Embed Size (px)
Citation preview
RENESANSNI PAPE (1447. – 1534.)
SADRŽAJ
1. UVOD.....................................................................................................................................3
2. NIKOLA V. (1447. – 1455.)...................................................................................................4
3. KALISTO III. (1455. – 1458.)................................................................................................7
4. PIO II. (1458. – 1464.)............................................................................................................9
5. PAVAO II. (1464. – 1471.)..................................................................................................12
6. SIKSTO IV. (1471. – 1484.).................................................................................................14
7. INOCENT VIII. (1484. – 1492.)..........................................................................................16
8. ALEKSANDAR VI. (1492. – 1503.)....................................................................................18
9. PIO III. (1503.).....................................................................................................................21
10. JULIJE II. (1503. – 1513.)..................................................................................................22
11. LEON X. (1513. – 1521.)...................................................................................................24
12. HADRIJAN VI. (1522. – 1523.).........................................................................................26
13. KLEMENT VII. (1523. – 1534.)........................................................................................27
14. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................29
15. POPIS LITERATURE........................................................................................................30
2
1. UVOD
U humanizmu i renesansi zamjenjuje se srednjovjekovni koncept u kojemu je Bog
središte svega, sa konceptom u kojemu je u središtu čovjek i sve se vrti oko njega. Taj
koncept nije vrijedio samo u svjetovnom životu, već i onom religijskom, za što su najbolji
primjer renesansni pape.
Renesansni pape su generalno, uz pojedini izuzetak, vrlo mnogo iskrivili sliku pape kao
Božjeg predstavnika na Zemlji koji živi pobožno, skromno te mu je duhovnost na prvom
mjestu. Renesansni pape prepuštali su se svjetovnim užitcima, bili vrlo nemoralni, rastrošni,
čak su pravili i djecu za vrijeme pontifikata.
Renesansno papinstvo je zanemarilo religiju, nije reformiralo vjeru, što je moralo dovesti
do sukoba i novih raskola u Crkvi, što se i dogodilo pojavom Martina Luthera.
Razdoblje renesansnih papa započinje papom Nikolom V. 1447. godine, a nakon njega
slijede Kalist III, Pio II., Pavao II., Siksto IV., Inocent VIII., Aleksandar VI., Pio III., Julije II.
i Leon X. čiji pontifikat završava 1521. godine. Neki u popis renesansnih papa stavljaju i
Hadrijana VI. i Klementa VII. Što čini da to razdoblje traje do 1534. godine.
U ovom seminarskom radu ukratko ću prikazati najvažnije činjenice i događaje iz života
svakoga od navedenih papa.
3
2. NIKOLA V. (1447. – 1455.)
Nakon smrti Eugena IV. u veljači 1447., ostalo je teško nasljeđe. Tradicionalna kavga
između Colonna i Orsinija spriječila je izbor Prospera Colonne, kojemu su nedostajala još
samo dva glasa do dvotrećinske većine. Kao kompromisno riješenje izabran je, na svoje i
opće čuđenje, Tomaso Parentucelli, kardinal Bologne, koji je tek prije nekoliko mjeseci bio
primljen u sveti kolegij.1 Bio je drugi papa izabran na konklavi u samostanu Svete Marije
iznad Minerve u Rimu. Izabran je 19. ožujka 1447.2
Bio je sin liječnika iz Sarzane te je nakon studija punih odricanja dugo proboravio u
pratnji glasovitog kardinala Albergatia. Ostao je nakon njegove smrti u Kuriji te 1444. postao
biskupom Bologne, iako nije mogao nastupiti svoje službe zbog političkih nemira. Vrijedio je
kao obrazovana, možda čak i učena osoba, kao prijatelj humanista i humanističkih studija i, u
prvom redu kao miroljubiv čovjek. Crkvi i Kuriji je bila potrebna upravo takva osoba, koja bi
ispravila greške Eugena IV. Započeo je s pomirenjem u Rimu i u Crkvenoj Državi, te mu je za
kratko vrijeme uspjelo smiriti zavađene stranke, dobio je natrag niz gradova, između kojih je
važni Jesi kupio natrag od Sforze.3
Kao vješt diplomat, novi je papa ubrzo za sebe pridobio disidente conciliabula u
Baselu i s mnogo elegancije natjerao na pokornost protupapu Feliksa V.4
Prilikom proslave Velikog jubileja 1450. Nikola V. pokazao je hodočasnicima novo
lice papinstva koje, usred vjerskog i kulturnog procvata, postaje naddržavno, iznad političkih
granica, a papa se povezuje sa svim onodobnim novim europskim narodima te s glavnim
kulturnim i umjetničkim pokretima renesansnog i humanističkog razdoblja.5
Inače je ta proslava bila obilježena velikim nesrećama. Tako je krajem ljeta izbila kuga
pa je hodočasnički put u Italiju bio popločan leševima.,a u prosincu je u kasno poslijepodne
jedna mazga svojim propinjanjem izazvala neopisivu gužvu na Anđeoskom mostu među
mnoštvom koje se vraćalo kućama i konačištima te oko 200 ljudi izgubilo život u stampedu ili
se utopilo u nabujalom Tiberu.6
1 Karl August Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, u: Velika povijest Crkve. Srednjovjekovna Crkva. Od crkvenog zrelog srednjeg vijeka do predvečerja reformacije, gl. ur. Hubert Jedin, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 584. – 692., str. 594.2 Silvije Tomašević, Pape kroz povijest, Adamić, Rijeka, 2003., str. 132.3 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 594.4 Jacques Mercier, Povijest Vatikana, B.A:R:B:A:T:, Zagreb, 2001., str. 212.5 Ema Vesely, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005., str. 148.6 Petar Požar, Tajna povijest rimskih papa, Petar Požar, Split, 2010., str. 156.
4
Pozivajući vjernike na to hodočašće u Rim na Svetu godinu 1450., papa Nikola V.
pozvao je kršćanski svijet da slavi obnovljeno jedinstvo Crkve zahvaljujući naporima koje su
u to uložili kardinal Besarion i on osobno. To jedinstvo bit će ugroženo strašnim događajem
koji će snažno pogoditi tadašnji svijet, a koji se vjerojatno mogao i predvidjeti. Mjesecima se
Nikola V. upinjao i molio europske vladare da pošalju vojnu i novčanu pomoć koja bi
omogućila bizantskom caru Konstantinu XI. Da razbije obruč Turaka i Mehmeda II. Mlečani i
Genovežani poslali su nekoliko brodova, ali europski vladari nisu ni prstom pomaknuli. U
svibnju 1453. turska je vojska probila i posljednju liniju obrane Carigrada, Konstantin XI.
umro je hrabro s mačem u ruci, a Turci su tri dana samo ubijali, zlostavljali, pljačkali, silovali,
obeščašćivali crkve, odvodili u ropstvo mladiće i djevojke.7
U Rimu su isto vrijeme bile teške prilike, što pokazuje zavjera Stefana Porcara. On je
bio duhovni potomak Cole de Rienzo što se tiče predodžbe o drevnom Rimu te stoga
neprijatelj vladavine svećenika. Rodom i sam Rimljanin, obavljao je niz visokih upravnih
službi u Crkvenoj Državi, ali je zbog pobune bio otpravljen u Bolognu. Odande se potajno
vratio u Rim te namjeravao sa svojom skupinom urotnika izvesti prepad na Vatikan i na papu
6. siječnja 1453. Budući da je pustolovni pothvat propao, Porcaro je smaknut.8
Nikola je započeo preobrazbu samog izgleda Rima. Njegovo ponovno zadobivanje
papinske vlasti u gradu simbolizira obnova Anđeoske tvrđave i srednjovjekovne Senatorske
palače na Kapitolu. No ipak, njegovi glavni zahvati vezani su uz Vatikan. Pretvorio ga je u
glavnu papinsku rezidenciju, napustivši trošni Lateran. Izgradio je još jedno krilo Vatikanske
palače, a fra Angelico de Fiesola ga je ukrasio freskama. Ponovo je podigao i proširio zidine
što ih je nekad sagradio Leon, a najsmionije od svega bio je njegov plan radikalne
rekonstrukcije samog Sv. Petra. Od Konstantinova doba, tijekom tisuću godina, bazilika je
propadala zajedno s gradom. Veliki graditelj Alberti, član Nikoline Kurije, smatrao je da je
njeno urušavanje samo pitanje vremena. Nikola je planirao proširiti baziliku poprečnim
lađama te izgraditi novu apsidu oko grobnice apostolove. Tim bi se promjenama dobilo na
prostoru pa bi crkva mogla primati gomile hodočasnika. Također je planirao izgraditi novi trg
ispred Sv. Petra na kojem bi papa blagoslivljao vjernike. Na trgu bi se dizao obelisk iz
Neronova cirkusa blizu kojeg je Petar bio raspet.9
Papa je bio vrlo zainteresiran za humanističke studije. Okupljao je na svom dvoru
stotine učenjaka koji bi se posvetili prevođenju grčkih pisaca na latinski. Tom su pothvatu išli
u prilog mnogi Grci koji su nakon pada Carigrada pobjegli na Zapad. Papa i kralj Alfons
7 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 212. – 213.8 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 595. – 596. 9 Eamon Duffy, Sveci i grešnici – povijest papa, Otokar Keršovani, Rijeka, 1998., str. 137.
5
Napuljski vrijedili su u tom pogledu kao najveći mecene svojega stoljeća. Vatikanska
biblioteka može ga smatrati svojim pravim utemeljiteljem. Pri kupnji rukopisa nije mario ni
za kakve izdatke te je u kratkom roku njegova zbirka postala najvećim knjižnim blagom
Italije.10 Crkva se mogla obradovati zbog pronalaska tiskarskog stroja.11 Prigovaralo mu se da
bi te novce bio bolje upotrijebio za obranu Istoka. No on je opetovano pokušavao ujediniti
knezove kako bi se mogao obraniti od neprestanog napredovanja Osmanlija, no nije uspio.
Novčano je pomagao Ugarskoj i Skenderbegu, no velik je dio novca za križarsku vojnu
ostajao u rukama zapadnjačkih knezova te se trošio u bratoubilačkim borbama.12
Posljednje godine svojega vladanja bio je Nikola zakočen zbog dugotrajne bolesti.
Nije poživio dovoljno dugo da bi završio mnoge svoje projekte, no na smrtnoj je postelji
rekao riječi koje bi se mogle smatrati programom renesansnog papinstva i s kojima je
inspirirao mnoge: da bi se u umovima neobrazovanih masa stvorila čvrsta i postojana
uvjerenja, mora postojati nešto što privlači oko: ako se samo učenjem nastoji održati vjera u
narodu, ona će uvijek ostati slaba i nepostojana. No ako se autoritet Svete Stolice svačijem
oku izloži u veličanstvenim zdanjima, vječnim spomenicima i svjedocima, koje kao da je tu
postavila ruka Boga samoga, vjera će rasti i jačati, prenositi se s jedne generacije na drugu, i
cijeli će je svijet prihvatiti i duboko štovati.13
Upravo je bio započeo prve pripreme za rat protiv Turaka, no u tome ga je spriječila
smrt 24. ožujka 1455. S njim je umro prvi papa renesanse, što je on i bio u najboljem smislu
te riječi.14
10 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 596.11 Guy Bedouelle, Povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 82.12 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 596.13 E. Duffy, Sveci i grešnici – povijest papa, str. 137. – 139.14 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 213.
6
3. KALISTO III. (1455. – 1458.)
Konklave nakon smrti Nikole V. odvijao se opet u znaku rivaliteta između Colonna i
Orsinija. Mogao se održati u Vatikanu te je završio 8. travnja s rezultatom koji nitko nije
očekivao. Očito kao kandidat iz nedoumice i kao prijelazni papa izabran je 77-godišnji
katalonski kardinal Alfonso Borgia, koji je uzeo ime Kalisto. Već je u mladim godinama, kao
profesor u Leridi, vrijedio kao izvrstan pravnik i, prvom redu, kanonist te istaknuo na dvoru
Alfonsa V. Aragonskog svojim umijećem poslovanja i diplomatskom spretnošću. Odlučujuće
je surađivao na konačnom uklanjanju velikog raskola te ga je aragonski kralj nagradio
bogatom biskupijom Valencijom. Uspio je i svog kralja, koji je u međuvremenu osvojio
Napulj, pomiriti s Eugenom IV., što je znatno oslabilo Baselski koncil i dokrajčilo ga te
dovelo papu, koji je boravio u egzilu u Firenzi, natrag u Rim. Zato je 1444. primljen u
Kardinalski kolegij.15
Kalisto je prekinuo radove na svim Nikolinim projektima, a tvrdi se da je ušavši u
knjižnicu svog prethodnika uzviknuo: Gle kako se uzalud rasipalo crkveno blago! Kažu da je
prodao sve dragocjene poveze s Nikolinih knjiga kako bi financirao izgradnju flote protiv
Turaka.16
U njegovo doba Rim je doživio pravu invaziju Španjolaca na sva moguća vladarska
mjesta.17
Imenujući kardinalima svoja dva nećaka, prekršio je odluke koncila i nanio težak
udarac papinstvu. U tadašnjem nemirnom vremenu nepotizam, odnosno davanje povlastica,
važnih položaja i službi nećacima postaje posebni oblik upravljanja i osigurava papi vjerne
izvršitelje njegovih političkih odabira u Papinskoj državi koja još nije raspolagala
suvremenim upravnim sustavom. Kardinal-nećak pojavljuje se kao novi institucionalni lik,
kao neka vrsta Papina predsjednika vlade i plod je procesa suobličenja papinstva s
onodobnom monarhijom. Poput svjetovnog vladara papa službu kardinala-nećaka povjerava
nekomu od najbližih rođaka jer se u njih u nesigurnom razdoblju jedino mogao pouzdati.
Kalisto III. Imenovao je kardinalom 26-godišnjeg nećaka Rodriga, budućeg Aleksandra VI., a
važne upravne položaje u Papinskoj državi povjerio je rođacima i katalanskim prijateljima
koji su ih teško zlorabili pa je nakon njegove smrti bio pravi progon svih njegovih srodnika.18
15 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 596. – 597.16 E. Duffy, Sveci i grešnici – povijest papa, str. 142.17 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 132.18 E. Vesely, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., str. 148. – 149.
7
Najvažnija djelatnost pape bila je posvećena križarskoj vojni. Za svoje godine
začuđujućom energijom poklanjao je neumorno svu svoju misao i nastojanje toj zadaći.
Poznat je jegov zavjet prilikom preuzimanja papinske službe da neće mirovati dok ne preotme
Carigrad neprijatelju kršćanske vjere, ne oslobodi zarobljene kršćane i ne uzvisi vjeru.
Neprestano je upućivao pozive, odašiljao legate u najvažnije zemlje i na ugrožene granice te
objavljivao velike oproste za sve sudionike vojni protiv Turaka. Čak je topio zlato i srebro iz
papinske riznice kako bi platio troškove vojni. Njegov su poduzetni duh u druge zemlje
prenosili kardinal Carvajal i Ivan Kapistran, no odjek na njihove vatrene propovijedi bio je
većinom nedostatan li samo prolazan.19
U srpnju 1456. križarska vojska pod vodstvom Janka Hunyadija, erdeljskog vojvode,
nanijela je pred Beogradom težak poraz Turcima, ali je unatoč papinom trudu, nesloga
zapadnih vladara onemogućila da se ta velika pobjeda iskoristi.20
U unutrašnjim talijanskim poslovima, papa se sukobio sa svojim prijašnjim
gospodarom Alfonsom, pomagao je svom nećaku Pedru Leonu da dođe do posjeda te mu dao
lena Benevent i Terracino. Također je i sačuvao mir na Poluotoku pobijedivši vojnom silom
kapetana plaćenika Piccinina.21
Kalisto, iako obrazovan, nije bio čovjek sklon umjetnost te bi se moglo reći da po tom
pitanju nije pravi renesansni papa.22
19 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 597.20 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 213.21 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 598.22 Isto, str. 598.
8
4. PIO II. (1458. – 1464.)
Konklave u Vatikanu odvijao se nakon tek nedavne smrti kandidata s najviše izgleda,
Domenica Capranice, već od početka u znaku francuskog kardinala d'Estoutevillea, koji je
mogao svojim ogromnim bogatstvom steći znatan broj glasova.23 Na tim je konklavama
pregovore vodio – apud latrinas – po nužnicima, koje je očito smatrao najprikladnijim
mjestom za kupovanje što većeg broja glasova kardinala izbornika.24
Kandidat ostalih Talijana, Enea Silvio Piccolomini, kardinal Siene, nije mu mogao
suprotstaviti ništa do svojeg obrazovanja i iskustva. Bio je čovjek koji je mnogo proputovao te
poznavao većinu europskih zemalja iz mnogih političkih zadaća koje bi mu povjeravali
Baselski koncil, car i, kasnije, Rimska kurija. Izabran je nakon kratkog, napetog tijeka
glasovanja 19. kolovoza te uzeo ime Pija, ne iz religioznih razloga, nego iz asocijacija s
Antikom.25
Konklave je bio zaključio izbornu kapitulaciju i potvrdio je zakletvom. Na prvom je
mjestu opskrba kardinala i poštivanje odredaba koncila u Konstanzu o imenovanju novih
kardinala. Kolegij će se sastajati jedanput godišnje, kao neka vrsta suvladavine u upravi
Crkvene Države, te ispitati je li se papa držao izbornih kapitulacija i opomenuti ga ako je
potrebno. Prije proglašenja izbora morao je novi papa potvrditi izbornu kapitulaciju i poslije o
tome izdati bulu, što je Pio i učinio.26
Prijašnji život humanističkog pape činio se već i suvremenicima interesantnim. Kao
mlad bio je u Škotskoj gdje je imao i dvoje djece27, a bijaše poznat širom Italije i izvan nje kao
stručnjak, povjesničar i autor erotičnih drama i priča.28U sviti kardinala Capranice, koji je u
Baselu tražio svoje pravo, kasnije tajnik protupape Felixa V. nastupao je u smislu koncilijarne
ideje te putovao češće kao poslanik sabora u razne europske države i na njemačke Reichstage,
prešao, zatim, u carsku kancelariju i pravovremeno natrag u Kuriju. Uspješno je proveo
pregovore oko dokidanja neutralnosti izbornih knezova, tako da je nagrađen biskupijama
Trsta, Ermlanda i Siene. Godine 1456. postao je kardinalom. Njegov je izbor općenito bio
dobro prihvaćen.29
23 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 598. – 599.24 E. Vesely, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., str. 151.25 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 599.26 Isto, str. 599.27 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 132.28 E. Duffy, Sveci i grešnici – povijest papa, str. 142.29 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 599.
9
Pio II. je bulom Pastor aeternus želio provesti reformu Crkve i Kardinalskog zbora
koji je trebao postati neka vrsta stalnog koncila, a u njegovu odobravanju papinih odluka
očitovao bi se pristanak cijele Crkve kao u izboru rimskog biskupa. No nije uspio dovršiti niti
objaviti tu bulu, no u njegovo vrijeme su u Kardinalskom zboru bili zastupljeni svi veći
narodi, dok je broj talijanskih bio ograničen te nisu imali većinu.30
Već prvog dana svojega pontifikata dao je na znanje da kani preuzeti i povećati
nastojanja svojega prethodnika oko križarske vojne. Jedva mjesec dana nakon krunidbe
sazvao je za sljedeće ljeto europski kongres u Mantovu ili Udine te objavio stilistički
izvanredno djelotvornu križarsku bulu. No u Mantovi, u koju je putovao od siječnja do
svibnja, čekalo ga je veliko razočaranje. Nije se pojavio niti jedan vladar i samo je malo
poslanika pomalo pristizalo na kongres te se tek krajem rujna mogla održati prva sjednica.
Papa je neprestano odašiljao talijanskim i inozemnim knezovima vatrene apele da se konačno
nađu zajedno pred prisutnom opasnosti, no car i francuski kralj već su ranije otkazali svoje
sudjelovanje, hercg Burgundije, kojemu je bio namijenjeno vodstvo, povukao se od svog
križarskog zavjeta, a od talijanskih sila nijedna nije ozbiljno mislila na sudjelovanje jer su
razmišljale realistički, jedna se bojala druge te je prije nego li bude pravog mira rizik
križarske vojne bio prevelik.31
Nakon povratka s Mantovanskog kongresa našao se papa upleten u uobičajene svađe s
neposlušnim signorima i rimskim barunima, osobiti Sigismondom Malatestom. U Pijovo
vrijeme je također započeo i dugotajni sukob s Češkom i njezinim kraljem Jurjem
Podjebradskim.32
U dobu od jeseni 1461. radio je papa na nekom čudnom spisu: takozvanom pismu
Mehmedu II. Ta dugačka rasprava do danas je zagonetna u svom sadržaju i svojoj sudbibi, ne
zna se što je moglo potaknuti papu da osim podrobnijeg pobijanja Kur'ana donese prikaz
kršćanskih istina te da sultana pozove da prijeđe na kršćansku vjeru, štoviše, da mu pri
krštenju ponudi austrijsku krunu. Pismo, po svemu sudeći, nije nikada poslano.33
U listopadu 1463. pozvao je papa ponovno na vojnu te odredio Anconu kao mjesto
okupljanja za sljedeće ljeto. Obećao je da će biti tamo unatoč svojoj iznemoglosti. Poziv je
naišao na odjek među nižim slojevima cijele Europe, koji su se u snažnim skupinama zaputili
prema Anconi, ali se uskoro morali vratiti. Nije bilo odaziva među knezovima koji su za to
bili potrebni. Mletački je Savjet morao prisiliti svog dužda da napokon prestane s otporom te
30 E. Vesely, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., str. 151. 31 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 599. – 601.32 Isto, str. 601. – 603.33 Isto, str. 602.
10
da isplovi s brodovljem. U međuvremenu je teško bolesni papa 18. lipnja 1864. napustio
Vječni Grad i zaputio se s mnogim kardinalima i kurijalcima u Anconu. Tamo je, na svoje
veliko razočaranje, našao samo malo križara te s čežnjom očekivao dolazak mletačkih lađa.
Kad su bile na vidiku, ugasio se njegov život 14. kolovoza, a time je veliki pothvat i propao.34
Niz napisa, pjesama, brojna pisma i izvještaji pružaju dobar uvid u nutrinu Pija II. koji
nije bio, kao Nikola V. samo promicatelj humanizma nego i sam humanist u smislu 15.
stoljeća. Kao čovjek široka, ne uvijek duboka znanja, s budnim okom za prirodu, ljepotu i
oblik, znao je zadovoljiti zahtjeve i iščekivanja svojega doba.35
34 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 602.35 Isto, str. 605.
11
5. PAVAO II. (1464. – 1471.)
Pripreme za nasljednika Pija II. započele su već u Anconi gdje je papa naredio da se
izbor obavi uz njegov samrtni krevet, no konklave se ipak sastao i u Rimu. Već pri prvom
biranju, dobio je Mlečanin, kardinal Pietro Barbo, nećak Eugena IV., potrebnu većinu, nazvao
se Pavlom pošto je prije toha bio predložio imena Formoso i Marko. Izboru je opet prethodila
izborna kapitulacija. Njezin je sadržaj ukratko sljedeći: nastavak rat s Turcima i upotreba, za
Pija II. u blizini Tolfe otkrivenih, velikih ežišta alauna u svrhu križarske vojne, reforma Kurije
unutar tri mjeseca nakon preuzimanja službe i nastavak opće reforme, daljnje određivanje
kancelarijskih taksa prema propisima kancelarijskih pravila Ivana XXII., boravak Kurije u
Rimu, a ne seoba iz mjesta u mjesto, zabrana imenovanja kardinala na inozemne molbe,
održavanje broja od 24 kardinala, pridržavanje odredbi iz Konstanza, odustajanje od zapljene
posjeda preminulih kardinala, izričiti pristanak Kardinalskog zbora na ratne pohode, zabrana
promjene visine poreza i zabrana dopuštenja knezovima da oporezuju kler, zakletva činovnika
Crkvene Države da će vratiti svoje službe prilikom sedisvakancije, zabrana da papini rođaci
upravljaju tvrđavama Crkvene Države itd. Po naravi autoritarni i sumnjičavi papa uskoro je
odbio priznati izborne kapitulacije, iako ih je zakletvom bio prihvatio. Kasnije je pod snažnim
pritiskom većine kardinala priznao u nekim odlučujućim točkama promijenjenu kapitulaciju,
ali je nestalo povjerenja u papinu lojalnost.36
Bio je čovjek ekstravagantna ukusa, volio je sportske igre, ceremonije i rimski
karneval. Bio je izuzetno ponosan na svoj dobar izgled te se čak bavio idejom da se nazove
Formoz, odnosno lijepi. Iskoristio je to što je bio nećak pape Eugena IV. te je bogatstvo što
mu je taj status donosio još kao kardinalu, iskoristio kao tipični renesansni diletant: skupio je
jedinstvenu zbirku antikviteta i umjetnina. Kao papa započeo je program obnove drevnih
rimskih spomenika kao što su Panteon, kip Marka Aurelija na konju, Titov slavoluk, a u
njegovo doba su u Rimu otvorene prve tiskare.37
Još s 23 godine ušao je u Sveti kolegij. Kao što se to često događa pri osrednjoj
nadarenosti, nastojao je provesti svoju volju silom te su ga se s toga više bojali nego ga ljubili.
Nastojao je pridobiti priprosti puk priređivanjem raznih svečanosti. Nije bio neobrazovan, ali
ni knjižni tip, nego je kao estet i bibliofil pokazivao uglavnom antikvarne interese, a vrlo
važan mu je bio blistavi nastup. Izdao je niz praktičnih odredbi za upravu i opskrbu grada
Rima. Još kao kardinal započeo je s gradnjom palače Palazzo Venezia. Nepremostivo
36 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 605. – 606.37 E. Duffy, Sveci i grešnici – povijest papa, str. 142.
12
nepovjerenje prema humanistima i književnicima dovelo ga je u težak sukob s tadašnjim
modernim obrazovanim slojem te ostavilo mrlje na njegovoj uspomeni. Čak je zabranio
čitanje antičkih klasika u školama.38
Promjenu pontifikata pratila je i promjena vodećih osoba i politike. Pavao nije u
crkvenom vidu bio u dobrim odnosima sa svojim rodnim gradom, ali se u talijanskoj politici
najprije okrenuo prema njemu, isto tako prema Firenzi te napustio prijašnje tijesne veze s
Milanom i Napuljem. Godine 1466. izopćio je Jurja Podjebradskog, svrgnuo ga s prijestolja te
pozvao na križarsku vojnu protiv heretika, no češki se kralj nekako uspio održati.39
Pošto je Mehmed II. godine 1470. osvojio posljednje mletačko uorište na Levantu,
Negroponte, odaslao je papa novi opći poziv na križarsku vojnu protiv Turaka te sazvao
kongres u Rimu. No bilo je to bezuspješno.40Zato je Skenderbegu slao pomoć u novcu.41
Kako bi svaka generacija mogla slaviti Svetu godinu, s bulom Ineffabilis Providentia,
smanjio je na svakih 25 godina održavanje Svete godine. On sam nije doživio niti jedan
jubilej jer je neočekivano umro 26. srpnja 1471. godine u dobi od tek 53 godine.42
38 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 606. – 607.39 Isto, str. 607. – 608.40 Isto, str. 608.41 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 214.42 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 133.
13
6. SIKSTO IV. (1471. – 1484.)
S pontifikatom nekadašnjeg generalnog ministra Franjevačkog reda, Francesca della
Rovere, s pravom se označava početak tzv. zrele ili visoke renesanse.43
Novi je papa vrijedio kao izvanredan teolog koji se uspješno posvećuje aktualnim
spornim pitanjima, i kao poznat i tražen propovjednik. To je veće bilo čuđenje nad brzom
promjenom njegovih shvaćanja, nad prevagom politike, što je nespojivo s papinskom
religioznom zadaćom, nad izgradnjom Crkvene Države u talijansku kneževinu svim
dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, nad neopravdanim pomaganjem vlastite rodbine.44
Već nekoliko tjedana nakon svog izbora imenovao je, otvoreno zanemarivši izborne
kapitulacije na koje se bio zakleo, dva svoja nećaka kardinalima, franjevca Pietra Riaria i
Giuliana della Rovere. Dok se Giulianovo imenovanje i može opravdati. Pietrovo se ne može
jer je bio nedostojan čovjek koji je poslije razvratna i poročna života umro već 1474. njegovo
je mjesto zauzeo daljnji nećak, Girolamo Riario, koji će postati papinim zloduhom. Oženjen
Caterinom Sforza, podignut je u grofovski stalež, primio je posjed u Romagni. On snosi
glavnu krivnju za papinu nedostojnu i nesretnu politiku.45
Zanimljivo je spomenuti da je u trinaest godina pontifikata imenovao 34 kardinala od
kojih su šestorica bili njegovi nećaci.46
Papa je bio umješan i u ustanak u Firenzi gdje je Giuliano Medici ubijen, a Lorenzo
ranjen. Ustanak je slomljen, a medicejski su se pristaše nesmiljeno osvetili te je i mladi
pisanski nadbiskup Francesco Salviati, koji je bio umiješan u zavjeru, platio glavom. Ta
povreda sudske nadležnosti za duhovne osobe i uhićenje kardinala potaklo je papu da
ekskomunicira Medicejce i Firenzu udari interdiktom.47
Prijetnja reformnim koncilom bila je sredstvo političke borbe s papinstvom i
Crkvenom Državom, ali se rijetko stvarno ostvarivala. No upravo to se dogodilo u pontifikatu
Siksta IV. Andrija Jamometić, naslovni biskup Granee, pokušao je oživjeti Baselski koncil,
koji prema njegovu mišljenju još nije bio gotov. Njegov u ožujku 1483. u baselskoj katedrali
proklamiran saziv s pozivom papi da se pojavi bio je politički vrlo nespretno pripravljen.
Budući da je koncilijarna ideja bila živa, nije nedostajalo odobravanja ni ohrabrivanja od svih
protivnika pape, koji je udario Basel interdiktom. Koncil se ipak nije pravo uhodao, a car se
43 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 610.44 Isto, str. 610.45 Isto, str. 610. – 611.46 E. Vesely, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., str. 153. 47 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 611.
14
nakon duljeg nesigurnog držanja, okrenuo protiv koncila i koncilskog grada te dao uhititi
Jamometića. Jamometić je umro dvije godine kasnije u Baselu, možda uslijed samoubojstva.48
Siksto je prvih godina svojeg pontifikata vrlo ozbiljno shvatio prvi zadatak izborne
kapitulacije iz 1471., tj. Križarsku vojnu protiv Turaka, tako da je uskoro nakon nastupa svoje
vladavine odaslao svečane pozive te otposlao pet kardinala-legata u sve veće države Zapada.
Uz velike troškove, opremljeno je brodovlje, koje se, međutim, vratilo nakon skromnih
uspjeha uz obale Male Azije. Daljnji pothvati nisu odgovarali velikim početnim planovima, a
i nada prilikom ženidbe koja se u Rimu slavila između ruskog velikog kneza Ivana III. i
nećakinje posljednjeg bizantskog cara da će se Ruska crkva ujediniti s Rimom, ostala je samo
želja. Ti neuspjesi se ne mogu pripisati papi, već bezvoljnosti i nemarnosti zapadnjačkih
vladara, iako se i on sam sve više zaokupljao talijanskom politikom i opskrbljivanjem vlastite
rodbine. Tako su se Turci čak iskrcali u Apuliji i držali Otranto u svojim rukama više od
godinu dana. Iako je to izazvalo strah i trepet, nije bilo dovoljno da kršćanski svijet nastupi
protiv nevjernika.49
Mračnoj strani Sikstova pontifikata pripadaju i neobuzdano množenje kurijalnog
činovništva te rimskog dvora. Fiskalizam je Kurije također porastao jer je rasla potreba za
novcem zbog brojnih političkih poduhvata i za to potrebnih plaćenika, zbog izdataka za
luksuz i umjetnost te zbog uzdržavanja dvora i brojne obitelji. Znatne je dohotke donosilo
ustanovljivanje brojnih novih kupovnih službi i isto tako često podjeljivanje oprosta. Uprava
financija sve je češće dolazila u ruke dataru, koji je tako postao najmoćniji čovjek Kurije.50
Siksto je po svojoj brizi za humaniste i književnike podsjećao na Nikolu V. Držao je
do razvoja znanosti, uredio je Vatikansku biblioteku i postavio temelje Vatikanskog arhiva. S
negovim je imenom zauvijek povezana pretvorba srednjovjekovnog Rima u renesansni grad.
Tu su bile nove ulice, Ponte Sisto preko Tibera, crkve S. Maria del Popolo i S. Maria del
Pace, novi hospicij S. Spirito i velika nova Sikstinska kapela. Njegov je grob jedan od
najljepših papinskih grobova.51
Naglašavanje njegove osobne dobrote i pobožnosti ipak ne može spriječiti da se u
njemu, zbog njegovih nesretnih političkih pothvata, ne gleda narušavatelj talijanske ravnoteže.
On snosi glavnu krivnju za daljnje prodiranje nepotizma i svjetovnog duha u Rimsku kuriju.52
48 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 612.49 Isto, str. 613.50 Isto, str. 613. – 614.51 Isto, str. 614.52 Isto, str. 614.
15
7. INOCENT VIII. (1484. – 1492.)
Nakon Sikstove smrti oborila se oluja na Genovežane koji su po mišljenju Rimljana
pod ligurskim papom zauzeli sva važna mjesta u gradu. Konklave se opet podijelio na 2
stranke te održao u kolovozu. Giulianu della Rovere uspjelo je, pošto sam više nije imao
nikakvih izgleda, osigurati izbor od sebe posve ovisnog i slabašnog kardinala Giovannija
Battiste Ciboa, biskupa Molfette, porijeklom iz genoveške plemićke obitelji. To je uspio
otvorenim potkupljivanjem i simonijom. Ujutro se inovani papa nazvao Inocentom VIII. te se
tako nadovezao na niz rimskih papa prije velikog raskola. 53
Iz doba prije ulaska u duhovni salež imao je više vanbračne djece. Neki izvori kažu
čak šesaestero54, neki da je imao sedmero djece od jedne žene iz Napulja, ali je malo
vjerojatno da je od iste ljubavnice mogao imati toliko djece. Priznao je dvoje, Franceschetta i
Teodorinu, dok su ostali vođeni kao nećaci. Tako se zbog brojne obitelji više brinuo za novac
negoli crkvena pitanja.55
U politici se taj miroljubivi papa baš i nije snašao, našavši se nasuprot velikoj ligi
Napulja, Milana, Firenze, Siene, Lucce, Španjolske i Orsinija. Česti su bili ratovi koji su
završavali nepovoljnim mirom.56
Gotovo uvijek boležljivi papa bio je pod utjecajem ili čak vlašću Giuliana della Rovere
te je samo kad bi isti izbivao iz Rima, donosio neke samostalne odluke, koje bi uglavnom
kukavički tražile kompromis. Neprestani manjak novca nije se mogao nadoknaditi ni
umnažanjem kupovnih službi ni sličnim potezima. Tako je šest tradicionalnih mjesta staroga i
zbog humanističke učenosti svojih članova glasovita kolegija apostolskih tajnika povišeno na
trideset i razdano za odgovarajuće svote. Založio je čak i papinsku krunu u jednoj rimskoj
banci.57
U uredu za pečaćenje bula zaposlio je čak 52 osobe, koje su zatim stvorile tajno
poduzeće, samostanu inicijativu, za proizvodnju i prodaju lažnih vatikanskih dokumenata.
Kada je otkrivena njihova djelatnost, završili su na vješalima.58
Inocent je bulom Summis desederentes autorizirao lov na vještice.59
53 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 614. – 615.54 P. Požar, Tajna povijest rimskih papa, str. 161.55 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 133.56 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 615.57 Isto, str. 615. – 616.58 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 133. – 134.59 Isto, str. 134.
16
Pri Kuriji je bio i turski princ Džem, sin Mehmeda II. i brat vladajućeg Bajazita II.
Sultan je za njegovo zatočeništvo plaćao visok godišnji danak te odustao od neposrednih
pothvata protiv Italije.60
Konferencija u Rimu 1490. godine s namjerom da se Zapad ujedini za križarsku vojnu
protiv Turaka bila je posve bezuspješna. Vladavinu pape su remetili i konstantni gradski
nemiri. Sve u svemu, bio je to slab pontifikat u doba u kojemu je bila potrebna snažna
reformatorska ličnost.61
60 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 616.61 Isto, str. 616.
17
8. ALEKSANDAR VI. (1492. – 1503.)
Na konklavama nijedna osoba nije mogla postići dovoljno glasova za postati novi
papa. Na koncu je za papu izabran dekan Kardinalskog zbora, Rodrigo Borgia. Budući da u
početku nije vrijedio kao ozbiljan kandidat, manje zbog moralnih, a više zbog nacionalnih
rzloga, opravdano je postaviti pitanje što je izazvalo taj nagli preokret. Jedva može biti
sumnje da je u pitanju bila simonija jer je postalo uobičajeno da se prije izbora točno utanače
novci, nadarbine, kurijalne službe kako bi se dobio glas.62
Vladalo je zadovoljstvo što je nakon slaboga Inocenta izabran značajan političar i
sposoban državnik. Borgia je uzeo ime Aleksandar VI., a kad je stupio na dužnost bilo mu je
60 godina i već se 37 godina nalazio na visokim položajima na papinskom dvoru. Mnogi su se
suvremeni izvjestitelji radovali izboru poradi ljepote i muževnosti novoga pape u njegovu
nastupanju, poradi njegove energije i općepriznate djelotvornosti, dok su se njegove moralne
nepodopštine, koje su dakako bile poznate, uzimale za slabo važne. 63
Potjecao je iz Jative u blizini Valencije. Kao nećek kardinala Alfonsa Borgije, došao je
Italiju i studirao u Bologni, a nakon izbora njegova strica za papu, odmah prve godine
pontifikata postaje kardinal, a godinu kasnije i vicekancelar rimske Crkve. Zbog velikog broja
svojih nadarbina, vrijedio je uz Francuza d'Estoutevillea kao najbogatiji kardinal svog doba.
On se kao kardinal, a kasnije i papa, malo obazirao na pričanja ljudi te je imao veći broj djece.
U godinama 1462. – 1471. rođeni su mu od žena čija nam imena nisu poznata Pedro Luis,
Jeronima i Isabella. Najpoznatiji su Cesare, Juan, Joffre i Lucrezia, koji potječu iz veze s
Vanozzom de Cattaneis. Papa ih je uskoro nakon svog izbora kneževski opskrbio te su
pretjerano zaokupljali njegov interes.64
Najviše se isticao Cesare koji nije prezao ni od čega te je kao imenovani vojvoda
Romagne počeo ujedinjavati mnoge malene gospoštije u veliko suvislo državno područje.
Stanovnici su cijenili njegovu upravu, dok su se susjedne države pribojavale da će poremetiti
talijansku ravnotežu. Kći Lucrezia, očeva ljubimica bila je triput udavana. Iako ju se često
prikazuje kao bludnicu koja je imala nemoralne odnose s ocem i bratom, istina je da je
zapravo bila vrlo pobožna i drugačija od oca i brata.65
62 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 616. – 617.63 Johann Burchard, Aleksandar VI. i njegov dvor, Zora, Zagreb, 1991., str. 28.64 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 617.65 Isto, str. 618.
18
Aleksandrova ljubavnica bila je i lijepa Giulia Farnese, sestra kardinala Alessandra
Farnesea, čiju je udaju za Orsina Orsinija sam kao kardinal blagoslovio. Vrlo vjerojatno je bio
otac za pontifikata rođenim dječacima Giovanniju i Rodrigu.66
Politika Aleksandra, kao vladara Crkvene Države, smatrala se općenito spretnom, što
je vrlo važno jer se u renesansno doba upravljanje Crkvenom Državom uzimalo kao mjerilo
uspješnosti pontifikata. Papa je neprestano oscilirao između Francuske i Španjolske. Godine
1495. sklapa Svetu ligu s Venecijom, Maksimilijanom, Milanom i Španjolskom, a kasnije se
pod Cesareovim utjecajem sve više približava Francuskoj. Nije prezao protiv narušitelja mira
postupiti strogim crkvenim kaznama. Nije bio izbirljiv u sredstvima pa je tako čak i paktirao s
Bajazitom II. kako bi se Francuzi držali daleko od južne Italije.67
Papa se sukobio s priorom San Marca u Firenzi, Girolamom Savonarolom. Uzrok
njihova sukoba više je bio političke nego teološke naravi. Savonarola je sa svojim
pristalicama od Firenze stvorio teokratsku republiku, a svojim oslanjanjem na Frncusku,
mrsio je dinastičke planove pape. Papa ga se nastojao riješiti pa mu je zabranio
propovijedanje te ga 1495. pozvao u Rim gdje mu je ponuđena čak i kardinalska čast, no on je
to odbio i nije se odazvao papinu pozivu pa je izopćen 1497. godine. Tvrdio je da Aleksandar
nije pravi papa jer je simonijom došao do stolice. Papa je zaprijetio interdiktom Firenzi, ako
ne ušutkaju Savonarolu. Njegovi neprijatelji su iskoristili priliku, uhitili ga, mučili, osudili i
na koncu pogubili.68
Koliko god se o Aleksandru govorilo loše, na vanjskom crkvenom području rijetko mu
se što može prigovoriti. Poznata je njegova ljubav za pompozne liturgjske priredbe, kojima je
njegova impozantna figura davala poseban sjaj. Osmi jubilej 1500. godine proslavljen je u
Rimu nogim crkvenim svečanostima, u kojima bi većinom sudjelovao i papa. Obredi
otvaranja Svetih vratiju na početku Svete godine potječu od njega.69
Reformna komisija koju je oblikovao od dostojnih, učenih kardinala i kompetentnih
teologa, uradila je dobar posao te sastavila izvrstan reformni program za glavu i udove. No
reformna bula koja se spremala, nikad nije dovršena. Papa je volio promicati redove, osobito
augustince i minime.70
66 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 618. – 619.67 Isto, str. 619.68 Juraj Kolarić, Povijest kršćanstva, u: Quaestiones Selecta, sv. 3., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., 98. – 101., str. 99.69K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 621. 70 Isto, str. 621.
19
Ugovor u Tordesillasu 1494. i ustanovljavanje glasovite demarkacijske linije 100 milja
zapadno od Azora između španjolskih i portugalskih posjeda i nedavno otkrivenih krajeva
potvrđuje ugled koji su imali Sveta Stolica i Aleksandar.71
O papinoj smrti u kolovozu 1503. nakon žestoke groznice, postoje različiti izvještaji i
različiti prikazi. Navodno je zamjena otrovanog vina koje je bilo namijenjeno gostoprimcu
prilikom neke vrtne večere prouzročila nakon nekoliko dana papinu smrt, dok je isto tako jako
oboljeli Cesare ostao na životu. Mnogi povjesničari ipak zastupaju jamačno vjerojatnije
mišljenje da je uzrok smrti bila opaka rimska groznica.72
Za Aleksandra VI. se kaže da je bio bez predrasuda, bez vjere i bez morala te užasan
papa, ali i veliki monarh.73 Neki smatraju njegov pontifikat najnižom točkom papinstva.74
Renesansno papinstvo doseže u čudnovatoj ličnosti Aleksandra VI. svoj vrhunac jer se do
tada uobičajene zle navike sad množe, a kardinali ih podnose. Manjkavo obdržavanje celibata
još u papinskoj službi, razrješavanje brakova iz čisto političkih motiva, davanje visokih
crkvenih službi za značajne sume, vrhunac nepotizma zbrinjavanju vlastite djece na račun
Crkvene Države, davanje uprave Apostolske palače u ruke kćeri Lucrezie, koja je godinu dana
bila i visoki regent u Spoletu, i sve to usprkos tomu što je Rodrigo Borgia tvrdio da ga nitko
ne nadmašuje u čvrstoći vjere.75
71 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 621.72 Isto, str. 622.73 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 135.74 August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 204.75 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 623.
20
9. PIO III. (1503.)
Nakon iznenadne Aleksandrove smrti, veliko uzbuđenje zahvatilo je grad Rim i
Crkvenu Državu. Neprijatelji obitelji Borgia osjetli su da je došao njihov čas, pogotovo što je
teško bolesni Cesare još bio prikovan uz krevet.76
Najveće izglede da budu izabrani za novog papu imali su Giuliano della Rovere i
francuski kardinal Georges d'Amboise, nadbiskup Rouena. No kako niti jedan nije mogao
postići potreban broj glasova, izabran je kao prijelazni papa teško bolesni Francesco
Todeschini Piccolomini, nećak Pija II. Pontifikat je Pija III. trajao samo 26 dana.77
Čim je bio izabran, pokazao je namjeru povratiti ugled papinstva koji su njegovi
prethodnici narušili. Nažalost, umro je 18. listopada, prje nego što je mogao sazvati koncil na
kojem će se donijeti reforme koje je najavio, ali imajući dovolno vremena da u svom kratkom
pontifikatu uništi utjecaj obitelji Borgia, naređenjem uhićenja Cesarea, i da nagovori
francuskog kralja Luja XII. na evakuaciju francuskih četa iz dijela Crkvene Države koji su bili
okupirali.78
76 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 623.77 Isto, str. 623.78J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 215.
21
10. JULIJE II. (1503. – 1513.)
Nakon kratke vladavine Pija III., na konklavama se politička situacija nije imala
vremena promijeniti. Lukavi Giuliano della Rovere obećao je Cesareu svoju naklonost, za što
je dobio glasove španjolskih kardinala, dok su brojni drugi kardinali također bili potkupljeni.
Bio je to jedan od najkraćih konklava u povijest. Giuliano je uzeo ime Julije II. novi je papa
čvrsto uzeo uzde u svoje ruke te započeo pontifikat koji je kao rijetko koji drugi bio prepun
visoke politike i vojnih pothvata. Julije, tada 60-godišnjak i biskup Ostije, kojega je još kao
mladog franjevca godine 1471. njegov stric Siksto bio uzeo u Sveti kolegij, raspolagao je
velikim iskustvom u svim svjetovnim poslovima i životnim običajima, i blistavom opremom.
Za Inocenta VIII. vrijedio je kao vladajući papa, ali je za Aleksandra VI. bio napustio Italiju te
pošao u Francusku da bi se, zatim, nakratko vratio zajedno s francuskim kraljem prilikom
njegova pohoda na Napulj.79
Gradeći svoju politiku na uspjesima obitelji Borgia, nastojao je i on ojačati svoju
državu što se moglo postići jedno držanjem velikih sila daleko od Italije. Njegova se politika
može podijeliti na tri faze: osiguranje papinskog autoriteta u Rimu i Crkvenoj Državi,
osvajanje izgubljenih područja i protjerivanje stranih sila iz Italije. Još prve godine svog
pontifikata poduzeo je glasovite vojne pohode da oduzme mjesnim tiranima, Baglionima i
Bentivoglima, dva važna grada, Perugiu i Bolognu pa je prozvan i papom ratnikom.80
Bio je politički genije, vrstan organizator, odlučan i energičan čovjek, postavio je sebi
za cilj uvođenje reda u Crkvenoj Državi. U tri godine reformirao je crkvenu upravu, oporavio
financije, reorganizirao snage održavanja reda, 1505. stvorio Švicarsku gardu za zaštitu sobe
rimskog prvosvećenika, preobrazio Rim radovima koji su odavno planirani, ali čija se
realizacija uvijek ostavljala za bolje dane. Grad je doživio pravi preobražaj. Popločane su
nove ulice i novi putovi, korito Tibera skrenuto je, kako bi se izbjegla opasnost od poplave,
ojačane su gradske zidine, sagrađene nove crkve, a Vatikanski muzej obogatio se mnogim
vrlo lijepim antičkim spomenicima. Njegov pontifikat snažno je pridonio razvoju umjetnosti
te je bio zaštitnik Michelangela i Rafaela. Godine 1506. postavio je prvi kamen za novu
Baziliku sv. Petra, no uništena je stara Konstantinova bazilika.81
Najveća zamjerka Juliju II. jest da je kao vladar bio zapravo vojskovođa. Danas nam je
teško razumjeti vojne pohode na političkom planu i saveze koje je Crkvena Država sklopila
79 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 624.80 Isto, str. 624.81 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 215.
22
protiv Venecije, Cambraisku ligu 1508., i protiv Francuske, Setu ligu 1519. jedino objašnjenje
može biti nastojanje Julija II. da osigura potpunu nezavisnost Svete Stolice.82
Ispunivši zavjet svoga prethodnika, Julije II. sazvao je u Lateranu 1512. osamnaesti
ekumenski koncil za koji se tvrdio da je bio ratni stroj protiv Francuske, ali koji je zapravo bio
posvećen reformi klera prema uputama pape protiv simonija.83
Premda osobno nije bio ni teološki ni literarno vrlo obrazovanm papa je kao mecena
stekao neumrlu slavu. Ako je Crkvena Država politikom i ratničkim sposobnostima svojeg
kraljevskog vladara privremeno i bila prva sila Italije te vodila neko vrijeme i u europskoj
politici, taj se položaj posljednjih tjedana vladavine promijenio. Papa je umro 21. veljače
1513. godine.84
82 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 215. – 216.83 Isto, str. 216.84 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 626. – 627.
23
11. LEON X. (1513. – 1521.)
Julije II. ostavio je dvolično naslijeđe: Crkvenu Državu u stanju koje je opet bilo
dostojno nazva države i punu blagajnu, no i neprijateljstvo s Francuskom i zbog politike
nastalu, ne bezopasnu, crkvenu opoziciju. Na konklavama postojale su dvije skupine, mladi i
stari, no bez većih problema uskoro je izabran za papu 37-godišnji Giovanni Medici. Odluku
u njegovu korist donijela je revna, vrlo vjerojatno nesimonstička, djelatnost njegovog tajnika
Bibbiene.85
Njegova domovina bila je Firenza, otac Lorenzo il Magnifico. Sa 7 godina bio je
primljen u duhovni stalež, Inocent VIII. ga je s 13 godina imenovao kardinalom, a u 17-oj je
po papinoj odredbi ušao u Kardinalski zbor. Uslijed brižnog odgoja raspolagao je otmjenim
obrazovanjem i kultiviranim osobinama renesansnog kneza. Ne bez spretnosti u svim
diplomatskim umijećima, pokušavao je Crkvenu Državu držati izvan borbe velikih europskih
sila, Francuske i Španjolske te pokušavao za svoju obitelj steći prednost u Italiji i izvan
Firenze. Iako se njegovo političko djelovanje, istovremeni savezi i pregovori s različitim,
međusobno neprijateljskim, partnerima, njegovi politički ugovori osuđivalo, usprkos svojoj
neiskrenosti i dvoličnosti, mora se istaknuti njegova miroljubivost u politici ravnoteže.86
Iako je bio obrazovan, vedar i besprijekornih manira, nije posjedovao političke
vještine članova svoje obitelji. Neodlučan i nestabilan, iz oduševljenja je vrlo brzo padao u
depresiju. Njegova nesposobnost dolazi do izražaja godine 1515. kad je u Bologni, nakon
pobjede francuskog kralja Franje I. kod Marignana, potpisao konkordat koji je francuskom
kralju davao nadzor nad Galikanskom crkvom, što je Kurija smatrala sramnom kapitulacijom.
Kardinali su papi poslali svoje prigovore, on ih je s prezirom odbacio. Istodobno su i Rimljani
mrzili Francuze, što je urodilo zajedničkom zavjerom obiju strana. Na čelu zavjere bio je
kardinal Petrucci, zavjera je razotkrivena, a on osuđen i pogubljen.87
Ozbiljnim Leonovim nastojanjima oko križarskog rata protiv Turaka protivila se
Venecija, kao i francuski kralj. Koncil koji je sazvao Julije II. nije donio puno toga, vrijedna
spomena jedino je odluka o individualnosti ljudske duše i osuda nauka o dvostrukoj istini.88
Pogreške koje je činio Leon X izazvat će vrlo ozbiljnu krizu. Papinska blagajna
besmisleo je opustošena u vrijeme kad je trebalo skpiti goleme svote za gradnju nove bazilike
sv. Petra. Julije II. pozvao je sve kršćane da daju prilog za gradnju tog zdanja obećavajući 85 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 627.86 Isto, str. 627. – 628.87 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 216.88 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 629. – 630.
24
oprost od grijeha onima koji to učine. Leon je ponovio poziv svog prethodnika. U svojoj
revnosti da odgovore na papin poziv, glupi ili nesretni propovjednici uspostavili su uzročni
odnos između dara za gradnju bazilike sv. Petra i oprosta od grijeha. To je bilo dovoljno da
neki zaključe da spas duše ovisi o novcu. Prvi koji je iznio takvu tvrdnju bio je svećenik
augustinijanac, Martin Luther. Leon je o pratio s visine i podcjenjivački te zaprijetio Lutheru
bulom Exurge Domine. Kad je Rimska kurija shvatila ozbiljnost situacije, bilo je već kasno pa
odlazak mudrog kardinala Cajetana, na Leonov zahtjev, u Njemačku nije pomogao razrješenju
situacije.89
Budući da je Leon praktično vladao i Firenzom, razumljiva je njegova briga za obitelj
Medici, no crkvena ga je povijst nesmiljeno osudila zbog nepotizma. Financije Crkvene
Države bile su enormno opterećene ogromnim izdacima za politiku, za luksuz dvora, za
velikodušno potpomaganje umjetnosti i znanosti. Postoji izreka koja kaže da je Leon spiskao
blago svojeg prethodnika, dohotke svojega pontifikata i one svojeg nasljednika. Upravu
Crkvene Države i crkvenih nadarbina i dalje je demoralizirala krajnje sumnjiva financijska
praksa, broj se kupovnih službi neodgovorno namnožio te je čak i ulazak u Kardinalski
kolegij postao zavisan od raznih plaćanja. Leon X. bio je teško razumljiva ličnost, profinjeni
uživatelj, mecena, ali bez stvaralačkih sposobnosti. Na njegovu je dvoru bilo prisutno sve, od
pravog umjetnika i produhovljenog književnika pa do lakrdijaša. Posebno je volio svečane
povorke i blistave predstave, a često se korila i njegova strast za lovom. Ukor ipak ne pogađa
toliko njegovu osobu koliko sustav što ga je preuzeo i dalje izgradio, sustav koji se u
religioznom pogledu nije mogao pravdati.90
Bio je zadnji pravi renesansni papa s nazorom, u suprotnosti s ranijim teocentrizmom,
da se u središtu nalazi čovjek kao mjera svih stvari.91
89 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 217. – 218.90 K. A. Fink, Od srednjeg vijeka do reformacije, str. 631.91 Jose Orlandis, Povijest kršćanstva, Verbum, Split, 2004., str. 108. – 109.
25
12. HADRIJAN VI. (1522. – 1523.)
Adrian Florensz iz Utrechta u Nizozemskok izabran je na konklavi 9. siječnja 1522.,
ali je za papu postavljen 31. kolovoza iste godine u Rimu. Naime, Rimljani su dugu konklavu
pratili s velikim zanimanjem pa su se i kladili na pojedinog kandidata. Kada je izabran jedan
netalijanski kardinal, dočekali su izlazak kardinala iz konklave bacanjem svega i svačega po
njima. Kladile su se i neke prostitutke koje su nudile i pružanje svojih usluga.92
Izabrani flamanski kardinal nije znao ni iječ talijanskog jezika, a latinski je govorio
loše i s groznim germanskim naglaskom. Usto je mrzio humaniste i humanizam smatrajući ih
hereticima. Užasavao se političkih kombinacija, krupne politike, bio bez ikakva umjetničkog
ukusa, ali je zato posjedovao izoštren smisao za vrijednost novca. Izbor sina tesara iz jednog
brodogradilišta na Sjevernom moru i odgojitelja Karla V. iznenadio je cijeli svijet.93
U Rimu su više od sedam mjeseci čekali na njegov dolazak. Ukrcao se na brod u
Tarragoni 7. kolovoza i stigao u Rim usred epidemije kuge, iako se smatralo da zbog toga
neće doći pa je dobio barem malo simpatija Rimljana, no ipak su njegovu krunidbenu
svečanost dočekali ravnodušno. Hadrijan se nije uzbuđivao zbog takvog iskaza neprijateljstva
prema njegovoj osobi. Tek što se smjestio u Vatikan, iako je u početku htio živjeti u
samostanu, papa je najprije raščistio sa starim načinom ponašanja. Građevinski radovi koji su
bili u toku odmah su zaustavljeni, brojni namještenici su otpušteni, a drugima je značajno
smanjio prihode. Humanisti, umjetnici, pisci i drugi uživaoci potpora istjerani su iz Vatikana.
S dobrih pedesetak osoba papina je služinčad pala na svega četiri. Talijane je papa smatrao
nesposobnima pa ih je sustavno zamjenjivao strancima. Čistka se potegla i na spomenike iz
poganske antike jer je pogled na njih čednog papu vrijeđao. Ne čudi stoga što su Rimljani
nakon njegove smrti objesili na pročelje kuće njegovog liječnika krunu koju je zaslužio kao
osloboditelj domovine.94 Kreposni Hadrijan VI. iskreno je želio stati na kraj luteranskoj herezi
prije nego što bude kasno i u tom je cilju želio pozvati Crkvu na čistoću iz njezinih prvih
dana. Umro je 14. rujna 1523. u dobi od 64 godine.95
Bio je posljednji prekoplaninski papa sve do Ivana Pavla II. Nakon njega papinstvo se
talijanizira.96
92 S. Tomašević, Pape kroz povijest, str. 137.93 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 219.94 Isto, str. 219. – 220.95 Isto, str. 220.96 Henri Pirenne, Povijest Europe. Od seobe naroda do XVI. stoljeća, Marjan tisak, Split, 2005., str. 372.
26
13. KLEMENT VII. (1523. – 1534.)
Nakon dvomjesečne konklave, kardinal Giulio Medici, kandidat carske struje, postao
je novi papa Klement VII. Kao papa krenuo je drugim putem, odbio obnoviti Hadrijanov
obrambeni savez s carem te započeo tajne veze s Francuskom.97
Novi papa, nesumnjivo pobožan i duboko pošten čovjek, pažljiv u trošenju novca
Crkvene Države, bio je jednako slab i neodlučan kao Leon X. sklon nejasnim rješenjima, u
politici je stalno tražio nove istine i nisu mu bila nemila proturječna stajališta. Smatrao je sebe
velikim diplomatom kad nije znao što poduzeti. Sve nesreće njegova pontifikata proizlaze iz
njegove neodlučnosti.98
Kako je Europa u to razdoblje bila poprište borbi za prevlast između cara Karla V. i
francuskog kralja Franje I., papa Klement smatrao je lukavim podržavati sad jednog sad
drugog, najprije cara pa zatim francuskog kralja. Godine 1525. sklopio je savez s Franjom I.
koji je uskoro bio zarobljen u bitci kod Pavije pa je papa morao potpisati mir s Karlom V. kad
su Španjolci zauzeli Rim. Sljedeće godine Franjo se oslobodio zarobljeništva, s papom je
zaključio Sveti savez na što je Karlo brzo reagirao. U Vatikan je upala vojska i prisilila papu
na novo primirje koje je on prekršio nakon svega nekoliko tjedana. U svibnju 1527. su
plaćenici pod vodstvom Karla Burbonskog odlučili opljačkati Rim. Klement je uspio pobjeći
kroz tajni prolaz do Ađeoske palače, a pritom je 147 članova Švicarske garde izgubilo život.
Predvečer je Rim bio u potpunosti pod vlašću carskih snaga. Počli su pljačka i pokolj, ništa
nije pošteđeno te je ta pljačka bila najveća strahota koja je zadesila Rim. Palače su opljačkane
ili popaljene, crkve obeščašćene, relikvije izgažene nogama i bačene u kanale, papinski
grobovi provaljeni, kardinali zlostavljani i ubijani, redovnice silovane. To je trajalo danima, a
vođe plaćenika i časnici nisu imali nikakvu kontrolu nad svojim vojnicima. Klement se
odlučio predati, postao zatočenik, a kasnije pobjegao natrag u Rim gdje je plakao kad je vidio
što je ostalo od grada.99
Karlo je znao da je kriv za pokolj pa se umirovnim pregovorima nastojao pokazati
umjerenim. Papa i car su se pomirili u Bologni te je u veljači 1530. godine Klement okrunio
Karla željeznom krunom lombardskih kraljeva, kao i carskom krunom. Papa se nakon toga
ostavio politike.100
97 Erwin Iserloh, Njemačka kneževska reofrmacija, u: Velika povijest Crkve. Reformacija, katlička reforma, protureformacija, gl. ur. Hubert Jedin, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 171. – 244., str. 194.98 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 220.99 Isto, str. 220. – 221.100 J. Mercier, Povijest Vatikana, str. 221. – 222.
27
Papa je tražio protureformaciju nadajući se da bi taj problem mogla riješiti svjetovna
vlast Karla V. Karlo je 1530. sazvao sabor u Augsburgu, no taj se sabor okrenuo protiv njega,
definirao se teološki položaj luterana, a oni su se organizirali protiv cara 1531. u
Šmalkaldenskom savezu.101
Klement VII. Sukobio se i s engleskim kraljem Henrikom VIII. kancelarom Wolseyem
jer nije htio poništiti kraljev valjani brak s Katarinom Aragonskom. Engleska je 1534.
Supremacijskim aktom porušila sve mostove s Rimom, dva mjeseca nakon papine smrti.102
Klement VII. nije poduzeo niti jedan odlučujući korak za obnocu Crkve, nije htio
ionako suviše zakašnjeli koncil te je smatrao da se jedinstvo Crkve može osigurati političkim
sredstvima, pomoću spretne diplomacije.103
101 Isto, str. 222.102 Isto, str. 222.103 E. Iserloh, Njemačka kneževska reofrmacija, str. 196.
28
14. ZAKLJUČAK
Renesansni pape imaju važnu ulogu u povijesti Crkve te su u mnogo toga odredili
daljnji razvoj kršćanstva i Crkve kao organizacije.
U razdoblju renesanse, odnosno razdoblju renesansnih papa od 1447. do 1534. godine,
izmijenilo se dvanaest papa, s tim da je pripadnost posljednje dvojice tom razdoblju upitno.
Nisu svi bili jednako važni, neki su se više istaknuli, neki manje. Ono što je bilo zajedničko
cijelom razdoblju, uz pokoji izuzetak, su rastrošnost, nepotizam, čak i raskalašenost. Vrhunac
renesansnog papinstva vjerojatno je bio u osobi pape Borgije – Aleksandra VI. On je za
vrijeme svog pontifikata imao ljubavnice, dobivao djecu, nije ni skrivao nepotizam. Unatoč
tomu što je bio sposoban vladar, nije bio dobar papa jer papa mora biti religiozan i moralan
čovjek, što se za njega nikako ne može reći da je bio.
Ono što je pozitivno kod većine renesansnih papa je to što su bili prijatelji humanista,
umjetnika, pisaca i znanstvenika te možda i njihovi najveći mecene. Također, renesansni su
pape vratili Rimu stari sjaj i omogućili mu da iz srednjovjekovnog grada preraste u moderni
novovjekovni grad. Crkva sv. Petra, Vatikanska biblioteka i Sikstinska kapela samo su neke
od građevina izgrađenih u Vječnom Gradu u tom razdoblju.
Renesansni su pape nastojali pokrenuti križarske vojne protiv Turaka, no u tome nisu
imali previše uspjeha. Neki nisu imali dovoljno volje da se ozbiljnije uhvate u koštac s tim
problemom, a oni koji su to pokušali, nisu naišli na potporu kod europskih vladara pa su
njihovi pokušaji otišli u propast.
Pape u razdoblju renesanse postaju i pravi svjetovni vladari, vode ratove, bave se
visokom politikom, a Crkvena Država igra važnu ulogu u renesansnoj talijanskoj, ali i
europskoj ravnoteži.
Razdoblje renesanse bilo je razdoblje u kojem je Crkva trebala ozbiljnu reformu, no na
njezinu žalost, nijedan papa nije toliko potrebnu reformu proveo u djelo. To je jedan od
glavnih razloga crkvenog raskola u 16. stoljeću, a u kojem je glavnu ulogu imao Martin
Luther.
Renesansni pape su u povijesti ostali zapamćeni u negativnom svjetlu. Iako prijatelji
humanista, umjetnosti i znanosti te izgraditelji Rima, svojim neduhovnim, nemoralnim i
raskalašenim ponašanjem učinili su Crkvi trajnu štetu i nanijeli joj mrlje koje nikad neće moći
biti isprane.
29
15. POPIS LITERATURE
1. Bedouelle, Guy, Povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
2. Burchard, Johann, Aleksandar VI. i njegov dvor, Zora, Zagreb, 1991.
3. Duffy, Eamon, Sveci i grešnici – povijest papa, Otokar Keršovani, Rijeka, 1998.
4. Fink, Karl August, Od srednjeg vijeka do reformacije, u: Velika povijest Crkve.
Srednjovjekovna Crkva. Od crkvenog zrelog srednjeg vijeka do predvečerja
reformacije, gl. ur. Hubert Jedin, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., 584.- 692.
5. Franzen, August, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.
6. Iserloh, Erwin, Njemačka kneževska reformacija, u: Velika povijest Crkve.
Reformacija, katlička reforma, protureformacija, gl. ur. Hubert Jedin, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1993., 171. – 244.
7. Kolarić, Juraj, Povijest kršćanstva, u: Quaestiones Selecta, sv. 3., Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 2006., 98. – 101.
8. Mercier, Jacques, Povijest Vatikana, B.A:R:B:A:T:, Zagreb, 2001.
9. Orlandis, Jose, Povijest kršćanstva, Verbum, Split, 2004.
10. Pirenne, Henri, Povijest Europe. Od seobe naroda do XVI. stoljeća, Marjan tisak,
Split, 2005.
11. Požar, Petar, Tajna povijest rimskih papa, Petar Požar, Split, 2010.
12. Tomašević, Silvije, Pape kroz povijest, Adamić, Rijeka, 2003.
13. Vesely, Ema, Izbor pape. Od Sv. Petra do Ivana Pavla II., Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2005.
30
