RASPAD JUGOSLAVIJEJugoslavija se raspala devedesetih godina 20. stoljea. Poslije smrti Josipa Broza Tita, kosovski Albanci poeli su zahtjevati status republike za Kosovo. Srbijanski je dravni vrh tijekom 1989./90. smijenjivao vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu ljudima lojalnim Miloeviu,[2]dobivajui tako kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjednitvu Jugoslavije. Sukob je nastao 1990 kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadrala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uivati u veoj autonomiji. [3] Hrvatska, Slovenija i Makedonija nakon toga proglaavaju neovisnost 1991., a godinu poslije to e uiniti i Bosna i Hercegovina. Poto je Slobodan Miloevi naredio JNA da zadri te tri drave silom u Jugoslaviji ubrzo nakon proglaenja neovisnosti poeo jedesetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991.1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bonjaka. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznate od meunarodne zajednice. Nakon rata, i Kosovo je naknadno steklo neovisnost, to ostaje predmetom rasprave. Sukobi u okolici Preeva 2001. i Sukobi u Makedoniji 2001. smatraju se manjim sukobima, koji su nastali nakon to se ve raspala SFRJ. U ratovima su poinjeni razni ratni zloini, neki od najgorih u povijesti moderne Europe, zbog ega je UN osnovao Meunarodni sud za ratne zloine poinjene na podruju bive Jugoslavije (MKSJ) kako bi se kaznili pojedinci koji su poinili zloine.

KorijeniSmatra se da je raspad Jugoslavije poeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, kada u proljee 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za Kosovo u sklopu Jugoslavije. Tijekom masovnih prosvjeda koje e biti zaustavljene samo proglaenjem opsadnog stanja 9 ljudi e poginuti, a 250 e biti ozlijeeno. Kao odgovor na pojavu "albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zatitu "ugroenih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva e postati navodno silovanje (rtva kao i istraitelji su priali i o samoozljeivanju i o silovanju) bocom kosovskog Srbina ora Martinovia, od strane Albanaca. Dana 24. rujna 1986. glavne toke memoranduma SANU izlaze u Veernjim novostima. Izmeu ostalog, autori memoranduma piu da "Albanci vre genocid nad Srbima na Kosovu" a da "Srbija trpi ekonomsku diskriminaciju u Jugoslaviji, pogotovo u usporedbi sa bogatom Slovenijom i Hrvatskom".[9] Memorandum je postavio ideoloke temelje za Slobodana Miloevia koji je iskoristio krizu na Kosovu kako bi stekao popularnost u Srbiji. Predsjednik Srbije Ivan Stamboli osudio je memorandum i Miloeviev govor na Kosovu ("Niko ne sme da vas bije"), ali njegov prosvjed prolazi bez reakcija. Sljedeih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja zavrava smjenom Stambolia. On je na glasovanju lige komunista Srbije poraen od Miloevia koji 1986. postaje novi elnik komunistike partije Srbije. Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Miloevia za tamonjeg elnika komunista je izazvao reakciju jugoslavenske vojske, tako da je ministar obrane Branko Mamula zahtjevao smjenu Miloevia. Jedino to je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevia za novog ministra obrane 15. svibnja 1988. General Martin pegelj bio je prvi ovjek koji je jo 1987. upozorio hrvatski politiki vrh na namjere koje dolaze iz Armije. Naime, te je godine JNA izvrila reorganizaciju kojom se mijenjaju granice armijskih oblasti na nain da su, meu ostalim, spajaju zagrebaka i beogradska armijska oblast, dok sarajevska armijska oblast nestaje. Pokazalo se da se Armija poela smjetati u granice koje su ucrtane u Memorandumom SANU-a. Uoi posljednjeg republikog partijskog kongresa i svojeg odlaska s

funkcije, sekretar Predsjednitva Saveza komunista Hrvatske Dragutin Dimitrovi izborio se, zajedno s istomiljenicima, za povijesnu odluku o raspisivanju demokratskih izbora u Hrvatskoj, a Celestin Sardeli, lan Predsjednitva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, bio je jedan od voa reformske struje koji je iste godine prekinuo je tzv. "hrvatsku utnju" u odnosu na Miloevieva nastojanja. Njihovu politiku je kasnije prihvatio i Ivica Raan. Ekonomija drave bila je tada u silaznoj putanji. Ante Markovi je bio prvi savezni premijer Jugoslavije koji je dinar uinio konvertibilnom valutom, smanjio vanjski dug zemlje za 4 milijardi $ i poveao dravne rezerve (5,8 milijardi $).[15] Meutim, njegove uspjene mjere nisu bile dovoljne za odranje Republika na okupu: jugoslavenski financijski sustav doivio je svejedno kolaps kada su srbijanske banke "posudile" 1,4 milijarde $ iz zajednike Narodne banke Jugoslavije (NBJ) jer je bilo razdoblje izbora a Miloeviu je trebao novac za poveanje penzija i plaa. Time je drastino povean obujam novca u opticaju. Markovi je zahtijevao da se novac vrati, ali bez uspjeha.

Smijene vlasti i novi Miloevievi ljudiPotkraj 1980-ih, Miloevi je organizirao demonstracije u pokrajinama Srbije, iji je krajni cilj bio da on sam, nakon Tita, postane novi vladar Jugoslavije. [17] Prva je na udaru bila Vojvodina, iji parlament i vlada daju otkaz 6. listopada 1988. nakon to je JNA odbila rastjerati desetke tisua prosvjednika iz Srbije koji zahtjevaju njenu smjenu u tzv. "mitinzima istine"[18] lanovi parlamenta i vlade su potom zamjenjeni ljudima lojalnim Miloeviu u tzv. "Antibirokratskoj revoluciji" ili "Jogurt revoluciji".[2] Slian pokuaj pua samo tri dana kasnije propada u Crnoj Gori kada tamonje prosvjednike rastjeruje policija. [19] Ipak, crnogorska vlada pada u identinim prosvjedima 3 mjeseca kasnije. [20] Novi "jaki" ljudi u Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatovi, Milo ukanovi i Svetozar Marovi. Naposljetku, dolo je i do smjene same vlade Kosova koja je takoer zamijenjena Miloevievim ljudima. U samo tri mjeseca Srbija je tako dobila 4 od moguih 8 glasova u jugoslavenskom predsjednitvu koje upravlja dravom. Postalo je oito da je cilj bio apsolutna srpska dominacija u Jugoslaviji, nasuprot dosadanjem stajalitu est ravnopravnih naroda. [21][3] Konano ponitenje autonomije Kosova i Vojvodine u veljai 1989. izazvalo je zabrinutost i revolt ostalih jugoslavenskih Republika.[22] Miloevi je 28. lipnja 1989. odrao govor na Gazimestanu u kojem je izrekao kontroverznu reenicu: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oruane, mada ni takve jo nisu iskljuene".[23][24] Postupno je gomilao vlast u svoje ruke i koristio medije kako bi instrumentalizirao mase i ocrnio protivnike.[25] Kada je 1990. postalo jasno da Miloevi nee moi postati novi Tito, promijenio je strategiju kako bi ukljuio sve Srbe u jednu dravu. Dne 26. oujka 1990. Povjerenstvo za koordinaciju je odralo tajni sastanak kojim je od Srbije zatraena pomo u prekrajanju granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi se "svi Srbi ukljuili u jednu dravu" ako se raspadne Jugoslavija.[26] Na svojem suenju u Haagu pred MKSJ-om, sam Miloevi je ponovio tezu da su granice Republika u Jugoslaviji bile samo administrativne granice. [27] Kada je objavljeno da se planira odrati jo jedan "miting istine" u Sloveniji 1. prosinca 1989., Janez Jana je odmah reagirao i privremeno zabranio okupljanja iz straha da bi se "Jogurt revolucija" proirila i na Sloveniju te da bi tako teoretski izvren pu i u Ljubljani. [28] Takoer, Hrvatska je zabranila srpskim prosvjednicima putovanje u Sloveniju preko njenog teritorija, tako da se u Ljubljani skupilo samo 50-ak demostranata.[28] Srbija je na to zapoela kratkotrajni bojkot slovenske robe i ekonomsku blokadu Slovenije.[28] Napetosti unutar federacije doveli su do raspada Saveza Komunista poetkom 1990. U sukobu s Miloevievim pristaama, koji su odbijali demokratizaciju drave i zahtijevali potpunu centralizaciju iz Beograda, slovenski su predstavnici napustili skup, a potom su im se pridruili i hrvatski predstavnici. [3] Izmeu travnja i prosinca 1990. odrani su viestranaki izbori u svim Republikama Jugoslavije. Slovenija se u izborima u prosincu 1990. s 88.5 % glasova potvrdno izjasnila o osamostaljenju,[29] a Hrvatska u svibnju 1991. s 93 % glasova za. [30] Milan

Kuan u Sloveniji i Franjo Tuman u Hrvatskoj su postali novi predsjednici tih dvaju (tada jo jugoslavenskih) Republika.

Naznake o nadolezeemPostupna preobrazba JNA u srpsku vojsku zapoela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doivjela neposredno pred uvoenje viestranaja. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve oitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata izmeu SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istonog bloka. 1991. Srbi i Crnogorci su inili 38.8 % stanovnitva Jugoslavije, ali su inili 70 % udjela u inovnicima JNA.[31] Jo 1990, JNA je oduzela 40 do 60 % oruja Teritorijalne obrane (TO) Slovenije, te veinu oruja TO Hrvatske.[32] Slovenske snage napustile su JNA i pridruili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[33] Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suoena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmonom ratnom tehnikom, no rasprenom po skladitima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojniki i asniki kadar bio je jo vienacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla raunati preteno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju moguih varijanata prikloniti: vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod vrstom rukom ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja e obuhvatiti sva podruja u kojima ivi srpsko stanovnitvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske. [34]

Meunarodna zajednicaMeunarodna zajednica nije prouzroila rat, no do 1991. godine stav skoro svih meunarodnih imbenika bio da Jugoslaviju treba ouvati - ova injenica, kao i sporost EEZ ili UN-a u donoenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u poetku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba. Ipak, prema analizama Stratfora, i MMF je "djelomino kriv" za raspad SFRJ jer je nametnuo ekonomske mjere tednje SFRJ krajem osamdesetih, to je pak izazvalo socijalne nemire koji su ojaali antagonizam Republika.[35] Nakon desetljea nezadovoljstva sa Jugoslavijom, poto su bile dvije najrazvijenije republike koje su puno izdvajale za ostalih etiri, Slovenija i Hrvatska odluile su istupiti iz te drave. Plan je bio mirno razilaenje, kao kod ehoslovake i Sovjetskog Saveza. Meutim, vojni vrh odluio je zadrati ih silom.

Rat u SlovenijiRat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je rat izmeu Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglaenja Slovenije kao neovisne drave. Redovitu rotaciju na elu predsjednitva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesi, sprijeio je srpsko-crnogorski blok predvoen Miloeviem, ime je uzurpiran jugoslavenski ustav.[36] Dva dana nakon proglaenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnjado 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ronim vojnicima, poraene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedaoJanez Jana. Vojna akcija koncentrirala se na Sloveniju kako bi odsjekla odmetnute republike od pomoi iz inozemstva: JNA je nasrnula na granine prijelaze sa Austrijom iItalijom, ali bez uspjeha. Austrija je poveala broj vojnika du granice sa Slovenijom te optuila Jugoslaviju da su njeni borbeni zrakoplovi povrijedili njen zrani prostor.[37] U ratu se izdvaja, izmeu ostalog, jugoslavensko bombardiranje ljubljanskog aerodroma Brnika[37] 28. lipnja u kojem su poginula dva austrijskanovinara (Norbert Werner i Nikolas Vogel)[38] te Incident u Holmcu, u kojem je slovenska policija ubila tri vojnika koja su drala bijelu zastavu.[39]

Ronici JNA bili su nemotivirani a velik dio nesrpskih vojnika dragovoljno se predao i odbio napadati Slovence. Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sprazumom na Brijunima, uz posredovanje europske "trojke", a JNA se kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije. Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjednitvo sa sedam lanova, od kojih bi etiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, ime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[40]

Rat u HrvatskojVojni vrh Jugoslavije pripremao se za rat u Hrvatskoj jo od 1990. Operacija RAM je potajno dostavila oruje JNA pobunjenim Srbima Hrvatske i Bosne. [41]Nespretne poteze nove HDZ-ove vlade, meu kojima su izjednaavanje Srba sa ostalim narodima u dravi novim ustavom (prije su bili konstitutivni narod) i otputanje dijela Srba iz administracije i policije, [42] Miloevieva propaganda vjeto je iskoristila u potpaljivanju straha od "nove ustake drave" i time uspostavila Republiku Srpsku Krajinu (RSK) koja se uvelike preklapala sa Hrvatskom. [43] Milan Babi, jedan od osnivaa RSK, kasnije je pred MKSJ-om priznao svoju krivicu i potvrdio da ga je Miloevi prevario lanim navodima o opasnosti. [44] Izmeu kolovoza 1990. i travnja 1991. Zabiljeeno je 200 bombakih incidenata i napada na hrvatsku policiju, dok je JNA do sredine srpnja 1991. premjestila dodatnih 70.000 vojnika u Hrvatsku. [34] JNA i srpska paravojska napadali su civilno stanovnitvo u podrujima koja bi trebala tvoriti Veliku Srbiju: odsjekli su Zagreb od Slavonije, Banije i Dalmacije, a potom su ta podrujaetniki oiena kako bi se istjeralo nesrpsko stanovnitvo i osigurao teritorij.[34] Otprilike 12.000 pripadnika paravojske iz Srbije borilo se zajedno sa JNA u Hrvatskoj. [34] Na nagovor EEZ, odluka o hrvatskoj nezavisnosti je zamrznuta na 3 mjeseca, no nakon Bombardiranja Banskih dvora 8. listopada, sabor je donio definitivnuOdluku o raskidu dravnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Pred kraj 1991., oko 30% hrvatskog teritorija je okupirano,[45] uniteno je 50 mostova, 200 katolikih crkava, 500 kulturnih spomenika, 20 kola i 250 potanskih ureda, dok je JNA izgubila 618 tenka i stotinjak borbenih zrakoplova tijekom rata te imala probleme sa odravanjem vojne snage: otprilike 25.000 vojnika je dezertiralo a cijeli 32. korpus se u listopadu 1991. predao hrvatskim snagama.[34] Jedna od najznaajnijih epizoda iz rata bila je bitka za Vukovar u kojoj je JNA nakon 87-dnevne opsade na kraju zauzela i gotovo razorila grad,[46][47] prema procjenama otprilike 700.000 topovskih metaka je ispaljeno na grad[48] a sve je zavrilo ratnim zloinom na Ovari, gdje je ubijeno 200-injak branitelja i pacijenata mjesne bolnice,[49][50] dok je 17. listopada zapoeta "evakuacija" oko 4.500 graana Iloka, veinom Hrvata i Maara, kako bi se otvorio put za zauzimanje to vie istonog dijela Hrvatske.[51] Druga najznaajnija epizoda, koja je privukla pozornost svjetskih medija, bila je opsada Dubrovnika u kojoj je oteen slavni pomorski grad, demilitariziran i zatien poveljom UNESCO-a.[52] U jednom trenutku ak je i princ Charles pozvao na prestanak bombardiranja grada.[53] Izvreni su i drugi zloini nad hrvatskim stanovnitvom, kao to su pokolj u Dalju, pokolj u kabrnji, pokolj u irokoj Kuli, pokolj u Voinu i pokolj u Lovasu,[54]dok su razni graani odvezeni u logore. Iako mnogo manjeg opsega, i hrvatske snage su izvrile zloine tijekom rata, kao to su: etniko ienje u zapadnoj Slavoniji,[55] pokolj u Gospiu, Sluaj "Selotejp" i ratne zloine na Banovini (1991. 1992.). U drugoj etapi, od sijenja 1992. do svibnja 1995., dolo je do zastoja u sukobu i do razmjetaja mirovnih snaga UN-a du crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jaanja snaga uz provedbu operacija taktike razine. Polagano jaanje HV-a omoguilo je Operaciju Bljesak u kojoj je osloboena zapadna Slavonija, to je pak kao odmazdu prouzroilo Raketiranje Zagreba.[56][57] RSK-ino odbijanje Daruvarskog sporazuma iPlana Z-4, kojima bi se omoguila mirna reintegracija Krajine u meunarodno priznate granice Hrvatske doveo je do Operacije Oluja, koja je zavrila za tri dana, a u kojoj su hrvatska okupirana podruja osloboena, ime je zavrio rat u

Hrvatskoj, a i ubrzan je zavretak rata u susjednoj BiH zbog rasula srpske vojske. Padom marionetske para-drave RSK, oko 170.000 hrvatskih izbjeglica protjeranih 1991.[58] moglo se vratiti domovima. Ipak, oko 200.000 Srba napustilo je to podruje. Priroda egzodusa ostaje sporna - neki navode odluku Milana Martia o evakuaciji stanovnitva, drugi deportaciju 20.000 Srba od strane HV-a[59] - a najvjerojatnija je kombinacija ovo dvoje. Oko 6.000 Srba je ostalo i doekalo HV i policiju. Zabiljeeni su zloini - pljaka i pale srpske imovine i ubojstva srpskih civila (npr. Grubori, pokolj u Varivodama) - na to su u vie navrata upozoravale meunarodne institucije.[60][61] Preostalo okupirano podruje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomo prijelazne meunarodne uprave (1996.1998.). Prema hrvatskim izvorima, u ratu je sveukupno uniteno ili oteeno oko 10 % kua, 590 gradova i sela (Osijek, Karlovac, Gospi...) te 1.800 spomenika.[62] Poevi od 1995. godine poinje masovan povratak prognanika i izbjeglica. Do 2009., procjenjuje se da se oko 125.000 Srba vratilo natrag u Hrvatsku.[60] Nakon osamostaljenja Slovenije, Hrvatske i Makedonije, situacija u BiH je postajala sve nestabilnija, tako da je ve 9. i 10. listopada 1991. srpsko vodstvo u BiH organiziralo plebiscit na kojem se "srpski narod izjasnio o ostajanju u zajednikoj [jugoslavenskoj] dravi sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAOSlavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom i s drugim koji se izjasne za taj ostanak".[63][64][65] Ve 9. sijenja 1992. osnovana je, po uzoru na RSK, trea srpska drava, Republika Srpska (RS), na neogranienom podruju koja se takoer uveliko preklapala sa Bosnom. Osnovana je i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) koja je prijetila otcijepljenjem ako BiH ostane u srpski dominiranoj Jugoslaviji.[66] Mate Boban je zastupao prikljuenje HRHB Hrvatskoj, dok jeStjepan Kljuji zahtijevao vienacionalnu, neovisnu Bosnu.[67] 29. veljae 1992. na referendumu o neovisnosti BiH 99.4 % izalih graana glasovalo je potvrdno,[68] tako da je ta drava proglasila neovisnost od Jugoslavije. Usprkos ranijim incidentima - ubojstva u Sijekovcu, nemiri izmeu Srba i Bonjaka u Goradu[69] - prvi masovni, sustavni i koordinirani ratni napad zapoeo je 1. travnja 1992. godine kada su srbijanske paravojne po nareenju efa srbijanske dravne slube sigurnosti Jovice Staniia prele srbijansko-bosanskohercegovaku granicu, napale grad Bijeljinu i izvrile prvi pokolj Bonjaka.[70][71] Fotograf Ron Haviv dobio je poziv od samog Arkana napraviti nekoliko fotografija tog dogaaja, od kojih se izdvaja slika srpskog vojnika mahom prije nego nogom udara glavu bonjake ene na podu te neslavni prizor ovjeka koji moli za milost minutama prije nego su ga bacili sa etvrtog kata zgrade.[72] Prema IDC-u, u opini Bijeljina ubijeno je oko 1.000 ljudi.[73] Beograd je takoer u svibnju 1992. postavio Ratka Mladia za zapovjednika JNA,[74] koji je postao zapovjednik Vrhovnog taba VRS nakon povlaenja JNA.[75] Motiv rata bilo je stvaranje Velike Srbije od dijelova Hrvatske i BiH[76] putem masovnog etnikog ienja - pokolj u Prijedoru,[77] pokolj u Viegradu, masakri u Foi - nesrpskog stanovnitva iz enklava koje bi povezivale RS i RSK sa Srbijom.[78] Trogodinja opsada Sarajeva i logor Omarska[79][80][81] postali su neki od najozloglaenijih primjera rata te privukli pozornost svjetskih medija. UNPROFOR-ove snage razmjestile su se po zemlji, ali su veinom bile samo promatrai kaosa. Usprkos prvotnoj suradnji Armije BiH i HVO-a, 1993. izbio je Bonjako-hrvatski sukob i trajao godinu i pol,[82][83] a u njemu je poginulo oko 10.000 ljudi. HVO-ovo etniko ienje u okolici Mostara, pokolj u Ahmiima, pokolj u Stupnom Dolu i Pokolj u Krianevu Selu te razaranje mosta u Mostaru[84] neki su od najtraginijih epizoda iz tog sukoba. HRHB kao politika i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. oujka 1994. Postoje suprotni stavovi o njenoj biti: pobornici tvrde da nikada nije donijela ustav o raskidu odnosa s BiH, nije donijela ni svoj statut, a u svim je aspektima potivala bosanski suverenitet.[85] S druge strane, veina zapadnih promatraa, [82][86] presude MKSJ-a,

[83]

pa ak i hrvatski predsjednici Stjepan Mesi[87] i Ivo Josipovi,[88] naveli su da je Tuman planirao podjelu Bosne kako bi stvorio Veliku Hrvatsku. 1994. NATO po prvi put bombardira srpske poloaje oko sigurnosne zone Gorada,[63][89] no to nije poluilo znaajnije rezultate. Ipak, zbog UN-ovih sankcija,Srbija je postepeno prestala financijski i na druge naine pomagati bosanske Srbe u BiH. [90] Opsada Bihaa,[91][92] [93] podruja u kojem se 170.000 ljudi nalo opkoljeno od VRS i SVK, ukljuivala je i granatiranje od RSK, "zatiene zone UN-a", a glad i bombe odnijeli su 4.856 ivota u toj enklavi, "sigurnosnoj zoni UN-a".[73] 25. svibnja 1995. Srbi hvataju vie od 370 vojnika UN-a i dre ih kao taoce. Posljednji je puten tek mjesec dana kasnije. [94] 11. srpnja VRS osvaja Srebrenicu iepu, gradove pod zatitom UN-a, te deportira ene, djecu i starce, a procjenjuje se da je u narednih 10 dana ubijeno oko 7.000 Bonjaka, to je najvei pokolj u Europi nakon zavretka Drugog svjetskog rata.[95] Neki izvritelji pokolja, kao to su Draen Erdemovi[96] i Momir Nikoli, [97] kasnije su pred MKSJ-om priznali krivnju i svjedoili protiv svojih nadreenih, pa i protiv Karadia. Nakon Oluje, hrvatska i bosanska vojska su ujedinile snage i krenule u protuofenzivu. Kako bi se sprijeio egzodus bosanskih Srba i osvetniki pohodi padom RS, meunarodna zajednica je uspijela postii dogovor: potpisan je Daytonski sporazum kojim je Bosna ostala neovisna drava sastavljena od dva entiteta, RS (49 % teritorija) iFederacije Bosne i Hercegovine (51 % teritorija), ime je postignut mir. U ratu je poginulo oko 100.000 ljudi,[73][98] a zloin u Sreberenici MKSJ je okarakterizirao kao genocid.[99]

Rat na KosovuNakon to je na Kosovu poela pobuna Albanaca koji su traili neovisnost pokrajine od Srbije, zapoeo je posljednji jugoslavenski rat. Oslobodilaka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, poela je sa oruanim napadima na vojnike SRJ jo od 1996. Po nekim miljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore.[100] SRJ je smatrala da je OVK "teroristika organizacija", dok su je pak Albanci doivljavali kao "vojsku osloboenja". 1998., ak je i ameriki State Department okarakterizirao OVK kao "teroristiku organizaciju". [101] SAD je, tri godine nakon rata u BiH, obnovio sankcije protiv Srbije zbog eskalacije nasilja na Kosovu. Usljedili su oruani sukobi VJ i OVK u dolini Drenica, u kojima su se nali i mnogi neduni civili. U podruju Likoani je nakon toga nastradalo 60 albanskih civila i 4 srpska policajca[102]. 5. oujka 1998. Srpska policija je poela proganjati Adema Jasharija, jednoga od pripadnika OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oruana borba oko Jasharijevog sklonita koja je rezultirala masakrom od daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili ene and 10 su bili mlai od 16 godina[103]. Zapadni mediji i politiari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim politiarima. Sastao se sa Miloeviem 15. svibnja, ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima. U meuvremenu, OVK je napredovala po Kosovu, opkoliviPe, akovicu te uspostavivi svoj glavni grad u Malievu. Zbog otvorenog rata, procjenjuje se da je ve u rujnu 1998. oko 200.000 ljudi raseljeno sa Kosova.[104]15. sijenja 1999. dogodio se pokolj u Raku u kojemu je 45 Albanaca ubijeno[105] a Vijee sigurnosti UN-a osudilo je pokolj[106], koji je kasnije postao temelj za optunicu za ratne zloine protiv Miloevia pred MKSJ-om. TV kamere zabiljeile su SAD-ovog veleposlanika Williama Walkera kako hoda pored leeva Albanaca. Nakon toga, odrao je konferenciju na kojoj je osudio taj in.[107] Incident je oznaio prekretnicu u ratu jer je Meunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloevievom agresivnom politikom i odluila vojno interventirati kako bi se sprijeila daljnja eskalacija na Balkanu. NATO-ovi dunosnici su potom zaprijetili da e zapoeti vojnu intervenciju ako se VJ ne povue iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Miloevi je odbio, to je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo od 22. oujka do 11. lipnja1999. Borbeni zrakoplovi veinom su agirali iz baza u Italiji i Jadranskom

moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, borbeni zrakoplovi izveli su 38.000 borbenih misija. Istodobno, VJ pojaala je ofenzivu protiv Albanaca, tako da su se odigrali razni zloini: pokolj u Suvoj Reci, pokolj u Velikoj Krui, pokolj u Meji,masakr u zatvoru Dubrava i pokolj u Izbici.[108] Iako su vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, tete su ipak bile velike tako da je Miloevi na kraju prihvatio uvjet povlaanja VJ i ulazak KFOR-a na Kosovu. Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba od straha napustilo to podruje.[109] Intervencijom NATO snaga, VJ se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Meutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je 90-ak drava UN-a, to je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Ostali manji sukobiNakon pada Miloevia zbog prosvjeda u Srbiji, vie nije bilo ratova na podruju bive Jugoslavije. Ipak, dogodila su se jo dva manja sukoba: Sukobi u okolici Preeva 2001.,[110][111] u kojem su se opet odigrali okraji Srba i Albanaca, koji su pokuali pripojiti te srpske opine Kosovu, to je rezultiralo smru 50-ak osoba, te Sukobi u Makedoniji 2001., u kojem su se sukobili Makedonci i Albanci separatisti od veljae do kolovoza iste godine. No nakon pregovora i komporomisa, uz angaman SAD-a i EU-a, neprijateljstva su ubrzo okonana uz obvezu davanja veih prava Albanaca Ohridskim sporazumom.[112]Ipak, poginulo je 60-ak osoba.[113] Lideri

Milan Kuan (Slovenija) Franjo Tuman (Hrvatska) Alija Izetbegovi (Bosna i Hercegovina) Hashim Thaci (OVK) Wesley Clark (NATO) Ali Ahmeti (NOV) Slobodan Miloevi (Jugoslavija) Radovan Karadi, Ratko Mladi (Srbi u BiH) Milan Marti (Srbi u Hrvatskoj) eljko Ranatovi (SDG)

rtveetiri rata odnijela su velik broj ivota. U ratu u Sloveniji, koji je trajao 10 dana, poginulo je 60-70 ljudi. U ratu u Hrvatskoj, koji je trajao 4 godine, poginulo je preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (ukljuujui nestale)[114] ili 15.970[115] te 6.222 do 6.760 na strani RSK[116] te 1.279 vojnika JNA.[117]Naknadno je, prema hrvatskim izvorima, poginulo jo 111 osoba od preostalih nagaznih mina u bivim okupiranim hrvatskim podrujima od 1998. do 2010.[118] Najvee rtve imala je Bosna i Hercegovina u 3-godinjem ratu. Ipak, prema najnovijim istraivanjima, nakon dugogodinje ankete koja je obuhvatila cijelu Bosnu a koju je financirala Norveka, broj rtava je ispao neto nii od 100.000, te prema raunicama IDCa iz 2007. iznosi 97.207 mrtvih[73]. 2009., IDC je ponovno iznio najnovije revidirane raunice, prema kojima se broj rtava ponovno popeo i iznosi prema zavrnim rezultatima 98 795 poginulih. 96.595 osoba izgubilo je ivot kao izravnu posljedicu rata dok se jo 2.200 osoba moe smatrati neizravnim rtvama.[119][120][121]

Rat na Kosovu ima najnesigurniji i najupitniji broj rtava. Procjene su ile od 13.000 do 15.000 mrtvih jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi tone brojke. Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leeva Albanaca [122]. Do 2004., pronaeno je i predano UNMIK-u dodatnih 836 leeva Albanaca koja su pronaena po skrivenim masovnim grobnicama u Uoj Srbiji. Leevi su prevezeni iz Kosova u Srbiju u kamionima sa ugraenim hladnjakom te pokopani u grobovima u mjestima Batajnica krajBeograda, Petrovo Selo i Bajina Bata.[123]. Broj sveukupnih mrtvih Albanaca u ratu see prema nekim procjenama i do 12.000 rtava. [124] Od NATO napada je prema slubenim srpskim izvorima ubijeno 114 policajaca i 462 vojnika. [125] Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopseniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13.472 rtve na podruju Kosova od sijenja 1998. do prosinca 2000. Ta nevladina udruga, koja je objavila podatke u listopadu 2008., je navela da od tog broja Albanci ine 9.260 (68 %) a Srbi 2.488 rtava (18 %). 470 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti a zasad je 1.254 rtava neutvrene etnike pripadnosti [126] [127] U taj broj nisu ukljuene rtve izvan Kosova, tj. u Uoj Srbiji i Vojvodini tijekom NATO intervencije. Kada bi se dodale (488-527 poginulih civila tijekom NATO-ovog bombardiranja[128], 462 vojnika i 114 policajaca) dobila bi se brojka od oko 14.500 poginulih.

U ratovima u bivoj Jugoslaviji je prema Meunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4 milijuna osoba je raseljeno.[129]

Meunarodni sud za ratne zloineZbog raznih zloina tijekom etiri rata, Vijee sigurnosti UN-a je osnovalo MKSJ, popularno znan i kao Haaki sud, kako bi se kaznili pojedinci koji su poinili kriminalne radnje. Tijekom suenja raznih inovnika (Momilo Perii, Biljana Plavi, Jovica Stanii i Franko Simatovi), sud je razotkrio tajne dokumente koji su otkrili povezanost Miloevieva reima u ratu u Hrvatskoj i BiH.[132][133] Sud je sveukupno podignuo 161 optunicu protiv pojedinaca za ratne zloine.[134][135] Na tom popisu ima 94 Srba, 32 Hrvata, sedmero Bonjaka, dvoje Makedonaca i estero Albanaca. [136] Dakle, slubeni popis Haakog suda dokaz je da je ondje ukupno 67 % Srba, te 23 % Hrvata, 5 % Bonjaka, 4 % Albanaca i 1 % Makedonaca.[136] Osim toga, statistike pokazuju da je u sudskim procesima koji se za ratne zloine vode u Bosni i Hercegovini optueno 80 Srba, odnosno 71 %, 26 Hrvata, odnosno 23 %, te sedmero Bonjaka, odnosno 6 %.[136] U procesima koji se pak vode pred sudovima u Hrvatskoj za ratne je zloine optueno 12 Srba, te est Hrvata.[136]Neke su optube meutim odbaene. Zbog bjegunaca optuenih pred sudom, nekoliko je drava imalo raznih komplikacija jer im je "zamrznuto" pribliavanje Europskoj uniji. Neko vrijeme, Hrvatskoj je tako onemogueno sudjelovanje pristupnim pregovorima zbog nemogunosti da uhvati generala Ante Gotovinu, ali su pregovori ipak zapoeli 2005., prije nego li je isti uhien na Tenerifama. S druge strane, Srbiji je proces pribliavanja istoj organizaciji otean i odgoen godinama zbog bijega nekolicine (Radovan Karadi, Ratko Mladi, Goran Hadi). Svi su uhieni do 2011., ime se Srbija pribliila europskim integracijama.

Pitanje sukcesijeRaspad SFRJ je imao za problem sukcesije prava, imovine i obveza bive SFRJ. Srbija je svojatala iskljuivo pravo sljednosti bive SFRJ, odriui dravama koje su se razdruile ikakva prava. tovie, budui da je Srbija zapravo upravljala formalno saveznim tijelima bive SFRJ, tako je i Narodna banka Jugsolavije sabotirala Hrvatsku i Sloveniju. Nakon to su se razdruile, nije im omoguila raspolagati zajednikim deviznim priuvama. U vrijeme razdruenja su te

priuve vrijedile oko 3,5 milijarda dolara. Od tog je iznosa je naposljetku ostalo znatno manje novca. Kod mjeovitih banaka je ostalo oko 56 milijuna dolara, kod komercijalnih 307 milijuna dolara a monetarnog zlata vrijednosti oko 70 milijuna dolara. [137] Kad su Hrvatska i Slovenija napokon priznate, svjetski su kreditori u prvim fazama pregovora razdiobe duga bive SFRJ predlagali da Hrvatska i Slovenija preuzmu dug cijele SFRJ. 2011. je godine ustanovljeno da su je jo ostalo barem pola milijarde dolara imovine koje je Srbija potroila sa zajednikih rauna kojima su trebale upravljati sve republike, a radi se o imovini i zlatu.[137]

Vojnici JNA i mjetani prije incidenta u Ronoj Dolini 1991.

Napad na staru jezgru Dubrovnika

UN-ovo vozilo tijekom opsade Sarajeva

NATO bombardiranje Srbije 1999.

Vukovarski vodeni toranj, simbol stradanja u ratu

Ameriki tenkovi na Kosovu