Embed Size (px)
Citation preview
1.koncepcija plaće-tri teorije plaće 2.pravilnik o radu supstituira akte-samoupravne opće akte nap.pravilnik o oraganizaciji i sistematizaciji,pravilnik o
nagrađivanju,pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti,pravilnik o radnim odnosima. 3kakvi mogu biti akti o prestanku radnog odnosa odnosno raskida ugovora o radu-konstitutivni i deklaratorni
4.sadržaj radnog odnosa-prava ,obveze i odgovornosti 5.navedi sustave kod prijema u javnu službu-sistem službe karijere i sistem posl
Zastita privatnosti zaposlenaika prema Zakonu o raduSkraćivanje radnog vremena
Odsustvo s radaS čime se utvrđuje plaća u bih
Disciplinske sankcije u bihsadrzaj radnog odnosa,
akti pravilnika o radu, koncepcije place,
koncepcije primanja u javnu sluzbu,akti prestanka radnog odnosa
6klasifikacija poslodavca .7osnova za formiranje radnog kolektiva 8sadržaj konkursa/natječaja 9objasni
akt uvijet 10.što se podrazumjeva pod zaštitom na radu .....
edovni otkaz, radna dozvola u brčko distriktu,
sui generis mirovina, kakav mora biti sporazum izmedju subjekata radnog odnosa,
kada se ima pravo na regres, tko spada u posebne kategorije radnika,
neki klinac o suspenziji neka vrsta suspenzije 1. Elementi ugovora o radu
2. Volonterski rad3. Jednokratno radno vrijeme
4. Opravdani razlozi za redovan otkaz5. Zaposlenik koji nije pozvan na posao ima pravo na otpremninu u kojoj visini?
1.koliko najduže može trajati prekovremeni rad2.tko se ubraja u posebne kategorije zaposlenika
3.kada je dopušten prekovremeni rad4.koji je cilj dnevnog odmora
5.kada dolazi do obligatorne suspenzije6.razlozi za redovan otkaz
7.što obuhvaća materijalna odgovornost8.navedi disciplinske sankcije u novom zakonodavstvu bih
9.gdje se javlja poseban režim plaća10.razlika kompenzacijskog i motivatorskog aspekta plaće
11.navedi disciplinske mjere12.načini popunjavanja upražnjenih radnih mjesta u državnoj službi
13.definiraj radno vrijeme14.klasična načela sustava radnog odnosa
15.što se uređuje pravilnikom o radu16.temeljni elementi konkursa
17.bitna razlika između predhodne provjere sposobnosti i probnog rada18.vrste akata o prestanku radnog odnosa ovisno od osnova
19.dva sustava službeničkog prava20.definiraj radnopravnu sposobnost
INDIVIDUALNO RADNO PRAVO
RADNI ODNOS
1. OPĆI OSVRT NA RADNI ODNOS
1
Radni odnosi predstavljaju centralni predmet proučavanja radnog prava, te se pojavljuju kao osnovno pitanje, odnosno najvažnija institucija radnog prava. Posmatraju se sa dva aspekta: društvenog (društveni odnosi iz kojih nastaju) i pravnog (prava i obaveze koja nastaju, ostvaruju se i štite iz radnih odnosa). S obzirom na ove aspekte, postoje 2 pojma radnih odnosa: društveno-radni odnosi i radnopravni odnosi.
Društveno-radni odnosi su odnosi koji postoje između raznih faktora u procesu cjelokupnog društvenog rada.
1.1. Nastanak i razvoj društveno-radnih odnosa
Društveno-radni odnosi prisutni su od nastanka društva, jer se javljaju i u prvobitnoj zajednici u kojoj se vodi borba s prirodom za preživljavanje.
Za robovlasnički proces proizvonje karakteristično je da se rob pojavljuje kao osnovni proizvođač svih materijalnih vrijednosti u poljoprivredi, kao i u zanatstvu, u obliku rada niže vrste (operare illiberales) i rada više vrste sa nekim stručnim znanjem (operare libereles).Kao dokaz u postojanju najamnog radnog odnosa reguliranog i rimskim pravom, uzima se institut najma. U rimskom pravu se pojavljivao kao: zakup stvari, najam djela, najam službe.
U feudalnom društvenom uređenju nema čistih najamno-radnih odnosa. Javljaju se dva tipa odnosa: odnos između feudalca i kmeta
odnos zanatlije i trgovca i njohovih pomoćnika (kalfi) i učenika (šegrta)Karakteristika društvenih odnosa na selu je ovisnost seljaka-kmeta o zemljoposjedniku–feudalcu.Razvojem gradova nastaju novi odnosi u zanatskoj, trgovačkoj i ''službeničkoj'' djelatnosti, u kojima se uspostavlja poseban odnos između zanatlije (majstora) i pomoćnika (kalfe) i zanatlije i učenika (šegrta) – podređenost i naukovanje.
U periodu između VI i XVIII vijeka, u feudalnom društvu, se stvaraju pretpostavke z stupanje na historijsku scenu kapitalističkog društvenog uređenja. Suštinu prvobitne akumulacije čine tri procesa (istovremeno): nagli razvoj trgovine/trgovačkog kapitala
postepen razvoj industrijalizacijeprestanak esnafskog sistema.
Počinje se razvijati proizvodnja u većim radionicama, s većim brojem radnika koji rade ručnim oruđima za rad – tzv. prosta kooperacija, koja prerasta u manufakturu, kao viši oblik kooperacije.Krajem XVII vijeka u Engleskoj dolazi do industrijske revolucije (mašinska proizvodnja), koja se prenosi na druge evropske zemlje, a zatim i u druge krajeve svijeta. Ovim procesom dolazi do zamjene feudalnog društvenog uređenja novim – kapitalističkim.Esnafsko-statusni odnos zamljenjuje se novim najamnim odnosom.Zbog velike potražnje radne snage primjenjuju se razne pravne i ekonomske mjere pod nazivom ''krvavo zakonodavstvo'', kojima se pod najtežim dizičkim prijetnjama eksproprisani seljak prisiljava da se zaposli u proizvodnji.
1.2. Nastajanje radnog odnosa
2
Ne može se precizno odrediti vrijeme nastajanja radnog odnosa, ali se ocjenjuje da se njegov početni razvoj dešava u razdoblju druge polovine XIX stoljeća, a to je vrijeme intervencije države u oblasti rada i kapitala.
Radni odnos je složen odnos, čiji je sadržaj u sebi ujedinjuje pravni, ekonomski i sociološki sadržaj.U pravnom smislu, to je odnos koji se zasniva na pravnoj regulativi i pravnoj vezi među subjektima, neovisno od donosioca odredbi i vrste subjekata.U ekonomskom smislu, r.odnos odslikava položaj subjekata prema vlasništvu sredstava za proizvodnju, njihov položaj u raspodjeli profita – dobiti, riziku poslovanja.Sociološki aspekti se odnose na odnose učesnika u procesu rada, koji se temelje na pravu na participaciju.
1.3. Radni odnosi u teoriji
Pravna priroda radnih odnosa u doktrini se veže za 3 teorijska shvatanja: ugovornu teoriju, teoriju institucije i njemačku teoriju radnog odnosa.1. Ugovorna teorija polazi od civilnopravne koncepcije, prema kojoj je odnos između
radnika i poslodavca građanskopravni odnos, sa adekvatnim pravima i obavezama u kojima radnik prodaje radnu snagu, a poslodavac plaća naknadu za izvršene poslove.
2. Po teoriji institucije radni odnos predstavlja sjedinjenje onogo ko radi i svih drugih radnika u jednom preduzeću sa direktorom tog preduzeća. Stupanjem u takvu instituciju subjekt postaje radnik i stiče određena prava koja imaju radnici u skladu sa propisima i ugovorom.
3. Njemačka teorija radnog odnosa (vrijeme razvoja fašizma u Njemačkoj, 1936. – 1941.) nastoji da opravda nacional-socijalistička shvatanja, pa kao takva razvija tezu o društvu i državi, zasnovanoj na radnim zajednicama preduzeća, u kojima radnici i vlasnici sredstava za proizvodnju imaju osnovnu dužnost da rade za više ciljeve Trećeg rajha i fašističke Njemačke. To je zapravo bio moderan ropski odnos.
1.4. Karakteristike stanja i razvoja savremenih radnih odnosa
U savremenom razvoju radni odnosi su najvidljiviji društveni odnosi, koji su promjenljivi i primjenljivi, a pored pravnih sadrže i ekonomske i sociološke aspekte.
U obilježja stanja i razvoja savremenih radnih odnosa uvtštavaju se: stalni razvoj radnih odnosa i sve šira pravna uređenost, uslovljenost radnog odnosa od stanja u društvu, konfliktna priroda radnog odnosa, uloga države i profesionalnih organizacija, kolektivno ugovaranje, unificiranje uslova rada, uticaj razvoja mehanizacije i automatizacije na radne odnose, suodlučivanje radnika i učestvovanje radnika u upravljanju preduzećima.
1.5. Pojam radnog odnosa
1.5.1. Osnovna pitanja u vezi sa pojmom radno odnosa
Da bi jedan društveni odnos bio i pravni odnos treba da: bude normiran i zaštićen prinudom.
3
Pravni odnos je uvijek odnos između najmanje dva pravna subjekta koji imaju jedan prema drugom pravnu obavezu i pravno ovlaštenje s obzirom na neki pravni objekt.Da bi nastao konkretan pravni odnos, potrebno je:
- da bude već utvrđen u objektivnom pravu, odnosno propisan apstraktno u nekim od izvora prava
- da nastupe okolnosti – pravne činjenice predviđene u hipotezi pravne norme- da postoji subjektivno pravo koje se izvodi iz objektivnog (ovlaštenje)
Radni odnos je pravni odnos koji pripada grupi pravnih odnosa što nastaju u procesu rada, iz kojih slijede specifična prava i obaveze za učesnike i to na osnovu normi radnog prava.
1.5.2. Osvrt na teorijske postavje o bitnimelementima u pojmu radnog odnosa
Pojam radnog odnosa i njegovi bitni elementi se u radnopravnoj teoriji razmatraju sa više aspekata (irganizaciono.pravni, imovinsko-tražbeni i lični – funkcionalna veza poslodavca i radnika). Prisutna je i kombinacija ovih elemenata.Izdvajaju se 4 osnovna shvatanja o pojmu radnog odnosa:
- to je ugovorni, imovinski i obligacioni odnos- to je ugovorni, imovinski i obligacioni odnos sa radnim i neimovinskim elmentima, tj.
lično-pravnim obilježjima (''vjernost'' i potčinjenost poslodavcu, obaveza poslodavca da se stara o ličnosti radnika...)
- r.odnos je u prvom redu ugovorni lično-pravni odnos, a u drugom redu imovinski, obligacioni
- radni odnos i zaposlenje shvata se kao organizacioni odnos bez ugovorne osnove.U najvećem broju slučaja se pojmu radnog odnosa pristupa formalistički, jer se polazi prioritetno od ugovora o radu. Ipak, ugovor o radu je samo jedan od osnova/oblika zasnivanja radnog odnosa, pa se radni odnos ne moe samo svesti na ugovor o radu. Radni odnos se može i sadržajno odrediti svojim obilježjima ili bitnim elementima ugovora.
1.5.3. Pojam radnog odnosa u zakonodavstvu
U zakonodavstvu većine zemalja najčešće je preciziran pojam ugovora o radu, a mnogo rjeđe pojam radnog odnos. Ugovor o radu se zakonski definiše, kako bi se napravila razlika između radnog odnosa i drugih odnosa koji su slični radnom odnosu, ali zapravo imaju temelj u građanskom pravu ili u nekoj drugoj grani prava.U pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH ne daje se zakonska definicija radnog odnosa, za razliku od ranijih rješenja, nego se do ovog pojma dopazi posredno putem analize sadržaja same zakonske regulative, i to prije svega ugovora o radu, koji je utemeljen kao centralni segment našeg pozitivnog radnog prava.U novim zakonskim rješenjima prenaglašeni su ugovorni (građanski) elementi u pojmu radnog odnosa.Radni odnos u pojmovnom smislu može se definisati kao dobrovoljni ugovorni odnos između posloprimca (zaposlenika, radnika) i poslodavca, na osnovu kojeg se posloprimac uključuje u organizirani proces rada, na način i pod uslovima koje utvrdi poslodavac, lično obavljajući na profesionalnoj osnovi poslove radnog mjesta i ostvarujući na temelju toga plaću i druga utvrđena, garantirana i ugovorena prava i obaveze.
4
1.5.4. Elementi pojma radnog odnosa
Elementi pojma radnog odnosa su specifične osobine na temelju kojih se radni odnosi definišu kao posebna vrsta pravnih odnosa, kao i odnosa koji se uspostavljaju u radu.Elementi mogu biti osnovni (bitni) i sporedni (nebitni).
Bez bitnih elemenata ne može postojati radni odnos, a sporedni elementi utiču na oblike i vrste radnih odnosa.
U najnovijoj literaturi za bitne elemente uzimaju se: dobrovoljnost; ugovornost i pravnost; osobnost; početak rada; subordinacija, oneroznost (naplativost); sticanje prava i obaveza.Kada se ovi elementi ujedine sa elementima koji konstituiraju radni odnos, kao bitni elementi radnog odosa naznačit će se:
1. dobrovoljnost2. lična, radnopravna funkcionalna veza3. uključivanje u proces rada i4. ostvarivanje prava i obaveza na radu, u vezi sa radom i povodom rada.
1.5.4.1. Dobrovoljnost
Dobrovoljnost je prvi bitni element radnog odnosa, jer radni odnos nastaje kao dobrovoljni odnos između 2 subjekta – poslodavca i posloprimca.Poslodavac ima potrebu za radom radnika, ali nema pravne mogućnosti da ga prinudi za zasnivanje radnog odnosa, a radnik ima potrebu da radi kako bi radom privredio sredstva za zadovoljenje vlastitih potreba i potreba svoje porodice.Faktička realizacija načela dobrovoljnosti je u velikom stepenu ovisna od ponude i potražnje radne snage i ukupnog stanja zaposlenosti u jednom društvu na tržištu rada.
1.5.4.2. Lična, radnopravna i funkcionalna veza
Ova veza ukazuje da je radni odnos specifično lični odnos, koji podrazumijeva da primljeno lice od momenta stupanja na rad, pa sve do prestanka rada, ima obavezu da lično i samo ono vrši ofređene poslove i radne zadatke u okviru svoga radnog mjesta, odnosno funkcije. Svoje obaveze ne može prenijeti na drugo lice.Pravi objekt radnog odnosa vezan je za tekući živi subordinirani i plaćeni rad. Bitna osobina radnog odnosa je da je to odnos između jednog konkretnog lica posloprimca (radnika, zaposlenika) s jedne strane i jednog konkretnog poslodavca s druge strane.
1.5.4.3. Uključivanje u proces rada
Uključivanje u proces rada (stupanje na rad) koji je organizovao poslodavac je jedini način da se ostvari lična radnopravna i funkcionalna veza. To je zapravo uključivanje primljenog lica u radnu sredinu, kroz stalno i redovno vršenje poslova i zadataka radnog mjesta. To se treba obaviti na način i pod uslovima koji su predviđeni u aktu o zasnivanju radnog odnosa.Dvije su osnovne karakteristike ovog elementa radnog odnosa:
1. u svakoj radnoj sredini postoji unutrašnja struktura, organizacijsko-funkcionalni mehanizam
2. radnik stupanjem u radni odnos postaje kadar kod konkretnog poslodavca.
5
Još jedan aspekt ovog elementa je profesija, zanimanje.
1.5.4.4. Prava i obaveze koje se stiču na radu i povodom rada
Ostvarenje prava i obaveza koja se stiču na radu, u vezi sa radom i povodom rada, kao bitni element radnog odnosa pretpostavalja ostvarivanje samog sadržaja radnog odnosa.Prava i obaveze u radnom odnosu određuju položaj samih strana radnog odnosa: poslodavca i posloprimca.Radni odnos je dvostrano obavezujući pravni odnos.Prava radnika: pravo na plaću – osnovno pravo (bez toga nema radnog odnosa, jer je to onerozan pravni posao)
pravo na utvrđeno radno vrijemepravo na odmore i odsustvapravo na zaštitu na radupravo na stručno usavršavanje i obrazovanjepravo na stabilnost zaposlenjaprava u socijalnom osiguranju
Prava poslodavca: pr da odredi mjesto, uslove i način obavljanja rada, poštujući pritome propise i prava radnika
1.6. Faktički radni odnos
To je odnos rada ili zaposlenja u kojem radnik na propisan i stalan način obavlja (ili je obavljao), bez samovlasnog i neovlaštenog vršenja posla, poslove radnog mjesta (službe, funkcije), ali bez zakonitog i valjanog pravnog osnova zaposlenja.Ovaj odnos nije pravno zasnovan i samo njegovo trajanje je nepravilno i nezakonito.Ono što ga približava radnom odnosu jeste činjenica da radnik (posloprimac) vrši svoje redovne dužnosti i to na propisan način i da mu po tom osnovu pripadaju i određena prava.Naše radno zakonodavstvo ne poznaje faktički radni odnos.
1.7. Lica van radnog odnosa
To su lica koja su u takvom odnosu kojem nedostaje jedan od bitnih elemenata radnog odnosa, ali se poistovjećuje sa radnim odnosom.Osnovne karakteristike nekih od tih odnosa:
1. Poslanici/članovi predstavničkih tijela svih nivoa vlasti u BiH vrše svoju dužnost pored svog redovnog i stalnog zanimanja. Oni se u pravilu već nalaze u radnom odnosu. Narodni predstavnici, u pravilu, za obavljanje svoje dunosti ne prijmaju platu/naknadu koja je izjednačena s platom. Posebno je pitanje naknada troškova nastalih vršenjem dužnosti, kao što su naknade za izgubljenu zaradu, dobit, materijalne troškove, tj. funkcionalni dodatak.Članovi predstavničkih tijela koji vrše i neku od dužnosti funkcionera predstavničkog tijela na redovan i stalan način za to primaju mjesečnu nagradu/naknadu umjesto plate.U ovu grupu spadaju i šefovi država, članovi kolektivnih predsjedništva, članovi vlada i drugi državni funkcioneri.Ovdje nedostaje bitni element radnopravne, lične i funkcionalne veze.
6
2. Vojni obveznici su lica koja se nalaze na odsluženju vojnog roka i kao takva nalaze se u stalnom kadru odgovarajuće vojne formacije. U njihovom statusu ne postoje svi bitni elementi radnog odnosa (dobrovoljnost).Lica u komandnom sastavu su u posebnom radnom odnosu.
3. uzgredni, povremeni i prigodni vršioci raznih funkcija nemaju svojstvo radnika, odnosno nisu u radnopravnom odnosu, jer učestvuju u funkcioniranju javnih službi ili u vršenju raznih funkcija, obaveza ili poslova i zadataka prigodno, povremeno ili uzgredno, dobrovoljno ili obavezno, sa i bez naknade.
4. Lica koja obavljaju samostalan rad i slobodne profesije nisu u radnopravnom odnosu (npr. zanatlije, književnici, advokati, umjetnici, vozači, taksisti...). Odnos koji oni zasnivaju radi izvršenja nekog posla ili usluge je imovinskopravne prirode i zasniva se ugovorom o djelu ili ugovorm o punomoćstvu.
1.7.1. Obavljanje privremenih i povremenih poslova
Ovo su poslovi koji nisu stalni i neprekidni, već traju kraće vrijeme ili se potreba za takvim radom javlja s vremena na vrijeme.Radno zakonodavstvo ovo reguliše kao specifičan ugovor, ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova. To je specifičan ugovor radnog prava čiji je predmet ne samo rezultat rada, nego i sam rad.Osnovni uslovi utemeljni zakonima o radu našeg pozitivnog zakonodavstva, a koji su kontinuirano prisutni, vezani za obavljanje ovih poslova su:
- neophpdnost uređivanja kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu- da se ne radi o poslovima za koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili
neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom- da se ne radi o poslovima koji traju duže od 60 dana.Ovo su uslovi koji se kumulativno moraju ispuniti.Obavezno je zaključivanje ugovora u pismenoj formi, a bitni elementi tog ugovora su: naznaka vrste posla, naznaka načina izvršavanja posla, rok izvršenja posla i iznos naknade za izvršeni posao.
7
RADNO ZAKONODAVSTVO I SISTEM RADNIH ODNOSA U BiH
1. OPĆI OSVRT NA RADNO ZAKONODAVSTVO BiH
Radno zakonodavstvo BiH čine propisi koji se donose i primjenjuju u FBiH i RS, te u Brčko Distriktu BiH.U FBiH je oblast radnih i socijalnih odnosa uvrštena u zajedničku nadležnost federalne vlasti i kantona, a ta se nadležnost može ostvarivati: a) zajenički; b) odvojeno; c) od kantona, koordinirano od federalne vlasti.U RS je Narodna skupština RS isključivo nadležna za donošenje zakona, drugih propisa i općih akata.Brčko Distrikt BiH – nadležna za donošenje propisa iz oblasti radnih i socijalnih odnosa je Skupština Distrikta. U savremenim državnopravnim porecima radno pravo je prilagođeno tržišnom načinu privređivanja i uvijek je oslonjeno na 2 segmenta: individualno i kolektivno radno pravo.Zajedničko i tipično u domenu individualnog radnog prava je:
- subordinacija- nepostojanje monopola na radno mjesto- uslovi koji utemeljuju konkurenciju znanja i sposobnosti.
Kao relevantni segment se javlja i princip da zarada predstavlja izraz kvaliteta i kvantiteta rada, uz dosljedno poštovanje radne i tehnološke discipline.U BiH se ne štite posloprimci od djelovanja tržišnih zakonitosti i neefikasnog poslovanja, ali se mogu ukloniti i spriječiti zloupitrebe.
U okviru kolektivnog radnog prava primjerenost radnog zakonodavstva tržišnim uslovima privređivanja podrazumijeva:
- pravo na osnivanje i organizovanje sindikata (sloboda udruživanja)- pravo na kolektivno pregovaranje i zaključivanje kolektivnih ugovora- pravo na sudjelovanje u upravljanju kod poslodavca, saodlučivanje i participaciju- pravo na rješavanje kolektivnih radnih sporova mirnim metodama- pravo na štrajk- pravo na učešće u postupku donošenja autonomnih akata date radne sredine različitih
kategorija (pravilnika o radu, odluka...)
1.1. Sistem radnih odnosa u BiH
U uslovima važenja 3 zakona o radu, niza podzakonskih akata, kolektivnih ugovora, općih pravnih akata autonomnog karaktera i individualnih ugovora o radu u kontekstu radnog zakonodavstva BiH, nužno je podsjetiti i na specifične principe kojih se treba držati u procesu primjene ovih pozitivno-pravnih izvora radnog prava.Oslonom na pravne izvore radnog prava BiH (državna propise, autonomne izvore, kolektivne ugovore, konvencije MOR-a), neophodno je potcrtati sve veću prisutnost:
1. antinormativnog načela2. načela in favorem laboratoris
1. Antinormativno načelo je posljedica shvatanja da je sve dopušteno što nije izričito zakonom propisano/zabranjeno. Ovo načelo se u oblasti radnih odnosa u BiH ne smije
8
svoditi na negaciju načela ustavnosti i zakonitosti, što je osnovni postulat svakog savremenog demokratskog pravnog poretka.
2. Iz antinormativnog načela proizlazi načelo in favorem laboratoris, koje se na području radnog i socijalnog prava svodi na prioritet u primjeni onog pravnog pravila koje je povoljnije za radnika (zaposlenika)
Polazeći od ovog načela u radnom pravu se, po kriteriju ''jačih prema slabijim'', najvažniji izvori r.p. klasificiraju na sljedeći način:
1. ugovor o radu2. pravilnik o radu/autonomni opći akt3. kolektivni ugovor nižeg ranga (od dna prema vrhu)4. kolektivni ugovor višeg ranga5. međunarodni ugovor po principu zakona pojačanog djelovanja u odnosu sa drugim
domaćim izvorima6. posebni zakoni7. opći zakoni o radu8. podzakonski akti.
Izričito je predviđeno da se mogu utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih općim zakonima o radu BiH, osim ako tim propisima nije predviđeno drukčije. Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi i načelo in favorem laboratoris u sistemu radnih odnosa BiH.
1.2. Osnovna načela sistema radnih odnosa u BiH
Osnovu ovih načela oko kojih se slaže većina autora čini čovjekov rad i njegov položaj na radu i u vezi sa radom, pa se ova grupa načela tj. prava uzima za temeljna pravila ponašanja subjekata radnog odnosa. U klasična načela sistema radnih odnosa ubrajaju se:
1. sloboda rada2. pravo rada3. pravo na rad
1.2.1. Sloboda rada
Ovo načelo je polazište za prava na radu i povodom rada.U sistemu radnih odnosa sloboda rada se svodi na:
1. slobodu radnika u zasnivanju i raskidanju radnog odnosa2. dok se ona na strani poslodavca svodi na gotovo potpunu slobodu u pogledu zasnivanja radnog odnosa
Sloboda rada isključuje ''ropski rad'', ''prinudni rad'' i ''oću dužnost rada'', što je sadržano u brojnim univerzalnim međunarodnim aktima, koje je dužna poštovati i naša zemlja.
U radnopravnoj doktrini sloboda rada ima tri svoja osnovna oblika:1. slobodu svakog građanina da radi samostalno ili da stupa u radnopravni odnos kod
drugog subjekta2. slobodu individualnog izvora (prihvaćanja zvanja i zanimanja kojim će se baviti)3. uzdržavanje od djelatnosti kojom bi se ograničavala ili poništavala jednaka sloboda
rada drugih lica.
9
1.2.2. Pravo rada
Ovo načelo predstavlja ''slobodu ličnih aktivnosti čovjeka, stvaranje slobodnih odnosa u svim manifestacijama ljudske aktivnosti i kretanja''. U širem smislu, pravo rada subsumira slobodu rada, jer se pod pravom rada podrazumijeva, u širem smislu, i sloboda čovjeka da radi samostalno ili da zasnuje radni odnos gdje hoće i s kim hoće. U direktnoj je vezi sa slobodom poduzetništva.
1.2.3. Pravo na rad
Ovo je jedno od najstarijih orava u radnom zakonodavstvu i veže se za socijalne utopiste (Sen Simon) i drugu polovinu XIX stoljeća.To je širi pojam od prava na zapošljavanje i predstavlja kompleksno pravo.To je zapravo obezbjeđenje, na načelima jednakosti u mogućnostima i tretmanu, zapošljavanja i rada svakom radno sposobnom pojedincu, u skladu sa znanjima i sposobnostima i unaprijed utvrđenim uslovima, a u cilju ostvarivanja materijalnog blagostanja i duhovnog razvoja pojedinaca, kao i članova njihove porodice.
Elementi pojma ovog prava su:1. obaveze mnoštva subjekata u pogledu djelotvornog korištenja prava na rad
(predstavnika vlasti, kapitala i rada)2. jednakost svih građana u pogledu ostvarivanja prava na rad uz poštovanje prava
na različitost3. jednakost uslova rada i jednakost prava iz rada (princip: za jednak rad i rad pod
istim uslovima – ista prava)
1. U državi, stvaranje uslova za djelotvorno korištenje i ostvarivanje prava na rad, kao osnovnog socijalnog prava, vezano je za sve subjekte koji upravljaju i raspolažu sredstvima rada, tj. finansijskim i drugim uslovima kojima se podstiče ekonomska djelatnost u društvu.
2. Jednakost u mogućnostima i tretmanu, kao suština prava na rad, podrazumijeva da je svako pravljenje razlike, isključivanje ili davanje prednosti nekom pojedincu na temelju nedozvoljenih razloga (rase, spola, vjeroispovijesti, nacionalnog i socijalnog porijekla itd.) narušavanje i kršenje prava na rad.
3. Pravo na rad za pojedinca predstavlja instrumentarij zaštite od siromaštva, odnosno pravo da zarađuje za život u zanimanju koje slobodno odabere, te da ostvaruje svoje materijalno blagostanje i svoj duhovni razvoj u uslovima slobode i dostojanstva, ekonomske sigurnosti i jednakih mogućnosti.
10
USPOSTAVLJANJE, TRAJANJE I PRESTANAKRADNOG ODNOSA
1. USPOSTAVLJANJE RADNOPRAVNOG STATUSA- ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
Sticanje radnopravnog statusa je regulisano normama pozitivnog radnog prava. Radni odnos između radnopravno sposobnih subjekata, kao pravni odnos zasniva se i reguliše na osnovu normi radnog zakonodavstva, kako heteronomnog, tako i autonomnog karaktera.U našem radnom zakonodavstvu kroz historiju je više pojmova određivalo ovaj odnos (radni odnos, samoupravni radni odnos, međusobni radni odnosi u udruženom radu), a danas je kod nas prihvaćen naziv radni odnos.
Za uspostavljanje i postojanje radnopravnog odnosa neophodno je:1. postojanje najmanje dva subjekta2. volja subjekata da na osnovu odgovarajućeg pravnog osnova uspostave međusobna
prava i obaveze3. da postoji objektivan, društveno dopustiv interes koji ih vezuje za taj odnos, odnosno
pravni posao.
Za stranu radnog odnosa koja angažuje rad drugog lica u našem pozitivnom radnom zakonodavstvu prisutan je opći pojam – poslodavac.Kao temeljnja klasifikacija poslodavaca smatra se sljedeća dioba:
1. privredni subjekti2. subjekti sa područja javno-pravnih djelatnost (područje neprivrede)3. druga pravna i fizička lica koja na temelju odgovarajućeg pravnog osnova
angažuju rad drugog lica
Kao uobičajena klasifikacija posloprimaca, tj. subjekata koji prihvataju ponuđeni posao, navodi se njihovo razvrstavanje na:
1. radnik – u širem smislu obuhvata sva lica koja stupaju u radni odnos, a u užem smislu to je fizičko lice koja za odgovarajuću naknadu kod poslodavca obavlja pretežno manuelne poslove
2. službenik (državni, javni) – osoba koja je postavljena upravnim aktom u državnoj službi, odnosno svi zaposlenici u organima državne uprave
3. namještenik – fizičko lice koje obavlja pomoćno – tehničke poslove za potrebe državnog organa (organa uprave)
4. zaposlenik-uposlenik – fizičko lice koje profesionalno obavlja posao za poslodavca na osnovu ugovora o radu za plaću.
U pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH u općem režimu radnih odnosa kao subjekti radnog odnosa pojavljuju se: poslodavac i zaposlenik/radnik.Poslodavac je svaka fizička ili pravna osoba koja zapošljava jednog ili više posloprimaca na temelju ugovora o radu, odnosno ona strana radnog odnosa koja obavlja dozvoljenu (registrovanu) djeltnost.
Zaposlenik – radnik je fizička osoba koja dobrovoljno, profesionalno obavlja svoj posao za poslodavca, za plaću, na osnovu ugovora o radu (u širem smislu i svakog drugog pravnog osnova) prama pravilima struke.
11
1.1. Pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa
Da bi došlo do primjene normi radnog prava i nastanka radnog odnosa, svaki poslodavac treba da stvori prethodno jedan normativno-pravni i stvarni ambijent.To se, prije svega, odnosi na: 1) utvrđivanje općih i posebnih uslova za zasnivanje radnog odnosa – zaključivanje ugovora o radu; 2) način angažovanja posloprimaca; 3) smetnje (zapreke) za zasnivanje radnog odnosa, te 4) isprave u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa (radna knjižica).
Uslovi za zasnivanje radnopravnog odnosa mogu se podijeliti na: materijalno-pravne i formalano-pravne uslove.
1.1.1. Materijalno-pravni uslovi za zasnivanje radnog odnosa
Materijalno-pravni uslovi mogu biti: objektivni i suvjektivni,
Objektivni uslovi su: - postojanje potrebe za radom novih posloprimaca- postojanje normativne uređenosti radnog odnosa
Subjektivni uslovi predstavljaju zaprevo pretpostavke radnopravne sposobnosti, a to su:* OPĆI – uslovi koji se traže za vršenje svih poslova i koje moraju ispuniti sva lica koja
zasnivaju radni odnos* POSEBNI – uslovi koji se traže za vršenje svakog posla posebno ili grupe određenih
poslovaa) uslovi čiju sadržinu čine stručna znanja i sposobnosti (školska sprema, stručna sprema, radno iskustvo, stručni ispit, posebna znanja...)b) uslovi čiju sadržinu čine zahtjevi za određenim ličnim svojstvima i osobinama.
1.1.1.1. Opći uslovi za zasnivanje radnog odnosa
U okviru općih uslova za zasnivanje radnog odnosa, određene godine života su kao opći – osnovni uslov za zasnivanje radnog odnosa prisutne u svim zakonodavstvima. Navršenih 15 godina kod zapošljavanja se uzima kao zaštitna mjera.
Drugi opći uslov je opća zdravstvena sposobnost i obuhvata fizičko i psihičko zdravlje koje jednomlicu omogućava da u normalnim uslovima i uz normalno fizičko naprezanje može da radi na određenom radnom mjestu, ne dovodeći svojim radom sopstveno niti tuđe zdravlje i imovinu u opasnost.
Ova dva uslova su pravne pretpostavke i za uspostavljen ja i za trajanje radnog odnosa.
1.1.1.2. Posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa
Posebni uslovi za zasnivanje radnog odnosa po svom sadržaju obuhvataju zahtjeve u pogledu stručnog znanja (stručna sprema, radno iskustvo, znanje stranog jezika, rada na PC...) i osobina svojstava ličnosti (godine života kao poseban uslov, zdravstvena sposobnost kao poseban uslov, kreativnost, komunikativnost, organizacijeks sposobnosti...).
12
Pored poslodavca, posebne uslove za zasnivanje radnog odnosa određuju i zakon i opći akt.
1.1.1.3. Značaj unutrašnje organizacije
Pitanje unutrašenj organizacije rada u datoj radnoj sredini može se posmatrati kao formiranje radnog kolektiva. Radni kolektiv se definira kao skup ljudi međusobno povezanih zajedničkim interesima, koji rade na ostvarivanju zajedničkog interesa organizacije.Osnovu za formiranje radnog kolektiva čini ustrojavanje unutrašnje organizacije, posebno onog dijela unutrašnjeg organiziranja koji se odnosi na utvrđivanje adekvatnog rasporeda – sistematizacije radnih mjesta, što je i osnova za utvrđivanje posebnih uslova za njihovo obavljanje, utvrđivanje plaća, kao i obima drugih prava.
Radno mjesto je:- osnovna organizaciona jedinica i sastavni dio organiziranog rada kod poslodavca, koju
čini skup određenih funkcionalno povezanih poslova i zadataka u okviru dijela djelatnosti poslodavca
- poslovi na radu su širi pojam od radnog zadatka. Vrsta i obim zadataka određuju razliku jednog radnog mjesta od drugog, s jedne strane, a uslovi koje zaposlenik (radnik) mora ispunjavati, vrijeme i raspored rada, te mjesto rada, s druge strane.
- radno mjesto je svako mjesto gdje zaposlenici (radnici) borave ili na koje treba da idu zbog posla, a koje je pod direktnom ili indirektnom kontrolom poslodavca.
Unutrašnja organizacija rada u datoj radnoj sredini sadrži najmanje 2 segmenta: 1. opis poslova i zadataka – djelokrug unutrašnjih organizacijskih jedinica2. opis radnih mjesta iz kojeg je vidljivo koliko radnika treba da obavlja poslove i
zadatke radnih mjesta i koje zahtjeve – uslove treba da ispunjavaju ljudi – lica đto će raditi na pojedinim radnim mjestima.
1.1.1.4. Pravilnik o radu
To je drugi po redu autonomni opći pravni akt poslodavca, kada je u pitanju pravno lice, jer shodno zakonskim odrewdbama poslodavac – pravno lice je pored statuta obavezan donijeti i pravilnik o radu, ako zapošljava više od 15 zaposlenika, odnosno radnika.
Načelno, pravilnikom o radu uređuju se sljedeća pitanja:- plate- organizacija rada i- druga pitanja koja su značajna za zaposlenike i poslodavce, u skladu sa zakonom
i kolektivnim ugovorom.
Zakonom je predviđeno da se pravilnikom o radu uređuju sljedeća pitanja i odnosi:- bliže određivanje poslova koje lično obavlja zaposlenik i po tom osnovu ostvaruje
prava i obaveze na radu i u vezi sa radom- određivanje posebnih uslova za zasnivanje radnog odnosa- dužina i raspored radnog vremena- plata, dodaci na platu, naknade, periodi isplate- trajanje godišnjeg odmora- otkazni rokovi, kojih se moraju pridrđavati i zaposlenik i poslodavac- volonterski rad- način korištenja odmora u toku radnog-dnevnog odmora
13
- najniža plata, uslovi i način njenog usklađivanja- utvrđivanje prava na otpremninu- privremeni i povremeni poslovi.
Pravilnik o radu u fazi donošenja obavezno se dostavlja vijeću zaposlenika, odnosno sindikatu, u cilju obavljanja konsultacije o njemu. Poslije konsultacije, poslodavac donosi pravilnik o radu i objavljuje ga na svojoj oglasnoj ploči. Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Ukoliko vijeće zaposlenika pravilnik ili njegov dio smatra suprotnim zakonu, može od nadležnog suda tražiti da prvilnik ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.
1.1.1.5. Smetnje (zapreke) za zasnivanje radnog odnosa
Postojanje ovih smetnji mora se utvrditi prije zasnivanja radnog odnosa.Smetnje za zasnivanje radnog odnosa mogu biti psihofizičke i pravne prirode.
Postoji veći broj situacija i slučajeva kada jedno lice ispunjava opće i posebne uslove za obavljanje poslova radnog mjesta, ali ne može zasnovati radni odnos, jer su se shodno propisima ispriječile neke okolnosti koje to onemogućavaju.
Shodno zakonskim rješenjima, najčešći slučajevi i situacije smetnji su sljedeće:1. Ako se posloprimac nalazi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme s punim
radnim vremenom s drugim poslodavcem. (Jedan zaposlenik – radnik ne može zasnovati 2 radna odnosa na neodređeno vrijeme i sa punim radnim vremenom.)
2. Ako posloprimac ima status korisnika starosne, invalidske ili porodične penzije. Zabrarna po ovom osnovu nije apsolutna, jer zakonodavac dopušta rad korisnicima penzije pod određenim uslovima.
3. Inkompatibilnost istovremenog obavljanja javne (političke) funkcije od strane lica koje je već u radnom odnosu, osim kod amaterskog obavljanja javne funkcije
4. Ako je izrečena zabrana obavljanja određenih poslova na osnovu pravosnažne odluke nadležnog organa
5. Ako su godine života propisane kao poseban uslov za obavljanje poslova radnog mjesta s obzirom na zahtjeve u pogledu ličnih svojstava i karakteristika izvršilaca ovih poslova.
6. srodstvo kao smetnja za zasnivanje radnog odnosa.
1.1.2. Formalno-pravni uslovi za zasnivanje radnog odnosa- postupak za zasnivanje radnog odnosa
Postupak zasnivanja radnog odnosa može uslijediti samo ako postoji:a) potreba za radom novih zaposlenika radi obavljanja poslova određenog radnog mjestab) normativna uređenost radnog odnosac) ako su ispunjeni osnovni uslovi (opći i posebni) koji omogućavaju uspostavljanje
radnopravnog statusa
Pravni mehanizam zasnivanja radnog odnosa obuhvata nekoliko faza:- odlučivanje o zasnivanju radnog odnosa usljed potrebe za novim zaposlenicima- uspostavljanje kontakta između poslodavca i kandidata za radno mjesto- provjera radnih sposobnosti
14
- odlučivanje o prijemu određenog kandidata, zaključivanje ugovora o radu i stupanje izabranog lica na rad.
1.1.1.1. Donošenje odluke o potrebi prijema u radni odnos novih radnika
Posljedica potrebe za radom novih zaposlenika je pokretanje postupka za zasnivanje radnog odnosa.U pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH, u općem režimu radnih odnosa, donošenje odluke o potrebi zasnivanja radnog odnosa sa novim zaposlenicima je u isključivoj nadležnosti poslodavca, tj. stvar je autonomnog reguliranja u datoj radnoj sredini.Ova odluka može biti formalizovana, ali i ne mora, pošto sadašnji zakoni o radu u BiH ovu fazu ne regulišu.
1.1.1.2. Uspostavljanje kontakta između subjekatakoji žele zasnivanje radnog odnosa
Uspostavljanje kontakta između zainteresiranih subjekata u teoriji radnog prava razmatra se u okviru sljedećih otvorenih pitanja:
1. sloboda izbora u načinima i oblicima objavljivanja i realizacije potrebe za novim radnicima
2. propisivanje obaveznog javnog oglašavanja potrebe za novim radnicima3. propisivanje obaveznog raspisivanja javnog konkursa za određena radna mjesta.
1) U sistemima u kojima dominira načelo ugovorne autonomije, izuzetak su odstupanja od načela slobode izbora i obliku objavljivanja potrebe za novim radnicima.Postoji mogućnost ograničavanja ugovorne autonomije poslodavca u slučaju:- predviđanja zakonske obaveze poslodavaca da zaposle određene kategorije
zaposlenika- propisivanja prioriteta u zapošljavanju određene kategorije radnika pri zapošljavanju
2) Uspostavljanje kontakta između zainteresiranih subjekata je neophodno, neovisno od toga da li će doći do zasnivanja radnopravnog odnosa.Kontakti između subjekata koji žele da zasnuju radni odnos mogu biti: a) neposredni (kada oba subjekta imaju slobodu izbora) i b) posredni (kada se ostvaruje određeni uticaj društva u politici zapošljavanja).
a) Najpoznatiji oblik neposrednog kontakta (imenovanja ili postavljanja) je prijem i raspored određenog lica na određeno radno mjesto bez javnog oglašavanja i bez ikakvog ''posredovanja''.Kao jedno od uobičajenih sredstava neposrednog kontaktiranja najčešće se javlja: (1) konkurs i (2) javni oglas.Javni konkurs se smatra najpodesnijim sredstvom za uspostavljanje kontakta između zainteresovanih subjekata.Konkurs treba da sadrži: - statusno organizacione elemente
(elemente na osnovu kojih se identificira poslodavac i njegova djelatnost)- elemente koji izražavaju zahtjeve u pogledu radne
sposobnosti kandidata i broja potrebnih kandidata(subjektivni materijalni uslovi, elementi radnopravnog statusa)
15
- elemente koji se odnose na rokove(rok i način podnošenja prijave, potrebni dokazi uz prijavu)
Javni konkurs se ne može zamijeniti internim konkursom.
b) Posredni kontakt/posredovanje u zapošljavanju se ostvaruje kroz različite oblike i sadržaje. Službe za zapošljavanje su najznačajniji subjekt u uspostavljanju posredne veze među potencijalnim subjektima radnog odnosa, iako se na tržištu rada pojavljuju i druge pravne osobe (privatne agencije).Veliki uticaj na razvoj službi posredovanja pri zapošljavanju imale su konvencije i preporuke MOR-a.U pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH poslodavci nisu dužni prijaviti svako slobodno mjesto. U pitanju je fakultativno uspostavljanja kontakta preko službi za zapošljavanje između poslodavaca i lica koja traže posao ili promjenu poslova preko službi za zapošljavanje.
1.1.2.3. Provjera radnih sposobnosti
To je metod procjenjivanja stvarnih sposobnosti kandidata.Tako se dolazi do ocjene da li zainteresirani kandidati odgovaraju zahtjevima koji se traže za rad na određenom radnom mjestu, tj. u postupku odabira zaposlenika ustanovljava se koji od kandidata ispunjava tražene zahtjeve. Ovo je prethodna provjera radnih sposobnosti.
Najčešće metode u praksi su: testovi, specijalistički pregledi, audicije, pismeni rad...
U odnosu na prijavljene kandidate bitno je:- negativna ocjena ima eliminatorni karakter- pozitivna ocjena na prethodnoj provjeri podrazumijeva samo mogućnost ravnopravnog učešća u izboru.
Pozitivno zkd BiH nema odredbi o ovoj fazi postupka zasnivanja radnog odnosa.
1.1.2.4. Odlučivanje o prijemu u radni odnos
O zasnivanju radnog odnosa potrebno je postići sporazum (konsenzus) subjekata ovog odnosa.Ovdje vrijede opća pravila o konsenzusu kontrahenata, karakteru konsenzualnosti, valjanosti formiranja sporazuma, ali i pravila o granicama slobodnog ugovaranja, kako s aspekta oredmeta (causae), tako i s aspekta raznih zabrana.Obostrani pristanak subjekata radnog odnosa treba da bude:
1. slobodan, tj. dobrovoljan i valjan2. u propisanoj formi (pismena forma kao essentialia negotii)
materijalizovani akti o postignutom ''sporazumu'' su pravni osnovi za zasnivanje radnog odnosa, a pravni osnovi su: 1) ugovor o radu
2) odluka (rješenje) o izboru.Pravni osnov radnih odnosa uvijek prethodi samom radnom odnosu, a subjekt mora uvijek dokazati postojanje pravnog osnova.
1.1.2.5. Ugovor o radu
16
To je jedna od centralnih kategorija u radnom pravu. Nejčešći je pravni osnov zasnivanja radnog odnosa u svim državama sa tržišnom privredom. U pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH stavljen je u prvi plan.Ugovor o radu izražava i elemente dobrovoljnosti i elemente konsenzualnosti, ali i elemente oneroznosti (teretan – naplativ), bilateralnosti i razmjene.Ugovor o radu je najraniji tip ugovora koji se ne vlada po načelima ravnopravnosti i slobode ugovaranja. To je sui generis ugovor radnog zakonodavstva. U definisanju ugovora o radu najčešće se unose tri elementa: a) element rada; b) element zarade; c) element subordinacije.
Sadržaj ugovora o radu u pozitivnom radnom zakonodavstvu BiH veže se za utvrđivanje sljedećih podataka:
1. naziv i sjedište poslodavca2. ime, prezime, prebivalište/boravište zaposlenika3. trajanje ugovora o radu4. dan otpočinjanja rada5. radno mjesto na kojem se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova6. dužina i raspored radnog vremena7. plata, dodaci o plaći, naknade i periodi isplate8. trajanje godišnjeg odmora9. itkaznio rokovi kojih se moraju pridržavati zaposlenik i poslodavac10. drugi podaci u vezi sa uslovima rada utvrđeni kolektivnim ugovorom.
Ugovor o radu kao pravni posao nije istovjetan sa radnim odnosom koji iz njega proističe, nego se prema njemu odnosi kao uzrok prema posljedici.Prava i obaveze iz radnog odnosa ne moraju uvijek da nastaju zaključivanjem ugovora, već kasnijim stupanjem na rad.Ugovor o radu je instrument za sticanje radnog odnosa kao statusa.Moderna teorijska istraživanja ugovora o radu usmjerena su na razmatranje:
1. problema pravne prirode ugovora o radu s raznih aspekata2. istraživanja pravnih aspekata, počev od pojma, razlokovanja od drugih ugovora,
tehničke konstrukcije...U radnopravnoj doktrini, ugovor o radu se shvata/shvatao kao:
- autonomna kategorija- ugovor o radu je infiltriran s nizom asocijativnih elemenata- održava antinomiju između ugovora i institucije, pretežno je statusni odnos- adhezioni ugovor- akt – uvjet, a ne pravni posao.
1.1.2.6. Stupanje radnika na rad
Kao momenat zasnivanja radnog odnosa najčešće se navode:1. dan donošenja akta o prijemu2. dan saopćenja ili objave akta3. dan kada je lice primilo akt o prijemu na rad4. dean stvarnog stupanja na rad.
U našem zakonodavstvu se za momenat sticanja prava, obaveza i odgovornosti radnika uzima momenat stupanja na rad, tj. dan stvarnog otpočinjanja rada.Za stvarno uspostavljanje radnopravnog statusa potrebno je kumulativno ispunjenja 2 uslova: postojanje ugovora o radu/rješenja o prijemu u radni odnos i stupanje na rad.
17
Ako kandidat ne stupi na rad u predviđenom i dogovorenom roku, pitanje naknade štete se može razmatrati: a) s aspekta neizvršavanja preuzete obaveze iz ugovora o radu, po pravilima općeg obligacionog prava ili b) s aspekta slobode rad, na temelju čega pitanje odgovornosti radnika za nestupanje na rad nema pravnog osnova.
1.1.3. Isprave u vezi sa zasnivanjem radnog odnosa
Prilikom zasnivanja radnog odnosa potrebno je dokazivanje određenih pretpostavki, tj. ispunjenja uslova i nepostojanje smetnji za zasnivanje radnog odnosa.
To se može dokazivati pojedinačnim javnim ispravama (svjedodžbama, potvrdama, izvodima...) koje se javljaju kao dokazno sredstvo o ispunjenju određenih pretpostavki za zasnivanje radnog odnosa.Za radno pravo specifična je jedna javna isprava koja sadrži većinu traženih, odnosno potrebnih podataka o profesionalno relevantnim svojstvima svakog radnika posebno – radna knjižica. To je osnovni kompleksni dokument o profesionalnom statusu radnika, kojim se potvrđuje njegova profesionalna aktivnost, javna isprava o struci, zanimanju i stepenu stručne spreme, zvanja, radnog staža i pojedinih prava iz socijalnog osiguranja.Radna knjižica sadrži: 1. javnopravne upise (unose ih nadležni organi)
2. privatnopravne upise (odnose se na zaposlenika na kojg glasi knjižica).
Zaposlenik koji zasniva radni odnos mora imati radnu knjižicu. Izdaje je nadležna služba za poslove rada. Zaposlenik je dužan poslodavcu predati radnu knjižicu kada počne raditi, a poslodavac mu je dužan izdati pismenu potvrdu.Poslodavac je dužan vratiti zaposleniku knjižicu na dan prestanka radnog odnosa i ne može vraćanje uslovljavati eventualnim potraživanjima koja ima prema zaposleniku.Poslodavac je dužan na zahtjev zaposlenika izdati potvrdu o poslovima koje je zaposlenik kod njega obavljao i o trajanju radnog odnosa.Nadležni organi vlasti iz oblasti rada su dužni donijeti propis o radnoj knjižici kojim se uređuje: 1) sadržaj; 2) postupak izdavanja; 3) način upisivanja podataka; 4) postupak zamjene i izdavanja novih radnih knjižica; 5) način vođenja registra izdatih radnih knjižica; 6) oblik i način izrade radne knjižice; 7) druga pitanja.
Postoje brojne evidencije u području rada, a one koje su od interesa za cijelu državu su:Ev. koje vode poslodavački subjekti1. evidencije o zaposlenim radnicima / zaposlenicima2. evidencije o platama3. evidencije o povredama na raduEv. koje vode službe za zapošljavanje:4. evidencije o licima koja traže zaposlenje5. evidencije o potrebama za zaposlenicima6. evidencije o građanima BiH na privremenom radu u inostranstvu7. evidencije o ponudama stranih poslodavaca za privremeno zapošljavanje građana BiH8. evidencije o stranim državljanima i licima bez državljanstva zaposlenim u BiHEv. koje vodi organizacija nadležna za poslova zdravstvenog osiguranja:9. evidencije o članovima porodica građana BiH na privremenom radu u inostranstvu –
korisnicima zdravstvene zaštite10. evidencije o osiguranicima i uživaocima prava iz zdravstvenog osiguranja
18
11. evidencije o korisnicima prava iz invalidskog osiguranja.
Zakonom se štiti privatnost zaposlenika, lični podaci ne mogu se prikupljati, obrađivati ili dostavljati trećim licima, osim akio je to određeno zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa.Uvjerenja i isprave o podacima o kojima se vodi evidencija se izdaju na usmeni zahtjev istog dana kada je zaposlenik zatražio izdavanje isprave, najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Ako se isprava ne izda, organizacija/poslodavac je dužan da donosew posebno rješenje protiv koga se mogu ulagati pravna sredstva.
2. VRSTE RADNIH ODNOSA
Svi kriteriji podjele radnih odnosa su u međusobnoj ovisnosti.Kao važniji kriteriji za razlikovanje radnih odnosa pojavljuju se:I – pravni osnov:
a) radni odnos općeg režima uspostavljen ugovorom o radub) radni odnos posebnog režima uspostavljen rješenjem o postavljanju, odnosno imenovanju u radni odnosc) radni odnos posebnog režima uspostavljan ugovorom o službi.
II – pravna veza između posloprimca i državnopravnog poretka u kojoj se uspostavljaju radni odnosi:
a) radni odnos domaćih državljanab) radni odnos stranih državljana ili lica bez državljanstva
III – djelatnost poslodavca (radna sredina u kojoj se uspostavljaju radni odnosi):a) radni odnosi u privredib) radni odnosi u ustanovamac) radni odnosi u državnim organima: zakonodavnim, izvršnim, sudskim, upravnimd) radni odnosi kod obrtnikae) radni odnosi u raznim udruženjima, političkim strankama, vjerskim zajednicima i
drugim građanskopravnim licimaf) radni odnosi u međunarodnim organizacijama
IV – vrijeme trajanja radnog odnosaa) radni odnos na neodređeno vrijemeb) radni odnos na određeno vrijeme
V – dužina trajanja radnog vremenaa) radni odnos s punim radnim vremenomb) radni odnos s nepunim radnim vremenom (dvostruki ili višestruki radno odnos)
VI – posebne specifičnosti pri obavljanju rada u radnom odnosu:a) radni odnosi pripravnikab) radni odnosi uz probni radc) radni odnosi pomoracad) radni odnosi na izdvojenim radnim mjestima (rad kod kuće radnika) i dr.
19
2.1. Radni odnos sa stranim državljanima ili licima bez državljanstva
Strani državljani i lica bez državljanstva mogu zasnovati radni odnos u općem režimu radnih odnosa u našem zakonodavstvu u načelu pod istim općim i posebnim uslovima koji važe za domaće državljane, ali moraju ispunjavati dodatne uslove predeviđene posebnim zakonom.Uslovi su uređeni zakonima FbiH, RS i Brčko Distrikta.
2.1.1. Radnopravni status stranih zaposlenika u zakonodavstvu FBiH
U FBiH je dodatni uslov za zasnivanje radnog odnosa ili angažovanje stranaca (po Zakonu o zapošljavanju stranaca) radna dozvola, uz opće i posebne uslove za zasnivanje radnog odnosa ili radni angažman.
Ako poslodavac zaključi sa strancem ugovor o radu ili obavljanju privremenih i povremenih poslova prije nego taj stranac dobije dozvolu za rad, za tog poslodavca su predviđene novčane kazne i mjera zabrane djelatnosti u trajanju od 3 do 6 mjeseci.Kao poseban uslov ne traži se dozvola boravka.Važna karakteristika režima radnih odnosa sa strancima u FBiH je prihvatanje principa prvenstva domaćih zaposlenika u odnosu na strane zaposlenike.
Ovo je restriktivan pristup i poslodavac je isključivo legitimiran za podnošenje zahtjeva za izdavanje radne dozvole za stranca koji ima odobrenje za stalno nastanjivanje ili privremeni boravak.
2.1.1.1. Radna dozvola
Radna dozvola je samostalni formalno-pravni uslov za sticanje bilo radnopravnog, bilo ugovornog statusa u situacijama kada se radi o angažmanu stranaca u FBiH.U Zakonu o zapošljavanju stranaca navodi se samo jedna vrsta radne dozvole – radna dozvola poslodavca.
Uslovi za izdavanje radne dozvole, u skladu sa zakonskim rješenjima su:a) posjedovanje odobrenja za stalno nastanjivanje ili privremeni boravakb) da među nezaposlenim pojedincima ne smije biti domaćih zaposlenika koji
ispunjavaju tražene uslove za dato radno mjesto ili dati angažman.
Radna dozvola se izdaje na određeno vrijeme, najduže za jednu godinu.Izuzetak je davanje radne dozvole na neodređeno vrijeme, ukoliko stranac ima odobrenje za stalno nastanjenje u FBiH.Radnopravnhi status stranca prestaje nepostojanjem ili gubitkom dodatnih uslova potrebnih za sticanje tog statusa:
- istekom ili otkazom dozvole boravka- protekom vremena za koje je zaključen ugovor o radu ili ugovor o obavljanju
privremenih i povremenih poslova- oduzimanjem radne dozvole.
2.1.2. Zapošljavanje stranih državljana u zakonodavstvu RS
To je regulisano Zakonom o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva.Traži se ispunjenje općih, posebnih i dodatnih uslova.
20
Dodatni uslovi:- odobren boravak na teritoriji RS- radna dozvola.
Radnu dozvolu zahtijeva poslodavac, koji je uz zahtjev dužan priložiti:- dokaz o odobrenom boravku na teritoriji RS/BiH ili da posjeduje poslovnu vizu- naznaku radnog mjesta sa kratkim opisom poslova i uslova koji se traže za obavljanje
tog posla- prijavu o potrebnom broju radnika
Nadležni organ zapošljavanja štiti domaće zaposlenike.
Trajanje radne dozvole u RS veže se za vrijeme odobrenja boravka, s 2 izuzetka: - za strance koji imaju odobren stalni boravak, radna dozvola se može izdati na
neodređeno vrijeme- stranci koji obavljaju poslove utvrđene propisima o stranim ulaganjima ili strance koji
su ovlašteni predstavnici humanitarnih organizacija oslobađaju se obaveze pribavljanja radne dozvole.
2.1.3. Radnopravni status stranih zaposlenika u zakonodavstvu Brčko Distrikta BiH
Fizička osoba bez državljanstva BiH može uspostaviti radnopravni status na osnovu radne dozvole koja se izdaje u skladu sa Zakonom o zapošljavanju stranaca.Izdavanju radne dozvole prethodi pribavljanje potvrde koju podnosi poslodavac birou za zapošljavanje Brčko Distrikta.
Nakon pribavljanja potvrde poslodavac podnosi zahtjev Odjelu za stručno-administrativne poslove.Radna dozvola se izdaje ukoliko stranac ispunjava uslov za stalno ili privremeno nastanjivanje na teritoriji Distrikta.Moguće je odbijanje izdavanja radne dozvole kad stranac da netačne podatke, lažne dokumente, pogrešne obavijesti o zdravstvenom stanju, ali i obavezu izdavanja strancima u poslovima menadžžmenta u bilo kojem stranom preduzeću osnovanom u BD na osnovu stranih investicija.Dozvola se izdaje na ograničeno vremensko razdoblje, najduže na jednu godinu, li se može i produžiti. Stalna radna dzvola se može izdati strancima stalno nastanjenim u BD, ako je njihovo zaposlenje vezano za razloge u pogledu stručnog kadra ili ako je visokoobrazovani strani stručnjak neophodan u određenoj privrednoj i naučnoj oblasti Distrikta.
2.2. Radni odnos na određeno vrijeme
Radni odnos na neodreženo vrijeme je standard. Međutim, poslodavac ima slobodu u pogledu slučajeva i uslova pod kojima može zasnovati radni odnos na određeno vrijeme.
Zakonske pretpostavke za zasnivanje ovog odnosa:1. period na koji se može zanovati radni odnos na određeno vrijeme2. pravna fikcija kada se ima smatrati da se radi o radnom odnosu na neodređeno
vrijeme.
21
Radni odnos na određeno vrijeme se ne može uspostaviti za period duži od 2 godine. Ako zaposlenik prešutno ili izričito obnovi ug.o radu na odr.vrijeme sa istim poslodavcem i zaključi s poslodavcem uzastopne ug.o radu na 2 godine bez prekida, taj odnos smatrat će se radnim odnosom na neodređeno vrijeme, ako kolektivnom ugovorom nije drugačije dogovoreno.
Zloupotreba radnog odnosa na određeno vrijeme ima za posljedicu transformaciju tog odnosa u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Zaposlenik u radnom odnosu na određeno vrijeme ima sva prava, obaveze i odgovornosti kao zaposlenik na neodređeno vrijeme.
2.3. Radni odnos sa pripravnikom
Ovakav odnos je pogodan za stvaranje kadrova na radnim mjestima čije obavljanje iziskuje odgovarajuću specijalizaciju profesionalnih izvršilaca.Cilj je da pojedinac stekne odgovarajuću praksu i znanja i da se osposobi za samostalan rad.
Pripravnik je lice koji prvi put zasniva radni udnos u zanimanju za koje se školovao, radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad.Pripravništvo se ustanovljava u pravilu na temelju odluke poslodavca ili na temelju zakona.
Pripravnik zasniva radni odnos na određeno vrijeme i to u vremenskom periodu koliko traje pripravnički staž propisan za zanimanje na koje se odnosi.Pripravnik ima pravo na plaću i druga prava po osnovu radnog odnosa.
Nakon što završi pripravnički staž, pripravnik polaže stručni ispit u skladu sa zakonom, drugim propisima ili pravilnikom o radu.
2.3.1. Volonterski rad
Volonter je lice kojeg poslodavac prima na stručno ospposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa.Volonterski rad dozvoljava se pod 2 uslova:
1. da se za obavljanje pojedinih poslova ili za određena zvanja posebnim zakonom ili pravilnikom o radu traži položen stručni ispit nakon završenog pripravničkog staža
2. da se osposobljavanje lica poslije završenog školovanja vrši radi sticanja radnog iskustva kao uslova za zasnivanje radnog odnosa.
Vol.rad u pravilu traje onoliko koliko traje i pripravnički staž.Razdoblje volonterskog rada ubraja se u pripravnički staž i radno iskustvo.Volonteru se osigurava odmor u toku rada, dnevni i sedmični odmor (kao zaposleniku), prava iz osiguranja za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, pravo na zaštitu na radu, te pravo na zdravstveno osiguranje.
2.4. Radni odnos sa probnim radom
22
Smisao probnog rada je da poslodavac, nakon zasnivanja radnog odnosa sa zaposlenikom, utvrdi da li je zaposlenik sposoban za obavljanje poslova određenog radnog mjesta, odnosno da i zaposlenik procijeni da li mu rad na datom radnom mjestu odgovara.
O probnom radu postoji više koncepcija u teoriji.Po jednoj koncepciji ug.o probnom radu je prethodni ili privremeni ugovor, koji ima za cilj da ocijeni stručni i radnu sposobnost zaposlenika i tek u slučaju pozitivnog ishoda se zasniva radni odnos.Druga koncepcija smatra da je ug.o probnom radu osnov za radni odnos uspostavljen pod suspenzivnim uslovom, pa se radni odnos uspostavlja momentom realizacije ovog uslova.Treća i najtačnija koncepcija stoji na stanovištu da se ugovorom o probnom radu radni odnos uspostavlja pod raskidnim uslovom. Ako probni rad bude negativno ocijenjen, doći će do prestanka radnog odnosa.
Probni rad ne može trajati duže od 6 mjeseci.
Zaposlenik za vrijeme probnog rada ima sva prava iz radnog odnosa.Pravo na otkaz prije isteka roka imaju obje strane, a redovno probni rad prestaje istekom roka predviđenog ugovorom.
2.5. Poseban režim radnih odnosa
2.5.1. Opći osvrt na režim radnih odnosa državnih službenika u BiH
U kreiranju sistema radnih odnosa posebno mjesto među pravnim izvorima zauzimaju zakoni o državnoj upravi i zakoni koji regulišu pravni status zaposlenih. To su matični zakoni iz ove oblasti i osnovni su pravni izvori za radne odnose u organima uprave, tj. državnim organima i službama.Postoje posebni sistemi radnih odnosa za pojedine organe i službe državne uprave. U okviru tih sistema predviđena je supsidijarna primjena općih radnopravnih instituta.
Državni službenik je osoba koja je postavljena upravnim aktom na radno mjesto u državnoj službi. (FBiH – osoba postavljena rješenjem u organ državne službe u skladu sa zakonom; RS – svi zaposleni u insitucijama /organima državne uprave RS)
U institucijama vlasti BiH nejasna je radnopravna pozicija pomoćno-tehničkog osoblja.
U pozivitnoj regulativi BiH nedostaju odredbe o javnim službenicima. Javni službenik kao pojam obuhvata državne službenike, namještenike i zaposlenike u javnim službama.
2.5.2. Opći i posebni uslovi za sticanje statusa državnog službenika
Uslovi mogu biti materijalno-pravne i formalno-pravne prirode.Zasnivanje službeničkog odnosa je osnovna pretpostavka za sticanje službeničkog statusa.
U teoriji postoje 2 sistema za prijem u javnu službu:1. sistem službe karijere – naš sistem
23
2. sistem posla – američki sistem.
Kod sistema službe se službenici biraju u službu na osnovu općeutvrđenih uslova (kvalifikacija). Kod sistema posla do prijema u službu dolazi na specifična radna mjesta, ne temlju uslova bitnih za to radno mjesto.
Kod nas (sistem službe) se uslovi utvrđuju zakonom.
Zajednički opći uslovi:1. državljanstvo BiH2. punoljetnost (18 godina)3. opća zdravstvena sposobnost4. neosuđivanost, tj. nevođenje krivičnog postupka.
U BiH se traži još: 1) univerzitetska diploma i druge obrazovne ili akademske kvalifikacije, najmanje VII stepen; 2) regulisana vojna obaveza; 3) da nije otpuštan iz službe na opsnovu disciplinske mjere na bilo komk nivou vlasti u BiH, tri godine prije objavljivanja potrebe za prijemom u službu; 4) nevođenje krivičnog postupka.
U FBiH lice mora imati odgovarajuću stručnu spremu (kao za prijem u institucije BiH) i da nije otpuštano iz državne službe.
U RS se traži da službenik po svojim radnim i ljudskim kvalitetima bude dostojan ugleda državnog službenika, te da ispunjava i druge uslove utvrđene zakonom, drugim propisom ili aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u organu državne uprave.
Posebni uslovi – lice treba ispunjavati zahtjeve iu pogledu:1. struke2. radnog iskustva3. godina službe4. posebnih zdravstvenih uslova5. psiho-fizičke sposobnosti i drugih uslova.
Posebni uslovi se utvrđuju zakonom, drugim propisom ili aktom.
Izuzetak kad je u pitanju stručna sprema su službenici koji su ranije postavljeni na poziciju stručnog saradnika.
2.5.3. Popunjavanje radnih mjesta u državnoj službi
Popunjavanje upražnjenih mjesta vrši se na 2 načina:1. internim oglašavanjem, tj. internim oglasom2. javnim oglašavanjem,m tj. javnim konkursom.
Sva tri zakona o državnoj, tj. administrativnoj službi u BiH taksativno nabrajaju radna mjesta.
U institucijama BiH to su:1. rukovodeća radna mjesta
24
a) sekretar i sekretar sa posebnim zadatkomb) pomoćnik ministra
2. ostali državni službenicia) šef unutrašnje organizacione jediniceb) stručni savjetnikc) viši stručni saradnikd) stručni saradnik.
Ovo se utvrđuje podzakonskim aktom.
Radna mjesta u državnoj službi FBiH su:1. rukovodeća radna mjesta
a) rukovodilac samostalne uprave i samostalne ustanoveb) sekretar organa državne službec) rukovodilac uprave i ustanove koja se nalazi u sastavu ministarstvad) pomoćnik rukovodioca organa državne službee) glavni federalni i glavni kantonalni inspektori
2. ostali državni službenici, odnosno ostala radna mjestaa) šef unutarnje organizacione jediniceb) inspektoric) stručni savjetnikd) viši stručni saradnike) stručni saradnik.
Ovo se uređuje pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe.
Radna mjesta u državnoj službi RS:1. pomoćnik ministra2. sekretar ministarstva3. inspektori4. rukovodilac upravne organizacije5. zamjenik i pomoćnik rukovodioca upravne organizacije6. stručni savjetnik7. rukovodilac unutračnje organizacione jedinice8. viši stručni saradnik9. stručni saradnik.
Ovo utvrđuje Vlada RS.
Prije internog oglašavanja od strane Agencije za državnu službu može doći do internog premještaja između službenika koji rade na sličnom radnom mjestu. Ako interni premještaj nije moguć, Agencija pokušava mjesto popuniti eksternim premještajem prekobrojnih službenika iz drugih institucija. Ako ni to nije moguć Agencija vrši interno oglašavanje koji se najmanje mjesec dana prije isteka krajnjeg roka za prijavu objavljuje u Službenom glasniku BiH i u instituciji u kojoj je upražnjeno mjesto. Javni oglas se objavljuje u službenim glasilima BiH, entiteta i BDBiH i u konzularnim i diplomatskim predstavništvima i najmanje 3 dnevna lista, 3 mjeseca prije krajnjeg roka za prijavu.Subjekti u službeničkom odnosu su službenik i društvena zajednica, koju zastupa rukovodilac organa uprave i posebne agencije na nivou BiH i entiteta. Najveća ovlaštenja ima Agencija za državnu službu na nivou BiH (može postavljati državna službenike, osim na rukovodeće
25
pozicije). Agencija za državnu službu FBiH samo daje prethodno mišljenje za postavljanje državnog službenika i sačinjava tekst zakletve vjernosti koju je svaki državni službenik dužan polagati. Agencija za državnu upravu RS objavljuje rezultate javnog konkursa, obavještava sve kandidate i predlaže Vladi RS imenovanje službenika.
2.5.4. Izuzeće u primjeni zakona o državnoj službi
Pojedina lica se ne smatraju državnim službenicima i njihov status uređuje se drugim propisima. Za BiH to su:
1. članovi Parlamentarne skupštine BiH2. članovi Predsjedništva BiH3. ministri i njihovi zamjenici4. članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja5. sudije Ustavnog suda6. sudije Suda BiH7. guverner i viceguverner Centralne banke BiH8. generalni revizor i zamjenici generalnog revizora Ureda za reviziju i finansijsko
poslovanje institucija BiH9. savjetnici u Parlamentarnoj skupštini BiH, Predsjedništva BiH, Vijeća ministara,
guvernera i viceguvernera Centralne banke BiH.U FBiH to su:
1. članovi Parlamenta FBiH2. predsjednik i potpredsjednik FBiH3. članovi Vlade FBiH4. sudije Ustavnog suda FBiH5. sudije Vrhovnog suda FBiH6. federalni tužioci7. članovi kantonalne skupštine8 članovi kantonalne vlade9. sudije kantonalnih sudova10. kantonalni tužioci11. članovi općinskih i gradskih vijeća12. općinski načelnici i gradonačelnici i13. savjetnici navedenih funkcionera.
2.5.5. Pravni karakter akta o prijemu u državnu službu
Postoje sljedeće osnovne koncepcije:1. ugovorna koncepcija2. koncepcija dvostranog akta3. koncepcija jednostranog akta
Prema ugovornoj koncepciji postavljanje, imenovanje/prijem službenika u radni odnos je način uspostavljanja ugovornog odnosa između službenika i državnog organa (ugovor privatnopravne prirode, ugovor javnopravne prirode ili adhezioni ugovor – ugovor po pristanku).
Koncepcija dvostranog akta se bazira na činjenici da u aktu po postavljenju službenika postoje uvijek elementi dvostranog akta, dvije volje, pa je potreban sticaj dva unilateralna akta. To je statusna situacija.
26
Shvatanje rješenja o postavljenju službenika u radni odnos kao jednostranog akta nije prihvatljiva.
Prihvata se stav da pravnu prirodu akta o postavljenju službenika najbliže određuje shvatanje o aktu – uslovu. Službenik se bira, pod suspenzivnim uslovom, koji se sastoji od prihvata datog radnog mjesta od strane kandidata.
3. RASPOREĐIVANJE ZAPOSLENIKA NA RADNO MJESTO
Ovaj institut se posmatra s aspekta osnova organizacije rada, efektivnosti poslovanja, motivisanosti i napredovanja svakog zaposlenika.
Da bi se svi ovi aspekti rada postigli, potrebno je da poslodavci obezbijede:1. adekvatan prihvat traženog zaposlenika2. pravilan prihvat i raspored zaposlenika na radno mjesto3. utvrđivanje i provođenje adekvatne ''kadrovske politike'' općenito.
Sve promjene koje se dešavaju u statusu zaposlenika u toku trajanja radnog odnosa označavaju jednostrane mutacije/ius variandi.
U slučajevima precizno utvrđenih uslova rada vrijedi načelo invarijabilnosti prestacije rada, ako nema sporazuma, uz mogućnost izuzetaka na strani poslodavca.Uslovi i zahtjevi radnog mjesta koji su fiksirani prilikom zasnivanja radnog odnosa/zaključivanja ugovora o radu su objektivno podložni mutacijama, pa je moguća dopustivost ius variandi na strani poslodavca, ako su mutacije nužne.
3.1. Raspoređivanje radnika prilikom uspostavljanja radnopravnogstatusa
Postupak zasnivanja radnog odnosa finalizira se zaključivanjem ugovora o radu i raspoređivanjem zaposlenika na radno mjesto. Pravilnim raspoređivanjem zaposlenika obezbjeđuje se racionalno, ekonomično i efikasno funkcionisanje ukupne organizacije rada, kao i tehnološki red i disciplina.
Osnovi i inicijative za raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto, zadatke i poslove mogu poticati od zaposlenika ili poslodavca.
Raspoređivanje zaposlenika na radno mjesto uvijek znači njegovo uključivanje u radni kolektiv. Taj proces se sastoji od:
1. ''prihvata'' novog zaposlenika2. ''uvođenja u posao''3. rasporeda radnika na radno mjesto, zadatke i poslove radnog mjesta.
3.2. Vrste raspoređivanja zaposlenika u toku trajanjaradnog odnosa kod poslodavca
27
U toku trajanja radnog odnosa i u toku poslovanja može nastati potreba da se radnik rasporedi i na druge poslove i radne zadatke.
U toku poslovanja kod jednog poslodavca moguća su:1. napredovanja2. nazadovanja i3. stagnacija.
Institucija napredovanja treba biti primarno zastupljena, jer institucija degradiranja nije u skladu s osnovnim načelom kadrovske politike da radnik u toku radnog vijeka mora imati mogućnost da napreduje, a nikako da stagnira i nazaduje.
Kod raspoređivanja postoje i zakoska ograničenja, svaki radnik se ne može rasporediti na svako radno mjesto.Pored zakunske regulative jako široko područje prepušteno je pravnim aktima autonomnog karaktera poslodavačkih subjekata.
U sva tri zakona o radu individualni ugovor o radu javlja se kao pravni osnov za uspostavljanje radnog odnosa, i taj ugovor obavezno sadrži odredbe o radnom mjestu.Naše zakonodavstvo ne poznaju više premještaj bez saglasnosti zaposlenika, kao ranije.Kao zamjena za ovo ranije rješenje postoji mogućnost otkaza s ponudom izmjene ugovora.Ipak, u praksi se može pojaviti potreba privremenog premještaja zaposlenika zbog vanrednih okolnosti.
3.3. Rapoređivanje državnih službenika
3.3.1. Rapoređivanje službenika na osnovu prijema u služvu
raspoređivanje na radna mjesta označena u konkursu/oglasu predstavlja:1. pravo kandidata koji je zasnovao radni odnos2. istovremeno i obavezu organa državne službe koji je izvršio izbor i donio akt o
prijemu u službu.
Odstupanje od standardnih postupaka za raspoređivanje službenika striktno je opredijeljeno zakonom i ograničeno isključivo na razloge izuzetne potrebe državne službe i to samo dok postoji takva potreba.
Za pravilno, precizno i potpuno objektivno ostvarivanje raspoređivanja službenika predviđen je poseban institut – sistematizacija radnih mjesta koja je utvrđena pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave, tj. državne službe.
Rješenje o postavljanju sadrži: podatke o kandidatu, datumu prijave, vremenu početka rada i trajanja radnog odnosa, te naziv jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i platni razred.
Osnovi za premještaj mogu biti subjektivne prirode (potiču od službenika) i objektivne prirode (posljedica okolnosti).
28
3.3.2. Raspoređivanje – premještaj državnih službenika
Nova zakonodavna rjašenja u BiH poznaju interni premještaj i premještaj.
Interni premještaj je premještaj državnog službenika s njegovog radnog mjesta na slično radno mjesto u istoj instituciji, tj. istom organu državne službe, u skladu s objektivnim potrebama službe.
Interni premještaj može biti:1. dobrovoljni – može se obaviti uz pretpostavku da postoji upražnjeno rando mjesto
koje se popunjava na osnovu internog oglašavanja i zasluga državnog službenika koji se prijavljuje za to mjesto
2. nametnuti – nije bliže zakonski regulisan, ali do njega može doći i u situacijama kada nije upražnjeno radno mjesto, ali za premještaj postoji objektivna potreba
U RS- u postoji institucija privremenog premještaja s maksimalnim trajanjem od 3 mjeseca, zbog potreba službe. Postoji mogućnost privremenog premještaja zaposlenih u državnim organima na radna mjesta van sjedišta zaposlenja, bez njihove saglasnosti, ali najduže 6 mjeseci u toku 2 godine.
4. RADNO VRIJEME
Najprisutnija podjela vremena u radnom pravu je na: 1. radno vrijeme i 2. vrijeme van rada.
U svim savremenim društvima predmet stalnog interesovanja je odnos između radnog i vremena van rada, s obzirom na tendenciju skraćivanja radnog vremene, tj. povećavanja vremena van rada.
4.1. Pojam radnog vremena
Radno vrijeme nje u neraskidivoj vezi sa uslovima rada i općom zaštitom na radu.Osnovna obaveza zaposlenika je obaveza rada određena vremenski.Država ostvaruje dominantnu ulogu u propisivanju i sprovođenju pravila o radnom vremenu.
Radno vrijeme je vrijeme kada se zaposlenik nalazi na raspolaganju poslodavcu, tj. kao vrijeme u kome je zaposlenik dužan obavljati poslove i zadatke radnog mjesta, ili kao vrijeme za koje zaposlenik ima pravo i obavezu da provede na radu.
Radno vrijeme je radni dan, i pri tome radno vrijeme čini: efektivni rad i obavezna prisutnost na radu.
Osnovni aspekt i zahtjev radnika u odnosu na poboljšanje uslova rada bo je oslonjen na dužinu radnog vremena.
29
U prvoj fazi radnog prava radno vrijeme nije ničim bilo ograničeno, vezalo se za granice izdržljivosti radnika.U savremenim radnim zakonodavstvima propisi o radnom vremenu imaju prije svega zaštitni karakter – prinudnog su i zaštitnog karaktera.U većini država vrijedi pravilo o 42-satnoj radnoj sedmici, a postoje tendencije ka 40-satnoj ili 35-satnoj sedmici.Skraćivanje radnog vremena je osnova i za:
a) znatne uštede u poslovanjub) zapošljavanje novih radnikac) povećavanje slobodnog vremena.
4.2. Slobodno i radno vrijeme
Od radnog vremena zavisi slobodno vrijeme, ali istovremeno slobodno vrijeme utiče na radno vrijeme.Slobodno vrijeme nije uvijek jedina sfera slobode, niti je radno vrijeme sfera nužnosti u cjelini.Slobodno vrijeme treba da obezbijedi neophodno potrebno vrijeme za lične i društvene aktivnosti koje će doprinijeti kako za reprodukovanje radne snage, tako i za ispoljavanje stvaralačkih sposobnosti čovjeka (dopuna radnih aktivnosti).Slobodno vrijeme je korelativni element rada i istovremeno označava i suštinu rada, a time određuje i sadržaj radnog vremena.
Na kvalitet i kvantitet slobodnog vremena značajno utiče dužina i raspored radnog vremena kao i odmori i odsustva na radu i povodom rada.
4.3. Osnovna pravila o radnom vremenu
Propisi o radnom vremenu i u savremenim radnim zakonodavstvima imaju zaštitni karakter za posloprimca.Osnovna pravila o radnom vremenu vežu se za regulisanje:
- punog radnog vremena- nepunog radnog vremena- skraćenog radnog vremena- radnog vremena dužeg od punog (prekovremeni rad).
4.3.1. Puno radno vrijeme
4.3.1.1. Puno radno vrijeme
Puno radno vrijeme javlja se kao osnova za priznavanje punog obima prava na radu i u vezi sa radom.Određuje se imperativnim normama, dok je raspored punog radnog vremena prepušten autonomnoj regulativi, osim u određenim djelatnostima od posebnog društvenog interesa.Puno radno vrijeme određuje se prema njegovom trajanju u toku sedmice (kod nas 40 sati).
Puno radno vrijeme može se organizovati kao: jednokratno, dvokratno, smjensko radno vrijeme.
30
1. jednokratno radno vrijeme može biti:a) kruto – početak i završetak radnog vremena je fiksiranb) promjenljivo – određuje se najčešće u dijelu procesa rada za određene djelatnosti,
ovisno od prirode poslac) klizno – utvrđuje se najranije i najkorisnija mogućnost početka i završetka radnog
dana.
2. dvokratno radno vrijeme – uvodi se u uslužnim i trgovačkim djelatnostima, zaposlenici su u nepovoljnijem položaju
3. smjensko radno vrijeme – radno vrijeme se može rasporediti u 2, 3 ili 4 smjene, u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu
U BiH radno vrijeme u toku radne sedmice ne može biti duže od 40 sati, ali može biti kraće (domen autonomne regulacije).
4.3.1.2. Nepuno radno vrijeme
Zaposlenik koji zaključi ug.o radu s nepunim radnim vremenom može zasnovati radni odnos s više poslodavaca i tako ostvari puno radno vrijeme.
Ovakav zaposlenik ima sva prava i obaveze kao i zaposlenik koji radi puno radno vrijeme, ali obim prava koji je uslovljen dužinom radnog vremena ostvaruje upravo ovisno o vremenu provedenom na radu (ima sva prava osim odmora u toku rada).
4.3.2. Preraspodjela punog radnog vremena
Vrši se tako da tokom jednog perioda kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektvnim ugovorom, radno vrijeme traje duže od punog radnog vremena, a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena. Radi se o preraspodjeli ukupnog godišnjeg radnog vremena, a ne o uvođenju prekovremenog rada.Kod preraspodjele radno vrijeme ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove ne može biti duže od 60 sati sedmično.
Zavisi od prirode posla i od organizacije rada, efikasnosti korištenja sredstava rada, racionalnog korištenja radnog vremena i izvršavanja određenih poslova u utvrđenim rokovima.Preraspodjela nije isto što i raspored radnog vremena. Uobičajeno je da se vrši raspored sedmičnog radnog vremena utvrđivanjem broja radnih dana, najčešće u 5 radnih dana.Raspored radnog vremena u okviru ukupnog godišnjeg radnog vremena je u rukama poslodavaca.
RS – predviđa se obaveza poslodavca da izvrši raspored radnog vremena najmanje za narednih 30 dana i da to oglasi na način dostupan svim radnicima.
Postoji sve češća praksa uvođenja tzv. ''fleksibilnog rasporeda radnog vremena''. Pojedinačnom radniku se prepušta da sam sebi praktično određuje početak i završetak dnevnog radnog vremena, s tim što je obavezan da bude na radu svakog dana u određenom intervalu.
31
4.3.3. Skraćeno radno vrijeme
Može se utvrditi da radno vrijeme bude kraće od punog radnog vremena, ne poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi zaposlenika od štetnih uticaja vezanih za zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika. Radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom uticaju na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika.
Poslodavac utvrđuje uslove i kriterije za skraćenje radnog vremena, kao i obaveze zaposlenika u vezi sa skraćenim radnim danom.Kod ostvarivanja prava na platu zaposlenik sa skr.radnim vremenom se izjednačava sa zaposlenikom s punim radnim vremenom.
4.3.4. Rad duži od punog radnog vremena (prekovremeni rad)
Samo izuzetno radna sedmica može trajati duže od 40 sati, pod uslovima utvrđenim zakonom. Prekovremeni rad je ograničen vremenski i sveden na iznimne slučajeve:
- više sile- iznenadnog povećanja obima posla- drugih slučajeva neophodne potrebe, a- može trajati najduže 10 sati sedmično, a duže samo uz dobrovoljni pristanak
zaposlenika.
Pojedinim se kategorijama zaposlenika ni u kom slučaju, osim uz njihovu pismenu izjavu o dobrovoljnom pristanku, ne može narediti prekovremeni rad: maloljetnici, trudnice, majke i usvojioci djeteta do 3 godine, samohranom roditelju ili usvojiocu djeteta do 6 godina.Za poštovanje ovih pravila brine se nadležni organ za poslove inspekcije rada.
4.3.5. Noćni rad
Rad noću postoji u djelatnostima koje imaju kontinuiran rad u toku cijelog dana i kod poslodavaca kod kojih se rad na pojedinim poslovima i zadacima u okviru radnih zadataka obavlja isključivo noću.
Zakonom je određeno da se noćnim radom smatra rad u vremenu između 22 sata i 6 sati ujutro idućeg dana, a u poljoprivredi između 22 sata i 5 sati ujutro, a može se i drugačije odrediti za određene slučajeve propisane zakonom.Rad noću utiče na pravo zaposlenika na uvećanu platu.Zabranjen je noćni rad maloljetnika, između 19 sati i 7 sati idućeg dana (u industriji) i od 20 do 6 h (u ostalim djelatnostima). Izuzetak od zabrane su situacije havarije, više sile, zaštite javnog poretka.
5. ODMORI
32
Cilj prava na odmore je obnova fizičke i umne sposobnosti zaposlenika, tj. radnika nakon odgovarajućeg perioda kontinuiranog rada.
Pravo na odmore ovisi od radnog vremena zaposlenika i u teoriji se definiše kao vremensko razdoblje u kojem radnik odsustvuje sa rada, da bi nakon toga mogao pokazati sve svoje radne, stručne i druge sposobnosti na radnom mjestu i posvetiti se uspješnijem obavljanju poslova radnog mjesta.
Vrste odmora s obzirom na vremenska razdoblja u kojima se daju, u teoriji i našem pozitivnom zakonodavstvu su:
1. odmor u toku radnog dana2. odmor između 2 radna dana3. odmor u toku sedmice4. godišnji odmor.
Pravo na odmore je lično, neotuđivo i neprenosivo pravo, koje se stiče ispunjenjem unaprijed određenih uslova.
5.1. Odmor u toku radnog vremena
Označava se kao pauza (stanka) ili kao prekid rada u toku trajanja radnog vremena.To je mjera racionalizacije radnog procesa.
Ovo pravo imaju svi zaposlenici koji rade u punom radnom vremenu.
Traje najmanje 30 minuta i ne uračunava se u radno vrijeme, a u RS se uračunava.
Uređuje se kol.ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Postoji pojam tzv. funkcionalno radno vrijeme kao rješenje problema pauza u djelatnostima sa kontinuiranim ili neprekidnim radom (nalaze se adekvatne zamjene ili sl. za vrijeme pauza).
5.2. Odmor između 2 uzastopna radna dana – dnevni odmor
To je vrijeme između 2 uzastopna radna dana u koje zaposlenik ne radi (od kraja rada u jednom danu do početka rada u drugom danu).
Traje najmanje 12 sati neprekidno između 2 uzastopna radna dana. Predviđena su 2 izuzetka:1. za vrijeme rada na sezonskim poslovima – 10 sati neprekidno2. za maloljetne zaposlenike dnevni odmor uvijek traje 12 sati neprekidno, bez izuzetaka.
5.3. Sedmični odmor
33
To je odmor koji sa daje zaposleniku u okviru razdoblja od svakih 7 uzastopnih dana. Pravilo je da se daje poslije 6 radnih dana jedan neradni dan – 24, 32 ili 36 – 60 sati.Taj dan je po tradicij nedjelja, ali to nije zakonski uređeno.
Dani sedmičnog odmora ne mogu se uračunavati u dane godišnjeg odmora, plaćenog ili neplaćenog odsustva.
5.4. Godišnji odmor
To su odmori koji se obavezno daju onim zaposlenicima koji su u toj godini proveli na radu kod istog poslodavca određeno minimalno vremensko razdoblje. Kod nas se plaćeni godišnji odmor reguliše zakonom.
Uslovi za sticanj plaćenog godišnjeg odmora:1. potrebno je da je zaposlenik u radnom odnosu2. i to da je u radnom odnosu 6 mjeseci neprekidno (zaposlenici zaposleni prvi put ili oni
koji su između 2 zaposlenja imali pauzu od 8 dana).
Plaćeni godišnji odmor traje najmanja 18 radnih dana, za maloljetnike 24 radnadana, a kod radnih mjesto sa posebnim uslovima rada i do 30 radnih dana.
Zaposlenik koji nije ispunio ove uslove ima pravo na jedan dan odmora za svaki navršeni mjesec rada.
U trajanje godišnjeg odmora ne uračunava se vrijeme privremene nesposobnosti za rad, vrijeme praznika za koje se ne radi, drugo odsustvovanje s rada koje se zaposleniku priznaje u staž.
Pravilo je da se godišnji odmor koristi u jednim dijelu, a može se koristiti i u dva dijela. Prvi dio mora trajati najmanje 12 dana u toku kalendarske godine, a drugi dio se mora iskoristiti do 30.juna naredne godine.
Godišnji odmor je uvijek plaćen. Uz pravo na god.odmor veže se i pravo na regres (pravo utvrđeno kol.ugovorom ili ugovorom o radu, na 50% prosječne neto plate svoh zaposlenih kod poslodavca). Zavisi od korištenja god. odmora.
6. ODSUSTVA SA RADA
To je situacija u kojoj je zaposlenik ''oslobođen'', kraće ili duže vrijeme od obaveze da obavlja poslove i zadatke svog radnog mjesta na koje je raspoređen/oslobođen obaveze da radi.
Svodi se na 2 značenja:1. apstraktna mogućnost korištenja dopusta2. subjektivno pravo zaposlenika.
Kod odsustva, za razliku od odmora, prevladavaju privatna stanja, poslovi i interesi zaposlenika. Zaposlenik ne mora koristiti pravo na odsustvo (ne može ga se odreći). Za
34
vrijeme odsustva zaposlenik ne ostvaruje platu, nego samo izvjesn pravo na naknadu plate, pa se odsustva dijele na:
1. odsustva uz naknadu plate2. odsustva bez naknade plate.
6.1. Odsustva uz naknadu plate
Ovo pravo pripada zaposleniku u situacijama koje su pravne i objektivne prirode.To su slučajevi:
1. stupanja u brak2. porođaja supruge3. teže bolesti člana porodice, odnosno domaćinstva4. smrt člana porodice, odnosno domaćinstva.
Članovi porodice: bračni ili vanbračni drug, dijete, otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac, djed, baba, braća i sestre.
Ovo odsustvo može trajati do 7 dana u toku kalendarske godine.
6.2. Odsustvo bez naknade plate
To je kraći prekid rada zbog subjektivnih razloga.
Posljedica je mirovanje svih prava i obaveza iz radnog odnosa.
To je mogućnost, a ne pravo.
6.3. Odsustvo sa rada radi zadovoljavanja vjerskih, odnosno tradicijskih potreba
Zaposlenici imaju pravo na naknadu plate samo u dane praznika koji su utvrđeni kao neradni.
U FBiH i BDBiH se za to daju 4 radna dana u kalendarskoj godini, s tim da se kao plaćeno odsustvo uzimaju 2 dana. U RS su to tri dana, i to neplaćenog odsustva.
Ovo je pravo zaposlenika, a obaveza poslodavca.
Poslodavac ima pravo predvidjeti:a) druge slučajeve plaćenog odsustvab) vremenski okvir tih odsustava.
Za razliku od RS ni jedan vjerski praznik na nivou FBiH za bilo koje pripadnike pojedinih vjera nije uređen kao praznik kada se ne radi.
6.4. Porođajno odsustvo u kontekstu zaštite materinstva
35
Zaštita majčinstva se ostvaruje na nekoliko nivoa. Radnopravi i socijalni položaj žene regulisan je na dva osnovna načina:
a) putem normi koje važe za sve zaposlenikab) posebnim normama koje se isključivo odnose na rad žena – zaposlenika.
Osnovna pitanja radnopravne zaštite žene – zaposlenice:- zabrana dovođenja u nepovoljniji položaj zbog trudnoće- pravo na raspoređivanje u vrijeme trudnoće- pravo na skraćeno radno vrijeme- pravo na pauzu za dojenje- pravo na mirovanje radnog odnosa- pravo na porođajno odsustvo- pravo koje može koristiti otac djeteta/usvojilac djeteta- pravo na zaštitu u pogledu prekovremenog rada- pravo majke u slučaju djetetove smrti.
Porodiljsko odsustvo u FBiH i RS traje jednu godinu neprekidno, u BD BiH 6 mjeseci, a uj RS se predviđa 18 mjeseci za rođenje blizanaca, trećeg i svakog narednog djeteta.Postavljeno je djelimično na dobrovoljnoj, a djelimično kao obaveza za ženu – zaposlenicu.Može se početi koristiti 28 dana prije očekivanog datuma porođaja.Zakonski minimum trajanja je 42 dana, odnosno 60 dana (RS).Vrijeme se uračunava u staž, ali pravo na naknadu plate reguliše se za kraći period ili propisima o zaštiti materinstva.Pravo na ovo odsustvo ima i otac i usvojilac u slučaju smrti majke, ako majka napusti dijete ili je iz opravdanih razloga spriječena da koristi porodiljsko odsustvo.
7. MIROVANJE RADNOG ODNOSA
Spada u specifične slučajeve odsustva sa rada. Zaposlenik ne radi i ne ostvaruje prava i obaveze na radu i u vezi sa radom, li radni odnos ne prestaje.
Slučajevi i osnovna pravila utvrđuju se zakonom.
Slučajevi:1. vrijeme služenja vojnog roka i služenja u rezervnom sastavu2. vrijeme služenja u rezervnom sastavu policije3. izbor/imenovanje na neku od javnih dužnosti4. vrijeme korištenja neplaćenog odsustva koje odobri poslodavac zaposleniku5. odsustvo sa rada do 3 godine života djeteta, ako je to predviđeno kol.ugovorom ili
ugovorom o radu.
Veže se za pravo zaposlenika da se vrati na rad kod istog poslodavca uz prethodno obavještenje 30 dana prije prestanka razloga za mirovanje. Poslodavac je dužan primiti zaposlenika na rad u roku od 30 dana od dana obavijesti zaposlenika.
Zaposlenik može biti vraćen/raspoređen na:1. poslove koje je radio prije mirovanja radnog odnosa
36
2. druge odgovarajuće poslove.
Poslodavac nema obavezu zaposlenika vratiti na posao ako je kod njega (poslodavca) prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio zaposlenik. Tada zaposlenik ima pravo na:
a) otpremninub) prioritet u zapošljavanju u datoj radnoj sredini.
U BiH je u novije vrijeme sužen krug razloga za mirovanje radnog odnosa.
8. ZAŠTITA NA RADU
Razmatra se kao ostvarivanje zahtjeva organiziranih od strane radnika za obezbjeđenje odgovarajućih radnih i životnih uslova i kao važan segment zaštite životne okoline.
8.1. Zaštita na radu i životna sredina
Životna sredina označava skup prirodnih uslova koji su neophodni za svakodnevni život čovjeka i njegovu društveno korisnu djelatnost.
U procesu rada je pojedinac izložen mnogim štetin uticajima, pa se na jednoj strani vrši zaštita čovjekove životne okoline, a na drugoj strani zaštita čovjeka u radnoj sredini.
Zaštita radne sredine predstavlja zaštitu života i zdravlja pojedinaca-radnika koji neposredno, rade u toj sredini, ali i svih onih na čiji život i zdravlje mogu uticati poremećaji u datoj radnoj sredini koji utiču na životnu sredinu drugih.
Uslovi života i rada se ne mogu obezbijediti samo zaštitom na radu.
Obaveza ove zaštite se odnosi na sve subjekte, univerzalno je i ustavno načelo, koje se bliže određuje zakonima i drugim propisima i općim aktima.
6.2. Pojam zaštite na radu
Zaštita na radu i u vezi sa radom obuhvata skup propisa, mjera i sredstava kojima se:- štiti život i zdravlje zaposlenika na radu i u vezi s radom- obezbjeđuje sigurnost na radu- otklanjaju opasnosti po život i zdravlje- humaniziraju uslovi rada.
Ulazi u osnovna prava zaposlenika.Obezbjeđuju je i sprovode poslodavci.
2 su nivoa normativnog okvira zaštite ovog prava:1. nivo koji se odnosi na sve zaposlenike2. nivo koji se odnosi na:
a) zaposlenike koji obavljaju poslove radnog mjesta pod posebnim uslovima
37
b) posebne kategorije zaposlenika (maloljetnici...)
Opća zaštita na radu veže se za:1. higijensku i tehničku zaštitu, radno vrijeme, obrazovanje u području zaštite na radu,
zdravstvena svojstva neophodna za rad na određenim radnim mjestima2. uslove radnog mjesta, radnu okolinu3. odmore, odsustva, službe u korist zaposlenika4. zaposlenje i stalnost zaposlenja, platu, naknadu plate...
U pogledu posebne zaštite na radu, pravi se podjela na radna mjesta koja se obavljaju pod posebnim uslovima i u odnosu npojedine kategorije zaposlenika.
S obzirom na posebne uslove rada uvode se skraćeno radno vrijeme i duži godišnji odmor i specifični režimi ishrane.
Posebne kategorije zaposlenika:1. žene – spol i majčinstvo2. maloljetni zaposlenici3. zaposlenici koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad zbog povrede na radu ili
prifesionalne bolesti.
8.3. Mjere zaštite na radu
Utvrđuju se zakonom, propisima donosenim na temelju zakona, kolektivnim ugovorom i općim aktima poslodavca.
Podjela pravila zaštite:1. mjere kojima se neposredno obezbjeđuje sigurnost na radu2. mjere u vezi s uslovima rada3. mjere u vezi s posebnom zaštitom na radu.
Mjere kojima se neposredno obezbjeđuje sigurnost na radu mogu biti:- opće mjere koje se određuju na svim radnim mjestima- posebne mjere koje se primjenjuju na određenim radnim mjestima zbog specifičnih
opasnosti, a koje se ne mogu otkloniti općim mjerama zaštite na radu,- mjere koje su obavezne sprovesti određene organizacije/poslodavci.
Opće mjere odnose se na:- investicione objekte- zaštitne naprave i druge vidove obezbjeđenja na oruđima za rad- suzbijanje prekomjerne buke i vibracija u radnoj okolini- bezbjednost kretanja zaposlenika na radu i transportu- bezbjednost od električne energije- zaštitu od opasnih i štetnih materija- obezbjeđenje od požara i eksplozija- osvjetljenje i mikroklimu u radnim prostorijama- održavanje higijenskih uslova rada- obezbjeđenje prostorija i uređaja za ličnu higijenu.
Posebne mjere zaštite primjenjuju se na poslove:
38
- koji se izvode pod zemljom- koji se izvode pod vodom- koji se izvode na visinama/izfignutim mjestima- na pokretnim objektima- hemijsko-tehnološki procesi.
Mjere koje su obavezne sprovesti određene organizacije/poslodavci – investitori i organizacije koje izrađuju projektne dokumentacije; proizvođači oruđa za rad; građevinske organizacije.Poslodavci su dužni obezbijediti praćenje ispravnosti i periodične preglede oruđa radi bezbjednosti zaposlenika.
9. PRAVO NA PLATU
Plata se razmatra i procjenjuje s različitih aspekata: ekonomskog, socijalnog, pravnog, moralnog.
Osnovna pitanja u razumijevanju i analizi prava na platu vežu se za:1. pojam plate2. teorije o plati3. načela o plati4. regulisanje plata, njene strukture, oblika, isplate5. zaštitu plate6. razne naknade i nagrade, posredno ili neposredno vezane za institut plate.
9.1. Pojam plate
Pravo na platu je temeljni motiv zbog kojeg zaposlenik s poslodavcem zaključuje ugovor o radu, tj. zasniva radni odnos i preuzima na sebe brojne obaveze iz tog pravnog odnosa.
Plata se definiše kao novčani iznos, koji je poslodavac duđan isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom, kolektivnom ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili drugim aktom o zasnivanju radnog odnosa, za rad koji je lično zaposlenik obavio za poslodavca u određenom vremenskom razdoblju prama prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima.
Bitni elementi pojma:1. plata je uvijek novčani iznos2. pravo na platu je lično pravo svakog zaposlenika3. osnovni elementi za utvrđivanje visine plate: vrijeme provedeno na radu/rezultati rada
Plata se može tretirati kao: 1) roba na tržištu; 2) kao organski dio procesa rada ili 3) konstitutivni element troškova proizvodnje, ali je ona još uvijek trošak rada, tj. trošak isplaćenog rada.
Plate se posmatraju sa dva bitna aspekta:
39
- kompenzacijskog (plata kao naknada za izvršeni rad, u okviru koje se pojavljuje plaćanje po vremenu ili plaćanje po učinku)
- motivatorskog (plaća kao motivator ponašanja na radu i u vezi sa radom, odnosno postizanja radnih rezultata).
Plata se razlikuje od zarade.
9.2. Teorije o plati
Koncepcije o pravnoj prirodi plate:1. shvatanje o plati kao kontraprestaciji – prestaciji obavljanja rada2. shvatanje o plati kao forfetnoj kategoriji, tj. shvatanje koje platu veže za ugovoreni
iznos uz sve troškove, a visina plate ne ovisi od poslovnog uspjeha poslodavca3. shvatanje o plati kao alimentacionij renti4. shvatanje o plati kao dohotku, koji se izdvaja iz čistog profita poslodavca.
Iz ovih shvatanja izvodi se postojanje razlkičitih teorija:1. teorija ponude i tražnje2. teorija o ''plati prema radu''3. mješovita teorija.
9.2.1. Teorija ponude i potražnje
Ova teorija polazi od stava da je plata rezultat pukog djelovanja zakona ponude i potražnje.
Plata se shvata kao:1. kontraprestacija prestaciji rada2. stvar slobodne pogodbe.
Ova th dijelom pripada prošlosti.
9.2.2. Teorija o ''plati prema radu''
Temeljno načelo ove teorije je da radnikova plata zavisi od količine i kvaliteta rezultata njegovog rada, uz poštovanje načela ''za jednak rad – jednaka plata''.
Ova teorija ima samo relativan značaj.
9.2.3. Mješovita teorija o plati
ova teorija predstavlja, kao i u većini slučajeva, olakšavanje pristupa, jer se prethodne teorije ne mogu primijeniti u ''čistom obliku''.
Svaki sistem pčata predstavlja dio određenog društvenog ambijenta, pa time i sistema socijalne sigurnosti i pravnog sistema uopšte. Plate se moraju zasnivati na konkretnim društvenim načelima date društvene reprodukcije, moraju biti usmjeravane kroz politiku društva u ovoj sferi, jer u svakom društvu profit – dobit (ranije dohodak), dio je ukupnog društvenog dohotka prema datim načelima raspodjele.
9.3. Načela regulisanja i utvrđivanja plate
40
Osnovno pravilo u ostvarivanja prava na platu je njena unaprijed određenost, tj. odredivost.
Uobičajena načela su:1. načelo individualizacije plata (zahtjev dominacije jednakih mogućnosti)2. načelo nediskriminacije (utvrđivanje plata prema istim pravilima za sve zaposlene)3. načelo motivacije i neposredne materijalne zainteresovanosti (stimuliranje svakog
zaposlenika da zaradi više prema objektivnim mjerilima i na osnovu svojih rezultata rada)
4. načelo neutralizacije (jednakost plate u jednakim uslovima rada i jednakim rezultatima rada)
5. načelo zakonitosti i legitimnosti (primjena pravnih normi heteronomnog i autonomnog karaktera na određivanje i isplatu plata, i to samo polaznih osnova i okvira u pogledu plate kao pravne kategorije)
6. načelo impersonalnosti (eliminisanje istraživanja i utvrđivanja elemenata koji su van rada i van utvrđenih kriterija i mjerila za ostvarivanje plate).
9.4. Režim plata
režim regulisanja plata obuhvata sveukupnost pravila koja uređuju odnos između mjere ''nagrađivanja radnika za rad'' i mjere radnikovog obavljenog rada.
Mogu biti: opći režim plata i posebni režimi plata.
Opći režim plata odnosi se na sve radnike/zaposlenike jedne države. Regulišu ga nedlešni organi, savezi poslodavaca na nivou države, sindikat. Za regulisanje plata koriste se: 1) zakonski i podzakonski akti; 2) kolektivni ugovori; 3) sutonomni opći akti i 4) individualni ugovori o radu.
Posebni režimi plata javljaju se u posebnim radnim odnosima, kao što su odnosi: 1) službenika i namještenika; 2) vojske i policije; 3) nosilaca pravosudnih funkcija; 4) liječnika i 5) prosvjetnih radnika.Za pojedine vrste/grupacije radnika norme se najčešće nalaze u materijalnim ili posebnim zakonima.
9.5. Regulisanje plata u BiH
Postulirana je obaveza da se plata određuje (utvrđuje):1. kolektivnim ugovorom2. pravilnikom o radu3. ugovorom o radu.
U praksi se koristi kombinovani metod regulisanja plate: 1) zakonskim aktima; 2) kolektivnim ugovorima; 3) pravilnikom o radu; 4) ugovorima o radu.
41
Kolektivni ugovori najnižu platu regulišu kao osnovicu za obračun osnovne plate zaposlenika. Najniža plata se utvrđuje u odnosu na bruto-neto satnicu (FBiH) ili u odnosu na prosječnu platu radnika ili platu kojiu bi radnik ostvario da je radio.
Osnovna plata predstavlja proizvod najniže plate i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. To je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće složenosti, normalne uslove rada i rezultate rada.
Otežani uslovi rada (buka, vlaga, prašina....) je kriterij koji utiče na uvećanu osnovnu platu.
Plate se isplaćuju u periodima koje odredi kolektivni ugovor, pravilnik o radu ili ugovor o radu, s tim da oni ne mogu biti duži od 30 dana. Poslodavac je dužan zaposleniku isporučiti pismeni obračun plate.
9.6. Naknada plate
Ovaj institut je pravo zaposlenika da u opravdanim slučajevima dobije propisani ili ugovoreni novčani iznos.
To mu pravo pripada u slučaju:1. privremene nesposobnosti za rad (bolesti)2. za vrijeme korištenja plaćenog dopusta3. za vrijeme godišnjeg odmora4. ako odbije da radi jer nisu provedene mjere zaštite na radu uslijed čega mu prijeti
neposredna opasnost za život i zdravlje5. ako ne radi jer je došlo do prekida rada bez njegove krivnje6. porođajnog odsustva7. za vrijeme državnih praznika8. u drugim slučajevima utvrđenim lex specialis propisima.
Ove naknade se isplaćuju na teret različitih subjekata, ovisno od slučaja.Poslodavac – privr.nesposobnost, godišnji odmor, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo.Zdravstveno osiguranje – bolestOrgani i općine – poziv na vršenje poslova u oblasti odbraneOrgan koji vodi postupak i stranke u parnićnom postupku – odazivanje na sudski pozivAko je zaposlenik u pritvoru, i dalje je u radnom odnosu, a sudbina radnog odnosa ovisi od ishoda krivičnog postupka.
9.7. Drugi vidovi motivacije radnika
U svakoj radnoj sredini, radnom kolektivu, jedan dio zaposlenih se na neki način bavi i kreatvinim radom, na poslu ili u slobodnom vremenu.Raznim inovacijama, racionalizacijama i drugim vidovima zaposlenici mogu doprinijeti povećanju dobiti poslodavca.
Ova problematika se razmatra u vezi sa pravima i obavezama iz radnog odnosa. Zakonski je precizirano da je zaposlenik dužan obavijestiti poslodavca o svakom izumu ili tehničkom
42
unapređenju kojeg je ostvario na radu ili u vezi sa radom. Druga obaveza zaposlenika je da sve podatke o izumu / tehničkom unapređenju čuva kao poslovnu tajnu koju nikome ne može saopćiti bez odobrenja poslodavca.Zaposlenik izum ili tehn,unapređenje ostvareno na radu, pripada poslodavcu i zaposlenik ga ne može otuđiti ni prikriti. Zaposlenik ima pravo na naknadu koja se može utvrditi kolektivnim ugovorm, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili posebnim ugovorom.Ako se tako ne eutvrdi, utvrdiće je sud u parničnom postupku.
9.8. Ostala materijalna davanja na radu i u vezi s radom
Prava zaposlenika po ovom osnovu mogla bi se odnositi na sljedeće slučajeve:1. pravo na regres za godišnje odmore2. pravo na otpremnine3. pravo na razne vidove pomoći4. pravo na jubilarne nagrade5. pravo na kolektivno osiguranje zaposlenika.
Neki vidovi troškova poslovanja značajni su za ostvarivanje više prava zaposlenika i to sljedećih prava: 1) pravo na naknadu za ishranu u toku rada; 2) pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla; 3) pravo na dnevnice za poslovna putovanja; 4) pravo na terenski dodatak; 5) pravo na naknadu za odvojen život.
Isplate po navedenim osnovama se tretiraju kao dodaci na platu, ili uz platu i zajedno sa platom čine ukupnost primanja zaposlenika.Prilikom utvrđivanja penzijskog osnova ne uzimaju se u obzir primanja po osnovu nagrada niti naknade materijalnih troškova i primanja iz zajedničke potrošnje.
9.9. Zaštita plate
Razmatra se 1) u fazi regulisanja i 2) u fazi ostvarivanja.
1) U fazi regulisanja zaštita plate se svodi na obavezu regulacije plate normama kogentne prirode.
2) Zaštita plate u fazi ostvarivanja prava se obezbjeđuje pravilnim i blagovremenim obračunavanjem, kao i tačnim i urednim isplatama, na način, pod uslovima i rokovima koji su utvrđeni zakonom, kol.ugovorom, pravilnikom ili ugovorom o radu.
Zaposleniku se isplata vrši: 1) u određeno vrijeme2) na određenom mjestu3) na određen način.
Protiv odluke poslodavca u vezi sa utvrđivanjem, kalkulacijom i isplatom plate, zaposlenik ima pravo na podnošenje zahtjeva zbog povrede prava na platu. Ako poslodavac ne udovolji ovom zahtjevu, zaposlenik može u roku od godinu dana zatražiti od nadležnog suda zaštitu povrijeđenog prava na platu.
Što se tiče zaštite plate prema vjerovnicima zaposlenika, primjenjuje se rješenje koje kombinuje relativnu zabranu i relativnu slobodu obustave. Nejviše polovica plate ili naknade plate zaposlenika može biti obustavljenja radi ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze može biti obustavljena maksimalno trećina plate zaposlenika.
43
10. PLATE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA
Plata predstavlja motiv i za uspostavljanje službeničkog odnosa.
Režim plata službenika organa uprave, tj. državnih službi uređen je zakonskim i podzakonskim normama. Radi se o sistemu plata koji se uređuje heteronomnom pravnom normom i koji se osigurava obezbjeđenjem sredstava u budžetu društvene zajednice koja je osnovala organ / državnu službu u kojoj službenik radi.
Plata službenika nije jedinstvena, sastoji se od više novčanih iznosa, određenih po unaprijed utvrđenim kriterijima.
Plate službenika se utvrđuju razvrstavanjem u platne razrede na nači određen zakonom i drugim propisima.
U institucijama BiH je polazna plata za sve službenike ista. Postoji 6 platnih razreda. Plata se uvećava za dodatak u slučaju unapređenja na više radno mjesto i po osnovu staža (0.5% - 20%).
U FBiH se struktura plata određuje na isti način kao za institucije BiH. Polazna osnova je ista za sve nivoe vlasti FBiH. Polaznu osnocu utvrđuju Vlada FBiH i vlade kantona. Koeficijente za platne razrede utvrđuju Vlada FBiH, kantonalne vlade, općinska i gradska vijeća.
U RS postoji 5 platnih razreda. Koeficijenti za platne grupe predviđeni su Zakonom o administrativnoj službi, a Vlada RS utvrđuje najnižu cijenu rada, uz učešće sindikata.
11. STRUČNO OBRAZOVANJE I USAVRŠAVANJE
Radnici mogu za relativno kratko vrijeme biti osposobljeni za rad na pojedinim radnim mjestima.I za djelimično osposobljavanje je potrebno šire obrazovanje, što je garancija za prekvalilfikaciju radnika u uslovima sve manje stabilnosti radnih mjesta i radne sredine, pa postoji potreba za prisustvom stalnog stručnog obrazovanja i usavršavanja.
Politika stručnog osposobljavanja i obrazovanja građana javlja se kao nezaobilazna pretpostavka ukupnog razvoja društva.
11.1. Politika stručnog obrazovanja
Treba da buda teko postavljena da obezbijedi uslove i metode kako bi se postiglo:1. obuka na svim nivoima2. opće, socijalno i građansko obrazovanje,3. sindikalno obrazovanje.
44
Adekvatnom politikom stručnog obrazovanja treba obezbijediti:1. sticanje, poboljšanje i prilagođavanje profesionalnih i funkcionalnih sposobnosti i
unapređenja zaposlenosti i sigurnosti zapošljavanja u uslovima naučnog, tehnološkog razvoja i ekonomskih strukturalnih promjena
2. kompetentno i aktivno učešće radnika i njihovih predstavnika u životu organizacija, odnosno poslodavaca
3. ljudski, kulturni i društveni napredak radnika4. podsticanje odgovarajućeg kontinuiranog obrazovanja i obuke, sa ciljem pomaganja
radnicima, odnosno zaposlenicima da se prilagode savremenim uslovima.
Politiku i program stručnog osposobljavanja i usavršavanja treba formulisati sa poslodavačkim i radničkim organizacijama u skladu sa zakonodavstvom i praksom.
Naše radno zakonodavstvo sadrži odredbe o pravima i dužnostima zaposlenika za osposobljavanje i usavršavanje. To nije samo pravo radnika, nego i njegova obaveza.Osposobljavanje i usavršavanje obično se vrši putem seminara, kurseva, specijalizacije...
11.2. Stručno obrazovanje i napredovanje radnika
Radnici i kadrovi u svom razvoju mogu napredovati na obrazovnoj, radnoj (profesionalnoj), društveno-političkoj i javnoj ljestvici sa jednakim šansama, pod jednakim uslovima.
U teoriji i praksi javljaju se tri načina napredovanja:1. napredovanje, odnosno uzdizanje kadrova prema sposobnostima2. napre4dovanje po vezi3. proveautor aut amovenatur (neka bude unaprijeđen da bude uklonjen) – u slučajevima
bolesno ambicioznih radnika
U odnosu na smjer napredovanja, ono se može razvrstati na 4 linije u svakoj radnoj sredini:1. specijalistička (obrazovna razina, nivo)2. stručna (iskustvo, vještina)3. rukovodeća (poslovodni i drugi rukovodeći organ)4. stimulativna (povećanje osnovane plate n aradnom mjestu u sistemu plata).
Kao orijentacija za ciljeve napredovanja kadrova najčešće se navode:1. stvaranje optimalne kadrovske strukture2. stimuliranje uspješnosti u karijeri i raspoređivanju plate3. otkrivanje potencijalnih sposobnosti za vlastiti i općekulturni razvoj4. optimalni raspored kadrova koji omogućava usklađivanje razvoja kadrova sa ciljevima
organizacije.
U okviru adekvatne kadrovske politike u odnosu na sistem kadrova svakako posebno mjesto zauzima podsistem stručnog obrazovanja i usavršavanja kadrova. Kao jedini pravilan put javlja se sistem stalnog obrazovanja i usavršavanja kadrova za nove poslove i zadatke, pa i za nove profesije, odnosno zanimanja i struke.
45
12. STRUČNO OBRAZOVANJE I USAVRŠAVANJE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA
Ovaj institut sačinjavaju 2 komponente, koje se ostvaruju:1. na početku radnog vijeka (pripravnički staž) kao stručno osposobljavanje radnika2. kao stručno obrazovanje i usavršavanje za obavljanje poslova iz nadležnosti državne
službe u toku radnog vijeka (dopunsko obrazovanje).
1. Lica koja se prime u državnu službu u svojstvu pripravnika stiču samo mogućnost da uđu u krug državnih službenika, nakon ispunjena uslova koje propisuje zakon ili drugi propisi.
Stručno osposobljavanje pripravnika sastoji se od propisanog stažiranja / pripravničkog staža (1 god ili 6 mj) i polaganja stručnog ispita.Pripravnik je dužan polagati stručni ispit u roku od 3 mjeseca od završetka pripravničkog staža, a službenici za radnim stažem dužim od pripravničkog imaju rok od 6 mjeseci od prijema u radni odnos.
2. Stručno obrazovanje i usavršavanje radnika u toku radnog vijeka vrši se na više načina:a) individualno obrazovanje i usavršavanjeb) školovanje za postizanje više stručne spreme od one koju ima službenikc) školovanje za postizanje naučnih zvanja, kao i doobrazovanje i usavršavanjed) putem kurseva, seminara i na drugi način.
13. ODGOVORNOST U REŽIMU RADNIH ODNOSA
Ova odgovornost veže se za sljedeće grupe problema:a) subjekte odgovornostib) osnove odgovornostic) vrste i oblike odgovornostid) heteronomna i autonomna pravila o odgovornosti.
SUBJEKTI ODGOVORNOSTI:Na strani radnika odgovornost u režimu radnih odnosa podrazumijva odgovornost za:
1. kršenje radnih obaveza, radne discipline – disciplinska odgovornost2. štetu koje se učini na radu i u vezi sa radom –materijalna odgovornost.
Osnov odgovornosti uvijek se temelji na krivici, i ta odgovornost vodi do određenih sankcija.
Na strani poslodavca, tj. odgovorne osobe moguće je da dođe do prekršajne, imovinske, privredne ili kaznene odgovornosti, ali u režimu radnih odnosa se razmatraju samo disciplinska i materijalna odgovornost.
Odgovornost ka pravna institucija u režimu radnih odnosa podrazumijeva sveukupnost materijalnih i procesnih normi, koje osiguravaju poštovanje zakonitosti rada i utvrđenih pravila radne sredine.
To se postiže pozitivnom akcijom, te mjerema i akcijama kojima se postiže prevencija pojava i ponašanja koja dovode do primjene institucija pravne odgovornosti.
46
Dvije su komponente ''odgovornog pristupa'': kultura rada i radni moral.13.1. Kultura rada
To je ukupnost mjera, aktivnosti i odnosa na temelju kojih učesnici u radnom procesu stvaraju takvu radnu sredinu, tj. radni ambijent u kojoj dolazi do humanizacije međusobnih odnosa, koja doprinosi ukupnom poboljšavanju odnosa pojedinca prema radu, ali i međusobnih odnosa svih učesnika u procesu rada.
Moguće je ostvariti da učesnici u radnom procesu budu:1) značajni konzumenti i uživaoci kulture i da2) neposredno, na različite načine, učestvuju u stvaranju umjetničkih djela i bave
se umjetničkom produkcijom.
Organizacije i poslodavci, zajedno sa zaposlenicima, trebju biti nosioci procesa spoja kulture i rada.
13.2. Radni moral
To je skup normi o ponašanju čovjeka u radnoj sredini zasnovanih na općem shvatanju o položaju i značaju rada u datom društvu, a koje u sebe uključuje stavove, motive i zadovoljstva učesnika u radnom procesu i društvenoj grupi u kojoj se vrši proces rada.
Moralna norma nija nametnuta spolja, ona je plod društvene svijesti.
U radnom moralu norme mogu čak biti i formalizirane.
U pravilima radnog morala odražavaju se odnosi zaposlenika:1. prema društvu kao cjelini2. prema drugim građanima, posebno kolegama na poslu3. prema organizaciji, poslodavcima i njihovim organima4. prema radu.
14. ODGOVORNOST ZAPOSLENIKA ZA POVREDE RADNIH OBAVEZA – DISCIPLINSKO PRAVO
U BiH ovoj odgovornosti se pristupa:a) indirektno, putem instituta vanrednog otkaza na inicijativu poslodavca (FBiH, BDBiH)b) direktno, regulisanjem disciplinske odgovornosti radnika (RS).
Ova odgovornost nije samo radnopravna kategorija, nego i kategorija organizacije rada i upravljanja u datoj sredini.
14.1. Radna disciplina
47
Disciplinsko pravo bavi se disciplinom koja se odnosi na rad i ponašanje zaposlenika u radu ili u vezi sa radom – radnom disciplinom.
Razlikuju se pojmovi: disciplina ponašanja (dužnosti radnika van rada)disciplina rada (obaveze za vrijeme rad ili u vezi s radom)
Rdna disciplina / disciplina rada posmatra se u objektivnom smislu (skup pravila o vladanju radnika na radu, radni red ili poredak) i u subjektivnom smislu (vladanje radnika na radu).
Dakle, opći pojam radne discipline obuhvata skup utvrđenih obaveza u ponašanju radnika / zaposlenika za vrijeme procesa i trajanja rada ili u vezi sa radom, kao i dužnosti u ponašanju radnika van rada.
14.2. Disciplinska odgovornost
Ova odgovornost spada u jednu od pravnih odgovornosti, jer obuhvata i primjenu pravnih sankcija u propisanom postupku, što je pretpostavka za pozivanje nekog lica na odgovornost.
To je pravni mehanizam za sankcionisanje povreda radnih obaveza izvršenih činjenjen, koje su protivne zakonu, općem aktu i kolektivnom ugovoru ili nečinjenjem – propuštanjem propisanih radnih obaveza.Ovaj mehanizam ima dvostruku svrhu:
1. preventivnu i vaspitnopopravnu – odvraćanje potencijalnih izvršioca povreda utvrđenih radnih obaveza
2. da utiče na radnike prema kojima je primijenjena sankcija za izvršenu povredu, da ne vrše ponovo povredu iste ili druge radne obaveze.
Postoje sljedeći uslovi koji konstituiraju ovu odgovornost:1. subjektivni (krivica i uračunljivost) 2. objektivni (radne obaveze, njihova povreda ili propuštavanje izvršenja obaveza).
14.3. Odnos disciplinske odgovornosti prema drugim vrstama odgovornosti
Vrši se razgraničavanja disciplinske odgovornosti prema krivičnoj, građanskoj, prekršajnoj odgovornosti i odgovornosti za privredne prestupe.
Disciplinska odgovornost je potpuno nezavisna od drugih oblika odgovornosti, a zbog različitih zaštitnih objekata jedna odgovornost ne isključuje drugu.
Uglavnom se disciplinska odgovornost od drugih vrsta odgovornosti razlikuje po predmetu, osnovu, cilju i dometu.
npr. cilj građanskopravne odgovornosti je naknada štete, a po disciplinskoj se odgovornosti počinitelj teže kažnjava, ali se težistge ne stavlja na na naknadu štete.- u odnosu na disciplinsku, krivična sankcija ima mnogo šire moralnje i društvene
interese.
48
Zajedničko za odnos prema krivičnoj odgovornosti, odgovornosti za prekršaje i privredne prestupe je da postojanje jedne ili više ovih odgovornosti ne isključuje i disciplinsku odgovornost, pod uslovom da učinjeno djelo predstavlja i disciplinsko djelo, odnosno povredu radnih obaveza.
14.4. Pojam disciplinskog djela
U teoriji se disciplinska greška definiše kao svaka greška učinjena u vršenju rada, odnosno službe, koja je inkriminirana kao povreda radnog reda od strane radnika, odnosno kao povreda službene dužnosti ili povreda službe od strane javnog službenika.
Opći pojam disciplinskog djela može sae definisati kao djelo koje pretpostavlja postojanje određene radne discipline, koja je napadnuta od strane lica u svojstvu radnika, odnosno zaposlenika.Bitni elementi za postojanje disciplinskog postupla:
1. da postoji sistem radnih obaveza koje na propisan način moraju biti izvršene2. da je izvršena povreda radne discipline, radnih obaveza, radnog reda3. da je povreda učinjena od strane vinog i uračunljivog lica, koje ima svojstvo
radnika / zaposlenika.Prva dva elementa su objektivne prirode, a treći je subjektivne prirode.
Krivica kao pretpostavka disciplinske odgovornosti može biti u obliku umišljaja ili nehata.
Umišljaj kao kvalifikovani oblik krivice može biti direktni (počinilac je svjestan povrede i htio je njeno izvršenje) i eventualni (izvršilac je svjestan da svojom radnjom može prouzrokovati povredu i pristaje na tu posljedicu).žNehat kao blaži oblik krivice može biti svjesni i nesvjesni.
Oblici krivice određuju stepen odgovornosti. U praksi je stav da disciplinska odgovornost ne postoji za nesvjesni nehat.
Uračunljivost može biti smanjena ili potpuno isključena.Radnik će biti disciplinski odgovoran i kad djelo učini u stanju privremene duševne poremećenosti, ako je sam sebe doveo u takvo stanje (actiones liberae in causa) i ako je bio svjestan ili je mogao biti svjestan da u takvom stanju može učiniti povredu radnih obaveza.
14.5. Isključenje disciplinske odgovornosti
To su situacije kad je disciplinsko djelo izvršeno, ali ne postoji disciplinska odgovornost, jer nedostaje subjektivni element za utvrđivanje odgovornosti za njegovo izvršenje.To su situacije povreda radne discipline iznuđivanjem, u stanju stvarne zablude, nužne odbrane ili krajnje nužde, odnosno ako je djelo učinjeno protiv volje rdanika koji je tu povredu izvršio.
14.6. Dioba disciplinskih djela
Povreda dužnosti može biti teža i lakša. To je bipartitna dioba disciplinskih djela.
49
Smatra se da je za teže povrede radne dužnosti, odnosno za disciplinske prekršaje obavezna primjena načela nullum crimen sine lege.Lakše povrede ne treba nabrojati taksativno, nego je dovoljno navesti primjere sa mogućnošću korištenja analogije.
U radnom zakonodavstvu FBiH povrede radnih obaveza su razvrstane na: teže prijestupe i teže povrede radnih obaveza i na lakše prijestupe i lakše povrede radnih obaveza.
U RS je u zakonu nabrojano 8 težih povreda radnih obaveza i deveta koja obuhvata svako ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U BDBiH je regulacija slična kao u FBiH.
14.7. Disciplinske mjere
To je mjera koja se izriče protiv određenog učinioca zbog izvršavanja disciplinskog djela, odnosno zbog povrede dužnosti i radnih obaveza, tj. radne discipline, pod uslovom da jenjegova disciplinska odgovornost utvrđena i da postoje sve pretpostavke za izricanje, odnosno primjenu mjere.
U našem disciplinskom pravu, disciplinske sankcije su disciplinske mjere.Obilježja disciplinskih mjera:
1. treba ih razlikovati od mjera koje imaju organizacijsko-pravni, funkcionalni iloi drugi karakter i značaj
2. ne mogu se poistovjećivati sa građanskim sankcijama3. ograničavaju se na organizaciju u kojoj radnik radi4. kod ovih mjera usvojen je princip legaliteta (nulla poena sine lege)5. može ih izreći samo ovlašteni organ, poslije sprovođenja disciplinskog postupka.
14.7.1. Vrste disciplinskih mjera
najčešći kriterij podjele disciplinskih sankcija je po posljedicama koje one imaju na radni odnos, tj. radnopravni status radnika.Po tom kriteriju disciplinske mjere se dijele na:
1. moralne (pogađaju samo čast – ugled zaposlenika)2. profesionalne – pogađaju položaj zaposlenika u radnom odnosu3. materijalne – pogađaju imovinu zaposlenika
Moralne su: opomena, pismena opomena, javna opomena, ukor i sl. I isključivo su vaspitnog karaktera.
Profesionalne mjere mogu:a) pogoršati profesionalni položaj zaposlenika, ali bez ugrožavanja samog radnog odnosab) dovesti do raskida, odnosno prestanka radnog odnosa.
Prisutna je i podjela disciplinskih mjera s obzirom na izrečene sankcije na:a) korektivne – pogađaju izvršioca disciplinskog djela s namjerom da se on popravib) epurativne – eliminišu zaposlenika.
50
U ranijem sistemu su se mogle izreći sljedeće mjere:1. javna opomena2. novčana kazna i3. prestanak radnog odnosa u obligatornoj ili fakultativnoj varijanti.U novom zakonodavstvu BiH ističu se 2 disc.sankcije:1. vanredni otkaz – teže povrede2. pismeno upozorenje – lakše povrede.
15. DISCIPLINSKA ODGOVORNOST DRŽAVNIH SLUŽBENIKA
Službenici su obavezni svoje dužnosti obavljati nepristrasno, pravedno i zakonito.
Odgovornost službenika može imati sljedeće oblike:a) odgovornost za povredu službene dužnosti (disciplinska odgovornost)b) odgovornost za štetu (materijalna odgovornost).
Disciplinska odgovornost je cjelovito regulisana zakonom, s jedne strane u odnosu prema krivičnoj odgovornosti, a s druge strane regulisanjem: a) vrsta povreda službene dužnosti; b) disciplinskih mjera i kazni za povredu službene dužnosti; c) postupka koji se vodi zbog povrede službene dužnosti i organa koji vode postupak, te d) načina izvršenja disciplinskih mjera, odnosno kazni.
Pod ovaj vid odgovornosti ne potpadaju rukovodioci, odnosno funkcioneri, koji rukovode organima uprave i službama za upravu i njihovi zamjenici, nosioci funkcija u sudovima, javnim tužilaštvima, sudovima za prekršaje.
Počiva na poštovanju načela nullum crimen nulla poena sine lege.
15.1. Povrede službene dužnosti
Držabni službenik je disciplinski odgovoran za kršenje službenih dužnosti koje su utvrđene zakonom o državnoj, odnosno administrativnoj službi u BiH, tj, u njenim entitetima, ukoliko je kriv.
Povredom službene dužnosti u institucijama BiH se smatra:1. izvršenje radnji koje predstavljaju krivično djelo protiv službene dužnosti ili drugo
krivično djelo ili prekršaj kojim se nanosi šteta ugledu državne službe, što lice čini nepodobnim za rad u državnoj službi
2. odavanje državne, vojne i službene tajne, odnosno povreda propisa u čuvanju tih tajni3. zloupotreba i prekoračenje službenih ovlaštenja4. neizvršavanje ili nesavjesno izvršavanje i nemarno vršenje povjerenih poslova i
zadataka5. odbijanje izvršavanja zakonitih naređenja neposredno pretpostavljenog6. bavljenje djelatnostima kojima se omogućava ili otežava građanima ili drugim
osobama da ostvaruju svoja prava u postupcima pred organima državne službe7. bavljenmje djelatnostima ili radom koji su u suprotnosti s interesima državne službe
51
8. prouzrokovanje veće materijalne štete namjerno ili iz krajnje nepažnje9. neopravdan izostanak s posla10. kršenje pravila radne discipline u državnoj službi11. neblagovremeno i neuredno izvršenje povjerenih poslova i zadataka u državnoj službi12. neprimjereno ponašanje prema građanima u vršenju javne službe.
Istovjetne povrede su propisane i u FBiH i RS.
15.2. Disciplinske mjere
U institucijama BiH i FBiH to su:1. pismena opomena2. pismeni ukor – u FBiH 1. i 2. su objedinjene pod javnu pismenu opomenu3. suspenzija učešća na javnim konkursima u državnoj službi u periodu od najviše 2
godine4. kaznena suspenzija s poslova i plate tokom perioda od 2 do 30 dana5. derogiranje na nižu kategoriju u okviru radnih mjesta6. prestanak radnog odnosa u državnoj službi.
U RS to su:1. pismeni ukor2. udaljenje s posla u trajanju od 2 dana do 6 mjeseci3. obustavljanje isplate plate u iznosu 50%4. prestanak radnog odnosa.
16. MATERIJALNA ODGOVORNOST ZAPOSLENIKA
Ova odgovornost je posebna sui generis odgovornost za štetu.Regulisana je u više propisa koji ne čine zaokružen sistem materijalno-pravne odgovornosti.
Izvor ove odgovornosti je uvijek u zakonu, kolektivnom ugovoru, pa se zato označava i kao normativna odgovornost za štetu.
Obuhvata:materijalnu odgovornost zaposlenika prema poslodavcumaterijalnu odgovornost za štetu koju je zaposlenik prouzrokovao trećim licima.
Poseban oblik je materijalna odgovornost poslodavca prema zaposleniku za štetu koju on pretrpi na radu ili u vezi s radom.
16.1. Pojam i bitni elementi materijalne odgovornosti zaposlenika
To je odgovornost lica koja imaju svojstvo zaposlenika za prouzrokovanu štetu koju učine na radu ili u vezi s radom, obavljanjem poslova i zadataka svog radsnog mjesta, i to svojom krivicom, bilo da štetu pričini poslodavcu, bilo trećim licima.
Bitni elementi met.odg vežu se za sljedeće karakteristike:
52
1. odgovornost za štetu lica koja imaju svojstvo zaposlenika2. odgovornost za štetu koju učini zaposlenik u vezi sa vršenjem poslova i zadataka svog
radnog mjesta i to poslodavcu ili trećem licu3. krivica zaposlenika za prouzrokovanu štetu+4. da je šteta učinjena samom poslodavcu ili trećem licu.
Reparacija, odnosno naknada materijalne štete kao sankcije, sastoji se prvenstveno u uspostavljanju ranijeg stanja (direktna reparacija).
Kada je u pitanju krivica, bitno je utvrditi uzročnu vezu između ponašanja zaposlenika i nastale štete.
Vrste krivice: namjera i nepažnja.
Nepažnja može biti: krajnja nepažnja (culpa lata)obična nepažnja (culpa levis)+stručnjačka nepažnja (culpa specialis).
Svaki stepen krivice obavezuje na naknadu štete.
Dakle, pravi se razlika između:1. materijalne odgovornosti za štetu koju zaposlenik prouzrokuje neposredno svom
poslodavcu2. materijalne odgovornosti za štetu koju zaposlenik nprouzrokuje trećim licima.
16.2. Materijalna odgovornost zaposlenika za štetu učinjenu poslodavcu
Zakonom je utvrđeno da zaposlenik, koji u radu, odnosno u vezi sa radom, namjerno ili iz krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu
Za štetu će odgovarati:1. samo zaposlenik, tj. lice koje ima svojstvo zaposlenika2. samo za materijalnu štetu3. samo u slučajevima ako je šteta učinjena na radu ili u vezi sa radom, jer mora postojati
uzročna veza iz,eđu štetne radnje i v ršenja rada4. samo ako je zaposlenik štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje5. samo za štetu koju je učinio neposredno poslodavcu.
Prihvaćen je opći princip subjektivne odgovornosti, tj. predviđena je krivica zaposlenika – namjera ili krajnja nepažnja za štetu prouzrokovanu poslodavcu u vezi sa svojim radom.
16.2.1. Odgovornost za štetu učinjenu od strane više zaposlenika
Svaki zaposlenik odgovara za dio štete koji je prouzrokovao, a ako se to ne može utvrditi, onda svi zaposlenici štetu nadoknađuju u jednakim dijelovima.
53
Solidarna odgovornost je izuzetak i predviđa se kada zaposlenici štetu pričine krivičnim djelom s umišljajem. Tada je svaki zaposlenik dužan nadoknaditi čitavu štetu, a ako jedan zaposlenik nadoknadi štetu, ima pravo regresa od ostalih zaposlenika.
16.3. Utvrđivanje štete u paušalnom iznosu
Šteta će se naknaditi u paušalnom iznosu ako:1. se šteta ne može utvrditi u tačnom iznosu2. ako utvrđivanje iznosa štete prouzrokuje nesrazmjerne troškove.
U oba slučaja treba regulisati:1. način utvrđivanja paušalnog iznosa štete2. organ koji tu štetu utvrđuje3. druga pitanja u vezi s ovom naknadom.
Ako je prouzrokovana šteta mnogo veća od utvrđenog paušalnog iznosa, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno prouzrokovane štete.
16.4. Oslobođenje od plaćanja štete
Moguće je djelimično ili potpuno oslobađanje radnika od naknade štete, pod određenim uslovima, koji se određuju zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
16.5. Odgovornost za štetu prouzrokovanu trećim licima
Polazi se od principa subjektivne odgovornosti, odnosno teorije rizika, kojem se suprotstavlja princip uzročnosti ili kauze, odnosno odgovornosti bez krivice.Kao srednje rješenje navodi se teorija pretpostavljene krivice.
Po principu objektivne odgovornosti se traži samo uzročni odnos između određene činjenice iz koje je za drugo lice nastalo protivpravno oštećenje i nastale štete. Ovdje se oštećeno lice potpuno oslobađa od dokazivanja krivice, mora samo dkazati potojanje štete i njenu visinu, te uzr.vezu štete i odgovornog lica. Ovaj se princip primjenjuje u odgovornosti za opasne stvari i opasne djelatnosti.
U našem pravu je predviđeno da za štetu koju zaposlenik pričini trećem licu na radu ili u vezi sa radom odgovara poslodavac.Poslodavac tada ima pravo regresa prema zaposleniku, i to pod uslovom:
1. da je zaposlenik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom2. da je poslodavac trećem licu naknadio iznos naknade štete.
17. ODGOVORNOST DRŽAVNIH SLUŽBENIKA ZA ŠTETU
54
Materijalna odgovornost za štetu koju državni službenik prouzrokuje pri obavljanju poslova i zadataka svog radnog mjesta na koje je raspoređen ili u vezi sa njihovim obavljanjem, postupajući namjerno ili iz krajnje nepažnje, predstavlja također imovinsko-pravnu sankciju za imovinskopravni delikt.
U FBiH je utvrđena obaveza da FBiH ili kanton ili grad i općina naknađuju štetu koju je njihov službenik nanio građaninu, preduzeću (društvu) i drugom pravnom licu, svojim nezakonitim i nepravilnim radom u vršenju službe.
Organu državne vlasti, tj. državnih službi, pripada regresno pravo koje se ogleda u njihovom pravu da traže od službenika naknadu iznosa koji je isplaćen na ime naknade za štetu koju je službenik prouzrokovao trećem licu nepravilnim i nezakonitim radom u vršenju službe.
Oštećeno lice ima pravo da neposredno od službenika zahtijeva naknadu štete, ukoliko je šteta nastala krivičnim djelom u vršenju službe.
I ovdje se odgovornost temelji na krivici, ali je šira jer obuhvata i običnu nepažnju.
Ukoliko službenik prouzrokuje organu državne službe materijalnu štetu namjerno ili iz krajenje nepažnje, dužan je tu štetu naknaditi. A ukoliko službenik vršenjem dužnosti pretrpi štetu, organ mu je dužan naknaditi štetu po općim pravilima odgovornosti za štetu.
18. UDALJENJE – SUSPENZIJA ZAPOSLENIKA SA RADA
Radi se o razlozima koji s obzirom na ponašanje zaposlenika nalažu privremeno udaljenje, dok ''poremećena'' situacija ne bude meritorno apsolvirana u disciplinskom i eventualnom krivičnom postupku.
Udaljenje s rada / suspenzija može se shvatiti i kao privremena (disciplinska) mjera prema zaposleniku, u propisanim slučajevima.
U radnom pravu obrađuju se 2 vrste suspenzije:1. obavezna (obligatorna) suspenzija, koja je posljedica nastupanja takvih razloga koji
dovode da radnik mora biti privremeno udaljen s rada 2. neobavezna (fakultativna), do koje dolazi kada nastupe razlozi podobni za određivanje
suspenzije, ali primjena ovisi od specifičnih okolnosti u svakom pojedinom slučaju, što cijeni nadleni organ, tada radnik može biti udaljen s rada.
U našem pravu se kao pravilo prihvata fakultativna suspenzija, a obligatorna je izuzetak (u slučaju pritvora).
18.1. Uslovi i vrste suspenzije zaposlenika
U ranije zakonodavstvu pravila se razlika između: 1) udaljenja s radnog mjesta – ne radi se o pravoj suspenziji, nego o posebnom načinu
raspoređivanja na drugo radno mjesto
55
2) udaljenja iz organizacije (radnog mjesta) – radi se o pravoj suspenziji, udaljenja sa svakog rada u organizaciji. Radnik ne radi, ne prima platu, nego naknadu plate.
Razmatraju se ranija rješenja jer se u pojedinim pozitivnim zakonima o radu ovaj institut ne reguliše (FBiH, BDBiH).
U RS udaljenje može trajati maksimalno 3 mjeseca, kada poslodavac trebe ispitati i odlučiti o odgovornosti radnika. Radnik ima pravu na naknadu plate u iznosu 50% prosječnih primanja u posljednjih 6 mjeseci.
18.2. Položaj zaposlenika za vrijeme suspenzije
Dok je pod suspenzijom, zaposlenik je i dalje u radnom odnosu i ostvaruje svoja prava u skladu s položajem u kojem se nalazi.
Posebno se regulišu prava radnika poslije prestanka udaljenja.Radnik će imati pravo na naknadu plate u visini razlike između iznosa naknade primljenje za vrijeme udaljenja i prosječne plate ostvarene prije udaljenja, u skladu sa zakonom ili kolektivnim ugovorom:
ako je krivični postupak protiv njega pravosnažnom odlukom obustavljen ili je oslobođen optužbe ili je zbog nenadležnosti tužba odbijena
ako bude oslobođen odgovornosti za povrede radnih obaveza.
18.3. Trajanje suspenzije
Suspenzija traje dok traju razlozi njenog uvođenja.Za neke slučajeve može se odrediti najduže trajanj udaljenja, pa suspenzije traje najduže:
1. do okončanja krivičnog postupka2. do okončanja postupka za utvrđivanje povrede radne dužnosti3. do nastupanja zastarjelosti vođenja krivičnog postupka4. do nastupanja zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka5. do ukidanja udaljenja od strane nadležnog organa prije okončanja postupka.
19. UDALJENJE DRŽAVNIH SLUŽBENIKA IZ SLUŽBE
Može se gledati kao samostalan institut ili kao jedna od disciplinskih kazni.
Za službenike u institucijma BiH i FBiH uvedena je preventivna suspenzija, koja može biti obligatorna i fakultativna.Obligatorna suspenzija se primjenjuje u situacijama:
- kada je protiv službenika pokrenut krivični postupak za k.d. počinjeno u vršenju službene dužnosti ili
- kada se službenik nalazi u pritvoru.
Do fakultativne suspenzije može doći:
56
a) ako je protiv službenika pokrenut krivični postupak za kd.d zakoje se može izreći kazna zatvora u trajanju najmanje 5 godina
b) ako je službenik zatečen u izvršavanju k.d. za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju najmanje 5 godina
c) ako postoje ozbiljni razlozi koji ukazuju na izvršenje k.d.
U slučaju preventivne suspenzije, službenik prima puni iznos plate.Suspenzija kao disciplinska mjera može biti:
1. suspenzija prava učešća u javnim konkursima za unapređenje u javnoj službi u periodu od najviše 2 godine
2. kaznena suspenzija od poslova i plate u periodu od 2 dana do 30 dana.
U RS je predviđena samo obavezna suspenzija u slučajevima:1. ako je protiv službenika pokenut kriv.postupal za teže k.d.2. ako je službenik u pritvoruZa vrijeme suspenzije službenik u RS ima pravo na 50% plate.
20. PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Prestanak radnog odnosa se detaljno reguliše s ciljem garancije stabilnosti zaposlenja.Utvrđen je princip da zaposleniku može prestati rad protiv njegove volje samo pod uslovima predviđenim zakonom.
Radnim zakonodavstvom se utvrđuju načini i osnovi prestanka radnog odnosa i za svaki odnosv se bliže utvrđuju uslovi prestanka.
Pravni mehanizam prestanka radnog odnosa veže se za 3 momenta:1. nastupanje osnova / uzroka prestanka2. utvrđivanje samog osnova prestanka / donošenje pojedinačnog akta o prestanku
radnog odnosa3. razrješenje od dužnosti.
Akti o prestanku radno odnosa mogu biti:- konstitutivni – njima se neposredno oduzima svojstvo radnika- deklaratorni – ukazuju na činjenice i uzroke na osnovu kojih neposredno prestaje
radni odnos, po sili zakona
Osnovi prestanka radnog odnosa u teoriji:1. prestanak radnog odnosa po volji zaposlenika2. prestanak radnog odnosa protiv volje zaposlenika3. prestanak radnog odnosa po sili zakona4. sui generis slučajevi prestanka radnog odnosa.
Zakonski osnovi prestanka radnog odnosa / ugovora o radu:1. smrt zaposlenika2. sporazum poslodavca i posloprimca3. kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 40 godina
staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore
57
4. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju potpune nesposobnosti za rad5. otkazom poslodavca / zaposlenika6. istekom vremena na koje je sklopljen ug.o radu na određeno vrijeme7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora dužu od 3 mjeseca8. ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u
trajanju dužem od 3 mjeseca9. odlukom nadležnog suda koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa.20.1. Prestanak radnog odnosa po volji zaposlenika
Dva su načina prestanka radnog odnosa po volji zaposlenika:1. sporazumni raskid ugovora o radu2. otkaz zaposlenika
Sporazumni raskid ugovora o radu je konsenzualni dvostrani akt koji zaključuju poslodavac i zaposlenik, najčešče na inicijativu zaposlenika.
Otkaz je institut koji koriste i poslodavac i poslopirmac. To je jednostrana izjava volje o raskidanju radnog odnosa, čije pravno dejstvo nije uslovljeno pristankom druge strane.
Zaposlenik i poslodavac na raspolaganju imaju 2 vrste otkaza:1. redovni otkaz2. vanredni otkaz.
Jednostrana izjava volje o otkazu mora imati pismenu formu.
Za redovni otkaz jedini uslov je poštovanje otkaznog roka. Zakonom se određuje minimalno trajanje otkaznog roka – 7 dana. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom ili ugovorom o radu može se utvrditi duže trajanje otkaznog roka.
Zaposlenik može upotrijebiti vanredni otkaz u slučaju kada poslodavac ne izvršava svoje obaveze iz ugovora o radu ili povrijedi obaveze koje iz tog ugovora proizlaze.Karakteristike:
1. zaposlenik ne mora tada poštovati otkazni rok2. rok za zaposlenika da da vanredni otkaz u pismenoj formi je 15 dana od povrede ug.o
radu3. zaposlenik ima sva prava kao u slučajevima kada je poslodavac nezakonito otkazao
ugovor o radu (naknada izgubljenih plata, otpremnina).
20.2. Prestanak radnog odnosa bez volje zaposlenika - Otkaz na inicijativu poslodavca
Najčešći zakonomk utemeljeni slučaj prestanka radnog odnosa bez volje radnika je otkaz na inicijativu poslodavca (jednostranom izjavom volje).Ovo je najpotpunije regulisani osnov prestanka radnog odnosa.
Poslodavcu i zaposleniku na raspolaganju stoji: redovni i vanredni otkaz.
58
Redovni otkaz je jednostrana odluka poslodavca o raskidanju ugovora o radu uz ispunjenj 2 uslova:
a) da je prestanak radnog odnosa oslonjen na valjan – zakonom predviđen razlogb) da je prestanak radnog odnosa praćen otkaznim rokom.
Valjani razlozi mogu biti:1. poslovni razlozi (poslovno uslovljen otkaz) – zbog ekonomskih, tehničkih ili
organizacijskih razloga i poteškoća u kojima se nađe poslodavac2. lični razlozi na strani radnika (lično uslovljen otkaz) – kada zaposlenici nisu u
mogućnosti da izvršavaju svoje obaveze iz radnog odnosa.U RS se kao razlog javlja još3. skrivljeno ponašanje radnika (neizvršavanje radnih obaveza).
Pored pismene forme i obrazloženja, za poslodavca postoji uslov da on ne može zaposleniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
Za red. otkaz veže se institut otkaznog roka – ne može biti kraći od 14 dana / 30 dana (RS).
Vanredni otkaz je jednostrano otkazivanje ugovora o radu zbog povrede radnih obaveza od strane zaposlenika.Tada otkaz može uslijediti:
1. odmah ili naknadnoAko je zaposlenik odgovoran za težu povredu radnih obaveza, poslodavac može otkazati ugovor o radu, bez poštovanja otkaznog roka, najduže 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Poslodavac mora zaposleniku dati mogućnost odbrane. U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac mora dokazati postojanje razloga za otkaz.
2. poslije upozorenja zaposlenikaU slučaju lakše povrede obaveza iz radnog odnosa, poslodavac može otkazati ugfovor o radu samo uz prethodno pismeno upozorenje i ponovljenu lakšu povredu radnih obaveza.
Postoji još i otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, kojim se omogućava kontinuitet zaposlenja kod jednog poslodavca, ali i sudska zaštita u slučaju povrede prava iz radnog odnosa.
20.3. Prestanak radnog odnosa po sili zakona
Odnos prestaje neovisno od volje radnika i poslodavca, jer nastupa usljed predviđenih okolnosti, činjenica i stanja na osnovu samog zakona.
Radni odnos prestaje po sili zakona u sljedećim slučajevima:1. ako je zaposlenik osuđen na izdržavanje kazne zatvora u tr5ajanju dužem od 3 mjeseca
– danom stupanja na izdržavanje kazne2. ako je zaposleniku izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju
dužem od 3 mjeseca – početkom primjene te mjere3. ako je nadležni sud donio odluku koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa4. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme
59
5. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju potpunog gubitka radne sposobnosti.
Uslovna osuda na kaznu zatvora preko 3 mjeseca ne povlači prestanak radnog odnosa.
Stavka 4. (istek vremena) služi kako bi se spriječila zloupotreba instituta radnog odnosa na određeno vrijeme.
Lica sa potpunim gubitkom radne sposobnosti mogu raditi, ali ne u radnom odnosu. Radni odnos prestaje po sili zakona danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju postpune nesposobnosti za rad.Predviđa se posebna zaštita zaposlenika kod kojih postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.
20.4. Sui generis prestanak radnog odnosa – prestanak radnog odnosa zbog sticanja uslova za starosnu (ličnu) penziju
To su specifični osnovi za prestanak radnog odnosa. Radi se o svojevrsnom prestanku radnog odnosa po sili zakona pod suspenzivnim uslovom.
Ima karakteristike prestanka po sili zakona, samo ako nema dogovora (sporazuma) između subjekata radnog odnosa.To znači da:
- zaposleniku može prestati radni odnos bez njegovog pristanka kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja (prva moguća situacija) ili kada navrši 40 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života (druga moguća situacija) ako poslodavac nema interesa da zadrži datog zaposlenika i obratno
- zaposleniku će prestati radni odnos usljed ispunjenja uslova za starosnu penziju ako zaposlenik nema interesa da nastavi da radi kod poslodavca, bez obzira na interes poslodavca.
Pozitivno radno zakonodavstvo BiH je ponudilo okvir za prestanak radnog odnosa po sili zakona usljed sticanja uslova za starosnu penziju, ali da je odluka o prestanku radno odnosa isključivo pravo poslodavca, odnosno zaposlenika.
20.5. Razrješenje od dužnosti
razrješenje nije zakonski uređeno.
U nedostatku bar okvirnih zakonskih odredbi, osnovana je sugestija da se razrješenje uredi općim aktom.Postoji više stajališta o pitanju razrješenja.
1. razrješenje je faktički čin koji obavlja nadležni organ ili ovlašteni pojedinac, danom isteka vremena za koje je bio dužan da ostane na radu
2. rok za razrješenje se može produžiti maksiomalno do 30 dana
60
3. ukoliko je radnik odsutan u vremenu kada bi trebao biti razrješen od rada / dužnosti, ne može doći do faktičkog razrješenja, pa će se smatrati da je radnik razriješen danom prestanka rada
4. postoji potreba sačinjavanja zapisnika o razrješenju i predaji radnog mjesta drugom radniku
5. razrješenje je posljedica izvršenja odluče o prestanku radnog odnosa
rad prestaje istekom određenog roka u kome je radnik bio dužan, a u nekim slučajevima i imao pravo da ostane na radu do razrješenja. Ako je bio dužan ostati, ima pravu na naknadu u visini prosječne plate za to vrijeme, a ako je samo imao pravo ostati nema pravo na naknadu plate.
21. PRESTANAK RADNOG ODNOSA DRŽAVNOG SLUŽBENIKA
Službenicima radni odnos prestaje na način i pod uslovima koji su predviđeni zakonom. Svrha restriktivne regulacije:
1. zaštita prava službenika2. zadovoljavanje opravdanog javnog interesa.
Osnovi prestanka radnog odnosa službenika:1. sporazumni raskid radnog odnosa2. prestankom radnog odnosa pismenim otkazom od strane službenika3. prestanak radnog odnosa po sili zakona4. prestanak radnog odnosa zbog izrešene disciplinske mjere5. posebni slučajevi prestanka službeničkog odnosa
21.1. Sporazumni prestanak službeničkog odnosa
To je prestanak na osnovu pismenog sporazuma kojeg zaključe službenik i rukovodilac organa državne službe, i to na dan utvrđen sporazumom.
Predstavlja dvostrani akt u pismenom obliku, kojim se izražava saglasnost volja između službenika i ovlaštenog lica u datom državnom organu o prestanku službe, te pravima i obavezama koje prate prestanak radnog odnosa.
21.2. Prestanak radnog odnosa dobrovoljnim istupanjem iz službe
To je davanje otkaza od strane službenika.Vrijede pravila iz općeg režima radnih odnosa vezana za otkaz na inicijativu zaposlenika.
21.3. Prestanak službeničkog odnosa po sili zakona
Do takvog prestanka će doći u sljedećim slučajevima:1. ispunjenjem zakonom propisanih godina starosti2. trajne nesposobnosti za obavljanje radne dužnosti3. gubitkom državljanstva BiH4. sticanjem državljanstva druge države5. kad ne zadovolji na probnom radu
61
6. kad se steknu dvije uzastopne negativne ocjene rada7. ako bude osuđen za krivično djelo, te zbog izdržavanja kazne mora biti odsutan
sa rada iz državne službe duže od 6 mjeseci8. ako odbije da polaže zakletvu ili potpiše njen tekst.
21.2. Prestanak radnog odnosa državnog službenika na osnovu izrečene disciplinske mjere
To je jedan od posebnik osnova prestanka radnog odnosa, a u RS se kao poseban način prestanka radnog odnosa navodi otpuštanje iz državne službe kao posljedica disciplinskog postupka.
21.3. Posebni osnovi prestanka radnog odnosa državnih službenika
U BiH i FBiH: prekobrojnost.
BiH: istekom perioda na koji je sekretar s posebnim zadatkom postavljen
FBiH: ako se utvrdi da je službenik prilikom prijema u službu dao dokumente ili itjave koje su lažne
22. PRAVO NA OTPREMNINU
Otpremnina je novčani iznos na koji zaposlenim ima pravo u utvrđenim slučajevima i pod utv rđenim kriterijima na osnovu zakona, kolektivnog ugovora, autonomnog općeg akta ili ugovora o radu.
To je jedno od važnih prava kojim zakonodavac štiti zaposlenika kod poslovno uslovljenog otkaza na inicijativu poslodavca.
Ovo pravo predviđeno je za one zaposlenike sa kojima je poslodavac zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, uz ispunjenje 2 uslova:
1. da imaju najmanje 2 godine neprekidnog rada kod istog poslodavca2. da otkaz nije uslijedio zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja
obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, tj. zaposlenik ne smije biti kriv za otkaz ugovora o radu.
Visina otpremnine se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog rada sa istim poslodavcem. Ne može biti manja od 1/3 prosječne mjesečne plate zaposlenika u posljednja tri mjeseca.U FBiH zaposlenik ima pr.na otpremninu i u slučaju odlaska u penziju, u visini najmanje 3 prosječne plate ostvarene u FBiH.Državni službenici pri odlasku u penziju imaju pr na naknadu u visini otpremnine i pravo na otpremninu u slučaju razrješenja sa dužnosti usljed prekobrojnosti, u iznosu od najmanje 6 mjesečnih plata, a može se povećati do 12 mjesečnih plata za državne službenike sa najmanje 15 godina radnog staža.
62
23. STATUS RADNIKA ZA ČIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA
Ukoliko se radi o masovnom otpuštanju, zakonodavstvo utemeljuje dodatne obaveze u pogledu raskidanja ugovora o radu, kojih se poslodavac mora pridržavati.
Ova materija spada u posebnu zaštitu prava radnika / zaposlenika.
Zaposleniku koji radi kod poslodavca koji zapošljava više od 15 zaposlenika ne bi mogao prestati radni odnos bez konsultacija poslodavca sa vijećem zaposlenika / sindikatom, koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
Poslodavac je dužan započeti sprovođenje konsultacija u pismenoj formi, 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu. Taj pismeni akt mora sadržavati sljedeće podatke:
1. razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu2. broj i kategoriju zaposlenika za koje je predviđen otkaz3. mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi
otkazi4. mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu
zaposlenje kod drugogo poslodavca5. mjere za prekvalifikaciju radi zapošljavanja kod drugog poslodavca.
Ovim aktom ne utvrđuju se poimenično zaposlenici koji bi trebali dobiti otkaze, nego se samo utvrđuju radna mjesta za kojima je prestala potreba.
Ako poslodavac u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu zbog prestanka potrebe za radom više zaposlenika, namjerava zaposliti zaposlenika s istom kvalifikacijom i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih osoba dužan je ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima kojima je otkazan ugovor o radu.
23.1. Osvrt na status radnika na čekanju
Ovaj institut postao je aktuelan u periodu od 1992 – 1995.godine u BiH, kao mogućnost rješenja statusa radnika za čijim radom je prestala potreba.Regulisan je Zakonom (uredbom) o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne opasnosti.
Upućenje radnika na čekanje tada je bilo vezano za ispunjenje određenih uslova:1. da je došlo do smanjenja obima posla i da je2. prestala potreba za radom radnika.
Ovo upućivanje bilo je privremeno i moglo je trajati samo do prestanka ratnog stanja (22.12.1995.) ili prestanka neposredne ratne opasnosti (23.12.1996.).
Radnik na čekanju je radnik u radnom odnosu (moraju mu se uplaćivati doprinosi).
Međutim, u praksi je institut čekanja ostao i nakon 1995, prisutan je i danas.
63
Donošenjem novijih zakona o radu nastojalo se riješiti pitanje radnika na čekanju, uz pomoć preporuka međunarodne zajednice.Kao najkritičnija odredba uzima se član 143. Zakona o radu FBiH, koji normira sljedeće situacije:
- aktivno legitimisane subjekte na koje se odnosi pravo čekanja- prava zaposlenika koja proizlaze iz tog statusa / obaveze poslodavca
Ova odredba odnosi se na: zaposlenike koji su se stupanjem ovog zakona na snagu zatekli na čekanju i na zaposlenike koji su 31.12.1991. bili u radnom odnosu kod datog poslodavca.
Po ovom zakonu zaposlenik je mogao ostati na čekanju najduže 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, ako ga prije toga poslodavac ne pozove na posao. Nakon isteka tog roka svim zaposlenicima u tom statusu prestaje radni odnos. Ti zaposlenici imaju pravo na naknadu kou odredi poslodavac – pravo na otpremninu.Zabranjuje se poslodavcu da u roku od 1 godine od predtanka rada zaposlenika na čekanju uposli druge osobe iste kvalifikacije ili istog stepena stručne spreme, ukoliko je ta osoba još nezaposlena.
Osobe koje su 31.12.1991. bile u radnom odnosu kod poslodavca, za sticanje statusa zaposlenika na čekanju, morale su se prijaviti tom poslodavcu do 5.2.2000. i u tom periodu nisu mogle imati drugi zasnovan radni odnos.
Ovakva rješenja bila su ogroman teret za poslodavce, pa su donijete određene izmjene u pogldu visine otpremnine (obračunava se umnožavanjem koeficijenta od 1,33 do 3 – ovisno od staža - sa prosječnom platom u FBiH na dan stupanja na snagu zakona), te u procesnom smislu.
Formirane su kantonalne komisije za implementaciju člana 143 i Federalna komisija za implementaciju člana 143. odluke ovih komisija su konačne i pravno utemeljene, a podnosiocu se dostavljaju u roku od 7 dana.
Zakon o radu RS propisao je ukidanje lista čekanja. Za prestanakradnog odnosa radnika na čekanju dat je rok od 3 mjeseca, nakon čega on ima pravo na otpremninu. Visina otpremnine ograničena je raspoloivim sredstvima, a najviše može iznositi 4 prosječne plate ostvarene u RS u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa.
24. STATUS PREKOBROJNIH DRŽAVNIH SLUŽBENIKA
Postoje 2 instituta:1. prekobrojni službenik2. višak državnih službenika.
Insitut prekobrojnosti odnosi se na državne službenike u institucijama BiH i državnim službama FBiH.Posljedica je reorganizacije ili smanjivanja obima poslova organa državne službe ili njegovog ukidanja.
64
Agencije za državnu službu BiH i FBiH su jedine nadležne da službenika proglase prekobrojnim, a putem internog oglašavanja takav službenik može se premjestiti na slične poslove ili slično radno mjesto.Druga rješenja su: prijevremeno penzionisanje i razrješenje službenika od dužnosti.Prekobrojni službenik ima pravo na otpremninu (BiH – 12 plata za preko 15 godina radnog staža i FBiH – 12 plata za preko 12 godina radnog staža).
Višak državnih službenika veže se za RS. Rješava se prvenstveno raspoređivanjem službenika, ako ponuđena mjesta odgovaraju stručnoj spremi službenika. Ako službenik ne prihvati ponuđeno radno mjesto, radni odnos mu prestaje po sili zakona.
U slučaju spajanja 2 ili više organa državne uprave u jedan, njihovi službenici po sili zakona dobijaju status neraspoređenih službenika, o čemu nadležni organi donose rješenje. Za službenike koji su proglašeni viškom u RS se ne propisuju nikakva posebna prava.
65
PROCESNO RADNO PRAVO
OPĆA PITANJA I POJMOVI PROUČAVANJA
1. OPĆI OSVRT NA PROCESNO RADNO PRAVO
Propisi i opći akti koji sadrže norme o nadležnosti, obliku radnji, formi akata, kao i norme o drugim procesnopravnim pitanjima su formalnopravni ili procesnopravni propisi.
2 su načina obrade procesnopravnih pitanja:1. u cjelini se regulišu ostvarivanje prava, obaveza i odgovornosti, a odbojeno se obrađuje
zaštita prava radnika van radne sredine2. postupak ostvarivanja prava, obaveza i odgovornosti se obrađuje na jednom mjestu, s
akcentom na obradi radnoh sporova – opredjeljuje se za ovu opciju
1.1. Pojam i svrha radnopravnog postupka
Radnopravni postupak je postupak ostvarivanja prava, obaveza i odgovornosti radnika (zaposlenika), kao i drugog subjekta radnog odnosa – poslodavca.
To prethodi primjeni radnopravnih propisa materijalno-pravne prirode.
Radnopravni postupak obuhvata pravna pravila koja regulišu red procesnih radnji, forme radnji i akata, pravne lijekove, izvršenje radnopravnih odluka i druga pitanja radnopravne prirode.
Radnopravni postupak samo je elementarno zakonski regulisan, a veći dio radnog procesnog prava prepušta se internoj (autonomnoj) regulativi.
1.2. Postupak donošenja i primjene pojedinačnih pravnih akata kod poslodavca
Pred svakim poslodavcem se postavlja zadatak trajne prirode, u smislu uređivanja postupka donošenja i izvršavanja pojedinačnih akata. Uvijek se javlja i pitanje konkretne primjene materijalno-pravnih odredbi.
Pravila postupka za donošenje pojedinačnih akata mogu se podijeliti na:1. opća pravila za donošenje pojedinačnih akata – opći postupci2. posebna pravila za donošenje pojedinačnih akata – posebni postupci.
Zakonske procesnopravne odredbe imaju prioritet u primjeni u odnosu na procesne odredbe u općima aktima poslodavca.
66
Pravila općeg postupka za donošenje pojedinačnih akata se uređuje posebnim aktom – statutom. U ustanovama se umjesto statuta javljaju pravila.
U preporukama MOR-a stoji da svaki radnik kojima ima razloga za žalbu treba da ima pravo da podnosi žalbu bez stavljanja u bilo kakav nepovoljniji položaj zbog toga, te da svaki radnik ima pravo da se žalba razmatra shodno odgovarajućem postupku.
1.3. Pojam radnopravne stvari
Elementi za definisanje radnopravne stvari:1. U pitanju je radnopravni slučaj o kojem odlučuje poslodavac, odnosno nadležni organ
po zahtjevu: a) radnika ili b) po službenoj dužnosti (samoinicijativno).2. Radi se o konkretnoj situaciji za koju je neophodna pravna intervencija3. Obavezno dolazi do primjene materijalno-pravnih propisa sa područja radnog prava od
strane poslodavca, tj. nadležnog organa.
Radnopravna stvar se uvijek ispoljava kao pojedinačna situacija o kojoj odlučuje poslodavac, tj. nadležni organ na osnovu zakona, drugih propisa, općih akata i kolektivnih ugovora, a u vezi sa ostvarivanjem pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti iz radnog odnosa.
1.4. Osnovna načela radnopravnog postupka
Osnovna načela rp postupka mogu se podijeliti u nekoliko grupa:1. načela koja su karakteristična za radnopravni postupak (dispozitivnost)2. načela koja su konkretizacija ustavnih prava (zakonitost, dvostepenost...)3. načela koja su karakteristična i prisutna i u drugim postupcima (materijalna
istina...)
Odstupanje od ovih načela značilo bi nezakonitost i nepravilnost u postupanju nadležnih organa u datoj radnoj sredini.
Osnovna načela radnopravnog postupka:1. načelo zakonitosti2. načelo materijalne istine3. načelo saslušanja radnika / zaposlenika4. načelo slobodne ocjene dokaza5. načelo samostalnosti u odlučivanju6. načelo dvostepenosti7. načelo pravosnažnosti8. oficijelno i privatno načelo.
1.4.1. Načelo zakonitosti
Ovo načelo je ustavna obaveza.Obavezuje sve subjekte koji odlučuju o radnopravnim stvarima da to čine na osnovu zakona, drugih propisa, općih akata i kolektivnih ugovora, odnosno ugovora o radu.
67
Ostvarivanje zakonitosti se postiže tako što se nastoji:1. da sve odluke u radnopravnom postupku budu zasnovane na zakonu, drugom propisu,
općem aktu ili kolektivnom ugovoru, ugovoru o radu2. da sva ovlaštena lica odluče donose samo u propisanom postupku, u kojem su dužni
svakome dati mogućnost da brani svoja prava i interese.
Zaštita ovog načela obezbjeđuje se putem redovnih i vanrednih pravnih sredstava.
1.4.2. Načelo materijalne istine
Sastoji se u obavezi subjekata, odnosno ovlaštenog lica koje vodi postupak, da utvrdi pravo stanje stvari, odnosno da potpuno i tačno utvrdi činjenično stanje, te pravilno primijeni materijalno pravo.U sudskom postupku dobija karakteristike ''procesne istine'' – koliko dokaza stranke ponude, do toliko se istine dolazi.
1.4.3. Načelo saslušanja radnika
Ogleda se u dužnosti, odnosno ovlaštenju lica da, u pravilu prije donošenja odluke, radniku omogući upoznavanje sa svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za odlučivanje, kako bi se radnik mogao o tim činjenicama i okolnostima da izjasni.Radnik ima mogućnost prigovora ako o nekim činjenicama sazna naknadno.
1.4.4. Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastoji se u ovlaštenju nadležnog organa, odnosno službenog lica koje vodi postupak po slobodnoj ocjeni, odnosno uvjerenju, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokaze. Te se činjenoce ne mogu izolovano posmatrati.
Ovlašteno lice nije obavezno da kao dokaz prizna iskaz jednog ili više svjedoka, privatnu ispravu ili ispravu organa vlasti koja nema karakter javne isprave. Ovl.lice dužno je kao dokaz prihvatiti javnu ispravu, sve dok se ne obori pretpostavka njene istinitosti.
1.4.5. Načelo samostalnosti u odlučivanju
Primjena ovog načela pretpostavlja isključenje dobijanja konkretnih smjernica – uputstava o tome kako će se odlučiti u konkretnom slučaju.Jedino potpuno i istinito utvrđeno činjenično stanje, pri pravilnoj primjeni propisa i općih akata, treba da utiče na nadležni organ i ovlašteno lice u donošenju odgovarajuće odluke, osim ako nije izričito propisana obaveza učestvovanja drugih organa u vidu mišljenja, prethodne ili naknadne saglasnosti.
68
1.4.6. Načelo dvostepenosti
Ovo načelo znači da protiv svih odluka koje tangiraju bilo koje pravo, obavezu ili odgovornost radnika, on ima pravo podnošenja prigovora, odnosno zahtjeva koje odgovara pravu na žalbu u drugim postupcima. Ovo pravo se ne može isključiti kolektivnim ugovorom ili općim aktom.Protiv odluka u drugom stepenu prigovor nije dopušten, one se mogu pobijati u radnom sporu pod zakonskim uslovima.
1.4.7. Načelo pravosnažnosti
Proizlazi iz više zakonskih odredbi, a posebno odredbi:1. o pravu radnika na traženje zaštite svojih prava pred nadležnim organima2. o obavezi poslodavca ili ovl.lica kod poslodavca da izvrši pravosnažnu odluku suda
donesenu u postupku za zaštitu prava.Primjena ovog načela vodi obezbjeđenju pravne sigurnosti.
1.4.8. Oficijelno i privatno načelo
Načelo oficijelnosti primarno je u krivičnom postupku, a u parničnom postupku primarno je privatno načelo.
U radnopravnom postupku je situacija specifična.1. Kod ostvarivanja pojedinačnih prava radnika, na njegov zahtjev, riječ je o primjeni
privatnog načela.2. Čak i kada radnik traži pred sudom zaštitu svojih prava, procesnopravnom formom tužbe,
dakle u okviru eksterne zaštite prava iz radnog odnosa, prisutno je privatno načelo – načelo dobrovoljnosti.
Zaposlenik pokreće postupak i određuje predmet postupka.Povodom radnih sporova, sud pruža pravnu zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile u toku postupka.
1.5. Nadležnost za donošenje pojedinačnih akata o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenika
Opći pojam nadležnosti svodi se na pravo i dužnost određenog organa, odnosno ovlaštenog subjekta da odlučuje o određenoj stvari u odgovarajućem postupku.
Nije dozvoljeno sporazumijevanje o nadležnosti.
Nadležnost u postupcima može biti: stvarna, mjesna i funkcionalna.
U radnopravnom postupku stvarna i mjesna nadležnost vežu se za poslodavca, tj. nadležne organe kod poslodavca.
Funkcionalna nadležnost:1. ako je poslodavac pravna osoba, to je poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno
statutom ili aktom o osnivanju
69
2. ako je poslodavac fizička osoba, on ima mogućnost da ovlasti drugo poslovno sposobno lice da ga zastupa.
1.6. Ovlašteno lice
To su lica kojima je povjereno da u određenom postupku, u skladu sa heteronomnim i autonomnim propisima, odlučuju o pravima, obavezama i odgovornostima na radu i u vezi sa radom.
Prvu grupu ovlaštenih lica čine poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktima o osnivanju. Ova lica su ex lege ovlaštena da vode postupak.
Drugu grupu ovlaštenih lica čine lica na koja je poslodavac – fizičko lice, prenio svoja ovlaštenja iz domena radnih odnosa, kao i odgovorno ili ovlašteno lice u pravnom licu, koje ima izvjesna prava u domenu odlučivanja, bilo po općim aktima pravnog lica, bilo na osnovu pismene punomoći direktora, odnosno drugog rukovodioca. Ova lica nisu ex lege ovlaštena da vode postupak.
Zakonskih ograničenja u pogledu obima punomoći, odnosno ovlaštenja, nema.
U praksi će rijetko poslodavac ili drugi subjekt odlučivanja biti istovremeno i voditelj postupka.
Zaposlenici ovlašteni za vođenje postupka mogu preduzimati sve radnje u radnopravnom postupku, izuzev donošenja prvostepenih odluka, ako u punomoći nije drugačije određeno.Ako je ovlašteno lice poslodavac, direktor ili drugo lice ovlašteno općim aktima pravnog lica imat će i ovlaštenje za donošenje prvostepenih odluka, ako u punomoći nije drugačije određeno.
1.7. Nadležnost za donošenje pojedinačnih akata o pravima i obavezama državnih službenika
Rukovodilac državnog organa odlučuje o svim pravima i dužnostima službenika iz radnog odnosa. Izuzetno, zakonom ili drugim propisom može biti utvrđeno da o nekim pravima i dužnostima odlučuje drugi organ.
Rukovodioci organa su: ministri, direktori upravnih ustanova, sekretari skupština, odnosno parlamenta i drugi rukovodioci organa i službi sa posebnim režimom radnih odnosa.U općinama i gradovima to su: općinski načelnici, gradonačelnici, ukoliko nije propisano da odlučuje općinsko ili gradsko vijeće.
Rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu, može povjeriti vođenje pojedinih faza postupka ili cijeli postupak drugom licu, osim posljednje faze – odlučivanja i donošenja pojedinačnog akta.
Specifičan reprezent konkretne političko-teritorijalne zajednice je Agencija za državnu službu / Agencija za državnu upravu.
70
Osnovni zadatak ovih agencija veže se za podizanje profesionalnosti rada uprave u cjelini u BiH.U pojedinim slučajevima Agencija odlučuje o prijemu državnih službenika u službu, a u pojedinim se javlja kao predlagač, odnosno davalac saglasnosti ili mišljenja.
1.8. Zaposlenici i njihovo zastupanje u radnopravnom postupku
Učesnici u radnopravnom postupku su zaposlenici i poslodavci.
Kao obavezan subjekt radnopravnog postupka javlja se zaposlenik, i to u:1. aktivnoj poziciji, odnosno kao aktivni subjekt ili kao2. pasivni subjekt – ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti.
Zaposlenik se javlja kao lice koje ima poslovnu i stranačku legitimaciju, jer se radi o nekom njegovom pravu, obavezi ili odgovornosti i to u postupku u kojem sam neposredno učestvuje.
Zaposlenik ima pravo da odredi punomoćnika za zastupanje u postupku.
Sam zaposlenik može davati izjave i u drugim slučajevima i pored već date izjave od strane punomoćnika, bilo saminicijativno, bilo na traženje organa, odnosno ovlaštenog lica koje vodi postupak. Punomoćnik može biti svako potpuno poslovno sposobno lice, osim lica koje se bavi nadripisarstvom.Posotoji mogućnost određivanja privremenog zastupnika za zaposlenika kojem je boravište nepoznato ili nema punomoćnika, a neku radnju je potrebno preduzeti.
Zaposlenika može zastupati i sindikat.
Izložena pravila za zaposlenike primjenjuju se i na državne službenike u organima državne službe.
71
OSTVARIVANJE I ZAŠTITA PRAVAIZ RADNOG ODNOSA
1. OSTVARIVANJE I ZAŠTITA PRAVAIZ RADNOG ODNOSA
Radnik može zahtijevati ostvarenje i zaštitu pojedinačnih prava iz radnog odnosa kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima.
Radnopravni postupak vezan je za oblike zaštite prava radnika i veže se za:I zaštitu i ostvarivanje prava u radnoj sredini gdje zaposlenik radi – interna zaštitaII sudsku zaštitu (pred nadležnim sudom u odgovarajućem postupku)III vansudsku zaštitu (mirenje, arbitraža)IV upravnu zaštitu (inspekcija rada)V krivičnu i prekršajnu zaštitu prava iz radnog odnosa.
1.1. Pokretanje postupka kod poslodavca
Postupak za ostvarivanje prava, obaveza i odgovornosti zaposlenika pokreće i vodi poslodavac, drugi nadležni organ i ovlašteno lice.
Dvije su vrste postupka za ostvarivanje prava, obaveza i odgovornosti zaposlenika:1. postupak pokrenut povodom zahtjeva radnika2. postupak pokrenut po službenoj dužnosti.
U postupku proktenutom na zahtjev zaposlenika, njegov zahtjev je procesna pretpostavka za pokretanje postupka.Poslodavac je dužan da ispita zahtjev, kako u odnosu na njegovog podnosioca, tako i u odnosu na njegov sadržaj.Podnosilac zahtjeva može biti samo onaj zaposlenik čije je pravo ili pravni interes u pitanju.Ukoliko poslodavac donese rješenje o odbacivanju zahtjeva, zaposlenik ima pravo ulaganja posebnog pirgovora protiv tog rješenja.Sve ove radnje prije upuštanja u ispitivanje opravdanosti podnesenog zahtjeva zaposlenika čine tzv. prethodni postupak, u kojem se ispituje formalna ispravnost zahtjeva zaposlenika.
Do pokretanja postupka po službenoj dužnosti dolazi u situacijama predviđenim zakonom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom poslodavca, kao i onda kada poslodavac ili bnadležni organ utvrdi da treba zaštiti interes date radne sredine.
U praksi je uobičajeno interna zaštita prava oslonjena na drugostepeni postupak.Ako zaposlenik smatra da m u je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, zahtjevom za zaštitu prava pokreće drugostepeni postupak. Rok za podnošenje ovog zahtjeva je prekluzivni rok. Dužina tog roka prepuštena je autonomnoj regulativi poslodavca.U RS se propisuje da zakonodavac ima rok od 30 dana da odluči o zahtjevu radnika ili će se smatrati da je zahtjev prihvaćen.
72
1.2. Promjene u toku radnopravnog postupka kod poslodavca
Promjene u toku postupka mogu se odnositi na: izmjene zahtjeva, odustanak od zahtjeva, sporazum, odnosno nagodbu o okončanju postupka.
1. Izmjena zahtjeva u toku postupka se može odnositi na proširenje zahtjeva ili supstituciju zahtjeva – stavljanje novog zahtjeva umjesto ranijeg
2. Odustanak od zahtjeva moguć je u slučajevima kada je postupak pokrenut povodom zahtjeva zaposlenika.Zaposlenik od svog zahtjeva može odustati tokom cijelog postupka.Poslodavac koji je pokrenuo postupak po službenoj dužnosti može uvijek odustati i za to nije potrebno prethodno izjašnjavanje zaposlenika. Ali ako je predmet ovakvog postupka takav da je postupak mogao biti pokrenut i po zahtjevu zaposlenika, treba omogućiti izjašnjenje zaposlenika o odustanku.
3. Do pismenog sporazuma, odnosno nagodbe može doći između zaposlenika i poslodavca kada je u pitanju bilo koji međusobni spor. Tada i predtavnik sindikata.Sporazumijevanje nije ograničeno na neke faze postupka, do njega može doći u toku cijelog postupka, do faze izvršenja odluke.
Sporazumijevanje može biti potpuno i djelimično.Potpuno sporazumijevanje uzrokuje obustavu postupka u cijelosti, djelimočno samo dijela postupka na koji se odnosi predmet poravnjanja.Uslovi za sporazumijevanje:
1. jasnoća i određenost2. ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnih interesa trećih lica3. mora biti pismeno sastavljeno4. mora biti zaključeno pred ovlaštenim licem koje vodi postupak5. mora biti zaključeno uz učešće predstavnika sindikata.
Do sporazumijevanja može doći u postupku koji se vodi povodom zahtjeva zaposlenika, tako i u postupku koji se vodi povodom podnesenog prigovora, odnosno zahtjeva.Prvostepeni organ pred kojim je postignut pismeni sporazum, po potrebi, može donijeti rješenje o obustavi postupka, u cjelini ili djelimično. Ako to nije u skladu s pismenim sporazumom, protiv rješenja se može uložiti prigovor.
1.3. Postupak do donošenja pojedinačnog akta o pravima i obavezama iz radnog odnosa
Prvostepeni postupak se odvija u dvije faze:1. pripremni – ispitni postupak2. donošenje odluke – usmena rasprava.
Obuhvata sve radnje i mjere koje se preduzimaju od pokretanja postupka, pa do faze odlučivanja.Vođenje ispitnog postupka ima 2 zadatka:
73
1. utvrđivanje svih činjenica i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje o radnopravnoj stvari
2. omogućenje zaposlenicima da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.Voditelj postupka može u toku cijelog postupka izvoditi dokaze o onim činjenicama koje još nisu bile iznesene ili još nisu bile utvrđene da bi se upotpunilo činjenično stanje.
Zaposlenik je dužan da činjenično stanje na kojem zasniva prigovor / zahtjev iznese istinito, tačno i vjerno, te da ponudi dokaze i po mogućnosti ih priloži.Kada zaposlenik ne podnese dokaze i u naknadno određenom roku, ovlašteno lice zbog toga ne treba odbaciti prigovor/zahtjev, nego će nastaviti postupak.Zaposlenik u pravilu svoje izjave daje usmeno na zapisnik ili se o njima pravi zabilješka.
Ovaj postupak se provodi u vidu:1. skraćenog – sumarnog ispitnog postupka2. posebnog ispitnog postupka.
1.3.1. Skraćeni ispitni postupak
Provodi se u onim slučajevima kada za utvrđivanje potrebnih činjenica i okolnosti za odlučivanje nije potrebno prethodno obavljanje posebnih ispitnih radnji.To su situacije kada je činjenično stanje dovoljno jasno i poznato ovlaštenom licu / organu nadležnom za odlučivanje.
Ovdje se i ne vodi ispitni postupak.Slučajevi kada se odlučuje u skraćenom postupku:
1. kada je u pitanju odlučivanje po zahtjevu zaposlenika, a u zahtjevu su navedene činjeniced ili dokazi koji ukazuju nepobitno na pravo stanje stvari, ili su to općepoznate činjenice i činjenice već poznate poslodavcu ili organu koji odlučuje
2. kad se odluka može donijeti na osnovu podataka kojima raspolaže poslodavac, a nije potrebno izjašnjenje zaposlenika
3. kada je propisom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom predeviđeno da se treba odlučiti o nekom pravu usljed ispunjavanja predviđenih uslova, i to u pravilu, za više zaposlenika ili za sve zaposlenike jednog poslodavca.
Zaposlenik koji nije zadovoljan odlukom može podnijeti prigovor u kojem može tražiti preispitivanhje odluke ili transformaciju postupka u redovni postupak.
1.3.2. Posebni ispitni postupak
U ovom postupku se obavezno prije odlučivanja o radnopravnoj stvari obavljaju prethodne procesne radnje. Vrste i broj tih radnji se utvrđuju za svaki konkretan slučaj.
U granicama svojih ovlaštenja, ovlašteno lice, kao voditelj postupka, naročito:1. određuje koje se radnje u postupku imaju obavljati2. određuje red kojim će se pojedine radnje izvršiti i rokove, ako nisu propisani3. određuje održavanje usmene rasprave4. određuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim redom5. odlučuje o svim prijedlozima i izjavama zaposlenika i drugih lica u postupku.
74
Zaposlenik ima pravo da aktivno učestvuje u postupku. Zaposlenici imaju pravo davati posebne podatke i braniti svoja prava utvrđena propisima, kolektivnim ugovorom i općim aktima, imaju pravo da zaštite svoje interese.
1.4. Dokazivanje
Ovo je procesna djelatnost od koje najneposrednije zavisi pravilnost odluka.Obuhvata sljedeće elemente:
- predmet dokazivanja- teret dokazivanja- dokazna sredstva- ocjenu dokaza.
Predmet dokazivanja su činjenice za koje norme radnog prava vežu određene posljedice i čiju je istinitost neophodno utvirditi putem dokazivanja.Postoje određene činjenice koje se uzimaju za osnovu bez dokazivanja:
a) nesporne (priznate) činjeniceb) općepoznate činjenicec) pretpostavljene činjenice.
Dužnost prikulljanja dokaza, tj. teret dokazivanja veže se i za zaposlenika (kada se po njegovom zahtjevu pokreće postupak) i za poslodavca / nadležni organ koji donosi odluku (ako se postupak pokreće po službenoj dužnosti).
Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih nadležni organi crpe saznanja na temelju kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravnorelevantnih činjenica.Mogu biti lična i stvarna dokazna sredstva.Lična dokazna sredstva:
a) svjedocib) vještacic) saslušanje samog zaposlenika.
Stvarna dokazna sredstva:a) ispraveb) uviđaj.
Izvođenje i ocjena dokaza, zajedno sa prethodnim elementima čine međusobno uvezan sistem dokazivanja, koji uveliko opredjeljuje pravilnost odluke koja se donosi u konkretnoj pravnoj stvari.
1.5. Pojedinačni akti kojima se odlučuje o pravima i obavezama zaposlenika kod poslodavca
To si sve one radnje koje su preduzete shodno heteronomnoj i autonomnoj regulativi, a kojima nadležni organ zauzima svoj stav prema pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa.
Sve odluke dijele se na: odluke, rješenja i zaključke.
Odluka je pojedinačni akt kojim se odlučuje o predmetu postupka, odnosno glavnoj stvari.
75
Rješenja i zaključci mogu biti:1. o pitanjima koja se tiču postupka2. ona kojima se odlučuje o sporednim pitanjima.
Razlike odluke u odnosu na rješenja / zaključke:- u pogledu materije na koju se odnose- u pogledu donošenja (odluke donosi poslodavac, odnosno nadležni organ u
organizaciji, a r i z donosi ovlašteno lice – radnik koji vrši radnju pri kojoj se postavilo pitanje koje predmet rješenja ili zaključka)
- u pogledu forme (forma odluke je u pravilu pismena, a forma r i z je u pravilu usmena)
Faza donošenja odluke je najvažnija faza radnopravnog postupka. Odluka je konkretni, pojedinačni (individualni ili generalni) akt koji djeluje na jedno ili više lica.
1.5.1. Vrste odluka
Vrste odluka su:1. pravno vezane odluke i odluke koje se donose po diskrecionoj ocjeni2. pismene, usmene i odluke u vidu zabilješke na spisu3. odluke koje donosi jedan organ i odluke koje donose 3 ili više organa4. potpune, djelimične i dopunske odluke5. odluke o glavnoj stvari i privremene odluke6. odluke koje se odnose na jedno lice, zajednilke odluke i generalne odluke.
1. Pravno vezane odluke su odluke kod kojih je već unaprijed propisano da se imaju donijeti i kakav će im biti sadržaj.Diskrecione odluke se donose samo izuzetno, i to samo u onim radnopravnim stvarima za koje je to zakonom ili na osnovu zakona propisom, odnosno kolektivnim ugovorm ili općim aktom predviđeno. Svodi se na ovlaštenje poslodavca, odnosno organa, da može birati između više alternativa, više odluka.
2. Pravilo je da se odluke donose pismeno. Hitnost ili manji značaj mogu dovesti do usmenih odluka ili odluka u vidu zabilješki.
3. Odluke u pravilu donosi jedan subjekt, ali postoji i mogućnost složenih, zbirnih, odnosno kompleksnih odluka.Kompleksne odluke mogu biti:- odluke od strane 2 ili više poslodavaca, odnosno organa – samo ovdje postoji
zajedničko odlučivanje- odluke uz prethodnu ili naknadnu saglasnost drugog subjekta- odluke uz potvrdu ili odobrenje drugog subjekta- odluke po pribavljenom mišljenju drugog subjekta.Ovdje se pojavljuje jedna centralna odluka, glavna odluka i jedna ili više sporednih odluka. Prema zaposleniku se pojavljuje samo jedna – glavna odluka, kao zbir svih.
4. Potpuna je odluka ona kojom se u potpunosti odlučuje o predmetu o kojem je vođen postupak.Djelimično odlučivanje odnosi se samo na pojedine tačke određene stvari koje su ''dozrele'' da se o njima posebno odluči i kada je to cjelishodno.
76
Dopunska odluka se javlja kada nadležni subjekt nije odlučio u već donijetoj odluci o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, pa taj propust naknadno ispravlja.
5. Privremena odluka će se donijeti kao samostalna odluka onda kada se prije konačnog rješavanja stvari pojavi potreba da se određeni segmenti stvari ili čitav predmet privremeno urede, na temelju podataka dostupnih u času odlučivanja.
6. Odluka se obično odnosi na jednog zaposlenika, ali se može odnositi i na sve zaposlenika (zajednička odluka) ili na veći broj zaposlenika koji se ne navode poimenično (generalna odluka).
1.5.2. Donošenje odluka
Odluke mogu donositi poslodavac, odnosno poslovodni organ, kao inokosni organ i izuzetno, drugi nadležni organ, u slučajevima predviđenim općim aktom, u skladu sa zakonom.
Kada o radnopravnoj stvari odlučuje poslovodni organ, u pravilu postupak vodi ovlašteno lice, koje je dužno sačiniti nacrt odluke. Poslovodni organ najčešće prihvata nacrt i donosi odluku, a akop ne sastavlja se i donosi druga odluka.Ako se rukovodioci i zaposlenici jave u dvostrukoj ulozi, kao donosioci odluke i voditelji postupka, izostaje faza nacrta odluke, odmah se donosi odluka.
Izuzetno, odlučivanje u radnopravnim stvarima u prvom stepenu može biti u nadležnosti kolegijalnih organa.
1.5.3. Oblik i sastavni dijelovi odluke
Pravila:1. Pojedinačne akte kojima se odlučuje o pojedinim pravima, obavezama i odgovornostima
iz radnog odnosa trebalo bi označiti kao odluke, ukoliko nije posebnim propisima, kolektivnim ugovorom ili općim aktom drugačije uređeno.
2. Odluka se donosi u pismenom obliku, a izuzetno usmeno.3. Sastavni dijelovi odluke su:
- uvod- dispozitiv (izreka)- obrazloženje- uputstvo o pravnom lijeku- naziv donosioca odluke- pečat poslodavca.
Obrazloženje će u najvećem broju slučajeva biti kratko izlaganje predmeta i navođenje propisa, odnosno općeg akta na osnovu kojeg je odlučeno.
Nije regulisan vremenski rok za ulaganje pravnog lijeka kod poslodavca, to je ostavljeno autonomnoj regulativi poslodavca.
1.6. Pravna sredstva kod poslodavca
77
Sistem pravnih lijekova omogućava da i u radnopravnom postupku budu ostvarena 3 najvažnija zahtjeva: zakonitost, sigurnost, efikasnost.To su ona pravna sredstva pomoću kojih se traži od drugostepenog organa da ispita pravilnost i zakonitost konkretnog pojedinačnog akta koji je donio prvostepeni organ.Ovako se omogućava implementacija načela dvostepenosti.
Zaštita prava radnika može se pojaviti kao: 1) interna i kao 2) eksterna zaštita.
Pravna sredstva kod poslodavca odnosno u datoj radnoj sredini svode se na mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu povrijeđenih prava.Pravna sredstva za zaštitu prava van radne sredine vežu se za ostvarivanje sudske zaštite, upravne zaštite, te zaštite prava pred drugim organima. Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava kod poslodavca ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu pred nadležnim sudom.
Tužbu za zaštitu prava pred nadležnim sudom radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo zaposlenika, odnosno u roku jedne godine od dana saznanja za povredu prava, ali najdalje u roku 3 godine od učinjene povrewde prava.
1.6.1. Zahtjev za zaštitu prava – redovno pravno sredstvo kod poslodavca
Zahtjev za zaštitu prava može se posmatrati kroz dva svojstva:1. kao pravo na žalbu2. kao pravni lijek, tj. pravno sredstvo.
Zaposlenik može podnijeti zahtjev, ako smatra da je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, i to samo zaposlenik o čijem je pravu poslodavac odlučivao.
Moguće je učešće zaposlenika i kao trećeg zainteresovanog lica, odnosno intervenijenta. Zahtjev se podnosi u roku koji je predviđen u pouci prvostepene odluke o pravnom lijeku. Ovaj rok je prekluzivan.Međutim, propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u navedenom roku, nema za posljedicu gubitak prava na to potraživanje.
1.6.1.1. Sadržaj i predavanje zahtjeva
Zahtjev za zaštitu prava (prigovor, žalba) zaposlenik podnosi u pravilu u pismenom obliku, ali može biti i u usmenom obliku.
Osnovni elementi zahtjeva: broj i datum odluke kojom je povrijeđeno pravo podnosioca, odnosno naznaku odluke koju zaposlenik napada, naziv subjekta koji je donio odluku, razlog na kojem zaposlenik zasniva prigovor.
Pretpostavke izjavljivanje prigovora su vezane za blagovremenost, dopuštenost i podobnost (sadržaj).
U zahtjevu se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi.
78
Ukoliko u poslodavačkom subjektu podtoji drugostepeni organ, tada predavanje zahtjeva treba razlikovati od njegovog podnošenja, jer se zahtjev tada podnosi drugostepenom organu, a predajue se u pravilu prvostepenom organu koji je donio prvostepenu odluku.
1.6.1.2. Djelovanje zahtjeva
Postoje dva pravila:1. sam rok u kome se prigovor može podnijeti odlaže izvršenje odluke2. prigovor se mora propisno izjaviti da bi odlaga izvršenje odluke.
U zakonu o radu FBiH nema odredbi o djelovanju zahtjeva, pa i dalje vrijedi prvo pravilo, a drugo pravilo i izuzeci od njega mogli bi biti predmet regulacije pravilnika o radu.
U RS je izričito predviđeno pravilo da podnošenje zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je podnesen zahtjev, osim ako je u ptianju odbijanje radnika da radi na poslovima koji mogu uzrokovati neposrednu opasnost ili teže narušavanje zdravlja radnika ili trećih lica.
1.6.1.3. Rad prvostepenog organa po zahtjevu
Prvostepeni organ u svim postupcima ispituje dopuštenost zahtjeva za zaštitu prava kao redovnog pravnog sredstva.
Prvostepeni organ prvo ispituje ispravnost sadržaja zahtjeva, a onda ispravnost koja se odnosi na blagovremenost i dopuštenost. Ovo je prethodni postupak o redovnom pravnom lijeku.
Nakon toga prvostepeni organ ustupa zahtjev, odnosno cijeli predmet drugostepenom organu na odlučivanje.Prvostepeni organ mogao bi sam zamijeniti svoju pobijenu odluku u kojoj bi prihvatio navode iz zahtjeva, ali samo u granicama navoda podnosioca zahtjeva u cjelini, ne djelimično ili drugačije.
Činjenica da prvostepeni organ ispituje ispravnost i pravdanost zahtjeva svojevrstan je izuzetak od principa devolutivnosti.
1.6.1.4. Rad drugostepenog organa na zahtjev
I drugostepeni organ prvo ispituje formalnu urednost zahtjeva, u pogledu sadržaja, dopuštenosti, blagovremenosti i ovlaštenosti lica koje ga je podnijelo.
Drugostepeni organ u odlučivanju o osnovanosti zahtjeva može odlučiti na jedan od sljedećih načina:
1. zahtjev odbiti – kao neosnovan i potvrditi prvostepenu odluku2. pobijenu odluku poništiti u cijelosti ili djelimično3. pobijenu odluku izmijeniti.
Drugostepeni organ će zahtjev odbiti kao neosnovan u slučajevima:- kada ustanovi da je prvostepeni organ pravilno donio odluku- kada ustanovi da je odluka prvostepenog organa zasnovana na propisanim pravilima
79
- kada ustanovi da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka koji nisu mogli bitno uticati na odlučivanje.
Odluku će drugostep.organ djelimično ili u cijelosti poništiti u slučajevima:- kad ustanovi da je prvostepena odluka donesena od strane nenadležnog organa- kad ustanovi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno i pogrešno utvrđene- kad ustanovi povredu pravila postupka- kad ustanovi da je dispozitiv pobijene odluke nejasan ili das je u suprotnosti sa
obrazloženjem odluke- kad ustanovi da su u prvostepenom postupku pogrešno ocijenjeni dokazi- kad ustanovi da je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak u
pogledu činjeničnog stanja- kad ustanovi da je pogrešno primijenjen pravni propis- kad ustanovi da je na osnovu slobodne ocjene dokaza trebalo donijeti drugačiju
odluku.
Poništavajući prvostepenu odluku, drugostepeni organ može postupiti na dva načina:1. sam odlučiti o predmetu postupka (meritorno odlučivanje)2. vratiti predmet na ponovni postupak prvostepenom organu.
Odluka drugostepenog organa ne može biti izvan postavljenog zahtjeva u prvostepenom postupku i u prigovoru.Podnosilac zahtjeva ne može u drugostepenom postupku ostvariti ni više ni manje prava nego što je tražio u prvostepenom postupku.Podnosioc zahtjeva ima pravo da prisustvuje sjednicama na kojima se raspravlja o njegovom zahtjevu i izjašnjava se o bitnim činjenicama.Radno zakonodavstvo BiH je ostavilo autonomnoj regulativi utvrđivanje roka za odluku drugostepenog organa. U RS taj rok je 30 dana od postavljanja zahtjeva.
1.6.2. Vanredna pravna sredstva
O vanrednim sredstvima nema zakonske niti druge pravne regulative.U radnom procesnom pravu bi imala mjesta sljedeća pravna sredstva:1. obnova postupka2. mijenjanje i poništavanje odluke u vezi sa pokrenutim radnim sporom.
Obnova postupka omogućuje obnavljanje onih postupaka u kojima je donesena konačna odluka, dakle uglavnom drugostepenih, rjeđe prvostepenih postupaka.
Razlozi za obnovu postupka:1. ako se dođe do novih činjenica ili dokaza koji mogu dovesti do drugačijeg odlučivanja2. ako je odluka donesena na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza ili je posljedica
kažnjivog djela3. ako se odluka zasniva na presudi donijetoj u sudskom postupku, a ta presuda je
pravosnažno ukinuta4. ako je povoljna odluka za zaposlenika donijete na osnovu neistinith navoda
zaposlenika, koji su organ koji vodi postupak doveli u zabludu5. ako se odluka zasniva na prethodnom pitanju, a nadležni organ to pitanje kasnije riješi
u bitnim tačkama drugačije u odnosu na rješenje organa.6. ako je odluku donijelo ovlašteno lice koje nije bilo ovlašteno za njeno donošenje
80
7. ako kolegijalni organ koji je donio odluku nije odlučivao u sastavu predviđenom važećim pravilima ili ako za odluku nije glasala potrebna većina
8. ako je zaposleniku koji je trebalo da učestvuje u postupku bilo onemogućeno da učestvuje u postupku.
Rokovi za obnovu su subjektivne i objektivne prirode.
Mijenjanje i poništavanje odluke znači omogućavanje rehabilitacije drugostepenog organa zbog učinjenih evidentnih grešaka u toku sprovođenja postupka.
Da bi se mijenjanje primijenilo potrebno je da se ispune sljdeći uslovi:1. da je protiv odluke blagovremeno pokrenut radni spor2. da radni spor nije okončan3. da se uvažavaju svi zahtjevi koji su postavljeni u radnom sporu, i to iz onih razloga iz
kojih bi i sud u radnom sporu mogao poništiti takvu odluku4. da se mijenjanjem ili poništavanjem odluke ne dira u pravo trećih.
Ova dva instituta obrađuju se hipotetički.
1.7. Vansudsko ostvarivanje i zaštita prava i obaveza iz radnog odnosa
Dva su oblika za rješavanje spornih pitanja između zaposlenika i poslodavca:1. postupak mirenja2. arbitraža.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti mirno rješavanje individualnog spora između zaposlenika, tj. radnika i poslodavca. Mirenje nije obavezan oblik rješavanja individualnih sporova.Tradicionalno, mirno rješavanje sporova se vrši putem posredovanja od strane trećih lica, koja imaju obostrano povjerenje strana u sporu, pa je mirenje institucija i zaposlenika i poslodavca.Ukoliko u porsupku mirenja ne bude riješen predmet spora, odnosno ukoliko se postupak mirenja ne okonča u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.
Sporazum poslodavca i zaposlenika da spor povjere arbitraži je dvostrani pravni akt, koji je pretpostavka za korištenje ovog načina rješavanja individualnog radnog spora. Razvijeniji je oblik zaštite od samozaštite.Obilježja arbitraže:
1. nedržavni oblik ostvarivanja pravne zaštite i tretira se kao privatni sud stranaka2. stranke svojom voljom derogiraju nadležnost sudova i spor povjeravaju arbitraži.
U zakonskim odredbama o ovoj arbitraži nije predviđena mogućnost podnošenja zahtjeva sudu za zaštitu povrijeđenog prava.Kod arbitraže se mora voditi računa o 2 najvažnija načela građanskog procesnog prava: nepristrasnost i kontradiktornost.
U RS je umjesto mirenja kao mogućnost predviđen postupak sporazumnog rješavanja suprotnih pitanja između radnika i poslodavca. Također, radnik i poslodavac mogu sporno pitanje iznijeti pred arbitražu.
1.8. Izvršnost, konačnost i pravosnažnost odluka o pravima i obavezama iz radnog odnosa
81
Odluke donesene u radnopravnom postupku mogu se primijeniti tek kad postanu izvršne.
U pogledu momenata izvršnosti, kao najužeb pojma, treba praviti razliku između prvostepenih i drugostepenih odluka.
Prvostepena odluka postaje izvršna:- istekom roka za ulaganje zahtjeva za zaštitu prava- dostavljanjem zaposleniku odluke protiv koje zahtjev nije dopušten- dostavljanjem odluke zaposleniku, ako zahtjev ne odlaže njeno izvršenje- dostavljanjem rješenja zaposleniku kojim se prigovor odbacuje- istekom roka za izvršavanje radnje određenog u dispozitivu odluke.
Drugostepena odluka postaje izvršna:- dostavljanjem odluke kojom se zahtjev odbacuje ili odbija- dostavljanjem odluke kojom je prvostepena odluka izmijenjena.
Poseban osnov za izvršenje predstavlja pismeni sporazum postignut u toku postupka o ostvarivanju nekog prava itmeđu zaposlenika i nadležnog organa.
Svojstvo konačnosti stiče ona odluka u radnopravnom postupku protiv koje nema redovnog pravnog sredstva.
U pravilu, momenti konačnosti i izvršnosti nastupaju istovremeno.
Pravosnažna je ona odluka koja ispunjava sljedeće uslova (kumulativno):- i da se protiv nje ne može podnijeti zahtjev, niti pokrenuti radni spor- i da je njome zaposlenik stekao određeno pravo- i da se ne može slobodno opozvati ili mijenjati.
2. DISCIPLINSKI POSTUPAK
To je sistem pravnih normi koje regulišu ostvarivanje disciplinske odgovornosti zaposlenika kao učinioca disciplinskog djela.
Obuhvata sve radnje – od pokretanja postupka sve do donošenja konačnih odluka o disciplinskoj odgovornosti.
Postoji autonomnost disciplinskog postupka u odnosu na krivični postupak.
Postoji samostalnost poslodavačkih subjekata u pogledu regulisanja nadležnosti organa i pravila postupanja u disciplinskim predmetima.
2.1. Osnovna načela disciplinskog postupka
To su:
82
1. načelo zakonitosti – svi disciplinski organi trebaju biti vezani isključivo za zakon, opći akt i kolektivni ugovor.
2. načelo nezavisnosti organa3. načelo materijalne istine – dužnost disciplinskih organa da utvrde činjenice
relevantne za odlučivanje na potpun i istinit način4. načelo dvostepenosti – treba da omogući ostvarivanje prava na podnošenje zahtjeva
protiv prvostepenihi odluka i zaštitu prava zaposlenika kod poslodavca5. načelo usmenosti, neposrednosti i javnosti i kontradiktornosti (usmeno izlaganje
činjenica i dokaza, na javnoj raspravi, uz sučeljavanje strana)6. načelo o pravu zaposlenika na odbranu – pravo na odbranu propisanim sredstvima7. načelo akuzatornosti – egzistencija zahtjeva i organa koji s njim raspolaže8. načelo primjene procesnog prava u disciplinskom postupku.
2.2. Organi nadležni za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka
U okviru većih poslodavačkih subjekata javljaju se posebni organi koji su nadležni za pokretanje disciplinskog postupka odvojeni od organa koji su nadležni za vođenje disciplinskog postupka i za izricanje disciplniskih sankcija.
Ako je poslodavac pravno lice pitanje i ovlaštenja za vođenje disciplinskog postupka se uređuje statutom ili aktom o osnivanju. Kada je poslodavac fizičko lice, može ovlastiti bilo koje poslovno sposobno lice da ga zastupa u ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom.
Inicijator pokretanja disciplinskog postupka je ono lice, odnosno zaposlenik koji je po svom položaju i neposredni rukovodilac, odnosno šef grupe, odsjeka službe. To je njegovo pravo i dužnost.
Funkcija provođenja disciplinskog postupka može biti u nadležnosti:1. organa radne sredine u kojoj je disciplinsko djelo počinjeno2. organa koji bi bili zajednički za profesiju ili granu djelatnosti kojoj pripada i okrivljeni
zaposlenik3. organa u okviru odgovarajuće administrativno-teritorijalne jedinice4. organa koji ima obilježja sudovanja5. organa koji nosew obilježja drugarskih sudova.
Organi u okviru poslodavačkih subjekata mogu biti inokosni (lakše povrede) ili kolegijalni (teže povrede).
2.2.1. Prvostepeni disciplinski postupak
Prvostepeni disciplinski postupak ima sljedeće faze:1. pokretanje disciplinskog postupka2. provođenje disciplinskog postupka (kod težih povreda radne dužnosti)3. faza odlučivanja (o krivnji i sankciji)4. izrada prvostepene odluke i njeno dostavljanje5. izvršenje odluke, ako je postala konačna.
83
Disciplinski postupak pokređe se prijavom, odnosno prijedlogom, koji po službenoj dužnosti podnosi organ nadležan za pokretanje postupka. Za teže pov rede se provodi prethodni postupak, koji provodi organ nadležan za vođenje i izricanje disciplinskih sankcija.
Na raspravi treba da dđu do izražaja sva načela disciplinskog postupka.
Poslije rasprave, organ donosi meritornu presudu koja po sadržaju može biti:1. osuđujuća2. oslobađajuća3. o odbacivanju prijedloga4. o obustavi disciplinskog postupka.
Ako prvostepena odluka nije konačna, može se izjaviti zahtjev za njeno preispitivanje.
Prvostepena odluka se može pobijati iz:a) materijalno-pravnih razlogab) procesnopravnih razloga.
Zahtjev za preispitivanje i pobijanje prvostepene odluke mogu izjaviti:- zaposlenik protiv kojeg je vođen postupak- lice, odnosno organ koji je pokrenuo dusciplinski postupak- sindikalna organizacija, u korist i na pristanak zaposlenika.
2.2.2. Drugostepeni disciplinski postupak
Kao drugostepeni organ u postupku disciplinske odgovornosti zaposlenika pojavljuje se organ koji je za to utvrđen zakonom, odnosno autonomnim općim aktima poslodavačkog subjekta. U privrednim društvima to je u pravilu upravni odbor.
Drugostepeni organ ima sljedeća ovlaštenja: odlučivanje u okviru istaknutih prigovora u zahtjevu, zabrana reformatio in peius ako je zahtjev izjavio samo zaposlenik.
Zahtjev treba da sadrži osnovne podatke, te osnove na kojima se zasniva, a najčešće se zasniva na jedan ili više sljedećih osnova:
1. da je pri odlučivanju o odgovornosti povrijeđen postupak2. da je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje3. da disciplinsko djelo zbog kojeg je izrečena disciplinska mjera nije propisano,
odnosno utvrđeno kao takvo4. da nije pravilno primijenjen zakon ili opći akt5. da je nastupila zastarjelost za pokretanje ili vođenje disciplinskog postupka6. da nisu uzete u obzir olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti, odnosno da je
izrečena neodgovarajuća mjera.
Zahtjev se podnosi, odnosno predaje prvostepenom organu, a izjavljuje drugostepenom organu.
Kada prvostepeni organ utvrdi da je prigovor blagovremen i da je podnesen od ovlaštenog lica, dostavlja cijeli spis sa zahtjevom drugostepenom organu.
84
Kad odlučuje o zahtjevu zaposlenika, drugostepeni organ može odlučiti da:1. usvoji zahtjev i poništi prvostepenu odluku2. uvoji zahtjev i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom organu3. odbije zahtjev kao neosnovan i potvrdi prvostepenu odluku4. poništi odluku i postupak obustavi zbog nastupanja zastarjelosti.
Drugostepeni organ povodom zahtjeva podnosioca prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka može odlučiti da:
1. usvoji zahtjev i izrekne strožu disciplinsku mjeru2. usvoji zahtjev i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom organu3. odbije zahtjev kao neosnovan i odluči u skladu sa zahtjevom radnika, ako je podnesen4. odbije zahtjev i potvrdi prvostepenu odluku.
Odluke drugostepenog organa su konačne, ali nisu pravosnažne, jer protiv njih zaposlenik može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom u roku koji je kao takav određen od dana dostavljanja drugostepene odluke.
2.3. Vanredni pravni lijekovi u disciplinskom postupku
Ovdje pažnju treba usmjeriti na ponavljanje disciplinskog postupka.
Postoje različita gledišta o ponavljanju disciplinskog postupka. Kada se te gledišta objedine, do ponavljanja disciplinskog postupka moglo bi doći:
1. ako je odluku donio ne nadležni organ2. ako se dokaže da je odluka zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka,
vještaka ili tumača3. ako se dokaže da je do odluke došlo usljed krivičnog djela lica koje je učestvovalo u
donošenju odluke4. ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u vezi sa
ranijim dokazima podobni da prouzrokuju donošenje bitno drugačije odluke5. ako je o istom disciolinskom djelu ranije donesena pravosnažna odluka6. ako je ishod krivičnog postupka ili postupka po privrednim prijestupima odnosno
prekršajima, za istu radnju bitno drugačiji u odnosu na odluku donesenu u disciplinskom postupku
7. ako je u donošenju odluke učestvovalo lice koje je moralo biti izuzeto8. ako kolegijalni organ koji je donio odluku nije odlučivao u propisanom sastavu ili ako
za odluku nije glasala propisana većina.
Ponavljanje postupka treba urediti općim aktom i to u odnosu na:a) organe koji će odlučivati o ponavljanju disciplinskog postupka i njihova pravab) rokove za ponavljanje postupka.
Prijedlog za ponavljanje postupka treba da se podnese prvostepenom disciplinskom organu ili organu koji je donio odluku kojom je disciplinski postupak okončan. Mogu ga podnijeti zaposslenik i podnosilac zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka.Prema okolnostima se određuje hoće li odluka o zamjeni stare odluke novom djelovati ek tunc ili ex nunc.
85
Postupak se ne može ponoviti na štetu zaposlenika, poslije nastupanja zastarjelosti za vođenje postupka, a u korist zaposlenika se može ponoviti u roku koji je utvrđen općim aktom. Dakle ponnavljanje postupka po prijedlogu nafležnog organa mora se okončati prije nastupanja zastarjelosti za vođenje disc.postupka.U obzir se uzimaju rokoi za ponavljanje postupka u drugim postupcima.
2.4. Disciplinski postupak za utvrđivanje odgovornosti državnih službenika
Disciplinska odgovornost službenika je posebno zakonski regulisana.Disciplinski postupak se pokreće podnošenjem zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka od strane ministra i zamjenika ministra, odnosno drugih rukovodilaca institucija BiH, organu nadležnom za postavljanje službenika.Ovaj organ razmatra zahtjev i ako ga ne odbaci, tj. ako ga ocijeni podobnim za dalju proceduru, prosljeđuje ga ombudsmenu, koji je nadležan za vođenje disciplinskog postupka i izricanje lakših disciplinskih mjera. Ima pravo davanja preporuka i predlaganja mjera nadležnom organu i prosljeđuje predmet Agenciji za državnmu službu.-
Ova odgovornost veže se za složenu proceduru, koja se odvija u trokutu:1. organ za postavljanje2. ombudsmen3. Agencija za državnu službu.
U fazi pokretanja i u toku cijelog disciplinskog postupka zagarantovana je diskrecija državnog službenika. Primjenjuju se i načela krivičnog postupka.
U institucijama FBiH je pretpostavka za pokretanje disciplinskog postupka podnošenje disciplinske prijave.Disciplinski postupak pokreće rukovodilac državnog organa uprave, a vodi ga disciplinska komisija. Disciplinska komisija sačinjena je od 3 člana koje imenuje Agencija. Član ne može biti rukovodilac organa uprave. Komisija je dužna da pribavi mišljenje medijatora državne službe, koji se bira iz reda službenika.Za izvršavanje rješenhja nadležna je Agencija.Protiv prvostepenih odluka komisije državni službenik ima pravo na žalbu Odboru za žalbe Vlade FBiH, u roku od 15 dana od prijema prvostepene odluke.U RS svi državni službenici mogu inicirati pokretanje disciplinskog postupka. Legitimaciju za pokretanje ima starješina organa. Postupak vodi disciplinska komisija sačinjena od 3 do 5 članova. Mjere izriče starješina organa, a u slučaju mjere razrješenja Agencija to obavlja.Službenik ima pravo žalbe Odboru držabne uprave za žalbe.
2.5. Postupak za utvrđivanje materijalne odgovornosti zaposlenika
Nova rješenja u zakonu o radu ne obavezuju poslodavca da mora provesti postupak utvrđivanja odgovornosti za štetu i njen obim.Poslodavački subjekti mogu svojim aktima predvidjeti odgovarajući postupak za utvrđivanje postojanja štete i okolnosti pod kojima je ona nastala, njenu visinu i ko je štetu prouzrokovao.
86
Treba posebno posmatrati situacije kada je šteta počinjena:1. krivičnim djelom2. disciplinskim djelom koji nije nistovremeno i krivično djelo3. civilnim deliktom.
U slučaju disc. i civilnog djela, okolnosti nastanka štete, visina štete i počinioc se utvrđuju komisijski.Poslodavac ili nadležni organ poslodavačkog subjekta donosi odluku o odgovornosti zaposlenika za prouzrokovanu štetu i o njegovoj obavezi da je naknadi.U slučaju da zaposlenik odbije naknaditi štetu ili je ne naknadi u određenom roku, poslodavac može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se uslovi i način smanjivanja ili oslobađanja zaposlenika od obaveze naknade štete.
2.6. Postupak za utvrđivanje materijalne odgovornosti državnih službenika
Zakon o državnoj službi u institucijama BiH ne razmatra, niti reguliše posebno materijalnu odgovornost državnih službenika., već u okviru disciplinske odgovornosti povredama službene dužnosti smatra i prouzrokovanje materijalne štete namjerno ili iz krajnje nepažnje.
U RS je regulisana naknada materijalne štete, a postupak vodi posebna komisija koju formira starješina organa držabne uprave.
U FBiH se za met.odgovornost predviđaju klasična rješenja. Postojanje visinu i okolnosti štete utvrđuje komisija, koju rješenjem formira rukovodilac organa državne uprave. Rukovodilac n a osnovu zaključaka komisije donosi rješenje o naknadi štete.Državni službenik ima pravo žalbe Odboru za žalbe (rok 15 dana od dostavljanja rješenja).
Štetu, koju je državni službenik uzrokovao građaninu, pravnim licima ili organu uprave, svojim nezakonitim i nepravilnim radom, naknađuje organ čiji je službenik učinio štetu. Taj organ ima pravo regresa od službenika.
U slučaju da državni službenik pretrpi štetu na radu i u vezi sa radom, tu štetu naknađuje organ uprave.
Rješenje rukovodioca organa uprave nema snagu izvršnog naslova, ne može se na osnovu njega pristupiti prinudnom izvršenju.Ako službenik odbije naknaditi štetu, postupak se pokreće pred nadležnim sudom.
3. OSTVARIVANJE I ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA PRED TREĆIM NEPRISTRASNIM ORGANOM - RADNI SPOROVI
87
Radni sporovi su sporovi između radnika i poslodavca, ili sindikata i poslodavca, tj. udruženja poslodavaca, povodom povrede prava ili interesa, odnosno neizvršavanja obaveza iz radnog odnosa, bilo individualnih, bilo kolektivnih, koji se rješavaju pred nepristrasnim organom izvan radne sredine.
Dvije su osnovne materijalnopravne karakteristike ovog pojma:1. da je pravo koje je predmet spora kao takvo utvrđeno, odnosno da nije izvršena
utvrđena obaveza2. da pravo, tj. neposredni interes, odnosno obaveza, proističu neposredno iz rada,
odnosno iz radnog odnosa, ili da su u vezi sa ovim odnosom.
Do općeg pojma radnog odnosa dolazi se spajanjem materijalnopravnih elemenata (strenke, predmet spora) i formalnopravnih elemenata (organi za rješavanje i postupak).
Radni sporovi su posljedica objektivno različitog položaja socijalnih partnera, legitimnosti njihovih različitih ekonomskih, socijalnih, profesionalnih i drugih interesa i zasluga.
3.1. Pojam i vrsta radnog spora
Radne odnose neminovno karakterizira kombinacija saradnje – koordinacije i konflikata između stranaka radnog odnosa.
Neposredna veza sa pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa je bitni element i najosjetljivija karakteristika radnog spora.S obzirom na predmet radnog spora, bitno je:1. da je došlo do povrede prava, interesa ili obaveza koji proističu iz radnog odnosa2. da su pravo, tj. neposredni interes, odnosno obaveze utvrđene heteronomnim ili
autonomnim propisom3. da se radi o sporu koji nastaje povodom utvrđivanja prava i obaveze iz radnog odnosa.
Podjela radnih sporova:1. s obzirom na subjekte i predmet spora:
a) individualnib) kolektivni
2. s obzirom na prirodu i obilježja spora:a) pravnib) interesni (ekonomski)
3. s obzirom na organe i postupak rješavanja sporova:a) radni sporovi koji se rješavaju od strane sudova u sudskom postupkub) sporovi koji se rješavaju od strane vansudskih organa u postupku mirenja i arbitražec) sporovi koji se rješavaju metodama kolektivne akcije zaposlenika ili poslodavca.
Uobičajena je podjela na: individualne i kolektivne radne sporove.
3.1.1. Individualni radni sporovi
88
Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede tog prava, u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu.U RS rok je 1 godina od saznanhja za povredu, najdalje 3 godine od učinjene povrede, a u BDBiH rok je 3 godine od povrede.Svi ovi rokovi su prekluzivni.
Podnošenje, odnosno podizanje tužbe nije uslovljenjo prethodnim obraćanjem zaposlenika, odnosno radnika, poslodavcu, za zaštitu njegovih prava.
Pod individualnim radnim sporovima mogu se podrazumijevati sporovi koji nastaju između pojedinog zaposlenika i poslodavačkog subjekta, povodom povrede individualnog, pojedinačnog i ličnog prava, odnosno utvrđivanja obaveza ili neposrednog ličnog interesa iz radnog odnosa, a zasnovanog na propisima, kolektivnom ugovoru, općem aktu ili na ugovoru o radu, za čije je rješavanje nadležan sud.
Osnovna obilježja:1. subjekti su: zaposlenika čije je pravo povrijeđeno i poslodavac2. predmet je vezan za individualna prava ili individualne interese koji se ostvaruju na
radu i povodom radaZahtjev može biti: konstitutivan, kondemnatoran i deklaratoran.
3. individualni radni spor veže se za rješavanje uz učešće treće strane i to prije svega suda.
3.1.1.1. Organi za rješavanje individualnih radnih sporova
U uporednom pravu to mogu biti:1. specijalizovani radni sudovi2. sudovi općr nadležnosti3. drugi organi – vijeća dobrih ljudi.
U našem pravu je predviđeno da zaposlenik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.O individualnim radnim sporovima1. odlučuje sud2. da se konkretno određivanje nadleđnosti suda vrši organizacijsko-funkcionalnim
zakonima.
Kod nas o radnim sporovima odlučuju redovni sudovi, a ne posebni i primjenjuju se pravila parničnog postupka.Općinski sudovi sude u prvom stepenu, a u drugom stepenu kantonalni sudovi.
3.1.1.2. Pokretanje i vođenje individualnog radnog spora
Postupak se pokreće tužbom po pravilima parničnog postupka, ali sam postupak ima i obilježja posebnog praničnog postupka.
89
Tužbu podiže zaposlenik čije je pravo povrijeđeno ili ugroženo i tada se pretvara u stranku – subjekt procesnog prava. Načelo dispozitivnosti je prioritetno načelo i u ovom postupku (sloboda podizanja tužbe i određivanja njenog sadržaja).
Postoje 2 stajališta:1. podnošenje tužbe nadležnom sudu nije uslovljeno prethodnim obraćanjem zaposlenika
poslodavcu za zaštitu prava – kod nas prihvaćen stav2. podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u okviru radne sredine predstavlja uslov za
traženje zaštite povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
Specifičnosti parničnog postupka u radnim odnosima:a) u određivanju rokova i ročišta sud uvijek treba obraćati naročito pažnju na potrebu
hitnog rješavanja radnih sporovab) u toku postupka sud može odrediti privremenu mjeru vraćanja zaposlenika na rad ili
ex officio odrediti mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupkuc) u presudi kojim se nalaže izvršenje kakve radnje kraći su paricioni rokovi (8 dana za
dobrovoljno izvršenje)d) rokovi za podnošenje žalbe na presudu su kraći – 8 danae) mjesna nadležnost suda može se odrediti prema prebivalištu zaposlenika (tužioca).
U slučaju da sud utvrdi osnovanost tužbe, sud će naložiti:1. zaposlenje, odnosno uspostavljanje radnog odnosa između tužitelja i tuženog2. vraćanje na prethodno radno mjesto3. obezbjeđenje ili ponovno uspostavljanje povrijeđenih drugih prava iz radnog odnosa
koja proizlaze iz ugovora o radu.
3.1.2. Kolektivni radni sporovi
Ovi sporovi nastaju povredom ili ugrožavanjem kolektivnih prava, odnosno radi zaštite kolektivnih interesa u vezi sa kolektivnim radnim odnosom.
Bitna obilježja:1. subjekti kolektivnog radnog spora su socijalni partneri – sindikat na strani zaposlenih
ili grupa zaposlenih ili institucionalni oblik participacije zaposlenih, a na strani poslodavca, pojedinacm grupa ili udruženje poslodavaca
2. predmet kolektivnog radnog spora mogu biti kolektivna prava ili kolektivni interesi zaposlenih ili sindikata, kao i kolektivni pravni interesi posodavca / udružanje poslodavaca
3. organi za rješavanje, tj. kao postupci i metode javljaju se:a) rješavanje kolektivnih radnih sporova pred nadležnim sudom u sudskom
postupkub) u vansudskom postupkuc) kolektivne akcije na strani zaposlenika (štrajk) ili na strani poslodavca (lock
out)
Mirnim metodama rješavanja kolektivnih radnih psorova daje se prednost.
90
3.1.2.1. Vrste kolektivnih radnih sporova
klasifikacija se veže za predmet spora, pa se pravi razlika između pravnih i interesnih (socijalni i ekonomski spor) kolektivnih radnih sporova.
Pravni kolektivni radni sporovi se javljaju povodom primjene određenih prava na osnovu zaključenog kolektivnog ugovora ili primjene pozitivno-pravnih odredbi o kolektivnim pravima zaposlenih.
Interesni kolektivni radni sporovi javljaju se u vezi sa zaključivanjem, obnavljanjem, revizijom ili proširenjem kolektivnog ugovora o radu.3.1.2.2. Metodi mirnog (alternativnog) rješavanja kolektivnih radnih sporova
Ovi metodi imaju prioritet zbog načela autonomnosti i dobrovoljnosti u rješavanju radnih sporova.To su preventivni metodi. Smatraju se prihvatljivijim i od sudskog rješavanja.
Javljaju se kao: posredovanje, mirenje i arbitraža.
Posredovanje se sastoji u pružanju dobrih usluga stranama u sporu, od strane neutralnog lica – posrednika. Njegove preporuke pravno ne obavezuju stranke, imaju samo moralno obavezujuću dimenziju.
Mirenje se zasniva na pružanju pomoći strankama u sporu od strane pomiritelja, uz uvažavanje jednakog predstavljanja interesa zaposlenika i poslodavca. To je zamjena za direktno kolektivno pregovaranje. Ovaj metod zavisi u velikoj mjeri od profesionalnog i ličnog autoriteta pomiritelja.
Arbitraža se sastoji u tome što strane u radnom sporu povjeravaju trećem licu ili licima rješavanje spora.Prednost ovog metoda je efikasnost (brzina) i jednostepenost – arbitražom se okončava radni spor. Odluka arbitraže obavezuje stranke.
3.1.2.3. Kolektivni radni sporovi i način njihovog rješavanja u zakonodavstvu BiH
Uju našem radnom zakonodavstvu kolektivni radni sporovi su:- sporovi o zaključivanju kolektivnih ugovora- sporovi o primjeni, izmjeni ili dopuni kolektivnog ugovora- sporovi o otkazivanju kolektivnog ugovora- sporovi u slučaju ''drugog sličnog spora'', vezanog za kolektivni ugovor.
U BiH su regulisana dva načina mirnog rješavanja spora: mirenje i arbitraža.
Mirni metodi vezani su za dva bitna elementa:a) autonomiju i dobrovoljnost stranaka u sporub) obaveznost mirenja ukoliko se same stranke nisu dogovorile o načinu mirnog
rješavanja spora.
91
Mirenje provodi mirovno vijeće (kolegijalni organ – predstavnici poslodavca, sindikata i vlasti).Pravila o postupku pred mirovnim vijećem utvrđuje nadležno ministarstvo za poslove rada, odnosno donosi samo mirovno vijeće.Mirovno vijeće ne rješava spor između stranaka, nego daje obrazloženi prijedlog za rješenje spora. Ako strane prihvate usaglašen prijedlog mirovnog vijeća, taj prijedlog ima pravnu snagu.
Arbitraža je utemeljena na dosljedno primijenjenom i poštovanom principu dobrovoljnosti socijalnih partnera. Pitanja u vezi arbitražnog postupka obavezno se uređuju kolektivnim ugovorom ili sporazumom stranaka.Obavezna arbitraža je nepoznata.Arbitraža svoje odluke o predmetu spora temelji na zakonu i drugim propisima, kolektivnom ugovoru, kao i na principu pravičnosti.Odluka arbitraže o predmetu spora je konačna, žalba nije dopuštena. Ima snagu i dejstvo kolektivnog ugovora.
3.1.2.3.1. Princip pravičnosti kao osnov za rješavanje Kolektivnih radnih sporova
Pravednost se shvaća kao posebno vrijednosno načelo raspodjele, koje određuje koliko dobara i tereta treba pripasti, kao ovlaštenje i kao obaveza, subjektima pojedinih društvenih odnosa i društva uopšte.
Koncepcije o pravičnosti:1. koncepcija položajne pravednosti
Dobro i tereti se dijele tako da svako dobije onoliko koliko su njegove vrline i zasluge prema zajednici.
2. koncepcija razmjenske pravednostiSvako dobija jednako dobra i zla koliko je dobra i zla dao drugome, dobro i zlo se dijeli ekvivalentno.
3. koncepcija radne pravednostiZahtijeva stvarnu ekvivalentnost između rada i nagrade.
4. koncepcija solidarne pravednostiZalaže se da oni koji u raspodjeli dobara dobijaju više zbog svojih većih radnih sposobnosti, treba da ustupe dio svojih dobitaka za uzdržavanje i unapređivanje položaja onih koji imaju slabije radne sposobnosti.
5. koncepcija egalitarne pravednostiIstiče se da svako dobije toliko dobara i tereta koliko treba da zadovolji svoje osnovne materijalne i duhovne potrebe.
Ova shvatanja se posebno odražavaju u pravnim normama koje se odnose na:a) raspodjelu vlasti / političkih pravab) radne odnosec) odgovornost za delikte.
3.1.2.4. Rješavanje kolektivnih radnih sporova kolektivnom akcijom
92
socijalnih partnera, odnosno putem prinude
Pravo na kolektivnu akciju je istovremenoa) kolektivno pravo socijalnih partnerab) pravno sredstvo za zaštitu kolektivnih prava.
Na strani radnika pravo na kolektivnu akciju uključuje pravo na štrajk kao najvažnije pravo, a na strani poslodavačkih subjekata to je pravo na lock out.
3.1.2.4.1. Pravo na štrajk
To je fundamentalno socijalno pravo, najvažnije pravo i metod kolektivne akcije zaposlenika.
To je privremeni kolektivni prekid rada od strane radnika, u cilju prinuđivanja poslodavca da prihvati zahtjeve radnika o pitanjima koja su predmet kolektivnog spora.
Obilježja:- privremenost i kolektivnost obustavljanja rada- predmet (razlog) štrajka vezan je za pitanja ekonomsko-socijalne prirode, odnosno za
predmet kolektivnog pregovaranja- usmjerenost štrajka protiv poslodavca ili vlasti u cilju rješavanja spornih pitanja ioi
ostvarivanja širih ekonomsko-socijalnih ili profesionalnih interesa.
Međunarodni ugovori univerzalnog i regionalnog karaktera koji prihvataju štrajk:- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima- Evropska socijalna povelja – to je pravo sindikata- Konvencije MOR-a o slobodi udruživanja i izražavanja.
Pravo štrajka se može ograničiti: zbog zaštite prava i sloboda drugih, radi zaštite javnog interesa, nacionalne sigurnosti. Intervencija policije i javnih vlasti za vrijeme štrajka se mora ograničiti samo na održavanje javnog reda i mira.
3.1.2.4.2. Vrste štrajkova i pravne posljedice štrajka
Mogući kriteriji:1. trajanje štrajka: štrajk upozorenja i štrajk sa unaprijed određenim trajanjem2. način organizovanja štrajka: na nivou poslodavca ili dijel poslodavačkog subjekta,
granski i generalni štrajk3. način vršenja štrajka: štrajk iznenađenjem, kružni štrajk, djelimični štrajk, štrajk
uskog grla4. ciljevi štrajka: profesionalni, politički, štrajk solidarnosti – interne ili eksterne.
Najvažnija podjela:a) zakoniti (dopušteni, legitimni)b) nezakoniti (divlji) štrajkovi.
93
Zakonit štrajk je štrajk organizovan i vođen u skladu sa propisanim uslovima ostvarivanja prava na štrajk.
Nezakoniti štrajk je štrajk čiji ciljevi nisu radnopravne prirode, nisu vezani za ekonomske i socijalne interese i prava zaposlenih.
Kod pravnih posljedica štrajka uočava se značaj na zekonite i nezakonite.
Nezakonit štrajk može dovesti do disciplinskih, građanskopravnih ili prekršajnih sankcija u odnosu na radnike ili sindikat.Zakonit štrajk ne može dovesti do raskidanje ugovora o radu ili njegovog otkazivanja. Učešće u zakonitom štrajku dovodi do suspenzije prava i obaveza iz radnog odnosa dok traje štrajk.3.1.2.4.3. Ostvarivanje prava na štrajk u zakonodavstvu BiH
U našem zakonodavstvu prihvaćena je koncepcija prava sindikata na organiziranje štrajka, odnosno prava zaposlenika na učešće u tako organiziranom štrajku.
Prvi uslov za organizovanje i vođenje štrajka od strane sindikata na svim nivoima organizovanja veže se za obavezu organizovanja i vošenja štrajka na način kojim se ne ugrožava imovina, bezbjednost i zdravlje lica, te za način koji treba da omogući normalan nastavak rada nakon završetka štrajka.Nakon donošenja odluke o stupanju u štrajk, slijedi zakonska obaveza najave štrajka u pismenoj formi, najkasnije deset dana prije početka štrajka, a u tom roku štrajk mora biti najavljen nadležnom ministarstvu unutrašnjih poslova.
U slučaju da kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni poslovi koji se ne mogu prekidati za vrijeme štrajka, prije zvanične najave štrajka, sindikat će od poslodavca zatražiti prijedlog tih poslova.
Ukoliko se sindikat i poslodavac ne mogu dogovoriti o tome u roku od 5 dana, rješavanje spornog pitanja povjerava se arbitraži.
Obavezno je mirenje od momenta najave do stupanja u štrajk. Postupak mirenja je bitni uslov za ostvarivanje legitimnog prava na štrajk.Tek ukoliko stranke ne prihvate prijedlog za mirenje, može se stupiti u štrajk.
Uslovi za ostvarivanje preva na štrajk se mogu tumačiti kao regulisanje njegovog ostvarivanja, a vezani su za:
- odluku o stupanju u štrajk (glasanje o štrajku)- održavanje minimuma procesa rada- najavu štrajka (poslodavcu i javnoj vlasti)- postupak mirenja kao uslov za ostvarivanje prava na štrajk.
Štrajk se završava:- jednostranom odlukom organizatora štrajka/sindikata- ispunhjenjem zahtjeva radnika radi kojih je organizovan štrajk- prihvatanjem prijedloga poslodavca, odnosno nadležnih organa za rješavanje spornih
pitanja.
94
Poslodavac ne može dati otkaz zaposleniku kao učesniku zakonitog štrajka smao po tom osnovu, ali se plata može smanjiti srazmjerno vremenu učestvovanja u štrajku.
Kod nezakonitog štrajka poslodavac nadležnom sudu može podnijeti zahtjev za zabranu organizovanja i provođenja štrajka i može tražiti od sindikata naknadu štete.
3.1.2.4.4. Ograničavanje prava na štrajk
Država reguliše pod kojim uslovima i u kojoj mjeri će biti primijenjena izvjesna ograničenja prava na štrajk u pogledu pripadnika vojske, policije i državnih organa.
Pravo na štrajk u vojsci, policiji i u državnim organima će se urediti posebnim zakonom, a u slučaju da tim poslovima nije drugačije ili nije uopšte uređeno, primijenit će se opća pravila o štrajku.
Štrajk državnih službenika može biti organiziran i proveden pod uslovom da bitno ne ugrožava ostvarivanje poslova osnovne djelatnosti organa uprave, odnosno službe za upravu, a koji se zbog potrebe bitnog postupanja ne mogu odlagati.
Organizator štrajka ima obavezu da za vrijeme štrajka osigura vršenje poslova i zadataka čije je vršenje potrebno radi zaštite javnog interesa ili ostvarivanja prava i izvršavanja obaveza građana, preduzeća i drugih pravnih lica u upravnom postupku pred organom uprave, usljed čijeg neblagovremenog postupanja bi mogle uslijediti štetne posljedice.
Dužnost štrajkačkog odbora je da najavi rukovodiocu organa uprave i službe za upravu početak štrajka najkasnije 7 dana prije početka štrajka i da dostavi odluku o stupanju u štrajk.
U prethodnom postupku učestvuje štrajkački odbor, predstavnik sindikata, rukovodilac organa državnih službi i predstavnik vlade.
O prekidu štrajka odlučuju sporazumno štrajkački odbor i rukovodilac organa uprave, odnosno službe za upravu.
3.1.2.4.5. Kolektivna akcija poslodavca – lock out
Pravo na lock out kao sredstvo ekonomskog pritiska poslodavca na radnike i sindikat, kojim se nastoji riješiti radni spor u korist poslodavca, nije univerzalno prihvaćeno pravo kolektivne akcije.
To je najčešće metod rješavanja kolektivnih radnih sporova, na nivou privatnog preduzeća.
Bitni elementi pojma lock out su vezani za:- privremeno zatvaranje mjesta rada- usmjerenost lock outa protiv radnika/sindikata povodom kolektivnog radnog
spora- s ciljem da radnici/sindikat odustanu od svojih zahtjeva i prihvate uslove rada
koji odgovaraju poslodavcu.
95
U BiH se izričito priznaje samo odbrambeni lock-out kao zakoniti lock out. To je protivmjera štrajku koji nije obuhvatio sve radnike i omogućava poslodavcu da suspenduje i radnike koji ne štrajkuju.Ovo je odgovor na štrajk koji je već počeo, ali tek nakon 8 dana od dana pošetka štrajka.Naše zkd ograničava broj radnika koji mogu biti isključeni iz procesa rada, i taj broj ne smije biti veći od polovine broja radnika koji su stupili u štrajk.Bez obzira na suspenziju tih radnika, poslodavac je dužan uplaćivati doprinose za socijalno osiguranje na osnovicu koju čini najniža plaća.
Kod nedopuštenog lock outa radnici imaju pravo zahtvijevati od nadležnog suda da zabrani takav lock out i zadržavaju pravo na naknadu štete.
4. UPRAVNA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA - INSPEKCIJA RADA
Upravni nadzor se javlja kao jedan specifičan oblik pravnog nadzora. U formalnom smislu, upravni nadzor je nadzor koji vrše državni organi uprave po osnovu povjerenih javnih ovlaštenja nad radom organa, privrednih subjekata, ustanova i drugih pravnih lica, kao i nad radom građana.To je primjenjivanje upravnih ovlaštenja nad neautoritativnim aktivnostima organa i organizacija i nad radom građana. Njega čini i nadzor nad autoritativnim pojedinačnim pravnim aktima.
Vršenje nadzora je jedna odnosnovnih funkcija organa uprave.
Upravni nadzor se vrši na jedan od sljedećih načina:1. nadzor nad zakonitošću akata kojim se rješava o pravima i obavezama građana i
organizacija, odnosno o upravnim stvarima2. nadzor nad zakonitošću rada institucija koje imaju javna ovlaštenja3. inspekcijski nadzor.
Inspekcijski nadzor se obrađuje kroz ovlasti inspekcije rada, kao organa nadležnog za poslove inspekcije rada.
Funkcija upravnog nadzora veže se za druge funkcije:- provođenje utvrđene politike i izvršavanje zakona i drugih propisa- donošenje propisa za provedbu zakona i drugih propisa- predlaganje i davanje preporuka iz oblasti zakonodavstva- odgovaranje na pitanja zakonodavne vlasti- obavljanje dugih upravnih i stručnih poslova određenih zakonom i drugim propisima.
4.1. Organizacija inspekcije rada
Organizaijc inspekcijskih službi prati sve specifičnosti organizovanja organa državnih službi, tj. organa državne uprave.
U FBiH se federalni i kantonalni organi državnih službi osnivaju zakonom.
96
Unutrašnja organizacija rada organa uprave utvrđuje se pravilnikom kojeg donosi rukovodilac organa uprave, gradonačelnik, odnosno općinski načelnik. U donošenju učestvuje i vladaa, odnosno gradsko ili općinsko vijeće.
U FBiH postoje inspektorati kao organi uprave u sastavu federalnih ministarstava. Federalna inspekcija rada nalazi se u okviru Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica. Resorni princip se primjenjuje u jednom boju kantona (inspektorati se nalaze u odgovarajućem ministarstvu). U drugim kantonima primijenjen je funkcionalni princip (osnovan je jedinstveni inspekcijski organ – ministarstvo za inspekcije, u kojem su objedinjene sve kantonalne inspekcije). U općinama i gradovima primjenjuju se oba principa.
Inspekcijski nadzor vrši se pretežnim dijelom od strane kantonalnih organa uprave nadležnih za poslove inspekcije rada.Značajne su i inspekcije, koje pretežno ili djelimično imaju ovlaštenja u pogledu provođenja propisa o zaštiti na radu i radnim odnosima.
Inspekcije rada vrše nadzor i nad primjenom propisa iz oblasti rada.
4.2. Prava i dužnosti inspektora rada
Poslove inspekcijskog nadzora u okvirima nadležnosti organa uprave obavljaju inspektori, a rukovodilac organa uprave može ovlastiti i drugog službenika organa uprave, koji ima odgovarajuću stručnu spremu.Inspektor ima pravo i obavezu da neposredno pregleda poslovne prostorije.
Posebno je predviđeno da su:1. organi nadležni za poslove inspekcije rada, odnosno inspekcija rada kantona, ovlašteni
da zabrane prekovremeni rad koji je uveden suprotno zakonskim rješenjima2. inspektori rada ovlašteni da zabrane rad maloljetnika na poslovima koji su za njih
štetni i koji sa povećanim rizikom utiču na njihov psihofizički razvoj3. federalni inspektori rada ovlašteni da vrše nadzor nad primjenom Zakona o radu i na
osnovu njega donesenih federalniih propisa.
Inspektor može zatražiti pomoć nadležne policije koja je obavezna pružiti potrebnu zaštitu i omogućiti inspektoru vršenje inspekcijskog pregleda.Inspektor je dužan sastaviti zapisnik.
Inspektor ima ovlaštenje i obavezu da naloži sljedeće mjere:1. narediti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone u određenom roku2. narediti poduzimanje odgovarajućih upravnih radnji koje je poslodavac i
institucija koja ima javna ovlaštenja, odnosno organ uprave, dužan da poduzme3. zabraniti poduzimanje radnji koje smatra da su u suprotnosti sa zakonom ili
drugim propisom nad čijim sporovođenjem vrši nadzor4. izreći i naplatiti novčanu kaznu na licu mjesta, ako je za to ovlašten5. preduzeti druge upravne radnje i mjere za koje je posebnim zakonom ovlašten.
U RS inspektor ima i pravo obustave akta ili radnje od izvršenja poslodavca, pod uslovom da je radnik pokrenuo postupak za zaštitu prava kod nadležnog suda.
97
4.3. Postupanje inspektora rada
Postupak inspekcijskog nadzora pokreće se i vodi od strane inspektora po službenoj dužnosti.Svako, i poslodavac i zaposlenik, ima pravo da podnese zahtjev inspektoru da izvrši određeni inspekcijski pregled i preduzme upravne mjere za koje je ovlašten zakonom,
Inspektor je obavezan da izvrši određeni inspekcijski pregled po podnesenom zahtjevu, da sačini zapisnik i preduzme odgovarajuće mjere.O svemu je dužan pismeno obavijestiti podnosioca zahtjeva, u roku od 10 dana od dana prijema zahtjeva.O poduzetim upravnim mjerama inspektor obavezno donosi rješenje.Mogu će je pravo na žalbu u roku od 8 dana od dana prijema rješenja.Rješenje po žalbi mora se donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema žalbe.Protiv rješenja donesenog po žalbi moguće je pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.
5. KRIVIČNO-PRAVNA I PREKRŠAJNA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNIH ODNOSA
Predmet ove zaštite je obezbjeđenje prava građana (radnika, tj. zaposlenika) na radu i u vezi sa radom, kao i obezbjeđenje zaštite posebnih kategorija lica.
U okviru krivičnih djela protiv radnih odnosa se omogućuje zaštita određenih prava iz radnih odnosa, kao i prava koja proizlaze iz socijalnog osiguranja i to: prava vezanih za povredu ravnopravnosti u zapošljavanju, povrede prava iz radnog odnosa, povrede prava za vrijeme privremene nezaposlenosti, povrede i zloupotrebe prava iz socijalnog osiguranja, neizvršavanje odluke o vraćanju na rad, nepreduzimanja mjera zaštite na radu.
Prekršajna zaštita u radnom zakonodavstvu BiH je jako sveobuhvatna, jer je predviđena mogućnostr novčanog kažnjavanja poslodavaca i odgovornih lica u njima za veliki broj radnji (FBiH – 57, BDBiH – 41, RS – 45).Prekršaji su razvrstani na teže – viša novčana kazna (FBiH – do 10 000KM, RS – do 15 000 KM, BDBiH – do 10 000 KM) i na blaže (FBiH i BDBiH – do 7 000 KM, RS – do 10 000 KM).
Predviđena je mogućnost kažnjavanja i poslodavca – fizičkog lica, s tim što su propisane niže novčane kazne, kao i za odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice.U FBiH i BDBiH se za lakši prekršaj prema maloljetnom licu najniži i najviši iznos novčane kazne uvećava dvostruko. U RS je predviđeno da novčana kazna za prekršaje prema maloljetnicima, trudnicama, invalidnom radniku... za pravno lice ne može biti niža od 3 000 KM, a za odgovorno lice od 500 KM.
Inspektor rada u RS može, kada utvrdi počinjenje jednog ili više težih prekršaja, izreći mjeru zabrane rada.
98
99
