REGIONALNA POLITIKA

LATINSKE AMERIKE

doc.dr. Lidija Kos-Stanišić

1. susret Uvod u predmet

Pojam regije u komparativnoj politici i obilježja Latinske Amerike kao regije

I. Lipset/Lakin: „STOLJEĆE DEMOKRACIJE“ (str. 221-242)

Razlike među kolonijalnim maticama

Španjolska je u Novi svijet donijela tradiciju razvoja temeljenog na sili. Društvena i politička struktura Španjolske izrasla je iz dugotrajnih ratova Rekonkvista protiv Maura. Španjolska nikada nije razvila klasičan feudalni sustav kakav je postojao u drugim dijelovima Europe. Nakon što su Španjolci protjerali Maure s poluotoka podijeljena su feudalna prava na osvojene zemlje. U isto vrijeme kada se moglo očekivati da će se i Španjolci okrenuti razvoju temeljenom na poljoprivrednoj proizvodnji i trgovini, pojavile su se ogromne mogućnosti za nova osvajanja u Amerikama. Iz tog razloga Španjolska nikad nije napustila feudalno-militarističke tendencije, pa su one u nepromijenjenom obliku proširene i u Amerike.

Španjolska je zadržala relativno visok stupanj kontrole nad svojim kolonijama i proširila svoje političke institucije širom imperija. Istovremeno je i sama Španjolska država bila visoko centralizirana i autoritarna. Cortes, zakonodavno tijelo u Španjolskoj, nikada nije postigao razinu autonomije kakvu je izborio engleski Parlament. Jednom riječju, nisu postojali institucionalni mehanizmi kontrole nad obnašanjem vlasti španjolskih monarha, obzirom da oni nisu bili smatrani niti potrebnima. No, španjolska monarhija nije bila u stanju u potpunosti nadzirati niti samu Španjolsku, ni kolonije u Novom svijetu. Otuda „duga tradicija po kojoj kolonijalni ili lokalni vladari, pa čak i oni na matičnom poluotoku, odbijaju provedbu zakona ili odluka krune koje su smatrali neprikladnim za lokalne uvjete“ ((Timothy Anna).

Ono što je zanimljivo za španjolski sustav vlasti je da prije burbonskih reformi nisu postojala institucionalizirana ograničenja monarhove suverenosti, već samo neformalna. Iako je na poluotoku vjerojatno postojala određena razina kolegijalnosti u vlasti i iako je decentralizacija de facto ograničila dosege izvršne vlasti, nisu postojale nikakve institucije koje bi štitile Španjolce od kapricioznih vladara koji bi odlučili provoditi politike suprotne interesima društva.

Portugal također ima snažnu tradiciju tomističke, korporativne misli. Tako je i Brazil naslijedio pravni sustav koji pogoduje državnoj kontroli nad različitim interesnim grupama, poput radničkih sindikata, a na štetu neovisnog, pluralnog građanskog društva poput onoga u anglo-saksonskoj tradiciji. I Portugal i Španjolska ozbiljno su shvaćali organsku viziju društva kakvu je propagirala crkva, po kojoj se poredak temeljio na prihvaćanju zadane hijerarhije i u kojoj je svaka društvena klasa ili grupa imala svoje mjesto i ulogu u promicanju harmonije i blagostanja. Srce i mozak takve organske zajednice (izvršna vlast) mora imati kontrolu; pritom ne postoji velika potreba za konkurirajućim politikama.

Engleska politička povijest sasvim je različita od Španjolske. Engleska je znatno ranije od drugih društava izvršila pomak s društvenog poretka kojim dominiraju ratni interesi na poredak temeljen na proizvodnom poduzetništvu. Tradicije političke participacije također su snažno prisutne u britanskoj povijesti. Parlament u Engleskoj vrlo rano postaje dominantnom političkom institucijom. Engleski protestantizam pogodovao je demokraciji iz razloga što je manje inzistirao na apsolutnoj istini i što je poticao svoje sljedbenike da naporno rade i realiziraju svoje potencijale na ovome svijetu. Suprotno

tome, latinski katolicizam naglašavao je pokornost autoritetu i inzistirao na apsolutnoj istini – stavovi koji ne pogoduju idejama pluralizma i oporbe.

Otkriće kontinenta i zatečeni uvjeti

→ Latinska i Sjeverna Amerika znatno se razlikuju po svojim europskim kolonizatorima. Prvu su naselili Španjolci i Portugalci, koji su prvenstveno bili zainteresirani za brzo bogaćenje iskorištavanjem rudnih bogatstava i koji su u pravilu dolazili s namjerom da se što prije vrate u svoje domovine. Za razliku od toga, kolonizatori s Britanskog otočja u Novi svijet dolazili su kao doseljenici s namjerom da tu i ostanu, baveći se poljoprivredom i trgovinom, te da slobodno prakticiraju religije koje su u Britaniji bile proganjane. Također valja napomenuti kako je u oba područja dovođena robovska radna snaga, posebno u tropska i suptropska područja. Kolonizatori su u obje ove regije dolazili s različitim misijama i zatekli različite uvjete.

Izvorno domorodačko stanovništvo u ovim je regijama također bilo različito. Indijanske zajednice u Sjevernoj Americi bile su sasvim različite od onih u Meksiku ili Peruu. Octavio Paz to opisuje na sljedeći način: „Sjeverna područja kontinenta nastanjivala su nomadska, ratnička plemena; Mesoamerica je, s druge strane, bila domovinom poljoprivrednih civilizacija s kompleksnim društvenim i političkim institucijama kojima su dominirale ratničke teokracije i koje su razvile rafinirane rituale i veliku umjetnost“. Iz ovih razlika slijedi da je za pokoravanje mnogih dijelova Južne Amerike bila potrebna centralizirana i koordinirana vojna sila u većoj mjeri nego u Sjevernoj Americi. Obzirom da doseljenici u Sjevernoj Americi nisu naišli na otpor organiziranih imperija, dovoljne su bile labavo organizirane i decentralizirane milicije za relativno ograničenu uporabu sile u početnim stadijima naseljavanja.

→ U odnosu prema domaćem stanovništvu Britanski i Iberski pristup također se bitno razlikovao. Britanci su najvećim dijelom na izvorno stanovništvo gledali kao na prepreku koju treba ukloniti; za Ibere je osvajanje bilo usko povezano s preobraženjem domaćeg stanovništva. Ponovno citiramo Octavia Paza: „Pokoravanje i evangelizacija: ove su dvije riječi duboko španjolske i katoličke… Osvajanje ne znači samo okupaciju stranih zemalja i pokoravanje njihova stanovništva, već i njegovo pokrštavanje. Pokrštavanje je legitimiralo osvajanje. Ova je političko-vjerska filozofija bila dijametralno suprotna engleskoj kolonizaciji.

Ovi su čimbenici – snažnije i bolje organizirane indijanske zajednice i želja za istovremenim osvajanjem i integracijom – doveli i do sljedeće bitne razlike između društva mnogih latinoameričkih zemalja i onih Sjeverne Amerike: postojanja velikih zajednica izvornog domaćeg stanovništva u Latinskoj Americi – posebice u regiji Anda – koje su ostale samo djelomice integrirane u društvo. Suprotno tome, Englezi u Sjevernoj Americi nisu previše inzistirali na apsorbiranju lokalnog stanovništva. Sjevernoamerički kolonizatori smatrali su svojim pravom da istjeraju Indijance i zauzmu njihovu zemlju. Stoga je domorodačko stanovništvo ili doslovno zbrisano ili marginalizirano do te mjere u kojoj je imalo malo ili nimalo utjecaja na važnije utjecaje društva. Tako Sjedinjene Države nisu iskusile pobune domaćeg stanovništva kakve su se odvijale u Chipasu u Meksiku, u Boliviji ili nedavno u Ekvadoru, gdje se domorodačko stanovništvo udružilo s dijelovima oružanih snaga u pokušaju svrgavanja državnih vlasti 2000. godine. Neasimilirano domorodačko stanovništvo predstavlja trajan izazov političko stabilnosti u mnogim dijelovima Latinske Amerike.

Politička organizacija i institucije

Odnosi između novih kolonija i matičnih država također su se bitno razlikovali. Britanci su svojim kolonijalnim područjima ostavili relativno visok stupanj autonomije. (Osnivanje Massachusetts Bay Company 1629. godine poveljom kralja Charlesa je po Madariagu prvi primjer osnivanja kolonija s pravom na samoupravu u suvremenom svijetu). Iako su guverneri obično bili poslani iz Britanije da bi u Americi zastupali interese matične države, oni su i sami dolazili s namjerom stjecanja posjeda u Sjedinjenim Državama. Stoga je i u njihovom interesu bilo da zajedno s američkim zemljoposjednicima surađuju sa zakonodavstvom na zaštiti prava zemljoposjednika u kolonijama, na ograničavanju davanja kruni te da poslovno surađuju s tvrtkama koje su špekulirale sa zemljom na zapadu. Ovi su guverneri dobro poznavali američke uvjete i dopuštali su Angloameričkim zemljoposjednicima znatnu autonomiju u odnosu na krunu. Upravo je ta autonomija dovela do pobune Amerikanaca kada je Britanija odlučila povećati davanja iz kolonija u svrhu financiranja vojne sile 1760-ih godina i pokušala ograničiti špekulacije sa kolonijalnim zemljištima. Englezi su znatan dio svojih ovlasti prenijeli na doseljenike i time ohrabrili osnivanje i razvoj predstavničkih institucija. Većina sjevernoameričkih kolonija imala je svoje minijaturne parlamente. Stoga su angloamerički kolonisti imali priliku naučiti i razviti demokratske prakse koje su njihovim južnoameričkim susjedima bile u pravilu zabranjene. U trenutku stjecanja neovisnosti taj su ljudski kapital (iskustvo, znanje, vještine) apsorbirale Sjedinjene Američke Države.

Španjolska i Portugal stalno su nastojali kontrolirati svoje kolonije iz Lisabona i Madrida . Latinoameričko kolonijalno iskustvo bilo je u daleko većoj mjeri određeno centralnom kontrolom, čvršćim hijerarhijskim ustrojem, i paternalizmom – što je sve odražavalo iberske vrijednosti. Nisu održavani nikakvi izbori i nisu postojala značajnija izabrana tijela, osim ponegdje na razini općina i naselja. Dužnosnici su u pravilu dolazili iz matičnih zemalja. Matične monarhije nastojale su zadržati apsolutnu kontrolu nad upravljanjem kolonijama i prihodima koje su one donosile. Žitelji kolonija sudjelovali su u vlasti sasvim neznatno – čak i izravni potomci Španjolaca, Kreoli. Španjolska vlast u Americi bila je podijeljena na šest pod-kraljevstava , definiranih kao produžetak vlasti same krune. Jedini mehanizam kontrole nad upravom u ovim pod-kraljevstvima također je bio u rukama središnjih španjolskih vlasti putem audiencia , odnosno vijeća dužnosnika koje je imenovala kruna za nadzor nad djelovanjem pod- kraljeva u Južnoj Americi. Time je sustav nadzora nad djelovanjem vlasti provodila ista vlast koja ju je obnašala. Čak su i konkvistadori (osvajači – španjolski vojnici, istraživači i pustolovi koji su u službi svoje vlade, vršeći teška nasilja nad domorocima, osvojili za Španjolsku u 16. stoljeću golema područja u Srednjoj i Južnoj Americi) bili pod potpunom kontrolom središnjih vlasti. Za razliku od njihovih sjevernoameričkih pandana koje je kruna samo subvencionirala, konkvistadori nisu bili slobodni poduzetnici s privatnim ugovorima. Umjesto toga, od njih se očekivalo da zatraže povlastice od krune. Prema tome, iako su oni preuzimali najveće rizike, nisu im se automatski jamčili nikakvi dobici. Španjolska je kruna brzo djelovala na otkrivanju i zatiranju sjemena bilo kakvih težnji za samoupravom u kolonijama. Doneseni su odgovarajući zakoni kojima je spriječen bilo kakav oblik dogovaranja ili udruživanja među pojedinim gradskim vijećima (cabildosi) u koje je kruna sve više imenovala svoje predstavnike. Predstavnička mjesta nisu se dobivala na izborima već su ponuđena na prodaju i s vremenom su se pretvorila u puke sinekure. U Latinskoj Americi nove je institucije trebalo izgraditi iz ničega i popuniti ih dužnosnicima bez ikakvog iskustva u obnašanju takvih dužnosti. Povrh toga, borbe za neovisnost nisu uspjele integrirati nacionalni identitet latinoameričkih društava u mjeri u kojoj se to

postiglo u Američkoj revoluciji. Tako su i te nove institucije vukle korijene iz nepostojanih sustava koji su pucali po novim crtama podjele.

Neovisnost i konsolidacija države

Sjedinjene države konsolidirale su svoje granice i svoju kulturu kroz oružanu i ideološku borbu protiv Britanije, no isto se ne može reći za većinu država nastalih u Latinskoj Americi koje su i poslije svojih ratova za neovisnost i dalje ostale podijeljene i nejedinstvene. Sjedinjene Države učvrstile su politički poredak nakon Revolucije pod relativno ujedinjujućom nacionalnom ideologijom, dok su države Latinske Amerike u pravilu potonule u krvave građanske ratove koji su trajali desetljećima nakon stjecanja neovisnosti. Teoretičari poput Jacka Greena i Gordona Wooda – koji se inače ne slažu o Američkoj revoluciji – slažu u jednoj stvari: Sjeverna Amerika bila je iznimna. Greene pri tome vjeruje kako američka izuzetnost nije bila posljedica revolucije, već kombinacije britanskih vrijednosti i američkih uvjeta koji su postojali i prije revolucije; dok Wood smatra kako se dobar dio američke jedinstvenosti može izravno pratiti do ideja i vrijednosti koje je generirala Revolucija: „Upravo je Revolucija, više no ijedan drugi događaj, učinila Ameriku najliberalnijom, najdemokratičnijom i najmodernijom nacijom svijeta“.

Greene pokušava smjestiti kolonijalnu Ameriku u okvire šireg konteksta Britanskog imperija. Temeljna značajka ovog imperija bila je da je on uvijek predstavljao u biti labav savez Britanaca koji su otišli osvajati svijet kao građani Britanije, ali u pravilu koristeći vlastita sredstva. Njihova lojalnost i povezanost s Britanijom bila je više idealistička, temeljena na odnosu društvenog i političkog identiteta, ali u konkretnim gospodarskim ili političkim odnosima oni su bili sasvim neovisni.

Američki rat za neovisnost oblikovao je nacionalni identitet koji je izdržao test vremena, dok se isto ne može reći za Latinsku Ameriku. Iako je američki građanski rat ugrozio konsolidiranu američku državu, južnoameričke nacije suočavale su se s brojnim građanskim ratovima i internim oružanim sukobima čak i u vrijeme dok su njihovi ratovi za neovisnost još trajali. Drugim riječima, nacionalizam jednostavno nije bio tako snažan ujedinjujući čimbenik u Latinskoj Americi kao što je bio u Sjevernoj Americi. Raskid veza s Španjolskom monarhijom rezultirao je mnoštvom kriza legitimiteta širom Latinske Amerike, gdje ni postojeće institucije, niti novi ustavi, nisu bili u stanju konsolidirati raniju legitimnost monarhije. Identitet je često bio snažniji na regionalnim ili nadnacionalnim razinama iz razloga što nacionalne države u kolonijalnom razdoblju nisu predstavljale operativni kontekst za politički poredak. Stoga su ratovi bili vođeni bilo za očuvanje lokalne autonomije, bilo u cilju stvaranja nadnacionalne autonomije. Jedina vrsta legitimnosti koja je imala uspjeha u Latinskoj Americi bila je ona temeljena na karizmi, utjelovljena u liku snažnog caudillosa koji bi bio u stanju stvoriti lojalnu sljedbu i monopolizirati silu.

Revolucijama u Latinskoj Americi prethodila je francuska invazija Španjolske i abdikacija španjolske monarhije. Dapače, Španjolska je ponudila svojim kolonijama da sudjeluju u nacionalnim institucijama (Cortes) – a ne Britanija – upravo zato jer je bila preslaba za nešto drugo. Po Jamieu E. Rodriguezu, građanski ratovi u Latinskoj Americi izbili su upravo između onih koji su vjerovali kako novo konstituirani Cortes (koji je uključivao i kolonije) i nacionalne španjolske institucije i dalje imaju legitimitet i onih koji su smatrali kako abdikacija znači da jedini preostali izvor legitimnosti predstavlja

lokalna autonomija ili tzv. juntas (lokalna tijela vlasti) koja su se nakon pada monarhije osnivala diljem španjolskih kolonija.

U španjolskom svijetu je shvaćanje da predstavljanje čini izvor legitimnosti bilo znatno slabije, pa tako i činjenica da u početku kolonisti nisu bili predstavljeni nije bila od tako presudnog značaja. Na koncu je pokušaj uključivanja kolonista u Cortes predstavljalo umanjivanje logike neovisnosti u korist načela predstavljanja.

Naslijeđe neovisnosti

Tri su glavna uzroka propadanja mnogih pokušaja uspostave republika u Latinskoj Americi:

slaba tradicija predstavničke vlasti u Španjolskoj i španjolskom sustavu vrijednosti, nedostatak iskustva sa sudjelovanjem u vlasti u Latinskoj Americi nedostatak legitimnosti novih država stvorenih nakon stjecanja neovisnosti.

Problem za Latinoamerikance izvirao je iz činjenice da su institucije koje su naslijedili od Španjolaca i dalje imale središnje mjesto, no samo se središte naglo raspalo. Dok su kolonijalna zakonodavna tijela u britanskoj Americi mogla nastaviti s radom u prilagođenom obliku u Sjedinjenim Državama i bez britanskih guvernera, sustav utemeljen u potpunosti na podkraljevstvima lojalnima kruni nije mogao djelovati bez te krune – bez nekog oblika središnjeg autoriteta koji bi bio prihvaćen kao legitiman. Obzirom da se praktički sva moć prije neovisnosti nalazila u centraliziranim institucijama, ne iznenađuje činjenica da su u Latinskoj Americi nakon toga izbili ratovi za kontrolu ovih pozicija. Konačno, to je bila jedina moć koja se i mogla osvojiti, a bez prave tradicije s podjelom predstavničke vlasti među lokalnom elitom, to je bila i jedina moć koju se činilo vrijednom posjedovati. Štoviše, bez snage krune da zauzda ponašanje vicekraljeva, centralna kontrola nad neovisnim državama Latinske Amerike značila je još veću moć i status lokalnih vlasti nego u kolonijalno vrijeme. Tako je brza propast prvih republikanskih institucija najavila i odvela ove države u unutarnje ratove koji su se uglavnom vodili za prigrabljivanje vlasti.

Iako je problem održavanja prikladne ravnoteže između crkve i države ili pitanje slobodne trgovine motiviralo latinoameričke ideologe 19. stoljeća, ostaje činjenica da je konkretan oblik djelovanja koje su zaraćene strane izabrale u velikoj mjeri bio određen njihovom željom za osvajanjem vlasti, njihovom slabom nacionalnom svijesti i vakuumom sile koji se osjećao u središtima većine latinoameričkih društava.

Kostarika je neovisnost stekla mirnim putem kao nusproizvod odvajanja Srednje Amerike od Meksika. Nepostojanje snažnog, konzervativnog, rojalističkog sektora u Kostarici omogućilo je učvršćivanje relativno homogenog, reformističkog i liberalnog režima odmah po stjecanju neovisnosti. Usprkos tome, vojska je u Kostarici imala važnu ulogu u smjenama vlasti tijekom čitavog 19. stoljeća, a bilo je i dosta nedemokratskog sukobljavanja oko vlasti „kavene“ elite. Stabilnost je dosegnuta neznatno prije nego u ostatku Latinske Amerike.

Najznačajnija razlika između Brazila i španjolske Latinske Amerike nije se ogledala ni u stupnju centraliziranosti, niti u obrascima zemljoposjedništva, niti u tradiciji autoritarizma – u svemu tome je Brazil nalikovao svojim španjolskim susjedima. Razlika je bila u okolnosti da je Brazil neovisnost stekao

gotovo potpunom uzurpacijom Portugalskog imperija. Ne samo da se prijestolnica preselila iz Lisabona u Rio de Janeiro, već je i odvajanje Brazila od Portugala provedeno u kontekstu starih simbola imperija. Dom Pedro, izravni nasljednik portugalskog prijestolja, ostao je u Brazilu i postao brazilskim vladarom. Time je Brazilu dao ono što je ostalim državama Latinske Amerike nedostajalo, „simbol legitimnog autoriteta i snažan instrument političke i društvene stabilnosti i nacionalnog jedinstva“. Osim toga, relativna lakoća kojom se Brazil osamostalio od Portugala nije potaknula destabilizirajuće borbe za vlast, niti je inicirala neke snažnije ideološke zahtjeve za slobodom i demokracijom.

Sjevernoamerikanci su se pokrenuli da bi uklonili stare razlike po rođenju i uspostavili novo društveno uređenje temeljeno na zaslugama, postignuću, stalnom unaprjeđenju i obrazovanju. Međutim, stvarna konsolidacija takvog sustava nije bila sasvim sigurna još niti za vrijeme trajanja Američke revolucije. Trenutak u kojem je postalo jasno kako je ovaj poredak zaista zaživio u stvarnosti, te da nije puka imaginacija, je vjerojatno onaj kada je George Washington nakon drugog predsjedničkog mandata odstupio s predsjedničke dužnosti i povukao se iz javnog života.

Interludij: značaj kulture

Sjevernoamerikance karakterizira individualizam, nepovjerenje prema autoritetu i vlasti, visoka vrijednost koju pridaju radu – kako kao dobru, tako i kao žarišnoj točki njihove organizacije, vjera u meritokraciju, te sklonost da različita pitanja sagledavaju u terminima prava i/ili morala. Većina ovoga može se podvesti pod ono što se naziva američkim kredom, sastavljanom od vrijednosti poput slobode, jednakosti, individualizma, populizma i laissez-fairea.

Istovremeno, ne postoji latinoamerički kredo. postoje mnoge značajne vrijednosti koje dijele mnogi Latinoamerikanci. Ali osjetno je veći naglasak na hijerarhiji i koncentraciji moći u državi. Latinoameričko društvo više je paternalističko. Personalizam i osobni odnosi i veze daleko se više cijene – često i više no što zaslužuju. Jedno područje u kojemu su kulturne vrijednosti u Latinskoj Americi imale povijesno važan učinak je obrazovanje. Mnogi Latinoamerikanci visoko cijene prestižne profesije poput prava i medicine, iako ove discipline nisu najznačajnije za gospodarski razvoj. Ovo je neposredno povezano s južnoameričkim naglaskom na aristokratskim vrijednostima i idealu kultiviranog građanstva. Već su u španjolska kolonijalna vremena manualni i tehnički rad bili podcijenjeni u odnosu na humanističko obrazovanje. Na obrazovanje se nije gledalo kao na način za postizanje veće produktivnosti, već za stjecanje boljeg statusa.

Kulturne vrijednosti su u Latinskoj Americi imale tendenciju promicanja teologije i humanizma, uz istovremeno zapostavljanje tehničkih postignuća i napornog rada, barem u usporedbi sa stanjem u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Ovakve vrijednosti dodatno su bile ojačane neravnomjernom raspodjelom zemlje i nedostatkom ekonomskih mogućnosti za niže staleže Južnoamerikanaca. kao posljedica toga, gospodarski razvoj je bio usporen, a zagovornici demokracije bili su malobrojni i nepovezani. U Sjevernoj je Americi, suprotno tome, naglasak na pragmatizmu i nagrađivanju postignuća bio dodatno osnažen daleko egalitarnijom raspodjelom zemlje, što je rezultiralo nastankom mnogobrojne srednje klase koja je generirala ekonomski rast i branila demokraciju.

II Kos-Stanišić: „LATINSKA AMERIKA – POVIJEST I POLITIKA (str.13-39)

Definicija i opće odrednice

→ Terminom Latinska Amerika prvi su se početkom 19. stoljeća počeli služiti Francuzi kako bi legitimirali svoju politiku prema američkom kontinentu južno od SAD-a, a odnosio se na sve zemlje „latinskog“ tj. romanskoga govornog područja. Otad se termin često upotrebljava, a da se pri tome točno ne definira na koje se zemlje odnosi.

Prema The New Enyclopaedia Britannica pod Latinskom Amerikom podrazumijeva se cijeli južnoamerički kontinent, Srednja Amerika, Meksiko i karipski otoci na kojima se govore romanski jezici. time se definicija i određenje Latinske Amerike poklapa s definicijom Cambridge Encyclopedia of Latin America and the Caribean koja definira Latinsku Ameriku – španjolsko govorno područje u zapadnoj hemisferi, portugalski Brazil i francuski Haiti.

Koristi se i pojam Iberoamerika, čiji su sastavni dijelovi Španjolska Amerika i Portugalska Amerika. Iberoamerika se sastoji od 18 država španjolskog i jedne države portugalskog govornog područja. Španjolska Amerika abecednim redom obuhvaća: Argentinu, Boliviju, Čile, Dominikansku Republiku, Ekvador, El Salvador, Gvatemalu, Honduras, Kolumbiju, Kostariku, Kubu, Meksiko, Nikaragvu, Panamu, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuelu. Portugalska Amerika ili Luso Amerika odnosi se na Brazil, najveću i najnaseljeniju državu Latinske Amerike. Haiti, najstarija neovisna država u Latinskoj Americi, samo je djelomično zadržao jezik svojih gospodara – francuski, te se zbog svog „latinskog“ karaktera smatra dijelom Latinske Amerike.

Latinska Amerika od 16. do 20. stoljeća

Velika zemljopisna otkrića bila su rezultat nastojanja Španjolske i Portugala da pronađu morski put do istoka, kako bi Egiptu i Veneciji oduzeli monopol koji su imali nad trgovinom začinima i ostalim istočnjačkim proizvodima. Đenovljanin Kristofor Kolumbo je 1492. otkrio Ameriku, no njegove su ekspedicije i otkrića bili u znaku stalnog suparništva i diplomatskog nadmudrivanja između Španjolske i Portugala oko pomicanja crte razgraničenja. Taj je problem riješen potpisivanjem ugovora u Tordesillasu, kojim je Latinska Amerika podijeljena na španjolski i portugalski dio.

Španjolska Amerika

Otkriće Amerike postavilo je pitanje podrijetla i prirode Indijanaca, na koje su španjolski misionari u 16. stoljeću u želji da dokažu njihovu ljudskost i pravo na jednakost s ostalim ljudima, odgovarali proučavanjem indijanske kulture.

Postavlja se pitanje kako je šačica Španjolaca uspjela srušiti i osvojiti Aztečko carstvo i Carstvo Inka, čije se stanovništvo brojilo u milijunima, carstva koja su imala veliku vojsku i vlastitu vojnu tradiciju. Španjolci su relativno lako osvojili narode koji su živjeli sjedilačkim načinom života, bavili

se intenzivnom poljoprivredom, bili organizirani na razini država i kojima su vladali carevi kojima su se apsolutno pokoravali. Nasuprot tomu, „necivilizirana“ plemena s marginalnim kulturama (Chichimeci u sjevernom Meksiku i Araucaniani iz Čilea) bili su neosvojivi. Razlog nemogućnosti osvajanja bio je u jednostavnoj socijalnoj i ekonomskoj organizaciji plemena koja im je omogućavala da se stalno povlače u Španjolcima sve nepristupačnija područja, dok su se stanovnici carstva navikli da netko njima vlada vrlo lako pokorili španjolskoj vlasti. Četiri osnovna čimbenika koja su pridonijela osvajanju su:

španjolska superiornost u naoružanju, osobito uporaba konja, životinje koje do tada Indijanci nikada nisu vidjeli,

europske bolesti, osobito vodene kozice, ospice, gripa i tifus, na koje Indijanci nisu bili imuni, a koje su harale Novim svijetom u doba osvajanja,

drugačiji način ratovanja - Španjolci su bili ljudi renesanse s osnovnim sekularnim pogledom na svijet, dok su Indijanci imali arhaičan pogled na svijet u kojem su rituali i magija imali odlučujuću ulogu. Iako su konkvistadori bili inspirirani religioznim ciljevima, za njih je rat bio znanost ili umjetnost utemeljena na stoljećima proučavanja i prakticiranja vojne strategije i taktike. Aztecima je pri ratovanju cilj bio zarobiti što više ratnika koje bi poslije žrtvovali svojim bogovima. Stoga u borbama zarobljenike nisu ubijali, nego su ih onesvještavali. Indijanski način ratovanja uključivao je i ceremonije kojima su ljudi obavještavani da će biti napadnuti. Španjolci se nisu držali tih pravila, bez obzira na requerimiento – proglas kojim su španjolski osvajači prije zauzimanja nekog teritorija na tlu Španjolske Amerike „upoznavali“ Indijance o vrhovnoj vlasti španjolske krune i objavljivali im rat u Kristovo ime,

međusobne podjele i sukobi u carstvima – plemena koja su Aztecima plaćala danak duboko su ih mrzila pa su se pridružila Cortesu u borbi protiv omraženih Azteka, dok je u carstvu Inka borba braće za prijestolje i želja lokalnih Curacaoa (nasljedni vladari u antičkom ili kolonijalnom Peruu) da ponovno steknu neovisnost omogućila da Pizarro stekne saveznike.

Politička organizacija Španjolskog Kraljevstva u Americi odražavala je apsolutistički režim koji je vladao u samoj Španjolskoj. Sredinom 16. stoljeća politička organizacija Indija (kako je Kolumbo otkrivši Ameriku mislio da je otkrio Indiju, novootkrivenom teritoriju dao je naziv Zapadna Indija) bila je formirana i uz blaže varijacije zadržala se sve do samog kraja kolonijalne vlasti. Sastojala se od Vijeća Indija, kraljevskih agenata i administracije u provincijama.

Vijeće Indija upravljalo je španjolskom imperijalnom administracijom. Na čelu je bio kralj, čije je uključivanje u rad vijeća variralo od monarha do monarha. Vijeće je bilo vrhovno zakonodavno, sudbeno i izvršno tijelo vlasti. Jedna od njegovih najvažnijih funkcija bila je nominiranje kralju visokih kolonijalnih dužnosnika. Vijeće je zaslužno za izradu izvještaja u kojima se nalaze opsežne informacije o povijesti, zemljopisu, prirodnim izvorima i stanovništvu kolonija.

Kraljevski agenti u kolonijama bili su potkraljevi, glavni kapetan i audijencije (visoki sud i državno vijeće koje su kontrolirali potkraljevi ili glavni kapetani). Potkraljevi i glavni kapetani imali su gotovo identične funkcije, tj. bili su vrhovni civilni i vojni službenici na svom području, zaduženi za pribavljanje i povećanje kraljevskih prihoda, obranu i zaštitu Indijanaca. Do početka 18. stoljeća postojala su dva potkraljevstva: Nova Španjolska s glavnim gradom Cuidad de Mexico pod čijom su jurisdikcijom bili svi španjolski posjedi do Panamske prevlake, te Peru s Limom kao glavnim gradom pod čijom je jurisdikcijom bila cijela španjolska Južna Amerika, osim obale Venezuele. Ovlasti potkraljeva bile su u teoriji ograničene Vijećem Indija, ali su imali pravo da zakone prilagode stanju na terenu. Jednako tako u teoriji su i glavni kapetani bili podređeni potkraljevima, ali u praksi su neovisno vladali golemim područjima. Audijencije su upravljale upravnim jedinicama, presidencijama, kao guverneri, s time da su vojno bili

podređeni potkralju. Preklapanje i stalna promjena jurisdikcije često su bili predmetom svađa između kraljevskih agenata. Potkraljevima i glavnim kapetanima asistirale su audijencije, najviši sudovi u određenom području koji su ujedno bili i potkraljevsko vijeće neke države. Oni su zajednički trebali donositi odluke koje potkraljevi nisu morali provoditi, ali to što su audijencije imale izravan pristup Vijeću Indija davalo im je prestiž i mogućnost da provjere potkraljev autoritet. Budući da nije vjerovala kolonijalnim službenicima, Kruna je razvila sustav provjera među kojima su bili inspektori koji su obilazili provincije i provjeravali stanje.

Administracija u provincijama – glavnim gradovima provincija vladali su kraljevski guverneri koji su imali sudski i politički autoritet. Zastupali su interese kraljeva u gradskom vijeću, jedinoj političkoj instituciji u kojoj su bili zastupljeni Španjolci rođeni u Americi (kreoli). Guverneri su vladali španjolskim gradovima, a postojali su guverneri koji su upravljali indijanskim selima ili gradovima i često su u savezu s poglavicom zloupotrebljavali svoju vlast. Kako bi bila sigurna da kolonijalni dužnosnici dobro obavljaju svoje zadaće, Kruna je na kraju njihova službovanja tražila izvještaj koji se sastavljao na temelju javnog saslušanja. Postojale su i vizite koje su nenajavljeno provodili visitadori, ali jednako kao i audijencije, nisu bile efektivne niti su sankcionirale zloupotrebu položaja. Korupcija je bila sastavni dio kolonijalne administracije, a kraljev autoritet poštovao se samo u glavnim gradovima i njihovoj bližoj okolici, dok su u udaljenim područjima lokalni veleposjednici posjedovali vlastitu vojsku i apsolutnu vlast.

U prvim stoljećima nakon otkrića stanovništvo Španjolske Amerike bilo je podijeljeno na sedam razreda:

1. poluotočani – Španjolci rođeni u Španjolskoj,2. kreoli – španjolci rođeni u Americi,3. mestici – bijeli otac, majka indijanka,4. mulati – bijeli otac, majka crnkinja,5. zambi – mješanci crnaca i Indijanaca6. Indijanci7. crnci.

Rasa, zanimanje i vjera bili su formalni kriteriji koji su određivali društveni status pojedinca. Ipak, većina osoba miješane krvi rođena je izvan bračne zajednice, što im je davalo pečat kaste. Postojala je i klasa vagabunda i prosjaka (neprivilegirani bijelci), a legitimni mestik ili mulat bogatog oca mogao je postati dio kolonijalne aristokracije.

Smrt Karla II. 1700. godine i dolazak Francuza Filipa II. na prijestolje, obilježili su početak nove ere španjolske povijesti. U strahu od mogućeg ujedinjenja Španjolske i Francuske, Velika Britanija započela je rat za španjolsku baštinu (1702.-1713.), koji je završio Utrechtskim mirom. Njime je Engleska dobila Giblraltar i Minorcu, trgovačke koncesije u Španjolskim Indijama i jamstvo da se Španjolska i Francuska neće ujediniti. Poraz je Španjolskoj pokazao i nužnost reformi, koje su se počele provoditi po uzoru na francuski model prosvijećenog apsolutizma vladavine Burbonaca. Jedna od posljedica poraza u ratu za španjolsku baštinu bilo je rašireno krijumčarenje. Stoga je Filip II: oživio sustav flota koje su plovile između matice i Španjolske Amerike. No Englezi koji su Utrechtskim mirom dobili ekskluzivno pravo opskrbljivanja Španjolske Amerike robovima i dalje su uspijevali plasirati toliko krijumčarene robe da je sustav flota 1740. godine ukinut. Zamijenili su ga registrirani brodovi koji su od Krune dobili licenciju i koji su samostalno plovili. Sprečavanje krijumčarenja na Karibima dovelo je do stvaranja privatnih španjolskih ratnih brodova koji su bili toliko uspješni da su Englezi zatražili

kompenzaciju štete, zbog čega je 1739.i došlo do sedmogodišnjeg rata između Španjolske i Velike Britanije, u kojem je Španjolska izgubila Floridu, a zamalo da nije i Kubu.

Nužne reforme administrativne strukture kolonijalne vlade donijele su tri bitne promjene:

1. sjeverno andsko područje (Ekvador, Kolumbija i Venezuela) 1739. odvojeno je od potkraljevstva Perua i stvoreno je potkraljevstvo Nova Granada s glavnim gradom Santa Feom (Bogota). U sklopu novog potkraljevstva bila je i glavna kapetanija Venezuela, s glavnim gradom Caracasom, nezavisnim od Santa Fea. Ta je promjena imala strateško značenje jer je omogućavala bolju zaštitu karipske obale,

2. kako bi spriječilo krijumčarenje u estuariju i uspješno se branilo od britanskih i portugalskih izazova u regiji, potkraljevstvo Rio de la Plata, s Buenos Airesom kao glavnim gradom u kojem se 1783. osniva kraljevska audijencija, 1776. odvaja se od kraljevstva Peru. Tim aktom potkraljevstvo Rio de la Plata odvaja se od udaljene Lime, čime se i srebro iz rudnika Potosi počelo slijevati u Buenos Aires. Iako je trend decentralizacije administracije Španjolske Amerike bio popraćen pojačanom španjolskom kontrolom, sve veća neovisnost pojedinih provincija bila je neizbježna. Tako 1777.Venezuela, a 1778. i Čile postaju glavne kapetanije. Stvaranje novih kapetanija i potkraljevstva išlo je ruku pod ruku s ostalim važnim političkim reformama,

3. između 1782. i 1790. kompleksni habsburški administrativni sustav po uzoru na Francusku zamjenjuje se intendantskim sustavom (intendant je upravitelj provincija koji upravlja policijom, pravosuđem i financijama), kojim se trebala postići veća administrativna efikasnost i povećanje kraljevih prihoda.

Primarni cilj političkih reformi bilo je preokrenuti situaciju u Europi i Španjolskoj Americi u korist Španjolske i povećati njezine prihode. Posebna se pozornost pridavala obrani carstva na kopnu i moru.

Rastuće bogatstvo kreola i nemogućnost obnašanja važnih funkcija u kolonijalnoj upravi i Crkvi potaknuli su kreolski nacionalizam i iznijeli na svjetlo dana sukob interesa Španjolske i njenih kolonija, tj. poluotočana i kreola. Poluotočani su svoj povlašteni položaj objašnjavali indolentnošću i nesposobnošću kreola, smatrajući da je deformacije izazvala okolina u kojoj su se rodili. Prosvjetiteljske ideje i američka revolucija imali su vidan utjecaj na kreole sve do trenutka kada je Francuska revolucija učinila radikalan zaokret. Ipak, posljedice utjecaja Francuske revolucije bile su vidljivije u francuskom dijelu Hispanjole, gdje su crni robovi podigli ustanak i 1804. godine stvorili prvu latinskoameričku nezavisnu državu – Haiti.

Usporedbom latinskoameričke i sjevernoameričke revolucije mogu se uočiti bitne sličnosti i razlike:

Sličnosti: Obje su revolucije željele zbaciti s vlasti matične države koje su im svojom merkantilističkom politikom usporavale gospodarski razvoj. Vodile su ih obrazovane elite nadahnute prosvjetiteljskim idejama, a bile su i građanski ratovi u kojima se dio stanovništva opredijelio za matice i obje svoj uspjeh duguju stranoj intervenciji.

Razlike: Latinskoamerička borba nije imala jedinstven smjer ni strategiju, a razloge nalazimo u geografiji te ekonomskoj i kulturnoj izoliranosti regija, zbog čega je i borba dulje trajala. Kreoli su eksploatirali Indijance, crnce i mestike, i nisu ih željeli uključiti u svoje planove, pa je stoga latinskoameričkom pokretu za neovisnost nedostajala potpora narodnih masa.

Borba za latinskoameričku neovisnost imala je tri glavna centra i struje:

1. struja – stvaranje Velike Kolumbije (Venezuela, Kolumbija i Ekvador), vodio ju je Simon Bolivar, nalazila se u venezueli i vodila je prema jugu,

2. struja – stvaranje neovisnih država Argentine, Čilea, Urugvaja, Paragvaja i Perua, vodio ju je San Martin, nalazila se u Argentini i širla se prema sjeveru, gdje se ujedinila s prvom strujom,

3. struja – stvaranje Meksika.

Portugalska Amerika – Brazil od 16. do 19. stoljeća

→ Brazil je otkrio Pedro Alvares Cabral 22. travnja 1500. Portugalskim kraljevima nedostajalo je sredstava za koloniziranje Brazila pa su se služili kapetanskim sustavom, kojim je brazilska obala podijeljena u 15 paralelnih linija unutar kojih su se nalazile nasljedne kapetanije, koje je kralj dodijelio kapetanima, tj. osobama koje su se obvezale da će o vlastitom trošku kolonizirati, razvijati i braniti dodijeljenu im kapetaniju. Sustav kapetanija nastao je ujedinjavanjem feudalnih i komercijalnih elemenata. Budući da se ubrzo pokazao neefikasnim, 1549. je provedena reforma kojom su kapetani zamijenjeni guvernerima. Do sredine 16. stoljeća osnova brazilske ekonomije bilo je drvo, a zatim šećerna trska.

Portugal se nije striktno držao merkantilističke politike. U razdoblju kada je portugalska kruna bila u rukama Španjolske, trgovina s Brazilom bila je dopuštena jedino Portugalcima. Stoga je Engleska, saveznica i zaštitnica Portugala, 1703. primorala Španjolsku na potpisivanje Methuenskog sporazuma kojim je Engleskoj bila omogućena trgovina između Brazila i Portugala. Budući da Portugal nije bio sposoban opskrbljivati brazilsko tržište, trgovalo se engleskom i nizozemskom robom.

Brazilu nije bila potrebna brojna administracija. Šećer, najvažniji izvozni proizvod oporezivao se u Lisabonu pri istovaru, a ekonomskim i socijalnim životom društva dominirala je plantaža. U brazilu se nisu razvijali gradovi. Najvažnija institucija lokalne vlade bilo je municipalno vijeće koje su činili lokalni posjednici, trgovci, odvjetnici i doktori.

Mješavina rasa imala je odlučujuću ulogu u stvaranju brazilske nacije. Većina stanovnika miješane rase rođena je izvan braka, sve dok markiz Pombal, u želji da poveća brazilsko stanovništvo i učvrsti granice, nije popularizirao sklapanje brakova između bijelaca i Indijanaca, proglašavajući njihove potomke prikladnima za obnašanje visokih dužnosti.

Osnovna brazilska društvena i ekonomska organizacija bila je fazenda, velika plantaža i patrijarhalna zajednica koja je uključivala vlasnika i njegovu obitelj, svećenika, robove, slobodnjake koji su radili za vlasnika i uživali njegovu zaštitu.

Brazil je stekao neovisnost mirnom tranzicijom vlasti u razdoblju 1808. – 1822.

Za Napoleonove invazije na Portugal 1808. Velika Britanija je preselila portugalski dvor u Brazil, što je značilo dobivanje neovisnosti. Godine 1820. u Portugalu je izbila revolucija u kojoj su revolucionari zahtijevali liberalni ustav kraljevine Portugal, povratak Dom Joaoa u Lisabon, ukidanje dualne monarhije i restauraciju portugalskih trgovačkih povlastica. Pod pritiskom Joao se vratio u Portugal i priznao novi ustav, a u Brazilu je ostao živjeti princ Dom Pedro, regent Brazila i nasljednik portugalskog prijestolja. On je 1822. odbio prihvatiti zahtjev portugalskog parlamenta da se vrati te je službeno zatražio neovisnost Brazila. Kao što mu je otac savjetovao, Pedro je iskoristio novonastalu situaciju i stao na čelo pokreta za neovisnost te je nakon njezina stjecanja 1825. godine nagrađen titulom brazilskog cara. Brazilskim ustavom Dom Pedrove ovlasti nisu ograničene, birao je guvernere provincija i doživotne senatore, imenovao je i otpuštao ministre, a mogao je i raspustiti parlament. Favoriziranje Portugalaca i nezadovoljstvo postojećim stanjem doveli su do revolta, zahtjeva za ukidanjem monarhije i stvaranjem federalne republike. Pod pritiscima Dom Pedro je abdicirao u korist petogodišnjeg sina Pedra, u čije su ime vladala trojica regenata, umjerenih liberala. Uklonjen je dominantan utjecaj portugalskih trgovaca i dvorana, stvara se nacionalna garda, provincije dobivaju veće ovlasti uključujući upravu prihodima, ali centralizam se ne ukida, već imenovanjem jednog regenta – Diogo Antonio Feijo – jača.

Najvažnija brazilska vanjskopolitička akcija u 19. stoljeću bilo je sudjelovanje u Paragvajskom ratu nakon kojeg mu je bio zajamčen pristup rijeci La Plati. Dvije glavne sile regije, Argentina i Brazil, uspostavljaju bliske odnose, a Brazil konsolidira svoju političku i financijsku poziciju u Urugvaju. Na unutarnjopolitičkom planu pobjednička vojska postaje važan politički čimbenik, a regrutirani robovi koji su se istaknuli u borbama dobivaju slobodu. Posljednja dva desetljeća carstva vođene su rasprave o legitimnosti dviju institucija – ropstva i monarhije.

Antirobovlasnički pokret jača, a nove urbane grupe drže da je robovlasništvo nespojivo s modernizacijom države. Brazilski parlament 3. svibnja 1888. ukida ropstvo. Oslobođen okova robovlasništva i potpomognut visokom cijenom kave, Brazil se ekonomski uzdiže. S nestankom robovlasništva nestaje i potpora plantažera održavanju carstva. Pridružuje im se i vojska koja smatra da je zanemarena i nedovoljno cijenjena. Comteov pozitivizma na vojnim akademijama postaje osnova učenja, a pozitivizam odgovara i interesima srednje klase i poduzetnih fazenderosa, koji su željeli modernizaciju države bez drastičnih promjena. U studenome 1889. vojska vojnim udarom smjenjuje vladu, proglašava republiku i maršala Deodeora da Fonseca za privremenog predsjednika, a Pedra II. šalje u egzil.

Latinska Amerika u 19. stoljeću

Neovisnost nije Latinskoj Americi donijela slobodu i prosperitet, već desetljeća građanskih ratova. Donijela je i militarizaciju novih država, u kojima su časnici nezadovoljni ulogom čuvara mira i stabilnosti počeli preuzimati ulogu arbitra u političkom životu, i to u sprezi s konzervativcima iz čijih su redova i potjecali. Na stajaću vojsku trošila se polovica nacionalnog dohotka.

Sa stjecanjem neovisnosti, republike Latinske Amerike započele su borbu za ekonomsku i političku stabilnost, što se nije moglo ostvariti jer nisu provedene ekonomske i socijalne reforme, niti redistribucija zemlje. Razdoblje od 1820. do 1870. bilo je za većinu država Latinske Amerike doba nasilja, u kojem su se smjenjivale diktature i revolucije. Simbol razdoblja je caudillo, političko-vojni vođa

koji sve do 1870. drži vlast na nacionalnoj i regionalnoj razini, vlada državom uz pomoć niza manjih caudillosa. Vojnička kvaliteta i karizma često su njihove odlike, a kako polufeudalni uvjeti omogućavaju uzdizanje caudilla, oni su sve do danas preživjeli u pojedinim područjima. Bez obzira na njihove metode, caudillosi su vodili računa o republikanskoj ideologiji i institucijama, a u većini država bile su aktivne političke stranke, koje su nosile oznaku „konzervativne“ i „liberalne“ ili „unitarističke“ i „federalističke“. Iza fasada moderniteta kriju se diktatori i oligarsi. Konzervativnu stranku podupiru veliki zemljoposjednici i gradski saveznici, a liberale provincijski zemljoposjednici, pripadnici profesionalnih zanimanja i grupe koje nisu imale moć i koje su bile nezadovoljne postojećim poretkom. Konzervativci su se zauzimali za visoko centraliziranu vladu, a liberali, po uzoru na SAD, za federalizam, jamčenje prava pojedinca, kontrolu države nad obrazovanjem i ukidanje posebnih povlastica svećenstvu i vojsci.

Oko 1870. industrijska revolucija u Europi stimulirala je promjene i u latinskoameričkoj ekonomiji i politici. Ovisno o geografskom položaju, u regiju ulazi europski kapital koji modernizira proizvodnju i trgovinu. Stvara se novi ekonomski poredak, u kojem proizvodnja i uzgoj jedne ili dviju kultura čine ekonomiju neke države ovisnom o potražnji i fluktuacijama cijena na svjetskom tržištu. U kasnom 19. stoljeću ekonomija se razvijala u sklopu sustava hacijenda i pod povećanom stranom kontrolom nad prirodnim resursima. Novi poredak zahtijeva mir i stabilnost vlade, konzervativci prihvaćaju pozitivističke dogme znanosti i progresa, a liberali više ne bdiju nad ustavnim metodama i građanskim slobodama, i sve to u cilju materijalnog progresa. Novo doba simboliziraju novi „progresivni“ caudillosi – Porfirio Diaz u Meksiku, Rafael Nunez u Kolumbiji, Antonio Guzman Blanko u Venezueli. U većini zemalja izmjenjuju se diktature i revolucije, no revolucije su sve rjeđe i sve manje destruktivne.

Osnovne karakteristike Latinske Amerike u 20. stoljeću

Za bolje razumijevanje moderne Latinske Amerike, potrebno ju je staviti u okvire globalne ekonomije. Pet je faza ekonomskog razvoja regije:

1. Inicijalna faza (1890. – 1900.) – države se specijaliziraju za proizvodnju jednog, dvaju ili triju poljoprivrednih ili rudarskih proizvoda koje izvoze, a uvoze europsku manufakturno proizvedenu robu. Širenju ekonomskog liberalizma u Latinskoj Americi pridonijela je i zabrinutost elite glede navodne rasne inferiornosti domorodačke populacije. Nedostatak kvalificirane radne snage rješavao je europskim imigrantima od kojih su najpoželjnijima smatrani stanovnici sjeverne Europe koji bi sa sobom donijeli poduzetnički duh, no većina ih je dolazila iz Portugala, Španjolske i Italije.

2. Ekspanzija izvoza (1900. – 1930.) – privreda Latinske Amerike bila je orijentirana na izvoz, što je vodilo dobu prosperiteta. Konsolidiranjem navedenog modela došlo je do promjena socijalne strukture, tj. rasta srednje i stvaranja radničke klase. Osnivaju se sindikati koji mobiliziraju radnike i dižu štrajkove. Druga važna promjena bila je uspostava ravnoteže između ruralnog i urbanog sektora društva. U gradovima dolazi do uzdizanja srednje klase koja teži vlasti i iz koje se stvara sloj profesionalnih političara. Pripadnici profesionalnih zanimanja i trgovci zastupaju interese urbanog stanovništva i prihvaćaju liberalne ideje.

3. Supstituirana industrijalizacija (1930. – 1960.) – započinje Velikom depresijom koja je imala katastrofalne posljedice na privredu Latinske Amerike. Na vlast dolaze vojni časnici koji počinju zauzimati ulogu glavne političke sile. Latinska Amerika je u rješavanju krize imala dvije opcije na raspolaganju: snažnije se povezati s industrijskim državama ili se okrenuti vlastitoj

industrijalizaciji koja vodi većoj ekonomskoj neovisnosti. Vojska je podupirala drugu opciju, te počinje industrijska proizvodnja robe koja se prije uvozila. Socijalne posljedice te industrijalizacije bile su kompleksne. Stvara se nova moćna grupa, klasa poduzetnika. Država upravlja industrijalizacijom i štiti je. Radnici dobivaju na važnosti, šire se sindikati, a organizirani radnici pojavljuju se kao važan sudionik na političkoj sceni. Bile su to kooptativne demokracije u kojima su industrijalci i radnici dobili pristup političkoj sceni. Stvaraju se proradničke i proindustrijske stranke, te višeklasne populističke alijanse koje počinju ugrožavati dominaciju veleposjednika. Spomenuti populistički režimi bili su poluautoritarni i uglavnom su predstavljali koaliciju protiv interesa neke druge strane koja po definiciji nije sudjelovala u vlasti. Zastupali su interese klase radnika i industrijalaca, koji su se i sami među sobom borili, stoga je očuvanje režima u velikoj mjeri ovisilo o osobnoj moći i karizmi vođe.

4. Stagnacija rasta (1960. – 1980.) – Latinska Amerika počela se suočavati s padom cijena svojih primarnih proizvoda (kava, žito, bakar). Platna bilanca bila je sve više negativna, čime je i opadala kupovna moć domaćeg stanovništva. Domaća tržišta bila su ograničena kapaciteta, a problem se pokušao prevladati stvaranjem multinacionalnih regionalnih društava. Međutim, problem nije mogao biti riješen jer su industrije zemalja Latinske Amerike bile kompetitivne, a ne komplementarne. Visok stupanj tehnološke proizvodnje stvorio je ograničen broj radnih mjesta, stoga dolazi do rasta nezaposlenosti, što je značilo prijetnju postojećem društvenom poretku. Smjenjuju se poredci, a vojnim udarima na vlast dolaze represivni vojni režimi koji stimuliraju investiranje i stvaraju „upravljane ekonomije“. Preuzimaju kontrolu nad sindikatima i radničkim zakonodavstvom, a kako bi sredili države na rubu bankrota lansiranju antiinflatornu politiku i stabilizacijske programe. za postojeću krizu optužuju pokvarene, nesposobne i korumpirane političare, proglašavaju se apolitičnim vladama, suspendiraju političke slobode i čvrstom rukom vladaju državama. Takav tip država postao je poznat pod nazivom „birokratsko-autoritarne“ države jer su državne službe bile rezervirane za osobe s birokratskim karijerama, iz vlasti je bila isključena radnička klasa i javni sektor, a reducirana je i politička aktivnost. Birokratsko-autoritarne vlade željele su obnoviti ekonomski rast povezujući se s globalnim ekonomskim silama, osobito multinacionalnim kompanijama, kreditorima u SAD-u i Europi, te međunarodnim agencijama, Svjetskom bankom i Interameričkom bankom za razvoj. Zadaću povezivanja sa središtima ekonomske moći imali su mladi ekonomisti školovani u SAD-u. Latinskoameričke regionalne elite prihvaćaju neoliberalne strategije ekonomskog razvoja koje naglašavaju slobodno tržište i otvaraju vrata stranim investicijama, u procesu privatizacije državnih tvrtki omogućavaju im njihovu kupnju po iznimno niskoj cijeni, te transformiraju svoje države u platforme u kojima se uz najmanju moguću cijenu rada proizvodi roba za strano tržište. Strategija nacionalnog ekonomskog rasta uništava materijalnu osnovu stare populističke alijanse koja je promovirala industrijalizaciju pod pokroviteljstvom države. Elite su se našle razapete između agresivnih stranih interesa i domaćih zahtjeva za nastavak provedbe socijalnih programa koji će redistribuirati moć i bogatstvo. U početku je populistička redistributivna politika ovisila o ekonomskoj ekspanziji, a poslije se isključivo oslanjala na strane kredite s opasno visokim kamatama.

5. Faza krize, dugovanja i demokracije (1980. – 1990.) – svoje izvorište ima u 1970-im kad asu zemlje izvoznice podigle cijenu nafte. Kako zarađeni novac nisu imale gdje potrošiti, polagale su ga u međunarodne banke, koje su ga po visokim kamatama posuđivale potencijalno dobrim klijentima. Ugledni bankari prosudili su da je Latinska Amerika, pod pretpostavkom da državama vladaju vlade odane redu i zakonu, dobar klijent te je u razdoblju od 1970. do 1980. regija povećala svoje zaduženje s 27 milijardi dolara na 231 milijardu dolara. Budući da nisu mogle plaćati dug, jedna za drugom države Latinske Amerike prijetile su obustavom plaćanja.

Nakon što im se 1982. godine državne riznice ispraznile, velik broj država Latinske Amerike vidio je u obustavi plaćanja dugova rješenje izlaza iz krize, što je dakako stvaralo veliku opasnost za međunarodni bankarski sustav. Stoga su zapadnjačke vlade i bankari plasirali hitne pakete pomoći, a zauzvrat su tražili od vlada primatelja provedbu strogih programa koji su dodatno snizili životni standard radnika i seljaka. Problem, dakako, nije riješen već samo odgođen. Unatoč populističkoj retorici otpora tiraniji MMF-a i Svjetske banke koji su nagledali provedbu strukturalnih prilagodnih programa kao uvjet za dobivanje novih kredita, vlade zemalja dužnika nisu činile ništa drugo osim što su zahtijevale odgodu plaćanja i niže kamate.

Devedesetih godina 20. stoljeća obuzdana je galopirajuća inflacija pa su investitori počeli gledati na Latinsku Ameriku kao regiju za unosna ulaganja. Ipak, većina je odlučila kupiti dionice, a ne izravno ulagati. Kako je tržište dionica vrlo mobilno, nakon što je SAD 1994. počeo povećavati kamate, kapital se ponovo vratio u SAD da bi nakon kraha Meksika u prosincu iste godine investitori pobjegli iz regije tzv. tequila efektom. Posljedice su bile katastrofalne i pokazale su da je unatoč impresivnim postignućima na polju ekonomskih reformi, Latinska Amerika i dalje iznimno osjetljiva na zbivanja na svjetskome financijskom tržištu. Postoje i strukturalni problemi, od kojih je najteže opće siromaštvo, te najneravnomjernije na svijetu raspodijeljeni prihodi.

Marginalne grupe

Glavne društvene grupe u Latinskoj Americi čini: elita, srednja klasa , industrijski radnici, seljaci, lumpenproletarijat i etničke manjine – autohtoni narodi i Afrolatinoamerikanci. Iako posljednje dvije grupe čine znatan dio stanovništva Latinske Amerike, uglavnom su na marginama društva.

Lumpenproletarijat predstavljaju seljaci koji dolaze u gradove te se ne mogu klasificirati ni kao ruralna, ali ni kao urbana sirotinja. Jedan su od glavnih razloga ubrzane urbanizacije. Na taj se način gradovi pretvaraju u megalopolise s približno 20 milijuna stanovnika, a do točnog broja ne može se doći jer nigdje nisu evidentirani. Lumpenproletarijat nema posla, živi u sirotinjskim predgrađima u najtežim životnim uvjetima, stoga je veoma osjetljiv na demagošku i populističku politiku.

U Latinskoj Americi etničkim manjinama smatraju se dvije od tri glavne etničko-rasne grupe: autohtoni narodi i Afrolatinoamerikanci. Međuetnički odnosi dodatno su komplicirani rasnim miješanjem, s obzirom na to da u Latinskoj Americi postoje mestici – mješanci Indijanaca i bijelaca, mulata – mješanci crnaca i bijelaca, te zambi – mješanci crnaca i Indijanaca.

→ Autohtoni narodi

Svjetsko vijeće autohtonih naroda definira autohtone narode (indigenous peoples) kao grupe stanovnika koji su od davnine naseljavali zemlju na kojoj danas žive, a svjesni su vlastitog karaktera i društvenih tradicija kao osnovnog kriterija za određivanje na koga će se ova definicija odnositi. Mora se naglasiti iznimna važnost slova „s“ u „peoples“, jer se odnosi na kolektivna prava autohtonih naroda kao etničkog naroda/nacije. Ta prava uključuju pravo na zemlju, resurse, te pravo na samoodređenje i upotrebu termina „peoples“. Ujedinjeni narodi upotrebljavaju termin „people“ ili još lošiji termin „populations“, što podrazumijeva nedostatak kolektivnih prava. Definicija UN-a određuje autohtoni narod kao onaj narod koji ima povijesni kontinuitet s preinvazijskim i pretkolonijalnim društvima, smatra se različitim od ostalih dijelova

društva koji sad zauzimaju te teritorije ili njegove dijelove. Čine nedominantan sektor društva i odlučni su zaštititi, razvijati i transmitirati budućim generacijama teritorije svojih predaka, svoj etnički identitet, na osnovi svoje konstantne egzistencije i u skladu sa svojim vlastitim kulturnim uzorcima, socijalnim institucijama i pravnim sustavom. Unatoč tomu što ne postoji opće prihvaćena definicija, autohtoni narodi mogu se usporediti s etničkim manjinama jer egzistiraju kao različiti kulturni i politički sustav unutar države i imaju aspiracije prema samovladanju.

Pretpostavlja se da u Latinskoj Americi živi između 30 i 40 milijuna autohtonih stanovnika što iznosi približno 8-10% od ukupnog broja stanovnika Latinske Amerike.

Prema koncentraciji autohtonih naroda, Latinska Amerika dijeli se na tri grupe:

regija Anda (Bolivija, Ekvador, Peru, dijelovi Kolumbije i Čilea) i srednja Amerika – Mesoamerica (južni Meksiko, Gvatemala) gdje su autohtoni narodi jednako brojni ili brojniji od neautohtonih stanovnika,

Srednja Amerika, Bazen Amazone i karipsko kopno gdje autohtoni narodi čine nacionalne manjine i predstavljaju različite grupe koje se lako mogu identificirati, a koncentrirane su u određenim područjima regije i/ili zemlje,

sjeverni Meksiko, južni dio kontinenta i Karipski otoci gdje su autohtoni narodi malobrojni i izolirani.

→ Afrolationamerikanci

Većina država Latinske Amerike u popisu stanovništva ne traži izjašnjavanje o rasi, pa nije moguće ni približno točno utvrditi koliki je postotak crnačkog stanovništva u državama Latinske Amerike. Vidljivo je to i iz dostupnih podataka. Međuamerički dijalog 2003. u Race Reportu navodi broj od oko 120 milijuna (oko 30% stanovništva), a 2007. Svjetska banka iznosi podatak da crnci čine oko petine (20%) ukupnog stanovništva regije. Crnačko stanovništvo u najvećem broju živi u područjima u kojima su radili kao robovi na plantažama. U području Kariba čine većinu stanovništva (Haiti 95%, Dominikanska Republika (84%, Kuba 62%), a u Brazilu gotovo polovicu stanovništva (45%). U drugoj grupi Afrolatinoamerikanci čine manjinu, s time da razlikujemo tri podgrupe:

u prvoj podgrupi crnci čine četvrtinu stanovništva (Kolumbija 26%) u drugog podgrupi crnci čine 5-15% stanovništva (Venezuela 10%, Panama 14%,

Ekvador 10%, Nikaragva 9%, Peru 5%), u trećoj podgrupi crnci čine manje od 5% stanovništva (Urugvaj 4%, Kostarika

2% i Honduras 2%).

U trećoj grupi država gotovo da i nema crnačkog stanovništva (Argentina, Čile, Paragvaj, Bolivija, Meksiko, Gvatemala, Salvador). Iako sve države formalno priznaju jednakost svih građana pred zakonom, stvarnost je drugačija. Stanovnici autohtonog i afričkog podrijetla rasno su diskriminirani i uglavnom isključeni iz društva, te žive u veoma teškim ekonomskim i socijalnim uvjetima.

2. susret: Društvo, politika i ekonomija Latinske Amerike

I Kos-Stanišić: LATINSKA AMERIKA – POVIJEST I POLITIKA (str. 41-65)

Kultura i identitet Latinske Amerike

Kultura prema Rossu ima pet elemenata važnih za komparativnu političku analizu:

1. oblikuje kontekst u kojem se politika pojavljuje;2. povezuje individualne i kolektivne identitete;3. definira identitet grupe, određuje granice grupa i organizira akcije unutar i između njih:4. daje okvir za interpretaciju akcija i motiva „drugih“;5. osigurava izvore političkih organizacija i motivacije, što se osobito odnosi na religiju koja

mobilizira snažne emocije koje povezuje s osnovnim problemima ljudske egzistencije i daje legitimitet i stabilnost političkim aranžmanima.

Teorija kulturnih vrednota

1985. godine Lawrence Harrison je paralelnim studijama slučaja pokazao kako je u Latinskoj Americi hispanska kultura glavna zapreka ekonomskom razvoju i napretku. Smatra da je kultura glavna odrednica razvoja, ali da nije konstantna, nego se može mijenjati. Harrison identificira deset vrednota po kojima se razlikuju progresivne od statičnih kultura, za koju smatra da je odlika Latinske Amerike.

Vrednote Progresivna kultura Statična kulturaVremenska orijentacija Naglasak na budućnost Naglasak na prošlost

Rad Vodi progresu OpterećenjeŠtedljivost Investicija koja nosi financijsku sigurnost Prijetnja „egalitarizmu“

Obrazovanje Ključ progresa Marginalno značenje, osim za elituNapredovanje Prema zaslugama Preko veza i obitelji

Zajednica Povjerenje u širu zajednicu Povjerenje u obitelj vodi korupciji, nepotizmu…Etički kodeks Strog FleksibilanPravednost Podrazumijeva se Ovisi o vezama i novcu

Autoritet Horizontalno VertikalnoSekularizam Malen utjecaj religije Velik utjecaj religije

Howard Wiarda smatra da je za Iberiju i Latinsku Ameriku korporativizam ono što je za SAD liberalizam, dominantan političko-kulturni i institucionalni okvir unutar kojega je organiziran politički i društveni život.

Demokratske institucije u Latinskoj Americi su krhke i pitanje je kako to da se još od stjecanja neovisnosti do danas nisu učvrstile. Nova paradigma je teorija čiji su fokus kulturne vrednote i stavovi koji se smatraju poticajem ili zaprekom napretku. Teorija je sve do kolapsa teorije ovisnosti u američkim znanstvenim krugovima bila ignorirana, iako je Alexis de Tocqueville zaključio da američki politički sustav funkcionira zbog kulture koja je srodna demokraciji, a Max Weber je objasnio uzdizanje kapitalizma kulturnim fenomenom, tj. religijom.

Octavio Paz je 1979. objasnio razliku između dviju Amerika (Latinske i Sjeverne). Kulturu Latinske Amerike vidi revolucionarnom, realističnom, radikalnom, humanističkom, otvorenom i prožetom ljudskim bratstvom i katolicizmom. Nasuprot, sjevernoameričku kulturu smatra reformističkom,

hipokritskom, konformističkom, rasističkom, individualističkom, protestantskom i preokupiranom ispravljanjem zloupotreba, a ne željom za savršenstvom.

Mario Vargas Llosa naglašava kako gospodarske, obrazovne i pravne reforme, potrebne za modernizaciju Latinske Amerike, moraju prethoditi i ući ukorak s „reformom naših običaja i ideja, cijelim kompleksnim sustavom navika, znanja, imidža i formi koje mi smatramo kulturom. Kultura unutar koje mi živimo i stvaramo danas u latinskoj Americi nije ni liberalna ni demokratska. Imamo demokratske vlade, ali naše institucije, naši refleksi i naš mentalitet daleko su od demokratskog. Oni ostaju populistički i oligarhijski, ili apsolutistički, kolektivni ili dogmatski, prepravljeni socijalnim i rasnim predrasudama, uvelike netolerantni“.

Ljudski napredak objašnjava se kao kretanje prema ekonomskom razvoju i materijalnom blagostanju, socioekonomskoj jednakosti i političkoj demokraciji. Kultura ima različito značenje u različitim stegama, ali se često određuje čisto subjektivnim terminima, kao što su vrednote, stajališta, vjerovanja, orijentacije i pretpostavke koje postoje među ljudima u nekom društvu.

Mariano Grondona razradio je kulturnu tipologiju ekonomskog razvoja u kojoj određuje kulturne čimbenike čije su suprotnosti „sklone“ ekonomskom napretku ili „otporne“ na njega:

1. Religija – je najbogatiji izvor vrednota. Katolička crkva više preferira siromašne, protestantske crkve koje više preferiraju bogate postaju inicijatori ekonomskog razvoja. Bogatstvo se smatra Božjim blagoslovom, čime i siromašni i bogati teže poboljšavanju svog statusa akumulacijom kapitala i njegovim investiranjem;

2. Povjerenje u individuu – glavni pokretač ekonomskog razvoja je rad i kreativnost pojedinca. Ako ljudima netko govori što trebaju misliti i u što trebaju vjerovati posljedice su gubitak motivacije i kreativnosti. Izbor je podrediti se ili pobuniti se. Podređivanje ostavlja društvo bez inovacija, dok pobuna vodi trošenju konstruktivne energije na destrukciju;

3. Dva koncepta bogatstva – u „otpornim“ kulturama bogatstvo je ono što već postoji (npr. zemlja), dok je u „sklonim“ bogatstvo ono što još ne postoji (npr. inovacije);

4. Moralni imperativ – u društvima čije su kulture sklone razvoju poštuju se zakoni i norme, dok su u „otpornim“ društvima zakoni utopijski i ideali;

5. Dva pogleda na natjecanje – u „sklonim“ kulturama natjecanje je način na koji se dolazi do bogatstva, dok je u „otpornim“ forma agresije, a natjecanje se zamjenjuje korporativizmom i dopušteno je jedino u sportu;

6. Dvije ideje pravde – u „otpornim“ kulturama distributivna pravda je bitna za sadašnje generacije, dok se u „sklonim“ razmišlja o budućim generacijama. U prvima se više troši, u drugima se više štedi.

7. Rad kao vrednota – u „otpornim“ kulturama rad se ne cijeni, a na vrhu društvene piramide nalaze se intelektualci, umjetnici, političari, vjerski i vojni vođe. Kalvinističkom interpretacijom reformacije piramida je preokrenuta i rad je postao važna vrednota.

8. Uloga hereze – slobodnom interpretacijom Biblije, Luther je bio religiozni pionir intelektualnog pluralizma. U 16. stoljeću neoprostiv zločin bila je hereza, a ne smrtni grijeh. Ortodoksna „otporna“ društva sklona su dogmama i suzbijanju inovacije;

9. Educirati ne znači ispirati mozak – u obrazovnom procesu „sklonih“ kultura nitko ne smije odrediti što je istina, dok „otporna“ društva obrazovanjem transmitiraju dogme, te stvaraju konformiste i sljedbenike;

10. Važnost svrhovitosti kod „sklonih“ društava;

11. Kod „otpornih“ društava manje su važne vrline – dobro obaviti posao, točnost, urednost, uljudnost. Kod „sklonih“ društava to su važne vrline;

12. Vremenski fokus – prošlost, sadašnjost i bliska i daleka budućnost. „Otporni“ se brinu o prošlosti, a „skloni“ o budućnosti;

13. Racionalnost kod „sklonih“ društava – napredak je suma malih dostignuća, dok „otporni“ naglasak stavljaju na grandiozne, a time i često nedovršene projekte;

14. Autoritet – kod „sklonih“ je zakon, a kod „otpornih“ je princ, caudillo ili nepredvidivi Bog;15. Pogled na svijet – „skloni“ su spremni za akciju i promjene, „otporni“ vide svijet kao entitet u

kojem se manifestiraju sile kojima se ne može upravljati – Bog, Sotona, međunarodna konspiracija, kapitalizam, cionizam…

16. Pogled na život – u progresivnim kulturama individua je protagonist i sama stvara svoj život, dok je u konzervativnim život nešto što se događa i na što se ne može utjecati;

17. Spas na zemlji ili nakon života – katolici žele otići s ovog svijeta koji je dolina suza i spasiti se na drugome svijetu, dok kod protestanata spas ovisi o samome pojedincu i njegovim naporima da transformira svoj život na zemlji;

18. Priroda optimizma – u „otpornim“ kulturama optimisti su osobe koje vjeruju da će im sreća, Bog i moćne sile pomoći, dok su kod „sklonih“ društava optimisti osobe koje će sve učiniti kako bi došli do željene sudbine uvjereni da je sami mogu promijeniti;

19. Dvije vizije demokracije – „otporne“ kulture nasljednici su tradicije apsolutizma, te njihova demokracija nema zakonskih ograničenja niti institucionalne kontrole. U liberalnim demokracijama politička moć raspodijeljena je različitim sektorima i državom vladaju zakoni.

Iako danas kulturu Latinske Amerike uglavnom smještamo u kulturu otpornu na ekonomski napredak, vidljive su transformacije u pojedinim kulturnim čimbenicima.

Korupcija je važan dio kulturnog fenomena Latinske Amerike, a ograničeni radijus identifikacije i povjerenja vodi slabom osjećaju za zajednicu i elastičnom etičkom kodeksu. Lipset i lentz pokazuju da stupanj korupcije neke države uglavnom ovisi o kulturi.

Odnosi među spolovima oblikovani pod utjecajem Katoličke crkve također se mijenjaju, čime se dovodi u pitanje tradicionalna mačistička kultura Latinske Amerike. Žene, uz koje je bio vezan kult marjanstva, više nisu građani drugog reda. Opće pravo glasa dobile su najranije u Ekvadoru (1929), a najkasnije u Paragvaju (1961). Liberaliziraju se njihova majčinska i imovinska prava, omogućuje im se razvod. Danas žene u Latinskoj Americi kao regiji zauzimaju od 4 do 36% mjesta u parlamentu, a devet država je odredilo obvezne ženske izborne kvote. Žene danas čine više od 35% radne snage Latinske Amerike, a razlika između muških i ženskih plaća sve je manja. Većina država regije ratificirala je UN-ovu Konvenciju o eliminiranju diskriminacije nad ženama i Međuameričku konvenciju o nasilju nad ženama. Što se tiče pobačaja, on je u svim zemljama osim u Kubi kazneno djelo, osim u slučaju silovanja ili kada trudnoća dovodi u pitanje život majke. U latinskoj Americi, međutim, očigledan je jaz između teorije, zakona i prakse.

→ Teologija oslobođenja

U Latinskoj Americi religija je preusmjerila političku kulturu. Radikalni pokret Katoličke crkve u 1970-im zagovarao je teologiju oslobođenja, dok je progresivno katoličanstvo pridonijelo širenju demokracije.

Teologija oslobođenja je teologija za siromašne, koja tvrdi da Crkva treba imati ključnu ulogu u borbi za ljudska prava i socijalnu i ekonomsku pravdu. Njezinim osnivačem smatra se peruanski svećenik Gustavo Gutierrez. Zagovornici teorije osnivali su temeljne crkvene zajednice koje su se sastojale od siromaha koji su živjeli prema biblijskim pravilima. Kritičari su ih optuživali da pod krinkom katoličanstva propovijedaju marksizam, da politiziraju religiju i predstavljaju „teologiju nasilja“. Kardinal Josebh Ratzinger, pročelnik vatikanske Kongregacije za nauk vjere, objavio je 1984. „Instrukcije o nekim aspektima teologije oslobođenja“ u kojima su objašnjene pogreške teologije, a osobito je naglašeno nekritičko posuđivanje koncepata marksističke ideologije. Teolozi oslobođenja tvrdili su da je razlog siromaštva masa, društvena i ekonomska struktura društva, te da je za promjene nužna politička akcija. Iako je Gutierrez prihvatio doktrinu Tome Akvinskog o pravednom ratu, izrazio je rezerve u ispravnost „teologije revolucije“ koja je blagoslovila nasilje. Papa Ivan Pavao II. prigodom posjeta Latinskoj Americi oštro se usprotivio teologiji oslobođenja, ali i upletanju svećenstva u politiku.

Protestantizam

Protestantizam je prema borju pripadnika druga najvažnija religija Latinske Amerike. Od kolonijalnog doba sve do druge polovice 20. stoljeća, Latinoamerikanci su smatrali da je protestantizam nespojiv s njihovom kulturom. Prvi strani misionari stigli su u Latinsku Ameriku iz Europe sredinom 19. stoljeća, a početkom 20. stoljeća dolaze i misionari iz SAD. Veći broj preobraćenika na protestantizam pojavljuje se '60-ih. Zbog želje za napredovanjem i promjenama, ljudi se odriču svega što ima veze s tradicionalnim i konzervativnim pogledom na svijet, a time i katolicizma. Preobraćivanjem se prihvaćaju drugačija stajališta o životu i radu, čime se poboljšava i ekonomski status preobraćenika. Trend je započeo preobraćenjem na Pentekostalnu evanđeosku crkvu koja danas prema konzervativnim statistikama obuhvaća 12% stanovništva Latinske Amerike. Iznad prosjeka regije, oko 22% stanovništva Agrentine, Brazila, Čilea, Kolumbije, Ekvadora, Haitija, Paragvaja, Venezuele čine protestanti, a u Gvatemali 30%. Pentekostalni pokret obilježava doslovno shvaćanje Biblije, spontanost molitve, ekstatična stanja, moralni rigorizam i misionarski žar. Širi se među ugroženim skupinama diljem svijeta, posebno naglašavajući socijalnu dimenziju, zbog čega je zadobio brojne vjernike u Latinskoj Americi. Katolička crkva protestantizam doživljava opasnom prijetnjom.

→ Vrednote, stajališta i uvjerenja

Politička kultura određuje se i kao skup vrednota, uvjerenja i stajališta unutar nekog političkog sustava. Najraširenije vrednote, stajališta i uvjerenja u Latinskoj Americi su:

rezigniranost siromašnih – biti siromašan znači zaslužiti raj. Biti bogat znači zaslužiti pakao. Patiti u životu je dobro, jer ćeš u sljedećem životu dobiti vječnu nagradu,

niski prioritet obrazovanju – djevojke ne trebaju obrazovanje, ionako će se udati. A dečki? Bolje je da idu raditi kako bi mogli pomoći obitelji,

fatalizam – individualne inicijative, postignuća, oslanjanje na samog sebe, ambicija, agresivnost su nepotrebni. Ne smijemo izazivati želju Boga,

personalizam – većina političkih transakcija zasnovana je na osobnim, a ne na interesima institucija ili zajednice,

autoritarizam i odnos patron-klijent uobičajen je u svim ljudskim odnosima, osobito u politici, familijarizam – radijus identifikacije vezan je uz obitelj, proširenu kumstvom. Rezultat je

tradicionalni nepotizam, fatalizam – smisao života je magičan jer ono što se događa u Latinskoj Americi proizvod je

neodoljive i nadljudske moći, fokus na kratkoročne ciljeve – političke akcije poduzimaju se da bi imale trenutačnu

posljedicu, bez predviđanja srednjoročnih ili dugoročnih posljedica, mañana – stereotipna latinskoamerička tendencija odgađanja poduzimanja akcije za

neodređenu budućnost.

Prema Henryju Wellsu, osnove hispanskog svjetonazora počivaju na četiri osnovne premise:

1. fatalizam – životom vladaju sile kojima ljudi ne mogu upravljati,2. hijerarhija – pozicija u društvu određena je rođenjem,3. ponos4. muška superiornost – vodi autoritarizmu, paternalizmu i mačizmu.

Socijalni kapital i politička participacija

Socijalni kapital je kultura povjerenja i suradnje koja omogućuje uspješno kolektivno djelovanje. Politička kultura sa zalihom socijalnog kapitala omogućuje da zajednica izgradi političke institucije koje su sposobne rješavati kolektivne probleme.

Samuel Huntington je 1968. konstatirao da nedostatak povjerenja u kulturi društva omogućuje zapreke stvaranju javnih institucija. Takva društva nemaju stabilnu i efektivnu vladu, a nedostaje im i međusobnog povjerenja među građanima. Te se karakteristike mogu pronaći u mnogim kulturama, a najjače se manifestiraju u arapskom svijetu i Latinskoj Americi u kojoj prevladava tradicija samocentrirajućeg individualizma i nepovjerenja, te mržnje prema drugim grupama u društvu.

Znanstvenici smatraju da socijalni kapital potiče političku participaciju i pridonosi kvaliteti demokracije. Klesner je zaključio da Latinska Amerika u političkoj participaciji kaska za bogatim konsolidiranim demokracijama.

Za provedbu koncepta socijalnog kapitala koriste se tri seta bihevioralnih WVS varijabli vezanih uz socijalno (interpersonalno) povjerenje: članstvo u nepolitičkih organizacijama, dobrovoljni rad za nepolitičku organizaciju, te druženje s prijateljima, kolegama i članovima nekog kluba. Usporedba socijalnog povjerenja pokazuje da je razina povjerenja u Latinskoj Americi niža nego u bogatim konsolidiranim demokracijama, većini azijskih i bivših komunističkih zemalja.

Usporedbom dobrovoljnog rada za nepolitičke organizacije može se ustvrditi da je indeks, s iznimkom Argentine, puno veći nego u bivšim komunističkim državama, malo veći nego u većini bogatih demokracija, ali znatno niži od azijskog i afričkog.

Multivarijabilni model političkog aktivizma pokazuje da je interes za politiku snažan pokazatelj broja političkih aktivnosti u kojima se pojedinac angažira, te da je razina obrazovanja socioekonomski prediktor političke participacije.

Teritorijalna organizacija vlasti

U Latinskoj Americi četiri su države federalno uređene (Argentina, Brazil, Meksiko i Venezuela), a šesnaest ih je unitarno te suverenost isključivo pripada središnjoj vlasti, Lokalna vlast je univerzalna pojava u federalnim i unitarnim državama, a predstavlja najnižu izbornu razinu teritorijalne organizacije u državi.

Federalizam je načelo podjele suverenosti između središnje vlade i pokrajinskih vlada, a federacija je svaki onaj politički sustav koji tu ideju provodi u djelo. Federalizam je česta pojava u zemljama koje su velike po površini ili broju stanovnika, a u Latinskoj Americi samo četiri federacije čine 65% stanovništva regije. Federalizam je bio važan za demokratizaciju navedenih država, a federalizacija danas znači proces političke decentralizacije, s obzirom na to da je sve donedavno federalizam bio mrtvo slovo na papiru. Ironija je što federalizam ima važnu ulogu u tranziciji, a u razdoblju demokratske konsolidacije znači zapreku. Time je federalizam glede demokratizacije mač s dvije oštrice.

Federalni sustavi mogu imati između 1 i 4 veto-igrača (individualni ili kolektivni igrač čija je suglasnost nužna za donošenje političkih odluka). Potencijalni veto-igrači su

Donji dom Gornji dom izravno biran predsjednik (u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima) članovi federacije – države, kantoni ili provincije.

Federalni sustav Argentine i Brazila jedinstven je u svijetu, s obzirom na to da samo te dvije države imaju četiri izborno generirana veto-igrača. Da bismo mogli uopće razmatrati federacije s četiri veto-igrača, države trebaju imati dvodomne parlamente i predsjednički sustav vladavine. Time definiciji odgovaraju SAD i Meksiko, no u SAD-u savezne države nisu jaki igrači, a u Meksiku dva su potencijalna veto-igrača vrlo slaba – savezne države i Gornji dom.

Većina država Latinske Amerike ima razmjerni izborni sustav. Čile, Haiti i Kuba imaju većinski, a Meksiko kombinirani (segmentirani) izborni sustav.

II Lipset/Lakin: STOLJEĆE DEMOKRACIJE (str. 243-269)

Ekonomija: nedovoljan razvoj i pretjerana regulativa

Tijekom 1950-ih tri su se države izdvajale iz latinoameričkog prosjeka, s razinama prihoda više nego dvostruko većim od kontinentalnog prosjeka: Argentina, Urugvaj i Venezuela. No, bez obzira na ovo, sve tri države otklizale su u vojnu diktaturu u nekom razdoblju između 1950. i 1990.

Do danas je gotovo čitava Latinska Amerika postala demokratska: treći val demokratizacije zahvatio je Argentinu (1984), Boliviju (1985), Čile (1990), Ekvador (1979), Peru (1980), Urugvaj (1985) i Meksiko (2000). Jedina država koja još uvijek nije u tome uspjela je Paragvaj, iako ni Kolumbija nije puno dalje odmakla. Osim u Meksiku, demokratska se tranzicija u svim ovim državama odvijala do 1990. godine.

U Latinskoj Americi postojalo je nekoliko država koje su ostale vrlo siromašne, no većina ih se pomaknula bliže prema visokom dohotku po stanovniku. Ovo se može nazrijeti i iz daleko manjih razlika između prosječne i srednje vrijednosti 1990. godine no što je bilo 1950. – što znači da ima manje onih zemalja koje bitno odskaču iznad srednje vrijednosti.

Do 1990. Latinska je Amerika postala bogatija i demokratičnija nego 1950., no još uvijek je znatno zaostajala za Sjedinjenim Državama – kako gospodarski, tako i politički. Demokracije u Latinskoj Americi većinom su vrlo mlade.

Između razine blagostanja postignutog u Sjedinjenim Državama i Latinskoj Americi postoje značajne razlike.

Način proizvodnje i jednakost

Povijesno se Sjeverna Amerika razvijala na sasvim drugačiji način od Latinske Amerike. Temeljen uglavnom na individualnom poduzetništvu, ovaj je proces u Sjevernoj Americi bio daleko više decentraliziran nego u Latinskoj. Zemlja je također bila ravnomjernije raspodijeljena u Sjedinjenim Državama i Kanadi no u većini Latinske Amerike, gdje su ogromne hacijende dominirale krajolikom.

U Latinskoj Americi je život bio daleko više hijerarhijski organiziran nego u Sjevernoj. Dok su Sjevernoamerikanci većinom živjeli na relativno malim farmama, kolonije u Latinskoj Americi utemeljene su na sustavu encomienda, koji je izrastao iz prakse rekonkviste. Encomendero je bio encomendado, odnosno njemu je bilo povjereno kršćansko poučavanje skupine Indijanaca koji su zauvrat radili za encomendera. Njegova prava i dužnosti uređena su zakonima Burgos iz 1512. godine, koji su obvezivali encomendera da Indijancima osigura stan i hranu te nešto obrazovanja, ali specificirali i količinu rada i radne uvjete Indijanaca. Naravno ovakav je sustav bio predmetom čestih zloporaba, pa su i uvjeti na raznim encomiendama bili vrlo različiti.

Valja naglasiti dva aspekta sustava encomienda. Prvo, njime su bile ograničene ovlasti encomiendera u nadzoru Indijanaca (nije bilo dopušteno iskorištavanje Indijanaca kao domaće posluge, već samo kao produktivne snage u rudnicima ili na farmama). Encomiendero nije bio vlasnikom svoje zemlje ni svojih radnika, već su mu oni bili dodijeljeni samo privremeno. Stoga je i načelo privatnog vlasništva u Latinskoj Americi bilo slabo zastupljeno. Drugo, sustav encomienda je obeshrabrio razvoj radne etike u Latinskoj Americi. Za razliku od američkog juga, sustav encomienda nije bilo uravnotežen kulturološki i ekonomski sasvim različitim, radno orijentiranim sustavom na sjeveru.

Sustav encomienda kasnije je bio zamijenjen sustavom repertimienta i mita (prisilni rad u smjenama) I ovdje je Kruna držala kontrolu nad radom Indijanaca. U sustavu repertimienta su potkralj i repartidores odlučivali kojim se će projektima odobriti radna snaga, koliko vremena i koliki broj radnika. U pravilu se ovaj sustav koristio za javne radove ili za privatne pothvate koji su mogli biti od koristi čitavoj zajednici.

Konačno se širom regije razvio sustav hacijendi – sustav vrlo sličan napoličarskom sustavu. Zemljoposjednik je siromašnim Indijancima unaprijed davao hranu i nešto novca u zamjenu za rad na posjedu. Mnogi su radili za istog patrona čitav život, jer nisu mogli otplatiti svoje dugove. Čak su i djeca često bila dužna patronu. Na ovaj je način zemljoposjedniku bio osiguran trajan i jeftin izvor radne snage. Hacijende su ekonomski i socijalno velikim dijelom bile same sebi dovoljne. Radnici su se obraćali patronu za rješavanje njihovih međusobnih sporova kao i za stjecanje neke razine obrazovanja, uključivo s vjerskim obrazovanjem. Sustav hacijendi predstavljao je pomak od državne kontrole nad radnom snagom prema privatnoj kontroli rada.

Latifundijski sustav je sustav poljoprivrede u kojem se od seljaka zahtijeva slijepa poslušnost zemljoposjedničkoj eliti. Totalitarni karakter ovakvog sustava obeshrabruje slobodan izbor i socijalizira seljaka na način da on vjeruje u totalnu podčinjenost i bespogovornu lojalnost eliti na vlasti (Russell Fitzgibbon i Julio Fernandez).

Carlos Rangel tvrdi da posljedice ovakvog sustava postoje još dugo nakon njegova napuštanja; čak i oslobođeni seljaci teško napuštaju obrasce ovisnosti. „Seljakov novi status kao vlasnika zemlje neće ga promijeniti preko noći; on će i dalje tražiti neku paternalističku kontrolu, upravo će u tom svojstvu – kao seljak i kao glasač – on sada stajati pred političkom strankom ili pred državnim vlastima predstavljenim putem lokalnog poglavara…“

Latinoamerički sustav zemljoposjedništva isto tako je imao posljedica na širenje naseljenih područja. Latinska Amerika uglavnom je podijeljena na velike posjede od kojih su u stvari tek manji dijelovi bili iskorištavani. Dok su pioniri u Sjedinjenim Državama osvajali divljinu i pomicanjem njenih granica stjecali vlasništvo nad zemljom, u Latinskoj Americi se netaknuta zemlja gdje je ima, nalazi daleko od naseljenih područja upravo zbog latifundija, po kojem takve velike površine zemlje imaju vlasnika, ali su često neiskorištene. Time je pojedincima otežano da istraživanjem i rizikom dođu do djevičanskih, slobodnih područja. Stephen Clissold na tome zaključuje: „Latinoamerikanci stoga nikada nisu upoznali koncept „pokretne granice“ – osim u nekim područjima – a koja je odigrala tako značajnu ulogu u razvoju Sjedinjenih Država“.

Među najvjerojatnijim razlozima za to sigurno su i povijesno-kulturološke razlike između španjolskog i britanskog pristupa naseljavanju i razvoju. Prvo, Španjolci koji su došli u Argentinu, što jednako vrijedi za sve Španjolce koji su u početku dolazili u Latinsku Ameriku, nisu bili zainteresirani za rad u poljoprivredi, već su tražili vrijednosti koje su se brzo mogle

pretvoriti u osobno bogatstvo. Stoga, za razliku od svojih sjevernoameričkih pandana, nisu bili impresionirani nepreglednim prostranstvima pogodnim za poljoprivrednu proizvodnju i naseljavanje.

Drugo, Španjolci, jednako kao i puritanci, preferirali su organizirani pristup razvoju. Međutim, španjolski model je u tome bio bitno različit od engleskog modela gradova u New Englandu. Osnivanju gradova u Latinskoj Americi pristupalo se kao predradnji za izgradnju sustava ropstva temeljenog na misionarstvu, a ne stvaranje kulturnog središta koje bi opsluživalo raštrkana gospodarstva srednje veličine na kojima su radili njihovi vlasnici – što je bila ideja vodilja pri osnivanju gradova u Novoj Engleskoj. Ovakav obrazac razvoja može se objasniti samo željom Španjolaca da prate feudalno-aristokratski model kakav je postojao u samoj Španjolskoj i prenesu ga u Novi svijet – model temeljen na delegaciji proizvodnog rada na druge pod upravom kolonista.

Edmund Urbanski tvrdi da se temeljna razlika između Sjevernoamerikanaca i Latinoamerikanaca ogledala u njihovom stavu prema radu. Obje je kulture krasila ambicija, no Španjolci su krenuli pokoriti i osvojiti druge narode i prisvojiti višak od njihova rada, a Sjevernoamerikanci su uzeli zemlju za sebe i bili su na njoj spremni raditi za sebe . Ovakav stav Sjevernoamerikanaca poticao je veću ingenioznost i zainteresiranost za granična područja, kakvi su Latinoamerikancima nedostajali. Uzevši u obzir nestabilnost i anarhiju koja je vladala na graničnim područjima, svatko spreman na rizik mogao je osvojiti komad zemlje za sebe, te ako je bio spreman vlastitim radom pod takvim uvjetima tu zemlju oploditi, to je mogao pokušati uz malo ili nimalo nadzora. Ono što je sjevernoameričku granicu činilo jedinstvenom je decentralizirano naseljavanje i krajnja vlast u rukama onih koji su je naseljavali.

Skvoteri ili pioniri, uspješno su se naseljavali i iskorištavali zemlju širom sjevernoameričkog zapada usprkos naporima prvo Britanaca, a onda i Kongresa SAD-a da ih u tome spriječe. Postojala je i stalna napetost između skvotera i velikih zemljoposjedničkih obitelji. Ni Britanci ni Amerikanci nisu uspjeli u provedbi učinkovite središnje kontrole nad iskorištavanjem zemlje u mjeri u kojoj je to uspjelo Španjolcima. Hernando de Soto primjećuje da je Kongres u konačnici prihvatio zahtjeve doseljenika i, mireći se sa situacijom na terenu, uveo institut dosjelosti (preemption) u američko pravo. Preempcija je značila da su skvoteri, ukoliko bi priveli svrsi zemlju koju su prisvojili, imali pravo prvokupa na tu zemlju. Ova je ideja kasnije i formalno unesena u poznati Homestead Act iz 1862. godine, no u praksi je ona predstavljala okvir za rješavanje imovinskih odnosa. U početku je Kongres skvotiranje smatrao ilegalnom djelatnošću, no nakon mnoštva bezuspješnih pokušaja uvođenja nadzora nad ovakvom praksom, konačno je 1841. godine odlučio legalizirati ovakav način stjecanja zemlje širom države. A ovakvo pravno uređenje dodatno je potaknulo naseljavanje i ulaganja u pretežito opasnim graničnim područjima.

Adam Smith je primijetio da je latinoameričke kolonije karakterizirala pretjerana i štetna koncentracija zemljišnih posjeda: „U španjolskim i portugalskim kolonijama postojalo je nešto što se naziva majorazzo u postupku nasljeđivanja svih onih ogromnih posjeda koji su dodijeljeni uz neki čin časti. Takva imanja dodjeljivana su jednoj osobi, i u stvarnosti su bila izuzeta iz pravnog prometa i neotuđiva.“ Govoreći o Crkvi, Smith nastavlja: „Osim toga, u kolonijama tih latinskih naroda crkvena vlast je bila krajnje opresivna. U svima njima je bila uvedena obveza davanja desetine koja se vrlo strogo ubirala… Povrh toga, svećenstvo je u svim tim kolonijama predstavljalo najvećeg zemljoposjednika.“

Vlasništvo nad zemljom u Sjevernoj Americi bilo je daleko od egalitarnog, no usprkos tome predstavljalo je značajan napredak u odnosu na postojeće sustave u Europi ili Latinskoj Americi. Većina sjevernoameričkih zemljoposjednika posjedovala je dovoljno zemlje da bi se prehranila –

i barem u zemljama Nove Engleske – da bi aktivno sudjelovala u političkom životu. Prema Ginijevom koeficijentu (mjera nejednakosti) u raspodjeli zemlje među zemljoposjednicima u Sjedinjenim Državama upućuje na postojanje znatnih razlika, ali ne i ekstremnih. Ova relativna ekonomska jednakost pretočila se i u relativnu političku jednakost. Usprkos znatnoj ekonomskoj nejednakosti u Sjevernoj Americi u vrijeme prije revolucije, postojala su dva bitna čimbenika koja su to kompenzirala:

veliki dio stanovništva bio je u stanju sam sebe izdržavati i time imati vlastiti stav o politikama, što je važan čimbenik za demokraciju,

u anglofonim kolonijama u ranim Sjedinjenim Državama postojale su daleko veće društvene i političke mogućnosti za participaciju nego u Latinskoj Americi.

Stanje tržišta: nepostojeće ili ograničeno

Latinoameričko zemljoposjedništvo je povijesno imalo mnoge feudalne značajke. Iako je privatno vlasništvo zemlje bilo prevladavajuće, tek je nedavno zemljište postalo dijelom općeg kapitalističkog sustava kao što je to u Sjedinjenim Državama. Kapitalizam podrazumijeva ne samo privatno vlasništvo nad zemljom, već i gotovinsku ekonomiju u kojoj radnici primaju nadnice, vlasnici ubiru rentu, a sve to u uvjetima postojanja tržišta na kojem se robe razmjenjuju, što pak pogoduje daljnjim proizvodnim investicijama. U kapitalističkom sustavu akumulira se privatno bogatstvo koje se pretače u proizvodne pothvate.

Latinska Amerika dugo je imala sustav koji je bilo sličniji plantažnoj proizvodnji u kojem su vlasnici zemlje iznajmljivali zemlju zakupcima koji su na njoj radili i plaćali je dijelom svojih proizvoda. Ovakav sustav podrazumijevao je malo novčanog poslovanja ili proizvodnje za tržište. Zemlja je bila neproporcionalno koncentrirana u rukama velikih zemljoposjednika koji su živjeli lagodnim životom ubirući svoj dio od svake žetve. Zakupci, u nemogućnosti da akumuliraju bogatstvo, nisu imali puno razloga da unaprjeđuju svoju proizvodnju. Osim toga, na zemlju se često gledalo kao na statusni simbol, a ne kao sredstvo za proizvodnju.

Nedostatak komercijalnih mogućnosti priječio je stvaranje neovisnog poduzetničkog staleža i pogodovao održavanju statusa quo u položaju seljaka u Latinskoj Americi. Polufeudalni aranžmani – koji u Sjevernoj Americi nisu nikada postojali, osim na jugu – zadržali su se u Latinskoj Americi sve do nedavno.

No nije samo ovakva tradicionalna struktura vlasništva ograničavala razvoj tržišta u Latinskoj Americi. Na to je izravno negativno utjecala i organizacija kolonijalnog društva. Raširena urbana pristranost u Latinskoj Americi, koja je nastala još u kolonijalno doba, postoji još i danas. Španjolski kolonisti uglavnom su se naseljavali u gradovima, dok su se sjevernoamerički doseljenici naseljavali na farmama, u ruralnim područjima.

Španjolski i portugalski kolonijalni imperiji čvrsto su kontrolirali trgovinu i proizvodnju – Portugalci putem Conselho Ultramarino, a Španjolci pute Case de Contratacion. Oba su carstva priječila drugim državama stupanje u izravne trgovinske odnose s njihovim kolonijama. Pri tome

niti jedna od ovih država nije imala razvijen manufakturni sektor, pa su obje takve proizvode uvozile iz sjevernoeuropskih zemalja i prosljeđivale ih u kolonije u zamjenu za sirovine.

Velikoj neefikasnosti posebno je doprinosilo središnje upravljanje lukama. Odluka da se ne dopusti prijevoz argentinskih dobara iz Rio de la Plate značila je da su se robe na svom putu u Europu morale prevoziti kopnenim putem do Perua. Adam Smith tvrdi da su španjolska i portugalska ograničenja nametnuta poslovanju luka potaknula stvaranje oligopolističkih trgovinskih koncerna koji su bitno povećavali troškove kolonija. Trgovci su shvatili da im je u interesu zajedničko djelovanje, što je vodilo stvaranju monopola. Zbog toga su kolonisti bili slabo opskrbljeni i uočeni s visokim cijenama uvoza i niskim prihodima od izvoza.

Iako su i sjevernoameričke kolonije iskusile merkantilističke politike Britanaca, njih je karakterizirao ipak manji stupanj ograničenja. Britanski sustav dopuštao im je izravnu trgovinu sa svim zemljama atlantske zajednice tako dugo dok su poštivali Navigation Acts koji je uređivao da se sav prijevoz mora vršiti britanskim ili američkim brodovima, te da neke robe moraju prolaziti kroz britanske luke. Osim toga, u kolonijama je postojala određena razina manufakturne proizvodnje, uglavnom za vlastite potrebe, poput proizvoda od srebra, tekstila i namještaja. Angloamerički trgovci također su održavali relativno visoku razinu nelicencirane međunarodne trgovine, uključivo s trgovinom s ostalim kolonijama. Savelle piše da je ovo bitno doprinijelo rastu njihovog kapitala.

Ralph Woodward jr. tvrdi kako su razlike u britanskom i španjolskom ekonomskom uređenju u Amerikama izvirale ne samo iz kulturalnih različitosti, već i iz različite relativne snage španjolske i britanske državne birokracije. Stoga su i mnoge razlike između Sjeverne i Latinske Amerike proizašle iz nemogućnosti ili nevoljkosti britanske države da uvede čvršću kontrolu trgovine i proizvodnje – u čemu je Španjolska pokazivala daleko manje suzdržanosti.

Sljedeća razlika koju Woodward prepoznaje izvire iz načina nastanka privatnog komercijalnog sektora u obje regije. U Latinskoj Americi su moć i povlastice bile ograničene rezerviranim domenama autoriteta koje je dodjeljivala država (fueros). Vojska i crkva su bili među najvećim uživateljima ovih prava, jednako kao i trgovci. Tako su Španjolci osnivali consuladose, koji su u stvari predstavljali privatne monopole koje je država subvencionirala u cilju poticanja gospodarskog razvoja. Ovi consuladosi usmjeravali su razvoj prema vlastitim interesima na način koji je bio potpuno stran pluralističnijim i otvorenijim tržištima Sjeverne Amerike.

Za razliku od toga, trgovačka klasa u Sjevernoj Americi morala se brinuti sama za sebe. Trgovinski uvjeti bili su bliži idealu konkurirajućeg tržišta u kojem nadmetanje rezultira širom raspodjelom blagodati, a ne koncentracijom profita na malobrojne aktere. Slijedom toga su se latinoameričke zemlje teško oslobađale stava, naslijeđenog iz španjolskih kolonijalnih vremena, da država mora strogo kontrolirati ekonomiju u cilju zaštite nacionalnih interesa.

3. susret:

Presidencijalizam u latinskoj americi u komparativnoj perspektivi

I Lijphart: PARLAMENTARNA ILI PREDSJEDNIČKA VLAST (str. 93-129)

→ Najuspješniji način ograničenja moći predsjednika jest oduzimanje prava na neposredni reizbor. Nemogućnost ponovnog izbora sad je ugrađena u većinu ustava, a ako se ponovni izbor dopušta, najčešće se dopušta jedinu uz razmak od jednog ili dva mandata. To ne ograničujepredsjednika za njegova prvog mandata, ali ograničuje duljinu njegovog ostanka na vlasti. Drugi mehanizam ograničenja moći predsjednika čini dug popis članova predsjednikove obitelji i drugih vladinih dužnosnika kojima se ne dopušta natjecanje za položaj predsjednika . Oba ta načina predstavljaju, ustvari, kršenje prave demokracije, u kojoj se biračima mora dopustiti da glasuju za koga žele, ali je ipak oduzimanje ponovnog izbora popularno, a čini se i da ograničuje vlast predsjednika.

Prvi uistinu dobro osmišljeni način da se ograniči moć predsjednika pojavio se u Urugvaju. Početkom 20. stoljeća Jose Batlle y Ordonez, jedan od ponajboljih političkih vođa Latinske Amerike, smatrao je da su korijeni svih urugvajskih problema u prevelikoj moći koju državni ustav daje predsjedniku. U to su doba urugvajski predsjednici vladali zakonodavnim tijelom i vrhovnim sudom, a nakon isteka svoga mandata odabrali bi svog nasljednika i ustoličili ga na predsjedničkom položaju nakon namještenih izbora. Oporba se jedino mogla pomiriti s tim stanjem ili se pobuniti čim se novi predsjednik ustoliči. Batlle y Ordonez odlučio je da se začarani krug revolucija, nereda, namještenih izbora i diktatura prekine tako da s predsjedniku oduzme tolika vlast. Rješenje, koje je Batlle smislio, bila je zamjena predsjednika kao šefa izvršne vlasti pluralnom egzekutivom.

Urugvaj je dvaput eksperimentirao s pluralnom egzekutivom. Ustav iz 1919. podijelio je predsjedničke ovlasti na političke i nepolitičke. Predsjednik, biran na četiri godine, zadržao je vođenje vanjske politike, nacionalne obrane, poljoprivrede i nekih drugih područja. Devetočlano nacionalno administrativno vijeće sa šestogodišnjim mandatom nadziralo je obrazovanje, zdravstvo, javne sudove, industriju i proračun. Taj se sustav dodatno komplicirao time što je stranka koja je bila druga po proju osvojenih glasova dobila trećinu mjesta u tom vijeću. Premda je taj sustav doveo u vladu dvije najjače stranke u zemlji i spriječio predsjednika da nadzire sve dijelove izvršne vlasti, rascijepio je državni aparat, pa je on loše funkcionirao kad bi izbila kriza. Kad je svjetska gospodarska kriza tridesetih godina ovoga stoljeća zahvatila Urugvaj, sustav se raspao i predsjednik se poslužio svojom ovlasti

zapovjednika oružanih snaga kako bi 1933. proglasio diktaturu. Pluralna egzekutiva nestala je zajedno s ustavom iz 1919.

Moćan predsjednik, koji dolazi na vlast nakon izbora ili državnog udara, ostao je pravilo u Urugvaju do predsjedničkih izbora 1950. godine, kad je tadašnji predsjednik zaključio da konkurencija tijekom predsjedničkih kampanja škodi Urugvaju. Uspio je da se ustav, u koji je bila ugrađena odredba o pluralnoj egzekutivi, izglasuje na referendumu, te je 1952. godine devetočlano Nacionalno vijeće postalo urugvajska izvršna vlast. To je bila prava pluralna egzekutiva, jer nijedan član tog vijeća nije bio čelnik ministarstva, nego su oni imenovali ministre. Devetorica su imala ovlasti koje u predsjedničkom sustavu pripadaju predsjedniku, a odluke su se donosile većinom glasova.

Kad je tih godina zemlju pogodila teška gospodarska i društvena kriza, učestali su zahtjevi za moćnijim predsjednikom, pa je 1967. godine referendumom ukinuta pluralna egzekutiva. Kao reakcija na pluralnu egzekutivu, ustavom iz 1967. godine predviđen je moćan predsjednik, oduzete su ovlasti zakonodavnoj vlasti da inicira donošenje zakona i omogućeno je automatsko usvajanje zakona u okolnostima u kojima bi se skupština pokazala nesposobnom da djeluje.

Urugvajsko iskustvo s pluralnom egzekutivom pokazalo je koliko je snažna želja da se ograniči moć predsjednika i koliko je, s druge strane, snažna želja za moćnim predsjednikom. Nijedna zemlja u Latinskoj Americi nikad nije isprobala to rješenje.

Neki drugi načini ograničavanja moći predsjednika: uvođenje parlamentarnih sustava – Brazil od 1824. do 1889. poluparlamentarni ili kvaziparlamentarni sustavi – čileanski ustav iz 1925. godine – odredbe

prema kojima ministri mogu sudjelovati na sastancima zakonodavnih tijela ili im ona mogu postavljati pitanja, ili zakonodavno tijelo može izglasovati nepovjerenje ministru ili vladi i prisiliti ih da daju ostavku

zakonodavno tijelo odobrava imenovanja – Peru, Čile i neke druge zemlje – odredbe po kojima predsjednik ne smije napustiti zemlju bez dopuštenja jednog ili oba doma parlamenta, te po kojima zakonodavno tijelo odobrava dužnosnike koje predsjednik imenuje na određene položaje,

podjela izvršne vlasti – Kostarikanski ustav iz 1949. – ojačane zakonodavna i sudbena vlast, te određeno da izvršnu vlast obavljaju zajedno predsjednik i njegovi ministri

zakonodavno tijelo opoziva predsjednika – po uzoru na američki ustav, takvu odredbu sadrže gotovo svi ustavi (Panama, Kolumbija)

stvaranje neovisnih ureda – takve urede utemeljuje zakonodavno tijelo ili ustav, pokazali su se stvarnom kočnicom moći predsjednika u zemljama u kojima je ustavna vlast pravilo. Oni ograničuju vlast predsjednika jer on ne može prisiliti urede da prihvate njegovu politiku, a u nekim su slučajevima predsjednik republike i čelnici neovisnih vladinih ureda stupili u otvoreni sukob u vezi s nekom političkom smjernicom

ostala rješenja – Kolumbija (1958) osmislila je sustav ograničenja predsjedničke vlasti poznat kao „nacionalna fronta“. To je bila metoda tvorbe koalicijske vlasti u kojoj bi predsjednici naizmjence bili čelnici dviju najvećih stranaka u zemlji, a ostali položaji bili bi ravnopravno podijeljeni između tih dviju stranaka. Tako su postojala dva velika ograničenja predsjedničke vlasti: problem osiguranja većine u zakonodavnom tijelu i uvjet da se članovi oporbene stranke postave na 50% položaja u vladi. Premda kolubijanska nacionalna fronta nije osigurala opću potporu, uglavnom je uspjela zaustaviti nasilje, a to je zadaća zbog koje je i stvorena.

Iskustvo u posljednjih 150 godina pokazuje da se moć jedino može obuzdati moći. Stoga je jedini način da se ograniči predsjednička moć stvaranje konkurentskih središta moći. Najvažniji bi korak bio ukidanje francuskog sustava lokalne vlasti i stvaranje lokalnih središta moći sustavom općih izbora. To bi osnažilo političke stranke, a jače političke stranke osigurale bi izbor odgovornijih predsjednika i stvaranje odgovornije oporbe. Drugi bi korak bio ojačati zakonodavnu vlast, osobito dopuštanjem ponovnog izbora gdje to nije dopušteno. Sve ustavne odredbe koje sprečavaju zakonodavnim tijelima da se sastaju, osim na ograničeno razdoblje, treba izbaciti iz ustava. Članovima zakonodavnih tijela treba osigurati plaće, osoblje i urede. Rad predsjednika mogao bi se nadzirati i stvaranjem neutralne birokracije pomoću sustava imenovanja u državne službe prema zaslugama. U većini latinoameričkih republika to još nije učinjeno. Potreba izgradnje drugih središta moći iznimno je važna. Političke stranke, sindikati, poslovnjaci i raznovrsne interesne skupine, ako su moćne i aktivne, bile bi stvarne sile ograničavanja moći predsjednika. Neovisni tisak, uključujući radio i televiziju, pomogao bi da se stvori budnije javno mnijenje.

Prezidencijalizam u Latinskoj Americi

Djelotvorna izvršna vlast gotovo je nezaobilazna ako demokracija želi uspjeti, no povijest predsjedničkih demokracija u Latinskoj Americi puna je paraliziranih egzekutiva. Paraliza, pak, često pridonosi slomu demokracije.

Kombinacija predsjedničkog sustava i frakcioniranog višestranačkog sustava čini se osobito nepodesnom za stabilnu demokraciju. Čile je jedini primjer višestranačke predsjedničke demokracije na svijetu koja se održala više od 25 godina. Uglavnom se ne posvećuje pozornost činjenici da su stabilne predsjedničke višestranačke demokracije rijetka pojava.

Kombinacija frakcioniranog stranačkog sustava i predsjedničkog sustava ne vodi demokratskoj stabilnosti jer izaziva probleme u odnosu između predsjednika i kongresa. Da bi bile djelotvorne, vlade moraju biti sposobne progurati političke programe, a to je teško kad je izvršna vlast suočena s golemom oporbenom većinom u zakonodavnim tijelima. Parlamentarni sustavi imaju institucionalizirane načine rješavanja tog problema: u većini primjera premijer može raspisati parlamentarne izbore, a parlament uvijek može zbaciti vladu. Manjinske vlade postoje u parlamentarnim sustavima, ali u većini zemalja one su iznimke i najčešće im nije namjera da potraju dulje. Predsjednički sustavi nemaju institucionalizirane mehanizme za takve slučajeve, te su česti sukobi između izvršne i zakonodavne vlasti kad različite stranke nadziru te dvije grane vlasti. Tada može nastupiti trajnija opstrukcija, koja može imati potencijalno štetne posljedice za demokratsku stabilnost.

Da bi se izbjegla takva opstrukcija, predsjedniku je na raspolaganju nekoliko opcija, a nijedna ne ide u prilog demokratskoj stabilnosti:

a) predsjednik može pokušati zaobići kongres, ali takav postupak podriva demokraciju. Oporbene stranke mogu tvrditi da predsjednik krši ustav i zatražiti vojnu intervenciju. U Kolumbiji su predsjednici često proglašavali izvanredno stanje kako bi vladali bez nadzora,

b) predsjednik može zahtijevati ustavne reforme kako bi dobio šire ovlasti. Ojađeni problemima na koje nailaze kad njihove programe treba odobriti kongres, svi čileanski

predsjednici, od Jorgea Alessandrija do Salvadorea Allendea, pokušali su izbjeći kongres ili promijeniti ustav kako bi proširili izvršnu vlast. To je napokon uspjelo predsjedniku Eduardu Freiju, ali uz visoku cijenu – smanjenje prostora za dogovore i kompromis,

c) predsjednik može pokušati oformiti koalicijsku vladu. Koalicija ili koalicijska vlada moguća je u predsjedničkim režimima, kao što pokazuje kolumbijsko iskustvo, ali ju je znatno teže ostvariti nego u parlamentarnim. U parlamentarnim režimima stranačke koalicije potrebne da bi se formirala vlada kad nijedna stranka ne osvoji većinu, što znači gotovo uvijek. Predsjednički sustavi rijetko poznaju takve institucionalizirane mehanizme za uspostavu koalicijske vlade. Kad predsjednici nisu u stanju progurati važne zakone kroz kongres, često stvaraju nove državne vladine urede da bi povećali svoje ovlasti i ostvarili širenje državnog aparata i tendencije da se politika vodi kroz državni birokratski aparat, a ne kroz kongres.

d) predsjednik može pokušati kupiti podršku pojedinih političara iz oporbenih stranaka, no to je moguće samo ako su stranke sklone takvim dogovorima. U tom slučaju, čak i kad predsjednik uspije osigurati privremenu većinu, posljedice po izgradnju institucija, javni moral i legitimnost mogu biti pogubne. Takav pristup uređenju odnosa između predsjednika i kongresa prevladava u Brazilu od 1985., ali su nečuvena korumpiranost i pljačka državnih dužnosnika povezane s tom praksom, preskupa cijena.

Činjenica što se stranke moraju suglasiti da bi formirale vladu osigurava parlamentarnim sustavima institucionalni mehanizam snalaženja u višestranačju, mehanizam je koji nedostaje u predsjedničkim sustavima.

Veća uspješnost parlamentarnih demokracija nije slučajna. Brižljiva usporedba parlamentarizma s prezidencijalizmom vodi zaključku da će stabilna demokracija prije nastati u prvom nego u drugom režimu. Takav zaključak osobito vrijedi za nacije s dubokim političkim rascjepima i mnogobrojnim političkim strankama; za takve zemlje parlamentarizam općenito daje više nade da će se demokracija održati.

Parlamentarni nasuprot predsjedničkim sustavima

U predsjedničkoj vlasti ističu se dva obilježja:

1. predsjednikova demokratska, čak plebiscitarna legitimnost – predsjednički sustav osigurava izabraniku i „ceremonijalne“ funkcije državnog poglavara i „efektivne“ funkcije šefa izvršne vlasti, te tako izaziva naklonost naroda, samosvijest i očekivanja javnosti koja se prilično razlikuju od očekivanja koja se povezuju s premijerom, bez obzira na njegovu popularnost. No, najviše upada u oči da u predsjedničkom sustavu članovi zakonodavnih tijela, poglavito kad predstavljaju jedinstvene, disciplinirane stranke koje nude jasne ideološke i političke alternative, polažu pravo na demokratsku legitimnost. To je obilježje posebice naglašeno kad većina u zakonodavnom tijelu predstavlja političku opciju koja je suprotna opciji koju predstavlja predsjednik. Budući da obje strane temelje svoju vlast na glasovima birača, usvojenima u slobodnom natjecanju jasno određenih alternativa, sukob je uvijek moguć i povremeno se može dramatično rasplamsati. Nema demokratskog načela na temelju koje se on može riješiti, a mehanizmi koje ustav predviđa vjerojatno će se pokazati previše složenima i suhoparno

legalističkima da bi u očima biračkog tijela imali kakvu važnost. Stoga nije slučaju što su u takvim stanjima oružane snage često smatrale kako je potrebno da se upletu kao posrednička snaga;

2. predsjednikov vremenski ograničen mandat – politički se proces lomi na nepovezana, strogo ograničena razdoblja, te ne ostavlja prostora za stalne prilagodbe što ih nalaže situacija. Trajanje predsjedničkog mandata postaje središnjim čimbenikom u kalkulacijama svih političkih aktera. Prema odredbama o nasljeđivanju položaja u slučaju predsjednikove smrti ili onesposobljenosti u nekim je slučajevima automatski nasljednik možda izabran drugim postupkom, i možda predstavlja drukčiju političku orijentaciju od predsjednikove, ili ga je za svoj partnera nametnuo predsjednik u kampanji, bez obzira na njegove sposobnosti da obnaša izvršnu vlast ili osigura potporu naroda. Brazilska je povijest prvog stanja, dok je primjer drugoga to što je Marija Estela Martines de Peron naslijedila svoga supruga. Paradoks je predsjedničke vlasti da, premda vodi personalizaciji vlasti, njezini zakonski mehanizmi mogu na vlast dovesti, u slučaju iznenadne promjene unutar mandata, osobe koje uobičajeni izborni postupak nikad ne bi učinio državnim poglavarom.

Protuslovlja prezidencijalizma

Najvažnija među ustavnim branama protiv potencijalno proizvoljne volje jest zabrana ponovnog izbora. Bilo bi korisno ispitati način na koji temeljno protuslovlje između želje za snažnom i stabilnom izvršnom vlašću i latentne sumnjičavosti glede te iste predsjedničke vlasti utječe na političko odlučivanje, stil vodstva, političku praksu i retoriku predsjednika i njihovih protivnika u predsjedničkim sustavima.

Vjerojatno je najbolji način da se sažmu temeljne razlike između predsjedničkih i parlamentarnih sustava iskaz da parlamentarizam čini politički proces fleksibilnim, a predsjednički sustav prilično krutim. Pobornici prezidencijalizma mogli bi odgovoriti da je ta krutost prednost, jer čuva od nesigurnosti i nestabilnosti, koje su karakteristične za parlamentarnu politiku. Dok potreba za autoritetom i predvidljivošću ide u prilog prezidencijalizmu, ima i neočekivanih obrata – od smrti nositelja izvršne vlasti do ozbiljnih grešaka u procjeni stanja, izazvanih pritiskom teških okolnosti – koji predsjedničku vlast čine nepredvidljivom i često slabijom od premijerske. Premijer može uvijek potvrditi svoju legitimnost ili autoritet izglasavanjem povjerenja ili raspuštanjem parlamenta i raspisivanjem novih izbora. Osim toga, premijera se može promijeniti a da se nužno ne izazove kriza režima.

Izbori nulte sume

Prezidencijalizam je nužno problematičan, jer funkcionira u skladu s pravilom „pobjedniku sve“ – aranžmanom koji demokratsku politiku pretvara u igru nulte sume, sa svim mogućim sukobima što ih takve igre nose u sebi. Premda parlamentarni izbori mogu donijeti apsolutnu većinu jednoj stranci, oni češće osiguravaju zastupljenost većeg broja stranaka. Podjela vlasti i tvorba koalicija prilično su česte, a posjednici vlasti, sukladno tome, vode računa o zahtjevima i interesima čak i manjih stranaka. Te stranke, sa svoje strane, zadržavaju očekivanja u vezi s podjelom vlasti i stoga

imaju ulogu u sustavu u cjelini. Nasuprot tome, uvjerenost da posjeduje neovisni autoritet i mandat naroda predsjednika će vjerojatno ispuniti osjećajem moći i poslanstva, čak i kad je većina koja ga je izabrala tijesna. S obzirom na takve postavke o svojem položaju i ulozi, neizbježnu oporbu svojemu političkom programu smatrat će mnogo mrskijom i obeshrabrujućom no što bi to činio premijer koji zna da je samo glasnogovornik koalicije koja je privremeno na vlasti, a ne glas naroda ili narodni tribun.

Zbog nepostojanja apsolutne i jedinstvene većine parlamentarni sustav neizbježno uključuje elemente koji se institucionaliziraju u onome što se naziva „konsocijacijska demokracija“. I predsjednički režimi mogu sadržavati konsocijacijske elemente, možda kao dio nepisanog ustava.

Opasnost koju predstavljaju predsjednički izbori nulte sume pojačava krutost predsjednikova strogo ograničenog mandata. Pobjednici i gubitnici oštro su odijeljeni tijekom cijeloga predsjedničkog mandata. Nema nade za promjene savezništava, širenje osnovice za potporu vladi kroz „nacionalno jedinstvo“ ili „izvanredne“ velike koalicije, nove izbore kao reakciju na nove događaje itd. Umjesto toga, gubitnici moraju čekati najmanje četiri ili pet godina bez pristupa izvršnoj vlasti ili državnim položajima. Igra nulte sume u predsjedničkim režimima povećava ulog u predsjedničkim izborima i neizbježno pojačava napetost i polarizacije.

S druge strane, predsjednički izbori nulte sume nude nedvojbenu prednost time što dopuštaju narodu da šefa izvršne vlasti bira otvoreno, neposredno i na određeno vrijeme, a ne da se ta odluka prepusti pozadinskim manevrima političara. No, ta prednost postoji samo kad je rezultat čisti mandat. Ako nema potrebne minimalne većine i ako se u jednome krugu natječe nekoliko kandidata, razlika u glasovima između pobjednika i drugoplasiranog kandidata može biti premala da bi se moglo reći kako je riječ o odlučnom izjašnjavanju plebiscitom. Da bi se tome doskočilo, izborni zakoni katkad određuju nižu granicu pobjedničke većine ili stvaraju mehanizme za odabir između kandidata, ako nijedan ne ostvari minimalni broj glasova koji su potrebni za pobjedu; zbog takvih postupaka položaj ne mora nužno pripasti kandidatu s najvećim brojem osvojenih glasova. Češće se predviđa drugi izborni krug u kojemu se natječu dva kandidata s najvećim brojem glasova , uz spomenutu mogućnost polarizacije. Jedna od mogućih posljedica izborne utrke dva kandidata u višestranačkim sustavima jest vjerojatno tvorba širokih koalicija u kojima ekstremističke stranke ostvaruju nerazmjeran utjecaj. Ako se veliki broj birača snažno poistovjećuje s takvim strankama, jedna ili više njih mogu, više-manje, s pravom ustvrditi da predstavljaju presudni izborni blok u tijesnom nadmetanju, i mogu postavljati zahtjeve. Ako utjecajan kandidat centra ne zadobije široku potporu u odnosu na ekstremiste, predsjednički izbori mogu fragmentirati i polarizirati biračko tijelo.

Prezidencijalizam i parlamentarizam u Brazilu

Argumenti u korist prezidencijalizma mogu se podijeliti u tri skupine:

1. skupina klasičnih argumenata prema kojima predsjednički položaj s ograničenim mandatom osigurava veću stabilnosti i programsko jedinstvo u saveznoj vlasti

2. argument da se nakon stotinu godina stvorila prepoznatljiva prezidencijalistička „tradicija“ i da je ta tradicija u skladu sa stilom vlasti koji je prirođen političkoj kulturi zemlje

3. argument da je otpor vojnoj vlasti blisko povezan s prijedlogom o uvođenju neposrednih predsjedničkih izbora.

Argumenti u korist parlamentarizma pristaju u te iste tri kategorije:

1. institucionalna fleksibilnost parlamentarne vlasti onemogućuje da se političke krize rasplamsaju u institucionalne krize, koje bi mogle izazvati strukturni rasap i diktaturu – brazilski slučaj pruža mnogo dokaza za tu tvrdnju. Osobito su bile pogubne posljedice nepoklapanja strogo određenih predsjedničkih mandata i „stvarnog“ političkog vremena. Primjerice, pokušaji predsjednika Getulia Vargasa da zadrži položaj rezultirali su diktaturom Estado Novo 1937. godine, a njegovo smjenjivanje s položaja intervencijom vojske 1944. Manje vidljive, no ništa manje opasne bile su krize što su ih izazvali predsjednici koji su početkom mandata izgubili autoritet kao Joao Figueiredo oko 1982. i Jose Sarney nakon neuspjeha antiinflacijskog programa 1986.

2. skupina argumenata povezana s tzv. „prezidencijalističkom tradicijom“ – pozvan da reorganizira zemlju nakon dvadesetjednogodišnjeg vojnog režima, Ustavotvorni je kongres (1986.-1988.) omogućio temeljito preispitivanje stote obljetnice republike. Na vidjelo su izašli neki od najvažnijih otklona od te tradicije. Razdoblje poznato kao Prva republika /1889.-1930) teško bi se moglo nazvati pravom predsjedničkom demokracijom, zbog njezina jakog oligarhijskog karaktera. Teorijski biran izravnim izborima, predsjednik je zapravo bio poslanih brazilskih regionalnih oligarhija. U devet od jedanaest neposrednih izbora u tom razdoblju nije bilo prave konkurencije: samo je u posljednjim izborima (1930) broj birača dosegao 5% ukupnog broja stanovnika. Te brojke bile su manje čak i od onih u monarhiji u 19. stoljeću, kad je otprilike 10-12% slobodnog pučanstva izlazilo na izbore. Nakon 1930. s proširenjem biračkog tijela, krizama sklona priroda brazilskog prezidencijalizma postala je očita. Dogodile su se tri velike nasilne intervencije, čija je posljedica bilo uvođenje autoritarne vlasti. Između 1945 i 1964 tri od pet predsjednika nisu završili svoj mandat. Zbog takve povijesti sve veći broj Brazilaca zaključuje da predsjednipčka „tradicija“ nije samo vrlo plitka, nego i opasna za demokraciju.

3. postavka da je demokratska legitimnost povezana s karizmom predsjednika kojemu birači daju mandat da provodi promjene – primjer predsjednika Vargasa koji je napustio vlast 1945. kao iznimno popularni vođa, jer je to bilo razdoblje izgradnje nacije i države, razvitka javnog sektora te širenja građanskih sloboda. U sadašnjim brazilskim uvjetima (mnogoljudno društvo s oštro izraženim socijalnim razlikama i iznimno visokim stopama inflacije) čini se malo vjerojatnim da će se ponovno pojaviti takav superpredjednik poput Vargasa i ostati popularan dulje razdoblje.

II Kos-Stanišić: LATINSKA AMERIKA: POVIJEST I POLITIKA (str. 66-70)

Predsjednički sustav vlasti – prezidencijalizam

U predsjedničkom sustavu vlasti – prezidencijalizmu, postoje dva agenta (predstavnika) biračkog tijela (skupština i predsjednik), a zakonodavna i izvršna vlast strogo su odijeljene. Analize pokazuju da je prezidencijalizam manje poželjan oblik vladavine od parlamentarizma. Mainwaring tvrdi da je kombinacija višestranačkog sustava i prezidencijalizma još pogubnija za ostvarivanje stabilne demokracije. Niti jedna od 31 stabilne demokracije (definiranih kao demokracije koje su trajale

uzastopnih 25 goidna) u svijetu nema takvu institucionalnu konfiguraciju. Jedina iznimka je Čile u razdoblju od 1933 do 1973.

Postoje tri glavna razloga zbog kojih je kombinacija višestranačkog sustava i prezidencijalizma toliko pogubna:

1. vjerojatnije je da će višestranački prezidencijalizam dovesti do nepokretnosti – zastoja odnosa izvršne i zakonodavne vlasti – predsjednici često trebaju za svaku pojedinačnu temu stvarati zakonodavnu koaliciju, čime nalikuju manjinskoj parlamentarnoj vladi koja ostaje na vlasti sve dok ima potrebnu većinu. Zakonodavci mogu blokirati predsjednikove akcije, te je često predsjednik „slabija“ izvršna vlast od premijera;

2. vjerojatnije je da će prije višestranačje nego dvostranačje dovesti do ideološke polarizacije;

3. kombinacija višestranačja i prezidencijalizma dodatno se komplicira međustranačkim koalicijama.

Obilježja višestranačke koalicije u predsjedničkim sustavima su:

a) predsjednik bira kabinet pa se stranke osjećaju manje odgovorne za potporu vladi, dok u parlamentarnom sustavu stranka bira kabinet i premijera i mora vladi osigurati potporu;

b) zastupnici čija je stranka u vladi učestalo pojedinačno ne podupiru vladuc) vjerojatnije je da će se raspasti koalicija stranaka. Stranački sustav znatno utječe na

način kao funkcionira prezidencijalizam.

Predsjedničke demokracije imaju dva obilježja:

šef vlade i predsjednik ista je osoba – bira ga narod te izbori za zakonodavnu vlast i postizborni pregovori ne odlučuju tko će obnašati izvršnu vlast,

predsjednik se bira na ustavom određen mandat, iako postoji i vrlo rijetka praksa opoziva – u mnogim predsjedničkim sustavima zastupnici mogu postati članovi kabineta.

Treba razlikovati stabilnost kabineta od stabilnosti režima. U parlamentarnim sustavima često se mijenjaju vlada i kabinet što vodi stabilnosti režima. Naprotiv, fiksno određeni predsjednički izbori vode stabilnosti izvršne vlasti, ali ne i režima. Većina ustava u predsjedničkim sustavima zabranjuje uzastopni reizbor predsjednika, ma kako on bio uspješan i popularan.

Većina predsjedničkih demokracija nalazi se u Latinskoj Americi. Idealna situacija glede odnosa izvršne i zakonodavne grane vlasti jest kada predsjednikova stranka ima većinu u zakonodavnom tijelu i redovito podupire predsjednika. Manje su povoljne situacije kada koalicija stranaka daje predsjedniku većinu i redovito ga podupire, te kada predsjednik nema stabilnu većinu, ali je može postići mijenjanjem koalicija. Blokiranje je još vjerojatnije u višestranačkim predsjedničkim demokracijama s visoko fragmentiranim stranačkim sustavom.

Predsjednikov utjecaj na zakonodavnu vlast temelji se na dvije vrste moći: ustavnoj (pravo veta i izdavanja dekreta) i stranačkoj. Ovisno o državi, predsjednici imaju više ili manje ustavnih ili stranački ovlasti, a njihova interakcija oblikuje karakter njihovih odnosa i određuje sposobnost predsjednika da zakonodavnu agendu pretvori u politiku. Šesnaest država Latinske Amerike predsjedničke su demokracije, što znači da je predsjednika izabrao narod, da je mandat predsjednika i zakonodavnog tijela fiksan, da predsjednik ne može raspustiti parlament, niti parlament može otpustiti

predsjednika (osim u slučaju autogolpea – samoudar). Predsjednik ima dvije vrste zakonodavnih moći: proaktivnu – moć izdavanja dekreta, i reaktivnu – pavo veta.

Prezidencijalizam i stranački sustav

Latinska Amerika je primjer regije sa slabim stranačkim sustavom. Priroda stranačkog sustava, osobito broj stranaka, utječe na način funkcioniranja predsjedničkih demokracija. Stranačka stega jednako je bitna jer omogućava predviđanje odnosa izvršne i zakonodavne grane vlasti. Disciplinirane stranke nalazimo u Meksiku i Venezueli, a nedisciplinirane u Brazilu. Primarna prednost predsjedničkog sustava je veća mogućnost provjere izvršne vlasti nego u parlamentarnom sustavu.

Izbjegavanje visokofragmentiranog stranačkog sustava poželjno je za predsjedničke sustave vladavine. Tako na broj stranaka u latinskoameričkim demokracijama utječe struktura rascjepa, povijesni i kulturni čimbenik, povijesni i kulturni čimbenici te izborni sustav. Stranačka stega znatno je veća u strankama koje kontroliraju tko će biti stranački kandidat i na kojem mjestu na stranačkoj listi. Postoji mogućnost nagrađivanja i kažnjavanja člana stranke, a to znači da stranka ima veću kontrolu nad kandidatima. Zatvorene liste omogućuju biraču da glasuje na izborima samo za jednu listu i kandidata jedne stranke. Vrlo su česte u Latinskoj Americi s time da postoji razlika između zatvorenih blokiranih lista kada glasač ima samo jedan glas koji daje jednoj listi kao cjelini i zatvorenih neblokiranih lista koje dopuštaju biraču da glasuje za različite kandidate unutar iste stranke, a o konačnom redoslijedu kandidata odlučuju birači.

Kada je stranačka stega slaba, predsjednik se mora osloniti na ad hoc koalicije ili može pokušati zaobići zakonodavnu vlast i ustavne odredbe.

Predsjednički sustav vladavine ovisi o ovlastima koje su dane predsjedniku, tipu stranke i izbornom sustavu, koji su povezani s društveno-ekonomskim i povijesnim kontekstom unutar kojih su stvoreni. Glavne institucionalne dimenzije koje variraju u predsjedničkim sustavima i po kojima se oni razlikuju su:

1. stupanj sličnosti ili različitosti od „čistog“ prezidencijalizma,2. zakonodavne ovlasti predsjednika,3. stupanj stranačke fragmentacije,4. stranačka stega.

Kvalitete vođa, priroda socijalnih i političkih sukoba, stupanj ekonomskog razvoja i politička kultura također utječu na kvalitetu demokracije. Mainwaring i Shugart smatraju da predsjednički sustav bolje funkcionira kad izvršna vlast ima ograničenu moć nad zakonodavnom jer slab predsjednik znači da će kongres imati više mogućnosti raspravljanja o kontroverznim temama. Prezidencijalizam uspješnije funkcionira kada predsjednik ima pouzdanu većinu u kongresu, te bi bilo poželjno za istodobno predsjedničkih i kongresnih izbora, te da izborni sustav ponudi neki kompromis između uobičajene dihotomije između zatvorenih i otvorenih lista.

Zakonodavna vlast i zakonodavna politika

Tipologija zakonodavne vlasti temelji se na pretpostavci da demokratski izabrane skupštine sudjeluju u procesu donošenja političkih odluka na jedan ili više načina:

stvaralački – stvaraju i ruše izvršnu vlast koja zatim nosi najveći teret stvaranja politike, proaktivan – iniciraju i odobravaju vlastite zakonodavne prijedloge, reaktivan – stavljaju amandmane ili veto na predsjednikove prijedloge.

Teško je klasificirati zakonodavnu vlast u Latinskoj Americi, ona nije ni stvaralačka ni proaktivna, nego uglavnom reaktivna. Mogućnost ili nemogućnost reizbora, stranačka struktura, izborni sustav i ustav oblikuju zakonodavna tijela koja su stoga reaktivna.

Na stranačku stegu utječe stranački sustav, tako da zatvorene liste u Argentini povećavaju jedinstvo stranke, dok je otvorene liste u Brazilu smanjuju. U Čileu su koalicije prilično jedinstvene. Svaka koalicija predlaže dva kandidata po okrugu, a koalicija uglavnom u većini okruga dobije samo jedno zastupničko mjesto. Time se pravo natjecanje odvija između kandidata unutar iste koalicije. Na jedinstvo stranke utječe i njezina reputacija. Vrijednost stranačke etikete utječe na stabilnost stranačke potpore i izbornu volatilnost. Stranke se brže uspinju i padaju ako zakonodavac stranačkoj etiketi posvećuje manje pažnje, nego što se to događa kada zakonodavac brine za reputaciju stranke. Stupanj volatilnosti je veći kada je veća i vjerojatnost da će zakonodavac napustiti stranačku etiketu, što je uobičajeno u Brazilu. Na stranačko jedinstvo utječu izborni sustav i reputacija stranke, dok su federalizam i ideologija manje bitni.

Ustavne ovlasti zakonodavnih tijela razlikuju se od države do države. Neki zakonodavci imaju mogućnost zaustavljanja i stavljanja amandmana na predsjednikove prijedloge, reviziju državnog proračuna, odbacivanje predsjednikova veta ili čak izglasavanje ustavnih amandmana. Drugi zakonodavci su u sjeni moćnog predsjednika. Morgenstern razlikuje tri vrste zakonodavnih tijela:

ponizan-podložan – pokoran predsjedniku, neposlušan-nepokoran – uglavnom blokira predsjednikove prijedloge, funkcionirajući – može se s njima raditi tj. često odobrava predsjednikove prijedloge, ali

uglavnom zauzvrat traži kompromise i dobit.

Smatra da su meksički zakonodavci prije 1997. pripadali kategoriji pokornih, da su čileanski zakonodavci poslije Pinocheta uglavnom funkcionirajući, argentinske je teško definirati, dok su brazilski negdje između neposlušnih i funkcionirajućih.

Sudska vlast – pravosuđe

Obilježja latinskoameričkog sudskog sustava su:

1. povijesno gledajući sudska grana vlasti nije smatrana jednakom ostalim dvjema granama vlasti niti odvojenom od njih,

2. u granicama svojih mogućnosti latinskoamerički sudski sustav funkcionira na zadovoljavajući način,

3. sudovi preko sredstava javne akcije imaju važnu ulogu u kontroliranju i nadgledavanju vladinih poteza, zaštite građanskih sloboda i ograničavanja izvršnog autoriteta.

Podrijetlo latinskoameričkog sudskog sustava je u iberijskom sustavu, koji se razvija pod utjecajem rimskog prava, kršćanstva i tomističke hijerarhije zakona, ali i Napoleonova zakonika. Ustavni sudovi mogu proglasiti zakone ili akcije neustavnima, ali to ne prakticiraju često. Većina sudova u Latinskoj Americi suočava se s nekompetencijom i korupcijom.

4. susret

Demokratske transformacije u Latinskoj Americi

I Lipset/Lakin: STOLJEĆE DEMOKRACIJE (sr. 198-220)

Sažeci primjera: Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Ekvador, Meksiko, Paragvaj, Peru,Urugvaj, Venezuela – opširnije i kvalitetnije u literaturi za kasnije susrete (od 8. pa nadalje), žali Bože čitanja…

II Kos-Stanišić LATINSKA AMERIKA: POVIJEST I POLITIKA (str. 95-109)

Klasifikacija država

Razlikujemo demokratske i autoritarne države, konsolidirane i tranzicijske te razvijene i zemlje u razvoju.

Razlikovanje demokratskih i autoritarnih vladavina polazište je svake klasifikacije države. Najvažnije obilježje autoritarnog poretka je da velikom dijelu stanovništva negira bilo kakav djelotvoran nadzor nad vladarima. Narodu se onemogućuje sudjelovanje u odlučivanju ili se dopuštaju tek simbolične opozicijske stanke. Stil vladanja je hirovit, a vladari su iznad zakona i ne mare za prava pojedinca. Stoga autoritarne režime smatramo neliberalnim i nedemokratskim oblicima vladavine. Unutar autoritarnih vladavina imamo autoritarne monarhije, osobne vladavine, dominantne

stranke, vladavinu vjerskih vođa i vojne diktature. Od navedeni autokratskih oblika vladavine u Latinskoj Americi bila je raširena vojna vladavina. Vladavina dominantne stranke bila je do 2000. karakteristična za Meksiko – Institucionalna revolucionarna stranka (PRI), dok je na Kubi do 2008. godine bila prisutna osobna vladavina Fidela Castra.

Druga klasifikacija država temelji se na razlikovanju jesu li države konsolidirane ili tranzicijske. Konsolidirane su one države u kojima su institucije vlasti etablirane i prihvaćene. Političko nadmetanje događa se unutar tih institucija i svi najvažniji akteri prihvaćaju pravila političke igre. konsolidirane države nisu nužno i demokratske. Tranzicijske države prelaze iz jednog oblika vladavine u drugi.

→ Treća klasifikacija država razlikuje razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Unutar obiju grupa postoje velike razlike. Razvijene zemlje imaju jaku ekonomiju koja se temelji na naprednom proizvodnom i uslužnom sektoru. Znanje i obrazovanje pogonska su sila gospodarskog rasta, a zemlje imaju dugu tradiciju samostalne državnosti. Zemlje u razvoju uglavnom su nerazvijene, neindustrijske i nezapadne. Životni standard i obrazovanje su niski, a gospodarstvo se oslanja na poljoprivredu i prirodna bogatstva. Unutar kategorije zemlje u razvoju postoje velike razlike između velikih država sa srednjim dohotkom – Brazil, i najnerazvijenijih država regije – Haiti i Bolivija.

Tipologija demokracije

Među brojnim tipologijama demokracije uobičajeno je razlikovanje predstavničke (liberalne demokracije) i izravne (plebiscitarne ili radikalne demokracije). Predstavnička demokracija je oblik političke vladavine koji je utemeljen na načelu demokratskoga političkog predstavništva, a u novije vrijeme izjednačuje se s tzv. izbornom demokracijom. Izborna demokracija u širem smislu označuje sve demokratske političke poretke koji se legitimiraju kompetitivnim izborima i po tome su oprečni autokratskim političkim režimima. Standardnim određenjem izborne demokracije smatra se Dahlov pojam poliarhije kao „empirijskog“ političko-institucionalnog uređenja koje je najbliže demokraciji kao idealnom sustavu. Ispunjava osam temeljnih pretpostavki poliarhije:

slobodu osnivanja i učlanjivanja u političke organizacije, slobodu izražavanja, pravo glasovanja, klasificiranost za javnu službu, pravo političkih vođa da se natječu za glasove birača, alternativni izvor informiranja, slobodne i poštene izbore te političke institucije koje jamče da će politika vlasti ovisiti o broju glasova birača i

ostalim oblicima iskazivanja njihovih preferencija.

Dvije bitne dimenzije demokracije su pravo sudjelovanja u izborima za političku vlast i pravo na javno osporavanje ili oponiranje toj vlasti. U novijim teorijama demokracije izborna demokracija je redefinirana i svedena na političke poretke koji su se u procesima transformacije autokratskih u demokratske političke sustave ograničili na institucionaliziranje „minimalnog seta“ građanskih prava i sloboda u izbornoj kompeticiji i participaciji. Izborna demokracija ili „tranzicijska poliarhija“ nije istovjetna liberalnoj demokraciji već je neka vrsta minimalne demokracije, koja često otklizi u poludemokraciju, delegativnu demokraciju ili defektivnu demokraciju.

Liberalna demokracija isto tako ispunjava osam temeljnih pretpostavki poliarhije, ali podrazumijeva još tri bitna uvjeta:

isključenje „rezervnih područja“ moći vojske ili drugih društvenih i političkih aktera koji nisu izravno ili neizravno odgovorni biračkom tijelu,

osim vertikalne odgovornosti onih koji vladaju onima kojima vladaju, uključuje i horizontalnu odgovornost među dužnosnicima u sve tri ustavne grane vlasti, osobito ustavno ograničenje i kontrolu izvršne vlasti,

potiče široki politički i građanski pluralizam i ne ograničava izražavanje interesa manjinskih skupina.

Izravna demokracija označava dva bitno različita shvaćanja demokracije. U suvremenim društvima izravna demokracija podrazumijeva različite institucionalne oblike neposrednog sudjelovanja naroda u oblikovanju političke volje i procesima političkog odlučivanja koji su uklopljeni u opći sustav predstavničke demokracije. Temelji se na uvjerenju da narod kao suveren i izvor legitimnosti mora imati institucionalne mogućnosti da povremeno bude zakonodavac i da se kao relevantni politički akter neposredno pojavljuje u zakonodavnoj politici. Protivnici izravne demokracije ističu njezinu načelnu suprotnost predstavničkoj demokraciji i nespojivost njihovih načela i institucija. Smatraju da institucije izravne demokracije tendencijski slabe ustanove predstavničke demokracije, osobito važnost izbora, političkih stranaka i institucionalne političke opozicije, te jačaju plebiscitarne i autoritarne tendencije. Suvremene institucije izravne demokracije su pučke inicijative i referendum, izravni izbori nosioca političkih funkcija, te plebisciti. U užem smislu svode se samo na različite oblike predstavničkih demokracija koje se često koriste referendumom kao načinom donošenja političkih odluka – referendumske demokracije.

Drugo shvaćanje izravne demokracije vezano je uz modele političkog uređenja i društvenog života utemeljene na teorijama identitarne demokracije, poglavito na zamislima J.J. Rousseaua o načelnom identitetu između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Iz identiteta se izvodi zahtjev za izravnim nastupom naroda i neposrednim očitovanjem opće volje, bez predstavničkih institucija. Ako parlament postoji kao predstavničko tijelo, on je samo izvršitelj opće volje. takvo shvaćanje izravne demokracije prisutno je u plebiscitarnim demokracijama. One se mogu okarakterizirati kao protustranačke jer isključuju mehanizme posredovanja političke volje između naroda i poslanika.

Poludemokracija je hibrid koji ujedinjuje demokratske i autoritarne elemente, a kao istoznačnice koristi se niz termina: autoritarna, osporena, izborna, fasadna, vođena, neliberalna, ograničena, niskog intenziteta, djelomična, plebiscitarna, restriktivna, nadgledana, delegativna, predsjednička i skrbnička demokracija, kao i democradura (kombinacija demokracije i diktature).

Valovi demokracije

Demokracija se dijeli u tri faze:

liberalizaciju – autoritarna elita popušta pritisak i dopušta oporbi da se organizira, tranziciju – stari se režim raspada, novi se dogovara i održavaju se konstitutivni izbori,

konsolidaciju – završna faza demokracije, svi najvažniji akteri navikavaju se na novu demokraciju i prihvaćaju je kao jedinu opciju.

Samuel Huntington je početkom 1990-ih identificirao tri vala demokratizacije i dva protuvala (povratka u autoritarizam).

U prvom valu (1828. – 1926.), čiji su korijeni u Američkoj i Francuskoj revoluciji, demokracija se proširila na tridesetak država. U Latinskoj americi prva država koja je uvela demokraciju prije I. svjetskog rata bila je Argentina, a slijedili su je Kolumbija, Urugvaj i Čile. U prvom protuvalu (1922. – 1942) dolazi do povratka autoritarizma i totalitarizma u državama koje su demokraciju uvele u razdoblju oko 1. svjetskog rata. U Latinskoj Americi prvi protuval povratka autoritarizmu zahvatio je Argentinu i Urugvaj, te Brazil u koji je demokracija uvedena 1930-ih.

Drugi val (1943. – 1962.) započeo je tijekom II svjetskog rata najavom pobjede saveznika. Poslije su neke demokracije nametnuli pobjednici, a pridružile su im se procesom dekolonizacije i novostvorene samostalne države. U Latinskoj Americi Urugvaj je prihvatio demokraciju za II svjetskog rata, a Brazil i Kostarika u kasnim 1940-im, dok je demokratizacija Argentine, Kolumbije, Perua i Venezuele bila kratkog vijeka. Drugi protuval (1958. – 1975.) najdramatičnije je pogodio samu Latinsku Ameriku gjde su svrgnute demokracije u Peruu 1962. i 1968., u Brazilu i Boliviji 1964., u Argentini 1966., u Ekvadoru 1972., a u Urugvaju i Čileu 1973. Vojne vlade Brazila i Argentine, Čilea i Urugvaja bile su primjeri novog tipa političkog sustava nazvanog „birokratski autoritarizam“.

Treći val (1974. – 1990.) započeo je na Iberijskom poluotoku, u Portugalu i Španjolskoj i znatno je utjecao na demokratizaciju njihovih bivših kolonijalnih carstava u Latinskoj Americi, koju je zahvatila „epidemija demokracije“. Kasnih 1970-ih demokratizirali su se Ekvador, Peru i Bolivija, 1982. Argentina i Honduras, 1984. Urugvaj, Brazil i Gvatemala. Godine 1989. započinje druga faza trećeg vala, a označuje ju to što PRI prvi put od svog osnutka 1929. gubi na meksičkim lokalnim izborima, a Čile bira predsjednika civila. Najkasnije demokracija stiže u Nikaragvu i na Haiti 1990., gdje se dosad nije ustalila.

Razloge dolaska do trećeg vala Huntington objašnjava uz pomoć pet modela:

a) ciklički model – specifičan je za Latinsku Ameriku. U tim državama promjene režima imaju istu zadaću koju i promjene stranke na vlasti u stabilnim demokratskim sustavima,

b) drugi pokušaj – aktivira se kad demokracija propadne, na vlast dolazi autoritarna vlast, a nakon nje dolazi do ponovnog pokušaja uspostave demokracije. Nastoje se izbjeći pogreške počinjene u prvom pokušaju (npr. u Venezueli i Kolumbiji),

c) prekinuta demokracija – može se identificirati u zemljama u kojima je demokracija na vlasti već duže vrijeme, ali zbog nekog razloga dolazi do suspenzije demokratskog procesa. U Urugvaju je to 1970-ih učinila demokratski izabrana vlada u suradnji s vojskom, dok je u Čileu vojska smijenila demokratski izabranu vladu,

d) izravna tranzicija – manifestira se na tri načina: iz stabilnog autoritarnog u stabilni demokratski sustav, postupnom evolucijom ili naglom promjenom. Karakteristična je za prvi val, a u trećem valu u Latinskoj Americi nalazimo ga u Meksiku, Gvatemali, El Salvadoru, Hondurasu i Nikaragvi,

e) dekolonizacija – kao razlog demokratizacije ne nalazimo ju u Latinskoj Americi.

U trećem valu važnu ulogu imali su: smanjivanje legitimnosti i dilema izvedbe, ekonomski razvoj i ekonomske krize, religiozne promjene, nova politika vanjskih čimbenika, te

efekt demonstracije ili lavine. Kako obećanja autoritarnih vlada ostaju neispunjena, dolazi do frustracije, raspadaju se koalicije koje podupiru režim, a kako takvi oblici vladavine nemaju mogućnost samoobnove na izborima, njihov se legitimitet urušava. Pokušavaju ga obnoviti, ali nezadovoljavajuća ekonomska kretanja potaknuta naftnim šokovima dovode do krize autoritarnih režima. U Latinskoj Americi osobito su bili pogođeni Brazil i Urugvaj, a poduzete protumjere dodatno su pogoršavale situaciju. Demokratizaciju trećeg vala u znatnoj su mjeri potaknuli vanjski čimbenici, Vatikan, EZ, SAD i SSSR. U Latinskoj Americi ulogu najvažnijeg vanjskog čimbenika imao je SAD, koji je različitim političkim, vojnim, ekonomskim i diplomatskim sredstvima poticao demokratizaciju. Osobito se mogu istaknuti aktivnosti ambasadora freedom-pushera, koji su često bili posrednici između opozicije i režima. Vojnim intervencijama demokracija je uspostavljena u Panami i obnovljena na Haitiju.

Proces demokratizacije Latinske Amerike provodio se transformacijom, premještanjem, zamjenom i intervencijom. Transformaciju vlasti najlakše mogu provesti vojni režimi koji i tako smatraju da su privremeno na vlasti, a nakon što su ispunili svoju zadaću, dolaskom novog vođe povlače se pod pritiskom javnosti, ali pritom postavljaju određene uvjete (nema kažnjavanja, i dalje će biti zaduženi za nacionalnu sigurnost i vojnu industriju) koji mogu (kao u Brazilu i Peruu) i ne moraju biti prihvaćeni (kao u Argentini). Vlast najteže predaju diktatori, koji moraju umrijeti, biti zbačeni s vlasti ili u uvjerenju da će pobijediti dopuštaju slobodne izbore. U procesu transformacije vladajuća elita autoritarnog režima ima odlučujuću ulogu, te „oslobođenje dolazi odozgo“, kao u slučaju Španjolske, Brazila i Meksika. Taj španjolsko-brazilski model postao je uzor Latinskoj Americi. Za transformaciju unutar režima potrebni su liberalni reformatori, koji trebaju doći na vlast. Kako im je namjera poboljšati postojeći stari sustav, sukobljavaju se s konzervativcima, moraju kooptirati s opozicijom, a na vlasti ostaju kratko. Do procesa zamjene dolazi u režimima u kojima ne postoje reformatori ili su slabi. Demokratizaciju promoviraju opozicijske grupe koje sve više jačaju, vlada slabi i ruši se, a na vlast dolazi opozicija. Takav je scenarij rijedak kod jednostranačkih i vojnih režima, češći je u diktaturama, a odlučujuću ulogu ima nezadovoljstvo vojske svojim statusom. U procesu premještanja demokratizacija se vodi zajedničkim akcijama vlade i opozicije. Svjesni da sami nemaju dovoljno snage, međusobno pregovaraju i sklapaju sporazume, nakon čega dolazi do podjele vlasti ili do daljnjeg natjecanja za nju.

→ Karakteristike demokratizacije trećeg vala prema Huntingtonu jesu pregovori i kompromisi, izbori i nizak stupanj nasilja. Ako nije moguće doći do zadovoljavajućeg, treba doći do prihvatljivog sporazuma, stoga vlade sklapaju implicitni i eksplicitni sporazum s ključnim socijalnim i institucionalnim snagama društva, uključujući vojsku, poslovnu zajednicu, radničke sindikate i Crkvu. Tako je npr. tranzicija u Brazilu, Ekvadoru, Peruu i Boliviji okarakterizirana kao „pokusno sporazumijevanje“ opozicije i vlade. Izbori su pokretač demokratizacije i njezin cilj.

U konsolidiranju demokracije Latinska Amerika susreće se s tranzicijskim, strukturalnim i sustavnim problemima. Tranzicijski problemi su donošenje novih ustava i izbornih zakona, zamjena dužnosnika, preoblikovanje zakona itd. Glavni problemi su kako tretirati časnike koji su sustavno kršili ljudska prava, treba li ih goniti i kazniti ili im oprostiti i zaboraviti zločine, te kako smanjiti utjecaj vojske na politiku i uspostaviti profesionalne civilno-vojne odnose. Kontekstualni su problemi prijetnja novim demokracijama, a proizlaze iz prirode društva, ekonomije, kulture i povijesti. Specifični strukturalni problemi Latinske Amerike u 1970-im i 1980-im godinama bili su: pobunjenici (El Salvador, Gvatemala, Peru), ekstremno siromaštvo (Bolivija, El Salvador, Gvatemala, Honduras), teške društveno-ekonomske nejednakosti u društvu (gotovo u svim državama), kronična inflacija (Argentina, Bolivija, Brazil, Nikaragva, Peru), veliki vanjski dug (Argentina, Brazil, Peru, Urugvaj), ekstremno upletanje države u ekonomiju (Argentina, Brazil, Nikaragva, Peru). Tako se prema broju

teških kontekstualnih problema države Latinske Amerike trećeg vala mogu grupirati u tri kategorije:

1. četiri ili više problema (Brazil, Peru)2. dva ili tri problema (Argentina, Bolivija, El Salvador, Gvatemala i Nikaragva)3. manje od dva problema (Čile, Ekvador, Urugvaj).

Jedan od kontekstualnih problema i jedna od karakteristika novih demokracija jest razočarenje i frustracija s postignućima demokratskih vlada i nemogućnošću rješavanja važnih problema, što vodi nostalgiji za autoritarnim sustavom. Osobito je to bilo vidljivo u latinskoameričkim državama u kojima su režimi bili umjereni, postizali su relativan gospodarski uspjeh, a svojevoljno su predali vlast. Razočarenje i nostalgija osnovni su procesi u procesu demokratske konsolidacije, dok je pravi test dvostruki preokret – stranka koja je dovela demokraciju gubi izbore, na vlast dolazi opozicija koja gubi na sljedećim izborima te se na vlast vraća prva stranka, i sve to mirnim putem. Konsolidiranju demokracije pomažu i prijašnje demokratsko iskustvo, stupanj ekonomskog razvoja, međunarodno okruženje i vanjski akteri, vrijeme tranzicije, odnos procesa tranzicije i konsolidacije, te način na koji politička elita i javnost reagiraju na strukturalne probleme s kojima se suočavaju.

Sustavnim problemima suočavaju se demokracije nakon konsolidiranja, a proizlaze iz funkcioniranja demokratskog sustava. Pitanje je do koje se mjere demokracija konsolidirala u Latinskoj Americi s obzirom na to da često ni predsjednici ni vlade ne ostaju na vlasti do kraja mandata, ili se nakon završetka mandata visokopozicionirani dužnosnici optužuju za razne malverzaciji i korupciju. Prava izborna demokracija 2000. godine postao je i Meksiko, u kojem je nakon sedamdeset godina vladavine PRI-a na vlast došla opozicijska stranka PAN. Tako da danas u Latinskoj Americi, unatoč upitnosti situacije na Haitiju, demokraciju nalazimo u devetnaest država regija. Iznimka je Kuba s Castrom na čelu, koja je unatoč socijalističkom društvenom uređenju oblik osobne diktature.

Politički poredci većine država Latinske Amerike izborne su demokracije, ali su tranzicijske poliarhije, a ne liberalne demokracije. Unatoč nastojanjima, Latinskoj Americi iznimno je teško prihvatiti liberalnu demokraciju. Demokratske institucije su slabe, a politička je kultura mješavina demokratskih i autokratskih vjerovanja i vrednota. Guillermo O'Donnell zaključio je da u većini ponovno demokratiziranih država Latinske Amerike i ne postoji predsjednička već delegativna demokracija, s obzirom na to da građani biraju vođe koji zatim čine što žele.

Demokracija u zemljama u razvoju na primjeru Latinske Amerike

Urednici zbornika „Demokracija u zemljama u razvoju – Latinska Amerika“ Diamond, Hartlyn, Linz i Lipset poludemokracijama smatraju države u kojima je vlast izabranih dužnosnika limitirana ili je politička stranačka kompeticija restriktivna, ili su slobodni i pošteni izbori dovedeni u pitanje s obzirom na to da rezultat izbora ne odgovara preferencijama javnosti, ili su građanske i političke slobode limitirane tako da se neke političke orijentacije i interesi ne mogu organizirati niti izraziti. Još je restriktivniji hegemonijski stranački sustav kakav je sve do 1989. bio na snazi u Meksiku.

Autori stabilnim režimom smatraju institucionaliziran i konsolidiran režim koji uživa visok stupanj javne legitimnosti. Djelomično stabilan je onaj režim koji nije potpuno stabilan, ali mu ne prijeti kolaps. Institucije su postigle određenu dubinu, fleksibilnost i vrijednosti, ali nedovoljno da režim

uspješno savlada izazove koji pred njim stoje. Nestabilni režim je po definiciji iznimno osjetljiv na rušenje i zbacivanje akutne nesigurnosti i stresa.

→ Izazovi demokraciji

U Latinskoj Americi siromaštvo i nejednakost glavni su izazovi demokratskom razvoju i konsolidaciji u većini država, osobito u Meksiku, Peruu i Brazilu.

Nesređene granice vodile su brojnim ratovima, a neki granični sukobi još nisu riješeni. Ratovi između država Latinske Amerike legitimirali su važnost oružanih snaga u izgradnji države.

Čile, Argentina, Urugvaj i Kostarika sredinom 19. stoljeća počeli su razvijati neke oblike kompetitivne oligarhije ili „aristokratske demokracije“, Kolumbija im se pridružila početkom 20. stoljeća. Te protodemokracije nisu bile pravi uzroci slobodnog i poštenog natjecanja za vlast. Prijevare i primjena sile bili su sastavni dijelovi njihovih političkih sustava, no osnovane su važne demokratske institucije – izabrani predsjednik i Kongres, te političke stranke, čime je bio prisutan određeni stupanj natjecanja i rotacije na vlasti. Poslije su navedene države političkim reformama postupno uključile velike dijelove stanovništva u politički sustav proširujući pravo glasa i pristup javnim dužnostima. Takav politički razvoj imao je četiri pozitivne posljedice za demokraciju:

dogovor elite o miroljubivom natjecanju za vlast onemogućio je nasilne sukobe, čime je proces stvaranja države bio neprekinut. Navedeni procesi utjecali su na to da državne institucije funkcioniraju u skladu s premisama političke demokracije,

oligarhijske su demokracije stvorile političke stranke i neke demokratske institucije koje su uhvatile korijene u društvu, čime su omogućile stvaranje političke infrastrukture nužne za rast i razvoj demokracije,

redoviti izbori prema ustavnoj proceduri dali su eliti iskustvo s demokratskim natjecanjem i s vremenom do stjecanja povjerenja između stranaka i frakcija,

s obzirom na to da je proces inkorporacije stupnjevala i regulirala elita, došlo je do masovne političke participacije, a da se elita pritom nije morala bojati da će njezini interesi biti uništeni.

Sposobnost države da održava politički poredak i vladavinu prava bitna je odrednica demokratske stabilnosti. Pad sposobnosti države da održava red i vladavinu prava vodi rastućem političkom nasilju i terorizmu, kako državnih tako i nedržavnih aktera, a ima i veliku ulogu u urušavanju demokracije.

Izazov demokraciji je i rast kriminala i nesigurnosti, što se u Latinskoj Americi ne može samo pripisati trgovini drogom, već i uvođenju tržišne privrede i neoliberalne politike, čime se povećala nejednakost i broj siromašnih u regiji.

Na koji način osigurati civilnu i demokratsku kontrolu nad državnim aparatom snaga sigurnosti, najveća je dilema s kojom se suočavaju sve demokracije. Osim Kostarike, koja je ukinula oružane snage 1949. i Meksika koji je u nepostojanju demokracije uspostavio civilnu supremaciju, niti jedna od navedenih država Latinske Amerike nije postigla civilnu supremaciju nad oružanim snagama, iako je u posljednje vrijeme situacija znatno poboljšana.

Političke stranke imaju ključnu ulogu u političkoj demokraciji jer organiziraju izborne promjene vlasti. One su ključna veza između političke elite i građana, potiču participaciju, artikuliraju zahtjeve i političke interese. Stranke i stranački sustavi važni su za razumijevanje uspjeha ili neuspjeha demokracije u nekoj državi. Snažne i kohezivne stranke pronalaze se u državama s tradicijom održavanja izbora i alternacije na vlasti. Slabe i raspršene stranke nalaze se u Brazilu i Peruu.

Danas u Latinskoj Americi političke institucije nisu instrumenti polarizacije društva kao što su to bile u prošlosti. Veća je prijetnja da će ih zaobići plebiscitarno raspoloženi vođe ili odbaciti otuđeni glasači. U oba slučaja postale bi irelevantne, što bi bilo vrlo loše za demokraciju.

Političko vodstvo jednako je tako važno za razvijanje i održavanje demokracije. Fleksibilni, prilagodljivi vođe skloni konsenzusu uspješniji su od militantnih, sklonih sukobu i nepopuštanju. Promjene strategije i stila političkih vođa u Latinskoj Americi utjecale su na urušavanje demokratskih režima.

Ekonomske su krize jedna od najučestalijih prijetnji demokratskoj stabilnosti. Dugotrajna kriza može dovesti u pitanje efikasnosti demokratskih institucija, osobito kada je u državi prisutna i politička polarizacija. Takve krize pogodile su 1970-ih Čile i Urugvaj.

Latinska Amerika snažno dokazuje međuzavisnost između političke kulture i političkog sustava. Demokratska kultura pomaže zadržavanju i povratku demokracije, s time da se elita najprije opredijelila za demokraciju, a javnost ju je poslije prihvatila. Bliža prošlost pokazuje kako dugotrajnije postojanje demokratskih vrijednosti otežava konsolidiranje i zadržavanje autoritarne vladavine u takvom društvu.

Dokazano je da stupanj društveno-ekonomskog razvoja utječe na stupanj političke demokracije. U Latinskoj Americi prisutna je snažna korelacija između ekonomske izvedbe demokratskih režima i njihove legitimnosti u očima javnosti. Naprotiv, korelacija između društvene nejednakosti i demokracije je negativna. Podaci pokazuju da je u Latinskoj Americi najnepravednija raspodjela bogatstva na svijetu, u čemu prednjače Brazil i Kolumbija.

→ Prema stupnju demokracije Wiarda i Kline države Latinske Amerike grupiraju u sedam kategorija:

1. najviše demokratske – Argentina, Čile, Kostarika, Urugvaj2. demokratske, ali ne potpuno konsolidirane – Brazil, Dominikanska Republika, Panama3. u prošlosti demokratske, sada ugrožene – Kolumbija, Venezuela4. formalno demokratske, ali sa slabim institucijama – bolivija, Ekvador, El Salvador,

Gvatemala, Honduras, Nikaragva, Paragvaj, Peru5. tranziciji iz autoritarne države u demokraciju – Meksiko6. s nekim krhkim demokratskim institucijama, nedostaje demokratska baza – Haiti7. nedemokracija – Kuba.

8. susret Brazil

I Kos-Stanišić: LATINSKA AMERIKA, POVIJEST I POLITIKA (str. 157-174)

Nakon stjecanja neovisnosti 1822., Brazil je za razliku od ostatka Latinske Amerike, proglasio carstvo. Robovi su bili glavna radna snaga na plantažama, no sporazumom Velike Britanije i Brazila (1830) zabranjena je trgovina robovima, te je njihova cijena porasla.

Najvažnija brazilska vanjskopolitička akcija u 19. stoljeću bilo je sudjelovanje u Paragvajskom ratu (1865. – 1870.) nakon kojeg mu je bio zajamčen pristup rijeci La Plati. Posljednja dva desetljeća 19. stoljeća vođene su rasprave o legitimnosti dviju institucija, ropstva i monarhije. Britansko uspješno zaustavljanje trgovine robljem imalo je velike posljedice na brazilsku ekonomiju. Nemogućnost kupnje robova oslobodila je velike količine novca koji se sada ulaže u uzgoj kave i poboljšanje infrastrukture. Pod utjecajem SAD, sve više Brazilaca zauzima se za ukidanje robovlasničkog sustava, koji je u zapadnoj hemisferi postojao još jedino u Brazilu. Kriza robovlasništva prerasla je u krizu Brazilskog Carstva. Rio Brancovim zakonom 1781. oslobođena su novorođena djeca robova, 1884. provincije Amazona i Ceara ukidaju ropstvo, 1885. parlament pod pritiscima oslobađa robove starije od 60 godina. Oslobađanjem, položaj robova nije se poboljšao jer su bez zemlje i obrazovanja bili i dalje predodređeni za obavljanje najtežih i najslabije plaćenih poslova. Brazilski parlament 3. svibnja 1888. ukida ropstvo. nestankom robovlasništva, nestaje i potpora fazenderosa i vojske održavanju carstva, te u studenom 1889. vojska vojnim udarom proglašava republiku i imenuje privremenog predsjednika maršala Deodora da Fonseca, a Pedra II šalje u egzil.

Stara ili prva republika (1889-1930)

Nejedinstvo vojske i neslaganje elite uvezi s ulogom vojske u državi smatraju se glavnim razlozima zašto u Brazilu nije uvedena vojna diktatura.

Ustavom iz 1891. stvorena je federacija Ujedinjene države Brazila. Na čelu države bio je predsjednik, osnovan je dvodomni nacionalni kongres i sudska vlast, te je obnovljena autonomija provincija. Središnja vlast nije imala izravnu kontrolu nad provincijama, već posredovanjem lokalnih oligarha poznatih pod nazivom coroneis. Člankom 14. ustava vojski je dodijeljena dužnost održavanja reda i zakona u državi. Od vojske se tražilo da bude u službi predsjednika, ali samo onda kada je njegova vladavina legitimna. Diskrecijsko pravo vojske da odlučuje čija je vladavina legalna, a čija nije, bit će od iznimne važnosti. U razdoblju prve republike predsjednici su dolazilili iz dvije glavne države, Sao Paola (uzgoj kave) i Minas Geraisa (proizvodnja mlijeka). Sporazumno su se izmjenjivali na vlasti, stoga je i politika prve republike poznata pod nazivom kava s mlijekom (Café com Leite). Rio Grande de Sul, treća važna država održavala je ravnotežu. Provode se reforme: ukidanje tjelesnog kažnjavanja u vojsci, pri glasovanju imovinski cenzus zamjenjuje se pismenošću, odvaja se Crkva od države i uspostavlja se građanski brak. Ustav je vrijedio samo u gradovima i njihovoj bližoj okolici, dok su u unutrašnjosti zemlje i dalje vladali veleposjednici uz pomoć privatne policije. Ekonomska politika novog republikanskog režima našla se u poteškoćama te je Vlada pronašla rješenje u tiskanju novca, zbog čega je 1891. izbila velika kriza.

Politički sustav Brazila na početku 20 stoljeća bio je poznat po doktrini „politika guvernera“ ili coronelismo. Bio je to sustav nepisanih sporazuma između lokalnih šefova i federalne vlade, kojim se vlada obvezala poštovati vlast coronela, a zauzvrat je tražila potporu na federalnoj razini. Vojska nije bila zadovoljna takvom politikom te je tijekom mandata maršala Hermesa Rodriqueza da Fonsece (1910. – 1914.) nizom intervencija zamijenila „vlade saveznih država“. Smatra se da je vojska

intervencijom željela smanjiti autonomiju država i povećati moć središnje vlade. U strahu da će potpuno izgubiti kontrolu nad vojskom, da Fonseca je prisilno umirovio oko sto visokih časnika, dakako s visokim mirovinama. Situacija se smirila i državom je vladao mir sve do Velike depresije koja je uzrokovala teške ekonomske i socijalne probleme. Predsjednik Washington Luís Pereira Gomes nije nalazio rješenje izlaska iz krize, te je opozicija oko Vargasa uz pomoć vojske koja je bila nezadovoljna vladavinom konzervativne oligarhije, državnim udarom u listopadu 1930. preuzela vlast. Udar je poznat pod nazivom „Revolucija 1930“, a bio je posljedica regionalnih sukoba, ali i nezadovoljstva urbane srednje klase i vojske njihovim položajem u društvu. Glavni institucionalni rezultat revolucije bilo je povećanje središnjeg autoriteta države, legitimiranje intervencije vlade u ekonomiju i uvođenje novog načela izbornog predstavništva.

→ Razdoblje Getúlia Vargasa (1930-1954)

Predsjednik privremene vlade Getúlio Dorneles Vargas ostao je na vlasti gotovo četvrt stoljeća. Iako je potjecao iz obitelji veleposjednika, vjerovao je da brazilsku politiku treba oblikovati tako da podupire nacionalni razvoj. Smatrao je da je završeno razdoblje vladavine zemljoposjedničke elite i da je vrijeme za uzdizanje nove industrijske elite i srednje klase. Donesen je novi izborni zakon (1932) kojim se uvode razmjerni izbori. Glasovanje je tajno i dopušteno osobama starijim od 18 godina, a prvi put i ženama, te je stvoreno sudsko tijelo koje je trebalo nadgledati izborni proces. Ozakonjena je natpredstavljenost malih i potpredstavljenost velikih distrikata.

Sljedeći potez bio je donošenje novog ustava, kojim je 1934. reorganiziran politički sustav države. Stvoreno je zakonodavno tijelo unutar kojeg nisu samo države, veći i društveni sektori imali svoje predstavnike. Prema odredbama novog ustava, Ustavotvorna skupština ponovno je izabrala Vargasa za predsjednika na mandat od četiri godine. Na čelu s karizmatičnim predsjednikom Brazil je zakoračio u razdoblje integralizma visoko ideologiziranog desničarskog pokreta sličnog europskim fašističkim strankama. Njihova dogma bili su kršćanstvo, nacionalizam i tradicionalizam, stil im je bilo paramilitarni, a retorika agresivna. Članovi su uglavnom bili pripadnici srednje klase, a podupirali su ih vojni časnici, osobito mornarički. Na drugom kraju spektra nalazila se koalicija socijalista, komunista i odbačenih radikala ALN koja se ravnala prema strategiji koju je formulirala Komiterna. Integralisti i članovi ALN-a međusobno su se napadali što je vodilo učestalom uličnom nasilju. vlada je stoga organizirala akciju protiv ALN-a, na što je ALN odgovorio prelaskom na drugi stupanj svoje strategije, tj. dizanje revolucije. Vargas i vojska iskorištavaju nastalu situaciju i 1935. proglašavaju opsadno stanje i uništavaju ljevicu.

U studenome 1937. dolazi do nove vojne intervencije, raspušta je Kongres i proglašava Estado Novo (nova država). Vojsci je dana dugo željena kontrola nad vojnim policijama saveznih država. Autonomija saveznih država je ukinuta, guvernere zamjenjuju vladini dužnosnici dok coroneli koji su potvrdili lojalnost Vargasu zadržavaju svoj utjecaj. Političke stranke su raspuštene, a potencijalne prijetnje obuzdane. Vlada zabranjuje sve paravojne organizacije, a time i integraliste koji su u međuvremenu organizirali neuspjeli napad na predsjedničku palaču.

Pod Vargasom je provedena preobrazba nacionalne i vanjske politike, ekonomije te oružanih snaga. Zbog izbijanja drugoga svjetskog rata izbori se nisu održali te je Vargas ostao na vlasti sve do 1945. Vargas je gajio simpatije prema silama Osovine, ali nakon što mu je Njemačka odbila dati

oružje koje je od nje tražio, prihvatio je ponudu SAD i postao važan američki saveznik . Davao im je sirovine, ustupao zračne i pomorske baze, čak je i poslao jednu brazilsku diviziju 1944. u Italiju da se bori zajedno s američkom 5. armijom. Zauzvrat je dobio mrežu zračnih i pomorskih komunikacija i obećanje da će mu SAD financijski pomoći u izgradnji čeličane u Volta Redondi. Vargas je započeo s modernizacijom države, ojačao središnju vlast, njegovao industriju i uveo državno ekonomsko planiranje. Vladao je uz pomoć semikorporativnih radničkih sindikata. Tamna strana Estade Nove bila je sloboda tajnih službi da upotrijebe sva raspoloživa sredstva u borbi protiv neprijatelja. Vlada je cenzurirala medije, a njezina agencija objaviljivala je službene verzije događaja. Nakon završetka rata Vargas je ponovno promijenio stranu i okrenuo se ulijevo, te ga SAD stavio na popis osoba koje trebaju hitno biti maknute s vlasti. Kako su se konfrontacije Vargasovih pobornika i protivnika zahuktavale, vojska ga je u listopadu 1945. prisilila da odstupi. Tranzicija je izvršena mirnim putem.

Razdoblje Druge republike (1946. – 1964.)

Izborom generala Euroca Gaspara Dutre (1946-1951) za predsjednika započinje razdoblje Druge republike. Novim ustavom dolazi do decentralizacije vlasti i ponovnog jamčenja individualnih sloboda. Ponovno su dopuštene stranke i izbori, a frakcije u unutrašnjosti zemlje koje su se povezivale s Vargasovim režimom osnovale su Socijaldemokratsku stranku (PSD). Provargasove urbane grupe osnovale su Brazilsku radničku stranku (PTB), a Vargasova opozicija Nacionalnu demokratsku uniju (UDN). Komunistička stranka bila je i nakon 1948. odlukom Vrhovnog suda zabranjena. Stranke su bile podijeljene što je vodilo fragmentaciji stranačkog sustava. Kongres je imao značenje i moć, ali nije funkcionirao na načelima modernog stranačkog sustava.

Brazil je pokušavao stvoriti demokratski sustav, ali sustav se nije uspio konsolidirati. jedan od razloga bilo je to što se u razdoblju Druge republike nisu smanjile društveno ekonomske nejednakosti, zbog čega su stranke izgubile svoj legitimitet.

Dutra je bio protivnik komunizma te je prekinuo diplomatske odnose sa SSSR i postao američki hladnoratovski saveznik. Zagovarajući ubrzanu industrijalizaciju i proširivanje socijalnog zakonodavstva, Vargas (1950-1954) ponovno pobjeđuje na izborima i dolazi na vlast uz potporu mladih časnika. Glavni Vargasov prioritet bila je ekonomska politika koju je formulirao tim mladih tehnokrata. Njome je želio maksimalizirati dotjecanje kapitala i tehnologije iz stranih privatnih i javnih fondova. Istodobno je Vargasova ekonomska strategija imala i nacionalističku stranu čija su meta bile strane kompanije i proizvodnja nafte. osnivaju se mješovita državno-privatna poduzeća PETROBRAS i ELECTROBRAS koja monopoliziraju eksploataciju i proizvodnju nafte, odnosno električne energije.

Kako se pogoršava ekonomska situacija u zemlji, Vargas je bio primoran uvesti stabilizacijske mjere nakon čega je napadan i slijeva i zdesna. Dolazi do političke krize, a na svjetlo dana izlaze korupcijski skandali. Nakon što ga je vojska 1954. htjela smijeniti, Vargas je počinio samoubojstvo. Njegovom smrću započinje razdoblje postvargasove republike (1954-1964). Korporativizmom je Vargas obilježio 1930-e i 1940-e; populizmom, nacionalizmom i developmentalizmom 1950-e i rane 1960-e. Spomenute ideologije omogućile su stvaranje plodnog tla za razvoj autoritarizma. Ključ brazilske političke krize bila je nespremnost elite da prihvati politiku

preraspodjele bogatstva kojom bi trebala smanjiti svoje prihode i podijeliti ih s narodom. Broj stanovnika Brazila rastao je velikom brzinom, a država nije mogla osigurati obrazovanje i socijalnu skrb.

Godine 1955. za predsjednika je izabran Juscelino Kubitschek (1956. – 1961.). On je vojsku uključio u proces donošenja političkih odluka, povećao joj plaće, punio fondove i nabavljao moderno naoružanje i opremu. Zauzvrat je imao njenu punu potporu. Kubitschek je poticao razvoj automobilske industrije i gradnju cesta, čime je omogućena bolja povezanost zemlje. Kubitscheka je naslijedio Janio Quadros (siječanj-kolovoz 1961.) čija je populistička vlada bila kratkog vijeka. Budući da njegove prijedloge Kongres nije prihvaćao, Quadros ga je namjeravao zatvoriti, dekretom donijeti reforme i zatim na plebiscitu tražiti potvrdu ispravnosti svoje politike. No, kako su njegove namjere procurile u javnost, a vojska ga nije podržala, podnio je ostavku. Brazil je bio pred građanskim ratom, te je kompromisom između vojske i Kongresa promijenjen ustav i predsjednički sustav je zamijenjen polupredsjedničkim (rujan 1961. - siječanj 1963).

Novi predsjednik Joao Goulart (1961.-1964.) nije se pomirio s ograničavanjem vlasti, te je zatražio pomoć naroda koji je na plebiscitu 1962. restaurirao predsjednički sustav. Inflacija i problemi s platnom bilancom primorali su populističku Goulartovu vladu da započne pregovore s MMF-om. Prihvaćena je i komunistička pomoć te Brazil poboljšava odnose sa SSSR-om. Goulartovom politikom bila je nezadovoljna vojska zbog smanjenja vojnog financiranja, bezemljaši koji su zauzimali veleposjedničku zemlju, te urbana sirotinja koja je zauzimala dućane s hranom. Nakon što je Goulart dekretom donio zemljišnu reformu i odredio visinu najamnina, vojska je uz američki blagoslov intervenirala i prisilila Kongres da instalira maršala Humberta Castela Branca za predsjednika 1964.-1967.).

Militarna republika (1964.-1985.)

Castelo Branco bio je pripadnik umjerene struje, te nije želio ostati na dužnosti predsjednika duže nego što je to bilo predviđeno. Nije želio institucionalizirati vojnu vladavinu, te su ga oštro napadali vojni desničari, a istodobno su i političari civili opstruirali Brancove reforme i optuživali ga da diktatorski vlada državom. Kako bi udovoljio desničarima unutar vojske, Branco je prekinuo zasjedanje Kongresa, zamijenio nelojalne guvernere podobnima, te dekretom povećao ovlasti izvršne vlasti u odnosu na zakonodavnu i sudsku. Suočen s poraznim izbornim rezultatima, Branco je 1965. ukinuo višestranački sustav i nametnuo dvostranački, s ciljem organiziranja potpore stranci na vlasti i postojanja lojalne opozicije, te je stvorena vladina Arena i opozicijski Brazilski demokratski pokret. Reformom stranačkog sustava Castelo Branco je oblikovao odnos vlade i opozicije. Da bi sačuvao supremaciju predsjednika nad vojskom, morao je 1965. proširiti predsjedničke ovlasti zloglasnim Drugim institucionalnim aktom i prihvatiti da ga naslijedi ministar rata, maršal Artur da Costa e Silva (1967.-1969.).

Costa e Silva je Petim institucionalnim aktom 1968. zatvorio Kongres, suspendirao ustav, nametnuo cenzuru i dao si diktatorske ovlasti. Pobjeda desne struje unutar vojske dovela je Brazil u „autoritarnu situaciju“, no nikada nije uspostavljena osobna diktatura, već su se na vlasti smjenjivali generali – Garrastazu Medici (1969.-1974.), Ernesto Geisel (1974.-1979.), Joao Batista de Oliveira Figueiredo (1979.-1985.). Brazilom je vladala koalicija generala, tehnokrata i konzervativaca. Zabranjen je rad političkih stranaka, kontroliraju se sindikati, seljaci i studenti, a zbog straha od oporbe primjenjuju se stroge vojničke metode kao i strogoća kažnjavanja političkih zatvorenika. Autoritativne vlade diktatorskim mjerama uspijevaju regulirati ekonomiju i suzbiti inflaciju. Od 1968. do 1974. godišnji rast iznosio je 10-12%, izvoz je učetverostručen, a industrijski proizvodi postaju glavni brazilski izvozni proizvod. Gradi se transamazonska autocesta i najveća hidroelektrana na svijetu na rijeci Parani. Govori se o „brazilskom čudu“ koje je postignuto niskim plaćama i kreditima koji su omogućavali kupnju.

Paralelno s ekonomskim čudom dolazi i do širenja terorizma, otmica stranih diplomata i gerilskog ratovanja, no vojska je njihovo djelovanje uz pomoć torture i likvidacije do 1973. ugušila. S dolaskom na vlast Ernesta Geisela, pripadnika umjerene Brancove struje, raste i nada u povratak demokracije. Geisel je zamijenio neposlušne zapovjednike vojnih područja odanim časnicima, što mu je omogućilo proglašavanje političkog programa kojim je trebalo doći do postupnog omekšavanja autoritarne vojne vladavine. Izbijanjem svjetske ekonomske krize 1974., brazilska se ekonomija urušila. Vlada posuđuje milijarde dolara kako bi uspjela prevladati naftnu krizu. Mijenja se i vanjska politika. Savezništvo sa SAD-om i proizraelska stajališta zamjenjuju se „odgovornim pragmatizmom“, kojim se uspostavljaju bliske veze s državama proizvođačima nafte Saudijskom Arabijom, Irakom i Nigerijom. Geiselova vlada priznala je Kinu, te se okrenula susjedima Europi i Japanu. Traži se alternativni izvor energije te dolazi do razvoja nuklearnog programa.

Omekšavanje autoritarne vojne vladavine dovodi do otvaranja političkog sustava – aberture. Brazilska abertura bila je posljedica izbornog procesa, izbora koji su bili rezultat institucionalnih pregovora između parlamentarne opozicije i liberalnih elemenata unutar vojske. Geisel je Petim institucionalnim aktom 1977. uveo nova pravila igre, no nakon radničkog štrajka 1978. opoziva Peti institucionalni akt i određuje nasljednika Joaoa Batistu de Oliveiru Figueireda (1979.-1985.). On je pokušao restrukturirati ekonomiju i humanizirati režim. Smanjio je cenzuru i nasilje, a politički zatvorenici su amnestirani. Reformom stranačkog sustava 1979. dvostranački sustav zamijenjen je višestranačkim, s ciljem slamanja opozicijske stranke MBD.

Nova izborna pravila 1981. onemogućila su sklapanje koalicije opozicijskih stranaka, ali nisu uspjela spriječiti da opozicijske stranke dobiju većinu u Donjem domu, kao i kontrolu nad većim brojem lokalnih vlada, te 10 od 23 guvernerska položaja. Tancredo Neves pobjeđuje na izborima, te nakon 23 godine vladavine vojska se povlači s vlasti. Neves umire noć prije inauguracije te ga nasljeđuje potpredsjednik José Sarney (1985.-1990.) Iste godine Kongres je odobrio sazivanje Ustavotvorne skupštine koja je 1988. iznijela prijedlog ustava.

Ustav iz 1988.

Predloženi politički sustav Brazila sastojao se od kombinacije prezidencijalizma i konsocijacijske demokracije, što u kombinaciji s visoko fragmentiranim nediscipliniranim

stranačkim sustavom i ekstremno federalnom strukturom države otežava upravljanje državom . Političke odluke iznimno je teško donijeti zbog disperzije političke moći do koje dolazi zbog postojanja višestranačkog sustava, koalicijskih vlada, jakog bikameralizma, robusnog federalizma, sudske provjere odluka, te nužnosti kvalificirane većine (60%), a da bi se izglasovali ustavni amandmani. Neki analitičari smatraju da je ta kombinacija ključ brazilskih institucionalnih teškoća jer dodatno slabi institucije. Kada se predsjednik suoči s nemogućnošću postizanja sporazuma s Kongresom, okreće se narodu i traži njegovu potporu, što vodi populizmu i plebiscitarizmu. Pitanje je zašto je Ustavotvorna skupština 1987.-1988. stvorila konsocijacijski oblik demokracije. Brazil nije podijeljeno već heterogeno društvo, te se mogu opravdati neke odlike konsenzualne demokracije, ali ne i ekstremno konsocijacijske. Posebnost brazilskog federalizma je u tome što municipaliteti dobivaju političku i administrativnu autonomiju, te se s političkog i izbornog stajališta Brazil sastoji od jedne nacionalne države, 27 država federacija i 5500 lokalnih vlada, od kojih neke države i većina lokalnih vlada ne može financirati svoju autonomiju. Time je stvorena situacija da savezne i lokalne vlade formalno imaju političku autonomiju, ali je autonomija zbog financijske ovisnosti o centru upitna.

Ustavom iz 1988. brazilski su predsjednici dobili velike proaktivne i reaktivne ovlasti. Reaktivne zakonodavne ovlasti predsjednika su pravo veta i djelomičnog veta na dijelove zakona. Iako Kongres ima mogućnost da apsolutnom većinom glasova u oba doma ne prihvati veto, zbog učestale apstinencije zastupnika neprihvaćanje je gotovo neizvedivo. Ekskluzivno pravo iniciranja zakonodavstva glede veličine oružanih snaga, plaća javnog sektora, proračuna, javnih radova, kreiranja i održavanja rada ministarstava, neke su od reaktivnih ovlasti predsjednika.

Proaktivne ovlasti izdavanja dekreta iz 1988. pretvorene su u pravo proglašavanja provizornih mjera koje bez odobrenja kongresa imaju zakonsku snagu 30 dana. Iako su mjere zamišljene da se koriste u slučajevima izvanrednih situacija, u praksi predsjednici su ih puno češće primjenjivali. Predsjednik nakon 30 dana može ponovno proglasiti istu mjeru, ali treba dobiti odobrenje Kongresa.

Federalizam

U Brazilu svaka država ima tri senatora, s time da najmanja država Roraima ima 200 000 stanovnika, a najveća Sao Poulo 31 milijun. Tako dolazi do natpredstavljenosti malih država jer u navedenom primjeru jedan glas u Roraimu vrijedi kao 144 u Sao Paulu. Time države sa samo 13% biračkog tijela imaju u Senatu 51% golaova, što dovodi do toga da konstitucionalni prerogativi Gornjeg doma ograničavaju preferencije građana. Senat ima ekskluzivne prerogative donošenja zakona u 12 područja. Manjina ima mogućnost blokiranja političkih inicijativa koje može podupirati većina i sama javnost. Jednaka natpredstavljenost je i u Donjem domu u kojem svaka država mora imati najmanje osam, a najviše 70 zastupnika. Tako Roraima ima 8, a Sao Paulo 70 zastupnika. Stranačka stega je vrlo slaba, a trećina zastupnika izabranih u mandatu 1992.-1996. promijenila je stranku.

Federalizam se može opisati i kao „igra pregovaranja“ između federalne vlade i saveznih država, u kojoj ima više veto-igrača te je stoga teže provesti političke reforme na nacionalnoj razini. U Latinskoj Americi predsjednici, a ne Kongres, predlažu stabilizacijske programe i programe koji utječu

na interese lokalnih igrača. Rezultat igre ne ovisi samo o tome je li federalizam jak ili slab, već i o tri varijable koje čine predsjednika više ili manje moćnim:

predsjednikove sposobnosti i odlučnost da provede reforme, stupanj potpore koji ima u Kongresu i dojam uspješnosti ili neuspješnosti koji u javnosti ostavlja.

Brazil je postao jedna od fiskalno najdecent4raliziranijih država svijeta, što uzrokuje veliku političku autonomiju saveznih država. No zbog natpredstavljenosti malih i siromašnih država natproporcionalno se povećava njihova moć veta. Guverneri država imaju impresivne političke i ekonomske resurse, a kako se od 1¸982. biraju na izravnim izborima, primorani su voditi politiku koja odgovara njihovim biračima. Guverneri imaju velik utjecaj nad kongresnim zastupnicima svoje države, a to znači i u Kongresu. Tako predsjednik u Kongresu mora pregovarati s opozicijom i provincijskim lobijima. budući da je u Brazilu bikameralizam simetričan, a političke karijere fokusirane na subnacionalnu, a na nacionalnu politiku, teško je provesti reforme. Kombinacija simetričnog i nekongruentnog (neskladni bikameralizam – domovi se biraju različitim metodama) bikameralizma ograničava moć federalne vlade, a jača savezne. Kongres, unatoč tomu što su ustavom 1988. povećane ovlasti predsjednika, može blokirati predsjednika.

U razdoblju od 1985. – 1994. vladao je jaki federalizam i ograničavanje federalne vlade. Političkom liberalizacijom i demokratizacijom aktivira se federalizam, koji je sve do 1994. onemogućavao predsjednike da provedu ekonomsku stabilizaciju i reforme. Tri ključna područja u kojima je federalizam ograničavao inicijative federalne vlade za reformama bili su:

dugovi saveznih vlada prema državi postojanje banki saveznih država fiskalna decentralizacija.

Predsjednik Sarney nije uspio restrukturirati ekonomiju, zaustaviti inflaciju niti izvršiti reformu javnog sektora. Niti sljedeća dva predsjednika nisu uspjela obuzdati ekonomsku krizu. U razdoblju do 1986. do 1993. Brazil je imao pet neuspješnih pokušaja stabiliziranja ekonomije.

Prvi uspješan stabilizacijski plan proveo je Francov ministar financija Fernando Henrique Cardoso kojeg su građani izabrali za novog predsjednika (1995.-1998.). Pokrenuo je novi stabilizacijski program Plan Real, koji je dobio ime po novouvedenoj valuti real. Plan donesen kao provizorna mjera smanjio je mjesečnu stopu inflacije s 50% na 6,1%. Cardoso je 1995. uspio dobiti potporu Kongresa i za izglasavanje ustavnih amandmana kojima je ukinut državni monopol nad proizvodnjom plina, nafte i nad telekomunikacijama.

Politički sukobi u Brazilu počivaju na nejednakoj distribuciji bogatstva i prihoda između klasa i regija. Brazilsko društvo je visoko urbanizirano i sastoji se od elite, masa i srednje klase. Socijalni status ne ovisi samo o bogatstvu i zanimanju, već i o rasi: na vrhu su bijelci, na dnu crnci, a stanovništvo „miješane krvi“ je u sredini. Neka zanimanja još uvijek su rezervirana za bijelce. U Brazilu rasa nije isključivo biološki determinirana kao u SAD-u, već je to socijalni koncept otvoren interpretacijama, mobilnost postoji, miješani brakovi su uobičajeni, a stavovi prema rasi otvoreniji su nego u SAD-u.

9. susret ČILE

I. KOS-STANIŠIĆ: LATINSKA AMERIKA: POVIJEST I POLITIKA (str:175-192)

Razdoblje „konzervativne republike“ (1830.-1860.)

Borba liberala sklonih federalizmu i konzervativaca sklonih centralizmu završila je 1830. pobjedom konzervativaca čime je započelo tridesetogodišnje razdoblje „konzervativne republike“. Na vlast dolazi general Joaquin Prieto (1830.-1837.), čiju je politiku i ekonomiju oblikovao ministar Diego Portales. Portales je služio interesima velikih posjednika i trgovaca, podupirao je autoritet Crkve kao instrument držanja nižih klasa u pokornosti i normalizirao odnose s papom. Shvaćao je važnost trgovine, industrije i rudarstva, te je promovirao njihove interese. Uveo je i poreze na dobitak i imovinu, a poljoprivredu je štitio visokim zaštitnim carinama.

Godine 1833. Kongres je donio ustav. Pravo glasa je indirektno i imaju ga pismeni muškarci stariji od 21 godine koji posjeduju određenu imovinu. Predsjednik dobiva pravo veta na kongresne zakone, proglašavanja izvanrednog stanja i imenovanja visokih dužnosnika, a katolička vjera proglašava se službenom. Prieto je 1836. izabran na još jedan petogodišnji mandat.

Stvaranje konfederacije Perua i Bolivije Čile je smatrao prijetnjom svojim ekonomskim interesima i strateškoj poziciji dominantne pacifičke sile Južne Amerike. Potkraj 1836. objavio im je rat

koji je trajao tri godine, a završio je čileanskom pobjedom nakon čega je konfederacija raspuštena. Portales je ubijen 1837. Rat je imao važne posljedice za politički razvoj Čilea. Stvoren je prvi nacionalni heroj koji se uspio uzdići iznad frakcijskih sukoba i postati novim predsjednikom – general Manuel Bulnes (1841.-1851.), koji nastavlja vladati u skladu s krilaticom „zakon i progres“. Bulnes nije vladao autokratski, već je dopustio da zakonodavna i sudska vlast budu autonomne. Iako je rije bio na dužnosti glavnog komandanta oružanih snaga, Bulnes se pretvorio u predsjednika civila. Smanjio je vojsku, a povećao ulogu Nacionalne garde koju su služili civili.

Na sljedećim izborima dvaput zaredom pobjeđuje konzervativac Manuel Montt (1851.-1861.). Ukidanjem crkvene desetine i zabranom povratka jezuita Montt je razljutio reakcionarni kler, na čije je napad odgovorio 1857. novim civilnim zakonikom. Njime je obrazovanje stavljeno pod kontrolu države, ukinute su crkvene povlastice, a nekatolici su dobili pravo sklapanja građanskog braka. Tim odlukama Montt je pridobio simpatije umjerenih konzervativaca i umjerenih liberala koji su još 1850. sklopili koaliciju i osnovali Nacionalnu stranku čije je osnovno načelo bilo „sloboda i red“. No, udaljio se od najreakcionarnijih elemenata Konzervativne stranke. pri kraju mandata Montt se suočio s teškom ekonomskom i političkom krizom, te je morao pristati da ga naslijedi kandidat prihvatljiv i umjerenim liberalima i većini konzervativaca – Jose Joaquin Peres.

Nezadovoljstvo Monttovom vladavinom dovelo je do osnivanja prve čileanske stranke. Konzervativna stranka zauzimala se za očuvanje tradicionalnog poretka, kao i zaštitu i vrijednosti i interesa Katoličke crkve. Istodobno su liberali tražili ubrzavanje sekularizacije i decentralizacije države, proširivanje prava glasa i demokratizaciju države. Stav sekularno nasuprot religiozno bio je najveći tihi politički sukob Čilea u 19. stoljeću i postao je osnova za osnivanje stranaka . Kako se država uspješno koristila oružanim snagama u gušenju pobuna, opoziciji je postalo jasno da pobunom neće ništa postići. Istodobno su konzervativci shvatili da bi ih prihvaćanje liberalnih ideja moglo dovesti na vlast. Time dolazi do jednog od najvećih paradoksa čileanske povijesti – sklapanja alijanse katolika ultramontanaca i radikalnih liberala koji su se zbog različitih pobuda zauzimali za postizanje istog cilja, tj. demokratizacije države. Konzervativci nisu postali demokrati, ali su za uzor uzeli britanski parlamentarni sustav. Jednako pragmatično ponašali su se liberali koji su se protivili širenju glasačkog prava jer su shvatili da je Čile ruralno tradicionalno društvo, te bi na izborima pobijedili konzervativci i oduzeli im politički monopol.

Razdoblje „liberalne republike“ (1861.-1891.)

Prvi pravi predsjednik liberal bio je Frederico Errazuriz Zanartu (1871.-1876.), za čije je vladavine koalicija liberala i radikala progurala niz ustavnih reformi: smanjenje senatorskih mandata s devet na šest godina, slobodu govora, tiska i okupljanja. Novi predsjednik bio je Anibal Pinto (1874.-1879.).

→ Jedina plodonosna grana Čilea bio je nitrat iz područja pustinje Atacama . Nitrat je bio i uzrokom Pacifičkog rata koji je izbio 1879. godine između Čilea, Bolivije i Perua . Dopuštenje za iskorištavanje nitrata koji se koristio za eksploziv i gnojivo, na teritoriju Čilea, Bolivije i Perua imala je angločileanska kompanija. Prema sporazumu iz 1866. , pustinju Atacamu dijelila je 24. paralela kojom je išla granica Čilea i Bolivije, te su područje između 23. i 25. paralele ravnopravno mogle koristiti obje države. Poreze na prihode od nitrata vlade Čilea i Bolivije dijelile su na pola. Sporazumom iz 1874 .

Čile se odrekao svoje polovice poreza na iskorištavanje nitrata sjeverno od 24. paralele. Zauzvrat je od Bolivije dobio jamstvo da se porezi čileanskim tvrtkama koje djeluju na navedenom području neće povisivati sljedećih 25 godina. Unatoč tomu što Čile i Peru nisu imali graničnih razmirica, nagločileanska kompanija proširila je svoju djelatnost i na peruansku Tarapacu. Kompanija je vrlo uspješno djelovala, dok je istodobno peruanska vlada bila na rubu bankrota, te je odlučila eksproprirati strane tvrtke na području Tarapace i proglasiti monopol na proizvodnju i prodaju nitrata. Tajnim ugovorom Peru i Bolivija su 1874. sklopili vojni savez , kojim će u slučaju rata s Čileom biti saveznici. Oslanjajući se na savez, Bolivija je 1878. povisila porez čileanskim tvrtkama, što je bilo u suprotnosti sa sporazumom iz 1874. Budući da su čileanske tvrtke odbijale platiti povećanje poreza, Bolivija ih je namjeravala konfiscirati. Čile je predlagao arbitražu, no Bolivija je odbijala prijedloge. Naredila je konfiskaciju za 14. veljače 1879., na to je Čile odgovorio okupacijom provincije Antofagasta. Peru nije bio spreman na rat pa je pokušao neuspješno posredovati. Znajući za tajni sporazum, Čile je optužio Peru i 5. travnja 1879. objema državama objavio rat . Pacifički rat trajao je sve do 1883. kada je Ankonskim sporazumom poraženi Peru trajno prepustio Čileu provinciju Tarapaca, doku su provincije Tacna i Arica dane na 10 godina, nakon čega se trebao održati plebiscit. Kako plebiscit nije održan, Čile je vratio Tacnu tek 1929., dok je Aricu trajno zadržao. Sporazumom Čilea i Bolivije iz 1884 . bolivijska provincija Antofagasta pripala je Čileu, čime je Bolivija zauvijek izgubila izlaz na more. Bolivijska vlada sporazum je ratificirala tek 1904., kada je dogovoreno da će Čile platiti odštetu i izgraditi željezničku prugu od glavnog rada Bolivije La Paza do luke Arica. Pruga je završena tek 1913. Pacifički rati imao je dalekosežne posljedice na sve tir države . Čile je iskoristio pobjedu za uzdizanje nacionalnog ponosa i novi ekonomski bum, Bolivija je izgubila izlaz na more, a Preu je bio ponižen, a njegovi političari diskreditirani.

→ Razdoblje „parlamentarne republike“ (1891.-1925.)

Predsjednik Jose Manuel Balmaceda (1887.-1891.) želio je vratiti tradicionalni predsjednički sustav vladavine, no 1891. godine izbija građanski rat. U ime zaštite ustava vođe Kongresa su uz pomoć mornarice digli pobunu. Balmacedina vojska je poražena, nakon čega je on zadnji dan svog mandata izvršio samoubojstvo. Zemlja je tri mjeseca bila u kaosu. Vladala je tročlana hunta, ali je režim i dalje bio civilni. Kongres je zasjedao, a vojska se nije uplitala u politiku. Pobjedom Kongresa nad predsjednikom, 1891. započinje razdoblje poznato u čileanskoj historiografiji kao „parlamentarna republika“. Bio je to hibridni sustav vladavine opisivan kao polupredsjednički ili poluparlamentarni, s obzirom na to da je Kongres odlučivao o sastavu predsjedničkog kabineta, a predsjednik nije mogao sazvati i raspustiti Kongres, niti sazvati izbore. Liberalna i konzervativna oligarhija blisko vezana za engleski kapital vladala je državom preko Kongresa, no politikom su dominirali ipak konzervativci. Predsjednici su uglavnom bili marionete, a korupcija i intrige različitih frakcija obilježavale su politički život republike. Treća velika stranka, Radikalna stranka, imala je naklonost pripadnika nižih profesionalnih zanimanja, birokrata, učitelja, obrtnika i drugih dijelova srednje klase, ali i velikih zemljoposjednika, vlasnika rudnika i poduzetnika. Demokratska stranka zastupala je interese niže srednje klase i radnika. Osniva se i Komunistička stranka Čilea. Kako je tijekom Prvog svjetskog rata izumljen sintetički nitrat, čileanska nitratna industrija se urušila.

Zbog nemogućnosti parlamentarne republike da nađe način kako bi se novi politički akteri integrirali u politički sustav, početkom 1920-ih je došlo do kolapsa demokracije.

Uspon populizma

omogućavanjem participiranja srednje klase u političkom životu, na izborima pobjeđuje Arturo Alessandri Palma (1921.-1924.), „prosvijećeni“ predstavnik srednje klase. Nametnuo je reforme pa je pod pritiscima vojske morao dati ostavku i vlast prepustiti vojnoj hunti. No hunta nije bila spremna za vladanje državom, pa ga je 1925. vratila na vlast. Iste godine prihvaćen je i novi ustav. Alessandrija nasljeđuje Emiliano Figuerora koje se nije mogao nositi s ministrom rata generalom Carlosom Ibañezom del Campom (1927.-1931.). Namjera Alessandrija i generala Ibañeza bila je stvoriti institucionalni okvir koji bi kanalizirao nove socijalne grupe koje nisu imale primjerenu političku reprezentaciju. Alessandri nije uspio dok je Ibañez pod prijetnjom vojne intervencije primorao Kongres da prihvati predloženi zakon. Oba su se predsjednika zauzimala za restauriranje prezidencijalizma, smatrajući ga nužnim preduvjetom za rješavanje političke i ekonomske krize. Kriza je smatrana posljedicom lošeg političkog sustava, no u stvarnosti je bila posljedica fluktuacije cijene nitrata, glavnog čileanskog izvoznog proizvoda na međunarodnom tržištu.

Godine 1925. prihvaćen je i novi ustav, koji je ujedno bio i prva reforma ustava iz daleke 1833. Ustavom iz 1925. predsjednik se većinom glasova bira na jedan šestogodišnji mandat. Ako nijedan kandidat ne dobije većinu, Kongres bira predsjednika između dva kandidata s najviše glasova. Kongres više nije mogao izglasovati nepovjerenje predsjedniku niti ministrima, koji više nisu smjeli biti kongresni zastupnici. Predsjednik je dobio ekskluzivno pravo iniciranja zakona u određenim područjima i stavljanje veta na prijedloge zakona, koji su mogli biti odbačeni jedino dvotrećinskom većinom u oba doma. Ibañezova vladavina nije bila vojna diktatura. Iako je imao potporu vojske, svi njegovi ministri bili su civili i nije bio zabranjen rad političkih stranaka. No manipulirao je kongresnim izbornim rezultatima, te je nakon prosvjeda javnosti 1931. bio primoran dati ostavku i otići u egzil. Njegova ostavka dovela je do političke nestabilnosti i devet dana „socijalističke republike“ na čijem je čelu bila civilno-vojna hunta koja je namjeravala provesti socijalne reforme.

Izbori su sazvani 1932. kada se u Čile ponovno vraća demokracija i započinje razdoblje četiri desetljeća prezidencijalizma. Prva dva desetljeća na snazi je bio fleksibilan oblik prezidencijalizma koji se temeljio na širokoj koaliciji u kojoj je Radikalna stranka imala glavnu ulogu. Ostale stranke bile su povremeno članice vladajuće koalicije. Tijekom tog razdoblja predsjednici su konstantno pregovarali sa stranačkim vođama.

Pobjedom na izborima 1932. na vlast se vraća Alessandri. Vodi uspješnu ekonomsku politiku, a 1936. guši radničke pobune i zatvara Kongres. Predsjednički izbori 1938. bili su još jedna prekretnica čileanske politike s obzirom na to da je na njima pobijedio kandidat Popularne fronte radikal Pedro Aquirre Cerda. Koalicija se ubrzo nakon pobjede na izborima urušila, te Cerda 1941. daje ostavku. Naljeđuje ga radikal Juan Antonio Ríos (1942.-1946.) RadikalGabriel Gonzalez Videla (1946.-1952.) 1948. donosi drakonski Akt o državnoj sigurnosti kojim se raspušta Popularna fronta i zabranjuje komunistička stranka Čilea, te uvodi niz antisindikalnih i antiradničkih zakona.

Pobjedom na izborima, na vlast ponovno dolazi general Ibañez (1952.-1958.), te pokušava riješiti problem inflacije i negativne platne bilance angažiranjem MMF-a.

Na sljedećim izborima pobijedio je Arturov sin Jorge Alessandri (1958.-1964.).

Predsjednički izbori 1964. bili su od presudnog značenja za Čile, ali i cijelu Latinsku Ameriku. Borba tko će naslijediti predsjednika Alessandia vodila se između Narodne fronte na čelu sa socijalistom Salvadorom Allendeom i Kršćanske demokratske stranke čiji je vođa Eduardo Frei Montalva uz izdašnu CIA-inu pomoći izašao kao pobjednik. Stvorena je progresivna antikomunistička vlada koja se zauzimala za poboljšanje obrazovanja, zaustavljanje i pad nepismenosti, industrijski razvoj, čileanizaciju i povećanje proizvodnje bakra, te uvođenje stupnjeviti poreza. Frei je 1970. ustavnim amandmanima od Kongresa uspio dobiti dodatne ovlasti. Iako se dekret sa snagom zakona koristio u Čileu u razdoblju od 1932. do 1966. gotovo 800 puta, tek je amandmanima iz 1970. praksa delegiranog zakonodavstva postala ustavna, a određena su i područja u kojima se smije koristiti. Na predsjedničkim izborima 1970. pobijedio je socijalist Salvador Allende.

Allendeova vladavina i krah čileanske demokracije (1970.-1973.)

Čile je već u 19. stoljeću osnovao demokratske institucije i konsolidirao politički autoritet vođa, za što je osobito bilo važno pet čimbenika:

1. vodstvo – Bulnes nije postao caudillo, već je vladao u skladu s ustavom,2. autonomija države – stvara se klasa državne karijerne administracije,3. efikasnost vlade – posljedica dobre ekonomske situacija,4. civilna kontrola nad oružanim snagama – profesionalna vojska stvara se tek nakon

Pacifičkog rata5. potpora konzervativaca demokratskim pravilima igre.

Ćileanska elita inicijalno je bila neprijateljski raspoložena prema demokraciji, ali ju je prihvatila kao nužan izbor za politički opstanak, čime je pridonijela jačanju demokratskih institucija.

Najveći izazov za konsolidiranje demokracije jest širenje građanskih prava na dijelove društva koji ne predstavljaju elitu i uključivanje novih grupa i klasa u politički proces. Konzervativna stranka bila je ključni igrač koji se zauzimao za širenje glasačkog prava 1874. jer joj je proširenje išlo u koristi. Profitirala je i srednja klasa koja se identificirala s urbanom Radikalnom strankom jer su joj otvorena vrata potpunog sudjelovanja u politici, čak i obnašanja ministarskih i zastupničkih dužnosti.

Demokracija se nije urušila preko noći. Nekoliko elemenata pridonijelo je eroziji političkog sustava kompromisa i akomodacije koji su sve do 1970-ih bili karakteristika čileanske politike:

1. 1958. koalicija centra i ljevica izglasovala je izborne reforme kojima su ukinute zajedničke liste koje su bile tradicija političkih stranaka.

2. 1959., je u sklopu modernizacije administrativne prakse, izvršnoj vlasti je dana kontrola nad državnim proračunom, a Kongres je ograničen samo na raspodjelu fiskalnih resursa. Demokršćanska vlada (1964.-1970.) dodatno je ograničila ovlasti Kongresa.

3. 1970. provedena je ustavna reforma kojom je Kongresu oduzeta jurisdikcija nad glavnim područjima o kojima se raspravljalo u zemlji zahvaćenoj inflacijom – sektorom socijalne sigurnosti i prilagođavanju plaća i mirovina.

Allendeova pobjeda bila je posljedica nesposobnosti desnice i centra da dogovore predizbornu koaliciju. Kako nijedan kandidat nije imao većinu, u Kongresu je dogovorena postizborna koalicija demokršćana i ljevice, čime Allende dolazi na vlast. Allendeovim dolaskom na vlast znatni dijelovi društva počeli su strahovati od uvođenja marksističko-lenjinističkog sustava vladavine, te podupiru

sabotaže, subverzije i strane intrige. U društvu raste atmosfera sumnji i nemira, te dolazi do polarizacije čileanske politike. u rješavanje problema uključuju se vojska i sudovi i tako otvaraju put vojnom udaru. Nesposobnost Kongresa, stranaka, sudova i ostalih državnih institucija da budu arena na kojoj će se riješiti sukobi, vodila je politici punoj sukoba, koja se prelila na ulice.

Allendeova koalicija imala je jasan program, ali ne i parlamentarnu većinu, stoga je osnovana vlada šestorice koja je željela stvoriti socijalnu državu na demokratskim osnovama i zadobiti državnu kontrolu nad domaćim i stranim kapitalom. U vladi su participirale Radikalna stranka, Čileanska komunistička stranka i Allendeova Socijalistička stranka. Nakon početnih ekonomskih uspjeha počinje eksproprijacija američkih tvrtki bakra i domaćih banaka. Godine 1972. dolazi do raskola unutar vlade. Jedni su željeli ubrzati reforme, a drugi su ih željeli zaustaviti. Kongres je odbio izglasovati povećanje poreza te se tiskanjem novca stanje dodatno pogoršava. Svjestan da nema drugog izlaza nego povećati broj vojnih predstavnika u vladi, Allende otvara put vojnim spletkama. Nakon niza pobuna, štrajkova, bojkota i terorističkih incidenata, čileanka vojska 11. rujna 1973. uz pomoć CIA-e vojnim udarom dovodi na vlast generala Augusta Pinocheta Ugartea, nakon čega je Allende, ovisno o izvorima, bio ubijen ili je izvršio samoubojstvo. Bio je to najbrutalniji i najkrvaviji vojni udar u Latinskoj Americi u 20. stoljeću. Raketirana je predsjednička palača, a u borbama je poginulo najmanje 2000 ljudi.

Vojna vladavina 1973. – 1989.

Za vojne vladavine Čile je iz otvorenog i participacijskog političkog sustava postao represivan i autoritaran. Vojska je trebala samo privremeno vladati, no nije željela civilima predati vlast. Imala je dva cilja:

1. uništiti stranke ljevice i njihove suradnike, što je dovelo do rata protiv svih stanovnika koji su se smatrali simpatizerima ljevice. Vojska je smatrala da je ljevica jaka zbog slabosti liberalne demokracije koja zagovara korupciju, radikalizam i demagogiju,

2. fundamentalno rekonstruirati političke institucije i politički život te stvoriti novi poredak odanih i patriotskih građana spremnih za modernizaciju zemlje.

Vojska je imala i plan kako postići navedene ciljeve. Za uništavanje ljevice i njihovih simpatizera korištene su ratne tehnike „čišćenja“ koje se primjenjuju u borbi protiv stranog neprijatelja. Tisuće stranačkih vođa, sindikalista i komunista „neutralizirano“ je hapšenjima, egzilom, torturom i ubojstvima bez suđenja. Nakon vojnog udara osnovana je vojna hunta i dogovoreno je da će se članovi hunte izmjenjivati na dužnosti predsjednika. Pinochet je prvi obnašao tu dužnost . Pokazao se znatno sposobniji od svojih kolega, te je maksimalno iskoristio položaj. Umirovio je nesklone mu časnike, a promovirao odane. Iako je postojala stroga separacija vojske kao vlade i vojske kao institucije oružanih snaga, Pinochet je istodobno bio i predsjednik države i zapovjednik oružanih snaga.

Nova vojna vlada nametnula je birokratsko-autoritaran režim čiji je glavni cilj bila nacionalna rekonstrukcija, tj. uništenje čileanskog političkog sustava. Kongres je raspušten, ustav suspendiran, političke stranke stavljene izvan zakona i proglašeno je opsadno stanje. Ozloglašena tajna policija DINA pod vodstvom pukovnika Manuela Contrerasa širila je teror u zemlji i izvršavala politička ubojstva u inozemstvu.

Ovlasti predsjednika prema ustavu iz 1980.

Najvažnija ovlast bila je mogućnost donošenja zakonskih akata korištenjem instituta hitnog postupka. Dodatni utjecaj na zakonodavce imala je i mogućnost sazivanja izvanrednih sjednica Kongresa na kojima se raspravljalo samo o predsjedničkim odlukama. Predsjednik ima i ekskluzivno pravo promjene političke ili administrativne podjele države, kao i visine mirovina, socijalnih davanja i dodataka za udovice i siročad. Ima i gotovo ekskluzivnu kontrolu nad donošenjem državnog proračuna koji, ako ga oba doma ne odobre u roku od 60 dana, stupa na snagu. Novost je da se 38 senatora bira na izborima, a devet postavlja na dužnost. Predsjednik postavlja dva senatora, četiri senatora postavlja Vijeće za nacionalnu sigurnost, a tri Vrhovni sud.

Pinochet je bio pod utjecajem grupe ekonomista tehnokrata poznatih pod nazivom Chicago boys koji su mu savjetovali dalekosežne ekonomske promjene. Uvodi se tržišna privreda, reducira uloga države i smanjuje inflacija. Čile se otvara svjetskoj ekonomiji, smanjuju se zaštitne cijene, državne subvencije i javni sektor, a gotovo polovica nacionaliziranih tvrtki vraća se prijašnjim vlasnicima. Razjedinjenu opoziciju ujedinio je vojni režim koji je sazvao još jedan plebiscit na kojem se stanovništvo zaokružujući DA ili NE trebalo opredijeliti za Pinochetov daljnji ostanak na vlasti. Opozicija se pomirila i ujedinjena zauzimala za NE, dok je vojni režim bio uvjeren da će pobijediti DA. Na izbore je izašlo 97% registriranih glasača. Opozicija je pobijedila u 10 od 12 regija. Pinochetov poraz na plebiscitu nije ujedno bio i poraz vojske. Pregovorima opozicijskih vođa, vojne vlade i stranačkih vođa desnice dogovoren je novi stil politike koji će označiti čileansku tranziciju. Centar i ljevica ujedinjeni oko demokrašćana Patricia Aylwina Azocara porazili su desnicu i neovisnog kandidata.

Povratak demokracije (1990.)

Aylwinova vlada (1990.-1994.) uspjela se boriti s teškim izazovima – zadržavanjem ekonomskog rasta, poboljšanjem socijalnih uvjeta, pitanjem kršenja ljudskih prava i daljnjom demokratizacijom. Iako je zadržan vojni ekonomski model, povećana su izdavanja za socijalu, zdravstvo i obrazovanje, čime se smanjuje siromaštvo i nejednakosti u društvu. Ustavnim reformama predsjednički mandat je skraćen na četiri godine, ponovno su uspostavljene lokalne vlade i održavaju se municipalni izbori na kojima pobjeđuje Concentracion – Aylwinova koalicija centra i ljevice. Aylwin nije uspio promijeniti članak ustava kojim bi predsjednik mogao umiroviti zapovjednike rodova vojske i načelnika vojnog stožera, stoga je tražio od Pinocheta da odstupi s dužnosti načelnika stožera, što je Pinochet odbio.

Na sljedećim predsjedničkim izborima pobjeđuje kandidat Concentraciona demokršćanin Eduardo Frei Ruiz-Tagle (1994.-2000.). U prvoj godini Freieva mandata Kongres je odobrio skraćivanje predsjedničkog mandata s osam na šest godina, čime se predsjednički i kongresni izbori više ne poklapaju, te predsjednik ne može računati s većinom u Kongresu.

Stranački sustav koji se u čileu oblikovao između 1932. i 1973. bio je trostranački, poznat pod imenom tres tercios. Postojale su tri ideološke strane (ljevica, desnica i centar), ali ne i stranke. Ključni element za promjenu stranačkog sustava bila je pojava novog centra Democratica Cristiana, koji je 1958. oduzeo primat Radikalnoj stranci i pobijedio na predsjedničkim izborima. Stranka je nastala fuzijom stranke konzervativnih socijalkršćana i političara sklonih Ibañezu.

Na snazi je sve donedavno bio ustav iz 1980. s polupredstavničkim predsjedničkim sustavom vladavine koji se temeljio na:

a) sastavu Senata – postoje izabrani i postavljeni senatori,b) ulozi Ustavnog suda – suci koji su zadnja instancija koja odlučuje o ustavnosti nekog

zakona nisu izabrani općim glasovanjem,c) binominalni izborni sustav – bipolarni model posljedica je plebiscita iz 1988. i vodi

dvostanačkom sustavu.

Na izborima 2000. pobijedio je ljevičar Ricardo Lagos (2000.-2006.), kandidat koalicije Concentracion. Ni treća administracija Concentraciona nije završila tranziciju jer do 2001. nije promijenjen ustav iz 1980., što je u okvirima Latinske Amerike specifičnost Čilea. Uobičajeno je da se neka država demokratizira putem novog ustava, ili se na snagu vraća stari demokratski ustav. No u Čileu se redemokratizacija provodila prema ustavu iz doba autoritarne Pinochetove vladavine. Zašto tranzicija sve do početka 21. stoljeća nije završena postoje tri objašnjenja:

1. naslijeđeni ustav – u naslijeđenom ustavu i dalje stoji članak o postavljenim senatorima, ulozi i sastavu Vijeća za nacionalnu sigurnost, načinu odabira sudaca Vrhovnog suda i stari izborni sustav.

2. pitanje zaštite ljudskih prava – kako nije bila poznata sudbina velikog broja nestalih građana, predsjednik Lagos je početkom 2001. osnovao Okrugli stol dijaloga koji je trebao rasvijetliti nestanke. U komisiji su bili vojni dužnosnici koji su trebali pribaviti što više podataka o nestancima.

3. ideje pomirbe – pokrenute su kako se ne bi ponovila prošlost. Dok Concentracion inzistira na ustavnim amandmanima i rješavanju problema kršenja ljudskih prava, opozicija desnih stranaka odbija oba zahtjeva.

Završetak tranzicije doveden je u pitanje 1989. godine kada je u Londonu uhićen Pinochet. Sud u Londonu donio je nekoliko odluka, a zatim ih je povukao, da bi početkom 2000. Pinochetu bio dopušten povratak u Cile pod obrazloženjem da je zdravstveno nesposoban za suđenje koje bi se održalo, ako bi ga Velika Britanija izručila Španjolskoj. Slučaj Pinochet uzburkao je političke i građanske krugove u Čileu. Čileanska vlada odbila je prihvatiti jurisdikciju Španjoskog suda i pozvala se na Pinochetov diplomatski imunitet. Politička elita Čilea postala je svjesna da se konačno trebaju riješiti pitanja kršenja ljudskih prava, sudbine nestalih i da se Pinochetu treba suditi u Čileu. Sudovi imaju sve aktivniju ulogu u ispitivanjima slučajeva kršenja ljudskih prava jer se nestanak, ako nije dokazana smrt, smatra otmicom koju treba istražiti. Slučaj Pinochet završen je 2007. godine njegovom smrću, no sudbina nestalih i dalje nije poznata.

Prijedlog reforme sudstva dan 1998. prošao je razne faze i prihvaćen je 2000. zajedno s novim kaznenim sustavom. Reformom je stvoren i ured državnog pravobranitelja, a 2001. Lagos je dekretom proglasio stvara ureda pučkog pravobranitelja, koji je trebao davati pravne savjete i zaštitu osobama koje si ne mogu priuštiti privatnog zastupnika. Provedba reformi vodi unapređenju demokracije, kao i

izjednačavanju prava muškaraca i žena. Ravnopravnost muškaraca i žena Kongres je ratificirao 16. svibnja 1999. sa samo tri glasa protiv.

Lagosova administracija i budućnost demokratskog upravljanja

Lagos je naslijedio visoku stopu ekonomskog rasta, ali i socijalno nezadovoljstvo građana. Naglasak stavlja na Čile kao „društvo građana“, a ne „društvo potrošača“. Za njegove vladavine proveden je i niz reformi: zdravstvena, tržišta rada, fiskalna, državne uprave – decentralizacija, urbana – poboljšanje uvjeta života u gradovima, uključujući i reformu sudstva i obrazovanja. Reforma ustava je potkraj 2004. odobrena u Senatu. Reformom se ukidaju postavljeni senatori u ožujku 2006., kada im istječe mandat, a ukida se i doživotno senatorsko mjesto za bivše predsjednike države. Predsjednik dobiva ovlast razriješiti dužnosti vojne zapovjednike.

Početkom 2006. na predsjedničkim izborima ponovo je pobijedio Concentracion i to njegova kandidatkinja Mishelle Bachelet. Pobjeda žene na predsjedničkim izborima u Čileu još je važnija ako imamo na umu da Bachelet nije vjernica, da je razvedena i da sama odgaja troje djece. Na kongresnim izborima koalicija lijevog centra dobila je većinu u oba doma, čime je Bacheletina namjera ukidanja zadnje prepreke potpunoj konsolidaciji demokracije – binominalnog izbornog sustava, 2007. i ostvarena.

10. susret ARGENTINA, PARAGVAJ, URUGVAJ

I. Kos-Stanišić: LATINSKA AMERIKA: POVIJEST I POLITIKA

ARGENTINA

Tri razdoblja nedemokratskih režima u Argentini

U razdoblju od 1930. – 1983. Argentinom su vladala tri oblika nedemokratskih režima:

1. vojna diktatura bila je na vlasti četiri puta (1930-1931, 1943-1946, 1955-1958, 1966-1973)2. populističko-korporativistički režim bio je na vlasti 13 godina u doba peronizma (1943-1955)3. restriktivna demokracija bila je na snazi dva puta i trajala je dvadesetak godina (1930-1943 i

1958-1966).

Peronizam (1943-1955)

Juan Domingo Perón aktivni sudionik pokreta GUO, postao je najprije tajnik, a zatim i ministar rada i socijalne skrbi vojne vlade. Koristeći se politikom mrkve i batine, zadobio je potporu industrijskih radnika i uspostavio dobre odnose sa sindikalnih vođama preko kojih je ostvarivao svoje ciljeve. Postavšu patronom urbanog proletarijata, 1945. stupa na dužnost potpredsjednika Argentine. Zauzima se za progresivnu socijalnu politiku, čime si stvara protivnike – oligarhe zemljoposjednike i određene segmente vojske, koji ga u jesen 1945. uhićuju. Nakon što su Perónovi sljedbenici organizirali masovne ulične demonstracije, Perón je pušten na slobodu. Dao je ostavku na sve dužnosti u vladi, povukao se iz vojske i osnovao Radničku stranku (Partido Laborista – PL).

Perón je želio sagraditi novi politički sustav u kojem bi u savezu s korporativističkim tijelima koja predstavljaju određene segmente društva (oružane snage, poduzetnici, radnički sindikati, Crkva) obuzdao tradicionalne sektore zemljoposjednika izvoznika i industrijalizirao zemlju. Perón je 1946. došao na vlast kao kandidat koalicije Partido Unico de la Revolucion Nacional, no nakon pobjede raspušta stranke koalicije i osniva Peronističku stranku poznatu i pod nazivom Partido Justicialista (PJ).

Radnici i nova buržoazija bili su Peronova inicijalna baza, a podupirale su ga i oružane snage, crkvena hijerarhija i desnica. Protivnici su mu bili većina pripadnika veće agrarne klase, stare buržoazije, srednje klase te liberalne i lijevo orijentirane stranke i organizacije. Peron je organizirao Argentinu prema funkcionalnim grupama na čijem je čelu država koja kao arbitar u slučaju sukoba pregovara s grupama. peron je stvorio dotad nezamisliv politički savez radničkih sindikata, menadžera i vojske, a njegovi glavni saveznici radnici doživjeli su visok porast životnog standarda. Gubitnici su bili vlasnici kapitala, osobito zemljoposjednici. Iako je Peron bio antikomunistički raspoložen, prihvatio je Marxovu pretpostavku da je radnička klasa

odlučujući revolucionarni čimbenik. Stoga je glavni cilj Peronova režima bio poboljšavanje životnog standarda radnika kako ne bi bili nezadovoljni i digli revoluciju. tako su radnici iz građana druge klase postali ravnopravni članovi društva koji su prihvaćali korporativističku kontrolu države sve dok im je ona povećavala plaće i podizala životni standard. Sindikalne organizacije ujedno su bile glavni agenti mobilizacije radnika.

Autoritarna Peronova vlada željela je pretvoriti Argentinu u modernu i pravednu zemlju, kojom ne bi vladao ni kapitalizam ni komunizam, nego treći razvojni put – justicialismo – pravda za sve. Širi se sektor javnog obrazovanja, ubrzava industrijalizacija, reorganizira Središnja banka, isplaćuju se sva strana dugovanja i proglašava se ekonomska neovisnost. u kompenzaciju se nacionalizira željeznica u britanskom vlasništvu, vodeća telefonska kompanija u američkom vlasništvu i francuska lučka postrojenja. Navedeni potezi bili su preradikalni za vladajuću klasu i Crkvu. Kako se pojavljuju velike ekonomske poteškoće, pokrenut je stabilizacijski program koji se poklopio s jačanjem Peronove političke samovolje. Zahvaljujući svojoj karizmi, kao politički akter pojavljuje se i Peronova supruga Evita, koja 1946. osniva Peronističku žensku stranku.

Budući da je izbornom reformom (1947) omogućen uzastopni reizbor na predsjedničku dužnost, a odane Evitine sljedbenice dobile pravo glasa, Peron je 1951. ponovno izabran za predsjednika. ubrzo donosi odluku o eksproprijaciji opozicijskog lista La Prensa, čime započinje razdoblje torture, hapšenja i cenzure. Evitinom smrću 1952. Peron je dodatno profitirao jer je mit o Eviti državo peroniste na okupu. S vremenom Peronistička stranka pretvorila se u tipičnu karizmatsku stranku – identifikacija stranke s vođom, subordinacija stranke volji vođe, centralizacija i karakter pokreta, za što je osobito bio zaslužan Statut stranke iz 1954. Peronistička stranka bilaje samo jedan segment Peronističkog pokreta. Ostale sastavne dijelove činili su Ženska peronistička stranka i sindikat Confederacion General Del Trabaho. Poslije im se pridružio i Peronistički pomladak.

peron je stjecao sve više neprijatelja, a nejgova populistička koalicija počela se urušavati zbog uvođenja strogoga stabilizacijjskog programa, nužnosti stranih investicija i zamrzavanja plaća. Leđa mu okreću dijelovi oružanih snaga i crkva. Kontrolu nad vojskom pokušao je zadobiti preferencijalnim napredovanjima, dok je Crkvu namjeravao neutralizirati oduzimanjem moći. Peronisti su vodili masovne demonstracije protiv Crkve, legaliziran je razvod, a crkvene škole stavljene su pod nadzor Ministarstva obrazovanja, na što je Vatikan odgovorio ekskomuniciranjem Peronova kabineta, uključujući i samog predsjednika.

Uz blagoslov Crkve u lipnju 1955. dio oružanih snaga pokušao je izvesti državni udar, ali kako je kopnena vojska ostala odana Peronu, pokušaj nije uspio. U strahu za vlastitu sigurnost peron je naoružao svoje sljedbenike, čime je okrenuo protiv sebe cijelu vojsku, koje su ga u rujnu 1955. novim državnim udarom zbacile s vlasti. No, Peron nije nestao s političke scene, već je samo na neko vrijeme otišao u egzil u Španjolsku. Iz egzila je upravljao strankom, a sindikalne organizacije i dalje su provodile njegove naputke. Zbacivanje Perona s vlasti podijelilo je argentinsko društvo na dva dijela, te je u sljedećim desetljećima državom bilo teško upravljati.

Peron se vraća u zemlju i podupire predsjedničku kandidaturu Hectora Campore koji je i pobijedio na predsjedničkim izborima 1973. Campora lansira novi ekonomski program i stvara koaliciju koja uključuje sve interesne grupe argentinskog društva, ali s obzirom na to da nije uspio zaustaviti nasilje i kidnapiranja, povlači se te iste 1973. s vlasti. Peronistička stranka Frente Justicialista nominira Perona za predsjednika, a njegovu treću ženu Isabelu za potpredsjednicu. S povratkom na vlast Peron se okreće protiv ljevice, stavlja izvan zakona Narodnu revolucionarnu vojsku koja je stajala iza čestih otmica i egzekucija vojnih časnika. Peronova stara

korporativistička praksa više se nije mogla provoditi jer su u međuvremenu radnici i industrijalci postali autonomne političke sile, niti je bilo viškova koji bi se mogli redistribuirati.

Godine 1974. izbija naftna kriza koja je ozbiljno ugrozila argentinsku platnu bilancu. U srpnju Peron umire i ostavlja udovicu Isabelu u teškim problemima. Isabel nije bila sposobna političarka kao Evita, a kako je ekonomsko propadanje bilo popraćeno političkim nasiljem, vojska ju je unatoč tomu što im je dala carte blanche u borbi protiv gerile u ožujku 1976. svrgnula s vlasti. Dovode na vlast generala Jorgea Rafaela Videlu (1976-1981) koji je obećao iskorijeniti terorizam. Ljevičarski terorizam uzrokovao je novi fenomen argentinske političke scene – državni terorizam. Započeo je „prljavi rat“ ili „sveti rat“ protiv opozicije i gerile, u kojem je nestalo između 10 000 i 20 000 ljudi.

Budući da sjećanje na Perona više nije donosilo glasove, peronisti su nakon poraza na izborima 1983. postali svjesni nužnosti reorganiziranja stranke. Nakon niza unutarnjih sukoba pojavljuje se pokret La renovacion Peronista. Vode se sukobi grupe pravovjernih bliske sindikalnim vođama i obnovitelja stranke. Većina obnovitelja bili su kongresni zastupnici i glavni cilj im je bio institucionalizacija i demokratizacija stranke. Isticali su se Antonio Cafiero, Carlos Grosso i Carlos Menem. Godine 1988. Peronistička stranka se demokratizira i otvara izravnim sudjelovanjem članstva u donošenju odluka – svi članovi pozvani na konvenciju na kojoj su birali predsjedničkog kandidata. Veliko iznenađenje bio je poraz predsjednika stranke Cafiera od guvernera male provincije la Rioja, Carlosa Menema, koji se u međuvremenu približio organizacijski i financijski jačim pravovjernima. Iste godine, novom organizacijskom shemom, PJ je prestao biti pokret i postao stranka.

Menemizam

Na izborima 1989. pobjeđuje peronistički kandidat Carlos Saul Manem (1989-1999) koji zbog katastrofalnog stanja u državi preuzima vlast pet mjeseci ranije. Iako se u predsjedničkoj kampanji zauzimao za otvaranje novih radnih mjesta, učinio je najdramatičniji preokret u argentinskoj politici 20. stoljeća. Uvodi ortodoksni ekonomsko-stabilizacijski program i radikalnu ekonomsku liberalizaciju, što je bilo u suprotnosti s tradicionalnom peronističkom politikom. Novi ministar ekonomije Domingo Cavallo proširuje privatizaciju državnih poduzeća, reže javnu potrošnju, te veće peso za dolar u omjeru 1:1, restrukturira dugove i obuzdava inflaciju na manje od 4% . Ekonomsko „čudo“ imalo je i negativne posljedice: precijenjeni peso stimulira uvoz, dolazi do nezaposlenosti i osiromašenja srednje klase. Menemova sposobnost prakticiranja demokracije i provođenja radikalnih ekonomskih reformi proizlazila je iz same stranke PJ, koja je imala bliske veze s radnicima i siromašnim dijelovima društva, glavnim gubitnicima uvođenje neoliberalizma. Glavne radničke sindikalne organizacije bile su pod vodstvom PJ-a, te su samo jednom štrajkale za prvog Menemova mandata. Sindikati ostalih sektora surađivali su s vladom pri svakoj važnijoj privatizaciji. Peronisti su zadržali potporu većine pripadnika niže klase organiziranjem javnih kuhinja, distribucijom osnovnih dobara i organiziranjem društvenih i kulturnih događaja.

U razdoblju od 1990-1995 BDP raste za 40%, a izvoz za 50%. Menem je uspješno riješio i probleme s vojskom i podredio je civilnom nadzoru. Smanjuje oružane snage za trećinu, vojni proračun s 18% na 10%, privatizira vojne tvrtke, ali i oprašta časnicima zločine počinjene protiv ljudskih prava. Odnosi s Velikom Britanijom su poboljšani, iako i dalje obje države polažu pravo na

Falklande. Argentina je na međunarodnoj pozornici povukla dva odlučujuća koraka. Prvi je promoviranje i razvoj MERCOSUR-a, a drugi je preoblikovanje vanjske politike u skladu s američkom politikom – podupiranje vojne akcije u Perzijskom zaljevu 1991., te kritiziranje Castrova režima.

Funkcioniranje demokracije u razdoblju 1983-1995

Tri stranačka i institucionalna čimbenika pridonijela su uspješnom funkcioniranju argentinskog predsjedničkog sustava u razdoblju od 1983. – 1995., pritom uspjeh znači sposobnost sustava da preživi i da se oporavi od teške krize s kraja 1980-ih:

dvostranački sustav u kojem predsjednik ima dovoljan broj glasova u oba doma – u tom razdoblju dvije glavne stranke PJ i UCR držale su između 83% i 94% zastupničkih i između 83% i 85% senatorskih mjesta, a treća stranka po veličini nije imala niti 5% mjesta;

visoka stranačka stega bila je posljedica biranja zastupnika putem zatvorenih stranačkih lista; nacionalni federalni okvir u kojem opozicija može biti na vlasti u provincijama i na

lokalnoj razini.

Istodobno su postojale i tri zapreke funkcioniranju demokracije:

Alfonsin i Menem ograničili su autonomiju provincija jer su financijski postale ovisne o centru – Centar je imao pravo intervenirati u poslove provincije, što Alfonsin nikada nije učinio, dok je Menem intervenirao pet puta za prvog mandata,

sudska grana vlasti nije bila nezavisna od izvršne vlasti, osobito za Menema koji je Vrhovni sud oblikovao prema vlastitim preferencijama

pretjerana primjena predsjedničkih dekreta kojima se zaobilazi Kongres.

PARAGVAJ

Lopez-Alves razlikuje tri faze stvaranja države Paragvaj, a zbog toga što je vojska bila jedan od ključnih stvaralaca, Paragvaj smatra pretorijanskom državom.

prva faza obuhvaća razdoblje borbi za neovisnost tijekom kojeg je u državi bio nizak stupanj internih sukoba, visok stupanj vanjske prijetnje, a kratkoća trajanja rata pridonijela je centralizaciji moći vojske;

druga faza obuhvaća razdoblje koje je uslijedilo nakon Paragvajskog rata (rat Trostruke alijanse 1864-1870), tj. šest godina strane okupacije tijekom koje je paragvajska vojska bila gotovo uništena, ali je uspjela zadržati znatnu političku ulogu;

treća faza obuhvaća razdoblje koje započinje Februarskom revolucijom 1936. kojom je završio period dominacije Liberalne stranke, a vojski je vraćena glavna uloga u stvaranju politike.

Paragvaj je 1811. proglasio neovisnost, a Španjolska nije poduzela nikakve protuakcije kako bi vratila politički i ekonomski beznačajno područje pod svoju jurisdikciju. Borba za neovisnost više je bila borba protiv Argentine koja je svojatala područje današnjeg Paragvaja. Prvi ustav donesen je 1813. i njime je ozakonjena vlada na čelu s dva konzula i zakonodavno tijelo s 1000 članova . Ubrzo se jedan od konzula, Jose Gaspar Rodriguez de Francia (1814-1840) uspio uzdići i postati prvim predsjednikom i diktatorom. Shvativši da je okružen moćnim susjedima, Francia se odlučuje na izolacionističku politiku i stvaranje snažne militantne kulture, čime Paragvaj postaje naoružana tampon-zona između Argentine i Brazila. Francia provodi politiku samodovoljnosti koja se postiže povećanjem raspona uzgoja poljoprivrednih kultura, te osnivanjem državnih farmi i rančeva. Za Francije poboljšava se položaj Indijanaca i mestika, a najlošije su prolazili kažnjavani ili protjerivani Španjolci, dok je kreolska aristokracija bila pod stalnim nadzorom i represijom. Vladao je pomoću straha, torture i tajne policije. Nasljeđuje ga Carlos Antonio Lopez (1841-1862) kojeg je Kongres, u suprotnosti s ustavom koji mu je dopuštao samo jedan desetogodišnji mandat, proglasio doživotnim diktatorom.

Lopez je uspio prekinuti diplomatsku i trgovačku izolaciju Paragvaja, dobiti argentinsko priznanje neovisnosti države, uspostavio je diplomatske odnose s nizom država, promovirao je obrazovanje, a došlo je i do ekonomske ekspanzije države. U isto vrijeme iskoristio je položaj za stjecanje vlastitog bogatstva i bogatstva svoje obitelji i prijatelja. Ropstvo je ukinuto 1842. godine.

Lopeza nasljeđuje njegov sin Francisco Solano Lopez (1862- 1870), za čije se vladavine dogodila najveća paragvajska tragedija – rat (1865-1870). Iako je Francisco ušao u rat kako bi obranio neovisnost Urugvaja, glavni motiv mu je bio strah za neovisnost Paragvaja vis-a-vis moćnih susjeda. Brazil, Argentina i urugvajska vlada (coloradosi) javno su sklopili Trojnu alijansu, savez u borbi protiv Paragvaja. Tajnim sporazumom Brazil i Argentina dogovorili su podjelu gotovo polovice paragvajskog teritorija, što su nakon pobjede i učinili.

Posljedice su za Paragvaj bile tragične. Poginuo je velik broj stanovnika, nametnute su mu teške reparacije, a postavljen je i marionetski režim koji je ukinuo sve progresivne promjene iz doba Francije i Lopeza. Godine 1870. donesen je novi ustav koji je s amandmanima ostao na snazi 70 godina. Unatoč ustavu koji se temeljio na narodnom suverenitetu, separaciji vlasti i dvodomnom zakonodavnom tijelu, Paragvaj je zapao u dugotrajne političke nestabilnosti. U razdoblju okupacije stvorene su dvije najvažnije stranke – Colorado i Liberalna stranka, koje su se smjenjivale na vlasti sljedećih sedam desetljeća. Nakon završetka okupacije 1878. započinje era vladavine Colorada, koji su uspjeli djelomično srediti situaciju u zemlji. U razdoblju od 1870-1938 Paragvajem su vladala 34 predsjednika.

→ LS preuzima vlast 1904. i na njoj ostaje sve do 1936. Razdoblje vladavine liberala smatra se prijelaznom fazom u stvaranju paragvajskih političkih organizacija. Već na početku vladavine liberala dolazi do tenzija između Paragvaja i Bolivije, da bi 1930-ih, zbog graničnog spora oko područja Chaco boreal, navodno bogatog naftom, izbio Chaco rat (1932-1935). Obje su države svojatale to područje, ali nijedna nije imala efektivnu kontrolu nad njim. Oružani sukobi su 1932. prerasli u rat, a pokušaji posredovanja Lige naroda i interameričkog sustava bili su neuspješni. Paragvaj je 1935. zauzeo sporno područje, ali je predsjednik Ayala pristao na pregovore s Bolivijom. Nezadovoljni Ayalinom politikom i vladavinom liberala koji za pregovaračkim stolom raspravljaju o osvojenim teritorijima, revolucionarno raspoloženi vojnici organizirali su u veljači 1936. vojni udar, čime završava tridesetogodišnje razdoblje vladavine liberala, a Februaristička revolucionarna stranka (PRF) pod vodstvom pukovnika Rafaela Franca dolazi na vlast.

Stronizam

General Alfredo Stroessner Matiauda preuzeo je vlast 15. kolovoza 1954., a 35 godina njegove vladavine poznato je pod nazivom stronizam. Njegov režim može se okarakterizirati kao mješavina vojne, jednostranačke i osobne diktature. Ključ Stroessnerove dugogodišnje vladavine bila je represija. Dolaskom na vlast proglasio je izvanredno stanje koje je u unutrašnjosti zemlje bilo na snazi do 1970., a u glavnom gradu Asuncionu sve do 1987. U početku Stroessner nije imao osobito snažnu poziciju, ali se ubrzo uspio riješiti svih političkih rivala, steći čvrstu potporu vojske i zavladati Coloradom. Iako je na plebiscitu 1958. Stroessner izabran na još jedan mandat, nezadovoljstvo njegovom vladavinom dovodi do stvaranja gerilskih grupa. Gerilce su pomagali egzilanti, Venezuela i kasnije Castrova Kuba. Stroessner je na gerilske napade odgovorio davanjem odriješenih ruku vojski i policiji.

Nekoliko čimbenika pomoglo je učvršćivanju Stroessnera na vlasti: američka vojna pomoć u borbi protiv gerile; nestanak frakcija unutar Colorada; Stroessnerova ekonomska politika pozitivno je utjecala na ekonomske prilike Paragvaja, a vojni udari u Brazilu i Argentini stvorili su klimu pogodnu za stvaranje nedemokratskog oblika vladavine. Jednako tako bila je važna i promjena stajališta opozicijskih stranaka. Stroessner je imao namjeru doživotno ostati na vlasti, te je novim ustavom 1967. ponovno uveden Senat, preimenovan donji dom i predsjedniku su formalno omogućena još dva petogodišnja mandata. Opozicija ujedinjena oko Dominga Laina pokušala je spriječiti Stroessnerov reizbor, ali bez uspjeha.

Ostanak na vlasti svih tih godina Stroessneru su omogućila dva najvažnija stupa njegova režima – oružane snage i stranka Colorado. Stroessner je u isto vrijeme bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga i zapovjednik kopnene vojske, što mu je omogućilo posjedovanje institucionalne baze reda i sigurnosti. Kontrola nad Coloradom omogućila mu je veze s raznim sektorima društva, sredstvo za mobilizaciju u cilju davanja potpore i legitimiziranje vladavine na izborima.

Stroessner i njegova svita nisu željeli odgovoriti na zahtjeve naroda za demokratiziranjem režima, a u mejsecima nakon izbora zaoštrili su se odnosi između dviju Coloradovih frakcija – militanata i tradicionalista. Militanti su se zauzimali za održavanje Stroessnerova režima bez ikakvih promjena i više su bili lojalni Stroessneru nego stranci. Tradicionalisti su se zauzimali za umjereno demokratiziranje režima. Pobijedili su tradicionalisti, te je Stroessner vojnim udarom na čelu s generalom Andresom Rodrigezom 3. veljače 1989. svrgnut s vlasti.

URUGVAJ

RAZLIKA IZMEĐU SJEVERNOAMERIČKIH I LATINOAMERIČKIH KOLONIZATORA

(Stoljeće demokracije – str. 225)

Latinska i Sjeverna Amerika znatno se razlikuju po svojim europskim kolonizatorima. Prvu su naselili Španjolci i Portugalci, koji su prvenstveno bili zainteresirani za brzo bogaćenje iskorištavanjem rudnih bogatstava i koji su u pravilu dolazili s namjerom da se što prije vrate u svoje domovine. Za razliku od toga, kolonizatori s Britanskog otočja u Novi svijet dolazili su kao doseljenici s namjerom da tu i ostanu, baveći se poljoprivredom i trgovinom, te da slobodno prakticiraju religije koje su u Britaniji bile proganjane. Također valja napomenuti kako je u oba područja dovođena robovska radna snaga, posebno u tropska i suptropska područja. Kolonizatori su u obje ove regije dolazili s različitim misijama i zatekli različite uvjete.

USPOREDBA BRITANSKOG I IBERIJSKOG ODNOSA PREMA DOMOROCIMA

(Stoljeće demokracije – str. 225)

Izvorno domorodačko stanovništvo u ovim je regijama također bilo različito. Indijanske zajednice u Sjevernoj Americi bile su sasvim različite od onih u Meksiku ili Peruu. Octavio Paz to opisuje na sljedeći način: „Sjeverna područja kontinenta nastanjivala su nomadska, ratnička plemena; Mesoamerica je, s druge strane, bila domovinom poljoprivrednih civilizacija s kompleksnim društvenim i političkim institucijama kojima su dominirale ratničke teokracije i koje su razvile rafinirane rituale i veliku umjetnost“. Iz ovih razlika slijedi da je za pokoravanje mnogih dijelova Južne Amerike bila potrebna centralizirana i koordinirana vojna sila u većoj mjeri nego u Sjevernoj Americi. Obzirom da doseljenici u Sjevernoj Americi nisu naišli na otpor organiziranih imperija, dovoljne su bile labavo organizirane i decentralizirane milicije za relativno ograničenu uporabu sile u početnim stadijima naseljavanja.

U odnosu prema domaćem stanovništvu Britanski i Iberski pristup također se bitno razlikovao. Britanci su najvećim dijelom na izvorno stanovništvo gledali kao na prepreku koju treba ukloniti; za Ibere je osvajanje bilo usko povezano s preobraženjem domaćeg stanovništva. Ponovno citiramo Octavia Paza: „Pokoravanje i evangelizacija: ove su dvije riječi duboko španjolske i katoličke… Osvajanje ne znači samo okupaciju stranih zemalja i pokoravanje njihova stanovništva, već i njegovo pokrštavanje. Pokrštavanje je legitimiralo osvajanje. Ova je političko-vjerska filozofija bila dijametralno suprotna engleskoj kolonizaciji.

Ovi su čimbenici – snažnije i bolje organizirane indijanske zajednice i želja za istovremenim osvajanjem i integracijom – doveli i do sljedeće bitne razlike između društva mnogih latinoameričkih zemalja i onih Sjeverne Amerike: postojanja velikih zajednica izvornog domaćeg stanovništva u Latinskoj Americi – posebice u regiji Anda – koje su ostale samo djelomice integrirane u društvo.

Suprotno tome, Englezi u Sjevernoj Americi nisu previše inzistirali na apsorbiranju lokalnog stanovništva. Sjevernoamerički kolonizatori smatrali su svojim pravom da istjeraju Indijance i zauzmu njihovu zemlju. Stoga je domorodačko stanovništvo ili doslovno zbrisano ili marginalizirano do te mjere u kojoj je imalo malo ili nimalo utjecaja na važnije utjecaje društva. Tako Sjedinjene Države nisu iskusile pobune domaćeg stanovništva kakve su se odvijale u Chipasu u Meksiku, u Boliviji ili nedavno u Ekvadoru, gdje se domorodačko stanovništvo udružilo s dijelovima oružanih snaga u pokušaju svrgavanja državnih vlasti 2000. godine. Neasimilirano domorodačko stanovništvo predstavlja trajan izazov političko stabilnosti u mnogim dijelovima Latinske Amerike.

AUTOHTONI NARODI

(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 37)

Svjetsko vijeće autohtonih naroda definira autohtone narode (indigenous peoples) kao grupe stanovnika koji su od davnine naseljavali zemlju na kojoj danas žive, a svjesni su vlastitog karaktera i društvenih tradicija kao osnovnog kriterija za određivanje na koga će se ova definicija odnositi. Mora se naglasiti iznimna važnost slova „s“ u „peoples“, jer se odnosi na kolektivna prava autohtonih naroda kao etničkog naroda/nacije. Ta prava uključuju pravo na zemlju, resurse, te pravo na samoodređenje i upotrebu termina „peoples“. Ujedinjeni narodi upotrebljavaju termin „people“ ili još lošiji termin „populations“, što podrazumijeva nedostatak kolektivnih prava. Definicija UN-a određuje autohtoni narod kao onaj narod koji ima povijesni kontinuitet s preinvazijskim i pretkolonijalnim društvima, smatra se različitim od ostalih dijelova društva koji sad zauzimaju te teritorije ili njegove dijelove. Čine nedominantan sektor društva i odlučni su zaštititi, razvijati i transmitirati budućim generacijama teritorije svojih predaka, svoj etnički identitet, na osnovi svoje konstantne egzistencije i u skladu sa svojim vlastitim kulturnim uzorcima, socijalnim institucijama i pravnim sustavom. Unatoč tomu što ne postoji opće prihvaćena definicija, autohtoni narodi mogu se usporediti s etničkim manjinama jer egzistiraju kao različiti kulturni i politički sustav unutar države i imaju aspiracije prema samovladanju.

Pretpostavlja se da u Latinskoj Americi živi između 30 i 40 milijuna autohtonih stanovnika što iznosi približno 8-10% od ukupnog broja stanovnika Latinske Amerike.

Prema koncentraciji autohtonih naroda, Latinska Amerika dijeli se na tri grupe:

regija Anda (Bolivija, Ekvador, Peru, dijelovi Kolumbije i Čilea) i srednja Amerika – Mesoamerica (južni Meksiko, Gvatemala) gdje su autohtoni narodi jednako brojni ili brojniji od neautohtonih stanovnika,

Srednja Amerika, Bazen Amazone i karipsko kopno gdje autohtoni narodi čine nacionalne manjine i predstavljaju različite grupe koje se lako mogu identificirati, a koncentrirane su u određenim područjima regije i/ili zemlje,

sjeverni Meksiko, južni dio kontinenta i Karipski otoci gdje su autohtoni narodi malobrojni i izolirani.

AFROLATINOAMERIKANCI(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 38)

Većina država Latinske Amerike u popisu stanovništva ne traži izjašnjavanje o rasi, pa nije moguće ni približno točno utvrditi koliki je postotak crnačkog stanovništva u državama Latinske Amerike.

Vidljivo je to i iz dostupnih podataka. Međuamerički dijalog 2003. u Race Reportu navodi broj od oko 120 milijuna (oko 30% stanovništva), a 2007. Svjetska banka iznosi podatak da crnci čine oko petine (20%) ukupnog stanovništva regije. Crnačko stanovništvo u najvećem broju živi u područjima u kojima su radili kao robovi na plantažama. U području Kariba čine većinu stanovništva (Haiti 95%, Dominikanska Republika (84%, Kuba 62%), a u Brazilu gotovo polovicu stanovništva (45%). U drugoj grupi Afrolatinoamerikanci čine manjinu, s time da razlikujemo tri podgrupe:

u prvoj podgrupi crnci čine četvrtinu stanovništva (Kolumbija 26%) u drugog podgrupi crnci čine 5-15% stanovništva (Venezuela 10%, Panama 14%,

Ekvador 10%, Nikaragva 9%, Peru 5%), u trećoj podgrupi crnci čine manje od 5% stanovništva (Urugvaj 4%, Kostarika 2% i

Honduras 2%).

U trećoj grupi država gotovo da i nema crnačkog stanovništva (Argentina, Čile, Paragvaj, Bolivija, Meksiko, Gvatemala, Salvador). Iako sve države formalno priznaju jednakost svih građana pred zakonom, stvarnost je drugačija. Stanovnici autohtonog i afričkog podrijetla rasno su diskriminirani i uglavnom isključeni iz društva, te žive u veoma teškim ekonomskim i socijalnim uvjetima.

TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA

(Latinska Amerika: povijesti i politika: str. 55)

U Latinskoj Americi religija je preusmjerila političku kulturu. Radikalni pokret Katoličke crkve u 1970-im zagovarao je teologiju oslobođenja, dok je progresivno katoličanstvo pridonijelo širenju demokracije.

Teologija oslobođenja je teologija za siromašne, koja tvrdi da Crkva treba imati ključnu ulogu u borbi za ljudska prava i socijalnu i ekonomsku pravdu. Njezinim osnivačem smatra se peruanski svećenik Gustavo Gutierrez. Zagovornici teorije osnivali su temeljne crkvene zajednice koje su se sastojale od siromaha koji su živjeli prema biblijskim pravilima. Kritičari su ih optuživali da pod krinkom katoličanstva propovijedaju marksizam, da politiziraju religiju i predstavljaju „teologiju nasilja“. Kardinal Josebh Ratzinger, pročelnik vatikanske Kongregacije za nauk vjere, objavio je 1984. „Instrukcije o nekim aspektima teologije oslobođenja“ u kojima su objašnjene pogreške teologije, a osobito je naglašeno nekritičko posuđivanje koncepata marksističke ideologije. Teolozi oslobođenja tvrdili su da je razlog siromaštva masa, društvena i ekonomska struktura društva, te da je za promjene nužna politička akcija. Iako je Gutierrez prihvatio doktrinu Tome Akvinskog o pravednom ratu, izrazio je rezerve u ispravnost „teologije revolucije“ koja je blagoslovila nasilje. Papa Ivan Pavao II. prigodom posjeta Latinskoj Americi oštro se usprotivio teologiji oslobođenja, ali i upletanju svećenstva u politiku.

KOJI JE NAJBOLJI I NAJČEŠĆI NAČIN OGRANIČAVANJA MOĆI PREDSJEDNIKA ili

10 OGRANIČENJA PREZIDENCIJALIZMA

(Stoljeće demokracije – str. 98)

Najuspješniji način ograničenja moći predsjednika jest oduzimanje prava na neposredni reizbor. Nemogućnost ponovnog izbora sad je ugrađena u većinu ustava, a ako se ponovni izbor dopušta, najčešće se dopušta jedinu uz razmak od jednog ili dva mandata. To ne ograničuje predsjednika za njegova prvog mandata, ali ograničuje duljinu njegovog ostanka na vlasti. Drugi mehanizam ograničenja moći predsjednika čini dug popis članova predsjednikove obitelji i drugih vladinih dužnosnika kojima se ne dopušta natjecanje za položaj predsjednika . Oba ta načina predstavljaju, ustvari, kršenje prave demokracije, u kojoj se biračima mora dopustiti da glasuju za koga žele, ali je ipak oduzimanje ponovnog izbora popularno, a čini se i da ograničuje vlast predsjednika.

Prvi uistinu dobro osmišljeni način da se ograniči moć predsjednika pojavio se u Urugvaju. Početkom 20. stoljeća Jose Batlle y Ordonez, jedan od ponajboljih političkih vođa Latinske Amerike, smatrao je da su korijeni svih urugvajskih problema u prevelikoj moći koju državni ustav daje predsjedniku. U to su doba urugvajski predsjednici vladali zakonodavnim tijelom i vrhovnim sudom, a nakon isteka svoga mandata odabrali bi svog nasljednika i ustoličili ga na predsjedničkom položaju nakon namještenih izbora. Oporba se jedino mogla pomiriti s tim stanjem ili se pobuniti čim se novi predsjednik ustoliči. Batlle y Ordonez odlučio je da se začarani krug revolucija, nereda, namještenih izbora i diktatura prekine tako da s predsjedniku oduzme tolika vlast. Rješenje, koje je Batlle smislio, bila je zamjena predsjednika kao šefa izvršne vlasti pluralnom egzekutivom.

Neki drugi načini ograničavanja moći predsjednika: uvođenje parlamentarnih sustava – Brazil od 1824. do 1889. poluparlamentarni ili kvaziparlamentarni sustavi – čileanski ustav iz 1925. godine – odredbe

prema kojima ministri mogu sudjelovati na sastancima zakonodavnih tijela ili im ona mogu postavljati pitanja, ili zakonodavno tijelo može izglasovati nepovjerenje ministru ili vladi i prisiliti ih da daju ostavku

zakonodavno tijelo odobrava imenovanja – Peru, Čile i neke druge zemlje – odredbe po kojima predsjednik ne smije napustiti zemlju bez dopuštenja jednog ili oba doma parlamenta, te po kojima zakonodavno tijelo odobrava dužnosnike koje predsjednik imenuje na određene položaje,

podjela izvršne vlasti – Kostarikanski ustav iz 1949. – ojačane zakonodavna i sudbena vlast, te određeno da izvršnu vlast obavljaju zajedno predsjednik i njegovi ministri

zakonodavno tijelo opoziva predsjednika – po uzoru na američki ustav, takvu odredbu sadrže gotovo svi ustavi (Panama, Kolumbija)

stvaranje neovisnih ureda – takve urede utemeljuje zakonodavno tijelo ili ustav, pokazali su se stvarnom kočnicom moći predsjednika u zemljama u kojima je ustavna vlast pravilo. Oni ograničuju vlast predsjednika jer on ne može prisiliti urede da prihvate njegovu politiku, a u nekim su slučajevima predsjednik republike i čelnici neovisnih vladinih ureda stupili u otvoreni sukob u vezi s nekom političkom smjernicom

ostala rješenja – Kolumbija (1958) osmislila je sustav ograničenja predsjedničke vlasti poznat kao „nacionalna fronta“. To je bila metoda tvorbe koalicijske vlasti u kojoj bi predsjednici naizmjence bili čelnici dviju najvećih stranaka u zemlji, a ostali položaji bili bi ravnopravno podijeljeni između tih dviju stranaka. Tako su postojala dva velika ograničenja predsjedničke vlasti: problem osiguranja većine u zakonodavnom tijelu i uvjet da se članovi oporbene stranke postave na 50% položaja u vladi. Premda kolubijanska nacionalna fronta nije osigurala opću potporu, uglavnom je uspjela zaustaviti nasilje, a to je zadaća zbog koje je i stvorena.

RAZLIKOVANJE ZEMALJA U RAZVOJU I RAZVIJENIH ZEMALJA(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 95-96)

Treća klasifikacija država razlikuje razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Unutar obiju grupa postoje velike razlike. Razvijene zemlje imaju jaku ekonomiju koja se temelji na naprednom proizvodnom i uslužnom sektoru. Znanje i obrazovanje pogonska su sila gospodarskog rasta, a zemlje imaju dugu tradiciju samostalne državnosti. Zemlje u razvoju uglavnom su nerazvijene, neindustrijske i nezapadne. Životni standard i obrazovanje su niski, a gospodarstvo se oslanja na poljoprivredu i prirodna bogatstva. Unutar kategorije zemlje u razvoju postoje velike razlike između velikih država sa srednjim dohotkom – Brazil, i najnerazvijenijih država regije – Haiti i Bolivija.

KARAKTERISTIKE TREĆEG VALA DEMOKRATIZACIJE

(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 98→)

Karakteristike demokratizacije trećeg vala prema Huntingtonu jesu pregovori i kompromisi, izbori i nizak stupanj nasilja. Ako nije moguće doći do zadovoljavajućeg, treba doći do prihvatljivog sporazuma, stoga vlade sklapaju implicitni i eksplicitni sporazum s ključnim socijalnim i institucionalnim snagama društva, uključujući vojsku, poslovnu zajednicu, radničke sindikate i Crkvu. Tako je npr. tranzicija u Brazilu, Ekvadoru, Peruu i Boliviji okarakterizirana kao „pokusno sporazumijevanje“ opozicije i vlade. Izbori su pokretač demokratizacije i njezin cilj.

KLASIFIKACIJA STUPNJA DEMOKRACIJE PO WIARDU I KLINEU(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 109)

Prema stupnju demokracije Wiarda i Kline države Latinske Amerike grupiraju u sedam kategorija:

11. najviše demokratske – Argentina, Čile, Kostarika, Urugvaj12. demokratske, ali ne potpuno konsolidirane – Brazil, Dominikanska Republika, Panama13. u prošlosti demokratske, sada ugrožene – Kolumbija, Venezuela14. formalno demokratske, ali sa slabim institucijama – bolivija, Ekvador, El Salvador, Gvatemala,

Honduras, Nikaragva, Paragvaj, Peru15. tranziciji iz autoritarne države u demokraciju – Meksiko16. s nekim krhkim demokratskim institucijama, nedostaje demokratska baza – Haiti17. nedemokracija – Kuba.

CAFE COM LEITE(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 159)

Nejedinstvo vojske i neslaganje elite u vezi s ulogom vojske u državi smatraju se glavnim razlozima zašto u Brazilu nije uvedena vojna diktatura.

Ustavom iz 1891. stvorena je federacija Ujedinjene države Brazila. Na čelu države bio je predsjednik, osnovan je dvodomni nacionalni kongres i sudska vlast, te je obnovljena autonomija provincija. Središnja vlast nije imala izravnu kontrolu nad provincijama, već posredovanjem lokalnih oligarha poznatih pod nazivom coroneis. Člankom 14. ustava vojsci je dodijeljena dužnost održavanja reda i zakona u državi. Od vojske se tražilo da bude u službi predsjednika, ali samo onda kada je njegova vladavina legitimna. Diskrecijsko pravo vojske da odlučuje čija je vladavina legalna, a čija nije, bit će od iznimne važnosti. U razdoblju prve republike (1889. – 1930.) predsjednici su dolazili iz dvije glavne države – Sao Paolo (uzgoj kave) i Minas Gerais (proizvodnja mlijeka). Sporazumno su se izmjenjivali na vlasti, stoga je politika prve republike poznata pod nazivom Kava s mlijekom (Cafe com leite). Rio Grande do Sul, treća važna država održavala je ravnotežu. Provode se reforme: ukidanje tjelesnog kažnjavanja u vojsci, pri glasovanju imovinski cenzus zamjenjuje se pismenošću, odvaja se Crkva od države i uspostavlja se građanski brak. Ustav je vrijedio samo u gradovima i njihovoj bližoj okolici, dok su u unutrašnjosti zemlje i dalje vladali veleposjednici uz pomoć privatne milicije. Ekonomska politika novog republikanskog režima našla se u poteškoćama te je Vlada pronašla rješenje u tiskanju novca, zbog čega je 1891. izbila velika kriza.

Politički sustav Brazila na početku 20. stoljeća bio je poznat po doktrini „politika guvernera“ ili coronelismo. Bio je to sustav nepisanih sporazuma između lokalnih šefova i federalne vlade, kojim se vlada obvezala poštivati vlast guvernera, a zauzvrat je tražila potporu na federalnoj razini. Vojska nije bila zadovoljna takvom politikom te je tijekom mandata maršala Hermesa Rodriqueza da Fonsece (1910-1914) nizom intervencija zamijenila „vlade saveznih država“. Smatra se da je vojska intervencijom željela smanjiti autonomiju država i povećati moć središnje vlade. U strahu da će potpuno izgubiti kontrolu nad vojskom, da Fonseca je prisilno umirovio oko sto visokih časnika, dakako s visokim mirovinama. Situacija se smirila i državom je vladao mir sve do Velike depresije koja je uzrokovala teške ekonomske i socijalne probleme. Predsjednik Washington Luis Pereira Gomes nije nalazio rješenja izlaska iz krize, te je opozicija oko Vargasa uz pomoć vojske koja je bila nezadovoljna vladavinom konzervativne oligarhije, državnim udarom u listopadu 1930. preuzela vlast. Udar je poznat pod nazivom „Revolucija 1930“, a bio je posljedica regionalnih sukoba, ali i nezadovoljstva urbane srednje klase i vojske njihovim položajem u društvu. Glavni institucionalni rezultat revolucije bilo je povećanje središnjeg autoriteta države, legitimiranje intervencije vlade u ekonomiju i uvođenje novog načela izbornog predstavništva.

NABROJI ZEMLJE LATINSKE AMERIKE I DEFINIRAJ PODRUČJE LATINSKE AMERIKE

Terminom Latinska Amerika prvi su se početkom 19. stoljeća počeli služiti Francuzi kako bi legitimirali svoju politiku prema američkom kontinentu južno od SAD-a, a odnosio se na sve zemlje „latinskog“ tj. romanskoga govornog područja. Otad se termin često upotrebljava, a da se pri tome točno ne definira na koje se zemlje odnosi.

Prema The New Enyclopaedia Britannica pod Latinskom Amerikom podrazumijeva se cijeli južnoamerički kontinent, Srednja Amerika, Meksiko i karipski otoci na kojima se govore romanski jezici. time se definicija i određenje Latinske Amerike poklapa s definicijom Cambridge Encyclopedia of Latin America and the Caribean koja definira Latinsku Ameriku – španjolsko govorno područje u zapadnoj hemisferi, portugalski Brazil i francuski Haiti.

Koristi se i pojam Iberoamerika, čiji su sastavni dijelovi Španjolska Amerika i Portugalska Amerika. Iberoamerika se sastoji od 18 država španjolskog i jedne države portugalskog govornog područja. Španjolska Amerika abecednim redom obuhvaća: Argentinu, Boliviju, Čile, Dominikansku Republiku, Ekvador, El Salvador, Gvatemalu, Honduras, Kolumbiju, Kostariku, Kubu, Meksiko, Nikaragvu, Panamu, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuelu. Portugalska Amerika ili Luso Amerika odnosi se na Brazil, najveću i najnaseljeniju državu Latinske Amerike. Haiti, najstarija neovisna država u Latinskoj Americi, samo je djelomično zadržao jezik svojih gospodara – francuski, te se zbog svog „latinskog“ karaktera smatra dijelom Latinske Amerike.

VREDNOTE, STAJALIŠTA I UVJERENJA LATINSKE AMERIKE

Politička kultura određuje se i kao skup vrednota, uvjerenja i stajališta unutar nekog političkog sustava. Najraširenije vrednote, stajališta i uvjerenja u Latinskoj Americi su:

rezigniranost siromašnih – biti siromašan znači zaslužiti raj. Biti bogat znači zaslužiti pakao. Patiti u životu je dobro, jer ćeš u sljedećem životu dobiti vječnu nagradu,

niski prioritet obrazovanju – djevojke ne trebaju obrazovanje, ionako će se udati. A dečki? Bolje je da idu raditi kako bi mogli pomoći obitelji,

fatalizam – individualne inicijative, postignuća, oslanjanje na samog sebe, ambicija, agresivnost su nepotrebni. Ne smijemo izazivati želju Boga,

personalizam – većina političkih transakcija zasnovana je na osobnim, a ne na interesima institucija ili zajednice,

autoritarizam i odnos patron-klijent uobičajen je u svim ljudskim odnosima, osobito u politici, familijarizam – radijus identifikacije vezan je uz obitelj, proširenu kumstvom. Rezultat je

tradicionalni nepotizam, fatalizam – smisao života je magičan jer ono što se događa u Latinskoj Americi proizvod je

neodoljive i nadljudske moći, fokus na kratkoročne ciljeve – političke akcije poduzimaju se da bi imale trenutačnu

posljedicu, bez predviđanja srednjoročnih ili dugoročnih posljedica, mañana – stereotipna latinskoamerička tendencija odgađanja poduzimanja akcije za

neodređenu budućnost.

Prema Henryju Wellsu, osnove hispanskog svjetonazora počivaju na četiri osnovne premise:

5. fatalizam – životom vladaju sile kojima ljudi ne mogu upravljati,6. hijerarhija – pozicija u društvu određena je rođenjem,7. ponos8. muška superiornost – vodi autoritarizmu, paternalizmu i mačizmu.

IZAZOVI DEMOKRACIJI

U Latinskoj Americi siromaštvo i nejednakost glavni su izazovi demokratskom razvoju i konsolidaciji u većini država, osobito u Meksiku, Peruu i Brazilu.

Nesređene granice vodile su brojnim ratovima, a neki granični sukobi još nisu riješeni. Ratovi između država Latinske Amerike legitimirali su važnost oružanih snaga u izgradnji države.

Čile, Argentina, Urugvaj i Kostarika sredinom 19. stoljeća počeli su razvijati neke oblike kompetitivne oligarhije ili „aristokratske demokracije“, Kolumbija im se pridružila početkom 20. stoljeća. Te protodemokracije nisu bile pravi uzroci slobodnog i poštenog natjecanja za vlast. Prijevare i primjena sile bili su sastavni dijelovi njihovih političkih sustava, no osnovane su važne demokratske institucije – izabrani predsjednik i Kongres, te političke stranke, čime je bio prisutan određeni stupanj natjecanja i rotacije na vlasti. Poslije su navedene države političkim reformama postupno uključile velike dijelove stanovništva u politički sustav proširujući pravo glasa i pristup javnim dužnostima. Takav politički razvoj imao je četiri pozitivne posljedice za demokraciju:

dogovor elite o miroljubivom natjecanju za vlast onemogućio je nasilne sukobe, čime je proces stvaranja države bio neprekinut. Navedeni procesi utjecali su na to da državne institucije funkcioniraju u skladu s premisama političke demokracije,

oligarhijske su demokracije stvorile političke stranke i neke demokratske institucije koje su uhvatile korijene u društvu, čime su omogućile stvaranje političke infrastrukture nužne za rast i razvoj demokracije,

redoviti izbori prema ustavnoj proceduri dali su eliti iskustvo s demokratskim natjecanjem i s vremenom do stjecanja povjerenja između stranaka i frakcija,

s obzirom na to da je proces inkorporacije stupnjevala i regulirala elita, došlo je do masovne političke participacije, a da se elita pritom nije morala bojati da će njezini interesi biti uništeni.

Sposobnost države da održava politički poredak i vladavinu prava bitna je odrednica demokratske stabilnosti. Pad sposobnosti države da održava red i vladavinu prava vodi rastućem političkom nasilju i terorizmu, kako državnih tako i nedržavnih aktera, a ima i veliku ulogu u urušavanju demokracije.

Izazov demokraciji je i rast kriminala i nesigurnosti, što se u Latinskoj Americi ne može samo pripisati trgovini drogom, već i uvođenju tržišne privrede i neoliberalne politike, čime se povećala nejednakost i broj siromašnih u regiji.

Na koji način osigurati civilnu i demokratsku kontrolu nad državnim aparatom snaga sigurnosti, najveća je dilema s kojom se suočavaju sve demokracije. Osim Kostarike, koja je ukinula oružane snage 1949. i Meksika koji je u nepostojanju demokracije uspostavio civilnu supremaciju, niti jedna od navedenih država Latinske Amerike nije postigla civilnu supremaciju nad oružanim snagama, iako je u posljednje vrijeme situacija znatno poboljšana.

Političke stranke imaju ključnu ulogu u političkoj demokraciji jer organiziraju izborne promjene vlasti. One su ključna veza između političke elite i građana, potiču participaciju, artikuliraju zahtjeve i političke interese. Stranke i stranački sustavi važni su za razumijevanje uspjeha ili neuspjeha demokracije u nekoj državi. Snažne i kohezivne stranke pronalaze se u državama s tradicijom održavanja izbora i alternacije na vlasti. Slabe i raspršene stranke nalaze se u Brazilu i Peruu.

Danas u Latinskoj Americi političke institucije nisu instrumenti polarizacije društva kao što su to bile u prošlosti. Veća je prijetnja da će ih zaobići plebiscitarno raspoloženi vođe ili odbaciti otuđeni glasači. U oba slučaja postale bi irelevantne, što bi bilo vrlo loše za demokraciju.

Političko vodstvo jednako je tako važno za razvijanje i održavanje demokracije. Fleksibilni, prilagodljivi vođe skloni konsenzusu uspješniji su od militantnih, sklonih sukobu i nepopuštanju. Promjene strategije i stila političkih vođa u Latinskoj Americi utjecale su na urušavanje demokratskih režima.

Ekonomske su krize jedna od najučestalijih prijetnji demokratskoj stabilnosti. Dugotrajna kriza može dovesti u pitanje efikasnosti demokratskih institucija, osobito kada je u državi prisutna i politička polarizacija. Takve krize pogodile su 1970-ih Čile i Urugvaj.

Latinska Amerika snažno dokazuje međuzavisnost između političke kulture i političkog sustava. Demokratska kultura pomaže zadržavanju i povratku demokracije, s time da se elita najprije opredijelila za demokraciju, a javnost ju je poslije prihvatila. Bliža prošlost pokazuje kako dugotrajnije postojanje demokratskih vrijednosti otežava konsolidiranje i zadržavanje autoritarne vladavine u takvom društvu.

Dokazano je da stupanj društveno-ekonomskog razvoja utječe na stupanj političke demokracije. U Latinskoj Americi prisutna je snažna korelacija između ekonomske izvedbe demokratskih režima i njihove legitimnosti u očima javnosti. Naprotiv, korelacija između društvene nejednakosti i demokracije je negativna. Podaci pokazuju da je u Latinskoj Americi najnepravednija raspodjela bogatstva na svijetu, u čemu prednjače Brazil i Kolumbija.

KADA SE I KAKO BRAZIL OSAMOSTALIO?

Brazil je otkrio Pedro Alvares Cabral 22. travnja 1500. Portugalskim kraljevima nedostajalo je sredstava za koloniziranje Brazila pa su se služili kapetanskim sustavom, kojim je brazilska obala podijeljena u 15 paralelnih linija unutar kojih su se nalazile nasljedne kapetanije, koje je kralj dodijelio kapetanima, tj. osobama koje su se obvezale da će o vlastitom trošku kolonizirati, razvijati i braniti dodijeljenu im kapetaniju. Sustav kapetanija nastao je ujedinjavanjem feudalnih i komercijalnih elemenata. Budući da se ubrzo pokazao neefikasnim, 1549. je provedena reforma kojom su kapetani zamijenjeni guvernerima. Do sredine 16. stoljeća osnova brazilske ekonomije bilo je drvo, a zatim šećerna trska.

Portugal se nije striktno držao merkantilističke politike. U razdoblju kada je portugalska kruna bila u rukama Španjolske, trgovina s Brazilom bila je dopuštena jedino Portugalcima. Stoga je Engleska, saveznica i zaštitnica Portugala, 1703. primorala Španjolsku na potpisivanje Methuenskog sporazuma kojim je Engleskoj bila omogućena trgovina između Brazila i Portugala. Budući da Portugal nije bio sposoban opskrbljivati brazilsko tržište, trgovalo se engleskom i nizozemskom robom.

Brazilu nije bila potrebna brojna administracija. Šećer, najvažniji izvozni proizvod oporezivao se u Lisabonu pri istovaru, a ekonomskim i socijalnim životom društva dominirala je plantaža. U brazilu se nisu razvijali gradovi. Najvažnija institucija lokalne vlade bilo je municipalno vijeće koje su činili lokalni posjednici, trgovci, odvjetnici i doktori.

Mješavina rasa imala je odlučujuću ulogu u stvaranju brazilske nacije. Većina stanovnika miješane rase rođena je izvan braka, sve dok markiz Pombal, u želji da poveća brazilsko stanovništvo i učvrsti granice, nije popularizirao sklapanje brakova između bijelaca i Indijanaca, proglašavajući njihove potomke prikladnima za obnašanje visokih dužnosti.

Osnovna brazilska društvena i ekonomska organizacija bila je fazenda, velika plantaža i patrijarhalna zajednica koja je uključivala vlasnika i njegovu obitelj, svećenika, robove, slobodnjake koji su radili za vlasnika i uživali njegovu zaštitu.

Brazil je stekao neovisnost mirnom tranzicijom vlasti u razdoblju 1808. – 1822.

Za Napoleonove invazije na Portugal 1808. Velika Britanija je preselila portugalski dvor u Brazil, što je značilo dobivanje neovisnosti. Godine 1820. u Portugalu je izbila revolucija u kojoj su revolucionari zahtijevali liberalni ustav kraljevine Portugal, povratak Dom Joaoa u Lisabon, ukidanje dualne monarhije i restauraciju portugalskih trgovačkih povlastica. Pod pritiskom Joao se vratio u Portugal i priznao novi ustav, a u Brazilu je ostao živjeti princ Dom Pedro, regent Brazila i nasljednik portugalskog prijestolja. On je 1822. odbio prihvatiti zahtjev portugalskog parlamenta da se vrati te je službeno zatražio neovisnost Brazila. Kao što mu je otac savjetovao, Pedro je iskoristio novonastalu situaciju i stao na čelo pokreta za neovisnost te je nakon njezina stjecanja 1825. godine nagrađen titulom brazilskog cara. Brazilskim ustavom Dom Pedrove ovlasti nisu ograničene, birao je guvernere provincija i doživotne senatore, imenovao je i otpuštao ministre, a mogao je i raspustiti parlament. Favoriziranje Portugalaca i nezadovoljstvo postojećim stanjem doveli su do revolta, zahtjeva za ukidanjem monarhije i stvaranjem federalne republike. Pod pritiscima Dom Pedro je abdicirao u korist petogodišnjeg sina Pedra, u čije su ime vladala trojica regenata, umjerenih liberala. Uklonjen je dominantan utjecaj portugalskih trgovaca i dvorana, stvara se nacionalna garda, provincije dobivaju veće ovlasti uključujući upravu prihodima, ali centralizam se ne ukida, već imenovanjem jednog regenta – Diogo Antonio Feijo – jača.

Najvažnija brazilska vanjskopolitička akcija u 19. stoljeću bilo je sudjelovanje u Paragvajskom ratu nakon kojeg mu je bio zajamčen pristup rijeci La Plati. Dvije glavne sile regije, Argentina i Brazil, uspostavljaju bliske odnose, a Brazil konsolidira svoju političku i financijsku poziciju u Urugvaju. Na unutarnjopolitičkom planu pobjednička vojska postaje važan politički čimbenik, a regrutirani robovi koji su se istaknuli u borbama dobivaju slobodu. Posljednja dva desetljeća carstva vođene su rasprave o legitimnosti dviju institucija – ropstva i monarhije.

Antirobovlasnički pokret jača, a nove urbane grupe drže da je robovlasništvo nespojivo s modernizacijom države. Brazilski parlament 3. svibnja 1888. ukida ropstvo. Oslobođen okova robovlasništva i potpomognut visokom cijenom kave, Brazil se ekonomski uzdiže. S nestankom robovlasništva nestaje i potpora plantažera održavanju carstva. Pridružuje im se i vojska koja smatra da je zanemarena i nedovoljno cijenjena. Comteov pozitivizma na vojnim akademijama postaje osnova učenja, a pozitivizam odgovara i interesima srednje klase i poduzetnih fazenderosa, koji su željeli modernizaciju države bez drastičnih promjena. U studenome 1889. vojska vojnim udarom smjenjuje vladu, proglašava republiku i maršala Deodeora da Fonseca za privremenog predsjednika, a Pedra II. šalje u egzil.

RAZDOBLJE VLADAVINE GETULIA VARGASA(Latinska Amerika: povijest i politika – str. 161)

Predsjednik privremene vlade Getulio Dorneles Vargas ostao je na vlasti gotovo četvrt stoljeća, od 1930. do 1954 godine. Vladao je kao diktator, odnosno kao izabrani predsjednik, a jedan je mandat bio senator (od 1946. do 1951). Iako je Vargas potjecao iz obitelji veleposjednika, vjerovao je da brazilsku politiku treba oblikovati tako da podupire nacionalni razvoj. Smatrao je da je završeno razdoblje vladavine zemljoposjedničke elite i da je vrijeme za uzdizanje nove industrijske elite i srednje klase. Donesen je novi izborni zakon (1932) kojim se uvode razmjerni izbori. Glasovanje je tajno i dopušteno osobama starijima od 18 godina, a prvi put i ženama, te je stvoreno sudsko tijelo koje je trebalo nadgledati izborni proces. Ozakonjena je natpredstavljenost malih i potpredstavljenost velikih distrikta.

Sljedeći potez bio je donošenje novog ustava, kojim je 1934. reorganiziran politički sustav države. Stvoreno je zakonodavno tijelo unutar kojeg nisu samo države, već i društveni sektori imali svoje predstavnike. Prema odredbama novog ustava, Ustavotvorna skupština ponovno je izabrala Vargasa za predsjednika na mandat od četiri godine. Na čelu s karizmatičnim predsjednikom, Brazil je zakoračio u razdoblje integralizma, visoko deideologiziranog desničarskog pokreta sličnog europskim fašističkim strankama. Njihova dogma bili su kršćanstvo, nacionalizam i tradicionalizam, stil im je bio paramilitarni, a retorika agresivna. Članovi su uglavnom bili pripadnici srednje klase, a podupirali su ih vojni časnici, osobito mornarički. Na drugom kraju spektra, nalazila se koalicija socijalista, komunista i odbačenih radikala ALN, koja se ravnala prema strategiji koju je formulirala Komiterna. Integralisti i članovi ALN-a međusobno su se napadali što je vodilo učestalom uličnom nasilju. Vlada je stoga organizirala akciju protiv ALN-a na što ALN odgovara prelaskom na drugi stupanj svoje strategije – dizanje revolucije. Vargas i vojska iskorištavaju nastalu situaciju te 1935. proglašavaju opsadno stanje i uništavaju ljevicu.

→ U studenome 1937. Dolazi do nove vojne intervencije, raspušta se Kongres i proglašava Estado Novo – Nova Država, koja je dala vojsci dugo željenu kontrolu nad vojnim policijama saveznih država. Autonomija saveznih država je ukinuta, guvernere zamjenjuju vladini dužnosnici, dok coroneli koji su potvrdili lojalnost Vargasu zadržavaju svoj utjecaj. Političke stranke su raspuštene, a potencijalne prijetnje obuzdane. Vlada zabranjuje sve paravojne organizacije a time i integraliste koji su u međuvremenu organizirali neuspjeli napada na predsjedničku palaču.

Pod Vargasom je provedena preobrazba nacionalne i vanjske politike, ekonomije te oružanih snaga. Zbog izbijanja II svjetskog rata izbori se nisu održali te je Vargas ostao na vlasti sve do 1945. Vargas je gajio simpatije prema silama Osovine, ali nakon što mu Njemačka nije dala oružje koje je od nje tražio, prihvatio je ponudu SAD-a i postao važan američki saveznik. Vargas je započeo s modernizacijom države, ojačao je središnju vlast, njegovao industriju i uveo državno ekonomsko planiranje. Vladao je uz pomoć semikorporativističkih radničkih sindikata. Tamna strana Estade Nove bila je sloboda tajnih službi da upotrijebe sva raspoloživa sredstva protiv neprijatelja. Vlada je cenzurirala medije, a njezina agencija objavljivala je službene verzije događaja. Nakon završetka rata Vargas je ponovno promijenio stranu i okrenuo se ulijevo, te ga SAD stavio na popis osoba koje trebaju hitno biti maknute s vlasti. Kako su se konfrontacije Vargasovih protivnika i pristalica zahuktavale, vojska ga je u listopadu 1945. prisilila da odstupi. Tranzicija je izvršena mirnim putem.

Izborom generala Eurica Gaspara Dutre (1946.-1951) za predsjednika započinje razdoblje Druge republike. Novim ustavom dolazi do decentralizacije vlasti i ponovnog jamčenja individualnih sloboda. Frakcije u unutrašnjosti zemlje koje su se povezivale s Vargasovim režimom osnovale su Socijaldemokratsku stranku, provargasove urbane grupe osnovale su Brazilsku radničku stranku, a

Vargasova opozicija Nacionalnu demokratsku uniju. Brazil je pokušao stvoriti demokratski sustav, ali sustav se nije uspio konsolidirati. Jedan od razloga bilo je to što se u razdoblju Druge republike nisu smanjile društveno ekonomske nejednakosti, zbog čega su stranke izgubile svoj legitimitet.

Dutra je bio protivnik komunizma te je prekinuo diplomatske odnose sa SSSR-om i postao američki hladnoratovski saveznik. Zagovarajući ubrzanu industrijalizaciju i proširivanje socijalnog zakonodavstva Vargas ponovno pobjeđuje na izborima i dolazi na vlast uz potporu mladih časnika (1950-1954). Glavni Vargasov prioritet bila je ekonomska politika koju je formulirao tim mladih tehnokrata. Njome je želio maksimalizirati dotjecanje kapitala i tehnologije iz stranih privatnih i javnih fondova. Istodobno je Vargasova ekonomska strategija imala i nacionalističku stranu čija su meta bile strane kompanije i proizvodnja nafte. Osnivaju se mješovita državno-privatna poduzeća PETROBRAS i ELECTROBRAS koja monopoliziraju eksploataciju i proizvodnju nafte, odnosno električne energije.

Kako se pogoršavala ekonomska situacija u zemlji, Vargas je bio primoran uvesti stabilizacijske mjere nakon čega je napadan i slijeva i zdesna. Dolazi do političke krize, a na svjetlo dana izlaze korupcijski skandali. Nakon što ga je vojska 1954. htjela smijeniti, Vargas je počinio samoubojstvo. Njegovom smrću započinje razdoblje postvargasove republike (1954-1964). Vargas je korporativizmom obilježio '30-e i '40-e, populizmom, nacionalizmom i developmentalizmom '50-e i rane '60-e. Spomenute ideologije omogućile su stvaranje plodnog tla za razvoj autoritarizma. Ključ brazilske političke krize bila je nespremnost elite da prihvati politiku preraspodjele bogatstva kojom bi trebala smanjiti svoje prihode i podijeliti ih s narodom.

PACIFIČKI RAT I NJEGOVE POSLJEDICE (ČILE)

Jedina plodonosna grana Čilea bio je nitrat iz područja pustinje Atacama . Nitrat je bio i uzrokom Pacifičkog rata koji je izbio 1879. godine između Čilea, Bolivije i Perua . Dopuštenje za iskorištavanje nitrata koji se koristio za eksploziv i gnojivo, na teritoriju Čilea, Bolivije i Perua imala je angločileanska kompanija. Prema sporazumu iz 1866., pustinju Atacamu dijelila je 24. paralela kojom je išla granica Čilea i Bolivije, te su područje između 23. i 25. paralele ravnopravno mogle koristiti obje države. Poreze na prihode od nitrata vlade Čilea i Bolivije dijelile su na pola. Sporazumom iz 1874. Čile se odrekao svoje polovice poreza na iskorištavanje nitrata sjeverno od 24. paralele. Zauzvrat je od Bolivije dobio jamstvo da se porezi čileanskim tvrtkama koje djeluju na navedenom području neće povisivati sljedećih 25 godina. Unatoč tomu što Čile i Peru nisu imali graničnih razmirica, nagločileanska kompanija proširila je svoju djelatnost i na peruansku Tarapacu. Kompanija je vrlo uspješno djelovala, dok je istodobno peruanska vlada bila na rubu bankrota, te je odlučila eksproprirati strane tvrtke na području Tarapace i proglasiti monopol na proizvodnju i prodaju nitrata. Tajnim ugovorom Peru i Bolivija su 1874. sklopili vojni savez, kojim će u slučaju rata s Čileom biti saveznici. Oslanjajući se na savez, Bolivija je 1878. povisila porez čileanskim tvrtkama, što je bilo u suprotnosti sa sporazumom iz 1874. Budući da su čileanske tvrtke odbijale platiti povećanje poreza, Bolivija ih je namjeravala konfiscirati. Čile je predlagao arbitražu, no Bolivija je odbijala prijedloge. Naredila je konfiskaciju za 14. veljače 1879., na to je Čile odgovorio okupacijom provincije Antofagasta. Peru nije bio spreman na rat pa je pokušao neuspješno posredovati. Znajući za tajni sporazum, Čile je optužio Peru i 5. travnja 1879. objema državama objavio rat. Pacifički rat trajao je sve do 1883. kada je Ankonskim sporazumom poraženi Peru trajno prepustio Čileu provinciju Tarapaca, doku su provincije Tacna i Arica dane na 10 godina, nakon čega se trebao održati plebiscit. Kako plebiscit nije održan, Čile je vratio Tacnu tek 1929., dok je Aricu trajno zadržao. Sporazumom Čilea i Bolivije iz 1884. bolivijska provincija Antofagasta pripala je Čileu, čime je Bolivija zauvijek izgubila izlaz na more. Bolivijska vlada sporazum je ratificirala tek 1904., kada je dogovoreno da će Čile platiti odštetu i izgraditi željezničku

prugu od glavnog rada Bolivije La Paza do luke Arica. Pruga je završena tek 1913. Pacifički rati imao je dalekosežne posljedice na sve tir države. Čile je iskoristio pobjedu za uzdizanje nacionalnog ponosa i novi ekonomski bum, Bolivija je izgubila izlaz na more, a Preu je bio ponižen, a njegovi političari diskreditirani.

RAZDOBLJE „PARLAMENTARNE REPUBLIKE“ (1891.-1925.)

Predsjednik Jose Manuel Balmaceda (1887.-1891.) želio je vratiti tradicionalni predsjednički sustav vladavine, no 1891. godine izbija građanski rat. U ime zaštite ustava vođe Kongresa su uz pomoć mornarice digli pobunu. Balmacedina vojska je poražena, nakon čega je on zadnji dan svog mandata izvršio samoubojstvo. Zemlja je tri mjeseca bila u kaosu. Vladala je tročlana hunta, ali je režim i dalje bio civilni. Kongres je zasjedao, a vojska se nije uplitala u politiku. Pobjedom Kongresa nad predsjednikom, 1891. započinje razdoblje poznato u čileanskoj historiografiji kao „parlamentarna republika“. Bio je to hibridni sustav vladavine opisivan kao polupredsjednički ili poluparlamentarni, s obzirom na to da je Kongres odlučivao o sastavu predsjedničkog kabineta, a predsjednik nije mogao sazvati i raspustiti Kongres, niti sazvati izbore. Liberalna i konzervativna oligarhija blisko vezana za engleski kapital vladala je državom preko Kongresa, no politikom su dominirali ipak konzervativci. Predsjednici su uglavnom bili marionete, a korupcija i intrige različitih frakcija obilježavale su politički život republike. Treća velika stranka, Radikalna stranka, imala je naklonost pripadnika nižih profesionalnih zanimanja, birokrata, učitelja, obrtnika i drugih dijelova srednje klase, ali i velikih zemljoposjednika, vlasnika rudnika i poduzetnika. Demokratska stranka zastupala je interese niže srednje klase i radnika. Osniva se i Komunistička stranka Čilea. Kako je tijekom Prvog svjetskog rata izumljen sintetički nitrat, čileanska nitratna industrija se urušila.

Zbog nemogućnosti parlamentarne republike da nađe način kako bi se novi politički akteri integrirali u politički sustav, početkom 1920-ih je došlo do kolapsa demokracije.

TRI RAZDOBLJA NEDEMOKRATSKIH REŽIMA U ARGENTINI

U razdoblju od 1930. – 1983. Argentinom su vladala tri oblika nedemokratskih režima:

4. vojna diktatura bila je na vlasti četiri puta (1930-1931, 1943-1946, 1955-1958, 1966-1973)5. populističko-korporativistički režim bio je na vlasti 13 godina u doba peronizma (1943-1955)6. restriktivna demokracija bila je na snazi dva puta i trajala je dvadesetak godina (1930-1943 i

1958-1966).

PERONIZAM (1943-1955)

Juan Domingo Perón aktivni sudionik pokreta GUO, postao je najprije tajnik, a zatim i ministar rada i socijalne skrbi vojne vlade. Koristeći se politikom mrkve i batine, zadobio je potporu industrijskih radnika i uspostavio dobre odnose sa sindikalnih vođama preko kojih je ostvarivao svoje ciljeve. Postavšu patronom urbanog proletarijata, 1945. stupa na dužnost potpredsjednika Argentine. Zauzima se za progresivnu socijalnu politiku, čime si stvara protivnike – oligarhe zemljoposjednike i određene segmente vojske, koji ga u jesen 1945. uhićuju. Nakon što su Perónovi sljedbenici organizirali

masovne ulične demonstracije, Perón je pušten na slobodu. Dao je ostavku na sve dužnosti u vladi, povukao se iz vojske i osnovao Radničku stranku (Partido Laborista – PL).

Perón je želio sagraditi novi politički sustav u kojem bi u savezu s korporativističkim tijelima koja predstavljaju određene segmente društva (oružane snage, poduzetnici, radnički sindikati, Crkva) obuzdao tradicionalne sektore zemljoposjednika izvoznika i industrijalizirao zemlju. Perón je 1946. došao na vlast kao kandidat koalicije Partido Unico de la Revolucion Nacional, no nakon pobjede raspušta stranke koalicije i osniva Peronističku stranku poznatu i pod nazivom Partido Justicialista (PJ).

Radnici i nova buržoazija bili su Peronova inicijalna baza, a podupirale su ga i oružane snage, crkvena hijerarhija i desnica. Protivnici su mu bili većina pripadnika veće agrarne klase, stare buržoazije, srednje klase te liberalne i lijevo orijentirane stranke i organizacije. Peron je organizirao Argentinu prema funkcionalnim grupama na čijem je čelu država koja kao arbitar u slučaju sukoba pregovara s grupama. peron je stvorio dotad nezamisliv politički savez radničkih sindikata, menadžera i vojske, a njegovi glavni saveznici radnici doživjeli su visok porast životnog standarda. Gubitnici su bili vlasnici kapitala, osobito zemljoposjednici. Iako je Peron bio antikomunistički raspoložen, prihvatio je Marxovu pretpostavku da je radnička klasa odlučujući revolucionarni čimbenik. Stoga je glavni cilj Peronova režima bio poboljšavanje životnog standarda radnika kako ne bi bili nezadovoljni i digli revoluciju. tako su radnici iz građana druge klase postali ravnopravni članovi društva koji su prihvaćali korporativističku kontrolu države sve dok im je ona povećavala plaće i podizala životni standard. Sindikalne organizacije ujedno su bile glavni agenti mobilizacije radnika.

Autoritarna Peronova vlada željela je pretvoriti Argentinu u modernu i pravednu zemlju, kojom ne bi vladao ni kapitalizam ni komunizam, nego treći razvojni put – justicialismo – pravda za sve. Širi se sektor javnog obrazovanja, ubrzava industrijalizacija, reorganizira Središnja banka, isplaćuju se sva strana dugovanja i proglašava se ekonomska neovisnost. u kompenzaciju se nacionalizira željeznica u britanskom vlasništvu, vodeća telefonska kompanija u američkom vlasništvu i francuska lučka postrojenja. Navedeni potezi bili su preradikalni za vladajuću klasu i Crkvu. Kako se pojavljuju velike ekonomske poteškoće, pokrenut je stabilizacijski program koji se poklopio s jačanjem Peronove političke samovolje. Zahvaljujući svojoj karizmi, kao politički akter pojavljuje se i Peronova supruga Evita, koja 1946. osniva Peronističku žensku stranku.

Budući da je izbornom reformom (1947) omogućen uzastopni reizbor na predsjedničku dužnost, a odane Evitine sljedbenice dobile pravo glasa, Peron je 1951. ponovno izabran za predsjednika. ubrzo donosi odluku o eksproprijaciji opozicijskog lista La Prensa, čime započinje razdoblje torture, hapšenja i cenzure. Evitinom smrću 1952. Peron je dodatno profitirao jer je mit o Eviti državo peroniste na okupu. S vremenom Peronistička stranka pretvorila se u tipičnu karizmatsku stranku – identifikacija stranke s vođom, subordinacija stranke volji vođe, centralizacija i karakter pokreta, za što je osobito bio zaslužan Statut stranke iz 1954. Peronistička stranka bila je samo jedan segment Peronističkog pokreta. Ostale sastavne dijelove činili su Ženska peronistička stranka i sindikat Confederacion General Del Trabaho. Poslije im se pridružio i Peronistički pomladak.

peron je stjecao sve više neprijatelja, a nejgova populistička koalicija počela se urušavati zbog uvođenja strogoga stabilizacijjskog programa, nužnosti stranih investicija i zamrzavanja plaća. Leđa mu okreću dijelovi oružanih snaga i crkva. Kontrolu nad vojskom pokušao je zadobiti preferencijalnim napredovanjima, dok je Crkvu namjeravao neutralizirati oduzimanjem moći. Peronisti su vodili masovne demonstracije protiv Crkve, legaliziran je razvod, a crkvene škole stavljene su pod nadzor Ministarstva

obrazovanja, na što je Vatikan odgovorio ekskomuniciranjem Peronova kabineta, uključujući i samog predsjednika.

Uz blagoslov Crkve u lipnju 1955. dio oružanih snaga pokušao je izvesti državni udar, ali kako je kopnena vojska ostala odana Peronu, pokušaj nije uspio. U strahu za vlastitu sigurnost peron je naoružao svoje sljedbenike, čime je okrenuo protiv sebe cijelu vojsku, koje su ga u rujnu 1955. novim državnim udarom zbacile s vlasti. No, Peron nije nestao s političke scene, već je samo na neko vrijeme otišao u egzil u Španjolsku. Iz egzila je upravljao strankom, a sindikalne organizacije i dalje su provodile njegove naputke. Zbacivanje Perona s vlasti podijelilo je argentinsko društvo na dva dijela, te je u sljedećim desetljećima državom bilo teško upravljati.

Peron se vraća u zemlju i podupire predsjedničku kandidaturu Hectora Campore koji je i pobijedio na predsjedničkim izborima 1973. Campora lansira novi ekonomski program i stvara koaliciju koja uključuje sve interesne grupe argentinskog društva, ali s obzirom na to da nije uspio zaustaviti nasilje i kidnapiranja, povlači se te iste 1973. s vlasti. Peronistička stranka Frente Justicialista nominira Perona za predsjednika, a njegovu treću ženu Isabelu za potpredsjednicu. S povratkom na vlast Peron se okreće protiv ljevice, stavlja izvan zakona Narodnu revolucionarnu vojsku koja je stajala iza čestih otmica i egzekucija vojnih časnika. Peronova stara korporativistička praksa više se nije mogla provoditi jer su u međuvremenu radnici i industrijalci postali autonomne političke sile, niti je bilo viškova koji bi se mogli redistribuirati.

Godine 1974. izbija naftna kriza koja je ozbiljno ugrozila argentinsku platnu bilancu. U srpnju Peron umire i ostavlja udovicu Isabelu u teškim problemima. Isabel nije bila sposobna političarka kao Evita, a kako je ekonomsko propadanje bilo popraćeno političkim nasiljem, vojska ju je unatoč tomu što im je dala carte blanche u borbi protiv gerile u ožujku 1976. svrgnula s vlasti. Dovode na vlast generala Jorgea Rafaela Videlu (1976-1981) koji je obećao iskorijeniti terorizam. Ljevičarski terorizam uzrokovao je novi fenomen argentinske političke scene – državni terorizam. Započeo je „prljavi rat“ ili „sveti rat“ protiv opozicije i gerile, u kojem je nestalo između 10 000 i 20 000 ljudi.

Budući da sjećanje na Perona više nije donosilo glasove, peronisti su nakon poraza na izborima 1983. postali svjesni nužnosti reorganiziranja stranke. Nakon niza unutarnjih sukoba pojavljuje se pokret La renovacion Peronista. Vode se sukobi grupe pravovjernih bliske sindikalnim vođama i obnovitelja stranke. Većina obnovitelja bili su kongresni zastupnici i glavni cilj im je bio institucionalizacija i demokratizacija stranke. Isticali su se Antonio Cafiero, Carlos Grosso i Carlos Menem. Godine 1988. Peronistička stranka se demokratizira i otvara izravnim sudjelovanjem članstva u donošenju odluka – svi članovi pozvani na konvenciju na kojoj su birali predsjedničkog kandidata. Veliko iznenađenje bio je poraz predsjednika stranke Cafiera od guvernera male provincije la Rioja, Carlosa Menema, koji se u međuvremenu približio organizacijski i financijski jačim pravovjernima. Iste godine, novom organizacijskom shemom, PJ je prestao biti pokret i postao stranka.

MENEMIZAM

Na izborima 1989. pobjeđuje peronistički kandidat Carlos Saul Manem (1989-1999) koji zbog katastrofalnog stanja u državi preuzima vlast pet mjeseci ranije. Iako se u predsjedničkoj kampanji zauzimao za otvaranje novih radnih mjesta, učinio je najdramatičniji preokret u argentinskoj politici 20. stoljeća. Uvodi ortodoksni ekonomsko-stabilizacijski program i radikalnu ekonomsku

liberalizaciju, što je bilo u suprotnosti s tradicionalnom peronističkom politikom. Novi ministar ekonomije Domingo Cavallo proširuje privatizaciju državnih poduzeća, reže javnu potrošnju, te veće peso za dolar u omjeru 1:1, restrukturira dugove i obuzdava inflaciju na manje od 4% . Ekonomsko „čudo“ imalo je i negativne posljedice: precijenjeni peso stimulira uvoz, dolazi do nezaposlenosti i osiromašenja srednje klase. Menemova sposobnost prakticiranja demokracije i provođenja radikalnih ekonomskih reformi proizlazila je iz same stranke PJ, koja je imala bliske veze s radnicima i siromašnim dijelovima društva, glavnim gubitnicima uvođenje neoliberalizma. Glavne radničke sindikalne organizacije bile su pod vodstvom PJ-a, te su samo jednom štrajkale za prvog Menemova mandata. Sindikati ostalih sektora surađivali su s vladom pri svakoj važnijoj privatizaciji. Peronisti su zadržali potporu većine pripadnika niže klase organiziranjem javnih kuhinja, distribucijom osnovnih dobara i organiziranjem društvenih i kulturnih događaja.

U razdoblju od 1990-1995 BDP raste za 40%, a izvoz za 50%. Menem je uspješno riješio i probleme s vojskom i podredio je civilnom nadzoru. Smanjuje oružane snage za trećinu, vojni proračun s 18% na 10%, privatizira vojne tvrtke, ali i oprašta časnicima zločine počinjene protiv ljudskih prava. Odnosi s Velikom Britanijom su poboljšani, iako i dalje obje države polažu pravo na Falklande. Argentina je na međunarodnoj pozornici povukla dva odlučujuća koraka. Prvi je promoviranje i razvoj MERCOSUR-a, a drugi je preoblikovanje vanjske politike u skladu s američkom politikom – podupiranje vojne akcije u Perzijskom zaljevu 1991., te kritiziranje Castrova režima.

TKO JE, KADA I ZAŠTO RATOVAO U CHACO RATU?

LS (Liberalna stranka) preuzima vlast 1904. i na njoj ostaje sve do 1936 . Razdoblje vladavine liberala smatra se prijelaznom fazom u stvaranju paragvajskih političkih organizacija. Već na početku vladavine liberala dolazi do tenzija između Paragvaja i Bolivije, da bi 1930-ih, zbog graničnog spora oko područja Chaco boreal, navodno bogatog naftom, izbio Chaco rat (1932-1935). Obje su države svojatale to područje, ali nijedna nije imala efektivnu kontrolu nad njim. Oružani sukobi su 1932. prerasli u rat, a pokušaji posredovanja Lige naroda i interameričkog sustava bili su neuspješni. Paragvaj je 1935. zauzeo sporno područje, ali je predsjednik Ayala pristao na pregovore s Bolivijom. Nezadovoljni Ayalinom politikom i vladavinom liberala koji za pregovaračkim stolom raspravljaju o osvojenim teritorijima, revolucionarno raspoloženi vojnici organizirali su u veljači 1936. vojni udar, čime završava tridesetogodišnje razdoblje vladavine liberala, a Februaristička revolucionarna stranka (PRF) pod vodstvom pukovnika Rafaela Franca dolazi na vlast.

TKO JE BIO GABRIEL TERRA - URUGVAJ

Ianuguracijom Gabriela Terre (1931.-1938.) Urugvaj je zahvatila teška ekonomska i socijalna kriza. Izvršena je devalvacija domaće valute, smanjen je izvoz mesa, tradicionalnog izvoznog proizvoda, što je pak uzrokovalo masovnu nezaposlenost. Nezadovoljan stanjem u državi, Terra se distancirao od vlastitih sljedbenika i započeo kampanju za reformu ustava i eliminiranje colegiada (izvršni deveteročlani kolegij tj. kolektivno predsjedništvo) koji je smatrao odgovornim za vođenje neuspješne ekonomske i socijalne politike. Početkom 1933. Terra je organizirao državni udar. Dana 31. ožujka 1933. raspustio je Skupštinu i colegiado, nakon čega je vladao dekretima. Brojni pripadnici oporbe deportirani su iz zemlje. U lipnju 1933. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu, 1934. prijedlog

ustava dan je na plebiscit, a Terra je u suprotnosti s ustavom ponovo bio izabran za predsjednika. Novim ustavom iz 1934. ukinut je colegiado i njegove su ovlasti prenesene na predsjednika, a žene su prvi put dobile pravo glasa. Ministarska i mjesta direktora autonomnih državnih tvrtki dijelila su se između dvije stranke s najvećim borjem glasova. Senat je podijeljen na dva dijela, a mjesta su pripala dvjema najjačim strankama, dok su se članovi Zastupničkog doma birali razmjernim izbornim sustavom. Politički oponenti pokušali su 1935. ubiti Terru, ali nisu uspjeli. Među urotnicima su bili ljevičari i disidenti iz obje tradicionalne stranke. Kako bi onemogućio stvaranje koalicije koja bi se protivila njegovoj politici, Terra je proglasio niz izbornih zakona.

Terrina vlada oslabila je i neutralizirala ekonomski nacionalizam i socijalne reforme, dok su britanske i američke tvrtke dobile dodatne koncesije. Iako nisu privatizirane, dio autonomnih državnih tvrtki izgubio je monopol. Država je zadržala glavnu ulogu u pružanju javnih usluga, a stvarana su i izvanredna radna mjesta. Vlada je nastavila s provedbom socijalne politike i zakonodavstva. Zabranjen je rad djece mlađe od 12 godina, ozakonjen je rodiljski dopust i proširen mirovinski sustav.

KADA JE BIO PRVI POKUŠAJ USPOSTAVE DEMOKRACIJE U VENEZUELI I KOJE SU BILE NJEGOVE POSLJEDICE?

Od listopada 1945. do prosinca 1947. kada na predsjedničkim izborima sa 75% glasova pobjeđuje kandidat Demokratske akcije Romulo Gallegos, predsjednik privremene vlade Betancourt vladao je dekretima. Dolazi do procvata radničkih i seljačkih sindikata, a proglašeno je i opće pravo glasa za sve građane starije od 18 godina. Glasuje se na slobodnim izravnim izborima na svim razinama vlasti, od općine do predsjednika. Stvaraju se nove stranke, ali nacionalnom politikom dominira Demokratska akcija, što izaziva strah u nekim dijelovima društva. Među glavnim socijalnim i političkim grupama vladalo je nepovjerenje. Privrednici se protive proradničkoj politici, ruralni interesi zemljišnoj reformi i stvaranju seljačkih sindikata, Crkva obrazovnoj reformi. Budući da je vladajuća elita ignorirala opoziciju, 24. studenoga 1948. izvršen je vojni udar kojim ministar obrane Carlos Delgado Chalbaud postaje predsjednik vojne hunte. Vođama Demokratske akcije Betancourtu i Gallegosu dopušten je odlazak u egzil. Prvi pokušaj stvaranja demokracije u Venezueli kratko je trajao.

LA VIOLENCIA - KOLUMBIJA

La Violencia je razdoblje kolumbijske povijesti poznato po nasilnom sukobu između Liberala i Konzervativaca, koji se tradicionalno natječu za vlast. La Violencia je bio sukob primarno političkog karaktera jer se temeljio na lojalnosti seljaka lokalnim političkim šefovima, bez obzira kojoj političkoj stranci ti lokalni politički šefovi pripadali.

Dolaskom na vlast 1946. konzervativac Mariano Ospina Perez ponudio je liberalima sudjelovanje u kabinetu vlade Nacionalne unije što je i prihvaćeno, ali i izazvalo još veći raskol u LS-u. No Ospinina politička policija provodila je nasilje nad liberalima zbog čega se koalicija raspala. Liberali su tražili opoziv Ospine, nakon čega on serijom dekreta proglašava izvanredno stanje, raspušta Kongres i sve oblike provincijske i gradske vlasti, te naređuje cenzuru medija. Budući da se LS povukao s predsjedničkih izbora, pobjeđuje Laureano Gomeza (1950-1953), za čije je vladavine Kolumbija bila mješavina feudalne Španjolske 16. stoljeća i modernog korporativističkog kapitalizma. Violencija se širi, a sukob prerasta i u klasnu borbu. S porastom službenog, ali i zemljoposjedničkog terora nad seljacima, raste njihov organizirani otpor. Stvaraju se gerilske zone u koje se naseljavaju bjegunci iz zona kojima

su vladali vojska i anarhija. Neke su zone bile države u malom i imale su po 20 tisuća naoružanih osoba na čelu s komandantom, a većina ih je bila u području Llanosa. Osnivanjem Nacionalne fronte 1958. uspostavljen je privremeni mir, a tijekom razdoblja Nacionalne fronte uspostavljena je neka vrsta konsocijacionalizma u kojem su se osobe na dužnosti predsjednika naizmjenično mijenjale iz ovih dviju stranaka, uz raspodjelu ostalih dužnosti na sličan način.

PORFIRIZAM – MEKSIKO

Porfirizam je razdoblje vladavine, odnosno diktature Porfiria Diaza koja traje od 1876. do 1911. godine. Profiriat je bio razdoblje ekonomskog razvoja i relativne stabilnosti u Meksiku, no do drugog desetljeća dvadesetog stoljeća političke su elite bile umorne od Diazove vlasti i težile su stjecanju više moći i mobilnosti za sebe.

BARBUDOSI – KUBA

Suvremeno gerilsko ratovanje u Latinskoj Americi uveo je Fidel Castro čije su gerilske grupe porazile diktatora Batistu i tako postale model po kojem su se organizirale ostale gerilske grupe.

Iako je službeno bio predsjednik Kube samo u razdoblju od 1940. do 1944., Batista je vladao Kubom sve do 1959. godine. Bio je iznimno nepopularan i samo ga je teror koji je provodio održao na vlasti. Među Batistinim protivnicima isticao se pokret „26. srpnja“ na čelu s Fidelom Castrom Ruzom. Pokret je dobio ime po datumu kada su 1953. Castro i njegovi suborci izvršili napad na vojarnu u Moncadi. Tražili su povratak liberalnog ustava iz 1940., zemljišnu i obrazovnu reformu te zaustavljanje korupcije vlade. Pokušaj Batistina smjenjivanja nije uspio i Castro je proveo 18 mjeseci u zatvoru. Nakon izlaska odlazi u Meksiko gdje organizira revolucionarnu udrugu Granma, čiji su članovi bili i Fidelov brat Raul Castro, Che Guevara i Juan Almeida, te priprema nove napade. U prosincu 1956. vodio je pomorsko iskrcavanje na Kubu, a kako su se zabunom iskrcali u močvarnom području, od 84 borca preživjelo je samo njih 12. Pobjegli su na Sierra Maestru i započeli dvogodišnju gerilsku borbu.

Castro je znao da će najlakše pobijediti Batistu ako on izgubi američku potporu. Uz pomoć dopisnika New York Timesa koji je iz planina Sierre Maestre pisao seriju članaka o gerilskoj borbi, Fidel je dobio u američkim očima međunarodno značenje. Nakon takve reklame pridružuju mu se novi domaći i internacionalni regruti, te Fidelovi borci postaju sve agresivniji. Kako je Batista neuspješno napadao i pokušavao uništiti rastuću gerilu, njegov se režim dezintegrirao i izgubio legitimitet. Zbog toga što se protiv vlastitog naroda nemilosrdno služio američkim oružjem, SAD 1958. obustavlja dostavu oružja Kubi i primorava ga na održavanje predsjedničkih izbora. Potkraj godine barbudosi, njih svega tri tisuće, približavaju se Havani. Na Novu 1959. Batista je sa suradnicima pobjegao u Dominikansku Republiku, te je Castro nakon šest godina gerilske borbe, 8. siječnja 1959. trijumfalno ušao u Havanu. Kubanska Revolucija imala je prednost koje druge socijalističke revolucije nisu imale. Gerilsko ratovanje bilo je kratkotrajno i nije uzrokovalo materijalne i ljudske gubitke.