PSIHOSOCIJALNA PODRŠKA ZLOSTAVLJANOJ I

ZANEMARENOJ DJECI

Lidija Jakić dipl. sociolog

POČETAK RAZVOJA SAVREMENOG SISTEMA ZA ZAŠTITU DJECE OD

ZLOSTAVLJANJA I ZANEMARIVANJA

-Henri Kemp, SAD, 1962. godine opisao ‘’ sindrom zlostavljenog djeteta’’

-Jačanje ženskog pokreta u svijetu, kraj 70-ih godina

Statistika pokazuje :

-70% nasilja nad djecom se dešava unutar porodice,

-90% su muškarci zlostavljači,

-3/4 seksualnih zlostavljača su rodbina i poznanici,

-1/4 nepoznati ljudi,

-80 % zlostavljene djece su djevojčice,

-40% seksualnih zlostavljača očevi.

Nasilje u porodici posebno je izraženo u zemljama u tranziciji zbog smanjene socijalne i ekonomske sigurnosti, povećane nezaposlenosti, siromaštva i socijalnih stresova i dr.

Društvena reakcija na porodično nasilje nad djecom- često se postavlja pitanje problema prijavljivanja slučajeva zlostavljanja I zanemarivanja djece.

Predstavlja moralnu obavezu građana i profesionalnu dužnost stručnjaka koji rade sa djecom.

Društvena reakcija nije pravno sankcionisana, sem u slučajevima kada su u pitanju najteža krivična djela ( krivično pravna sankcionisanost).

Postoje 4 grupe faktora koji utiču na nastanak zlostavljanja i zanemarivanja djece:

1.Roditeljski faktori( samohrani roditelji, mladi, žrtve zlostavljanja u djetinstvu, nerealna očekivanja od djece, upotreba alkohola ili supstanci, nasilje između roditelja, mentalno bolesni, roditelji iz razvedenih i konfliktnih brakova ),2.Sociokulturalni faktor(niski prihodi,socijalna izolacija, nezaposlenost, mnogobrojna porodica),3. Sredinski faktori – okruženja u kojima se događa (društveni kontekst u kome dominira nasilje)-izolovanost porodice, institucije, škola, zone rata).4. Faktori vezani za samo djete ( neželjeno, prijevremena rođeno, hronično bolesno, nemirno djete koje malo spava i neprestano plače, djete lišeno roditeljskog staranja, hendikepirano djete).

FAKTORI KOJI UTIČU NA ZLOSTAVLJANJE :

1.Dostupnost djeteta,

2. Broj staratelja,

3. Starost djeteta,

4. Motivacija za zlostavljanje (empatija i stres ).

Faktori motivacije za zlostavljanje i zanemarivanje

1.Sociokulturni faktori( nezaposlenost, niski prihodi, socijalna izolacija, mnogobrojna porodica),

2.Snaga mreže socijalne podrške,

3. Teškoće djeteta ( hendikepirana djeca –manja mogućnost odbrane, prijavljivanja, veće zavisnosti od roditelja i sl. ),

4.Mentalno zdravlje roditelja i

5.Roditeljske vještine.

UTICAJ ZLOSTAVLJANJA I ZANEMARIVANJA U PORODICI NA PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ DJECE

Zlostavljanje i zanemarivanje djece u djetinstvu ima uticaj na 5 važnih područja:

1.Neurološki i intelektualni razvoj,2.Školski uspjeh i očekivanja,3.Socio-emocionalni razvoj ( smanjena samokontrola i samopoštovanje, zavisnost o drugim ljudima, depresija i sl.)4.Socijalne odnose i ponašanja (slabo razvije socijalne vještine i socijalna percepcija-agresija i delikvencija) i5. Mentalno zdravlje u cjelini( disocijativnost-poricanje i potiskivanje osjećanja i događaja, samooptuživanje, idealizovanje roditelja zlostavljača, samoranjavanje, upotreba alkohola, droga, rizično spolno ponašanje i sl. ).

KO VRŠI NASILJE ?Nasilje nad djecom vrše: roditelji, prijatelji, rođaci, profesionalni radnici koji rade sa djecom, potpuno nepoznate osobe, vršnjačko nasilje.

POSEBNO UGROŽENE GRUPE DJECE

1.Djeca bez pratnje, odvojena, ili siročad,

2. Djeca u institucijama,

3.Djeca sa invaliditetom ili posebnim

potrebama,

4. Marginalizovana djeca,

5.Djeca u kriznom okruženju,

6. Djeca majke,

7. Adolescenti,

8. Djeca koja vode domaćinstva.

PREDISPOZICIJE KOJE DJETE ČINE POTENCIJALNOM ŽRTVOM ZLOSTAVLJANJA

1. Neželjeno djete,

2.Djete koje je rođeno iz incesta, veze ili djete

koje majku podsjeca na oca kojeg mrzi,

3.Djete rođeno nakon neuspjelog abortusa,

4.Djete kao plod silovanja,

5.Djete rođeno sa fizičkim ili psihičkim nedostacima,

6 Djete rođeno nakon razvoda braka i

7.Vanbračno djete.

POSLEDICE ZLOSTAVLJANJA ZAVISE OD :1.Vrste zlostavljanja,2. Uzrasta djeteta u vrijeme zlostavljanja,3. Vremena trajanja zlostavljanja,4.Težine zlostavljanja,5.Učestalosti zlostavljanja,6. Mentalnog i emotivnog zdravlja djeteta,7. Krivice koju djete osjeća,8. Stepena bliskosti sa počiniocem zlostavljanja,9.Reakcije roditelja i odraslih,10.Postojanja podrške i11. Trenutka dobijanja psihološke pomoći.

POSTOJE MODELI KOJI SE ODNOSE NA STRESORE U PORODICI, KOJI SE DIJELE U 3 GRUPE:

1.DJETE KAO GENERATOR STRESA,

2.RODITELJ KAO GENERATOR STRESA i

3. SOCIJALNO SITUACIJSKE STRESORE.

DJETE KAO GENERATOR STRESAStresori koji se vezuju uz odnose na karakteristike djeteta koje zahtijevaju specifično odgojno prilagodjavanje poput djeteta s invaliditetom, hiperaktivnog djeteta i druge.

U takvim situacijama postoje pojačani zahtjevi na roditelja od specifičnih znanja o odgoju, do finansijskih i vremenskih zahtjeva, te na taj način povećavaju opšti nivo stresa kod roditelja.  

RODITELJI KAO GENERATORI STRESASpecifični stresori koji se vezuju uz roditelja - doživljeno nasilje u djetinjstvu ili svjedočenja nasilju među roditeljima. S druge strane nalaze se zdravstveno stanje roditelja (depresivnost, zavisnost o alkoholu ili drogi, poremećaj ličnosti ili druge psihičke bolesti. Drugi faktori vezani uz roditelja kao generatora stresa su: nisko samopoštovanje, slabo znanje o odgoju djeteta i nerealna očekivanja od djeteta.

SOCIJALNO-SITUACIJSKI STRESORIUključuje sve one izvore stresa koji su ili vezani uz socijalnu situaciju porodice ili uz specifične odnose među roditeljima, odnosno između roditelja i djeteta. Takvi socijalni činioci mogu uključivati: siromaštvo, nezaposlenost, socijalnu izolaciju, nestabilnu stambenu situaciju ili loše stambene uslove.  

NAJČEŠĆE KARAKTERISTIKE PORODICA ZLOSTAVLJENE DJECE

1.Porodica mnogobrojnija od prosjeka,

2.Niži socioekonomski status,

3.Visoka nezaposlenost,

4. Atipična stuktura porodice( očuh, maćeha, više brakova),

5.Nedovoljno prisustvo jednog ili oba roditelja,

6.Osjećaj bespomoćnosti roditelja,

7.Impuslivno ponašanje i niska tolerancija frustracije

roditelja,

8. Poremećaji ličnosti roditelja,

9. Distorzija percepcije djeteta (‘’to ono meni radi namjerno’’)

10.Otežan kontakt sa djecom.

ZAŠTO SE ĆUTI O ZLOSTAVLJANJU?

To je tema pred kojom se zatvaraju oči, koja je veoma neprijatna, pa ljudi nemaju potrebu da se bave njome, naročito kada je incest u pitanju.

Zlostavljanje često ostaje tajna koju možda mnogi i znaju( komšije, rođaci, nastavnici, doktori) no svi imaju suzdržan pristup jer se ne žele mješati, ili se boje.

Prijavljena zlostavljanja su problematična jer nemamo specijalizovane službe koje se bave podrškom djeci koja su žrtva bilo kojeg oblika zlostavljanja , dok su sami sudski postupci vrlo komplikovani i dugotrajni.

I dok društvo ćuti, porodica prikriva zlostavljanje, djeca su prepuštena uspomenama sa kojima se ponekad teško izboriti.

 

Zašto odrasli ne pomažu :

Od odraslih ne pristiže pomoć zato što : 1.Ne žele se mješati u porodicu,2. Emocionalni stres je za njih previše bolan,3. Intervencija donosi pozitivne i negativne aspekte i za ‘’ pomagača’’ i za dijete,4.Zbog straha i 4. Zbog neznanja. 

ZASTO DJECA ĆUTE O ZLOSTAVLJANJU ?

1. Jer su uplašena,2. Pretvaraju se da se to ne dešava,3. Naučeno da je zlostavljanje normalno ili poriču da se ono dešava,4. Kad djete voli osobu koja je zlostavlja,5. Jer ne znaju kome bi se obratila,6. Premlada da verbalno izraze šta im se dogodilo,7. Počinitelj je prijetio,8. Strah da će biti izdvojeno iz porodice,19.Da će se porodica raspasti, 10. Da će ga odbaciti vršnjaci I okolina,11.Jer su zbunjena osjećajima koja prate zlostavljanje,12.Jer se boje da im se neće vjerovati,13.Jer okrivljuju sebe i vjeruju da je to kazna zato što su ‘’loša’’,14. Jer se boje da će tako sebe ili svoju porodicu dovesti u jos veće neprilike

  

ZAŠTO RODITELJI PREĆUTKUJU ZLOSTAVLJANJE?

Otkrivanje zlostavljanja i zanemarivanja izaziva strah kod roditelja jer :

* Strahuju od zakonskih posledica( kazna i dr. soc. mjera)* Ličnih posledica: osjećanje krivice, izdaje djeteta , gubitka samopoštovanja, samoće, napuštanja od druge djece, gubitka podrške porodice, okoline, posledica po posao i karijeru ).

Strahovi roditelja od posledica otkrivanja zlostavljanja I zanemarivanja često vode negiranju zlostavljanja. Roditeljima je lakše da se izbore sa osjećajem straha i da podrže djete ako je nasilnik neko van porodice, nego kada je nasilnik neko iz porodice.

 POSTOJI NEKOLIKO NAČNA NA KOJE DJETE NAJČEŠĆE RAZOTKRIJE ZLOSTAVLJANJE:1.Može reći slučajno bez namjere,

2.Kad se djete namjerno nekome povjeri-ako želi zaštiti mlađe djete ( sestru, brata),

3.Najčešće razotkrivanje tajne ipak započinju odrasle osobe a ne djeca. To su situacije u kojima odrasli prepoznavaju znakove i simptome zlostavljanja,

4. Četvrti tip razotkrivanja se često zanemaruje. Odrasli kažu tajnu o npr sex zlostavljanju, koju je čuvao od djetinstva. Institucije sistema trebaju adekvatno odgovoriti na razotkrivanje kod odraslih, i pri tome treba voditi računa da zlostavljač možda još uvijek zlostavlja neko djete ili djecu, pogotovo unutar porodice.

Način na koje će neko djete ispričati da je seksualno zlostavljano zavisi od :

1. Dobi djeteta,2. Sposobnosti verbalne komunikacije,3.Sposobnost razumjevanja svijeta u kojem živi,Neka djeca počinju sa se ponašaju na način koji je sličan tom devijantnom ponašanju, Neka djeca o tome crtaju,Neka djeca tome govore,

 

Za razliku od mlađe djece, starija ne žele da govore. Ako je djete manje ono može jasno da govori o tome. Ono zna da se desilo nesto loše, ali nije uplašeno od okoline da o tome govori. 

ŠTA JE PSIHOSOCIJALNA PODRŠKA?

Termin ‘’psihosocijalna’’ podrazumjeva dinamičan odnos između psiholoških i socijalnih dimenzija jedne osobe, u kojem jedna utiče na drugu.

Psihološka dimenzija uključuje interne, emotivne i kognitivne procese, osjećanja i reakcije. Socijalna dimenzija uključuje odnose, porodicu i mrežu u zajednici, društvene vrijednosti i kulturne prakse. Važno je da se kroz prvu psihosocijalnu podršku prevaziđu traume i stres kod djece.

Psihosocijalna podrška podrazumijeva rehabilitaciju koja podstiče razvoj kognitivnih, funkcionalnih, komunikacijskih ili socijalnih vještina korisnika.

PODRUČJA PSIHOSOCIJALNE POMOĆI:

-Teškoće u emocionalnom razvoju, -Teškoće u socijalnom razvoju i -Teškoće u prilagođavanju sredini u kojoj živi.

PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNE:

Ključne uloge psihosocijalne pomoći tokom početne faze uključuju:

1. Pružanje udobnosti i saosećanja, umirivanje žrtava objašnjavanjem da su njihove emocionalne reakcije normalne s obzirom na nenormalno iskustvo koje su imale, 2. Pružanje informacija o suočavanju s problemima koji se pojavljuju posle zlostavljanja, 3. Osiguravanje daljeg proaktivnog kontakta s zlostavljenom djecom,4.Uspostavljanje i vođenje grupa za uzajamnu podršku i podsticanje samopomoći. 5. Bilježenje ličnih podataka, 6. Stvaranje baze podataka,7. Specijalističku pomoć djeci i 8. Podršku rodbini.

NIVOI PSIHOSOCIJALNE POMOĆI

Identifikovana su četiri specifična nivoa pomoći:

1 Praktična podrška i prisutnost,2 Pružanje informacija,3 Savjetovanje,4 Dugoročnija specijalistička pomoć i podrška.

Intervencije rane psihološke i socijalne podrške mogu imati preventivni učinak i spriječiti razvoj dugoročnijih psiholoških problema.

„Važno je da se kroz prvu psihosocijalnu podršku prevaziđu traume i stres kod djece’’.

Oporavak od traumatskog događaja, uvijek traje duže nego što bismo to htjeli i mi i žrtva.

Oporavak ne teče uvijek glatko, tj. sastoji se od faza poboljšanja, faza pogoršanja, pa opet poboljšanja psihičkog/tjelesnog stanja.

PREVENTIVNE AKTIVNOSTI

1) Podizati nivo svijesti i osjetljivosti djeteta i učenika, roditelja i svih zaposlenih za prepoznavanje nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja;2) Isticanje i unaprjedjivanje znanja, vještina i stavova potrebnih za konstruktivno reagovanje na nasilje, 4) Obezbjeđenje zaštite djeteta i učenika od zlostavljanja i zanemarivanja.

Najvažnije stvari u dječijim životima su sigurnost, ljubav, prihvatanje i ohrabrivanje.

Djeca nisu birala vas, već vi njih.Volite, potrudite se i omogućite im sretno i zdravo

odrastanje