Microsoft Word - DIPLOMSKI-RAD-Vladimir-T.-Katusic-24.10.17.docKatuši, Vladimir Tomislav
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: University of Zagreb, Department of Croatian Studies / Sveuilište u Zagrebu, Hrvatski studiji
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:111:102748
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
Vladimir Tomislav Katuši
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, 2017.
ODJEL ZA PSIHOLOGIJU
Vladimir Tomislav Katuši
DIPLOMSKI RAD
Saetak
U proteklih nekoliko desetljea, intenzivirala su se istraivanja efikasnosti razliitih modaliteta psihoterapije u svrhu prikupljanja podataka i razumijevanja uspješnosti tretmana razliitih psihikih problema, smetnji i poremeaja. Malo je panje dano navedenim istraivanjima u kontekstu razumijevanja da linost i promjene linosti imaju kljunu ulogu u najvanijim ivotnim podrujima pojedinca. U ovom radu, sustavnim pretraivanjem baza podataka (PsycINFO, NCBI, Google Scholar, Google Books, ProQuest Dissertations & Theses Global i Web of Science) prikupljeni su suvremeni kvalitativni i kvantitativni znanstveni radovi koji su istraivali efikasnost psihoterapije te njeno djelovanje na promjene u linosti pojedinca. Pozornost je takoer data psihoterapijskim pristupima tretmana graninog poremeaja linosti što ukljuuje: terapiju usmjerenu na transfer, terapiju usmjerene na shemu, dijalektiko-bihevioralnu terapiju te ostale psihoterapijske pravce. Osim navedenog saeti su i radovi koji pruaju uvid u istraivanja efikasnosti mehanizama promjene na promjene u linosti. Unato brojnim problemima istraivanja psihoterapije i linosti, psihoterapijski intervencije su se pokazale kao uspješna metoda za tretman poremeaja linosti te efikasno djelovanje u pogledu dugotrajnih promjena u linosti pojedinca.
Kljune rijei: psihoterapija, psihologija linosti, psihoterapijska istraivanja, poremeaji linosti, promjena linosti
Psychotherapy and personality change
Summary
Over the past few decades, research has been intensified on the effectiveness of various psychotherapy modalities for the purpose of data collection and understanding of the outcomes of treatment in the field of psychological problems and disorders. Little attention has been given to the above-mentioned research in the context of understanding that personality and personality change play a key role in the most important areas of life of an individual. In this paper, the systematic search of databases (PsycINFO, NCBI, Google Scholar, Google Books, ProQuest Dissertations & Theses Global and Web of Science) gathered contemporary qualitative and quantitative research papers that investigated the effectiveness of psychotherapy and its impact on changes in an individual's personality. Attention has also been given to psychotherapeutic approaches to borderline personality traits, which include: transfer-focused therapy, schema-focused therapy, dialectical-behavioral therapy, and other psychotherapeutic modalities. Apart from the above, articles that are summarized provide an insight into the effectiveness of the mechanisms of change in personality changes. Despite numerous psychotherapy and personality research problems, psychotherapeutic interventions have proven to be a successful method for personality disorder treatment and effective action in terms of long-term changes in an individual's personality.
Keywords: psychotherapy, personality psychology, psychotherapy research, personality disorders, personality change,
Sadraj
 
1. UVOD ................................................................................................................................................... 1 1.1. Linost i osnovni problemi istraivanja linosti ....................................................................... 2 1.2. Problemi u istraivanjima efektivnosti psihoterapijskih intervencija .................................... 3 1.3. Uvjeti i mehanizmi procesa promjene u psihoterapijskim istraivanjima ............................. 8 1.4. Problemi kvalitativnih istraivanja efektivnosti psihoterapije ............................................... 9
2. CILJ ................................................................................................................................................... 10
3. METODA .......................................................................................................................................... 10
4. 1. 1. Meta-analiza istraivanja efikasnosti ............................................................................. 11 4. 1. 2. Istraivanja psihodinamskih psihoterapijskih pristupa u tretmanu graninog poremeaja linosti ....................................................................................................................... 14 4. 1. 3. . Istraivanja psihoterapije usmjerene na mentalizaciju, dijalektiko-bihevioralne psihoterapije i kognitivno-bihevioralne psihoterapije u tretmanu graninog poremeaja linosti ............................................................................................................................................ 18 4. 1. 4. Istraivanja efikasnosti mehanizama promjene psihoterpijskih intervencija na promjene u linosti ....................................................................................................................... 21
4.2.. Kvalitativna istraivanja promjene linosti psihoterapijskom intervencijom .................... 27 4. 2. 1. Meta-analiza kvalitativnih istraivanja psihoterapijskog procesa promjene linosti 27 4. 2. 2. Meta-analiza kvalitativnih istraivanja procesa i oporavka u tretmanu graninog poremeaja linosti ....................................................................................................................... 32 4. 2. 3. Studija sluaja kao prikaz procesa promjene linosti u psihoterapiji ......................... 35
5. RASPRAVA ...................................................................................................................................... 37
6. ZAKLJUAK ................................................................................................................................... 41
7. LITERATURA .................................................................................................................................. 43  
1. Uvod
Tijekom prve polovice 20. stoljea, paralelno s razvojem psihologije i ostalih znanosti,
razvijala se i psihoterapijska disciplina koja je imala za cilj primijeniti razliita znanja i
vještine u svrhu pomaganja pojedincima da prevladaju svoje psihike probleme, unaprijede
mentalno zdravlje i iskoriste svoj puni potencijal. Takoer, psihoterapija je vremenom postala
izvor znanja i spoznaja o psihološkom funkcioniranju ovjeka te su mnogi znanstvenici na
temelju psihoterapijskog rada formulirali nove psihološke teorije koje su dominirale
psihologijom u 20. stoljeu i koje se do danas nastavljaju razvijati (McLeod, 2012).
Jedno od podruja psihologije na koje je psihoterapija naroito utjecala jest i
psihologija linosti. Neki od glavnih pristupa psihologiji linosti su nastali kao direktni ili
indirektni rezultat psihoterapijskog djelovanja. Psihodinamske, humanistike, kognitivne i
bihevioralne teorije linosti razvijale su se paralelno s razvojem psihoterapijskih pristupa koji
su iz njih nastali te koji su potom pruali nove informacije i spoznaje iz ega su se nadalje
razvijale nove teorije (Corr i Matthews, 2009). Unato tome, jedno od fundamentalnih pitanja
psihologije linosti odnosilo se na prouavanje utjecaja i povezanosti crta linosti na ivotne
ishode pojedinca. Roberts i suradnici (2017) navode da postoji znaajna koliina dokaza koji
pokazuju da su crte linosti prediktori smislenih ivotnih ishoda kao što su ekonomska
dobrobit, uspjeh u odnosima, zdravlju i dugovjenosti (Borghans, Duckworth, Heckman i Ter
Weel, 2008; Ozer i Benet-Martinez, 2006; Roberts i sur., 2007). Iako navedena istraivanja
nedvosmisleno pokazuju znaajnost crta linosti u odnosu na ivotne ishode, Roberts i
suradnici (2017) postavljaju pitanje moe li se linost nazvati sudbinom zbog povezanosti crta
linosti i ivotnih ishoda te mogu li se crte linosti mijenjati. Ako se mogu mijenjati, crte
linosti ne bi nuno determinirale sudbinu pojedinaca, ve bi ih pojedinac mogao mijenjati na
nain koji pozitivno utjee na budue ivotne ishode. Nadalje, postavlja se pitanje koliko brzo
se promjena dogaa te ostaje li stabilna nakon što se jednom dogodila.
Roberts i suradnici (2017) takoer napominju kako je u domeni psihologije linosti
malo mjesta prueno istraivanju mehanizma promjene linosti te da navedena pitanja nisu
odgovorena. Unato tome, klinika psihologija u istraivanjima esto ukljuuje crte linosti
kao indikator za mjerenje efektivnosti razliitih formi terapeutskih intervencija za klinike
probleme kao što su depresija, anksioznost i poremeaji linosti. Sva istraivanja su bila
uglavnom usmjerena na ispitivanje efektivnosti nekog psihoterapijskog pristupa što je
rezultiralo velikom koliinom relativno zanemarenih podataka koji ukljuuju promjenu
2    
prisutni i definirani u psihologiji linosti.
1. 1. Linost i osnovni problemi istraivanja linosti
Povijest prouavanja linosti u psihologiji je bila izloena razliitim problemima.
Jedan od kljunih problema jest pitanje kako definirati i mjeriti linost. Openita definicija
koju ukljuuju sve teorije linosti i s kojom bi se veina psihologa sloila jest da je linost
karakteristini obrazac mišljenja, emocija i ponašanja, zajedno sa psihološkim mehanizmima
koji su u pozadini tih obrazaca (Fundler, 2016). Ipak, svaka psihoterapijska škola ima svoju
definiciju linosti i teorijski okvir razvoja i mehanizama linosti što onemoguuje
standardizaciju razliitih istraivanja efektivnosti psihoterapijskih procesa. U kontekstu
navedene definicije, promjena linosti bi se okarakterizirala kao promjena u obrascima
mišljenja, osjeaja i ponašanja te mehanizama u pozadini tih obrazaca. Osim navedenog,
linost je mogue konceptualizirati unutar velepetornog modela linosti što omoguuje
standardizaciju izmeu razliitih teorija linosti, ali navedeni model ne objašnjava
mehanizame koji se dogaaju u pozadini opisanih dimenzija (Fundler, 2016).
Osim problema definiranja linosti koja bi zadovoljavala razliite psihoterapijske
modalitete, postoji problem mjerenja linosti. U svrhu mjerenja razliitih odrednica mišljenja,
osjeaja i ponašnja prvo je potrebno zabiljeiti podatke o linosti. Funder (2016) navodi tri
naina skupljanja podataka o linosti. Prvi nain je da podatke prikupimo od samog
sudionika, drugi nain je da pitamo druge osobe kao npr. lanove obitelji, a trei nain je da
sami opserviramo osobu u eksperimentalnim ili neeksperimentalnim uvjetima. Iako tako
moemo sakupiti mnogo podataka, postavlja se pitanje njihove valjanosti. Za primjer moemo
navesti istraivanje u kojem elimo provjeriti ima li neka osoba karakteristike dominantne
osobe. Dominantnost moemo definirati kao mogunosti izraavanja vlastitih stavova,
zastupanje vlastitih interesa i sklonost utjecaja na druge. Ono što se esto opservira kod
psihoterapijskih klijenata i drugih je injenica da se u jednom podruju ivota ponašaju na
jedan nain, a u drugom na sasvim suprotan nain (npr. odnosi na poslu naspram partnerskih
odnosa). U istraivanju bi hipotetski mogli opservirati da je osoba dominantna jer se u grupi
ljudi bori za svoj interes, njezin nadreeni na poslu bi takoer to potvrdio, no brani partner bi
moda izjavio da je sudionik u njihovom odnosu submisivan. Sudionik bi tu premisu potvrdio
jer tako preteito doivljava sebe iako ponašanje u drugim situacijama to ne potvruje. Kao
3    
istraivai, bili bismo u dilemi jer bismo imali kontradiktorne informacije. Iz toga razloga,
neki personolozi poput Mischela (1968) su tvrdili da linost ili crte linosti kao takve ne
postoje ve da su ponašanja i reakcije definirane situacijom u kojoj se osoba nalazi. Jedan od
najpoznatijih istraivaa linosti, Funder (2016), definirao je izvjesne zakonitosti istraivanja
linosti. Prvi Funderov zakon odnosi se na injenicu da npr. neka crta linosti u jednoj
situaciji moe biti prednost, a u drugoj slabost (npr. osjetljivost). Time se istie navedeni
problem situacije u kojoj se neka crta linosti manifestira. Drugi Funderov zakon navodi da ne
postoje savršena obiljeja koja bi pokazala neku crtu linosti te da svaki trag moe biti
dvosmislen u kontekstu kompleksnosti koju predstavlja linost. Trei Funderov zakon istie
da je bolje imati neke informacije nego ne imati nikakve. Tako moemo dobiti parcijalni uvid
u linost te prikupljene podatke koristiti za daljnja istraivanja.
Navedena pitanja direktno se reflektiraju u jednom od temeljnih problema psihologije
linosti, a to je pitanje kontinuiteta linosti i njezine promjene kroz vrijeme te s tim povezanih
dilema poput: otvara li se linost kroz vrijeme kao što to impliciraju biološke teorije i teorije
crta linosti ili postoje prilike za promjenu kao što to sugeriraju teorije uenja? Razvijaju li se
ljudi na postupan, kontinuiran nain ili kroz diskontinuirane stupnjeve (kao što su Eriksonove
psihosocijalne teorije)? Ima li kritinih ili osjetljivih stadija, kada iskustvo ima osobito jak
utjecaj na sebstvo (kao što to opisuju psihoanalitike i teorije privrenosti) (Corr i Matthews,
2009)? Takoer se postavlja pitanje korištenja rigoroznijih znanstvenih metoda prouavanja
linosti koje bi bile primjerenije nomotetiko eksperimentalnom pristupu u odnosu na
humanistiki, subjektivniji, idiografski pristup koji je primjereniji psihoterapijskom pristupu
ovjeku (Corr i Matthews, 2009). Istraivai psihoterapijskog usmjerenja koristili su
navedena dva pristupa u svrhu pruanja odgovora i objašnjenja o razvoju i promjeni linosti.
1. 2. Problemi u istraivanjima efektivnosti psihoterapijskih intervencija
Za razliku od teorija psihologije linosti, psihoterapijski pristupi teorijama linosti bili
su ponajviše usmjereni na opisivanje procesa promjene linosti, na objašnjavanje
psihopatoloških aspekata ljudskog iskustva i na unaprjeenje punog potencijala kojeg
pojedinci mogu ostvariti. Mnogobrojne istraivanja efektivnosti psihoterapije potvrdile su
njenu uinkovitost za širok spektar psihopatoloških poremeaja, bolesti i smetnji (Chorpita i
sur., 2011; Smith, Glass i Miller, 1980; Wampold, 2001). Takoer se pokazalo da
psihoterapija moe reducirati troškove lijeenja kroninih i drugih bolesti (Lorig, O'Donahue,
4    
i Ferguson, 1999; Cummings i sur., 2003) što implicira njezinu vrijednost unutar
zdravstvenog sustava.
psihoterapiju temeljenu na dokazanoj uinkovitosti1u svrhu standardiziranja psihoterapije za
primjenu u razliitim podrujima poput zdravstvene skrbi (APA Task Force on Evidence-
Based Practice, 2012). Unato neupitne koristi i efektivnosti psihoterapije neki istraivai
istiu mnogobrojne probleme koji se veu uz psihoterapijska istraivanja. Clarikin (2012)
tako navodi najvanije stavke debate o razliitim ideologijama psihoterapijskog lijeenja.
Prvo istie da se empirijski valjani modeli esto fokusiraju samo na simptome, a ne na
mijenjanje trajnih crta linosti. Longitudinalna istraivanja pokazuju promjenu u izraenosti
simptoma ili kriterija za poremeaj linosti iako se interpersonalna disfunkcija nije
podjednako promijenila. Takva zapaanja impliciraju da bi fokus terapije trebao biti na
dugoronom radu na interpersonalnim problemima, a ne na redukciji simptoma (koji su
svakako bitni). Kljuni aspekt tretmana poremeaja linosti bi se trebao nalaziti u mijenjanju
interpersonalnog funkcioniranja, odnosno doivljavanja sebe i drugih, što omoguava
pojedincu unutarnju nezavisnost, intimnost u meuljudskim odnosima i sposobnost za
uivanje u ivotu. Sljedei problem koji Clarkin (2012) navodi odnosi se na literaturu o
ishodima istraivanja koje se temelje na prosjenim rezultatima u redukciji simptoma. Takva
literatura zamagljuje injenicu da se neki klijenti/pacijenti mijenjaju, a neki ne. Takoer,
pitanje komorbiditeta dodatno komplicira pitanje uspješnosti psihoterapije. Za primjer se
moe prikazati osoba s graninim poremeajem linosti koja esto zadovoljava kriterije za
jedan ili više dodatnih poremeaja linosti i/ili ostalih psihijatrijskih dijagnostikih kategorija.
ak i unutar jedne definicije poremeaja linosti, razliite kombinacije kriterija mogu dovesti
do dijagnoze. Niti u jednom drugom podruju medicine se toliko ne istie pojedineva
individualnost kao vaan aspekt dijagnoze. Iz navedenih razloga izrazito je teško dokazati
uspješnost psihoterapije i nekog specifinog tretmana te donositi zakljuke koji e vrijediti za
veinu populacije. U treoj stavci, Clarkin (2012) navodi da detaljno prouavanje
psihoterapijskih prirunika razliitih modaliteta psihoterapije sugerira da razliiti
psihoterapijski modaliteti sadre jedinstvene i neophodne intervencije koje su specifine samo
za taj modalitet, dok su neke intervencije zajednike s drugim pristupima. Iz tog razloga je
bitno da istraivanja koja prouavaju efektivnost psihoterapije takoer sadre prirunike
tretmana koji pruaju uvid u pristup kojeg terapeut koristi u svome radu. Tako se moe znati                                                                                                                           1  evidence based treatment  
5    
radi li terapeut ono što treba raditi ili radi nešto drugo. Takoer, ta pretpostavka je vana jer
su neke intervencije unutar psihoterapijskog modaliteta vanije od drugih intervencija, dok
neke intervencije mogu biti i kontraproduktivne. Istraivanja nemaju obiaj definirati
uspješnost nekih intervencija unutar psihoterapijskog modaliteta što dodatno doprinosi
konfuziji vezanoj uz uspješnost razliitih metoda. Nadalje, Clarkin navodi (2012) da je nain
na koji terapeut provodi neku tehniku ili intervenciju puno vaniji od same tehnike. Tehnike
se mogu izvesti na struan nain, a mogu se izvesti i na autoritativan, nametljiv i
nezainteresiran nain. Napominje da je vještina terapeuta u mnogim sluajevima mnogo
vanija za dobar rezultat od neke individualne tehnike što dodatno komplicira provoenje
psihoterapijskih istraivanja. Nadalje, od velike je vanosti receptivnost same osobe koja je
dio psihoterapijskog tretmana što ini jedan od kljunih faktora uspješnosti i efektivnosti
psihoterapije na promjene u linosti pojedinca.
Osim navedenih, Allen (2010) navodi daljnje probleme koji su povezani uz
psihoterapijski proces, istraivanja i promjene linosti, kao i na problem definiranja same
linosti. Prvi problem odnosi se na konstrukt pravog i lanog sebstva koji je više ili manje
zastupljen u nekim psihoterapijskim modalitetima. Lano sebstvo odnosi se na dijelove
linosti koji su dio maske koju osoba pokazuje svijetu i koju koristi u nekim situacijama ili na
dijelove linosti koji su dio traumatske reakcije i prilagodbe na okolinu. Autor istie da
sudionici istraivanja esto zaborave na injenicu da imaju mnogo razliitih dijelova linosti
unato tome što su svjesni da se u razliitim situacijama ponašaju na razliit nain. Ovaj
problem je time dublji u kontekstu istraivanja o efektivnosti psihoterapije i promjene u
linosti ako se kod neke osobe moe razlikovati stvarno sebstvo od lanog sebstva zbog ega
se postavlja pitanja što je to zapravo linost ija se promjena mjeri. Nadalje, autor navodi
nemogunost provedbe pravog dvostruko slijepog eksperimenta jer se neki aspekti
psihoterapije ne mogu simulirati.
Jedan od kljunih aspekata za promjenu linosti (Rogers i Dymond, 1987) je odnos
kojeg klijent/pacijent i psihoterapeut stvaraju. Ne postoji mogunost provjere placebo efekta
psihoterapije, tj. je li osoba ukljuena u psihoterapijski proces bez stvaranja psihoterapijskog
odnosa ili odnosa za kojeg bi istraiva bio siguran da ne utjee na promjene kod osobe.
Takoer, Allen (2010) navodi problem efekta vjernosti istraivaa svome psihoterapijskom
modalitetu. Razliite psihoterapijske škole imaju razliite pristupe razumijevanju i
metodologiji promjene repetitivnih disfunkcionalnih obrazaca te je veina terapijskih škola
dizajnirana od strane karizmatinih i kreativnih individualaca koji su temeljili svoje ideje na
6    
klinikom iskustvu i anegdotama. Osnivai terapijskih pravaca su jako motivirani i
emocionalno investirani u svoje osobne teorije koje su osmislili te je razumljivo da imaju
elju da njihov pristup bude uspješan u komparativnim istraivanjima psihoterapijske
efektivnosti i rezultata. Takav pristup vodi ka spomenutom efektu vjernosti u randomiziranim
kontroliranim ispitivanjima. Istraiva e ulagati više entuzijazma i energije u uspješnost
preferiranog modaliteta psihoterapije od onoga s kojim ga usporeuje te e samim time
efektivnost nekog modaliteta na promjenu linosti biti prikazana kao vea od drugih.
Luborsky i suradnici (1999) su pokazali da postoji visoka korelacija (r = 0,85) izmeu
pristranosti istraivaa svome psihoterapijskom modalitetu i rezultata istraivanja u korist
eljenog modaliteta. Visoka korelacija indicira vjerojatnost da postoji pristranost koja utjee
na rezultate ispitivanja. Ako se istraivanje provodi tako da su obje psihoterapijske paradigme
zastupljene od strane visoko motiviranih psihoterapeuta, rezultati istraivanja ne pokazuju
preferenciju jednog modaliteta nad drugim. U istraivanjima psihoterapije, ovaj efekt je
poznat pod nazivom presuda ptice dodo (Luborsky i sur., 2002) prema isjeku iz Alise U
Zemlji udesa u kojoj lik ptice dodo govori da su svi pobijedili i da svi moraju dobiti
nagradu. Jedan od naina prilagodbe kontrolne skupine realnijim okolnostima kojeg
klijenti/pacijenti imaju u svakodnevnom ivotu jest tip kontrolne grupe koji se naziva
uobiajeni tretman2. Ideja TAU-a nalazi se u pretpostavci da kontrolna grupa moe dobiti bilo
koji drugi psihoterapijski (ili nepsihoterpijski) tretman koji im je dostupan. Takoer je
mogue da izabrani pojedinci ne prime nikakav tretman ili da prime kombinaciju npr.
psihoterapijskog i farmakološkog tretmana. Pretpostavlja se da e efekt pristranosti istraivaa
prema vlastitom tretmanu biti neutraliziran jer sudionici mogu izabrati bilo koju drugu
dostupnu metodu. Unato tome, pokazalo se da grupa koja je primila psihoterapijski tretman
uvijek ima prednost nad kontrolnom grupom koja je primila uobiajeni tretman. Ovakav
rezultat se moe objasniti ako uzmemo u obzir razlike izmeu dvije grupe. Za TAU-u grupu
moemo pretpostaviti da dobiva prosjeno dobar tretman jer izbor psihoterapeuta moe
varirati od izvrsnih psihoterapeuta do nedovoljno dobrih psihoterapeuta (što vrijedi i za svaku
drugu profesiju). Neki sudionici iz TAU grupe ne dobivaju nikakav tretman s obzirom na to da
imaju slobodu uiniti takav izbor. S druge strane, eksperimentalna grupa dobiva punu panju
terapeuta koji je duboko posveen i iskusan u modalitetu psihoterapije kojeg istrauje.
Nadalje, psihoterapeut koji provodi istraivanje biva izloen posebnoj panji za vrijeme
                                                                                                                          2  TAU - treatment as usual  
7    
provoenja istraivanja (nerijetko se seanse snimaju) te samim time se sve greške odmah
superviziraju što pospješuje vjerojatnost pozitivnog ishoda tretmana.
Allen (2012) navodi još tri teškoe koje se odnose na probleme sa psihoterapijskim
istraivanjima. Prva je problem se financiranjem istraivanja, druga je problem generabilnosti
rezultata, a trea teškpa problematizira fleksibilnost psihoterapeuta i potrebu za eklektinim
pristupom. Problem financiranja odnosi se na injenicu da su istraivanja psihoterapijske
efikasnosti izrazito skupe te da se uglavnom provode istraivanja psihoterapijskog modaliteta
kognitivno-bihevioralne terapije koji je najzastupljeniji modalitet u domeni psihoterapije.
Kognitivno-bihevioralna psihoterapija se primarno fokusira na redukciju simptoma što je
relativno jednostavno za mjeriti standardiziranim upitnicima za razliku od promjene linosti
koja se teško moe, ne samo mjeriti, ve i definirati. Drugi problem, vezan uz generabilnost
rezultata odnosi se na uvjet randomiziranih kontroliranih ispitivanja da skupine budu
homogene. To znai da se iz istraivanja iskljuuju sudionici koji imaju npr. komorbiditet s
nekim drugim poremeajem, razliitim od onoga koji se istrauje. Takoer, iz istraivanja za
npr. tretman depresije, iskljuuju se sudionici koji su suicidalni što narušava generabilnost
istraivanja jer je suicidalnost jedan od estih simptoma u svakodnevnoj psihoterapijskoj
praksi. Uz navedeno, istraivanja randomiziranih kontroliranih ispitivanja esto ne ukljuuju
one koji su odustali od tretmana ili koji nisu suraivali na odreeni nain. Istraivanja
kognitivno-bihevioralne terapije imaju relativno visok postotak pojedinaca koji ne završe
tretman. Oni koji su završili tretman su obino pojedinci koji su visoko motivirani za
promjenu te iz toga razloga brojna istraivanja imaju veu uspješnost no što bi imale u
tipinom klinikom okruenju. Problem fleksibilnosti psihoterapeuta odnosi se na injenicu
da dovoljno dobar terapeut mora biti dovoljno senzibilan i fleksibilan u svome pristupu da bi
se mogao prilagoditi razliitim problemima klijenta/pacijenta što ukljuuje razliita
odstupanja od tretmana kojeg provodi i istrauje. Uz to, svaki terapeut ima svoj stil unato
tome što moda psihoterapeuti prakticiraju isti modalitet psihoterapije. Stoga je vrlo
zahtjevno, ako ne i nemogue, napraviti valjani prirunik istraivanja u kojem su detaljno
objašnjene korištene metode.
valja istaknuti i rad Carla Rogersa, utemeljitelja modaliteta psihoterapije usmjerene na
klijenta. Jedno od glavnih pitanja jest definiranje valjanog konstrukta linosti koji se moe
operacionalizirati za istraivanje. Kao što je prethodno spomenuto, pojam sebstva je podloan
promjenama ovisno o vanjskim situacijama te je takoer mogue da osoba ima ili nema uvid u
8    
ono što se moe opisati kao pravo sebstvo ili lano sebstvo. Drugim rijeima, osoba moe biti
svjesna jednog dijela sebstva, a potpuno ili djelomino nesvjesna drugog dijela sebstva. Kao
rješenje ovog problema Rogers je predloio da koncept sebstva definira samo one dijelove
linosti i iskustva kojeg je osoba svjesna jer je taj dio i najbitniji za procjenu uspješnosti
psihoterapijskog tretmana, ime se otvaraju mogunosti za kvalitetniju kvantitativnu obradu
podataka (Kohn, 1959). Takoer, Rogers je jasno definirao konstrukte prema kojima bi se
promjena u psihoterapiji mogla transparentnije evidentirati. Primjerice, navodi promjene u
iskustvu razlike izmeu sebe i idealnog sebe, odnosno promjene u inkongruentnosti
klijentovog subjektivnog iskustva što dovodi do kvalitetnijeg ivota pojedinca (Kohn, 1959).
Rezultati njegovih istraivanja, zbog kojih je dobio posebna priznanja od strane Amerike
psihološke organizacije (APA) te koji su pokazivali pomak linosti prema veoj
kongruentnosti, naišli su na brojne kritike (Vernon, 2014). Kritiari njegovog istraivakog
pristupa navode da je mjera korelacije izmeu sebe i idealnog sebe prejednostavna jer osoba
moe procjenjivati i samo privremeno zadovoljstvo sa samim sobom, a ne i stvarnu promjenu
u kongruentnosti (Loevinger i Ossorio, 1959). Takoer, Eysenck (1952) navodi i kritiku da se
klijent u samoprocjeni nehotice moe navoditi terapeutovim stavovima o dobroj
prilagoenosti kojima je klijent verbalno kondicioniran.
1. 3. Uvjeti i mehanizmi procesa promjene u psihoterapijskim istraivanjima
Uz navedeno, trebamo spomenuti i elemente samog procesa promjene kao bitne stavke
u psihoterapijskim istraivanjima neovisno o modalitetu psihoterapije ili nainu istraivanja.
Carl Rogers (1987) definirao je šest uvjeta koji su potrebni da bi došlo do konstruktivne
promjene linosti. Prvi uvjet odnosi se na injenicu da su dvije osobe u psihološkom kontaktu.
Nadalje, prva osoba se nalazi u stanju inkongruentnosti, tj. u stanju anksioznosti ili ranjivosti.
Trei uvjet implicira osobu, odnosno terapeuta, koji je u stanju kongruentnosti u odnosu s
klijentom, a etvrti uvjet odnosi se na bezuvjetno pozitivan odnos prema klijentu. Peti uvjet
opisuje potrebu terapeuta za empatikim razumijevanjem klijentovog unutarnjeg referentnog
okvira (tj. unutarnjeg svijeta) te da eli prenijeti takvo iskustvo klijentu. Šesti uvjet govori da
je terapeut u barem minimalnom stupnju prenio empatiko razumijevanje i bezuvjetno
prihvaanje klijentu. Rogers na temelju ovih šest uvjeta postavlja hipotezu da e se linost
mijenjati ako klijent bude dovoljno dugo izloen terapiji koja zadovoljava šest navedenih
uvjeta. Osim navedenog, bitna, a moda i najbitnija stavka, jest varijabla motivacije klijenta i
dostupnosti unutarnjih resursa koji su mu na raspolaganju (Bozarth, 1998; Simon iSiwiak-
Kobayashi, 2008). Znanstvena zajednica koja istrauje ishode psihoterapijskog tretmana došla
9    
je do zakljuka da se nedovoljno prouava i sam klijent tj. pacijent koji nije jednostavna
zavisna varijabla na kojoj se prouavaju efekti razliitih intervencija (Levitt, Pomerville,
Surace, 2016). Ipak, valja navesti da unato Rogersovom i drugim modelima, ne postoji niti
jedno objašnjenje koje se temelji na dokazima, a koje objašnjava kako psihoterapijske
intervencije produciraju promjenu, tj. koji su mehanizmi zbog kojih promjena nastupa unutar
nekog specifinog tretmana (Kazin, 2009). Takoer, Labert (1992) na temelju meta-analize
donosi zakljuak da 40% varijance ishoda terapije se odnosi na samog klijenta tj. na
vanteraputske faktore, a 30% na klasino terapeutske faktore (terapijski savez i sl.). Preostalih
30% varijance se dijeli na 15% varijance korištene tehnike, a 15% na placebo efekt. Wampold
(2001) procjenjuje da varijanca terapeutskih faktora iznosi samo 13% ishoda terapije, a da
87% varijance ovisi o klijentu. U jednoj kasnijoj procjeni, Norcross i Wampold (2011)
predlau da je 40% varijance neobjašnjeno, a da od ostalih 60%, 30% pripada varijablama
klijenta te 30% ostalim varijablama vezanim uz terapiju.
1. 4. Problemi kvalitativnih istraivanja efektivnosti psihoterapije
Navedeni problemi u istraivanju promjene linosti uglavnom su se odnosili na
probleme s kvalitativnim pristupom istraivanjima koji su prevladavali, te koji još uvijek
prevladavaju kao glavni metodološki pristup istraivanju psihoterapije. Kvalitativni pristup je
ostao na marginama psihoterapijskog istraivanja usprkos promicanju potrebe za tzv.
pluralistikim pristupom psihoterapijskim istraivanjima od strane znanstvene zajednice
(McLeod, 2012). Osim navedenih problema vezanih uz kvantitativna istraivanja, kvalitativna
istraivanja ukljuuju i druge probleme kao što su i problemi s povjerljivosti podataka.
Naime, skupljanje bogatih, intimnih podataka od strane klijenta moe biti intruzivno i
zahtjevno za klijenta te samim time i etiki problematino. Nadalje, veina
studenata/istraivaa koji se bave takvim istraivanjima su uglavnom dobila edukaciju u kojoj
dominiraju kvantitativna istraivanja dok je kvalitativnim posveeno malo vremena i
pozornosti. Nadalje, izrazito je zahtjevno prilagoditi kvalitativna istraivanja i nalaze
znanstvenom jeziku potrebnom za objavljivanje u razliitim strunim asopisima. Takoer,
kvalitativna istraivanja se uglavnom provode u svrhu dobivanja dubljeg uvida u neki
problem i dobivanja podataka za stvaranje nove ili produbljivanje stare teorije, što ne ide u
prilog znanstvenoj zajednici koja je orijentirana na rezultate proizašle iz istraivanja
psihoterapije (McLeod, 2012). Kao klasian primjer problema kvalitativnih istraivanja
10    
moemo prikazati i danas aktualnu raspravu o vrijednosti Freudovih istraivanja. Unato
njegovom neupitnom doprinosu iz kojeg je nastala cijela psihoanaliza, kvalitativna
metodologija istraivanja sluaja ima malu znanstvenu vrijednost s obzirom na to da su
izabrani sluajevi korišteni u svrhu potkrepljivanja njegove osobne teorije, bez kontrole ili
pouzdane baze podataka (Stankovich, 2007).
Iz navedenog je razvidno da istraivanje promjena linosti u psihoterapiji neminovno
ukljuuje cijeli niz praktinih i teorijskih problema. Osim zbog svoje znanstvene vrijednosti
za psihologiju linosti, ova pitanja imaju i vane praktine implikacije kao što je pitanje
efektivnosti psihoterapije u promjeni psihopatološke strukture linosti ili utjecaja na linost u
svrhu smanjivanja razliitih psiholoških poremeaja i smetnji. Nadalje, zdravstveni sustav je
ustrojen tako da se za odreenu dijagnozu primjenjuje najefektivnija i najekonominija
terapija što znai da se efektivnost nekog psihoterapijskog pristupa mora dokazati ako postoji
namjera da postane jedan od moguih tretmana unutar zdravstveno-osiguravajueg sustava.
U daljnjem tekstu su prikazana istraivanja koja su vezana uz promjene linosti
posredstvom razliitih psihoterapijskih tretmana.
2. Cilj
Cilj ovog preglednog rada je dati sustavan pregled istraivanja o tijeku i ishodu
psihoterapijskih intervencija usredotoenih na promjene u linosti.
3. Metoda
U svrhu prikupljanja radova za analizu, u ovom preglednom radu pretraivane su baze
podataka: PsycINFO, NCBI, Google Scholar, Google Books, ProQuest Dissertations &
Theses Global i Web of Science. Osnovne kljune rijei koje su korištene u pretrazi su:
psychotherapy treatment outcome research, psychotherapy and personality change te
personality disorders, quantative psychotherapy research, qualitative psychotherapy
research, psychotherapy and randomised controlled trials, phenomenological psychotherapy
11    
research te mechanisms of change research. Dodatno su pretraivani i pojmovi vezani uz
specifine psihoterapijske modalitete: Transference focused psychotherapy, Schema focused
psychotherapy, Dialectical behavior therapy, Psychodynamic psychotherapy, Cognitive-
behavioral psychotherapy, Gestalt psychotherapy. Uz navedeno, pretraivani su i nazivi
najistraivanijih poremeaja linosti: borderline personality disorder, narcissistic personality
disorder, avoidant personality disorder.
Kriteriji na temelju kojeg su radovi ukljueni u pregled odnose se na pretpostavku da
se rad bavio psihoterapijskim modalitetom ili postupkom usredotoenih na promjene u
linosti te da je sadravao odgovaruji opis ili rezultat ishoda ili tijeka terapije. Prednost je
data suvremenijim istraivanjima izdanim u periodu od 2000. do 2017. godine, uz iznimku
nekoliko starijih istraivanja koji su ukljueni u analizu zbog njihove relevantnosti za neku od
istraivakih tema. U konanici je izabrano 67 znanstvenih radova.
4. Rezultati
U daljnjem izlaganju saetih prikaza istraivanja efektivnosti psihoterapije, prvo je
izloena jedina suvremena meta-analiza koja je za cilj imala analizu podataka o promjenama
linosti na temelju veliine uinka relevantnih istraivanja efektivnosti psihoterapijskih
intervencija. Nadalje su prikazana kvantitativna istraivanja specifinih psihoterapijskih
modaliteta u tretmanu graninog i drugih poremeaja linosti. Nakon navednog su prikazana
istraivanja mehanizama promjene i efikasnosti specifinih psihoterapijskih intervencija.
Posljednji dio prikaza rezultata ukljuuje kvalitativna istraivanja psihoterapijskih
intervencija.
4. 1. Kvantitativna istraivanja promjena u linosti psihoterapijskim intervencijama
Kao što je navedeno u uvodu ovog rada, kvantitativna istraivanja efikasnosti
promjena u linosti posredstvom psihoterapijskih intervencija nuno sadre mnoge
metodološke, teorijske i praktine probleme. Ipak, kroz zadnjih nekoliko desetljea,
producirana je velika koliina kvantitavnih podataka koji pruaju uvid u efikasnost
psihoterapijskih intervencija na promjene u linosti pojedinca.
12    
Roberts i suradnici. (2017), izvršili su meta-analizu 207 klinikih i neklinikih
istraivanja efektivnosti psihoterapije sa svrhom saimanja svih radova koji pruaju uvid i
odgovor na pitanje u kojoj mjeri je mogue mijenjati linost kroz razne oblike
psihoterapijskih i drugih intervencija. Navedena meta-analiza je detaljnije prikazana s
obzirom na to da rad saima veliku koliinu relevantnih i suvremenih podataka o
istraivanjima efikasnosti psihoterapijskih intervencija na promjene u linosti te je jedina
suvremena meta-analiza koja se konkretno bavi promjenama u linosti i terapijskim
intervencijama.
Roberts i suradnici (2017) prikupili su sve dostupne radove iz prethodnih meta-analiza
te baza podataka (ukljuujui neobjavljena istraivanja proizašlh iz svih veih organizacija
koje su se bavile istraivanjima linosti ili psihopatologije). Potom su iskljuili sve radove
koji nisu ukljuivali direktne ili indirektne mjere linosti te istraivanja koja su na nepotpun
nain prikazale veliinu uinka. Nakon selekcije za meta-analizu je izabrano 207 radova što je
ukljuivalo ukupno 20.024 sudionika kroz sva istraivanja. Podaci su kodirani za
metodologiju istraivanja, modalitet terapije (KBT, psihodinamska, suportivna,
hospitalizacija, farmakološka terapija), vremensko trajanje intervencije, vremenski interval
follow-up provjere, prosjenu dob sudionika, postotak enskog spola u uzorku, ukljuivanje
klinikog i neklinikog uzorka, tip psihološkog poremeaja ili psihopatologije i vrstu testa
linosti koji se koristio. Ako nije bilo direktnog mjerenja jedne od crta linosti iz Big Five
modela, autori su na temelju korištenih podataka o upitniku linosti zakljuili kako
najprimjerenije mogu obiljeiti neku crtu linosti unutar Big Five modela. Nakon toga su
izraunate vrijednosti veliine uinka koristei se pritom Cohenovim d statistikom. Ako je
neka istraivanja ve prikazala veliinu uinka nekim drugim statistikom, autori su ga
konvertirali u Cohenov d statistik. Za analizu su tako dobivene 2.144 mjere veliine uinka
promjene crta linosti posredstvom neke intervencije. Analiza istraivanja koja su mjerila
promjene prije i poslije terapije pokazale umjerenu promjenu (d = .37), a istraivanja s
kontrolnom grupom pokazala su nešto veu promjenu crta linosti (d = .43). Iako su klinike
kontrolne grupe takoer pokazale neku promjenu (d = .24), one se statistiki znaajno
razlikuju od eksperimentalnih grupa. Takoer, analiza je pokazala da su promjene stabilne
kroz vrijeme jer se veliina uinka nije smanjivala u follow up procjenama koje su uinjene
od 6 mjeseci do 1 godine nakon tretmana. Moda i najznaajniji podatak odnosi se na
promjenu u crti linosti emocionalne stabilnosti (d = .57) te ekstraverzije (d = .23) što indicira
13    
velike promjene u crtama linosti koje su najviše povezane sa psihikim smetnjama i
poremeajima. Uinci tretmana su vei ako se analiziraju samo eksperimentalna istraivanja
prema kojima je zabiljeena još vea promjena u crti linosti emocionalne stabilnosti (d = .69)
te ekstraverzije (d = .38). Analiza je pokazala da su svi modaliteti terapijskih intervencija,
osim hospitalizacije, pokazali slinu efektivnost u promjeni crta linosti, no valja istaknuti da
je farmakološki tretman pokazao najmanju uinkovitost. Od svih psihikih poremeaja i
smetnji, najvee promjene su primijeene kod pojedinaca koji su na tretman došli zbog
anksioznosti i poremeaja linosti, a najmanje kod pojedinaca s poremeajima u prehrani i
zloupotrebom tvari. Autori takoer napominju da podaci pokazuju da tretman mora trajati
minimalno 4 tjedna da bi se pokazala vea promjena u crtama linosti. Nakon 8 tjedana se ne
primjeuje daljnja promjena, no autori upozoravaju na asimptotsku prirodu povezanosti
vremena i promjena u mjerama linosti. Spol i dob sudionika nisu se pokazali kao znaajni
moderatori efektivnosti tretmana.
Autori meta-analize u diskusiji navode kako su mnogobrojna istraivanja pokazala da
su terapijske intervencije povezane s promjenama u crtama linosti. Kao teoretski problem
kojeg autori navode jest pitanje mijenja li se crta linosti zato što je kontaminirana nekim
privremenim stanjem3 ili se uistinu mijenja crta linosti 4 (Tang i sur., 2009). Drugim rijeima,
prema prvoj teoriji ako pacijent boluje od depresije, crta linosti emocionalne stabilnosti je
samo privremeno zakrivena zbog nepovoljnog emocionalnog stanja (zbog npr. razvoda
braka). Nakon tretmana, osoba vraa narušenu crtu emocionalne stabilnosti u prethodno
stanje. Prema drugoj teoriji, depresija bi bila rezultat trajne niske razine emocionalne
stabilnosti kao obiljeja linosti neovisno o vanjskim dogaanjima u ivotu, a psihoterapija
ima cilj poveati emocionalnu stabilnost kao crtu linosti. Prema rezultatima analize, autori
daju veu prednost drugoj teoriji zato što se argumenti prve teorije uglavnom odnose na
kritiku da se efektivnost terapije moe objasniti i obinom spontanom remisijom od najnie
toke koju je osoba u ivotu dotaknula. Uz navedeno, terapija nije imala uinka ako je trajala
manje od etiri tjedna što takoer ide u prilog drugoj teoriji. Dodatno, što je više vremena
prošlo, to su se crte linosti više i mijenjale te su u dodatnoj provjeri, ostale stabilne u periodu
od jedne godine nakon kraja terapije što takoer indicira da efektivnost psihoterapije nije
samo rezultat naglog oporavka osobe od teških ivotnih okolnosti, ve promjena koji se
dogaaju unutar linosti same osobe.
                                                                                                                          3 state-artefact pozicija 4 cause-correlation pozicija  
14    
Nadalje, autori istiu da se npr. promjena u emocionalnoj stabilnosti, koja se ini kao
kliniki najvanija crta linosti, promijenila priblino upola onoliko koliko se moe oekivati
tijekom cijeloga ivota temeljeno na nekim opservacijskim istraivanjima (Roberts, Walton i
Viechtbauer, 2006). Oekuje se da e veina ljudi poveati svoju emocionalnu stabilnost za
priblinu vrijednost od jedne tandardne devijacije od mlade dobi do srednje starosne dobi, a
terapija je prosjeno pola te vrijednosti ostvarila nakon etiri i više tjedana tretmana. Analiza
je takoer pokazala da svi psihoterapijski modaliteti bili efektivni u odnosu na promjenu u
linosti. Takvo oekivanje Roberts i suradnici (2017) su imali s obzirom na spomenuti
fenomen presude ptice Dodo (Lubrovsky i sur., 2002). Zakljuno, autori navode da postoji
dovoljno dokaza da linost nije tako stabilna i nepromjenjiva kako se prethodno smatralo te
da je podlona promjeni pod utjecajem terapijske intervencije što rezultira smislenim
promjenama i ishodima u najvanijim ivotnim podrujima (Roberts i Mroczek, 2008).
Analiza Robertsa i suradnika (2007) indicira da se linost mijenja posredstvom
psihoterapijske intervencije, a kako bi detaljnije prikazali neke od psihoterapijskih pristupa i
istraivanja, u daljnjem tekstu su izloeni glavni psihoterapijski pristupi u lijeenju graninog
i drugih poremeaja linosti.
poremeaja linosti
Terapija usmjerena na transfer jedan je od zastupljenih modela tretmana poremeaja
linosti, naroito graninog poremeaja linosti, koji je proizašao iz psihoanalitikog pristupa
koji se fokusira na objektne odnose (Clarkin, Yeomans i Kernberg, 2006). Glavna racionala
ovog pristupa nalazi se u formiranju tzv. objektnih odnosa, tj. dijada, izmeu djeteta i roditelja
(ili skrbnika) koje dijete internalizira u svoju psihiku strukturu. Od roenja, dijete doivljava
ugodna i neugodna iskustva u kontaktu s okolinom te se s vremenom niz takvih kontakata
pretvara se u kompleksni obrazac doivljaja samoga sebe. Normalno psihološko
funkcioniranje se u tom kontekstu opisuje kao integracija konfliktnih doivljaja sebe i drugih,
tj. osoba i drugi mogu imati i pozitivne i negativne strane linosti koje se proteu kroz jedan
jasni kontinuirani i stabilni identitet. Kod graninog poremeaja linosti, pozitivne i negativne
strane linosti su odcijepljene jedna od druge te osoba nema stabilan doivljaj sebe i drugih,
kao ni jasan identitet. Kako bi pomirila konfliktne objektne relacije (npr. objektni odnos
idealizacije drugih i kasnije devaluacije ideala) osoba koristi primitivne mehanizme obrane
kao što su rascjepljenje, projektivna identifikacija i disocijacija što utjee na mogunost
15    
uspostavljanja kontakta sa stvarnošu i razumijevanja razlike izmeu unutarnjeg i vanjskog
doivljaja. Tako osoba moe npr. tuu bezvoljnost ili ljutnju doivjeti kao duboko
odbacivanje sebe, odnosno iznova odigrati objektni odnos izmeu napadaa i odbaenog
djeteta. U psihoterapijskom tretmanu usmjerenom na transfer tj. odnos, osoba ui prepoznati
stanja objektnih odnosa u kojima se nalazi pa ih postepeno integrirati u jednu cjelinu te tako
mijenjati svoju strukturu linosti (Clarkin, Yeomans i Kernberg, 2006).
Višestruka istraivanja uinka navedenog pristupa potvrdile su uinkovitost ovog
psihoterapijskog pravca (Clarkin, Yeomans i Kernberg, 2006; Clarkin i Levy, 2006). U
jednoj preliminarnom istraivanju (Clarkin i sur., 2001) koja je usporeivala grupu pacijenata
prije tretmana i nakon jedne godine tretmana, rezultati su pokazali znaajno smanjenje u
riziku od suicidalnog ponašanja, smanjenje u broju pacijenata koji su pokušali samoubojstvo,
smanjenje posjeta hitnoj slubi i hospitalizacija, kao i broj dana koji su pacijenti proveli u
bolnici (što je dovelo do velikih ušteda u usporedbi s brojem dana i hospitalizacija u jednoj
godini prije poetka tretmana). Nakon jedne godine tretmana fokusiranog na transfer, 9 od 17
sudionika nije više zadovoljavalo kriterije za dijagnozu graninog poremeaja linosti. U
godini prije tretmana 9 od 17 sudionika je pokušalo samoubojstvo, a za vrijeme trajanja
tretmana 3 od 17. Iako je istraivanje trajalo samo godinu dana, rezultati su pokazali pomak
koji moe indicirati djelominu promjenu linosti, iako je nemogue izvesti zakljuke o
dugotrajnosti i dubini takve promjene. Prema teoriji, kako bi došlo do poboljšanja stanja,
pacijent je morao identificirati, razjasniti te integrirati konfliktne dijelove linosti zbog ega
moemo govoriti o nekom obliku promjene u linosti iako ovo istraivanje ne prua dublji
uvid i podatke o sveobuhvatnosti takve promjene, te na temelju toga ne moemo govoriti o
korjenitim promjenama linosti.
psihodinamskog tretmana usmjerenog na transfer, Clarkin, Levy, Lenzenweger, Kernberg i
(2007) su na uzorku od 90 muških i enskih sudionika s dijagnozom graninog poremeaja
linosti usporeivali tretman s dijalektiko-bihevioralnom terapijom i suportivnom
psihodinamski orijentiranom psihoterapijom. Tretman usmjeren na transfer se pokazao
najefektivnijom metodom za lijeenje graninog poremeaja linosti. Kategorije koje su
pritom ispitivali prije i poslije jedne godine tretmana su bile: suicidalno ponašanje, agresija,
impulzivnost, anksioznost, depresija i socijalna prilagoenost. Od ukupno 12 varijabli,
znaajni napredak je ostvaren u 10 varijabli kroz sve kategorije (smanjena depresivnost,
anksioznost, suicidalnost, ljutnja, impulzivnosti, iritabilnost, verbalni i direktni napadi te bolje
16    
ope funkcioniranje i socijalna prilagoenost). Za usporedbu, sudionici koji su prošli kroz
dijalektiko-bihevioralnu terapiju su pokazali napredak u pet varijabli, a oni koji su tretirani
suportivnom psihoterapijom su pokazali napredak u šest varijabli. Ono što je zajedniko svim
navedenim terapijskim pristupima jest promjena u sposobnosti linosti da prepozna i
neutralizira negativna stanja, afekte i neeljena ponašanja. Prema ovom istraivanju, tretman
usmjeren na transfer je bio najuspješniji u razvoju navedenih sposobnosti. Ipak, ovaj rezultat
ukazuje na promjene u linosti, ali ne i korjenitu promjenu cijele linosti osobe. Zakljuak
ovog istraivanja jest da standardizirani pristup, opisan u metodološkom priruniku,
pospješuje mogunost oporavka od graninog poremeaja linosti.
Sljedee istraivanje psihodinamskog tretmana usmjerenog na transfer od strane druge
skupine istraivaa (Doering i sur., 2010) potvrdilo je prethodno dobivene zakljuke. Na
uzorku od 104 enske osobe s dijagnozom graninog poremeaja linosti, randomiziranim
klinikim ispitivanjem se usporeivala efektivnost tretmana u usporedbi s tretmanom koji su
pacijenti mogli dobiti od bilo kojih drugih lokalnih strunjaka u periodu od jedne godine.
Grupa koja je prošla kroz psihoterapijski tretman usmjeren na transfer je pokazala znaajno
poboljšanje u organizaciji linosti, psihosocijalnom funkcioniranju i broju suicidalnih
ponašanja. Organizacija linosti odnosi se na tri razine organizacije linosti (neurotina,
psihotina i granina organizacija) ija su glavna obiljeja mogunost ispravne percepcije
realnosti, stabilan osjeaj vlastitog identiteta te razliiti mehanizmi obrane od nepoeljnih
doivljaja i osjeaja. Navedene stavke utjeu na mogunost stupanja u osobne i profesionalne
odnose što je izraeno psihosocijalnim funkcioniranjem. Istraivanje Giesen-Bloo i suradnika
(2006) usporeivalo je efektivnost tretmana usmjerenog na transfer te tretmana fokusiranog
na shemu. Psihoterapijski tretman fokusiran na shemu nastao je kao integrativni
psihoterapijski pristup koji kombinira teoriju i tehnike prethodno poznatih terapija kao što su
kognitivno-bihevioralna terapija, psihoanalitika terapija objektnih odnosa, geštalt terapija te
teorija privrenosti (Young, Klosko i Weishaar, 2003). Tehnike iz navedenih pristupa se
usmjeruju na prepoznavanje i mijenjanje tzv. shema koje se esto izraavaju kao djeje ili
roditeljske strukture. Mijenjajui sheme, osoba mijenja strukturu svoje linosti jer prema ovoj
teoriji, sheme predstavljaju dijelove linosti (kao što je to npr. u psihodinamskim teorijama)
koje trebaju biti zamijenjene novom, zdravom i zrelom shemom. Crta linosti emocionalne
stabilnosti mijenja se jer je osoba npr. nauila na zreo nain pristupiti svojim potrebama koje
su prije izazivale neugodne emocije i auto-destruktivna ponašanja.
17    
Zakljuak istraivanja Giesen-Bloo i suradnika (2006) nakon tri godine jest da su
sudionici u obje grupe (44 u shema fokusiranoj grupi te 42 u grupi terapije fokusirane na
transfer) pokazali znaajno unapreenje u kvaliteti ivota te oporavak ili kliniki napredak od
graninog poremeaja linosti. Grupa koja je bila u tretmanu shema terapijom je pokazala i
vei napredak u kvaliteti odnosa s drugima, impulzivnosti te parasuicidalnom i suicidalnom
ponašanju. Autori zakljuuju da je došlo do zadovoljavajue promjene linosti kod pacijenata
te da se oba tretmana pokazuju kao efikasan pristup u lijeenju graninog poremeaja linosti.
Drugim rijeima, sudionici su uspjeli integrirati maladaptivne sheme (stanja, afekte,
ponašanja, doivanjavanja) te zamijeniti ih zrelijim shemama. Problem s navedenim
konstruktima nalazi se u pitanju poistovjeivanja shema i linosti. U kontekstu teorije terapije
usmjerene na shemu, linosti je skup svih shema te je upitno koliko promjene shema je
potrebno da bi ustanovili kvalitetu promjene linosti.
U drugom istraivanju uinkovitosti terapije usmjerene na shemu, randomiziranim
kontroliranim ispitivanjem Farrell, Shaw i Weber (2009) usporeivali su tretman shema
psihoterapijom s uobiajenim tretmanom (TAU) na ukupno 32 sudionika podijeljena u dvije
skupine. Grupa ukljuena u shema psihoterapiju prošla je kroz 30 susreta u periodu od osam
mjeseci. Kao indikatori stanja korišteni su specijalizirani upitnici za dijagnozu graninog
poremeaja linosti, upitnici simptoma graninog poremeaja linosti, upitnici opeg
društvenog i profesionalnog funkcioniranja te strukturirani intervju za granini poremeaj.
Nakon 8 mjeseci tretmana 15 od 16 sudionika eksperimentalne grupe više nije zadovoljavalo
kriterije za dijagnozu graninog poremeaja linosti te je pokazalo bolje društveno i
profesionalno funkcioniranje, dok je u kontrolnoj grupi 11 od 12 sudionika (etiri sudionika
nisu završila istraivanje) i dalje zadovoljavalo kriterije za granini poremeaj linosti te se
nivo njihovog funkcioniranja nije mijenjao. U dodatnoj provjeri nakon šest mjeseci stanje se
nije pogoršavalo nego je bilo ili bolje ili jednako, dok se sudionicima u kontrolnoj grupi stanje
ili pogoršavalo ili ostalo kao na poetku istraivanja. Rezultati prethodnih istraivanja su vrlo
optimistini u kontekstu procjene o mogunostima promjene linosti posredstvom
psihoterapije, no valja imati u vidu injenicu da mnogi sudionici nisu uvršteni u istraivanje
ako su, primjerice, imali psihotine simptome, IQ manji od 89 ili vrlo estu aktivnu ovisnost o
alkoholu ili nekoj drugoj supstanci.
Uinkovitost psihodinamske psihoterapije istraivali su Stevenson i Meares (1992) na
uzorku od 30 pacijenata s dijagnozom graninog poremeaja linosti. Prije poetka same
terapije, pacijenti su bili 12 mjeseci na listi ekanja. Nakon toga su 12 mjeseci bili u
18    
psihoterapijskom tretmanu te je njihovo stanje praeno daljnjih 12 mjeseci. Istraivai su
zamijetili statistiki znaajne promjene poput promjene u trajanju vremena izbivanja s posla
(4,7 mjeseci prije terapije prema 1,4 mjeseca poslije terapije). Broj epizoda samoozljeivanja
poslije terapije se smanjio na 1/4 od onoga koji je bio prije terapije. Broj posjeta zdravstvenim
slubama se smanjio na 1/7 od broja koji je bio prije terapije. Broj hospitalizacija se smanjio
za 59% nakon terapije, a prosjeeno vrijeme hospitalizacije se dvostruko umanjilo od prvotne
vrijednosti. Nakon pet godina od poetka istraivanja Stevenson i Meares (1995) su izvršili
dodatnu procjenu stabilnosti dobivenih rezultata. Svi navedeni indikatori su se nastavljali
smanjivati, osim vremena izbivanja s posla (što je moglo biti i pod utjecajem recesije koja se
tada dogaala u Sydneyu). Zabiljeene bihevioralne promjene jasno ukazuju da osoba mijenja
svoje ponašanje posredstvom terapije. Ipak, iz takvih indikacija ne moemo zakljuivati o
promjenama u linosti jer smanjenje manifestacije destruktivnih stanja moe biti i posljedica
terapeutskog ugovora i odnosa u kojem pacijent ima podršku terapeuta pri suoavanju sa
stanjima koja su prethodno dovodila do neeljenih obrazaca ponašanja.
4. 1. 3. Istraivanja psihoterapije usmjerene na mentalizaciju, dijalektiko-bihevioralne psihoterapije i kognitivno-bihevioralne psihoterapije u tretmanu graninog poremeaja
linosti
U literaturi o lijeenju graninog poremeaja esto se istie i tretman koji se temelji na
mentalizaciji (Choi-Kain, Albert i Gunderson, 2016). Tretman temeljen na mentalizaciji
(MBT) je integrativni model psihoterapije koji inkorporira psihodinamske, kognitivno-
bihevioralne i ostale psihoterapijske modele. Bateman i Fongay (2004) razvili su tretman koji
se temelji na premisi da pojedinci s graninim poremeajem linosti i neorganiziranim stilom
povezanosti nisu razvili kapacitet za tzv. mentaliziranje. Mentaliziranje se definira kao proces
u kojem implicitno i eksplicitno interpretiramo vlastite i tue akcije te emocionalna stanja.
Unapreivanje procesa mentalizacije bi, prema toj premisi, unaprijedilo afektivnu regulaciju i
postepeno stvorilo prostor za razvijanje sigurne privrenosti s terapeutom koji se ne nalazi u
ulozi strunjaka nego partnera koji pomae nadgledati proces mentalizacije i regulacije
emocija. S vremenom, simptomi graninog poremeaja linosti bi se trebali smanjiti ili nestati
dok osoba pritom razvija stabilni osjeaj sebstva, mijenjajui tako linost u konstruktivnijem
pravcu. Provedena randomizirana klinika istraivanja efektivnosti tretmana temeljenog na
mentalizaciji (Bateman i Fongay, 2009, Jørgensen i sur., 2012) pokazala su znaajno
19    
ponašanja u usporedbi s TAU tretmanom ili suportivnom terapijom. Takoer, sudionici su
imali manje simptoma graninog poremeaja linosti i bolje openito funkcioniranje, manje
vremena su proveli u bolnicama te su rijee hospitalizirani. Unato tome Bateman i Fongay
(2008) oprezno navode da je ope funkcioniranje i prilagoenost i dalje smanjena, ponajviše
jer se tretman fokusirao na obradu simptoma, ali ne i na suštinu poremeaja. U kontekstu
promjene linosti, moemo komentirati da se prema predloenom tretmanu linost mijenjala u
kontekstu odnosa prema nainu nošenja sa simptomima graninog poremeaja linosti poput
suicidalnog ponašanja ili samodestruktivnog ponašanja dok su temeljni problemi linosti
ostali identini kao i prije tretmana.
U vidu lijeenja graninog poremeaja linosti jedan od opseno istraivanih
psihoterapijskih modaliteta rada je i prethodno spomenuta dijalektiko-bihevioralna terapija
(Matusiewicz, 2010). Dijalektiko-bihevioralna terapija (DBT) je nastala kao jedan model
kognitivno-bihevioralne terapije usmjeren na sprjeavanje suicidalnog i autodestruktivnog
ponašanja. Temeljna racionala DBT-a nalazi se u biosocijalnom modelu graninog
poremeaja linosti prema kojem postoji biološka predispozicija za emocionalnu impulzivnost
i reaktivnost koja je pridruena obezvreujuem okruenju u djetinjstvu. U DBT-u poseban se
naglasak stavlja na prihvaanje i validaciju u psihoterapijskom odnosu te na konceptualizaciju
simptomatskog ponašanja kao dio ranog uenja. Tehnike DBT-a su funkcionalna analiza
ponašanja, izlaganje, kontingencijsko upravljanje i kognitivno restrukturiranje sa svrhom
ublaavanja problematinog ponašanja i poveavanja kvalitete ivota. Trening vještina
unaprjeuje pacijentovu sposobnost za primjerenu reakciju u razliitim ivotnim situacijama.
DBT cilja na razvoj pomnosti, interpersonalne efektivnosti, emocionalne regulacije i
tolerancije na stres. Razvoj navedenih vještina bi teoretski trebao utjecati na promjene u
linosti tako da se destruktivne crte linosti postepeno gase, a konstruktivne grade. Višestruka
istraivanja potvrdila su efektivnost DBT-a u usporedbi s TAU-om (Verheul, van den Bosch,
Koeter, De Ridder i Stijnen, 2003; Linehan, Armstrong i Suarez, 1991; Shearin i Linehan,
1992; Koons, Robins i Tweed, 2001). DBT je znaajno doveo do redukcije frekvencije
parasuicidalnih ponašanja, ljutnje i vee uspješnosti tretmana, kao i manje posjeta hitnoj
slubi i dana provedenih u bolnici. Nadalje, zabiljeen je smanjen stupanj depresije i
impulzivnosti te bolja društvena i openita prilagoenost. Takoer, u jednom randomiziranom
klinikom istraivanju, DBT se na uzorku od 12 pacijenata pokazao uspješnijim od Rogersove
psihoterapije usmjerene na klijenta te su zabiljeene iste promjene u ponašanju, prilagoenosti
20    
i frekvenciji suicidalnih ponašanja kao u prethodnim istraivanjima (Turner, 2000), što govori
u prilog uspješnosti DBT-a. Unato tome, jedno istraivanje koje je usporeivalo DBT-a sa
standardnim psihijatrijskim tretmanom (prema APA-inom programu kombinirane
psihodinamske i farmakološke terapije) na uzorku od 180 sudionika (McMain, Links i Gnam,
2009) pokazala je da se DBT nije znaajno razlikovao u uspješnosti od standardnog
psihijatrijskog lijeenja iako je znaajno poboljšanje zabiljeeno u obje grupe (smanjenje
pokušaja suicida i samoozljeivanja, smanjenje posjeta hitnoj slubi i dana provedenih u
bolnici, smanjenje depresivnih simptoma i ljutnje, smanjenje simptoma graninog poremeaja
linost). Navedena istraivanja uglavnom biljee smanjenje simptoma koji su rezultat
poremeaja linosti, ali se u njima ne navodi potpuna promjena linosti ve samo promjena u
odnosu na simptome.
s graninim poremeajem linosti, Davidson i suradnici. (2006) proveli su randomizirano
kontrolirano ispitivanje na 106 pacijenata s dijagnozom graninog poremeaja linosti.
Kontrolna grupa (n = 52) je primala samo TAU tretman, a eksperimentalna (n = 54) TAU
tretman koji je ukljuivao maksimalno 30 susreta kognitivno-bihevioralne terapije u periodu
od jedne godine. Nakon prvotne evaluacije i razvoja pristupa svakom pacijentu, sudionici su
radili na kognitivnom restrukturiranju te na identifikaciji i evaluaciji negativnih automatskih
misli i kognitivnih distorzija. Iako su obje grupe pokazale napredak, eksperimentalna grupa je
pokazala smanjen stupanj anksioznosti, stanja stresa i manje disfunkcionalnih kognitivnih
obrazaca. Razlike u broju hospitalizacija ili posjeta hitnoj slubi nije bilo, kao ni u frekvenciji
samoozljeivanja, psihijatrijskih simptoma, interpersonalnog funkcioniranja niti opeg
funkcioniranja. Opservirane promjene su vrlo nestabilnog karaktera s obzirom na to da je
veina najteih simptoma i dalje ostala prisutna.
Osim graninog poremeaja linosti, efektivnost psihoterapije se istraivala i za druge
poremeaje linosti, psihološke poremeaje i psihijatrijske dijagnoze. Strauss i suradnici
(2006) istraivali su stanje prije i poslije kognitivno-bihevioralne psihoterapije u trajanju od
52 individualna tretmana na 24 sudionika s izbjegavajuim poremeajem linosti. Kod veine
je zabiljeeno smanjenje simptoma i problematinog ponašanja, a 67% pacijenata nije više
zadovoljavalo kriterije za izbjegavajui poremeaj linosti. Emmelkamp i suradnici (2006)
replicirali su ovo istraivanje u randomiziranom kontroliranom ispitivanju u kojem je jedna
skupina pacijenata imala tretman KBT-om (n = 26), druga kratkom dinamskom terapijom (n
= 26), a trea je bila na listi ekanja bez specifinog tretmana (n = 16). Tretman je trajao šest
21    
mjeseci i sastojao se od 20 terapijskih susreta. Nakon terapije i ponovne procjene nakon dueg
vremena, 91% pacijenata u grupi koja je primila KBT tretman nije više zadovoljavalo kriterije
za dijagnozu izbjegavajueg poremeaja linosti, a u grupi koja je bila izloena kratkoj
dinamskoj terapiji 65% više nije zadovoljavalo kriterije za poremeaj linosti. Iako se ne
navodi koje tono kriterije osoba više ne zadovoljava, moemo pretpostaviti da su se
simptomi izbjegavajueg poremeaja linosti promijenili, no takva promjena ne ukazuje
nuno i na dubinske promjene linosti.
Veina navedenih istraivanja kraeg je trajanja s obzirom na ekonominost i
zahtjevnost istraivanja. Unato tome, valja napomenuti da je uspješnost psihoterapije
gledano kroz razliite mjere vea što je due i konzistentnije trajala psihoterapija (Glen,
2000). Hoke (1989) je pratila 58 pacijenata s dijagnozom graninog poremeaja linosti kroz
sedam godina. Pacijente je podijelila na jednu grupu koja je prekidala terapiju ili bila
nekonzistentna u pohaanju terapije, a druga grupa je minimalno dvije godina konzistentno
pohaala psihoterapijski tretman. Oni koji su bili konzistentni pokazali su vei napredak u
opem raspoloenju, manju potrebu za intenzivnom psihijatrijskom intervencijom, smanjenu
impulzivnost i bolje ope funkcioniranje. Drugo istraivanje (Høglend, 1993) podupire
spomenute nalaze. Broj terapija bio je povezan s openitom psihodinamskom promjenom
etiri godine nakon psihodinamskog tretmana koji je trajao izmeu 9 do 53 susreta. Znaajne
promjene su opservirane kod pacijenata s poremeajem linosti koji su imali barem 30
susreta.
4. 1. 4. Istraivanja efikasnosti mehanizama promjene psihoterpijskih intervencija na promjene u linosti
U dosadašnjem izlaganju smo prikazivali kvantitativna istraivanja efektivnosti
razliitih modaliteta psihoterapije na promjene u linosti u kontekstu osoba s
dijagnosticiranim poremeajem linosti. Osim istraivanja efektivnosti psihoterapijskih
intervencija, izvjesni dio istraivaa usmjerio se na prouavanje i identificiranje samih
mehanizama promjene i intervencija koji facilitiraju promjenu linosti u psihoterapiji. Naime,
iako svaki psihoterapijski pravac ima svoju teorijsku podlogu i objašnjenje naina na koji
funkcioniraju intervencije te dolazi do promjene, izrazito je zahtjevno dokazati (naroito na
veem uzorku i za razliite psihološke smetnje i poremeaje) uspješnost pojedine intervencije.
Kadzin (2007) koristi rijei Marka Twaina da bi opisao stanje u razumijevanju mehanizama
promjene u psihoterapiji: „svi priaju o vremenu, ali nitko ne ini ništa vezano uz njega".
22    
Mehanizmi promjene mogu se definirati kao procesi ili dogaaji koji su odgovorni za
promjenu, tj. razlozi zbog kojeg se promjena dogodila i kako se dogodila (Kadzin, 2007).
Forster, Berthollier i Rawlinson (2014) napravili su sistemski pregled istraivanja mehanizma
promjene proizašlih iz psihoterapijskih intervencija za poremeaje linosti. Navedeni rad se
fokusirao na istraivanja koja su ukljuivala prouavanje mehanizama promjene u tretmanu
poremeaja linosti. Autori navode da je veina istraivanja usmjerena na istraivanje
graninog poremeaja linosti te da se rezultati dobiveni u tretmanu tog poremeaja ne mogu
nuno generalizirati i na druge poremeaje, naroito jer su specifine intervencije nastale
posebno u svrhu tretmana jedne vrste poremeaja linosti. Nadalje, osobe s dijagnozom
poremeaja linosti esto imaju komorbiditet s drugim dijagnozama te je potrebno tono
odrediti koji mehanizam je povezan s promjenom u poremeaju linosti, a koji s nekim
drugim problemom. Kao trei problem u istraivanjima mehanizma promjene, autori navode
da mnogi pojedinci s poremeajem linosti mogu iskusiti znaajnu promjenu koja nije dio
psihoterapijske intervencije ve nekog drugog vanjskog faktora (Zanarini i sur., 2006), što
dodatno komplicira istraivanje mehanizma promjene.
Nakon pregleda dostupnih baza podataka, Forster, Berthollier i Rawlinson (2014) su
od 2022 rezultata pregleda pronašli 21 istraivanja koja su na zadovoljavajui nain
istraivale mehanizme promjene u psihoterapiji poremeaja linosti. Mehanizmi promjene
koji su identificirani te koji su bili empirijski istraivani su: terapijski savez, ruptura u savezu,
terapijska interpretacija, reflektivno funkcioniranje ili mentalizacija, korištenje vještina,
emocionalna regulacija, iskustveno izbjegavanje, organizacija linosti i kognitivna promjena.
Terapijski savez je intrinzini aspekt terapijskog odnosa i referira se na tekui proces
komunikacije izmeu pacijenta i terapeuta, kako na svjesnoj tako i na nesvjesnoj razini te
predstavlja aspekt koji izraava koliko se pacijent osjea shvaenim i poštovanim (Safran i
Muran, 2006.; Bordin, 1979). Terapijski savez je dinamini dio odnosa koji se konstantno
mijenja tijekom i izmeu terapeutskih seansi. U istraivanjima mehanizama promjene,
terapijski savez (te ruptura saveza) je poprimio najviše pozornosti te su autori navedenog
preglednog rada analizirali najviše radova s tim mehanizmom. U jednoj opsenoj meta-
analizi, Horvath, Del Re, Fluckiger i Symonds, (2011) zabiljeili su da je zajednika
korelacija izmeu terapeutskog saveza i ishoda terapije na temelju svih radova iznosi 0.275
što je slaba vrijednost povezanosti.
23    
Spinhoven i suradnici (2007) istraivali su je li kvaliteta terapeutskog saveza prediktor
uspješnosti ishoda u terapiji usmjerenoj na shemu i terapiji usmjerenoj na psihoterapiju na 78
osoba s dijagnozom graninog poremeaja linosti. Autori istraivanja koristili su terapijski
savez kao moderator varijablu (varijabla koja utjee na smjer ili magnitudu veze izmeu
zavisne i nezavisne varijable) (Kazdin, 2007) kako bi ustanovili predvia li pozitivna ili
negativna ocjena terapeuta i pacijenta u prvom dijelu tretmana ishod terapije. Otkrili su da je
negativna ocjena terapeuta i pacijenta u ranom dijelu tretmana prediktor odustajanja od
tretmana, a pozitivnija ocjena je bila prediktor klinikog napretka. Autori su zakljuili da se
terapijski savez i specifine tehnike mogu smatrati facilitatorima promjene koji donose
kliniki napredak kod pacijenata s graninim poremeajem linosti. Slino istraivanje koje
su proveli Bedics, Atkins, Comtois i Linehan,. (2012) potvrdilo je zakljuke prethodnog
istraivanja na uzorku od 101 ena s graninim poremeajem linosti. Iako terapeutski odnos
nije bio prediktor ishoda terapije, pacijenti koji su bili u tretmanu dijalektiko-bihevioralne
terapije zabiljeili su vei stupanj ljubavi prema sebi i brige za sebe te manje
samoozljeivanja ako su svoje terapeute ocijenili kao osobe koje aktivno vole i štite. U
kontrolnoj skupini, koja je bila u tretmanu strunjaka iz zajednice, zabiljeen je suprotan
trend. Slino je potvreno i istraivanjem Ulvenea, Berggrafa, Hoffarta, Stilesa i Svartberga
(2012) koji su istraivali ulogu terapijskog saveza u kognitivnoj terapiji i kratkotrajnoj
dinaminoj psihoterapiji na uzorku od 50 pacijenata s izbjegavajuim, ovisnikim i
opsesivno-kompulzivnim poremeajem linosti (3. klaster prema DSM-u 5). U ovom
istraivanju, terapijski savez je bio pozitivno povezan s ishodom oba tretmana te su time
potvreni prethodni nalazi. U drugom istraivanju (Strauss i sur., 2006) izbjegavajueg i
opsesivno-kompulzivnog poremeaja linosti, vea ocjena terapeutskog saveza na samom
poetku tretmana bila je prediktor napretka u ishodu terapije mjerenom SCIDII strukturiranim
klinikim upitnikom za DSM poremeaje (r = 0.41, p= .05), Wisconsin indikatorom za
poremeaje linosti (r = 0.40 , p = .05) te Beckovim indikatorom za depresiju (r = 0.49 , p=
.05).
Drugo istraivanje (Marziali, Munroe-Blum i McCleary, 1999) koja je istraivala
moe li terapijski savez biti prediktor ishoda tretmana takoer je potvrdila prethodne rezultate,
ali na uzorku pacijenata koji su u randomiziranom kontrolnom istraivanju bili podijeljeni na
grupu koja je bila u tretmanu individualnom dinamskom psihoterapijom i grupnom
psihoterapijom. Rezultati istraivanja pokazali su da je terapijski savez bio prediktor za sve
24    
mjere ishoda individualnog tretmana nakon 12 mjeseci terapije. Tako je npr. društvena
prilagoenost bila visoko povezana (r = 0.81, p < .001), a isto vrijedi i za druge mjere kao što
su simptomi depresije (r = 0.57, p < .001) ili opa simptomatologija (r =0.35, p < .001). Za
grupu pacijenta koji su bili u tretmanu grupne psihoterapije, terapijska povezanost se nije
pokazala znaajnom nakon 12 mjeseci tretmana, ali je postala znaajnom nakon 24 mjeseca
indicirajui da je potrebno više vremena u grupnoj terapiji da bi se uspostavila povezanosti što
je razumljivo s obzirom na vremenski kontakt koji svaki pojedinac ima s terapeutom. Slinu
visoku povezanost pronašli su i Goldman i Gregory (2010) u istraivanju na malom uzorku od
deset pacijenata s graninim poremeajem linosti s komorbiditetnim alkoholizmom
primjenjujui dinaminu dekonstruktivnu psihoterapiju. Povezanost terapijskog saveza sa
smanjenjem simptoma graninog poremeaja iznosila je ρ =.74 (p < .05).
Lingiardi, Filippucci i Baiocco (2005) pogazali su da kvaliteta terapijske povezanosti
moe biti povezana i s razliitim grupacijama poremeaja linosti prema DSM-u (American
Psychiatric Association, 2013). Istraivanjem na 47 pacijenata i terapeuta koji su bili u
tretmanu ekspresivno-suportivne psihoterapije. Pacijenti s dijagnozom poremeaja linosti
koji spada u klaster A (paranoidni, shizoidni, shizotipni) najnie su ocijenili terapijski savez s
terapeutom što je kliniki razumljivo jer tu skupinu poremeaja linosti obiljeava nedostatak
interesa za socijalne odnose i nedostatak povjerenja u druge ljude (American Psychiatric
Association, 2013). S druge strane, terapeuti su najmanjom kvalitetom odnosa ocijenili klaster
B (antisocijalni, narcistini, granini i histrionski poremeaj) iz razloga što tu skupinu
pacijenata karakterizira emocionalna zahtjevnost te se moe izgubiti nada, elja i motivacija
terapeuta za rad zbog estih obeshrabrujuih momenata u terapiji (Schafer i Nowlis, 1998).
Navedeno istraivanje takoer je pokazalo vanost da se terapeutska povezanost istrauje i iz
stajališta psihoterapeuta. U kontekstu teme ovoga rada, nalaz ovog istraivanja indicira da
razliite skupine poremeaja linosti drugaije reagiraju na tretman i najvaniji aspekt
tretmana, odnosno, na terapijski savez.
Drugi mehanizam promjene je ruptura u savezu, odnosno terapijskom odnosu. Ruptura
se definira kao tenzija ili pucanje kolaborativnog odnosa izmeu pacijenta i terapeuta. Iako su
rupture normalan dio odnosa, smatraju se obiljejem potencijalne promjene u terapiji (Safran i
Muran, 2002; Rice i Greenberg, 1984). Istraivanje Daly, Llewelyn, McDougall i Chanen
(2010) testiralo je model rupture-obnavljanja odnosa kojeg su ustanovili Bennett, Parry i
Ryle, (2006), a koji se sastoji od priznavanja rupture, razumijevanja i asimilacije te zatvaranja
rupture. Istraivanje je provedeno na malom uzorku od 5 adolescenata s graninim
25    
da je postojala znaajna povezanost izmeu pozitivnog zatvaranja rupture i efektivnosti
terapije te su uspješnu rezoluciju rupture nazvali vanom stavkom efektivnog tretmana. U
prethodno spomenutom istraivanju, Strauss i suradnici (2006) identificirali su obrazac
rupture i popravka rupture kod 56% pacijenata u istraivanju, odnosno 14 sudionika
istraivanja kod kojih je zabiljeena 50% redukcije psihopatoloških elemenata na SCID-II, te
93% redukcije na WISPI indikatoru psihopatologije linosti što indicira da je uspješno
razrješavanje rupture imalo pozitivne terapeutske ishode. Muran, Safran, Gorman, Samstag i
Eubanks–Carter (2009) u istraivanju razrješavanja rupture na 128 pojedinaca kojima je
dijagnosticiran poremeaj linosti iz klastera C (izbjegavajui, ovisniki, opsesivno-
kompulzivni) pokazali su da postoji povezanost izmeu visine ocjene terapeutskog saveza
uspješnog razrješavanja rupture, a pozitivna povezanost pronaena je i za snagu terapijskog
saveza i smanjenje simptomatologije poremeaja linosti.
Sljedei mehanizam promjene koji je bio istraivan je interpretacija terapeuta.
Psihodinamski i psihoanalitiki psihoterapeuti koriste interpretaciju transfera kao monu
tehniku koja dovodi do terapijske promjene. Transfer se odnosi na osjeaje i stavove koje
pacijent doivljava u sadašnjosti prema terapeutu ili drugoj osobi, a koji su dio nekog drugog
odnosa ili situacije iz prošlosti. Transfer prua uvid u stanja u kojima se pacijenta nalazi, a
koji mogu biti van trenutanog stanja svijesti pacijenta (Hughes i Kerr, 2000).
McCullough, Winston, Farber, Porter i Pollack. (1991) istraivali su tri tipa
psihoterapijske intervencije: interpretaciju transfera, razrješenje te interpretaciju koja nije
ukljuivala transfer. Uzorak je inilo 16 pacijenta koji su završili 53 seanse kratkotrajne
psihoterapije. Istraivai su demonstrirali da su sve intervencije nakon kojih je uslijedio
afektivni odgovor pacijenta (umjesto obrambenog odgovora) bile pozitivno povezane s
ishodom terapije (r = 0.60, p < .05) iz ega su zakljuili da efektivnost potencijalnih
mehanizama promjene ovisi o tome kako pacijent odgovara na interpretaciju transfera. Druga
istraivanja terapeutske interpretacije (Schut, Castonguay, Flanagab, Yamasaki, Barber, 2005;
Hoglend, 1996) imaju metodološke nedostatke zbog kojih je teško donositi sigurne zakljuke.
Metodološki problemi odnose se na mali uzorak ili na problematiku razdvajanja pozitivnog
terapijskog saveza od interpretacije obzirom na to da uspješnost interpretacije ovisi i o dobroj
povezanosti izmeu terapeuta i klijenta (Schut i sur., 2005). Openito, nedostaje empirijskih
istraivanja interpretacije kao mehanizma promjene jer je zahtjevno kreirati nacrt istraivanja
26    
koji bi mogao pouzdano mjeriti uspješnost interpretacije (Forster, Berthollier i Rawlinson,
2014).
Mehanizam reflektivnog funkcioniranja, kao operacionalizacija mjere navedene
sposobnosti mentaliziranja koji su razvili Bateman i Fongay (2008) kao dio tretmana
temeljenog na mentalizaciji, nema pouzdano siguran dokaz efektivnosti kao zaseban
mehanizam promjene (Forster, Berthollier i Rawlinson, 2014). Vermote, Lowyck, Luyten i
Corveleyn (2010) na uzorku od 44 pacijenta s poremeajem linosti koji su bili u
psihodinamskom tretmanu nisu našli povezanost mentalizacije s ostalim promjenama u
izraenosti simptoma. U prethodno navedenom istraivanju, u kojoj se usporeivala
efektivnost tretmana usmjerenog na transfer, dijalektiko-bihevioralne terapije i suportivne
terapije, nije pouzdano pronaena povezanost mentalizacije kao zasebnog mehanizma
promjena s ishodom terapije (Clarkin i Levy, 2006). Iz navedenih razloga, mehanizam
reflektivnog funkcioniranja nije dokazan kao mehanizam promjene koji je povezan s
promjenama u linosti iako Clarkin i Levy (2006) navode da zajedno s drugim indikatorima
promjene doprinosi kao dio cjelokupnog tretmana. Kao i s drugim mehanizmima promjene,
izrazito je zahtjevno testirati mehanizam mentalizacije s obzirom na to da je gotovo nemogue
dizajnirati eksperiment koji ne bi ukljuivao proces refleksivnog funkcioniranja jer je uvid,
reflektiranje i procesiranje emocionalnog stanja standardni dio skoro svih psihoterapijskih
postupaka.
Korištenje vještina takoer je jedan od identificiranih mehanizama promjene koji se
ponajviše odnosi na dijalektiko-bihevioralnu terapiju, odnosno vještine pomnosti, tolerancije
uznemirenosti, emocionalne regulacije i interpersonalne uinkovitosti. Neacsiu, Rizvi i
Linehan (2010) u istraivanju u kojem je sudjelovalo 108 ena s graninim poremeajem
linosti, a koje su bile u tretmanu dijalektiko-bihevioralnom terapijom, pronašli su da su
korištene vještina medijatori kontrole ljutnje ( β = 1.25, p < .01), depresije ( β = -1.55, p <
.10), suicidalnog ponašanja ( β = .76, p < .05) i samoozljeivanja ( β = .94, p < .01). Iako
ovakav rezultat indicira vanost uenja vještina, problem s navedenim istraivanjem jest taj
što vještine nisu pojedinano razdvojene te stoga ostaje nejasno koja vještina je zasluna za
pozitivan ishod terapije. Uz dijalektiko-bihevioralnu terapiju vee se i mehanizam
izbjegavanja iskustva, odnosno izbjegavanja misli, osjeaja, sjeanja i ostalih okidaa koji
prethode autodestruktivnom ponašanju. Berking, Neacsiu, Comtois i Linehan (2009) pokazali
su da postoji izvjesna povezanost s redukcijom psihopatoloških simptoma, no unato tome
navedeno istraivanje nije istrailo vezu izmeu izbjegavanja iskustva i drugih mjera
27    
uspješnosti terapije, kao što je zahtjevno odvojiti taj mehanizam od drugih mehanizama
promjene.
Kao jedan od mehanizama promjene koji je bio predloen jest i organizacija linosti.
(Krenberg, 1976). Razliite razine organizacije linosti (psihotina, granina, neurotska i
zrela) mogu se identificirati na temelju naina na koji se formira identitet pojedinca,
unutarnjih objektnih odnosa, obrambenih mehanizama te kapaciteta da se vanjski svijet
percipira realistino. Krenberg (1996) je predloio da terapijska intervencija mijenja razinu
promjene linosti kao što mijenja i razinu izraenosti simptoma. Arntz i Bernstein (2006) kao
dio istraivanja Giesen-Bloo i suradnika (2006) istraivali su povezanost razine organizacije
linosti i izraajnosti simptoma kod 86 sudionika s dijagnozom graninog poremeaja
linosti. U intervalima od 6 mjeseci mjerili su rezultat na ljestvici izraajnosti simptoma i na
indikatoru organizacije linosti u periodu od 3 godine te su pronašli visoku znaajnu
povezanosti izmeu navedenih obiljeja ( ρ= 0.61, p < .001). Takoer je znaajno istaknuti
da su promjene u organizaciji linosti bile u visokoj korelaciji tijekom cijelog tretmana.
Navedeni rezultat vaan je u kontekstu teme ovoga rada iz razloga što indicira promjenu
organizacije linosti, što iz perspektive psihodinamske terapije usmjerene na transfer znai da
se funkcioniranje linosti uistinu mijenja kako napreduje terapija. Ipak, nalaz je i dalje nejasan
u pogledu dubine takve promjene te razumijevanju zašto je promjena zabiljeena kod nekih
pacijenta, a kod nekih ne.
Posljednji predloeni mehanizam promjene jest kognitivna promjena kao dio tretmana
u kognitivnoj terapiji i terapiji usmjerenom na shemu (Forster, Berthollier i Rawlinson, 2014).
Iako je mijenjanje kognitivnih obrazaca centralni aspekt kognitivne terapije te je kliniko
istraivanje kognitivne terapije pokazalo da pojedinci s graninim poremeajem linosti
pokazuju znaajnu redukciju disfunkcionalnih bazinih vjerovanja na kraju tretmana,
redukcija se nije pokazala znaajno povezana s ishodom tretmana (Brown, 2004). Takoer,
slino kao i s drugim mehanizmima promjene, izrazito je zahtjevno izolirati samo jedan
mehanizam promjene kao što je to kognitivna promjena u kognitivno orijentiranim
terapijama.
Jedna od metoda istraivanja psihoterapijskog procesa su i kvalitativna istraivanja
koje imaju zadatak opisati razliite aspekte iskustva od strane i klijenta/pacijenta te
psihoterapeuta. U posljednjih pola stoljea, psihoterapijsko istraivanje je ponajviše bilo
28    
usmjereno na kvantitativno dokazivanje uspješnosti psihoterapijskog ishoda te se time
znanstvena zajednica djelomino udaljila od koncentracije na iskustvo samog klijenta i više
usmjerila na efektivnost razliitih intervencija i tehnika, zanemarujui time bogatstvo
podataka i uvide koji mogu biti rezultat kvalitativnih istraivanja. Svrha takve orijentacije
istraivanja odnosila se na dokazivanje efektivnosti psihoterapije što je konano rezultiralo
priznavanjem psihoterapije kao valjanog pristupa za tretman psiholoških smetnji i poremeaja
od strane Amerike organizacije psihologa (Levitt, Pomerville i Surace, 2016). Unato tome,
jedan dio istraivaa se posvetio kvalitativnom istraivanju u svrhu dobivanja dubljeg uvida u
psihoterapijski proces i promjene koje su posljedino dio takvog iskustva. U kontekstu teme
ovoga rada, tj. pregleda istraivanja procesa psihoterapije u svrhu promjene linosti, prikazani
radovi pruaju mogunost uvida u temeljna iskustva koji su od velike vanosti za promjenu
linosti.
linosti
Levitt i suradnici (2016) napravili su meta-analizu kvalitativnih radova koji imaju za
svrhu opisivanje procesa promjene linosti. U analizu je uvršteno 109 istraivanja s ukupno
1414 (od ega su 71,6% ene) sudionika, prosjeno 13.04 sudionika po istraivanju, bez
adolescenata i djece (starosna dob iznosila je od 17 do 79 godine). Najviše radova je koristilo
istraivaki nacrt utemeljene teorije (N = 42), a ostala istraivanja koristila su fenomenološki
pristup (N = 25), analizu sadraja, naracije i teme (N = 21), konsenzualnu kvalitativnu
metodu (N = 11) te ostale metode (N = 10). Podaci su analizirani metodom primijenjene
utemeljene teorije (kategorije su formirane konstantnom usporedbom rezultata svih
istraivanja) i analizom sadraja te su poduzeti dodatni koraci provjere metodološkog
integriteta interpretacije. Rezultati istraivanja podijeljeni su u temeljnu kategoriju koja je
kodirana kao proces upoznavanja i njegovanja od strane terapeuta što pospješuje klijentovu
sposobnost za prepoznavanje ometajuih iskustvenih obrazaca te nezadovoljenih ranjivih
potreba. Zbog ogranienog prostora, neke potkategorije su izostavljene, a one relevantne za
temu su detaljnije obraene., 5 pojedinanih klastera i 15 kategorija. Prvi klaster odnosi se na
terapiju kao proces promjene kroz strukturiranje znatielje i dubokog angamana u
identifikaciji obrazaca i promjeni naracije klijenta. Drugi klaster na analizu kako briga,
razumijevanje i prihvaanje od strane terapeuta omoguuje klijentima da internaliziraju
pozitivne poruke i uu u proces promjene, odnosno razvijanja samosvijesti. Trei klaster na
iskustvo kako profesionalna struktura stvara kredibilitet i jasnou, a