Tridesetgodišnji rat 1618-1648.

Tridesetgodišnji rat 1618-1648. predstavlja fenomen u evropskoj

historiji. Javlja se kao posljedica ekonomskih, društvenih, vjerskih,

političkih i filozofskih sukoba koji će u XVII stoljeću doživjeti

kulminaciju.

Iako se uobičajio naziv Tridesetogodišnji rat on iz više razloga

nije adekvatan. Sukobi Francuske i Španije se nastavljaju do 1659.

Neradi se o jednom nego je rijeć o nizu vojnih sukoba. Glavne zaraćene

strane nisu njemačke države iako se najveći dio operacija vodi na

području srednje i sjeverne Evrope, pa će sukobi poprimiti evropski

politički značaj.

Jedna od bitnih karakteristika je da povod za rat počinje lokalnim

zbivanjima a on tada prerasta u evropski sukob. Prvobitni sukob

katolika i protestanata se ustupa mjesto spoljnopolitičkim interesima

evropskih država.

Gotovo sve države vodile su u to vrijeme konfesionalnu

unutrašnju i vanjsku politiku, i to je politički zaoštravalo suprotnosti

između katolika i protestanata. Vjerska netrpeljivost koju je podstakla

reformacija nije bila riješena Augsburškim mirom 1555. Da bi pred sve

jačim katoličkim pritiskom osigurali svoju samostalnost i posjede i

posjede dobivene reformacijom, protestantski kneževi su 1608. godine

osnovali Protestantsku uniju pod vođstvom falačkog izbornog kneza

Fridriha V. Kao odgovor na to katolički kneževi naredne godine

obrazuku Katoličku ligu, na čelu sa Maximilijsnom I Bavarskim.

Većina državnih upravljača smatrala je ispravnim političko načelo

da se pruža pomoć svojim suvjernicima, širi vlastita vjera preko granica

svoje zemlje i da se za ostvarenje tog načela daju novac i vojne snage.

Primjena tog načela izazvala je Tridesetgodišnji rat. Tako je došlo i do

grupisanja na dvije strane. Na strani Protestantske unije su se svrstale

neposredno i posredno Danska, Švedska, Francuska, Engleska,

Nizozemska i Rusija a na strani Katoličke lige Španija, Papska država i

Poljska. Vojna historiografija dijeli Tridesetogodišnji rat na nekoliko

perioda: češko-falački 1618-1623, danski 1625-1629, švedski 1630-35 i

švedsko-francuski 1635-1648.

Sve je započelo s defenstracijom, u Pragu u maju 1618. kada masa

Čeha prodire u Hradčane i izbacuje carske službenike kroz prozor. To je

izazvalo ustanak u Češkoj, uperen protiv katoličke habsburške vlasti u

zemlji, što je bio povod za početak rata. Staleži su svrgnuli Ferdinanda

II. (1617-35) u svojstvu kralja Češke, i za novog zemaljskog vladara

izabrali kalvinistu Fridriha V., falačkog kneza-izbornika koji obečava

pomoć pobunjenicima sa namjerom da se dočepa češke krune. Fridrih

nastoji da osigura podršku protestantske Evrope, prije svega Engleske,

Danske i Švedske. a pomoć mu obećavaju savojski nadvojvoda Karlo

Emanuel i erdeljski vojvoda Betlen Gabor. U početku sukoba Česi

postižu uspjehe, što na njihovu stranu privlaći nove saveznike. Kriza se

širi na cijelo Carstvo.

Godine 1619. Je umro car Matias što je otvorilo mogućnost pobune

protestantskih izbornika protiv Habsburgovaca. U avgustu izbornici

jednoglasno biraju Ferdinanda II za cara, koji uskoro saznaje za odluku

iz Praga da se za kralja izabere Fridrih. On odlučuje da kazni svoje

pobunjene podanike.

U početku Ferdinand II ima teškoća da organizuje svoje snage u

Češkoj. U septembru Fridrih se svećano kruniše za češkog kralja

suočavajući se sa nepomirljivim neprijateljem, nepouzdanim

saveznicima i predviđanjima jezuita da će biti samo “kralj jedne zime”.

Habsburški dvor prikuplja snage i finansije kao i saveznike pa mu

pristupa pored Španije i papske države i Maksimilijan Bavarski

privućen obećanjem da će dobiti izborničko zvanje i dijelove Palatinata.

Saksonski izbornik šalje svoju armiju u pomoć Ferdinandu.

Maximilijanova armija od 20-30.000 vojnika pod komandom generala

Johana Tilija u dok španske trupe ulaze u Palatinat. Ferdinandove i

Maximilijanove trupe nanose Česima težak poraz u bici na Bijeloj Gori

kod Praga 8. novembra 1620. Fridrihovi saveznici, (Mansfeld i Betlen,

iako su se nalazili u blizini, nisu pružli pomoć češkim snagama. Nakon

poraza Fridrih gubi češku krunu i svoje zemlje u Češkoj.

Ferdinandov trijumf je potpun, iako neoćekivan. Češka je

prepuštena njegovoj milosti. On kažnjava smrću vođe pobune,

protjeruje protestante i odobrava svojim trupama da pljačkaju Prag.

Vrši se masovna konfiskacija imanja češkog plemstva koja se dodjeljuju

carskim službenicima. Crkve i samostani dobivaju velike posjede čiji

vlasnici moraju da bježe iz zemlje.

Papski legat Karafa uvodi jezuite u sve vidove života što

omogućuje potpunu pobjedu jezuita u jednoj protestantskoj zemlji. Prvi

period rata završava se povratkom Češke u krilo katoličke crkve i

uništavanjem stare strukture društva na čije mjesto dolazi novo

plrmstvo.

Porazom Čeha na Bijeloj Gori i Fridrihovim izganstvom rat se ne

završava. Jedna od glavnih karakteristika borbi je i pojava privatnih

armija. Ernst fon Mansfeld je dugo na strani Fridriha i Čeha, ali nekoliko

puta mijenja stranu stupajući u službu onoga ko više plati. Pored

Mansfelda i Tilija najpoznatiji vojskovođa je Albrecht Walenstein, Čeh,

koji niz protestantizma prelazi u katoličanstvo Ulazi u carsku vojsku

kao njen snabdjevać. Valenštajn je bio odan carstvu radeći na

njegovom učvršćenju.

U proljeće 1622 vojne operacije su nastavljene. Trupe Mansfelda i

Georga Fridriha, badenskog grofa, porazili su vosku Tilija kod Visloha

27. aprila 1622. Nakon što mu se pridružio španski kontingent Tili je 6.

maja kod Vimpfena porazio vojsku Georga Fridriha a 20 juna vojsku

braunšvajskog vojvode Kristijana kod Hehsta. Te dvije bitke su označile

završetak rata u Falačkoj pa se sukobi prenose na područje Španske

Nizozemske a zatim u Vestfaliju. Tu je Tili nanio poraz snagama

Kristijana čime je prvi period Tridesetogodišnjeg rata bio završen.

U njemu je pobjedu odnijela Katolička liga- Češka je bila umirena,

Falačka okupirana a Protestantska unija se nalazila pred raspadom.

Danska faza rata

Češka faza Tridesetogodišnjeg rata završila se potpunom

pobjedom Austrije i katoličanstva, što podstiće Ferdinandove ambicije.

Predvodnik protestanata bio je danski kralj Kristijan IV koji 1625.

odlučuje da ospori Ferdinandovo pravo u Njemačkoj. On ulazi u rat kao

zaštitnik protestanata u sjevernoj Njemačkoj i ostvari neke teritorijalne

dobitke. Istovremeno on želi da zaštiti trgovinu Baltika od dominacije

Carstva i na taj način ukloni moćnog susjeda. Zbog prisustva snažne

španske armije on očekuje pomoć Engleske, Nizozemske, Francuske i

Švedske. On se prevario u svojim oćekivanjima. Engleska šalje

maliodred najamnika, Nizozemska novac a Švedska odbija da pruži

podršku. Kristijan upućuje svoje trupe u Njemačku a Ferdinand II

dozvoljava Valenštajnu da skupi oko 50000 vojnika i pođe na sjever.

Zajedno sa Tilijem Valenštajn nanosi Kristijanu težak poraz u bici kod

Lutera 1626. a iste godine i Mansfeldu kod Deesaua. Naredne godine

njegova vojska pljačka po sjevernoj i srednjoj Njemačkoj i nanosi

potpuni poraz danskim snagama. Dvije godine kasnije, 1629.

Valenštajnova vojska upada u Dansku nakon čega Kristijan IV

zaključuje mir u Libeku 22. maja 1629. i obavezuje se napasti

Njemačku i prestane se miješa u poslove Carstva.

Nakon pobjede nad Danskom Ferdinand II predviđa pretvaranje

Carstva u apsolutističku i katoličku državu pod vladavinom

Habsburgovaca. On to želi postići povratkom na stanje kakvo je bilo

prije zaključenja Augsburškog vjerskog mira 1555. Ediktom o restituciji

od 6. marta 1629. on proglašava sve vjerske i političke promjene

nastale u posljednjih 70 godina nevažećim. Katolička imovina oduzeta

nakon 1552. mora da bude vraćena vlasnicima. Luterani mogu da

uživaju pravo u skladu načelom Cuius regio eius religio dok se

kalvinistima to pravo ne priznaje. Svi koji se nalaze pod vlašću

katoličkih vladara moraju da promjene vjeru ili da napuste zemlju.

Interes se pokazuje u tome da bi primjena edikta dovela do povratka

mnogih biskupija, gradova i drugih oblasti u krilo katoličanstva.

Edikt je potvrdio vlast Habsburgovaca, pokazujući povezanost

vlasništva zemlje sa političkom moći a vjerske vlasti sa svjetovnom. Za

savremenike Edikt ima različito značenje. Za vjernike označava

pobjedu prave vjere nad herezom a za katolike i protestante ciničan

habsburški korak poduzet da se u ime vjere stekne politička

hegemonija. Edikt oživljava snagu protestanata a umanjuje

oduševljenje katolika da vode krstaški pohod u korist Habsburgovaca.

U vrijeme vojnih operacija Ferdinand II 1630. saziva sabor

izbornih kneževa u Regensburgu. To predstavlja pokušaj ujedinjenja

njemačkih vladara protiv spoljnih neprijatelja. Na sastanku izbornika u

Regensburgu zatražio je MaksimiIijan Bavarski, na poticaj vodećeg

francuskog državnika Richelieua, da se smijeni Wallenstein, ne bi li

tako oslabio cara koji je stekao preveliku moć. Knez je postigao svoj

cilj: u julu 1630. Wallenstein je bio otpušten.

U tom se času iskrcao u Pomeraniji švedski kralj Gustav II. Adolf(1611-

32), tobože da oslobodi Njemačku habsburške tiranije i spasi

protestantizam, a zapravo da proširi vlast Švedske nad Baltičkim

morem osvajanjem njegove južne obale (Mecklenburg i Pomeranija). Tu

invaziju također je pripremio Richelieu. Da rastereti Švedsku, kako bi

mogla nesmetano udariti na Sjevernu Njemačku, kardinal je 1629.

isposlovao šestogodišnje primirje između Švedske i Poljske. S

Gustavom Adolfom sklopio je 1631. savez. Francuska je dala kralju

novčanu pomoć bez koje on ne bi bio mogao podignuti protiv

Njemačke dovoljno opremljenu vojsku. Pošto je 1631. kod Breitenfelda

u blizini Leipziga porazio vojskovođu Lige Tillyja, švedski je kralj prodro

u Njemačku do Rajne i Majne, i ušao u Bavarsku; 16. novembra 1632.

sukobio se kod Lützena s carskom vojskom, koju je tada ponovo

predvodio Wallenstein i u toj bici izgubio život. Rat u Njemačkoj nalazi

se na mrtvoj tački. Istaknute vojskovođe uskoro nestaju sa scene-

Valenštajn napušta komandu i 1634. biva ubijen a Tili je ranjen.

Šveđani su još neko vrijeme ostali u Njemačkoj, ali je carska vojska

njima i njihovim saveznicima 1634. nanijela 6. septembra kod

Nerdlingena tako težak poraz da su bili spremni napustiti zemlju.

Naredne godine car Ferdinand zaključuje u Pragu mir sa Saksonijom

po kojem se povlaći Edikt o restituciji a imanja se vraćaju

protestantima. Tome sporazumu pristupaju Bavarska, Brandenburg

rajnske biskupije i Meklenburg.

Taj njemački unutrašnji mir, koji je caru donio razmjerno čvrst položaj,

Richelieu je smatrao taka opasnim po Francusku da je pokušao na

svaki način odvratiti Švedsku od toga da zaključi separatni mir s

carem. Umjesto prikrivenog rata, Richelieu se sada upustio u otvorenu

borbu s Njemačkom. On upućuje u Njemačku vojsku i novac, stvara

veliku armiju i potpisuje ugovore o savezu sa Švedskom,

Nizozemskom, Švajcarcima, i Savojom. Rišelje želi da otkloni prijetnje

Habsburgovaca Francuskoj, pa se rat pretvara u sukob Burbona i

Habsburgovaca u kojem vjerska etnička i ustavna pitanja gube značaj.

Rat se uglavnom vodi na njemačkoj teritoriji.

U maju 1635. Francuska objavljuje rat Španiji, čije trupe prodiru u

blizinu Pariza. Rišelje shvata da su za vođenje rata pottrebna veća

sredsrva pa ulaže napor da se stvori nova francuska vojska sa mladim,

sposobnim oficirima. Francuska potpisuje u Hamburgu ugovor sa

Švedskom i obavezuje se da joj plaća godišnju subvenciju od 1 miliona

livri. Ratne operacije su se vodile na raznim stranama.

Između 1637. i 1642 francuske trupe zauzimaju Artoa na sjeveru i

Rusijon na jugu, a 1643. nanose težak poraz Špancima kod Rokroa.

Istovremeno se vode ratne operacije u dolini Rajne, iz kojih Francuska

izlazi kao pobjednik.

Položaj Španije postaje kritičan, što se pogoršava pobunama u

Portugalu i Kataloniji. Rišelje odbacuje tajne ponude Španije za

sklapanje mira. Šveđani prodiru do Praga i ugožavaju Austriju. Zbog

vrlo složene situacije u carstvu Ferdinand III saziva 1640. sabor u

Regensburgu. Izborni knez Brandenburga Fridrih potpisuje primirje sa

Švedskom, nanoseći veliki udarac Carstvu koje nema snage i sredstva

da nastavi rat.

Porazi carskih armija kod Frajburga 1644 i Nerdlingena 1645., što još

više pogoršava situaciju a prodor Šveđana i Francuza prema Beču

prisiljava Ferdinanda III da traži zaključenje mira.

Ratni sukobi izazvali su velike ljudske i materijalne gubitke. Mnogi

gradovi i sela su bili uništeni. Smatra se da je od 16 miliona stanovnika

ostalo samo 8. U tanim sukobima život je izgubilo oko 350.000 osoba

dok su ostali gubici stanovništva nastupili usljed bolesti, gladi i

iseljavanja. Smatra se da je stanovništvo u pojedinim dijelovima

njemačkih zemalja (Meklenburg, Pomeranija, Palatinat, Vitenberg),

prepolovljeno. U drugim dijelovima gubici su bili mali (Hanover,

Oldenburg)...

Istovremeno, broj stanovnika u Hamburgu stalno raste. Gradovi su

manje stradali od nezaštićenih sela, ali su bili pretrpani izbjeglicama.

Marburg je bio okupiran 11 puta a Magdeburg pod opsadom 10 puta.

Industrija gradova je potpuno uništena, škole i univerziteti su prestali

sa radom. U vrijeme sukoba hiljade ljudi i žena su spaljene pod

optužbom da prizivaju duhove i vještice.

Vestfalski mir 1648. i njegovo značenje

Potpisivanjem Vestfalskog mira 24. oktobra 1648. završen je

Tridesetogodišnji rat. Njime je definitivno slomljena habsburško-

katolička koalicija. Prema odredbama Vestfalskog mira, njima je car

morao ustupiti Elzas, kneževina Mecklenburg morala se odreci

Wismara, izborna kneževina Brandenburg morala je dati Prednju

Pomeraniju, a pobjednicima su pripale i protestantske

sjevernonjemačke biskupije. Švedska je dobila biskupije Bremen i

Verden; Brandenburgu je (u zamjenu za Prednju Pomeraniju) pripao

Minden, Halberstadt, Kammin i pravo nasljedstva u Magdeburgu. Mir

koji je sklopljen 24. oktobra 1648. između cara i Francuske u Münsteru,

odnosno između cara i Švedske u Osnabrücku (oba ta mira ušla su u

historiju pod zajedničkim imenom Vestfalski mir), bio je u isto vrijeme

mir među narodima, mir među državama i mir medu vjerama. Njime je

proklamovano obvezno važenje augsburškog vjerskog mira i taoa su

tačno regulisana otvorena pitanja u stvarima vjere da više gotovo i nije

bilo sukoba na nivou države i unutar pokrajina.

Položaj vjeroispovijedi načelno je određen prema stanju iz 1624. (tzv.

normalne godine) te pravno utvrđen za sva vremena. Od tada se

država više nije miješala u vjerska pitanja. Državni knezovi stekli su -

tek malo ograničenu - državnu suverenost; institucija cara dobila je

više reprezentativan karakter, premda je car kao poglavar čitave

njemačke države uživao neka malobrojna prava. A Njemačka je bila

opustošena i osiromašena, iznutra pocijepana a prema vani nemoćna;

broj stanovnika smanjio se gotovo za trećinu.

Taj mir, koji su garantovale obje pobjedničke sile, donio je Nizozemskoj

nezavisnost od Španije, a prema njegovim odredbama i Švajcarske je

prestala biti sastavni dio državnog saveza. Rat između Francuske i

Španije trajao je i dalje. Završio se Pirinejskim mirom 7. novembra

1659., kojim je Španija morala ustupiti Francuskoj pored ostaloga

Russillon i dijelove Nizozemske. Taj mir najavio je propadanje Španije i

prevlast Francuske na kontinentu.

Vestfalski mir istovremeno označio granicu među epohama. Povukao je

crtu ispod vjerskih ratova, i konfesionalni moment u najvećoj mjeri

isključio iz međunarodnih odnosa. Taj mir je sankcionisao uspon nekih

teritorija koji su prije bile pod Njemačkom ili Španijom, jer ih je

praktički priznao kao više ili manje samostalne evropske države.

Nasuprot tome, potisnuo je činioce koji su u doba Karla V. odlučujuće

utjecali na historiju njemačke države i igrali neku ulogu čak još pod

Ferdinandom II – potisnuo je cara, Crkvu i papu. S mirom zaključenim

1648. prestalo je doba koje je nosilo crkveni predznak.

Nakon Tridesetogodišnjeg rata u Njemačkom carstvu se uzdižu dvije

države, Brandenburg i Pruska. Dinastičkim vezama Brandenburg se

udružuje sa pruskim vojvodstvom na istoku i grofovijama Kleve i Julih

na Rajni. Većina stanovnika njenog područja su Luterani, svaka oblast

ima svoje staleže a među njima nema zajedničkih interesa. U

Brandenburgu i Pruskoj najznačajnija klasa su krupni zemljoposjednici-

junkeri.

Za vrijeme vladavine Fridriha Vilhelma, Velikog izbornika, Pruska

se postepeno pretvara u evropsku silu. On stvara stalnu vojsku.

Brandenburg-Pruska. Temelje apsolutizmu u toj zemlji položio je već

"veliki knez-izbomik" Fridrih Vilhelm (1640-88). Područja koja je

zatekao došavši na vlast ili pripojio poslije Vestfalskog mira povezivala

je jedino osoba vladara. Kako bi ta područja faktički spojio u jednu

državu, Fridrih Vilhelm je najprije nastojao da u raznim svojim

zemljama isključi staleže kao političku snagu, jer su se oni, dakako,

protivili svakom ujedinjenju. Borba oko toga tekla je u pojedinim

pokrajinama nejednakom brzinom i donijela je različite rezultate.

Bez jačeg otpora, knez je uspio pokoriti staleže u izbornoj marki

Brandenburgu: ondje je 1653. iznudio višegodišnje odobrenje poreza za

stajaću vojsku, koju je počeo stvarati krajem Tridesetgodišnjeg rata. To

oduzimanje političke moći staležima izborne marke on je, doduše,

iskupio priznavanjem i ustupanjem ekonomsko-društvenih povlastica

(pored ostaloga: patrimonijalno sudstvo, oslobođenje od poreza i

carina). Tako je znatno podržao uspon junkerstva (zemljišnog

plemstva). Kasnije je prestao sazivati zemaljske staleže. Nasuprot

tome, učvršćenje kneževe vlasti teklo je veoma sporo u marki Kleve i

vojvodini Pruskoj, gdje su staleži vladali samostalno i nisu priznavali

suverenost velikog kneza-izbornika koju su bile potvrdile odredbe mira

u Olivi (1660).

Ujedinjavanju je služila i upravna reforma Fridriha Vilhelma. "Tajni

savjet", nekada nadležan samo za izbornu marku Brandenburg, on je

pretvorio u središnju ustanovu za sve zemlje (1615). Taj se Savjet

morao osuprijeti suparništvu upravnih vlasti pojedinih teritorija (u

Pruskoj je na primjer postojao takozvani "Viši savjet", u Kleveu "Tajni

zemaljski ured"). Fridrih Vilhelm je stvorio pored toga dvije svoje

ustanove kako bi s njihovom pomoći aktivirao financijsku snagu

države: domenske komore i ratne komesarijate. Prve su upravljale

zemljama domene (zemljišnog posjeda vladara) i regalijama (poštom,

rudnicima, itd.), a druge su isprva utjerivale kontribuciju (davanja za

potrebe vojske). Kasnije su one upravljale prije svega akcizom,

posrednim porezom na robu, koji se odnosio samo na gradove. Tako je

veliki knez-izbornik jačao državne finansije na sličan način kao Colbert

u Francuskoj, ne dirajući, u suštini poreske privilegije.

Merkantilističkim mjerama (izgradnja Kanala Fridriha Vilhelma između

Odre i Spreve, podizanje manufaktura, itd.) on je povećao blagostanje

na svojim teritorijima koje je Tridesetgodišnji rat jako poharao. Više se

uzdao u vlastite snage nego u nesigurne saveze, kao što je to

formulisao i u svojoj političkoj oporuci 1667: "Savezi su doduše dobri,

ali vlastite su snage još bolje, na njih se možemo bolje osloniti, i vladar

ne uživa ugled ako nema vlastita sredstva i ljude..."

Fridrih Vilhelm je državni napredak smatrao važnijim od

konfesionalnog. Iako se bio odlučno opredijelio za reformiranu vjeru, on

je, posebno zbog političko-privrednih pobuda, trpio i pripadnike drugih

vjeroispovijedi (čak i omraženo katoličanstvo, kojeg je bilo u nekim

pokrajinama i koje je on smatrao "bogohulnim"). Obraćenje na

reformiranu vjeru nastojao je postići samo tada kad se ono moglo

provesti bez poremećaja unutrašnjeg poretka. Tako se u njegovo

vrijeme, jednako kao i u zemljama njegovih suvremenika, javio početak

razdoblja sekularizacije.

Engleska u XVII stoljeću

Vladavina kraljice Elizabete značila je polaganje temelja sa-

vremene Engleske. Snažno je porasla ekonomska, posebno pomorska

moć zemlje; potreba izvoza vune i tekstila uvjetovala je prvobitnu

akumulaciju ili ograđivanje (veleposjednici su zamjenom, kupnjom ili

silom još od kraja XV st. uzimali općinsku zemlju i seljačke oranice i

pretvarali ih u pašnjake, što je ujedno s jedne strane stvaralo klasu

najamnika bezemljaša, a s druge omogućilo razvitak naprednijih oblika

poljoprivrede na veleposjedima); osnivala su se trgovačka društva s

nizom povlastica; započela je kolonizacija prekomorskih krajeva;

konačno je bila pokorena Irska i suzbijena je španska invazija (1588), a

kulturni život bio je obilježen procvatom renesanse. Elizabetu je

naslijedio Džems I (1603-25) iz škotska porodice Stuart pa je tako

Škotska bila ujedinjena s Engleskom.

DŽEJMS I (1603.-1625.)

Kraljica Elizabeta, koja se nije udavala, odredila je sebi za nasljednika

svog nećaka Džejmsa Stjuarta, škotskog kralja. On je bio šesti vladar

tog imena u Škotskoj, a stupio je na engleski prijesto kao Džejms I

(James I). Njegova vladavina obilježena je ozbiljnom krizom engleskog

društva, koja se ispoljila još pred kraj Elizabetine vladavine. Ono je

moralo platiti za svoj procvat tokom 16. stoljeća. Nagomilale su se

nepravde i velike nejednakosti. Neki slojevi društva bili su pogođeni

više od ostalih, a to su bili nadničari na selu, sitni zemljoposjednici i

male zanatlije. Na drugoj strani brojni slojevi srednje klase stekli su

veliko blago. To je ovdje ljude podsticalo da se zanimaju za politiku i da

traže uticajnije mjesto u državnim poslovima, nego što im je to

obezbjeđivalo ustrojstvo tjudorskog društva. Tjudori su bili podigli

ulogu i značaj vladarske ličnosti na najviši stepen. To su mogli postići

zahvaljujući propasti feudalnog sistema za vrijeme ratova crvene i

bijele ruže; Tjudori su stvorili nacionalno osjećanje i centraliziranu

vlast, ali oni nisu stigli da novoj građanskoj klasi obezbijede onaj

politički utjecaj koji joj je pripadao. Zbog toga je vladavina prvog

Stjuarta bila ispunjena prikrivenim sukobima između predstavnika

građanstva i predstavnika apsolutne monarhije.

Njihov sukob se ispoljavao u svim oblastima života, jer su to bila dva

svijeta sa različitim životnim filozofijama koje su se međusobno

isključivale. Bogati građani čiji je životni cilj bio rad i poslovni uspjeh

nisu imali nikakvih simpatija za dvorski život i dokone zabave dvorjana.

Zbog toga su oni počeli mrziti i sve one oblike kulture koji su bili vezani

za aristokratske mecene i njihove luksuzne zabave. Otuda puritanska

predrasuda protiv umjetnosti.

Novi vladar pokazao je malo vladarske vještine u poslovima sa

parlamentom i sa puritancima, koji su ovdje bili znatno zastupljeni. U

međuvremenu katolička stranka spremala se da ubije kralja i njegove

saradnike. Međutim, zavjera je otkrivena; neko je obavijestio vlasti da

su u podrumima parlamenta postavljeni sanduci sa barutom kojim su

zavjerenici namjeravali da izvrše višestruko političko ubistvo. (5.

novembar se i danas slavi kao uspomena na otkrivenu zavjeru –

Gunpowder plot).

Ono čega se Džejms još više bojao nego katoličke stranke bili su

puritanci, koji su po ugledu na škotsku crkvu, željeli da ukinu hijerarhiju

anglikanske crkve. Kralj je shvatao da crkvena hijerarhija predstavlja

stub društvene hijerarhije i da je glavni saveznik privilegovanih klasa.

Zbog toga se odlučno suprotstavio puritanskom zahtjevu da se ukine

zvanje episkopa. U jednom govoru pred episkopima Džejms je rekao:

„Ako ne bude episkopa, neće biti ni kralja!“

Jedna korisna odluka ipak je donijeta na tom skupu episkopa, a to je da

se priredi autorizovana verzija Svetog pisma na engleskom jeziku. Ona

je objavljena 1611. godine i predstavlja važan datum u historiji

engleske kulture, jer je jezik ovog prijevoda postao uzor književnog

jezika koji je utjecao i na široke slojeve naroda i na književnike.

Oni anglikanski svećenici koji su bili idalje uporni u svom opredjeljenju

za prezbiterijansku organizaciju (bez episkopa) bili su otpušteni iz

službe. Nezadovoljnici zbog progona puritanaca iseljavali su se u malim

grupama u Sjevernu Ameriku, čime počinju migracije iz Velike Britanije

u američke kolonije.

Na ekonomskom polju kralj Džejms je također došao u sukob sa

utjecajnim građanima. Još za vrijeme kraljice Elizabete bilo je

nezadovoljstava među predstavnicima trgovačkog kapitala. Kraljica je

davala monopole (na izvoz, uvoz i proizvodnju pojedinih vrsta robe)

svojim štićenicima, uglavnom pripadnicima visokog plemstva.

Međutim, Elizabeta je znala da popusti kad treba i da se ponovo

zadobije povjerenje londonskih trgovaca. Zato do otvorenog sukoba

nije ni došlo. Njen nasljednik, međutim, imao je ambiciju da vlada kao

savršeni apsolutista. Zbog toga je izazvao mnoga nezadovoljstva protiv

sebe. On je teret poreza rasporedio na poslovne ljude i stalno ga

povećavao. Pošto su potrebe državne uprave stalno rasle sa porastom

aparata, rasle su i potrebe za većim prihodima državne blagajne, koja

je bila nedovoljna da podmiri velike izdatke. Kralj je tražio od

parlamenta da mu izglasa nove poreze, ali je parlament započeo

diskusiju i o drugim javnim poslovima. Kralj nije htio dozvoliti da se iko

miješa u njegovu nadležnost, te je raspustio parlament i punih deset

godina jr vladao ne sazivajući poslanike.

Tako je ovaj visoko obrazovani, ali ne i mudri, vladar ostavio svom sinu

u nasljeđe sukob sa parlamentom. Ti sukobi su se vodili oko stalnih

zahtjeva krune za povećanjem poreza, kraljevog nastojanja da provede

apsolutističku vlast i pitanja crkve.

ČARLS I (1625.-1649.)

Kao i njegov otac i Čarls (Charles) nije znao da nađe zajednički

jezik sa parlamentom. Bio je to visoko obrazovan čovjek i ljubitelj

umjetnosti. Davao je ogromne sume novca za kupovinu umjetničkih

djela i za podsticaj umjetničkog stvaralaštva. Time se zamjerao

puritancima koji su na umjetnost gledali kao na lakomislenu djelatnost

od koje nema koristi. (Budući poslovni ljudi, puritanci su cijenili samo

ono što je bilo korisno i unosno).

Drugi razlog Čarlsove nepopularnosti bila je njegova supruga,

katolkinja, francuska princeza. Puritanci su znali da se u dvoru

održavaju katoličke mise, te su strahovali da se katolički utjecaj ne

povrati.

Kao i njegov otac i Čarls se zanosio ambicijom da vlada kao apsolutni

kralj, pa je kao i on došao u sukob sa parlamentom. Zbog toga je

odlučio da parlament ne saziva (od 1629-1640). U međuvremenu kralj

je ubirao prihode na svoju ruku i povećavao nezadovoljstvo protiv

sebe.

Čarls se sukobio i sa svojim Škotima oko crkve. Želio je da im nametne

molitvenike sastavljene u Londonu i da ih potčini anglikanskoj crkvi. Za

škotski narod koji je bio vezan za svoj borbeni puritanski oblik

reformacije, potčinjavanje engleskoj crkvi bilo je neprihvatljivo., pa se

se Škoti digli na oružje da brane svoju vjeru. Da Čarls nije došao u

sukob sa Škotima, možda bi još dugo vladao ne sazivajući parlament,

jer nije bilo zakona koji bi zahtijevao od kralja da ga saziva u određeno

vrijeme. Međutim, Čarls je sad bio primoran da sazove parlament zbog

toga što mu je trebalo mnogo novca za rat sa Škotima. (Bishops War)

Godine 1640. Čarls je sazvao „kratki parlament“, tako nazvan po tome

što ga je kralj vrlo brzo raspustio, kad je shvatio da mu poslanici neće

odobriti povišenje poreza prije nego što budu stavljene na dnevni red

brojne peticije koje su bile upućene parlamentu sa raznih strana.

Škotska pobjeda na sjeveru primorala je Čarlsa da iste godine opet

sazove parlament, koji je poznat pod nazivom „dugi parlament“. Za

englesku historiju taj parlament ima najveći značaj. Novi saziv

parlamenta prvo je odlučio da se parlament neće rasturati, osim po

vlastitoj odluci i da će zasjedati bar jednom u tri godine. Parlament je

oduzeo Čarlsu I i njegove glavne oslonce, a to su bili Sud dvorane

zvjezda i pravo da razrezuje nove poreze. Potom je parlament lišio

slobode dva kraljeva ozloglašena savjetnika, jedan je bio arhiepiskop, a

drugi vojskovođa. Obojici je suđeno i obojica su pogubljeni, uz veliko

odobravanje londonske mase koja ih je mrzila zbog njihove samovolje.

Pošto je vidio da će parlament ograničiti kraljevsku vlast, Čarls odluči

da se obračuna sa najutjecajnijim ljudima u parlamentu i da

predstavničko tijelo opet potčini sebi. Uputio je naoružane ljude u

parlament s naredbom za hapšenje petorice poslanika. Ali su ovi na

vrijeme bili obavješteni o kraljevim namjerama, te su se sklonili.

Nekoliko dana poslije ovog neuspjelog udara, kralj je otišao u grad Jork

i tamo pozvao pod kraljevsku zastavu sve svoje pristalice. Želio je da

se oružanom borbom obračuna sa parlamentom Tako je 1642. godine

počeo građanski rat koji je trajao desetak godina na teritoriji Engleske,

Irske i Škotske, i koji je podijelio britanske građane u dva tabora.

Kralju su ostali vjerni oni krajevi koji nisu bili zahvaćeni trgovačkim

prosperitetom i gdje su se još zadržali stari patrijarhalni i feudalni

odnosi, a to su bile zabačene pokrajine na sjeveru i zapadu Engleske.

Uz kralja su također ostali građani iz sjedišta episkopija u kojima je

anglikanska crkva bila moćna. Nasuprot njima, za parlament su se

opredijelile sve one oblasti koje su bile gušće naseljene i bogatije, kao i

pristanišni gradovi sa živom trgovinom. London, kao glavni privredni

centar zemlje, od početka je bio na strani parlamenta. Savezništvo

gradova donijelo je parlamentarnoj stranci ekonomsku nadmoć.

U početku su pristalice kralja imale prednost zato što su na njegovu

stranu stali plemići i oficiri, vični vojničkom zanatu. Zbog toga je kralj u

prvim borbama imao više uspjeha nego parlament. Stanje se izmijenilo

u korist parlamenta kad je vođstvo povjereno Oliveru Kromvelu. Prije

građanskog rata on je bio srednji zemljoposjednik, međutim, u toku

revolucionarnih godina je ispoljio veliku vojničku sposobnost i izbio je

na čelo vojske kao jedan od nekoliko revolucionarnih generala. Uspjesi

koje je izvojevao u borbama sa rojalistima donijeli su mu popularnost.

Sam on bio je ubjeđeni puritanac i oduševljeni borac za stvar

parlamenta. Kada mu je 1645. godine povjeren zadatak da

reorganizuje i učvrsti armiju, on je započeo formiranje nove uzorne

armije (New Model Army). Ono što je do tada postigao u svojoj jedinici

htio je prenijeti na cijelu vojsku. Njegovi vojnici imali su nadimak

„gvozdeni“ a udarnu snagu davao im je njihov čvrst moral. Kromvel je

prvi moderni vojskovođa koji je shvatio značaj moralnog lika borca.

Nastojao je da njeguje drugarske odnose između vojnika i oficira i da u

svoje redove prima samo ubjeđene borce; ali je zahtijevao gvozdenu

disciplinu. Vojsku je redovno plaćao. Kromvel je postigao nekoliko

značajnijih pobjeda nad kraljevskom vojskom u srednjoj Engleskoj. To

je uplašilo neke članove parlamenta koji su do tada učestvovali u borbi

protiv kralja. Bili su to predstavnici krupnog građanstva; njihova

stranka nazivala se „prezbiterijanskom“, prema protestantskoj sekti sa

čijim načelima su se identifikovali. Najveći broj parlamentaraca ostao

je uz Kromvela, a oni su sebe nazivali „independentima“. Na krajnjoj

ljevici tadašnjeg revolucionarnog pokreta nalazili su se takozvani

„leveleri“, pristalice radikalnih društvenih promjena. Kromvel je ugušio

jednu pobunu levelera zato što je sam bio pristalica srednjeg kursa i

nije se slagao sa njihovim nastojanjem da svrgnu kapitalistički poredak

u zemlji.

Iako su Kromvelove pobjede bile ubjedljive, rojalisti su okupljali nove

snage za nastavak borbe. Kralju su se pridružile Škotska i Irska, dvije

zemlje u kojima je vladalo izrazito neraspoloženje prema Engleskoj.

Ovdje su bili još živi ne samo feudalni već i rodovski oblici društvenog

uređenja. Škote i Irce bilo je lako privući na kraljevu stranu, jer oni nisu

razumijevali suštinu tekuće borbe. Znali su samo za mržnju protiv

Engleske.

Poslije ubjedljivih Kromvelovih pobjeda prezbiterijanci su otvoreno

zastupali pomirljivu politiku prema kralju. Kromvel se odlučio na brzu

akciju. Uveo je svoje naoružane ljude u parlament i izbacio odavde sto i

četrdeset poslanika prezbiterijanaca i sa svega šezdeset preostalih

independenata nastavio je sa radom.

Zbog toga što je radio u nepunom sastavu ovaj parlament se zove

„krnji parlament“. Potom je Kromvelova vojska okružila kraljevo

uporište i zarobila i samog kralja. Čarls je izveden pred sud koji ga je

okrivio zbog nedjela prema narodu. Suđenje je trajalo pet dana, poslije

čega je objavljeno da se kralj Čarls I osuđuje na smrt zbog toga što je

tiranin, izdajica, ubica i neprijatelj naroda. Kazna javnog pogubljenja

izvršena je januara 1649. godine pred velikom masom okupljenog

svijeta. Ovaj događaj prilično je uzdrmao pozicije independenata, jer je

rojalistički mit bio živ u narodu; „kraljeubistvo“ je pokolobalo jedan dio

Kromvelovih pristalica.

REPUBLIKA

Engleska je proglašena republikom koja je dobila naziv

„Commonwealth“. Mlada republika bila je opsjednuta unutrašnjim i

spoljnim opasnostima. Ultra lijevi leveleri zahtijevali su korjenite

promjene, ali se Kromvel drastično obračunao sa njima. Škotska i Irska

proglasile su princa od Velsa kraljem Čarlsom II. Kromvel se lično stavio

na čelo trupa koje su prešle u Irsku da uguše pobunu. Njegov tamošnji

boravak zabilježen je krvavim slovima u analima Irske. Kromvel je irski

narod smatrao polubarbarskim i heretičkim, zato što je ostao vjeran

katoličanstvu. Engleska kaznena ekspedicija nikoga nije poštedjela

noža i plamena. Iz Irske je Kromvel pošao na Škotsku, gdje ga je čekao

na čelu vojske mladi Čarls II.

Odlučna Kromvelova pobjeda primorala je pretendenta da po drugi put

emigrira u Francusku.

U parlamentu stvari nisu išle glatko. Poslanici su se bojali prevelike

vlasti koju je zadobila armija. Kromvel je intervenisao u parlamentu i

sazivao svoje pristalice; pa ipak je stalno iskrsavalo pitanje smanjenja

vlasti armije. Iako nije čeznuo za apsolutnom vlašću, Kromvel je

postepeno zaveo ličnu diktaturu. Jedan mu je parlament čak ponudio

kraljevsku krunu, koju je on odbio. Godine 1653. proglasio se Lordom

protektorom i u tom zvanju je vladao sve do svoje smrti 1658. Njegov

savjet sačinjavali su vojni rukovodioci, a vojska je bila glavni oslonac

njegove vlasti.

Vojska je samovoljno nametala narodu puritanske mjere, tako je

ukinuto pozorište, zabranjene su proslave 1. maja, i sve druge

svetkovine, zatim, kocka, piće, borba pjetlova, pa čak i psovke.

Puritanci su silom htjeli da natjeraju narod na svoje pticipe, željeli su da

budu sudije svima, i sputavali su ličnu slobodu u ime Božjeg zakona. To

je u priličnoj mjeri doprinijelo da stvar revolucije izgubi privlačnost u

očima široke mase naroda.

Kromvel je u engleskoj historiji ostao kao jedna izuzetna i neobična

figura. On je nesumnjivo posjedovao sposobnost da upravlja ljudima i

vojnički dar. Ali on nije imao određeni politički program niti je gledao

daleko u budućnost. Probleme je rješavao pragmatistički. Sve što je

činio bilo je sa dubokim uvjerenjem da postupa po želji Božijoj; bio je

ubjeđen da ga je sami Bog poslao engleskom narodu. Vrijeme i

okolnosti u kojima je živio učinile su ga diktatorom, pa čak i surovim

despotom u Irskoj. Međutim, u privatnom životu, Kromvel je bio čovjek

blage naravi i ispravnog karaktera. U politici je bio samodržac i nije

poštovao parlament, ali je u svakodnevnoj praksi ispoljavao veliku

toleranciju. Dozvoljavao je slobodu ispovijedanja svih oblika

protestantske religije. Dozvolio je Jevrejima, koje je Edvard I prognao,

da se nasele u Engleskoj. Škotima je omogućio da uživaju sva prava

kao i Englezi i da ne budu više smatrani strancima. Osim toga, Kromvel

je zaveo važne novine u administraciji, ustanovio je obavezno vođenje

matičnih knjiga, ustanovio je mogućnost sklapanja građanskog braka

itd. On je proširio pravo glasa na nove slojeve građanstva koje je do

tada bilo bez tog prava. Živo se zanimao za pitanja prosvjete.

Zanimljivo je da je za sve vrijeme ovih burnih godina revolucije

Engleska prosperirala, usprkos neprestanom ratovanju i neredima. To

je, razumije se, bilo moguće zbog samog načina tadašnjeg ratovanja.

Civilno stanovništvo bilo je po strani od borbi. Dok su zaraćene vojske

ratovale, dotle su poslovni ljudi nastavljali da se bave svojim

poslovima.

RESTAURACIJA

Restauracija monarhije izvršena je 1660. godine. Tad je na

engleski prijesto stupio Čarls II (Charles 1660.-1685.). Pozvao ga je

general Monk, najbolji Kromvelov vojskovođa, zbog toga što je poslije

Kromvelove smrti bilo nastupilo nesređeno stanje. Kromvelov sin, koga

je ovaj naimenovao sebi za nasljednika, bio je nesposoban da vodi

državu. On štaviše nije htio ni da se primi dužnosti, jer ga javni poslovi

nisu zanimali. Nesređeno stanje je prekinuto tako što je pozvan

kraljević Čarls iz izgnanstva da preuzme vlast. On je to i učinio uz

odobravanje jednog većeg dijela građanstva, koje je bilo zasićeno

strogošću republikanaca. Narodne mase bile su zbunjene i nisu se

suprotstavile ukidanju republike.

ČARLS II (1660.-1685.)

Čarls II imao je trideset godina kada je postao kralj. Za sobom je imao

teška iskustva iz godina koje je proveo u izgnanstvu na francuskom

dvoru. On i njegovi dvorjani bili su željni sjaja i raskoši. Odmah su

požurili da zemlju vrate nekadašnjim rojalističkim principima; nasuprot

puritanske skromnosti i suzdržanosti, na dvoru su raskalašenost i

luksuz postali pravilo. Pozorišta su ponovo otvorena. Konfiskovana

imovina stjuartskih pristalica vraćena je njihovim vlasnicima. Svećenici

puritanci otpušteni su iz službe. A tijelo Kromvelovo izvađeno je iz

groba i podignuto na vješala.

Međutim, kraljeva odmazda prema puritancima nije bila masovna.

Poraz puritanaca bio je potpun i oni su se povukli iz javnog života. Na

njihovo mjesto na čelo društva izbila je aristokracija združena sa

bogatim građanstvom, koje je svoje interese vidjelo u ustavnoj

monarhiji.

Pošto ga je parlament doveo na vlast, Čarls II je vodio računa da sa

njim bude u dobrim odnosima. Uvažavao je sve one odredbe koje je

njegov otac pod pritiskom potpisao. Sazivao je parlament jednom u tri

godine; nije skupljao porez bez ovlašćenja; nije ugrožavao slobodu ni

imovinu svojih podanika.

Bezbrižno raspoloženje restauracije prekinule su dvije elementarne

nesreće.

Godine 1665. izbila je epidemija kuge velikih razmjera. Živi su jedva

stizali da sahrane mrtve, tako velika smrtnost kosila je Engleskom. Tek

što se narod oporavio od ove strašne epidemije, desio se požar

Londona, 1666. godine. Vatra se širila gradom puna tri dana i gutala

ulicu za ulicom. Izgorjelo je osamdeset osam crkava i dvije trećine

grada. Poslije požara trgovina je skoro potpuno zamrla. U zemlji se

počelo govoriti da su nesreće došle kao kazna Božija zbog pokvarenosti

i podmitljivosti engleskog društva.

Kralj Čarls nije imao snage da se otvoreno sukobi sa

parlamentom. Zato je namjeravao da nadmudri parlament lukavstvom.

Sklopio je tajni sporazum sa svojim rođakom i zaštitnikom francuskim

kraljem Lujem XIV, koji je u to vrijeme podigao ugled Francuske iznad

svih zapadnoevropskih država. Novac koji parlament nije bio voljan da

izglasa kralju, dobio je ovaj tajno od Luja XIV. Trebalo je za uzvrat da

pomogne Francuskoj u ratu. Međutim, taj se rat završio porazom, a

dobiveni novac je potrošen, tako da se Čarls našao bespomoćan

naspram parlamenta. Zbog toga je morao da popusti i da donese zakon

kojim je katolicima zabranjena služba u državnoj upravi. Ovim je

kraljev brat Džejms, budući da je bio katolik, isključen iz nasljedstva.

U narodu se počelo govoriti da je i sam kralj katolik i da u njegovoj

službi rade mnogi prikriveni katolici. Nastale su godine razračunavanja

u samoj vladajućoj klasi, oformile su se u parlamentu grupe vigovaca i

torijevaca (Whig-Tory), koje su narednih stoljeća stvorile dvopartijski

sistem vlasti. Čarls je uspijevao da uprkos mnogim teškoćama sačuva

prijesto za svog brata, jer sam on nije imao zakonitih nasljednika.

DŽEJMS II (1685.-1688.)

Džejms II (James) je vodio otvorenu prokatoličku politiku, koja je

bila vrlo loše primljena u narodu. Postavljao je katolike na visoke

položaje u društvenoj upravi i vojsci, što je bilo protivno zakonu. Strah

od povratka katoličke vlasti bio je veliki u ovim godinama velike

katoličke ofanzive protiv protestantizma u cijeloj zapadnoj Evropi. Ta

pokret, poznat pod nazivom “katolička reakcija“ bio je predvođen

redom isusovaca, odnosno, jezuita. Džejms je bio u savezu sa njima,

što je bilo poznato i vrlo nepopularno u Engleskoj.

Upravo tih godina pristizale s u Englesku mase protestantskih

izbjeglica koje su ovamo dolazile da se spase od progona kod kuće.

Kako je u Francuskoj nastao nov val progona hugenota i ovi su zatražili

azil u Engleskoj. Bilo ih je oko 50.000-60.000, većinom zanatlija.

Njihovo stradanje još više je širio strah od katoličke reakcije među

Englezima.

Tri godine je Džejms uspio da se održi na prijestolu u uslovima

neprijateljstva i sukoba sa parlamentom i većinom naroda. A onda su

vodeći ljudi parlamenta stupili u pregovore sa Džejmsovom kćerkom i

zetom. Između Džejmsove kćerke Meri i njenog muža holandskog

princa Viljema Oranskog, s jedne strane i engleskog parlamenta, s

druge strane, sklopljen je sporazum o preuzimanju prijestola.

Parlamentu je bilo važno što su Meri i Viljem protestanti. (Viljem je bio

Džejmsov daleki rođak, i u isto vrijeme zet.)

SLAVNA REVOLUCIJA

Godine 1688. Viljemova vojska se iskrcala na Ostrvo i krenula put

Londona. U međuvremenu veći broj kraljevskih komandanata prešao je

na Viljemovu stranu. Džejms se uplašio i zajedno sa kraljicom i

prijestolonasljednikom napustio zemlju i sklonio se u Francusku.

Upražnjeni prijesto zakonski je pripao njegovoj najstarijoj kćerki i

njenom mužu. Njih dvoje su proglašeni zajedničkim vladarima

Engleske, pošto su prethodno bez opiranja potpisali sporazum sa

parlamentom, kome su se obavezali, obnarodujući „deklaraciju prava“

(Bill of Rights). Ovim sporazumom krupno građanstvo je obezbijedilo

sebi kontrolu vlasti. Kralj je postao potčinjen parlamentu, odnosno,

krupnom kapitalu koji je bio najmoćnija sila engleskog društva. Kralj je

izgubio kontrolu nad vojskom i nad sudovima, pravo da donosi zakone

ili da ih ukida i pravo da raspolaže državnim budžetom.

Predviđeno je da se parlament saziva svake tri godine, tom prilikom je

također predviđeno da se provedu izbori za narodne poslanike. Ovim

se htjelo spriječiti da kralj vlada duže vremena pomoću jednog istog

saziva parlamenta. Po deklaraciji koja je potpisana, parlament je dobio

pravo da diskutira i odlučuje o svim poslovima od interesa za zemlju.

Potvrđena je sloboda vjeroispovijesti svih varijanti protestantizma

(razne sekte zvane jednim imenom „nonconformists“ – što znači oni

koji se ne potčinjavaju zvaničnoj crkvi).

Katolicima i članovima protestantskih crkvi i dalje je bilo nemoguće da

zauzimaju položaj u javnoj upravi i vojsci. Ovo su samo neke od tačaka

koje je Viljem potpisao prilikom stupanja na prijesto. Budući da je

parlament ovim postigao veliku pobjedu bez krvoprolića, ova

miroljubiva revolucija poznata je u historiji pod nazivom „slavna

revolucija“ (Glorious Revolution).

Viljem je pristao na sve ove uslove, samo da bi dobio odriješene ruke u

spoljnoj politici. Kao vladajući knez Nizozemske Viljem je želio da se

obračuna sa Francuzima, koji su bili najveći neprijatelji u ono vrijeme.

On se spremao da je napadne i onemogući njene ekspanzionističke

težnje, jer je ona htjela da prigrabi teritorije španske imperije u

opadanju, a jedna od njenih teritorija je bila Nizozemska. Zbog

spomenutog razloga, Viljem je preduzeo dva ratna sukoba protiv Luja

XIV. On je također vodio borbu i sa francuskim štićenikom, svojim

tastom, svrgnutim kraljem Džejmsom II. Uz Džejmsa je pristala Irska

koja ga je podržavala zbog toga što je bio katolik. Međutim, Džejms je

doživio veliki poraz na rijeci Bojn 1690. (Boyne). I Škotska je bila

privržena Stjuartima, međutim i ovdje je Viljem pobijedio stjuartske

pristalice.

POČETAK IMPERIJALIZMA

Koloniziranje Sjeverne Amerike, trajalo je tokom cijelog 17. vijeka, a

nije se zaustavilo ni kasnije. Politički i vjerski razlozi podsticali su

mnoge građanske porodice da napuste domovinu i da traže veću

slobodu u Novom svijetu. Prenosili su sobom svoj način života i

organizaciju. Većinom su to bili ljudi srednje klase, navikli na uporan

rad i puni preduzimljivosti. U puritanskoj religiji bio je sadržan prodoran

duh koji je udario temelje Nove Engleske

Okolnosti pod kojima su oni morali živjeti nisu bile nimalo povoljne.

Klima Nove Engleske surova je, a zemljište mršavo i na kamenitoj

podlozi. Šuma se spuštala do same obale Atlantskog okeana i morala je

biti krčena pedalj po pedalj. Starosjedioci, Indijanci, nisu dobrovoljno

ustupali svoju zemlju; krvave su borbe vođene između kolonista i njih.

Čeličeni mnogim iskušenjima ovi prvi iseljenici postali su tako čvrsti da

su nametali doseljenicima iz drugih zemalja i svoj jezik i svoje običaje i

svoja shvatanja. Uticaj prvih doseljenika i njihove tradicije osjeća se u

Americi do dana današnjeg.

U Engleskoj nisu pravljene smetnje onima koji su željeli da se isele. Njih

su pomagali vjerski jednomišljenici. Došavši u novu domovinu puritanci

su osnovali društvo koje je potpuno bilo podređeno crkvenoj vlasti.

Političko pravo imali su samo članovi puritanske crkve. Iako su pobjegli

od vjerske netrpeljivosti, puritanci su i sami bili vjerski netrpeljivi; ko se

nije slagao sa njihovom varijantom protestantizma, morao je tražiti

sebi hljeba van Nove Engleske. Iseljenici su se ljubomorno držali svoje

samouprave. Još tada se moglo slutiti da će doći do raskida između

metropole i kolonije.

Na jugu Kontinenta bila je druga engleska kolonija, Virdžinija, osnovana

još za vlade kraljice Elizabete. Godine 1664. Engleska je pripojila

zemlje između Nove Engleske i Virdžinije na jugu, a grad koji se tada

nazivao Novi Amsterdam, nazvan je Novi Jork – Njujork (New York).

Tako su sjevernoameričke zemlje na obali Atlantskog okeana došle pod

upravu engleske krune. Usljed prirodnih prepreka (planina) prvim

nasljednicima bio je preprečen put do središta Kontinenta gdje su se

nalazila velika prostranstva vrlo plodne crnice. Tamo su tek slijedeće

generacije prodrle u svom polaganom nadiranju u pravcu zapada.

Jedna sekta protestanata po nazivu „kvekeri“ (Queker) dobili su

kraljevu saglasnost da mogu osnovati svoju koloniju, zapadno od

postojeće teritorije. Toj oblasti dat je naziv Pensilvanija, po imenu vođe

kvekera Viljema Pena (Penn). Kvekeri su se odlikovali čovječnijim

stavom prema Indijncima, koje su smatrali također svojim bližnjima,

dok su ih pobožni puritanci bez grižnje savjesti istrebljivali. Kvekeri su

kasnije bili pobornici za ukidanje crnačkog ropstva u Americi.

Sloboda od feudalnog nasljeđa i drugih oblika sputavanja lične slobode

privlačila je iz Evrope sve one koji su zbog nekih razloga bili

nezadovoljni u svojoj domovini. Izgled na brzo bogaćenje također je

privlačio odvažne ljude da naseljavaju novi kontinent. Tako su se u

američkim kolonijama našli mnogi Nizozemci, Šveđani, Nijemci,

Francuzi, Škoti i drugi. Vremenom oni su se neosjetno pretapali i

prihvatali jezik većine kolonista – Engleza. Najborbeniji element bili su

krajišnici, to su bili siromašni odvažni ljudi nemirna duha. Oni su stalno

pomjerali granicu kolonije prema središtu Kontinenta. Ovi osvajači

Divljeg zapada bili su odani demokratskom principu, a u isto vrijeme

sumnjičavi prema vlasti. Njihov zakon ležao je u pušci.

Godine 1700. američke kolonije imale su oko četvrt miliona stanovnika

i predstavljale su važno tržište za gotovu robu iz metropole, a isto tako

i njenog snabdjevača sirovinama.

Prodiranje na Istok i osnivanje „naseobina u Indiji“ počinje sa

osnivanjem Istočno-indijske kompanije 1600. godine. Tadašnji trgovci i

vlasnici trgovačke flote nisu mogli računati na bezbjednu plovidbu

morima, te su svoje brodove morali naoružavati. Sukobljavali su se sa

konkurentima iz Portugala, Francuske i Nozozemske. Pomorska vještina

je napredovala, a također i brodogradilišna. U stjuartsko doba Istočno-

indijska kompanija imala je trideset velikih brodova koji su plovili oko

Afrike, pored Rta dobre nade. Pored toga imali su veliki broj manjih

lađa. Poslije restauracije monarhije, trgovina sa istokom snabdjevala je

Englesku čajem i kafom, porculanom i svilom. Ove robe bile su ranije

privilegija samo najbogatijih. U ovo vrijeme, međutim, čaj i kafa prodiru

u narod, a također i porculan iz Kine. To je utjecalo na stvaranje novih

navika u načinu života Engleza.

Mada kralj nije ništa preduzimao da zaštiti interese engleskih trgovaca

na dalekim plovidbama, on je zahtijevao ogromne dobiti na ime

monopolskih taksa.

Irska je kolonizirana od strane Engleza tokom više stotina godina.

Tjudorski vladari započeli su u 16. vijeku politiku pokopavanja Irske

posredstvom domaćeg plemstva. Englezi su podmićivali irske plemiće,

davali im titule, dijelili i zemlju, koja je po irskom običajnom pravu, bila

svojima cijelog plemena. Elizabeta je provodila neposredniju politiku

potčinjavanja podstičući englesku kolonizaciju na ovom ostrvu. Novi

zemljoposjednici derali su kožu domaćem stanovništvu. Gladne godine,

konfiskacija, progoni, desetkovali su stanovništvo. U znak otpora

prema engleskom osvajanju, Irci su za vrijeme reformacije ostali vjerni

Rimu. Za vrijeme puritanske revolucije nastalo je najteže iskušenje za

Irsku, gdje je izbio ustanak za oslobođenje. Englezi su preduzeli

kaznene mjere i izvršili pravi pokolj stanovništva. Kromvel je lično

predvodio englesku vojsku i naređivao da se stanovništvo surovo

kažnjava. Borba se vodila do istrebljenja. Stanovništvo koje je 1641.

godine brojalo 1.500.000 opalo je za deset godina na 850.000. Irski

seljaci protjerani su na zapad ostrva, a mnogi su odvučeni u Ameriku

da rade na plantažama. Viši slojevi irskog društva prebjegli su u

Evropu. Irska je postala jeftin izvor radne snage i sirovine. Njen

poljoprivredni i industrijski razvoj svjesno je kočen.

Nada Iraca da će poslije Kromvelove smrti povratiti staro stanje, nije se

ostvarila. Štaviše, sjeverni dio ostrva, pokrajina Alster, postala je

pretežno protestantska jer su ovdje naseljavani engleski veterani iz

ratova. Posljedice politike upotrebe grube sile stvorile su trajni otpor

Iraca prema Englezima, koji se osjeća i danas.

Kao što je rečeno, godine 1690. odigrala se značajna bitka na rijeci

Bojn (Boyne) između Engleza i Iraca. Ove druge su podržavali Francuzi,

a predvodio ih je svrgnuti kralj Džejms II, kome je bio oduzet engleski

prijesto zato što je katolik. U toj bici Irci su konačno poraženi. Uslijedili

su novi progoni stanovništva i katoličkog svećenstva. U slijedećem

stoljeću zaostalost i siromaštvo Irske primoravali su narod da se

masovno iseljava, i to pretežno u američke kolonije.

RENESANSA U UMJETNOSTI

Preporod je zahvatio englesku umjetnost sa zakašnjenjem u

odnosu na Italiju, odakle je ovaj pokret zračio kroz Evropu. Poslije Italije

putevima renesanse krenuli su slikari Francuske, Njemačke, Flandrije;

ali u Engleskoj slikarstvo renesanse nije dalo velika domaća djela. U

16. st. na dvoru Henrija VIII stvarao je njemački slikar Holbajn (Hans

Holbein, mlađi). Čuveni su Holbajnovi portreti samog Henrija VIII i ser

Tomasa Mora, koji je bio slikarev lični prijatelj. U 17. st. proslavio se

dvorski slikar, Flamanac, Van Dajk (Anthonis van Dyck) kome

dugujemo čuveni portret „Čarls I u lovu“.

U arhitekturi su Italijani također bili učitelji neimarima Evrope.

U Englesku je renesansni stil stigao tek u 17. vijeku, a do tog vremena,

dvorovi, crkva i koledži zidani su u stilu takozvane visoke gotike. Pa

čak i kada je u 18. st. gotski stil potisnut, on u Engleskoj nije potpuno

napušten, i kao što ćemo vidjeti, ponovo je oživljen u doba romantizma

koja se oduševljavalo srednjovjekovljem. Začetak engleskog klasicizma

bio je arhitekt Inigo Džons (Inigo Jones, 1572.-1652.), koji je ostao

uzorom svojim sljedbenicima. Najveći engleski arhitekta doba

preporoda bio je čuveni Kristofer Ren (Christopher Wren, 1632.-1723.),

pravi predstavnik renesansne univerzalnosti – studirao je anatomiju,

fiziku, matematiku i astronomiju. Poslije velikog londonskog požara

1666. godine, Ren je naimenovan članom kraljevske komisije za

obnovu prijestolnice. Projektirao je katedralu sv. Pavla, na mjestu ranije

gotske crkve koja je izgorjela. Uzori su mu bili crkva sv. Petra u Rimu i

dvorac Luvr u Parizu. Pored crkve sv. Pavla, Ren je podigao pedeset i

dvije crkve u samom Londonu i još nekoliko znamenitih javnih

građevina u Londonu, Oksfordu i Kembridžu. Renov mlađi savremenik,

Džon Vanbru (Vanbrugh, 1664.-1726.), bio je arhitekta i dramatičar,

(Vanbruove komedije zauzimaju izvjesno mjesto u književnosti

restauracije). Među njegovim ostvarenjima najpoznatiji je dvorac

Blenem (Blenheim Palace) u Oksfrodšajeru. Ovaj veličanstveni dvor

sagrađen je za Džona Čerčila, vojvodu od Malboroa u doba kraljice Ane.

U ovom dvorcu rodio se i ser Vinston Čerčil.

Kao što je poznato, Engleska je dala ogroman doprinos svjetskoj

literaturi u ovom periodu, na čelu sa Šekspirom i Miltonom, svojim

najvećim pjesnicima.

B. Jonson (1572-1637) najbolji je u »komediji humora« (»Volpone«,

»Alkemičar«, »Mučaljiva žena«), po kojoj zaslužuje ime engleskog

Molierea. Ostali su važniji pisci ove bogate dramske epohe: F.

Beaumont (1584-1616) i J. Fletcher (1579-1625), koji su u zajednici ili

pojedinačno ostavili oko 50 drama, među kojima se ističe živahna

burleska (»Vitez užarenog tučka«) zatim G. Chapman (1559-1634),

prvi prevodilac Homera na engleski, koji u svojim tragedijama

obrađuje teme iz franc. historije; Th. Middleton (1570-1627), pisac

satiričkih drama (»Igra šaha«, u kojoj se javlja Markantun Dominis kao

»debeli biskup«); Ph. Massinger (15831648), čija se komedija »Novi

način plaćanja starih dugova« zadržala trajno na repertoaru engl.

pozornica do današnjega dana; Th. Heywood (umro oko 1650) u »Žena

ubijena ljubeznošću« dao je buržoasku verziju »Othella«; Th. Dekker

(1572-1632), slikar londonskih zanatskih krugova u komedijama

»Obućarov blagdan« i »Stari Fortunat«; J. Webster (1580?- 1625?) u

tragediji »Bijeli vrag« ostavio je impozantan lik kurtizane, baziran na

historijskoj ličnosti (Vittoria Accoramboni). Niz elizabetanskih

dramatičara zaključuju John Ford (1586?-oko 1640) i J. Shirley (1596-

1666).

Nakon Chaucera i Shakespearea javlja se u XVII st. treći veliki engl.

pjesnik Milton (1608-1674), puritanac, pristaša Cromwella u borbi

protiv kralja, pisac religioznog eposa »Izgubljeni raj«. Od njegovih

spisa u prozi ističu se »Areopagitica«, pisan u obranu slobode štampe.

Potkraj života dao je oduška svome negodovanju prema restauraciji

monarhije u drami »Samson Agonistes«.

U isto vrijeme filozof Th. Hobbes (1588-1679) u sažetu stilu iznosi

teoriju o apsolutnoj vladavini kao obrani od »nemani« anarhije

(»Leviathan«), a liječnik Sir Th. Browne (1605 -1682) u pjesničkoj prozi

pokušava izmiriti kršćanstvo s mladom medicinskom naukom (»Religio

Medici«).

Ponovno uspostavljanje monarhije za Charlesa II (1660) znači preokret

u engl. političkom životu i u književnosti. Puritanstvo i dalje živi kao

anahronizam u »Hodočasnikovo putovanje« što ga je 1678. napisao J.

Bunyan (1628-1688), propovjednik iz Bedforda. Ali pravi izraz vremena

treba tražiti u polit. liberalizmu filozofa J. Lockea (1632-1704).

Buržoazija sve više jača, osniva se akademija znanosti (Royal Society,

1662). To je doba proze, zdravog razuma i logičkog reda. Dominantna

je pojava u književnosti J. Dryden (1631-1700), satiričar, dramatičar i

kritičar. U novoj drami, koja ima malo veze s elizabetanskom, on se

povodi za Francuzima, prepravljajući čak i Shakespearea prema

pseudoklas. pravilima (»Sve za ljubav«). Oplođena Moliereom,

komedija cvate. W. Wycherley (I640-1716), Sir J. Vanbrugh (1664-

1726), G. Farquhar (1677-1707) i osobito W. Congreve (1670 -1729)

ostavili su djela trajne vrijednosti. Congreveovo djelo »Takav je svijet«

smatra se najboljom engl. komedijom. Od tragičkih pjesnika spomena

je vrijedan samo Th. Otway (1652-1685). Njegova se drama »Spasena

Venecija« održala do danas na pozornici. Uz Drydena se kao satiričar

ističe S. Butler (1612 - 1680), koji u spjevu »Hudibras« izvrgava ruglu

puritance. Iz toga doba potječe i čuveni dnevnik »Diary«, što ga je

ostavio S. Penys (1633-1703).

Francuska kao primjer apsolutističke države

Među evropskim državama 17. st. vlast monarha najviše se emancipirala od

staleških okvira u Francuskoj. Apsolutizam se ondje razvijao laganije nego u Španji, gdje

je vlast krune bila na vrhuncu već pod kraljem Filipom II. (1556-98), ali se francuski

apsolutizam pokazao čvršćim i trajnijim. Francuska kralja Luja XIV. upravo je tipičan

primjer apsolutističke države. Iz nje su se proširili snažni utjecaji na druge europske

države.

Pretpostavke i nastanak francuskog apsolutizma.

Od kasnog 12. st. u Francuskoj su pod pojedinim snažnim

vladarima nastajali temelji države "oslonjene" na kralja. Budući da je

moć krune u cjelini rasla, ravnoteža između vlasti monarha i vlasti

staleža počela se s dolaskom novog vijeka kolebati. Razdoblja velike

snage kraljevske vlasti - pod kraljevima Lujem Xl. (1461-83) i Fransoa I.

(1515-47) - smjenjivala su se s razdobljima slabosti u vrijeme vjerskih

ratova u drugoj polovini 16. st.).

U razvoju Francuske u XVII stoljeću mogu se razlikovati dva

perioda: prvi do 1661, kada zemlja preživljava brojne krize i sukobe i

drugi period nakon 1661., koji je period opće konsolidacije i uspona

Francuske u rang prve evropske sile.

Na prelazu u 17. st. uspjelo je kralju Anriju IV. (1589-1610) da

moć i ugled krune podigne na još viši nivo od onog u vrijeme Fransoa I.

On je izgradio državnu upravu i oživio privredu zemlje. Anri IV je

smatrao da je njegova obavezaa prema Francuskoj iznad svih drugih

obzira. Otjelovljenje takve politike je bio Nantski edikt iz 1598., koji je

predstavljao primirje nametnuto odnosom snaga u zemlji. Nantski

edikt je osigurao Francuskoj vjerski mir u toku 17. stoljeća i određivao

načela slobodne crkve u slobodnoj državi.

Otklonivši prijetnje Španije, Anri IV je posvećivao pažnju

neophodnoj privednoj obnovi Francuske. Kao ministar superintendant

finansija, Sili nadgleda čitav privredni život Francuske- finansije,

insustriju, poljoprivredu, trgovinu...Sprovodi reformu poreskog sistema,

smanjuje dvorske i državne rashode, On uvodi i novi izvor prihoda-

polet- prodaju državnih položaja na devet godina. Zauzet unutrašnjim

problemima Anri IV nijw imao vremena da vodi aktivnu spoljnu

poplitiku. U maju 1610. vjerski fanatik Fransoa Ravanjak ga ubija,

zaplašen da će on voditi pobunu hugenota.

Nakon Anrija IV. uvodi se regentstvo na čijem se čelu nalazila

kraljica Marija Mediči, koja je vladala u ime maloljetnog Luja XIII: Već

1613. godine je došlo do pobune plemstva, koje je tražilo novčanu

odštetu i položaje i koje je zahtijevalo da se održi skupština staleža. Oni

su se sastali 1614. ali taj skup nije imao utjecaja na rad centralnih

vlasti. Dolazi do oštrog sukoba između plemstva i trećeg staleža i to je

posljednji put da se staleži sazivaju do francuske revolucije 1789, tj.

narednih 175. godina.

Pravim utemeljiteljem apsolutizma je bio kardinal Richelieu, koji

je politički predstavljao kraljevstvo i slavio ga kao božansku instancu

(1624-42. bio je prvi ministar Luja XIII).

On je prestao sazivati državne staleže (Etats generaux); njihov je

položaj ionako bio slab, jer se nisu redovno okupljali, a osim toga su

predmete njihova razmatranja propisivali kraljevi.

Richelieu je zatim nastojao pokoriti neposlušno plemstvo (1626. i

1632. suzbio je pokušaje ustanka). Pored toga dokinuo je poseban

politički položaj hugenota (osvojivši 1628. njihovu tvrđavu La Rochelle).

Također je centralnoj vlasti osigurao utjecaj na provincijsku upravu: uz

guvernere, mahom visoke plemiće, sistematski je postavljao kraljevske

činovnike, intendante, koji su nadzirali guvernere i oduzeli im vlast.

Richelieuov nasljednik, kardinal Mazarin (prvi ministar od 1642.

do 1661), još je više učvrstio centralističku vlast savladavši "frondu"

(od 1648. do 1653), militantnu opoziciju francuskog visokog plemstva i

parlamenta protiv pooštrenog centralističkog sistema.

Tako su temelji apsolutizma u Francuskoj bili položeni već prije

početka samovladavine kralja Luja XIV., 1661. godine. Pa ipak vlast

krune tada još nipošto nije bila svemoćna. Ograničavale su je

privilegije klera i plemstva, a i pojedinih pokrajina. Provincije su još

nesmetano provodile svoj vlastiti život, a dijelom su imale i svoje

staleže s pravom ubiranja poreza.

I u gradovima, seoskim općinama i drugdje, postojali su snažni

elementi samouprave. Pariski parlament, najviša sudska instanca,

obavljao je politički nadzor nad kraljevim zakonodavstvom: morao je

registrovati sve odredbe i edikte, jer oni bez toga nisu mogli stupiti na

snagu. Ako bi parlament posumnjao u njihovu pravnu vrijednost,

mogao je protiv njih "remonstrirati" (staviti prigovor). U tom slučaju

kralj je doduše i mogao iznuditi registraciju, ali samo na sjednici

parlamenta kojoj bi i sam prisustvovao ("lit de justice").

Napokon, sebe su u velikoj mjeri smatrali nezavisnima od vrha

države i potkupljivi nosioci državnih službi, koje su se ujedno tretirale

kao nasljedni porodični posjed.

Luj XIV. i njegovo poimanje vlasti.

Nakon Mazarinove smrti odlučio je Luj XIV., koji je nominalno

vladao od 1643., uzeti državnu vlast u svoje ruke. On navodi u svojim

memoarima kako je ta odluka bitno pridonijela razvoju njegove ličnosti:

"Osjećao sam kako raste moj duh i moja smjelost, meni se pričinilo da

postajem drugim čovjekom, otkrio sam u sebi snage koje do tada

nisam ni naslućivao."

Tako je on preuzimanje vladarske funkcije jednostrano

protumačio sa stanovišta značaja svoje vladarske ličnosti. A ona za

njega nije značila manje, nego barem onoliko koliko i država.

Pretpostavke za samovlašće koje je u sebi nosio Luj XIV. bile su

povoljne. Ako je njegova inteligencija i bila tek nešto veća od

prosječne, njemu je ipak uvelike pomagalo dobro pamćenje, smisao za

dostojanstvo, diplomatska spretnost i politički instinkt. Njegovu

marljivost i osjećaj dužnosti nisu posebno ugrožavale ni raskalašene

dvorske zabave, ni naslade ni ljubavne afere. U svojim memoarima on

kaže: "... vrijeme koje posvećujemo svojoj ljubavi nikada ne smijemo

otimati svojim državnim poslovima..."

Poimanje svoje vlasti Luj XIV. je gradio na vjeri u nadmoćnost

kraljevskog položaja. Sebe je smatrao božijim zastupnikom na zemlji.

Za simbol svoje svemoći odabrao je Sunce (stoga: "Kralj-Sunce"). U

njemu je on gledao "najživlju i najljepšu sliku velikog vladara, kako

zbog toga što je jedinstveno u svojoj vrsti tako i zbog sjaja što ga

okružuje, svjetla koje poklanja drugim zvijezdama što ujedno čine

njegovu dvorsku državu..." (Memoari).

Rado je slušao kako okolina povlađuje njegovoj sujeti-: njemu je

laskanje savjetnika prijalo i kada oni nisu bili stručnjaci - za razliku,

recimo, od provjerenih ministara Colberta (za financije i privredu),

Lionnea (za diplomatiju) ill Le Telliera (za rat).

Čeznja za moći i slavom mamila je Luja XIV. u spektakularne ali

skupe vanjskopolitičke pothvate, nerijetko povezane i s gubicima, koji

su se teško mogli opravdati s gledišta državnih interesa. Njegova

pretjerana potreba za reprezentacijom dovela je u nered državne

financije.

Iako je tvrdio - a možda čak i vjerovao u to - da služi interesima

države i dobrobiti podanika, nerijetko je njegove postupke motivisao

vlastiti interes. Stapanje odnosno identifikovanje države s osobom

vladara (izraženo u formuli što se pripisuje Luju XIV: "L 'etat c'est moi"

= država, to sam ja) često je djelovalo suprotno objektivnim interesima

države.

Versailles kao svetište kulta apsolutnog vladara.

Dvorac Versailles vladarski je autoportret Luja XIV. Kralj je dao da se

dvorac podigne u pustom močvarnom i pjeskovitom kraju, pa je tako

počinio nasilje i nad prirodom. Neponovljivost njegove vladavine

simbolizovao je položaj odvojen od mase podanika - i inače važan radi

lične sigumosti kralja i slobode njegova političkog kretanja - a tu su

odvojenost isticali i naoko beskonačni parkovi oko dvorca. Luj XIV. pola

je stoljeća zapošljavao hiljade zanatlija na gradnji velikog ali nimalo

toplinom ispunjenog dvorca, a u njemu je stolovao od 1682.

Monumentalan, strogo pravilan plan dvorca, usmjeren prema kralju

(njegovoj spavaonici!) kao svom središtu, odražavao je pretenziju Luja

XIV. na apsolutnu vlast. Kralj je stvorio oko sebe dvorsku državu koja je

brojala vise hiljada osoba, pretežno plemića. To je služilo ne samo

njegovoj potrebi za reprezentacijom, nego i namjeri da nadzire

plemstvo. Uslijed svog rastrošnog života u Versaillesu, ono je - politički

već ionako obespravljeno - padalo i u sve veću ekonomsku zavisnost

od krune. Dvorske svečanosti, na kojima se Luj iživljavao u ulozi

božanstva, i strogi ceremonijal, služili su kultu svemoćnog vladara.

Svoje dnevne poslove on je velikim dijelom obavljao pred očima dvora.

Raskošni dvor, čija je gradnja otpočela 1661, u svom je današnjem

obliku bio uglavnom gotov (osim jednog krila što ga je dao dograditi

Napoleon) za vladavine Luja XIV. Dvorac koji su gradili mnogi poznati

arhitekti (Le Vau, Hardouin-Mansart i dr.) i koji je sagrađen tako da što

impresivnije reprezentira svu veličinu, sjaj i rasipništvo burbonske

Francuske, jedno je od najznamenitijih remek-djela franc. barokne

arhitekture i dekorativne umjetnosti (radovi Le Bruna). Ispred glavne

fronte dvorca nalazi se veliki, brižno njegovani park (djelo arhitekta Le

Nôtrea), unutar kojeg su smješteni i dvorci za kraljicu, markize i

ljubimice (Grand Trianon, Petit Trianon) s umjetnim jezerima i

vodoskocima, kipovima, poprsjima i zaselkom (Hameau). U samom je

dvorcu među mnogim bogato ukrašenim odajama, kapelama,

pozorištem itd. posebno raskošna Dvorana ogledala (Galerie des

Glaces), u kojoj je 1783. zaključen sporazum o nezavisnosti SAD, a

1919, proglašen mir s Njemačkom. I danas se svečana primanja

održavaju u toj dvorani. Objekt u cjelini predstavlja muzej u koji je

uklopljena galerija slika s bitkama (Galerie des Batailles) i Museé

historique de Versailles.

Utjecaj Versaillesa se jako širio. Mnogi suvereni oponašali su Kralja-

Sunce. Podizali su dvorce prema uzoru Versaillesa, i davali baroknim

umjetnicima da slave njihovu osobu, iako se njihova moć nije mogla ni

izdaleka mjeriti s onom Luja XIV. Poput njega, i oni su često

prenaprezali svoje financijske mogućnosti. Francuski jezik, običaji i

moda (duga perika, i dokoljenice) postali su u Europi uzorom. Živjelo se

u "vijeku Francuske".

Usavršeni" apsolutizam Luja XIV.

Luj XIV. dosljedno je nastavio s izgradnjom državne vlasti utjelovljene u

kruni, koju su započeli njegovi prethodnici. Ograničenja što su još

postojala on je uklanjao svom snagom. Naredivši pariskom parlamentu

(1673) da sve kraljevske odredbe smjesta registriruje bez

remonstrancija, on je za čitav svoj život isključio parlament kao

političku instituciju. Staležima, koji su još postojali u provincijama,

oduzeo je vlast.

Želeći da jače istakne svoju apsolutnu vlast, Luj je sve vise

centralizovao upravu. Uloga intendanata, koji su od 1689. godine

djelovali u svim provincijama, i dalje se povećavala. Oni su, pored

ostaloga, vodili ili nadzirali: upravu, sudstvo i policiju u provincijama.

S kodifikacijom prava (npr. kaznenog prava i zakona o trgovini), što je

vrijedila za čitavu zemlju, započeo je proces unifikacije rascjepkanog

pravnog poretka koji je na jugu nosio crte rimskog prava, a na sjeveru

germanskog običajnog prava.

Državne financije, koje su iscrpljivali izdaci za upravu, dvorski život,

vojsku, ratove itd., jačao je privredni i financijski stručnjak Luja XIV.

Jean-Baptist Colbert. On doduše nije mogao dokinuti poreske povlastice

plemića i svećenstva (oni su bili oslobođeni najvažnijeg neposrednog

poreza, faille, koji se isprva plaćao kao "nadoknada" umjesto vojne

službe); ali Colbert je zato povećao prihode od posrednih poreza (porez

na sol, na alkoholna pića, monopol duhana itd), a to je pogadalo

posebno sitno građanstvo i seljački stalež. Colbert je aktivirao privredni

život uvodeći sistem merkantilizma Međutim, Luj XIV. odnosio se

suzdržano prema dalekosežnim kolonijalnim planovima svoga ministra

privrede; kraljevo mišljenje bilo je previše zaokupljeno kontinentalnom

Europom.

Unitaristički stav odredio je i vjersku politiku Luja XIV. Jedinstvo

vjere smatrao je on državnom potrebom. Nije trpio odvajanja od

državne katoličke crkve: suzbijao je teološki smjer jansenizma, koji se u

osnovi suprotstavljao katolicizmu (njegov začetnik bio je Cornelius

Jansen, 1638., koji se oslanjao na kalvinističke nazore i naglašavao

neodoljivu moć božje milosti). Hugenote je sve žešće progonio i

napokon je njihovu vjeru potpuno zabranio (1685. ukinuo je Nanteski

edikt). Uslijed toga je iz Francuske pobjeglo oko milion hugenota. Tako

strogo provođenje načela jedinstva vjere znatno je oslabila privredu

zemlje - suprotno težnjama merkantilizma. Oslabio je i ugled Luja XIV.

u protestantskim zemljama. Ondje su vladari pružali hugenotima

utočište, dakako i radi privrednih interesa (na primjer u Brandenburgu).

lz težnje za apsolutističkom svemoći proizašla je i namjera Luja XIV. da

za volju političkog prvenstva zavlada i francuskom crkvom.

Državnocrkvene tendencije u Francuskoj, takozvani galikanizam, koji je

od kasnoga srednjeg vijeka bivao sve snažniji, Luj je u borbi s papom

doveo do vrhunca. Te su tendencije dobile klasičnu formulaciju u četiri

"galikanska člana", deklarirrana 1682. Njih je najvećim dijelom sastavio

rječiti propovjednik i gorljivi pobornik monarhova aposlutizma Jacques

Benigne Bossuet. Članovi su, pored ostaloga, govorili da su kraljevi i

suvereni u svjetovnim stvarima nezavisni od pape, i da papa nije

nepogrešiv. Apsolutizam Luja XIV. ispoljavao se i u njegovoj agresivnoj

spoljnoj politici U službi te politike nalazila se za tadašnje prilike

neuobičajeno jaka vojska (g. 1688. blizu 300.000 osoba).

Luj XIV. je podigao apsolutizam u Francuskoj na nivo koji nije bio

nikada premašen. Luj je uvelike onemogućio poseban život provincija i

korporacija, i na taj način, dakako, ujedno razorio i jedan od izvora

državne snage. Ali on i pored toga nije uspio dovesti apsolutizam do

"savršenstva". Proces izjednačenja podanika zapeo je, na primjer, već

u početku - činjenica važna za pojavu francuske revolucije. Isto tako,

Luj XIV. je prenapregnuo financijske snage države do iscrpljenosti.

Stalni ratovi i teški porezi nametnuti stanovništvu zbog Lujevog

raskošnog života doveli su do osiromašenja naroda. Kad je umro, iza

Kralja-Sunca ostale su posve neuravnotežene državne financije.

Njegovim nasljednicima nije uspjelo srediti ostavštinu: naprotiv, oni su

državne dugove samo povećali.

Luj XIV. usmjerio je državu na svoju ličnost: sve niti nalazile su se u

njegovoj ruci. Sreća ili propast Francuske zavisila je od sposobnosti ili

nesposobnosti njegovih nasljednika.

Prosvjetiteljsko doba. Nove tendencije, koje izbijaju već krajem

vladavine Luja XIV, sve više jačaju i daju XVIII st. racionalistički pečat.

Duh toga vremena pripremali su racionalisti Fontenelle (»Povijest

proročanstva«, 1687) i Pierre Bayle (»Historijski i kritički riječnik«,

1697). To se doba zove prosvjetiteljsko zato što filozofi, naučnici i

književnici ne pišu samo za otmjeno društvo kao dotada, nego šire

prosvjetu i u građanski stalež. Racionalistička književnost suprotstavlja

se religiji, uskom patriotizmu i svakoj nametnutoj disciplini; ona u prvi

plan stavlja soc., ekon. i polit. probleme; ona je kozmopolitska.

Sedamnaesto je stoljeće stvorilo franc. klasičnu dramu i podiglo je do

najveće estetske visine. Voltaire nastoji da je na toj visini održi, ali bez

uspjeha: tragedija nije odgovarala duhu XVIII st. Ni adaptacije

Shakespearea u prijevodima Voltairea, Le Tourneura i Ducisa nemaju

uspjeha. Dominantna knjiž. vrsta ovoga vijeka nije drama. Od kaz.

komada duhu vremena najviše odgovara komedija, i to ne karakterna

kao u Molierea, već društvena satira Lesagea (»Turcaret«), Dancourta

(»Kavalir po modi«) i, osobito, Beaumarchaisa (»Figarov pir«,

»Seviljski brijač«). Diderot je stvorio buržoasku dramu (»Nezakoniti

sin«, »Glava obitelji«), a Nivelle de Za Chaussée plačljivu komediju

(»Pomodna predrasuda«). Posebnog su karaktera komedije koje piše

Marivaux (»Lažne ispovijedi«; »Igra ljubavi i slučaja«; »Otok robova«),

u kojima nalazimo najfinije nijanse franc. jezika XVIII st. i suptilnu

analizu rađanja ljubavi (marivaudage). U XVIII st. roman se nalazi u

neprekidnom razvoju. Lesageov »Gil Blas« novo je lice u franc.

književnosti, koje podsjeća na kasnije »besprizorne« u rus. romanima i

našeg Petricu Kerempuha. Marivaux piše socijalne romane »Marijin

život« i »Seljak skorojević«. Abbé Prévost postaje slavan romanom

»Pripovijest o vitezu Des Grieuxu i o Manon Lescaut« a potkraj stoljeća

Choderlos de Laclos izdaje remek-djelo »Opasne veze«. Druga grupa

romana najavljuje romantizam: »Nova Heloiza« J. J. Rousseaua i »Pavao

i Virginija« Bernardina de Saint-Pierrea. Međutim, najviše uspjeha

postižu filoz. roman i filoz. pripovijetka. Oni su najsigurnije i

najpogodnije sredstvo za propagiranje novih ideja. Svi veliki pisci služili

su se njima: Voltaire (»Candide«, »Prostodušnik«, itd.), Diderot

(»Rameauov nećak«; »Jakov fatalist«), Montesquieu (»Perzijska

pisma«) i donekle J. J. Rousseau u spomenutom romanu. Lirska poezija

ostaje didaktična i sladunjava sve do Andréa Chéniera, jedinog velikog

pjesnika, koji u klasičnoj formi pjeva romantične osjećaje. Epistolarna

literatura veoma je razvijena; svaki pisac ostavio je po nekoliko

svezaka pisama. Sam Voltaire ih je napisao više od 12 000. Na brojne

memoare (najpoznatiji Saint- Simonov o životu na dvoru Luja XIV)

nadovezuje se literatura s pov. sadržajem, pa Voltaire prvi primjenjuje

modernu metodu proučavanja ekon. i kult. prilika (»Stoljeće Luja XIV«,

»Povijest Karla XII«). Saloni ostaju i u XVIII st. stjecište intelektualne

elite. Najuglednije salone imaju: gospode de Lambert, de Tencin, du

Deffand i Geoffrin. Filozofija i raspravljanje o moralu na dnevnom su

redu u salonima i u tisku: Vauvenargues, Rivarol, Diderot

(»D'Alembertov san«, veoma važan pokušaj materijalističkog

tumačenja svijeta kao cjeline), Rousseau i Voltaire pišu misli i

maksime, rasprave, polemike i filozofske udžbenike. Fizika,

matematika, astronomija (d'Alernbert), prirodopis (Buffon) razvijaju se

i njeguju u svim obrazovanim krugovima. Diderot i d'Alembert uređuju

veliku enciklopediju (»Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des

Sciences, des Arts et des Métiers«). Taj njihov monumentalni pothvat

nije bio samo sinteza znanja epohe nego i akcioni plan za obaranje

jednog preživjelog sistema, odraz ujedinjene fronte građanstva protiv

tiranije. Materijalističko shvaćanje svijeta i društva uzima sve više

maha, soc. promjene postaju neminovne.

L'art classique javlja se u doba Luja XIII, a na vrhuncu je za vladavine

Luja XIV (stil Luj XIV), kada se u Parizu gradi Louvre, veliki pravilni

trgovi Place des Victoires i Place Louis le Grand (danas Vendome) te

golemi građevni kompleks Hotel des Invalides s kupolom crkvom

Dôme des Invalides, koju projektira glavni arhitekt epohe J. Hardouin-

Mansart (1646- 1708). Kamenim slavolucima Porte St-Denis i Porte St-

Martin u Parizu uzor su slavoluci rim. careva. Reprezentativno je djelo

ovog razdoblja dvor Versailles, čijom gradnjom počinje L. Le Vau

(1612-1670), a nastavlja je Hardouin-Mansart i R. de Cotte (1656-

1735), koji predstavlja sponu između baroka i rokokoa. Ispred pročelja

dvora je golem park, što ga je planirao A. Le Notre (1613-1700),

stvorivši konačni oblik tzv. francuskog parka, u kojemu je sva

vegetacija podvrgnuta strogim ravnim linijama i geom. formama. U

parku je Hardouin-Mansart podigao dvorac Veliki Trianon, jednu od

najljepših građevina toga doba. Po uzoru na versailleske građevine

nastaje na ladanju niz kralj. i aristokratskih dvoraca, a u gradovima pa-

lače i kuće koje slijede stil pariskih uzora. - Kiparstvo u prvoj pol. XVII

st. nastavlja tradicionalni zadatak gradnje nadgrobnih spomenika s

portretnim i alegorijskim likovima. U drugoj pol. XVII st. dobivaju

radovi ove vrste izrazito barokna patetična obilježja u ostvarenjima F.

Girardona (1628-1715) i A. Coysevoxa (1640-1720), koji u tom duhu

izvode portretna poprsja. Naglašenim naturalizmom prožeti su mitol.

likovi P. Pugeta (1620-1694), koji ostaju u opoziciji spram službenog

dvorskog kiparstva. Ono se razvilo u vezi s izgradnjom Versaillesa, u

kojemu kiparski radovi imaju velik ali i posve dekorativan udio.

Muzika

Na razmeđi između kasnog baroka i galantnog odnosno

ranoklasičnog stila nalazi se J. Ph. Rameau (1683-1764),

najmarkantnija ličnost franc. muzike XVII st., obnovitelj franc. opere,

majstor muzike za čembalo i za komorne sastave i teoretičar koji

utemeljuje modernu nauku o harmoniji (»Priručnik harmonije, svedene

na njezina prirodna načela«, 1722).

BAROK, stil u lik. umjetnostima, arhitekturi, književnosti i muzici koji je

zavladao Evropom poč. XVII st. Nazivom barocco željelo se u početku

označiti nešto što je manje vrijedno u odnosu prema jednostavnim

renesansnim estetskim kanonima. Naziv se dovodi u vezu s

portugalskom riječi barroco (biser manje vrijednosti i nepravilna

oblika). Prvobitno oznaka za svaki pretjerani umjetnički izraz, barok

označava stilsku epohu koja je naslijedila renesansu, a razvila se u

rokoko i trajala do pojave klasicizma uoči Francuske revolucije (1789).

BAROKNI, koji pripada baroku, koji ima obilježje baroka (barokno

pokućstvo). U prenesenom smislu: raskošan, prebujan, pretjeran,

previše kićen; čudan, neobičan.

Barok u književnosti javlja se krajem XVI st., najprije u Španiji (estilo

culto, gongorizam), zatim u Italiji (marinizam), Engleskoj (euphuizam),

Francuskoj (precieuses), a najposlije u Njemačkoj (tzv. Schlesische

Dichterschule); gubi se pojavom racionalizma u XVIII st. Bitne su

značajke univerzalizam, suprotstavljanje građanskog sustava

vrijednosti dvorskoj kulturi i čežnja za drugim svijetom mjesto

renesansne životne radosti. U pjesničkom izrazu osjeća se napetost

između ant. forme i kršć. sadržine, a u središtu se osjeća misao o

prolaznosti svega zemaljskog. Njeguje se sonet i epigram, s antitezom

kao omiljelim stilističkim sredstvom. Cjelokupna metaforička aparatura

služi da predoči nadzemaljsko u zemaljskom. Vrhunac su knjiž. baroka

djela Calderona i Lope de Vega u Španiji, a njegovi se elementi nalaze i

u djelima franc. klasicista (Corneille, Racine), u tal. marinizmu i u njem.

novolatinista (J. Balde, Gryphius). Izdaju se mnoge poetike i osnivaju

akademije za održavanje čistoće jezika i pridržavanje pravila o

književnim rodovima i vrstama. Sastavljaju se — pod utjecajem ant.

uzora — i mnogi spjevovi, ali bez većeg uspjeha. Jedno je od

najuspjelijih djela baroka Grimmelshausenov »Sim plicissimus«, a od

dramskih radova najznačajnija je jezuitska drama, koja obiluje

propovijedima kršć. stoicizma i alegorijama o drugom svijetu, i koja u

sebi nastoji sjediniti sve umjetnosti, te tako priprema tlo za razvoj

evropske opere.

Barok u likovnim umjetnostima i arhitekturi.

U nastojanju da se povežu arhitektura, kiparstvo i slikarstvo nastaju

građevine razigranih pročelja i bogato ukrašene u unutrašnjosti.

Pompozni način građenja i ukrašivanja dvorova i palača forsiraju

vladari i aristokracija, a crkva ga primjenjuje istovremeno s proture-

formacijom. Uz težnju za jakim efektima, arhitektura ostvaruje i nova

prostorna rješenja. U skulpturi dolazi do izražaja naturalističko

shvaćanje u modelaciji ljudskog tijela, koje se prikazuje u smionim

stavovima i razigranim pokretima. Zaokret u naturalizam karakte-

rističan je i za slikarstvo. U sakralnim kompozicijama prevladava patos,

a u mitologijskim temama akt. Primjenom perspektive dočarava se

iluzija dubokih prostora (stropne freske); koloristički efekti postižu se

jarkim bojama i oštrim suprotstavljanjem svjetla i sjene. Pejzaž i mrtva

priroda postaju samostalne slikarske teme, a u grafici bakropis dolazi

do savršenstva. Težnja za dekorativnošću prisutna je u svim

proizvodima umjetničkog zanatstva, posebno u pokućstvu, tapiseriji i

štuku.

Barok se proširio po cijeloj Evropi, a poseban procvat doživljava u

nekoliko jakih središta (Njemačka, Češka, Austrija, Italija, Španija), gdje

su stvorene specifične stilske varijante. Glavni su predstavnici barokne

arhitekture: u Italiji Vignola, C. Maderno, G. della Porta, D. Fontana, F.

Borromini, B. Longhena; u Francuskoj S. de Brosse, J. Hardouin-

Mansart, A. Le Nôtre; u Engleskoj Ch. Wren; u Njemačkoj i Austriji J. B.

Fischer von Erlach, J. L. von Hildebrandt, A. Schlüter, D. Poppelmann, B.

Neumann; u Španjolskoj J. Churriguerra. — Značajni su majstori

slikarstva baroka: u Italiji Caravaggio, porodica Carracci, Domenichino,

L. Giordano, Guercino, G. Reni, G. B. Tiepolo, G. B. Piazzetta, F.

Benković, P. Longhi, F. Guardi, A. Pozzo, A. Magnasco; u Francuskoj J.

Callot, obitelj Le Nain, N. Poussin, C. Lorrain, Ch. Lebrun, P. Mignard, H.

Rigaud; u Španjolskoj J. Ribera, F. Zurbaran, B. E. Murillo, D. Velázquez;

u flam. i hol. slikarstvu Rubens, Rembrandt, A. van Dyck, F. Hals; u

Njemačkoj i Austriji A. Elsheimer, C. D. Asam, J. M. Rottmayr; u

Engleskoj W. Hogarth, J. Reynolds i Th. Gainsborough. —

Barokno kiparstvo reprezentiraju: u Italiji A. Algardi, L. Bernini, S.

Maderno; u Francuskoj P. Puget, F. Girardon, A. Coysevox, J. B. Pigalle,

E. M. Falconet; u Nizozemskoj A. QuelIinus, H. de Keyser; u Njemačkoj i

Austriji A. Schlüter, R. Donner.

Barok u muzici obuhvaća razdoblje približno od 1600. do 1740.

Do stilske priprave i prijelaza dolazi već ranije pa se uzima kao rana

faza baroka vrijeme oko 1570—1630, srednji ili visoki b. oko 1530—80.

i kasni b. oko 1680—1740. Nasuprot renesansnom višeglasnom

(polifoničkom) načinu komponiranja, razvija se u baroku monodija, tj.

jednoglasje uz akordičku pratnju, kao posljedica novih, izrazito

individualističkih shvaćanja. Ta se akordička pratnja ostvaruje u obliku

tzv. -> generalbasa, harmonijskog temelja svake barokne kompozicije

(po njemu se muz. barok ponekad naziva i razdobljem generalbasa).

Nov odnos prema glazbi ogledao se u težnji da se stvori muz. izraz koji

bi odražavao subjektivna osjećanja i koji bi slušaoce uzbudio (tzv. stile

concitato). Stoga se u baroknoj monodiji muzika oblikuje prema

afektivnom sadržaju i smislu teksta. Prema načelima monodijskog, tj.

izražajnog solističkog pjevanja, stvaraju se u doba baroka posve novi

muz. oblici: arija i recitativ te opera, oratorij i kantata. U

instrumentalnoj muzici izgrađuju se oblici zasnovani na načelima

koncertantnog stila, tj. za barok karakterističnog kontrastiranja zvučnih

masa: Concerto Grosso i solistički koncert (Concerto). Uz to se razvijaju

barokni tipovi sonate - da chiesa i - da camera, u solističkom i

komornom sastavu (najčešće tzv. trio-sonata). Istodobno i dalje žive

naslijedeni kontrapunktski oblici i tehnike, ali presadeni u nove forme

solističke instrumentalne glazbe (za orgulje, čembalo) ricercar, tohatu i

fugu.

U stvaranju baroknih kompozicijskih tehnika i oblika, počevši od

monodije i opere do concerta grossa, predvode i postaju uzorom

čitavoj Evropi tal. muzičari; najznatniji su među njima: G. Caccini, C.

Monteverdi, G. Carissimi, G. Frescobaldi, A. Corelli, A. i D. Scarlatti te A.

Vivaldi; u Njemačkoj su glavni predstavnici baroka H. Schültz, D.

Buxtehude, G. Ph. Telemann, J. S. Bach, G. F. Händel; u Francuskoj J. B.

Lully, F. Couperin, J. Ph. Rameau; u Engleskoj J. Blow i H. Purcell; u

Hrvatskoj V. Jelić i I. Lukačić, a u Sloveniji J. B. Hoffer, M. Omerza, V. K.

A. Siberau i J. Zupan.

Merkantilizam u teoriji i praksi

Teorijski temelji. Centralističko-apsolutističke tendencije europskih

država poslije tridesetgodišnjeg rata donijele su i adekvatnu

ekonomsku koncepciju: merkantilizam, koji se temeljio na

"ekonomskom mišljenju izrazito okrenutom prema državnoj privredi"

(G. Stavenhagen). Svaka država htjela je maksimalno ojačati svoj

unutrašnji i vanjski položaj posredstvom privredne politike. Stoga su se

neprijateljski sporovi među europskim državama sve češće pretvarali u

ekonomske ratove.

Merkantilistička teorija polazi od gledišta prema kojemu bogatstvo i

moć države počiva na novcu, to jest na aktivnoj trgovačkoj bilanci.

Stoga privredu valja reorganizirati na principu autarkije, a to nalae�

dravnim mjerama usmjeravanu ekonomsku politiku. Pri tom je�

najvažnije: monopolistički posjedovati odnosno pribavljati sirovine;

hermetički se zatvoriti prema konkurentnom uvozu (uvozne carine);

ukinuti sve unutrašnje carine i intenzivirati izvoz; stvarati nove potrebe

i nova tržišta; aktivirati kapitalistički duh; graditi trgovačke putove;

iskorištavati rezerve radne snage i voditi "politiku napučivanja";

napokon, usmjeriti državne investicije u manufakture i trgovačke

kompanije. Taj katalog u sebi je nosio nov pogled na podanike kao na

radnu zajednicu: svaki pojedinac sa svojom radnom snagom postajao

je važnim ekonomskim činiteljem. A budući da je teorija smatrala kako

je ukupan opseg trgovine, novca i privrednog potencijala

nepromjenljiv, svaka se država mogla obogatiti jedino na račun drugih

država. Egoizam nacionalne privrede postao je tako svjesnom

maksimom državne politike.

Kad bi se taj sistem optimalno oblikovao, mjere jedne države teoretski

bi morale dovesti do ekonomske blokade drugih. To se u praksi nije

događalo i stoga što polazna stanja pojedinih zemalja nisu bila

jednaka: po jednoj strani nastala je, već prema zemljopisnom položaju

država, varijanta pomorskog, odnosno varijanta kopnenog

merkantilizma. Ova druga pridavala je veću vrijednost daljnjem razvoju

vlastitih privrednih kapaciteta (= proizvodni merkantilizam), a prva je

veće interese vidjela u trgovini (= trgovački merkantilizam). Po drugoj

strani bile su različite i ekonomskopolitičke pretpostavke: u Engleskoj i

Nizozemskoj postojao je širok kapitalistički sloj koji je ostvarivao

merkantilizam na temelju privatne inicijative, nezavisan od državne

pomoći. A primjerice u Francuskoj, i u njemačkim zemljama, valjalo je,

naprotiv, tek umjetno stvoriti kapitalistički sloj posredstvom

dirigističkih mjera. Moć inercije tradicionalnih oblika rada u

poljoprivredi i zanatstvu stajala je na putu "viziji budućnosti racionalno

usmjerenog industrijskog i trgovačkog društva" (F. Wagner), viziji koju

je stvorio generalni kontrolor francuskih financija, Jean-Baptist Colbert

(8 str. 515).

Praktički oblici u vodećim europskim državama. Pokazalo se da putove

merkantilističke prakse utiru poduzetni "svjetski prevoznici" iz

nizozemskih središta. Istočnoindijskom kompanijom (1602), financijski

izvanredno jakom "Amsterdamskom bankom" (1608) i daleko

najvećom svjetskom trgovačkom mornaricom (560000 tona; Engleska

100000 tona) , nizozemska je republika sa svega 2,2 milijuna

stanovnika imala u ruci instrument privredno- političke moći prvoga

reda. Budući da su vodeći nizozemski privredni poduzetnici bili ujedno i

članovi svojih gradskih vijeća, pokrajinskih skupština i zajedničkog

parlamenta, uspostavilo se "nenadmašno jedinstvo financija, trgovine,

kolonijalne politike i dravne uprave" (F. Wagner). U trgovini začinima�

Nizozemska je imala gotovo monopolni položaj. Kao trgovački narod,

Nizozemci su smatrali da njihovim interesima najbolje odgovara

slobodna trgovina, pa su se stoga ubrajali medu najveće pobornike

slobode trgovanja. Nije slučajno što je upravo jedan Nizozemac, Hugo

Grotius, zahtijevao slobodu mora ("De mare libero" = O slobodnom

moru; 1809).

Slični su bili i interesi Engleske (5,5 milijuna stanovnika), ali ona je

izbjegavala opasno jednostranu, isključivo trgovačku politiku. Za

razliku od Nizozemske, Engleskaje sistematski nastojala unaprijediti i

kopnenu privredu, pa je osnivala nove privredne grane, osiguravala

sirovine i podupirala domaću kapitalističku proizvodnju u

manufakturama (pomagala je izvoz tkanina, odredila uvozne carine za

žito, i drugo). Osnova za takav razvoj bila je na prijelazu iz 15. u 16.

stoljeće izvršena prvobitna akumulacija kapitala (nasilno odvajanje

proizvodača od sredstava za proizvodnju i koncentracija tih sredstava u

rukama kapitalističke klase te pretvaranje proizvođača u klasu

najamnih radnika); u En- gleskoj to je među ostalim dovelo do toga da

su seljacima oduzete goleme obradive površine i pretvorene u

pašnjake za ovce, jer su manufakturama bile potrebne neograničene

količine vune. S donošenjem Zakona o plovidbi (Navigation Acts, 1651.

i kasnije) otpočeo je ekonomski rat protiv nadmoćne nizozemske

konkurencije u trgovini, ali se Engleska probila tek u ranom 18.

stoljeću. U to se vrijeme ona, u osobama vodećih članova parlarnenta,

dovinula i do poistovjećivanja privrede i politike. Engleska je pretvorila

državna trgovačka poduzeća ("Merchant Adventurers") u slobodne

trgovačke kompanije

(Istočnoindijska kompanija 1708. i Kompanija za Juno more 1711), koje�

su se mogle osloniti na snažnu "Bank of England", osnovanu 1694.

Samo 1/20 stanovništva radial je u trgovini, većina pak u tekstilnim

manufakturama koje su stjecale goleme dobitke od izvoza vunenih

tkanina. Radi zaštite te unosne grane, izvoz sirove vune bio je

zabranjen.

Druge dvije europske pomorske zemlje (Španjolska i Portugal)

pokušavale su slijediti primjer Nizozemske, ali su u 17. i ranom 18. st.

uvelike zaostale. Glavni su razlozi bili u tome sto su se smanjile

isporuke zlata i srebra iz njihovih kolonija i što se stanovništvo

Španjolske naglo prorijedilo. Kad je država 1609. iz vjerskih razloga

protjerala oko 200000 marljivih Maura (Moriska) , bio je to težak

promašaj, jer se stanovništvo i inače smanjilo uslijed epidemija i

iseljavanja. Visoki porezi kočili su ionako skučenu privatnu inicijativu i

sprečavali podizanje industrije. Povrh toga, kolonijalna trgovina sa

španjolskim naseobinama bila je prepuštena pretežno inozemnim

bankama i trgovcima, a asientom (ugovorom) od 1713. Engleska je

sebi izborila pravo da trguje sa španjolskim kolonijama u Južnoj Americi

(osobito da ondje prodaje crnačko roblje).

Glavni predstavnik kopnenog merkantilizma bila je Francuska (oko 20

milijuna stanovnika). Colbert je vrlo teško uklanjao prepreke

(unutrašnje carine) i gradio nužne pretpostavke merkantilizma (ceste,

kanale, stručne skole). Tako su se, na primjer, razlike medu indirektnim

porezima i unutrašnje carine mogle ukloniti tek možda u polovini

zemlje, poslije čega su ostale provincije pogotovu poprimile karakter

"inozemstva". Colbert je ponajvšse nastojao da pored stjecanja i

obrane kolonija izgradi monopolističku industriju kojom će upravljati

država. To nije mogao bez znatnih investicija, pa je zbog njih morao

povećati državne prihode. Stoga je Colbert nastojao smanjiti dohotke

poreskih zakupnika ("režijske troškove"), ograničiti broj oproštenih od

poreza (plemstvo!), sniziti neposredne poreze (na dohodak) i povećati

posredne (na potrošnju). Propisao je čvrste cijene živežnih namimica

kako bi mogao održati niske nadnice, i zabranio izvoz žita. Colbert je

1667. mogao zabilježiti dvostruki uspjeh: ukupan se fiskalni prihod

povećao (na 96 milijuna livri; 1661. iznosio je oko 85 milijuna), a od

toga je državi pripalo 63 milijuna (dvije trećine; 1661. tek dobra

trećina). Drastičnim povišenjem zaštitnih carina (1667) Colbert je

pokušao poduprijeti industriju što se izgrađivala, ali je Francuska

morala prema odredbama mira u Nijmegenu (1678) ponovo uvesti

stare carinske tarife. Ni kolonije nije Colbert stjecao onako uspješno

kao nizozemski i engleski suparnici; unatoč silnim naporima da izgradi

brodovlje i podigne kolonijalna uporišta, Francuska je sredinom 18. st.

izgubila svoje naseobine u Sjevernoj Americi (Kanadu, zemlje na

Mississippiju) u korist Engleske. Gledano u cjelini, francuski

merkantilistički sistem nije urodio uspjehom; početne rezultate poništili

su uglavnom skupi ratovi Luja XIV. i loša financijska politika Colbertovih

nasljednika (državni bankrot 1720). Povrh toga, zemlji je nadasve

smetalo što su se nužne pretpostavke morale izgrađivati vrlo dugo i što

nije bilo inicijative kapitalističkog sloja. Pokazalo se daje težak

promašaj bilo i opozivanje Nanteskog edikta (1685) koje je dovelo do

(zabranjene) emigracije blizu 500000 hugenota. Ti iseljenici, vješti

privređivanju, znatno su ojačali europsku konkurenciju.

Kameralizam. Njemačke teritorijalne države (osobito Pruska, Bavarska i

Austrija) pridržavale su se francuskog modela, ali se njihova privredna

praksa usmjeravala više prema fiskalnoj nego nacionalno-ekonomskoj

politici, i potpuno se podređivala dirigizmu zemaljskih viadara. Otuda i

naziv "kameralizam" ("camera" = vladareva riznica). Kameralizmu je

bila prva briga da povećava prihode zemaljskog kneza od dobara

riznice i od regalija, i da štedijivo upravlja državom i privredom. Tu

njemačku varijantu europskog merkantilizma pruski je kralj Fridrik

Vilim I. institucionalizirao kao znanstvenu disciplinu na sveučilistima u

Halleu i Frankfurtu na Odri (1727); njegov primjer slijedile su i druge

njemačke zemlje. Dok je Veil Ludwig von Seckendorf u svojem spisu

"Njemačka kneževska država" (Teutscher Fürstenstaat; 1655) državnu

pomoć privredi još povezivao s patrijarhalnom i duhovnom

odgovomosti zemaljskog gospodara, dotle su "tri austrijska

kameralista", Johann Joachim Becher, Philipp Wilhelm Hörnigk i

Wilhelm Schröder, državni dirigizam u privredi sekularizirali. Becher,

koji je dugo utjecao na Bavarsku i Austriju, tumačio je državu kao

privrednu zajednicu u kojoj seljaštvo isporučuje materijal, obrt izrađuje

zanatske proizvode, a trgovci te proizvode prodaju. On je želio da se

odbace monopoli, jer isključuju mnoge proizvođače i uzrokuju velike

društvene razlike. Hörnigk je u svojemu glavnom djelu pod

karakterističnim naslovom: "Austrija iznad svega, samo ako hoće"

(1684) zahtijevao da se eksploatiraju sirovinska bogatstva zemlje, i

preporučivao da se poljoprivreda unaprijedi sadnjom novih kultumih

biljaka (krumpira, šećerne repe, duhana). Schröder je, napokon, u knjizi

"Kneževska novčana i rentna blagajna" (1686) pokazao kako je nužno

da novac cirkulira, a to pospješuju izdaci za veliku vojsku i za raskošan

dvorski život. Svim kameralistima bila je zajednička nesklonost prema

uskogrudnoj i sebičnoj politici cehova, koji su svojim "zaključavanjem"

(= brojčanim ograničavanjem) zastupali "načelo kruhoborstva" i tako

sprečavali svako intenziviranje i ekspanziju svojeg zanata.

U središtu svih kameralističkih napora bilo je unapređenje zanatstva u

modernom organizacijskom obliku manufacture, koja je djelomice

zamijenila tradicionalan sistem kućnog rada. Prema uzoru

zapadnoeuropskih država, često su se podizali sirotinjski i radni domovi

(za prosjake), organizirani kao manufakturni pogoni. No zbog

nepovoljnih pretpostavki (nepostojanje kolonija), efekti trgovine i

dobave plemenitih metala nisu hili znatni, unatoč velikim naporima.

Johann Heinrich Gottlob von Justi i Joseph von Sonnenfels razvili su

znanstveni sistem prema kojemu najviši cilj kameralizma mora biti

sveopća "sreća" podanika, ostvarena zahvaljujući naporima države.

Očita je veza toga stava s načelom blagostanja prosvijećenog

apsolutizma i njegove filozofije.

Socijalne i ekonomske prilike u doba merkantilizma

Zajedničke crte europske socijalne i ekonomske strukture (od 1650. do

1750.) Trend racionalizacije i sekularizacije napredovao je ravnomjerno

u svim europskim državama. Centralistički organizirana država

unificirala je pravo, izgradila sustav organa vlasti s jasno razgraničenim

kompetencijama i uklonila privilegije (osim nekih posebnih prava

plemstva). Dok se u teoriji pričinjalo da je ta koncepcija pravno

zasnovana i savršena, dotle je ona u zbilji znala poprimiti crte

samovolje i improvizacije. Iako je formula o "milosti božjoj" ostala, ideja

države ipak se polako oslobađala svoje duhovne podloge. Temeljit

obuhvat svih stanovnika zemlje jedinstvenim pravnim i upravnim

poretkom ujedno je označio i završetak pol tisućljeća dugog razvoja od

srednjovjekovnog personalno povezanog zajednštva do

institucionalnog jedinstva državnog područja. U toj se epohi, zatim,

jasno raspoznaje crta urbanizacije. Oko 1700. Europa je imala oko 60

milijuna stanovnika, od kojih je 80% živjelo još na selu. Taj se odnos

tijekom slijedećih desetljeća mijenjao u korist gradova. Napredak

medicine i higijene, zatim poboljšani način gradnje i bolji uvjeti života,

donosili su sa sobom neprestani porast stanovništva (osim u

Španjolskoj i Francuskoj), pa je raslo i značenje gradova. Međutim, oko

1700. još je 60 do 65% gradskog stanovništva živjelo u malim

gradovima (ispod 5000 stanovnika) i bavilo se, pored svojih gradskih

zanimanja, jos i poljoprivredom ("ratarski gradovi").

Iako je red socijalnih vrijednosti bio još mnogo bliži onomu

srednjovjekovnom nego novovjekomu, ne treba zanemariti činjenicu da

se srednjovjekovno staleško društvo (sa socijalnim položajem po

rođenju) polagano mijenjalo u klasno društvo (sa socijalnim položajem

koji određuje uloga u procesu proizvodnje). Građanski dinamične

predodžbe vrijednosti (pored ostaloga marljivost, svijest o pravima,

tolerantnost, obrazovanje, uspjeh) probijale su se nasuprot statičnoj

razumljivosti stvari po sebi što je vrijedila među plemstvom i

seljaštvom. Ruku pod ruku s urbanizacijom išla je i izgradnja financija:

naturalna se privreda povlačila, moderne tehnike rada i životne

okolnosti zahtijevale su općepriznato sredstvo razmjene; novac je

polako potiskivao robna davanja čak i na selu. Urbanizacija i izgradnja

financijskog sistema naznačivale su da se težiste ekonomske strukture

počelo premještati s agrarnog na zanatsko- proizvodni sektor.

Trgovina, zanatska proizvodnja i gradski socijalni slojevi. U vodećim

europskim državama sve je više raslo značenje "industrije" tekstila,

metala i luksuzne robe. Neke nove grane zahtijevale su i novu tehniku

proizvodnje i organizaciju radionica, a to je pak urodilo snažnim

povratnim učinkom na socijalnu strukturu: pored tradicionalnog

sistema kućnog rada (= decentralizirana proizvodnja pri kojoj

poduzetnik, "nakladnik", nabavlja sirovinu, a nju prerađuju njegovi

radnici u svojim kućama) pojavila se i manufaktura (= centralizirani

veliki pagan s podjelom rada pri kojemu se još primjenjuju

tradicionalne zanatske tehnike). Sociološko značenje tog novog

sistema proizvodnje bilo je velika: radnici su se izdvajali iz zaštitne

sredine velike obitelji, otvorio se put raspadu obitelji i dotadašnje

ekonomije pokrivanja njezinih životnih potreba. (Cehovi su se,

međutim, i pored toga održali kao organizacijski oblik udruživanja

zanatlija).

Taj razvoj ne bi se mogao postići bez napretka tehnike. Ona je i tvorila

opću pretpostavku racionalnijeg načina proizvodnje kojim se ušteđuju

troškovi i radna snaga. Tako je npr. rudarstvo u Engleskoj postiglo

nezapamćen uspon zahvaljujući pronalasku parne crpke. Mnogovrsna

poboljšanja unaprijedila su brzinu i sigurnost brodova, zahvaljujući

finijoj optici usavršio se dalekozor i (zajedno s preciznom mehanikom)

mikroskop; s pronalaskom mehaničkog čunka na tkalačkom stanu

tekstilna se industrija počela mehanizirati, opruge i kovani željezni

obruči na drvenim kotačima kola unaprijedili su promet pa tako i

trgovinu, a mnoge su proizvodne grane počele iskorištavati vodnu

energiju: te pojave nagoviještale su početke industrijskog doba (S str.

529).

Otkako je kruna bila oslabila (1660), u Engleskoj se otvorio put politici

slobodne trgovine onog novčarskog sloja u kojemu su se koncentrirali

svi trgovački i kapitalistički interesi vanjske trgovine željne novca.

Sprega te novčarske aristokracije i države, to jest Engleske banke i

parlamenta, stvarala je mnogo bolje mogućnosti ulaganja nego što je

bila uobičajeno kupovanje veleposjeda, i nudila je (privremeno) goleme

dobitke. U međuvremenu se boom, povezan nadasve s osnutkom

Kompanije za Juno more (1711), završio sa spekulantskom groznicom i�

napokon slomom (1720). rtve takvog razvoja bili su sitni plemići�

(gentry) i radnici, koji su morali snositi izvanredni porez za pokriće

državnih zajmova koje je vlada raspisivala radi likvidnosti državne

banke. Pored trgovine procvala je i industrija tekstila, a poslije 1720. i

rudarstvo. Trgovina i industrija privređivale su četiri puta više nego

poljoprivreda (koja se nije podupirala). Uslijed toga što se bogatstvo

koncentriralo u malo ruku, što se stanje u privredi nalazilo na rubu

krize i što su se nadnice svjesno održavale na niskoj razini, nastao je

medu poljoprivrednim stanovništvom i gradskim radništvom opasan

pauperizam: od 5,5 milijuna stanovnika zavisilo je 1696. godine 1,3

milijuna od dravne potpore sirotinji. Socijalno se nezadovoljstvo gotovo�

iz godine u godinu iskaljivalo u regionalno ograničenim nemirima koji,

međutim, nikada nisu dostigli razmjere socijalne revolucije.

Na sličan se način razvijala i socijalna struktura u Francuskoj. Pokretač

privrede bio je - iako u manjim razmjerima - tanak kapitalistički sloj

veletrgovaca, brodograditelja i bankara. I tu su terete sistema morali

snositi donji slojevi. Za razliku od Engleske, ovdje se ipak razvilo

brojčano jako i duhovno uzdignuto građanstvo, koje je u 18. st. postalo

nosiocem prosvjetiteljstva. Izvanredno velike dobitke Francuskoj je

donosila industrija tekstila i porculana, a također i umjetnički obrt;

industrija željeza je, naprotiv, zaostajala uslijed nestašice drva za

proizvodnju drvenog ugljena potrebnog u tadašnjoj metalurgiji. Ali i

uspješne industrije našle su se poslije 1700. na udaru nestabilnosti

cijena (pogoršao se sastav kovanog novca) , radničke borbe i nestašice

sirovina, a nadasve ratova. Povrh toga, privredu i socijalni život

opterećivale su loše strane umjetno forsiranog merkantilizma:

nestašica kredita, rad prema naredbi, nezainteresiranost imućnog

plemstva i bijeda radništva. Pored financijske aristokracije, koja je

zaduženu državu držala u svojim rukama zakupljujući izvore državnih

prihoda, situaciju su iskorištavali i plemići po službi i srednje

građanstvo: kupovali su goleme komplekse zemljišnih dobara, i

zadobivali vodeće položaje u znanosti, tehnici, umjetnosti i literaturi;

njihov uspon bio je "najznačajniji događaj u vrijeme vladavine Luja

XIV." (E. Weis).

Premda je Nizozemska morala u prvoj polovini 18. st. priznati nadmoć

Engleske u trgovini, sedam je ujedinjenih država ipak zadržalo vodeće

mjesto u brodogradnji i tekstilnoj industriji (u pogledu kvalitete).

Brodogradnja se od kraja 17. st. razvila u svjetsku industriju. Njezina

Ahilova peta bila je zavisnost od uvoza drveta iz Njemačke i

Skandinavije. Porast stanovništva nije ni u jednoj europskoj zemlji bio

tako ekspanzivan kao u Nizozemskoj (Amsterdam: 1622. - 104000,

1795. - 217000 stanovnika).

Vodeće mjesto u federaciji pripalo je i po broju stanovnika (četvrtina od

ukupno 2,2 milijuna) i po financijskoj snazi (snosila je 58% godišnjih

izdataka republike) prevladavajućoj pokrajini Holandiji, gdje je već

1622. godine 54% stanovništva živjelo u gradovima.

Uslijed nazadovanja u tridesetgodišnjem ratu, i merkantilističke politike

vodećih susjednih država, u Njemačkoj se trgovina oporavljala tek

polako, ali više nije uzmogla steći međunarodno značenje (osim u

nekim hanzeatskim gradovima). Kameralistička literatura nisko je

ocijenila trgovački stalež, i to je neobično otežavalo uspon trgovačkih

obitelji ili društava do snage koja bi prelazila regionalne okvire, a razvoj

je ometalo i mnoštvo carinskih barijera između malih država. Budući da

je svaka njemačka državica reorganizirala svoju privredu prema

načelima autarkije, i zanatstvo i "industrija" spustili su se na

pokrajinsku razinu. Iznimke su bili na primjer ugljenokopi u Gornjoj

Šleskoj i u oblasti Ruhra, zanatska prerada zlata i srebra u Augsburgu i

velike manufakture vunene robe u Linzu, ali ondje je dvije trećine od

ukupno 15600 zaposlenih otpadalo na prelce i tkalce uključene u

sistem kućnog rada. Poslije 1648. (svršetak tridesetgodišnjeg rata i

Vestfalski mir) isprva je najprečom zadaćom bila obnova zanatstva, a

kvaliteta se tek poslije toga počela podizati na europsku razinu. Trajan

porast zanatstva podupirala je potranja luksusnih dobara za dvorove,�

pa narudbe radi opreme i opskrbe vojske. �Propisom o zanatstvu u državi (1676) državni su se staleži pokušali

zaštititi od nadmoćne francuske konkurencije, ali je Njemačka postigla

pozitivnu trgovačku bilancu tek u 18. st. Relativno lako pristupačna

nalazišta rude otvarala su se u Njemačkoj već sredinom 16. st.; do

dubljih naslaga moglo se doći tek uz velike investicije. (Zbog njih, i

drugih zajmova, raslo je značenje takozvanih "dvorskih Jevreja",

potencijalnih kreditora knezova). Talioničarstvo se sukobljavalo sa sve

većom nestašicom drva, sve dok se ruda nije počela taliti prema

engleskom uzoru s pomoću kamenog uglja ili koksa, da bi se dobilo

lijevano željezo. Posredstvom miješenja žitkog zeljeza nad vatrom

("pudlovanja") kasnije se uspješno proizvodio i čelik. Pojedinacne žalbe

na izrabljivački sistem (sve su se više zapošljavale žene i djeca) još

nam ne daju pravo da govorimo o "socijalnom pitanju", jer još nije bilo

opće svijesti

o kapitalističkoj zloupotrebi ljudske radne snage, a isto tako ni

organizirane radničke klase. S povećanom ponudom mogućnosti

zaposlenja u obje tehnički racionalne proizvodnje, kućnom radu i

manufakturi, u velikom je dijelu donjih slojeva porastao strah pred

radom. (Donji slojevi razlikovali se od srednjih po tomu što su njima

nedostajala četiri obilježja društvenog položaja: samostalno zanimanje,

stručna izobrazba, gradansko pravo i imovinska razina).

U zemljama Njemačke pod katoličkim duhovnim utjecajem, 25% do

30% stanovnika živjelo je od prosjačenja, dok je u protestantskim

zemljama, pod utjecajem radne etike vodećih staleža, taj postotak bio

znatno manji. Tomu je bilo više uzroka. Pripadnici katoličke crkve jako

su podupirali prosjačenje. Pored neradnika i kriminalaca, siromašnih

udovica i izopćenih (gubavaca), pa velikih lutajućih ciganskih obitelji,

bilo je nadasve mnogo i onih kojima je egzistenciju uništio rat, ili su bili

osakaćeni i prognani odlukom strogog pravosuđa. Budući da gotovo i

nije bilo državnih socijalnih prihvatilišta, ti su ljudi spali na prosjački

stap. Povrh toga, radne navike industrijskog radništva koje su se

oblikovale tek u kasnijem vremenu, u ono vrijeme još nisu bile

razvijene i bile su ljudima tuđe.

Poljoprivreda i agrarna struktura. Najveće terete pri podizanju i

izgradnji manufakture i industrije morala je u svim zemljama snositi

poljoprivreda. Nju su, povrh toga što se nije unapređivala, tištali i veliki

porezi. Budući da je 75 do 85% stanovništva još uvijek živjelo na selu,

a polovina toga fluktuirala je izmedu nadničarenja, prosjačenja i

skitnje, socijalno stanje seoskog pučanstva bilo je gore od onoga

gradskih slojeva.

U Engleskoj su mogli opstati samo krupni seljaci, ukoliko njihovu zemlju

u razdoblju prvobitne akumulacije (usp. str. 514) nije otkupila

novčarska aristokracija. Dok je 1660. još oko 85% zemljišta bilo u

rukama nižeg plemstva i seljaka, te su površine 1750. spale na ciglih

20%. Parlament i vlada promatrali su taj razvoj – koji je njima donosio

profite - skrštenih ruku. Ukoliko seljaci ne bi unatoč opetovanim

zabranama napustili zemlju i otišli u manufakture po gradovima, njima

je preostalo da se zaposle na svojim bivšim posjedima kao napoličari ili

poljoprivredni radnici, pri čemu su uslijed malih prihoda često morali

preuzimati i kućni rad za nekog poduzetnika.

Slične su prilike vladale i u Francuskoj, iako je ondje razina dohotka bila

nešto viša zahvaljujući dopunskoj zaradi od vinogradarstva. Odnos

nadnica i cijena - već prema žetvi i potražnji - nevjerojatno se kolebao.

(Cijene su 1708. i 1709. bile 800% više od normalnih). Iz toga se rađala

nezaposlenost, glad i (u krvi gušene) pobune. Povrh toga, Colbertova

politika sve većeg izvoza po svaku cijenu nije se nimalo obazirala na

položaj seljaka, pa se povrh svega toga još i smanjila sjetva žitarica,

porastao je bijeg u gradove i broj se stanovnika smanjio (za 1 do 2

milijuna).

Agrarna kriza ponajmanje je zahvatila nizozemsku poljoprivredu,

budući da nju nije, kao drugdje, opterećivao poreski pritisak i jagma

kapitalista za kupovanjem zemljišta. U Nizozemskoj su, povrh toga,

postojale dijelom monopolne privredne grane poput nadasve

uspješnog uzgoja goveda, konja i ovaca (u Friziji) , zatim cvijeća,

povrća, lala i konoplje (u Zeelandu) , pa je to donosilo i znatne prihode.

U velikim se količinama takoder izvozio maslac i sir (Leiden, Gouda). U

oblasti kultiviranja tresetišta i isušivanja zemljišta podizanjem nasipa

Nizozemci su bili pioniri (Jan Leeghwater). Oni su na taj način dobivali

nove obradive površine.

U Njemačkoj se tijekom 17. i 18. st. agrarna struktura razvijala na dva

kolosijeka, dakle drukčije nego u ostalim zemljama Europe. Dok je

vlasništvo na latifundijama i dalje kontinuirano trajalo uz manje

regionalne promjene, dotle je na poljoprivrednim dobrima na sjeveru i

sjeverozapadu (= Ostelbien, područja istočno od Labe) nastao nov

oblik vlasništva u veleposjedu, latifundiji. Latifundist je davao svoju

zemlju u zakup (nasljedni zakup) i taka postajao rentijerom bez mnogo

prava da sam gospodari, dok je vlasnik poljoprivrednog dobra

(najčešće vrlo prostranog) sam eksploatirao svoj posjed i svoje je

kmetove prisilnom primjenom teritorijalnog načela držao u mnogo

strožoj zavisnosti. U okviru kameralističke agrarne politike, među mjere

obnove spadala je osobito "politika napučivanja". Da bi nadoknadili

dijelom velike gubitke u stanovništvu, njemački su zemaljski knezovi

osobito rado jedan od drugoga vrbovali kvalificirane stručnjake zajedno

s njihovim obiteljima, primali prognanike (Pruska: 200000 hugenota

1685. godine; 15000 salzburških protestanata 1731), podupirali

sklapanje brakova, podizali domove za siročad i nahočad, i neoženjene

katkada opterećivali porezom na neenje.�U svojoj politici zaštite seljaka zemaljski su knezovi najvećma nastojali

zajaziti širenje (plemićkih) zemljišnih posjeda i veleposjeda. Ali ondje

gdje je u zbilji vladalo samo plemstvo, na takvu se politiku nije mogio

pomišljati, pa se na primjer u Mecklenburgu broj seljačkih

gospodarstava smanjio od 14300 (1628) na 6200 (1729). Agrikultura

se unapređivala i tako da se zemljište poboljšavalo ("melioriralo"),

sadile se nove kulturne biljke (krumpir) i osnivale kreditne organizacije

koje su trebale privatnim zemljišnim posjednicima davati novčane

predujmove za modernizaciju, a na svim se kameralističkim katedrama

predavala "poljoprivredna znanost".

Premda je, dakle, položaj poljoprivrede u većini europskih zemalja bio

loš, ona je ipak imala koristi od mnogih pronalazaka i novotarija onoga

doba. Tako su s primjenom prirodnog gnojiva, željeznog pluga,

tropoljnog plodoreda i novih mlinova prinosi porasli, ali je ponajviše

pomoglo to što su se počela obrađivati još neiskorištena zemljišta, koja

su na zapadu zauzimala 50%, a na istoku i do 90% ukupnih površina.

Paletu poljoprivrednih proizvoda obogatio je uzgoj voća i ratarskih

plodina, pa livadarska kultura i sjetva njiva. I u tomu su prednjačile

zapadnoeuropske zemlje, pa se u njih odnos između posijanih i ubranih

količina (koji je u srednjem vijeku iznosio 1:3, a u 16. se st. kretao od

1:3 u Poljskoj i Rusiji do 1:6 u Francuskoj i Engleskoj, pa i 1: 10 ili čak 1:

15 u Nizozemskoj) popeo na okruglo 1:10 do 1:15 (u Nizozemskoj i

znatno više).

Reakcijom na maćuhinski postupak države i njezina dirigizma prema

poljoprivredi valja smatrati teoriju fiziokrata (pored ostalih i Pierrea

Quesnaya), prema kojoj je produktivna jedino poljoprivreda, i koja je

istaknula postulat s/obodne privrede.

Ratovi za dinastičko nasljeđe

Sve do 3. decenije XX stoljeća po međunarodnom ratnom pravu rat je

bio dozvoljen. Svaka nezavisna i suverena država je imala pravo na

vođenje rata. To pravo je bilo jedan od atributa njene suverenosti.

Pravo države na rat je osporeno stvaranjem Društva naroda 1919.

kada je učinjen pokušaj da se on pravno zabrani.

Prvi put u historiji rat je bio zabranjen Brijan-Kelogovim paktom 27.

avgusta 1928. Države potpisnice tog ugovora obavezale su se da u

međusobnim odnosima neće pribjeći ratu i odrekle su se prava na rat.

Ta obaveza je važila samo za članice Društva naroda, pa je rat i dalje

bio pravno dozvoljen između države članice i one koja nije bila član.

Rat je bio dozvoljen i u slučajevima pravične samoodbrane i kolektivne

akcije protiv prekršioca međunarodnih obaveza.

Rat za špansku baštinu

Rat za špansko nasljeđe vođen je od 1701. do 1714. između

Francuske i njenih saveznika Španije, Bavarske, Kelna, Savojskog

Vojvodstva (od 1703. Pijemont), i Portgala s jedne i koalicije

Austrije, Engleske (od 1707. V. Britanije) Nizozemske, Pruske i

njemačkih kneževina sa druge strane. Za vrijeme vladavine Luja XIV

Francuska izgrađuje snažne vojne snage i vodi niz osvajačkih ratova:

Devolucioni rat 1667-1668., Francusko- nizozemsko - španski

rat 1672-1678. i Falački rat 1688. – 1697. Ti ratovi su u znatnoj

mjeri oslabili Francusku ekonomski i primorali je na smanjenje njenih

vojnih efektiva.

U težnji za daljnjom ekspanzijom, Francuska i Engleska su se

spremale da prigrabe posjede Španije u zapadnoj i južnoj Evropi.

Povod za rat bio je testament španskog kralja Karlosa II koji je

svoj prijesto i španske posjede ostavio u naslijeđe Filipu Anžujskom

unuku Luja XIV., koji je kao Filip V proglašen 1700. za španskog

kralja. Pošto je i austrijski car Leopold težio da španski prijesto osigura

za svog sina Karla, rat između Francuske i Austrije je postao

neizbježan.

Dolaskom Burbona na španski prijesto uklanja se habsburška državna

struktura. Filip V i njegovi saradnici pretvaraju savjete u ministarstva u

skladu sa francuskim uzorima. Francuzi provode i potrebne finansijske

reforme.

Strahujući da špansko nasljeđe ne pripadne Francuskoj, Engleska

i Nizozemska su se priključile Austriji i 7. septembra 1701. u Hagu

stvorile koaliciju protiv Španije i Francuske, kojoj prilaze Pruska,

Danska, i Portugal, Savojsko Vojvodstvo i njemačke kneževine osim

Bavarske i Kelna.

Ratne operacije su uglavnom vođene na 4 ratišta, njemačkom,

nizozemskom, talijanskom i španskom.

Vojne operacije su počele upadom austrijskih snaga pod

komandom Eugena Savojskog u Italiju. Nakon što su 9. jula kod

Kapija porazili Francuze prisilili su ih na povlačenje. Pojačanjem

francuskih snaga rat je nastavljen. I pored brojne premoći Francuzi su

poraženi izgubivši 3000 vojnika. U tom sukobu došla je do izražaja

premoć austrijskog vatrenog oružja i slabosti francuskog borbenog

poretka.

U njemačkoj i Španskoj Nizozemskoj 1701. nije bilo sukoba.

Na talijanskom ratištu u zimu 1701-02 austrijske snage su počele

opsadu Mantove. U napadu na Kremonu 1. februara 1702. Austrijanci

su zarobili tri francuska generala. Španski kralj Filip V je prešao u

ofanzivu i kod Santa Vitorije 26. jula odbacio francuske trupe. U sukobu

kod Lucare 15. avgusta 1702. Eugen Savojski je spriječio francusku

ofanzivu. Na nizozemskom ratištu francuske i španske snage su držale

utvrđenu liniju kod Antverpena i niz utvrđenja u Španskoj Nizozemskoj.

Engleska je 15. maja objavila rat Francuskoj, a u Nizozemsku je upućen

kao komandant združenih englesko-nizozemskih snaga vojvoda Džems

Molbro. Njegove trupe su uspjele da 23. septembra osvoje tvrđavu

Venlo, 2. oktobra Stevensvert a 23. oktobra Lijež.

Na njemačkom ratištu francuske snage su porazile trupe Ludviga

Bavarskog u bici kod Fridlinške šume. 14. oktobra 1702, ali nisu uspjele

da se probiju preko Švarcvalda.

U proljeće 1703. francuske snage su prodrle u Bavarsku gdje su

se sjedinile sa bavarskom vojskom kneza Maksimilijana II Emanuela.

Bavarske snage su upale u sjeverni Tirol ali su bile prinuđene na

povlačenje zbog ustanka i prelaska Savoje na stranu koalicije.

Ludvig Badenski je prešao Dunav i 5. septembra zauzeo

Augsburg a zatim su francusko-bavarske snage kod Hehšteta 20.

septembra porazile Austrijance.

Francuzi su imali uspjeha na Rajni. gdje su porazile Austrijance kod

Špajera, nakon čega je Landau kapitulirao a 13. decembra je zauzet i

Augsburg.

Pošto je u toku 1702. Portugal potpisao tzv. Metjuinove

ugovore Portugal je u maju 1703. pristupio koaliciji, obečavajući da će

učestvovati sa svojih 20.000 vojnika.

Težište vojnih operacija u toku 1704. godine bilo je na

njemačkom ratištu. Uviđajući opasnost koja je prijetila da Austrija zbog

djelovanja francusko-bavarskih snaga napusti koaliciju general Molbro

je krenuo iz Nizozemske u Bavarsku da bi zaustavio ofanzivu

francusko-bavarskih snaga protiv Austrije i 22. juna kod Ulma se spojio

sa trupama Eugena Savojskog i Ludviga Badenskog. Austrijske snage

E. Savojskog dobile su zadatak da spriječe prelazak francuskih snaga

preko Rajne dok su Molbro i Ludvig Badenski preduzimali ofanzivne

operacije u području Dunava u Bavarskoj. Francuske snage koje su se

nalazile u području Strazbura dobile su naređenje da posjednu položaje

na Rajni kod Landaua i zaštite pokrajinu Elzas.

Bavarske snage su upućene da posjednu i brane važan prelaz na

Dunavu kod Donauverta. ali su tu doživjele težak poraz. Francusko-

bavarske jedinice povukle su se na jug ka Augsburgu, a zatim prešle na

lijevu obalu Dunava ali su 12. avgusta između Lucingena i Blindhajma

pretrpjele težak poraz od udruženih snaga Molbroa i Eugena Savojskog.

To je bila najznačajnija bitka rata za špansku baštinu koja je iz osnove

izmjenila odnos snaga u korist koalicije. Austrujanci su okupirali

Bavarsku a ostatak bavarske vojske nastavio je borbu protiv koalicije u

Francuskoj i Španiji. Poražene francuske snage su potisnute na Rajnu i

prinuđene na odbranu. Na italijanskom ratištu Francuzi su uspjeli da

osvoje Pijemont i njegove tvrđave osim jedne. Na nizozemskom ratištu

je nastalo zatišje zbog upućivanja engleskih snaga na njemačko ratište.

Na španskom ratištu Francuzi su zauzeli nekoliko portugalskih tvrđava.

Najveći uspjeh koalicije je bio prepad englesko- nizozemske flote od

24. jula i osvajanje Gibraltara, a pokušaji Francuza i Španaca da ih

povrate ostali su bezuspješni.

U toku 1705. nije bilo značajnijih opracija izuzev na italijanskom

ratištu. Koalicija nije iskoristila pobjedu kod Blindhajma da protivnicima

nanese odlučujući poraz. U bici kod Kasana 16. avgusta francusko-

španske snage su nanijele poraz snagama Eugena Savojskog i

zaustavile njegov prodor u Pijemont. Na španskom ratištu englesko-

nizozemske trupe su zauzele Barcelonu i potčinile cijelu Kataloniju.

Godine 1706. glavne vojne operacije su vođene na nizozemskom i

italijanskom ratištu.

Na italijanskom ratištu Francuzi su 19. aprila nanijeli poraz

austrijskim trupama kod Kalčinata, ali su trupe Eugena Savojskog 7.

septembra 1706. kod Torina nanijele odlučujući poraz francusko-

španskim snagama, potiskujući ih iz Italije. Na španskom ratištu

Francuzi su imali izvjesnog uspjeha gdje su uspjeli zauzeti Madrid i

Kartahenu, tako da su Karlu ostali Katalonija i Aragon.

U toku 1707. na nizozemskom ratištu nije bilo ozbiljnijih sukoba.

Na talijanskom frontu snage koalicije su zauzele Napulj, a zatim su iz

Savoje i sa mora upale u južnu Francusku i izvršile opsadu Tulona. Tu

su bile poražene pa su bile prinuđene na povlačenje u Pijemont. Na

španskom ratištu francusko-španske snage su odbile napade

Britanaca, Portugalaca i Nizozemaca, nanoseći im težak poraz 25.

aprila 1707. u bici kod Alamanse, nakon čega je veliki dio Španije ostao

do kraja rata pod francuskom kontrolom. Nakon spajanja austrijskih i

britanskih snaga na nizozemskom ratištu došlo je do borbe kod

Audenarda 11. jula 1708. u kojima su Francuzi pretrpjeli poraz.

Koalicija je tada zauzela Lil, Gent i Briž. Iscrpljena Francuska je povela

pregovore za mir, koji su prekinuti zbog neprihvatljivih uvjeta za nju,

pa su ratne operacije nastavljene.

U toku 1709. sukobi su uglavnom vođeni na nizozemskom

ratištu. U proljeće Francuzi su počeli sa vojnim operacijama sa ciljem

da koaliciju prinude na mir. Britanske i austrijske snage su poduzele

također ofanzivu pa je 11. septembra 1709. došlo do borbe kod

Malplakea, najveće i najkrvavije bitke u toku rata za špansku baštinu.

Snage koalicije su porazile Francuze ali nisu iskoristile tu pobjedu da im

nanesu odlučujući poraz. Francuzi su iskoristili i krajem godine odnos

snaga je bio povoljniji za njih.

Na njemačkom i španskom ratištvu nije bilo značajnijih zbivanja.

Francuzi su ponudili mir ali je koalicija ponudila teže uvjete pa je rat

nastavljen. Na španskom ratištu 1710. austrijski general Štarhemberg

je 27. jula pobijedio Špance kod Almenara a 20. avgusta ojačan

britanskim snagama i kod Saragose. Madrid je zauzet 28. septembra ali

je francuska intervencija prisilila Austrijance da napuste Aragoniju i

povuku se u Kataloniju. Na njemačkom frontu Eugen Savojski je

sprečavao prelaz Francuza preko Rajne, štiteći Frankfurt. Nakon smrti

austrijskog cara Jozefa I na prijesto je došao Karlo VI, dotadašnji

pretendent na španski prijesto. Stupanje nadvojvode Karla VI 1711. na

austrijski prijesto navodi V. Britaniju i Nizozemsku da odustanu od rata

– one podržavaju Filipa V pod uvjetom da odustane od pretenzija na

francuski prijesto.

Strahujući od poremećaja ravnoteže u Evropi Velika Britanija se

protivila spajanju austrijskog i španskog prijestolja pa je počela

pregovore o miru sa Francuskom. Zbog toga je smijenjen general

Malbroa a novom komandantu Džemsu Ormondu je zabranjena

ofanziva protiv Francuza. Nezadovoljna Austrija je nastavila operacije

protiv Francuske. Na njemačkom i nizozemskom ratištvu nije bilo

značajnijih vojnih operacija.

Na nizozemskom ratištu Austrijanci su se nalazili u ofanzivi sve

do 24. jula 1712. kada su trupe Eugena Savojskog pretrpjele težak

poraz kod Denona, pa su morale da pređu u defanzivu.

Na španskom frontu ratne operacije su zaustavljene pa je Karlo

VI povukao svoje trupe u Kataloniju a Portugal je u novembru počeo

pregovore o primirju. Najzad između Velike Britanije i Francuske

zaključen je mir u Utrehtu 11. 04. 1713. Tom ugovoru su pristupile i

Španija, Pruska, Nizozemska, Portugal i Savoja. Velika Britanija je

dobila Gibraltar i ostrvo Menorku, a Savoja Siciliju.

Nakon zaključenja separatnog utrehtskog mira između Francuske i

Španije Austrija je sama nastavila rat protiv Francuske ali je zbog

iscrpljenosti bila prinuđema na zaključenje Rajštatskog mira, 7. Marta

1714. Milano, Napulj, Mantova, i Sardinija, koja je 1720. zamjenjena za

Siciliju. Bavarskoj i ostalim njeemačkim kneževinama koje su

učestvovale u ratu vraćene su njihove teritorije. Francuska je

Utrehtskim i Rajštatskim mirom sačuvala španski prijesto za Filipa

Anžujskog, ali bez nizozemskih i talijanskih posjeda koji su pripali

Austriji.

Rat za poljsko naslijeđe 1733. – 1735.

Vođen je od 1733. –1735. između Austrije i Rusije s jedne i

Francuske, Španije i Sardinije sa druge strane. Nakon smrti poljskog

kralja Augusta II 1733. plemstvo privredno razorene i politički

rascjepkane Poljske podijelilo se oko njegovog nasljednika. To je bio

povod da se u borbu za utjecaj u Poljskoj umiješaju velike europske

sile, što je dovelo do rata za poljsko nasljeđe. Dio poljskog plemstva

proglasio je 13. septembra 1733. za kralja Stanislava Leščinjskog, koji

je bio u porodićnoj vezi sa Lujem XV ( njegov zet), što je značilo

pretvaranje Poljske u saveznicu Francuske. Drugi dio plemstva

podržavan je od Austrije, čija se vojska prikupljala u Šlezvigu i Rusije,

čije su snage 3. oktobra upale u Poljsku i 5. oktobra proglasile za

poljskog kralja Augusta III, sina Augusta II. Zbog uplitanja u poljsko

dinastičko pitanje Francuska je u oktobru 1733. objavila rat Austriji, a

stvarni razlog je bio izbacivanje Austrije iz Italije. Francuskoj su prišle

Španija i Sardinija, a austrijske snage su bile pojačane sa po 6.000

Britanaca i Rusa.

Leščinjski se sklonio u Dancig, da bi nakon što su grad opsjele

ruske trupe otišao u Prusku. Francuske snage koje su pokušale izvršiti

desant na Dancig predali su se Rusima koji su 9. jula 1734. ušli u grad.

Istovremeno, borbe su vođene na tri ratišta:

U Njemačkoj francuska vojska je 12. oktobra 1733. Prešla Rajnu i

zauzela Kel. Francuzi su bili spriječeni u namjeri da zauzmu Brajzah i

Majnc. U sjevernoj Italiji francusko-špansko- sardinske snage su nakon

žestokih borbi kod Milana, Mantove i Parme sredinom 1735. odbacile

Austrijance u Tirol. U južnoj italiji i na Siciliji španska vojska je zauzela

10. maja 1735. Napulj a 22. augusta se iskrcala na Siciliji i osvojila je u

julu 1735. Rat je završen Bečkim ugovorom o miru, 3. X 1735., po

kojem se Leščinski odrekao poljskog prijestolja u korist Augusta III.

Mirovnim ugovorom Francuska je dobila Loren.

Rat za austrijsko nasljeđe 1740. – 1748.

Fridrih Vilhelm je umro u maju, a Karlo VI u oktobru 1740. Prvi je

ostavio za nasljednika sina Fridriha II, a drugi kćerku, mladu i

neiskusnu u državnim poslovima Mariju Tereziju. Rat su vodile Pruska,

Bavarska, Saksonija, Francuska, Španija, Napuljska kraljevina, Đenova,

Falačka, Keln, i Švedska protiv Austrije V. Britanije, Nizozemske,

Hanovera, Pijemonta i Rusije.

Pruski kralj Fridrih II Veliki odlučio je da osvoji bogatu provinciju

Šleziju, čime je pokrenuo opći sukob koji se vodio na tri kontinenta. To

je ujedno početak borbi za dominaciju između Hoencolerna i

Habsburgovaca. U decembru 1740. pruske trupe su upale u Šleziju, da

bi prekinule vezu između Saksonije i Poljske i ojačale geografski položaj

u odnosu na susjede.

Marija Terezija se suočila sa njemačkim, češkim i ugarskim

plemstvom a mnoge evropske države su uslovile prihvatanje

Pragmatičke sankcije davanjem raznih ustupaka.

Fridrih je nastojao da mirnim putem dobije Šleziju ali ne uspijeva.

Nakon upada pruskih trupa u Šleziju, poslanik u Beču predlaže

garancije za nepovredivost austrijskih teritorija u Njemačkoj, plačanje

odštete i podršku Franji Lorenskom u izboru za cara. Fridrih se

zadovoljava podjelom Šlezije u naknadu za sporazum sa Austrijom, ali

se to ne prihvata u Beču. Oružani sukob je jedini nasčin da se spor

riješi.

Prvi oružani sukob u aprilu 1741. kod Molvice završio se pruskom

pobjedom: to je bio poziv Francuskoj da uđe u rat na strani Pruske.

Prijetnja Hanoveru navodi kralja Džordža II da potpiše ugovor koji

garantuje neutralnost njegovih posjeda.

U jesen 1741. francuske i pruske snage su upale u Češku.

Suočena sa takvom situacijom Marija Terezija zaključila tajnu

konvenciju u Klajn Šnelendorfu, nakon čega su austrijske trupe

protjerale Francuze i Bavarce iz Češke i Austrije. Ugovorom u Breslavi

1742, Pruska je zadržala čitavu Šleziju,

Marija Terezija se nadala da će uspjeti povratiti izgubljene

oblasti. Početkom juna 1743. nastavljene su vojne operacije.

Saveznička armija je nanijela poraz Francuzima kod Detingena na

Majni a Austrijanci su upali u Bavarsku i Alzas.

Naredne godine Fridrih II je poduzeo “drugi rat” za Šleziju. U ljeto

1744. njegove trupe su zauzele Prag, a nakon toga Marija Terezija

stvara savez sa Velikom Britanijom, Saksonijom i Nizozemskom.

U maju 1745. Fridrih je nanio poraz Austriji kod Hohenfridberga,

a u septembru kod Sura. Drugi šleski rat završavio se u decembru

mirom u Drezdenu. Šlezija je ostala u rukama Pruske. U Nizozemskoj

su se 1746. operacije odvijale nepovoljno za Austrijance i njihove

saveznike. Francuzi su 20. februara osvojili Brisel, u maju Antverpen,

julu Šarleroa a 30. septembra Namir. Moric Saksonski je kod Rokua 11.

oktobra odsudno porazio Karla Lotarinškog.

U 1747. rat se nastavio francuskim osvajanjem Nizozemske

Flandrije.

U Italiji je maršal Bel II sa francusko-španskim snagama upao u

Pijemont ali je 19. jula poražen u napadu na Asti. Francuzi su 1748.

opsjeli i zauzeli Mastricht 7. maja dok su Austrijanci i Britanci bili

neaktivni u očekivanju ruskih snaga. Kad je Rusija na osnovu

savezničkog ugovora uputila svoje trupe na Rajnu, sklopljen je mir u

Ahenu 18. oktobra 1748. kojim je završen rat za austrijsko naslijeđe.

Sankcionisano je ustupanja austrijske Šlezije Pruskoj a vojvodstva

Parme, Pijačence i Gvastale Španiji.

Taj mir je u stvari bo primirje. Marija Terezija je razmišljala o

novim koracima, pa su diplomate pripremale teren a ministri provodili

unutrašnje reforme. Među diplomatima posebno se isticao grof Kaunic,

čovjek koji je vjerovao u politički racionalizam i nije bio opterećen

tradicionalnim shvaćanjima. Njegove koncepcije o spoljnoj politici

dovele su do diplomatske revolucije, koja je otvorila put u

sedmogodišnji rat, 1756.-1763.

Rat za bavarsko nasljeđe 1778. -1779.

Vođen je između Austrije i Pruske oko nasljednih prava na

Bavarsku. Nakon smrti bavarskog izbornog kneza Maksimilijana III

Jozefa, bavarski prijesto je prešao 1777. na falačku liniju dinastije

Vitelsbacha, koja je od tada vladala objedinjenom Kneževinom Falačka-

Bavarska.

U sporazumu sa falačkim knezom Karlom Teodorom, Austrija je

posjela Donju Bavarsku. Tom sporazumu se suprotstavila Pruska, pa je

u savezu sa Saksonijom počela rat protiv Austrije. Prusi i Saksonci su 5.

jula 1778. upali u Češku sa oko 160.000 vojnika i posjeli položaje na

Labi i Jizeri , gdje su Austrijanci imali vojne snage od oko 170.000

osoba. Izbjegavajući odsudnu bitku, obe strane su se ograničile na

manje akcije.

U akcijama malog rata do izražaja su došle lake trupe,

obrazovane od konjice i husarskih jedinica Vojne krajine. Te snage su

korištene za izviđanje i napade na pruske komunikacije i prepade na

njihove transporte i osiguranje. U jesen 1778. Pruska je povukla svoje

snage iz Češke. Posredstvom Rusije zaključen je 13. maja 1779.

Tješinski mir kojim je Austrija donila samo oblast na desnoj obali

Donjeg Ina, tzv. Insku četvrt, dok je Pruska dobila Bejrojt i Ansbach.

PROSVJEĆENOST je opći duhovni pokret u evropskim zemljama XVIII

stoljeća protiv dogmatskog autoriteta, za pobjedu kritičkog uma u

književnosti, umjetnosti, filozofiji, politici i javnom životu

Samosvijest ljudskog uma probudila je renesansa. Ipak trebalo je da

prođe određeno vrijeme da sazriju klice novog, i da njegovi plodovi

postanu pristupačni čovjeku novoga vijeka. Ideologija građanskog

društva, ispočetka više fragmentarna i pretežno polemična, postaje u

XVII stoljeću sve potpunija i obuhvatnija, i svjetovnu afirmaciju svojih

principa shvaća kao širenje svjetlosti u mraku, kao prosvjetljivanje

ili prosvjećivanje svijeta. To je temeljno uvjerenje ovoga pokreta,

koji potpuno ovladava evropskim duhom u stoljeću između dviju

najvećih građanskih revolucija: engleske slavne 1688. i francuske

1789. Osamnaesto stoljeće se zbog toga s pravom naziva Âge des

lumières, pri čemu ne treba smetnuti s uma činjenicu da neki njegovi

utjecajni predstavnici djeluju već krajem XVII stoljeća (Locke i Leibniz),

te da s druge strane duhovi kao Rousseau i Kant, koji u svom razvitku

prelaze granice prosvjetiteljstva, polažu temelje novom pokretu

(romantizam, idealizam).

Kao kulturno-politički pokret prosvjećenost se temeljila na filozofiji

zdravog razuma, a odatleje postepeno prelazila na ostala područja

duhovnoga stvaralaštva. Nije samo slučaj što gotovo svi

prosvjetiteljski filozofski spisi, od Lockeova Ogleda o ljudskom

razumu (1690) pa sve do Kantove Kritike čistoga uma (1781), već u

samom naslovu govore o umu odnosno razumu. Čisti uvid, razumna

spoznaja, usmjeravaju svoju kritiku protiv postojećih, samo

objavljenih istina: sve što se ne može legitimisati pred zdravim

razumom proglašava se zabludom, predrasudom i praznovjerjem, pa

mora biti odbačena. Prelazeći postepeno iz filozofije u javno

mišljenje, prosvjećenost prodire u politički život, naglo se širi i

postaje općim naprednim pokretom u velikim zemljama zapadne

Evrope.

Književna i propagandna djelatnost prosvjetitelja počinje u Velikoj

Britaniji, prelazi u Francusku, a završava u Njemačkoj. Postepeno

djeluje i na sve ostale evropske narode. Vodeća uloga pripada

filozofiji, ali ne neposredno, kao rezultatu sistematske filozofske

proizvodnje, već mnogo više književnosti koja je prožeta filozofijom

(filoz. romani, satire, aforizmi i dopisivanja).

Na prijestolju su tada sjedili prosvjetiteljski vladari kao Friedrich II,

Katarina II ili Josip II. Premoć filozofije u općoj književnosti toga

vremena tako je potpuna da se one nikakvim naporom ne mogu

jasno razgraničiti (npr. Pope u Britaniji, Voltaire u Francuskoj, Lessing

u Njemačkoj). Udio evropskog naroda u prosvjetiteljskom pokretu

nije bio jednak.

Budući da je građansko društva najbrže i najdjelotvornije kročilo

naprijed u Britaniji tamo je i niknuo sam pokret prosvjetiteljstva

(Locke, Shaftesbury, Pope, Hume).

Ako je prosvjećenost u cjelini, kao pokret i kulturna epoha, danas

u Evropi i svijetu poznata i cijenjena, onda to zahvaljuje u prvome

redu svome francuskom obliku. Francuski jezik i duh, ukus i običaji

pretvorili su rimsko-latinsku Evropu u francusku Evropu, a

francuskm su geniju osigurali svjetsku slavu. Djela pisaca kao što su

Montesquieu, Rousseau i Diderot našla su svoj zajednički izraz u

Enciklopediji (1751-72). »Prosvijećeno« ili »filozofsko« stoljeće

postalo je francusko par excellence, a ako je po čemu i danas živo i

suvremeno, živo je i suvremeno po svom voltaireovskom duhu.

U tom razdoblju učinjeni su i prvi važni koraci empirijskih prirodnih

znanosti, u prvom redu mehanike, fizike i njihovih primijenjenih

disciplina. U isti mah javljaju se međutim, i prve društvene nauke, kao

što su politička ekonomija i moderna politička historiografija. Ističući

moć uma i prirodnu dobrotu čovjekovu, prosvjećenost je prvo

postavila demokratske principe građanske političke jednakosti. Ona

podjednako vjeruje u neograničeni politički društveni, naučni, moralni i

tehnološki napredak čovječanstva

Od Johna Locka potiče prosvjetiteljska koncepcija društva. Nakon

dominacije teoloških doktrina u srednjem vijeku, novi pristup filozofiji

prava započinje suprostavljanjem koncepcije “prirodnog prava čovjeka

” koncepciji božanske nepromjenjivosti pravnog poretka.”

U svoje dvoje rasprave o upravljanju državom Lock tvrdi kako je

narod povjerio vlast upravljanja vladaru, čime je suverenost naroda

uzdigao na nivo temeljnog načela države. Lock traži da se vladari

sprječavaju u zloupotrebi vlasti i da se osigura privatnopravna sfera, da

se zakonodavstvo i sudstvo odvoje od izvršne vlasti.

Kritikovao je postojeće apsolutističke teorije države, smatrajući,

nasuprot Hobsu, da prirodno stanje nije stanje rata svih protiv svih,

nego stanje opće slobode i jednakosti. Smatra da je zadatak države da

to prirodno stanje samo garantuje. Izvršio je veliki utjecaj na razvoj

filozofske i društveno političke misli. Proklamujući princip da na

razumu treba da počiva sva individualna i društvena aktivnost čovjeka,

Lock je postao začetnik prosvjetiteljstva, koje će dominirati duhovnim

životom Evrope. Njegove liberalističke političke doktrine ušle su u

američki ustav a na njima se u osnovi temelji britanska ustavna

tradicija. I francuski i britanski prosvjetitelji razvijali su Lockove ideje u

različitim smjerovima.

Ideje prosvjećenosti odvijaju se između dvije revolucije Slavne u

Engleskoj 1688 i Francuske r. 1789. U tom periodu djeluju 3 generacije

filozofa. U prvoj su najistaknutiji Monteskje, Volter i Đambatista Viko.

Monresque, predstavnik činovničkog plemstva završio je pravne nauke

i bio predsjednik Vrhovnog suda u Bordou. Godine 1721. piše Persijska

pisma u kojima je na duhovit način izvrgao ruglu intelektualnu i

moralnu dekadenciju vladajuće francuske klase za vrijeme Filipa

Orleanskog. Od 1728. do 1733 putuje po Evropi (Austrija, Ugarska,

Nizozemska, Italija, Švajcarska, V. Britanija) i 1734. objavljuje knjigu

“Razmatranja o uzrocima veličine i propasti Rimljana u kojoj daje

logičku interpretaciju historije, pri čemu je na primjeru Rima dokazivao

da 2svijetom ne vlada slučaj, nego da postoje opći uzroci, fizički i

moralni, koji djeluju u svakoj državi bilo da je uzdižu održavaju ili ruše i

da su “svi slučajevi ovisni o tim uzrocima.”

U svom kapitalnom djelu O duhu zakona, (Ženeva 1748.)

razradio je teoriju državnog prava, po kojoj se svrstao među snage za

predstojeći otvoreni sukob sa pristalicama apsolutističke monarhije.

Prihvativši antičku teoriju o trima osnovnim formama državne vlasti

(tiranija, monarhija, republika) Monteskje zaključuje da je republika

idealan ali teško održiv oblik vladavine. Stoga se zalaže za

konstitutivnu monarhiju britanskog tipa, kao kompromisno rješenje,

kojim se po njegovom mišljenju lakše postići najviši politički cilj –

blagostanje naroda uz potpunu slobodu unutar granica utvrđenih

zakonom. Zakonitost treba da bude vrhovni princip u državi, a to znači

da zakon treba da st6oji niznad vlasti. Da se spriječi zloupotreba vlasti i

kršenje zakonitosti do čega nužno dolazi kad se vlast nalazi u rukama

jednog čovjeka, Montesque u Duhu zakona predlaže politički sistem u

kojem je državna vlast odvojena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i

podijeljena između tri samostalna državna organa (zakonodavna tijela,

šefa izvršne vlasti i sudskih organa) od kojih svaki vrši jednu od triju

funkcija vlasti. Time je on dao teoriju o podjeli vlasti koja je temelj

građanske demokratije.

Monresque se zalagao za podjelu predstavničkog tijela na dva doma,

po ugledu na V. Britaniju.

Duh zakona je poslužio građanstvu kao ideološko oruđe u borbi protiv

feudalnog apsolutizma. Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u

Ustravu SAD, od 1787 u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina od

1781 a u XIX stoljeću u ustavima svih građanskim demokracija.

Đambatista Viko (1668-1744) je nastojao da uoči načela evolucije

civilizacije. Njegovo djelo Nova nauka (1725) predstavlja pokušaj

analize ljudskog saznanja, pri čemu su polaznu tačku prestavljali

antički Rim i rimsko pravo. On je dijelio napredak civilizacije u tri etape:

božansku ili teokratsku, herojsku, doba velike epske poezije i doba u

kome se uobličava književni jezik.

Sredinom XVIII stoljeća djelovala je nova generacija mislilaca:

Benjamin Franklin, državnik, naučnik i filozof, Dejvid Hjum, historičar i

filozof, Žan Žak Ruso, Deni Didro, Etjen Kondijak, Klod Helvecijus, Žan

Dalamber...

Hjum objavljuje svoju raspravu o ljudskoj prirodi u kojoj razvija

ideju modernog skepticizma. On tvrdi da ljudske akcije i uvjerenja

potiču iz navike. Piše o demografiji, političkoj ekonomiji, historiji,

sociologiji vjere. Njegova rasprava o načelima morala iz 1751.

potvrđuje njegovu reputaciju, iako mnogi ne prihvataju njegov

skepticizam.

Žan Žak Ruso (Ženeva 1712-Pariz 1778).

Njegov uspon u karijeri počeo je 1750. kada je na nagradno

pitanje akademije u Dižonu “Da li napredak nauke i umjetnosti

doprinosi poboljšanju morala odgovorio negativno svojim radom

Rasprava o nauci i umjetnostima. U njemu razvijenoj intelektualnoj

kulturi suprostavlja izvorne vrline neciviliziranih ljudi.

Njegova rasprava O porijeklu nejednakosti među ljudima (1755.)

osuđuje imovinu kao izvor društvene nejednakosti. U sentimentalnom

romanu Žili ili nova Heloiza pisanom u obliku pisama razmatra

filozofska, moralna i društvena pitanja.

Zbog romana Emil morao je napustiti Pariz i Ženevu. To je filozofska

rasprava o djetinjstvu i obrazovanju. U romanu provodi usamljeno

dijete kroz negativno prirodno obrazovanje kojim izbjegava

izvještaćenost i njeguje prvo osjećanja a potom razum. Vaspitać treba

da podstiće učenika da traži sreći i vrlinu. Emil treba da proživi oštrinu

života, da prođe kažnjavanje koje mu nameće priroda. Za Rusoa razum

se razvija posljednji i sa najvećim teškoćama. Pošto dijete provodi kroz

određene etape njegovog razvoja, Ruso zaključuje da se obrazovanje

završava u trenutku kad se ono ženi.

Politička rasprava Društveni ugovor iz 1762. predstavlja ključno djelo

njegove političke filozofije.Knjiga počinje sa pozivom na emancipaciju

Čovjek se rađa slobodan a svugdje je u lancima. Ruso

propovijeda približavanje prirodnom stanju međuljudskih odnosa, iz

čega proističe njegova koncepcija slobodne države koja bi počivala na

općoj volji naroda i u kojoj bi građanske slobode zamijenile slobodu

pojedinca. Takvoj bi zajednici najbolje odgovarao demokratski

poredak.Samome pojedincu treba omogućiti prirodan odgoj u kojem se

oslanjamo na instinkte pa djecu ne treba podvrgavati prisili, nego treba

slobodno razvijati njihova duhovna i tjelesna svojstva.

Istaknuti član grupe filozofa je Deni Didro, autor mnogih spisa i

Enciklopedije. U svom romanu Žak fatalista uočava protivrječnosti

između učenja o ljudskoj slobodi i ateizma. On vjeruje u razum i

njegovu snagu. Kao naučnik on se odriče mehaničke i statičke filozofije

i prihvata evoluciju.

Uvažavanje filozofa za nauku svoj izraz nalazi u Enciklopediji ili

promišljenom rječniku nauka, umjetnosti i zanata u 17 velikih tomova

objavljenih između 1751-1772. Njeni urednici su Didro i D Alamber, koji

pišu mnogobrojne članke za enciklopediju, a njen cilj je da se pokaže

red i povezanost ljudskog znanja. Gotovo svi filozofi pišu za

Enciklopediju: Volter o duhu i književnosti, Bifon o prirodnim naukama,

D Alamber o matematici, Ruso o muzici, ....

Enciklopedija ističe svjetovnu moralnost a ljudska sreća je cilj

ovozemaljskog života. Naglašava se uvjerenje da se ljudski napredak

postiže svjetovnim znanjem a ne teološkim doktrinama. Time filozofi

uklanjaju postepeno osnove starog režima. Sam Didro najavljuje da

dobra enciklopedija treba da promijeni opći način mišljenja. Zabrana

ernciklopedije 1766. predstavlja znak promjene. Ona se ilegalno

stampa u Francuskoj iako nosi oznaku da je štampana u Neuchatelu. U

to vrijeme na scenu stupa nova generacija filozofa, Najistaknutije ime

među njima je Imanuel Kant, filozof iz Koenigsberga, koji u svojim

studijama Kritika zdravog razuma i Kritika mišljenja mijenja

ustaljeno mišljenje da je struktura ljudskog mišljenja odraz strukture

spoljnog svijeta. Ona odgovara ljudskom umu i čovjek mora da zna

zato što je takav.

Među njemačkim filozofima se ističu Mozes Mendelson, Gotold

Lesing i Kristof Viland. Lesing piše poeme, o estetici, vjeri,

pozorištu.Vilard razmatra ideje o slobodi mišljenja, zalažući se za

razum, toleranciju, odgovornost i civilizaciju. Najistaknutiji predstavnik

historiografije prosvjećenosti je Edward Gibon. Njegova Historija

propadanja i pada Rimskog carstva (1776-88) opisuje postepeno

opadanje Carstva sa vrhunca snage i sjaja do početka modernih

vremena. Poglavlje o usponu kršćanstva izaziva oštre kritike vjernika.

Za propast Rima ne optužuje kršćanstvo i upade barbara nego

dugotrajni mir, veličinu carstva i ekonomske prilike.

Austrija

Područje Austrije je 1278. prešla u ruke Habsburgovaca. Njeno središte

postao je Beč. Habsburgovci su u toku XIV st. stekli Korušku (1335),

Tirol i Vorarlberg (1363), Breisgau i Freiburg (1368) te Trst (1382). Kad

je 1437. umro Žigmund Luksemburški, njegov zet Albrecht V

Habsburgovac izabran je za njemačkog cara, baštinivši u isto vrijeme i

vlast u češkim, hrvatskim i ugarskim zemljama. Nakon uspješnih ratova

s Osmanlijama Austrija je stekla Karlovačkim mirom (1699) Hrvatsku

do Une, Slavoniju, Srem i Ugarsku osim temišvarskog Banata, a

Požarevačkim mirom (1718) dijelove Bosne i Srbije, Malu Vlašku i

Banat. Beogradskim mirom (1739) ustalila se granica Austrije prema

Osmanskom carstvu na Uni, Savi i Dunavu. Sukobi s Francuskom u

drugoj pol. XVII st. uvukli su Austriju u Rat za španjolsku baštinu (1701-

14), nakon kojega je morala prepustiti Burboncima Španiju, ali je stekla

špansku Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju, koju je 1720.

zamijenila za Siciliju. Bečkim mirom (1735), nakon Rata za poljsku

baštinu, ustupila je Španiji Napulj i Siciliju, Kraljevini Sardiniji Novaru i

Tortonu, a zadržala je Parmu, Piacenzu i Guastallu. Karlo VI bio je

posljednji muški Habsburgovac. Da bi osigurao nasljedstvo i u ženskoj

lozi, objavio je 1713. Pragmatičku sankciju. Kad je na prijestolje stupila

njegova kćerka Marija Terezija, izbio je Rat za austrijsku baštinu (1740-

48). U tom ratu i u kasnijem Sedmogodišnjem ratu (1756-63) Austrija

je Pruskoj morala prepustiti Šlesku, a Španiji Parmu, Piacenzu i

Guastallu. Nešto kasnije u diobama Poljske (1772. i 1795) stekla je

Galiciju i Lodomeriju, a 1775. od Osmanskog carstva Bukovinu. Nakon

izbijanja Francuske revolucije Austrija je sudjelovala u svim

protivfrancuskim savezima. Mirom u Campo Formiju (1797) izgubila je

Nizozemsku i Lombardiju, a ustupila Francuskoj svoje posjede na lijevoj

obali Rajne; u isto vrijeme stekla je Veneciju, Istru i Dalmaciju.

Habsburško carstvo obuhvatalo je na početku 18. stoljeća pored

habsburških nasljednih zemalja (sa Štajerskom, Koruškom i Kranjskom)

kraljevine Ugarsku, Češku, Milansko vojvodstvo, Sardiniju, austrijsku

Nizozemsku, Napulj, Toskanu i Erdelj.

Svaka od pokrajina je imala svoje institucije, što je ometalo jačanje

apsolutizma.

Ugarska je bila posebno osjetljivo pitanje. Ugarsko plemstvo se

suprotstavljalo pokušaju cara da nametne svoju vlast o čemu je

svjedočila duga borba između Franje Rakocija i Josipa I, koja se završila

mirom u Satnaru 1712. Novi car Leopold II je dao amnestiju i

potvrđivao prava Ugarskoj i Erdelju.

Karlo VI (1711-1740) je nastavio politiku pomirenja i potvrđivao

brojne privilegije u zemlji. U vrijeme pregovora sa ugarskim plemstvom

pojavilo se i pitanje naslijeđa, glavnog problema Karlove vladavine. On

nije imao muškog nasljednika, pa je nastojao da svojim kćerkama

osigura prijesto. Češka i Austrija su prihvatale pravo vladara da odredi

nasljednika, dok u Ugarskoj to nije slučaj. Karlo tada odlučuje da

potvrdi pravo ugarskog Sabora da bira vladara u slučaju izumiranja

muške linije, ali 19. aprila 1713. proglašava Pragmatičku sankciju,

dokument u kojem se povrđivalo da poslije njegove smrti sve nasljedne

zemlje i kraljevine pripadaju njegovom muškom nasljedniku u skladu

sa primogeniturom . U slučaju da nema muških nasljednika kruna

prelazi u ruke ženskih nasljednika prema starješinstvu. Karlo dobiva

dvije kćeri i time pitanje Pragmatičke sankcije dobiva veliki značaj. On

upučuje tekst svim saborima 1720. 1720 i traži njihovu saglasnost.

Staležin svih njemačkih zemalja, Češke, Moravske, talijanski posjedi i

Nizozemska prihvataju Karlov zahtjev. Ugarski sabor raspravlja o

dokumentu 1722-1723. i u želji da se osigura od Osmanskog carstva

odobrava ga iste godine. Ugarska se smatra dijelom Carstva, iako je

car morao da potvrdi slobode i prava plemstva. Osiguravši pristanak

svojih posjeda Karlo je poduzeo korake da to priznaju evropski vladari i

dvorovi. Sankciju priznaju izbornici Saksonije i Bavarske, a ostali

pokušaji se u početku završavaju neuspješno. Španija prihvata Sankciju

1725. a Velika Britanija 1731., pod uvjetom da Karlo zabrani rad

Ostendske kompanije i pristane na špansku okupaciju Parme i

Pjaćence. Nakon rata za poljsku baštinu Francuska 1735. prihvata

Sankciju.

Za vrijeme Karlove vladavine ne postiže se mnogo na

centralizaciji državne uprave, iako se vrše izmjene u postojećim

tijelima. Najvažnije tijelo je Privatni savjet, kojem predsjedava car.

Visoki ratni savjet i Visoki savjet su odlučivali o vojnim i političkim

pitanjima. Postojala su i posebna tijela koja su raspravljala i odlučivala

o pojedinim pokrajinama.

Ugarska je zadržala drukčiji položaj od ostalih zemalja, njeni

staleži su mogli odlučivati o mnogim pitanjima.

Marija Terezija je stupila na prijesto 1740. u teškim prilikama za

Austriju. Armija je bila poražena i demoralisana, blagajna prazna,

Ugarska i Češka nezadovoljne politikom Habsburgovaca.

Između rata za austrijsku dinastičku baštinu i Sedmogodišnjeg rata

(1756-1763) Marija je provodila mnoge reforme. Stvara 1749. Upravu

za javne i novčane poslove, koja je odlučivala o svemu što je bilo

zajedničko za pokrajine. Preuzela je prikupljanje poreza iz ruku lokalnih

staleža, nametala plemstvu i crkvi plaćanje određenih dažbina. Visoki

savjet je postao centralno finansijsko mjesto, a Dvorska i i Državna

kancelarija je odlučivala o svim pitanjima spoljne politike. Dolazi 1749.

do podjele sudske i političke administracije i stvara se Vrhovni sud.

Visoki ratni savjet je zadržao potpuni nadzor nad vojnim pitanjima.

Svaka pokrajina je imala svoju deputaciju koja je trebala da brine o

vojnim pitanjima ali vremenom je dobivala nove prerogative.

Nakon Sedmogodišnjeg rata austrijski vladari su nastavljali sa

reformama. Nakon smrti Franje Lorenskog najstariji sin Marije Terezije

Josip II postaje 1765 njemački car i suvladar svoje majke. Još u toku

Sedmogodišnjeg rata nastavljale su se reforme. Unapređuje se

finansijska administracija, što omogučava potpuni uvid u stanje

prihoda i rashoda, i određivanje državnog budžeta. Zakonom iz 1767

poznatim kao Urbarium ugarski seljaci su postal nasljedni zakupnici sa

pravom da napuste zemlju. Zakon je određivao radne obaveze seljaka

prema feudalcu a njihovo provođenje nadgledali su carski činovnici.

Marija Tererzija je pokazivala namjere da ukine kmetstvo i izmjeni

postojeći sistem agrarnih odnosa. Mnoge reforme odnosile su se na

katoličku crkvu. kojoj se zabranjivalo da stiče nove posjede. Morala je

da plaća porez a ukidali su se i neki samostani. Josip II, kao suvladar

nadgledao je reforme vojske i odbrane.

Smrt Marije Terezije 1780 dovela je na čelo carstva Josipa II. On

je stalno objavljivao nove dekrete, uklanjao otpor i stare običaje i

prava.

Kao centralista, on je preuredio stara i stvarao nova ministarstva.

Uklanjao je samoupravne ustanove u Ugarskoj i austrijskoj

Nizozemskoj, i zamjenjivao ih centralizovanom birokratijom: nije

ispunio svoja obećanja i provodio je germanizaciju, pa je 1784

njemački jezik proglasio službenim. On je 1784 naredio da se popiše

stanovništvo, što je naišlo na veliki otpor plemstva, koje je gušio silom.

Josip II je donio niz mjera radi poboljšanja položaja seljaštva. Još

je Marija Terezija poduzela mjere da se ograniči radna obaveza i utvrdi

granica poreskih opterećenja. Josip II je poduzimao zakonske mjere da

se seljak od oruđa pretvori u podanika austrijske države. Njegovi

zakoni su uklanjali ličnu potčinjenost, predviđali kazne koje sud može

da nametne seljaku i kako može da se brani od pritiska plemića. Nakon

1785. seljak je morao da plaća 18 % ukupnog prihoda. Zemljišni i

imovinski cezus završio se 1789. kad se utvrđivalo da seljak i plemić

trebaju da plaćaju 12 % na godišnji prihod. Od seljaka se zahtijevalo

potpuno ispunjavanje njegovih obaveza prema feudalcu.

Josip II je nastojao da industriju oslobodi svih pritisaka i

ograničenja. Ukinuo je esnafe i smanjio državnu pomoć krupnim

preduzećima. Državni prihododi su brzo rasli. Josipova politika završila

se neuspjehom. U pojedinim dijelovima carstva izbijale su pobune; u

njima su učestvovali seljaci, crkvena lica, plemstvo i intelektualci. Sa

njegovom smrću nestale su i njegove reforme.

Spoljna politika

Nakon Utrehtskog mira 1713. Karlo VI je nastavljao rat protiv

Francuske do marta 1714., kada je Eugen Savojski potpisao mir u

Rajštatu. On je utvrđivao Karlove posjede u Italiji i španskoj

Nizozemskoj.

Austrija je vodila rat na Balkanu protiv Osmanskog carstva, koje

je objavilo 1714. rat Veneciji i osvojilo njene posjede u Moreji i Kritu.

Karlo VI je obnovio 1716. ugovor sa Venecijom i tražio od Porte da

povuče svoje trupe. Porta je odbila taj zahtjev, što je Eugen Savojski

koristio da ubijedi cara da je to prilika da se porazi Osmansko carstvo.

Osmanske trupe su upale u Ugarsku, ali im je Austrija nanijela težak

poraz kod Petrovaradina 1716. Ratne operacije se prekidaju do iduće

godine, kada Austrija 1717. osvaja Beograd. Poraz Osmanske vojske

dovodi do mira u Požarevcu 1718. dok Venecija uspijeva da zadrži Krit.

Osmansko carstvo se odriče dijela Banata, Vlaške, sjeverne Srbije, sa

Beogradom i dijela sjeverne Bosne. Venecija je izgubila svoje posjede

osim Krfa i Jonskih ostrva a dobila male teritorije u Dalmaciji.

Za vrijeme rata za poljsku baštinu, Karlo VI je vodio diplomatsku borbu

protiv koalicije sa Francuskom na čelu. Preliminarni mir je zaključen u

Beču 1735. Naredne godine Marija se udala za Franju Lorenskog, a

dvije godine kasnije zaključen je mir po kome je Austrija dobila Parmu i

Pjaćencu., Španija Napulj, Elbu i Siciliju, a Franjo Lorenski Toskanu.

Kraj Karlove vladavine završio se tragično. Brojni ratovi su iziskivali

velike rashode i žrtve. Nakon smrti Eugena Savojskog 1736 armija je

ostala bez sposobnog komandanta. Beogradskim mirom 1739. Austrija

je izgubila sve teritorije dobivene Požarevačkim mirom. Za vrijeme

sedmogodišnjeg rata 1756-1763 Austrija nije uspjela da održi svoje

početne diplomatske uspjehe. Njena armija nije bila spremna, generali

su bili nesposobni a staleži nezadovoljni. Nakon sedmogodišmnjeg rata

spoljna politika Marije Terezije je postal suzdržana. Rat za Bavarsko

nasljeđe vođen je između Austrije i Pruske oko nasljednih prava na

Bavarsku. U sporazumu sa falačkim knezom Karlom Teodorom, Austrija

je posjela Donju Bavarsku. Tom sporazumu se suprotstavila Pruska, pa

je u savezu sa Saksonijom počela rat protiv Austrije. Posredstvom

Rusije zaključen je 13. maja 1779. Tješinski mir kojim je Austrija donila

samo oblast na desnoj obali Donjeg Ina, tzv. Insku četvrt, dok je Pruska

dobila Bejrojt i Ansbach.

Spoljna politika Josipa II upravljena je na zaključenje saveza sa

Rusijom. U maju 1781. Josip II i Katarina II su najavili planove o

zajedničkoj akciji protiv Osmanskog carstva. i diobi njegovih evropskih

posjeda. Početkom 1788. Austrija je objavila rat Osmanskom carstvu.

Operacije austrijske vojske su se odvijale u dolini Save i Podunavlju i

završile su se 1789. osvajanjem Beograda. Pruska, Saksonija i Poljska

su prikupljale snage na austrijskim granicama pa je car morao računati

na rat na dva fronta.

Konačno, mir je 1791. potpisan u Svištovu.

Rusija u XVII stoljeću

ključne riječi: dinastija Romanov, teritorijalni obim, crkvene prilike, društvena struktura, evropeizacija

Rusije, kulturni razvoj

Kronologija- Rusija u XVII st.

1565. Uspostavljena ”opričnina” autokratski režim protiv boljara

1582. Ataman Jermaj Timofejevič osvaja Zapadnosibrski mongolski kanat

1584. Osnovana luka Arhangelsk

1589. Osnovana Moskovska patrijaršija

1591. Ubijen Dmitrij Ivanovič, sin Ivana IV.

1598. Kraj dinastije Rjurikovića

1598-1605. Boris Godunov

1603-13. “Doba smutnje” – razdoblje borbe za prijestolje

1613-45 Mihajlo Romanov

1617. Mirom u Stolbovu završen rat između Rusije I Švedske; Rusija potisnuta s

Baltičkog mora

1645-76. Aleksej I. Mihajlovič

1649. Novi Zakonik (Uloenije)�1654. Ukajina pripojena Rusiji

1656. Raskol u ruskoj crkvi; progon starovjeraca

1666. Osnovana ruska pota

1667-71. Ustanak Stjenke Razina

1681. Spaljen Avakum, vođa starovjeraca

1676-82. Fjodor Aleksandrovič

1682-1725. Petar I. Veliki

1682-89. Namjesništvo Sofije Aleksejevne

1682. Ukinut stari red plemićkog prvenstva (mesničestvo)

1686. Rusija pristupa “Svetoj ligi” osnovanoj protiv Turske

1687-89. Golicinovi vojni pohodi na Krim

1695-96. Ratni pohod Petra I. Velikog na Azov (sukob s Turcima zbog izlaza na Crno

more)

1697-98. Petar I. putje u Njemačku, Nizozemsku, Englesku I Austriju

1698. Početa reformi Petra I.

1700. Uveden julijanski kalendar

1700-21. Nordijski rat (Sjeverni rat)

1701. Poraz kod Narve

1703. Osnova Petrograd

1707-08 Ustanak Kondratija Bulavina

1709. Pobjeda nad švedskim kraljem Karlom XII. Kod Poltave

1718. Smaknut prestolonasljednik leksej

1721. Nystadski mir Petar Velki uzima carski naslov

1722. Ukaz činovima

1725-27. Katarina I.

1726. Osnovana Akademija znanosti u Petrogradu

1727-30. Petar II.

Smutno vrijeme je izraz koji se odnosi na period ruske historije od

smrti Ivana IV 1584. do kraja vlade Mihaila Romanova 1613. godine.

Nakon smrti Ivana IV. (1584) carevina se kratko vrijeme u miru

oporavljala, da bi je ubrzo snašle velike poteskoće. Umjesto pobožnog

ali slaboumnog Fjodora vladao je od 1587. godine namjesnik Boris

Godunov, koji je kao regent bio zaslužan za oslobađanje ruske crkve od

njene nominalne zavisnosti od carigradske patrijaršije. Godine 1598.

njega je Zemaljska skupština (Zemskij sobor) izabrala za novog cara.

Suparničke boljarske obitelji (među njima i Romanovi) optužile su

Borisa zbog nerazjašnjene smrti najmlađeg Ivanova sina Dmitrija

Ivanoviča (1591); za Dmitrija se izdavao neki odbjegli monah (od 1603.

do 1606), pa je on uz potporu Poljske čak ušao u Moskvu, i zemlja se

našla u građanskom ratu. Lažni car je pokazivao znake naprednog

shvatanja, žalio se na neobrazovanje i izolovanost bojara, odbacujući

brutalnost i ceremonijalne dvorske obićaje.

Novi masovni ustanak u Moskvi organizovan je 1606. godine i u njemu

je car ubijen. Poslije smrti Godunova (1605) boljari su izabrali za cara

jednoga od svojih, Vasilija Šujskog. Njemu je odmah osporio vlast drugi

lažni Dmitrij (1607- 10). Kad je Šujski pozvao u pomoć Švedsku, poljske

snage su zauzele Moskvu i srušile cara, a kao pretendent na prijestolje

pojavio se jedan poljski kraljević.

To "doba smutnje " okončalo se tek kad su Rusi protjerali Poljake i

prijesto povjerili Mihajlu (1613-45), prvom caru iz dinastije Romanov.

On i njegov nasljednik Aleksej (1645-76) svoju vlast su u najvećoj

mjeri prepuštali utjecaju patrijarha Filareta (1619- 33) i Nikona

(1652-66) koji su, analogno caru, svojatali čak i naslov "gosudar".

Dok je carstvo u 17. st. zauzelo čitav Sibir i ugovorom u Nerčinsku

(1689) uspostavilo prijateljske odnose s Kineskim carstvom, iako se

moralo odreći Amurske oblasti, dotle su se na zapadu teritorijalni

gubici iz "doba smutnje" mogli tek djelimično nadoknaditi. Smolensk je

pripadao Poljskoj sve do 1654. Švedska je poslije mira u Stolbovu

(1617) vratila Novgorod, ali je zadržala Ingermanovu zemlju, koja je

privremeno bila u posjedu Rusije, pa se tako pristup Baltičkom moru

ponovo zatvorio.

U ustrojstvu i socijalnoj strukturi Ruskog carstva nastale su promjene.

Budući da se vlast često mijenjala, porastao je utjecaj Zemskog sobora.

Dok se Sobor od sredine 16. st. sazivao tek u neredovitim razmacima,

dotle je on od 1613. do 1622. zasjedao neprestano. Ali carska se

autokracija nije poljuljala. Oko sredine 17. st. Zemski je sobor napokon

izgubio svoju ulogu. Jednako su brzo iščeznula i ostala prava visoke

aristokratije. Boljarska duma praktički više nije imala nikakva utjecaja;

zastarjeli red plemićkog prvenstva (mestničestvo) bio je napokon

ukinut (1682) kao smetnja modernoj upravi. Staro boljarsko plemstvo

dalje je gubilo teren u korist plemstva po službi. Najgore su prošli

seljaci. Nakon što je njima već krajem 16. st. bilo zabranjeno mijenjati

vlastelinstvo, oni su prilikom obimne nove kodifikacije prava (Uloženija)

potpuno izgubili slobodu kretanja. Sve su više zapadali u teško

kmetstvo koje je bilo daleko gore od kmetske zavisnosti seljaka u

Zapadnoj i Srednjoj Evropi. Da bi umaknuli veleposjedničkom pritisku,

pojedini su seljaci od sredine 15. st. bježali u stepu i okupljali se,

posebno na Donu i Dnjepru, u vojnički organizirane kozačke zajednice.

Pod svojim slobodno izabranim vođama - "atamanima" u ruskih

donskih Kozaka i "hetmanima" u poljskih Kozaka na Dnjepru - kozačke

su jedinice, iako tek labavo ili nikako vezane uz državu, djelimično

preuzimale važne obrambene funkcije protiv Tatara i Osmanskog

carstva. Ruski su Kozaci učinili caru neprocjenjive usluge pri osvajanju

Sibira. Pa ipak su oni često bili nemiran element. Poljski Kozaci s

Dnjepra, koji su zbog svoje nekadašnje pripadnosti Kijevskoj državi

etnički, kulturno i vjerski naginjali Rusiji, odvojili su se pod svojim

hetmanom Bogdanom Hmeljnickim od Poljske i podvrgnuli se 1654.

godine caru. Taj znatan teritorijalni dobitak - daljnji korak pri

"okupljanju ruskih zemalja" – Poljska je 1667. potvrdila mirom u

Andrusovu: čitava Ukrajina lijevo od Dnjepra zajedno s Kijevom pripala

je Rusiji. I ruski Kozaci, kojima su pritjecali nezadovoljni seljaci, znali su

se pobuniti protiv svojih moskovskih gospodara. U seljačkim ustancima

pod vodstvom Ivana Bolotnikova (1607) i Stjenke Razina (1667-71) oni

su vodili borbu protiv gospode i izrabljivača. Oba ustanka bila su

okrutno ugušena.

Ruska crkva, kojom je od 1589. upravljao patrijarh, zapala je sredinom

17. st. u tešku krizu. Miroljubiva suradnja crkve i države poremetila se

kad je patrijarh Nikon starom slikovitom usporedbom Sunca i Mjeseca

(kao crkve i države) formulirao i pokušao provesti primat duhovne

vlasti pred svjetovnom, što se, prema svemu sudeći, započelo već pod

Filaretom. Koncil je ipak priznao prvenstvo svjetovnoj vlasti, i Nikon je

bio smijenjen (1666). Mnogo su težim posljedicama urodili događaji što

su se zbili nešto ranije, i doveli do raskola u ruskoj crkvi. Nikon je, uz

carevu potporu, od 1653. pokušavao reformirati liturgiju u koju su se

uslijed lošeg prijevoda grčkog teksta bili uvukli pogrešni obredi. Radilo

se o stvarima naoko nebitnim, na primjer, treba li se križati s pet

prstiju, s dva, ili s tri prsta. Ali za starovjerce, koji su se bili okupili oko

protopopa Avakuma pripravni da za svoje uvjerenje pođu i u smrt, bio

je to napad na temeljne dogmatske istine, koji je inscenirao antikrist, i

ujedno prodor tuđih, "latinskih" humanističko-znanstvenih načela, od

kojih se valjalo odlučno obraniti. Avakumova izreka: "Svršeno je s

našom starom Rusijom" objašnjavala je kako carevina, preuzimajući

strane tvorevine, počinje napuštati jedinstvo stare moskovske kulture.

Već je Ivan III. dovodio sa Zapada arhitekte, inženjere, ljevače topova.

Pod Ivanom IV., Borisom Godunovim i carem Aleksejem Rusija je

preuzimala i druge tekovine europske civilizacije i kulture. Otkako su

se u 17. st. otvorila u Moskvi stalna strana poslanstva, znatno su

oživjeli i diplomatski dodiri. Međunarodna trgovina, koju su od 1553.

godine carevi vodili pretežno posredstvom engleske "Muscovy

Company", a odvijala se osobito preko luke Arhangelska na Bijelom

moru (osnovane 1584), mahom se, kao i unutrašnja trgovina, nalazila u

rukama stranaca.

Kao vrhovni gospodar trgovine, car je ruske veletrgovce (goste),

jednako kao i trgovce na malo, držao u stalnoj službenoj zavisnosti. U

zemlju su se sve više pozivali zanatlije, tehničari, muzičari, glumci,

oficiri, znanstvenici, liječnici i ljekarnici sa Zapada. Sedamdesetih

godina 17. st. u Rusiji je bilo oko 18.000 stranaca. Njima je bila u

Moskvi dodijeljena neka vrsta geta, Nemeckaja sloboda (Njemačko

predgrađe). U gradovima Rusije nije se moglo razviti autonomno

građanstvo, organizovano u cehove i gilde. Ono ne bi moglo igrati

vodeću ulogu već i zbog monopola Crkve u obrazovanju. Stav

utjecajnih krugova Rusije prema europeizaciji bio je dvojak. Na jednoj

strani zapadna se civilizacija nije ni htjela ni mogla odbaciti ako je

Rusija željela ostati doraslom svojim protivnicima, a po drugoj se strani

osjećalo kako ta tuđa civilizacija polako nagriza staru kulturu.

Podupirali su se formalno pozitivni utjecaji, a istodobno je bilo pokušaja

da se stranci izoliraju i njihov negativan utjecaj spriječi, pa se njima

zabranjivalo da putuju, a strogim naredbama se suzbijalo odijevanje i

nošenje brade prema zapadnjačkoj modi. Europeizacija je u drugoj

polovini 17. st. ipak zahvatila već i neke boljarske porodice. Knez Vasilij

Golicin, utjecajni milosnik regentkinje Sofije, održavao je, na primjer,

mnoge veze sa strancima, tečno je govorio latinski i držao dvor poput

nekog italijanskog kneza. Ali plemstvo, Crkva, a pogotovu narod, ostali

su u većini vjerni starim običajima. Ipak, europska budućnost Rusije je

bila već počela.

Petar Veliki

Poslije slabića Fjodora (1667-82) vladala je kao regentkinja u ime

oba malodobna cara Ivana i njegova polubrata Petra, najstarija

Aleksejeva kcerka Sofija. Petar je nominalno preuzeo vlast 1689.,

aktivno tek 1694. Isprva su u njega prevladavali drugi, ponajviše vojni

interesi kojima se mladić posvećivao u društvu svojih vršnjaka iz svih

društvenih slojeva. Ratne igre, koje su poprimale sve ozbiljniji karakter,

i strastvena sklonost brodogradnji i pomorskoj plovidbi, obogatile su

Petra mnogim znanjima korisnim za budućnost, a on je ta znanja

upotpunjavao u dodiru sa stanovnicima predgrađa za strance. Petrova

strast za sve sto je novo donijet će Rusiji dosljednu europeizaciju, koju

je on bezobzirno provodio.

Ali Petrov se interes bio najprije usmjerio prema jugu. Rusija se

1686. priključila protuosmanskoj "Svetoj ligi" njemačkog cara, Poljske i

Venecije. Taj odlučujući politički potez koji se do tada izbjegavao

izuzevši čarke s krimskim Tatarima u vlasti Osmanskog carstva - kako

Rusija ne bi vodila rat na dvije fronte, isprva je donio samo neuspjehe,

Golicinovi su pohodi 1687. i 1689. propali, a Petrov napad na Azov

1695. bio je odbijen. S pomoću samo izgrađene male flote, koja je grad

odsjekla od mora, Azov je ipak bio zauzet (1696). Pristup Crnom moru

otvorio je ruskoj politici nove mogućnosti. U želji da svoje

antiosmanske pothvate postavi na širu osnoviu, Petar je 1697/98.

godine putovao Europom, o čemu je nastala i čitava legenda. Napola

inkognito, on se bio pridružio poslanstvu koje je vodio njegov saradnik

Franz Lefort; zbog ponašanja koje se protivilo finoj etiketi baroknih

dvorova, njemu su se čudili kao kakvoj rijetkoj zvjerki, ali Petar je ipak

nakupio tehnička i diplomatska znanja koja će kasnije iskoristiti.

Budući da je Zapad pokazao slab interes za njegove

antiosmanske planove, Petar se vratio protušvedskoj politici svojih

prethodnika i stupio u nordijski rat (1700-21). PosIije jednog teškog

poraza (1700. kod Narve) i jedne sjajne pobjede (1709. kod Poltave),

koju je izvojevao unatoč otpadništvu ukrajinskih Kozaka pod Mazepom,

caru su poslije mira u Nystadu (1721) pripali Livonska, Estonska,

Ingermanova zemlja, dijelovi Karelije i ostrva Saarema (prije Osel) i

Hiumaa (prije Dago). Vješta ženidbena politika dovela je pod ruski

utjecaj i Kurlandiju. Sa slobodnim pristupom Baltičkom moru i dobitkom

važnih gradova (Rige, Revala, Viborga) ostvario se dugo priželjkivani

cilj ruske politike. Skršila se prevlast Švedske na Baltičkom moru. Petar

I. nije dirao vjersku, ustavnopravnu i društvenu strukturu osvojenih

područja, njihovu luteransku vjeru, stalešku samoupravu, njemački

službeni jezik, njihovo školstvo i sudstvo, pa je tako stekao relativno

odane podanike. Neposredno poslije zaključenja mira u Nystadu carski

je kancelar Golovkin proglasio Petra I. "ocem domovine" i njemu

nadjenuo ime "Veliki", a car je "na molbu naroda" uzeo carski naslov

("imperator čitave Rusije").

Deset godina prije toga zamalo se bila dogodila vojna katastrofa.

Osmanslije su 1710. počeli napadati u trenutku koji je bio za cara

sasvim nepovoljan, pa je on pozvao balkanske kršćane na ustanak, ne

bi li tako proširio frontu. To se nije ostvarilo, i ruska je vojska 1711. na

Prutu dospjela u bezizgledan položaj. Suprotno očekivanju ("čudo na

Prutu"), Osmanlije su postavili relativno blage uvjete, možda zbog

unutrašnjih problema: u zamjenu za predaju Azova i prodaju

crnomorske flote, oni su dopustili Rusima da se slobodno povuku.

U eri svojih mnogobrojnih ratova, i najviše pod diktatom ratnih

potreba, Petar Veliki je stvorio "drukčiju Rusiju". Iako su se promjene

najčešće nazivale "reformama", pa su ih pratile velike nade - mjerama

je ipak "prvenstveno bila svrha da tehnički poboljšaju funkcioniranje

instrumenata državne sile" (H. van Rimscha). Te su mjere intenzivirale

svemoć države i pojedinom su podaniku donosile u pravilu više tereta

nego koristi. Novotarije poput odijevanja na europski način, rezanja

brada i uvođenja julijanskog kalendara (od 1. siječnja 1700) vrijeđale

su široke slojeve stanovništva, a strog sistem novačenja u vezi s

povećanjem i reorganizacijom vojske prema pruskom uzoru ubrzo je

doveo do masovnog dezertiranja. Podizanje Petrograda (1703),

jednako kao i bezobzirno forsiranu gradnju istočnomorske fiote, pratili

su veliki ljudski gubici. Povećane potrebe apsolutističke države mogla

je zadovoljiti jedino strogo vođena centralna uprava. Njezin je vrhovni

organ bio "Vladajući senat", a stare "prikaze" zamijenilo je, prema

švedskom uzoru, više "stručnih ministarstava (kolegija). Pored toga

postojala je birokratski zasnovana pokrajinska uprava (gubernije,

provincije, distrikti). Njen uspješan rad se trebao osigurati posredstvom

razgranatog sistema nadzora s brojnim revizorima. Činovi uvedeni

1722. godine, koji su ostali na snazi sve do 1917., potpuno su uklonili

razlike između plemstva po rodu i plemstva i po službi, svako je morao

služiti, pri čemu se pristup plemstvu otvorio posve novom sloju.!

Činovi u mornarici, vojsci i upravi, kojih je bilo četrnaest, svakomu su

pružali šansu da se popne i do najvišeg položaja zahvaljujući jedino

svojem radu. Nosioci osam viših činova stjecali su nasljedno plemstvo.

Pod utjecajem ranoprosvjetiteljskih ideja, država je podvrgavala svojim

svrhama i Crkvu, pa je i nju svela na nešto kao dio državne uprave.

Monasi, utonuli u kontemplaciju, dobili su nove, "korisne" zadaće,

pored ostaloga na socijalnom području, a umjesto patrijarha bio je,

prema "Duhovnom pravilniku» (1721), postavljen upravni gremij

podložan caru, “Presveta upravna sinoda».

Najteži teret i dalje su snosili seljaci. Oni su 1707. i 1708. pod

vodstvom atamana Kondratija Bulavina još jednom uzalud pokušavali

ostvariti svoje socijalno-revolucionarne zahtjeve. Potpuno zavisni od

svoje vlastele, oni su bili izjednačeni s robovima.Mogli su ih po volji

kažnjavati ili prodavati, a otkako je država uvela porez po giavi, oni su

kao "poreske duže" bili de facto lišeni svih prava. U vojnoj služzbi ili u

tvornici, jedinim legalnim utočištima, njihovi su izgledi bili podjednako

loši. Petrovi napori da prema zapadnim uzorima stvori autonomno

građanstvo, koje bi sebi biralo gradonačelnika i autonomno upravljalo

svojim cehovima i gildama, propali su jer za to nije bilo nikakvih uvjeta.

Ni svekolika administracija nije funkcionirala onako kao što se

očekivalo, uslijed sve veće korupcije. Bolje su se posrećili privredni

pothvati koji su, prema merkantilističkom konceptu, donijeli autarkiju u

važnim granama poput tvorničke izrade uniforma, jedrenog platna i

papira, a utemeljile su se i druge industrije. Car je također postigao

bitne uspjehe podignuvši "računske" i stručne škole koje su služile

potrebama upravne tehnike, pomorstva i vojske. One su predstavljale

početke sekularizovanog školstva.

Petar Veliki zacijelo je dao Rusiji nov izgled. Ali mnoge je pothvate

započeo prerano i provodio bezobzirno. Carevina je postala velesilom,

"imperator čitave Rusije" važnim sudionikom koncerta evropskih sila.

Ali unutrašnji se odnosi nisu temeljno preobrazili. Autokratski sistem

vladavine i socijalna struktura u biti se nisu promijenili. Gledajući s

raznih stajališta i iz raznih perspektiva, neki će Petra smatrati "više

nosiocem blagodati - kakvim je on, iskreno želio biti - a neki više

nosiocem zle kobi" .

Petar I obratio je veliku pažnju ekonomiji i prosvjeti. Poticao je

trgovinu, razvijao promet i forsirao manufakturu, koju je pomagao

kreditima, protekcionističkim carinama i osiguranjem radne snage

(pripisivanje državnih seljaka preduzećima i dozvola poduzetnicima da

kupuju seljake od veleposjednika). Osnivale su se prve laičke i vojne

škole, prevodila tehnička djela i izradio projekt za rusku Akademiju

nauka (osnovana 1725). Poslije Petrove smrti protivnici reformi uzalud

su pokušavali da obnove staro stanje i uspostave aristokratsku

oligarhiju.

K u l t u r a

Književnost

XVII stoljeće je za Rusiju doba krize. Bizantija je propala a Moskva je

još nije zamijenila. Crkvenoslavenski jezik je u opadanju a ruski još nije

rođen.

Ruske epske usmene pjesme doprle su do nas u zapisima s kraja

XVIII i poč. XIX st.

U toku nekoliko stoljeća ruske epske pjesme su mijenjale različite

etničke i socijaalne sredine, pa su doživjele mnoge promjene: likovi

neprijatelja (Polovaca, Pečenega, Tatara) slili su se s fantastičnim i

mitološkim likovima, nekadašnji feudalci postali su »seljacima« ili

»kozacima« (Ilja Muromec). Epske pjesme su predstavljale ciklus oko

»starih junaka« (Svjatogor, Voljga i Mikula Seljaninovič) s naglašenim

mitološkim elementima, zatim u »kijevski ciklus« s historijskim

knezom Vladimirom, oko kojega se okupljaju »junaci« Ilja Muromec,

Aljoša Popovič, Dobrinja Nikitič, i u novelistički urbani »novgorodski

ciklus« s Vaskom Buslajevom i trgovcem Sadkom kao osnovnim

likovima.

U XVII stoljjeću u ruskoj književnosti razvija se i svjetovna

novelistika (»Pripovijest o Zlu-nesreći«, »Pripovijest o Frolu

Skobejevu«), a posebno u satiričkoj formi (»Pripovijest o Grgeču

Grgečeviću«, »Pripovijest o Šemjakinovu sudu«), a i konzervativni

starovjerac protopop Avakum piše svoje »Žitije« narodnim jezikom.

Zbog svega toga govori se i o »predrenesansi« u ruskoj književnosti.

U to doba dospijeva pod vlast Moskve i Ukrajina, u koju su preko

Poljske prodirali zapadnoevropski kulturni utjecaji pa se razvijalo

školstvo s orijentacijom na poznavanje latinske i starogrčke

književnosti. Odatle prodire i u Moskvu »školska« poezija i drama, a

najznačajniji predstavnik »ruskog baroka« i prvi ruski književnik koji

nije više anoniman Simeon Polocki (1629- 1680) stvara silabički stih

(virši), osnovan na antičkim i poljskim metričkim uzorima. U Rusiju sve

više prodiru i anonimne ljubavne i avanturističke pripovijetke i šaljive

novele (facetije). Neki historičari smatraju stoga već XVII st. poč.

novovjekovne ruske književnosti.

Vladavina Petra I otvara još šire vrata zapadnoevropskim utjecajima

i svjetovnoj književnosti. Pokušava se organizovati stalno pozorište,

jača svjetovna pripovijetka i roman, pojavljuje se i ljubavna lirika.

Kajem XVII st. primjetni su utjecaji baroka, koji dopiru sa zapada.

Jedan je od prvih građevnih spomenika s ovim obilježjima crkva

Bogorodice u Filiama, imanju boljara Nariškina; na njoj je uočljivo kako

je ruska sredina uspješno prilagodila stranu građevnu koncepciju svom

nacionalnom izrazu. Po ovoj građevini klasificirane su te stilske vrste

kao »nariškinski barok«. Krajem XVII st. dopiru preko susjedne Poljske

barokni elementi u Ukrajinu, gdje taj stil dobiva naziv »kozački barok«.

- Napuštanje tradicionalnih autohtonih, pa bizantskih i orijentalnih

građevnih oblika uz odlučnu orijentaciju prema Zapadu i evropskom

kasnom baroku nastaje za vladavine Petra Velikog, a posebno kod

izgradnje nove prijestolnice Petrograda (Sankt Peterburg) počevši od

1703.(Petrograd, pa Lenjingrad).

Stambene zgrade podizane uz Nevu ukazivale su isprva sa svojim

strmim krovovima i jednostavno ukrašenim zabatima na nizozemske i

ponešto skandinavske utjecaje. Prvi je graditelj i rukovodilac planiranja

nove prijestolnice Talijan Domenico Trezzini, koji je ranije djelovao u

Københavnu; primjenjujući elemente karakteristične za njem., niz, i

dan. barok, sagradio je Ljetni dvorac, Petropavlovski sabor sa 100 m

visokim šiljastim zvonikom i zgrade za kasniji Univerzitet.

Kiparstvo. Kao u svim zemljama, u kojima je ikonoklastičko

pravoslavlje zaziralo od plastičnog prikazivanja svetačkih likova, tako i

u Rusiji skulptura ima stoljećima podređenu ulogu dekoracije; ona je

na vanjštini sakralnih građevina klesana u kamenu, a u unutrašnjosti

rezbarena u drvu (ikonostasi, crkveni namještaj). Tek u doba Petra

Velikoga javlja se u vezi s profanim slikarstvom i profana skulptura,

koja slijedi uzore sa Zapada. U zemlji nalaze zaposlenja mnogi strani

majstori, napose kao portretisti i dekorateri građevina i njihovih

interijera.

Nakon pobjede nad Mongolima vodeće je muzičko središte postala

Moskva gdje od XV st. dobiva velik zamah crkveno pjevanje. Za cara

Ivana III (1462-1505) osnovan je glasoviti Carev pjevački zbor koji je

djelovao do Oktobarske revolucije. Po uzoru na taj zbor utemeljen je

1598. i Patrijaršijski pjevački zbor koji se, od 1721. kao Moskovski

sinodalni zbor, također održao do 1917.

Usporedo se od druge pol. XVII st. razvija novi oblik rus. višeglasja-

kant, strofna, većinom troglasna pjesma, isprva religioznog žanra

(himna, psalam), zatim u doba procvata, u XVIII st., svjetovna, lirska,

ili šaljiva pjesma, ili pohvalnica (tzv. panegirični kant). Ta dva glavna

oblika rus. višeglasja, duhovni koncert i kant, čine prijelaz iz liturgijski

vezane crkvene glazbe na novovjeku umjetničku glazbu.

Dolaskom na vlast Romanovih (1613) započeo je proces prodiranja i

usvajanja zapadnoevropske muzičke kulture u rusku muziku, najprije

pretežno posredstvom muzičara iz Poljske i Nizozemske, angažovanih u

Rusiji. U Moskvi je 1672-1676. otvoreno Dvorsko pozorište u kojem se

izvode dramska djela (tzv. školske drame), popraćena brojnim

muzičkim tačkama (intermediji, zborovi, vokalne solističke partije). Za

Petra Velikog i njegovih nasljednika jačaju posebno italijanski utjecaji.

Mnogi su istaknuti italijanski majstori angažovani na vodećim

položajima u Petrogradu i Moskvi (B. Galuppi, T. Traetta, G. B.

Pergolesi, G. Sarti i D. Cimarosa), dolaze i čitave strane operne družine

te izvode opere i balete, a sve je to dalo poticaje domaćem muzičkom

stvaralaštvu.

Filozofija. Već u svojim počecima, a vrlo često i poslije, rus. filozofska

misao povezana je s raznolikim društveno-polit., literarnim i

prirodoznanstvenim pravcima i shvaćanjima, pa je zbog toga

nemoguće lučiti eminentno filozofsku od opće problematike i općih

pov. tendencija koje karakteriziraju rusko društvo određenog vremena.

Iako se u djelima različitih crkvenih kroničara i historičara XVI stoljeća

(posebno u knjizi I. S. Paresetova »Povijest o Carigradu«) nalaze mnoge

filozofske opservacije i maksime, prvi značajni filozofi-prosvjetitelji

javljaju se tek krajem XVII st. V. N. Tatiščev (1686-1750),

Poljska

Nakon smrti posljednjeg Jagelovića - Sigismunda, Augusta II (1548-

72) - polj. kralj je postao Henrik Valois (1573-74), zatim Stjepan

Bathory (1575-86), za čije su vladavine Rusi odstupili Poljskoj Livoniju

(1582). Kralj Sigismund III iz šved. dinastije Vasa (1587-1632) nastavio

je ekspanziju na istok, osvojio 1609. Moskvu i dao svog sina Vladislava

proglasiti za ruskog cara; međutim već 1612. Poljaci su bili protjerani

iz Moskve. Osmansku najezdu Poljaci su razbili pobjedom kod Hotina

1621; rat sa Švedskom zbog Baltičkog primorja završio je neuspjehom;

mirom u Altmarku 1629, Poljska je izgubila Gdansk, Memel (Klajpedu) i

Rigu. Feudalno ugnjetavanje dovelo je krajem XVI i u prvoj polovini

XVII st, do seljačkih ustanaka (1592, 1610, 1630). Nakon poljsko-

ruskog rata 1632-34. Vladislav IV bio je prisiljen da se odrekne

pretenzija na rusko prijestolje. Za Ivana Kazimira II (1648-68) izbio je

(1648) veliki ustanak ukrajinskih Kozaka pod vodstvom hetmana

Bogdana Hmeljnickog, koji je 1654. prihvatio vrhovnu vlast rus. cara,

zbog čega je izbio novi rat s Rusijom. Poljska je mirom u Andrusovu

(1667) izgubila Ukrajinu na lijevoj obali Dnjepra, te Kijev i Smolensk.

God. 1655. u Poljsku je prodro švedski kralj Karlo X Gustav zauzevši

velik dio teritorija i gradove Varšavu, Krakov, Poznan. Naišavši na

otpor širokih slojeva naroda i uplevši se u rat s Rusijom, Šveđani su se

povukli, no mir u Olivu (kraj Gdanska) 1660. bio je vrlo nepovoljan za

Poljsku, koja je pretrpjela znatne gubitke na Baltiku. Nešto ranije,

1657, P. je bila prisiljena da prizna nezavisnost i Pruskoj, koja se

sjedinila s Brandenburgom. Nakon šved. okupaciie došla je u drugoj

pol. XVII st. nova najezda Osmanskog carstva. Ono je 1672. steklo

Podoliju i velik dio teritorija na desnoj obali Dnjepra. God. 1673. Ivan

Sobjeski razbio je Osmanslijekod Hotina. Izabran za kralja (1674-96),

Sobieski je 1683. porazio Osmanlije pod Bečom, zaustavivši time

njihov prodor u srednju Evropu. Karlovačkim mirom 1699. Podolija je

vraćena Poljskoj. Slabljenju Poljske u drugoj pol. XVII st. mnogo je

pridonijela unutrašnja nesređenost, posebno nakon što je šljahta

uspjela provesti načelo Liberum veto (1652), prema kojem je

prihvaćanje zakonskih prijedloga i zaključaka mogao obezvrijediti bilo

koji zastupnik plemićke skupštine (Sejm i Sejmik). Otada se strane sile

počinju upletati u izbor poljskih kraljeva. Tako je izabran za kralja saski

knez August II (1697-1733), čiju su kandidaturu podupirale Austrija i

Rusija. Uvučena u Sjeverni rat protiv Švedske (1700-21) Poljska je

pretrpjela težak neuspjeh. Nakon poraza kod Rige, pali su Varšava i

Krakov; Karlo XII dao je 1704. za kralja izabrati Stanislava

Leszczynskog. Poslije Karlova poraza kod Poltave (1709) na prijestolje

se vratio August II, a nakon njegove smrti ponovo je bio izabran (1733)

Stanislav Leszczynski, što je dovelo do rata za polj. krunu; s jedne su

strane pristaše Leszczyriskog, a s druge Augusta III Saskog, koji je uz

pomoć Rusije i Austrije došao na polj. prijestolje (1733- 63). Stalni

ratovi u XVII i poč. XVIII st., unutrašnje borbe između plemićkih

grupacija, sve je to Poljsku opustošilo i izazvalo golemu bijedu među

stanovništvom

Ratovi za dinastičko nasljeđe

Rat za špansku baštinu

Rat za špansko nasljeđe vođen je od 1701. do 1714. između

Francuske i njenih saveznika Španije, Bavarske, Kelna, Savojskog

Vojvodstva (od 1703. Pijemont), i Portgala s jedne i koalicije Austrije,

Engleske (od 1707. V. Britanije) Nizozemske, Pruske i njemačkih

kneževina sa druge strane. Za vrijeme vladavine Luja XIV Francuska

izgrađuje snažne vojne snage i vodi niz osvajačkih ratova: Devolucioni

rat 1667-1668., Francusko- nizozemsko - španski rat 1672-1678. i

Falački rat 1688. – 1697. Ti ratovi su u znatnoj mjeri oslabili Francusku

ekonomski i primorali je na smanjenje njenih vojnih efektiva.

U težnji za daljnjom ekspanzijom, Francuska i V. Britanija su se

spremale da prigrabe posjede Španije u zapadnoj i južnoj Evropi.

Povod za rat bio je testament španskog kralja Karlosa II koji je

svoj prijesto i španske posjede ostavio u naslijeđe Filipu Anžujskom

unuku Luja XIV., koji je kao Filip V proglašen 1700. za španskog kralja.

Pošto je i austrijski car Leopold težio da španski prijesto osigura za

svog sina Karla, rat između Francuske i Austrije je postao neizbježan.

Dolaskom Burbona na španski prijesto uklanja se habsburška državna

struktura. Filip V i njegovi saradnici pretvaraju savjete u ministarstva u

skladu sa francuskim uzorima. Francuzi provode i potrebne finansijske

reforme.

Strahujući da špansko nasljeđe ne pripadne Francuskoj, Velika

Britanija i Nizozemska su se priključile Austriji i 7. septembra 1701. u

Hagu stvorile koaliciju protiv Španije i Francuske, kojoj prilaze Pruska,

Danska, i Portugal, Savojsko Vojvodstvo i njemačke kneževine osim

Bavarske i Kelna.

Burbonski kralj mijenja odnos između monarhije i provincija.

Centralizam ne trpi provincijske autonomije iako Filip V povrđuje

lokalne zakone i privilegije. Postepeno izbijaju sukobi između centralne

vlasti i provincija (Katalonija, Aragon).

Katalonci traže pomoć od Velike Britanije i proglašavaju

nadvojvodu Karla za kralja. Britanske trupe ulaze u Aragon i Valensiju.

Rat za špansku baštinu pretvorio se u španski građanski rat.

Događaji su se razvijali nepovoljno za pobunjenike: trupe Filipa V

ulaze 1707. u Aragon i Valensiju, koji gube sve slobode i privilegije.

Slično se dešava sa Katalonijom nakon zaključenja mira između Velike

Britanije i Francuske.

Stupanje nadvojvode Karla VI 1711. na austrijski prijesto navodi

V. Britaniju i Nizozemsku da odustanu od rata – one podržavaju Filipa

V pod uvjetom da odustane od pretenzija na francuski prijesto.

Ugovorom u Utrehtu 1713. Velika Britanija i Nizozemska su priznale

takvo rješenje.

Nakon zaključenja separatnog utrehtskog mira između Francuske i

Španije Austrija je sama nastavila rat protiv Francuske ali je zbog

iscrpljenosti bila prinuđema na zaključenje Rajštatskog mira, 7. iii

1714. Milano, Napulj, Mantova, i Sardinija, koja je 1720. zamjenjena za

Siciliju. Bavarskoj i ostalim njeemačkim kneževinama koje su

učestvovale u ratu vraćene su njihove teritorije. Francuska je

Utrehtskim i Rajštatskim mirom sačuvala španski prijesto za Filipa

Anžujskog, ali bez nizozemskih i talijanskih posjeda koji su pripali

Austriji.

Rat za poljsko naslijeđe 1733. – 1735.

Vođen je od 1733. –1735. između Austrije i Rusije s jedne i

Francuske, Španije i Sardinije sa druge strane.

Nakon smrti poljskog kralja Augusta II 1733. plemstvo privredno

razorene i politički rascjepkane Poljske podijelilo se oko njegovog

nasljednika. To je bio povod da se u borbu za utjecaj u Poljskoj

umiješaju velike europske sile, što je dovelo do rata za poljsko

nasljeđe.

Dio poljskog plemstva proglasio je 13. septembra 1733. za kralja

Stanislava Leščinjskog. koji je bio u porodićnoj vezi sa Lujem XV, što je

značilo pretvaranje Poljske u saveznicu Francuske.

Drugi dio plemstva podržavan od Austrije, čija se vojska

prikupljala u Šlezvigu i Rusije, čije su snage 3. oktobra upale u Poljsku i

5. oktobra proglasile za poljskog kralja Augusta III, sina Augusta II.

Zbog uplitanja u poljsko dinmastičko pitanje Francuska je u oktobru

1733. objavila rat Austriji, a stvarni razlog je bio izbacivanje Austrije iz

Italije. Francuskoj su prišle Španija i Sardinija, a austrijske snage su bile

pojačane sa po 6.000 Britanaca i Rusa.

Leščinjski se sklonio u Dancig, da bi nakon što su grad opsjele

ruske trupe otišao u Prusku. Francuske snage koje su pokušale izvršiti

desant na Dancig predali su se Rusima koji su 9. jula 1734. ušli u grad.

Istovremeno, borbe su vođene na tri ratišta:

U Njemačkoj francuska vojska je prešla 12. oktobra 1733. Rajnu i

zauzela Kel. Francuzi su bili spriječeni u namjeri da zauzmu Brajzah i

Majnc.

U sjevernoj Italiji francusko- špansko - sardinske snage su nakon

žestokih borbi kod Milana, Mantove i Parme sredinom 1735. odbacile

Austrijance u Tirol. U južnoj italiji i na Siciliji španska vojska je zauzela

10. maja 1735. Napulj a 22. augusta se iskrcala na Siciliji i osvojila je u

julu 1735.

Rat je završen Bečkim ugovorom o miru, 3. X 1735., po kojem je se

Leščinski odrekao poljskog prijestolja u korist Augusta III. Mirovnim

ugovorom Francuska je dobila Loren.

Rat za austrijsko nasljeđe 1740. – 1748.

Fridrih Vilhelm umire u maju, a Karlo VI u oktobru 1740. Prvi ostavlja za

nasljednika sina Fridriha II, a drugi kćerku, mladu i neiskusnu u državnim poslovima

Mariju Tereziju.

Rat su vodile Pruska, Bavarska, Saksonija, Francuska, Španija,

Napuljska kraljevina, Đenova, Falačka, Keln, i Švedska protiv Austrije V.

Britanije, Nizozemske, Hanovera, Pijemonta i Rusije.

Pruski kralj Fridrih II Veliki odlučio je da osvoji bogatu provinciju

Šleziju, čime je pokrenuo opći sukob koji se vodio na tri kontinenta. To

je ujedno početakm borbi za dominaciju između Hoencolerna i

Habsburgovaca.

U decembru 1740. pruske trupe su upale u Šlesiju, da bi

prekinule vezu između Saksonije i Poljske i ojačale geografski položaj u

odnosu na susjede.

Marija Terezija se suočila sa njemačkim, češkim i ugarskim

plemstvom a mnoge europske države su uslovile prihvatanje

Pragmatičke sankcije davanjem raznih ustupaka.

Fridrih nastoji da mirnim putem dobije Šleziju ali ne uspijeva.

Nakon upada pruskih trupa u Šleziju, poslanik u Beču predlaže

garancije za nepovredivost austrijskih teritorija u Njemačkoj, plačanje

odštete i podršku Franji Lorenskom u izboru za cara. Fridrih se

zadovoljava podjelom Šlezije u naknadu za sporazum sa Austrijom, ali

se to ne prihvata u Beču. Oružani sukob je jedini nasčin da se spor

riješi.

Prvi oružani sukob u aprilu 1741. kod Molvice završio se pruskom

pobjedom: to je poziv Francuskoj da uđe u rat na strani Pruske.

Prijetnja Hanoveru navodi kralja Džordža II da potpiše ugovor koji

garantuje neutralnost njegovih posjeda.

U jesen 1741. francuske i pruske snage su upale u Češku.

Suočena sa takvom situacijom Marija Terezija zaključila tajnu

konvenciju u Klajn Šnelendorfu, nakon čega su austrijske trupe

protjerale Francuze i Bavarce iz Češke i Austrije. Ugovorom u Breslavi

1742, Pruska je zadržala čitavu Šleziju,

Marija Terezija se nadala da će uspjeti povratiti izgubljene

oblasti. Početkom juna 1743. nastavljene su vojne operacije.

Saveznička armija je nanijela poraz Francuzima kod Detingena a

Austrijanci su upali u Bavarsku i Alzas.

Naredne godine Fridrih II je poduzeo “drugi rat” za Šleziju. U ljeto

1744. njegove trupe su zauzele Prag, a nakon toga Marija Terezija

stvara savez sa Velikom Britanijom, Saksonijom i Nizozemskom.

U maju 1745. Fridrih je nanio poraz Austriji kod Hohenfridberga,

a u septembru kod Sura. Drugi šleski rat završavio se u decembru

mirom u Drezdenu. Šlezija je ostala u rukama Pruske. Druge zemlje su

nastavile rat i ugovorom u Ahenu u oktobru 1748. riješile talijansko

pitanje.

Taj mir je u bio stvari primirje. Marija Terezija je razmišljala o

novim koracima, pa su diplomate pripremale teren a ministri provodili

unutrašnje reforme. Među diplomatima posebno se isticao grof Kaunic,

čovjek koji je vjerovao u politički racionalizam i nije bio opterećen

tradicionalnim shvaćanjima. Njegove koncepcije o spoljnoj politici

dovele su do diplomatske revolucije, koja je otvarila put u

sedmogodišnji rat, 1756.-1763.

Rat za bavarsko nasljeđe 1778. -1779.

Vođen je između Austrije i Pruske oko nasljednih prava na

Bavarsku. Nakon smrti bavarskog izbornog kneza Maksimilijana III

Jozefa, bavarski prijesto je prešao 1777. na falačku liniju dinastije

Vitelsbacha, koja je od tada vladala objedinjenom Kneževinom Falačka-

Bavarska.

U sporazumu sa falačkim knezom Karlom Teodorom, Austrija je

posjela Donju Bavarsku. Tom sporazumu se suprotstavila Pruska, pa je

u savezu sa Saksonijom počela rat protiv Austrije.

Prusi i Saksonci su 5. jula 1778. upali u Češku sa oko 160.000

vojnika i posjeli položaje na Labi i Jizeri , gdje su Austrijanci imali vojne

snage od oko 170.000 osoba. Izbjegavajući odsudnu bitku, obe strane

su se ograničile na manje akcije.

U akcijama malog rata do izražaja su došle lake trupe, obrazovane od konjice i

husarskih jedinica Vojne krajine. Te snage su korištene za izviđanje i napade na pruske

komunikacije i prepade na njihove transporte i osiguranje. U jesen 1778. Pruska je

povukla svoje snage iz Češke. Posredstvom Rusije zaključen je 13. maja 1779. Tješinski

mir kojim je Austrija donila samo oblast na desnoj obali Donjeg Ina, tzv. Insku četvrt,

dok je Pruska dobila Bejrojt i Ansbach.

Austrija

Habsburško carstvo pored habsburških nasljednih zemalja (sa

Štajerskom, Koruškom i Kranjskom) obuhvata kraljevine Ugarsku,

Češku, Milansko vojvodstvo, Sardiniju, austrijsku Nizozemsku, Napulj,

Toskanu i Erdelj.

Svaka od pokrajina ima svoje institucije, što ometa jačanje

apsolutizma.

Ugarska je posebno osjetljivo pitanje. Ugarsko plemstvo se

suprotstavlja pokušaju cara da nametne svoju vlast o čemu svjedoči

duga borba između Franje Rakocija i Josipa I, koja se završava mirom u

Satnaru 1712. Novi car Leopold II ( daje amnestiju i potvrđuje prava

Ugarskoj i Erdelju.

Karlo VI (1711-1740) nastavlja politikun pomirenja i potvrđuje

brojne privilegije u zemlji.

U vrijeme pregovora sa ugarskim plemstvom pojavljuje se i

pitanje nasljeđa, glavnog problema Karlove vladavine. On nema

muškog nasljednika, pa nastoji da svojim kćerkama osigura prijesto.

Češka i Austrija prihvataju pravo vladara da odredi nasljednika, dok u

Ugarskoj to nije sluičaj. Karlo odlučuje da potvrdi pravo ugarskog

Sabora da bira vladara u slučaju izumiranja muške linije ali 19. aprila

1713. proglašava Pragmatičku sankciju, dokument u kojem se povrđuje

da poslije njegove smrti sve nasljedne zemlje i kraljevine pripadaju

njegovom muškom nasljedniku u skladu sa primogeniturom . U slučaju

da nema muških nasljednika kruna prelazi u ruke ženskih nasljednika

prema starješinstvu. Karlo dobiva dvije kćeri i time pitanje Pragmatičke

sankcije dobiva veliki značaj. On upučuje tekst svim saborima 1720.

1720 i traži njihovu saglasnost. Staležin svih njemačkih zemalja, Češke,

Moravske, talijanski posjedi i Nizozemska prihvataju Karlov zahtjev.

Ugarski sabor raspravlja o dokumentu 1722-1723. i u želji da se

osigura od Osmanskog carstva odobrava ga iste godine. Ugarska se

smatra dijelom carstva, iako car mora da povdrdi slobode i prava

plemstva.

Osiguravši pristanak svojih posjeda Karlo je poduzeo korake da ton

priznaju evropski vladari i dvorovi.

Nju priznaju izbornici Saksonije i Bavarske, a ostali pokušaji se

upočetku završavaju neuspješno.

Španija prihvata Sankciju 1725. a Velika Britanija 1731., pod uvjetom

da Karlo zabrani rad Ostendske kompanije i pristane na špansku

pkupaciju Parme i Pjaćence. Nakon rata za poljsku baštinu Francuska

1735. prihvata Sankciju.

Za vrijeme Karlove vladavine ne postiže se mnogo na

centralizaciji državne uprave, iako se vrše izmjene u postojećim

tijelima.

Najvažnije tijelo je Privatni savjet, kojem predsjedava car. Visoki

ratni savjet i Visoki savjet odlučuju o vojnim i političkim pitanjima.

Postoje i posebna tijela koja raspravljaju i odlučuju om pojedinim

pokrajinama.

Ugarska zadržava drukčiji položaj od ostalih zemalja, njeni staleži

mogu odlučivati o mnogim pitanjima.

Marija Terezija stupa na prijesto 1740. u teškim prilikama za

Austriju. Armija je poražena i demoralisana, blagajna prazna, Ugarska i

Češka nezadovoljne politikom Habsburgovaca.

Između rata za austrijsku dinastičku baštinu i Sedmogodišnjeg rata

(1756-1763) Marija provodi mnoge reforme.

Stvara 1749. Upravu za javne i novčane poslove, koja odlučuje o

svemu što je zajedničko za pokrajine. Preuzima prikupljanje poreza iz

ruku lokalnih staleža, nameće plemstvu i crkvi plaćanje određenih

dažbina. Visoki savjet postaje centralno finansijsko mjesto, a Dvorka i i

Državna kancekarija odlučuju o svim pitanjima spoljne politike. Dolazi

1749. do podjele sudske i političke administracije i stvara se Vrhovni

sud. Visoki ratni savjet zadržava potpuni nadzor nad vojnim pitanjima.

Svaka pokrajina ima svoju deputaciju koja treba da brine o vojnim

pitanjima ali vremenom stiču nove prerogative.

Nakon Sedmogodišnjeg rata austrijski vladari nastavljaju sa

reformama. Nakon smrti Franje Lorenskog najstariji sin Marije Terezije

Josip II postaje 1765 njemački car i suvladar svoje majke.

Još u toku Sedmogodišnjeg rata nastavljaju se reforme.

Unapređuje se finansijska administracija, što omogučava potpuni uvid

u stanje prihoda i rashoda, i određivanje državnog budžeta.

Zakonom izb 1767 poznatim kao Urbarium ugarski seljaci postaju

nasljedni zakupnici sa pravom da napuste zemlju. Zakon određuje

radne obaveze seljaka prema feudalcu a njihovo provođenje

nadgledaju carski činovnici. Marija Tererzija pokazuje namjere da ukine

kmetstvo i izmjeni postojeći sistem agrarnih odnosa.

Mnoge reforme odnose se na katoličku crkvu. kojoj se zabranjuje da

stiče nove posjede. Mora da plaća porez a ukidaju se i neki samostani.

Josip II kao suvladar nadgleda reforme vojske i odbrane.

Smrt Marije Terezije 1780 dovodi na čelo carstva Josipa II. Stalno

objavljuje nove dekrete, uklanja otpor i stare običaje i prava.

Centralista, preuređuje stara i stvara nova ministarstva. Uklanja

samoupravne ustanove u Ugarskoj i austrijskoj Nizozemskoj, i

zamjenjuje ih centralizovanom birokratijom: ne ispunjava svoja

obećanja i provodi germanizaciju. 1784 njemački jezik proglašava

službenim. On 1784 naređuje da se popiše stanovništvo, što nailazi na

veliki otpor plemstva, koje guši silom.

Josip II donosi niz mjera radi poboljšanja položaja seljaštva. Još

je Marija Terezija poduzela mjere da se ograniči radna obaveza i utvrdi

granica poreskih opterećenja. Josip II poduzima zakonske mjere da se

seljak od oruđa pretvori u podanika austrijske države. Njegovi zakoni

uklanjaju ličnu potčinjenost, predviđaju se kazne koje sud može da

nametne seljaku i kako može da se brani od pritiska plemića. Nakon

1785. seljak mora da plaća 18 ukupnog prihoda. Zemljišni i imovinski

cezus zavržšava se 1789. kad se utvrđuje da da seljak i plemić trebaju

da plaćaju 12 % na godišnji prihod. Od se ljaka se zahtijeva potpuno

ispunjavanje njegovih obaveza prema feudalcu.

Josip II nastoji da industriju oslobodi svih pritisaka i ograničenja.

Ukida esnafe i smanjuje državnu pomoć krupnim preduzećima. Državni

prihodo brzo rastu. Josipova politika završava se neuspjehom. U

pojedinim dijelovima carstva izbijaju pobune; u njima učestvuju seljaci,

crkvena lica, plemstvo i intelektualci. Sa njegovom smrću nestaje i

njegovih reformi.

Spoljna politika

Nakon Utrehtskog mira 1713. Karlo VI nastavlja rat protiv

francuske do marta 1714. kad Eugen Savojski potpisuje mir u Rajštatu.

On utvrđuje Karlove posjede u Italiji i španskoj Nizozemskoj.

Austrija vodi rat na Balkanu protiv Osmanskog carstva.

Osmansko carstvo objavljuje 1714. rat Veneciji i osvaja njene posjede u

Moreji i Kritu. Karlo VI obnavlja 1716. ugovor sa venecijom i traži od

Porte da povuče svoje trupe. Porta odbija zahtjev što Eugen Savojski

koristi da ubijedi cara da je to prilika da se porazi Osmansko carstvo.

Osmanske trupe upale su u Ugarsku, ali im je Austrija nanijela težak

poraz kod Petrovaradina 1716. Ratne operacije se prekidaju do iduće

godine, kada Austrija 1717. osvaja Beograd. Poraz Osmanske vojske

dovodi do mira u Požarevcu 1718. dok Venecija uspijeva da zadrži Krit.

Osmansko carstvo se odriče dijela Banata, Vlaške, sjeverne Srbije, sa

Beogradom i dijela sjeverne Bosne. Venecija gubi svoje posjede osim

Krfa i Jonskih ostrva a dobiva male teritorije u Dalmaciji.

Za vrijeme rata za poljsku baštinu, Karlo VI vodi diplomatsku borbu

protiv koalicije sa Francuskom na čelu. Preliminarni mir se zaključuje u

Beču 1735. Naredne godine Marija se udaje za Franju Lorenskog, a

dvije godine kasdnije zaključuje se mir po kome Austrija dobiva Parmu i

Pjaćencu., Španija Napulj, Elbu i Siciliju, a Franjo Lorenski Toskanu.

Kraj Karlove vladavine završava se tragično. Brojni ratovi iziskuju velike

rashode i žrtve. Nakon smrti Eugena Savojskog 1736 armija ostaje bez

sposobnog komandanta. Beogradskim mirom 1739. Austrija gubi sve

teritorije dobivene Požarevačkim mirom.

Za vrijeme sedmogodišnjeg rata 1756-1763 Austrija ne uspijeva da

održi svoje početne diplomatske uspjehe. Njena armija nije spremna,

generali nesposobni staleži nezadovoljni. Nakon sedmogodišmnjeg rata

spoljna politika Marije Terezije postaje suzdržana.

Rat za Bavarsko nasljeđe

Vođen je između Austrije i Pruske oko nasljednih prava na Bavarsku.

Nakon smrti bavarskog izbornog kneza Maksimilijana III Jozefa,

bavarski prijesto je prešao 1777. na falačku liniju dinastije Vitelsbacha,

koja je od tada vladala objedinjenom Kneževinom Falačka-Bavarska.

U sporazumu sa falačkim knezom Karlom Teodorom, Austrija je

posjela Donju Bavarsku. Tom sporazumu se suprotstavila Pruska, pa je

u savezu sa Saksonijom počela rat protiv Austrije.

Prusi i Saksonci su 5. jula 1778. upali u Češku sa oko 160.000

vojnika i posjeli položaje na Labi i Jizeri , gdje su Austrijanci imali vojne

snage od oko 170.000 osoba. Izbjegavajući odsudnu bitku, obe strane

su se ograničile na manje akcije.

U akcijama malog rata do izražaja su došle lake trupe, obrazovane od konjice i

husarskih jedinica Vojne krajine. Te snage su korištene za izviđanje i napade na pruske

komunikacije i prepade na njihove transporte i osiguranje. U jesen 1778. Pruska je

povukla svoje snage iz Češke. Posredstvom Rusije zaključen je 13. maja 1779. Tješinski

mir kojim je Austrija donila samo oblast na desnoj obali Donjeg Ina, tzv. Insku četvrt,

dok je Pruska dobila Bejrojt i Ansbach.

Spoljna politika Josipa II upravljena je na zaključenje saveza sa

Rusijom. U maju 1781. Josip II i Katarina II najavljuju planove o

zajedničkoj akciji prootiv Osmanskog carstva. i diobi njegovih evropskih

posjeda.

Početkom 1788. Austrija objavljuje rat Osmanskom carstvu. Operacije

austrijske vojske se odvijaju u dolini Save i Podunavlju i završavaju se

1789. osvajanjem Beograda. Pruska, Saksonija i Poljska prikupljaju

snage na austrijskim granicama pa car mora računati na rat na dva

fronta.

1791. Svištovski mir

Velika Britanija u XVIII stoljeću

Revolucija 1688-

Period od 1688. dfo 17114 godine bio je odlučujući za njenu

fizionomiju, koju će zadržati naredna dva stoljeća

Od Viljema III (1688-1694) do kraljice Ane 1702-1714.

Vladar još ima velikog utjecaja- on imenuje oficire kopnene

vojske i mornarice i visoke državne činovnike. Međutim, njegova vlast

je ograničena. Trijumfuje teorija o monarhiji zasnovanoj na ugovoru.

Parlament izglasava kraljevu civilnu listu, a Aktom o ustanovljenju iz

1701. godine. Parlament određuje kraljeve nasljednike, jedino u

protestantskoj grani njegove porodice.

Aktom o trijenalitetu iz 1694 preko Donjeg doma, biranog svake treće godine, kralj i kraljica ostaju u

tijesnoj vezi sa građanstvom. Ta klasa praktično vlada državom i društvom.

Zadatak države je samo stvaranje povoljnih uvjeta za slobodnu

djelatnost poduzetnika. Nakon revolucije država ostavlja

zemljoposjednike i trgovce da upravljaju ekonomskim životom.

Prosperitet se povečava na tržištu koje je prošireno ujedinjenjem

Engleske i Škotske 1707. Država više ne interveniše ni u lokalnoj

upravi, potpuno prepuštena upravi uglednih građana. Skromne

društvene radove seoske i gradske uništavaju poduzetnici, pa 1715.

dolazi do otvorenih pobuna.

V. Britanija 1714. godine još ima srednjovjekovnu ekonomiju.

Zemlja je rasparčana zbog nedostatka dobrih komunikacija, sa

regionalnim često zatvorenim tržištem. Poljoprivredu karakteriše

openfield, sistem otvotrenih i izduženih polja. Eksploatacija zemljišta

ima rutinski i kolektivni karakter. Svake godine jedna trećina zemljišta

se ostavlja u ugar, obrada ostale dvije parcele vrši se samo uz

zajedničku saglasnost. Osim ovog trogodišnjeg smjenjivanja raznih

kultura na istom zemljištu, ovaj sistem karakteriše pravo ispaše.

između žetve i sjetve , prema davnašnjem običaju zajednice, svako ima

pravo da istjera stoku na svaku zemlju u selu, kao što ima pravo da je

izgoni preko cijele godine na komone, općinsku zemlju.

Najvažnija privredna grana je industrija vune. Razvijena je i

razdijeljena na brojne male industrijalce ili zanatlije, od kojih je svako

imao samo mali kapital. Riječ je o domaćoj radinosti. U principu

industrija je potčinjena korporativnim propisima nastalim iz

Zanatlijskog statuta od 1563. koji je predstavljao početak socijalnog

zakonodavstva: predviđeno je 7 godina učenja u privredi, arbitraža

radnih sporova kao i to da nadnice određuje mirovni sudija.

Britanska ekonomija se nalazila na putu transformacije. Usljed

poleta pomorke trgovine, širi se kapitalistički duh. U poljoprivredi on se

ispoljavao u pokretu ograđivanja imanja, pokretu koji je započet u XVI

stoljeću a koji su usporili Stjuartovci u XVII. nastavljen je nakok

revolucije 1688.

Čak i prije demografske revolucije on je imao za cilj da sačuva

privatna dobra od kolektivne prakse, da bi se razvilo gajenje ovaca,

proizvodila i prodavala vuna. Sopstvenici, prožeti komercijalnim

duhom, ograđivali su ne samo sopstvenu zemlju već i dio općinske

zemlje, za koju su smatrali da im, kao vlasteli pripada. U industriji

dolazi do izvjesne komercijalne koncentracije.

Trgovac- manufakturista snabdijeva sirovinom seoskog radnika,m

dolazi mpo proizvod i prodaje ga. Za trgovca, kapitalističkog

poduzetnika radi sistem sitnih industrijskih radionica.

Industrijska revolucija

Nakon Utrehtskog mira 1713. ubrzan je uspon trgovine. Politička

moćjen tada u rukama građanina ili plemića koji su zainteresirani za

poslove.

Merkantilistički sistem nema za cilj da ojaća državu, kao u Francuskoj,

nego da da obogati vladajuću klasu. Politika i zakonodavstvo su

uređeni na najbolji način za njene interese.

Intenzivna trgovina pamukom koji se uvozi sa Istoka i iz Amerike,

izaziva ubrzanu trgovačku koncentraciju: trgovci- manufakturisti

postaju gospodari tržišta tekstila na račun zanatlija rasutih po selima.

Ponekad se mogu vidjeti radionice u kojima je, prije mehanizacije,

izvršena podjela rada. Vještin koju je stekao radnik specijalizovan za

jednu od operacija u industriji vune, povećava i poboljšava njegovun

proizvodnju za isto radno vrijeme. To obara cijenju koštanja i dovodi do

serijske proizvodnje. Jedna mala fabrika igala sa deset radnika

proizvodi 48.000 komada dnevno, bez mašine, jer je svaki radnik

specijalizovan u jednojn ili dvije od 18 operacija iz kojih se satoji

proizvodnja igle.

Drugi faktor razvoja vezan je za promjene na zemljoposjedu.

Uvečana potražnja poljoprivrednih proizvoda ne može se porediti sa

proizvodnjom vune iz XVII stoljeća. To podstiče sve one kojin imaju

zemlju da joj se posvete. Obogaćeni trgovci vide tu dobar plasman i i

znak socijalnog ugleda pa kupuju zemlju.

Da bi se više proizvodilo, trebalo je poboljšati tehniku

obrađivanja. Tako nastaju prve eksperimentalne kulture pa i prvi

teorijski radovi.

Iz ovoga su proistekle važne posljedioce- Openfield sprječava

sopstvenika da mjenja kulture po svojoj volji, treba ograditi imanja da

bi se mogao primjeniti datium sjetve i način obrade, da bi se mogla

izvršiti selekcija stoke. Plemići uspjevaju da od parlamenta dobiju

dozvolu da ograde imanja, da manje parcele spoje u veće cjeline, oni

ograđuju čak i općinsku zemlju. Ovaj pokret se naročito ubrzao u

drugoj polovini XVIII stoljeća.

Seljak je često upropašten. Prilikom nove raspodjele on je često dobio lošu

zemlju, ne može da koristi općinsku zemlju, ne može da se bori kvalitetom svojih

proizvoda protiv velikih posjednika. On često prodaje zemlju i pada na nivo

poljoprivrednog proletera. Bijeda nadničara koji su živjeli na općinskoj zemlji je još više

porasla.

Industrijska revolucija čija je suština u prihvatanju mašina, rodila

se u V. Britaniji. zato što je nakon niza ugovora otvorila sebi veliko

tršište. Da bi zadovoljila sve brojnije kupce morala je da proizvodi brže

i jeftinije. Imala je sirovine i radnu snagu, ono što joj je bilo porebno je

tehničko usavršavanje.

Svi pronalasci rađaju se iz ekonomske neravnoteže. U tekstilnoj

proizvodnji razboj predstavlja radni instrument sa mnogo mana. Kako

je neophodno da se ručni čunak provuče kroz konce potke ograničena

je širina komada na dimenzije radnikove ruke. Godine 1733. Džon Kej

je pronašao leteći čunak koji se pokreče polugama. Sada se može

povečati širina tkanine: PROIZVODNI KAPACITET RADNIKA JE

UDVOSTRUČEN. Godine 1738. Luis Pol a zatim Đžems Vajat konstruišu

mašinu za predenje.

Druga ekonomska neravnoteža se pokazuje u metalurgiji:

nedostatak goriva usljed širenja zemljoradnje i stočarstva na račun

šume prijeti da uništi britanske vlasnike topionica. Jedan od njih, Darbi,

uspijeva da vrši topljenje pomoću koksa, jer je sirovi ugalj činio izlivene

proizvode lomljivim.

Ovi izumi, koji su djelo prostih tehničara, imali su presudni

značaj. Izum letećek čunka nailazi na neprijateljstvo radnika. Tek oko

1760. ulazi u opću upotrebu. Istovremeno je prihvaćeno topljenje

pomoću koksa. Pri kraju XVII stoljeća Francuz Deni Papen je otkrio

princip mašine na paru, ali ga nije eksploatisao. Početkom XVIII stoljeća

Saveri i Njukamen konstruisali su prvu mašinu na paru, koja je trebala

da crpi vodu iz rudarskih jama (1705). pumpe koje su tada radile na

paru nazvane su vatrene pumpe. Njihov korisni efekat nije bio u

srazmjeri sa količinom potrošenog goriva.

Proces koji je u Britaniji započeo, razvija se dalje i usavršava.

Ekonomski poremećaji doveli su do daljih pronalazaka. Leteći čunak

Džona Keja omogučio je tako brzu proizvodnju da dolazi do nedostatka

prediva. Tada su izumljene tri mašine za predenje koje proizvode

konac u istom ritmu: predilica Dženi, koju je izumio Hargrivs 1765., teži

da proizvodi vrlo tanak konac. Ove tri mašine mogu se pokretati ručno

ali i vodenom snagom. Proizvodnja konca se tada toliko povečala da

razboji nisu uspijevali da ga potroše. Kartrajt stvara 1785. novi tip

mehaničkog razboja, čiji će se koristan rad potpuno pokazati tek kada

razboj bude pokretala parna mašina.

Brz je i napredak motorne energije. Džems Vat koristi istraživanja

naučnika Bleka i pronalazi kondenzator, koji za 2 trećine smanjuje

potrošnju goriva. Do kraja XVIII stoljeća Britanija je sačuvala monopol u

izradi parnih mašina, koje jedino ona može da proizvodi.

Poremećaji u ekonomskoj ravnoteži doveli su do napretka u

metalurgiji. Topljenje gvozdene rude vrši se pomoću koksa a ne drva,

tako da nastaje superprodukcija sirovog željeza koje se ne prerađuje u

kovano željezo. Topljeni čelik, pronalazak Hantsmena, polako se

probija. Poslije više pokušaja Onion i Kort pronalaze način za

prečišććavanje željeza (1783-1784). Britanija tada može da proizvodi u

velikim količinama željezničke šine za vagone u svojim radionicama.

Vilkinson gradi prvi željezni most preko rijeke Severn 1779. a potom

prvi brod sa željeznom konstrukcijom.1787.

Tehnička revolucija je imala izuzetno značajne posljedice. Ona je

uslovila trostruku koncentraciju.

Na finasijskom planu sve je češće udruživanje kapitalista zbog

visokih cijena mašina.

Na planu preduzeća, radna snaga se grupiše u fabrikama sa po

nekolikop stotina radnika. Ali, ta evolucija je dosta spora i još

preovlađuje sitna industrija.

Manje od šesnaestine ukupne količine platna proizvedeno je u

fabrikama, sve ostalo proizvode domaće zanatlije. Pošto su se prvo

smjestili u obalsti vodopada i šuma, fabrikanti se sele prema

ugljonosnim oblastima i plovnim putevima. Lenkšir postaje veliki

svjetski centar pamučne proizvodnje. Nortamberlend postaje isključivo

ugljarski. Britanija, koja je proizvodila 1700. 2,5 miliona tona uglja,

1750. proizvodi 5, a 1800. 10 miliona. Da bi se ugalj mogao

transportovati, počeli su se probijati brojni kanali, a Jorkšir i oblasti oko

Kardifa pokriveni su visokim pećima i topionicama.

Politički i društveni život

Institucije

Snažan ekonomski razvoj utjecao je i na politički život zemlje.

Izborno pravo imaju samo seoski izborni okruzi i gradovi koji su imali

važnost u srednjem vijeku. Mjesta koja su se razvila zahvaljujući

industrijskom ili trgovačkom razvoju nemaju svoje predstavnike nikako

ili nedovoljno. nasuprot tome, gradovi koji su nekad gusto naseljeni, a

sad su bili u opadanju, šalju i dalje svoje predstavnike u Donji dom. to

su tzv. trula izborna mjesta,

U svarnosti, džentri gospodare izborima. Svuda su biračka tijela

sastavljena samo iz male oligarhije, koju je lako pridobiti obećanjima

da će dobiti novac ili položaje. U stvarnosti, Donji dom kao i Dom

lordova predstavljaju povlašćenje po rođenju i bogatstvu.

Politički život

Dvije velike partije dijele između sebe lordove i poslanike.

Torijevci odbacuju političku filozofiju Loka i njegovu teoriju ugovora.

Nasuptot njih većina vigovaca prihvata hanoverskog kralja koji ne

upravlja zemljom i odlučna je da sačuva stvarnu vlast. Vigovci ostaju

na vlasti do 1761. Oni smatraju da je pretendent Stjuart još opasanda

bi se moglo dozvoliti torijevcima da učestvuju u vlasti.

Prvo vigovsko ministarstvo uklonjeno je poslije jednog velikog

finansijskog skandala 1720. godine oko Kompanije Južnih mora. Robert

Volpol postaje prvi lord rizničar i kancelar finansija. Glasove u Donjem

domu zadobio je dodjeljivanjem nagrada ili funkcija. Odan djelu

revolucije iz 1688, on je pacifista. On smatra da bi pomoću strane

intervencije omogučilo restauraciju predrevolucionarnog režima.

Društveni život

Za vrijeme Volpolovog ministrovanja došlo je do brzog bogaćenja i

špekulacija, što je dovelo ozbiljnog moralnog poremećaja. Montjeske

tada za britaniju bilježi “ da je ovdje suvereno cijenjen, a čast i vrline

vrlo malo.” Novi bogataši daju primjer u rasipanju i razvratu. Alkohol je

važna stvar-porto za bogataše, džin za siromašne.

Sve više vlada bezvjerje- Kada je neko u Donjem domu rekao vjerujem

u to kao u boga, svi su se počeli smijati. Pokolebano je i osjećanje

patriotizma- “ Ako neprijatelj naiđe, pristajem da platim. Ali da se

tučem. To ne- kaže heroj jednog romana koji je tada bio u modi. Pri

tome je izražavao osjećanja mnogih Britanaca Volpolovog doba.

Ova raspuštenost izaziva žive reakcije. U pamfletima osuđuje se

nemoral i dekadencija koja prijeti zemlji. Pojavljuje se 1727. Sviftova

knjiga Guliverovo putovanje. Moralno stanje počinje da se popravlja

oko 1735. Džon Vesli započinje svoju propovjedničku misao u Oksfordu,

u malomm prijateljskom krugu ali se ubrzo obraća narodnim masama.

On je propovjednik strogog morala. Progonjen od zvanične crkve,

osniva metodističku crkvu koja je doživjela velike uspjehe naprije u

Britaniji a zatim u prekookeanskim posjedima i oživjela vjersko

osjećanje kod siromašnih.

Političko buđenje

Britanska hegemonija ustanovljena Utrehtskim mirom, trajala je samo

petnaestak godina. Francuska je ponovo preuzela inicijativu.

Torijevskoj manjini pridružuje se grupa mlađih vigovaca nezadovoljnih

ministrovanjem Volpola. Njihov vođa je nekadašnji oficir, poznati

govornik Viljem Pit, koji Volpolu prebacuje korupciju i pacifizam koji je

koristio Francuzima i Špancima.Pit pridobija poslovne ljude, zabrinute

zbog strane konkurencije. Tako je Volpol bio prisiljen da 1739. ratuje

protiv Španije, a zatim 1740. da učestvuje u ratu za austrijsko

dinastičko nasljeđe. On je okrivljen za prve ratne neuspjehe i 1742.

podnosi ostavku.

Odlazak Volpola označava u Britaniji početak nove epohe.

nacvionalnog buđenja. Pit podstiče patriotsko osjećanje svojim

govorima u Gornjem domu i radom kao šef Kabineta 1757.1761. On ne

štedi novac i ljude da ojača britansko carstvo. Četiri godine vodi rat kao

despot, jer ima javno mnijenje iza sebe. Da je ostao na vlasti on bi

Francuskoj nametnuo još suroviji mir nego što je to učinio Pariškim

ugovorom. Međutim, novi kralj Đorđe III neprijateljski je raspoložen

prema pustolovinama spoljne politike jer želi da povede novu

unutrašnju politiku. On ne podnosiPitovu svemoćm i ovaj daje ostavku

u oktobru 1761. Postavši lord Čaltam onn je za Britance postao simbol

ponovo nađenog britanskog patriotizma.

Društvene promjene

Došlo je do dubokog preobražaja britanskon društva. Lenndlordovi žive

kao i ranije, ali svoje zemljiše racionalno obrađuju, udružuju se sa

džentrijom i u dobrim su odnosima sa krupnim zakupcima, što

postepeno zamjenjuju jomene, koji odlaze.

U Britaniji se stvara klasa velikih manufakturista, koji su se uzdigli

svojim radom ili skloniosti prema riziku. Oni zahtjevaju svoj udio u

političkom životu, nadaju se da će se stopiti sa džentrijom i biti birani

u Parlament. Bivši jomeni, zanatlije ili nadničari) zbijaju se u bijednim

stanovima industrijskih gradova. Njihove su zarade nedovoljne,a uslovi

života i rada teški. U slučajevima nezaposlenosti njihov bijes eksplodira

i obrušava se na mašine, koje smatraju glavnim krivcem. Taj ludistički

pokret pojačava klasnu borbu proletarijata protiv velikih fabrikanata.

Dvadeset godina apsolutističkog iskustva 1762-1782.

Kralj patriota treba da vlada i upravlja. On smije da nesluša

kabinet ili oligarhiju. On treba da postane vodž svojih podanika, protiv

aristokracije. Takvu doktrinu je opasno sprovoditi u Britaniji, jer

uspostaviti ličnu vlast znači biti izložen ozbiljnom sukobu sa

Parlamentom.

Od samog početka kraljeva vlast nailazi na otpor javnog

mnijenja. Poslanik Vilks, pisac pamfleta, uhapšen je jer je kritikovao

kralja, a to je bilo u suprotnosti sa privilegijama parlamenta. Sud je

presudio u korist Vilksa i osudio državnog sekretara za nezakonito

hapšenje. Za vrijeme ove afere učvršćuje se sloboda štampe- osnovano

je nekoliko velikih dnevnih listova.

Porazi u Americi na kopnu i na moru su doveli kralja u

ponižavajući položaj. Do 1780. sve veći dio britanskog javnog mnijenja

želi da se američkim kolonijama prizna nezavisnost. Ishod rata izaziva

žestoku agitaciju, sa mitinzima i napadima štampe. Bilans lične

vladavine Džordža III izgleda žalostan.

Vojni poraz u Americi spasio je ustavnu monarhiju u V. Britaniji. nakon

1783. Džorđe III se odriče da vlada sam. Pošto je osvojio izbornu većinu

torijevaca korupcijom, on poziva na vlast mlađeg sina Vilijama Pita. On

je počeo borbu protiv lične vladavine. Ističe se posebno svojim

sposobnostimas finansijera i brzo popravlja sitacija koju je poremetio

rat. Sa Francuskom zaključuje koristan trgovački ugovor, osigurava red

u finansijama. Teži da pomiri kralja sa Parlamentom i da stvori trajan

sporazum. Kada je 1788. Džorđe pokazao jasne znake ludila, Pit se

založio da jedino Parlament može da odlučuje kome će pripasti vlast.

On dobija bitku i Parlament definitivno odnosi pobjedu nad

autoritetom krune a da nije bilo potrebno da se institucija dovodi u

pitanje, kao što se to desilo u Francuskoj.

PROSVJEĆENOST je opći duhovni pokret u evropskim zemljama XVIII

stoljeća protiv dogmatskog autoriteta, za pobjedu kritičkog uma u

književnosti, umjetnosti, filozofiji, politici i javnom životu

Samosvijest ljudskog uma probudila je renesansa. Ipak trebalo je da

prođe određeno vrijeme da sazriju klice novog, i da njegovi plodovi

postanu pristupačni čovjeku novoga vijeka. Ideologija građanskog

društva, ispočetka više fragmentarna i pretežno polemična, postaje u

XVII stoljeću sve potpunija i obuhvatnija, i svjetovnu afirmaciju svojih

principa shvaća kao širenje svjetlosti u mraku, kao prosvjetljivanje

ili prosvjećivanje svijeta. To je temeljno uvjerenje ovoga pokreta,

koji potpuno ovladava evropskim duhom u stoljeću između dviju

najvećih građanskih revolucija: engleske slavne 1688. i francuske

1789. Osamnaesto stoljeće se zbog toga s pravom naziva Âge des

lumières, pri čemu ne treba smetnuti s uma činjenicu da neki njegovi

utjecajni predstavnici djeluju već krajem XVII stoljeća (Locke i Leibniz),

te da s druge strane duhovi kao Rousseau i Kant, koji u svom razvitku

prelaze granice prosvjetiteljstva, polažu temelje novom pokretu

(romantizam, idealizam).

Kao kulturno-politički pokret prosvjećenost se temeljila na filozofiji

zdravog razuma, a odatleje postepeno prelazila na ostala područja

duhovnoga stvaralaštva. Nije samo slučaj što gotovo svi

prosvjetiteljski filozofski spisi, od Lockeova Ogleda o ljudskom

razumu (1690) pa sve do Kantove Kritike čistoga uma (1781), već u

samom naslovu govore o umu odnosno razumu. Čisti uvid, razumna

spoznaja, usmjeravaju svoju kritiku protiv postojećih, samo

objavljenih istina: sve što se ne može legitimisati pred zdravim

razumom proglašava se zabludom, predrasudom i praznovjerjem, pa

mora biti odbačena. Prelazeći postepeno iz filozofije u javno

mišljenje, prosvjećenost prodire u politički život, naglo se širi i

postaje općim naprednim pokretom u velikim zemljama zapadne

Evrope.

Književna i propagandna djelatnost prosvjetitelja počinje u

Engleskoj; odande prelazi u Francusku, a završava u Njemačkoj.

Postepeno djeluje i na sve ostale evropske narode. Vodeća uloga

pripada filozofiji, ali ne neposredno, kao rezultatu sistematske

filozofske proizvodnje, već mnogo više književnosti koja je prožeta

filozofijom (filoz. romani, satire, aforizmi i dopisivanja).

Na prijestolju su tada sjedili prosvjetiteljski vladari kao Friedrich II,

Katarina II ili Josip II. Premoć filozofije u općoj književnosti toga

vremena tako je potpuna da se one nikakvim naporom ne mogu

jasno razgraničiti (npr. Pope u Britaniji, Voltaire u Francuskoj, Lessing

u Njemačkoj). Udio evropskog naroda u prosvjetiteljskom pokretu

nije bio jednak.

Budući da je građansko društva najbrže i najdjelotvornije kročilo

naprijed u Britanijin tamo je i niknuo sam pokret prosvjetiteljstva

(Locke, Shaftesbury, Pope, Hume).

Ako je prosvjećenost u cjelini, kao pokret i kulturna epoha, danas

u Evropi i svijetu poznata i cijenjena, onda to zahvaljuje u prvome

redu svome francuskom obliku. Francuski jezik i duh, ukus i običaji

pretvorili su rimsko-latinsku Evropu u francusku Evropu, a

francuskm su geniju osigurali svjetsku slavu. Djela pisaca kao što su

Montesquieu, Rousseau i Diderot našla su svoj zajednički izraz u

Enciklopediji (1751-72). »Prosvijećeno« ili »filozofsko« stoljeće

postalo je francusko par excellence, a ako je po čemu i danas živo i

suvremeno, živo je i suvremeno po svom voltaireovskom duhu.

U tom razdoblju učinjeni su i prvi važni koraci empirijskih prirodnih

znanosti, u prvom redu mehanike, fizike i njihovih primijenjenih

disciplina. U isti mah javljaju se međutim, i prve društvene nauke, kao

što su politička ekonomija i moderna politička historiografija. Ističući

moć uma i prirodnu dobrotu čovjekovu, prosvjećenost je prvo

postavila demokratske principe građanske političke jednakosti. Ona

podjednako vjeruje u neograničeni politički društveni, naučni, moralni i

tehnološki napredak čovječanstva

Od Johna Locka potiče prosvjetiteljska koncepcija društva. Nakon

dominacije teoloških doktrina u srednjem vijeku, novi pristup filozofiji

prava započinje suprostavljanjem koncepcije “prirodnog prava čovjeka

” koncepciji božanske nepromjenjivosti pravnog poretka.”

U svoje dvoje rasprave o upravljanju državom Lock tvrdi kako je

narod povjerio vlast upravljanja vladaru, čime je suverenost naroda

uzdigao na nivo temeljnog načela države. Lock traži da se vladari

sprječavaju u zloupotrebi vlasti i da se osigura privatnopravna sfera, da

se zakonodavstvo i sudstvo odvoje od izvršne vlasti.

Kritikovao je postojeće apsolutističke teorije države, smatrajući,

nasuprot Hobsu, da prirodno stanje nije stanje rata svih protiv svih,

nego stanje opće slobode i jednakosti. Smatra da je zadatak države da

to prirodno stanje samo garantuje. Izvršio je veliki utjecaj na razvoj

filozofske i društveno političke misli. Proklamujući princip da na

razumu treba da počiva sva individualna i društvena aktivnost čovjeka,

Lock je postao začetnik prosvjetiteljstva, koje će dominirati duhovnim

životom Evrope. Njegove liberalističke političke doktrine ušle su u

američki ustav a na njima se u osnovi temelji britanska ustavna

tradicija. I francuski i britanski prosvjetitelji razvijali su Lockove ideje u

različitim smjerovima.

Ideje prosvjećenosti odvijaju se između dvije revolucije Slavne u

Engleskoj 1688 i Francuske r. 1789. U tom periodu djeluju 3 generacije

filozofa. U prvoj su najistaknutiji Monteskje, Volter i Đambatista Viko.

Monresque, predstavnik činovničkog plemstva završio je pravne nauke

i bio predsjednik Vrhovnog suda u Bordou. Godine 1721. piše Persijska

pisma u kojima je na duhovit način izvrgao ruglu intelektualnu i

moralnu dekadenciju vladajuće francuske klase za vrijeme Filipa

Orleanskog. Od 1728. do 1733 putuje po Evropi (Austrija, Ugarska,

Nizozemska, Italija, Švajcarska, V. Britanija) i 1734. objavljuje knjigu

“Razmatranja o uzrocima veličine i propasti Rimljana u kojoj daje

logičku interpretaciju historije, pri čemu je na primjeru Rima dokazivao

da 2svijetom ne vlada slučaj, nego da postoje opći uzroci, fizički i

moralni, koji djeluju u svakoj državi bilo da je uzdižu održavaju ili ruše i

da su “svi slučajevi ovisni o tim uzrocima.”

U svom kapitalnom djelu O duhu zakona, (Ženeva 1748.)

razradio je teoriju državnog prava, po kojoj se svrstao među snage za

predstojeći otvoreni sukob sa pristalicama apsolutističke monarhije.

Prihvativši antičku teoriju o trima osnovnim formama državne vlasti

(tiranija, monarhija, republika) Monteskje zaključuje da je republika

idealan ali teško održiv oblik vladavine. Stoga se zalaže za

konstitutivnu monarhiju britanskog tipa, kao kompromisno rješenje,

kojim se po njegovom mišljenju lakše postići najviši politički cilj –

blagostanje naroda uz potpunu slobodu unutar granica utvrđenih

zakonom. Zakonitost treba da bude vrhovni princip u državi, a to znači

da zakon treba da st6oji niznad vlasti. Da se spriječi zloupotreba vlasti i

kršenje zakonitosti do čega nužno dolazi kad se vlast nalazi u rukama

jednog čovjeka, Montesque u Duhu zakona predlaže politički sistem u

kojem je državna vlast odvojena na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i

podijeljena između tri samostalna državna organa (zakonodavna tijela,

šefa izvršne vlasti i sudskih organa) od kojih svaki vrši jednu od triju

funkcija vlasti. Time je on dao teoriju o podjeli vlasti koja je temelj

građanske demokratije.

Monresque se zalagao za podjelu predstavničkog tijela na dva doma,

po ugledu na V. Britaniju.

Duh zakona je poslužio građanstvu kao ideološko oruđe u borbi protiv

feudalnog apsolutizma.

Načelo podjele vlasti provedeno je najprije u Ustravu SAD, od

1787 u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina od 1781 a u XIX

stoljeću u ustavima svih građanskim demokracija.

Đambatista Viko (1668-1744) nastoji da uoči načela evolucije

civilizacije. Njegovo djelo Nova nauka (1725) predstavlja pokupaj

analize ljudskog saznanja, pri čemu polaznu tačku prestavljaju antički

Rim i rimsko pravo. On dijeli napredak civilizacije u tri etape: božansku

ili teokratsku, herojsku, doba velike epske poezije i doba u kome se

uobličava književni jezik.

Sredinom XVIII stoljeća djeluje nova generacija mislilaca: Benjamin

Franklin, državnik, naučnik i filozof, Dejvid Hjum, historičar i filozof, Žan

Žak Ruso, Deni Didro, Etjen Kondijak, Klod Helvecijus, Žan Dalamber...

Hjum objavljuje svoju raspravu o ljudskoj prirodi u kojoj razvija

ideju modernog skepticizma. On tvrdi da ljudske akcije i uvjerenja

potiču iz navike. Piše o demografiji, političkoj ekonomiji, historiji,

sociologiji vjere. Njegova rasprava o načelima morala iz 1751.

piotvrđuje njegovu reputaciju, iako mnogi ne prihvataju njegov

skepticizam.

Žan Žak Ruso (Ženeva 1712-Pariz 1778).

Njegov uspon u karijeri počeo je 1750. kada je na nagradnno

pitanje akademije u Dižonu “Da li napredak nauke i umjetnosti

doprinosi poboljšanju morala odgovorio negativno svojim radom

Rasprava o nauci i umjetnostima. U njoj razvijenoj intelektualnoj kulturi

suprostavlja izvorne vrline neciviliziranih ljudi.

Njegova rasprava O porijeklu nejednakosti među ljudima (1755.)

osuđuje imovinu kao izvor društvene nejednakosti. U sentimentalnom

romanu Žili ili nova Heloiza pisanom u obliku pisama razmatra

filozofska, moralna i društvena pitanja.

Zbog romana Emil mora napustiti Pariz i Ženevu. To je filozofska

rasprava o djetinjstvu i obrazovanju. U romanu provodi usamljeno

dijete kroz negativni prirodno obrazovanje kojim izbjegava

izvještaćenost i njeguje prvo osjećanja a potom razum. Vaspitać treba

da podstiće učenika da traži sreći i vrlinu.

Emil treba da proživi oštrinu života, da prođe kažnjavanje koje mu

nameće priroda. Za Rusoa razum se razvija posljednji i sa najvećim

teškoćama. Pošto dijete provodi kroz određene etape njegovog razvoja,

Ruso zaključuje da se obrazovanje završava u trenutku kad se ono

ženi.

Politička rasprava Društveni ugovor iz 1762. predstavlja ključno djelo

njegove političke filozofije.

Knjiga počinje sa pozivom na emancipaciju Čovjek se rađa slobodan

a svugdje je u lancima.

Ruso propovijeda približavanje prirodnom stanju međuljudskih odnosa,

iz čega proističe njegova koncepcija slobodne države koja bi počivala

na općoj volji naroda i u kojoj bi građanske slobode zamijenile slobodu

pojedinca. Takvoj bi zajednici najbolje odgovarao demokratski

poredak.Samome pojedincu treba omogućiti prirodan odgoj u kojem se

oslanjamo na instinktem pa djecvu ne treba podvrgavati prisili, nego

treba slobodno razvijati njihova duhovna i tjelesna svojstva.

Istaknuti član grupe filozofa je Deni Didro, autor mnogih spisa i

Enciklopedije. U svom romanu Žak fatalista uočava protivrječnosti

između učenja o ljudskoj slobodi i ateizma. On vjeruje u razum i

njegovu snagu. Kao naučnik on se odriče mehaničke i statičke filozofije

i prihvata evoluciju.

Uvažavanje filozofa za nauku svoj izraz nalazi u Enciklopediji ili

promišljenom riječniku nauka, umjetnosti i zanata u 17 velikih tomova

objavljenih između 1751-1772. Njeni urednici su Didro i D Alamber, koji

pišu mnogobrojne članke za enciklopediju, a njen cilj je da se pokaže

red i povezanost ljudskog znanja. Gotovo svi filozofi pišu za

Enciklopediju: Volter o duhu i književnosti, Bifon o prirodnim naukama,

D Alamber o matematici, Ruso o muzici, ....

Enciklopedija ističe svjetovnu moralnost a ljudska sreća je cilj

ovozemaljskog života. Naglašava se uvjerenje da se ljudski napredak

postiže svjetovnim znanjem a ne teološkim doktrinama. Time filozofi

uklanjaju postepeno osnove starog režima. Sam Didro najavljuje da

dobra enciklopedija treba da promijeni opći način mišljenja.

Zabrana ernciklopedije 1766. predstavlja znak promjene. Ona se

ilegalno stampa u Francuskoj iako nosi oznaku da je štampana u

Neuchatelu. U to vrijeme na scenu stupa nova generacija filozofa,

Najistaknutije ime među njima je Imanuel Kant, filozof iz Koenigsberga,

koji u svojim studijama Kritika zdravog razuma i Kritika mišljenja

mijenja ustaljeno gledište da je struktura ljudskog mišljenja odraz

strukture spoljnog svijeta. Ona odgovara ljudskom umu i čovjek mora

da zna zato što je takav.

Među njemačkim filozofima se ističu Mozes Mendelson, Gotold

Lesing i Kristof Viland.

Lesing piše poeme, o estetici, vjeri, pozorištu.

Vilard razmatra ideje o slobodi mišljenja, zalažući se za razum,

toleranciju, odgovornost i civilizaciju.

Najistaknutiji predstavnik historiografije prosvjećenosti je Edward

Gibon. Njegova Historija propadanja i pada Rimskog carstva (1776-88)

opisuje postepeno opadanje Carstva sa vrhunca snage i sjaja do

početka modernih vremena. Poglavlje o usponu kršćanstva izaziva

oštre kritike vjernika. Za propast Rima ne optužuje kršćanstvo i upade

barbara nego dugotrajni mir, veličinu carstva i ekonomske prilike.

Rat za nezavisnost u sjevernoameričkim kolonijama. 1876-

1783.

Nakon otkrivanja područja sjeverne Amerike, stvorene su

kolonije. Dvije trećine današnjih SAD bile su nekada španski

posjedi (Florida, Teksas, New Mexico, Arizona, California, pa do

kanadske granice na sjeveru. Područje oko Misisipija pa prema

sjeveru bilo je francusko, a New York i okolina holansko.

Od 1620. na na plantaže se naseljava dosta radnika. Prvo

dolaze puritanci- independenti. Do 1790. dolazi 3,2 miliona

stanovnika. Od toga bilo je 760,000 afričkih robova, koji su

većinom postali protestanti. Ima i oko 40.000 katolika.

Protestanri stvaraju SAD, jer oni, shodno svome stavu ne

priznaju vlast države ukoliko ne učestvuju u njoj. Nisu se

miješali sa tamnoputim stanovništvom, kao što su npr. radili

Španci, pa tako nisu pravljene rasne kombinacije.

U Engleskoj i drugdje vlada politika merkantilizma,

po kojoj se teži izvozu gotove robe , a uvozi se sirovina. U

aAmerici je već bila jaka podjela rada a uzrok rata je bilo

izrastanje američkih kolonija u kapitalističko-industrijsko

društvo koje je izvelo drugu industrijsku revoluciju. Povod su

bile mjere engleske vlade, tj. oporezivanje američke robe na

engleskom tržištu, čime je ona postajala skuplja. U Ameriku je

prodro i fiziokratizam koji su prenosili protjerani jezuiti.

Osnivači fizioktatizma su bili Viktor Mirabo i Fransoa Kene, a

po toj teoriji bogatstvo naroda se formiralo preko

poljoprivrede, pa se preko trgovine prenosilo na industriju.

Prema tome poljoprivreda bi se trebala najviše i u Americi su

žele ista prava koja imaju Englezi. Tražili su da u Donji dom

engleskog parlamenta šalju predstavnike.

Rat je počeo sa motivom “Nema taksacije bez reprezentacije”,

tj. “ Ne dozvoljavamo poreze na robu ako nemamo svoje

predstavnike“, dakle, otpor porezima je bio povod ratu. U to

vrijeme u Engleskoj je vladao Džordž III (1760-1820), koji je

težio učvršćenju apsolutizma u Engleskoj, a smatrao je da se to

mora izvršavati posebno u kolonijama. Riječnik američke

revolucije nije oslobođen religioznosti ali nje ima mnogo manje

nego u engleskoj i nizozemskoj revoluciji. Postoje i drugačije

ideološke osnove o političkoj autonomiji. Ideologija je

obuhvatila i srednje klase, koje teže smanjivanju poreza na

industrijsku robu. Jezuiti se nisu proširili među protestantima

na sjeveru, ali su pojačali atmosferu.

Prvi zahtjevi srednje klase 13 kolonija su bili usmjereni na

stvaranje Komonvelta, sa svojim predstavnicima u parlamentu.

1765. donosi se Zakon o taksenim markama koji izaziva otpor u

kolonijama, jer je donesen bez njihovog učešća. Zakon je

propisivao da dokumenti kolonija nose taksene marke kao

oznaku da su obuhvaćene porezom.

7. oktobra 1765. održan je “Stamp act” kongres predstavnika

13 kolonija, na kome je izraženo protivljenje ovoj odluci

engleskog parlamenta. Zakon je povučen 1766, ali ne

definitivno, dakle, ostala je ambicija za dalje povečanje poreza.

1767. su doneseni Traunsendovi zakoni, o porezima u

kolonijama, po kojima su neki zakoni promijenjeni, ali je praksa

ostala ista, tj. porezi su zadržani. Ovo je izazvalo proteste koji

su u nekim gradovima dobili nasilne forme. Engleski vojnici

1770. u Bostonu pucaju na demonstrante (Bostonski masakr),

1772. došlo je do spaljivanja jednog broda, a 1783. dogodila se

“bostonska čajanka”, kada je čaj dovezen iz Engleske prosut u

more. Tu protivnici nisu bili samo u engleskoj adinistarciji nego

i u Americi, tzv. lojalisti.

Britanski parlament je 1774. donio pet zakona kojima je

ograničeno pravo proizvodnje određenih, uglavnom baznih

artikala željeza i još nekih metala, što je samo pojačalo otpor u

kolonijama. One sazivaju novi Prvi kontinentalni kongres, neku

vrstu lokalnog parlamenta 13 kolonija. On zasjeda do 1789.,

kada je donesen prvi Ustav, po kojem država počinje da

funkcioniše. Brritanija nema Ustavam ali ima određene ustavne

norme, prema kojima se zakoni ravnaju. Parlamentarizam nije

dovršen pa još nema propisa o jasnom položaju vlade. Zbog

toga Džordž III pokušava da uvede novi stil u britanskoj politici

suprotan težnjama svjetske historije- vraćanje apsolutizma.

19. aprila 1775. počeli su oružani sukobi u Lexingtonu.

Kolonisti, iako vojnički slabiji, pobjeđuju. U britanskoj vojsci

ima plaćenika /Nijemaca, Rusa.../, ali im je oružje slabije. Kod

Amerikanaca je puška pravljena iz lovačkih razloga, da

preciznije gađa, pa ima dužu cijev. Ta vojska nije

profesionalna, pa se osipa. Zbog toga, Džordž Vašington nije

uspio da je organizuje. Ali, umjesto streljačkog stroja stvoren

je rasuti stroj, što će se kasnije, u XIX stoljeću pokazati kao

strateška prednost, budući da rasuti stroj više odgovara

gerilskom načinu ratovanja.

Na II kontinentalnom kongresu u Filadelfiji, 4. jula 1776.

proglašena je Deklaracija o nezavisnosti. Rat nije završen.

Postojale su snage lojalista koje su se borile ne samo za to da

ostanu podanici Velike Britanije, nego i za to da se presele u

Kanadu.

Oktobra 1781. borbe su uglavnom završene. Velika Britanija je

proglasila blokadu 13 kolonija, ali se Francuska odlučuje na

sklapanje saveza sa njima, pa B. Frenklin odlazi u Pariz i sklapa

savez.

Španija ne priznaje nezavisnost 13 kolonija, a Rusija donosi

deklaraciju o “naoružanoj neutralnosti”, čime je zapravo

pomogla Ameriku, iako je ostala neutralna. Stvorena je i liga

neutralnih ( Švedska, Danska, Austrija, Nizozemska,

Portugal...). 3. septembra 1781. doneseni su “ Članci

konfederacije”, po kojima je svaka od kolonija proglašena

nezavisnom. Svaka je imala svoj parlament, kuje vlastiti novac,

vodi samostalnu politiku. Tek 1789. one donose zajednički

Ustav, po kojem je obrazovano zakonodavno tijelo sastavljeno

iz dva dijela: Kongresa, kojeg sačinjavaju predstavnici birača, i

Senat, sa 13 predstavnika kolonija. Predsjednik se bira na 4

godine; on formira vladu ali ona ne može ništa da uradi bez

odobrenja parlamenta. Formiran je i Savezni sud.

Ipak, postoje tendencije da se predsjednik osamostali. Pravo

glasa nije dato Crncima, a imali su ga odrasli muškarci. Od

160.000 osoba sa pravom glasa, glasalo je 100.000, što znači

da je njih 100.000 donijelo Ustav za 3.500.000, što nije bio

najdemokratskiji način izbora, ali je sam Ustav bio

demokratski.