93
P O J A M H U M A N I Z M A I R E N E S A N S E Pojam humanizma• Prvi oblik renesanse u Francuskoj jeste humanizam.. Latinska reč humanitas, iz koje je nastao naziv humanizam, prvobitno je označavala obrazovanje na grčko-rimskim obrascima. Tada su, naime, počeli da se izučavaju grčki i latinski jezik, antička književnost i slično. To su tzv. disciplinae humaniores. Kasnije se, međutim, to značenje širi i reč označava jedan novi pogled na svet, novu filozofiju života, a humanistima se nazivaju ljudi koji se odlikuju tim novim osobinama i duhom. Humanizam je značajni naučni, kulturni, filozofski, a pre svega filološki pokret koji je karakterističan po svom delovanju na više planova, polazeći od filološkog izučavanja starih tekstova, traganja za originalnim antičkim spisima, do aktivnog uticaja na religiju, etiku i politiku. Dve suštinske komponente humanizma kao pokreta su erudicija i savršeno poznavanje antičkog sveta, koje je u službi boljeg razumevanja modernog sveta. Humanisti se odlikuju kosmopolitskim karakterom. To su intelektualci koji, nezavisno jedni od drugih dolaze do istih ideja, proučavaju iste jezike i nastoje da, svaki u svojoj sredini, izvrše sličan društveni uticaj. Njih zanima čovek u svoj njegovoj veličini i kao totalitet, dakle čovek kao jedinstvo duha i tela. Oni su ti koji su prvi probudili oduševljenje za stare pisce i postavili Kult antike za ideju vodilju čitave renesanse. Osnovni zahtev koji humanisti postavljaju jeste sloboda pristupa antičkim spisima na njihovom izvornom jeziku, dakle u originalnoj verziji, u obliku koji nije deformisan i preopterećen tumačenjima i prerađivanjima tokom vekova. Njihova osnovna aktivnost usmerena je na uspostavljanje autentične forme drevnih spisa, kako bi se na naučnoj osnovi vršila dalja istraživanja, kako na religijskom planu, tako i na svim planovima koje religija neposredno dotiče, na planu mitologije, istorije, filosofije, poezije, nauke i sl. Humanizam i renesansa se obično vezuju za istorijske događaje. Jedan od značajnih i presudnih događaja jeste zauzeće Carigrada od strane Muhameda II 1453.godine, jer to ujedno predstavlja i kraj Istočnog Rimskog Carstva. Istočnjaci beže iz carigrada u Italiju i u Italiji šire helenski duh. S druge strane pronalazak štamparije omogućava umnožavanje antičkih tekstova. Iz Italije, renesansni duh prodire u Francusku, a tome doprinose i ratovi sa Italijom vođeni u XV i XVI veku. Karlo VIII osvaja 1

Renesansa - Novakovic

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Skripta za predmet "Francuska knjizevnost 4", katedra za romanistiku, Filoloski fakultet Beograd

Citation preview

Page 1: Renesansa - Novakovic

P O J A M H U M A N I Z M A I R E N E S A N S E

•Pojam humanizma•

Prvi oblik renesanse u Francuskoj jeste humanizam.. Latinska reč humanitas, iz koje je nastao naziv humanizam, prvobitno je označavala obrazovanje na grčko-rimskim obrascima. Tada su, naime, počeli da se izučavaju grčki i latinski jezik, antička književnost i slično. To su tzv. disciplinae humaniores. Kasnije se, međutim, to značenje širi i reč označava jedan novi pogled na svet, novu filozofiju života, a humanistima se nazivaju ljudi koji se odlikuju tim novim osobinama i duhom. Humanizam je značajni naučni, kulturni, filozofski, a pre svega filološki pokret koji je karakterističan po svom delovanju na više planova, polazeći od filološkog izučavanja starih tekstova, traganja za originalnim antičkim spisima, do aktivnog uticaja na religiju, etiku i politiku. Dve suštinske komponente humanizma kao pokreta su erudicija i savršeno poznavanje antičkog sveta, koje je u službi boljeg razumevanja modernog sveta. Humanisti se odlikuju kosmopolitskim karakterom. To su intelektualci koji, nezavisno jedni od drugih dolaze do istih ideja, proučavaju iste jezike i nastoje da, svaki u svojoj sredini, izvrše sličan društveni uticaj. Njih zanima čovek u svoj njegovoj veličini i kao totalitet, dakle čovek kao jedinstvo duha i tela. Oni su ti koji su prvi probudili oduševljenje za stare pisce i postavili Kult antike za ideju vodilju čitave renesanse. Osnovni zahtev koji humanisti postavljaju jeste sloboda pristupa antičkim spisima na njihovom izvornom jeziku, dakle u originalnoj verziji, u obliku koji nije deformisan i preopterećen tumačenjima i prerađivanjima tokom vekova. Njihova osnovna aktivnost usmerena je na uspostavljanje autentične forme drevnih spisa, kako bi se na naučnoj osnovi vršila dalja istraživanja, kako na religijskom planu, tako i na svim planovima koje religija neposredno dotiče, na planu mitologije, istorije, filosofije, poezije, nauke i sl. Humanizam i renesansa se obično vezuju za istorijske događaje. Jedan od značajnih i presudnih događaja jeste zauzeće Carigrada od strane Muhameda II 1453.godine, jer to ujedno predstavlja i kraj Istočnog Rimskog Carstva. Istočnjaci beže iz carigrada u Italiju i u Italiji šire helenski duh. S druge strane pronalazak štamparije omogućava umnožavanje antičkih tekstova. Iz Italije, renesansni duh prodire u Francusku, a tome doprinose i ratovi sa Italijom vođeni u XV i XVI veku. Karlo VIII osvaja Napulj, zatim Luj XII osvaja Milano, a u XVI veku ratuje i Fransoa I koji dosta vremena provodi u Italiji. Težnja za obnovom klasičnih dela najizraženija je za vreme vladavine kralja Fransoa I, koji je i sam bio ljubitelj književnosti i koji se trudio da humanistička znanja proširi i u svojoj zemlji.

•Odlike humanizma Reč humanizam potiče od latinskog prideva humanus što znači ljudski. Pored toga ova reč povezana je sa terminom studia humana (ljudske studije) nasuprot terminu studia divina (božanske studije). Božanske studije postojale su u srednjem veku na Sorboni, koju je 1252. godine osnovao Rober de Sorbon. One se od ljudskih studija razlikuju po tome što je sve bilo tumačeno u funkciji hrišćanske religije, dok ljudske studije u prvom planu imaju čoveka i sve izučavaju sa njegovog stanovišta. U srednjem veku antički tekstovi nisu bili poznati u svom izvorom obliku, već preko arapskih prevoda. Humanisti izražavaju zahtev ka vraćanju originalnim antičkim tekstovima. Kako bi bili u stanju da ih proučavaju, morali su da poznaju filologiju. Učili su tri antička jezika: grčki, hebrejski i latinski. Pored jezičke autentičnosti, humaniste zanima i autentičnost misli, oni žele pravilno da protumače ono što je dato u tekstu. Oni pokušavaju da nezavisno od hrišćanske dogme tumače smisao teksta, pa su pomalo i filozofi, i književnici, i prevodioci i tumači.

1

Page 2: Renesansa - Novakovic

U vreme humanizma počinju da se objavljuju prevodi mnogih dela. Žak Amio (Jascques Amyot) prevodi dela grčkih pisaca, poput Heliodorovog dela “Teagen i Harikleja”, Longusovo delo “Dafnes i Kloe”, Plutarhove “Živote slavnih ljudi”. To prevođenje podsticao je i sam Fransoa I. On je bio taj koji je od Amioa tražio da prevede Plutarha. Ovaj prevod se i danas čuva u kraljevskoj biblioteci u Fontenblou. Fransoa I je prihvatio i predlog Gijom Bidea da 1530.godine osnuje Collège des lecteurs royaux, novi intelektualni centar, stvoren kako bi bio pandan Sorboni i kako bi se suprotstavio njenim okoštalim sholastičkim koncepcijama. U XVII veku naziv se menja u Collège royal de France, a posle revolucije on glasi Collège de France. Ova institucija koja postoji i dan danas, stvorena je po uzoru na španske i italijanske institucije Pravi se razlika između duhovnog i religijskog pokreta, jer religijski pokret definiše svoj cilj kao kalvinizam, a humanizam kao proučavanje čoveka. Stav humanista prema samoj religiji veoma je različit. Većina humanista nije dovodila u pitanje ispravnost hrišćanske vere i njenih istina zasnovanih na otkrovenju. Jedni tako nešto nisu ni pomišljali, drugi su se trudili da to prikriju, a samo mali broj njih je propovedao ateizam. Jedan od ateista bio je Etjen Dole (Etienne Dolet), koji će život završiti na lomači. Neki humanisti slediće Kalvina, ali će najveći broj ipak ostati veran tradicionalnoj religiji – katoličanstvu. U vezi sa humanizmom postavlja se problem jezika. U srednjem veku učeni ljudi pisali su na latinskom. I sami humanisti bili su oduševljeni antikom, a samim tim i latinskim jezikom. Francuski jezik bio je dosta ugrožen zbog težnje da se sve piše na latinskom. Međutim, ova težnja ostala je samo težnja ekstremnih humanista. U XVI veku javlja se težnja za afirmacjom francuskog jezika i mnogi istaknuti humanisti, kao i sam Fransoa I rade na tome.

Fransoa I 1539. godine donosi uredbu da se svi akti i pravna dokumenta pišu na francuskom jeziku.

Žan Kalvin doprinosi afirmaciji francuskog jezika tako što piše prvo teološko delo na francuskom jeziku. Delo je nastalo 1536. godine i prvobitno bilo napisano na latinskom pod nazivom “Institutio christianne religionis”. Kalvin ga je 1541. godine preveo na francuski i tom prilikom stvorio francusku teološku terminologiju.

Anri Etjen (Henri Etienne) branio je francuski jezik ukazujući na njegovu sličnost sa grčkim. Zaključuje de je francuski bolji jezik od svih savremenih jezika, pa i od latinskog, jer je bliži grčkom od svih njih. 1565. godine, on je objavio svoje delo “Conformités de la langue française avec la grecque” (Podudarnost francuskog jezika sa grčkim).

Pesnici Plejade svojim manifestom iz 1549. godine, čiji je autor Di Bele, a koji nosi naziv Défense et illustration de la langue française (U odbranu i slavu francuskog jezika) daju svoje viđenje odbrane i afirmacije francuskog jezika.

•Pojam renesanse•

Pokret Renesanse, nastao u Evropi na bazi novih društveno-političkih odnosa u XV i XVI veku. To je, po rečima Engelsa, bio najveći progresivni prevrat koji je čovečanstvo do tada doživelo, doba koje je zahtevalo džinove i rađalo džinove, džinove po moći mišljenja, po strasnosti i karakteru, mnogostranosti i učenosti. Francuska renesansa, svojom širinom i dubinom, svojim književnim, umetničkim i naučnim dostignućima, mada zaostaje za italijanskom renesansom, zauzima jedno od prvih mesta u Evropi. Reansa u Francuskoj počinje u XVI veku, dakle čitav vek kasnije u odnosu na Italiju. Smatra se da je razdoblje renesanse započelo onim velikim otkrićima i zbivanjima koja su na istovetan način okončala hiljadugodišnju epohu srednjeg veka. Između srednjeg veka i renesanse nije bilo oštrijeg vremenskog prekida. Ove dve epohe dugo su se prožimale, i dok se jedna lagano gasila, druga je izrastala iz nje. Različiti faktori doprineli su nastanku renesanse.

2

Page 3: Renesansa - Novakovic

•Istorijski događaji i naučna otkrića Ulazak Muhameda II u Konstantinopolj, čime je srušeno Istočno Rimsko Carstvo i

izmenjena mapa ondašnjeg sveta. Istočnjaci beže iz Carigrada u Italiju i u Italiji šire helenski duh.

Kolumbovo otkriće Amerike 1492.godine Vasko de Gama otkriva Indiju 1498.godine Magelan prvi put oplovljava svet 1519. godine Epohalno Gutenbergovo otkriće procesa štampanja knjige i prvi primerak Biblije, od 42

reda, iz 1455. godine Kopernikovo otkriće heliocentričnog sistema

•Uticaj Italije i njene kulture Prilika za prve dodire Francuske sa Italijom bili su tzv. Italijanski ratovi, Karlo VIII

osvaja Napulj, zatim Luj XII osvaja Milano . a u ratovima učestvuje i kralj Fransoa I, koji dosta vremena provodi u Italiji. Zahvaljujući tim ratovima renesansni duh prodire u Francusku. Naime, 1494. godine neobrazovani francuski vojnici ušli su u raskošne italijanske gradove,koji su se nalazili u punom sjaju renesanse. Susrevši se sa lepotom umetnosti i Francuzi su poželeli da je poseduju, pa su sa sobom poveli sve velike italijanske umetnike i umetnička dela

Ovde treba pomenuti da su mnogi mladi Francuzi išli u Italiju da studiraju.

•Opšti faktori koji se ne mogu vremenski odrediti, ali koji su sa svoje strane takođe doprineli nastanku renesanse

Jačanje država Osnivajne i razvijanje gradova Razvijanje manufaktura Zasnivanje bankarstva Pustolovna putovanja koja su prerastala u kolonijalna osvajanja i donosila ogromna

bogatstva Individualno preduzetništvo koje dovodi do individualnog bogaćenja

U nastanku i razvoju renesanse u Francuskoj veoma značajnu ulogu odigrali su i kralj Fransoa I i njegova sestra Margerita Navarska. U to vreme, pored Francuske i druge evropske zemlje, poput Španije i Engleske, postaju apsolutne monarhije sa jakom kraljevskom vlašću, čija politička i ekonomska moć sve više raste. Sledeci svoje italijanske uzore, evropski vladari postajali su zaštitnici nove kulture i umetnosti. Oni počinju da grade raskošne palate, naručuju slikarska i vajarska dela, a na svojim dvorovima okupljaju učene humaniste, pesnike i umetnike.

Što se tiče samog naziva renesansa on, u značenju u kom se danas upotrebljava, ne potiče iz XVI veka, već je nastao kasnije. Francuski istoričar Žil Mišle (Jules Michelet) nazvao je ovu epohu “renesansnom”, od glagola renaître, jer je to na neki način bilo ponovno rađanje čoveka i njegovog sveta. U XVI veku u upotrebi su bila dva termina. Jedan je postliminium, što je latinski izraz koji doslovno znači “pravo povratka u zavičaj”, a ovde označava da se jezici i književnost vraćaju iz izgnanstva. Drugi termin je restauracija, a odnosio se na obnovu izučavanja starih jezika i antičke književnosti.

Pojam renesanse može biti shvaćen kao renesansa u užem i renesansa u širem smislu.

Period renesanse shvaćene u širem smislu odnosi se na celokupno razdoblje XVI veka i obuhvata:

3

Page 4: Renesansa - Novakovic

period renesanse u užem smislu (to je preporod u umetnosti, s posebno u književnosti) humanizam (preporod u oblasti nauke i učenosti, pre svega preporod u filološkim

naukama) reformaciju (preporod u oblasti religije)

.• Reformacija i evangelizam •

Reformacija je verski pokret nastao u XVI veku koji je bio uperen protiv suprematije papske vlasti i srednjevekovne katoličke crkve i koji predstavlja preporod u oblasti religije i crkvenog života. Reformacija počinje u Nemačkoj sa Martinom Luterom. 1510.godine, Luter, koji je do tada živeo u jednoj sasvim skromnoj sredini, odlazi u Rim koji se tada nalazio u punom bljesku svoje slave. Na čelu katoličke crkve u to vreme bio je papa Aleksandar Bordžija koji je na papski dvor uveo raskalašan duh i vrlo raskošan život. Tu praksu je nastavio i sledeći papa Leon X Mediči. Raskošan život zahtevao je dosta novca, a da bi se došlo do njega crkva je uvela prodavanje indulgencija odn. oproštajnica grehova. Zgrožen situacijom koju je zatekao u Rimu, Martin Luter je 1517. godine na vratima crkve u Vitenbergu objavio 95 teza protiv indulgencija. Iz tog protesta nastao je protestantizam koji se suprotstavio takvoj crkvi i koji je težio da se vrati prvobitnom hrišćanstvu i jevanđelju kakvo je predstavljeno u Svetom pismu. Humanizam je u velikoj meri pripremio reformaciju, mada je Luter imao i protivnike među humanistima, npr. Erazma Roterdamskog. Protestantizam je želo i da iz svog učenja ukloni sholastiku, odn. da oslobodi religiju od sholastike i teologije koje je udaljavaju od izvornog hrišćanstva. Na individualnom planu čovekove ličnosti, oni se zalažu za oslobađanje misli od tiranije vekovnih autoriteta, za razvijanje ljubavi prema obrazovanju i umetnosti, kao i za usavršavanje čovekove prirode. Oni se suprotstavljaju utapanju pojedinca u kolektiv i stvaranju uniformne misli. Protive se urođenom strahu od životne radosti, kao i potpunoj potčinjenosti jedinke struktuiranom sistemu. Protestentizam se raširio i na teritoriji Francuske, mada u nešto drugačijem obliku. U početku je reformacija u Francuskoj imala istu osnovu kao i humanizam, a to je vraćanje autentičnim i originalnim tekstovima Biblije. Jevanđelja su smatrana za jedini pravi i autentični izvor hrišćanske vere, za razliku od katoličke crkve koja je uzimala u obzir i učenja “svetih otaca”.

Razvoj reformacije u Francuskoj može da se podeli na dva perioda: Period pre pojave Kalvina, do 1534. godine Period posle pojave Kalvina, nakon 1534. godine

Pre Kalvina ovaj pokret ima oblik evangelizma, odn. traganja za originalnim tekstovima. Tu možemo videti vezu između reformacije i humanizma. Tada nastaje prevod Biblije koji je uradio Lefevr D’Etapl, kao i Maroov prevod Psalama, što dovodi do oštrih reakcija i osude, kako od strane Sorbone, tako i od strane rimokatoličke crkve. Fransoa I i njegova sestra Margerita Navarska podržavaju humaniste sve do 1534. godine i Afere sa objavama. Ovaj skandal Fransoa I doživljava kao ličnu uvredu i od tada prestaje da štiti humaniste. Upravo u to vreme Kalvin je formulisao svoj pokret, a humanizam nastavlja svojim putem. Ova 1534. godina važna je još po nečemu. Posle Afere sa objavama, dolazi do represija, obnavlja se crkveni sud-inkvizicija, ljudi se odvode na lomaču, a u pravu prvi put mora da se dokaže krivica, doduše najčešće preko iznuđenog priznanja. Nakon 1534. pokret reformacije u Francuskoj dobija oblik kalvinizma, po svom utemeljivaču Žanu Kalvinu. Kalvinizam je u suštini teocentrična doktrina, a od drugih protestantskih doktrina razlikuje se svojim učenjem o predestinaciji i o neodoljivoj blagodati. Kalvinizam želi da uspostavi jednostavnost prvobitnog hrišćanstva, svete tajne su svedene na krštenje i pričest

4

Page 5: Renesansa - Novakovic

(euharistiju). Kalvinovi sledbenici u Francuskoj bili su hugenoti, a u Engleskoj puritanci. Reformacija je doprinela jačanju novonastalih evropskih država, stvaranju nacionalnih crkava i njihovom potčinjavanju državnoj vlasti čime je srušen dotadašnji opšti i svemoćan položaj katoličke crkve.

•Kontrareformacija (contreréforme) Renesansni duh je tokom jednog veka svog postojanja na tlu Francuske vremenom izgubio svoje oduševljenje i polet, svoju veru u ideale. Hedonizam i slobodoumlje ustupili su mesto iznova probuđenom strahu pred životnim problemima i časom smrti, a preovlađuju intelektualna obeshrabrenost i psihički zamor. Konačan udarac zadala je crkva, uspostavljajući ponovo vlast nad vernicima i organizujući kontrolu njihovog intelektualnog života. Dovršetak procesa kontrareformacije označio je i kraj razdoblja renesanse. Kontrareformacija javlja se kao katolička reakcija na reformaciju. Naziv se odnosi na nazadne i često nasilne mere, pomoću kojih je katolička crkva u XVI i XVII veku pokušala da suzbije protestantizam. Borba protiv protestanata formulisana je odlukama Tridentskog koncila koji je trajao od 1545. do 1563. godine. Tada se katolička crkva organizovala radi borbe protiv protestanata. U toj borbi učestvovali su posebni crkveni redovi jezuiti, odn. isusovci, dok su u Španiji to dominikanci. Obnavlja se inkvizicuja i uvodi se indeks zabranjenih knjiga – index librorum prohibitorum. Reformacija je dovela do izbijanja verskih ratova, budući da se katoličanstvo uporno suprotstavljalo otcepljenim protestantima i njihovom učenju o Svetom pismu kao jedinom izvoru vere, učenju o slobodi savesti, jednakosti vernika i zahtevu za ukidanjem crkvene hijerarhije. U Francuskoj se u ovo doba odigravaju građanski ratovi, koji se nazivaju Verski ratovi. Pokolj protestanata u Versaju odigrao se 1562. dogine, a u noći između 24. i 25. avgusta 1572. godine dešava se Bartolomejska noć. Stvaraju se dva tabora, na jednoj strani je Sveta liga na čelu sa porodicom Gize (Guise,) a na drugoj su Burboni i Anri Navarski, koji će postati kralj Anri IV. 1598. godine donešen je Nantski edikt (L’Edit de Nantes), koji je protestantima dao neka prava, ali im je zabranio pravo na pobunu. Verski ratovi okončani su Vestfalskim mirom 1648. godine.

• V E L I K I R E T O R I Č A R I •

Imenom Veliki retoričari (Les Grands Rhétoriqueurs) naziva se grupa pesnika iz druge polovine XV i s početka XVI veka koji predstavljaju prelaz između Šarla Orleanskog i Klemana Maroa. Po svojoj poetici Veliki Retoričari pripadaju pre srednjem nego šesnaestom veku jer neguju one pesničke forme koje su se negovale i u srednjem veku – balada, rondo, oda, elegija, poslanica i idila. Oni takođe stvaraju i jednu novu pesničku vrstu – sonet, nastalu od italijanskog oblika stramboto. Reč rhétoriqueur sa jedne strane potiče od izraza un rhétorique ili un rhétoeicien koji u ono vreme označava pesnika, a sa druge strane od izraza art de seconde rhétorique1 koji u ono vreme označava pesništvo.

1 Prva retorika (Art de première rhétorique) je nauka o besedništvu. Besedništvo je svoj vrhunac dostiglo u zlatno doba Atine, kada su se njime služili političari kako bi lepim rečima zadobili pažnju i poverenje građana. Upravo kroz želju da im govor bude što dopadljiviji, oni su stvarali stilske i govorne figure. Po ugledu na njih i pesnik mora da koristi što više figura kako bi njegovo delo bilo što lepše.

5

Page 6: Renesansa - Novakovic

Oni produžavaju tendencije koje su se pojavile u XIV veku. Naime, u srednjem veku pojavljuju se tzv. poésies en formes fixes (pesme sa utvrđenim oblikom). U ovim pesmama tačno se zna koliko ima strofa, stihova, kakve su rime, gde se nalazi cezura. Najpoznatije poésies en formes fixes su balada i rondo. Pesnici dokazuju svoj dar tako što se podređuju zahtevima te forme.Težnju da se poezija podredi strogim zahtevima fiksirane forme Veliki retoričari dovode do krajnosti. Više nije toliko važan talenat već umeće kojim pesnik savlađuje teškoće koje mu nameće ovakva forma. Pesnik pokazuje svoju veličinu kroz način na koji savlađuje te teškoće. Pesnik je virtuoz reči. On nije nadahnut od strane bogova već se oslanja na svoju veštinu.2

Glavni predstavniciove škole su:1. Jean Lemaire de Belges (najpoznatji veliki retoričar)2. Jean Marot (otac Clément Marot-a)3. Jean Molinet4. Otovien de Saint – Gelais5. Guillaume Crétin6. Georges Chastellain

U osnovi njihove poetike je briga za formom. Oni ne predstavljaju novinu u odnosu na svoje prethodnike već se na njih ugledaju. Za pesnika nije bitno da bude inventivan, već da poštuje norme. Veliki retoričari se ugledaju na “Roman o ruži”, srednjevekovno didaktičko-alegorično delo. U ovom delu pesnik sanja kako odlazi u neki vrt u kome treba da nađe svoju ružu odn. voljenu ženu. Da bi ispunio taj cilj, on prvo mora da savlada niz prepreka koje su u stvari personifikovane ljudske osobine. Glavna tema ovog romana je alegorično izražena ljubav, ali i način kako doći do predmeta ljubavi i kako ga osvojiti (ars amandi – veština voljenja). Ovaj roman ima dva autora. Prvi je Guillaume de Lorrice, koji je pripadao kurtoaznoj tradiciji koja neguje kult žene i u kojoj se žena veliča, a drugi je Jean de Meung koji pripada galskoj tradiciji u kojoj se žena ne veliča. Ovaj roman je bio inspiracija za mnoge, pa i za Velike retoričare koji pišu ljbavnu poeziju. Sledeći kurtoaznu tradiciju oni veličaju ženu. Ne traže originalnost – njihova pesnička materija obuhvata neka sasvim opšta mesta: ljubavne, religijske, moralne i političke teme. Osim toga u njihovoj poeziji često se oseća moralizatorski ton. Međutim u osnovi svega nalazi se briga za formom. Pesnik se brine o doteranosti forme, o njenoj eleganciji i skladu pa neguje ukrase koji će tome doprineti – alegoriju, mitologiju, simboličku predstavu (snovi, voćnjaci, vrtovi, hramovi, vrline), igre reči, efekte ritma i rime, latinizme. Pomoću ovih sredstava pesnik razvija svoju virtuoznost. Veliki retoričari bili su ponosni na svoja ostvarenja, smatrali su da su njima dostigli sam vrh poezije, te su na ovaj način oni svojevrsna preteča pesnika koji su imali izraženu svest kako o svojoj tako i o veličini svog dela. Škola Velikih retoričara imala je uspeha sve do 1565. godine. Činjenica da se, kao npr. u ovoj školi tako dugo neguju pesnički oblici srednjeg veka, još je jedan od dokaza da su novine, koje su sa sobom doneli humanizam i renesansa, sporo prolazile. U svoje vreme Veliki retoričari uživali su veliko divljenje publike, iako su danas gotovo zaboravljeni.

•C L É M E N T M A R O T•

2 U doba Velikih retoričara postavlja se takođe i pitanje izvora stvaranja. Kao odgovor na ovo pitanje javljaju se tri teorije. Prva je teorija o pesniku nadahnutom od strane Boga (nju podržava platon). Druga teorija ne priznaje značaj nadahnuća, već smatra da se sve postiže radom (nju podržavaju Veliki retoričari). Treća teorija miri prve dve i smatra da je izvor stvaralaštva sinteza rada i talenta.

6

Page 7: Renesansa - Novakovic

Clément Marot rođen je 1496. godine, a umro je 1544. godine, u vreme delovanja Lionske škole. Svoje pesme objedinio je u zbirci “Adolescence Clémentine”, koju je objavio 1532. godine. Kako je ova zbirka doživela veliki uspeh, dve godine kasnije, 1534. objavio je njen nastavak pod nazivom “Suite de l’adolescence” Najpoznatija dela:

Le temple de Cupido (1515.g.) Petite épître au Rois (1518.g.) À Madame d’Alencon (1518.g) À son ami Lion (1527.g.) Deploration de la mort de Florimand Robertet (1527.g.) Au roi pour avoir été dérobé (1531.g.)

Kleman Maro bio je sin Žana Maroa (Jean Marot), velikog retoričara. Odgajan je na dvoru jer je njegov otac postao sekretar Anne de Bretagne. Mladom Marou odgovarao je život na dvoru tako da je i sam kasnije postao dvorski pesnik. Kada je na vlast došao François I, sastavljao je poslanice njemu i njegovoj sestri. 1519. godine postao je sekretar Margerite Navarske i dvorski pesnik. Maro je imao jednu osobinu koja ga je krasila još od detinjstva, naime nije se podređivao autoritetima. U to vreme autoritet je bila Crkva koju je ismevao, kao i Sorbonu, sudove itd. Vodio je žučne verske rasprave, što nije bilo previše čudno s obzirom na to da je živeo na dvoru Margerite Navarske, gde se negovao jedan prečišćeni katolicizam. Maro je to prihvatio, pa nije čudo što je ubrzo došao u sukob sa Crkvom. Svoje stavove pokazivao je nepažljivo a često i drsko. Tako je 1526. na javnom mestu jeo slaninu za vreme velikog posta. Baš u to vreme Margerita Navarska bila je u Španiji, u Madridu, gde je pregovarala o otkupu svog brata koga su zarobili Španci. Maroa nije imao ko da zaštiti, pa su ga uhapsili. Naravno, po povratku Margerite Navarske i Fransoa I, oslobođen je na njihovu intervenciju. Ovo iskustvo pesnik je transponovao u svoju pesmu “À son ami lion.”3 On se u naslovu poigrava rečima i u stvari transponuje Lafontenovu basnu o mišu i lavu. 4 Maro je miš koji je hteo da jede pa je uhapšen. Sada traži od svog prijatelja Liona da ga oslobodi, pa će mu on to jednog dana vratiti. Ovo je jedna njegova duhovita i lepršava pesma. Međutim nisu sve takve. Pisao je i satirične pesme uperene protiv katoličke crkve. Tako npr. u pesmi “Déploration de la mort de Florimand Robertet” izražava gnev i jad uperen protiv katoličke crkve. Tako je pisao dok je uživao zaštitu kralja i njegove sestre. Međutim čuvena Afera sa objavama ( Affaire des placards) iz 1534. godine, bitno menja stvari. Jednog jutra u kraljevom dvorcu u Amboazu ( Ambois) osvnuli su leci kojima se vređa crkva, pa i sam papa. Kralj je to shvatio kao ličnu uvredu, te je stoga otkazao zaštitu evangelistima, od kojih su mnogi kažnjeni tako što su spaljivani na lomačama. Maro shvata da se i njemu sprema opasnost, budući da su mu se knjige našle na ozloglašenom Index librorum prohibitorum, pa beži iz Francuske i odlazi u Italiju kod René de France, ćerka Luja XII. U međuvremenu saznaje da će moći da se vrati ako pristane da se javno odrekne svojih uverenja i da bude javno išiban. Pristao je na to, 1537. godine se vratio u Pariz i ponovo postao blistav dvorski pesnik. U to doba već ozbiljno radi na prevođenju Davidovih psalama. Prvi prevod sa 30 psalama objavljuje 1541. godine. Taj prevod, koji je bio luteranski obojen, postiže veliki uspeh. Njim su se oduševili kako Fransoa I, tako i francuski reformisti koji su ga prihvatili, što je Marou koji je i bez toga bio na stalnom oku inkvizicije, donelo samo nevolje. Luteranci su 1542. godine bili

3 Lion je ime Maroovog prijatelja, ali i generičko ima za lava4 Miš upada u mišolovku i moli lava da mu pomogne da izađe. Lav to odbija, ali miš i bez njegove pomoći uspeva da se izvuče. Nedugo zatim, lav se našao u situaciji da zamoli miša za uslugu. Na njega je pala mreža i on moli miša da je izgrize. Miš je pomogao lavu i spasao ga. Naravoučenije basne je da i mali mogu da spasu velike.

7

Page 8: Renesansa - Novakovic

izloženi velikim progonima u Francuskoj, pa Maro beži u Ženevu, centar protestantizma. Tu 1543. objavljuje novu zbirku prevedenih psalama koja sadrži ukupno 50 psalama – 30 starih i još 20 novih. Sorbona oštro osuđuje ovaj prevod i Maro shvata da se više nikad neće vratiti u Francusku. Umire u Torinu 1544. godine.

•Maroovo delo

Maroovo delo, koje nije tako raznovrsno kao npr. Ronsarovo, ima više aspekata (uticaja).

1.aspekt – Nasleđe velikih retoričara Maro je bio sin i učenik Žana Maroa, jednog od najpoznatijih velikih retoričara, ali se postepeno oslobodio njegovog uticaja. Tome su u najvećoj meri doprineli život na dvoru i evangelizam. Maroovom ličnom razvoju doprineli su boravak u Italiji i uticaj Margerite Navarske. Za njega se može reći da je poslednji srednjevekovni pesnik i to je ono što ga vezuje za srednjevekovnu poeziju. Za velike retoričare vezuje ga sklonost ka čvrstoj formi, podela na rodove i vrste, određeni pesnički postupci. Danas, kada se ima na umu Maroova poezija, sve te njene osobine mahom se zanemaruju, a ono što privlači pažnju jeste njegova sklonost ka verbalnoj virtuoznosti.

2.aspekt – Uticaj dvorskog života Maro je bio dvorski pesnik, imao je titulu valet de chambre odn. bio je kraljev lični sekretar. Na dvoru se osećao veoma prijatno i takav život mu je zaista odgovarao. Bio je prisan sa najvećim ličnostima svog doba, sa Fransoa I, Margeritom Navarskom, René de France. Na te velikaše je mislio kada je pisao svoje prigodne pesme – to su bili epitafi pisani povodom smrti nekog velikaša, povodom rođenja prinčeva i princeza ili povodom povratka kraljevih sinova iz zarobljeništva. Imao je prirodan dar da se dopadne velikašima, bio je izuzetno duhovit i vrlo otmen. Inspirisali su ga različiti događaji iz dvorskog života, te upravo dela sa ovom tematikom čine najveći deo njegovog stvaralaštva. Dvorski život doprineo je Maroovom oslobađanju od uticaja Velikih retoričara.

3.aspekt – Humanistički uticaj Maro je poznavao mnoge humaniste među kojima su svakako najpoznatiji Fransoa Rable i Gijom Bide. Divio se njihovom obrazovanju, mada sam nije bio toliko učen.5 Najveći broj humanista upoznao je tokom svog boravka u Italiji u gradu Ferari, kada je bio u poseti kod René de France. Humanistički aspekt ogleda se u činjenici da je on slavio Collège des lecteurs royaux, osnovan 1530. na inicijativu Gijom Bide-a. Naziva ga La trilangue et noble académie, jer su se u njemu izučavala tri jezika: latinski, grčki i hebrejski. Ova institucija predstavljala je pandan Sorboni i na njoj studije nisu bile podložne teologiji, već su same sebi bile cilj – studia humana nasuprot studia divina. Pa ipak, mnogo više nego antički, Maroova poezija nam otkriva svoj italijanski uticaj. Tokom njegovog boravka u Ferari njom su vladali petrarkisti. Maro se inspirisao pesničkom formom stramboto od koje će nastati sonet. On je, takođe, i autor prvog soneta francuske književnosti, mada ih nije napisao mnogo, tek desetak.

4. aspekt – Uticaj evangelizma Maro je zbog evangelizma doživeo najviše nevolja, ali mu je on,sa druge strane, pružio i novu inspiraciju – satiru, koju Maro razvija u svojim epitafima uperenim protiv katoličke crkve. Napadao je sveštenstvo, pohlepne i licemerne kaluđere, ali kako su u to vreme ovakvi napadi bili uobičajeni, Maro odlazi još dalje. On ne kritikuje samo kaluđere, već i okoštale teologe sa Sorbone. Tu vidimo njegov reformistički duh koji se suprotstavlja dogmatizmu glavnog

5 Neuspešno je pokušavao da sa latinskog prevede Vergillija i Ovidija

8

Page 9: Renesansa - Novakovic

telološkog fakulteta. Na ove teologe naročito se okomio kada su oni luterancima zabranili da prevode Sveto pismo sa grčkog. Naime, postojao je jedan prevod Svetog pisma koji je katolička crkva koristila jer je odgovarao njenim dogmama, ali je to bio prevod sa latinskog. To je bio razlog zbog kojeg je crkva strogo zabranjivala bilo kakvo ponovno prevođenje svetih knjiga. Maro je, naravno, bio na strani reformista i Collège des lecteurs royaux. Poznata je njegova satirična poema “Déploration de la mort de Florimand Robertet” u kojoj napada katoličku crkvu, koja zajedno sa smrću, predvodi povorku sa devizom: “Le feu à qui en grogne”, odn. “Pakao onome koji gunđa”. Maro je u Svetom pismu našao elemente čije reminescencije nalazimo u mnogim njegovim pesmama (intertekstualni sloj). Uticaju evangelizma duguje i prevod Psalama. Taj prevod, koji će usvojiti Kalvinisti, imao je 27 izdanja počev od 1541. godine, pa narednih deset godina.

Čitavim Maroovim delom provejava nafinija duhovitost u kojoj se ogleda njegov talenat i koja ga čini specifičnim. Zahvaljujući njoj njegove prigodne pesme nisu banalne. Maro je inače bio sklon banalnim temama. Predmet njegovih pesama je i ono što se njemu samom događa – žali se na besparicu, opisuje svoju bedu, priča kako ga je pokrao sluga Gaskonjac. Međutim, Maro ume i da se našali na svoj račun. On je jedan od najzajedljivijih pisaca svog vremena, ismeva kaluđere kao i žene. Odredio je ton satiričkog epigrama u kojem se smenjuju sa jedne strane bes, a sa druge duhovitost. Od jedne konvencionalne vrste kakva je poslanica, načinio je vrstu punu prefinjenosti i duha. To je tzv. style marotique, stil koji se odlikuje prefinjenim humorom, delikatnošću i igrama reči. Taj humor usvojilli su mnogi pesnici, te tako nastaje ono što nazivamo école de Marot. Zbog svega ovoga, Maro će vladati francuskom poezijom sve do pojave Ronsara. Maroovu slavu pomutiće Plejada, ali će pesnici XVII veka veoma ceniti i njega i njegovu duhovitost.

•L I O N S K A Š K O L A•L’École lyonnaise

Posle Maroa, u francuskoj Književnosti XVI veka dolazi Lionska škola, koja deluje četrdesetih godina XVI veka. Kao što joj samo ime kaže, ona nastaje u Lionu, što pokazuje da Pariz nije bio jedini i apsolutni centar dog doba. Može se, čak reći da je po mnogo čemu u prvoj polovini XVI veka, Lion napredniji od Pariza. Postoji više razloga zbog kojih je Lion, a ne Pariz, bio grad koji se prvi otvorio novinama.

1. razlog Još od vremena stogodišnjeg rata vladari su odlazili iz Pariza u oblasti oko reke Loare. Tamo su gradili svoje zamkove, provodili dosta vremena sa svojom svitom i samim tim širili kulturu i umetnost. Isto tako, prisustvo štamparije stvorilo je izvanrednu kulturnu atmosferu i omogućilo da dela dođu u ruke obrazovane publike.

2. razlog Drugi razlog je posebno povoljan geografski položaj Liona. On se nalazi na raskrsnici puteva između Italije, Švajcarske i Nemačke. Ovaj povoljan položaj, uz vrlo razvijenu industriju proizvodnje svile, doprineo je razvoju trgovine koja je sa svoje strane doprinela bogaćenju stanovništva. Bogatstvo je omogućilo da se razvije salonski život i kultura.

3. razlog

9

Page 10: Renesansa - Novakovic

U salonskom životu odlučujuću ulogu imaju žene, pa se i literatura koja se negovala u salonima podređuje ženskom ukusu. Pišu se ljubavne pesme i neguje se kult žene.

Lionska škola ne odbacuje srednjovekovno nasleđe, ali prihvata i novine. Uključuje se u nove tokove sa osećanjem mere, a glavna odlika poezije njenih pripadnika jesu platonistički i petrarkistički uticaji. Ovaj dvostruki uticaj vidljiv je i kod najznačajnijeg predstavnika Lionske škole, Morisa Seva. U njegovoj poeziji može se uočiti i srednjevekovno nasleđe ali i petrarkistički uticaji. Sev je čak učestvovao u traženju i iskopavanju Laurinog groba 1533. u Avinjonu.

Pesnici Lionske Škole gaje kult prema Petrarki koji je jednako jak kao kult Plejade prema Antici. Petrarka je pisao pesme Lauri u kojima je veliča. Međutim, njihova ljubav je ostala neostvarena jer je Laura umrla mlada. Po ugledu na Petrarku, pesnici Lionske škole obnavljaju ideju neostvarene, uzvišene ljubavi. Mnogi od njih, takođe po uzoru na Petrarku, veličaju svoju gospu – la dame, kojoj daju različita imena i koja je mogla biti stvarna ili izmišljena. Osnovna tema pesnika Lionske škole je ljubav čija je glavna odlika njena neostvarivost, a pošto je neostvariva, ona se idealizuje i spiritualizuje. Osećanje ljubavi prolazi kroz tri faze:

1.faza - FAZA POŽUDE Ova faza opisuje trenutak kada je pesnik ugledao ženu, ljubav svog života, koja ga je zadivila svojom lepotom. Naravno u pitanju je coup de foudre – ljubav na prvi pogled. U ovoj fazi ljubav nailazi na prepreku – pesnika voljena gospa ili odbija, ili ne može da prihvati njegovu ljubav jer je udata, ili ona na kraju umire.

2.faza - PETRARKISTIČKA FAZA U ovoj fazi ljubav prelazi u snove. Pesnik idealizuje svoju draganu koja postaje oličenje najvećih vrlina, koje pesnik obožava. Žena ovde još uvek ne gubi svoje fizičko obeležje.

3.faza - PLATONISTIČKA FAZA6

Pesnik se sve više udaljava od predmeta svoje ljubavi. Usredsređuje se na sliku voljenog objekta koju ima u sebi, te žena polako gubi svoja fizička svojstva. Ona je inkarnacija ideje ljubavi, a pesnikova ljubav je obožavanje te ideje7.

Lionskoj školi pripadali su pesnici koji su nastojali da uspostave vezu odn. da ostvare sponu između Lionske škole i Plejade, najveće pesničke škole XVI veka. Kako su se ovi pesnici formirali u Lionskoj školi, logično je da tu sponu čine platonizam i petrarkizam. Objavljivanje mainifesta Plejade i Di Beleove zbirke Olive, 1549.godine, samo su učvrstile tu vezu.

Pontus de Tyard(1521- 1605)

6 Nezaobilazan je uticaj Platonove filosofije odn.njegovog shvatanja sveta, a naročito ljubavi. Platon smatra da su prvo postojale ideje, a tek posle njih stvari kao odraz ideja. Tako i lepota postoji prvo kao ideja, a onda i kao pojava u mnogobrojnim inkarnacijama te ideje. 7 Moris Sev u svojoj zbirci Délie, objet de plus haute vertu (Delija, uzor čiste vrline) , u imenu gospe kojoj je posvećena zbirka (Délie) krije anagram reči idée. Karakterističan naslov ima još jedna zbirka pesama –Antoine Héroet –“ La parfaite amie”.

10

Page 11: Renesansa - Novakovic

Svoju ljubavnu poeziju u platonističkom i petrarkističkom stilu “Erreurs amoureuses” (Ljubavne zablude), objavljuje 1549. godine, nekoliko nedelja nakon izlaska Di Beleove zbirke Olive, čime se približava Plejadi. Dve godine kasnije, 1551. objavljuje “Continuation des erreurs amoureuses”. Svoju treću knjigu “Vers lyriques”, kojom se sasvim priklanja Plejadi, objavljuje 1555. U ovoj zbirci nalaze se ode pisane sasvim u Ronsarovom stilu.

Guillaume des Autelz(1529-1581)

Bio je Pontisov rođak. Svoju pesničku aktivnost započeo je kao veliki ljubitelj i podražavalac Maroa, ali i svog rođaka. Taj dvostruki uticaj dolazi do izražaja u njegovom delu “Repos de plus grand traval”, izdatom 1550. godine. Tada već počinje da se divi pesnicima Plejade. Taj novi duh uočljiv je u delu “Amoureux repos” , objavljenom 1553. godine, u kome imitira Ronsara i Pontisa.

Jacques Pelletier(1517-1582)

Rano je počeo da se interesuje za antičke pisce i teoretičare. 1541. godine objavljuje prevod Horacijeve poetike. Tu unosi i jedan svoj tekst u kome brani francuski jezik od latinskog, i kaže da treba pisati na francuskom i unaprediti ga. Po tome je on pravi preteča Plejade čiji su predstavnici za temu svog manifesta uzeli taj isti problem. 1547. godine objavljuje zbirku pesama “Oeuvres poetiques”, u kojoj daje praktičnu primenu svojih znanja.

Pored ovih pesnika Lionskoj školi pripada i nekolko žena, što je u skladu sa činjenicom da ova poezija odgovara ženskom duhu i osećajnosti.

Luise Labé(1522-1566)

Luise Labé imala je burnu mladost.. Bila je lepa i inteligentna. Pisala je stihove na latinskom i na francuskom. Preobučena u muškarca učestvovala je u opsadi Perpinjana. Kasnije se udala za bogatog užarskog trgovca koji joj je ostavio slobodu druženja sa drugim pesnicima. Odatle potiče njen nadimak la belle cordière – lepa užarka. Glavna tema njene poezije je ljubav i to pre svega ljubav prema pesniku koji se zvao Olivier de Magny. Mada je pisala u okviru petrarkističke tradicije, izlazila je iz njenih okvira jer je slavila ljubav koja je donekle bila čulna i recipročna. Njeno delo nije veliko, sačinjavaju ga 3 elegije, 24 soneta i jedan prozni tekst koji se zove “Débats de folie et d’amour”. Sva njena dela sakupljena su u knjizi pod nazivom “Oeuvres de Luise Labé” koja je objavljena 1555.godine.

Pernette de Guillet(1520?-1545)

Ona je bila pesnikinja, ali i glavna inspiracija i predmet ljubavi pesnika Morisa Seva. 8 Piše pesme u platonističkom i petrarkističkom stilu slaveći uzvišenu i čednu ljubav, ali manje kao teoretičar, a više kao žena. Svoju zbirku pesama pod nazivom “Rimes” objavila je 1545. godine.

8 Ona je Delija

11

Page 12: Renesansa - Novakovic

•M A U R I C E S C È V E•(1500?-1562?)

Najpoznatija dela Morisa Seva su : -Délie, objet de plus haute vertu – 1544. godina -Le Microcosme – 1562. godina

O životu Morisa Seva ne zna se mnogo. Godine 1533. u Avinjonu učestvovao je u iskopavanju jednog groba za koji se mislilo da je Laurin, što utiče na njegovo petrarkističko usmerenje. Studirao je na nekoliko univerziteta u Italiji, družio se sa Italijanima, održavao veze sa humanističkim krugovima, sretao se sa Maroom, Rableom, a kasnije i sa Di Beleom. Od 1536. godine uživa veliki ugled jer pobedjuje na takmičenju u pisanju blazona koje se održavalo svake godine. Sevov blazon nosio je naziv “Blason de sourcil”. Zbog njegove slave usled pobede Margerita Navarska mu je poverila da upravlja ceremonijom organizovanom u Lionu povodom dočeka Anrija II i Katarine Mediči. Neposredno pre toga umro je kraljević François le Dauphin, pa je trebalo napisati posmrtnu pesmu – le tombeau. Tim povodom Sev piše eklogu Arion i u ovaj tradicionalni žanr unosi elemente Antike. Ono što Morisa Seva izdvaja od ostalih pesnika njegove vrste jeste odsustvo dvorske poezije u njegovom delu. Njegova poezija je lična, hermetična i zato se ponekad teško razume. Jedan je od prvih pesnika koji koristi simbole i stilske figure, pa se smatra dalekim pretečom simbolista..

Sevovo glavno delo, “Délie, objet de plus haute vertu” sadrži 449 pesama koje imaju isti oblik – sadrže po deset stihova napisanih u desetercu. Takva pesma zove se le dizain tj. decima. Zbog toga se smatra da Sev naročito voli da se oslanjana simboliku brojeva. Prisutan je i određen broj rima u svakoj decimi i to abba (obgrljrena) bc cdcd (ukrštena). Novina je to što je, po uzoru na Petrarkin kanconijer, ova zbirka posvećena jednoj ženi, Deliji. U ovoj zbirci kritičari su našli, sa jedne strane, tragove srednjevekovne poezije, Velikih retoričara, Romana o Ruži, kurtoazne lirike odn. trubadura i truvera, a sa druge strane jednu renesansnu crtu – prožetost petrarkizmom i platonizmom. Sev se ovde pojavljuje kao jedan od primera kako prihvatanje određene tradicije ne mora da priguši jaku pesničku ličnost, nego joj čak može pomoći da nađe pravi put. Stihovi u Sevovoj poeziji nisu samo ljubavni već predstavljaju i jedno neprekidno traganje i duhovnu pustolovinu, pa čak i traganje za večnošću. Saopštavanje poruke vrši se kroz određeni raspored pesama. Isto tako jedna decima, sama za sebe, teško je razumljiva i teško ju je protumačiti; međutim u sledu decima otkriva se njihov dublji smisao – po etapama otkriva se duhovna pustolovina, neprekidna borba između svetla i tame, što je česta interakcija. Ta borba se razrešava u uzlaznom kretanju – uzdiže se od čulne ljubavi, koja je inspiracija, ka večnosti. Ovo delo Morisa Seva ima čvrstu unutrašnju strukturu. Neki elementi ovog dela vide se i u naslovu. Ime Délie može biti posmatrano i kao anagram reči idée, ali Delija je takođe i ime Apolonove sestre, boginje sa grčkog ostrva Delos. Ova boginja javlja se u tri suprotna vida – kao Hekata,boginja noći i tmine, boginja mesečine i boginja neba i svetlosti Dijana. Dakle, prikaz raznovrsnih i protivrečnih lica jeste, zapravo,slika pesnikove sudbine budući da je on raspet između protivrečnih težnji, tačnije između čulnog i duhovnog, što nastoji da prevaziđe. Ovde je reč o saznajnoj pustolovini, a glavni element je ljubav. Pesnik najpre govori kako se zaljubio u svoju gospu, kako je doživeo coup de foudre. Lepota žene predstavlja odraz više duhovne i idealne lepote. Ova lepota deluje uglavnom na čulo vida i sluha, ali i na druga čula. U prvom planu je objašnjenje te ljubavi – najpre se opeva gospino telo, potom njene osobine, da bi na kraju pesnik prešao na subjektivna osećanja. Jedini način da se ova nemoguća ljubav ostvari jeste preko pogleda. Česte su reči poput l’oeil, voir itd. Percepcija je ovde jako važna, jer zaljubljeni pesnik preko pogleda ostvaruje prvi kontakt sa voljenom ženom. Taj prvi kontakt

12

Page 13: Renesansa - Novakovic

opisan je kao fatale. Njene oči su za njega izvor svetlosti i deluju kao Amorova strela. Druga tema je tema ogledala, jer se lepota voljenog bića odražava, poput lika u ogledalu, u pesmi zaljubljenog pesnika. Sa druge strane, u toj lepoti se odražava čitav svet. Pesnik stalno žudi da se približi voljenoj ženi, a pošto ga ona odbija, on pati. Sve su ovo nužni elementi. Ipak njegovo osećanje je dvosmisleno – iako je nesrećan, sama pojava voljenog bića u njemu izaziva radost. Ovaj stil se zbog toga naziva le style doux–amer (gorko-slatki stil), tj. to je polaritet tame i svetlosti. Ta suprotnost se pojavljuje kao varijacija suprotnosti koju je prvi izrazio Platon u delima “Fedar ili o lepoti” i “Gozba ili o ljubavi”. Naime, on kaže da dušu vuku dva konja crni i beli, crni vuče dušu ka ponoru, a beli ka idealu. Ova antiteza simboliše borbu materije i duha. Potom se nadovezuje niz drugih platonističkih antiteza, na primer varijacija vatre i leda – pesnik gori u vatri, dok ga njegova gospa hladno odbija. Važna je i suprotnost smrt – život. Pesnik umire pateći za voljenom gospom, a onda, pri susretu sa njom, ponovo oživljava, srećan što je u njenom prisustvu. Zaljubljeno biće, koje neprekidno umire da bi oživljavalo, može se uporediti sa Feniksom, koji se podiže i ponovo rađa iz svog sopstvenog pepela. Predmet pesnikove ljubavi je stvarna žena, Pernet de Gije i njena konkretnost se ne gubi iz vida. Ljubav mu, ipak, nije u prvom planu, jer postoji nešto što je prevazilazi, a to je traganje za apsolutnim. Osećanje se sve više prečišćava, spiritualizuje i uzdiže do čiste ljubavi i mirne kontemplacije lepote. To je pobeda duha nad čulima. Ovaj deo ima platonistički smisao. Sev u nekim pesmama identifikuje Deliju sa nekim ličnostima iz “Fedra”. U “Fedru” se pojavljuje Diotima koja Sokratu pokazuje put ka idealnoj lepoti. Delija se poistovećuje sa Diotimom. Ova zbirka pesama završava se mišlju o smrti kao obnovitelju i mišlju o konačnoj pobedi duha i njegovoj besmrtnosti. Cela zbirka je komponovana u skladu sa platonovskim usponom od čulne želje do čiste ideje. Ta čista ideja je večna, a njene inkarnacije su prolazne. Posle toga, razvija se ideja o pesnikovoj besmrtnosti, koju je prvi razvio De Belž (De Belge). Pesnika besmrtnim čini njegova poezija. Iako u ovoj zbirci Sev sledi platonistički razvoj ljubavi, ona se ipak razlikuje od drugih platonističkih zbirki tog vremena. Moris Sev svoju misao izražava na eliptičan način, tako da je ona često nejasna. Razlog te nejasnoće nalazi se u jednoj tradiciji koja je postojala kod Italijana, a koja počiva na verovanju da pesnik treba da izrazi najveće tajne sveta pomoću alegorije i simbola. Pošto je to u prvom planu, poezija treba da bude slika i muzika. Sevov stil je prvi u francuskoj poeziji u kom se harmoniji i ritmu daje vrednost nezavisno od smisla, a pesma sama po sebi ima smisao po muzikalnosti. Zbog nejasnosti svoje poezije, Sev je izazivao protivrečne reakcije. Tako Di Bele, na primer, shvata veličinu ove veštine, ali mu smeta nejasnost, pa je zbog toga kritikuje. I Ronsaru smeta Sevovo misaono sanjarenje. Svi oni osećaju njegovu vrednost, ali njihov zdrav razum je više voleo jasnost. Zato su mu se divili, ali sa određenim odstojanjem. Međutim, nakon drugog izdanja zbirke “Délie, objet de plus haute vertu”, njegovo ime pada u zaborav, jer ga, svojom žestokom poezijom, potiskuje Agripa D’Obinje. Kasnije će ga iz zaborava izvući Sen – Bev (Saint-Beuve), svojim delom “Tableaux de la poésie française au XVI siècle”. Međutim, u tom delu više se govori o Ronsaru i Di Beleu. Novu afirmaciju će doživeti sa simbolizmom, krajem XIX veka. Pristalice ovog pravca uzimaju ga za preteču, a njihovi protivnici na njegovom primeru pokazuju simbolistima da oni nisu prvi koji su izmislili hermetičnost poezije. Pored ove zbirke, Sev je 1562. godine objavio i delo “Le microcosme”. To je filosofska poema u tri toma, koja ima 3000 stihova u dvanaestercu (aleksandrincu). Ona je izraz renesansne tradicije da se predstavi suma ljudskog znanja i ljudski duh koji vodi poreklo od Boga, ali i sam ima veličinu i moć da osvoji svet. Ovo veličanje uočljivo je i kod Rablea. Sev pokušava da predstavi to znanje kroz jednog čoveka9, Adama, koji u sebi sažima celokupnu istoriju

9 Otuda naziv “Le microcosme” odn. mikrosvet, svet jednog čoveka

13

Page 14: Renesansa - Novakovic

čovečanstva. On proročki otkriva veličinu čoveka koji se kreće ka izmirenju sa Bogom i večnosti. Ova tema anticipira čuvenu Igoovu “Legendu vekova” (La légende des siècles”), koja će se pojaviti u XIX veku, a koja predstavlja zbirku epskih pesama u kojima se pokazuje hod čoveka od tame ka svetlosti. Pošto se ovo Sevovo delo pojavljuje u doba kada opada vera renesanse u čovekove moći i kada se u haosu verskih ratova ruši humanistički ideal, za njega se može reći da je anahronično. Period između 1560. i 1596. godine, sav je u znaku verskih ratova, koji traju do 1598. godine kada je Anri IV doneo Nantski edikt.

•L A P L É I A D E•

Plejadu čini grupa pesnika okupljenih oko humaniste Žana Doraa (Jean Dorat) koji su imali određeni pesnički program. Želeli su da proslave francuski jezik pisanjem velikih pesničkih dela. U osnovi njihove poetike jeste vera u veličinu poezije. Ovaj pesnički ponos dokazuje i ime koje su sebi dali. Plejada je sazvežđe od sedam zvezda koje su dobile ime po sedam kćeri boga Atlanta

Plejadi su pripadali sledeći pesnici:

Jean Dorat Pierre Ronsard Joachim du Bellay Jean Antoine de Baif Remy Belleau Guillaume des Autelz Jacques Pelletier Etienne Jodelle Pontus de Tyard Jean de la Pérouse

Istorija Plejade počinje 1543. godine kada su se neki od ovih pesnika sreli. Te godine, na sahrani kardinala Gijom di Belea, oca Žoakim di Belea sreću se kardinalov sekretar Žak Peltje, Ronsar i Di Bele. Otkrivaju da imaju neka zajednička shvatanja i iste ideje, između njih se prvo rađa prijateljstvo, a potom i pesnička škola koja je nosila i svežinu mladosti, ali i ozbiljnost mladih ljudi koji žele da postanu slavni. 1547. godine Peletje objavljuje knjigu “Oeuvres poétiques” u koju svrstava prve Di Beleove i Ronsarove pesme. Pre toga Ronsar je upoznao Antoana de Baif-a sa kojim je učio kod Žana Dora-a. Kada je dora postao direktor Collège de Coqueret-a u Parizu, poveo je sa sobom dva svoja učenika – Ronsara i De Baif-a. Tako se formira grupa koja se zove Brigada. Ovim imenom ističe se duh grupe koja se borila za nova pesnička načela. Tek kasnije grupa dobija naziv Plejada, ime koje označava pesnički ponos. Centar grupe je Collège de Coqueret. 1549. godine Du Bellay piše manifest plejade naslovljen “Défense et illustration de la langue française” odn. “U odbranu i slavu francuskog jezika”. Kao što sam njegov naslov najavljuje, ovo delo predstavlja odbranu narodnog francuskog jezika od ekstremnih humanista, koji su ga prezirali smatravši ga isuviše siromašnim da bi se na njemu izrazila složena osećanja i

14

Page 15: Renesansa - Novakovic

koji su preporučivali da se pise na latinskom. Sa druge strane ovaj tekst je kritika starijih francuskih pesnika koji po mišljenju Plejade i Di Bele-a nisu uspeli da proslave francuski jezik. Manifest Plejade ima polemički karakter jer se javlja kao reakcija na delo “L’art poétique” koje je 1548. godine napisao Toma Sebije (Tomas Sebillet). U ovom tekstu, koji u sebi sadrži teorijska razmatranja književnog stvaranja, Sebije pledira za tradicionalne pesničke vrste, veliča srednjevekovnu poeziju, a za uzor pesničke veštine preporučuje Maro-a. Pesnici Plejade reaguju na ovo veličanje srednjevekovne poezije tako što je odbacuju, a Di Bele dobija zadatak da napiše pamflet u kom će opovrgnuti Sebijeove stavove. Da bi ostvarili svoj cilj odn. da bi unapredili poeziju, pesnici Plejade smatrali su da treba da učine isto što i Italijani. Kod Italijana su pronašli kult nacionalnog jezika i kult Antike. Ova dva kulta povezala su dve ideje, prva je negovanje francuskog jezika, a druga je imitiranje antičkih pisaca. Otuda potiče podela manifesta na dva dela, sa jedne strane na odbranu,a sa druge na proslavljenje francuskog jezika.

•Odbrana francuskog jezika

Francuski jezik najviše se brani od latinskog jezika koji se mnogo upotrebljavao, naročito u kulturi, književnosti i obrazovanju. Na latinskom su pisana i teološka i filozofska dela, što je štetilo razvoju nacionalnog jezika. Latinski je bio jezik nauke, predavanja su se održavala na latinskom kako na Sorboni, tako i na Collège des lecteurs royaux, koji je osnovan u vreme najvećeg procvata humanističkih ideja. Na sve to nadovezuje se težnja pojedinih humanista da latinski jezik postane i jezik poezije, a to je pretilo da francusku poeziju pretvori u bezvrednu imitaciju antičke. Zbog svega ovoga Plejada je ustala u odbranu francuskog jezika. U tom nastojanju ona je imala i prethodnike. Sam Fransoa I radi na afirmaciji francuskog jezika – 1539. godine izdaje naredbu da se sva administracija vodi na francuskom jeziku, a 1549. postavio je svog štampara za dela na francuskom jeziku. Ovde treba napomenuti i doprinos reformacije i evangelizma čiji su predstavnici stimulisali prevođenje Svetog pisma na francuski. Maro prevodi Psalme, a humanista Žak Lefevr d’Etapl (Jacques Lefèvre D’Etaples) prevodi sa originala Bibiliju na francuski odbacujući tom prilikom komentare i glose (tumačenja tekstova). Žan Kalvin je objavio delo “Institutio christiane religionis”, prvo teološko delo koje izražava reformističke tendencije. On je ovo delo prvo objavio na latinskom, a zatim ga je 1541. preveo i objavio na francuskom pod nazivom “Institution de la religion chrétienne” – “Ustanova hrišćanske religije”. Ovo delo je naročito značajno jer je to prvo teološko delo na francuskom, pa je Kalvin tom prilikom stvorio francusku teološku terminologiju Pledirajući za upotrebu francuskog jezika u poeziji, pesnici Plejade istovremeno pokazuju i kritički stav prema tom jeziku. Svesni su da on još uvek nije dovoljno razvijen pa daju uputstva kako da se obogati. Oni smatraju da se francuski jezik može obogatiti tako što će se u njega unositi reči iz jezika koji su mu bliski, iz latinskog, italijanskog, španskog, potom upotrebom arhaizama, neologizama, stručnih termina, pretvaranjem glagola u imenice i imenica u glagole itd. Ovaj prvi deo manifesta prevazilazli tehnička pitanja i pored toga predstavlja izraz težnje da se prekine sa srednjevekovnom tradicijom da bi se stvorila jedna nova tradicija koja se oslanja na Antiku.

•Proslavljanje francuskog jezika

Pesnici Plejade smatrali su da francuski jezik treba proslaviti stvaranjem velikih dela u kojima bi se podražavali antički i donekle italijanski pisci. Stvaralački princip je princip imitacije. Di

15

Page 16: Renesansa - Novakovic

Bele se u manifestu poziva na Rimljane koji su svoj jezik obogatili tako što su insistirali na imitaciji i preuzimali reči od grčkih pisaca. Publika voli ono što je poznato, pa otud i činjenica da se u poeziji i umetnosti uopšte, ne traži novina već vrednost. Ovo će biti svojstveno umetnosti sve do XIX veka, odnosno do pojave romantizma koji će proklamovati novinu.

Uzevši sve ovo u obzir postavlja se pitanje gde tražiti originalnost ovih pesama? Originalnost treba tražiti na nivou strukture i u načinu na koji ovi pesnici usklađuju formu i svoju pesničku inspiraciju. Imitiranje antičkih pisaca povlači za sobom i napuštanje srednjevekovnih rodova i vrsta kao što su rondo, balade i virle i njihovo zamenjivanje novim pesničkim vrstama preuzetim od antičkih pisaca. Vrste i rodove poput epigrama, satire i ekloge, Di Bele naziva malim rodovima. On smatra da će francusku poeziju proslaviti veliki rodovi koji se dele u tri velike kategorije: 1. LIRIKA 2. EPIKA 3. DRAMA

Tako razlikujemo tri roda: 1. Lirska poezija – oda i sonet Oda je antički rod, a sonet je došao iz italijanske književnosti 2. Epska poezija - epopeja Epopeja je antički rod, a najpoznatije su Ilijada, Odiseja i Vergilijeva Eneida 3. Dramska poezija – tragedija i komedija Iako su ovo suštinski odvojeni rodovi, glavni predstavnik dramske Etjen Žodel pisao je sa uspehom i tragedije i komedije.

Pošto je tako postavio poeziju u njenoj suštini, Di Bele govori o ukrasima jezika, stila i rime. Pesnik treba da koristi jezik trudeći se da ga što više obogati koristeći arhaizme, neologizme, provincijalizme, lokalizme, latinizme. Kada govori o pitanjima stila, preporučuje negovanje stilskih figura poput alegorije, metafore, poređenja, antiteze, perifraze. Ritam mora biti raznovrstan, a rima bogata za uho. Ovakva detaljna razmatranja jezika, stila i ritma nam pokazuju da pesnici Plejade smatraju da svi elementi koji čine jednu pesmu moraju da doprinesu obogaćenju nenog značenja i smisla. U osnovi ovog manifesta nalazi se vera u veličinu i dostojanstvo pesnika, vera u poeziju. Pesnici Plejade suprotstavljaju se onima koji poeziju smatraju zabavom ili sredstvom pomoću koga se može uspeti na dvoru. Oni smatraju da je poezija božji dar koji vodi ka besmrtnosti, ne samo pesnika, već i predmet njegovog pevanja i od ovog stava ne odstupaju ni onda kada stavljaju svoje pero u službu velikaša. Oni su elitisti – bitnije im je da imaju uspeha kod duhovne elite, nego kod prostih ljudi.

Značenje ovog teksta počiva na jednoj protivrečnosti. Sa jedne strane slavi se francuski jezik, a sa druge se pledira za podražavanje antičkih pisaca. Ipak najvažnija je vera u poeziju, a podražavanje antičkih pesnika, kada su u pitanju veliki pesnici, nije ugušilo njihovu ličnost, jer su oni podražvali antičke pesnike prvenstveno da bi ih dostigli, pa i prevazišli po vrednosti.

•J O A C H I M D U B E L L A Y•(1522 – 1560)

Najpoznatija Di Beleova dela su :

Défense et illustration de la langue française iz 1549. godine

16

Page 17: Renesansa - Novakovic

Olive iz 1549. godine Les Antiquités de Rome iz 1558. godine Les Regrets iz 1558. godine

Žoaken di Bele potiče iz anžujske plemićke porodice. Rano je ostao siroče tako da brigu o njemu preuzima stariji brat. Bio je slabog zdravlja, tokom jedne bolesti umalo nije ostao gluv. U detinjstvu se osećao pomalo usamljenim i napuštenim, posebno zbog toga što brat nije poklanjao mnogo pažnje njegovom obrazovanju. 1546. godine upoznao je Žaka Peltjea, od koga potiče ideja o obogaćenju i proslavljanju francuskog jezika, a godinu dana kasnije i Ronsara, koji mu priča kako je otkrio antičku poeziju od svog učitelja Žana Doraa. Te godine Dora je postao direktor Koleža Kokre (Collège de Coqueret), gde je poveo svoje učenike Žan-Antoana de Baifa i Ronsara. Di Bele im se ubrzo priključio. U Peltjeovom delu “Oeuvres poétiques” iz 1547. godine, Di Bele objavljuje jedan svoj epigram. To je prvo njegovo delo koje je publika imala prilike da vidi. Inače, u ovom delu Peltje je definisao ono što će kasnije postati tema manifesta Plejade. U njemu govori o bogaćenju i proslavljenju francuskog jezika. U Koležu Kokre, Di Bele upoznaje grčki jezik i književnost zahvaljujući učitelju Žanu Dorau. Svojim prijateljima, pesnicima Plejade, duguje otkriće italijanskog jezika, preko koga je i primio tako snažan petrarkistički i platonistički uticaj. Pod ovim uticajem nastala je zbirka petrarkističkih soneta, nazvana Olive. 1553. godine, kao sekretar prati svog ujaka, kardinala Žana Di Belea, na rimski dvor, gde je kardinal radio na tome da Anriju II obezbedi papinu podršku. Po dolasku, Di bele je tu video priliku za lep diplomatski poziv, ili neki unosan sveštenički položaj. Naročito je bio oduševljen idejom da će videti čuveni antički Rim. Međutim, realnost ga je razočarala, budući da od svega toga nije bilo ništa. Njegovi poslovi bili su sasvim banalni, uglavnom finansijske prirode. Pa ipak, za vreme svog boravka, Di Bele piše pesme koje će kasnije objaviti pod nazivom “Les Antiquités de Rome” i “Les regrets”. Takođe piše i neke pesme na latinskom koje su objavljene pod nazivom “Poemata”. Iz Rima donosi koš jednu zbirku pesama, koja nosi naziv “Les jeux rustiques”. U Rimu je boravio u periodu od 1553. do 1557. i te godine naziva egzilom iako nije bio stvarno prognan, već se jednostavno osećao tako da je taj boravak doživljavao kao izgnanstvo. Po neuspešno završenoj misiji kardinala Di Belea, vraća se u Francusku. Međutim ni po dolasku u Francusku nije se osećao prijatno. Tu ga čekaju brige i nevolje zbog objavljivanja zbirke “Les Regrets” u kojoj je napadao i ismevao rimski dvor. Dolazi u nepriliku i kod kardinala Žana di Belea, koji se ljuti na njega. Na samom francuskom dvoru, sukobljava se pesnicima Maroove škole. O ovim svojim nedaćama govori u pesmi “Le poéte courtisan” koju je napisao 1559. godine. Tu govori o francuskom dvoru sa istom gorčinom sa kojom je govorio o papskom dvoru. Žoaken di Bele umire 1560. godine.

•Olive Olive je prva zbirka pesama Žoakena di Belea. Naslov ovog dela govori dosta toga. Kritičari su pokušali da odrede na koju ženu se odnosi ime Olive. Jedni su smatrali da je to anagram imena neke gospođice koja se zvala Viola (Viole), drugi da je to bila princeza Margerita Navarska koja je na svom grbu imala maslinovu grančicu, dok su treći verovali da je zbirka posvećena nekoj njegovoj rođaci. Međutim, da li se ovo ime odnosi na neku ženu ili ne, manje je bitno. Za pesnika je Olive izraz savršene žene, izvor njegovog nadahnuća i povod za lepe stihove. To je ime koje je Di Bele dao svom pesničkom iskustvu. Reč Olive ima dvostruko značenje i odnosi se na maslinu kao drvo i na plod masline. Ona se i kod Di Belea pojavljuje u više značenja. Sa jedne strane kao rod i drvo, odnosno simbol mira, a sa druge kao atribut boginje Minerve, boginje mudrosti. Smisao masline nagovešten je u jednom od soneta iz ove zbirke, koji ima programski karakter, budući da u njemu pesnik objašnjava svoj

17

Page 18: Renesansa - Novakovic

cilj i program. Taj program, koji proklamuje da poezija treba da bude učena, u skladu je sa atributima boginje Minerve. Pesnik ovde govori o različitim biljkama i sve vreme peva pozivajući se na vegetalne simbole. On kaže da ne traži lovorov venac, koji je Apolonov venac i simbol je velike poezije kao što je npr. Ronsarova. Ne traži ni venac od bršljana, Bahov odnosno Dionisov venac, simbol vinske poezije, kao ni venac od mirte, Venerin venac, simbol erotske poezije. Drugim rečima, njegova poezija neće nagoveštavati velike poetske teme koje simboliše lovorov venac, niti vinske teme koje simboliše venac od bršljana, kao ni erotske teme koje simboliše venac od mirte, već će negovati poeziju koja će biti u skladu sa Minervinim atributima, koja će biti uzvišena i učena. Di Bele želi da taj maslinov venac po slavi i po vrednosti izjednači sa Petrarkinim lovorom.10 On definiše svoju poeziju kao petrarkističku, a Petrarka je simbol za ljubavnu poeziju u kojoj se ljubavno iskustvo prepliće sa saznajnim, moralnim iskustvom. Na taj način, Di Bele prihvata jedan određeni ljubavni i pesnički kod u čijim okvirima izražava sopstveno iskustvo. Ova zbirka predstavlja izraz petrarkizma i platonizma koji se nadovezuju na srednjevekovnu kurtoaznu tradiciju, koja je dosta uticala na književnost tog vremena. Soneti iz ove zbirke predstavljaju varijaciju dve osnovne teme koje se ujedinjuju u temi ljubavi, a to su lepota žene i pesnikova ljubav. Kako pesnik prikazuje voljenu ženu? U početnom, programskom sonetu pesnik prihvata maslinov venac, simbol intelektualne i učene poezije. Ta poezija nije označena rečju žena ili devojka, već se opisno i perifrastično naziva tige heureux11, odnosno srećna grančica, stabljika. U početku se reč olive pojavljuje kao vegetalna metafora: ona je u isto vreme i ideja i poezija i žena. Ponekad je označena i ličnom zamenicom elle. Ta elle se pojavljuje kao otelotvorenje ideja i ideala u čulnim oblicima zemaljske lepote. U jednom od soneta prikazuje se njeno rođenje koje je kosmički fenomen, jer se događa u trenutku kada more, sunce i sve ostalo blista. Na taj način ona u sebe prima sve najlepše vidove sveta. Kako bi opisao njenu lepotu, pesnik koristi niz metafora uobičajenih za petrarkističku poeziju – kosa od zlata, usne kao ruže, pogled od sunčevih zraka itd. Njeni atributi se poistovećuju sa onim što je u prirodi najdragocenije, sa zlatom, cvećem – ružama, karanfilima, ljiljanima, talasima Loare, mermerom, alabasterom12. Ove slike su opšta mesta petrarkističke poezije. Di Beleova originalnost stoga ne leži u izboru slika, već u njihovom komponovanju u strukturu celine. Za pesnika Oliva je novi centar sveta, koji pesnik poistovećuje sa Suncem. Svaki element prirode je emanacija njene lepote. Oliva takođe postaje i neka vrsta ogledala sveta, svet se ogleda u njoj i ona se ogleda u svetu. Međutim, ona nije samo ogledalo prirode već i nosilac božanske svetlosti, neka vrsta novog Sunca koje zrači sopstvenom svetlošću, svetlošću koja prevazilazi svetlost prirodnog Sunca. Njegov bljesak je tako jak da zaslepljuje pesnika. U 6. sonetu Di Bele peva kako je Olivino lice blještavo poput svetlosti i kako on ne sme da je gleda jer se plaši da će ga silina svetlosti, kojom ona zrači, oslepeti. Ova hiperboličnost još više dolazi do izražaja u 83. sonetu. Na prvi pogled to je pesma o prirodi, jer prva dva katrena prikazuju rađanje dana u prirodi. Međutim, u tercinama koje slede, pesnik pokazuje da Olivina lepota predstavlja novu zoru i Sunce sjajnije od prirodnog Sunca. Voljena žena nije nosilac samo najlepših darova ovozemaljskog, čulnog sveta, već i njen duh potiče direktno od bogova koji su ga učinili besmrtnim. Ovde je uočljiva antiteza između večnosti duhovne vrednosti i prolaznosti tela.

10 Laurier - fr. lovor Laure11 Obratiti pažnju na muški rod prideva12 Alabaster je vrsta tvrdog gipsa. Alabastersko staklo – mutno, poluprovidno staklo

18

Page 19: Renesansa - Novakovic

•Tema prolaznosti je veoma česta u Di Beleovim sonetima.Ona anticipira romantizam. Pojavljuje se i kod Ronsara koji, međitim ima sasvim drugačiji odnos prema prolaznosti. Ronsar se bori protiv nje, dok je Di Bele samo konstatuje. Di Bele se, sa druge strane, protiv prolaznosti bori kroz traganje za idealnom, besmrtnom lepotom, lepotom duha koja se ispoljava u poeziji. Kao ogledalo sveta, Oliva postaje novo sunce čiji zraci, tj. njene oči, obasjavaju svet svojom svetlošću. •Tema ljubavi odnosi se na subjektivnu ljubav pesnika, koja ima svoj tok, razvoj i definicije. Ona se pojavljuje prema platonističkoj shemi kao put koji vodi idealnoj lepoti. Pesnik prvo ugleda lepu ženu, doživljava coup de foudre i ona ga vodi ka idealu. Ova ljubav je iznenadna, sudbonosna i fatalna. Ona počiva na prepoznavanju idealnog u njegovim čulnim oblicima, odnosno u ženskoj lepoti. Ovo prepoznavanje nosi u sebi platonističku konotaciju. Sa jedne strane, duša u čulnim oblicima prepoznaje odraz duhovnog ideala, a sa druge strane reč prepoznavanje ima još jedno platonističko značenje. Uporedo sa temama ljubavi i lepote koje razvija u svojim delima “Gozba ili o ljubavi” i “Fedar ili o lepoti”, Platon razvija i mit o androginima – dvopolnim bićima. Androgin predstavlja totalitet, savršenstvo muškog i ženskog, kompletno biće. Po Platonu, nekad su pored muškaraca i žena postojali i androgini. Međutim, kako su bili jako uobrženi, bogovi su odlučili da ih kazne tako što će ih rastaviti na njihov muški i ženski deo. Otada, svako biće čezne i traga za svojom drugom polovinom, ali pošto je ona samo jedna, teško ju je pronaći. Ipak, kada biće naiđe na svoju polovinu, ono je prepoznaje. Platonistička ljubav je iznenadna i počiva na prepoznavanju. Pogled voljene žene poredi se sa Amorovom strelicom koja probija pesnikovo srce. On postaje ranjeni zarobljenik, okovan ljubavlju, koji u srcu nosi ljubavni plamen. Pogled voljene žene pored toga predstavlja i sunce, svetlost i vatru. Uočljiva je ambivalentnost slike vatre. Vatra je, dakle, i ženski pogled, ali i čulna želja koja teži svom ostvarenju. U 62. sonetu, Di Bele eksplicitno govori o čulnoj strani ljubavi, tačnije o poljupcima koji raspaljuju njegovu želju. Međutim, voljena žena odbija pesnika, pa se njegov ljubavni oganj pretvara u patnju. Sa jedne strane pesnik pati, ali sa druge, on uživa u toj patnji, voli vatru koja ga sažiže i okove koji ga stežu. To je ono što se naziva gorko-slatki stil. Ljubavni jadi su izvor naslade na kojoj Di Bele insistira u 58. sonetu. U njemu kaže kako su mu slatke suze koje lije, slatka mu je smrt, jer obožavanje Olivine lepote podstiče krila njegovog duha da se vinu do središta ideja. Tako ljubav koja ne može da se ostvari prelazi u zonu snova. Ta ljubav želi da prevaziđe razočarenje i da se uzdigne u svet ideja koji izmiče relativnostima ovog života. Vatra ljubavi postaje vatra očišćenja.Pesnik razlikuje dve vatre:

Crna vatra predstavlja oganj, to je transpozicija Platonovog crnog konja i vatra čulne ljubavi

Bela vatra je božanska vatra koja prevazilazi čulnu želju i vodi pročišćenju, to je transpozicija Platonovog belog konja, ona se na kraju pretvara u svetlost

Sublimacija ljubavi izražena je pretvaranjem vatre u svetlost, a uporedo stim, Oliva kao žena od krvi i mesa, sve više ustupa mesto ideji o lepoti koja se izjednačava sa principima božanskog dobra (čuveni 113. sonet). Poslednji soneti (107-115) mešaju se sa hrišćanskim elementima. Tu se ideja o lepoti izjednačava sa idejom o dobroti. Takođe se naslućuje tema pesničke besmrtnosti. Ako ove sonete posmatramo odvojeno od ostalih iz zbirke, oni mogu ličiti na pobožne pesme, ali i tu vidimo petrarkističku terminologiju koja nam ukazuje na to da su u pitanju ljubavne pesme. U njima pesnik poistovećuje svoje patnje sa Hristovim. Pojavljuje se motiv vatre, ali to je sada novi plamen u kome gori njegova duša. Kako bi bio zaboravljen bol koji stvara čulna vatra, čulna ljubav postaje hrišćanska ljubav, erotsko iskustvo dobija duhovni karakter, ideja o lepoti vodi ka

19

Page 20: Renesansa - Novakovic

ideji o dobrom, a ljubav vodi ka Bogu. Uočljivo je uzlazno kretanje, kretanje koje započinje čulnim, a završava se duhovnim. Poslednji 115. sonet, posvećen je Ronsaru – šefu Plejade i simbolu uspešnog pesnika. U ovom sonetu Di Bele moli Ronsara da mu pomogne u njegovom pesničkom poduhvatu kako bi što bolje opevao biljku koju obožava i kako bi je izjednačio sa uvek zelenim13 lovorima14. Uočljiv je paralelizam između prvog i poslednjeg soneta. Zbirka se završava kao što je i počela - temom poezije. Što se tiče same strukture zbirke, Di Bele ne ređa pesme proizvoljno, već samim redosledom pesama izražava svoje misli. Redosled soneta simbolizuje uzlazno kretanje, kretanje od čulnog ka duhovnom, koje je u duhu platonizma. Ova zbirka je imala velikog uspeha kod publike, pa je, nakon njenog objavljivanja, započelo objavljivanje čitavog jednog niza zbirki petrarkističke poezije. Žbirke objavljuju Ronsar, Pontis de Tijar, Etjen Žodel i svaka od njih predstavlja slavopojku jednoj gospi, stvarnoj ili imaginarnoj. Petrarkistička poezija doživljava svoj vrhunac četrdesetih godina XVI veka, kada su objavljene sve ove zbirke. Međutim, već pedesetih godina XVI veka, javlja se reakcija na petrarkističku poeziju, takozvani antipetrarkistički talas, koji će doći do izražaja i kod Di Belea, iako njegovoj pesničkoj osećajnosti odgovaraju petrarkizam i platonizam. Di Bele 1556. godine piše pesmu “À une dame”, koja predstavlja parodiju na petrarkizam i platonizam. U njoj on ismeva takvu poeziju, prekomerno korišćenje stilskih figura i petrarkistički prosede koji počiva na veličanju i obogotvorenju žene. Kasnije će se Di Bele vratiti petrarkizmu i platonizmu, pa će poslednji soneti iz njegove zbirke “Les Regrets”, biti posvećeni Margeriti Navarskoj, koja je još nedostupnija nego Oliva. U ovim sonetima, pesnikova ljubav čak ni prividno ne teži svom ostvarenju. U zbirci “Olive” najznačajniji je Sonet o ideji u kom se kroz motive prostora, vremena i kretanja izražava misao o prolaznosti ovozemaljskog života. Ovaj sonet predstavlja koncentraciju platonizma u 14 stihova. Prvi katren govori o antitezi između kratkotrajnosti ovozemaljskog života i večnosti. Naš život je prolazan jer je u prolaznom telu koje je za njega samo tamnica u kojoj je zarobljena ljudska duša. Ovo je tipična platonistička slika. Ovde postoji niz kondicionalnih rečenica, koje se sve ulivaju u glavnu rečenicu koja ima upitni oblik, a koja glasi “Que songes-tu?” Duša ima načina da se oslobodi tela jer ima krila, a pesnik teži tom oslobođenju. Tek u poslednjoj strofi vidimo da se on obraća ženi čija je lepota inkarnacija ideja lepote kojoj naša duša teži da se pridruži. I ovde možemo naći sve elemente platonizma i petrarkizma, a sam sonet ocrtava uzlazno kretanje koje se završava u drugoj tercini gde duša gotovo dostiže ideju. U poslednja dva stiha opet nailazimo na opkoračenje koje ima efekat naglašavanja reči na kraju jednog i na i na početku drugog stiha. U ovom slučaju to su reči idée i beauté. Reč idée direktno upućuje na platonizam, jer se ovde pojavljuje u svom etimološkom, grčkom značenju duhovne i vizuelne percepcije. Ovo je vrhunac ideje čije dostizanje predstavlja vrhunac ove pesme. Ideja koju pesnik spoznaje je ovozemaljska i čulna (Qu’en ce monde j’adore). Nije izraženo nezadovoljstvo tamnicom ovozemaljskog sveta, već je na neki način izraženo mirenje sa tim svetom koji se pojavljuje u novom svetlu – on je preobražen iskustvom sa nebeskom lepotom. Ovakvo shvatanje ovozemaljskog sveta opisuje neku vrstu kruga, jer pesma počinje iznošenjem stava da je svet jedna tamnica, a završava se idejom o svetu u kome je moguće naći otelotvorenje ideja. Jedan poznati francuski kritičar Žilber Gadofr (Gilbert Gadofre) rekao je za ovaj sonet da je “mimeza idealnog” . Sonet o ideji je svakako primer pesničkog savršenstva jer u njemu nema nijedne suvišne reči, a niz kontrasta i antiteza, kroz koje pesnik izražava svoju pesničku misao, je

13 Uvek zelenim – pesnički besmrtnim14 Odnosi se na Petrarkine pesme posvećene Lauri

20

Page 21: Renesansa - Novakovic

besprekoran. U sonetu nisu prisutne boje, već kontrast tame i svetlosti. U jednom delu pesnik kaže l’obscure de notre jour, što je oksimoronska konstrukcija. Ceo sonet zasnovan je na antitezi koja je jedan od osnovnih elemenata petrarkističke poezije. U njemu je prisutna arhetipska antiteza dana i noći. U svom delu”Structure antropologique d’imaginaire” , Žilber Diran (Gilbert Durand) izdvojio je dnevnu i noćnu kategoriju simbola15, koje počivaju na antitezi dan i noć. Ova antiteza razrešava se uzlaznim kretanjem.

•Les Antiquités de Rome Pesme iz ove zbirke datiraju iz rimskog perioda. Dugo su smatrane plodom pesničkog zanosa rimskom starinom. Iako su pesme iz obe zbirke pisane u isto vreme, u pitanju su različiti vidovi pesničkog iskustva, odnosno suprotnost između želje za apsolutnim i života koji je u znaku relativnosti. Odnos između antičkog i savremenog sveta se pojavljuje kao negacija. Ova suprotnost se pojavljuje i na istorijskom planu, što dolazi do izražaja u poslednjem sonetu, u kome pesnik kaže da želi da izvadi iz groba trošne ostatke starih Rimljana. U prvom sonetu on se obraća starim Rimljanima čiji pepeo leži u grobu, ali čija je slava još prisutna, jer su ovekovečeni pesmama. U prvom sonetu, Di Bele izražava svoj cilj, a to je da opeva stari Rim, koji već u drugom sonetu upoređuje sa sedam svetskih čuda. Zbirka “Rimske starine” sastoji se iz dva dela. Prvi deo nazvan je “Les Antiquités de Rome” i sadrži 32 soneta, dok se drugi zove “Le Songe” i broji 15 soneta. Do tada su soneti bili forma koja se koristila samo u ljubavnoj poeziji, ali će ovde biti upotrebljeni za drugačiju tematiku. U osnovi dela stoji antiteza. U prvom delu to je kontrast između antičkog i sadašnjeg, papskog Rima, kojim je Di Bele bio razočaran. U trećem sonetu pesnik se obraća anonimnom šetaču koji traži Rim u Rimu, odnosno antički Rim u savremenom, ali ga ne opaža, jer su tu sada samo ruševine. Ponavljanje reči Rim ističe suprotnost između prošlosti i sadašnjosti. Rim je postao plen vremena, ostala je reka Tibar kao nešto što predstavlja tok vremena. Ono što je posedovalo lepotu sada je ruševina, a ono što ostaje predstavlja tok vremena. Reč Rim ima trostruko značenje, značenje rimske imperije, rimske kulture i savremenog papskog Rima. Ono što Di Bele veliča nije Rimska imperija već duh antičke kulture. On takođe ovde uvodi i jednu veliku romantičarsku temu – temu ruševina. Svaki sonet ima antitetičku strukturu. U 30. sonetu Rim se upoređuje sa zasejanim poljem koje se zeleni i koje će postati žuto, ali koje kasnije biva opustošeno; u 28. sonetu Rim se poredi sa hrastom koji se osušio; u 21, prikazan je kao potopljena lađa; u 14. sonetu imamo trostruko poređenje – nabujali tok koji je presušio, lav koji je ostario i mrtvi Hektor oko čijeg tela se junače plašljivci. U 16. sonetu takođe postoji trostruko poređenje – morski talas koji se razbio o stene, oluja koja prestaje i oganj koji se gasi. Primetne su sličnosti u stilu između ove i zbirke “Olive”. Ta sličnost ogleda se u poređenju kao i u prikazivanju onoga što je predmet poezije. Prilikom Olivinog rođenja ujedinjuju se sile, a tako i Rim postaje središte u kojem su se zbili svi vidovi moći.U 29. sonetu Di Bele nabraja različite veličine u Antici koje su ujedno i atributi starog Rima. Rim se, međutim pretvara u osvajačku snagu, osvaja svet i potčinjava ga. Taj osvajački pohod se na kraju završava padom i porazom, a ova tema pada veličine provlači se kroz celu zbirku. Od slavnih rimskih slavoluka ostao je samo kamen koji se pretvara u prah i pepeo. Ono što nije uništeno jeste duh starog Rima i antičke kulture, koja predstavlja savršenu kulturu. Ako pesnik želi da ih izvuče iz groba, to je zato što u bledim duhovima i u prašnjavim ostacima vidi kulturu koju ništa ne može uništiti. Pesnik želi da nađe objektivan razlog za propast Rima. On smatra da ta propast nije posledica spoljašnjih, već unutrašnjih uzroka. Rimsko carstvo je bilo žrtva sopstvene oholosti i preterivanja, što je izazvalo bogove da kazne Rim tako što će u njemu posejati seme nesloge.Ta

15 Le régime diurne de l’image et le régime nocturne de l’image

21

Page 22: Renesansa - Novakovic

nesloga oslabila je Rim iznutra i dala podsticaja varvarima. Pesnik ovo povezuje sa antičkom mitologijom16, tačnije sa mitom o gigantima koji su želeli da se osvete i koji su se pobunili protiv Zevsa, koji ih je uništio munjom i sahranio između Peliona i Ose. Kao što su se giganti pobunili, tako su i rimljani pokušali da se uzdignu. Ovde je prisutan još jedan mit, mit o argonautima. Jazon je krenuo u potragu za zlatnim runom na lađi Argo. Njegova potraga bila je teška i da bi stigao do cilja morao je da savlada niz prepreka. Jedna od njih bila je da na Ejatovoj gori poseje zube zmaja koje je morao da izvadi, a takvi zadaci su uvek zamke. Kada je ispunio zadatak iz zuba su iznikli naoružani vojnici koje je on morao da ubije. Ovaj deo mita Di Bele je uzeo za svoje delo. Kod njega iz zmajevih zuba niče nesloga. Naoružani vojnici pretvaraju se u simbol nesloge koja je rimsko carstvo dovela do propasti i do građanskih ratova, u 10, sonetu. Prisutan je i mit o Heraklu, koji je ubio Hidru, vrstu zmaja. Mit o Pandori vezan je za kažnjavanje. Zevs je poslao Pandoru, lepu i glupu ženu, sa kutijom koja je sadržavala sve vrline i sva zla. Ona se oglušila o Zevsov savet da ne otvara kutiju i sva zla su se razmilela po svetu, a vrline odletele na nebo. Dakle, ovde je prisutan hrišćanski motiv kazne zbog zločina, a pošto je Romul ubio Rema, Rimska država počiva na zločinu. Ovo je nasleđeno od mita o Kainu koji je ubio svog brata Avelja. Oholost, bratoubistvo, grđanski i osvajački ratovi, znaci su civilizacije zasnovane na nasilju, civilizacije koja je morala pasti pod naletom varvara. Ovim se ujedno nagoveštava istorija čitavog čovečanstva, odnosno to ciklično kretanje civilizacije koja se uzdiže da bi potom doživela pad. Ta vizija je poetska, drugim rečima pesnik na ovaj način poetizuje istoriju. Ovakvo kretanje vidimo i u samoj koncepciji zbirke, jer svaka pesma pokazuje uspon i pad, odnosno smenjivanje uspona i pada. Kada posmatramo zbirku u celini, vidimo isto. Ova struktura nagoveštava opštu istoriju sveta koja se uvek odvija od uspona ka padu i obratno. Univerzalni smisao je smisao taštine ljudskog postojanja. Ova evokacija završava se u 15. sonetu drugog dela koji nosi naziv “Songe-vision”. Drugi deo inspirisan je Petrarkinom 42. kanconom i uvodi nas u atmosferu biblijskog proročanstva. Svaki od 15 soneta predstavlja pojavu i rušenje veličine. Poput apostola, pesnik, na obali Tibra, vidi anđela koji mu se obraća, pozivajući ga da posmatra svet. U narednih 14 soneta pesnik pedstavlja šta je sve video u snu. Anđeo nestaje i čitalac je posmatrač niza scena sa pesnikom koji takođe “posmatra” svoj san. Kroz taj san ocrtava se ciklično kretanje. Soneti imaju binarnu strukturu. Prisutna je antiteza: rimska moć je ono što je božansko. U 2. sonetu evocira se velelepna palata koja se ruši, zatim u 3. obelisk od dijamanata koji ruši oluja, u 4. trijumfalna kapija od slonovače, alabastera, zlata, kristala, koja se isto tako ruši i pretvara u prah i pepeo. U kasnijim sonetima pesnik govori o simbolima starog Rima. Pominje se hrast na kapitolu, ispod kojeg se donosio ratni plen, a koji biva uništen. U 7. sonetu pominje orla, Jupiterovu pticu; u 6. i 9.sonetu vučicu. Ova tri simbola vezana su za temu oholosti i za kaznu bogova, kao posledicu. Orao se uzdigao previsoko, suviše se približio suncu, vučica kao krvoločna zver, biva ubijena od strane lovaca, koji simbolišu varvare, a hrast pada. Pojavljuje se i slika vode, koja je postojala i u prvom delu zbirke, a to je reka Tibar, kao jedino što je ostalo od starog Rima. Sada se javlja i tema novog Rima, a to je papski Rim. Ovde se ubacuje i mit o feniksu, ptici koja se rađa iz sopstvenog pepela. Pesnik ne jadikuje nad prošlošću, već otkriva puteve ljudske sudbine. Glavna ideja koju Di Bele saopštava je da je sudbina Rima ujedno i sudbina čitavog sveta, a to je propast i prolaznost ovozemaljskih stvari.

•Les Regrets “Les Regrets” je druga zbirka iz rimskog perioda. Tek po povratku u Francusku, Di Bele je došao na ideju da objedini veći broj soneta u ovu zbirku, koja ih sadrži 191. Pun naziv ove zbirke

16 Što je obelažje Plejade

22

Page 23: Renesansa - Novakovic

glasi “Les Regrets et autres ouvres poétiques”. Smatra se da deo “Regrets” sadrži prvih 130 soneta. Ovde je reč o Di Beleovom boravku u Rimu. U 130. sonetu govori o povratku u Francusku i razočaranosti životom. U ovoj zbirci sve se prenosi na istorijski plan. Javlja se težnja ka idealu koji predstavlja rimska kultura. Zatim se ovaj sukob vraća na lični plan. Antiteza je prisutna i dalje, a odnosi se na njegov nekadašnji život u Francuskoj i sadašnji u Rimu u kome se oseća loše. Di Bele se u Rimu oseća prognanim, pa se ovde pojavljuje i tema izgnanstva. On to nagoveštava time što svoju zbirku stavlja pod znak Ovidija, koji je i sam bio prognan. Svoje delo Di Bele počinje kao Ovidijevo delo “De tristibus” Ova zbirka ima dvostruku inspiraciju – u prvom delu su elegične pesme, a u drugom satirične. I jedne i druge su podređene estetici koja odbacuje pesničke ukrase odn. koja odbacuje petrarkistički stil. To odgovara estetici satire koja govori o banalnim stvarima, gde je izraz jednostavan, a velike teme se odbacuju. U jednom od uvodnih soneta Di Bele eksplicitno govori o svojoj poetici. Kaže da odbacuje imitaciju, i da želi da piše o onome na šta ga podstiče njegov bol. Na prvi pogled, na osnovu ovih njegovih težnji, on je skroman. Međutim, kasnije će se videti da to nije tako, budući da on piše prema poetici satire. Niski stil odgovara antipetrarkističkom stilu. Iskrenost se ovde vezuje za određenu poetiku koja se suprotstavlja petrarkizmu. Njegova originalnost nije u korišćenju niskog stila, već u načinu na koji on odbacuje uzvišeno. Di Bele i ovde navlači neku vrstu maske i to maske izgnanika.Kroz sve maske u njegovim zbirkama provlači se jedno iskustvo, a to je negativno iskustvo sa svetom. Ovo iskustvo stoji u antitezi – nakadašnje JA u Anžuju i sadašnje JA u Rimu. Najpoznatiji sonet iz ove zbirke je 9. sonet u koem se on obraća Francuskoj sledećim rečima: “France, mère des arts, des armes et des lois.” Francuska za njega nije samo to, nego i njegova majka koja ga je napustila, a on je priziva kao jagnje svoju majku. Postoji niz slika kroz koje se izražava ovakvo osećanje. Di Bele se poistovećuje sa jagnjetom, simbolom nemoćne i slabe životinje; njegovi neprijatelji su vukovi; slike ravnice simbolišu ravan prostor bez skloništa; date su i slike predela zimi, nasuprot toplini Anžuja, na taj način pesnik poručuje da se nalazi na mestu na kome mu je hladno. Ovaj kontrast hladnoća-toplina prenosi se i na lični plan. Sve to doprinosi slici dva suprotstavljena sveta, nekadašnjeg i sadašnjeg. Ono što ih povezuje jeste tema putovanja, a na to se nadovezuje slika Ovidija kao izgnanika i Odiseja koji je arhetip putnika. O tome ima reči u 31. sonetu “Heureux qui comme Ulysse…” :

“Srećan je onaj koji, kao Odisej, putujeili kao onaj koji osvoji runo,

a zatim se vratio, pun iskustva i mudrosti,da među svojima proživi ostatak života”.

Iz ovog soneta vidi se da Di Bele priželjkuje da se vrati kući.

Neki kritičari ovu Di Beleovu temu putovanja povezuju sa Fičinijevim predgovorom za Platonovu “Državu”. U tom predgovoru Fičini deli ljude na heureux, odnosno one koji su ostali u svojoj zemlji ili joj se vraćaju, na malheureux, tj. one koji su van svoje zemlje i izgnani su i na voyageurs, one koji su izvan zemlje, ali nisu osuđeni na večno progonstvo. U srećnike bi spadao Ronsar ili Margerita Navarska, u nesrećike spadaju učesnici u rimskim ratovima odnosno neuki narod. Putnici su tragači i u ovu grupu Di Bele ubraja i sebe. Putovanje ima izvesno moralno, pa čak i metafizičko značenje, jer predstavlja traganje za smislom života, traganje za mudrošću i srećom. Na tom putu prete razne opasnosti isto onako kao što su pretile i Odiseju. Najveće opasnosti koje su njemu pretile jesu Scila, Haribda i nimfe. Sva ta iskušenja Odisej je uspeo da pobedi. Za Di Belea, putovanje je manje izazov avanture, a više izazov opasnosti. Evocirajući Odiseja i Jazona, on govori o povratku kući. Di Beleovo putovanje je malheureux voyage i znači

23

Page 24: Renesansa - Novakovic

samoću i nesreću. Sebe poistovećuje sa Odisejem jer su i jedan i drugi putnici, sa tom razlikom što se Odisej vratio, pa je on heureux voyageur. U druge dve tercine, pesnik se pita “…Kada ću videti kako se puši dimnjak moje kuće…”, ova stilska figura naziva se sinegdoha, jer se čitava Francuska svodi na jednu pokrajinu, Anžuj, čitav Anžuj na jedno selo, a čitavo selo na jednu kuću i to njegovu. Ovo je istovremeno i aluzija na jedno mesto u Odiseji, gde Odisej želi to isto. Pesnik sanja o idiličnoj sreći, a putovanje je za njega negativna tema, on ne poziva na putovanje. Nasuprot opasnom moru, data je slika luke. U 34. sonetu, Di Bele govori o junaku koga je nosila oluja, ali koji se konačno vratio u luku odakle mirno posmatra svet. Nasuprot njemu, on sebe stavlja na brod koji propušta vodu. U 35. sonetu imamo suprotnost mora i luke tj. kuće. Pesnik ne daje detaljan opis kuće, ona je svedena na dimnjak koji se puši, ta kuća je siromašna, ali za njega ona predstavlja čitavu pokrajinu. Njegov san nije samo povratak, već i ostanak kod kuće. U 38. sonetu kaže da je srećan onaj koji može da ostane kod kuće i da tu provede svoj život. Ta želja provlači se do kraja prvog dela ove zbirke. Postepeno se menja ton, pa se lamentacija pretvara u satiru i porugu. Drugim delom zbirke dominira satira, koja predstavlja drugi način neutralizacije patnje. Iz unutrašnjeg on se okreće spoljašnjem svetu. Rim je označen maskama, licemerjem. U 80.sonetu nabraja delove Rima koje podvrgava satiri: Vatikan, koji predstavlja prividnu raskoš; banke u koje dolaze zelenaši; ulice na kojima se vide kurtizane i stari Rim od koga ostaju ruševine. Satiri je najviše podvrgnut papski dvor na kome se nalaze svi poroci, licemerje, raspusnost, pa čak i ubistva. U 118. sonetu optužuju se kardinali koji su vlastoljubivi.. Vidi se suprotnost između bića i izgleda, odnosno spoljašnje raskoši i unutrašnje bede. U 30. sonetu pesnik se konačno vraća kući. Međutim, pesnik je razočarani Odisej koji se, posle dugotrajnih patnji, vraća kući gde zatiče mnogo teških briga i nesreća, za razliku od Odiseja, koji se rešio briga, tj. Penelopinih prosaca. Di Bele, međutim, na francuskom dvoru nailazi na licemerje, a jedinu osvetu predstavljaju njegovi stihovi. Poslednji 61. sonet uperen je protiv dvora i princeze Margerite. Pesnikovo biće teži savršenstvu, ali on sam se oseća nesavršenim. Tom svetu on suprotstavlja svet svog duha koji je otelotvoren u princezi Margeriti, koja je za njega nedostupna, i kroz njeno veličanje on vrši neku vrstu izmirenja dvorske poezije i lične težnje idealu. Sa njom se zatvara Di Beleov platonistički krug. Platonizam i petrarkizam odgovaraju unutrašnjem svetu i usmerenosti težnje ka idealu. U pesmi “À une dame”, on ismeva petrarkistički prosede.

• P I E R R E D E R O N S A R D •(1524 – 1585)

Dela:

1550 objavljuje četiri knjige “Oda”, a 1552. i petu knjigu. Ovde neguje uzvišeni stil (le style antiloque), ali želi da se oproba i u nižem stilu.

1552. - zbirka “Amours” 1554. – zbirka “Continuation des Amours” 1556. – zbirka “Nouvelle continuation des Amours” 1555 – 1556. – “Hymnes” 1565. – “Élégie, mascarade et bargeries” 1560 – 1563. – angažovana poezija, “Discours” – “ Des misères de ces temps”,

“Remontrance au peuple français” 1574. – “La Franciade”, epopeja po uzoru na Vergilijevu Eneidu 1578. – četiri zbirke ljubavnih pesama “Sonetes pour Helène”

24

Page 25: Renesansa - Novakovic

Ronsar je rođen u mestu Vandomua (Vendȏmois), u zamku La possonière. Zbog mesta u kom se rodio od ranog detinjstva zavoleo je prirodu. Njegov otac, koji je učestvovao u ratovima u Italiji, hteo je da ga pripremi za profesiju diplomate. Ronsar postaje paž, ali mu to mesto nije odgovaralo. Najpre je bio u službi kod prvog sina Fransoe I, a potom kod Šarla vojvode od Orleana (Charles duc d’Orleans), koji ga je kao svadbeni poklon dao svojoj sestri Madleni, koja je ubrzo umrla. Nakon toga, Ronsar prati u Nemačku svog rođaka Lazara de Baifa koji mu otkriva rimsku književnost. Posle teške bolesti Ronsar ostaje skoro gluv. Kao jedino rešenje ostaje mu sveštenički poziv. Godine 1543. prošao je obred striganja, koji je izvršio biskup Rene di Bele (René du Bellay). Tom prilikom on sreće Žaka Peltjea, koji je u to vreme radio na prevodu Horacijeve “Poetike”. Ronsar mu otkriva svoju ljubav prema antičkoj peziki i želju da objavi ode po uzoru na antičke pisce. Godine 1544. umire mu otac, pa ga Lazar de Baif odvodi na svoje imanje gde Ronsar uči sa njegovim sinom Antoanom de Baifom, kod učitelja Žana Doraa i gde stiče pravo znanje. Godine 1547. umire Lazar de Baif, a Dora postaje direktor Koleža Kokre (Collège de Coqueret). Ronsar i Antoan de Baif će tamo sresti i druge pesnike sa kojima će formirati Plejadu, čiji šef neće biti Dora, već Ronsar koji je umeo da se nametne. Ronsarovo delo je veoma raznovrsno. Bio je šef škole, uživao je veliki ugled, stekao je ogromno priznanje i slavu, naročito svojim odama. Kada je 1558. godine umro Mele de Sen-Žele, Ronsar je postao prvi dvorski pesnik za vreme vladavine Karla IX, tj. do 1574. godine. Posle kraljeve smrti, izgubio je taj položaj, jer je sledeći kralj Anri III preferirao poeziju Filipa Deporta.

•Odes 1550. i 1552. U svojim odama Ronsar se drži velikih antičkih uzora Pindara, Horacija i Anakreonta. Pindarove ode su pevane, a sama oda sastoji se iz tri dela: strofe, antistrofe i epode. Ove celine odgovarale su horskom pevanju. To je bio grandiozni lirizam (na primer rat se prekidao zbog olimpijskih igara). Ronsar je preuzeo taj grandiozni lirizam, a slavio je velikaše i kralja. To su bile prigodne pesme u kojima se slavi Anri II i prinčevi. Te pesme su uglavnom zaboravljene, upamćena je ostala “Ode de Michel de l’Hospital”. Ronsar je pisao i ode po uzoru na Horacija, omiljenog pesnika Plejade. Takve ode bile su bliže njegovom temperamentu. Govore o prirodi, ljubavi, prolaznosti, smrti, vinskim pesmama. U tim pesmama dominira Horacijeva deviza “Carpe diem”. Treća vrsta oda su ode pisane po uzoru na Anakreonta. To su lake i ponekad duhovite pesme (l’amour mouillé), čiji je glavni junak Amor, ali ne Amor kao svemoćna sila, već kao ljupko biće, čija strelica ranjava, ali ne ubija. Pesme koje Ronsar predstavlja kao Anakreontove, a koje datiraju iz VI veka, su neka vrsta podražavanja inspirisana aleksandrijskim pesmama iz III veka. Razlika je u tome što je kod Anakreonta Amor odnosno Eros vrhovni gospodar, a pisci aleksandrijskih pesama ga smatraju za “božanstvo budoara”. Sa odama, Ronsar stiče veliku slavu i postaje veliki pesnik. On, međutim ne želi da se ograniči samo na taj žanr, već želi da se okuša i u niskom stilu, pa piše ljubavne sonete. Prva zbirka je u desetercu, a druge dve u dvanaestercu. Ovo nisu prve zbirke soneta u francuskoj književnosti, ali potvrđuju veliku popularnost ovog žanra.

•Hymnes 1555 - 1556 U zbirci “Hymnes”, Ronsar se vraća velikim temama iz pindarskih oda. Ova zbirka ima poseban značaj budući da je to prva zbirka himni na francuskom jeziku. Postoji nekoliko razloga zbog kojih se Ronsar odlučio na pisanje himni.. Jedan od njih svakako je pesnička ambicija. Ronsar je želeo da bude prvi koji će to uraditi. Potom, imao je interes u vidu novčane pomoći. Na kraju tu je i njegova sklonost ka uzvišenoj poeziji. Zbirka sadrži dve vrste himni:

Herojske ili pohvalne himne koje su upućene Anriju II

25

Page 26: Renesansa - Novakovic

Didaktičke ili filosofske himne koje sadrže teme o životu i smrti uz česte mitološke evokacije i uz mešanje paganskih i hrišćanskih motiva

I himne doprinose Ronsarovoj slavi i utiču na to da ga mnogi smatraju pesnikom-filosofom.

•Discours 1560 - 1563 Discours su besede koje se vezuju za verske ratove do XVI veka. Neki pesnici, među kojima je bio i Ronsar, osetili su potrebu da se angažuju. Discours su, dakle, besede u kojima Ronsar govori o verskim ratovima. On staje na stranu katolika i kritikuje protestante koje smatra glavnim krivcima sukoba. On ovde istupa kao patriota koga boli činjenica da njegov narod vodi bratoubilački brat. On pledira za mir prikazujući sve užase koje rat nosi sa sobom. To dolazi do izražaja u besedama “ Des misères de ces temps” i “Remontrance au peuple français”

•Franciade 1574. Ronsar se oprobao i u pisanju epopeje. Pokušao je da napiše epopeju Franciade, i 1574. godine objavio je 4 pevanja. Ova epopeja pisana je po uzoru na Vergilijevu Eneidu. Ona polazi od vrlo rasprostranjene ideje da je sin Hektora i Andromahe, Astijenaks, preživeo. On je postao Frankus i bio je predak Franaka i Francuza. Ronsar u ovoj odi prikazuje Astijenaksove pustolovine. Ovu lengedu nije izmislio Ronsar. To je učena legenda, te stoga nije mogla da zainteresuje narod. To je jedan od razloga zbog kojeg je ovo delo bilo osudeno na neuspeh. I Ronsar je to osetio, pa je objavio samo četiri pevanja., od planiranih dvadeset četiri. Ostali razlozi zbog kojih je ova epopeja doživela neuspeh su sledeći:

Ronsar je bio lirski pesnik i nije imao dara za epsku poeziju. Fransijada je bila verna imitacija Eneide Loš izbor teme koja nema korena u naciionalnoj tradiciji Loš izbor metra, Fransijada je pisana u desetercu, a to je lak i pevajući stih

•Zbirke ljubavnih pesama Ronsarovo možda najznačajnije delo jesu četiri zbirke ljubavnih pesama, u kojima je objedinio dve tradicije. Jedna je petrarkističko-platonistička tradicija koja se nadovezuje na kurtoaznu, a druga epikurejska koja se poziva na Antiku i Horacija. Zbirke su posvećene trima ženskim osobama – Kasandri, Mariji i Jeleni. Prva zbirka posvećena je Kasandri Salvijati, koja je udajom za jednog plemića postala nedostupna pesnikovoj ljubavi. Ona predstavlja asocijaciju na Kasandru iz Trojanskog rata, Hektorovu sestru. Marija je bila mlada anžujska seljančica kojoj je Ronsar posvetio pesme iz druge dve zbirke, ukupno četrdeset pet soneta. Jelena je bila dvorska dama Katarine Mediči i Ronsar je i njoj posvetio pesme. Kao što je to bio slučaj sa Delijom u Sevovoj zbirci “Olive”, biografski elementi ni ovde nisu bitni. Ipak, što se tiče Marije, istraživači su pokazali da ih je bilo dve koje su mogle biti predmet pesnikove ljubavi. Soneti o Marijinoj smrti nisu posvećeni toj Mariji, koju je Ronsar voleo, već Mariji de Klev (Marie de Clèves, princesse de Conde). Ona je umrla u dvadeset prvoj godini, a bila ljubavnica Anrija III, koji je i naručio te pesme od Ronsara. Pišući svoje ljubavne sonete, Ronsar sledi svoju tradiciju - njegovo pesničko stvaralaštvo se drži određenih shema koje su bile prihvaćene. Čak su i sama osećanja bila određena društvenim pritiskom koga on nije bio svestan. Ronsar se služio rečima, pojmovima i slikama koje su u to vreme bile deo dve tradicije koje su vladale, petrarkističko–platonističke i kurtoazne, a koje nalaze izraz u njegovom delu. Osim toga ove epikurejske pesme su bile i izraz antipetrarkizma, koji je svoj izraz našao u Di Beleovoj pesmi “À une dame”. Di Bele i Ronsar sledili su određenu

26

Page 27: Renesansa - Novakovic

estetiku koja je bila svojstvena XVI veku, a to je pisati o onome što je već poznato. Pesnici toga doba želeli su da slede antičke uzore, što su i radili i priznavali. Cilj nije bio biti originalan, već biti bolji od drugih. Njihova originalnost nije se ispoljavala na nivou spoljašnje, već unutrašnje strukture, odnosno u načinu na koji se ispoljava lični doživljaj. •Prva zbirka “Amours” iz 1552. godine sledi petrarkističku i neoplatonističku tradiciju, ali uprkos tome u njoj nailazimo na veliki broj sladostrasnih i raspusnih pesama. Glavni uzori ipak su Petrarka i Bembe. Petrarka je opevao svoju ljubav prema Lauri, koju je sreo na Veliki Petak, a koja je umrla od kuge. Krajem XVI veka Petrarka ponovo stiče popularnost. Na francuski petrarkizam i platonizam uticao je još jedan Italijan – Marsilio Fičini koji je napisao komentare na Platonovu “Gozbu”, a koji izražavaju neoplatonističko shvatanje ljubavi. On nalazi lepotu materjalizovanu u ženskom telu. Takva lepota postepeno se uzdiže ka idealnoj lepoti koja se poistovećuje sa Bogom, a krajnja lepota je ona koja se poistovećuje sa dobrim. U prvoj zbirci “Amours”, kao uostalom i u Di Beleovoj zbirci “Olive”, nalazimo sve velike petrarkističke, platonističke i neoplatonističke teme. To je, na prvom mestu, ljubav koja ne može da se ostvari . Pogled voljene žene izjednačava se sa Amorovom strelicom, koja pogađa iznenada i ne zavisi od volje. To su opšta mesta, ali postoji i niz drugih slika. Oči voljene žene su dve zvezde, a njen pogled sažiže pesnika, lice joj je ruža, vrat joj je beo kao slonova kost, a osmeh “dušu do zvezda iznosi”. Česte su metafore vezane za drago kamenje, kao i neke mitološke aluzije. Na primer u 87.sonetu poredi glas žene sa Orfejevom pesmom. Kasandru priroda nije obdarila samo fizičkom lepotom, već se ona odlikuje i čednošću i ima moralnu vrednost. Pošto je udata za drugog, ona ga odbija. Pesnik zbog toga pati, ali istovremeno voli svoju patnju, jer ga ona uzdiže. Ovo je tzv. unutrašnja antiteza. Ronsar se služi i nizom petrarkističkih antiteza. On se nada da će se ljubav ostvariti i strahuje da neće, ima potrebu sa se izrazi, ali ima i potrebu za ćutanjem, čas gori, čas mu se krv ledi u žilama. On pati dvostruko, poput prokletnika u Danteovom paklu. O tome on kaže: “…J’espère et je crains, je me tais et je supplie…”. Na petrarkističku tradiciju nadovezuje se mitološka evokacija i humanistička erudicija iz koje ona potiče. Što se tiče mitoloških evokacija, prisutan je mit o Prometeju. On poredi ljubavne patnje sa Prometejevim patnjama i kaže da mu patnja razdire grudi kao orao. Naime, Prometej je, po grčkoj mitologiji, ukrao vatru od bogova i darovao je ljudima. Bogovi su ga za kaznu prikovali za stenu. Svakog dana orao je dolazio da mu kljuje utrobu. Rane bi preko noći zarasle, a sledećeg dana bi se ponavljala ista situacija. Prometej je podnosio muke, dok ga nije izbavio Herkul. Polazna tačka je želja za ostvarenjem ljubavi, zatim ta ljubav nailazi na odbijanje i prelazi u zonu snova, ali ne zauvek, jer se ubrzo ukazuju dva moguća puta. Prvi je sublimacija, odnosno uzdizanje na plan imaginarnog iskustva, a drugi je pokušaj da se savlada prepreka. Ronsar ne odustaje kao Di Bele, on pokušava da osvoji predmet svoje ljubavi. Želi da prevaziđe neostvarivost, pa u jednom od soneta za Jelenu kaže “Cueillez dès aujourd’hui les roses de la vie.” – “Berite danas već ruže života”. U prvim ljubavnim pesmama 172. sonet podseća na Di Beleov sonet “Ideja”. Ljubav se sublimiše, a pesnikova duša želi da se oslobodi telesne ljušture i da se vine u božansku lepotu. Ovde Ronsar evocira Herkula, antičkog junaka, poluboga, sina Zevsa i Alkmene. Tu mitološku evokaciju on pretvara u simbol vatre. Ovde dolazi do izražaja dvostruka simbolika vatre. Vatra je oganj ljubavi i instrument očišćenja. On želi da očisti dušu od telesnog i poziva se na mit o duši i na mit o Herkulu. Najveći broj soneta prožet je epikurejizmom. Ronsar želi da savlada otpor voljene žene i da je osvoji. U “Sonetima za Jelenu” vraća se platonizmu. To su soneti u kojima joj on preporučuje da odgovori na njegovu ljubav. Evocirajući temu prolaznosti, on uvodi niz slika ruže, koja je simbol mladosti i njene prolaznosti, ali i obnavljanja. Ruža je vegetalni simbol. Sa temom ruže povezana je i tema smrti.

27

Page 28: Renesansa - Novakovic

Ronsar nije imao pasivan odnos prema životu i osećao je želju za telesnim posedovanjem, želju da ostvari ljubav. On ne želi da napusti telesno jer je telo povezano sa duhom i čini celinu sa njim. Ideal kome on teži nije platonistička ideja, već jedinstvo duše i tela. Međutim pesniku je bilo nemoguće da ostvari telesnu ljubav, budući da je pripadao svešteničkom staležu. San o sreći dolazi do izražaja u “Sonetima Mariji”, gde se pesnik udaljava od platonističkog i vraća se antičkim uzorima i aleksandrijskoj tradiciji. Dominantne teme su vernost, ljubav i ljubavne patnje. Ovde Ronsar napušta uzvišeni stili i približava se niskom stilu (beau style bas), a njegova deviza postaje Horacijevo “Carpe diem”. Težnja ka jednostavnosti vidi se i u imenu žene. Ona nije više Kasandra, gorda ratnica iz Ilijade, već Marija, obična seljančica. Marija nema onu krhkost dvorske dame, ona je rumena, sveža, puna života i živi u prirodi. Međutim i ovde ima odbijanja. Pesnik poziva voljenu ženu da odgovori na ljubav, a taj poziv na ljubav on povezuje sa svešću o prolaznosti. U 35. sonetu zbirke “Continuation des Amours”, on šalje buket cveća svojoj dragoj, koje bi, kako kaže, uvenulo da ga nije ubrao. Time što povezuje temu ljubavi i temu prolaznosti, vidimo da pesnik više ne pokušava da dostigne predmet ljubavi tako što će se uzdići do ideje. Potrebno je uhvatiti trenutak i ovekovečiti ga. Ronsar želi da nađe sreću na zemlji, a ne u nekom drugom svetu i na nekom drugom mestu. Na ovu težnju nadovezuje se tema smrti. Cela pesma je složena komparativna rečenica. Sastoji se iz dva katrena i dve tercine. Prva dva stiha posvećen su Marijinoj mladosti i lepoti, a jedan njenoj smrti. Međutim, Ronsar se ovde ne zadržava na slici smrti, već na slici života i mladosti. On pokušava da pobedi svest o smrtnosti. U dvema tercinama govori o tome kako odlazi na Marijin grob i nosi joj posmrtni dar, vrč mleka i korpu cveća kako bi i tamo bila ruža. On prekriva njen grob cvećem i maskira smrt životom. Pesnik se dakle suprotstavlja smrti, a to je suprotstavljanje neumitnoj fatalnosti. U zbirci “Sonnetes pour Hélène” imamo novi motiv, a to je prisustvo starosti. Ovde Ronsar unosi realističke elemente. 24. sonet započinje slikom Jelene u budućnosti. Ona će ostariti i živeće jedino kroz njegove stihove. Pesnik uvodi dve teme. Jedna je “carpe diem”, shvatanje da sada treba da se beru ruže života, a druga je tema besmrtnosti, jer stihovi ovekovečuju. Poezija će ovekovečiti i nju kao temu i njega kao autora. •U Ronsarovoj poeziji prisutna je tema prirode. Ljubav je često vezana za prirodu, recimo Marija, žena koju voli, vezana je za prirodu. Ima, međutim pesama koje su posvećene baš prirodi, naročito među odama. Priroda je posmatrana kao ideal kome treba težiti. Ronsar o tome kaže:

” Nijedna poezija ne može se smatrati savršenom, ako ne liči na prirodu koju su stari smatrali lepom samo zato što je nestalna i nepromenljiva u svojim savršenstvima.”

U srednjem veku postojala je vertikalna koncepcija prirode. Kroz veličanstvenost prirode nazire se božja moć. U toj koncepciji postoji hijerarhija. Prvo mesto zauzima čovek koji je stvoren po uzoru na Boga, i koji je dobio razum što ga čini superiornim u odnosu na druga bića, dok je u odnosu na Boga sićušan. Posle njega dolaze životinje, pa biljke i na kraju kamenje. Čovek je shvaćen kao dete koje živi u okrilju Boga - oca i majke – Prirode. U doba renesanse ta koncepcija se menja. Renesansa je doba otkrivanja novih svetova, pa se dovodi u pitanje autotitet katoličke crkve, hrišćanstvo gubi apsolutnu vrednost jer se razjedinjuje. Priroda je skup nepredvidljivih oblika i dobija značenje sama po sebi. Umesto vertikalne, pojavljuje se horizontalna koncepcija prirode, što znači da su svi elementi ravnopravni. U prvom planu je raznolikost pojava kao i to da duh nije superioran u odnosu na materiju. Ne treba se odricati telesnog zadovoljstva u ime duha. U prvi plan stavljaju se zakoni same prirode, na prvom mestu zakon održanja vrsta. U doba renesanse priroda postaje “kći Lukrecijeve Venere”. Kako je geocentrični sistem zamenjen heliocentričnim sistemom, menja se sama koncepcija vasione. Renesansni čovek više je okrenut svetu prirode, što se vidi i u književnim delima. U srednjevekovnoj književnosti priroda je bila samo dekor, dok u renesansi ona postaje aktivni

28

Page 29: Renesansa - Novakovic

činilac i dobija značenje sama po sebi. Ovo možemo vedeti i u Ronsarovim “Odama”. U odi “À la fontaine Bellerie”, pesnik opeva izvor. Jedna elegija pod nazivom “Contre les bûcherons”, posvećena je šumi koja se nalazila u pesnikovom rodnom kraju, a koju je on video kako se seče. Ta priroda nije predstavljena kao uzburkana već kao mirna i idilična., ona budi osećanje spokojstva i svežine. To je izraženo i mitološkim evokacijama. Priroda je nastanjena muzama kao simbolima inspiracije. Paganska koncepcija sveta vodi grčkim mitovima: nimfe i satiri nisu samo mitološka evokacija, nego i personifikacija živih sila u prirodi. To je izraz panteizma. Priroda je prožeta životom i nekim duhom – spiritus mundi. Pesnik oseća na samo život životinja i biljaka već i nežive prirode. Na grčko–antičku tradiciju nadovezuje se neoplatonistička tradicija, gde se priroda posmatra kao nešto što je prožeto univerzalnim duhom. Leonardo da Vinči je posmatrao prirodu , na primer, poredio prirodu sa živim bićem čije su kosti stene, kosa šume, vene su reke, a disanje plima i oseka.

•P O E Z I J A X V I V E K A•

U razvoju poezije XVI veka mogu se razlikovati tri razdoblja:

I razdoblje Ovo razdoblje vezuje se za doba vladavine kralja Fransoa I i okvirno obuhvata period od 1515. do 1547. godine. Poezija ovog perioda velikim delom se vezuje za srednjevekovnu tradiciju i u znaku je Klemana Maroa, naslednika Velikih retoričara.

II razdoblje Ovo razdoblje traje od 1540. do 1560. godine, a obeležava ga afirmacija novih tendencija, najpre u Lionskoj školi, u okviru platonizma i petrarkizma, a potom i u okviru Plejade koja svoje delovanje započinje 1549. objavljivanjem svog Manifesta.

III razdoblje Ovo razdoblje počinje šezdesetih godina i traje sve do kraja veka. Vezuje se za verske ratove koji se vode sve do 1598. godine, kada Anri IV donosi Nantski edikt. Ovo je period angažovane poezije koja predstavlja sintezu paganskih i hrišćanskih težnji. Ova angažovana poezija, koja postaje odjek zbivanja na prostoru Francuske, otelotvorena je u Agripi D’Obinjeu.

U vreme verskih ratova francusko društvo nalazilo se u velikoj krizi. Mada je kriza postojala i ranije, ona tek nakon 1560. godine dolazi do punog izražaja.Verski sukobi ostavljaju trag i na književnosti. Međutim, kod izvesnog broja pesnika ne postoji reakcija na društvene događaje i oni predstavljaju tradiciju dvorske poezije. To je laka i ljupka poezija koja nastavlja ljubavnu tradiciju u petrarkističkom i platonističkom duhu. Bila je namenjena dvorskoj publici za koju je poezija prijatna zabava koja upotpunjuje dvorski život. Dvorski pesnici povlačili su se iz krvave realnosti u nestvarni svert svoje poezije. Većina pesnika druge polovine šezdesetih godina neguje elegantni petrarkizam. Glavni predstavnik ovakve poezije bio je Filip Deport.

29

Page 30: Renesansa - Novakovic

Na drugoj strani imamo angažovane pesnike na koje verski ratovi utiču i ostavljaju traga i u njihovim delima. Pod uticajem humanizma i evangelizma počinju da se prevode antička dela. Prevodilac biblije, Lefevr d’Etapl jedan je od pisaca u čijem se delu vidi uticaj protestantskih tendencija. Pod uticajem d’Etapla bila je i Margerita Navarska koja takođe naginje evangelizmu. Neka njena dela, poput “Miroir de l’ âme pêcheresse”, očigledno inspirisana evangelističkim idejama, bivaju osuđena od strane Sorbone. Uticaj protestantizma oseća se i kod Klemana Maroa čiji prevod Psalama crkva takođe osuđuje. Uticaj protestantizma na književnost vidljiv je i kod Kalvina, teoretičara i crkvenog reformatora, utemeljivača protestantske doktrine u Francuskoj. On traži da se ljudi vrate izvornom tekstu Svetog pisma. Ta težnja je ujedno i opšta renesansna težnja koja se vezuje za humanizam. 1536. godine Kalvin piše teološko delo “Institutio christiane religionis” u kome izražava svoj pogled na religijski kalvinizam. Delo je prvo napisano na latinskom da bi ga 1541. Kalvin preveo na francuski pod nazivom “Institution de la religion chrétienne”. Neki pisci, poput Ronsara, su na strani katolika. On prema verskim sukobima zuzima aktivan odnos, te piše svoje delo Discours u kome nastupa kao rodoljub koji pledira za mir. Na strani katolika su takođe i Bonaventur de Perje koji 1537. piše delo “Cimbalim mundi” tj. Zvono sveta kao i Blez de Monlik koji govori o toku verskih ratova u svom delu “Commentaires”, napisanom po uzoru na Cezarova dela Comentario de bello gallico i Commentario de bello civico Na strani protestanata su Agripa d’Obinje, Gijom de Salist, Di Bartas.

• P H I L I P P E D E S P O R T E S •(1546 – 1606)

Njegova dela su zbirke ljubavnih pesama:“Amours de Diane” iz 1576. godine“Amours d’Hippolyte”

Filip Deport je predstavnik dvorske manirističke poezije. Nije bio naročito veliki pesnik, ali je zato bio veoma cenjen. Bio je glavni dvorski pesnik, što je do tada bilo Ronsarovo mesto. Zaboravljen je ubrzo nakon smrti. Pesnik Malerbe će kasnije obnoviti sećanje na njega tako što će napisati komentare na njegovu poeziju.

Odlike Deportove poezije Deport se trudio da ugodi velikašima. Često je posećivao salone i sve u svemu uživao u dvorskom životu. U velikoj meri je podražavao druge pesnike. Nakon objavljivanja dve zbirke pesama, njegova slava je sve više rasla. Posle smrti dobio je nadimak le prince des poètes, iako je njegova poezija daleko slabija od Ronsarove. Mada se njegove pesme pojavljuju u vreme najkrvavijih verskih sukoba, nakon Bartolomejske noći 1572. godine, Deport to nijednom rečju ne spominje u svojim pesmama. A ako je i pominjao rat, to je bilo da bi ga uporedio s ljubavlju. Glavna odlika njegove poezije je rafiniranost, koja je odgovarala dvorskom ukusu. Od svojih prethodnika izdvaja se po težnji ka jasnoći, što je i logično budući da je pisao za dvorsku publiku. Želeo je da joj ugodi, pa je vršio izbor u poetskoj tematici, išao je u suprotnom pravcu u odnosu na pesnike Plejade koji teže da obogate francuski jezik. Njegovu poeziju karakteriše i odsustvo pesničkog programa (doktrine). Deport nikada nije imao takvih ambicija, verovatno zato što nije bio šef nijedne škole.

30

Page 31: Renesansa - Novakovic

Poezija Filipa Deporta imala je velikog uspeha i uticaja. On je vratio u modu rafinirani i blagi stil italijanskog neoplatonizma. U skolpu razvoja francuske književnosti, on se pojavljuje kao preteča preciozne književnosti XVII veka.

• A G R I P P A D’ A U B I G N É •(1562 – 1630)

Napisao je dva značajna dela, od kojih je jedno lirsko, a drugo epsko. To su: poema “Les tragiques” iz 1616. godine zbirka ljubavnih pesama “Le printemps” objavljena 1884. godine

Agripa D’Obinje imao je buran život budući da je i sam bio učesnik verskih ratova. Rođen je u plemićkoj protestantskoj porodici koja je mnogo pažnje posvećivala obrazovanju i kulturi. Majka mu je umrla na porođaju, pa brigu o njemu preuzima otac. Još kao dete naučio je latinski, grčki i hebrejski. Kada je imao devet godina, desio se događaj koji će ga obeležiti za ceo život. Naime, tada je sa ocem krenuo u Pariz, i dok su prolazili kroz šumu Amboaz (Amboise) otac mu je pokazao glave protestanata ubijenih u nedavnom sukobu sa katolicima. Tom prilikom, otac ga je zakleo da ih osveti. Počeo je da se bori vrlo rano, ali nažalost ubrzo biva teško ranjen. Bio je verni drug Anrija Navarskog u njegovoj borbi za presto. Anri je bio prisiljen da primi katoličanstvo kako bi bio krunisan za francuskog kralja Anrija IV (Henri IV). Ovu konverziju mu D’Obinje nikada nije oprostio, mada je kasnije u više navrata boravio na dvoru. Bio je vrlo isključiv čovek i fanatično je branio stvar protestanata. 1620. godine morao je da pobegne u Ženevu, gde ostaje do smrti, boreći se i objavljujući pamflete protiv katolika do kraja života.

•Le printemps

Zbirka pesama Le printemps sastoji se iz tri dela:1. deo - Les ecatombes de Diane2. deo - Stances3. deo – Odes

Glavna tema ove zbirke jeste ljubav koja se odvija po petrarkističko-platonističkoj šemi. Međutim, za razliku od mnogih drugih platonističkih zbirki, žena ovde nije izmišljena. Iz D’Obinjeovih memoara saznajemo da je bio zaljubljen u Dijanu Salvijati, sestričinu Ronsarove Kasandre Salvijati. Ova ljubav nije mogla da se ostvari, glavna prepreka bila je religija. U pesmama se mešaju dva elementa: stvarnost, tj. njegova ljubav prema njoj, i pesnička tradicija, tj. petrarkističko-platonistički manir, za koji je ova situacija savršena. Zbirka se odlikuje živošću i svežinom slika koja podseća na svežinu pesnika Plejade. Međutim javljaju se i novi elementi, a to su opsesija krvlju i smrću. Ovi novi elementi imaju više uzroka:

D’Obinjeov temperament Njegovo lično iskustvo Samo vreme u kome je živeo, doba verskih ratova Ovim elementima nagoveštava se barok koji će biti opsednut smrću i u kome će se smrt

konkretno pojavljivati. Naime u baroku će u modu ući pretvaranje ljubavnog očajanja u smrt.

Ideja smrti pojavljivala se i ranije u petrarkističko-platonističkoj poeziji, gde pesnik neprekidno umire i ponovo se rađa. Međutim, smrt je tu više metafora odn. hiperbola za patnju. Nasuprot tome u poeziji s kraja XVI veka, smrt je konkretna. Ova tematika smrti, zbog verskih ratova, bila je izraženija u Francuskoj nego u Italiji.

31

Page 32: Renesansa - Novakovic

Pored smrti, kao novi element, pojavljuje se i slavljenje smelosti i hrabrosti kroz evokacije Ikara17, koji simboliše veliki uzlet posle kojeg sledi neminovan pad. D’Obinje ovu temu tretira indirektno time što slavi volju i duhovni uzlet. Sam platonizam kod njega postaje slavljenje jedne beznadežne ljubavi i afirmacija jake volje, koja ne vodi njenom ostvarenju. On unosi i izvesne modifikacije u petrarkističko-platonističku šemu ljubavne poezije. Tome je odgovarala petrarkistička antiteza slatkog i gorkog.. Ovde je uočljiva stilska figura oksimoron,18 koje je bliska samoj njegovoj ličnosti. U konkretnom slučaju javlja se antiteza slasti, uzrokovane osećanjem ljubavi, i gorčine zbog odbijanja predmeta ljubavi. Kod petrarkista ova antiteza je bila izražena i idejama slatkog otrova i kroz kontrast belog i crvenog. Ove slike nalazimo i kod D’Obinjea, ali kod njega su one izraz njegove unutrašnje protivrečnosti između žestine i razneženosti, između prokletstva i prihvatanja istog. Kontrast belog (koje simbolizuje lice gospe i svu lepotu kojoj pesnik teži) i crvenog (koje simboliše prolivanje krvi i patnju), rezimira njegovu unutrašnju protivrečnost i nagoveštava jedan drugi kontrast koji će doći do izražaja u njegovoj poemi, a to je kontrast dobra i zla. Taj kontrast se na izvestan način odnosi i na ime voljene žene koja se zove Dijana. Boginja Dijana je, naime, najčešće prikazivana kao ratnica, ona je istovremeno i boginja dana, ali i boginja noći odn. smrti, uz to Dijana je i boginja lova. Svoju ljubav pesnik čak i u retkim trenutcima sreće doživljava kao nemir, a patnja se još više povećava u trenutcima odsustva voljene žene. D’Obinjeova poezija je izraz egzistencijalnog nemira pesnika sa početka XVI veka, koji je prouzrokovala nestabilnost sveta, sveta u kome nasilje, ubijanja i smrt dobijaju gotovo apokaliptični vid, koji hrišćani nalaze u Knjizi otkrovenja. Ovaj apokaliptični vid još viš će doći do izražaja u poemi “Les tragiques”.

•Les tragiques

Ovo je jedna duga poema koja ima polemičko obeležje. Nju možemo posmatrati kao poetizovanu istoriju jedne epohe, budući da u njoj D’Obinje izražava svu svoju žestinu, napadajući katolike. Pored polemičkog obeležja, ovo delo po svojoj književnoj vrednosti prevazilazi prigodna dela D’Obinjeovih savremenika. Kada je u pitanju žanrovsko određenje ovog dela ono se najčešće svrstava u epopeju i predstavlja jednu od retkih epskih tvorevina XVI veka koja nije zaboravljena. Međutim ona ne odgovara u potpunosti određenjima epopeje koja su definisana u predgovoru za Fransijadu. Ronsar se, u predgovoru, poziva na antičke pisce i određuje epopeju kao delo odn. proizvod fikcije koje se može nadahnuti legendama i istorijom. Međutim, ovo se odnosi samo na vremenski udaljenu istoriju kako bi pesnik mogao da koristi događaje po svojoj volji, a da to ne vređa osećanje verodostojnosti kod publike. Suprotno tome, poema “Tragični” inspirisana je savremenim događajima – verskim ratovima. Ona predstavlja jedno angažovano i polemičko delo u kome pisac brani stav protestanata. Uprkos svemu ovome, poema “Tragični” nije ni pamflet, ni hronika, već se žanrovski određuje kao epopeja. U ovom delu preovlađuju dve glavne teme. Prva je besna, usijana mržnja koju pesnik oseća i iskaljuje prema katolicima, a duga je veličanje protestanata i njihovog mučeništva.

17 Ikar je lik iz grčke mitologije. Bio je Dedalov sin, spasao se sa ocem od ropstva na Kreti (Kritu), pomoću krila napravljenih od perja i voska, ali pošto se u letu odviše približio Suncu, krila su mu se otopila i pao je u more.18 Oksimoron je duhovita besmislica, misao koja na prvi pogled sadrži u sebi neku protivrečnost, a ipak oba pojma stoje jedan pored drugog i vezuju se u jedan pojam, npr. nemi glas, javna tajna, pametna budala, rečito ćutanje i sl.

32

Page 33: Renesansa - Novakovic

Sadržaj epopeje:Epopeja se deli na sedam pevanja (sept chants), od kojih svako ima svoj naslov.

1.pevanje – MISÈRES (bede, nevolje, nedaće) D’Obinje ovde prikazuje bratoubilački rat, pred kojim izražava svoje zgražavanje. U ovom pevanju prepliću se biblijske evokacije i stvarnost. Francuska je prikazana kao majka koja na svojim grudima nosi dva brata blizanca, jednog zlog koji predstavlja katolike i zove se Sava (Eso) i drugog dobrog koji, koji predstavlja protestante, a zove se Jakov (Jacove). Zli brat stalno juri izgladnelog Jakova i otima mu majčinu dojku. Oni se medusobno tuku, ali najviše strada majka. Ovde je data slika Francuske koja krvari. Pesnik nastavlja da prikazuje ova krvavljenja i u taj prikaz unosi realizam koji često ide do naturalizma. D’Obinje smatra da je krivac za sve Katarina Mediči, koju naziva biblijskim imanom Jezabelja (Jesabelle).

2.pevanje – PRINCES (Vladari) Ovo pevanje prikazuje život na dvoru. Pesnik i ovde izražava svoje ogorčenje, ali ne više kroz realistične opise patnji i stradanja, već kroz satiru uperenu protiv dvorskog licemerstva, laskavih dvorana, Katarine Mediči i njenih sinova Karla IX (Charles IX) i Anrija III (Henri III), koji su bili veliki protivnici protestanata.

3.pevanje – LA CHAMBRE DORÉE (Pozlaćena soba-sudnica) U ovom pevanju pesnik izražava svoj stav da u sudstvu, umesto pravde, caruje nepravda. Sa naročitom žestinom, okomljuje se na špansku inkviziciju koja nevine ljude, odn. protestante, šalje na lomaču.

4.pevanje – LES FEUX (Vatre odn. lomače) Reč je o lomačama na koje su slani protestanti. U ovom pevanju prikazano je njihovo mučenje i spaljivanje. Pesnik naglašava kako ni žene ni deca nisu bili pošteđeni stradanja. Sa druge strane, on prikaziuje njihov stoicizam i hrabrost u podnošenju tih nepravdi.

5.pevanje – LES FERS (Mačevi) Naslov ovog pevanja odnosi se na mačeve koji prolivaju krv. U ovom pevanju prikazano je i najveće krvoporoliće, Bartolomejska noć koja se odigrala avgusta 1572. godine.

Za razliku od ovih prvih pet pevanja, koja su mahom okrenuta negativnim stvarima, poslednja dva pevanja su neka vrsta odmazde i svođenja računa.

6.pevanje – VENGENCES (Osveta) Ovde se misli na Božju osvetu koja je od pradavnih vremena stizala one ogrezle u zločin. D’Obinje prikazuje niz primera Božje osvete tokom istorije čovečanstva. Te primere nalazi u bilbliji, tačnije u savremenim događajima nalazi projekciju nekih biblijskih zbivanja. Jedan od primera Božje osvete jeste sudbina koja je snašla Kaina. Kain, koji je ubio svog brata Avelja, kažnjen je tako što je prinuđen da večito beži od samog sebe, ali nema gde da se sakrije, jer ga svuda progoni jedno oko. Ovu temu kasnije će obraditi Viktor Igo u pesmi Conscience, iz svoje zbirke La légende des siècles. Po Igou, to oko je Kainova savest. Ovi primeri D’Obinjeu služe da pokaže kako će sve zločince u savršenom svetu stići zaslužena Božja kazna.

7.pevanje – JUGEMENT (Strašni sud – Jugement dernier)

33

Page 34: Renesansa - Novakovic

Ovo poslednje pevanje predstavlja evokaciju Strašnog suda kada su svi zli osuđeni na večno prokletstvo i patnje, koje će biti tako strašne da će poželeti da umru, a neće moći. Sa druge strane, oni koji su stradali i patili biće na onom svetu nagrađeni večnim blaženstvom.

Kroz ovih sedam pevanja naslućuje se izvesno kretanje. Prva tri pevanja predstavljaju stilizovanu evokaciju krvoprolića čija je žrtva Francuska, kao i oštru satiru uperenu protiv dvora i sudstva. Sledeća tri pevanja sve više se okreću problemima spasenja, odn. eshatološkim problemima.19 Rešenje ovih problema D’Obinje daje u poslednjem pevanju, u kom dobri bivaju nagrađeni, ali tek u onom životu, dok u ovom oni stradaju. To nam pokazuje da stvarni događaji predstavljaju odraze dubljeg sukoba koji prevazilazi ljudsku istoriju, te je zbog toga ovo delo epopeja. Taj sukob je dvostruk. Sa jedne strane, on postoji u svakom čoveku koji je neprekidno rastrzan između greha i težnje za savršenstvom, a sa druge strane, to je sukob koji razdire čitavo čovečanstvo – sukob dobra i zla. Ova epska poema istovremeno se odvija na dva plana:

na planu ljudske istorije (verski ratovi) i na planu perspektive večnosti (suspetia aeternitatis).

Toj dvostrukosti odgovara i sam naslov – “Tragični” kao antički tragični junak, čovek se sukobljava sa silama koje ga prevazilaze i tada on gubi. Ovaj drugi plan je plan koji sledi hrišćansku tradiciju čiji je izraz Biblija. On vodi ka pobedi dobra nad zlom, kao Boga nad đavolom i života nad smrću. Ovo je takođe i tema Igoove epske zbirke La légende des siècles, gde je predstavljen mučni hod čovečanstva kroz vekove, koji se odvija kroz sukob dobra i zla. U ovoj zbirci nada za pobedom izražena je sa mnogo više optimizma, mada optimizam možemo pronaći i u poemi “Tragični”. U svakom slučaju borba dobra i zla je osnovna antiteza na kojoj počiva zbirka, a izražena je kako Biblijskim, tako i događajima iz zbilje. Za D’Obinjeja inkarnaciju zla predstavljaju katolička crkva i vladarska moć. Kao što je poznato iz istorije, svi vladari bili su katolici osim Anrija IV, mada je i on kasnije prihvatio katoličanstvo. Sve je u znaku crvene boje. To je boja krvi, boja vatre, lomače, boja kardinalske odeće. Ta crvena boja ocrtava se na pozadini od crne boje, koja simbolizuje tminu, pakao i greh. Na suprotnom kraju je bela boja. Crvena boja predstavlja krv protestanata koji su dobri jaganjci i imaju belo runo koje simboliše nešto čisto i nevino. Crvena boja odn. patnja protestantima otvara vrata raja obasjanog blistavom svetlošću i belinom. Ovde imamo tzv. relativni optimizam, jer D’Obinje veruje u pozitivno razrešenje na onom svetu. Stravični događaji uključuju se u mitsku dramu kao sukob dobra i zla, a razrešavaju se na nadljudskom planu.

• S E I G N E U R D U B A R T A S •(1544 – 1590)

Du Bartas je, inspirisan biblijom, 1578. godine napisao delo “La semaine ou La création du monde”. U njemu ocrtava etape stvaranja sveta onako kako se one pojavljuju u biblijskoj Knjizi postanja – La Genèse. Delo je bilo veoma popularno, pa je 1584. pisac napisao nastavak naslovljen “La seconde semaine”. U njemu su prikazane glavne etape u razvoju čovečanstva, od izgona iz raja sve do Strašnog suda. Ovo su bili veličanstveni stihovi, ali napisani bez dovoljno kritičkog duha. Iako je njegovo prvo delo imalo uspeha u čitavoj Evropi, već prvi veliki klasičari će ga kritikovati i biće ubrzo zaboravljen.

19 Eshatologija je učenje o poslednjim svarima, o smrti, besmrtnosti duše, o smaku sveta, raju, paklu i sl.

34

Page 35: Renesansa - Novakovic

• B L A I S E D E M O N L U C •(1502 – 1577)

Blez de Monlik je prozni pisac čije delo delo spada u borbenu književnost. Njegovo najvažnije delo su “Komentari”-“Commentaires”, koji izlaze posthumno 1592. godine. Blez de Monlik bio je čovek od akcije, učestvovao je u italijanskim ratovima, a potom i u verskim ratovima u Francuskoj na strani katolika. Jedno vreme bio je guverner Gijene. Taj period ostao je zapamćen po njegovoj nemilosrdnosti prema protestantima. Međutim njegova surovost ne potiče iz toga što je bio religiozni fanatik, već što je verovao da su protestanti kako neprijatelji crkve, tako i neprijatelji kralja. U svojim memoarima, bez ikakve griže savesti priča o pogubljenjima, pokazujući pritom neosetljivu hladnoću kao i strog smisao za disciplinu. Memoari se sastoje iz sedam knjiga. Podsećaju na Cezarove memoare Comentarii de bello gallico i Commentarii de bello civico. De Monlik je ovo delo napisao početkom sedamdesetih godina XVI veka. U njemu on priča o borbama i ratovima. To su memoari vojnika koji ponovo doživljava svoje pobede i koji hoće pomalo da opravda svoju surovost u Gijeni. Istovremeno oni su izraz želje da njegovo vojno iskustvo posluži savremenicima i naslednicima. Anri IV je ovo delo smatrao vojnikovom biblijom. Nesumnjivo je da su Komentari izvanredan istorijski dokument. Međutim, uočljiv je i izvanredan stil čoveka od akcije koji se odlikuje živim, burnim i žestokim rečenicama. Ovaj pisac je u mnogome sličan Agripi d’Obinjeu, s tim što zastupa drugu stranu, tako da možemo reći da je on njegov antipod.

• P R O Z N A K Nj Ž E V N O S T XVI V E K A •

Proznu književnost XVI veka u najvećoj meri predstavljaju tri pisca: Margueritte de Navarre François Rablais Michel de Montaigne

• M A R G U E R I T E D E N A V A R R E •(1492 – 1549)

Njeno delo ubraja se u pripovednu književnost koja je u doba renesanse veoma razvijena. U oblasti pripovedanja postoji izvesna revolucija. Prvo se, naime, nastavlja srednjevekovna tradicija, a zatim se na nju nadovezuju renesansne ideje. Ova književnica rođena je kao Margueritte d’Angoulème. Prvo je bila udata za alansonskog vojvodu (duc d’Alençon), a posle za navarskog kralja Anrija, čije prezime i nosi. Margerita je kćerka Lujze Savojske i Šarla Orleanskog.Od svojih najranijih godina živela je na dvoru, gde je stekla zavidno obrazovanje zahvaljujući dobrim učiteljima i izuzetno bogatoj porodičnoj biblioteci. Upoznala je dobro i antiku i srednji vek i naučila nekoliko jezika. Mnogo je volela svog brata Fransoa I, i svuda ga je pratila. Sav njen javni život bio je podređen njemu. Posle Afere sa objavama 1534. godine, on je promenio svoj stav prema njoj i držao ju je dalje od političkog života, što je nju veoma pogodilo. Volela je smele ljude koji su se suprotstavljali katoličkoj crkvi, često ih je štitila i pružala im utočište. Što se tiče njenog bračnog života, mada se dvaput udavala, ni u jednom braku nije našla ljubav, razumevanje i slogu. Njen prvi muž Šarl d’Alanson (Charles d’Alancon), za koga se udala 1509. godine, bio je beznačajan i nezanimljiv. Anri d’Albre (Henri d’Albret) za koga se udala 1527. godine, bio je nestalan, neozbiljan i lakomislen. Razočarana i bračnim i javnim životom, 1542. godine povlači se iz javnog života.

35

Page 36: Renesansa - Novakovic

Njena književna delatnost počinje mnogo ranije, ali su neka od prvih dela gotovo zaboravljena. Ona uglavnom izražavaju religiozni nemir i iskustva. 1517. godine upoznaje Lefevr d’Etapla koji se bavio tumačenjem i prevodom originalnog teksta biblije. Suprotstavljao se katoličkoj crkvi i zalagao za reformaciju. Ovo prijateljstvo snažno je uticalo na Margeritu i to je došlo do izražaja u neki njenim ranim delima poput Miroir de l’âme pêcheresse. Ovo delo je Sorbona pokušala da zabrani 1533. godine, ali zahvaljujući intervenciji Fransoa I, do toga nije došlo. Religiozni nemir Margerita izražava i u delu “Dialogue en forme de vision nocturne”. Ipak njeno glavno delo, po kome će ući u istoriju književnosti je Heptameron.

Heptameron

Ovo delo Margerita Navarska počela je da piše 1542. godine, a umrla je 1549. godine. Namera joj bila da napiše Dekameron (100 priča), ali ju je smrt sprečila da svoju zamisao u potpunosti ostvari i iza nje su ostale 72 priče, izdate posle njene smrti. U onom obliku u kojem ga mi danas možemo pročitati delo je 1559.godine objavio Klod Griže. Međutim, to nije bilo prvo izdanje. Prvu redakciju je 1558. godine uradio Pjer Buastijo. On je prikupio 67. priča, a tek je kasnije proneđano još 5 koje su objavljene u drugom izdanju. Za ovo delo karakterističan je postupak uokvirivanja (encadrement). To znači da postoji jedna glavna, okvirna priča, u okviru koje se nalaze različite, pojedinačne priče. Okvirna priča izložena je u Prologu i svodi se na sledeće: grupa od pet mladića i pet devojaka plemićkog porekla, okuplja se u banjskom mestašcu Kotre u Pirinejima, jedni radi lečenja, drugi radi razonode.Usled kiša dolazi do poplave koja ruši most.U nemogućnosti da se vrate svojim kućama, oni bivaju prinuđeni da se sklone u jedan manastir i tu sačekaju deset dana da se izgradi novi most. Kako bi prekratili vreme i zabavili se, dogovaraju se da svako od njih svakog dana ispriča po jednu priču. Pored ovog spoljašnjeg imamo i unutrašnje okvire. To je ono što je ruski formalista Viktor Šklovski nazvao tipom uokvirivanja odn. postupkom pričanja radi pričanja. Ovo delo imalo je i određeni moralni ton. Moralne rasprave, kroz koje Margarita izražava svoje ideje povodom raznih pitanja, prate svaku priču. Može se reći da je jedna od karakteristika ovog dela njegov moralni cilj. Druga karakteristika je težnja ka istinitosti. Kod većine likova možemo naći sličnost sa stvarnim istorijskim ličnostima, pa je tako Parlamenta ustvari Margerita, Oazel je Margeritina majka Lujza Savojska, a Hirakan je kralj od Navare. Ovo društvo može se podeliti u dve grupe. Najednoj strani su idealisti i branioci žena, a na drugoj su realisti i antifeministi. Izmađu njih se vodi rasprava. Kad je kompozicija u pitanju, Margerita koristi načelo raznovrsnosti i verovatnosti. Svaki učesnik u diskusiji sam priča jednu priču. U istom danu smenjuju se muški i ženski pripovedači, ozbiljne i vesele priče. Priče se grupišu po temama i navodno su istinite, mada pripovedači skrivaju prava imena učesnika kako ne bi bili indiskretni. Pre nego što će se skupiti na livadi, povlače se u svoje sobe da bi razmislili ili da bi pogledali beleške koje će im pomoći da ispričaju što bolju priču. Pripovedanje nikada nije samo sebi cilj, već se priča da bi se izvukla pouka. Pored istinitosti, ove priče imaju još jednu zajedničku osobinu, a to je novina, u smislu iznenađenja, i neobičnost – nouvauté, odnosno nešto novo ili nešto starije što izgleda kao novo. Događaji u pričama uvek izlaze iz domena uobičajenog, to su ubistva, rodoskrvnuća, hrabra dela ili pak farse i komični događaji.

Tema Što se tiče tematskog nivoa, glavna tema Heptamerona je ljubav za koju se vezuju zloba, prevara, ubistvo, osveta i sl. Prikazuju se različiti tipovi zaljubljenih, a posle svake priče dolazi rasprava u oblliku dijaloga. Kada se rasprava završi, reč uzima drugi pripovedač koji priča priču, izvlači pouku iz nje, a drugi mu postavljaju pitanja. Komentar je neodvojiv od priče. Može se reći

36

Page 37: Renesansa - Novakovic

da je ova zbirka kolektivno razmatranje kolektivnih problema. Komentar je uglavnom kratak i neretko je važniji i od same priče. Kada je reč o udvaranju i o ženinom odbijanju tog udvaranja, idealisti govore da je to vrlina, a realisti da je uzrok tome ženina ljubav prema nekom drugom. Priča se ne može u potpunosti obuhvatiti komentarom.

32. priča je karakteristična. Tu je reč o francuskom putniku koji putuje kroz Nemačku. U toku puta jedan nemački plemić poziva ga da svrati do njega i malo se odmori. U kući ovog plemića nalazi se jedna dama ošišana na kratko koja pije iz nečije lobanje. Francuski plemić saznaje da je žena zgrešila tako što je prevarila muža koji je, zatim, ubio njenog ljubavnika i naterao je da pije iz njegove lobanje.

34. priča – U ovoj priči glavni akteri su dva kaluđera franjevca, jedan debeo, a drugi mršav, koji ostaju na prenoćištu kod jednog mesara. Jedne noći načuli su razgovor u kome mesar i njegova žena govore kako će zaklati jedno prase, što preneseno znači franjevac. Franjevci, uplašeni za svoj život, odlučuju da pobegnu. Komika ove priče proizilazi iz pogrešnog razumevanja razgovora između mesara i njegove žene.

Posle ispričane priče sledi rasprava sa moralnog aspekta. Naravno, komentar je tu samo da bi istakao složenost priče. Priče se tumače na više načina, a u raspravi se izriču suprotna mišljenja. Kroz suprotna tumačenja ističe se ambivalentnost smisla. koja proističe i iz tona kojim se nešto iskazuje. Ovaj ton ponekad može biti komičan, a ponekad je tragičan. Komentari se često vezuju za ljubav, izražavaju se protivrečna shvatanja ljubavi. Ta protivrečnost je protivrečnost same Margeritine prirode jer ona neguje uzvišenu koncepciju ljubavi. Kroz ove rasprave između idealista i realista ocrtava se koncepcija ljubavi koja je bliska platonizmu pomešanom sa misticizmom. Margerita se plaši strasti, koju predstavlja kao nešto opasno. Ona smatra da postoji čista ljubav koja je u skladu sa prirodom i Bogom, ljubav koja čini čoveka boljim i približava ga božanskoj ljubavi. Po njenom mišljenu, čovek ne može da voli Boga ako pre toga nije u potpunosti voleo neko ljudskko biće. Sa druge strane,ljubav može da se ostvari ako je čovek svestan njene nesavršenosti. Margerita platonizmu dodaje božju milost i pledira za bračnu ljubav, što je u skladu sa zahtevima hrišćanstva. To je jedna od glavnih odlika neoplatonizma, koji u sebi sjedinjuje platonizam i hrišćanstvo.

Ove odlike Heptamerona vezuju se za odlike pripovedne književnosti, koju karakterišu sledeće osobine:

Težnja ka istinitosti je jedna od njenih bitnijih karakteristika koja se odnosi i na roman. Tako se npr, Rable bio inspirisan jednim stvarnim istorijskim delom, a Margerita Navarska se inspiriše stvarnim događajima opisanim u fablioima.

Prisutnost pisca u delu je druga karakteristika. Pisac se ne ograđuje od onoga što je napisao.Tek kasnije će Flober razviti teoriju o odsutnosti pisca u delu. Pisac stvara neku vrstu saučesništva između sebe i sagovornika. To čini i Rable u svom romanu. Jednom uspostavljen, takav odnos može biti dvojan. Prvi slučaj je kada pisac prikazuje grupu ličnosti u uslovima u kojima nastaje priča, npr. poplava u Heptameronu. Ti fiktivni uslovi imaju posredničku ulogu između pisca i čitaoca. Druga vrsta odnosa između pisca i čitaoca sadrži se u činjenici da pripovedačev zanos sam stvara svoju publiku kao što je npr. slučaj u Rableovom romanu. Slično je i u pričama Bonaventur de Perijea.

37

Page 38: Renesansa - Novakovic

Priča je puna živih i preciznih detalja koji su tako plastični, da deluju kao da neposredno izviru iz usta onoga koji govori.

Mešanje tragičnog i komičnog tona, odnosno preplitanje tragičnih i sentimentalnih priča sa komičnim pričama.

• B O N A V E N T U R E D E P É R I E R •

Ovaj pripovedač bio je prijatelj Margerite Navarske i istaknutog humaniste Etjena Dolea. Pored dela “Cimbalum mundi”, napisao je i jedno delo koje se može svrsati u pripovednu književnost. U pitanju je zbirka šaljivih priča sa temama iz svakodnevnog života pod nazivom “Nouvelles récréations et joyeux de vis” – “Nove raznonode i vesela ćaskanja”. Ove priče bile su inspirisane fablioima, a glavni cilj je bio da zasmeju. To su fragmentirana dela koja povezuje jedinstvena vizija sveta koja podseća na Rableov izmaštani svet.

• F R A N Ç O I S R A B L A I S • (1494 – 1553)

Fransoa Rable rođen je u provincijskom gradu Šinonu, gde je proveo detinjstvo. Njegovi roditelji želeli su da se posveti svešteničkom pozivu, ali Rableu nipošto nije odgovarao strogi monaški život. Ovo je navelo neke kritičare i esejiste da u Rableovom delu vide neku vrstu kompenzacije za život proveden u manastirskoj strogosti. Najpre je bio u franjevačkom manastiru Fontene Lekont (Fonteney-le-compte). Tu je proučavao srednjevekovnu sholastiku, što je kod njega izazvalo nezadovoljstvo krutošću i dogmatskom koncepcijom sveta. Počeo je krišom da se interesuje za profane nauke, čitao je knjige na latinskom, grčkom, hebrejskom, potom knjige iz istorije, proučavao je medicinu, prava i filosofiju. Oko Rablea počinje da se okuplja mali broj naprednih ljudi koji čitaju originalne antičke tekstove i raspravljaju o potrebi da se obnove antički izvori misli. Ova grupa postala je poznata i izvan manastirskih zidina, što je stvorilo mogućnost da se povežu sa humanistima kojih nije bilo u manastiru. Dopisivali su se sa Gijomom Bideom. Upravo u to vreme, Sorbona, sve više osećajući strah od širenja reformatorskih ideja, proglašava grčki jezikom svetogrđa i zabranjuje ga. Mnoge knjige našle su se na ozloglašenom Indeksu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum). Mladi franjevci su mogli loše da prođu da nije bilo njihovih uticajnih prijatelja koji su im pomogli da odu iz manastira. Oni su urgirali kod pape Klimenta VII koji je svojim zalaganjem pomogao da im se oprosti greh čitanja na grčkom jeziku. Nakon ovoga Rable odlazi u benediktanski red koji je bio nešto slobodniji u intelektualnom razvoju. Tu je mogao da izučava prirodne nauke poput prava i medicine. Međutim, monaški život mu ne odgovara i on ga napušta. Neposredno nakon toga počinje da posećuje univerzitete. 1530. godine dolazi u Monpelje, gde upisuje medicinu i završava fakultet za veoma kratko vreme. Ogromnu erudiciju Rable će kasnije iskoristiti u svom romanu. Zatim odlazi u Lion, gde završava studije i gde se zapošljava u glavnoj državnoj bolnici. Kao plod jedne ljubavne veze dobija dete koje ubrzo umire. Godine života u Lionu bile su veoma produktivne za Rablea. Tu on održava veze sa grupom slobodnih mislilaca. Pored zvanične lekarske službe, vršio je i slobodnu praksu, zasnovanu na grčkim metodama. Među prvima je počeo da predaje anatomiju ljudskog tela. Takođe, veoma hrabar poduhvat bilo je seciranje leševa i vršenje eksperimenata na njima. Vremenom, Rable je postao jedan od najčuvenijih lekara. Intenzivno se bavio naučnim radom u ovoj oblasti, a objavljivao je i knjige iz oblasti medicinskog prava. O poslednje dve decenije Rableovog života ne zna se mnogo i o njima ima više legendi nego verodostojnih podataka. Znamo da je tokom tog perioda veoma intenzivno radio. Nekoliko puta je išao u Italiju, kao lični lekar svojih zaštitnika, npr. Žana di Belea i Žofroe de Stisaka. Boravak u Rimu iskoristio je da posmatra život u papskoj rezidenciji i da se upozna sa ljudima. Pritisnut svojim svešteničkim pozivom, zamolio je papu da pređe u svetovne sveštenike koji su između

38

Page 39: Renesansa - Novakovic

ostalog imali prava da se obavljaju lekarsku praksu, što je papa odobrio. Dve godine je bio opat u Medonu. Dosta vremena proveo je završavajući svoje delo, ali uprkos tome, nije stigao da za života objavi poslednju knjigu.

• Gargantua i Pantagruel “Gargantua i Pantagruel” nije prvi tekst koji je Rable napisao. Pre toga napisao je jednu poslanicu u stihu, ali ona nije ostala zapamćena u istoriji književnosti. Roman “Gargantua i Pantagruel“ daleko je važniji. •Prva knjiga, posvećena Gargantui, Pantagruelovom ocu, hronološki je druga, i izdata je 1534. godine. Današnja druga knjiga, posvećena Pantagruelu, objavljena je prva, 1532. godine. Rable nije izmislio siže i glavne junake. U to vreme veoma je bilo popularno delo jednog anonimnog autora, pod nazivom “Grandes et inestimables chroniques du grand et énorme géant Gargantua” – “Glavne i neverovatne dogodovštine velikog i neizmernog diva Gargantue”. Rable je hteo da iskoristi popularnost ovog dela, i na njega se oslanja i u prvoj i u drugoj knjizi. Preuzeo je mnoštvo scena, ali ih je proširio i dao im svoj originalni pečat. Zbog toga je njegov glavni lik Gargantuin sin Pantagruel. Međutim ni on nije u potpunosti izmišljen, budući da je postojao u mnogom srednjevekovnim misterijama i farsama, gde je predstavljao jednu vrstu duha koji, stavljanjem soli u usta mornara, kod njih izaziva žeđ i potrebu za alkoholom. Što se tiče Pantagruela, on žeđ koristi u borbi protiv neprijatelja i u šali. Prve dve knjige imaju oblik životopisa džinova, opisuje se njihovo rođenje, detinjstvo i obrazovanje, a potom i njihove pustolovine. Ove dve knjige u stvari predstavljaju kritiku asketskog morala sholastike i srednjevekovnog pogleda na svet.Čim se delo pojavilo, Sorbona je reagovala, najpre usmenim napadima, a nakon toga je knjiga i zvanično zabranjena. Iako je imao dosta moćnih prijatelja, Rable je morao da izvrši mnoge prepreavke na delu. On sprema novo prečišćeno izdanje iz kojeg su izbačene reči poput sorbonci, sholastici i teolozi, koje su zamenjene rečju sofisti. Zbog svega ovoga, Rable dugo nije ništa objavljivao. •Treću knjigu, koju je posvetio Margeriti Navarskoj, objavio je tek 12 godina kasnije, dakle 1546. godine. Iako je Rable u njoj znatno oprezniji, Sorbona i nju osuđuje i zabranjuje kao jeretičku. Treća knjiga je, u stvari, romanisirana dijaloška rasprava o problemima odnosa muškaraca i žena. Dve godine pre objavljivanja treće knjige, dakle 1544. godine, dolazi do tzv. querelle de femmes, odnosno svađe oko žena. Ideja žene kao otelotvorenja ideje o lepoti neguje se u pesmama Lionske škole i Plejade. Zbirka pesama “Parfaite Amie” Antoana Eroe izaziva veliku reakciju kod protivnika petrarkizma i platonizma, kao i kod onih koji su kritikovali žene. Svađa oko žena u stvari predstavlja sukob dva pogledana svet i dve tradicije – kurtoazne i galske. Svoj prilog toj raspravi dao je i Rable svojom trećom knjigom. U njoj se pojavljuje novi lik Panurgije (Panurge), koji želi da se oženi, ali se plaši da će mu žena biti neverna. Pošto je u dilemi, Pantagruel mu predlaže da pitaju različite ljude za savet. Svi oni im odgovoraju dvosmisleno i Panurgije ne uspeva da pronađe svoje rešenje. Na kraju mu jedna proročica savetuje da krene u potragu za božanskom bocom. Ovde nema direktne satire na račun teologa, ali su zato prilike, koje su vladale u Rableovo doba, prikazane u većoj meri i slikovitije. U centru pažnje nisu više epski junaci, već junaci sa određenim karakterima. Međutim, i ova knjiga izaziva reakcije Sorbone.

• Za četvrtu knjigu Rable je hteo da se unapred osigura. Najpre je objavio nekoliko poglavlja 1547. godine i, pošto je dobio odobrenje Anrija II, objavljuje četvrtu knjigu koju posvećuje

39

Page 40: Renesansa - Novakovic

kardinalu. Uprkos svemu, Sorbona osuđuje i ovu knjigu i na njen zahtev sud je zabranjuje. Međutim, zahvaljujući podršci Anrija II, koji je ličnom naredbom skinuo zabranu, knjiga postiže veliki uspeh i Rable doživljava pet izdanja u roku od godinu dana. U njoj su prikazana traganja Pantagruela i Panurgija za božanskom bocom. U poslednje dve knjige, roman ima pustolovno obeležje. •Poslednja knjiga pojavila se u celini tek posle Rableove smrti, 1562.godine. Pretpostavlja se da je nije on u celosti napisao, jer se po duhu znatno razlikuje od ostale četiri knjige. Raznovrsnost samog romana može se posmatrati i kroz sledeću relaciju – prva i druga knjiga prate život junaka, treća je rasprava, a četvrta i peta su pustolovni romani. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da ovaj roman u celosti ima disperzivnu strukturu20.

Šta je Rable preuzeo iz hronika? U hronikama, glavni likovi su džinovi koji se pojavljuju i kod Rablea. To su Granguzje i Gargamela koji su u službi kod kralja Artura. Oni će dobiti sina Gargantuu, koji će izvršiti mnoge podvige. Ovo delo je puno sočnog humora koji počiva na kontrastu između dimenzija džinova i običnih ljudi. Pantagruel, Gargantuin sin je džin ogromne snage i još većeg apetita. Što se tiče same strukture, Rable usvaja onaj redosled izlaganja koji potiče još od viteških romana, a to je prikazivanje rođenja, detinjstva i obrazovanja, a potom, junačkih podviga (rat protiv Žedara, stanovnika Dipsodije) Realnost je prikazana iz perspektive meštra Alkofribasa (maître Alcofribas), što je u stvari anagram Rableovog punog imena. U ovom romanu, Pantagruel izaziva žeđ kod ljudi sa kojima dolazi u dodir. Ovaj momenat nije izmislio Rable već je to Iegenda o nestašnom duhu, koja postoji u srednjevekovnoj literaturi. Rableu su takođe poznata i mnoge lokalne legende, kao i antički mitovi (Euripid, Kiklop). Sve te uticaje, Rable je obavio svojom velikom humanističkom erudicijom. Sa jedne strane, ne možemo a da ne primetimo mnogobrojne prostakluke i psovke, dok sa druge strane imamo brojne analogije sa antičkim delima. U svom romanu, Rable insistira na džinovskim dimenzijama svojih junaka. Ovaj gigantizam kod Rablea dobija poseban smisao i predstavlja veličanje ljudskih osobina i veličanje čoveka. Ove uvećane dimenzije, koje obuhvataju rast glavnih junaka, njihovu glad, žeđ i snagu, u stvari su preuveličane ljudske osobine koje se naglašavaju, ne bi li se dovele u direktan kontrast sa asketizmom, koji negira ljudsko nasuprot božanskom. Tako se na primer u prvoj knjizi veliča telesno i materjalno načelo. U trećoj knjizi džinovske osobine junaka manje su izražene. U četvrtoj i petoj knjizi čini se kao da je pisac zaboravio na džinovske dimenzije svojih junaka i time se više uopšte ne bavi. Tako npr. u trećoj knjizi imamo scenu u kojoj Gargantua ulazi u neku prostoriju i pri tome se ne saginje da bi prošao kroz vrata, što je u prve dve knjige bilo nezamislivo. • Pitanje žanra Iako se ovo delo može nazvati romanon u pravom smislu te reči, ono ipak ima neke osobine svojstvene baš njemu. U njemu su prikazane čudesne pustolovine povezane sa traganjem za nečim – la quête, te pustolovine su začinjene ljubavnim dogodovštinama. Njihovo jedinstvo ne počiva na jedinstvu priča, koje ne postoji, već na istim likovima koji se pojavljuju iz priče u priču Rableovo delo nosi u sebi i pustolovno obeležje – la quête de la dive bouteille. Ono u stvari predstavlja niz epizoda koje povezuju iste ličnosti i isti pogled na svet. Međutim od ostalih pustolovnih romana XII veka, kod Rablea smeh ima veoma značajnu funkciju. Upravo je to razlog zbog kog neki nazivaju ovo delo brulesknom epopejom. Epopejom zbog toga što su

20 Disperzivan – raipan, rasturan

40

Page 41: Renesansa - Novakovic

prisutni epski junaci kod kojih je uočljivo preuveličavanje svih osobina, kao i pojednostavljenje njihove psihologije. Ipak ovo je epopeja u prozi. Pored toga, ovo je i neka vrsta filosofske, psihološke i pedagoške rasprave, kao i velika satira na račun ljudi i crkve. Na kraju, čini se ispravnim zaključiti da ovo Rableovo delo predstavlja sumu koja obuhvata sve rodove.

U vezi sa protivrečnim vidom ovog romana – ujedno i ozbiljnim i smešnim – mogu se postaviti sledeća pitanja:

1. Kako to da se jedan ozbiljan i učen čovek, kakv je bio Rable, pretvorio u meštra Alkofribasa, da bi napisao delo puno šale, smeha i vulgarnih izraza?

2. Kojoj publici je namenjeno ovo delo – učenoj publici ili ozbiljnom marodu?

Ova pitanja su tesno povezana. Do objavljivanja prve knjige 1532. godine, ne postoji ni jedan podatak koji bi nam govorio da je Rable sklon šali. Zna se jedino da je u Monpeljeu učestvovao u jednoj farsi u kojoj je glumio kralja. Kao i za druge njegove savremenike, pisanje je i za Rablea bilo zabava i njime se bavio uz naučni rad. U prologu za Gargantuu, on i sam saopštava da je svoju knjigu napisao u vreme određeno za telesno okrepljenje, za jelo i piće. Ova njegova tvrdnja nije tako neozbiljna, kako se na prvi pogled čini. Treba uzeti u obzir značaj gozbi, kao i razgovora vođenih tokom njih još od antičkih vremena. Jedan od najznačajnijih Platonovih dijaloga nosi naziv “Gozba ili o ljubavi”, dok ostali govore o razgovorima tokom gozbe. Dakle, Rable ima na umu antičku tradiciju da se o ozbiljnim temama raspravlja uz jelo i piće. On takođe smatra da se slobodna misao može izraziti samo pri gozbi, jer hleb i vino teraju strah, koji pred njima nestaje. Time nam Rable ukazuje da se iza njegove prividne neozbiljnosti krije ozbiljna misao koju želi da izrazi. Ova dvostrukost tona ukazuje na dvostrukost dela, ne koju nam i sam Rable skreće pažjnu u prolozima. Poznato je mesto u prologu za Pantagruela na kom Rable indirektno odgovara na pitanje kome je namenjeno delo. On kaže da je njegovo delo namenjeno vitezovima, plemićima, časnim gospama i gospodarima. Međutim, u prologu za Gargantuu, pisac se obraća svojim čitaocima-ispičuturama i bolesnicima od otmenih tj. veneričnih bolesti. Dakle, protivrečnost postoji, ali pisac je rešava jer u istom prologu on navodi kako je Alkibijad uporedio ovo delo sa Silenima. Sileni su bili demoni divlje prirode, grubi i raskalašni. Družili su se sa nimfama i pratili su boga vina Dionisa. Fizički su ličili na satire. To su dakle osobe sa izraženom animalnošću, kozjih nogu i dlakavog tela. Sileni su bili učitelji boga vina Baha odn. Dionisa, ali i kutijice išarane slikama silena, satira i raznih drugih rogatih bića. U tim kutijicama, koje su spolja izgledale groteskno, čuvale su se dragocenosti. Takav je i Rableov roman. I u njemu se iza spoljašnje grotesknosti krije blago. Rable to dalje razrađuje i kaže: “ I Sokrat je bio takav – spolja ružan i nespretan, ali su se unutra krili velika pamet i duša.” Rableova knjiga je poput Sokrata. Na sliku Sokrata nadovezuje se slika psa koji ume da nanjuši pravu kost u kojoj se nalazi srž. Pas je u stvari čitalac koji će umeti da otkrije duboke istine o čoveku i svetu. Suština ovog romana nalazi se u mešavini ozbiljnog i smešnog. To je Rableu odgovaralo iz više razloga:

Mogao je da u uvijenoj formi izrazi ono što se nije smelo reći otvoreno To je odgovaralo njegovoj pravoj nameri koja se sastojala u tome da izrazi pravu suštinu

o svetu, koja je i sama dvostruka

Ovo preplitanje stalno nalazimo u romanu. Pisac nam neprekidno otkriva smešno u ozbiljnom i suprotno, a često meša i učenost sa lakrdijom. On pri tome ne koristi učenost da bi potkrepio neko moralno načelo, već da bi naglasio groteskni karakter u kome se ono o čemu je reč pojavljuje kao apsurdno. Delo je puno aluzije, koje zbog njihove dubine mogu shvatiti samo učeni ljudi. Stoga se može reći da je ovaj roman najvećim delom bio namenjen duhovnoj eliti.

41

Page 42: Renesansa - Novakovic

• Smeh kod Rablea Smeh je osnovni mehanizam pomoću kojeg Rable vrši diskreditovanje asketskog ideala koji negira telesno. Smehom on afirmiše jednu novu viziju sveta koja počiva na totalitetu duhovnog i telesnog u skladu sa antičkim idealom o jedinstvu duha i tela. Smeh je ne samo forma, već i suština. Mišlju da smeh ima dve strane, Rable nam pokazuje jednu od bitnijih karakteristika svog pogleda na svet. U tom pogledu, on nastavllja srednjevekovnu smehovnu tradiciju.Međutim, on oživljava i neke antičke izvore.To su, pre svega:

•Hipokrat koji je isticao značaj vedrog raspoloženja za borbu protiv bolesti. Smeh, dakle, ima lekovitu funkciju. Tome odgovara i Frojdovo shvatanje smeha kao sredstva pomoću kojeg čoveg pobeđuje svoje traume. Hipokratov roman-zbornik nastao je posle njegove smrti i u njemu se izlaže učenje o lekovitoj ulozi smeha.

•Aristotel i njegova čuvena misao da je od svih živih bića samo čovek taj koji je u stanju da se smeje. Rable je preuzeo tu ideju i izrazio je u motou svog romana, koji glasi: “Smej se ko hoće da bude čojstven, “Mieux est de rire que de larmes écrire, smeh je čoveku jedino svojstven!” pour ce que rire est le propre de l’homme!”

Međutim, postoji jedna suštinska razlika između Rablea i Aristotela. Kod Aristotela ova misao o smehu imala je jedno usko fiziološko značenje, jer on tvrdi da je čovek jedino živo biće koje je u stanju da se smeje, zbog specifične građe disajnih organa. Rable je ovoj ideji dao opšte obeležje. Po njemu, čovek se uzdiže iznad svih nedaća koje ga muče samo smehom i na taj način prevazilazi svoju sudbinu. Rableu smeh služi da se poigrava stvarnošću koja u njegovo vreme nije bila nimalo vedra, već puna lomača, mučenja, progona i zabranjenih knjiga.

•Izvori Rableovog smeha Rable izokreće tradicionalni hijerarhijski niz koji se sastoji u tezi da je duhovno superiorno u odnosu na telesno. Sa druge strane, on neke čisto telesne odn. fiziološke radnje, uzdiže na univerzalni nivo, stvarajući na taj način komiku zasnovanu na kontrastu između uzvišenog i fiziološkog. U V glavi druge knjige odn. prve u savremenom rasporedu, nailazimo na tzv. pijane razgovore. U ovim razgovorima gotovo svaka misao sadrži neku uzvišenu filosofku, religijsku ili neku drugu misao, upotrebljenu u kontekstu opsivanja neke fiziološke pojave. Izokretanje ove vrste prsutno je i na planu jezika, koji je veoma bogat. Rable piše u duhu Manifesta Plejade, dakle koristi puno kovanica, sinonima, homonima, kalambura i sl, i na njima počiva komika. Pisac se poigrava rečima, uobičajenim izrazima, poslovicama, vadi reči iz konteksta i povezuje ih ne vodeći računa o logici niti o njihovoj smisaonoj vezi. Na taj način on stvara jednu novu viziju stvarnosti. U XI glavi druge knjige odn. prve u savremenom rasporedu, Rable nam opisuje Gargantuine razonode tako što izokreće poslovice, te se u skladu sa tim i Gargantua ponaša suprotno onome što poslovica savetuje. Npr. Kovao je gvožđe dok je hladno!

• Bahtin Jezik romana krece se od najvulgarnijeg do najprefinjenijeg, s tim što vulgarnosti ovde imaju ambivalentni smisao jer u stvari simbolišu revitalizaciju telesnog. To se vidi već na samom početku romana u opisu Gargantuinog rođenja. Tu scenu analizirao je Bahtin. Gargantuino rođenje događa se za vreme velikog narodnog praznika opisanog u IV, V i VI glavi druge knjige odn. prve u savremenom rasporedu. U pitanju je praznik klanja stoke koji je praćen velikom gozbom. Ovde je sve u znaku telesnog, što predstavlja suprotnost verskim praznicima. Zaklan je

42

Page 43: Renesansa - Novakovic

veliki broj goveda i pošto iznutrice ne mogu da se usole kao meso i ne mogu dugo da stoje, Gargantuin otac organizovao je veliku gozbu. Glavni motiv u slici gozbe je materjalno i telesno obilje. Gargamela se prejela škembića, a potom dobila porođajne bolove. Ovde je data slika utrobe koje jede i koja istovremeno rađa. Komičan efekat ovde izaziva i Rableova tobožnja preciznost. Npr. na jednom mestu on kaže da je zaklano 375 014 volova! Gargantua se rađa u znaku ovog obilja, u atmosferi telesnosti gde se čitav svet pretvara u jednu utrobu. Sve ove slike vezane su za donji deo tela, za fiziološke funkcije, a ne za više, misaone funkcije koje simboliše glava. Izokreće se odnos između donjeg i gornjeg dela tela, brišu se granice između njuh i time se negira srednjevekovna hijerarhijska koncepcija. Gargantuino rođenje nagoveštava ovu negaciju. On se rađa suprotno u odnosu na normalnu decu i to na levo uvo. Ovim rađanjem na uvo Rable ismeva ideju bezgrešnog začeća i Isusovog rođenja. Ove gozbene i telesne slike date u preuveličanom vidu, dominiraju čitavim romanom. Mnogi su zbog njih Rablea optuživali za pornodrafiju. Ali upravo je Bahtinova analiza pokazala da ove slike stvaraju jednu globalnu sliku sveta u kome se čovek pokazuje tesno povezan sa zemljom. Prirodno načelo se suprotstavlja asketskom načelu, a afimacija prirodnog načela ostvaruje se kroz izvrtanje stvarnosti. U IV i V knjizi traganje se uspešno završava, jer Panurgije i Pantagruel pronalaze božansku bocu. Tom prilikom sveštenica im poverava da se ono što dolazi sa neba i ono što zemlja pokazuje, ne može porediti sa onim što zemlja skriva. To je plodonosna moć zemlje, odn. bogatstvo koje prevazilazi sva druga bogatstva. Bogatstvo se više ne nalazi u nebeskim visinama, već u ponorima zemlje, tamo gde se u hrišćanskoj misli nalazi pakao. Ishodište je, dakle, upravo na onom mestu od kojeg se po hrišćanskim pravilima treba udaljavati. Osnovno načelo koje upravlja životom i njegovim kretanjem u prirodi je načelo plodnosti i obnavljanja vrste. Sa tog stanovišta afirmisanja načela obnavljanja, ono zemaljsko, donje, dobija nove funkcije u kojima život i smrt dolaze u dijalektički odnos, koji se sa svoje strane izražava kroz smeh i šalu.21

Smrt kod Rablea nema zastrašujući vid jer se posmatra kao nužna etapa u obnovi čovečanstva. Ona je često vesela. Rable ponekad slika i smrt koja je nastupila usled smeha, na jednom mestu on čak i navodi imena ljudi koji su umrli od smeha: Aulije Gelije umire u trenutku kada njegov sin, pobednik na Olimpijskim igrama, stavlja lovorov venac. Rable nabraja devet slučajeva takve smrti, dajući čak i fiziološko objašnjenje za to, pozivajući se na antičkog lekara Galena. Sličan element Rable unosi i u XVIII glavu svoje druge knjige odn. prve u savremenom rasporedu, u epizodi sa posredovanjem jednog teologa u krađi zvona. Naime, Gargantua želi da ukrade zvona sa Bogorodičine crkve u Parizu da bi ih stavio svome konju kao praporce. Primetan je kontrast veličine i snižavanja uzvišenog. Teolozi žele da vrate zvona, ali Gargantua to ne dozvoljava. Najzad, teolozi šalju svog kolegu Janotusa de Bragmardoa koji treba da ubedi Gargantuu da vrati zvona. On drži jedan sulud govor i sve se završava tako što glavni junaci prasnu u smeh od koga zamalo nisu umrli. Dakle, smrt kod Rablea dobija ambivalentni smisao, jer je povezana sa svojom suprotnošću – rađanjem. Gargamelino telo je telo koje rađa ujedno je i telo koje umire. • Telo je tesno povezano sa svetom i ta povezanost se ispoljava na dva načina:

nastojenjem da se u čoveku otkrije čitav njegov svet uveličavanjem ljudskog tela do ogromnih, kosmičkih razmera

Ovo izokretanje nalazimo na više mesta. Tako na primer u I glavi druge knjige Pantagruel govori o poreklu plemena divova kojem pripada. Posle ubistva Avelja, zemlja je bila veoma plodna jer ju je natopila i oplodila njegova krv. Tako je došlo do spajanja čoveka i Zemlje. Zemlja je naročito bila plodna mušmulama, a oni koji su ih jeli postali su divovi. Čovek je

21 Obratiti pažnju na epizodu Pantagruelovog rođenja u II knjizi kada Gargantua ne zna da li da laČe zbog Gargameline smrti ili da se raduje zbog rođenja sina.Na kraju ipak pobeđuje radost.

43

Page 44: Renesansa - Novakovic

povezan i sa kosmosom jer su ovom događaju tesno prethodile pertubacije na nebu. Ovo izražava Rableovu misao o povezanosti čoveka i sveta. Na ideju o izokretanju odnosa nailazimo i u XXXII glavi treće knjige, u epizodi u kojoj Pantagruel plazi jezik da bi zaštitio svoju vojsku od kiše. Sledi opis unutrašnjosti njegovih usta u kojima pisac otkriva čitav jedan svet – livade, šume i gradove. Taj svet je istovremeno i nov i isti kao naš. Sa jedne strane imamo seljaka koji sadi kupus, a sa druge činjenicu da se u ovom svetu plata dobija za spavanje. Uočljivo je izvrtanje odnosa između velikog i malog, između sadržatelja i sadržanog. Takođe je uočljiv i nov ugao pod kojim se posmatra svet. Ipak, ovo izvrtanje nije sasvim novo, budući da ga Bahtin uočava i u narodnoj tradiciji, npr. u delu “Okasen i Nikoleta”. Nikoleta je robinja koja zajedno sa Okasenom kreće u pustolovinu u kojoj glavnu ulogu ima ona, a ne on. Jednog dana stižu u zemlju Torlor, gde je sve izokrenuto, muškarci rađaju decu, dok žene rade. Ideja izvrtanja prisutna je i u nekim imenima koja se odnose na lokalni reljef, npr. Gargantuina kašika i Gargantuina čaša.

• Gigantizam Rableov gogantizam pojavljuje se, pre svega, kao afirmacija čoveka, jer se preuveličavanje odnosi na ono što je ljudsko, na apetit, žeđ i sl. To dakle nije natprirodan, već ljudski gigantizam. Rableovi junaci nemaju natprirodne moći. Sve njihove moći su preuveličane ljudske moći. Rableov gigantizam je apoteoza čoveka, kao i izraz vere da čovek može da ostvari napredak u ovom životu. U trećoj knjizi nailazimo na pohvalu čudesnoj biljci – Pantagruelki. Pantagruel je otkrio njena svojstva i praktičnu primenu. To je biljka koja ne gori. Po osobinama koje je Rable opisao, u ovoj biljci može se prepoznati konoplja. Pohvala je samo naizgled paradoksalna. Ona upućuje na Erazma Roterdamskog i na njegovu “Laus stultitie” odn. “Pohvalu ludosti”. “Pohvala ludosti” u stvari je pohvala mudrosti koja se predstavlja kao ludost prvenstveno zbog toga što je to bilo vreme lomača. Ona je himna ljudskom napredku i predstavlja afirmaciju humanizma. Rable ima optimističnu viziju budućnosti u kojoj će čovek savladati kopneni i vazdušni prostor i morska prostranstva. U budućnosti čovek će moći da upravlja zvezdama, pa čak i vremenom. Ova slika je izgrađena na horizontalnoj vertikali, jer je u pitanju horizontalno kretanje u vremenu. To kretanje odvija se kroz rađanje novih generacija. Pantagruel će se oženiti i stvoriti viziju relativne besmrtnosti. Ova afirmacija materjalno-telesnog načela ne znači i odbacivanje duhovnog načela, već njihovo jednako posmatranje. Rable odbacuje samo razdvajanje duha i tela i nametanje asketskog ideala.

• Rableovo shvatanje morala Rableova moralna shvatanja izražena su, pre svega, na kraju prve knjige u savremenom rasporedu i to u poglavlju o Telemskoj opatiji. Rable pledira za moral koji će biti u skladu sa životnom mudrosti, koja podrazumeva sklad duha i tela. Epizoda o Telemskoj opatiji razlikuje se od drugih po ozbiljnosti sa kojom Rable izražava svoju misao. Iz toga vidimo da on moralnom pitanju pridaje veliki značaj. Telemska opatija je nagrada koju je otac Jovan dobio od Gargantue za podvige u ratu sa Pikrokolima. To je jedan antimanastir koji nema zidove što ukazuje na direktno komuniciranje sa prirodom. Nema određenog rasporeda vremena, u njega se primaju samo mladi i lepi ljudi, a muškarci i žene nisu razdvojeni. Ovaj manastir je negacija konvencionalnih stega, čednosti i morala. Na ulazu piše “Fais ce que tu voudras”, odn. “Čini šta ti se ushte” . Ovo, međutim, ne znači moralnu anarhiju, već veru u ljudsku prirodu. Rable nam sam objašnjava ovu devizu. Čovek je po prirodi sklon vrlini, a ono što ga kvari su prinude. Pravilo koje uređuje život Telemita nije im nametnuto spolja. Telemska opatija je neka vrsta utopije, idealne zemlje u kojoj vladaju

44

Page 45: Renesansa - Novakovic

idealni odnosi. Ona izražava Rableov san o sreći i slobodi i izraz je njegove optimistične vere u čovekovu prirodu. Ta vera ipak ima granice, budući da se pisac obraća samo eliti slobodnih ljudi, plemićima odn. ljudima dobrih prirodnih predispozicija, duhovnoj aristokratiji i onima koji su zaštićeni od uticaja loših ljudi. Rable, dakle, donekle sužava ideju o prirodnoj dobroti i neiskvarenosti ljudi. San o Telemskoj opatiji izražava epikurejsku sliku života, brigu za skladan razvoj čoveka u totalitetu duha i tela i težnju da se čovek oslobodi stega lažnog morala. Telemiti su istovremeno i hrišćani i srećni ljudi koji žive u radosti. Nihova čast odnosno njihove prirodne sklonosti održavaju ih u vrlini. Rable nije ateista i ne negira hrišćansku koncepciju sveta. Najbliži je evangelizmu. On kritikuje crkvu kao instituciju i religiju kao skup ceremonija. Ipak, on iznutra minira hrišćansku koncepciju sveta. Čovekov život i njegovo telo nisu znak čovekove opterećenosti prvobitnim grehom, već su izraz tesne veze između čoveka i njegove prirode. Ova antiklerikalna tendencija, koja prožima čitav njegov roman, uzrok je zabranjivanja njegovog dela.

• Satira kod Rablea •Antiklerikalna satira Ona dolazi do izražaja u satiričnom odnosu prema crkvenim institucijama. Rable kritikuje manastirski život, što je i inače omiljena tema renesansne književnosti. Međutim kod Rablea, satira ima oštro obeležje. U IV glavi prve knjige, on objašnja zašto su kaluđeri pobegli od sveta. Oni ne obrađuju zemlju, ne brane je, ne podučavaju, ne leče, dakle povukli su se iz života jer su beskorisni. Rable kritikuje njihovu gramzivost, neznanje i raspusnost. Kaluđer Jovan predstavlja pozitivnu sliku kaluđera. On je jedan od najsimpatičnijih likova u romanu. Iako i on ima neke mane srednjevekovnih kaluđera, npr. proždrljiv je i neznalica, on je ipak aktivan, dinamičan i pun života. Upravo u njegova usta Rable stavlja glavne optužbe na račun manastira. Predmet Rableove antiklerikalne satire su i teolozi čija sa učenja protive razumu. Oličenja takvih teologa su Tibolt Holofern, prvi Gargantuin učitelj koji ga uči raznim besmislicama i Janotus de Bragmardo, koji posreduje u krađi zvona. On je predstavnik Sorbone odnosno neuništive božje istine. Ali, on je svrgnut spuštanjem sa duhovnog na materjalno, a kao nagradu za svrgavanje dobija čakšire, kobasice i vino. Govor mu je pun kašljucanja, nepovezanih rečenica i latinskih citata koje mehanički unosi. Još ozbiljnija satira koja dotiče i samog papu jeste ona kada Gargantua proguta hodočasnike jedući salatu. U IV knjizi junaci dolaze na razna ostrva, od kojih je svako alegorija. Panurgije i njegova družina posećuju ostrvo sudskih izvršitelja koji žive od toga što ih tuku, pa im u nakanadu za batine daju odštetu, ostrvo protestanata (papefigues) i ostrvo katolika (papimanes) itd. Rable se ne stavlja na stranu ni jednih ni drugih, već ismeva njihovu netoleranciju i netrpeljivost. Satira je uperena i na sve druge institucije: na sudove, gde sudija Bridoa (Bridoye) donosi presude bacajući kockice, na kraljeve osvajače Pikrokole kao i na račun žena.

• Satira na račun žena Svoj doprinos svađi oko žena odn. le querelle de femmes, dao je i Rable i to svojom trećom knjigom. Glavna tema ove knjige, koja ima oblik rasprave, jeste pitanje oženiti se ili ne, koje muči Panurgija. On je već zašao u godine i želeo bi da se oženi mladom ženom, međutim, boji se da će dobiti rogove. On ide kod različitih ljudi i pita ih za savet. Posećuje lekara, advokata, sudije i proročice. Svi mu oni daju dvosmislene odgovore. Kažu mu da treba da se oženi, ali da će svakako dobiti rogove. Na kraju, Panurgije prihvata savet jedne proročice, koja mu kaže da pođe u potragu za božanskom bocom jer će mu ona dati pravi odgovor.

45

Page 46: Renesansa - Novakovic

• Kako se posmatra žena? Rable je u stavu prema ženama bliži galskoj tradiciji. U njoj postoji ambivalentan odnos, jer se spajaju dve tradicije. Sa jedne strane to je narodno-smehovna tradicija, po kojoj je žena pre svega otelotvorenje načela rađanja, što je shvatanje koje vidimo i kod Rablea. Sa druge strane imamo asketsku tradiciju u kojoj se ženampojavljuje kao otelotvorenje načela greha, budući da je Eva ta koja je kriva za progon ljudi iz raja. Spajanjem ove dve tendencije, ambivalentnost žene postala je izraz same njene dvojne prirode. Žena je pritvorna, lažna, čulna. Ipak, ove odlike imaju funkciju produžetka vrste, jer je muž je često nestrpljiv, ljubomoran i star. Tema rogova odnosi se na svrgavanje ostarelog muža putem veze sa mlađim čovekom i putem obnavljanja vrste. Rable ovu temu nije direktno uneo u roman, već ju je izrazio kroz raspravu o rogovima. Mada se ne stavlja na stranu nijedne tradicije, Rable je ipak bliži galskoj, budući da on ne veliča ženu, već je posmatra kao otelotvorenje načela rađanja. Ipak, žena kod njega nije toliko negativno ocenjena. Postupkom uprošćavanja, ona je postala negativna, ali to nije Rableov stav. Dok epikurejci u ženi vide isključivo negativne osobine, Rable je posmatra u njenoj ambivalentnosti. Jer, ako se Panurgije plaši rogova i ako se iz saveta koje dobija naslućuje da će biti žrtva, ne treba zaboraviti da je on u tom trenutku na pragu starosti koju ne priznaje. Ovde strah od smrti i od obnavljanja vrste postaje strah od rogova.

• Rableove pedagoške ideje Rableove pedagoške ideje dolaze do izražaja kroz samu romanesknu fikciju, tj. kroz priče koje nam priča u romanu. Prikazujući vaspitanje svojih junaka, Rable na satiričan način kritikuje sholastički način podučavanja koji je otelotvoren u Gargantuinom učitelju, doktoru teologije Tiboltu Holofernu. Rable nam pokazuje šta je sve Gargantua učio. Morao je da zna azbuku napamet i unapred i unazad, razne rečnike i latinske gramatike, jedan narodni kalendar, kao i niz knjiga o retorici. To su duge, nepotrebne i besmislene studije zahvaljujući kojima je Gargantua izrastao u jedno prilično glupo dete. Gargantua ustaje kasno između 8 i 9, proteže se, skače po krevetu,mnogo jede i pije, u crkvi sluša misu 30 do 50 minuta, čita iz umašćenog molitvenika. Posle mise, šeta se po manastiru i prebira brojanice. Uči pola sata, a zatim ruča. Onda celo posle podne igra karte, spava , pije vino, večera, ponovo igra karte itd. On nije samo glup, već je i lenj, neuredan, prljav jer se ne kupa, a interesuju ga jedino jelo, piće i kocka. Kada je njegov otac to video, oterao je Holoferna i pozvao lekara koji je Gargantui dao sredstvo za pročišćenje (purgativ), kako bi ga iznutra očistio od svega sholastičkkog. Na taj način lekar je postigao da Gargantua zaboravi sve što je do tada naučio, što simbolično predstavlja Rableov raskid sa srednjevekovnim sholastičkim učenjem. Granguzje dovodi novog učitelja, Ponokrata, koji je učitelj mudrosti odn. idealan humanistički učitelj. Ponokrat prvo uvodi Gargantuu u društvo pametnih i učenih ljudi, sa kojima Gargantua razgovara i razmenjuje misli. Najveći deo dana Gargantua provodi u učenju na praktičnim primerima. To je ono što se današnjim pedagoškim rečnikom naziva očigledna nastava. Za vreme jela npr. razgovara se o svemu što se nalazi na stolu. Dakle, dotiču se prirodne nauke poput botanike, fizike i astrologije. Pored ovoga, Gargantua uči i razne zanate, ide kod zlatara, tkača, stolara, svilara, štampara, časovničara itd. Ovde je primetan postupak akumulacije tj. nagomilavanja. Cilj vaspitanja, dakle, nije da samo da se razvije memorija, već i moć rasuđivanja. Zbog toga se Gargantuino učenje ne sastoji samo u ponavljanju činjenica, nego i u razmišljanju o tim činjenicama, kao i u razgovorima o onome što je naučio. On ne uči napamet, već sa razumevanjem. Pored toga bavi se i umetnošću odn. sviranjem laute, harfe, frule i flaute. Ova akumulacija izražava Rableov ideal da treba sve nati. Ovaj ideal naročito dolazi do izražaja u Gargantuinom pismu Pantagruelu. U ovom pismu u kome Rable afirmiše

46

Page 47: Renesansa - Novakovic

humanističke ideje, insistira se na svestranom znanju. Tu Gargantua kaže svom sinu kako on nije imao takve mogućnosti za obrazovanje kao on. Savetuje mu da uči strane jezike i to najpre grčki, latinski, hebrejski pa haldajski. Preporučuje mu da preuzme stil od Aristotela i Cicerona, da uči istoriju, geometriju, aritmetiku, muziku, pravo, medicinu. Jednom rečju Pantagruel treba da postane ponor od znanja (abîme de science). Zbog toga su Rableovi junaci džinovi, jer samo džinovi mogu sve to da nauce. Akumulacija je, dakle, vezana za gigantizam. Iako on ismeva sholastički način podučavanja, Rableov humanizam nije ateistički humanizam. On odbacuje crkvu kao instituciju koja deformiše izvornu religiju, ali ne odbacuje samu religiju. To se vidi kroz način na koji Ponokrat vaspitava Gargantuu. Gargantua ne ide u crkvu, ali čita Sveto Pismo, što se podudara sa evangelističkim težnjama. I pored humanističke vere u nauku, Rable shvata da nauka sama po sebi nije dovoljna, već traži moralno izgrađivanje. O tome on kaže sledeće: “Science sans conscience n’est que ruine de l’âme”. Pored uma i duha, Rable smatra da treba razvijati i telo. To se podudara sa antičkim idealom sklada duha i tela. Sa ovim je verovatno povezana i činjenica da je Rable bio lekar. Svestranost se, dakle, ne odnosi samo na znanje, već i na celokupnu ličnost. Gargantua, u skladu sa tim, vodi zdrav život. Ustaje rano, u četiri sata, potom ide na masažu, kupa se, češlja, bavi se sportom, opet se kupa, jede i pije umereno. U pauzi između časova bavi se raznovrsnim fizičkim aktivnostima, bacanjem koplja, streljaštvom, trčanjem, skakanjem, igrama sa loptom i sl. Svaki sport razvija drugu grupu mišića. Pored sporta, Gargantua se bavi i fizičkim radom – cepa drva, mlati žitno snoplje, vezuje seno u snopove. I pored svega ovoga, ostaje mu vremena za zabavu. On se igra koliko želi, igra piljke, a uveče pomalo igra karte. Ide na izlete u prirodu, recituje stihove i pije bevandu. Ovakvo vaspitanje stvara celovitu i kompletnu ličnost koja predstavlja ideal sveukupnosti.

• Pitanje Rableovog realizma Rablea mnogi svrstavaju u realiste. Ipak treba biti oprezan pri korišćenju termina realizam:

Realizam postoji kao umetnički i književni pravac XIX veka, koji proklamuje objektivno prikazivanje

Realizam postoji kao tendencija koja je i ranije postojala

Pojam realizam evoluirao je u toku vremena. Jedan od čuvenih kritičara Gistav Lankon (Gustave Lancon), svrstava Rablea u realiste koji verno prikazuju stvarnost svog vremena. On ne greši jer mi u tom romanu zaista nalazimo stvarnost njegovog vremena. Rable nastoji da u tkivo svog romana unese stvarnu lokalnu obojenost nekog grada. Neki su utvrdili da je celokupna topografija ratovanja sa Pikrokolima realna i verodostojna. Ono što je sigurno to je da je jedan stvarni događaj poslužio Rableu kao inspiracija. To je bio sukob između livadarskih opština i prvih suseda Rableovog oca. Stvarajući lik Pikrokola, Rable je bio inspirisan Karlom V. I druge stvarne ličnosti poslužile su Rableu kao uzor. Granguzje je inspirisan likom Fransoe I, koji predstavlja ideal vladara i koji je zaslužan za afirmaciju humanističkih tendencija u Francuskoj. Ipak se kod Rablea ne može govoriti o realizmu kao vernoj reprodukciji stvarnosti, jer su za njega elementi iz stvarnosti samo polazna tačka za stvaranje imaginarnog sveta. Osnovni Rableov postupak jeste poigravanje sa stvarnošću. Kroz to poigravanje sa stvarnošću, pisac izokreće i ruši uobičajene odnose između elemenata stvarnosti i time otvara put za stvaranje novih odnosa. Iako Rable nije revolucionaran, kod njega je vidljivo osporavanje stvarnosti kroz mehanizam smeha. On iskrivljuje stvarnost i pretvara je u grotesknu igru. Upravo zbog toga, Bahtin Rableov realizam naziva grotesknim realizmom.

• Pojam grotesknog

47

Page 48: Renesansa - Novakovic

U estetici se kao antagonistički javljaju pojmovi lepog i grotesknog. Groteska se najčešće vezuje za romantizam. U predgovoru “Kromvelu”, Igo definiše romantičku poetiku kao preplitanje rodova i kao direktno suprotstavljanje klasicizmu koji se zasniva na odvajanju rodova. Igo pledira za povezivanje uzvišenog i grotesknog. Primer za to je Kvazimodo iz romana “Notre Dame de Paris” Sličnu suprotnost sadrži i Rableovo delo. U predgovoru, Rable ga poredi sa silenima odn. Sokratom. Bahtin ovaj roman definiše kao delo burlesknog realizma ili Grotesknog realizma. Bahtin vezuje pojam grotesknog realizma sa Rableovim shvatanjem sveta, koji kod njega dobija obeležja čovekovog tela. To telo o kojem Rable govori ne odgovara klasičnom kanonu lepote koji insistira na savršenosti. Klasično telo je zatvorena celina. Kod Rablea, međutim, telo nosi groteskna obeležja. Po Bahtinu, groteskno telo je ono telo koje izlazi iz okvira individualnog sklada, koje prerasta samo sebe i spaja se sa svetom. Insistira se na onome pomoću čega telo komunicira sa spoljašnjim svetom, a to su otvori i ispupčenja (usta, nos i sl.). Telo dobija kosmičko, džinovsko obeležje, kao uostalom i sam čovek. Rableovi junaci su džinovi u svakom pogledu. Rable je nesumnjivo jedan od najznačajnijih predstavnika francuske književnosti XVI veka. Pored njega tu je i Montenj, koji živi u vreme kada opada humanistički polet. Montenj izražava jedan skepticistički odnos prema čoveku, i svest o čovekovoj nesavršenosti tj. svest o nesavršenosti njegovih saznajnih mogućnosti.

• M I C H E L E Y Q U E M D E M O N T A I G N E •(1533 – 1592)

Njegov život i stvaralaštvo odvijaju se u drugoj polovini XVI veka. Rodjen je u dvorcu Montenj. Poreklom je Jevrejin po majci koja potiče iz bogate pokatoličene porodice španskih Jevreja, koja kasnije prelazi u protestantizam što pokazuje da nisu bili verski fanatici. Njegov otac bio je pristalica novih pedagoških ideja (Montenj je naučio latinski još u detinjstvu). Od svoje 15. do 17. godine,u periodu od 1549. do 1551. godine, pohađao je Collège de Guyenne u Bordou. Upravo tada upoznaje se sa Vergilijem, Ovidijem i drugim latinskim piscima. Po završetku koleža, upisuje filosofski fakultet u Bordou koji se zvao Faculté des arts, a potom i pravni fakultet u Tuluzu. Po završetku prava postaje sudski savetnik. Radeći u sudu imao je prilike da se upozna sa tadašnjim sudskim sistemom, koji će kasnije kritikovati. Za razliku od Rablea koji kritikuje kroz satiru ili Agripe D’Obinjea koji to čini kroz napade, Montenj kritikuje sudski sistem na jedan sasvim nov način, pokazujući relativnost pravde. U Eseju o iskustvu (De l’expérience) on kaže:

“ Combien ai-je vu de condamnations plus criminieuses que la crime”“Koliko sam video presuda koje su bile veći zločin od samog zločina.”

48

Page 49: Renesansa - Novakovic

U sudskoj sredini Montenj upoznaje Etjena Boesija (Etienne de la Boétie), učenjaka i pisca koji će mu postati najbolji prijatelj. Verovao je da je ovo prijateljstvo “jedno od onih koje se pojavljuju u trista godina”. Ono možda ne bi imalo toliku vrednost, da većina ljudi nije toliko razočarala Montenja, da je morao da prikriva veliki deo sebe pred drugima, ne bi li izbegao sumnju i podignute obrve. Kasnije će, analizirajući svoju bliskost sa La Boesijem reći: “Jedino on je poznavao istinsku sliku mene”. Prijateljstvo prekida prerana La Boesijeva smrt 1563. godine i ovaj gubitak pratiće Montenja do kraja života. Njemu je posvećen Esej o prijateljstvu (De l’amitié). Mnogo godina nakon La Boesijeve smrti Montenja su hvatali periodi neizrecive tuge, a kroz čitave Oglede mogu se naći izrazi želje za srodnom dušom, uporedivom sa umrlim prijateljem. Na jednom mestu piše:

“ Ako isrinski uporedim ostatak mog … života sa one četiri godine u kojima mi je bilo dato da uživam u društvu i prijateljstvu čoveka kao što je on, sve je samo dim i pepeo, mrkli mrak i

samoća. Od dana kada sam izgubio prijatelja … samo se istrošeno vučem napred.”

U Bordou upoznaje Fransoaz de la Šasan (Françioise de la Chassane), kćerku jednog svog kolege, koja će 1565. godine postati njegova žena, ali kojoj neće posvetiti nijedan esej. Zvanje savetnika prodaje 1568. godine nakon čega odlazi u Pariz, gde boravi kraće vreme. 1571. godine konačno se povlači na svoje imanje, gde provodi ostatak života. Razlog povlačenja iz aktivnog života bila je želja da piše i čita, a strast prema knjigama navodi ga da čitav jedan esej posveti svojoj biblioteci. U periodu od 1571. do 1580. godine živi povučeno. Povremeno prima goste, mada najveći deo vremena provodi u onome što je naziva studioznom dokolicom. Proizvod studiozne dokolice su dve knjige Eseja objavljene 1580. godine. Nakon toga sledi period putovanja, tokom kojeg Montenj, kao veliki kosmopolita, obilazi Švajcarsku, Nemačku i Italiju. Za vreme ovih putovanja saznaje da je izabran za gradonačelnika Bordoa i odlučuje da prihvati tu dužnost. Za gradonačelnika je biran u dva mandata, prvi put od 1581. do 1583. godine, a drugi od 1583. do 1585. godine. Ovaj drugi mandat nije se baš slavno završio. Naime, krajem 1585. godine u Bordou izbija kuga zbog koje Montenj nije lično došao da preda zvanje svom nasledniku, što su mnogi protumačili kao kukavičluk. 1586. godine, Montenj se konačno povlači na svoje imanje i, obogaćen novim iskustvima, piše treću knjigu Eseja. Novo, upotpunjeno izdanje Eseja u tri knjige objavljuje 1588. godine. Te godine upoznaje se sa Mademoiselle de Gournay, koju naziva svojom “usvojenom kćerkom” (fille d’ailiance). Ona je bila oduševljena Montenjevim delom i posle njegove smrti objavljuje Eseje unoseći u njih neke izmene. Zbog toga je za definitivan tekst Eseja poslužilo izdanje iz 1588. godine, koje se čuva u Biblioteci u Bordou, a na kojem je i sam Montenj izvršio neke izmene. Mišel de Montenj umire 1592. u svojoj šezdeset drugoj godini.

• Slika čoveka u Montenjevim “Esejima”

•U središtu Montenjevog interesovanja nalazi se probljem sreće 22. Montenj je išao od pojedinačnog ka opštem. Upoznajući samog sebe, on upoznaje i druge ljude. To je moguće, jer, po njemu:

“Svaki čovek nosi u sebi potpuni oblik ljudske prirode”“Chaque homme porte en soi la forme entière d’humaine condition”

22 Jedan kritičar podelio je sve pisce na one koji tragaju za srećom i na one koji tragaju za spasenjem

49

Page 50: Renesansa - Novakovic

•To znači da je u svakom čoveku prisutno mikročovečanstvo, i dobre i loše osobine. Pod uticajem vaspitanja i drugih spoljašnjih faktora, razvijaju se samo neki delovi naše ličnosti, dok su ostali potisnuti. Montenj smatra da se čovek menja onako kako se menjaju okolnosti. Ovde vidimo njegovu viziju čoveka kao promenljivog, ali istovremeno i protivurečnog. U eseju “O nepostojanosti naših dela” (De l’inconstance de nos actions”), on kaže da je čovek kao kameleon, jer se menja u zavisnosti od okolnosti. Time Montenj anticipira baroknu viziju sveta i čoveka kao promenljivog bića, a slična vizija uočljiva je i kod Prusta. Čovek je, dakle, promenljivo biće:“Ne samo da me vetar slučajnosti pokreće prema pravcu u kojem duva, nego, štaviše, i ja sam ne mirujem i u nemiru živim zbog nestalnosti svog stanja; a ko sebe gleda izbliza gotovo nikad sebe

dvaput ne nađe u istom stanju..”

Ovaj njegov stav dosta podseća na Heraklita, koji kaže da se “ne možemo dva puta okupati u istoj reci”. •O mikrokosmosu koji opaža u sebi, Montenj kaže:

“Ja dajem svojoj duši čas jedan izgled, čas drugi, prema strani na koju je okrenem. Ako govorim o sebi različito, to je stoga što sebe gledam različito. Sve suprotnosti se u meni nalaze, zavisno kako se kad okrenem i na koji način. Stidljiv, drzak, čedan, raskalašan; brbljiv, ćutljiv, Izdržljiv, osetljiv, dovitljiv, tupav, mrzovoljan, dobroćudan, lažljiv, iskren, znalac, neznalica; i darežljiv i

tvrdica i rasipnik: sve to vidim u sebi u izvesnoj meri prema tome kako se okrenem; a ko god sebe zaista pažljivo ispituje, nalazi u sebi, čak i u svome umu, ovakvu promenljivost i ovakav nesklad.”

•Zato što sadrži u sebi sve, čovek je neuhvatljiv i menja osobine:

“Mi smo svi sačinjeni od komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki delić u svakom trenutku igra za svoj račun. A postoji ista onolika razlika između nas i nas samih koliko

između nas i drugih.”

•Montenj kaže da greše oni pisci koji ljude prikazuju kao nešto opšte, zauvek dato, koji se uhvate za jednu osobinu i iz toga crpe celu ličnost. Ovo je anticipirana kritika na račun realista koji smatraju da se čovek može svesti na jednu dominantnu osobinu. O tome kaže:

“ Od svega mi je najtaže verovati u stalnost ljudi, a najlakše u njihovu nestalnost”“ Je crois, des hommes, plus malaisémnt la constance que toute autre chose, et rien plus

aisément que l’inconstance”

•Cilj njegovog samoposmatranja je da upozna sve delove svoje ličnosti kako bi ih uskladio i dostigao sreću. Montenj smatra da ukoliko se u njemu javi neka zločinačka misao, cilj ne treba da bude da se ona potisne, već da se upozna i podvrgne kontroli razuma. On se ne plaši poroka i ne beži od njih, već pokušava da ih na neki način oplemeni tako što će organizovati svoje unutrašnje “ja”, naravno samo privremeno. On pokušava da uhvati razne fluktuacije bića, čuvene prelaze.

“Ja ne slikam biće, ja slikam prelaze”“Je ne peins pas l’être. Je peins le passage”

•U eseju “O kajanju” (“Du repentir”) on kaže:

50

Page 51: Renesansa - Novakovic

“Svet je samo naprava u večitom pokretu. Sve stvari se neprekidno kreću, zemlja, kavkasko stenje, egipatske piramide, i u skladu sa opštim kretanjem i po svom sopstvenom. Pa i sama

stalnost nije ništa drugo do sporije kretanje…”

• Faze u Montejnevoj filosofiji

Književni istraživači i kritičari izdvajaju tri faze u razvoju Montenjeve filosofske misli. One se međusobno prožimaju i predstavljaju razdvajanje jednog istog pogleda na svet. Naime, u bilo kojoj fazi da se Montenjeva filosofija nalazi, u njenoj osnovi uvek je potraga za srećom i težnja da se razvije jedan bolji i srećniji život. Te tri faze su:

stoicizam skepticizam životna mudrost

• STOICIZAM Montejev stoicizam ima tri izvora:

Knjiški izvor – Montenj je puno čitao, pa je lektira značajno uticala na razvoj njegove filozofije. Posebno se ističe uticaj antičkih pisaca i filozofa poput Seneke, Marka Aurelija, Katona Mlađeg i Epikteta.

Uticaj epohe u kojoj je živeo, a to je bilo vreme građanskih i verskih ratova u Francuskoj

Njegovo lično iskustvo sa bolešću – Montenj je bolovao od kamena u bubregu i trpeo veoma jake bolove, te se delom iz toga razvio stoicizam – filozofija trpljenja.

U ovoj prvoj, stoičkoj fazi koja dolazi do izražaja naročito u prvoj, a delom i u drugoj knjizi izdanja iz 1580. godine, Montenjeva misao je gotovo sva usredsređena na to kako da očvrsne i pripremi sebe za bol i smrt. Ideal za Montenja u ovom periodu, po ugledu na neke antičke filozofe, predstavlja askeza, strog način života. Njegov uzor je , naročito u početku Katon Mlađi, koji je živeo i umro kao stoik ( nakon pobede Cezara nad Pompejem, izvršio je samoubistvo zarivši sebi mač u stomak). U nekim svojim ogledima iz ove faze Montenj razvija opšta mesta o očvršćavanju volje, koja treba da odnese pobedu nad bolom, a naročito nad smrću. Jedan od njegovih eseja nosi naziv “Da filozofirati znači navikavati se na smrt” (Que philosopher c’est apprendre à mourir). Uopšte, u okviru svog stoicizma, Montenj najviše govori o patnji i smrti. Međutim taj stoicizam nije herojsko podnošenje patnje, već izraz želje da se patnja umanji tako što će čovek uvek imati na umu ograničenost života i na taj način se pripremiti za ono što je neminovno. Po Montenjevom mišljenju, sva životna mudrost sastoji se u tome da se pripremimo za smrt koja je naša sudbina ili, drugim rečima, da naučimo kako da umremo. Ipak, kako on kaže, čovek se teško miri sa sopstvenom prolaznošću pa je za većinu ljudi lek da tu misao potisnu. Međutim, kada neko umire u njihovoj blizini, uzdrhte od straha. Dakle, treba što intenzivnije misliti na smrt da bi se lakše podnela misao o njenoj neminovnosti. Kao primer navodi Egipćane koji su tražili da im se u vreme najveće gozbe donese kostur nekog preminulog kako bi poslužio kao opomena. O smrti nije dovoljno samo misliti, o njoj treba i govoriti i on sam navodi kako se rado ispituje o smrti drugih ljudi. Po njemu, potrebno je iskustvo sa smrću. Iako se smrt događa samo jednom i neponovljiva je, mi je možemo oprobati u stanjima sličnim njoj, a to su san i nesvestica. Montenj u “Eseju o pripremanju”(“ De l’exercitations”) opisuje jedno svoje iskustvo kada se onesvestio prilikom pada s konja. Opisuje kako mu se postepeno vraćala svest i prvi čulni doživljaji koji su slušni. Ovo iskustvo Montenju pokazuje da se vrlo lako prelazi iz svesnog u nesvesno stanje i da

51

Page 52: Renesansa - Novakovic

smrt ne postoji kao stanje već je ona kraj. Prema tome ako je smrt brza i nasilna mi nemamo vremena da od nje strahujemo. Ukoliko nije takva, što čovek dublje ulazi u bolest, sve više počinje da oseća prezir prema životu i da posmatra smrt kao spasenje. Montenj smatra da će se, što se više bude udaljavao od života, bolje pripremiti za smrt. Govori o smrti kao cilju života jer ako čovek nauči kako da umre, naučiće kako da živi. Ovde je on pravi predstavnik svoje epohe u trenutku kada je ona izgubila svoj renesansni polet.

• SKEPTICIZAM Montenj je i u ovoj fazi tipičan predstavnik svog vremena u kojem je čovek potpuno izgubio veru u sebe i svoje sposobnosti. Skepticizam naročito dolazi do izražaja u eseju “Apologija Rejmondu Sebondu” (“Apologie de Raimond Sebond”). U njemu Montenj izražava svoj skepticizam, nevericu, svest da na ovom svetu ništa nije sigurno, apsolutno ili drugim rečima da je sve relativno. Rableova vera u čoveka ustupa mesto sumnji u sve. Sumnja se u mogućnost da čovek sazna svet. Nema stalne čovekove osobine, ona se ne može otkriti. Čovekov razum je ograničen. I skepticizam ima tri izvora:

Jedan su antički pisci, naročito antički mislilac Piron. Drugi izvor je opet uticaj epohe. Čovek se direktno suočava sa relativnošću kada vidi

kakve su posledice bezrezervne vere u sebe i svoje mogućnosti kada čovek postane fanatik i smatra da u ime neke istine ima pravo da ubije drugog čoveka.

Životno iskustvo je uticalo i na ovu fazu Montenjeve filozofske misli. Čitajući mnogo, Montenj se susretao sa različitim mišljenjima koja su često bila protivrečna. Svi su u pravu i niko nije jer ljudski um ne može saznati apsolutnu istinu, već samo delove te istine. Sve je relativno, a pre svega čovek i njegovi sudovi jer ga često varaju čula, mašta i um.

Ovo nisu jedini izvori Montenjevog skepticizma. Izvor skepticima je i saznanje da su naše saznajne moći ograničene. Da bi to ilustrovao, Montenj navodi primer osećanja vrtoglavice. Ako se neki filozof stavi u kavez na vrh Bogorodičine crkve, on će osetiti strah jer ga izdaju čula. Ovaj primer Montenja navodi na dalje razmišljanje, pa on uočava da su svi običaji relativni. Tu svoju misao on ilustruje na primeru ljudoždera, kojima posvećuje čitav jedna esej, čiji je naziv “De canibals” (“O ljudožderima”). U on govori o urođenicima koji imaju običaj da pojedu svoje zarobljenike. Mada mnogi ove ljude nazivaju varvarima, Montenj smatra da nema ničeg varvarskog niti divljeg u tom narodu. On priznaje pravo drugih ljudi da budu drugačiji. Za njega su oni divlji na isti način na koji je divlje voće koje rađa priroda. Ti primitivni narodi smatraju se varvarima zato što su im duhovi još uvek neobradeni, mada je činjenica da oni žive u skladu s prirodom. Upravo je ovde začeta Montenjeva ideja o plemenitom divljaku – le bon sauvage. On pledira za prirodu i povratak njoj. Ovo naravno ne treba shvatiti kao Montenjevu odbranu ljudoždera, pošto nije tako. On samo pokazuje da su nekada civilizovani ljudi gori od ljudoždera. Naročito snažan revolt kod Montenja izazivaju nečovečni postupci i zverstva koja su ljudi činili jedni nad drugima za vreme verskih i građanskih ratova, a koja su dostigla vrhunac za vreme Katarine Mediči i Karla IX. To je kritika i osuda mučenja i spaljivanja živih ljudi na lomačama. U eseju “O ljudožderima”, on govori i o tome kako se urođenici dobro ponašaju prema svojim zarobljenicima, iako ih na kraju pojedu. U skladu s tim Montenj smatra da je veće varvarstvo jesti živog nego mrtvog čoveka.

52

Page 53: Renesansa - Novakovic

Montenj sam sebi postavlja pitanje Que sais-je? (Šta je znam?), koje je temelj negove filosofije. Ovo pitanje može da se tumači u smislu da on ne zna ništa pouzdano. Međutim, ovo njegovo pitanje tj. konstatacija, odnosi se na celokupni društveni sistem, kao i na religiju. Montenj nikada nije bio revolucionaran, on je poštovalac tradicija i konzervativac. Pokazavši relativnost običaja, Montenj ne dolazi do zaključka da društvo i običaje treba menjati . On je protiv promena i neizvesnosti i nedaća koje one mogu doneti, jer keko sam kaže “starije i poznatije zlo je uvek podnošljivije od novog i nepoznatog zla”. Oni koji zatresu temelje jedne zemlje, često prvi stradaju. Zameniti jedne zakone drugim, isto tako nesavršenim, ne donosi nikakvu korist. On samo traži način da u relativnim okvirima egzistencije nađe sreću. Čovek treba da bude svestan da je sve relativno, a za sreću su važni red, mir i poredak. Ako društvo u kome pojedinac živi ima svoje slabosti, onda su njegovi lični nemiri još gori. On smatra da svet treba prihvatiti onakvim kakav jeste. Taj isti princip ima i prema religiji. Neki smatraju da je Montenj hrišćanin i dobar katolik, a drugi da je ateista. Oni koji su ga smatrali katolikom, kao dokaz za to navodili su da on redovno obavlja verske obrede i sluša misu. Oni koji ga smatraju ateistom, kao glavni razlog svoje tvrdnje navode njegov skepticizam. Montenj jeste skeptik, ali nije ni ateista ni katolik. Njegova religiozna shvatanja su u osnovi paganska. Montenj ne veruje u besmrtnost duše, za njega, kao i za epikurejce, duša umire sa telom. Odbacivao je čuda, koja je pripisivao mašti i halucinacijama neobrazovanih i lakovernih ljudi, a protivio se i hajkama na veštice. Zgražavao senad svirepostima i divljaštvima koje su ljudi činili jedni drugima za vreme verskih ratova i to na osnovu nečega što je bilo zasnovano na veri odn. “pretpostavci” On ne veruje da postoji Bog, ali isto tako sumnja i u postojanje ljudskog razuma. Religijske postavke ne mogu se ni dokazati ni potpuno odbaciti. Pošto čovek nije u stanju da sam odredi da li je nešto potpuna istina ili ne, najbolje je prihvatiti one istine koje su ušle u običaj. Ovakva shvatanja on predlaže drugima. On sam je suviše slobodouman, areligiozan23 i takvim problemima uopšte nije zaokupljen. Jedan kritičar je rekao da je Montenj “na pagansku građevinu stavio hrišćanski gromobran”.

• ŽIVOTNA MUDROST, UMETNOST ŽIVLJENJA Treću fazu Montenjeve filozofije predstavlja art de vivre, tj. umetnost življenja. Montenjeva filosofija je filosofija života, a životna mudrost je tu da bi se ostvarila sreća. Montenj se buni protiv mišljenja da život treba živeti u askezi. On smatra da je zemaljski život sam sebi cilj i da je samim tim vredan. Takođe smatra da život treba iskoristiti onakav kakav nam je dat. U eseju “O iskustvu” (“De l’experience”), on kaže:

“Što se mene tiče, ja volim život i volim ga onakvog kakvog mi ga je Bog izvoleo dati”

Poput Rablea u njegovoj epizodi o Telemskoj opatiji i Montenj se oslanja na prirodu, jer smatra da je priroda mudar i pravičan vođa. Njegov stoicizam predstavlja navikavanje na misao o smrti i shvatanje ograničenosti ljudskih sposobnosti. Njegova koncepcija vaspitanja sastoji se u

23 Areligiozan, ali ne i antireligiozan

53

Page 54: Renesansa - Novakovic

mišljenju da dete treba vaspitavati tako da ono postane dobar čovek. Njegovi ogledi su puni praktičnih saveta. Na jednom mestu kaže da ne treba živeti ni u prošlosti ni u budućnosti, već u sadašnjosti, pa je tu uočljiva Horacijeva deviza Carpe diem. Prošlost više ne pripada stvarnom životu, budućnost je krajnje neizvesna. Čovek treba da živi u sadašnjem trenutku i da se sav preda onome što radi. O tome kaže:

“Kad igram igram, kad spavam spavam!”

Montenjev krajnji cilj je da ostvari sklad svog bića i dostigne sreću.

• Montenjeve pedagoške ideje Montenj nije bio pedagog, ali u okviru svojih razmišljanja govori i o vaspitanju dece. Njegove pedagoške ideje iznete su pre svega u eseju “O vaspitanju dece” (De l’institution de l’enfant). Da bi mogao dobro da živi i dobro da umre, čovek treba da se za to pripremi, vaspita još od detinjstva. On je, kao i Rable, podvrgao oštroj kritici vaspitni sistem svoga vremena i njegove sholastičke metode. Montenj smatra da je domaći učitelj bolji nego škola, stoga je potrebno da dete, kako bi se dobro vaspitalo, ima svog učitelja. Kao argument protiv koleža navodi sopstveni primer. Još kao mali kod kuće je naučio latinski, jer su ga svi u kući govorilli, i grčki, kroz igru, ali je sve naučeno kroz školu zaboravio i iskvario. Ovim svojim stavom, Montenj se ograničava na bavljenje vaspitanjem dece iz plemićkih porodica, što je najveća kritika koja se danas upućuje njegovim pedagoškim idejama. Po Montenju, kod učenika treba paralelno i harmonično razvijati čitavu ličnost, i duh i telo i moralni lik. Za Montenja cilj vaspitanja je da pouči čoveka kako ispravno da živi, a za to nije potrebno imati enciklopedijsko znanje. Čovek treba da postane sposoban, a ne učen, da ima dobro sačinjenu – une tête bien faite, a ne dobro napunjenu glavu – une tête bien pleine. Prema tome, Montenj više ceni valjan karakter nego učenost. Osim što se učenicima, neretko daju znanja koja im uopšte u životu neće biti potrebna, ona se i “uteruju” u glave učenika grubim i svirepim metodama, tako da oni zamrze i nauku i one koji je predaju. Na pitanje šta učiti, Montenj odgovara da ne treba puniti učenikovu glavu velikim brojem bespotrebnih podataka, već ga treba naučiti da misli. Učitelj ne treba da traži od učenika da pamti činjenice. Npr. ne treba tražiti od učenika da zna kada je bila propast Kartagine, već zašto je do nje došlo. Ovakvo stanovište je suprotno Rableu i njegovom zahtevu da čovek postane “ponor od znanja” (abîme de science). Ali i Rable i Montenj se ovde pozivaju na antiku. Montenj se poziva na Plutarha i na njegovo mišljenje da učenje bez razmišljanja o predmetu može samo da okrzne suštinu pitanja. Na jasnoću mišljenja odlično deluje opštenje sa svetom. Montenj smatra da je potrebno da proširimo svoje vidike i da su razgovor i druženje sa drugim ljudima, kao i putovanja, odlična sredstva za to. Kada su u pitanju ideje kojima treba napajati duh učenika, Montenj veruje da su najvažnije one koje će ga naučiti kako da formira svoj moralni lik odnosno savest. Učenika treba usmeravati još od detinjstva. Npr. prve korene surovosti, koji se mogu uočiti kod neke dece, treba odmah suzbiti kako se kasnije ne bi ispoljavali na mnogo drastičnije načine. Decu treba naučiti da mrze poroke. Treba im ukazati na prirodnu nakaradnost poroka da bi ih se klonili, ne samo na delu, nego i u mislima. Treba ih naučiti da mrze i samu pomisao na poročne stvari. U formiranju njegovog moralnog lika, detetu treba objasniti šta čoveka čini boljim i pametnijim. Na prvom mestu nalazi se ona nauka koja uči čoveka da bolje živi, a to je filosofija.

54

Page 55: Renesansa - Novakovic

Filosofija nije “namrgođena”, teška i daleka deci već je, naprotiv, pristupačna svakome, vesela i radosna. Dobro raspoloženje je najizrazitiji znak mudrosti. Filosofija stišava bure u čovekovoj duši i uči ga kako da podnosi ono što ne može da izbegne. Cilj filosofije je vrlina, ali ne takva vrlina kakvom je prikazuju sholastičari. Do vrline se može doći ako čovek poznaje put, a na učitelju je da otkrije put vrline svom učeniku. Po Montenju, stanje vrline je prirodno čovekovo stanje, što je teza koju će kasnije zastupati i Ruso. Kada je reč o metodama podučavanja, Montenj smatra da treba podučavati pretežno kroz razgovor, a ponekad i uz pomoć knjiga. Učeniku treba dati da sam čita i da izvuče pouku. Kada naiđe na poteškoće, učeniku treba pomoći. Ukoliko učitelj nije vičan knjigama, on treba da pozove nekog književnika, koji će bolje moći da svoje znanje prenese učeniku. Montenj izdvaja dve metode: direktnu i indirektnu. On je naučio latinski direktnom metodom, bez knjiga, bez gramatike, bez pruta i suza, zahvaljujući porodici u kojoj su svi govorili latinski. Grčki je naučio indirektnom metodom, kroz knjige, ali na nov način, kroz igru i vežbe, bez ikakve prinude i u slobodi. Roditelji su i inače bili blagi prema njemu, pa je Montenj ujutru buđen muzikom. On preporučuje popustljivost, jer smatra da je to način da se izbegnu greške u vaspitanju. Po njemu nema ničeg boljeg nego učiti decu na lep način. Montenj traži mnogo manje učenja nego Rable. Učenju treba posvetiti samo prvih 15 ili 16 godina života, a ostalo vreme treba posvetiti radu. Da bi se to kratko vreme iskoristilo na najbolji način, potrebno je izbaciti komplikovane delove dijalektike, a uzeti jednostavne pouke iz filosofije, jer u njoj ima pouka kako za rano detinjstvo tako i za starost. Montenj smatra da učeniku ne treba nalagati da uči 14 – 15 sati dnevno, a ukoliko se takve sklonosti jave spontano, treba ih suzbijati, jer preterano učenje odvraća onoga koji uči od druženja. Kao primer navodi grčkog filozofa Karnesida, koji je bio toliko zaluđen naukom, da nije imao vremena ni da uredi kosu i nokte. Poput Rablea i Montenj ima u vidu čitavog čoveka, bori se protiv srednjevekovnog asketskog načina života i rehabilituje telo. On kaže da “ Čak i igre i telesne vežbe treba da sačinjavaju dobar deo učenja”, dakle pored čovekovog duha, potrebno je formirati i njegovo telo. Čovek treba da očvrsne u odnosu na vetar i sunce i u tom očvršćavanju treba kršiti pravila, što je stav suprotan Rableovom. Uz telo treba očvrsnuti i dušu. Dete ne treba odgajati u krilu roditelja, jer će ga oni usled preterane ljubavi, razmaziti. Sve ove ideje izvedene su na osnovu ličnog iskustva. Njegov stav je da ukoliko želimo da od deteta napravimo čoveka, ne treba da ga štedimo u mladosti. U središtu Montenjevog interesovanja je problem sreće, a filosofija je ta koja ima za cilj da nauči čoveka da živi srećno. Montenj želi da stvori mudrog, a ne učenog čoveka, čoveka koji ima izgrađenu savest i koji zna da živi

• F R A N C U S K O P O Z O R I Š T E XVI VEKA •

Francusko pozorište XVI veka odlikuje se sukobom srednjevekovne i antičke tradicije. Srednjevekovni pozorišni rodovi delili su se na ozbiljne i komične. Ozbiljni su bili mirakuli i misterije, a komični farsa, sotija i moralitet. U prvoj polovini XVI veka, nastavljeno je prikazivanje i objavljivanje srednjevekovnih dramskih komada religioznog karaktera, mirakula, kao i misterija, sve do zabrane njihovog izvođenja na teritoriji grada Pariza 1548. godine, dok su se komični oblici, farsa, sotija i moralitet, zadržali nešto duže. Međutim, u saglasnosti sa programom i težnjama Plejade, u drugoj polovini XVI veka, trebalo je uvesti nove dramske oblike, renesansnu tragediju i komediju, po uzoru na antičku tragediju i komediju. Tragedije su zamenile misterije i mirakule. Tragedija je književna vrsta koja je

55

Page 56: Renesansa - Novakovic

postojala u antici. Po definiciji, ona prikazuje sudbinu koja je tragična, njeni junaci su ljudi najvišeg roda: vladari i plemići. Ona se tragično završava smrću glavnog junaka i prikazuje slavnu propast posle velikog uspona. Značajnu ulogu u ovom procesu stvaranja novih dramskih oblika, odigrali su koleži, koji su bili centri proučavanja antičke kulture i rasadnici humanizma. Naročito su se isticala dva : Kolež Bonkur (Collège de Boncourt) i Kolež Kokre (Collège de Coqueret). Oni su postali “glavna žarišta” renesansne drame. U njima su, u periodu između 1550. i 1560. godine, izvođene antičke drame, čiji su autori uglavnom bili profesori koleža. Komadi su izvođeni najpre na latinskom i grčkom jeziku, mada na grčkom nešto slabije, jer je poznavanje ovog jezika bilo znatno ređe i privilegija veoma uskog kruga učenih ljudi, a potom i u francuskom prevodu ili adaptaciji. Pozorište sada postaje stvar elite, odnosno profesora i studenata koleža, za razliku od srednjevekovnog, koje je bilo pučko pozorište, pozorište za narod i vlastelu. Vremenom, u drugoj polovini XVI veka, prešlo se na pisanje originalnih dramskih komada na francuskom jeziku, za koje su kao uzori poslužili Seneka, za tragediju, a Plutarh i Terencije za komediju. Međutim, ni ovi komadi nisu bili namenjeni širokoj publici. Zasluga za stvaranje prve renesansne tragedije pod nazivom Zarobljena Kleopatra (Cléopâtre captive) napisane 1552. godine, kao i prve renesansne komedije Ežen ( Eugène) napisane 1553.godine, pripada članu Plejade Etjenu Žodelu (Etienne Jodelle). “Zarobljena Kleopatra” je jedna karakteristična tragedija, koja je imala velikog odjeka, poput Igoove drame “Ernani”. Komad je igran i pred kraljem, a izvodili su ga studenti i profesori. Delo je inspirisano Plutarhom, tačnije njegovom povesti o smrti Kleopatre i Antonija. To je dosta statičan komad, bez dramskog sukoba, što i ne iznenađuje, budući da je pozorište XVI veka lirsko pozorište. Radnja tragedije počinje u trenutku kada je Antonije već mrtav, a Kleopatra jadikuje. Pojavljuje se Antonijev duh koji takođe jadikuje zbog učinjenih grehova. Kleopatra oplakuje smrt svog ljubavnika i ubija se. Kao što se da videti, nigde nema dramskog sukoba. Vrednost ovog komada nije ni u dinamici, ni u psihološkoj analizi, ni u stilu. On ima isključivo istorijsku vrednost, budući da je to prva tragedija napisana na francuskom jeziku. Ovakve tragedije preplaviće francusku književnost ostatka XVI veka i predstavljaće drastičan raskid sa srednjevekovnom tradicijom. U njima ima mnogo jadikovanja, sentenci koje se često preuzimaju od Seneke, mnogo beseda i monologa. Mladi pisci su teme za svoje tragedije uzimali iz grčke ili rimske mitologije, ali i iz Biblije. Međutim, ma kakva da je bila materija koju su obrađivali, uvek su koristili istu tehniku. Glavni uzor bio im je Seneka, od njega su preuzimali likove, emfatičnu retoriku i njegov lapidaran stil24 kada su u pitanju dijalozi. Želeli su da se njihove predstave igraju na dvoru dinastije Valoa koji je, međutim, više voleo baletske komade. Jedna od retkih tragedija koje je igrana na dvoru bila je Trifinova “Sofonizma”, koju su po nalogu Katarine Mediči preveli Oktovijan de Sen Žele (Octovien de Saint-Gelais) i Žak Amio (Jacques Amyot). Većina ovakvih komada igrana je po koležima od strane amatera, odn. đaka i profesora. Svi komadi bili su međusobno slični. Među brojnim autorima pozorišne književnosti ističu se Etjen Žodel i Rober Garnije.

24 Lapidaran – urezan u kamenu; kratak, zbijen, jezgrovit; lapidaran stil je zbijen, kratak i jezgrovit stil (kao stil u sarim rimskim natpisima)

56

Page 57: Renesansa - Novakovic

• E T I E N N E J O D E L L E •(1532-1573)

Etjen Žodel je, dakle, autor prve renesansne tragedije nazvane Zarobljena Kleopatra (Cléopâtre captive) iz 1552. godine, kao i prve renesansne komedije Ežen ( Eugène) iz 1553.godine. Tragedija "Zarobljena kleopatra “ imala je velikog uspeha. Njenom izvođenju prisustvovali su kako humanisti, tako i velikaši, od kojih su mnogi poznavali ovu tragediju, ne samo na osnovu antičkih tekstova, već i na osnovu imitacija tih tekstova.. Ona ima strukturu antičkih tragedija. U XVI veku formiraju se neka pravila na osnovu kojih se piše tragedija, a koja će se primenjivati u XVII veku. Što se tiče strukture, tragedija uvek ima 5 činova, a međučinovi su ispunjeni horskim pevanjem. Takođeje prisutno pravilo o tri jedinstva, a to su jedinstvo mesta, vremena i radnje. Tragedija, dakle, mora da se odigra na jednom mestu, za 24 časa, sa jednom jedinstvenom radnjom. Po ovim pravilima tragedija XVI veka slična je tragediji XVII veka. Od nje se razlikuje po sledećim stavkama:

Nema dramskog konflikta, već je glavni element lirizam Nema psihološke produbljenosti

• R O B E R T G A R N I E R •(1545-1590)

Rober Garnije je najveći tragičar XVI veka. Inspiraciju nalazi u tri različita izvora: grčkom, rimskom i hebrejskom.

•Njegova dela su:

•Rimske tragedijeHippolyte iz 1573. godineCornélie iz 1574. godine

•Grčka tragedijaAntigone

•Hebrejske tragedijeLes Juives iz 1583. godine, koja je ujedno i njegova najvažnija tragedijaBradamante iz 1582. godine Bradamanta je tragikomedija25 koja je bila inspirisana poznatim italijanskim spevom, Ariostovim “Besnim Orlandom” (Orlando furioso). Garnije je napisao tragikomediju iako je u to vreme postojala stroga distinkcija rodova. U pitanju je ljubavni zaplet: Bradamanta je kćerka vojvode od Burgonje koja se, posle brojnih peripetija, udaje za voljenog mladića, a ne za bogatog Leona. Za nas je ovaj komad zanimljiv, jer se u njemu pominje Beograd. Njegova najpoznatija tragedija je Les Juives (Jevrejke). Poput Žodelovih, i njegovi komadi se odlikuju liričnošću i odsustvom dramskog zapleta.

•Što se tiče komedije, situacija je bila slična. Komedija se razvija tek sredinom 16. veka. Ali dok je renesansna tragedija nešto sasvim razičito od srednjevekovnih misterija i mirakula,

25 Tragikomedija je tragedija sa srećnim krajem

57

Page 58: Renesansa - Novakovic

komedija se ne razlikuje toliko od srednjevekovnih komičnih komada, farse, sotije i moraliteta. Pre bi se moglo reći da se srednjevekovna farsa utapa u komediju. Čak je i najveći francuski, a možda i svetski, komediograf Molijer, pisao farse. Autori se i ovde oslanjaju na antiku i to na definiciju koju je dao Donat, po kojoj ličnosti u komediji pripadaju srednjem društvenom staležu. Opasnosti u koje oni ulaze nisu opisane na isti način kao u tragedijama i komedije uvek imaju srećan kraj. U prvoj polovini XVI veka komedijom se nazivaju i farse i moraliteti. Ovde jaz nije toliki, kakav je bio u slučaju ozbiljnog pozorišta. Zabrana o izvođenju nije se odnosila na farse, one su se pisale i igrale slobodno tolom čitavog veka. U oblasti komedije vidljiva su dva uticaja: srednjevekovni i antički. Učenici su po koležima igrali Terencijeve komade. 1539. godine Oktovijan de Sen-Žele (Octovien de Saint-Gelais) prevodi celo Terencijevo pozorište, zatim 1549. godine Ronsar priređuje predstavu u čast prevoda Aristofanovih komada. Najviše se igra Terencije, koga je pored Sen-Želea preveo i Antoan de Baif. U oblasti komedije, antički uticaj je mnogo manji nego što je to bio u oblasti tragedije. Mesto antike u mnogome popunjava italijanski uticaj. Prevode se dela italijanskih komediografa, a italijanske trupe često gostuju u Francuskoj, naročito tokom 1548.godine, kada je u Francusku došla Katarina Mediči. Prva komedija napisana na francuskom jeziku bila je komedija koju je napisao Etjen Žodel (Etienne Jodelle), a koja se zvala Ežen (Eugène). Ona je napisana u stihu, dok su sve ostale, po uzoru na italijanske komedije bile u prozi. Ova komedija je igrana 53 puta. Glavni pisci komedija, pored Žodela, bili su Žan de la Taj (Jean de la Taille) i Pjer de Larive (Pierre de Larivey). Neki pisci, poput Robera Garnijea, pokušali su da neguju mešovite žanrove, npr. tragikomediju. •Krajem XVI veka razvija se još jedan žanr – pastorala. Ova književna vrsta nastala je od pastirskih pesama, u početku je bila obična ekloga, da bi kasnije dobila proznu formu. Pastorale se razvijaju pod italijanskim uticajem, a najpoznatije su:

Aminta koju je napisao Torkvato Taso Pastor fido, tj. “Verni pastir” čiji je autor Ðambatista Gvarini, italijanski pesnik iz Ferare.

58