Izdava: Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

Izdavaka djelatnost El-Kalem Za izdavaa: Selim Jarko Lektor i korektor: Fatima Alihodi Tehniko ureenje: Aida Mujezin Dizajn korice: Tarik Jesenkovi dtp: El-Kalem Tira : 2000 tampa: Al-Shams Printing Press, Tel.:5531932 Amman, H.K. Jordan Za tampariju: Rezk A. Sammhan

2

3

BosnamuslimmediaPecat za pdf knjige

VAKF UZVIENOM ALLAHU

Knjiga je tampana uz pomo

donacije rahmetli

Hamuda sina Sulejmana At-Turejkija

Az-Zulfija

Kraljevina Saudi Arabija

4

UZ OVO IZDANJE Djelo Reada Kadia je bogato i tematski vrlo razueno.

Uslovno bismo ga mogli podijeliti na knjievno - zagledano u prolost, i novinarsko-publicistiko - biljeenje aktualnoga.

Kadi poinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u reimu nakon toga perioda, iz politikih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. Koliko iz profesionalne ljubavi toliko i zbog egzistencijalnih razloga Kadi nastavlja da pie za razne novine, a objavljuje i nekoliko akcionih i futuristikih romana. I kad je novinar, Kadi je najee pripovjeda, i ono to pie je pria o vremenu i ljudskim sudbinama.

Izbor to je pred nama sadri ono najvrijednije to je Read Kadi ostavio u literaturi. To su njegovi romani Hadi Lojo, Baeskijin posljednji zapis i Izbor pripovjedaka. To je djelo vezano za osmanski i austrougarski period, inspirirano znaajnim historijskim dogaajima i linostima.

Read Kadi nije jedini koga je inspirirao na klasik, neumorni hroniar zbivanja u Sarajevu, i ire, u XVIII stoljeu Mula Mustafa Baeskija.1 Vie od pola stoljea Baeskija sjedi u svome duanu i ispisuje sve ono to vidi i uje a smatra da je vrijedno zapisivanje, jer sve to je napisano ostaje, to se pamti iezne".

Ovim romanom Kadi nam je htio pribliiti i oslikati toga hroniara onako kako ga je, iz njegovih zapisa, vidio. Preciznim rukopisom oivljuje Baeskijin lik i tragom njegovog Ljetopisa donosi njegov ambijent i vrijeme. Tako vidimo skromnog i priljenog zapisivaa kako provodi svakodnevnicu, kako teko vezuje kraj s krajem, ali se ne tui, vidimo ga kao brinog supruga i oca, pobonog dervia, istinoljubivog i zabrinutog zbog loih pojava u drutvu u kome ivi i na koje poesto reagira. Njegov moralni lik Kadi u cjelini ocrtava na samom kraju romana, kad Baeskija, pred svoj posljednji zapis, a osjea da je kraj blizu, svodi sam sa sobom raune, polae ih pred sobom iskreno, smjernou dervia koji cio 1 Darko Luki, Abdulah Sidran: Baeskija, pjesma u knjizi Sarajevska zbirka.

5

ivot posmatra kao proputovanje do konanog stanita u koje treba ponijeti istu duu.

Baeskijin posljednji zapis, pisan tragom Ljetopisa, i sam se doima kao hronika koja iznosi pred nas jednu sliku Sarajeva i u njemu niz razliitih likova i sudbina, pisana jezikom karakteristinim za sarajevsku ariju u kojoj se sve uglavnom i zbiva. Upravo su to najvrijednije stranice ovoga romana, stranice sa kojih pulsira ivot Sarajeva. Tipian ivot arije u kojoj vladaju nepisani zakoni i obiaji, likovi po kojima se prepoznaju ambijent i vrijeme, obiaji i drutveni ivot koji se odvija u privatnim i javnim prostorima, a sve to na osnovi historijskih fakata. Nekoliko likova izvlai Kadi da bi to vjernije oslikao vrijeme. Tu je kasap Junus, mladi koji ne zna ta bi sa silnom snagom a tanahane, njene due, siromah bez zalea koji postaje rtvom da bi se formalno udovoljilo pravdi, a njegovim delatima nije ni do pravde ni do istine, nego do toga da namire neke svoje raune. Pogoen traginom sudbinom nedunog mladia Baeskija razmilja o pravdi i nepravdi pa, posmatrajui jednu potjeru, sjetno veli da se moli za onoga koga gone, ali i za one koji gone, jer se ne zna ko je kriv. Tu je i tragina sudbina jednoga Ermenina, njegove kerke i njenoga momka, pa fini, suptilni razgovori meu derviima u tekiji, iz kojih se kristaliziraju likovi. I tako, kroz priu o prii, Read Kadi zaokruuje svoje kazivanje o Sarajevu XVIII stoljea, a sve to kroz Baeskijin Ljetopis, ivot ovoga hroniara i pisane historijske tragove.

Drugi Kadiev roman, njegovo najobimnije djelo, Hadi Lojo govori o predaustrijskom vremenu Bosne, jednom prijelomnom historijskom trenutku. Sudbina cijele zemlje i njenih naroda odluena je za zelenim stolom Berlinskog kongresa, kada je dogovoreno da Bosna i Hercegovina potpadne pod upravu Austro-Ugarske. Za Bonjake posebno ta odluka je dubok rez kojim je prekinuta viestoljetna osmanska uprava a dolazi nova, sa drugaijom kulturom i civilizacijom. Taj in izazvao je osjeanje prevarenosti od strane Stambola i svjetskih sila podjednako, osjeanje izgubljenosti ali istovremeno i bunta. Sarajevo, jezgro pobune, okuplja nekolicinu uglednika koji odluuju da ustanu protiv presude Berlinskog

6

kongresa. Na elo pobune stavlja se Hadi Lojo, ovjek koga karakterizira jedino fizika snaga i neustraivost, i naravno, domoljublje. Ta pobuna iskristalizirala je ideju o autonomiji Bosne. Nesazreli historijski uslovi i strategijski neosmiljen otpor nisu mogli rezultirati niim drugim do nizom pojedinanih tragedija i slomom ustanka. I, kako je skoro pola vijeka ranije pobuna Husein-kapetana Gradaevia i ideja o nezavisnoj Bosni propala, a njen kolovoa zavrio u tuini, tako je i Hadi Lojo, fiziki i duhovno skren, zavrio u zatvoru, pa u progonstvu. Ima tu neke slinosti u zlehudoj sudbini ove zemlje vjeno razapete izmeu tuih interesa. U ovom romanu vidi se to kroz put glavnog junaka, sudionika takve sudbine. On svoju Bosnu najprije vidi slobodnu i samostalnu, a kad se taj san srui surovo i brzo, on je nosi u dui i umire sa neostvarenom eljom o povratku.

I ovdje Kadi obilato koristi historijska fakta i donosi sve relevantne javne linosti toga perioda, pa kroz ovaj roman defiliraju uglednici Sarajeva i Bosne, konzuli, fratri i drugi.

Roman Hadi Lojo znaajan nam je prije svega kao rijedak pisani trag o ljetu 1878. godine, o jednom specifinom historijskom trenutku za Bosnu i Hercegovinu.

Izbor pripovijedaka obuhvata bogat Kadiev opus tematski vezan za osmansko i austrougarsko razdoblje. I obimom i kvalitetom izdvaja se Ilhamijin put u smrt, inspiriran traginom sudbinom Abdulvehaba Ilhamije (1773-1821), pjesnika na bosanskom, turskom i arapskom jeziku, ejha i narodnog uitelja i tribuna. Ovaj pjesnik bogatoga i raznovrsnog djela neobian je i po svome ivotnom putu. Predani sufija u svojoj poeziji, i u ivotu je smjeran i ljudski estit kako to zahtijeva Boiji zakon. Njegov pjesniki zanos i dua bogougodnika sudaraju se sa surovom stvarnou punom svakojakoga zla. Ilhamija se buni na njemu jedini mogui nain - svojom pjesmom. Ta pjesma razgaljuje duu obinog ovjeka, on je prihvata, a to ve postaje opasno po vlast. Stoga tadanji namjesnik na Bosni Delaludin-paa poziva pjesnika u Travnik na odgovornost. Upravo tu Read Kadi zapoinje svoju priu kroz koju vodi Ilhamiju na putu od rodnog epa do Travnika. Pjesnik taj put

7

prevaljuje pjeke, svjestan od samog poetka da mu je to posljednje putovanje. Ide polahko, sabirui se sam sa sobom. Cio put je smjenjivanje snovienja i stvarnosti. Ilhamiji i na san dolazi Paa, okrutan i ve pripravan da ga kazni i tu, samo na trenutak, vidimo pjesnika slabog i uplaenog, da bi se, odmah nakon buenja, odbranio od te slabosti prizivanjem Boga i pouzdanjem da de mu Boija milost podariti snage da istraje uspravan. I taj se kraj blii pjesnikovim dolaskom u Travnik, tu se razrjeava drama koja lebdi nad junakom cijelog njegovog puta. Razgovor monika i pjesnika je kratak i konaan, jer su im pogledi na svijet sasvim opreni. Ilhamiju vode u tvravu da ga zadave, a on, s uzdanjem u Boga, koraa te posljednje korake zadovoljan to je ostao vrst i ustrajan.

Ilhamijin tragini kraj zbog pjesnikog bunta je bez primjera u naoj historiji knjievnosti. Meutim, pisac je ovog pjesnika idealizirao do te mjere da on, u jednom snu, na ispitu pred melekima koji trae da se prisjeti svojih loih postupaka, ne moe da se sjeti nijednog grijeha koji bi zavrijedio pokajanje. I inae, kroz cijelu priu osjea se romantiarska zanesenost pisca svojim glavnim likom i njegovom sudbinom.

Kadi sasvim drugaije pristupa Omer-pai Latasu, osmanskom velikodostojniku, poslatom u Bosnu sredinom prologa vijeka da skri otpor bosanskoga plemstva reformama Mahmuda Drugog. I ovdje autor ide tragom historijskih fakata i kroz njih donosi priu o ovome pai koga je Bosna zapamtila po krvavim posljedicama. Opet koristi postupak sjeanja kako bi nam predstavio ivotni put svoga junaka. Paa Latas, prebjego iz austrijske vojske jo prije dvadeset i pet godina, je prihvatio islam. Bistar i ambiciozan ostvario je brzu i sjajnu karijeru. Kao sposobnog vojnog stratega i krianina porijeklom, sultan ga alje kao najpodesniju linost da konano smiri Bosnu. I ovaj to ini ne birajui sredstva, surovo kako to moe samo ovjek okrenut iskljuivo karijeri i vlasti. Takozvana pacifikacija Bosne bila je bolna za zemlju u cjelini, a posebno za niz znaajnih linosti. I kad je zavrio progon nad bonjakim uglednicima, poeo je progoniti viene ljude meu kranima. Tako je pod udar njegove pacifistike" palice doao i veoma ugledni

8

fratar Ivan Franjo Juki.2 Povodom ovog zajednikog stradanja pisac zakljuuje: Postade jasno da je sudbina Bosne i Hercegovine, kao i sudbina svih njenih ljudi bez obzira na vjeru i naciju nedjeljiva i zajednika i da je okupator jednih ujedno i okupator svih ostalih.3

Progon krana uslovio je ozbiljnu zategnutost Carevine i Austrije, pa je posljedica toga bilo povlaenje Latasa iz Bosne. in odlaska propraen je velikim veseljem i meu plemstvom, koje je njegov dolazak primilo sa zebnjom, i meu sirotinjom koja je polagala nade u njega, a sada, nakon dve godine, ispratile su ga mrnja i kletve.

Pisac prati Latasa do kraja njegovog ivota, do smrti u Istanbulu gdje mu niko nije spomenik podigao. Kadi njegovu ivotnu misiju zakljuuje ovako: Njegov su spomenik ve davno sa zemljom sravnjeni grobovi po Bosni, Siriji, Kurdistanu, Albaniji, Kreti. Vode Save i Bosne, koje je hranio bosanskim mesom, davno su protekle.4

U nizu pria iz ovoga izbora Kadi je hroniar zanimljivosti Sarajeva, gdje susreemo skromne, obine ljude i njihove intimne drame, nesretne ljubavi, ivot mahale, nesviklost na novo dolo s austrougarskim periodom. Ovom posljednjom temom pisac se bavi u prii Posljednji Lubo. U uglednoj porodici Luba ivot tee po mjeri koju je uspostavio otac, strog prema sebi i prema ukuanima, koji tiho, u nekom tajnom savezu, to podnose. Njihov ivot je jednoobrazan, dani lie jedan na drugi sve dok otac ne umre, a sin pokuava da nastavi njegov posao ivei s majkom u slozi i oputenoj atmosferi. Oni su upueni jedno na drugo, zadovoljni svakodnevnicom do onog kobnog dana kada mladi upoznaje razuzdani ivot kafane i u njemu mladu Maaricu. Odgojen na sasvim drugaijim moralnim normama mladi se ne snalazi, porok ga potpuno obuzeo pa iz dana u dan propada, imetak mu se osipa a

2 Jukia je Latas ubijedio da je pronevjerio novac namijenjen pomoi kranskoj sirotinji, uhapsio ga i protjerao u Istanbul u zatvor, a s najveom moguom kaznom - da se nikad ne moe vratiti u Bosnu. 3 Paa Latas, str. 269. 4 Isto, str. 277-278.

9

posao stoji. Kad gubi i posljednje uporite, majku koja ga i takvoga njeno voli, i sam umire a s njim izumire i porodica Luba.

Tema propadanja mladih ljudi nespremnih da se bez lomova i traginih posljedica ukljue u novo vrijeme dosta je koriena u naoj literaturi s poetka ovoga vijeka. Kadi joj pristupa s dosta nostalgije za starim, patrijarhalnim odnosima i saosjeanja sa zabludjelim svojim junakom.

U nizu pria o obinim a velikim ljudima je i Carev imam. Kazuje nam priu o hafizu Ibrahimu, koji godine provodi prepisujui Kur'an. ini to u ime Boga, smjerno i predano, jedan po jedan, ispisao ih je ezdeset i est i kad se sprema da zapone novi prijepis dolazi mu sarajevski uglednik a silnik i poruuje kod njega prijepis za koji je bitno da bude lijepo ispisan i ukraen, a cijena nije bitna. Hafiz nikada nije prepisivao za novac, pa to i ovdje odbija. U meuvremenu, po odluci isto ga toga uglednika usmrena su dvojica staraca bez krivice. Taj in boljeljivog i ve povuenog u kuu hafiza nagoni da sa posljednjom snagom ode do damije i iskae javni bunt. Bajram je, puna damija oekuje praznini govor, a starac staloeno i razlono iznosi na vidjelo nedjelo toga uglednika i prijeti mu Boijom kaznom. I po dolasku kui ovaj imam Careve damije po emu je i dobio naziv carev imam, prepisani Kur'an poklanja jednome derviu, jer je on dostojan da ga posjeduje i moli iz njega. A sutradan, smrt mu sklapa oi prije nego to su delati doli da se namire.

Poema Gazi Husrevbeg, sainjena od osam zasebnih cjelina, zapravo je ciklus pria u stihu. To su storije o dolasku Gazije u Sarajevo i njegovim zadubinama, njegovom dugogodinjem ivotu u Sarajevu. Sve pjesme ove poeme pisane su u duhu i formi narodne poezije.

Minka Memija

10

BRATU REUFU

11

1. - Lijepo, ba lijepo - aptao je Mula Mustafa, zadovoljno se

osvrui po svom duaniu-pisarni, smjetenu nasuprot donjeg ulaza u harem Begove damije.

Bog zna otkad se skanjivao da to uradi. Velike vlane mrlje, valjda od vode iz susjednih Begovih hala, bile su procvjetale po zidovima, da ih je bilo ba runo vidjeti. Zato je odjutros poranio u susjedne Mudelite, nabavio zeleno obojena papira i poeo izrezivati zvijezde, mjesec i kojekakve ornamente i ptice pa ih pribijati po zidovima. Donio je i nekoliko levhi, a Avdaga berber poodavna mu je poklonio areno naslikana zmaja, pa je i njega pribio kraj samih duanskih vrata.

Kad smjesti seiju, itabe i petahtu, jo jednom se obazrije oko sebe pa umorno othuknu i zadovoljno se osmjehnu. Zaturi ahmediju, pogladi kratku kao vuna bijelu bradicu, pa sam sebe glasno pohvali: - Ba lijepo! Aferim, Mula Mustafa!

Sjeti se u taj as konja nainjena od konjske dlake koji je odskora stajao u antalovu duanu i okolo kojeg se svijet kao na udo kupio, pa odmahnu rukom: - Ama, nije ono za mene! Baka ovo, baka ono!

Ne moe otrpjeti, a da ne otvori tefter u koji je zapisivao sve vanije dogaaje koji su se zbivali u eheru. Poloi ga preko koljena dohvati trstiku i umoi je u mureef pa sa zadovoljstvom zapisa

- Ja, skromni Mula Mustafa, imao sam svoj duan smjeten uz hale ispod same Sahat-kule, uz mjesenu kiriju od deset groa, koji je bio svakome pristupaan za pisanje...

Okitio sam ga raznim papirima, pa je tako okien stajao... Sklopi tefter i ustade. Otvori duanska vrata, izae na sokak i

zavrati glavu prema Sahat-kuli. Ljetno sunce ga pomilova po licu i zapljusnu svjetlou i vedrinom. Mula Mustafa iznese ibrik, unu i 12

opra ruke. Do podne je bilo ostalo jo puna dva sahata. A vezir e, kako

je bilo javljeno, stii oko podne. Mula-Mustafa po obiaju zamiri na desno oko, mislei pri tome na novoga vezira. - Ih, po Bogu si brat, ta li e nam ovaj donijeti...

Onda se sjeti ta mu je nevjesta rekla kad je jutros polazio od kue i vidio da nema kud: nijedna se muterija nije odjutros pojavila na vratima, a nije bilo u izgledu da e do podne bilo ko izbiti pa da se to zapie i zaradi. Mislei o tome, zbunjeno se nakalja i prie zidu gdje je u maloj udubini stajao plitak bakreni tas, s hrpicom nabacanih aki. U njega bi Mula Mustafa, kad god je mogao, ubacivao po koju aku, da na kraju svakog mjeseca sabere onih deset groa i odnese ih muteveliji na ime kirije. I prije bi, kad god bi mu pripustilo, prilazio tasu i uzamljivao koliko mu je trebalo i koliko je moglo izai, da prvom prilikom poteno vrati i zahvali se mrtvom Gaziji.

inio je to kao da je Gazija iv i kao da stoji pred njim i slua ga.

Kad prie tasu, savi ruke preko prsa i smjerno pozdravi: - Selamun alejkum, Gazi Husrevbee! Poutje malo, pa onda neto krupnijim glasom sam sebi

odgovori: - Alejkumu-s-selam, Mula Mustafa. Merhaba. Merhaba, koje

dobro? - Ama, kako u ti rijet... - poe Mula Mustafa da se uvija. -

Otanjilo se, moj dobri Gazi Husrevbee, pa, ko velim, smijem li te neto zamoliti...

- Da uzajmi koji gro, ha? - Eh, eh!... - Uzmi, br'te Mula Mustafa, uzmi! Vidi kol'ko ima u tasu, pa

uzmi. - A ja u vratit' posigurno u vratit'! - Ama, zar te pitam! Mula Mustafa iskrenu tas na dlan, izbroji tri groa i deset aki

i kaza koliko je naao, pa vraajui tas na njegovo mjesto glasno se zahvali:

13

- Allah ti lijepi dennet dao, moj dobri Husrevbee! Kako ti meni, tako milostivi Allah tebi iz svoje neiscrpne hazne, Amin!

Hitro navue dubu i skonta da pokupuje to mu treba kad se bude vraao s doeka, jer arija je ionako bila ve napola zatvorena. Usput svrati do Avdage berbera, ali ga ne zatee u berbernici. I on je bio otiao na doek. Mula Mustafa se uputi kroz damijski harem i po obiaju se zaustavi kraj Gazijina turbeta gdje proui i pokloni Fatihu, a zatim krenu kroz Sarae i ubrza prema eherehajinoj upriji, kuda je vezir trebao proi.

Na upriji i okolo nje ve se bila okupila silna svjetina, pa su zaptije s mukom odravale prolaz. Dan je bio vedar i tih, bez ijednog oblaka ili vjetra. Boje i zvukovi su bili rijetko topli i jasni. Alifakovac, ist i bijel nakon noanje kie, inilo se kao da lebdi pod njenim plavetnilom neba.

Preko uprije i uz strmi alifakovaki put, s obje strane pritisnut radoznalom svjetinom, s vremena na vrijeme su promicali sarajevski uglednici, koji su ili u susret veziru. Rano jutros do na Kozju upriju ve su bili izali visoki turski inovnici da tu, po starom adetu, doekaju i pozdrave vezira.

Mula Mustafa se nekako probi do uprije pa se nasloni na kameni korkaluk i tu ostade da seiri i eka.

Dok su predstavnici ehera urno promicali, svjetina je upirala prstima i glasno pogaala ko je ko, ivo pratei svaku novu pojavu i svaku znaajniju linost.

- Ih, ja plaha bajraka u saraa! - u se u asu kad naie saraki esnafbaa u pratnji bajraktara zametnuta ogromnim svilenim bajrakom. Iza njih naioe i predstavnici ostalih esnafa, s bogato izvezenim esnafskim bajracima.

- Uh, to je muftija grohn'o! Vidi ga, jedva taba! - zau se iz gomile kad naie sarajevski muftija, opkoljen hodama koje su ga pratile.

- A vidi to su ga hode skolile! - doeka drugi, upirui prstom u buljuk hodu u tankim ljetnim latama i utim mestvama na nogama.

- Je l' ono vladika? - upita neko na sav glas.

14

- Koji? - Onaj kabasti, crni. Novi vladika Pajsije, u pratnji paroha i akona i nekoliko

uglednih srpskih trgovaca i opinara, prelazilo je preko uprije. Svi su odreda bili odjeveni u modre i crne doke, u izmama ili postulama na nogama, samo je vladika bio odjeven u sveani vladianski ornat, dok su popovi bili u mantijama.

- Ma stani bolan, ouni me, kud si navro! - opsova neko naglas.

- A vidi fratara! Eno, ono him je glavni! - Koji to, koji? - Onaj u sredini, velikaki. Fojniki gvardijan, okruen trojicom fratara, ustro je gazio

preko uprije, dok su im krajevi habita iroko landarali oko golih glenjeva.

- Njih njihovi zovu ujacima. - to li to? - Daj pa znaj! Taki him je adet. - Eto i Jehudija. Eno i hahambae! Dok se gomila propinje na prste i meusobno objanjava,

grupa sarajevskih Jevreja, trgovaca i sarafa, odreda obuenih u tamnomodre ohali akire s plavim mestvama na nogama, sitnim koracima grabi preko uprije. Na elu im je sarajevski hahambaa, koji se usput potiho dogovara sa svojim opinarima.

- A vidi Toge, kurvina sina, to je zajordamio! - okomi se neko u sav glas na krna zaptiju koji naie na konju, kandijom prijetei i potiskujui svijet ustranu.

- Jah, i ne zajordamio! Zapalo mu, pasjem sinu! Naj'o se bosanskog hljeba pa uz'o fursat. Jakako!

urije izazvae naroitu ivost meu okupljenim mnotvom. Naprijed je jahao uribaa nosei zlatom izvezen bajrak, s tekim srebrnim kitama na dnu, a iza njega je iao mlad pristao au, odjeven u bogato izvezenu odjeu, ukraenu vie zlatom nego svilom. Rukavi su mu bili visoko zagrnuti, a ruke snane i pune. U desnici je nosio topuz i na topuzu vezen djevojaki jagluk.

15

Kad stigoe na sredinu uprije, uribaa razigra konja, a au baci topuz u ruke i muklo jeknu od prevelike muke snage i jedrine.

- Akosun! - zaori se sa svih strana. U to naie buljuk gizdavo odjevenih ajana s pozlaenim

pusatom i crvenim kabanicama na pleima. Jahali su na utilim konjima, opremljenim bogatim rahtom.

Svjetina se ponovo umiri i istegnu vratove, navodei poimenice as ovoga as onoga ajana. Onako opremljeni i pod orujem, izgledali su im sada sasvim drukije nego pri svakodnevnim susretima u ariji i po kahvama.

Iza njih, tih i umiljat kao djevojka, s rukama na prstima, naie Mehmed-efendija Kjuranija, zvani Mejlija, gorljiv dervi i neenja, uven u Sarajevu kao kaligraf i pjesnik. On kao da se zbuni pred tolikom svjetinom koja ga je sa svih strana radoznalo gledala, pa na as zastade nasred uprije i okrenu ustranu, a ljudi mu napravie prolaz i propustie ga.

- Ah, ja kud li je to Mejlija po'o? - upita se Mula Mustafa poluglasno, nenaviknut da Mejliju via u slinim zgodama.

Odmah iza ajana promae jedna jeniarska orta s turnadijom na elu. Svi su bili pod kalpacima, u zagarijama i obui od kajsara, ba kao da su krenuli na vojnu. Mnogi meu svjetinom trecnue gledajui ih. Padoe im na um desti ratni pohodi, nakon kojih bi Sarajevo gotovo opustilo. Jeniari su gazili utke, na izgled ljutiti i neraspoloeni i pomalo urei, samo je oruje na njima potiho zveckalo.

Promiu tako bijele hodinske ahmedije i zeleni kauci, kamilavke i habiti, svileni esnafski bajraci i bogato ukraeno oruje, konjanici i pjeaci, bjelobrade hode i mrki akoni, ustri fratri i krotki rabini. Svi sa svojim ljudima i opinarima, a uz njih ozbiljne i dostojanstvene esnafbae i ponositi aui, ajani, bezi i age, bogati trgovci, sarafi, jeniari i zaptije. Svijet stoji i gleda pokazuje i dovikuje. Svi slii ogromnom roju koji podrhtava i zuji, dok se sunce, veselo, raskono i nasmijano uspinje prema sredini neba.

Na koncu duge, nesreene povorke, u kojoj je svako iao kako je stizao, jahalo je nekoliko zaptija, a za njima je iao Ramo

16

Cigan, s rukama punih goveih utroba koje je povazdan prodavao po ariji, derui se koliko ga grlo nosi:

- Za make-eee! - Jesi l' to i ti po'o prid vezira? viknu neko iz gomile, koja

udari u smijeh. Ramo neto krupno kresnu na ciganskom jeziku i zamae pod upriju da isti i pere utrobe.

Svijet napokon odahnu od duga seirenja i gledanja, pa se zatalasa i razgiba, jer mostom niko vie nije nailazio.

Za to vrijeme gore, na Kozjoj upriji, uglednici koji su izali na doek, redali su se na selamluk. Prvi je, s desne strane, stao sarajevski muftija, pa onda kadija, pa muderrisi, a za njima ostala ulema. Zatim su stale i spahije i jeniari, a iza njih esnafi. Prvi su meu esnafima bile akmeije, a poslijednji kasapi i krpedija. Onako kako su bili stali i poredali se tako e doekati vezira, pozdraviti ga i dopratiti do Begluka.

Tu e vezir odsjesti da se odmori, a onda de se dii i s pratnjom krenuti u Travnik.

Kroz ono poldrug sahata koliko je proteklo do vezirova dolaska, svijet je sebi naao novu razonou. Bio je to ovaj put oravi i suludi Salin, jedan od najpoznatijih arijskih mazluma, iji se glavni marifetluk sastojao u tome to je znao kao horoz zaklepetati pa otegnuto i dugo zakukurijekati. Kad god bi se Salin, nakon to bi mu dobacili koju sitnu paru, pljesnuo dlanovima o bedra i zakukurijekao, sa svih strana bi zaorio smijeh i dovikivanje. Tad bi i bijelo Salinovo oko, golemo i izbuljeno kao obareno jaje, za as oivjelo, ba kao da je i ono progledalo i nasmijalo se.

- Maallah, Saline, maallah! Akosun! Hajde, jo jednom da ujemo!

- Kukurjeku-uuu! - Ih, Saline, da ti je jo koka, pa da noas okoka! - Kukurjeku-uuu! Smijeh, razuzdan i bezbrian, prsnuo bi meu onim najbliim,

pa se kao talas irio i dalje prenosio. Premda je naoko sve izgledalo vedro i raspoloeno, bilo je u

tome prijepodnevu mnogo skrivene i zgusnute brige, osobito meu

17

prvacima. Svaki se u sebi pitao kakav e biti i ta li e donijeti novi vezir. Jer, Bosna je svata zapamtila, vie zla nego dobra.

Novi vezir e tri dana provesti u Sarajevu, a onda e krenuti u Travnik. Nije prilika da e se za tri dana neto krupnije dogoditi, ali, kad ponu stizati pozivi iz Travnika, mnogi e se u brizi i strahu zapitati to li ga vezir zove i ta ga eka u Travniku. Pa zar je onda bilo udo to su mnogi sa skrivenom zebnjom oekivali vezira?

Napokon, kad se sunce ve bilo ispelo nasred neba, odozgo, s Alifakovca, zaue se pucnji i povici: - ok jaa, maallah! - Odmah zatim, kao prigueno zujanje pelinjeg roja, zaue se borije i talambasi. Iza toga zagrmjee i topovi sa ute tabije.

Svjetina se uskomea. Bio je to posiguran znak da je vezir stigao navrh Alifakovca, treptao u bogatom arenilu boja. Dvije su se boje najvie isticale: zelena i bijela. Bijeljele su se sarajevske kue, groblja eme i damije; zelenile su se bezbrojne bae i avlije, ljivici i vitki jablanovi, koji su se dizali svuda po eheru. A Miljacka, slobodna i nesputana, mehko se razlijevala i tekla niz svoje korito. Poevi od bujne bae mevlevijske tekije na Bembai, odakle je poinjao eher, pa sve dolje do posljednjih bai ispod Hiseta, okreui usput desetine niz rijeku nanizanih mlinova .

- Eto hin! Zurle, talambasi i bubnjevi ponovo odjeknue, ali ovaj put

mnogo blie i jasnije. inilo se da ne odjekuju u uima, ve u samim utrobama. Kao da su krili put veziru i njegovoj pratnji koja se sputala niz Alifakovac, izmeu kua na desnoj i musafirskog groblja na lijevoj strani mahale.

Svijet se pritajio, pa kao da i ne die. Sve se oi pretvorile u jedno oko, koje upija svaku sliku i svaki pokret.

Kad glazba promae i kad vezir stupi na upriju, svjetina se jo jednom zatalasa i zaumi kao krupna ljetna kia, a onda se najednom smiri i zamre.

Vezir je bio sredovjean, tankovijast ovjek, gotovo zemljaste puti s tekim olovnim pogledom i sa tubastim, zagasito crvenim turbanom na glavi. Zelenkasto-modra dolama gorjela je na njemu od zlatnih kita i irita, dok mu je pogled kruio nad svjetinom. Desnom

18

je rukom drao kajasu krasne, kao a crne arapske bedevije ija se dlaka blistavo prelijevala na suncu, dok je lijevu drao na slabini i dostojanstveno jahao.

U itavoj njegovoj pojavi i licu, obraslu u kratko podianu crnu bradu, bilo je neega i ponosnog i otmjenog, ali isto toliko i opreznog i prezrivog.

Najednom, kad je elo vezirove najue pratnje ve bilo stiglo na drugi kraj uprije, dogodi se neto neoekivano, to razbi tiinu i radoznalost, a unese zaprepatenje i strah. Budalasti Salin, na kojeg se niko vie nije ni obazirao, iznenada iskoi iz mnotva i stade pred vezirovu bedeviju, pa udarivi dlanovima o bedra glasno zakukurijeka. Bedevija uplaeno frknu i poskoi ustanu, dok joj stranje noge poee uznemireno podrhtavati. Vezir se, iznenaen i zbunjen, za as zanjiha u sedlu i rukama uhvati za unka, dok mu se oi uplaeno razrogaie, pri emu se ukazae krupne, ukaste bjelonice.

Na elu povorke nasta pometanja, a onaj isti maloprijanji zaptija, koji kao da iz zemlje iznie, izmahnu kandijom i nasrnu na Salina. Preplaena bedevija napravi jo neliko razigranih koraka pa se smiri i krenu, a vezirova pratnja za njom. Brojni pogledi iz pratnje, mrki i prijetei, ibali su po gomili i zabadali se u nju. Nijedan se glas nije uo, ali je iznad svega visilo pitanje: ta e se sada zbiti?

Ali, nita se ne dogodi. Samo je Toga, previjen preko konja, zamahivao kandijom i gonio Salina, dok se kandija u jednom asu ne saplete oko Salinovih oiju. Mazlum ivinski dreknu, jer ga kraj kandije dohvati ba po onom izbuljenom oku, na ta se svjetina uskomea i uzbuni. Neko iz gomile u sav glas povika:

- Ostavi mazluma, pasji sine! Toga bijesno die glavu i poe prijetiti i psovati pogani

Bosna-millet, nakon ega se povici iz gomile udesetostruie, a mnoge se ruke prijetei digoe. Salin to iskoristi pa mugnu meu, svjetinu, a zaptija, videi da nema kud, vrati konja i obori niz upriju, praen glasnim pogrdama i psovkama.

Ostatak povorke proe kroz tiinu, kao da niega nije bilo i kao da se nita dogodilo nije.

19

im pratnja zamae preko uprije, okupljena svjetina se zaljulja i zaegori. Rasu se kao ogroman mravinjak i razmili na sve strane. Dvije-tri grupe obijesne mladarije i lola poee se dovikivati s jedne na drugu stranu uprije, a Mula Mustafa umoran od duga stajanja i seirenja postaja jo malo pa i on krenu. Uputi se prema Carevoj damiji, jer je podne bilo davno uilo, pa se poboja da mu vakat ne proe.

Kad klanja i izie iz damije, ponovo nabasa na gomilu, mada je vezir sa svojom svitom ve davno bio otiao u Begluk da se odmori. Mula Mustafa se zaudi i zapita ta li je sad.

Svijet se ovaj put nije okupljao poradi vezira. Zbijao se oko jedne oniske krme u Latinluku koju su zaptije bile opkolile, i uzalud nastojei da rastjeraju brojne besposliare i radoznalce.

U krmi je, za oniskim grubo istesanim stolom, sjedio poznati sarajevski kasap Junuz, div ovjek, i mrano buljio preda se. Pred njim je bio zaboden ogroman kasapski no, a okolo, po stolu, bili su razbacani sahani, nenaeta ovija glavua, duhankesa, akmak, bardak s rakijom i jo kojekakve sitnice.

S asa na as Junuz bi se kao iza sna prenuo, ruknuo kao vo i poeo da pljuje i psuje sve redom, ne tedei nikoga, a novoga vezira ponajmanje. Bilo je to ono mrano i strano bosansko pijanstvo od kojeg ovjeka hvata strah i u kojem se oekuje samo nesrea i krv.

U krmi nije bilo nikoga osim krmarice Anke sakrivene iza teraha, i nekolicine zaptija, koji su podalje stajali i preali da Junuz zakunja, pa da ga onda zaskoe i veu. Ali, kad god bi im se uinilo da je Junuz zakunjao, pa pokuali da mu se priblie, on bi se prenuo i prihvatio za no. Ispod kratkog rukava bijele bezne koulje ukazala bi se kao stegno debela miica, a no bi bljesnuo blistav i opak kao guja. Zaptije bi uplaeno ustuknule, a Junuz bi malo otpio iz bardaka i nastavio da psuje jo poganije i ee.

Svijet, naikan na vrata i prozore, radoznalo je pratio Junuzov gaziluk, dok su zaptije s vremena na vrijeme kao bijesne istravale iz krme i razgonile gomilu.

Kad Mula Mustafa stie pred krmu, zaptije ba tada istrae na sokak i razbjeae se zajedno s okupljeim radoznalcima, a na

20

vratima se pojavi Junuz s golim noem u ruci, propet i snaan kao hrast.

- ta je, to bjeite, kukavice! 'Vamo, 'vamo, da vas vidim! 'Vamo, na mejdan! - vikao je s vrata.

Prostor pred krmom ostade ist kao dlan i samo se Mula Mustafa tu zatee. Svi ostali bili su se razbjeali.

Junuz svrati pogled na starca koji je onako sitan i malo poguren brzao ispred krme, s lijevom rukom zaturenom ispod dube.

- Mula Mustafa, jesi l to ti? doviknu mu Junuz i nadlanicom otra usta, idui mu u susret. Iao je tromo i nesigurno, steui no u ruci.

Zboe ga, dina mi! Ne dajte, ljudi! - viknu neko u strahu. Mula Mustafa zastade i die glavu. Junuz mu prie, pa gledajui odozgo, za dvije glave vii od

starca, rasteui upita: - Mula Mustafa, zna li ti mene? Starac iskrivi vrat i po obiaju zakilji na desno oko. - Znam, efendum, znam - odgovori tvrdo, s osjetnim

prijekorom u glasu. - A koji sam, kad zna? Dede, da ujem! - Ti si Junuz. Rahmetli Alijagin. Otac ti je bio dobar oj'k.

Dobar! - A ja, zar ja nisam?... - isprsi se Junus prkosno. - Dobar je Allah, delleanuhu, koji te takog dri! - doeka

starac i s prezirom svrati pogled ustranu. - A ta to u mene ne valja, da ujem! - prostenja Junuz i

prijetei puhnu na nos. Svijet, koji je bio natisnuo s obje strane sokaka, ali podobro

udaljen od obojice, uvukao duu u se. A zaptije se ukoile pa ni da se maknu.

- ta ti ne valja? - pita - ponovi Mula Mustafa strogo, otro gledajui u zakrvavljene Junuzove oi: - Ne valja ti to od sebe sramotu pravi, jazuk ti bilo! Pogledaj se kakav si! Zar ti to valja? Da ti rahmetli babo iz mezara ustane pa da te takog vidi, haramio bi ti

21

to si mu evlad! Jazuk ti bilo! Stid te bilo i Boga i svijeta! Zar sam te ja tome u mektebu uio? Kazuj, da ujem!... Zar te nije strah od Boga i stid od svijeta jadan ne bio!

- Dok je govorio, zelene Mula Mustafine oi su gorjele od srdbe, a bijela kratka brada je ljutito podrhtavala. Onda sastavi dubu na prsima ba kao da se elio obraniti od Junuzove blizine, pa okrenu glavu ustranu.

Junuz je za sve to vrijeme bez rijei stajao. Onda se sav strese, dok nekakav udan pla, slian ridanju, provali iz njega.

- Moram, Mula Mustafa, moram! Vidi li ti, bolan, ta se radi s nama, vidi li?

- A ta se to radi, da ujem, ta? - Pa ono danas s budalastim Salinom! Jesi l' vidio to ga bije

onaj kurvin sin? Samo, lahko je na mazluma, nek' udari na mene, na mene!

- Pa ti to zbog Salina, ha? -Bezbeli! Ne dam da ga biju! Nas niko ne smije biti. Mi smo

ovdi na svom topraku. Stojnici! A oni, ko su oni da nas biju? Tuini, Turkue.

Pa odjednom, kao da mu neto bi, Junuz se zagrcnu od plaa i uze da trai i ljubi Mula Mustafinu ruku.

Zaptije poee da se prikradaju. Prvi je iao Toga, koji je danas na upriji iskandijao Salina.

Junuz ih primijeti pa prijetei die no. - Ne prilaz'te, pasji sinovi. Digericu u vam na nou izvadit'!

A ti, Toga, kurvin sine, s tobom u ja nabaka raun svidjeti! Nabaka, dobro zapamti! Nisam ja hudi Salin pa da me kandija! Ja u tebe k'o horoza! 'Vako, 'vako! - razmahivao je Junuz noem.

Mula Mustafa se umijea: - Ostav'te ga, on e sa mnom! Hajde, sinak, ostavi no, pa

hajdemo. - Majku li vam ! - prijetio je Junuz, zakrvavljeno pogledajui

u zaptije. Onda se okrenu Mula Mustafi, pa obmotavajui pojas koji mu se bio odmotao i na pola spao sa akira, nastavi: - Ne bojim se ja njih, pa da hin je stotinu! Hajde, udrite, ekam vas!

22

- Nemoj, sinak, posluaj me! Ostavi no, pa emo zajedno. - Kad ti Mula Mustafa kae, hou. Samo, nek' mi oni ne

prilaze! Vallahi, sviju u hin k'o janjce! - Niko te nee darnuti. Hajdemo, sinak! Ti e sa mnom. Mati

te, bezbeli, eka kod kue, brine se. Kad mu starac spomenu mater, Junuz se kao dijete raznjei. I

nanovo zaplaka. - O'kle zna da me mati eka?... Dva dana je nisam vidio!

Kupiu joj ahiju i ponijeti. Ih, al' sam se zaelio matere! - Eh, eh, tako moj sinak, tako! Pripazi mater dok je ima. Ona

ti je najvei dost. uvaj je...! Ve, ostavi no, pa hajdemo. Mahnuvi rukom spram zaptija, Mula Mustafa uhvati Junuza

ispod miice i povede ga. Onako sitan spram divovskog Junuzova rasta, izgledao je maluan kao dijete.

Svijet i zaptije ostadoe kao u udu. Samo se Toga izdaleka uputi za njima.

Kad prooe kroz ariju i stigoe do pod Sagrdije, Mula Mustafa zastade.

- A sad, pravo kui! Da se nisi nikud svra'o! Zapamti: mati te eka i brine se!

- Neu, Mula Mustafa, dina mi! Neu nikud. Pravo u kui! - Hajde, s hajrom! A kad se lijepo otrijezni i ispava, doi mi

doli u duan, imam ti neto rijet. uje li? - ujem, Mula Mustafa. - Hajde sad! Junuz se uputi uza Sagrdije. Iao je pognute glave i napola

mirei, ali se nije zavaljivao. - Allahselamet... - apnu starac pratei ga pogledom, pa se

preko Baarije i kroz Sarae uputi u duan. Usput susrete Togu. - Ostavi ga, uje li! Zar ne vidi kakav je. Ne trai belaja,

kaem ti! Toga ga mrko pogleda, ali nita ne ree. Postaja jo malo, pa i

on krenu za Mula Mustafom. Kad stie u duan, Mula Mustafa uze zembilj i pokupova to

je trebalo za kue. Pred idindiju izbi neka ena, a nakon nje jo jedan

23

seljak, da im se prepiu presude o diobi. Oboje ostavie gro i po. Umalo iza toga izbi i Avdo, najmlai Mula Mustafin unuk,

kojeg starac zaprti punim zembiljom. - Polajnak i uvaj se! Kai nani da u ja veeras u tekiju! -

doviknu za njim. Kako je bilo uoi petka, to Mula Mustafa ranije zatvori duan

i uputi se prema Mevlevijskoj tekiji na Bembai. Premda nije pripadao mevlevijskom ve kaderijskom redu

dervia, ija je tekija bila na Vrbanjui, ponekad bi odlazio i u tekiju na Bembai. Drago mu je bilo sluati eh-Nasira, koji je poslije zikra tumaio Mesneviju, nakon ega je ponekad dugo i zanimljivo pripovijedao o ljudima i dalekim zemljama kojim je putovao.

Prije nego to je pao prvi sumrak, simahana tekije na Bembai bila je dupke puna. Bili su to veinom esnafije i mali ljudi iz arije, koji su pripadali mevlevijskom redu i dolazili u tekiju na zikr.

Nakon to se klanjala jacija i obavio zikr, eh Nasir otpoe kazivati Mesneviju. Govorio je smireno i zamiljeno lagano se njiui u pasu. S vremena na vrijeme bi digao glavu i pogledom preao po prepunoj simahani. Glava mu je bila mrava i duga, kao da je oglodana do samih kostiju. Bijeli i otri zubi i zelene eh-Nasirove oi davali su toj glavi strog i prijetei izraz. Dok je govorio, otra vratna jabuica, na dugu tanku vratu, penjala bi mu se do pod samo grlo i tu zastajala pa se opet sputala i ponovno penjala. Visoki bijeli kauk, omotan zelenom tkaninom, inio je eh-Nasira jo viim, a zbog zelene hrke koja je bila na njemu, priinjao se kao visok iz trave izrastao nian.

eh Nasir je po materi bio Bonjak, a po ocu Kurd. Otac mu je bio tabor-imam, pa je s vojskom davno nekad izbio u Bosnu i tu se oenio. Govorilo se da je bio vrlo uen i da bi posigurno dotjerao do muftije da nije bio iva i nemirna duha i da se tamo nekome nije zamjerio, zbog ega je zauvijek, ostao tabor-imam. S vojskom je krenuo dalje iz Bosne i obiao itavo Carstvo, a kad je umro, ena mu se opet vratila u Bosnu i dovela sina koji se bio gotovo zamomio. Sin, ovaj isti eh Nasir, uz oca je mnogo neta vidio i nauio, a hodajui po svijetu obogatio je svoje znanje i ivotno

24

iskustvo. Osim materinskog jezika govorio je jo i turski, arapski, perzijski i grki.

Kad mu je mati umrla, on se stalno nastanio u tekiji na Bembai, gdje je izabran za eha. Nije se nikada enio, a u Sarajevu se apatom govorilo da eh Nasir zna sakupiti dairu i da su ljudi u gluho doba noi sluali lupu i udne glasove iz tekije. Vaio je za uena, spram sebe i drugih vrlo stroga ovjeka, pa su ga Sarajlije s potovanjem susretale i pribojavala ga se.

Poslije kazivanja Mesnevije otpoe sijeljenje i razgovor. Poe se dijeliti aj i simahanom poe onaj tihi, suzdrljivi

poluapat, kojim ljudi obino govore u drutvu onih koje potuju i pred kojim se ustruavaju. Neko glasnije spomenu dananji dolazak vezira i dogaaj s kasapom Junuzom, a dervi Salih, papuija iz Saraa, ovjek ista srca ali djetinje pameti, okrenu se eh-Nasiru pa e, onako iznebuha:

- eh-Nasire, da mi neto kae! - Eh, da ujem, dervi Salih. - Odavno te hou da pitam: to je Allah, delleanuhu, stvorio

u, kad je u pogana i kad udi insanu? - Neuzubillah! - doeka neko poluglasno. Svi naulie ui, a

simahana naglo utihnu. - Sve ima svoje, dervi Salih. Nita na dunjaluku nije daba,

pa tako ni u - zamiljeno e eh Nasir. - Pa kad sve ima svoje, reci mi onda to e u? - zaintai

dervi Salih ponovno. - Da bi ujedala ugursuze koji se ne iste i natjerivala ih da se

peru i kupaju, eto zato e - odgovori eh Nasir, pa zamiri na oba oka i suzdrljivo se nasmija.

Odgovor doe naglo i neoekivano, pa izazva ope raspoloenje u simahani, dok neko poluglasno doeka:

- Allahu alemu, ba sve na svijetu ima svoje! - Ima jah, samo daj pa znaj! Neko zatim upola glasa poe pripovijedati da se neto

pojavilo na Bistriku, ali ne kaza ta je to neto", nego ree da ve treu no padaju kamenice na kuu saraa Pehle. A kua nova. Pehla

25

je nedavno napravio i tek uselio u nju. Za as se o tome otvori pria, ali nekako oprezna i bojaljiva.

eh Nasir je za to vrijeme sjedio na svom mjestu i poluzatvorenih oiju lagano se njihao u pasu.

- Kau da je Pehla bojio kamenice koje su padale u avliju i nosio ih u Miljacku, a sutradan su te iste kamenice opet padale u avliju!

Ljude proe tiha jeza i mnogi se strese pri pomisli da e noas, kad se bude vradao kui, morati prodi kraj groblja.

- Ko zna ta je po srijedi... - neko e neodreeno. - Ama, zna se ta je! ejtani, nalet hin bilo, eto ta! Ud'rilo

mu na kuu - prokinu Nuraga kazaz i puhnu preda se. - eh-Nasire, ta ti veli? - Hm! - uini eh Nasir i odmahnu rukoin, ba kao da odbija

nekoga ko mu je dosadan, a dovezao ga se. - More l' bit' ono to ree Nuraga? eh Nasir prestade da se

njie. - Neka se Pehla raspita i sazna ko mu je mani na kuu i ko bi

hotio da useli umjesto njega, pa e otjerati dine - odgovori mirno i pree pogledom po simahani.

- Bogami ba, i to bi moglo bit'! Kakav je vakat i kakva svijeta danas ima, ne reci nita!

Mnogima kao da bi ao to eh Nasir na taj nain prekide priu, pa zautjee. Samo Nuraga kazaz ne moe otrpjeti.

- Ne mere se rijet da i toga nije bivalo i da i sad ne biva. Hou rijet ejtana ...

- Bezbeli da je bivalo i da sad biva - otro e eh Nasir. - U onoga to se baca na Pehlinu kuu, u toga se ejtan zasigurno uvuk'o. Jer, gdje god je zlo i nevaljalstvo u insanu, tu je ejtan! Zato se insan treba odupirat' zlu i tui ejtana. Davit' ga u sebi!

- Duboko! - apnu Mula Mustafa poluglasno. Kad se nali drugi aj, Mula Mustafa se uzvrtje da ide. - Eh, kuda, Mula Mustafa - pogleda ga eh Nasir. - Meni ete af, al' moram, vakat mi je. U mene je hasta kod

kue.

26

- Znam, Mula Mustafa, znam. Ve, fala ti za ono danas. uo sam ta je bilo u Latinluku s onim kasapom. Nasavjetuj ga. Bog ti dao, da se proe pia. Sevab ti je! Jer, pie je vel'ko zlo. Insan se vlastitim rukama baca u propast.

Mula Mustafa se die i utke pozdravi s ljudima, a posebno sa eh-Nasirom. Izae u hajat, nae svoje firale i obu ih. Dok je prolazio kroz tekijsku avliju, ispunjenu mirisom trava i cvijeda, poluglasno je razmiljao o svemu.

- Boe - razmiljao je - ta se sve zbije u jednom jedinom danu! A sve je povezano i sve ima svoje, ba k'o to ree eh Nasir. Eto, sultan posl'o vezira u Bosnu, a ljudi nauili Salina da kukurijee, pa Salin zakukurijek'o prid vezirom. Onda onaj zaptija iib'o Salina, a Junuz se zbog toga razgoropadio i opio. Ja opet nai'o i spasio Junuza od goreg belaja, a eh Nasir, me moli da ga posavjetujem da vie ne pije. ta e dalje bit', ko to zna... Samo, sve se mota i nadovezuje jedno na drugo. Sve, dok insan jednoga dana ne oprui ruke niza se i ne legne u kabur. I dok ne pone polagati raune za ono to je za ivota poradio ...

Kad stie kui i ue u halvat, Safija-hanuma ga doeka sjedei na dueku.

- Hodi, Mula Mustafa! Jesi l' mi se umorio? - ree s osmijehom i pokua da se digne.

Njega presijee. Onako pri svijei, uini mu se da se jo vie istopila. Glava joj dola kao pogolem ut limun, umotan u arenu jemeniju. Nije ni udo, pomisli on, tolike godine hastica boluje!

- Sjedi, sijeda, sjedi i ne ustaj! - ree joj umiljato, dajui joj rukom znak da ne ustaje. - Kako ti je noas?

- 'Nako, uvijek jednako. Ve, jesi l' gladan, da ti ta podgrijem?

- Ama, lezi i ne ustaj, kad ti kaem! Ne treba mi nita, jeo sam u ariji.

- Ma, nije meni teko, zaas u ja - poe ona da ustaje. - Ama, lezi, enska glavo! Vidi je!... Ve, kai ti meni bi l' ti

ta mogla? - upita je saosjeajno. - Eh - osmjehnu se Safija-hanuma. Kad je insan hasta, isti je

27

k'o i dijete, svata mu magne. Eto, danas mi na um padoe kisele takie! O'kle mi to, ni sama ne znam!

- Rano je za takia, al', im hin bude, donijeu ti. Ve, ja se podugo zabavih u tekiji - poe on da se ispriava.

- Neka si. Ja sam ionako bila budna. Znala sam i si, pa se nisam brinula.

- Eh, dobroto moja! - pomisli Mula Mustafa i duboko uzdahnu.

- ta ti je, to uzdie? Da ti nije runo? - zabrinuto e Safija-hanuma.

- Ama, jok, nije mi nita, ve... 'nako... - odgovori on zbunjeno, osjeajui da ga stee u grlu.

Dok je gasio svijeu i uei lijegao, eh Nasir je u tekiji zapoinjao novu priu. Jednu od onih koja se ne slua, ve upija. Pripovijedao je o nekoj dalekoj zemlji u kojoj su ljudi maluni i uti, a kad govore, ba kao da vabe pilie.

28

2. Drugu no po dolasku novoga vezira, u kui starog sarafa

Izaksisa, jednog od prvih Mula-Mustafinih komija, zbio se uzbudljiv dogaaj o kojem niko u komiluku ni slutio nije.

No je bila burna i vjetrovita. Crni oblaci su pritiskivali nebo, a vjetar se zalijetao i mahnitao, lomei grane voki i ruei tarabe u baama, ne doputajui kii da se otisne i udari.

Stari saraf Izaksis, porijeklom Ermen, drao je sarafnicu u jednom od brojnih duana nanizanih ispod Talihana. Starca niko nije ni poznavao pod drugim imenom ve Ermen. Bio je kratkovid. Nosio je ispod koljena podvezane akire, crvenu tubastu kapu i visoke mestve. Doao je u Sarajevo prije dvadesetak godina, odnekle iz Grke, i donio u naruju ensko dijete. Kupio je kuu u Buzadi-hadi-Hasan-mahali, odmah povie sadanje Mula-Mustafine kue, i uskoro iza toga otvorio sarafnicu u Talihanu. O njemu i djetetu kolale su u to vrijeme po Sarajevu svakojake prie. Djevojica je s vremenom postala djevojka i uvena ljepotica o kojoj se esto pripovijedalo, osobito po sijelima, ali su je ljudi rijetko viali. Tek bi ponekad, sa srpskim curama, odlazila na teferi u Koevo. Tu bi, u drutvu starih ena, provele kraj vatre koji sahat, uz tihi ubor potoka i slatke gurabije, da se prije prvog sumraka vrate kuama.

Stari Izaksis je bio dudak u oima Sarajlija. Malo se s kime druio a jo manje razgovarao, jer, osim turskog i ermenskog jezika, tek je poneto natucao bosanski. Sjedio bi po itav dan u svom hladovitom kamenom duanu, utke doekivao i ispraao muterije i nikada se, kao ostali sarafi, nije cjenkao s muterijama. Kad bi bio besposlen, drao bi na krilu velikog utog maka, mirkajui na njega svojim sitnim kratkovidim oima, tepajui mu ermenskim jezikom. Ako bi trebalo neto kabastije i tee nabaviti i odnijeti do kue, tada bi unajmljivao jednog starog hamala, kojeg bi u stopu

29

pratio. Pred avlijskim vratima sam bi preuzimao stvari. Niko mu nikad nije ni u avliju uao, a kamoli u kuu. Prialo se jo da je starac bogat, a da mu je ki, Dafna, lijepa i gizdava kao sultanija, samo da je starac uva koliko moe bolje. Jedan od rijetkih Sarajlija s kojim se stari saraf donekle zbliio, bio je Mula Mustafa, u iju je kuu ak i Dafna ponekad ulazila, osobito otkako je Safija-hanuma pala na postelju.

Nekako potkraj prole jeseni, starcu je u goste doao mlad, naoit Ermen, po imenu Zaharis, za kojeg se ulo da je starev sestri. Poslije mladieva dolaska starac je nekako ivnuo, a gost se ubrzo snaao i poeo druiti s ljudima iz arije. Lahko je i brzo uio jezik i privikavao se na novu sredinu. Bio je, to no se kae, pitom, pa se onako kran i naoit svakome milio. Sarajlije su ga, mada netrpeljive prema doljacima, lijepo susretale i primale. Kad god bi, umjesto starca, ostajao u duanu, mnogi komija, koji nikad dotle nije ni uao u sarafnicu, sad bi svraao, da zajedno s mladiem popije kahvu i izmijeni pokoju rije.

Te noi, kad se to zbilo, u Ankinoj krmi u Latinluku sjedio je onaj isti zaptija Toga i sa svojim drugom, takoer zaptijom, pijanio do kasno u no. U vonju krme, prezasiene mirisom loja, krzatme, luka i duhana. Toga je bio umeraio na Anku, vremenu, ali jaku i dobro dreu enu. Kako je Toga bio poznat kao jedan od najgorih sarajevskih zaptija, a uz to jo pijanica i enskar, to se Anka, koja je dobro poznavala Toginu ud, a bojei se nevolje, kradom izvukla iz krme, ostavivi brata da ih on dvori. Bijesan zbog toga na Anku, Toga je poeo da razbija i psuje. - Platie mi vlahinja! - Ponavljao je neprestano. Mahnitao je tako dok se nije zamorio, a onda se dignuo i poao, ostavivi druga sama u krmi. Idui niz Latinluk, Togi je odjednom odnekle iz mraka i vjetra, izala pred oi Dafnina slika. O ljepoti mlade Ermenke on je dugo sluao, dok je nedavno nije susreo i vidio, kad se u buljuku srpskih cura vraala odnekle s teferia. Djevojka ga kao vatra oprila. Onako lijepu i krotku osjetio je u samoj utrobi. I, ini mu se, nasrnuo bi na nju, da nije bilo usred mahale i u po bijela dana. Otada mu se misao esto vraala na djevojku, osobito kad bi popio. Matao bi i smiljao kako

30

da joj prie i da je se doepa. Noas, pogotovo. U mati ju je gledao bijelu, raspletenu. To to je bila tuinka, jo vie ga sokolilo u njegovoj namjeri i elji. Znao je, ponekad, kao maak obilaziti oko Ermenove kue, u nadi da e je vidjeti. Ali, uzalud. Na kunom zidu, okrenutu prema sokaku, nije bilo pendera, osim malog muepka na avlijskom duvaru. Ko zna, mislio je tada, moda je djevojka iza muepka, moda ga ba sad proviruje i gleda. Pa bi prilazio muepku da se uvjeri da li je prazan i da li ga niije oi ne proviruju. Da zakuca na vrata i pokua ui, nije se usuivao. Plaio se djevojine vike i komiluka, pogotovo jer je bio svjestan koliko ga svijet mrzi. Ali, mrzio je i on njih, jedva ekajui priliku da se na nekome iskali i da im pokae tu svoju mrnju.

Dok je noas matao o djevojci, razdraen Ankom i rakijom, tromo se uspinjui prima Buzadi-hadi-Hasan mahali, nozdrve su mu pohodno podrhtavale. Znao je ta e i kako e. Iz harema Jahja-paine damije, koja se nalazi povrh sarafove kue, prei e u prvu bau, a onda, kroz susjedne bae, do stareve bae i avlije. Sve je on to ve otprije razvidio kad je nedavno, gonei toboe nekakva hrsuza, hodao i razviao po okolnim baama. A kad se nae u sarafovoj avliji, onda, onda... tu je Toga zastao. Kako e i ta e dalje, to sada nije znao. Znao je samo jedno: da e mu djevojka tada biti na dohvat ruke. Pri pomisli na to sav bi uzdrhtao. Isprsio bi se pred naletom vjetra, ba kao da mu prkosi i bori se s njim, kao da je vjetar iv i razuman stvor koji ga pokuava zaustaviti i sprijeiti u njegovoj namjeri.

Zaavi u bae, poeo je da posre i pada. Nekakve nevidljive zamke, spletene od loze i trave, splitale su mu se oko nogu i vukle ga zemlji. Ruke su mu bile pune iupane trave. Prst pred okom nije se vidio.

Poeo je psovati, okreui se u mraku kao u rogu, dok svjetlica nije zaparala nebom i osvijetlila okolinu. Bio je stigao u sarafovu bau. Upornou pijanog ovjeka, koji na koncu stigne do cilja, obreo se i u avliji.

Dva prozora u prizemlju bila su osvijetljena, ali iz kue nije dopirao nikakav glas. I sama pomisao da je djevojka tu, iza tih

31

prozora, da se moda, ba sada svlai i sprema u postelju, poeo ga guiti. Prio ga je vlastiti dah.

Stajao je jo neko vrijeme, kao da uiva u onome to je trebalo da doe. Nita ga vie nije moglo sprijeiti u njogovoj nakani.

Prije nego to je stigao do kunih vrata, svjetlost se u sobi pokrenu. Na hajatu se outie tihi koraci i lupa posua, a na otvorenom kanatu ukaza se Dafna s irakom u ruci.

Toga silovito uzdahnu, stee pojas i poe. Priini mu se da ga djevojka zove i trai. uo je priguen krik, vidio kako joj je irak ispao iz ruke, ali je znao i elio samo jedno: da je zgrabi, osjeti i skri; da tu, na tom mjestu, uje njezine uzdahe, da osjeti njezino grcanje i suze, da je izgrize do krvi, do besvijesti.

Noen tom pomamnom eljom, gluh i slijep za sve drugo, nije ni opazio kad se jedna ljudska prilika pojavila iz polumraka i ustremila na njega. Najednom je osjetio kako mu se neto silovito i otro zabada ispod desnog uha i kako to neto, kao uaren konac, klizi i zasijeca mu se u vrat i razdvaja ga. Htio je da vikne, ali glasa nije smogao. Neto vrue ga zalilo po prsima i ispruenim rukama koje je pruio spram djevojke, pa mu je prvo klonula glava, a onda i itavo tijelo. Poeo je da krklja i da se gui, shvativi s uasom da je to smrt, pa se s posljednom snagom napola pridigao i opet nemono klonuo. Dospio je da u slabanom treptaju prevrnute svijee makar na trenutak sagleda svoju smrt: mladog Ermena koji je s noem u ruci stajao iznad njega.

Na vrhu basamaka, u dugoj nonoj koulji, pojavio se stari Izaksis.

- Dafna, keri!... - zaustio je. - Pssst! - prekinu ga Zaharis, pomaui izbezumljenoj

djevojci da se pridigne. Grmljavina, koja je s vremena na vrijeme dopirala iz daljine,

dolazila je sve blie. Uskoro se silovit pljusak srui na eher. Visoki jablan u susjednom damijskom haremu uvijao se i stenjao pod naletima vjetra.

Dva dana kasnije, psi i djeca su otkrili le u haremu susjedne Buzadi-hadi-Hasanove damije. Bilo je gotovo podne, kad je opor

32

pasa okupljenih u haremu privukao panju mahalske djece, koja su se igrala dole. Jedno od djece uzveralo se uz parmake i polo prema psima, koji su se reei razbjeali. Odmah nakon toga zaulo se djeje zapomaganje. Za tren oka iskupila se itava mahala. Uzbueni ljudi su nagrnuli u harem, gdje im se ukazao muan prizor. Raskereen i preklan, izmeu dva povaljena niana, leao je zaptija Toga, i jednim okom uasnuto zurio u sunce. Veliki uti zubi bili su mu iskeeni i stisnuti, a poput fre otra kosa bila je ulijepljena skorenom krvlju. Dug pljesniv ukur bio mu se istegao iz akira, dok mu je desna noga bila bez obue.

Do iindije, dok nije doao kol-ehaja, nad ubijenim zaptijom izredalo se ko zna koliko radoznala svijeta.

- Stig'o ga eksikluk zbog Salina! govorili su jedni. - A i jest se bio osilio! - zlurado su dodavali drugi. - Eto mu sad: to je traio, to je i na'o! Prije akama dola je araba u koju su poloili mrtvaca i

odvukli ga. Ali, svijet se i po akamu okupljao oko harema i nagadao ko li je dohakao Togi, jer je bilo oito da je po srijedi ubojstvo. Pronio se glas da je Togu ubio nekakav crni Hamdo sa Hrida, koji se te noi vraao iz aikluka pa se sukobio s Togom koji je prvi potegao dugi no, ali je Hamdo bio bri. A prialo se jo i to, da je Toga nekoliko noi prije ubojstva pijan susreo bjelobradog Idriza, napola slijepa, ali vrlo pobona ovjeka, i neto mu runo opsovao. Starac se, kau, sklonio u stranu, pljunuo za Togom i rekao: - More, jaramaze, jo do petka, al' poslije petka nikoga vie naklati nee!... Zaudo, Toga je po svemu sudei bio ubijen u petak uvee ili uoi petka. Iste noi kad se to zbilo, Mula Mustafa je usnio udan san. Sanja on Junuza kasapa kako sjedi na odsjeenoj ljudskoj glavi koja se ispod njega smije, dok iznad Junuza stoji arijski teveelija Haim tabak, koji je stalno za pojasom nosio lepezu nainjenu od horozova perja. Stoji tako Haim i mae lepezom hladei Junuza. Pita njega Mula Mustafa ta mu je i od ega se toliko ugrijao, a Junuz mu kroz pla veli: - Eto, Mula Mustafa, potvorili me da sam ja odsjek'o ovu glavu, pa hoe da i moju odsijeku. Samo, ne da mene Haim tabak, brani me lepezom!...

33

Mula Mustafa se probudio sav u goloj vodi od nekakva straha i muke, jer se odsjeena glava neprestano smijala. Kad se probudio, uo je Safija-hanumu kako u susjednoj odaji suho kalje. Jo uvijek pod dojmom sna. Mula Mustafa uzdahnu i apnu: Da bogda spram dobru!...

A kad je saznao ta se zbilo, pretrnuo je. Povezao je nekidanji sluaj pred krmom u Latinluku i Junuzove prijetnje izreene Togi, pa onda svoj runi san, poslije ega je zabrinuto pomislio:

- Daj, Boe, da Junuz ne ispadne kriv! - Tjeilo ga to, to nije uo da se Junuz ni usput ne spominje, ali nije mogao otrpjeti, a da ne ode u kasapsku ariju i ne potrai ga.

- Doi mi ! - apnuo mu je i vratio se u pisarnu. Junuz je izbio pred samu iindiju. Sagnuo je glavu da moe

ui u pisarnu i nazvao selam. Priinjao se nekako zbunjen i jednako je obarao oi, ekajui da Mula Mustafa prvi progovori.

- Sjedi, moj sinak, sjedi! - oslovi ga starac. Kad Junuz sjede na nisku emliju, na kojoj su obino sjedile

Mula Mustafine muterije, starac ga je jedno vrijeme utke i ispitivaki gledao. Uini mu se da je Junuz jo vei i izrasliji, jer je bio zakrilio gotovo polovicu duana.

- Pa, merhaba ti! - Merhaba, Mula Mustafa - tiho e Junuz, smjerno gledajui u

koljena, preko kojih je bio prebacio svoje krupne lopataste ake. Mula Mustafa ga u mislima vidje kad je prije dvadesetak godina isto tako sjedio i drao ruke na koljenima, dok je kao dijete dolazio u mekteb na Vrbanjui.

- Ja ti neki dan rekoh da mi se uvrati kad bude trijezan, a ti ni habera!

Junuz je utio. Onda pree rukom preko ela, prodrije pljuvaku, ali nita ne ree.

- Bezbeli si zaboravio il' nisi haj'o ta sam ti rek'o. - Nisam zaboravio, ve... - Ve? - Bilo me stid... - izgovori Junuz jedva ujno, jednako

34

gledajui preda se. Mula Mustafa za trenutak zautje, a onda e strogo: - Ve, da

mi neto pravo kae, hoe li? Junuz die glavu. - Hou. - Al', pravo! - Pravo. - uo si, bezbeli, za onog zaptiju, koji je naen gori u

haremu. - Jesam, uo sam. Mula Mustafa ponovo zautje, pa se iskalja i naglo upita: - Jesi l' ga ti ubio, kai mi? Junuz se die. Glava mu dotae duansko ie. Vidjelo se da

je uzbuen. utke je gledao u starca, dok mu je pogled bio pun zaprepatenja.

- uje li ta te pitam: jesi l' ga ti ubio - ponovi Mula Mustafa strogo.

- Nisam, Mula Mustafa, iva mi mati! - gotovo plauim glasom, zakle se Junuz.

- Je l' jemin da nisi? - die se i Mula Mustafa. - Sto jemina, ako treba! Tri dana i tri noi bio sam na

Glasincu i kupov'o stoku. Kad sam se jutros vratio, uo sam ta je bilo...

Mula Mustafa odahnu. Kao da mu teak kamen pade sa srca. - Allahu uur, kad nisi...! A pie da si bacio, jesi l' uo! U Mula Mustafinu glasu, osim strogoe, osjeao se prizvuk

oinske brige i ljubavi. Junuz sjede i kao dijete obori glavu. - Hoe li me posluat', da ujem! - Hou, Mula Mustafa. - More li se zakleti? - Vallahi, neu vie...! - apnu Junuz i potrai Mula Mustafinu

ruku.. Starac zakrenu glavu. Ne moe otrpjeti, a da ne zaplae. I

pazi na mater, ako hoe da i tebe tvoji uspaze. Zapamti: dennet je pod materinim nogama! I nemoj da ita runo ujem o tebi!

35

Dok je Junuz izlazio iz duana, starac ga je pratio pogledom. Srce mu je bilo puno. - Allahu dragi, Tebi hvala! - apnu sav ozaren. Pa se u taj as sjeti eh-Nasira, dohvati tefter i zapisa: - Danas mi je svan'o plaho lijep i radostan dan. Uinio sam jedno dobro djelo...

Sutradan ujutro Mula Mustafa saznade da je Junuz te noi odveden od kue i zatvoren u tvravu. Starac se sledi.

- Udavie ga, dina mi... Stajao je jedno vrijeme kao skamenjen i nije znao ta da

pone. Onda se, ba kao da ga neko goni, razletje arijom. Prvo utra u Avdaginu berbernicu. Avdaga se u taj das bio zabavio oko nekakva softe iz medrese, kojemu je vadio zub.

Softa je sjedio na emliji i poput ovna stenjao od muke. - Avdaga, spremi se, hajdemo! - povika Mula Mustafa s vrata. Avdaga se utke okrenu i pogleda ga, pa jo jednom potegnu

klijetima. Softa kao mamen zapomaga, a meu klijetima se ukaza krvav kutnjak.

- Sad e ispirati slanom vodom, a poslije, ako ti krv ne stane, uzmi malo duhana i metni u ranu - nasavjetova Avdaga softu pa se okrenu Mula-Mustafi.

- Eh, Mula-Mustafa, koje dobro? - Ufatilo noas Junuza kasapa i odvelo ga u tvravu. Treba

odma' ii na mehkemu, jer Junuz nije kriv. A oni, kakvi su, lahko bi mogli da ga... Ve, pohiti, spremi se, sad u ja... - ne dovri Mula Mustafa, pa i ne ekajui ta e Avdaga rei nestade s vrata.

Dok se Avdaga utke spremao, Mula Mustafa zareda od sokaka do sokaka, od duana do duana. Onako omalen, zaas je obigrao Sarae, Kazaze, Tabake i Bazerane i podigao dvadesetak ljudi, koji se ubrzo okupie u haremu Begove damije. Svi su bili uzbueni kad su uli ta se zbilo, pogotovu to je u posljednje vrijeme bilo izvreno nekoliko smrtnih presuda u tvavi, a da niko nije bio uvjeren da su nesretnici bili krivi. Osobito nezadovoljstvo izazvalo je davljenje starca Mula-Hasana, poznata kao estita i vrlo pobona ovjeka, kojeg neko od dumana potvori da je, toboe, bunio i podgovarao svijet da se ne ide pod bajrak.

Dok su se ljudi okupljali u haremu, osobito je grlat bio

36

topalasti kazaz Memi koro, koji je razjareno vikao: - Il' neka ga puaju, il' emo zapalit' mehkemu. Dosti je toga! Onda, onako grupimice, krenue do mehkeme, ali tamo ne

naoe mulu koji je, kako im rekoe, bio otiao na Kiseljak. - Jah, oti'o na teferi na Kiseljak, a 'vamo ljudi pravi-zdravi

ginu i gube glave! - vikao je topal. Kadija Naim-efendija, miran i pribran ovjek, pokua da ih

smiri: - Ama, dobri ljudi, smirite se! Vidjeemo, ispitaemo, ne

mere tako... - Vidjeete ko i za Mula-Hasana! - razgoropadi se Mula

Mustafa. - Po eriatu se ni hajvanu ne smije nasilje initi, a nekamoli insanu, stid vas i sram bilo! Jaramazi! Zar se tako svijetli eriat gazi?

- Mula-Mustafa, nemoj tako! - strogo e Naim-efenfija. - 'Vako, 'vako, jakako ve 'vako! Vi ste ovdi da pravdu

krojite, a jok da zulum inite! - Tako je, tako! - doekae svi u jedan glas. - Ama, brao, nismo mi krivi, to su, belim, age naredile! -

branio se Naim-efendija sputajui glas i strepei od zla. - Ve, kako bi bilo da se naini arzuhal. Evo Mula Mustafa,

on bi to mog'o. - Ne treba nama arzuhal! Dok arzuhal ode i vrati se iz

Travnika, onome e hudniku oi prsnuti! - Ondar otiite agama na Kapiju, oni su to... - Ako ustreba, mi emo i Kapiju zapalit', nek' zna! - zaprijeti

topal, pa se onako dematile uputie prema jeniarskom odaku naspram Gazi Husrevbegova hamama. Vie su trali nego koraali.

Gomila se usput udvostrui, a pred Kapijom njoj se pridruie i svi oni koji su tu stajali i ekali, pa ak i nekoliko ena.

Straa ih na ulazu zaustavi, a kad gomila navali, straari se latie dugih noeva.

- Ne prilazi! Topal povileni: - Vrati noeve, il' emo priko vas mrtvih! Onako omalen i nakostrijeen, dok mu je brada ljutito

37

podrhtavala, a oi sijevale, bio je spreman na sve. Neko odzada baci kamen, a jedan od straara kriknu i posmu.

Gomila ruknu, zanese se i pokulja, a Mula Mustafa, da ni sam ne zna kako, nae se navrh basamaka, pa vie noen nego na svojim nogama, dospje u odaju. Svud okolo njega stajali su uzbueni ljudi. Usta su im se krivila, oi gnjevno sijevale, a svi su vikali, mahali rukama i prijetili. sve je bilo nabijeno uzbuenjem, da se inilo da e damovi na penderima poprskati. Dvojica turnadija i jeniarski aga koji se zatekoe u odaji bili su se pribili uza zid, drei ruke na malim pukama zadjevenim za bensilah. Kahva koju su maloas pili bila se razlila po seiji, a jedan je ibuk leao prelomljen na ilimu i dimio se. Prosuta ar bila je dohvatila ilim pa je miris nagorjele vune ispunjavao odaju, ali se niko na to nije obazirao.

- Junuza na srijedu! - povika topalasti Memi, jednako maui akom ispred oiju jeniarskog age. Onako onizak i topalast, sliio je na horoza gaonju koji se zalijee i poskakuje, ne bi li dohvatio protivnmika. Aga se opet izmie, ba kao da ga osa oblijee, ali i ne pokuava da se brani.

- Polajnak, ljudi! Sjed'te, brao, da ujemo o emu se radi! - prvi se pribra jedan od turnadija i pokaza rukom na seiju.

- Nismo mi doli da se isjeavamo, ve, puajte Junuza! - Stan'te, brao, kojeg Junuza? - Vidi, kooja ne znate! - Onoga to ga je kol-ehaja noas odv'o u tvravu. Ja sam

jamac da nee utei i da nije kriv! - istupi Mula Mustafa. - Puajte momka il' e pasti krvina! - zaprijeti Nuraga sara

koji je bio samo u jednoj firali, jer mu je druga ostala negdje na basamcima.

- Ako ete biti jamci, ondar ... - poe jeniarski aga. - Hoemo, svi emo! - povikae u jedan glas. - Peke, ondar emo ga pustiti, ispitaemo kako je bilo, pa ako

ne bude kriv... - Jazuk vam bilo! - doeka Mula Mustafa. - Tri dana momak

nije bio u Saraj'vu, a vi njega! Osladila vam se sila - ha? Zar je eriat zato dat da se gazi, a

38

jok da se uzdie i uva! - Junuza na sunce! - opet se prodera topalasti Memi. - Naredi u da ga puste, samo... ako bude kriv... poe aga,

ali ne dospje da dovri jer ga uutkae. arija se za to vrijeme bila uzdigla i zatvorila. Gomila,

uzbuena i prijetea poput nadole bujice, valjala se arijskim sokacima i s asa na as sve vie rasla, nadirui u harem Begove damije.

Neto teko i prijetee lebdjelo je u zraku. Mnogi nisu ni znali o emu se radi, ali su ili, mahali akama i prijetili. Sve je sliilo na golem crn oblak, koji ide i nosi grad, vjetar i gromove. Jehudija Mento, krivonog i rohav saraf, u mavenim akirama i utim mestvama, utjerivao je maka u duan, sputajui kapak na vratima i jedva ekajui da se doepa ifuthane.

Ne proe dugo, kad pue glas da je Junuz puten iz tvrave i da je ljegao u Meinu kahvu u Oprkanju. Svijet se, rekoe, okuplja oko njega i grli ga.

Odmah nakon toga, ba kao da se maloprijanji oblak rasturi i nestade a sunce se ukaza i granu, tako se i gomila smiri i rasturi. duani se poee opet otvarati, a u Kazandiluku i Saraima javie se ekii. Isprva jedan po jedan, a onda se udruie, ba kao da se natjeu koji e bre, veselije i jae.

Maloumni Joldo, arijska razbibriga i teveelija, proe Saradima, oponaajui jahaa. Neko mu od saraa doviknu:

- Pritegnu atu dem, Joldo! Joldo zanjiska i poe da se okree u evrntiju, ba kao da

obuzdava konja, a ljudi veselo zagrajae: - Pritegni, Joldo, pritegni jae! Uto zaui ezan sa munare Begove damije. Nanule

zaklepetae arijskom kaldrmom. Mula Mustafa se pojavi na haremskim vratima, radostan i nasmijan kao dijete.

39

3. Kako nije bilo uoi petka, Mula Mustafa te veeri nije kanio u

tekiju. Bio je pozvan na sobet-halvu kod Mula Mehmeda Mestvice. Te njihove sobet-halve prireivali bi svaki put na drugom mjestu. Nije ih bilo mnogo, svega petorica, ali kad je onomadne umro hadi Jusufaga kazaz, krug se jo vie suzio i sveo na etvoricu. Bivalo bi ih ponekad i mnogo vie, ali njih etvorica nisu nikad izostajali.

Svaki je od njih na neki nain bio drukiji od ostale trojice, a svi su opet bili po neemu slini. To, to ih je zbliivalo i vrsto vezalo, bila je njihova arka ljubav prema uenim stvarima i razgovorima, pri emu se hadi Mehmed, eh Hadi-Sinanove tekije na Vrbanjui, posebno isticao.

Hadi Mehmed je bio uen i uvaen ovjek, kojeg su Sarajlije openito potivale. Premda se bio primakao osamdesetoj, iao je lahak i prav, uvijek pitom i blag, a uz to ist i ibarast da ga je bila prava milina vidjeti. Pripovijedalo se da je znanjem dubok kao more, a neki su ga ubrajali meu eviije. Otkad su mu se sinovi poenili a keri poudale, ivio je sm, u jednoj odaji Hadi-Sinanove tekije. Osim znanja i pobonosti, koji su mu pribavili toliki ugled, ljudi su se esto pitali od ega hadi Mehmed onako lijepo ivi. Jer, iako mu je kua nekad bila teka i puna eljadi, a prihod tanak, ipak je vrlo nafakali ivio.

- Ima tu neta! - aptali su mnogi i nekako tajanstveno vrtjeli glavom kad god bi se poveo razgovor o hadi-Mehmedu.

Uza sve ostalo, starac je bio iroke ruke i pun razumijevanja za svakoga. Uvijek je govorio da je iskrena i potena namjera najvanija stvar u ivotu i postupcima ljudi. Jednom ga je prilikom neko gledao kako pokraj adrvana u haremu Begove damije razgovara s nekakvim jaramazom, koji mu neto povjerljivo kazuje i 40

salijee ga. Umalo iza toga hadi Mehmed spusti sagovorniku neto u aku i saosjeajno ga potapa po ramenu.

- Ama, eh-hadi-Mehmede - priao onaj koji je to gledao - ta hoe onaj jaramaz od tebe?

- Efendum, umrlo mu dijete, pa, sjeromah, nejma ime da ga ukopa. Allahselamet! ... - odgovorio starac saosjeajno i odmahnuo rukom.

- Ma kakvo dijete, eh-hadi-Mehmede! Nejma on ni ene ni djeteta! Ni kue ni kuita! Lola je ono i pjano. On e ono to si mu dao iz ovijen stopa polokati!

- Nejse, ja sam ukop'o dijete... - osmjehnuo se hadi Mehmed, pa priao adrvanu i poeo uzimati abdest.

Takav je bio u svemu, pa nije bilo udo to ga je svijet toliko potivao.

Drugi meu njima, a najmlai po godinama, bio je Mula Mehmed Mestvica, koji nema ta nije znao i s kakvim se sve stvarima i umijeem nije bavio.

Bio je to ovjek lahke sjene i veseljak. Premda je bio puki siromaak, za novac nije mario. Osim turskog, govorio je jo arapski i pomalo perzijski, a imao je mnogo lijepih i vrijednih kitaba koje je esto danima i noima itao i tabirio, sve dok ga san ne bi savladao pa mu glava klonula na kitab i tako zaspao.

A ta sve nije znao i ime se nije zanimao! Osim pisarskog posla, kojim se u posljednje vrijeme poeo baviti, bio je jo i pjesnik, kaligraf, kroniar, astronom, astrolog, a nadasve ovjek vedra duha, uvijek hitar i u pokretu. Njegova kratka i otrcana duba uvijek je sijevala arijom.

A bio je, to jest-jest, i ljubitelj ena, ali na svoj, nekako uen nain. Opisivao je i zapisivao znakove po kojima se moe poznati koja e ena biti dobra domaica i supruga, koja je opet hladna a koja vatrena, koja je arsuz, a koja je blage udi i pitoma. Znao je uz to spravljati i madune za jaanje muke snage i jo mnogo drugih stvari, ali o tome pred eh-hadi-Mehmedom nije govorio. Kad bi se naao nasamo s Mula-Mustafom ili dok bi ekali na drugu dvojicu, do suza bi ga nasmijavao, jer je i Mula Mustafa volio alu i nije bio

41

muhanat ni na kakve razgovore i njihova meusobna bockanja. Opisujui pojedine zgode, Mestvica je imao obiaj da poneto

izmilja i dodaje, a kad bi ba prekardaio, Mula Mustafa bi ga prekinuo:

- E, ovo si ba zeleno uskin'o! - Nije, vjere mi, Mula Mustafa! Tako je bilo ili se meni tako

uinilo! - branio se Mestvica kroz smijeh, pa bi nastavio da jo tenije pripovijeda. To njegovo pripovijedanje bilo je pravi vatromet rijei i duha, pri emu bi se Mula Mustafa kao dijete zacenuo od smijeha.

Osim prezimena Mestvica, imao je jo i nekoliko nadimaka koje je dobio i zaradio u raznim zgodama, pa meu ostalim i nadimak Vrcanija, koji je sm sebi dao. O tome je sa smijehom pripovijedao:

Jednom prilikom je neto govorio protiv vlasti, pa se to saznalo i trebalo je da odgovara. Straa, koja je pola da ga pronae i dovede, susrela ga je u Sumbul-mahali, gdje je Mestvica stanovao. Jedan od straara koji ga je, kako se ini prepoznao, ali nije bio siguran je li to ba on, prie mu i upite ga da li je on Mestvica. Slutei zato ga trae, Mestvica se brzo snaao:

- Ko, je l' ja ... ? Jok, br'te, ja sam Vrcanija, kakav Mestvica! - velim ja njemu. I kako rekoh da sam Vrcanija, onako se vrcnem pa oporim niz mahalu, a oni odoe da me trae...

Slijedei meu njima bio je Numan gasal, namrgoen ovjek zavezana jezika i zamiijena pogleda. Oi su mu bile vie mrane nego crne, obrubljene velikim tamnim kolutovima.

- Zar more biti drukiji, kad uvijek gleda u teneire i mrtvace - isprva je govorio i alio se Mestvica, ali samo kad je bio nasamo s Mula-Mustafom. Pred hadi-Mehmedom nije to nikad govorio, jer je hadi Mehmed i uveo Numana u njihovo drutvo. Trebalo im je vremena dok su se svikli na njega, ali su ga poslije bratski zavoljeli, jer Numan je u dui bio dobar i iskren ovjek. I nimalo tup, kako se to, moda, na prvi pogled inilo.

Obino bi sjedio na koljenima, utio i gledao preda se. I, to se kae, svaku bi rije vagao i u obrve kupio. A kad bi neto rekao ili

42

upitao, vidjelo se odmah da je to misaon ovjek, koji o svemu na svoj nain razmilja i za sve stvari trai odgovor.

Sjedi on s njima jednog uoipetka u Hadi-Sinanovoj tekiji pa se onako, iznenada, obrati hadi-Mehmedu:

- eh-hadi-Mehmede, smijem li te neto upitat'? - to ne bi smio, dervi-Numane? - Ima l' drvo duu? - O'kle ti to? - u udu e starac. - Ja k'o mislim, da sve to ivi i mrije, mora imati duu. Pa

tako i drvo. Jer, i ono se raa i mrije. Ponekad, dok kupam mejita ili kad odem tabutiji, ini mi se da ujem kako drvo pod njegovom bradvom uzdie.

- Ostavi to! - blago ga ukori hadi Mehmed. - Biva, ne zna mi kazati - uzdahnu Numan i prikova pogled

za pod. Hadi Mehmed se znaajno iskalja: - Hazreti Omer je rekao: uvajte se zalaenja u dinske

dubine, jer je Allah delleanuhu dini-islam uinio lahkim, pa uzmite ono to moete nositi... Pa tako i ti, dervi-Numane, ne zalazi duboko, boj se, potonue...

Numan je i ove veeri utke sjedio gledajui preda se, dok Mula Mustafa ne ree da je vakat jaciji. Nakon to klanjae, Mestvica se die da pee halvu. Odaja zamirisa hamurom, a Mula Mustafa se naali i bocnu ga:

- Mula Mehmede, ne ali masla! - Jok, vala! Ozidae bolje ve kod Oaktana - doeka

Mestvica, mislei pri tome na poznatog sarajevskog tvrdicu Asimagu Oaktana, o ijem su titizluku kolale Sarajevom brojne prie. Meu ostalim i one, kako je Oakan u kutiju s kahvom zatvarao muhu, da bi po tome poznao ako bi mu eni za njegova izbivanja palo na um da sebi ispee kahvu.

Svi se nasmijae, a hadi Mehmed ih blago ukori: - Nemojte tako! Ne valja drugoga gibet initi. To je isto k'o

kad jedete meso svog mrtvog brata! - Halalie nama Oaktan, samo neka mu se ne dira u

43

duzdan! - dobaci Mestvica, skidajui halvu s vatre. Halva je ispala da ne moe bolja, pa Mula Mustafa javno

pohvali domaina: - Kamo sree da si aija, Mula Mehmede! - Ne daj mi Boe! - A to? - Jer mi ti ne bi ni izlazio iz ainice! - Eek! Kako hadi Mehmed te veeri ne bjee horan da kazuje

Mesneviju, to Mula Mustafa uze da pria kako je onomadne usnio Junuza kasapa gdje sjedi na odsjeenoj insanskoj glavi, pa na to nadoveza sve ono to se tih dana zbilo sa zaptijom Togom, a o emu se u Sarajevu danima pripovijedalo.

- Vallahi, ko da mi je u snu kazano ta e bit' - zavri Mula Mustafa.

- Jah, to su gajb stvari - dodade hadi Mehmed zamiljeno. Ima, efendum, insana, kojima je dato da tabire i kazuju iz snova. Ima hin, al' malo ...

Svi su ekali da hadi Mehmed nastavi, jer su osjeali da nije dokrajio. Tako i bi. Premeui tespih, hadi Mehmed nastavi:

- Kad smo kod toga, da vam neto ispriam. Jednom, nekad, bio neki trgovac, koji se spremao da ode na

abu. Kako je bio brez ikoga svoga, to se uputi do jednog uenog i pobonog oj'ka u tom gradu, kojeg su mlogi drali za evliju.

Do'o sam, veli mu trgovac, da te zamolim da mi priuva ovo sermije. Pa ako se, s Bojom pomoi, vratim s abe, znam da u nai ono to sam ostavio, a ako se ne vratim, halal ti bilo, uradi s tim ta zna. Rekavi to, spusti pred njega zobnicu punu zlata.

- Ne brini, brate, to god ostavi, nai e. A vratie se, akobogda, vratit' jakako! - veli mu evlija.

Ondar onaj trgovac ode na abu i ostade vie nego to je i mislio: pune tri godine. Svata ga pratilo i tralo na putu. Vratio se i bolestan i brez para. Nejse, poslije dva-tri dana, poto se malo odmorio, uputi se do onoga evlije i zakuca mu na vrata. Nazove selam i veli mu: - Evo me, vratio sam se s Bojom pomoi, pa sam

44

do'o da to zamolim da mi vrati ono to sam u tebe ostavio. Uz to mu prui i neke hedije koje je s abe bio donio.

- A ta si ti to u mene ostavio? - onaj e ko u udu. - Pa, onu moju sermiju - veli hadija. - Ne znam ja ni za kakvu tvoju sermiju! Nit' si ti kod mene ta

ostavio, nit' ima ta da trai! - ljutnu se tobonji evlija. - Ama, kako, pobogu si brat! Zar si zaboravio ta sam ti dao i

ta si mi ondar rek'o: da se nita ne brinem i da du nai netaknuto sve to sam ostavio.

-Nita ti u mene ostavio nisi i izdiri mi iz kue! - povika onaj s hujom.

- Ama, brate, zar te nije strah od Boga? - kroz suze de hadija, al', daba. Onaj ga i ne slua, ve ga silom gura iz kue i prijeti da de zvati strau, jer ga prava-zdrava potvara i napada.

Ondar se na hudi hadija plaui vrati kui i poe da smilja ta e i kako e. Da ga tui, veli, daba je, jer svjedoka nejma, a svi e vie vjerovat' evliji ve njemu. Najpotlje skonta da mu ponudi polovicu zlata, da makar neto spasi, jer se na dugu putu bio posve istroio. Hele, sutradan hadija ponovo porani, pa onome opet na vrata.

- ta je, opet si se dovuk'o da me bihuzur ini i napada! - povika lani evlija im vidje hadiju.

- Ama, nemoj, brate, tako! Sasluaj me makar! Nisam do'o da te napadam, ve da ti ponudim polovicu od onoga to sam kod tebe ostavio, a da mi vrati drugu polovicu. Halal ti bilo i na ovom i na onom svijetu!

- Ama, uje, pezevenk nijedan, il' mi se gubi s oiju, il' e te ovo napadanje skupo stati! Kako smije da mi neto tako priiva, kad itav eher zna ko sam i kakav sam!

Otjera on njega ponovo i hudi hadija, ko jadniji ko emerniji od njega, opet se vrati kui pa nastavi plakati i uiti, molei dragoga Boga da mu pomogne. itavu je bogovetnu no plakao i uio i jedva se pred sabah smiri i malo zaspa. Kol'ko god mu je bilo ao zlata, jo su mu tee bile besjede i uvrede koje mu je onaj istres'o.

im je zasp'o usnije san. Na san mu izae jedan drugi oj'k iz

45

toga istoga grada, kojeg su mlogi ljudi poznavali ko velikog pravednika i bogobojazna oj'ka. Otii njemu pa mu kai ta je i kako je bilo, a on e te onda uputit' ta e radit - ree mu neiji glas u snu, poslije ega se hadija probudi. Uzme abdest, klanja sabah i poe pravo kui onoga za kojeg mu je u snu kazano. Taj ga bratski primi, saslua svaku njegovu rije, pa se i sam zamisli ta e i kako e. Vidi i on da je zaduen da hadiji d odgovor i da mu pomogne, al', ne zna kako. Vidjelo se da mu nije lahko. Najpotlje, poslije duga razmiljanja, ree: - Dragi brate. Ja ti sad ne mogu nita kazat', al' mi doi za tri dana, pa u ti ondar rijet ta e i kako e.

Dva dana i dvije noi onaj je pravednik razmilj'o ta e kazati naem hadiji, al' odgovora nije mog'o nai. Da on ide lanom evliji pa da ga zamoli da hadiji vrati njegovo, ne ide, nije pametno. Jer, kad je hadiji, od kojeg je primio sermiju, mog'o da zahaa, kako nee njemu? Da ga hadija tui, ni to nejma hasne, jer svi e prije vjerovat' evliji ve hadiji.

Hele, treu no pravednik usnije udan san. Usnije on da je umro i da je hazreti Israfil puhn'o u sur, pa svi mrtvi oivjeli i krenuli da na Sudnjem danu devap daju. Gleda on, a sa svih strana lazaju rijeke insana i skupljaju se na jednoj velikoj meraji kojoj kraja sagledat' ne mere. A sve utihlo, pa nit' ko govori nit' romori, ve samo ustraeno gledaju i ekaju. Nit' zna ko je car a ko prosjak, ko kad su svi jednaki: i goli i bosi, ba ko od majke roeni. Samo uje kako im srca u strahu udaraju, jer je, eto, do'o obeani dan kad se rauni treba da sviaju, mada neki nisu vjerovali da e taj dan ikada doi. Pa i oni koji su vjerovali, sad strepe, jer nejma Bojeg roba koji zgrijeio nije. Samo to je Allah milostiv, pa praa!

Dok oni tako okupljeni i pristraeni stoje i ekaju, uju se glasovi koji jednog po jednog po imenu zovu. U to i na pravednik u svoje ime, pa spomenu Boga i krenu. Doe do jedne uzviice na kojoj su stajale mizan terezije i meleki kraj njih. Meleki mu ondar rekoe da stane na desni tas, a on ih poslua i stade. Kako on stade, tako se onaj tas zajedno s njim die, a meleki ga ondar prifatie i spustie na zemlju. Njegova dobra djela bila su pritegla unahe i na pravednik odjednom osjeti kako mu se razgaljuje. Meleki ondar

46

izmeu sebe neto progovorie to on nije razumio, pa ga odvedoe do Sirat-uprije i rekoe mu da krene priko nje. Pravednik opet spomenu Boje ime, proui ahadet-kelimu i poe. Al', im zakorai na Sirat-upriju, zapahnu ga nekakva vrua jara, bi rek'o oi e mu saei, a hiljade jauka dopre mu do uiju. Pogleda on doli, ispod sebe, i sve se u njemu od straha sledi, Doli je, na sve strane, buktio oganj, a ljudi su se, i muko i ensko, previjali u mukama i dozivali u pomo, maui i rukama i nogama.

Ide on, pravednik, i sve to u strahu gleda i slua, kad zau kako ga neko imenom doziva. Pogleda odakle glas dopire da vidi ko ga to zove, kad, ima ta vidjet': bio je to kasap u kojeg je on nekad, birvaktile, meso kupov'o. Al' kakav je, alosnik, sad bio! Ispod pazuha mu mavi plamenovi udaraju, a prsti mu iva eravica! Ba ko da su od usijana gvoda.

- Brate, vidi li moga hala! - jauknu kasap diui ruke prina njemu.

- Neka ti se Allah smiluje! - apnu pravednik samilosno. - A ne pita zbog ega sam ovdikan? - onaj e kroz pla. - Nije moje da te pitam, ve da zajedno s tobom zamolim

Milosnika da ti oprosti. - E, moj brate, ja u ti kazat', pa nek' zna zbog ega sam

ovdi. Krivo sam za ivota mjeru mjerio i tui hak jeo, pa sam zato dehennema dopao! A i u tebe toga ima, priuvaj se! - viknu mu kasap.

- U mene? Ne ako Boga, ne govori tako! - Ima, Ima! - zavika kasap. - Jednom, kad si kupov'o meso,

ost'o si mi duan tri groa i nikad mi se nisi oduio i platio! Sjeti se! Pravednik stade i zamisli se. Pa se onda sjeti da mu je jednom

ost'o duan tri groa. - Jesam, duan sam ti! Halali mi, ako si brat! - Jok, nejma halala dok mi ne plati! - zavika kasap, jednako

pruajui ruke prina njemu. - Okle, brate, da ti platim? - jeknu pravednik, pokazujui da

ni koulje na sebi nejma. - Ima, ima! Jer, ako mi ne plati, nek' zna da ti neu

47

halalit'! Teko se ondar tebi! - A kako, brate, da ti platim, kako? Reci, da ujem! - Sagni desnu pleku da na njoj ohladim ovu dehennemsku

ruku pa u ti halalit' - ree kasap i isprui ruku koja mu je mavenim plamenom gorjela.

Ondar se pravednik malo prignu i isturi desnu pleku, a onaj nesretnik isprui ruku i prisloni prste uz njegovo plee. im ga dotaknu, pravednik osjeti bol, ba ko da ga je usijano gvoe taklo. Pa se u taj tren tre i probudi. Za ivo udo, pleka ga je tol'ko boljela, ko da ju je na javi sprio. Mada nije mog'o da vidi, inilo mu se da mu se i koa potpritila, kol'ko je mog'o prstima napipat'.

Probudivi se sjedne na duek i bi mu znano da je na'o odgovor koji de kazat' naem hadiji. Uze abdest, klanja sabah i zahvali se dragom Allahu na velikoj milosti koju mu je kroz san ukaz'o.

Nejse, kad hadija ujutro izbi, pravednik ga doeka: - Doi mi veeras na sijelo, pa u ti sve kazat'.

Kad je pala no, u kui onog pravednika iskupie se mlogi ljudi koji su bili te veeri pozvani. Meu njima je bio i onaj lani evlija. Njega su ljudi proturili uvrh sobe, jednako vjerujui u njegovu pravednost i pobonost.

Ondar, poto se popio aj i o svemu poprialo, domain uze da kazuje svoj noanji san. Kaziv'o ga je polahko, sve onako kako je u snu uo i vidio. Oni, koji su ga te veeri sluali, nasrhli su od nekakva straha i svako je uvuk'o duu u se. Htio ne htio, svak' je razmilj'o o sebi, je li gdje koga zakin'o i tui hak jeo.

Kad pravednik presta da kazuje, ree im: - Eto, brao, uli ste kako je teak tui hak i kakav nas dehennemski azab eka ako smo se polakomili na tue dobro. Jer, davno je kazano: u tuem malu nejma mala! Zato, neka se svak' za vakta pribere i prisjeti, jel' togod tue uz'o, pa nek' za vakta vraa i pere se!

Ljudi jo malo posjedie pa se digoe i poee razilazit' Svak' je bio pod dojmom onoga to je maloas uo. Svi su utjeli i u sebi kontali nisu li se nee, makar i u neznanju, o tui hak ogrijeili.

Kad su bili prid avlijskim vratima, ondar onaj na hadija

48

prie onome jalan evliji, uhvati ga za rukav i upita: - u l' ti ono? - uo sam... - apnu on, a vas drhti ko prut. - Pa, hoe li mi vratit' ono moje? - Hou. Hajdemo kui da ti dam. I halali mi, tako ti velikog

Boga! I vratio mu je. Sve do zadnjeg dukata. Nije hotio ni groa da

uzme. Ni za hediju. Mada mu je hadija nudio. Hadi Mehmed na tom mjestu prekide priu. I uutje. ulo se

kako vatra u pei pucketa. Svi su zamiljeno utjeli i gledali preda se. Onda e Mestvica:

- Fala ti, eh-hadi-Mehmede! Duboko je!... - Ama, kad je nekome dato pa zna protabirit' san! Nije to

svaije! - I nije - apnu Numan i uzdahnu. A podnica pod njim

zacvilje. - Samo, jedno sam uo, ah-hadi-Mehmede - opet e

Mestvica. - Kau, da je u tri stvari teko ostat' eho: kraj vrue pogae, uz bijele enske noge i uz ute dukate. Tu, kau, nejma pravednika. Malo je ko da se na to ne privari!

Hadi Mehmed se iskalja i prijekorno ga pogleda. - Neka, Mula-Mehmede! Ne zna, morebit da ima i takije

ljudi. Ne reci nita.

49

4. Petnaestak dana nakon Togine pogibije, kad su novi dogaaji

privukli panju arije, a sluaj sa zaptijom ve poeo da tone u zaborav, jednog petka kasno poslije podne izbi u Mula-Mustafinu, pisarnu stari Izaksis. Uao je nekako bojaljivo, nijemo pozdravio i stao kraj vrata.

- Bujrum, komija, bujrum! Otur! - doeka ga Mula Mustafa srdano i pokaza rukom na usku seiju na kojoj bi nudio mjesto samo najbliim ahbabima i gdje bi ponekad malo iza ruka zakunjao, dok je za muterije bila odreena emlija.

- Ima malo vakta? - upita saraf, mijeajui turske i bosanske rijei.

- Otur, bezbeli da imam! Za komiju uvijek ima vakta, jer komija je, to no se kae, najprei! - doeka Mula Mustafa.

Starac sjede, pa zabrinuto uzdahnu i izvadi iz akira ut ehrubarski tespih, utanjen i sjajan od duga premetanja kroz prste, pa se utke zagleda u Mula-Mustafu. U njegovu pogledu bilo je i opreznog ispitivanja i brige, dok je gledao as u Mula-Mustafine oi, as u vrhove njegovih mestava, ba kao da vaga koliko je siguran i teak.

-Eh, hajrola, koje dobro? Jesmo l' za kahvu? - upita Mula Mustafa.

- Komija, doao sam da te molim - poe saraf rasteui rije po rije, kao da se skanjuje da li da se povjeri zbog ega je doao. - Nevolja mi je...

- Ma kakva nevolja, pobogu, da ujem! - Dijete mi je hasta, komija. Moja Dafna... - Starac je izgovorio djevojino ime tako alostivo, da to

Mula-Mustafu u srce acnu. - Ah, otkad to! Nisam to znao...

50

- Tebi mogu da kaem, komija, ti si estit ovjek i znam da nee dalje ii. Jer, djevojka je, pa ne bi bilo dobro...

- Ama! - Prepala se, komija, grdno se prepala! - Neega? - Kad su onog mrtvog zaptiju iznosili iz harema, zatekla se na

avlijskom muepku i otada kao da nije ona koja je bila. Kao da je zanijemila. Uvijek je tuna i zamiljena... - uzdahnu starac.

- Ama ta mi kae! Jazuk br'te, jazuk! Al', mlada je, proi e to, proi, vjeruj se! Smirie se, vidjee - poe da ga tjei Mula Mustafa, natojei da bude to uvjerljiviji. Ve kako bi bilo da je negdje odvede, rijeemo nee na selo, na zelen. Pa da to malo zaboravi. Vrijeme je najbolji lijek, nek' zna!

- Radi toga sam i doao, komija. Htio bih da promijenim kuu, da Dafna vie ne gleda u ono mjesto. ao mi je komiluka, ali...

- Jah, jah, bezbeli da je ao! ao je, belim, i meni, lijepo smo se pazili, al' kad je tako, ta more. Svoj je evlad najprei. Ve, ima li ta, jesi l' ta na'o?

- uo sam za Turhanijinu kuu pod Soukbunarom. Odavno je, ujem, prazna. I na prodaju je. Ima i bau i gaj vie kue. Ima i zelenila i ptice pjevaju. I potok tee niz bau...

- Eh, eh, jest to kae. Biva, Turhanijina kua pod Soukbunarom! Hmm... Munasib, munasib bi bilo. I ti bi to, biva, hotio da pazari.

- Ako bude sueno. - Kua se, kol'ko ja znam, prodaje. A lijepa je i prostrana.

Samo je, Bogami, haraba, trebae je podobro popravit'. A ima i podosta bae. Sva je u zeleni. A ima i potok, to kae. Ba je, onako, teferili.

- Zato sam i doao komija. Da se raspita i vidi bi li se moglo pazariti. Ako bude pomunasib i ako bude sueno, ja bih kupio.

- Jah, jah, bezbeli. A ono gori, ono bi bezbeli, prod'o? - Za to jo imam vakta. - Ma jah, ti najbolje zna ta e i

51

kako e. Ve, ti bi ko hotio da se ja raspitam kod Turhanija. - To te molim. - Brez molbe. Ja u kol'ko sutra vidjeti, pa ti haber uiniti. Pa,

to kae, ako bude hairli, neka bude i sueno. Nizata se ne valja odvie otimat', a niti odvie branit'. Jer, insan nikad ne zna ta e na ta iza'. Nije mu sve otkriveno. Je l' tako?

- Evet, efendum, evet. - Eh pa lijepo. Ja u se raspitat' pa u ti kazat'. - A za tvoj hizmet, komija... - Ama, baci! - odmahnu Mula Mustafa rukom, pa zatvarajui

vrata za sarafom saosjeajno apnu: - Jazuk, 'naka cura! Da joj se Allah smiluje!

Pod gajem na Soukbunaru dugo vremena je stajala prazna Turhanijina kua. Iza kue se prostirao golem komad bae koja se blago uspinjala i urastala u susjedni soukbunarski gaj, koji je takoer pripadao staroj i imunoj porodici Turhanija. Kua je pozadugo stajala gotovo pusta, jo odonda otkako je umro Ismetbeg Turhanija. Bio je to postariji, to bi se reklo bajat momak, ali jo uvijek naoit i kran gazija iz kojeg je izbijala silina i prkos, ali i neka gotovo djevojaka mehkoa, osobito prema fukari, kojoj je dijelio i akom i kapom. Volio je i ivot i pie, ali na svoj nain. Danima bi se zatvarao u kuu, pa teferiio i derneio, a da niko nije znao ta se unutra zbiva. Ponekad bi iz kue sve do sabaha dopiralo kucanje saza ili poneki pomaman vrisak, pa se govorilo da to vrite izlije, koje bi hamali nou u sepetima donosili. Ostale Turhanije, koji su mnogo drali do nama i svi odreda bili ljudi o sebi pri sebi, estoko su osuivali Ismetbegov nain ivota, pa su ak pokuali da mu postave tutora, ali se on nije dao.

- Ako troim, svoje troim, ako teferiim, za svoju duu teferiim, nije to niija briga! - odbrusio bi i nastavio po starom.

Onda su se Turhanije obratile eh-hadi-Mehmedu, molei ga da on utjee na anamo onoga", kako su zvali Ismet-bega. Ovaj je opet mnogo drao do hadi-Mehmeda koji je esto zalazio u njihovu kuu, jo dok je Ismet-begov otac bio iv. Mnogo puta je ovaj isti Ismet-beg, koji se tada bio tek zamomio, sjedio na koljenima i uz

52

ostale sijeldije gotovo pobono sluao hadi-Mehmeda dok bi im govorio o stvarima i pojavama koje su mnogima bile i nejasne i nedokuive. Jo iz