1

Nacrt kritičkog prikaza

dr. Ante Milošević

Križevi na obložnicama ranosrednjovjekovnih grobova u okolici Sinja

Naklada Omega engineering d.o.o. Dubrovnik 2008.

Križevi na obložnicama i autohtoni Vlasi

U nekoliko svojih radova zadnjih godina Ante Milošević zastupa teoriju po kojoj na

prostoru Sinjskog polja u 8. i 9. st. živjelo vlaško stanovništvo različito od slavenskog

i Hrvata. Oni bi bili graničari na granici između Dalmacije i Hrvatske države. Svoje

teze najvećma temelji na grobovima koji su uglavnom nađeni na prirodnoj gredi koja

dijeli Sinjsko od Hrvatačkog polja i proteže se od Cetine do Sinja. Sama greda je i (po

njemu) navodna granica između dvije (zaraćene !) države. (Milošević 2008: 71 nap.

122). Tako bi ovo bio jedinstven slučaj pokapanja mrtvih doslovce tik uz samu

granicu.

Dio tih grobova (manji dio) ima na obložnim pločama kod stopala na istočnoj strani

groba izčrčkane urezivanjem u meku muljiku križolike znakove. Znakovi su složeni od

jednostavnih črta i reza bez neke posebne vještine, a može ih jednostavnim

jednokratnim ugledanjem, pa i bez ikakvog ugledanja, načiniti starije pučkoškolsko

dijete prosječnih sposobnosti. Radi se o najjednostavnijim mogućim grafičkim

oblicima. Rezanje perorezom po školskom stolu ili urezivanje srca u drvo zahtjeva

daleko veći psihički i fizički napor i vještinu. Dakle za urezivanje ovih znakova nije

bila potrebna nikakva kulturna tradicija. Tradicija nije postojala jer se urezi javljaju na

mlađim grobovima.

Ovim je znakovima A. Milošević posvetio i čitavu knjigu. Ako je suditi po impresumu,

ovu bogato ilustriranu knjigu, dvojezičnu s paralelnim tekstom na hrvatskom i

talijanskom, financira neki "danas jesam sutra nisam" nepoznati privatni izdavač iz

Dubrovnika, koji nosi i kompletni copy right za slikovni materijal (koji je hrvatsko

kulturno dobro). Inače, jedna od teza koje se pojavljuju unutar te teorije je i to da su

ovi grobovi najsličniji talijanskim grobovima jer ovi isto tako imaju crtkarije u zidanim

grobnicama. Miloševiću je očigledno izmakla činjenica da slike u zidanim

grobnicama, koje se redovito posjećuju kako zbog novih ukopa tako i za dane mrtvih,

2

vidi svaki posjetilac grobnica, kome su te slike i namjenjene. Črčke u grobu "vidi"

samo pokojnik.

Preuveličavanje

U njegovim radovima koji se tiču ove tematike osjeća se određena

augmentatizacija, epski, barnumovski pristup u kome se sve preuveličava kako bi se

podigla značajnost i pojačala uvjerljivost tvrdnji.

Područje eventualno jedne manje općine (dijelovi područja Sinja i Trilja)

prikazuje kao da se radi o nekoj velikoj pokrajini. On sam zaista uspoređuje

društvene i kulturne prilike u ovom dijelu sinjske općine s onima u merovinškoj Galiji i

ranofranačkom sjevernom Porajnju. (Milošević 2010: 288) Kao primjer onoga što

mislim navest ću nekoliko takvih primjera.

Groblje u Glavnicama nalazi se na jednoj prirodnoj gredi, na kojoj je istraženo

pet položaja (Gluvine Kuće, Gluvine Kuće II, Liske, Jojine Kuće i Kongor; razdaljina

između prvog i posljednjeg je manja od jednog kilometra. (Petrinec 2002.: 205), ipak,

ove položaje Milošević naziva «nalazištima» i tako ih prikazuje na kartama u svojim

radovima, kako bi izgledalo da ima više groblja. (Milošević, 2008: str.12, sl. 3; str. 29.

sl. 18 itd.) I sljedeća dva položaja (Glavnice Podgreda i Glavnice Lukšić) su toliko

blizu da se vjerojatno radi o grobnim poljima jednog jedinog naselja. Grobovi

zauzimaju položaje na uzvisinama iznad plodnih i nekada možda i plavnih polja,

prostorna analiza već na prvi pogled pokazuje tendenciju očuvanja svakog pedlja

plodnog tla. To uvjetuje rascjepkanost grobnih i naseobenih cjelina koje se smještaju

na položaje koji su poljoprivredno najmanje upotrebljivi. On povećava broj nalazišta

dijeljenjem jednoga (u stvari jedinoga gdje je gro nalaza a okolo je samo nekoliko

pojedinačnih nalaza). Dakle radi se o lokalnoj (za)seoskoj pojavi a ne o lokalnoj

općinskoj, a kamoli ne o regionalnoj pojavi.

Pojava urezivanja križeva u donožnice kao i tehnički daleko zahtjevniji

postupak izrade utora – profila, vjerojatno je povezana s rasprostranjenošću lokalnog

resursa kamena muljike, i kretanjima lokalnih klesarskih pomoćnika, koji su vjerojatno

3

služili hrvatskim knezovima prigodom izgradnje bliskih vjerskih i inih objekata koji se

spominju u njima suvremenim ispravama.

Kako se nalazi s ovih položaja ne razlikuju od nalaza s drugih starohrvatskih

groblja Milošević je izmislio novi tip naušnica, tzv. Putaljski tip. Slagali se mi s njim ili

ne u određivanju ovog tipa što je možda pravo istraživača, ne možemo se složiti s

Barnumovskim prikazivanjem tih nalaza u javnim glasilima. On naime tvrdi kako nakit

koji se javlja u grobovima s križevima odnosno «na priobalnom području srednje

Dalmacije i užem zaleđu ne postoji u ostatku područja tadašnje hrvatske države»

(Slobodna Dalmacija 27. 10. 2009.) U točki 6. Zaključka knjige ista je tvrdnja mada u

nešto blažem i zakučastijem obliku (Milošević, 2008: 93) Ta tvrdnja je netočna i ne

proističe iz materijala kako ga je obradio na prethodnim stranicama. Istina je međutim

potpuno drugačija, za sav materijal on daje paralele iz susjednih područja sa

starohrvatskim grobovima i nalazima. Trebamo li spominjati jednojagodne naušnice,

dr. sl.

Govoriti o kasnoantičkoj tradiciji na osnovu antičkih perlica iz dječjih grobova… Na

nekoliko kilometara od groblja nalaze se i Osinium i Aequum, pa igrala se djeca i

našla perlice… Ovo je u stvari i primjer interpretacije bez ikakvog antropološkog,

environementalnog i u krajnju ruku kulturnoarheološkog uvida.

Razlika je ako se kaže: na području A ima nalaza kojih nema na području B;

druga je pak tvrdnja na području A ima nalaza koji su rijetko zastupljeni na području

B, a treća je tvrdnja na području A ima nalaza koji se pojedinačno (veoma rijetko)

pojavljuju na području B. Međutim niti jedna od ovih tvrdnji ne bi bila točna, jer se u

ovom slučaju područje A i podruje B veoma malo razlikuju. Razlika je u okviru

statističkih inter-regionalnih razlika, bilo koje drugo starohrvatsko groblje se isto toliko

razlikuje od ostatka starohrvatskih nalaza. Da bi svoju tvrdnju mogao dokazati dr. A.

Milošević bi morao napraviti statističku analizu unutarnje koherencije kulture,

odnosno kulturnih nalaza, i pokazati da postoji značajna varijabilnost nalaza, veća od

uobičajene interregionalne varijabilnost.

Milošević i sam (Milošević, 2008: 30, sl. 19) daje usporedbu sa srebrnim lijevanim i

pozlaćenim naušnicama iz groba u Crkvini u Biskupiji kod Knina. Isto tako sam kaže

kako je ovaj tip naušnica uzor, znatno skromnijem «putaljskom» tipu,

4

Onako kako je prije razdvajao groblje kako bi bilo više nalazišta sada spaja

dva tipa naušnica u jedan tip kako bi ih bilo bar na pet nalazišta, a kada je spajanjem

dva tipa dobio pet nalazišta naušnica vrši sljedeću komparaciju:

«…/govori o pozlaćenim reprezentativnim grozdastim naušnicama/ Njihova

malobrojna pojava na području ranosrednjovjekovne hrvatske čini se, najprije

svjedoči sporadične trgovačke ili kakve druge kontakte koji su se između

starosjedilačkog i novodoseljenog stanovništva intenzivirali tijekom 8. i 9. stoljeća.

Ipak, učestaliji nalazi njihovih jednostavnih brončanih imitacija, tj. naušnica

«putaljskog tipa» na području bližem obali, osim što možda upućuju na tadašnju

gospodarsku dekadenciju, svjedoče i činjenicu da su one kod stanovništva na tome

prostoru bile omiljene, posebno u vrijeme kad su kao oblik tek nastajale….»

…(Milošević 2010: 277-278)

Jasno je da bogatiji Hrvati ne žive tijekom prvih stoljeća u blizini gradova, pa

su i grobovi s naušnicama isto tako dalje. Tada se povremeno još vode bitke – kakvu

nam jednu opisuje Gottschalk zastupnik krivovjerne teorije o predestinaciji koji se

sklonio na dvoru Trpimira. Položaji hrvatskih velikaša su dovoljno daleko da se ne

trebaju bojati neke brze provale iz grada. Isto tako, dovoljno daleko da ne bi bili

iznenađeni, a dovoljno blizu da bi mogli djelotvorno organizirati obranu i protuudar.

Okolica Splita je u posjedu hrvatskih knezova oni s njome raspolažu i mogu dati

pokoji posjed i Splitskoj nadbiskupiji. O tome nam svjedoče mnogobrojne darovnice.

Imamo ih sačuvane u prijepisima, pa je možda tu u kasnijim vremenima ponešto i

dodano, ali one čak i ako su falsifikati ne mogu biti potpuno izmišljene. Jasno je da

ako Trpimir daruje Putalj splitskom nadbiskupu da tamo ne žive neki moćni i bogati

Hrvati. To ne moraju biti, a ja mislim da i nisu, kmetovi jer se on odriče samo svojih

kneževskih podavanja, tj. poreza u korist crkve. Ako i ne pripadaju nekom moćnijem

hrvatskom plemstvu ovi ljudi nisu niti neki graničari koji bi branili pristup Hrvatima do

Splita kako to predlaže Milošević.

Pogledamo li na kartu rasprostranjenosti naušnica «putaljskog» tipa, iz Miloševićeva

najnovijeg rada (Milošević 2010: 272 sl. 1) odnosno ucrtamo li si sami ta nalazišta na

nekoj karti, vidjeti ćemo da je po Miloševićevoj teoriji grad Split bio odvojen od

Hrvatske države, a to znači da su SVE srednjovjekovne isprave darovnice hrvatskih

knezova u potpunosti lažne, jer se darovani posjedi nalaze unutar Miloševićeve

krajine. Ako prihvatimo ovu teoriju Hrvatska nema pisanih izvora za rani srednji

5

vijek! Idealna situacija za ovu skupinu historičara koji bi najradije povijest ispisali iz

svojih glava ne obazirući se na izvore.

Ne bi li bila logičnija interpretacija, s obzirom na postojanje luksuznih naušnica

koje nose hrvatske plemkinje i njihovih jeftinijih imitacija, da su pučanke skromnijeg

imovinskog stanja nabavile jeftiniju verziju naušnica po uzoru na one bogatije. Uzor

pogotovo u ovom kontekstu podrazumijeva i neke socijalne odnose, pa i one

nadređenosti i podređenosti. Ili naprosto neka je lokalna seljanka vidjela kneževu

dvoranku pa i ona poželjela da ima takve naušnice, pa je rekla zlataru da ih načini. Ili

je zlatar sam načinio nekoliko verzija…

U svakom slučaju to da žene iz okoline Sinja, Kaštela i Putalja nose naušnice

koje su imitacija bogatijih naušnica hrvatskih plemkinja više govori u prilog tome da

su ta područja pripadala hrvatskoj državi, pa time potvrđuju pisane izvore koji to isto

kažu.

Ovdje je Milošević barnumovski napuhavši značenje i sugerirajući drugačiji

omjer materijala od postojećeg pokušava na osnovu tako stvorenog dojma učiniti

vjerojatnom svoju interpretaciju. Kao šibicar na sajmu pokušava uvjeriti da se kuglica

nalazi ispod druge kutije šibica, ili mađioničar koji odvraćanjem pažnje izvodi svoju

iluziju neke druge realnosti.

Nastoji da zaboravite da postoji zemlja između Sinjskog polja i Splita o kojoj

govori hrvatska srednjovjekovna diplomatika i za koju prema caru Konstantinu

Porfirogenetu Splićani plaćaju hrvatskom vladaru uz godišnju plaću u zlatnicima i još

veću vrijednost u prirodninama. A to ne bi bilo moguće da između njih i Hrvata postoji

netko treći. Milošević naglašava kako je iza Cetine do mora ostalo nekoliko antičkih

toponima, ali zaboravlja da je to samo to nekoliko toponima koji su tu zato što je i

Split tu, a da se međutim odvila velika slavinizacija odnosno kroatizacija ovog

područja, što je vidljivo i u listinama, ali isto tako i bizantski car ne nazivlje Cetinu

Hipos ili nekim drugim antičkim imenom nego je naziva hrvatski Cetina. To nam

govori koje je stanovništvo tamo živjelo, o postotku tog stanovništva i postotku

očuvanja kulture govore nam onomastičke i druge paleolingvističke analize.

Koji je odnos između navodnih graničara koji brane Split i samog Splita? Da li

njima Split nešto plaća, ili oni plaćaju podavanja Splitu, o svemu tome nema nikakvih

6

spomena u dokumentima, nikakvog sjećanja na to. Nošnja, koji je odnos između

splitske nošnje i njihove, ako je neki nakit nastao pod utjecajem Bizanta i kao izraz

sklonosti prema Bizantu, onda bismo taj isti nakit trebali naći i u Splitu ali i u Zadru i

drugim bizantskim gradovima. Žene koje su se nosile po posljednjoj pariškoj modi

nosile su isti tip haljine i u Zagrebu i u Vinkovcima, ali i u Africi, Londonu, istočnoj

američkoj obali i na Divljem zapadu. Ove se žene ne nose po uzoru na Bizant nego

po uzoru na hrvatski dvor, a hrvatski se velikaši nose po uzoru na bizantski dvor, ili

možda na franački koji je odjeven u bizantsku svilu.

Kakvi su to branitelji Splita koji s tim Splitom nikakve veze nemaju. Osim toga

ako su to graničari, kako to da nema baš nikakvih vojnih nalaza, čižma, remen,

čutura, epolete, ama baš ništa. Ima li netko od tih junaka neku frakturu, zaraslu ranu,

neki znak da je poginuo u borbi? Isto tako nedostaju određenja spola koliko ima

muškaraca koliko žena. Ako pretpostavimo da naušnice nose žene onda se sve

rasprave vode o ženskim grobovima. Što je s muškarcima?

Ovdje se postavljaju teze kojima se brutalno ruši čitava hrvatska

historiografija, a bez postavljanja elementarnih pitanja i provođenja elementarnog

istraživačkog protokola. Objavljuju se nalazi bez dimenzija, karte bez omjera, nema

planova groblja, stratigrafije, položaja nalaza…

Jedan od ključnih «dokaza» da je stanovništvo od Cetine do Jadrana

pripadalo domaćem autohtonom stanovništvu, dapače Dalmatima, Miloševiću je

jedan «nalaz iz groba 7. s položaja Krugljačica u Otoku». Da se radu o Svetom

Graalu, teško da bi jedan nalaz mogao biti školovanom arheologu dokaz za bilo što.

Ne samo da se radi o jednom nalazu, nego o nalazu iz oštećenog groba (sic!!!) To je

navodno nož, nepoznatih mjera. To je i po Miloševićevim riječima «jedini takav nalaz

u ranosrednjovjekovnim grobovima u Hrvatskoj.»

U grobu su nađene i dvije naušnice od brončane žice s petljama na donjoj

polovini karike na kojima vise privjesci od tordirane žice. Datirane su u prijelaz iz 8. u

9. st. One bi navodno oponašale neke ranobizantske modele. Kako bi seljak mogao

oponašati neki oblik nakita koga nema preko sto godina? Odakle mu ideja da tako

nešto oponaša? Ovdje se uvodi u igru prežitak, međutim prežitak nije deus ex

machina, niti neki kvantni skok. Ne postoji ispričnica za nepostojanje supstrata. A

7

odgovor je u stvari banalan došao na sajam trgovac iz bizanta i donio u borši sto pari

naušnica, a pokupovali su ih momci za svoje dragane…

Problem je međutim komad železa koje je proglašen nožem, zatim i sicom

zakrivljenim mačem koju su navodno koristili Dalmati, ergo svi nalazi regije su prema

tome kao i njihovi nosioci Dalmate i potomci autohtonih Dalmata i vidi sad oni nemaju

nikakve veze s Hrvatima. Pitam se ne bi li bilo logičnije da su Dalmati opstali u onim

planinama kod Hrvata i da imaju veću vezu s Hrvatima, ako su uopće preživjeli.

Usput budi rečeno to željezo nije nož, taj nož nije sica, sica je karakterističnija

za Tračane nego za Delmate. Zato se u Rimu gladijator koji se bori sa sicom zove

tračanin (thraex). Sica izgleda drugačije od ovog crtalolikog željeza. Bez obzira na

sve to Dalmati ako su i imali sike nemaju ih već više od pola milenija. Gladijatorskih

sica isto tako nema od zabrane gladijatorskih igara (404. g. A.D.), pa ni te sice nema

nekoliko stotina godina…

Milošević čini se ipak zna što je kulturni kontinuitet samo voli primjenjivati

različite kriterije tako na drugom mjestu tvrdi: ¨… Višedijelne perlice iz Biskupije

stoga, nemaju puno toga zajedničkog s onima starijima sa sinjskoga i solinsko-

kaštelanskoga područja (osim možda zajedničkoga ima ranijeg izvora) jer ih dijeli vremenski jaz od najmanje jednog stoljeća. /podebljanje moje/ Njihova ponovna

pojava u Biskupiji, i to kao jedini takav nalaz 10. stoljeća u Hrvatskoj nije, dakle, stvar

njihova neprekinutog trajanja unutar materijalne kulture ranoga srednjega vijeka,

nego epizoda objašnjiva, između ostalog, i podatkom o tada izbjeglim Srbima u

Hrvatsku.» (Milošević 2008: 38, nap. 54)

Zašto Milošević iste kriterije ne primjeni na druge nalaze ? Sad mu je problem

jedno stoljeće a kod sice mu (kao i kod drugih nalaza na kojima gradi svoju teoriju)

nije problem jedan milenij, kod perlica smeta kad su jedini primjerak kod sice ne…

Ovdje su izgleda primijenjeni različiti aršini.

Sljedeće pitanje zašto autohtoni dalmatski graničar nosi naušnice. Da li je to

traverstit? Miloševiću uopće nije čudno da se u grobu nalaze i naušnice i ratnički

mač. Jasno da nije jer i sam zna da je taj predmet, ako je i možda bio u grobu, prije

nekakav istrošeni kuhinjski nož, koji ima malo izjedenu oštricu, eventualno kosir, a

možda neko otpalo crtalo sa pluga koje je tu slučajno nađeno. Objava bez dimenzija

8

(!) onemogućuje analizu ali s obzirom da se pored nalaze naušnice izgleda da je s

obzirom na veličinu ljudske šake ovoj «sici» drška duža od sječiva !

Ako smo definirali jedan predmet kao bojni nož, pa time implicite i nosioca kao

muškarca ratnika, pogotovo u okviru priče o nekakvim preživjelim Dalmatama

graničarima, treba se zapitati što u tom grobu rade ženski predmeti. Dakako ovakve

su rasprave u normalnom arheološkom svijetu dobrim dijelom i izlišne, kada se kopa i

objavljuju nalazi držeći se nekog elementarnog protokola, dok ovdje uopće ne znamo

koji su muški koji ženski grobovi! Da se razumijemo za to nije potrebna nikakva

antropološka analiza, to je nešto što bi svaki arheolog morao znati, mogućnost

greške je statistički nevažna (navede se tko je pregledao ostatke skeleta, prema

protokolu se navede i razina očuvanosti – koja nam je i arheološki važna jer pokazuje

i opće stanje očuvanosti groba pa time i očekivanu očuvanost ostalih nalaza, navedu

se i kriteriji, odnosno naziv protokola po kojemu je pregled izvršen) time se dobiju

bitni podaci (ako se zna što s njima). Drugo ako se radi o sumnjivom nalazu, a to ovaj

svakako jest (u istom grobu m i ž nalazi) Onda se mogu kosti odnijeti nekom

seoskom doktoru, ako već osjeća takav animozitet prema antropologiji.

Čitava je ova priča i rasprava tko su pokojnici, poput poznate priče, koja se

pripisuje Francisu Baconu, o skolastičkoj raspravi koliko konj ima zuba – a treba otići

u štalu pa izbrojiti. Treba prije svega načiniti genetičke i antropološke analize.

Arheolog istražuje materijalne ostatke kulture, i nemojmo se zavaravati, kultura je

bitnija za određivanje nacionalnosti, Puškinovi i Duma-ovi predci su možda crnci ali

Puškin je Rus a Duma Francuz. Nacionalni osjećaj je možda arheološki teško

uhvatljiv, ali postoje i materijalni ostaci iskazivanja nacionalnog identiteta. Iako nam

sami materijalni ostaci kulture, kao ni sami antropološki i genetički podaci neće reći

kako se nacionalno osjećao neki pokojnik (ukoliko se ne radi o nekim izrazitim npr

oznakama…) komparacija materijalnih i antropoloških podataka i njihovo npr.

koreliranje mogu pokazati stupanj integracije u kulturu i društvenu organizaciju.

Možemo vidjeti i što je tko od koga prihvatio… Postoje i drugi pokazatelji npr. ako

težačka žena (ovo je bio-antropološki standardno utvrdljivo) iz okolice Sinja nosi

imitaciju nakita koji nosi neka hrvatska plemkinja, onda je vjerojatno da je i ta

težakinja Hrvatica, ili je možda na putu da to postane, kao što su se integrirali Sasi i

Normani u englesku naciju.

9

Svoj osebujan smisao za brojne odnose Milošević iskazuje i u ovo tvrdnji:

«Naušnice «putaljskog tipa» koje se, dakle, kao vrsta u groblju kod Jojinih kuća tek

pojavljuju, učestalo se javljaju u Grobovima kod Gluvinih kuća 2.» (Milošević 2008:

39) Čitajući ovu rečenicu moglo bi se pomisliti da se radi o mnoštvu grobova i

mnoštvu naušnica. Što to znači da se pojavljuju. Možda svaki deseti grob ima te

naušnice? Što znači da su učestale? O koliko se naušnica uopće radi? Nažalost ovaj

podatak ćete vrlo teško naći kod Miloševića, eventualno zbrajajući podatke na

različitim dijelovima knjige. Prema M. Petrinec radi se o sveukupno četiri groba, jedan

grob 23 u Jojinim kućama, od sveukupno istraženih 36 grobova, te tri groba (grobovi

6, 11 i 21) u Gluvinim kućama 2, od sveukupno istraženih 25 grobova. (Petrinec,

2002: 205, 216, T VII-VIII.) Jedan primjerak je uvijek jedan primjerak on uvijek može

biti slučajnost, kada se radi o jednom nalazu. uvijek treba naglasiti da se radi o

jednom nalazu. Možemo li za tri groba reći da predstavljaju «učestali nalaz», 3 groba

od 25 grobova? Ako postoje zakoni velikih brojeva isto tako postoje i zakoni malih

brojeva.

Ovo bi bilo možda tek pretjerivanje kada sam Milošević ne bi upravo na tim

tvrdnjama, i na ovom brojčanom odnosu, bazirao i svoje datacije i svoju interpretaciju

nalaza. On tvrdi kako u Sinjskom polju postoji nakit navodno drugačiji od onog u

Hrvatskoj, pa mu je to dokaz da je to područje nezavisno od Hrvatske. Međutim radi

se o šaci naušnica i nekoliko ogrlica na kojima nalazimo zrna od materijala antičkog

porijekla. Možda učestalost sekundarne uporabe materijala antičke provenijencije

ima neke veze s time da su ruševine dva antička grada na nekoliko sati hoda od

groblja. Nije li to razlogom eventualnog odstupanja ovog područja.

Milošević insistira na tome ta bi njegov tzv. «putaljski tip naušnica» proizašao

iz neke «kasnoantičke» tradicije. Čudno je da se taj tip u po njemu starijim grobovima

u Jojinim kućama javlja samo jednom a kasnije postaje «učestao» isto je i sa

urezanim križevima. Ne bi li bilo logičnije da je utjecaj antike u starijim antici

vremenski bližim stupnjevima jači?

Osim toga čak i takvu kasnu antiku kako je Milošević poima dijeli jaz od više

od sto godina sa slojevima bez tih naušnica. Ne samo to. u antici ovog područja

uopće nema tih naušnica one se na sinjskom području javljaju kad i u ostatku

Hrvatske, u stvari nešto poslije onih reprezentativnijih plemenitaških pozlaćenih

naušnica koje su im služile kao uzor.

10

Interesantno je kako Milošević bira što će reći a što ne kada nešto dokazuje.

Iako rabimo konvencionalni izraz naušnice, u stvari se ne radi o naušnicama nego o

tzv. sljepoočničarkama. Prema M. Petrinec «I u grobu 6 i u grobu 11 sačuvali su se

ostaci kožnih traka na kojima su naušnice visjele. U grobu 11 veliki komad kožne

trake, zajedno s kroz njega provučenom naušnicom, još je bio zalijepljen na

sljepoočnici pokojnice, čime nam je sa sigurnošću potvrđen način njihova nošenja.»

(Petrinec, 2002: 216) Dakle radi se o načinu nošenja ovog nakita karakterističnom za

Slavene ! Rekonstrukcije izgleda tako nošenog nakita naći ćemo u svakom većem

pregledu slavenske ili ruske arheologije, iz današnje Rusije ili negdanjeg SSSR-a jer

su kod njih zbog klime bolje sačuvani organski materijali, dok kod nas pogotovo u

kraškom kraju oni nestaju. Zbog toga je bilo za očekivati da će ovaj nalaz biti daleko

više prezentiran, kako zbog rjetkoće i ekskluzivnosti, tako zbog zanimljivosti i

medijske privlačnosti. Milošević u stilu američkih advokata bira podatke koje će

iznijeti, pa naprosto izbjegava one koji mu se ne uklapaju u priču, to je advokatski a

ne znanstveni pristup.

Još jedan eklatantan primjer Miloševićeva postupanja s podacima naći ćemo u

njegovu radu «Gramatika prostora uz rijeku Cetinu» u zborniku radova uz izložbu

«Dalmatinska zagora nepoznata zemlja» (MIlošević, 2007).

«U to vrijeme /2pol 6 i 1 pol. 7. st./ naime, opasnost od avaro-slavenskih

prodora postaje zaista stvarna, pa je vrlo vjerojatno da spomenuti limesi imaju svrhu

štititi prostor Sinjskog polja upravo od tih prodora. Tim su dvostrukim kasnoantičkim

limesom, čini se, ujedno i potvrđeni i povijesni podaci koji govore o dva vala

slavenskog, odnosno hrvatskog, doseljenja u Dalmaciju, dok drugi povijesni podatak

o romansko-slavenskoj granici na velikoj (u izvoru neimenovanoj) rijeci, potvrđuje

prije nekoliko desetljeća izrečenu pretpostavku da ta rijeka doista može biti Cetina.»

(Milošević, 2007: 107, podebljanje moje).

Dakle Milošević tvrdi da postoji neki izvor, (ne kaže koji !!!) koji govori o neimenovanoj rijeci koja bi bila «romano-slavenska granica. Koji bi to izvor mogao

biti?! Naravno radi se o Porfirogenetu. To potvrđuje nekoliko odlomaka dalje.

Napola prepričavajući a napola krivo navodeći Konstantina Porfirogeneta bez

navoda o kojem se djelu i kojem poglavlju radi izravno falsificira tekst !!! Tamo gdje treba stajati Dunav on u zagradi upisuje Cetina, bez da spomene da je to njegova prepravka!!!

11

Radi se o priči o tome kako je zauzeta Salona i Dalmacija. Gotovo istovjetna

priča nalazi se u dva poglavlja Porfirogenetovog djela De administrando imperio (29. i

30. poglavlje) Priča govori kako se nekad Dalmacija protezala do Dunava, i kako su

Dalmatinci svake godine mijenjali stražu na rijeci. Preko su bili Avari Slaveni,

Pofirogenet miješa ova dva naroda. Rijeka je tako velika da nisu vidjeli tko je preko

(to jasno ne može biti Cetina!) Jednom kad na drugoj strani nije bilo muškaraca oni

pređu rijeku i porobe žene i djecu. Kad su se Avari Slaveni vratili nisu znali tko ih je

porobio, pa su odlučili sačekati sljedeći napad. Iduće godine sljedeća smjena

ponovila je napad pa kad su ih Avari Slaveni pobijedili, oni se odluče osvetiti. Zato

prijeđu rijeku dođu do mjesta Klis Klisura koje je na pola puta između Salone i

Dunava tamo pobijede posadu i sljedeću smjenu koja se tamo skupljala i preodjeveni

u njihove odore s njihovim oružjem i znakovima zauzmu Salonu i ostalu Dalmaciju

osim nekoliko primorskih gradova… To je skraćeno prepričana priča o zauzeću

Salone. Zabunu izaziva riječ mjesto Klis ako se ono tumači kao današnji Klis.

Odnosno ako se pretpostavi da je točna udaljenost na pola puta od rijeke. Klis nije ni

od Cetine na pola puta nego je bliži Splitu. A tko zna koja su sve mjesta nosila ime

Klis, i da li se uopće radilo o imenu mjesta… Milošević, ne spominjući o čemu je

problem, prepričava samo 29. poglavlje u kojem se Dunav spominje samo na

početku, «Vlast ovih Romana protezala se do rijeke Dunava» Iza toga neposredno u

sljedećoj rečenici slijedi priča u kojoj kaže kako oni prelaze rijeku zaista je ne

imenujući, pa imenovao ju je u prethodnoj rečenici! U Miloševićevom «prevodu» ta

rečenica glasi: «…Jednom prilikom oni (tj. Romani ili Salonitanci) želeći prijeći rijeku

(tj Cetinu) i upoznati stanovnike s one strane rijeke, prešavši ju, nađoše nenaoružana

slavenska plemena koja se zvahu i Avari…» I tako nastavlja s upisima u zagradama i

dalje u tekstu. (Milošević, 2007: 108-109) Nakon prve rečenice prevoda koji Milošević

nudi dolaze tri točke pa se prevod nastavlja. To je nešto Milošević izbacio, a što?

Naravno rečenicu koja jasno pokazuje da se ne radi o Cetini! «I niti su oni očekivali

da s one strane rijeke ima nekih stanovnika, niti oni da ih ima s ove.»

Dakle Cetina je tako velika da ljudi ne znaju tko je s druge strane!!! Pazite sva

je rasprava u stvari suluda, jer Milošević tvrdi kako s lijeve strane Cetine postoji čitav

niz rimskih kastruma. Kako onda može biti granica na Cetini. I ovi castrumi su opet

barnumovski izraz. Možda postoji koja kula uz neku gostionicu ili neki zbijeg.

Castrum je legijski logor, pa ako uvažavajući terminologiju srednjega vijeka

dopustimo naziv kastrum i za manje utvrde, on još uvijek mora biti utvrđeni logor, s

12

objektima koji omogućuju duži boravak i izdržavanje opsade većeg broja ljudi. To je

zdanje veće od kastela ili kaštela. Turis ili kula vjerojatno su prikladniji izrazi.

Naravno da je umjesto 29. uzeo 30. poglavlje ne znam što bi učinio jer se

tamo Dunav kao Dunav spominje nekoliko puta. I drugi su razlozi koji govore kako

ova priča ima smisla jedino ako se radi o Dunavu. Hrvatski neopovjesničari iliti

posthistoričari, vole pisati povijesne radove tako da kadriraju i vremenski i prostorno

događaje koje obrađuju. nije im jasno da se neko zbivanje mora objasniti i

rekonstruirati tako da bude sukladno i konzistentno i onome što je bilo prije i onome

što je bilo kasnije, kao i onome što se zbiva izvan okvira kadra koji sagledavaju.

Kakva je to granica na Cetini i gdje su onda granice preostalih romanskih gradova?

Gdje je granica Zadru u to vrijeme?

Da nikakvog neprijateljskog neromanskog stanovništva s lijeve strane Cetine

ne može biti jasno je svakome tko zna čitati kartu, čak i ako tamo nije bio. Na lijevoj

obali Cetine nalazi se tek uzak pojas plodne zemlje, koji ne može hraniti nikog tko bi

ugrožavao Sinj. Sljedeće plodno tlo nalazi se u Livnu. Ostatak je kraški neplodan

teren po kojem je problem i hodati. Osim toga lijeva strana Cetine je niža od desne,

što znači da je u vrijeme prije meliorizacije i prije Peručke hidroelektrane Cetina

plavila više lijevu obalu pa je ona bila močvarna. Tako da je bilo i manje plodna tla

nego danas. Interesantno je da nam Milošević nudi niz lijepih fotografija koje

sugeriraju veliku plodnost Sinjskog polja. Planinske Goleti su izrezane, a one u stvari

čine većinu ovog područja.

Križevi na obložnicama

«… neki drugi arheološki momenti. Prema njima je sasvim očito da slavensko

naseljavanje polovinom 7. i hrvatsko krajem 8. stoljeća, uza sva nastojanja, nije

prodrlo dublje od sjevernoga ruba Sinjskoga polja i rijeke Cetine na istoku…

Vjerojatno iz tih razloga spomenute križeve urezane na obložnicama grobova (sl. 19)

moguće je tipološki i morfološki uspoređivati samo sa starokršćanskim primjercima, a

kada je riječ o ranosrednjovjekovnim oblicima , onda su to uglavnom /?!/ samo oni na

spomenicima u priobalju….»(Milošević 2010: 285-286)

Kao što smo vidjeli «neki drugi arheološki momenti» ne postoje. Posebnost u

nakitu kojim bi se stanovnice Sinjskog polja razlikovale od slavenskog i hrvatskog

13

svijeta, i to čak toliko da bi ih to izdvajalo kao posebnu neslavensku i nehrvatsku

naciju, dapače potomke Dalmata, obična je nestručna konstrukcija. Žene Sinjskog

polja nose naušnice koje su jeftinija imitacija hrvatskih plemkinja, i naušnice koje su

tipološki spoj navedenih u širem smislu grozdastih naušnica s naušnicama s petljama

na donjoj polovici kakve u većem broju nalazimo zapadno u Karantaniji ali i kao što

sam Milošević u drugom radu kaže: «Slični primjerci naušnica, naime, nađeni su na

više nalazišta u srednjoj Europi (u Slovačkoj, Austriji, Sloveniji i Mađarskoj), te na

Balkanu (u Dalmaciji, Albaniji i Bugarskoj).» (Milošević 2005, 277). Što ne upućuje na

njihovo autohtono a pogotovo ne na dalmatsko porijeklo. Ono što ujedinjuje

navedene prostore nisu nekakvi Dalmati nego Slaveni koji na tim prostorima žive.

Dopustit ćemo da ne mora nužno svaka osoba koja nosi te naušnice biti slavenskog

porijekla kao što ne mora svatko tko u Japanu nosi kimono biti Japanac, ali ako ne

rekonstruira životni put pojedine osobe nego kultura određenog prostora onda je

manja pogreška reći da se radi o Japancu. Tako je i kod ovih naušnica zajednički

nazivnik slavenska kultura uz moguća lokalna odstupanja, ali opet povezano sa

slavenskom kulturom. Ovo dapače nisu naušnice nego se radi (barem kod nas) o

nakitu koji se po slavenskom običaju nosio na traci oko glave, tzv.

sljepoočničarkama, što i opet govori više u prilog tome da se je radilo o slavenskom

ili slaviniziranom narodu.

Križeve urezane na obložnicama grobova moguće je tipološki i morfološki

uspoređivati ne «samo sa starokršćanskim primjercima» nego i sa istovjetnim

križevima koji se javljaju između ostalog na neolitičkoj keramici, npr.

srednjoeuropskoj linearband keramici ili ranijim križolikim simbolima u tzv.

vinčanskom pismu, pa i Cucuteni Tripolje kulturi, ako se ograničimo samo na

morfološki istovjetne oblike. No ne moramo ići tako daleko u povijest, iste oblike

nalazimo i kao kovačke znakove na karolinškim mačevima, između ostalim i

onima u starohrvatskim grobovima! Neke je od tih mačeva objavio i sam A. Milošević,

u nekim svojim radovima, a čuvaju se u muzeju u kojem je bio ravnatelj (Milošević,

2000: 131, sl. 35.). Dakle stanovnici Sinjskog polja u srednjem vijeku nose nakit koji

je imitacija nakita hrvatskih plemkinja i na grobovima urezuju simbole koji se nalaze

na mačevima hrvatskih plemića.

14

Ovi križoliki znakovi elementarnog su grafizma tako da ih je dovoljno vidjeti da

bi ih se moglo reproducirati. To znači da su kojim slučajem oni bili prisutni u ranijim

razdobljima njihova pojava ne bi nužno morala značiti tradiciju. Njih bi, naime, mogao

imitirati bilo koji došljak koji bi ih tek vidio. Dovoljno je da se takav grafem može

uklopiti u njegovu kulturu, odnosno da joj nije zbog neko razloga značajno protivan.

Tako na primjer danas u Europi će i budisti izbjegavati nošenje svastike, iako možda

smatraju da donosi sreću, a to zbog konotacija koje ona ima vezane uz II svj. rat i

nacizam.

Da su ovi znakovi i običaj njihova urezivanja u obložnice grobova postojali

prije dolaska Hrvata njihovo postojanje u vrijeme Hrvatske države ne bi značilo da to

nisu Hrvati nego starosjedioci, jer su i Hrvati mogli isti običaj prihvatiti od

starosjedilaca. Dapače i za očekivati je da novopridošlo stanovništvo prihvati pokoji

običaj i tehnologiju od starosjedilaca. Da Hrvati kojim slučajem nisu poznavali ove

križolike znakove prije svog dolaska na Jadran, nije im čak bilo niti potrebno da ih

nauče od starosjedilaca, nego su ih čak mogli samo vidjeti na pa ih reproducirati ili

upotrijebiti na neki prikladan način.

Međutim kod Miloševićeve interpretacije pojave ovog znakovlja, tj da je ono

starosjedilačko Dalmatsko, nailazimo na jedan drugi problem. Ove križolike znakove

nalazimo na nekoliko rijetkih ranokršćanskih spomenika širem području rimske

Dalmacije, provincije koja je po Dalmatima dobila ime ali je daleko veća po svom

obimu i obuhvaća i druge narode osim Dalmata, no nalazimo ih u potpuno

drugačijem kontekstu i prostorno daleko od Solina i Sinjske krajine.

Ovaj običaj obilježavanja obložnica dakle NE pripada autohtonoj tradiciji. To je

novonastali običaj koji se pojavljuje tek NAKON DOLASKA HRVATA. Dapače

grobovi koji neposredno prethode ovima s obložnicama, i to dokazano

vertikalnostratigrafskim preslojavanjem, sami su obični ukopi u rake i orijentirani S –

J, te nemaju urezanih križeva. Novi tip grobova s obložnicama mijenja orijentaciju

groba u Z-I kao u ostalim starohrvatskim grobljima tog razdoblja.

Milošević ali i drugi autori povezuju ove križeve s kršćanstvom, što je doista

vjerojatno, i takva se pretpostavka ne može odbaciti kao jedna od mogućnosti, ali nije

nužno. Radi se o jednoj vrlo ograničenoj pojavi. Kao što je lijepo vidljivo na karti

zajedničkog rada V. Gašparac Gunjača, A. Milošević (Gašparac Gunjača, Milošević:

15

2007, str. 447 sl. 7) ovi križoliki urezi nalaze se na dva groblja u Miloševićevoj krajini s granicama «od sjevernoga ruba Sinjskoga polja i rijeke Cetine na istoku» to

su Glavice čija su grobna polja protumačena kao groblja, te drugo opet blisko Turjaci

Tripaluša (na nav. karti oznaka u Brnazama). Oko ova dva groblja Miloševićevih

autohtonih Vlaho – Dalmata nalaze se još četiri groblja ali izvan tih granica, tj.

preko rijeke Cetine (Otok – Krugljačica, Trilj –Borinovac) i sjevernije od sjeverne

granice Sinjskog polja (Hrvace- Radanuše, Lučane – Bare), i to na području na koje

sam Milošević smješta Hrvate.

Kada se arheološki definira neko naselje, ali i utvrda pa i groblje, mora se

definirati i područje koje opslužuje. Može se raditi o administrativnoj, trgovačkoj ili

nekoj drugoj funkciji naselja, ili nadzorno obrambenoj funkciji utvrde, ali i groblje ima

svoje područje koje opslužuje. Kompleks grobnih ukopišta kod Glavica služi jednom

području. Zbog toga smatram da imamo odnos 4 groblja izvan i 2 unutar

Miloševićeve krajine. To je bitno i za određivanje značenja križa. Ako bi Cetina bila

granica između Hrvata i autohtonih graničara, i ako bi kao što Milošević predlaže ovi

urezi bili križevi po kojima se kršćanski autohtonci razlikuju od nekršćanskih (?!)

Hrvata, teško bismo očekivali da ti Hrvati isto imaju te križeve i to oni na samoj

granici, koji bi trebali biti najljući neprijatelji «onih» preko». Isto tako bismo očekivali

iste grobne običaje i na ostatku «Salonitanskog proširenog agera», na području

Dicma i južnije. Ako smjestimo ova groblja u geomorfologiju kraja i rasprostiranje

vegetacije i prehrambenih područja vidimo da je neodrživa i ekonomski i

organizaciono i strateški ovakva podjela na krajinu i Hrvatsku. Groblja koja se nalaze

na samim granicama jasno je da su služila i onima koji kilometar dalje, preko

umišljene granice. Upravo je takav raspored i dokaz da takva granica i nije postojala.

Jedan od argumenata kojim Milošević želi dokazati da je postojala granica

između Hrvata i nehrvata je i ime Hrvatačko polje. Dakle u Hrvatačkom polju živjeli bi

Hrvati a u Sinjskom nehrvati. Jasno mi ne znamo kad je Hrvatačko polje dobilo to

ime. Međutim ono što znamo iz zakona tvorbe riječi u hrvatskom jeziku to je da

Hrvatačko polje nije dobilo ime po narodu Hrvatima, nego po naselju Hrvace, koje je

pak najvjerojatnije dobilo ime po velikaškom plemenu Hrvatinića koji su u XV. st.

vladali ovim područjem. Paradoksalno je da je jedno od grobalja s urezanim

križevima upravo u Hrvacama, dakle prostoru koji bi prema samom Miloševiću trebao

biti hrvatski.

16

Još jedan od mnogih paradoksa njegove dokazne građe je taj da se onaj

razrušeni grob 7 iz Otoka – Krugljačica, sa sicom, navodno dalmatskim mačem,

navodno prežitkom iz dalmatskih vremena, isto tako nalazi preko Cetine, dakle opet

izvan njegove krajine! No i ovdje s obzirom da se radi o grobu s naušnicama i opet bi

taj grob bilo prikladnije pripisati Hrvatima s obzirom na postojanje ratnica kod

Slavena, i na hrvatske sestre Tugu i Bugu, kad bi to zaista bilo neko oružje.

Tu je još jedna metodološka greška. Kada postoji neki jednostavan, pa čak i

složeniji grafički simbol moguće ga je preuzeti čak i ne znajući što on znači. Ako

postoji tehnologija, znanje i vještina moguće je zanimljiv simbol nađen na polju

urezan na prethistorijskoj keramici, prenijeti rezbarenjem na drvo, vezom na tkaninu,

slikanjem na uskršnje jaje i sl. Ništa Vas u tome ne prijeći. Međutim ako ratniku

izvježbanom u sablji date rapir, postoji velika vjerojatnost da se neće vratiti iz bitke.

Oružje nije nešto što se može prenijeti samo tako, za njega je potrebna vještina i

obuka. Jedna generacija bez vježbe znači da je znanje izgubljeno. Sica ne nije

koristila od zabrane gladijatorskih igara. Mehanizmi tradicije kojima se ostvaruje

kulturni kontinuitet ovog tipa drugačiji su i podložniji arheološkoj provjeri, dakle s

obzirom da ne postoje nikakvi tragovi korištenja sice nekoliko stotina godina prije

ovog nalaza u razrušenom grobu možemo odbaciti ovu atribuciju.

S obzirom da je pojava urezanih križolikih znakova ograničena na jedno

zatvoreno i prostorno i ekološko – environmentalno područje s relativno malim

brojem praktikanata (brojimo ih u desecima) moramo smatrati da se radi o nekoj

socijalno ograničenoj možda i banalnoj socijalnoj pojavi. Možda neko lokalno

praznovjerje ili neka lokalna hereza bez većeg značenja koja nije ostala zabilježena u

izvorima. Moguće je postaviti mnoštvo pretpostavki: glagoljaši, neki predhodnici

bogumila, možda arijanci ili frontinijanci, možda strah od vampira, pa je urezan znak

križa da se ne dignu iz groba. No možda su naprosto lokalni klesari tako označavali

pripremljene obložnice za nečiji grob, npr ako je bilo 2 groba. Ili su ih obično

označavali kredom a kada je ne bi imali klesarskim šilom… To bi objasnilo zašto su

neki grobovi označeni a drugi nisu.

Treba naglasiti kada se analiziraju ovi znakovi da su oni izrađeni više kao neki

parafi u koje nije uložen gotovo nikakav trud oko estetike prezentacije. Ne vidi se

nikakvo poštovanje prema onome što bi taj znak trebao predstavljati niti bilo kakva

17

ljubav prema pokojniku. Ovi su znaci naprosto ofrlje napravljene škrabotine. To nije

nerelevantno za interpretaciju spomenika.

No, možda grubost proizlazi iz nekog željenog asketizma, ukoliko se zaista

radi o religijski motiviranoj primjeni. S te strane treba upozoriti na Basarabi (Murfatlar)

pustinjački (?) pećinski kompleks iz 9-10th st. (Curta: 1999) ili po drugima 10-11 st,

(Vladimir Agrigoroaei & Luiza Zamora, Monografia Basarabi-Murfatlar, 2003-2006

dostupno u Internet Arhivi) u Dobruđi (Rumunjska) tu se na zidovima umjetno

izdubljenih pećina nalazi velik broj nevješto nactanih grafita različita sadržaja, natpisi

na pismima crnomorske regije, starobugarske i varjaške rune, čirilica, glagoljica.

Nekoliko je slika - natpisa nedvojbeno kršćanskih, neki pripadaju nekršćanima, ima i

scena kopulacije konja. Tu se nalazi i veliki broj križeva, poput naših na obložnicama,

neki su po tipu istovjetni ovima ali ima i drugih tipova. Nije u potpunosti jasno što bi

ovaj kompleks predstavljao.

Postojanje ovakvog pustinjačkog samostana što je barem u jednom dijelu ovaj

kompleks predstavljao ukazuje na mogućnost širenja, pa i spajanja raznolikih ideja u

ova dosta turbulentna i pokretna vremena. Ja znam da bi se ljudi voljeli zatvoriti u

kotline svojih pasivnih krajeva gdje je svijet jasno omeđen vrhovima planina preko

kojih ne prelaze ni njihova stada. Ljudi ne mogu shvatiti da je u njihovoj provinciji

provincije nastala oluja zato što su zalepršala krila nekog leptira u Pekingu. Koliko je

bizantskih monaha pobjeglo u Dalmaciju zbog ikonoboračkih progona? Koliko je

nestorijanskih kršćana, manihejaca i budista pobjeglo na zapad kad su Centralnu

Aziju zauzeli Arapi. Nije li II. Avarski kaganat čiji nositelji potiču iz Centralne Azije, što

je jasno vidljivo po njihovoj kulturi, u nekoj vezi s arapskim prodorima. Da li su ovi

Avari II. kaganata doveli na prostore Panonije budističke, manihejske, nestorijanske,

ili mitrejske svećenike, jer to su religije koje vladaju na području srednje Azije prije

islamizacije? Tijekom ranog srednjeg vijeka širokim prostorima Starog svijeta kretalo

se stotine propovjednika mogućih apostola raznih religija, koji su za svoje vjere

nastojali pridobiti ili se čak izboriti za pojedine duše i cijele narode. Za neke od tih

pokušaja širenja vlastite vjere ostale su nam vijesti, kao na primjer kod Hazara, ali za

veliku većinu nisu. Nemamo vijesti ni za kasnije širenje Bogumila tijekom mnogo

bolje dokumentiranih razdoblja. Zbog toga smatram da se moguće postojanje nekog

lokalnog kulta nikako ne može isključiti.

18

Kada govorimo o križu kao o simbolu nije nebitno utvrditi njegovu povijest i

raširenost. Križ se javlja već u paleolitiku, obično upisan u krug. Osim u Starom

svijetu njega nalazimo i u Amerikama. On se nalazi na bubnjevima šamana i Azije i

Amerike od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga. Ovdje znak križa predstavlja četiri

strane svijeta. U američkim predkolumbovskim civilizacijama nalazimo križ kao

simbol plodnosti odnosno kukuruza, isto tako i kao drvo života. (Blake: 1888.)

Ove naizgled daleke vremenski i prostorno paralele ukazuju na nešto drugo.

Kad se jedan simbol pojavljuje nezavisno u raznim krajevima svijeta, ili traje tisućama

godina noseći isto značenje to pokazuje da taj simbol nije običan simbol i da ga treba

objasniti na drugačiji način. Čovjek se ne rađa kao tabula rasa nego dolazi na svijet i

s jednim brojem naslijeđenih simbola, odnosno grafičkih oblika koji kod nas izazivaju

određene reakcije, emocionalne spoznajne i sl. Grafički oblik «smile» kružić s

ucrtanim točkicama i crticama predstavlja izraz lica, izraz koji pokazuju i slijepci koji

ga nisu mogli naučiti.

U XX. st. nastalo je nekoliko škola u društvenim znanostima koje su izgradile

određena teorijska gledanja kojima se djelomično služimo i danas u tumačenju

pojava nastalih nezavisno u raznim krajevima svijeta. Među najznačajnijima su

strukturalisti, posebno pravac oko Levi Straussa koji je tumačio istovjetnost pojava i

simbola zajedničkom strukturom ljudskog mozga i iz toga proizašlim istovjetnim

ponašanjem u sličnim prigodama. Jungova škola psihoanalize objašnjava ove pojave

teorijom arhietipova. Krajem XX i poč. XXI. st. razvojem neuroznanosti i kognitivnih

znanosti između kojih je i kognitivna arheologija razvijaju se već i dijelom

eksperimentalno potvrđeni modeli mehanizama ljudskog ponašanja bazirani na

novom razumijevanju ljudskog neurosustava. Jedan od autora J. David Lewis-

Williams u svom dijelu The mind in the cave: consciousness and the origins of art,

objašnjava šamanizam i pećinsko slikarstvo, te posebno prisutnost geometrijskih

simbola na pećinskim slikama kao neurofiziološki fenomen nastao ulaskom u stanje

transa (J. David Lewis-Williams:2002.).

Za simbol križa imamo dovoljno indicija da ga moramo promatrati kao jedan od

općih simbola prisutan u ljudskom društvu. Da bi netko takav simbol mogao pripisati,

recimo autohtonoj populaciji morao bi zadovoljiti nekoliko uvjeta.

Prvo je, što je i inače nužno za dokaz bilo kakvog kontinuiteta, to da bi ta

društvena pojava, simbol, artefakt bio prisutan u predhodnom razdoblju kulture za

19

koju smatramo da se unutar nje tradira taj fenomen. Ovdje kao što smo vidjeli to nije

slučaj.

Drugo je da se taj fenomen ne javlja u kulturi došljaka u razdoblju prije

doseljanja. I ovo je opći zahtjev, za bilo koju tradiciju. Temeljem čega neko misli da

Hrvati ne poznaju simbol koji je raširen u svim religijama svijeta.

Daljnji uvjeti je taj da s obzirom da se radi o fenomenu koji se može pojaviti

nezavisno jer je njegova pojava dio ljudske prirode, on bi se morao pojaviti u

kontekstu formalno strukturno tako složenom da njegova složenost isključuje

nezavisnu pojavu.

Kontekst pojave, i logika pojavljivanja morali bi se bolje vezivati uz kulturu

autohtone populacije nego uz kulturu doseljenika.

Zgodno bi bilo da se pojavljuje u kontekstu koji isključuje ili bar čini manje

vjerojatnim pojavu kod došljaka.

U svezi s ovim zahtjevima dobro je nešto reći o povijesti pojave simbola križa,

jer nam ona ukazuje na kontekst u kojem će se križ kasnije javljati.

Križ se javlja sa već jasno prepoznatljivom simbolikom u neolitičkim kulturama

Bliskog Istoka Irana, Mezopotamije i Turske, Sa širenjem poljoprivrede širi se i

mitologija, religija povezana s tom poljoprivredom. Poljoprivrednik ne zna da li je

njegov urod uspio ili podbacio zbog toga što se nije dobro pomolio ili zato što je

zasijao u krivo vrijeme, osim toga i kalendar je dio ideološkog sustava. Sa religijom

širi se i simbolika. U Vinčanskoj kulturi djelu Anadolsko Balkanskog tehnokulturnog

kompleksa, povezanog s mezopotamskim kulturama i istovremenom tablica s

pismom Neki od znakova su u obliku križa. Kao dio znakovnog sustava on je već

tada uobičajen.

Interesantna je pojava križeva u Rumunjsko Ukrajinskoj Cucuteni Triopolje

kulturi, iako je teško zamjetljiva, zbog složenosti ornamenta, na keramičkim

posudama, jasna je simbolika koja se javlja na ženskim figurinama. One na trbuhu

imaju naslikan križ upisan u kvadrat s četiri točke u kutovima. To se tumači kao

simbol polja i plodnosti, kasnije će se taj znak javljati i bez kvadrata, pa tako doći i na

srednjovjekovni novac. Na gluteima nekih figurina još iz preCucuteni faze javljaju se

križevi sa polukružnim završecima na krakovima (Lazarovici 2005:147, fig. 3-2.). Ove

figurine zanimljive su i zato što se sa njih može iščitati onodobna simbolika križa, i

20

njegova povezanost sa plodnošću, no isto tako vidimo da kojim slučajem nisu

izrađivali te figurine nego samo slikali ili tetovirali tijelo ova nam se simbolika ne bi

arheološki sačuvala.

Cucuteni Tripoljska ornamentika bitna nam je i stoga što se istovjetni

ornamenti javljaju i na slavenskim, posebno na ruskim i ukrajinskim vezovima,

crtežima na pisanicama i drugom folklornom materijalu. Mnogi autori iz zemalja

bivšeg SSSR-a, i klasici poput Ribakova, naglašavaju ovu sličnost i smatraju da je

ona posljedica tradicije. Ovo je naravno teško dokazati ali posredni dokazi tome idu u

prilog, kao i današnja genetika koja pokazuje kako su današnji europljani potomci

onih predhistorijskih. Možemo pretpostaviti da se s genetskim nasljeđem predavalo i

ono kulturno, što nam uostalom razvoj tehnologije nedvojbeno izravno dokazuje.

U svakom slučaju ove neolitičke znakove plodnosti s trbuha Tripoljskih figurina

nalazimo, kao i druge poganske simbole, ukomponirane u križeve – enkolpione u

Rusiji XIII. st. (Ribakov, str. 610. sl. 106) Značajno je za ovu raspravu, postojanje

dvovjerja u kojemu dolazi do stapanja dva simbolička kompleksa u kojima oboma križ

ima neku značajnu ulogu. Nekadašnji nekršćanin prihvaća križ tumačeći ga pomoću

negdašnje simbolike.

Križ i značenje koje dobiva u poljoprivrednim kulturama i civilizacijama Bliskog

i Srednjeg Istoka, Mediterana i Europe moći ćemo naći i u kasnijim razdobljima,

ponekad veoma obilnoj mjeri, (npr. rani figurativni period grčke keramike pod

utjecajem «orijentalizante stila» - kraj VIII, - V. st. pr. Kr., tu se mnogim posudama

vidi kako pored figure lebdi neki križić (Shanks: 1999.)), ponekad će nam izgledati

kao da ga nema, da bi se opet pojavio, naizgled iznenada, u nekom sljedećem

periodu. Arheologija ovisi o materijalu i mogućnosti njegova očuvanja, one

ornamente koji nisu prenošeni na trajnim materijalima poput keramike ne možemo

dokumentirati ali to ne znači da nisu postojali. Obično ga nalazimo u razdobljima

kada je keramika jedan od glavnih nosioca likovnog i simboličkog izražavanja. Tekstil

koji je često puta imao tu ulogu rijetko se sačuvao.

Ovdje ne možemo dalje nabrajati i dokazivati poveznice pojave grafema križa

u područjima koja su bitna za formiranje slavenskog i hrvatskog etnosa. Činjenica je

da se razni oblici križeva, vrlo često upravo onakvi kakvi se nalaze na obložnicama

srednjovjekovnih grobova u Sinjskoj krajini, pojavljuju se (i) na području srednje i

21

istočne Europe, od neolitika do danas. Govorimo o području rasprostiranja genetičkih

haplotipova koji su dominantni kod Slavena i posebno Hrvata. Dakle naši su preci

bez obzira na bilo koju teoriju o dolasku ili odlasku Hrvata poznavali simbol križa

tijekom tisuća godina svoje pretpovijesti i povijesti. Mi nemamo teorijskog prava

isključivati mogućnost toga da su razni križevi koji se nalaze na našem

ranosrednjovjekovnom materijalu dijelom iz tog pretkršćanskog perioda. Dapače mi

ne možemo niti sa sto postotnom sigurnošću tvrditi da su Hrvati ovdje došli kao

nekršćani, Toma Arhiđakon govori da su bili arijanci. Bez obzira na opravdanost

kritike Tominih tvrdnji u našem kršćanstvu ima naznaka postojanja određenih tokova

izvan glavne struje kršćanstva, bez toga ne bi ni mogli nastati glagoljaši. Sve to

ostaje otvoreno kod daljnjeg proučavanja.

Postojanje križeva na starohrvatskim spomenicima kakvi su jelenji parošci sa

urezanim scenama koje pripadaju ikonografskim sklopovima nastalim daleko prije

kršćanstva, sa grafičkim prikazima koji nemaju svog objašnjenja u kršćanskoj

teologiji. Bikovi kojima se rascjepljuju repovi iz kojih izlazi križ ne postoje u

kršćanstvu. Ali križ koji znači plodnost polja, postoji u svim neolitičkim poljoprivrednim

kulturama i onima koje su se iz njih razvile. Oziris Apis, kasnoantički Ser-Apis bog je

iz koga ubijenog = žrtvovanog raste žito, iz repa bika kojeg ubija Mitra izlaze klasovi

žita kao križevi iz repa naših bikova. Ovo nas upućuje da bi morali ispitati i druga

moguća tumačenja križeva na donožnicama.

Današnjem se istraživaču možda čine tumačenja Ribakova preslabo

pokrepljena zbog toga što ne možemo uspostaviti neposrednu svezu između

prethistorijskih i slavenskih kultura. Danas nam genetika ipak uspostavlja tu svezu.

Dakako svjetske i životne prilike i neprilike čine, što se danas događa i naočigled, da

kulturna baština nestaje. Nasljeđivanje gena ne znači i nasljeđivanje kulture. Osim

gena koje smo naslijedili od naših predaka, od dijela njih naslijedili smo i jezik.

Proučavanje jezika i folklora omogućilo je istraživačima jedan dodatni uvid u povijest.

Znamo da postoji srodnost između baltijskih i slavenskih jezika. Proučavanje folklora

pokazalo je da se kulturna srodnost ne svodi samo na jezičnu, nego da postoji

daleko dublja povezanost. Ruski znanstvenici Ivanov i Trubačev, ali i hrvatski Katičić i

Belaj pokazali su da se iz zajedničkih fragmenata, koje istovjetne nalazimo u raznim

slavenskim i baltijskim pjesmana, mogu rekonstruirati epovi i obredi nekad bar

22

dijelom zajedničke poganske vjere. Kako je kod baltskih naroda poganstvo trajalo

sve do u kasni srednji vijek kod njih je i očuvanost poganskih običaja kroz folklor

dosta velika.

U ukrašavanju litvanskog tradicionalnog tekstila koriste se motivi za koje

istražitelji nalaze paralele u ornamentici ranobrončanodobnih osuda iz Mađarske.

Takvi se motivi međutim nalaze i na očuvanim srednjevjekovnim (X.-XIII. st.)

primjercima tekstila iz Litvi srodne Lavije – iz vremena poganstva. Sličnost –

Istovjetnost motiva ukazuje na kontinuitet. Svaki motiv u litvanskom folkloru ima svoje

ime i svoje značenje. Ta su značenja naravno danas kristijanizirana ali izgleda da su

križoliki motivi povezani sa suncem i zvijezdama. (Tumėnas: 2008)

Nezavisno od rekonstrukcije litvanskog istraživača Tumėnasa, i kod urezanih

križeva na donožnicama značenje križa bi moglo biti Sunce. Grobovi su orjentirani

glava na zapadu – stopala na istoku, to znači da pokojnik «gleda» prema istoku,

gdje se nalazi križ, i gdje Sunce izlazi. Podsjetio bih na običaj katoličkih Hrvatica iz

srednje Bosne, koje su još početkom XX. st. pozdravljale izlazeće Sunce.

Sličan je običaj koji su rekonstruirali ruski folkloristi kod kojeg su ruske

seljanke pozdravljale nadolazeću Vesnu (proljeće) u stavu adoracije, kakav se isto

nalazi u narodnom vezu.

Ovdje je značajan još jedan običaj sačuvan kod hrvatskih katolkinja iz srednje

Bosne, a to je običaj tetoviranja. One su tetovirale ruke motivima u obliku križa. Kod

nekih je motiva križ upisan u Sunce, tako da je jasna povezanost. Neki od tih križeva

odgovaraju oblicima križeva s obložnica. (Moszynski: 1939. str. 764-765., sl. 20 –21.)

Dakle i u Hrvatskim narodnim običajima kao i u starohrvatskoj arheologiji

nalazimo elemente simbolike križa koji nemaju svog utemeljenja u kršćanskom

vjeronauku, a povezani su ili indiciraju moguću povezanost sa suncem (Mitrin kult

kasne antike povezan je sa štovanjem Sunca).

S obzirom na neke rekonstrukcije hrvatskog imena (Sunčev put i sl.), ili

povezivanje sa slavenskim bogom Horsom (uz kojega se veže sunčevo mjesečeva

simbolika) ako imaju neke osnove bilo bi za očekivati i za daleko veće i daleko više

ostataka sunčeva kulta.

23

Milošević tvrdi, kao što smo vidjeli faktografski pogrešno, da je križeve na

obložnicama moguće morfološki uspoređivati «kada je riječ o ranosrednjovjekovnim

oblicima , onda su to uglavnom samo oni na spomenicima u priobalju». Samo

karolinški mačevi, koje smo spomenuli, a koji nose kovačke znakove s ovim

križevima, dovoljni su da opovrgnu njegovu tvrdnju. To nas već upućuje da se samo

treba potruditi pa će se takvi križevi naći. Takve ćemo križeve naći na čuturama koje

su kao relikvije i suvenire donosili hodočasnici iz Svete zemlje i Egipta, gdje je

posebno popularan bio samostan sv. Menasa. Na potonjima sv. Menas stoji raširenih

ruku između dvije deve koje kleče, u praznom prostoru inad svake od deva nalaze se

obično križevi. Sv. Menas je bio zaštitnik trgovaca i karavana, pa je to bio jedan

razlog njegove popularnosti, ali mislim da je njegova popularnost među bogatašima i

moćnicima izvirala i iz posvećenosti deva s kojima se možda moglo proći kroz ušicu

igle do Raja. U svakom slučaju ove su ampule (čuture) proširene po čitavom

području nekadašnjeg Rimskog carstva, jedna (?) se takva nalazi i u Sinjskom

muzeju (doduše ova baš nema križeve). Ova su hodočasnička svetišta funkcionirala

do arapskih osvajanja, tako da gotovo sigurno nisu utjecala izravno na naše križeve,

ali poanta se sastoji u tome da je različitih križeva bilo kršćanske bilo nekršćanske

provenijencije bilo posvuda, na tkaninama, mačevima, čuturama i tko zna gdje još.

Međutim unatoč tom obilju predmeta od kojih se neki nalaze u oba muzeja

kojima je bio ravnatelj, on nalazi morfološke paralele «uglavnom … na spomenicima

u priobalju». Između ovih «uglavnom u priobalju» jesu jedan zlatni prsten iz Nina

groblje kod crkve Sv. Asela, gr. 41. (Kolega, 2000) i dva srebrna jedan iz Vrlike a

drugi iz otoka Brača. (Milošević, 2008: str. 35-37. sl.27) Postoji jedan problem s ovim

prstenovima. Oni nisu nesumnjivo kršćanski kako smatra Milošević. Dapače njihova

ikonografija uopće nije kršćanska!!! Na prstenovima se nalazi jednokraki križ s

trokutima na kraju krakova unutar točkaste kružnice između dvije ptice. Ovo dosad bi

moglo biti kršćansko, međutim ptice gledaju jedna prema drugoj ali naopačke! Jedna

ptica ima noge okrenute prema gore. To ne bismo mogli nazvati standardnim

kršćanskim prikazom.

Ovi križevi u krugovima liče na one tetovirane na rukama hrvatskih katolkinja

iz srednje Bosne koje se klanjaju Suncu. Dapače na križu iz «gotovo priobalne»

Vrlike nalazimo iza repova ptica osmokraku zvijezdu, a ni križ u stvari nije križ nego

se sastoji od križa spojenog sa znakom X, isti znak nalazimo i u Ninu. Taj znak u

24

kojem znak + i znak X dijele zajedničku središnju točku predstavlja znak boga Sunca

u svim civilizacijama Bliskog i Srednjeg Istoka, i Mediterana, uključujući i cjelokupno

Rimsko Carstvo. To je dobro potvrđeno i pisanim dokumentima i likovnim prikazima

od Sumera i pojave prvog pisma pa do kraja antike. tj. pojave Islama i uništenja

Iranske civilizacije. Znak je poznat Skitima čak u Paziriku, na tamo sačuvanim

tekstilnim predmetima. Nosi ga kao sunčani stijeg Iranska vojska, posebno Parti

(skitskog porijekla) (Farrokh, 2007: 203, ), nalazimo ga u Mitreju u Kölnu na

mitraičkoj Vazi sa Kautesom i Kautopatesom (Hoy, García-Vaso: 1990. str. 90. fig. 4

(Muzej Koln num. inv. 58.289))…

Ikonografija ovih prstenova dade se lako protumačiti mitologijom sunčanih

kultova kao i Mitrejskom. Jedna ptica predstavlja dnevnu a druga izokrenutu noćnu

putanju Sunca, kada Sunce prolazi podzemnim svijetom. U mitrejima tu simboliku

preuzimaju Kautes i Kautopates jedan ima baklju okrenutu prema gore drugi prema

dolje. Mitrin pratilac je gavran. Katkada se uz gavrana pojavljuje pijetao, ali ovdje se

vjerojatnije moglo raditi o dva gavrana. Odnosno udvojenom jednom gavranu, kao

što se i Mitra može pojaviti udvojen, npr. na posudi iz Lanuviuma gdje se Mitra

pojavljuje i kao Tauroctonous (onaj koji ubija bika), na jednoj strani kugle (svijeta) i

kao Taurophorous (onaj koji nosi bika) na suprotnoj strani kugle. Mitra je gospodar i

ovog i onog svijeta, to nije samo posljedica nekog kasnoantičkog filozofsko teološkog

nazora, već je to u samim temeljima poimanja Mitre, jer kao garant ugovora on mora

imati nadzor i nad demonima i silama zla koji su isto kažnjeni ako se ne drže

ugovora.

Za kasnu antiku karakteristične su i sinkretizacije pa tako se Mitra povezuje i

sa noćnim suncem odnosno izravno bogom mrtvih. Nama nije poznato što se

događalo izvan granica rimskog carstva odnosno za ona područja za koja nemamo

pisanih svjedočanstva. Ipak imamo jasnih kako folklornih pa tako i arheoloških

pokazatelja kako je upravo mitrin kult bio proširen i kod Slavena. Tako npr. Petr

Charvát povezuje pojavu češkog kraljevstva s tamošnjim mitraizmom «iza rimskih

granica». Ne mora se raditi niti o samom Mitri nego o nekom srodnom Sunčevom

slavenskom božanstvu. Spomenute veze s Baltima upućuju i na druge mogućnosti

spajanja pretkršćanskih kultova s kršćanstvom. U pogrebnim običajima Balta,

odnosno shvaćanju zagrobnog puta veliku ulogu upravo ima bog Sunca. Balti se

pokrštavaju dosta kasno tako da o njima imamo više pisanih dokumenata. Jedna vrlo

25

zanimljiva vijest govori nam o tome kako je 1426, biskup Sambie zabranio lokalnom

stanovništvu podizanje križeva nad grobovima. Jer je križ imao tu jednu drugu svježu

pogansku konotaciju, te se dvije tradicije nisu uspjele integrirati kao kod Čeha i

Hrvata.

Ovo nam sve govori kako mi ne možemo sa sigurnošću odrediti, bez daljnjih

istraživanja, smisao križa na obložnicama Cetinske krajine. Može se raditi o nekoj

krajnjoj banalnosti, tipa klesarskog znaka, pa do tajnog znaka neke vjere. Ali

prisustvo opet istog znaka u Ninu i Vrlici ipak govori kako je taj znak ipak vezan uz

Hrvate.