U stilu starih revolucionara Zoran Restović izmišlja žrtve u jasenovačkom logoru

Kopirajući metode starih kadrova Agitpropa (brijača, kovača, bravara, krznara), koji su u ono vrijeme polugladnim i gladnim ljudima pričali bajke o komunizmu, šibenski lumen Zoran Restović, nakon više od 50 godina od vremena kada su drugovi odlazili od kuće do kuće provodeći popis Saveznog zavoda za statistiku, otkriva ono što njima nikako nije uspjelo: broj od 148 Šibenčana, stradalih u Jasenovcu

Piše: mr. sc. Eugen Roca

Zoran Restović, u stilu starih kadrova iz Agitpropa školovanih za brijače, postolare i dimnjačare, koji su uvijek pametovali o budućem razvoju čovječanstva, ekonomskoj bazi društva, jedinstvu suprotnosti, prijelazu kvantitete u kvalitetu, pokušao je učiniti cirkus na predstavljanju knjige Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ u Šibeniku 29. studenoga 2018. godine. Kada to nije uspio, nestao je sa svitom, a već za koju minutu, točnije u 19.21 sati, svoju kavansku revolucionarnu djelatnost dao je na uvid javnosti na šibenskom portalu Šibenik.in.

Svoje je pametovanje zatim iznio u Slobodnoj Dalmaciji novinarki Davorki Blažević, u članku pod naslovom „Prekinuo sam Vukićevu promociju zbog 148 Šibenčana pobijenih u Jasenovcu“1. „I tako zahvaljujući Zoranu Restoviću“, piše novinarka Blažević koja je mogla iz svoje sobe na internetu provjeriti i otkloniti najveće Restovićeve bedastoće, „došli smo do podataka o broju žrtava Jasenovca s područja bivše općine Šibenik“. Spominjalo se njih 28 pa sve do 148 koji kao da su rođeni u Šibeniku. Kako je Restović samo došao do tog broja? U to vrijeme još nije bio razvijen turizam da šibenski lumen može sebi tu uračunati i turiste koji ljetuju u Šibeniku.

Netočni podaci o mjestu i vremenu stradanjaKakva je to začuđujuća preciznost za čelnika Agitpropa koji sam nije u stanju iz knjige

SUBNOR-a koju citira za osobu koju navodi u članku razlikovati da je „Juričev-Martinčev Marko Pipić, Tome, rođen u Vodicama 1898. god., ugostiteljski radnik, Hrvat“, kako piše na 141. stranici zbornika „Žrtvama do pobjede i slobode“, ustvari ista osoba kao i „Juričev Marko-Pipić Tome, rođ. 1898. u Vodicama, ugostiteljski radnik, Hrvat“, što piše na stranici 142. iste knjige.

Tekstovi se nešto razlikuju jedan od drugoga u opisu, ali radi se o istoj osobi. Dakle, čelnik šibenskog Agitpropa ne primjećuje u zborniku koji citira da je na stranicama koje su jedna uz drugu, ista osoba unesena dva puta kao žrtva pod inačicama i s nadimkom prezimena. Eto, po takvom lumenu bi konačno javnost trebala biti upoznata s ukupno 148 Šibenčana - jasenovačkih žrtava.

Od sedam Šibenčana koje Restović poimenice navodi: Mate Čače, Ćiro Dunkić, dr. Branko Kurajica, Mirko Ninić, Rade Mrša, Marko Juričev i Petra Grgas, niti za jednoga od njih podaci o vremenu i načinu stradavanja koje navodi Restović nisu točni. Mate Čače član 1 Slobodna Dalmacija, 10. prosinca 2018., str. 8 i 9

1

KPJ, osuđivan i zatvaran u Kraljevini Jugoslaviji, nije bio zatočen u Jasenovcu, već u Lepoglavi. Mirko Ninić, suradnik partizana, zatočenik Jasenovca, prema potvrdi komunističke komisije izdanoj njegovoj supruzi Mariji 1946. godine, stradao je 25. travnja 1944. u logoru Jasenovac „od bombardovanja“. Da bi potom isti Mirko Ninić osam mjeseci nakon stradavanja bio pušten iz logora Jasenovac u skupnom otpustu, za Božić 1944. godine.

Dr. Branko Kurajica, liječnik u logorskoj bolnici po zapisniku Anketne komisije zadnjih nekoliko dana logora i evakuacije bolesnika u Sunju, odveden je u vagonu vlaka zajedno s dr. Ladislavom Polakom i Karlom Levijem.

Petra Grgas nije ni bila u Jasenovcu, a po presudi komunističkog Vojnog suda Komande grada Zagreba broj br.15/45/10 za njeno umorstvo dana 8. aprila 1945., u njezinom stanu, Zagreb, IV Ravnice br.12, osuđena je počiniteljica na smrt strijeljanjem. Ta je presuda izvršena dan kasnije.

Lupnuo, blebnuo i ostao živZa Radu Mršu, časnika u zrakoplovnoj dojavnoj sati, Oznini obavještajci u spiskovima

navo-de da se kao časnik zrakoplovstva nalazi u zatvoru u Savskoj cesti, navode pronevjeru od 500.000 kuna i da je ustaški agent. I on i njegov brat. Od navedenih osoba koji se spominju da su stradali u Jasenovcu, u indeksu zatočenika, tzv. indeksu paketarnice navedeni su samo Rade Mrša, Marko Juričev Pipić i Mirko Ninić. Od svih podataka o njihovom stradavanju u zborniku SUBNOR-a, jedino su pouzdani podaci o identitetu, prezime i ime, ime oca i godina rođenja, dok se sve u vezi dolaska, boravka i smrti u Jasenovcu svodi na djelomično pouzdane ili potpuno nepouzdane glasine.

Treba se pitati kako je uopće šibenski lumen došao do broja od 28 do 148 Šibenčana? Izmislio, lupnuo, blebnuo i ostao živ. Izmišlja, kao što su činili njegovi ideološki prethodnici u Kraljevini Jugoslaviji i Titovoj Jugoslaviji.

Ili kao stari lažljivci iz vodstava republičkih i saveznog SUBNOR-a koji su se busali u prsa „čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka“, a za vrijeme svoje diktature stvorili su toliku mržnju među narodima, da se afričke kolonije nisu tako krvavo raspale kao država koja je bila njihovih ruku djelo.

Kao da čelnik šibenskih tzv. antifašista Restović dakle kopira metode starih kadrova Agitpropa (brijača, kovača, bravara, krznara) koji su u ono vrijeme polugladnim i gladnim ljudima pričali na kružocima bajke o komunizmu. Kako u Rusiji udarnici jedu sa zlatnom žlicom koju im osobno daruje Staljin. Kad bi se u Vodicama, koje su tada figurirale kao „Mala Moskva“, ujesen ubio prasac i za rodbinu koja je pomagala pekla bržola, aktivisti su se javili: „Kod nas u Rusiji ne jede se bržola, u Rusiji se peku tuke koje se umetnu u utrobu prasca, peku se na ražnju, pa kad se sve dobro ispeče, onda se pečeni prasac baca kao otpad, a jedu se tuke odličnog okusa.“

U vodičkom zaseoku zvanom Dulcin komunistički kružok širio je varijantu da se u prasca stavljaju kokoši, pa se sve zajedno peče na ražnju, da kokoši dobiju dobar smok, a zatim se jedu sa-mo pečene kokoši, a prasac se baca jer radni narod u Rusiji ne jede pečenog prasca na ražnju.

Vonj pečenih tuka iz RusijeKada bi aktivisti težaci išli raditi u karoci na svoja polja u unutrašnjost, u Vlase, čim bi

prešli Stipan-zlat ili Vlake i došli u ravnicu prema Bukovici, počeli bi istezati vratove i vonjati ariju, „Ćutiš li kako mrliši, to iz Rusije dolazi vonj pečenih tuka!“

Ili kako će iz Rusije avionima radnom narodu biti prevezene gotove kuće za stanovanje. Avioni samo spuste gotove kuće gdje treba, da radni narod može stanovati.

Takve danas smiješne priče i bedastoće, ipak su dale svoje revolucionarne rezultate. I to upravo potvrđuje navedeni zbornik „Žrtvama do pobjede i slobode“. Tako piše da „broj

2

poginulih boraca, žrtava fašističkog terora i žrtava rata iznosi 4572 osobe. Od toga su 3023 lica poginula u borbi, a 1123 su žrtve fašističkog terora od kojih su 729 strijeljana u raznim pogromima i 426 su žrtve rata. I dalje, da je u najslavnijim epopejama na Neretvi i Sutjesci sudjelovalo preko 900 boraca sa šibenskog područja od kojih je na Neretvi poginulo 138, a na Sutjesci 551 borac“.2

Revolucionari tako pišu za svako naselje u bivšoj općini pa za Pirovac stoji: „U toku rata je poginulo 60 boraca, a 14 rodoljuba palo je kao žrtve fašističkog terora i još je bilo deset žrtava rata. Konačna bilanca rječito govori da je ovo ustaničko mjesto časno izvršilo svoj dug prema Partiji i domovini“.3

Komunističke partije u Europi jednako su obožavale Staljina kao i komunisti u Jugoslaviji, ali nisu napadale okupatora kad je bio najjači nego kad je bio najslabiji i kad se povlačio. KPJ je avanturistički ušla u ustanak kad su okupatori bili najjači, bez obzira na posljedice i višestruke odmazde nad narodom. A kad su Nijemci krajem 1944. i u 1945. god. bili u povlačenju iz Grčke, Titova vojska opremljena od Saveznika nije se trudila da im u povlačenju naškodi - imala je važnijega posla u eliminiranju konkurencije svoje buduće vlasti. Nijemci, kako su došli, tako će i otići.

Selo Vodice u ratu i revoluciji imalo je oko 300 podobnih od drugova popisanih žrtava, oko 50 nepopisanih nepodobnih i preko 20 nepopisanih žrtva rata. Selo Zaton imalo je preko 210 popisanih podobnih žrtava.

Po istoj metodologiji toliki broj žrtava revolucije koliko su imali dva sela Vodice i Zaton, imale su dvije srednjobosanske općine zajedno, općine Kotor Varoš i Skender Vakuf.4

Revolucionar iz dinastije Živković na znanstvenom skupu navodi „da treba više naglasiti ulogu KP u revoluciji. Gdje su bile jake partijske organizacije, kao npr. u Zatonu, Vodicama i na Ižu, koje su imale veliki utjecaj u narodu i pripremale ga za ustanak, uspjeh NOB-a bio je velik“. Navodi primjer svog mjesta Zatona gdje je od 1600 stanovnika, poginulo 280 ljudi, ali ima 100 oficira JNA i 22 još živa nosioca spomenice 1941. „To je odraz partijskog rada koji se nastavlja u kontinuitetu od 1930. godine“.5

Revolucionari dalje citiraju riječi druga Tita o junaštvu pionira: „Kada bez mobilizacije dobrovoljno djeca od dvanaest, četrnaest, petnaest i šesnaest godina idu u borbu znajući da će u njoj poginuti - onda je to više nego dug prema domovini, onda je to nadčovječanski heroizam mladih ljudi koji žrtvuju sebe, iako još nisu pravo ni stupili u život da bi buduća generacija bila srećna.«6

I tako revolucionari prodaju svoju maglu. Svatko normalan, tko ima oči, malo soli u glavi i nije zločest, kad uspoređuje spomenike po šibenskim mjestima pa u Zatonu vidi spomenik od preko dvije stotine stradalih u ratu i revoluciji od 1941. do 1945. god. i pokraj njega drugi spomenik od četiri stradala u oslobodilačkom Domovinskom ratu 1991.-1995., vidi i sam o kolikoj se razlici radi. Isto tako u Vodicama kad gleda spomenike slične onima u Zatonu, lako prozre ovakove revolucionarne magle. I to važi za svako i najmanje mjesto u bivšoj šibenskoj općini.

I nije istinita parola proizašla najvjerojatnije od krugova revolucionara po kojoj „Revolucija jede svoje djecu“. Baš obratno, revolucija jede tuđu djecu, ali pojede i dio svojih apostola iluzionista.

2 Zbornik, Žrtvama do pobjede i slobode, str. 8., taj broj iznosi oko tri četvrtine broja žrtava istog rata na Kosovu, a koje su popisane kao podobne i po istoj metodologiji.3 Spomenici revolucije, Općinski odbor SUBNOR-a, Šibenik 1980., str. 274. 4 Opštine Kotor-Varoš i Skender Vakuf u NOB-u: 1941.-1945., str 289, obje općine imale su ukupno 311 poginulih boraca i 224 žrtava.5 Zbornik IHRP za Dalmaciju, Knjiga 4, „Sjeverna Dalmacija u NOB“, urednik Miroslav Ćurin, Split 1978. posvećeno Savezu komunista Jugoslavije, najsnažnijem revolucionarnom subjektu naše historije, str. 990.6 J. B. Tito: Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941-1944. II izdanje, Beograd, 1945, citirano prema „Trogirski kraj u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945., IHRP za Dalmaciju, Split 1984. str 876.

3

Kako je dakle Restović došao do broja od 148 Šibenčana navodno ubijenih u Jasenovcu?

To je izmislio kako su izmišljali i stari revolucionari.Zaludu je što su u Titovoj Jugoslaviji odmah poslije rata, dok su saznanja bila svježa,

od 1945. godine do popisa u organizaciji SUBNOR-a iz 1950. godine, drugovi u zemaljskim, okružnim, gradskim, općinskim i mjesnim komisijama tri puta popisivali po komunistima podobne žrtve rata i fašističkog terora. Svi ti poimenični popisi nisu objavljivani jer su pokazivali mnogo manji broj od deklariranih 1,700.000 žrtava rata. Četvrti put taj je popis po metodologiji popisa stanovništva proveo Savezni zavod za statistiku 1964. godine. I taj su popis drugovi komunisti stavili pod embargo, ali je nakon raspada Jugoslavije postao dostupan i danas se može pregledavati na stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu.

Taj četvrti popis sadrži za Hrvatsku oko četvrtinu popisanih žrtava više nego što ih navodi prethodni popis SUBNOR-a proveden 1950. godine, pa se može čovjek pitati kako su se te žrtve stvorile. Sve te komisije i deseci tisuća popisivača koji su to radili, slagali, obrađivali, sve to kao da nije ništa ni urađeno ni utvrđeno prema Zoranu Restoviću, čelniku šibenskog Agitpropa.

Šibenski lumen nakon više od 50 godina od vremena kada su drugovi odlazili od kuće do kuće provodeći popis Saveznog zavoda za statistiku, kada su službeni popisivači i sve organizacije SUBNOR-a u Šibeniku to provodile, iz svoga nebeskog ranga otkriva ono što njima nikako nije uspjelo. Broj od 148 rođenih Šibenčana, stradalih u Jasenovcu.

A što su to i koga su sve te 1964. godine popisivači u šibenskoj općini popisali?Kao što je napisano, nakon što je više od 50 godina držano u tajnosti, za vrijeme

Titove Jugoslavije, Miloševićeve Jugoslavije, Savezne države Srbije i Crne Gore i države Republike Srbije, dakle u vremenu kad gotovo više i nema živih osoba koje bi osobno dobro poznavale popisane žrtve, osim onih koje su iz njihove vlastite porodice, taj je popis postao dostupan. Ili taj popis ili neke njegove inačice koje su obrađene za vladavine Slobodana Miloševića, stoga treba biti oprezan u pouzdanost takvih obrada.

Kada se navršilo i ispunilo vrijeme jugoslavenskog muljanja, taj popis se sada može pregledavati na stranici Muzeja žrtava genocida, ali sada su gotovo svi mrtvi ljudi koji su popisane žrtve poznavali i koji bi nešto više mogli znati o njima, gdje su bili i kako su završili.

S popisom žrtava logora Jasenovac koji je Savezni zavod za statistiku sastavio kao poseban separat, došlo je do neočekivanih zgoda. Jedan je taj separat ili kopija, vjerojatno preko nekoga istinoljubivog Srbina, nekako prispio u Bošnjački institut Zürich-Sarajevo te je taj popis objavljen 1998. godine pod naslovom „Jasenovac - žrtve rata prema podacima statističkog zavoda Jugoslavije“. Reprint su pripremili Meho Visočak i Bejdo Sobica. Prema tom popisu, a prema izjavama anketiranih, u logorima Jasenovac i Stara Gradiška je navodno stradalo nešto manje od 60 tisuća osoba, od toga nešto manje od 35 tisuća iz Hrvatske i nešto manje od 25 tisuća iz Bosne i Hercegovine i drugih krajeva.

Duplikati u knjizi Bošnjačkog institutaNa stranicama te knjige, koju je tiskao Bošnjački institut navedene su žrtve bivše

šibenske općine koje se vode kao stradale u Jasenovcu i Staroj Gradiški, poimenično prema naseljima, a brojčano kako slijedi: Jadratovac – 3, Pirovac – 2, Prvić Luka – 2, Rogoznica – 1, Sapina Doca – 8, Skradin – 1, Šibenik – 8, Tisno – 1, Vodice –7 i Zaton – 4 osobe. Sveukupno s područja bivše općine Šibenik 38 osoba koje se prema izjavama rodbine, drugova iz mjesnih zajednica, drugova iz SUBNOR-a, poznanika, a i koje se zbog grešaka u obradi toga popisa, vode kao stradale u ustaškim logorima Jasenovac i Stara Gradiška.

Međutim, u tom popisu ima slučajeva da se jedna osoba pod istim ili sličnim osobnim podacima vodi dvostruko ili trostruko. Tako se za mjesto Zaton navodi: Mrša (Ivan) Rade,

4

rođen 1914. Hrvat, s identifikacijskim brojem popisnice, Mrša (Ivan) Rade, rođen 1913. Hrvat, s različitim brojem popisnice, i Mrša (Ive) Rade, rođen 1914. Hrvat, također s različitim brojem popisnice. Dakle tri puta se navodi ista osoba.

Na spomeniku u Zatonu navedena je samo jedna osoba Mrša Rade, kao i samo jedan Mrša Rade sin Ivana u Zborniku SUBNOR-a Šibenik. Za mjesto Vodice u popisu Bošnjačkog instituta dvaput se navodi ista osoba Markoč (Frane) Draž, rođ. 1910. ubijen 1944. i Markoč (Franjo) Dražislav, rođ. 1910. ubijen 1945. godine.7

Za mjesto Sapina Doca u zaleđu Primoštena navodi se pet osoba prezimena Jačimović, po nacionalnosti Srbi i tri prezimena Milašević, po nacionalnosti Srbi, čija prezimena nisu poznata u tom i drugim naseljima. Gotovo je nevjerojatno da su oni u tri poslijeratna popisa do 1950. god. šibenskim popisivačima promakli jer su to stradale osobe koje su drugovi smatrali svojima podobnim žrtvama. Radi se o grešci u lokaciji jer prema Leksiku prezimena u SR Hrvatskoj prema popisu 1948. godine ista prezimena postoje u naselju Sapna, kotar Slavonska Požega. Osim njih i još neka prezimena nisu uopće šibenska8.

Ni jedan veliki popis na svijetu nikad nije potpuno točan. Za mjesta Vodice i Zaton u ovom popisu nije naveden Jerko Mihić– Šuco, koji se spominje kao zatočenik logora Stara Gradiška, kako su u sjećanjima pisali revolucionari. Ne spominje se i Mihovil Martinović iz Zatona za kojeg SUBNOR iz Šibenika piše da je streljan 1941. god. u Zagrebu na Savskoj cesti, a zagrebačke knjige da je ubijen u Jasenovcu u 6. srpnja 1942. godine, dok taj podatak od SUBNOR-a Šibenik JUSP Jasenovac uopće ne navodi jer im ne odgovara da je on stradao u Zagrebu.

U knjizi Đorđa Mihovilovića i Jelke Smreke „Jasenovac - žrtva je pojedinac“, u tabeli po općinama navedena je s područja bivše šibenske općine 31 stradala osoba9. Nikola Banić u Hrvatskom tjedniku u osvrtu na Restovićev agitpropovski nastup u Šibeniku, koristeći postojeće digitalne inačice komunističkog popisa iz 1964. godine navodi 22 osobe od kojih se za neke navode i druga mjesta stradanja a ne Jasenovac.10

Tako bismo se nekako približili jednoj od brojki koju spominje Restović, ali koja je manja od navodno 28 osoba koje navodi u Slobodnoj Dalmaciji.

Žrtve, nepodobne za komunisteKao naturalizirani Šibenčanin Zoran Restović bi mogao znati da je u Šibeniku još u

1944. godini, dok se nije preselila u Zagreb, radila Komisija ZAVNOH-a za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Iz Šibenika je bilo više članova te komisije: Vice Baranović, Božo Dulibić i drugi. Mogao bi i znati i gdje su neki od njih stanovali. Tako Komisija dostavlja Predsjedništvu ZAVNOH-a, Personalnom uredu, popis namještenika i to: 1./ Pukovnik Biočić Frane stanuje na Poljani kod podstanara Dr Rizmonda, I. sprat, 2./ Dr. Polak Milan stanuje kod Picule Joze, Težačka br. 12, 3.i 4./ Dr. Ilija Jakovljević i Zora I. stanuju u kući Marka Protege, Težačka 127 II. kat, 5./ Dr. Štokić Ante stanuje u kući Andrije Lučića, Težačka ulica, 6./ Simo Maćešić stanuje u kući Bralić Josipa, Težačka br.116., 8./ Ilija Tatalović stanuje u kući vlasnice Brkić Stošije Put Uboškog doma, 9./ Dr. Singer Lav stanuje u kući vlasnika Vučić Mile Ul. Kalelarga br. 125., 10./ Bojana Čizmić stanuje u kući Zorke Karađole.

7 „Jasenovac – žrtve rata prema podacima statističkog zavoda Jugoslavije“, reprint pripremili Meho Visočak i Bejdo Sobica, str. 937 i 938. U knjigama zagrebačkih revolucionara Markoč Dražislav se ne vodi da je stradao u Jasenovcu. Za njega piše „Odveden u zatvor odakle se više nije vratio.“ Kako taj navod ruši koncepciju onih koji upravljaju u JUSP Jasenovac, taj se navod za njega ne spominje u izvorima, kao ni što se ne spominju izvori iz Dotrščine koji se odnose za Martinović Mihovila iz Zatona.8 Leksik prezimena Socijalističke republike Hrvatske, Institut za jezik, Zagreb 1976., str. 248 i str. 429. 9 „Jasenovac - žrtva je pojedinac“, tiskano 2007., str. 35.10 Hrvatski tjednik od 20. prosinca 2018., str. 38.

5

Ta komisija je popisivala komunistima podobne žrtve fašizma, zajedno s područnim okružnim, gradskim, općinskim i mjesnim komisijama, čiji su popisi ispisivani na posebno tiskanim formularima. U Šibeniku je, osim ove Komisije za utvrđivanje žrtava rata postojala i kotarska, općinska, mjesna i gradska komisija za utvrđivane ratne štete koje su za podatke „Lišenje života ili nestanak osobe“, obrazac broj 6., također imale tiskane drugačije formulare s najpotpunijim podacima od svih takovih formulara.

Svjesno iskrivljavanje činjenicaU Šibeniku je SUBNOR 1950. godine vršio popis komunistima podobnih žrtava rata,

boraca i žrtava fašističkog terora, a koja je za svaku žrtvu imala tiskane vlastite, drugačije formulare. S popisom iz 1964. godine to su dakle četiri različita popisivanja za žrtve fašističkog terora na četiri različitih formulara koje, izgleda, Restović nije nikada ni vidio. Nešto od njihovih arhiva mogu se naći u Šibeniku ako Restovića uopće zanimaju takve stvari iz povijesti NOB-a u Šibeniku, jer je on u vezi sa zanimanjem za pare u zamjenu za prodaju magle, do sada pokazao veliku umješnost.

„Koristili smo podatke iz knjige 'Žrtvama do pobjede i slobode'“, i to jedino može biti točno od svega što je šibenska perjanica naveo. Ostalo je dvojbeno: i državni arhiv, i obiteljski arhiv, i podaci Zemaljske komisije „koji su se dopunjavali talijanskom arhivom, i nešto dostupnom ustaškom arhivom.

Nije čudno da Zbornik SUBNOR-a nije doživio većih i ozbiljnih dopuna, jer tko bi se u tadašnjoj Jugoslaviji od boraca ili građana usudio SUBNOR-u osporavati podatke iz knjige. Dalje, šibenska perjanica navodi da se minimalni ispravci odnose isključivo na mjesto prebivališta.

Tko je prošao kratki kurs SKP(b), izučavan na višim partijskim tečajevima, zna da ni jedan Lenjinov drug i revolucionar iz vodstva Oktobarske revolucije 1917., nije preživio unutarpartijsku borbu sa Staljinom. Pa zar bi sastavljanje zbornika „Žrtvama do pobjede“ bilo imuno od te boljševičke metode vladanja i kontroliranja povijesti.

U svakoj takvoj knjizi može doći i dolazi do nehotičnih grešaka, ali ovdje nije riječ o nehotičnim greškama nego o svjesnom iskrivljivanju činjenica i pisanju povijesti po željama tada živuće partijske elite. U knjizi se ni jednom ne navodi da je neki partizan likvidiran od strane partijske elite ili po odlukama kotarskih i okružnih komiteta KPJ. Nema trockista, petkovaca, anarhista, a to po metodi radikalno odstupa od linije Kratkog kursa SKP(b).

Odvedeni u partizane i strijeljaniZadnjih 10-15 godina izašlo je nekoliko knjiga u kojima se spominju osobe sa

šibenskog područja i u kojima se za iste osobe nalaze drugačiji podaci. Jedan dio osoba iz zbornika „Žrtvama do pobjede“, pogotovo iz šibenskog zaleđa, vodi se u knjizi fra Petra Bezine o žrtvama rata franjevačke provincije Presvetog otkupitelja. Tu se navodi da su ti isti ljudi bili prisilno odvedeni u partizane i strijeljani.11

Također se na šibensko područje odnose knjige Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, pod nazivima „Partizanski i komunistički zločini i represija 1944-1946. - dokumenti“, te je takva knjiga za područje Dalmacije, izdana 2011. godine. Da su živući aktivisti SUBNOR-a gledali te knjige, koje kao znanstvene knjige imaju indekse imena, vidjeli bi da su neke osobe koje se vode u Zborniku kao pali borci, u stvari likvidirane od strane Ozne.

11 Dr. Fra Petar Bezina, Župljani župa povjerenih franjevačkoj provinciji Presvetog otkupitelja, žrtve rata 1941-1945. 1990-1995., Split, 2003. Za Čista Velika, br. 14. Škarić Marko Josin, r. 1913. na silu odveden u partizane i strijeljan u Pljevlju 1944., br. 18. Šunjerga Nikola Josin, rođen 1921. prisilno odveden u partizane i ubijen kraj Skradina 1944., str. 832.

6

U Zborniku SUBNOR-a sakrosantno se navodi: „pristupio je revolucionarnoj omladini u selu i postao član SKOJ-a“, „prije rata opredijelio se za napredni radnički pokret“, „bio je veoma aktivan pripadnik naprednog radničkog pokreta“, „veoma mlad se uključio u revolucionarni radnički pokret i aktivno učestvovao u radu Ursovih sindikata.“ Ti navodi mogli bi biti razdjelnica od onih drugih koji su prisilno mobilizirani 1943., 1944. i 1945., i stradali u partizanskim jedinicama.

Juriši mimo logikeU Zborniku SUBNOR-a Šibenik za poginule borce Grubelić Grge Krste,12 rođen 1922.

godine u Tribunju, Perkov Frane Joso, rođen 1919. i Stipaničev Ive Vjekoslav, rođen 1923. god., Lasan Tihomil Vickov, Roca Martin, Vicka13, Suša Ante14, Šprljan Martin Grmilo, Markov iz Vodica15, Marin Ive iz Betine16, i druge, navodi se da su poginuli ili poginuli u borbi. A zapravo je navedene partizane likvidirala partijska elita. Iz svakog sela partijska elita likvidirala je ponekog ili više partizana jer nije bio ili nisu bili na liniji koju su odredili lokalni moćnici, obožavatelji i klanjatelji Velikom Staljinu. Kako je tek s ustašama, četnicima, domobranima i legionarima koji su preživjeli zarobljavanje pa bili mobilizirani. Ili s prisilno mobiliziranim i stavljenim u prve redove u „Udarnim jedinicama“, u suludim vojnim operacija oko Knina, Katarine i Srijemskog fronta.

Pravovjerni poltroni vodstva KPJ, makar im je stručna vojna sposobnost bila na razini zapovijedanja četom, vodili su bataljone, brigade, divizije i korpuse. O borbama na Srijemskom frontu i njenim posljedicama u srpskoj historiografiji vodile su se velike debate. O Kninskoj operaciji 1944. godine kasnije je i od samih drugova sudionika upućeno na dvojbenost takvo vođenje operacije.

Suprotno od svake logike, po planovima takvih partijski podobnih komandanata, partizanske jedinice su frontalno napadale po najjače utvrđenim i uređenim pravcima i ostvarili stotinjak puta više gubitaka života i žrtava u svojim jedinicama, nego što je bilo žrtava prilikom osvajanja Knina u operaciji Oluja 1995. godine.

Samo potpune neznalice mogu uspoređivati operativnu važnost koju je za njemačku vojsku imao prostor Dalmacije u jesen 1944. godine s operativnim prostorom Slavonije i komunikacije Zagreb-Beograd i Beograd-Solun. Važnost Dalmacije za Nijemce nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji i otklanjanja mogućnosti takvog iskrcavanja u Dalmaciji, u poziciji izvlačenja vojske iz Grčke, bila je upravo tolika da su Dalmaciju - prepustili partizanima.

12 Zbornik Tribunj u NOB, izdavač Komisija saveza boraca Tribunj, Zagreb, 1979. Za Grubelić Krstu navodi se „U NOV stupio je pocetkom lipnja 1942.godine. U Bataljonu je ostao do polovine srpnja 1942. godine, tada se dogovorio s drugovima Vjekoslavom Stipanicevim i Jozom Perkovim o povratku natrag na teren Tribunja- Vodica i da tamo nastave borbu. Sektorski komitet na svojim sastancima ocijenio je njihov povratak kao neodgovoran i nedozvoljen. Na osnovu takve ocjene donesena je odluka da se sva trojica kazne najstrožim kaznama - kaznom pogubljenja. I tako je 15. srpnja 1942. godine izgubio svoj život drug Krste Grubelic... On je ostao vjeran svojoj omladinskoj organizaciji i NOB-u do posljednjeg momenta svog Života,, str 244, a za Perkov Josu Franina: “I pored svega toga drug Jozo je ostao vjeran svojoj Partiji, NOB-i i svom narodu.“13 Roca Martin Vicka, r. 1914., Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti, Dalmacija, dok. Br. 285, str. 873.U vezi s navedenim za Slovenca Franca Otokara piše: „Zato je Odjeljenje zaštite naroda odlučilo da ga se 'zgodnim načinom' likvidira. Premješten je u 1. dalmatinsku brigadu, gdje više nije imao nikakva utjecaja, i zatim 'likvidiran za vrijeme borbe'“. D. Gizdić, Dalmacija 1944.-1945., 689, citirano po Nikica Barić „Ustaše na Jadranu“, Zagreb, 2012., 76214 Suša Ante pok Nikole r. 1920, isto kao gore , str. 853 15 Vitomir Gradiška, Primorska četa, Šibenik 1969, str. 26016 J. Jurčević, K. Ivanda; Ustrojavanje Jugoslavenskih komunističkih vojnih sudova tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, Društvena istraživanja, Zagreb, 2006., broj 4-5, str. 893

7

Ante Pavelić koji je mjesec dana po dolasku iz Italije u Zagreb, kada nije imao ni vojsku ni policiju, i kad mu se južno od njemačko-talijanske demarkacione linije, u talijanskoj okupacijskoj zoni, nalazilo desetak talijanskih divizija, Rimskim je ugovorima manji dio Dalmacije ustupio Mussoliniju. Pri kapitulaciji Italije to je poništio i vratio kao novooslobođene krajeve. Potom godinu dana kasnije, poslušan planovima Hitlerovih generala, prepušta Titovoj vojsci cijelu Dalmaciju kao dio svoje države, osim područja Knina na kojem su Nijemci planirali stvoriti obrambeni zid prema unutrašnjosti.

Desetljećima razvikane pobjede o oslobađanju dalmatinskih gradova Šibenika, Splita i drugih gradova Dalmacije su ustvari zaposjedanje prostora koji je protivnik vojno napustio.

Jugoslavenska mantraAli da se vratimo knjizi SUBNOR-a koju spominje šibenska perjanica i u kojoj je

navodno sve točno osim ponegdje mjesta prebivališta: Zagreb ili Šibenik.Tko je doživio punoljetnost u Jugoslaviji, ulivena mu je u glavu jugoslavenska mantra

da su ustaše radili zločine, a četnici pokolje. Ali ipak izgleda malo čudno i neobično da vojnici regularne njemačke, ne SS jedinice, već regularne 264. divizije, u Čistoj Maloj, 1944. godine ubijaju četvero male djece, dakle arijevske djece, kako je o tome napisano u SUBNOR-ovom zborniku.

Troje djece Branka Manojlovića, i to Maru rođ. 1937., Ružicu rođ. 1935., Stanu rođ. 1939. te Nadu Manojlović, kći Dušana, r. 1940.god., ubili su njemački fašisti.17 Međutim, ta laž SUBNOR-a osvijetljena je depešom Okružnog NO Šibenik, Upravni odjel, Br. 9326/45 od 8. kolovoza 1945., koji dostavlja izvještaj Oblasnom NO Dalmacije, u kojem stoji: „Dana 29. VII. 1945., Okružni NO Šibenik, prema telefonskoj obavijesti primljenoj iz Čiste Male uslijed eksplozije bombe za bacač poginule su 4 osobe, a 8 teže ranjeno. Eksplozija je nastala uslijed toga, što je sada pok. Stelja Zorka udarala kamenom u bombu, koju je njezin muž Stojan donio kući, a koja je pronađena u jednom poljskom suhozidu.“

U popisu Saveznog zavoda za statistiku iz 1964., kako se može vidjeti na stranici Muzeja žrtava genocida u Beogradu, te se žrtve vode kao civili stradale 1945. god., a u Zborniku SUBNOR-a Šibenik navedeno četvero djece su žrtve njemačkih fašista, kao i stradala Zorka Stelja. Za njih piše da su ubijeni godinu dana ranije, tj. da su ubijeni 1944. god. u svom selu od njemačkih fašista.18

Kaže šibenska perjanica, „podaci su točni, grešaka ima u mjestu prebivališta, Zagreb ili Šibenik“. A primjera namjernog iskrivljivanja u knjizi SUBNOR-a moglo bi se naći u svakom naselju bivše šibenske općine.

Komunisti ponavljaju vjeronaukAli tko bi bio pametan ili lud da u doba komunističke diktature, kad se fasovalo zbog

viceva, osporava krivine iz knjige SUBNOR-a koju je napisala partijska elita? Zašto SUBNOR iz Tribunja nije tražio da se isprave neistine u vezi sa strijeljanim Tribunjcima?

Zbornik šibenskog SUBNOR-a sudbine navodno stradalih u Jasenovcu navodi poput Rimskog martirologija za svoje svece: „Bačen u Savu s utegom oko vrata, spaljen u vagonu, zaklan pošto je iskopao raku...“ Sve ono što su slušali na vjeronauku osim bacanja lavovima i razapinjanja na križu. Koliko je to uopće logično i je li išta od toga pouzdano i istinito?

Unatoč svemu, ipak treba dati priznanje šibenskom SUBNOR-u koji je tiskao zbornik. Tako je bar sačuvan u knjizi identitet tih stradalih Šibenčana. Mnoge organizacije SUBNOR-a u drugim gradovima, iako su mogli doći do sredstava, sastajale su se da komandiraju drugima i koriste privilegije, a nikakve svoje popise nisu napravile.

17 Zbornik, Žrtvama do pobjede i slobode, str. 193,18 Isto, Zbornik, Stelja Zorka ž. Stojana, str 294.; HDA Šibenik, Okružni NO Šibenik 1945, kut. 7, spisi po protokolu.

8

Kao što su drugovi u Šibeniku skupljali podatke za žrtvoslov njima podobnih žrtava, tako su i u Zagrebu skupljani arhivski podaci i sačinjene knjige kojih ima stotinjak pod nazivom „Zagrepčani - revolucionari, antifašisti i žrtve fašističkog terora 1941-1945“, a koje se nalaze na 33 mikrofilma. U njima su navedene i osobe koje su rođene u Zagrebu, koje su boravile u Zagrebu prije rata, koji su došli u Zagreb kao revolucionari. Tu se nalaze podaci i za Šibenčane koje navodi Zoran Restović i to za Matu Čače, Petru Grgas, Marka Juričeva, Radu Mršu i Mirka Ninić.

A tamo se nalaze drugačiji podaci od onih iz zbornika šibenskog SUBNOR-a. U tim knjigama za navedene Šibenčane ne piše „zaklan na Gradini“, „spaljen u vagonu sa ostalim iznemoglim jasenovačkim logorašima“ i slično. Za Matu Čaču piše: „Poginuo je 15. travnja 1945. prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac“. Za Petru Grgas piše: „Stradala u toku rata na području Zagreba“. Za Marka Juričeva piše: „U logoru je obolio od tifusa i kao bolestan i nemoćan ubijen u travnju 1945.“ Za Radislava Mršu navodi se da je vojno lice, radiotelegrafist i „na izdržavanje kazne odveden u Jasenovac, gdje je 10. listopada iste godine ubijen“, a za Mirka Ninića piše: „Stradao u logoru 25. travnja 1944. od bombardovanja.“

Ostala dvojica Ćiro Dunkić i dr. Branko Kurajica nisu navedeni u tim knjigama, iako bi se moglo očekivati da Ćiro Dunkić bude naveden, ako je pouzdan navod SUBNOR-a da je zaista bio u Zagrebu 1941. godine.

Treba imati u vidu da ni podaci u zagrebačkim knjigama nisu sačinjeni na temelju dokumenata, već uglavnom na temelju raznih izjava danih komunističkim komisijama poslije rata, pa i izjava članova porodice koji su to od nekoga čuli.

Skupine optuženih presuđene u jednom danuKomunistička Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i komunistička

historiografija nisu učinile ništa da zbivanja u logoru Jasenovac učine jasnima. Iako su na kraju rata pred Mariborom zaustavili vlak Ustaške obrane s bolesnicima i pratnjom ili su im se predali neki dužnosnici Ustaške obrane ili su im predani od strane saveznika kojima su se prethodno predali. Većinu zapovjednika, dužnosnika, vojnika i osoblja koji su vodili ustaške logore komunističke su vlasti strijeljale po kratkom administrativnom postupku ili po presudama vojnih sudova. U postupku protiv Tomislava Filipovića, jednog od zapovjednika Jasenovca, i drugih ukupno 59 optuženih, postupak i presuda doneseni su u jednom jedinom danu, 29. lipnja 1945. godine.

Pa hajde sad da netko to usporedi sa sudovima kojima su zapadni saveznici sudili na-cističkim glavešinama i dužnosnicima? Za 59 optuženih sud je presudio za jedan dan! Moguće je da su drugovi htjeli da se to okonča istoga dana, a taj je dan ujedno blagdan sv. Petra i Pavla jer je među optuženima bio dobar dio katoličkih, pravoslavnih i drugih svećenika. Kakve li su smiješne usporedbe kada se komunistički prijeki sudovi uspoređuju sa suđenjima saveznika, Nürnberškim suđenjima i drugima gdje procesi i istrage traju mjesecima i gdje sud ima i tužitelje i obranu za optužene.

Osim jednog od zapovjednika logora Tomislava Filipovića i drugi su zapovjednici i logorski dužnosnici bili u zatvorima Ozne: Joso Matijević, ust. natporučnik, Ivica Brkljačić, ust. bojnik, upravitelj logora Jasenovac, Josip Stojčić, ust. natporučnik, zapovjednik Stare Gradiške, Mihovil Prpić, ust. satnik, voditelj Pravosudne službe Ustaškog obranbenog zdruga, Mirko Slišković-Slomić, zam-jenik upravitelja i nadstojnik upravnog odjela logora Jasenovac, Marija Slomić r. Buždon, dužnosnica u Staroj Gradiški. Zatim Ante Zrinušić, nadzornik, Emil Beniš, zapovjednik XXI sati u Krapju, Mato Horvat, ust. vodnik, Marko Mihaljević, ust.zastavnik, Dragutin Pudić, Ivica Matković, Mate Medvidović, Franjo Beretin, Dragan Albrecht, Ivan Tolj i drugi.

9

Vjerojatno su jednako kao i prethodno navedeni prošli i Branimir Slipčević, Nikola Gadžić, Ante Friganović, Hinko Pičili, Jerolim Maričić, Josip Mataija, Stanko Bevanda, Mujica Šaban, Ilija Bukovac, Jerko Grubišić, Nikola Gagro, Dragan Gašparović-Bonzo, Alaga Đulkić, Nikola Hischberger i drugi.

U operaciji Udbe 1947. i 1948. godine u zemlju su namamljeni i uhvaćeni neki ustaški dužnosnici u logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava, a među njima: Jakov Martinović, ustaša na dužnosti u Jasenovcu, Adam Miličević, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi, Ljubo Miloš, ustaški bojnik i zapovjednik logora u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi, Nikola Pehar „Pudo“, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu, inž. Franjo Petek, ustaški satnik u logoru Jasenovac i logorski pobočnik, Mate Vasilj, ustaški zastavnik na dužnosti u logoru Jasenovac, Ante Vrban, ustaški bojnik na dužnosti u logoru Stara Gradiška.19

Priznavali i što je tehnički nemoguće učinitiOd svih jasenovačkih ustaša uhićenih po Ozni i Udbi, u jugoslavenskoj historiografiji

obilno su korišteni iskazi u saslušanjima Ljube Miloša i Tomislava Filipovića (Miroslav Majstorović), koji su u iskazima priznavali što jesu i što nisu učinili. I što su drugi učinili i što nisu učinili. I ono što je moguće učiniti, i što je apsolutno tehnički nemoguće učiniti.

Dakle velik je broj najvažnijih u logorskom sustavu uhvaćen i svima su presudili po kratkom postupku.20 U postupku protiv Adolfa Eichmanna izraelski istražitelj Less sačinio je izvještaj o saslušavanju na 3564 tipkanih stranica sa 76 magnetofonskih vrpci, a zapisnici o saslušanjima Ozne rijetko imaju nekoliko stranica.

Najveće deportacije Židova iz Hrvatske u njemačke logore izvršene su od ljeta 1942. godine pod njemačkim pritiskom, a po dolasku Hansa Helma i Franza Abromeita iz Beograda u Zagreb, nakon što su iskorijenili Židove u Srbiji. Abromeit, operativac Adolfa Eichmanna, enigma za kojega se nagađa da je poslije rata umro u Egiptu, i Hans Helm, kojem su početkom rata bile savjetodavno podređene sve njemačke službe sigurnosti za područje Jugoslavije i za čijeg je mandata pacificirana Srbija u jesen 1941. godine. Helm je u mjerama pacifikacije u Srbiji osim uzimanja taoca i hapšenja osumnjičenih za komunizam izričito naveo: „uhapsiti svakog Jevrejina i Ciganina“. U deportacijama Židova s područja NDH u 1942. godini značajno su bili uključeni Dragan Albrecht i Ivan Tolj, a zapisnici Ozne o njihovim saslušanjima napisani su s općenitim navodima, takoreći bez spominjanja radnji i imena drugih osoba na ukupno od jedne pa do tri stranice kucanog teksta. Vilko Kühnel, predstojnik Židovskog odsjeka u Zagrebu, nije im bio dostupan jer je navodno u toku rata počinio samoubojstvo.

Čini se kao da je glavni cilj Ozne i komunističkih sudova bio, kad su ih već imali u zatvorima, da im se zatvore usta. A to je praksa i staljinističkih sudova koji javna suđenja provode samo u slučaju kada su sigurni da će im okrivljenik biti koristan i sve priznavati. U protivnom takve likvidiraju kratkim postupkom.

19 HDA, ZIG I-65, 198, 20320 Nije ugodno za jugoslavensku historiografiju kada je ustaški dužnosnik kojega jugoslavenska historiografija spominje kao „ustaška zvijer“ identificiran kasnije 1950. godine. U istražnom zatvoru po otvorenoj istrazi Javnog tužitelja na pitanje isljednika Udbe „recite nam zašto ste lagali u svojoj biografiji“, saslušani odgovara „ Nisam rekao jer sam se bojao da neću da odgovaram, pred Narodnim sudom. Kada sam bio u logoru Trepču i Boru, tamo sam također dao lažnu izjavu, (...) Priznao sam da sam bio u ustašama ali ne da sam bio u sabirnom logoru Stara Gradiška. A nisam rekao pošto sam vidio da se neki odvajaju na saslušanje i da se više ne vraćaju, pa sam se bojao da me se ne ubije.“ Nakon istrage Opunomočstvo Udbe predlaže ukidanje istražnog zatvora s obrazloženjem da nedostaju elementi krivičnog djela za koji se tereti. I još u 1960-tim godinama Udba predlaže doušnike oko te po jugoslavenskoj historiografiji „ustaške zvijeri“.

10

Tako je komunistička historiografija sačinila mit o Jasenovcu, takoreći bez dokumenata21 od policije i vojske NDH, samo na izjavama svjedoka, bivših zatočenika koji su dobrim dijelom bili ujedno i vojnici Partije. Ciljni brojčani opseg žrtava fašističkog terora definirao je Josip Broz Tito u govoru u Ljubljani u svibnju 1945. godine. Varijaciju broja žrtava iz Titovog govora prenio je jugoslavenski poslanik u Londonu dr. Živković „da je do svibnja 1945. poginulo 1,665.000 Jugoslavena od kojih jedna četvrtina u borbi, a tri četvrtine su žrtve ratnih zločina“.

Zatočenicima koji su preživjeli logore nije bilo lako. Uvijek je kod jugoslavenskih komunista ostajala sumnja zašto su baš oni preživjeli, dok je navodno stotine tisuća pa do milijun drugih stradalo u logoru. Da nisu pošteđeni zato što su bili ustaški ljubimci ili jer su postali ustaški špijuni? U prvoj zemlji socijalizma Staljin je sve zatočenike koji su preživjeli njemačke logore za svaki slučaj ponovo internirao u komunističke logore.

U Dahauskim procesima u Sloveniji osuđeno je komunističko slovensko rukovodstvo, bivši zatočenici njemačkih logora, zbog sumnje da su preživjeli jer su činili usluge logorskoj upravi i bili špijuni Gestapa. U Hrvatskoj su na smrt osuđeni zatočenici u Jasenovcu koji su bili u internoj logorskoj upravi zbog sumnje da su surađivali s ustašama i bili njihovi špijuni.

Prema popisu žrtava rata Saveznog zavoda za statistiku iz 1964. godine obuhvaćene su kategorije žrtava koje su izgubile život i one koje su preživjele a bile su žrtve internacija, zatvaranja, deportacija i prisilnog rada. Sveukupan broj osoba koje se smatraju žrtvama ali su preživjele rat prema popisu iznosio je 509.849 osoba. Među takvim preživjelima (što to predstavlja ne zna se bez uvida u osobne popisne kartone žrtava) žrtvama rata koje su bile zatočenici logora Jasenovac navodi se 5312 osoba, od čega su 2631 žene. Za logor Staru Gradišku navedene su 2484 osobe, od kojih 1233 žene. Sveukupno je po popisu Saveznog zavoda za statistiku preživjelih žrtava Jasenovca i Stare Gradiške 7796 (od čega su 3864 žene).22 Popisi tih preživjelih žrtava rata nikad nisu objavljivani da bi se moglo utvrditi tko su i što se s njima dogodilo. Za vrijeme komunizma ti su podaci bili pod embargom i tek je Slobodan Milošević 1992. ukinuo tajnost te dokumentacije.

Svjedoci – aktivisti KPJ i SKOJ-aTako je o logoru Jasenovac desetljećima mogao govoriti samo manji broj zatočenika

na način kako to odgovara Partiji. I jugoslavenska historiografija stvorila je sliku na osnovi osobnih priča nekoliko stotina zatočenika koji su dobrim dijelom bili članovi aktivisti KPJ ili SKOJ-a, i kao takvi i internirani u logor. Ili su tek nakon rata postali vojnici Partije. Svjedočanstva onih drugih zatočenika koji su bili većina, nekoliko tisuća njih, i preživjeli logor, nisu se mogla čuti. A vojnici Partije ne mogu govoriti različito od partijske dogme. Vjernicima Partije uvijek je na pameti da pojedinac može pogriješiti, ali Partija nikada ne može pogriješiti.

Novinar Ivo Mihovilović, urednik Vjesnika, uhapšen od ustaških vlasti, nalazio se u vojnom zatvoru u Zagrebu u Novoj Vesi i 1945. godine prilikom povlačenja kroz Sloveniju odveden je kao zatvorenik, te se s vojskom povlačio skoro do Bleiburga. I nikada o tome u komunizmu nije napisana ni riječ, tek je nedavno njegov sin objavio nešto o tome, u knjizi o povijesti njihove obitelji.23

Komunističke Komisije nisu razjasnile sudbinu Roma u Jasenovcu 1942. godine. Nisu razjasnile deportaciju Židova u njemačke logore. Nisu razjasnile otpremanje pravoslavaca 1942. god. s Kozare i ustaničkih sela Slavonije u logore pa dalje u Njemačku na rad. Kroz 1942. godinu ta su otpremanja vršena po dogovoru Horstenaua i Slavka Kvaternika, a 1943.

21 Prve knjige dokumenata o logoru Jasenovac i Stara Gradiška tiskane su u drugoj polovini 1980-tih u tri knjige Antuna Miletić, KL Jasenovac, knjige I do III, Nova knjiga, Beograd, 1986/1987. god.. 22 Jovan Mirković, Objavljeni izvori i literatura o Jasenovačkim logorima23 Maroje Mihovilović, Mi djeca Solferina, Profil, Zagreb, 2017.

11

godine i dalje po naredbi Komadanta njemačkih trupa u Hrvatskoj uz rigorozne mjere represije kao na primjer: „a) Muško stanovništvo od 15 do 50 godina u nepouzdanim područjima treba prikupiti u sabirne logore. Predviđeno je otpremanje u Njemačku.“ I dalje mjera pod „e) Organe hrvatske države, čija suradnja ne bude dovoljna, uhapsiti zbog sabotaže“.24

Komunističke komisije nisu učinile ništa da zadnja tri – četiri mjeseca postojanja logora Jasenovac učine jasnijim. A pitanje je koliko su bili i zainteresirani da utvrde sudbinu koje tisuće zatočenika čiji im je identitet bio dostupan u pribavljenim popisima kada je to kap u moru prema njima potrebnim brojkama Agitpropa od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, plus 120.000 ubijenih u Staroj Gradiški.25

Restović potvrđuje navode iz Vukićeve knjigeTako šibenska perjanica potvrđuje Vukićevu tezu iz knjige „Radni logor Jasenovac“

da su u logor internirani na temelju zakonske odredbe na rok u trajanju od tri mjeseca do tri godine „aktivni protivnici države“, a ne osobe koje su u logor završile „zbog svog dugog jezika“ ili „samo i jedino što su pravoslavci i Srbi“.

Da nisu internirani u logore samo zato što su Srbi i pravoslavci to pokazuje i sama knjiga JUSP Jasenovac te karte i tablice iz navedene knjige autora Mihovilovića i Smreke. Iz tih se tablica vidi da su pravoslavci mnogostruko manje stradali (ne ulazeći u točnost brojeva već gledajući međusobne razmjere), u područjima koja su bila pod kontrolom i utjecajem četničkih vojvoda Tešanovića, Drenovića, Radića i drugih, od teritorija na kojima su djelovali španski borci i revolucionari Kosta Nađ, Danko Mitrov, braća Mažar i drugi.

Što se tiče Šibenčana, ni jedan od onih koje navodi Restović nije ni dijete, ni žena, ni starac, nijedan od njih nije diskriminiran po podrijetlu prema rasnim zakonima. Svi su oni po podrijetlu tzv. „arijevci“. A Hrvati kao i Srbi po tadašnjim su rasnim zakonima arijevci.

Šibenčani koje nabraja Restović, koji su bili internirani u ustaškim logorima, nisu u logoru završili zbog svog jezika, niti zbog rasne ili nacionalne pripadnosti. Neki su se borili protiv države, dakle „aktivni protivnici države“, neki su se borili protiv ustaškog režima. Ili su sudjelovali i imali veze s osobama koje su materijalno, novčano, medicinski i obavještajno pomagali diverzije, sabotaže i borbu protiv ustaškog režima. Ili ih je netko od uhapšenih teretio da pripadaju takvoj organizaciji. I nisu bili samo jednom hapšeni i odvedeni u logor, nego su kao Juričev Marko hapšeni, pa puštani jer nije bilo dokaza za njihovu djelatnost, pa ponovo hapšeni.

Prema Zborniku SUBNOR-a Šibenik, Ninić, Kurajica i Juričev aktivno od početka rade za NOP, Čače je član KPJ, a Kurajica je zarobljen kao partizan. Po Restoviću je i Mrša član KPJ, iako se na spiskovima Ozne vodi kao ustaški agent.

U ratu su sve zaraćene strane internirali sumnjive u logore putem upravnih mjera. Takve osobe nisu zbog nedostatka sudskih dokaza mogle biti zatvorene sudskom presudom ili bi po sudovima bile oslobođene. Sudovi koji poštuju postupak dokazivanja jednako su svugdje neefikasni jer im je osnovno načelo da je bolje da se stotina krivih oslobode, ako nema dovoljno dokaza, nego da se jedan nevin osudi. To se dijelom odnosi čak i na neke

24 Antun Miletić, Sjeverozapadna Hrvatska 1941-1944 u svetlosti nemačke arhivske građe, Zbornik radova „Sjeverozapadna Hrvatska u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji „Varaždin, 1976., str. 1014 i 1015, te izvori koji su tu navedeni. Njemački okupacijski sustav u 1943. i 1944. godini mogao bi objasniti tzv. „mirne godine“ u logoru Jasenovac 1943. i 1944. godine za koje jugoslavenska historiografija, prema popisu Saveznog zavoda za statistiku iz 1964., navodi znatno manje žrtava nego ranijih godina. U tim su godinama ljudi znali jesu li ih odveli ustaše ili Nijemci, a ranijih godina to nije bilo tako. 25 Zemaljska komisija u Zagrebu imala je nekoliko popisa zatočenika Jasenovca i Stare Gradiške i nema podataka da su provjeravali što je bilo s tim ljudima na popisima. Ekvivalent takvog rada bio bi otprilike kao da su poslije rata od 1991. do 1995. godine do vlasti dospjeli popisi nekoliko tisuća zarobljenika JNA smještenih u logorima na području Jugoslavije i da se ne izvrši osobna provjera za svakoga što je bilo s tim ljudima.

12

poslijeratne komunističke sudove na koje se Ozna žali da puštaju na slobodu „narodne neprijatelje“. U ratu je ta neefikasnost još veća i dokazivanje ilegalne i špijunske aktivnosti ustvari je nemoguće, pa su sve zaraćene države koristile upravne mjere za interniranje sumnjivih osoba.

Ovakve mjere i interniranje ne odnose se na Židove koji su rasnim zakonima diskriminirani na svim teritorijima na kojima je Treći Reich imao kontrolu ili dovoljno utjecaja. U ustaškim logorima grupno su internirani Židovi 1941. godine i većim dijelom 1942. godine, a u logorima su i dalje zadržani oni koji su uključeni u radne službe i izuzeti od daljnjih općih deportacija Židova u njemačke logore. Iako je Horstenau tražio od Pavelića da se Jasenovac, po njemu, nehumani logor, raspusti i da se svi zatočenici otpreme na rad u Njemačku, to ipak nije uspio ostvariti.

Poganske političke religije XX. stoljeća, kao internacionalna-komunistička religija ili Hitlerova nacional-socijalistička religija26, uvijek moraju imati kao i svaka religija svoga izbavitelja ili otkupitelja i njegov antipod, svoje metafizičko zlo ili sotonu. Hitlerovim nacionalnim socijalistima vjernicima Židovi su bili kolektivni ideološki neprijatelj i metafizičko zlo. Iracionalna smetnja u ostvarenju njihove mistike da njemačka nacija postane novi izabrani narod. Nakon proširenja rata iz europskog rata u svjetski rat, u kojem je izgledno da će jedna strana biti teško poražena, fanatični vjernici Hitlerove nacionalno-socijalističke religije iskali su i tražili Židove na sličan način kao što su boljševici tražili članove carske porodice Romanovih.

VIŠE O ŠIBENČANIMA

ĆIRIL DUNKIĆ

Za Ćiru Dunkića situacija je nejasna i za njega nema podataka osim onoga što je navedeno u Zborniku SUBNOR-a. Ipak se čini da nije uvjerljivo da je kao podoficir uhapšen u listopadu 1941. godine i odveden u Jasenovac, a u studenom ubijen jer u tom vremenu u Jasenovcu, točnije Bročicama i Krapju, nalazila se mala skupina od nekoliko desetaka Hrvata, komunista, željezničara. Najveći broj zatočenika činili su internirani Židovi. Uhapšeni Hrvati komunisti držani su 1941. godine uglavnom u zatvorima i tek se kasnije smještaju u logore. U poslijeratnoj memoarskoj literaturi zagrebačkih revolucionara ne spominje se Ćiril Dunkić, koji bi mogao biti negdje spomenut. Osim toga, Dunkić je nakon Rimskih ugovora od svibnja 1941. postao podanik Italije pa je imao svoju poziciju kao subjekt u međudržavnim odnosima. I Vodičanin Benjamin Udovičić koji je bio kao komunist zatvoren od Kraljevine Jugoslavije,

26 Hitlerov nacionalno-socijalistički antisemitizam nikako ne bi proizlazio iz ekonomskog antisemitizma jer u tom slučaju ne bi bio toliko radikalan. Prije bi proizlazio kao skretanje, iz poganstva njemačke klasične filozofije i averzije na Židove iz kojih se formiralo kršćanstvo kao židovska sekta, a koja je „zarazila“ duhovni svijet germanskih naroda. Uz Židove ideološki neprijatelj Hitlerove nacionalno-socijalističke religije bila je i katolička crkva a katolički svećenici su tretirani slično kao i Židovi.Vjernici nacionalno-socijalističke religije vjerojatno su se grozili na pomisao da svaki katolički svećenik svakoga dana mora iz brevijara čitati Zaharijin hvalospjev „Blagoslovljen gospodin Bog Izraelov što pohodi i otkupi puk svoj, i podiže nam jakost spasenja u domu Davida sluge svojega“. Nigdje nema spomena vječne tame i vječnoga leda, nigdje krave koja liže led i iz njega oslobađa Odina, nigdje Nietzscheovog misticizma, nema valkira, ni priča iz Wagnerovih opera, nema Gota ni Vandala, a spominje se Bog Izraelov i njegov sluga David.

13

kao podanik Italije nakon Rimskih ugovora pušten je iz zatvora u Kerestincu i vratio se u Vodice.

MIRKO NINIĆ

U Projektu Dotrščina za Mirka Ninića navodi se da je gostioničar u Zagrebu, rođen u Šibeniku 1897. godine, uhapšen kao aktivni sudionik NOP-a 9. rujna 1943. u Samoboru, odveden u Đorđićevu ulicu, a zatim na Savsku cestu. U studenom iste godine odveden u staru Gradišku odakle je prebačen u Jasenovac. Stradao u logoru 25. travnja 1944. godine od bombardovanja.

Njegov brat, Ante Ninić daje izjavu CGK br. 619/125 dana 22.1.1946.da je njegov brat bio komunist i da su njega, Antu Ninića, u jesen 1942. godine, uhapsili ustaški agenti kad je išao po sanitetski materijal koji je htio poslati svom bratu Mirku u Samobor, a koji ga je dalje slao u NOV. Navodi da ga je pratila ustaška policija, ali on nije imao kod sebe kompromitirajući materijal. Držali su ga 27 dana u Đorđićevoj ulici, preslušavali, i nisu ga zlostavljali pri saslušavanju, a kako nisu imali nikakvog dokaznog materijala, stavili su ga u kažnjeničku evidenciju i pustili na slobodu.27 Dakle, brat navodi da je Mirko Ninić bio u Jasenovcu, ali ne navodi i da je stradao u Jasenovcu, što bi se trebalo očekivati u izjavi.

U potvrdi komunističke komisije navodi se da je stradao od bombardiranja. Uredovna potvrda br. 1754 od 7.9.1946 kojom se potvrđuje da je Marija Ninić podnijela prijavu o nestanku Mirka Ninića iz Zagreba, Ljubljanica b.b., gostioničar, iz Šibenika, star 46 god., koji je uhapšen 9.9.1943. u Samoboru, pa u zatvoren u Zagrebu, pa dva mjeseca nakon hapšenja otpremljen u logor Stara Gradiška, a odatle u logor Jasenovac gdje je poginuo od bombardovanja dana 25.IV.1944.28

Nije poznato da je logor Jasenovac bio bombardiran u to vrijeme u travnju 1944. godine. Veliko preseljenje zatočenika iz Stare Gradiške u Jasenovac i Lepoglavu događaju se u jesen 1944. kada se Stara Gradiška praktički ukida kao logor i postaje vojna kasarna, što je i bila od svoga nastanka u doba Habsburga. I čini se da su svi ovi podaci iz potvrde o Mirku Niniću preuzeti iz knjige zagrebačkih antifašista u projektu Dotrščina. U policijskim podacima, u faksimilu skupnog otpuštanja iz logora prigodom Božića, rođendana Pavelića i drugih skupnih otpuštanja zatočenika, dana 24. prosinca 1944. god, pod brojem 61158-B/I-1944. naveden je Ninić Mirko, sin Jakova i Ivanke r. Jandrijević, rođ. u rujnu 1898. god. u Šibeniku, gostioničar.29

Kada, gdje i kako je poginuo Mirko Ninić? 1944. ili 1945. godine? U Jasenovcu ili negdje drugdje? Ili se možda radi o pitanju statusa jer ako je komunist i organiziran od NOP-a poginuo u logoru Jasenovac, mogao bi imati status borca s boračkim materijalnim pravima za članove porodice, a ako je poginuo od engleskih bombardera kao i mnogi civili izvan Jasenovca, možda se to ne bi moglo lako ostvariti?

BRANKO KURAJICA

Za doktora Branka Kurajicu obavještajac RAVSIGUR-a dana 4.11.1944. god. navodi da je u Kraljevini Jugoslaviji bio član srpskih društava, hodao u sokolskoj uniformi, da je održavao veze s vođom kninskih Srba Nikolom Novakovićem zvanim Longo i s njima tražio pripojenje Dalmacije Italiji, uz parolu „I vragu ćemo radije nego Hrvatima“. Za talijanske okupacije član je Mjesnog NOO Šibenik, a kod kapitulacije Italije poziva u šumu: „Idemo svi u šumu radije nego da čekamo ustaške pljačkaše i razbojnike“. Njegov brat u Splitu, dr.

27 HDA Zagreb, mikrofilm ZM 22d/417.28 HDA Zagreb, mikrofilm ZM 103/10- Z-2900.29 HDA, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH, kut. 301, 61158-B/I-1944

14

Mladen Kurajica bio je spiritus movens Ljotićeve omladine. I dalje, „saznaje se da se za dr. Kurajicu zauzimaju prof. Crljen i dr. Nikolić, da bi ga izbavili iz zatvora na Savskoj cesti, ali smatramo da se njihovu traženju ni na jedan način ne smije udovoljiti“.30

Drugi izvještaj obavještajca pod šifrom Judeks od dana 9.XI.1944. godine navodi:„Savezno s našim dnevnim izvješćem broj 244 od 8.XI. o. g., prema saznanju

pouzdanika, dr. Kurajica pušten je ovih dana iz zatvora u Savskoj cesti na slobodu, te upućen u zakladnu bolnicu Rebro na liječenje“. Dalje navodi da dr. Kurajica nije tražio amnestiju i da je jednom rekao da se nikada ne bi predao oružanim snagama niti bi ga one uspjele zarobiti da nije bio bolestan. Izvještaj završava mišljenjem da se dr. Kurajicu nije smjelo nikako pustiti na slobodu. Nakon toga vjerojatno je dr. Branko Kurajica interniran u logor Jasenovac i bio liječnik u logorskoj bolnici u Jasenovcu. Po zapisniku Anketne komisije navodi ga se da je oko 19. travnja 1945., dakle zadnjih nekoliko dana logora u evakuaciji bolesnika u Sunju, odveden u vagonu s dr. Ladislavom Polakom i Karlom Levijem.31 Je li ubijen ili kao doktor uključen u vojsku i odveden u povlačenju u Sloveniju te putem stradao ostaje otvoreno, iako se čini da svakoj vojsci u ratu, u ofenzivama i u povlačenju, više vrijedi živ nego mrtav liječnik.

MATE ČAČE I MARKO JURIČEV

Mate Čače32, rođen u Prviću, sin je Bariše Čače i Marije Roca koja je kći nekadašnjeg glavara sela Vodice, Roca Ante. Njezin je brat Pave Roca, učitelj i publicist. Ne stoji Restovićev citat da je odveden 26. rujna 1943. u logor Jasenovac gdje je, kada su ustaše otkrile da je član KPJ, zaklan na Gradini 24. svibnja 1944. godine. Kao prvo ustašama valjda ne bi trebalo sedam mjeseci da u Jasenovcu saznaju da je on član KPJ. O Mati Čači postoje prijeratni policijski dosjei i u Zagrebu i u Šibeniku.

Također ne bi stajalo da je zaklan na Gradini 24.svibnja 1944. jer tada još nije bio ni uhapšen. Prema knjigama o zagrebačkim antifašistima, uhapšen je 15. studenoga 1944. i zatvoren u Đorđićevoj ulici, zatim na Savskoj cesti, odakle je 19. siječnja 1945. god prebačen u Lepoglavu. Dalje doslovno stoji „Poginuo je 15. travnja 1945. prilikom transporta zatočenika iz Lepoglave u Jasenovac.“33

Mate Čače i Marko Juričev Pipić, sin Tome, rođ. 1898. god. u Vodicama spominju se kao nepoćudni kroz 1944. godinu u četiri izvještaja ustaških obavještajaca. Izvještaj obavještajca RAVSIGUR-a od 1. veljače 1944. g. o Klari Juričev, gostioničarki iz Zagreba i Juričev Marku – Pipiću, vlasniku gostionice „Naša Dalmacija“ u Zagrebu, Nad Lipom 1, navodi da je gostionica partizanski punkt i da kod Marka Juričeva neprijavljeno stanuje Karmela Ivas, žena partizanskog komandanta Šime Ivasa, koja održava ilegalno vezu sa Siskom. U toj se prijavi u grupi nepoćudnih spominje i Mate Čače.34

30 HDA Zagreb, ZIG, serija I-42, str.203,204, serija I-41, str 106531 Zapisnik na temelju nalaza Anketne komisije od 18.5.1945.g, , A. Miletić, KL Jasenovac, knjiga III, dok. 223, str. 492.32 Mate Čače se u popisima Ustaške nadzorne službe spominje u 1942. godini. Ministarstvo vanjskih poslova NDH pod brojem V.T. 513/1942. god. navodi da je prema „pouzdanim obavijestima“, guverner Dalmacije u Zadru naredio da se sačine spiskovi osoba koje su napustile anketirano područje i pridružile se pobunjenicima. Dalje navodi da se među tim osobama iz popisa koje se nalaze u Hrvatskoj, osim onih koji su se pridružili pobunjenicima ima i osoba koje se u Hrvatskoj nalaze u javnoj službi, kao ustaški dužnosnici i državni činovnici bilo kao posebnici. Nadalje traži se provjera za osobe navedene na spiskovima. Iz općine Vodice nalazi se na spisku pod broj 17. Caće Mate pok. Bartola, r. u Vodicama 23.02.1894. stolar.

33 HDA Zagreb, Mikrofilm Z-2891, ZM 103/3, Projekt Dotrščina. 34 HDA, Zagreb, ZIG, 1549, serija I-16, str. 1066.,kut.14.

15

U daljnjem izvještaju od 26.7.1944. god. protiv Klare Juričev, gostioničarke, Ilica 229, ponovo se navodi punkt Marka Juričeva, gostiona „Naša Dalmacija“, te se navodi da je sin Marka Juričeva u partizanima i u toj grupi se kao nepoćudan spominje Mate Čače.35

Sljedeći je izvještaj od 24.9.1944. godine, u kojemu obavještajac „Marin“ „dostavlja podatke za Dražu Markoča, činovnika, stanuje u Zagrebu, Draškovićeva ulica 46 kod Martina Juričeva. Član je komunističkog pokreta kao sveučilištarac i sudjelovao u komunističkim demonstracijama. Druži se s komunistima Martinom Čičin Šainom, Juričevim, Čačom i drugima. Bio je pričuvni domobranski časnik, ali je zbog sabotiranja i održavanja veza s partizanima bio 1942. uhićen i kažnjen na 2 godine boravka u sabirnom logoru odakle je pušten u proljeće 1944., došao u Zagreb, ali se nije prijavio vojnim vlastima. Surađuje s komunistima i namjerava pobjeći u šumu. Istoga dana datiran je i izvještaj o Jakovu Dunatu koji stanuje na adresi Ilica 246, dvorište, posjeduje propusnicu od poduzeća „Gimpeks“, po službenom poslu se stalno kreće po okolici Zagreba i vjerojatno nosi crvenu pomoć, a u društvu je pristaša komunista Martinom Čičin Šain, Juričevim, Čačom, Markočem i drugima.36

Sačuvan je izvještaj od 3.10.1944. godine. U zaglavlju B-II-D-IV. Čače Mate i dr. iz Zagreba, komunisti, navodi da je Mate Čače stari i izgrađeni komunista. Dalje spominje Šimu Juričeva /vidi dnevno izvješće broj 493 od dana 28. rujna o.g./ te spominje Martina Čičin Šaina koji se takodjer spominje u izvješću 493, te Draža Markoča. Na kraju izvještaja je istipkan pseudonim, svakako nepostojeći, „Huso Alić“. Budući da se u izvještaju poziva na brojeve dnevnih izvješća, vrlo tajno, obavještajne službe B-II, koje ni građani niti obična policija ne bi mogli znati37, čini da je pisac izvještaja neki agent koji je sudjelovao u ispitivanju i obradi nekoga koji je u vezi s gore navedenim Vodičanima.

Za Marka Juričeva Pipića, sina Tome, rođena 1898. u Vodicama, gostioničara u Zagrebu, zagrebačke knjige navode da je zbog suradnje s NOP-om hapšen u veljači i u rujnu 1944. i da je zlostavljan po zatvorima na Trgu N, Đorđićevoj ulici i na Savskoj cesti, osuđen na dvije godine logora, prebačen u Jasenovac, gdje je obolio od tifusa i kao bolestan ubijen u travnju 1945. godine.38 U vezi Marka Juričeva – Pipića potrebno je navesti da je njegov brat Ive Juričev Pipić, sin Tome, rođen 1886., koji je živio u Vodicama, bio među prvim žrtvama likvidiranim u ljeto 1942. godine od strane Komunističke parije, odnosno Vojno-revolucionarnog suda pri KK KPH Vodice. U poslijeratnim je popisima uz propisane obavezne šablone poput „špijun okupatora“ kao konkretan krimen za njega napisano „javno je govorio protiv Rusije“.39

RADISLAV MRŠA

Za Radislava Mršu zagrebačke knjige navode da je rođen 1913. u Zatonu kod Šibenika. Vojni činovnik radiotelegrafist u Zagrebu. Kao simpatizer NOP-a uhapšen je u svibnju 1944. Odveden u zatvor u Zvonimirovoj ulici, zatim na Savsku cestu, pa u vojni zatvor u Novoj Vesi, odakle je nakon zlostavljanja i mučenja prebačen u Đorđićevu ulicu. Osuđen na tri godine logora. Na izdržavanje kazne odveden u Jasenovac, gdje je 10. listopada iste godine ubijen.40

35 HDA, Zagreb, ZIG, 1549, I-5., str. 2147., kut 5.,36 HDA, Zagreb, ZIG, 1549, I-42, str.167., kut. 31.37 HDA, Zagreb, ZIG, 1549, serija I-7, str.418., kut.7.38 HDA Zagreb, Mikrofilm Z-2896, ZM 103/6, Projekt Dotrščina39 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti, Dalmacija, dok. Br. 196, str. 529.40 HDA Zagreb, Mikrofilm Z-2900, ZM 103/10, Projekt Dotrščina

16

Šibenski SUBNOR o Mrši piše da je u prvim danima okupacije stupio u partizane, ali je zarobljen od ustaša i potom strijeljan u Jasenovcu 1942. godine.

Za razliku od knjiga o zagrebačkim antifašistima, u popisima obavještajaca Ozne, pisanih vjerojatno u ljeto 1944. godine s podacima o ustaškim dužnosnicima i agentima pod nazivom „Agenti iz kartoteke bez adresa„ piše: „Mrša Rade – Zagreb. Nalazi se u zatvoru na Savskoj cesti. Prije je bio ustaški agent i krvnik u zatvorima, poslije se okrenuo te imao vezu s partizanima po vojsci i pronevjerio 500.000 kuna“.

Također na spiskovima Ozne piše: Mrša-Zagreb, student prava. Ustaški agent. Radio je kod dr. Damića nadstojnika. On je navodno došao sa svojim bratom Radislavom Mršom / vidi kartoteku br. 1514/ u stan Paulin Stanka i prisiljavali su ga da dalje radi za UNS. Bio je šef obavještajne grupe „Rancin“.41

PETRA GRGAS

Grgas Petra nije ni hapšena niti je bila u Jasenovcu. U suradnji Vojnog suda Komande grada Zagreba i istražitelja Komisije ZKRZ sačinjen je zapisnik od 6. srpnja 1945. god. od strane sekretara Vojnog suda Komande grada Zagreba, druga Radan dr. Ota i izaslanika istražitelja te Komisije, druga Ernest dr. Ive, u kojem su predočeni osuđenici i do tada donesene presude, pa je pod broj 8/ Presuda broj 15/45/10. 27.V. 1945. god., za umorstvo Grgas Petre koje je izvršeno dana 8. aprila 1945. u njenom stanu, u Zagrebu, IV Ravnice br.12, osuđena počiniteljica umorstva za „učestvovanje u ubijstvu i pljački pa je time počinila zločin narodnog neprijatelja iz čl. 14 uredbe o vojnim sudovima.“ Počiniteljica je osuđena na smrt strijeljanjem, a presuda je dan kasnije, 28. svibnja 1945., i izvršena.

DRUGI ŠIBENČANI

S područja bivše općine Šibenik prema bazi JUSP Jasenovac vode se 22 osobe kao stradale u Jasenovcu, iako se prema Nikoli Baniću za neke od njih na digitalnim inačicama komunističkog popisa iz 1964. istovremeno navodi da su stradali na drugim mjestima. U logorima Jasenovac i Stara Gradiška bili su internirani Vodičani Gušte Šprljan, Rafael Šprljan, Ivan Juričev Buračar koji su zamijenjeni za zarobljenog pukovnika Ivana Klišanića i druge hrvatske i njemačke vojnike. Petar Bastić pušten je za Božić 1944. g., kao i Mirko Ninić. Jakov Dunat na popisu je skupnog otpusta na dan 10. travnja 1945. godine. Pisac knjiga o ustaškim logorima Mirko Peršen, koji je prepisivao gradivo komunističkih komisija, pušten je zbog dobrog vladanja za rođendan Ante Pavelića 1944. godine.

Prema jugoslavenskoj historiografiji po godini stradavanja za većinu Šibenčana koji su bili u Jasenovcu vodi se kao da su stradali ili ubijeni 1945. godine. Prema mrežnom popisu JUSP Jasenovac te se godine od Šibenčana u logoru Jasenovac vode: Anka Balešić, Ivo Tonković, Ivo Čičin Šajin, dr. Branko Kurajica, Krešimir Kristić42, Marko Juričev Pipić, Šime Juričev, Frane Livić i Draži Markoč.43 U logoru Lepoglava prema zagrebačkim knjigama u 1945. godini nalazili su se vojni muzičar Dalibor Grimani, Borivoje Kučić, Mate Čače i Mojmir Mudražija.

41 HDA Zagreb, ZIG, 1549, serija I-65., str 95., kut. 48., serija I-64, str 117., kut. 47; serija IV-15. str 211, 215., kut 192.42 JUSP Jasenovac vodi u popisu dvije osobe pod imenom Krešimir Kristić od kojih je jedan rođen u Šibeniku, a drugi u Splitu, pa je velika vjerojatnost da se radi o istoj osobi.43 Otac od Draža Markoča, Frane Markoč, trgovac, jedan od predratnih lokalnih vođa HSS, član uprave u Primorskoj banovini, bivši načelnik Vodica, likvidiran je od komunističkog prijekog suda s drugim Vodičanima nakon kapitulacije Italije dana 06.10.1943. godine. „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti ,Dalmacija, dok. br. 194., str. 515.

17

Ostaje i dalje otvoreno pitanje kako su i gdje su ti zadnji zatočenici stradali. Onako kao je navodila jugoslavenska historiografija da su svi likvidirani, ili možda i na neki drugi način? Prema izjavama zatočenika, 1945. godine vršena su velika otpremanja zatočenika na rad u Njemačku. Prema datumima u izjavama zatočenika izvršena su tri transporta u veljači 1945. godine, a spominje se transport od 15. ožujka 1945. godine. Dakle postoji mogućnost da je netko od Šibenčana otpremljen u tim transportima na rad u njemačke logore i izvan Jasenovca krajem rata nestao.

Također po jugoslavenskoj historiografiji svi su zatočenici likvidirani osim onih koji su pobjegli u proboju u logoru Jasenovac na istočnim vratima. Ili onih koji su zapalili objekt Kožare, napali stražare i pobjegli iz tog objekta u mjestu Jasenovac.

Da bi eventualno došlo do otpremanja i povlačenja zatočenika iz logora dalje od fronta, kao što su vlasti povlačile kažnjenike iz Srijemske Mitrovice, ili zatvorenike iz Sarajeva, to jugoslavenska historiografija ne razmatra.

Također, Jugoslavenska historiografija ne razmatra mogućnost da su ustaške vlasti na isti način kao što su to radili i komunisti44, s dijelom svojih zarobljenika i zatvorenika, dio zatočenika mobilizirali u ustaške postrojbe i koji dalje dijele nepoznatu sudbinu kao i ustaše ako iz tih jedinica ne uspiju pobjeći. Takav se navod uočava u osvrtu na članak don Jure Paršića u Hrvatskoj reviji, a gdje se navode dva zatočenika iz koja su radila u Puškarnici u logoru Jasenovac, koji se kod Celja povlače s ostalom vojskom.

Ako su ustaše Jevđevićeve i Đurišićeve četnike, ne njihovo zapovjedništvo već običnu vojsku zarobljenu na Lijevča polju, na koje su bili kivni cijeli rat zbog proganjanja hrvatskog i muslimanskog pučanstva u Hercegovini i Istočnoj Bosni, mogli mobilizirati i ustrojiti kao Crnogorsku vojsku Sekule Drljevića, onda je isto tako moguće da mobiliziraju svoje ili dio svojih vojnih obveznika (dakle starosti od 18 do 40 godina) koji se nalaze u logorima i po zatvorima. Na njih bi možda bili i manje kivni nego na Jevđevićeve i Đurišićeve četnike.

A da ne stoje tvrdnje jugoslavenske historiografije da su svi zatočenici koji nisu uspjeli u bijegu pobijeni potvrđuju neki primjeri.

Da je bilo iz Jasenovca i povlačenja potvrđuje Ivan Zubović iz Zagreba, zatvoren u pritvoru Zapovjedništva posadne bojne I. Ustaškog obrambenog zdruga, pa prebačen u logor Jasenovac u odsjek I-c, mobiliziran u vojsku i vojnim transportom u otpremljen u Zagreb.45

Dalje, Mate Idžojtić u pritvoru u Jasenovcu, navodi da se s njime nalazi još stotinjak drugih iz Novske. Zatim je 21. travnja oko 20 pušteno, dio premješten u centralni logor, a dio u Sunju. Potom su 30. travnja preseljeni u Sisak u logor Staklana. Tu je bilo oko 300 zatočenika, odakle je njegova grupa od 30 zatočenika 4. svibnja 1945. puštena. Dobili su propusnice i pod zračnom uzbunom napustili logor.

Nadalje, Franjo Petek ustaški satnik, šef intendanture spominje transporte zatočenika koncem ožujka i početkom travnja za Njemačku, i to da su se transporti kretali redovito noću. Zatim navodi da je zastavnik Hristić ostao do kraja u Jasenovcu i da je došao krajem travnja iz Jasenovca sa šlepom od par stotina zatočenika koji su smješteni u Staklanu u Sisku.

Ljubo Medvidović koji je bio u Lonji navodi zatočenike koji su tamo čuvali stoku, a da je on s ostalima na dan 1. svibnja otišao u Zagreb i da su zatočenike ostavili.

Nikola Vuković, komunistički aktivist iz Imotskog, priveden je kao sumnjiv na željezničkoj stanici pa zatvoren u istražni zatvor u mjestu Jasenovac, potom je stavljen na ratni sud, a 20. travnja 1945. pušten na slobodu i otputovao u Zagreb.

44 ,,Na temelju direktive Vojnog suda Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske određeno je da se ratni zarobljenici i osobe određene za prisilni rad također mobiliziraju u partizane, a kaznu prisilnog rada odslužit će nakon završetka rata“. N. Barić, Ustaše na Jadranu, Zagreb, 2012., str .762

45 Ovi navodi nalaze se u knjizi Igora Vukića, Radni logor Jasenovac, naklada Pavičić, Zagreb 2018., str. 286 do 290.

18

Liječnik Arnold Schön završio je po prijavi da radi za partizane 1944. godine u Jasenovcu. Kao liječnik u logorskoj bolnici povlačio se u travnju 1945. godine pri evakuaciji bolesnika. Navodi da se povlačio sa zaprežnim kolima s dvojicom bolesnih ustaša, s čijim kolima su prošli kroz Sisak i približili se Zagrebu do sela Prečko. Zaustavili su se pred tzv. Zdravstvenom stanicom i smješteni su u sobu, a u susjednoj sobi su se smjestili ustaše stražari. Domobranski oficir na kojeg je slučajno naišao i koji je rekao da se zove Vilinović, kad je doznao da je liječnik-zatočenik ponudio mu je: "Budite spremni doktore sutra u pola osam stat će pred ovom barakom jedan kamion s mojim vojnicima, koji će Vas primiti i odvesti u Zagreb. Vi ćete sići gdje budete htjeli“. Tako prispjevši u Zagreb skrivao se kod rodbine do odlaska posljednjeg ustaškog i njemačkog vojnika iz Zagreba, a potom se našao sa svojom suprugom koja se održala s dokumentima da je katolkinja.

Također, Antun Rukavina, zaustavljen u Novskoj, doveden je kod Mihovila Prpića u Pravosudni odjel Zapovjedništva Ustaškog obrambenog zdruga. Prpić ga je pitao zašto nije u vojsci i zašto nije ustaša. Kad je obrazložio da je nesposoban za vojsku i da ima familiju i djecu, stavljen je u pritvor pravosudnog odjela. Tamo je prijavljen zbog govora o bijegu, te su ga prebili i ležao je do 21. travnja 1945. Oko 19. travnja došao je zapovjednik ustaški pukovnik Džal, koji je obilazio nastambe i puštao neke zatočenike, tj. upućivao ih u udarnu diviziju u Zagreb, pa je tako i Rukavina s nekih 150 do 200 drugova poslan u Zagreb. Prispjevši u Zagreb, pobjegao je iz udarne divizije i skrivao se sve do oslobođenja. Navodi da su ga luburićevci tražili na stanu u Zagrebu, a da su susjedi rekli da ga nema.46

Janko Klarić u izjavi danoj komunističkoj komisiji 20. svibnja 1945. godine navodi da je oko 15. siječnja 1945. uhapšen od ustaša i otpremljen u Jasenovac u žandarmerijski vod. U zatvoru u Jasenovcu bio je četiri mjeseca te da je skoro svakodnevno bio tučen od tamošnjih ustaša. Ne zna kako se oni zovu, jer su bili stranci. Dalje navodi „nakon četiri mjeseca nas 500 iz zatvora Jasenovac bili smo otpremljeni u Zagreb, a zatim smo bili vođeni prema Sloveniji. Meni je u Samoboru uspjelo da se iz kolone izvučem i pobjegnem kući gdje me je već na putu prema kući zateklo oslobođenje. Ja sam bio uhapšen radi toga što se je u selu saznalo da ja nosim za partizane sol i lijekove, pa me je netko iz sela tužio i zato sam bio uhapšen, a ne znam ko bi to mogao biti.“

U jugoslavenskoj historiografiji takve se nestandardne izjave dane pred komunističkim komisijama nisu rado spominjale.

Demografske procjene žrtava Drugog svjetskog rata za Jugoslaviju, republike i narode sačinio je Bogoljub Kočović i po njemu je na teritoriju Jugoslavije stradalo u ratu oko milijun osoba.47 Tako proizlazi iz te matematičke racionalizacije, da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle svjet-skog rata, za vrijeme okupacije, građanskog rata i borbe za svjetsku revoluciju i vlast KPJ, u Jugoslaviji stradalo više osoba nego u V. Britaniji, Francuskoj i još ponekoj europskoj zemlji gledajući ih sve zajedno, a koje su se borile da sačuvaju svoj udio u svjetskoj dominaciji.

Šibenčani, njih dvadest dvoje koji se na mrežnom popisu JUSP Jasenovac vode da su stradali u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, ulaze u onih 4572 osobe, poginulih boraca, žrtava fašističkog terora i žrtava rata, koliko i kako navodi knjiga SUBNOR-a Šibenik. Žrtve su svjetskog rata, okupacije, poganskih režima48 i ideologija i porodičnih tragedija. Frane

46 HDA, ZKRZ, fond 306, Komisija Zavnoh br. 1294 od 22.05.1945.47 Dr. Bogoljub Kočović ,“ Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji“, London 1985,i Sarajevo 1990. Varijacije na metodu izračuna po metodi Kočovića sačinili su Vladimir Žerjavić i Kazimir Katalinić. Kazimir Katalinić u knjizi Argumenti-NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Zagreb, 1993. god, uzima aproksimacije i predratne popise koje je izvršila katolička crkva prema stanju na dan 15. srpnja 1937. god, te popis Ulema Medžilisa iz 1938. godine, pa su žrtve Hrvata i Muslimana znatno veće kod Katalinića nego kod Kočovića i Žerjavića.48 Sveti Pavao u poslanici Timoteju II, 4,3-4. piše „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke nego će po svojim sklonostima sebi nagomilati učitelje da im škakljaju uši, te će se odvratiti od istine a okrenut će se bajkama“.

19

Markoč strijeljan je od komunista, a njegov sin Draži Markoč vodi se da je ubijen u Jasenovcu. Marko Juričev Pipić, vodi da je ubijen u Jasenovcu, a njegov brat Ive Juričev Pipić je među prvima ubijenima od komunista. Ima i drugih Šibenčana koji su bili u Jasenovcu kod kojih je slično porodično stradanje kao kod Markoča i Juričeva.

Frane Livić iz Prvića, konobar u hotelu Esplanada, koji je s Vodičaninom Dragutinom Ivasom interniran u logor zbog namjere podmetanja paklenog stroja u hotelu Esplanadi za vrijeme održavanja banketa njemačkih oficira, ne nalazi se ni na jednom sačuvanom popisu zatočenika. Prema mrežnom popisu JUSP Jasenovac vodi se da je stradao 1945. godine. Njegova majka Tereza Livić ud. Bernarda, do koje je došla vijest, Kotarskom NOO Vodice u obrascu prijave za pomoć porodicama žrtava fašističkog terora dana 14. rujna 1945. god. u prijavi navodi: „Odveden u logor Jasenovac i strijeljan pri padu Hrvatske u istom logoru“.49

I da ponovim. Komunističke komisije, Ozna i Udba, kao ni jugoslavenska historiografija u Hrvatskoj u zadnjih sedamdesetak godina nisu učinile ništa ili su napravile vrlo malo da zadnja tri – četiri mjeseca postojanja logora Jasenovac učine jasnijima. A pitanje je koliko su bili i zainteresirani da utvrde sudbinu nekoliko tisuća zatočenika čiji im je identitet bio dostupan, kad je to kap u moru u usporedbi s potrebnim brojkama prema planu Ozne, komunističkih komisija i Agitpropa od 700.000 ubijenih u Jasenovcu i plus 120.000 ubijenih u Staroj Gradiški.

49 HDA u Šibeniku, KNOO Vodice, kut 18, Omot „Žrtve reakcije“, Molbe za dodjelu pomoći.

20