poetke novovjekovne povijesti Zapada. Nadalje, niz oblikovnih

  • Estela Banov-Depope

    88

    postupaka karakteristinih za usmene kulture (objanjavanje apstraktnih pojmova priom i mitom, prodor u sfere ljudskog iskustva povezane sa snom koje uobiajeni racionalni pojmovni pristup ne opaa, naglaen odnosni aspekt sa sugovornicima u dijalogu i prilagoavanje poruke primatelju, te svijest o vanosti izvantekstovnih elemenata i emocionalnog aspekta za persuazivnu funkciju govornikog umijea) nisu samo izraz renesansnog filozofskog neoplatonizma, nego i pokuaj razrjeavanja fundamentalnih kulturolokih pitanja pred kojima se nala zapadna civilizacija na poecima Gutenbergove ere.

    Iako Petri svom traktatu o retorici nije priloio itanku koja bi uenicima retorike mogla posluiti kao vrelo iz kojeg e napamet uiti govore i kasnije ih reproducirati to je bila uobiajena praksa u spisima namijenjenim obrazovanju govornika, ovo djelo, osim to iznosi teorijska promiljanja svog autora i aluzije pa mjestimice i saete prikaze klasinih autoriteta s podruja retorike teorije praene Petrievim komentarima, moe posluiti i kao pregled niza primjera postupaka u uvjeravanju sugovornika u situacijama zajednikog raspravljanja. U skladu s Petrievom teorijskom pozicijom o obrazovanju govornika prema kojoj uenik slobodnih vjetina moe nasljedovati uitelja, ali ga ne smije doslovno i slijepo kopirati (uiti napamet njegove sastavke), nije se moglo ni oekivati da e autor ponuditi ni svoje ni tue govore kao grau koju bi trebalo pasivno usvojiti, ve da e pouku govornitva temeljiti na iznoenju i prezentiranju govornike vjetine kako bi uenicima pruio model u skladu s kojim bi oni sami mogli u drukijim situacijskim kontekstima oblikovati vlastite govorne iskaze.

    Eklektiki odnos prema tradiciji predstavlja Petrievu osobnu selekciju iz niza razliitih kultura te izbor i adaptaciju sastavnica koje su se podudarale s njegovim osobnim stavovima i zahtjevima vremena. Stilizacijski obrasci njegovih dijalokih spisa i iznesena razmiljanja o ljudskom govoru daju naslutiti da se kroz autorsku osobnost Frane Petria prolamalo vie razliitih komunikacijskih tehnologija: tradicijska usmenost batinjena u ozraju rodnog Cresa, uena retorika skolastike tradicije obrazovanja povezana s ostacima srednjovjekovne rukopisne obrazovne tehnologije i moderni zahtjevi tiskarske tehnologije. Potekao i odrastao u sredini gdje je tradicijska usmena knjievnost jo stoljeima kasnije ivjela usporedo s pisanom i kolovan u ozraju retorike naobrazbe sveuilita u Padovi, Petri je u dijalokoj formi naao tekstualni izriaj koji je tiskanu rije pribliavao recepcijskim oekivanjima svojih suvremenika oblikovanim jo uvijek prema obrascima rukopisno-usmene naobrazbe. Petriev je stil izraz adaptacije konvencija retorike naobrazbe novoj komunikacijskoj tehnologiji.

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    89

    Javljajui se svojim retorikim spisima u razdoblju razvoja zapadne misli kada su novovjekovne kulturne tvorevine utemeljene na tehnikim dostignuima koja su poela proirivati komunikoloke mogunosti pojedinaca (tiskana knjiga) prodirale u sve ire drutvene krugove, te su istovremeno omoguavale i disperziju idejnih tekovina koje su u vrijeme postanka bile poimane kao ezoterina uenja namijenjena tek intelektualnoj eliti, creki patricij, svestrano obrazovani humanist i svjetski putnik Frane Petri nagovijestio je kroz tradiranu konvenciju dijaloki oblikovanih propitivanja problema govornitva, ljudskog govora, komunikacije i djelovanja na drugoga putem rijei neke probleme koje suvremena komunikologija danas znanstveno ralanjuje.

    ivei u vremenu koje je veliku pozornost obraalo verbalnom oblikovanju poruke i pragmatinoj uinkovitosti govornog medija na recipijente, Frane Petri je i idejno i stilski nastojao pomiriti specifinosti tradicijskih usmenih kultura s novom tiskarskom tehnologijom te je tako bio jedan od rijetkih europskih intelektualaca koji je u svoje vrijeme ponudio jedno od moguih rjeenja ugraivanja klasine retorike batine u nove kulturne obrasce, odnosno, prema McLuhanovim terminima, pokuao uskladiti auditivnu i vizualnu komunikoloku dimenziju. Razvoj zapadne misaone i literarne batine slijedio je drukije razvojne tijekove, no suvremeni razvoj komunikacijskih tehnologija, na koji je jo ezdesetih godina 20. stoljea upozoravao ovaj autor, stavlja pred suvremenu kulturnu teoriju i praksu nove zahtjevne zadatke sintetiziranja razliitih komunikolokih iskustava:

    Matovita strategija utemeljena na podesnoj dijagnozi propisivala bi odgovarajuu dubinu ili strukturni pristup postojeem knjievnom i likovnom svijetu. Ako budemo ustrajali na jednom konvencionalnom pristupu ovim dogaajima, naa tradicionalna kultura bit e zbrisana, kao to je to bio sluaj sa skolastikom u esnaestom stoljeu. Da su skolastiari, ljudi sloene usmene kulture, shvatili gutenbergovsku tehnologiju, mogli su stvoriti novu sintezu pisanog i usmenog obrazovanja, umjesto to su se pokorno povukli s pozornice, doputajui tek likovnoj stranici da preuzme obrazovni posao. Usmeno usmjereni skolastiari nisu se suprotstavili novom likovnom izazovu tiska, i ekspanzija ili eksplozija gutenbergovske tehnologije, koja je bila posljedica toga, u mnogom je pogledu predstavljala osiromaenje te kulture, kao to to sada povjesniari poput Mamforda poinju objanjavati (McLuhan, 1971:113).

    Petriev primjer postaje tako poticajan i na poetku treeg milenija kada nove komunikacijske tehnologije zahtijevaju prilagodbe retorikih iskustava prolih vremena.

  • Estela Banov-Depope

    90

    Referencije

    Bani-Pajni, E. (1989). Smisao i znaenje Hermesove objave. Zagreb: Globus.

    Bani-Pajni, E. (1996). Filozofija renesanse. Zagreb: kolska knjiga.

    Beker, M. (1997). Kratka povijest antike retorike s odabranim ulomcima iz antikih tekstova. Zagreb: ArTresor naklada.

    Biti, V. (1981). Bajka i predaja. Zagreb: SNL.

    Cegala, D. J., Savage, G. T., Brunner, C. C., Conrad, A. B. (1982). An Elaboration of the Meaning of Interaction Involvement: Toward the Development of a Theoretical Concept. Communication Monographs, 49, 229-248.

    Chaytor, H. J. (1945). From Script to Print. Cambridge: Heffer and Sons.

    Curtius, E. R. (1998). Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed.

    istov, K. V. (1975). Specifika folklora v svete teorii informacii. Tipologieskie issledovanija po folkloru, 26-43. Moskva.

    Girardi-Karulin, M. (1988). Filozofska misao Frane Petria. Zagreb: Odjel za povijest filozofije Instituta za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu.

    Girardi-Karulin, M. (1996). Giovanni Pico della Mirandola. U: E. Bani-Pajni, Filozofija renesanse, Zagreb: kolska knjiga, 189-203.

    Gortan, V., Vratovi, V. (1969). Hrvatski latinisti Croatici auctores qui Latine scripserunt I - Iz latiniteta 9-14. stoljea, pisci 15. i 16. stoljea PSHK 2. Zagreb: Zora

    Grassi, E. (1983). Pripada li Frane Petri specifinoj humanistikoj tradiciji? U: F. Petri, Deset dijaloga o retorici, Pula-Rijeka, 287-306.

    Havelock, E. (1986). The Muse Learns to Write. Reflections on Orality and Literacy from Antiquity to Present. New Haven i London. (1991). Muza ui pisati. Novi Sad.

    Luria, A. (1968). The Mind of a Mnemonist. New York: Basic Books.

    Luria, A. (1976). Cognitive Development: Its Cultural and Social Foundations. Cambridge, MA i London: Harvard University Press.

    McLuhan, M. (1964). Understanding Media: the Extensions of Man. Toronto. (1971). Poznavanje optila, ovekovih produetaka. Beograd: Prosveta.

    McLuhan, M. (1973). Gutenbergova galaksija: nastajanje tipografskog ovjeka. Beograd: Nolit.

    Panizza, L. (1996). The Quattrocento. U: P. Brand i L. Pertile (ur.), The Cambridge History of Italian Literature, Cambridge: Cambridge University Press, 131-177.

  • Retorika Frane Petria: dijaloka forma i pristup govornikom umijeu

    91

    Petri, F. (1979). Nova sveopa filozofija (Nova de universis philosophia). Prijevod s latinskog T. Ladan, S. Hrka. Zagreb: Sveuilina naklada Liber.

    Petri, F. (1980). Deset dijaloga o povijesti. Pula-Rijeka. (Predgovor: Franjo Zenko).

    Petri, F. (1983). Deset dijaloga o retorici. Pula-Rijeka.

    Reardon, Kathleen K. (1998). Interpersonalna komunikacija : Gdje se misli susreu. Zagreb: Alinea.

    Richardson, B. (1996). The Cinquecento: Prose. U: P. Brand i L. Pertile (ur.), The Cambridge History of Italian Literature, Cambridge: Cambridge University Press, 181-232.

    Schiffler, Lj. (1999). Petrievo tumaenje pjesnikog i filozofijskog govora. U Dani Frane Petria (6; 1997; Cres), Zbornik radova VI. meunarodnog filozofskog simpozija Dani Frane Petria, Cres 13.-17. srpnja 1997. (gl. ur. Lj. Schiffler), Zagreb-Cres: Hrvatsko filozofsko drutvo-Grad Cres, 383-396.

    Szelak, Th. A. (2000). itati Platona i dva eseja o jedinstvu Platonove filozofije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

  • 92

    Estela Banov-Depope

    Faculty of Philosophy, Rijeka, Croatia

    [email protected]

    Frane Petris Dialogues on rhetoric

    Summary

    Versatile humanistic philosopher Frane Petri wrote a study under the title Dialogues on rhetoric. From some of the data expressed in confessional form there, it can be concluded that Petri decided to write Dialogues motivated by his personal aspirations to become an orator and by his own study of old and contemporary rhetorical scriptures in the reception of which, however, he maintained critical distance.

    Petris knowledge of original Platos works written in Greek and his intention to follow cultural trends of his own time which were turned back to the ancient roots of humanistic disciplines, directed him to the election of rhetorical stream which followed Platos teaching, which he exposed in several papers in the dialogue form. This is the second stream in theoretical dichotomy between apprehension of rhetoric as an art of convincing (generating esthetical orientation in the rhetorical tradition) and understanding it as an instrument of social influence which primarily has to follow ethical criteria.

    Expression of scientific hypotheses in the form of dialogue is a stylistic convention that improves communicative potentials of scientific discourse. This stylistic convention in a written discourse which Petri took over from Plato generates from an earlier ancient philosophical practice oral formation of ideas through direct personal contact with the collocutor, found in Socrates philosophical maieutics.

    Key words: Petri, Frane

    rhetoric, history of rhetoric, maieutics