1. MULTIDIMENZIONALNOST RELIGIOZNOSTIReligioznost je multidimenzionalna pojava. Faktorska analiza je otkrila 5 temeljnih dimenzija religioznosti:1. Intelektualna dimenzija (religiozno znanje): Osobna informiranost i poznavanje sadržaja vjerovanja ipak nije pouzdani kriterij religioznosti, ali je potrebna kako religija ne bi postala iracionalna.2. Ideološka dimenzija (religiozna vjerovanja) odnosi se na sadržaj vjere: ideje, dogme, nauku, shvaćanja i vjerovanja koje osoba treba prihvatiti ako želi pripadati određenoj religiji. U tom smislu govori se o katoličkoj, hinduističkoj, muslimanskoj doktrini. Ideološka dimenzija se nalazi na nivou nazora na svijet i u tom smislu su svi ljudi religiozni. 3. Konsekvencijalna dimenzija (religiozni učinci): Posljedice prihvaćanja religije mogu se podijeliti u dvije skupine: nagrade (mir duše i savjesti, obećanje vječnog života) i dužnosti/ odgovornosti (prihvaćanje moralnog kodeksa, promjena ponašanja).4. Ritualistička dimenzija (religiozna praksa) odnosi se na različite obrede i na religiozne čine (sve vrste privatnih i javnih pobožnosti, molitva, post, svetkovanje, primanje sakramenata). Velik je broj oblika religiozne prakse: molitva, čitanje svetih spisa i zajedničko (sakralno) blagovanje.5. Eksperimentalna dimenzija (religiozno iskustvo) Najupadljivija forma neposrednog religioznog iskustva je obraćenje (naglo obraćenje, postupno obraćenje, te svakodnevno /nesvjesno obraćenje kad se promjene događaju tako da ih osoba često nije ni svjesna.), a postoje još i mistični doživljaj i karizmatično iskustvo.

2. WILLIAM JAMESNapisao je najglasovitije i najtipičnije djelo američke psihologije: Raznolikosti religioznog iskustva 1902., a svojim člankom o psihologiji vjere, prvi je stupio pred javnost. James tvrdi da se psihološko istraživanje treba odnositi samo na religiozna čuvstva i na religiozna uvjerenja i htijenja, a ne na religiozne institucije. Naglašava kako se psihologija religije treba baviti samo normalnim, razvijenijim oblicima religioznih pojava kod normalnih ljudi. Korisno je proučavati religiozna iskustva mistika i takozvanih religioznih genija (metoda istaknutih slučajeva) jer tako bolje upoznajemo normalnu religioznost. James razlikuje institucionalnu i personalnu religiju. Institucionalna je skup raznih čina kojima čovjek hoće ugoditi božanstvu: molitva, žrtva, razni obredi, crkvena organizacija, dogme… James smatra da je od sporedne važnosti. Stavlja naglasak na personalnu ili osobnu religiju koja se sastoji u osobnom religioznom doživljavanju, u savjesti i u osjećaju nesavršenosti. Osnivači raznih religioznih pokreta ili sekta intenzivno su proživljavali svoj osobni odnos prema Bogu i tako stvarali konkretne religiozne oblike. Tako se stvarala tradicija u kojoj je sačuvana personalna religioznost osnivača religioznog pokreta, a vjernici su onda živjeli od te tradicije makar ona nije bila njihova osobna. Pojam religije kod Jamesa označuje čuvstva, čine i iskustva pojedinih ljudi kao takvih, i to ukoliko smatraju da imaju odnos prema nečem “božanskom”, a to se “božansko” uzima u najširem smislu riječi. Moralnost i religioznost su načini kojim se odnosimo prema svemiru: u moralnosti se pokoravamo zakonima svemira a u religioznosti se radosno predajemo najvišoj istini. Kao istaknute religiozne slučajeve navodi: sv. Pavla, sv. F. Asiškog, sv. I. Lojolskog, sv. Tereziju od Isusa, Luthera, Tolstoja. Od predstavnika anglikansko-američke pobožnosti: G.Foxa, osnivača takozvanih kvekera (drhtavaca) i J. Wesleya, osnivača metodističke crkve.James smatra da u našoj svijesti postoji čuvstvo kojim mi stvarnost na neki način “iskusimo”. Dolazi iz same unutrašnjosti ljudske naravi, gdje djeluju podsvjesni nagoni, težnje i naslućivanja. Sjedini li se tako nutarnje prosvjetljenje s razumskim razmišljanjem, onda mogu nastati sistemi velikog formata, kao npr. budistički ili katolički sistem filozofije. Ali kod toga sama impulzivna vjera prvotno pronalazi istinu. Točni filozofski izrazi nisu drugo do transponiranje te istine u formule. James razlikuje dva glavna religiozna tipa: optimistički i pesimistički tip. Prema Jamesu, cijeli se religiozni interes kreće oko pitanja sreće i nesreće. Osjećaj velike radosti i sreće u životu može dovesti osobu da otkrije svoju religioznost koja je u osnovi razlog njene sreće, a vrijedi i obrnuto. Optimistički tip ličnosti uvjeren je da je ljudska narav po sebi dobra i da se u nju treba uzdati, a smatra da je život lijep, ne želi ni razmišljati o nekom zlu. Za njega je religija sjedinjenje s Bogom koji ga je obdario slobodom. Spontani optimizam znači radost što je čovjek neposredno iskusi. Nespontani optimizam znači neku vrstu apstraktnog promatranja pri čemu čovjek smatra da su sve stvari dobre. Tako se vedro raspoloženje može jednostavno pretvoriti u namjerni religiozni stav koji treba postati izvor nove snage. Pesimistični, naprotiv ističe negativne strane života: sve je prolazno i ništetno, samo prah i pepeo, na koncu propast. Stvar se još više zakomplicira u stanju neke patološke pojave, kada je čovjek izložen čuvstvu nemoći, nesposoban je radovati se i sklon je kritiziranju. Najsavršenijim religijama smatra James one, u kojima se ističu negativni, pesimistički elementi. Najpoznatiji su oblici takve religioznosti budizam i katolicizam u kojima prevladava zahtjev otkupljenja. Ipak, kritika je kako je ova Jamesova tipologija previše općenita.Obraćenje kod Jamesa označava onaj proces kojim se čovjek izbavi iz svjesne religiozne krize. Obraćenje nastaje kad se čovjek nađe u dodiru s naročitom religioznom stvarnošću što vodi do većeg nutarnjeg jedinstva. U svijesti takve osobe prevladava jedna religiozna svrha, osmišljanje života u Bogu. Bog zauzima prvo mjesto u na ljestvici životnih vrijednosti. Razlikuje svjesne i podsvjesne obraćenike. Psihološki se proces obraćenja može samo opisati, a ne potpuno protumačiti. Pojam obraćenja James uzima u dosta neodređenom smislu. Religiozno obraćenje (religija) je prema njemu samo jedan od mnogih putova kojima čovjek dolazi do nutarnjeg jedinstva i smirenja, a može i od religije voditi do ateizma. Religiozno ili profano obraćenje je jedan opći psihološki proces gdje se postepeno ili najedanput pojavljuje novi čovjek. James zanemaruje nadnaravni aspekt religioznog ‘obraćenja’, posebno naglog ‘obraćenja’ koje temelji podsvijesti i u području instinkta. James je načelno razlikovao psihološko istraživanje religioznosti od filozofskog (spoznajno-teoretskog) ocjenjivanja psihološki utvrđenih rezultata. Ipak je svoje pragmatičke predrasude unio u psihologiju i iskrivio svoju metodu. Prema Jamesu,

1

religioznost je biološki korisna i samo na temelju te spoznaje on zaključuje na istinitost. Religija je prema Jamesu jedna od najvažnijih bioloških funkcija čovječanstva, jer je od velikog utjecaja na naš život. Ne spoznajemo Boga niti ga shvaćamo, nego ga trebamo kao onoga koji se brine za nas... kao prijatelja ili kao predmet naše ljubavi. Plod religioznog života je u prvom redu svetost. Svet je onaj kod koga se religiozna čuvstva nalazi u središtu ili žarištu svijesti. James i svetosti pristupa pragmatički, tj. ne zanima ga istinitost svetosti, već stalno pita samo što nam koristi svetost. Čini se da se kod Jamesa ovdje radi o relativističkom shvaćanju ideje božanstva, a prema tome i religije.

3. SIGMUND FREUD (1856.-1939.)Začetnik psihoanalitičke teorije, Židov. Njegova teorija o duševnom životu ukratko glasi: ljudski život je nagonski život. Dva najjača nagona u čovjeku su seksualnost i agresivnost. U čovjeku se bore dvije glavne sile: eros i thanatos. Sve duhovne vrednote, prema Freudu se svode na seksualnost, dakle nisu objektivne, nego subjektivni doživljaji nastali sublimacijom. Kultura, civilizacija, umjetnost, religija i sve ostale duhovne djelatnosti nisu drugo do sublimirani oblici seksualne požude ili pohote koja se kod Freuda zove libido. Sublimacija je obrambeni mehanizam kojim se postiže indirektno zadovoljavanje libida. Već malo dijete žudi za spolnim zadovoljenjem, u 3-4 godini osjeća i seksualnu ljubav prema roditelju suprotnog spola (Edipov i Elektrin kompleks). Borba u osobi se vodi između nagonskog, nesvjesnog i razumskog, svjesnog, a pritom se mnoge želje potiskuju u nesvjesno. Potisnuti afekti, međutim, nisu uništeni, već djeluju dalje na nepredvidiv i često patološki način, vode do neurotskih simptoma. Prema Freudu, upravo u nesvjesnom se nalazi onaj sudbinski pokretač koji aktivno upravlja našim životom, a da sam nije predmet svijesti. Nesvjesno se očituje u snovima, omaškama, nesvjesnim neverbalnim radnjama u kojima potisnute želje i potrebe iživljuju, i u tom smislu simbolički ispunjavaju. Psihoanaliza je otkrila silnu moć podsvjesne motivacije nesvjesnih želja, potreba, strahova... Freud je pogriješio u tome što je sav čovjekov duševni i duhovni život sveo na nagonsko, nesvjesno, iracionalno, seksualno i agresivno, kao da čovjek nema drugih dimenzija psihičkog života, kao što je razumsko duhovna po kojoj čovjek nadilazi životinjski svijet i postaje osobno biće sposobno za transcendenciju, za percipiranje i življenje istinskih objektivnih vrijednosti.Freud vidi razvoj čovjeka u tri faze: U animističkoj/mitološkoj fazi čovjek pripisuje samom sebi neku svemogućnost, a koristi magiju. U njoj se sva izvanjska stvarnost smatra ovisnom o našem nutarnjem doživljavanju, o našim željama i o našoj volji. U religioznoj fazi čovjek je spomenutu svemogućnost ustupio bogovima, ali ipak ne potpuno, jer još hoće utjecati na bogove i tako ih prisiliti da ispune njegove želje. U znanstvenoj fazi čovjek uglavnom priznaje svoju vlastitu sićušnost te se rezignirano pokorava smrti i svim drugim prirodnim nužnostima. Sve ove faze Freud dovodi u svezu s libidinoznim razvojem pojedinca. Animistička faza odgovara narcizmu. Religiozna faza odgovara stadiju u kojem je čovjek za svoje težnje i želje već našao jedan izvanjski predmet. Znanstvena faza, odgovara stadiju zrela čovjeka koji se prilagođuje stvarnosti. Freudova je pretpostavka o animističkoj, religioznoj i znanstvenoj fazi čovječanstva u jezgri pozitivistička i materijalistička. Freud s najvećim prezirom govori o religiji. On u religiji vidi samo naročiti oblik sublimirane erotike i zadovoljavanje potisnutih seksualnih nagona. Freud je bio uvjeren kako je primitivni čovjek normalna odrasla osoba koja živi više pod utjecajem nagona nego razuma, stoga je kod takvih ljudi moguće otkriti sam izvor religioznosti. Svoju teoriju o nastanku religioznosti Freud iznosi u knjizi Totem i tabu (1917). Freud je smatrao da je kod svih primitivnih naroda vladao totemizam, i da čovjek stvarno potječe od životinje. Primitivni ljudi su bili kanibali i živjeli su u hordama pod zajedničkim ocem. Ovaj je sebi prisvojio sve žene, a u starijim je sinovima vidio svoje takmace pa je jedan dio njih poubijao, a drugi dio protjerao. Protjerani su se sinovi udružili i jednog dana ubili oca i pojeli ga, želeći tako prisvojiti sebi dio njegove snage. Kad su udovoljili svojoj mržnji, javila su se njihova nježna čuvstva u obliku kajanja i osjećaja krivnje. Svoje nedjelo opozvali su tim što su ubijanje totema, koji im je sad imao nadomjestiti oca, proglasili nedopuštenim, i što su se odrekli onih žena radi kojih su zapravo ubili oca (dvostruki tabu: zaštita totema i egzogamija). Jedino je zaštita totema potekla iz čuvstava- prvi pokušaj religije. Tako je totemistički sustav bio svojevrsni ugovor sinova s ocem. Otac je obećao sve ono što je dječja mašta mogla od njega očekivati (brigu i zaštitu), a sinovi su obećali da će poštivati njegov život. U totemizmu, prema Freudu, imamo sve značajnije crte religije: svijest krivnje, pokušaj izmirenja naknadnom poslušnošću, a u totemskoj gozbi komemorativno ponavljanje ocoubojstva i sinovske osvete. Prema Freudu, kršćanstvo je nastavak totemističkog razvitka: “Bog” bi, prema njemu, bio nekadašnji kanibalski praotac, “istočni grijeh” nekadašnje ocoubojstvo, a “sveta pričest” bi bila nastavak totemske gozbe. Freud je svoju teoriju o religiji gradio na netočnim antropološkim, povijesnim i teološkim informacijama, prigovara mu se da je čak neke podatke i krivotvorio. Osobito upada u oči njegova samovoljna interpretacija judeokršćanstva u djelu Totem i tabu. Kulturni razvitak čovjeka ne počinje totemizom, početke religije, ćudoređa i društva treba prema tome tražiti u pretotemističkom vremenu. Pretotemističkim narodima je svaki kanibalizam (ljudožderstvo) nepoznat, a ocoubojstvo kod njih znači psihološku, sociološku i etičku nemogućnost, nema ni općeg promiskuiteta ni skupnog braka. Freud nije dosljedan: svoju hipotezu je bez ikakvih novih podataka i obrazlaganja pretvorio u tezu, “pokušaj religije” u najstariji oblik religije. Freud je ideje o religiji dalje razvio u svom djelu Budućnost jedne iluzije. Priroda nam sama po sebi daje apsolutnu slobodu, no budući da svi ljudi imaju iste želje, priroda kao takva postaje nepodnošljiva. Stvara se kultura koja nas brani protiv prirode i omogućuje društveni život. Nesavršenost kulture je u tome što nam puno toga zabranjuje i treba ju ispraviti. Stoga čovjek traži neku utjehu želeći vidjeti svijet i život u ljepšem svjetlu. Tako se, prema Freudu, stvara religija. Što se tiče psihološke vrijednosti religije, Freud kaže da je religija samo iluzija, pusta želja da će se ispuniti velika očekivanja čovječanstva. Iluzija, doduše, nije nužno i zabluda, ali je ipak samo želja. Situacija je slična kao kod individualne religioznosti. Dijete je nesposobno sebi pribaviti sredstva za svoj opstanak pa zato živi u potpunoj ovisnosti od svog oca koji je dobar i voljan da sve učini za svoje dijete. Osnovni životni stav djeteta je tjeskoba koja se rađa zbog potpune ovisnosti od oca. Takav stav

2

ostaje i u odraslom čovjeku, jer uvijek postoje problemi koji su veći od njega, kao npr. neizbježna smrt. Tjeskoba se, prema Freudu, razrješuje tako da čovjek vjeruje u postojanje jednog dobrog oca svemogućega oca koji ga spašava u ovim ekstremnim situacijama. Ova vjera ima istu funkciju kao društvena regulacija nagona. Vjera u duhovnu dušu opravdava odricanje od nagona; vjera u vječni život ublažava tjeskobu pred smrću; vjera u Boga ljubavi čini podnošljivim surovi život; vjera u nagradu na drugom svijetu ublažava nepravde ovoga svijeta. 1907. objavljuje članak o religiji “Prisilne radnje i religiozne radnje”. Osnovna misao ovog članka je slijedeća: Postoji duboka analogija između prisilnih radnji i vjerskih ceremonija, stoga Freud postavlja hipotezu da se prisilna neuroza može smatrati privatnom religijom, a religija javnom prisilnom neurozom. Freud smatra da se religiozan čovjek često ponaša kao i neurotičar: religioznim ceremonijama uvjetuje upravo to, što bi htio izbjeći. Razlika između neuroze i religije je samo u tome, što je pokretač neuroze potisnuti seksualni nagon, a religije potisnuti ja-nagon” Pozitivni aspekti:Freud je ukazao na problem infantilne motivacije u korijenu religioznosti. Upozorio je na simboličku ulogu roditelja u razvoju ličnosti djeteta, pa tako i njegove religioznosti. Tako je upozorio na lažnu i krivu religioznost. Naglašavao je globalni karakter religioznog razvoja: religiozni razvoj nije nešto specifično unutar ljudskog psihizma, već je vezan uz opći psihički razvoj. Paralelno s otkrićem nesvjesnog kao dinamičkog činitelja čovjekove psihe, Freud upozorava na dvostrukost religioznog govora: neka izjava na svjesnom nivou može zvučati kao ateistična, dok ustvari ona skriva jednu tendenciju demistifikacije i odbijanja samo određenog tipa krive religioznosti ( moguć je i obratan slučaj). Negativni aspekti:Freudu se prigovara da je čitava njegova psihoanalitička teorija nesuvisla, tj. da sadrži nutarnje kontradikcije. Nije vidio pozitivnu ulogu oca u razvoju djeteta, bavi se samo psihičkim razvojem dječaka, ne i djevojčica…itd. Osobita je slabost Freudove teorije religije u tome što ne uzima ozbiljno utjecaj majke na religiozni razvoj djeteta. Ne može se govoriti o simbolu oca ako se ne dovodi u vezu s majkom. A u mnogim povijesnim religijama upravo “Velika Majka” igra centralnu ulogu. Zemaljski otac ne “proizvodi” nebeskog oca (projekcija), već upućuje na njegovu opstojnost (simbolizira, idealizacija).

4. CARL GUSTAV JUNGJung je naukom o religiji želio ponovno otkriti religiozni zakon: Duh upravlja materijom. Materijalizam i racionalizam ne daju konačni odgovor o misteriju čovjeka. Ljudska psiha se dijeli na dva nivoa: svjesno i nesvjesno. U svjesnom dijelu nalazi se “Ja” (svjesna slika o sebi) i “Persona” (svjesna slika o vlastitoj društvenoj ličnosti). U nesvjesnom dijelu nalazi se “Sjena” (nesvjesna slika naše ličnosti) i “Animus-Anima” (nesvjesna slika drugog spola u nama). Psihodinamika ličnosti ovisi o skladnom (fleksibilnom) ili konfliktnom odnosu ovih dvaju nivoa ličnosti. Originalnost Jungovog nauka o nesvjesnom jest otkriće kolektivnog nesvjesnog u ljudskoj psihi. U kolektivnom nesvjesnom uskladištena je kulturna baština i ostavština čovječanstva. Tu se nalaze također arhetipi - predispozicije da se ta bitna iskustva ponovno dožive.Religije stoje sa svime onim što jesu i što izriču tako blizu ljudskoj duši da ih psihologija najmanje smije zanemariti. Religija se sastoji od duševnih činjeničnosti o kojima se ne može reći da su ispravne ili neispravne, dovoljno je da jesu. Jung smatra da se religiozni arhetipi nalaze među najvažnijim arhetipima, odnosno prasimbolima psihičkog života. Religiozni simboli imaju izričiti “objaviteljski karakter”, to znači da su u pravilu spontani proizvodi nesvjesne duševne djelatnosti. Prisnost odnosa između Boga i duše svjedoči o postojanju posebne Božje bliskosti u duši. Ta je povezanost u psihološkoj formulaciji arhetip slike o Bogu. Arhetipi su praslike, nešto kao duševni organi koji reguliraju duševne procese. Religiozni simboli izrastaju iz naše nesvijesti. Arhetipska slika Boga može se otkriti u svim, pa i najprimitivnijim kulturama: u mitovima i obredima. Bog je opće iskustvo koje je samo zamračeno glupim racionalizmom i odgovarajućom teologijom. Odnos prema zemaljskom ocu može primiti religiozno značenje upravo zato što postoji jedan model, jedna naslijeđena predispozicija, univerzalna struktura božanskog očinstva. Jung smatra da je religija istinita, ali je promatra samo sa psihološkog stanovišta. Religiozno iskustvo koje proistječe iz nesvjesnog za nas je očigledna činjenica. Daljnji uzrok takvog iskustva, nalazi se s onu stranu ljudske iskustvene mogućnosti. Ta druga strana, nadiskustvena sposobnost osobe da dođe u kontakt s božanskim, jest vjera. Ali vjeru se ne može načiniti kaže Jung. U svom djelu Psihologija i religija (1938) Jung tvrdi da su arhetipi Jastva i Boga identični, u smislu da ove dvije stvarnosti imaju istu psihičku vrijednost, ukoliko predstavljaju jedinstvo, integraciju, život. Prema Jungu, religiozno iskustvo je izraz za egzistenciju i funkciju nesvjesnoga. U čovjeku je oduvijek nešto što osjeća i doživljava kao jače nego što je on sam i to naziva božanskim ili demonskim. Bog je ono jače u njemu. Ako se prihvati ova Jungova intuicija o identičnosti jastva i Boga, to onda znači da isti proces koji služi osobnoj zrelosti vodi i prema religioznosti, odnosno, svaka istinska religioznost istovremeno služi normalnom, zdravom psihičkom razvoju osobe. Tako Jung tvrdi da nema psihičkog bolesnika kod koga ne bi bio prisutan i religiozni problem. Istinski religiozni doživljaj je uvjerljiv jer je neodoljiv. Čim čovjek dođe do poštene i potpunije svijesti koja nadmašuje kolektivnu razinu, onda više nije cilj samome sebi, nego postaje Božji instrument. Bog stanuje u srcu, u podsvjesnom. Ondje je izvor straha pred neizrecivo strahovitim i izvor snage da se strahota svlada. Jung daje ogromnu važnost majčinskom arhetipu jer podsjeća na simbol Boga. Prema Jungu, u psihi osobe postoji jedna struktura koja vodi čovjeka prema onome što vjernik naziva Bogom i smatra ga stvarno postojećim i izvan psihe. Prema Jungu nema konflikta između religije i prirodne znanosti, religija je apsolutno iskustvo a prirodna znanost ni ne pokušava objasniti te fenomene.Kritika: Paralelizam između psihičkog i religioznog razvoja unosi konfuziju: ako je sve religija, postoji opasnost da se zaključi kako ništa nije religija. Otkrio je važnost simbola u religiji. Simboli spadaju u samu bit religioznosti (stvarnost o kojoj nemamo

3

izravnog iskustva nužno moramo izražavati simbolima. Ukazao na važnost majčine slike, tj. naglasio je veliku ulogu majke u zdravom razvoju religioznosti ne samo kod djece, nego općenito tijekom čitavog individualnog razvoja osobe.

5. VIKTOR E. FRANKL (1905.-1997.)Frankl, bečki psiholog, psihijatar i filozof, osnivač logoterapije prošao je strahote fašističkih koncentracijskih logora, ali je sve preživio zahvaljujući jakoj vjeri da će preživjeti i svojoj sposobnosti da osmisli “besmisleni” logoraški život. Zaključio je da te strahote nisu preživjeli oni koji su bili fizički najjači, nego oni koji su bili jaki duhom, koji su znali osmisliti svoju patnju, svoj jadni život. Bio je dugo godina liječnik - neurolog, a onda je dospio u nacistički logor u Auschwitz i Dachau, i nakon iskustva u tim logorima postao je kritičniji prema psihoanalizi. U 44-oj godini završio je studij filozofije. U njegovoj teoriji prisutan je interdisciplinarni pristup zahvaljujući njegovoj integralnoj naobrazbi. Prevedene Franklove knjige na hrvatski: Bog podsvijesti, Liječnik i duša, Zašto se niste ubili?Ako se religija prije svega brine za spasenje duše, cilj psihoterapije je liječenje psihe, duševno liječenje. Religija pruža čovjeku nutarnju sigurnost i usidrenost na razini transcendentnog i apsolutnog i zato je psihoterapijski djelotvorna. Dakle, psihoterapija treba moći odgovoriti na “pitanje o smislu”, ograđujući se od teističke ili ateističke vizije čovjeka i svijeta. Ako psihoterapija shvaća fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga, nego kao vjeru u širem smislu te riječi, kao vjeru u smisao, onda je posve legitimno da se psihoterapija bavi vjerom. Čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe, uvijek upućuje na neki smisao. Ljudska egzistencija sa svojim transcendentalnim karakterom, uvijek se projicira prema značenju koje je izvan nje same. I budući da je “biti čovjek” definirano od Frankla kao “biti odgovoran”, središnja točka refleksije premješta se na odgovornost čovjeka da otkrije i ostvari značenje vlastite egzistencije. Čovjek je odgovoran pred društvom, pred čovječanstvom, savješću ili pred božanstvom. Ljudi se različito ponašaju pred pitanjem: “zašto smo odgovorni?” Ovdje velika pomoć dolazi od psihoterapije, posebno od logoterapije. Ne toliko da sudi o smislu ili besmislu, vrijednosti ili nevrijednosti neke odluke, koliko da bude pomoć u pronalaženju puta koji treba prijeći u potrazi za smislom.Franklova temeljna misao proizašla je iz ideje da se ljudski stavovi koji su najviše protivni životu - oni koji se mogu susresti kod pesimista i samoubojica, kao i kod mnogih koji su proživjeli strahotu nacističkih logora, hrane opsesivnim pitanjem: “Što još ja trebam očekivati od života?” Frankl kaže da bi ju trebalo preformulirati u: “Što život još očekuje od mene?”. Biti odgovoran za svoj život, znači u svakom času znati pravi odgovor. Život je jedan zadatak koji treba s odgovornošću prihvatiti, to je bitni znak ljudske ezgistencije. Od života shvaćenog kao zadatak, Frankl je stigao do Boga. Od čovjeka shvaćenog kao duhovna osoba, on je došao do Boga. Od čovjeka patnika on je zaključio da samo patnja shvaćena kao žrtva postiže smisao. Ipak, samo patnja zamišljena i prihvaćena kao “volja Božja” postiže puninu smisla. Slika čovjeka koju Frankl tako dobiva : čovjek je slobodno, odgovorno, uvjetovano ali ne i determinirano biće. Čovjek je biće kojim ne upravlja instinkt za užitkom (Freud), niti njime upravlja volja za moću (Adler), nego čojveka pokreće volja za smislom, tj. potreba da nađe smisao svome životu. Zahvaljujući Franklu, psihologiju dubina (dubinsku psihologiju) zamijenila je psihologija visina (logoterapija). Neuroza je prema Franklu, bolest duše, i neurotik je onaj koji trpi od manjka jasnog cilja i smisla života jer nije našao egzistencijalnu potporu u smislu i konačnom cilju. Prema Franklu, osim nagonskog podsvjesnog (Id), u čovjeku postoji i duhovno podsvjesno (ja koje se pripisuje Egu). U ovoj duhovnoj podsvijesti, Frankl otkriva i podsvjesnu religioznost, tj. podsvjesnu relaciju s Bogom koja je, čini se, čovjeku imanentna, premda često ostaje latentna. Religioznost spada u najosobnije odluke čovjeka i zato ona ne može izvirati iz kolektivno-podsvjesnog. Religiozne odluke mogu dolaziti iz podsvijesti, ali zato ne moraju pripadati sferi instinktivnosti. Istinska religioznost nema karakter instinkta, nego odluke; svojim karakterom odluke ona stoji - i svojim karakterom instinkta ona pada. Religioznost je egzistencijalna ili nikakva. Frankl govori o religiji kao o trajnosti jedne stvarnosti, koja doduše može ostati ili postati podsvjesna, a može biti i potisnuta. Upravo u takvim slučajevima zadaća je egzistencijalne (egzistencijske) analize da tu podsvjesnu duhovnu stvarnost posvijesti. Frankl dalje naučava kako se iz skrovišta čovjekove “transcendentne podsvijesti” katkada javlja potisnuta transcendencija u obliku “nemira srca”, koji ponekad može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji se manifestiraju u obliku neuroze. U tom pogledu, može i podsvjesna religioznost - kao i sve što je podsvjesno - biti patogena. I potisnuta religioznost može dakle biti “nesretno potisnuta”. Agresivna neuroza je psihički bolesna religioznost. Zakržljala vjera poprima nakazne oblike. Prema Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vođenju čovjeka prema ozbiljnom i odlučujućem traženju smisla. Savjest prethodi svakom izričitom moralu i nikada se ne može potpuno racionalizirati. Zadaća savjesti je otkriti čovjeku ono “jedino potrebno”. Savjest i ljubav slične po usmjerenosti na mogućnosti, a ne na zbiljnosti (otkrivaju ono što je moguće i što bi trebalo biti). U ljubavi je ljudsko biće, biće koje odlučuje. Izbor partnera je jedino onda pravi kad ga ne diktiraju nagonske sile. U autentičnoj ljubavi Ja ne biva primorano od id-a, nego se Ja odlučuje za Ti. Savjest je upravljena na individualno, konkretno i praktično. Uloga savjesti je u tome da primjenjuje u praksi univerzalne etičke principe. Frankl razlikuje neaktivni osjećaj (puko osjećajno stanje) i intencionalni osjećaj (duhovno podsvjesne naravi). Kada duhovno ja uranja u podsvjesnu sferu kao svoju osnovu, može se govoriti o savjesti, ljubavi ili umjetnosti, a kad psihofizičko “id” provaljuje u svijest govorimo o neurozi i psihozi. Savjest je glas transcendencije. Savjest je uvijek u službi samoostvarenja osobe, ali ne po mjeri i zamisli ljudskog, nego božanskog autoriteta. Savjest nam pomaže da živimo općeljudske vrednote istine, poštenja, dobrote, pravednosti u konkretnim životnim situacijama i na taj način život po savjesti osigurava ostvarenje božanskog plana s čovjekom. Sve ovo se odvija u ozračju slobode, koja je dvostruke naravi: sloboda “od nečega” i sloboda “za nešto”. Ono “od čega” čovjek može biti slobodan jest instinktivnost (njegov ego treba biti slobodan od id-a); a ono “za što” je slobodan jest – odgovornost.

4

Sluga svoje savjesti” mogu dakle jedino biti onda...ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor u dvoje - a ne tek monolog sa samim sobom, tj. ako je moja savjest više od mog Ja. Savjest je glas transcendencije. Jedino tom glasu čovjek postavlja pitanja, ali glas ne potječe od čovjeka. Kao gospodar svoje volje - ja sam stvaralac, a kao sluga svoje savjesti - ja sam stvor. Iz svega ovoga Frankl izvodi zaključak koji glasi: “Za objašnjenje čovjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost -ali za objašnjenje čovjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnošću savjesti”. Prema Franklu, savjest kao glas transcendencije upućuje nas na van-ljudsku instanciju koja mora biti nužno osobne naravi. Savjest kao glas transcendencije, prisutna je u svakom čovjeku, to znači htio on to ili ne, on je ima, od nje ne može nikamo i nikada pobjeći. Može je, doduše, zanijekati, zatomiti, potisnuti, iskriviti, ali prije ili kasnije to mu se gorko osveti. I “nereligiozan” čovjek ima savjest, osjeća odgovornost, ali on ne traži dalje, ne pita se ni “pred čim” je odgovoran, ni “odakle” mu savjest. Nereligiozni čovjek uzima savjest samo kao psihološku datost i prerano se zaustavlja. Drži je posljednjom instancijom pred kojom ne treba biti odgovoran. No Frankl drži da savjest nije ono posljednje ‘pred čim’ je čovjek odgovoran; Prerano se nereligiozan čovjek - u svom traženju smisla - zaustavio, kad ne ide dalje od savjesti, kada dalje ne pita. Zašto ne ide dalje? Jer neće da napusti ‘čvrsto tlo pod nogama’; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavit maglom, i u tu se maglu - u tu neizvjesnost - ne usuđuje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan čovjek”. Čovjek je do te mjere slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren da ta sloboda ide do slobode nijekanja, da se stvor može odlučiti protiv svog Stvoritelja.7. Franklova kritika Freudovog shvaćanja savjestiFreud je sa svojom psihoanalizom pokušao protumačiti savjest na temelju instinkta i reducirati je na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego),i to nad-Ja izvodi iz introjekcije očeva lika. Frankl je uvjeren da se čovjekova odgovornost ne može reducirati na njegovu instinktivnost, i da se ego ne može izvesti iz instinktivnosti, te da je pojam “nagon za Ja” u sebi proturječan. Instinkti nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati. Analogno tome, Frankl zaključuje da isto tako ne može Ja biti pred samim sobom odgovorno. Iza čovjekova super-ega ne stoji ego nekakvog nad-čovjeka, nego iza njegove savjesti stoji samo Božje Ti. Neumoljivost glasa savjesti ne može proizaći iz mene samoga, nego je ona izraz jedne druge transcendentne stvarnosti, a od mene je samo, kao takva, spoznata. Nasuprot Freudu koji je tvrdio da je Bog ljudsko iznašašće, da je on samo očev lik, Frankl naučava upravo suprotno: otac je slika Boga.

6.KORIJENI RELIGIOZNOSTIPitanje je da li je religioznost urođena ili stečena učenjem? Danas prevladava mišljenje da religioznost kao takva nije urođena. Dijete se rađa s predispozicijom za religiozno, ali sama religioznost će se kasnije razviti pod utjecajem pozitivnih činitelja iz okoline, prije svega u vlastitoj obitelji. Činitelji koji pridonose razvoju religioznosti su ambijent, intelektualni razvoj i afektivnost.1) Ambijent. Za normalan i uravnotežen psihički razvoj, pa tako onda i za razvoj zdrave religioznosti najvažnija je pozitivna i ugodna obiteljska atmosfera. Neki autori smatraju da djeca koja nisu doživjela pravo iskustvo sreće i afektivnog zadovoljstva u svojoj obitelji kasnije teško razviju svoju sposobnost za religioznim. Osim ovog afektivnog ozračja, važna je također i religiozna atmosfera obitelji. Roditelji koji prakticiraju svoju vjeru i ne stide se pokazati svoje religiozne osjećaje imaju pozitivni utjecaj na djecu koja vrlo rado imitiraju svoje roditelje. 2) Inteligencija. Oko treće godine života javljaju se prve intuitivne simboličke funkcije dječje inteligencije. Počinje se sve više artikulirati i strukturirati svijest djeteta koja ima sposobnost predočavanja religioznih simbola, što je vrlo važno za razvoj religioznosti.3) Afektivnost. U svojim prvim godinama života, dijete ima prirođenu potrebu za sigurnošću i zaštitom. Temeljno povjerenje u sebe i u svijet stječe se pozitivnim odnosom majke prema djetetu. Majka koja zna i hoće pokazati puno ljubavi i nježnosti, tj. afektivnost prema djetetu imat će pozitivni utjecaj na dijete, na njegov općeljudski razvoj kao i na zdravi razvoj njegove religioznosti.

7.ULOGA MAJKE U RELIGIOZNOM RAZVOJU MALOG DJETETARazvojna psihologija stavlja na prvo mjesto važnost majke, budući da njen stav prema djetetu ostavlja neizbirisivi trag u psihičkom životu djeteta. Od kvalitete odnosa majka-dijete ovise kasnije neki temeljni stavovi prema životu. Djetetova simbioza s majkom pomaže djetetu da fizički preživi i da preuzme na simbolički način vrednote i stavove majke. Majčina slika izaziva u djetetu radost, sigurnost i potpuno predanje, koji postaju simbolički izražaji totalnog psiho-fizičkog integriteta. Navezanost na roditelje, a posebno na majku, ima ogromnu važnost i za religiozni razvoj djeteta. Ne može se reći da majka stvara ili utemeljuje religioznost djeteta, nego ona ima ulogu “releaser-a” (osloboditelja religioznosti). U religioznom razvoju djeteta znači da roditelji ne stvaraju religioznost (kao što je to tvrdio Freud), niti samo pozitivno uče dijete religioznosti, nego služe kao osloboditelji, “releasers” određenih psihičkih mogućnosti, odnosno sposobnosti u odnosu na religioznost. Bazično povjerenje: U prvoj fazi ljudskog razvoja, dijete postiže osjećaj bazičnog ili temeljnog povjerenje, a ako razvoj nije bio prikladan stječe se bazično nepovjerenje djeteta prema životu. Zadatak ove faze je ostvarenje nade. Prisutnost majke daje sigurnost pred opasnostima vanjskog svijeta. Zrelost osobe se mora definirati u kategoriji samostalnosti, a to znači da se i dijete u svom dozrijevanju mora odvajati od majke i suočiti se s vanjskim svijetom. Ovaj proces odvajanja stvara napetost. Odsutnost majke čini dijete tjeskobnim, što može voditi do agresije ili razdražljivosti. Pozitivno razrješenje ove faze sastoji se u tome da dijete nauči imati povjerenje u majku i kad je ona odsutna, tj. da ostvari nadu. Afektivni temelji religioznosti: Temeljno povjerenje koje je dijete primilo na početku svog života postaje kasnije u životu njegova sposobnost vjerovanja. Individualno povjerenje se pretvara u vjeru, a individualno nepovjerenje u opće formulirano

5

zlo. Majka utemeljuje u djetetu predispoziciju za ono sveto, sakralno. Arhaičan simbol proživljenog beskonačnog (neometanog jedinstva s bitkom, simbolizirano jedinstvom s majkom) stvara temelje za religioznost putem otvorenosti za blaženstvo i ljubav.

8.DIMENZIJE DJEČJE RELIGIOZNOSTIPsihološke dimenzije dječje religioznosti proizlaze iz karakteristika dječjeg mišljenja: egocentričnost i prekauzalnost. Egocentričnost znači nesposobnost da se stvari promatraju s drugog gledišta osim vlastitog. Prekauzalnost je nesposobnost da se uspostave uzročni odnosi između “ja” i vanjskog svijeta. Tri su karakteristike dječje religioznosti: antropomorfizam, animizam i magizam. 1.Antropomorfizam je tendencija da se Bog predoči s ljudskim osobinama. Javlja se kao posljedica egocentričnog dječjeg mišljenja. Religiozne predodžbe prvog djetinjstva prožete su narcističkim stavom, tj. projekcijom vlastitih želja. Postoje tri vrste antropomorfizma: afektivni, imaginativni i moralni. Afektivni antropomorfizam vremenski prethodi drugim vrstama. U Boga se projiciraju obiteljski odnosi puni afektivnosti. Imaginativni antropomorfizam Bog se predočuje s ljudskim karakteristikama. Prema nekim ispitivanjima ova dimenzija se smanjuje počev od 7. godine života, a nestaje tek iz 12. god. Dijete sa 6-8 godina već ima jasnu sliku o Bogu kao drukčijem od ljudi, uočava kako Bog ne umire i kako nema godina. Moralni antropomorfizam počinje onda kad dijete projicira u Boga neke moralne kvalitete koje smatra važnima za svoj život. Bogu se treba moliti, uslužan je, itd. Važnost ove faze očituje se u tome što predstavlja polazište za shvaćanje Božje transcendencije. Budući da dijete još nije sposobno apstraktno misliti, antropomorfizam je normalna i nužna pojava u dječjoj religioznosti. Pitanje je samo da li je tip antropomorfizma prikladan razvojnoj fazi djeteta. 2. Animizam je spontana tendencija da se neživom svijetu i događajima pripišu dobre ili zle namjere. U dobi između 6-11 god. animizam se javlja u dvije forme: punitivni i protektivni. Punitivni animizam - pripisivanje stvarima zle namjere. Percepcija “imanentne pravde” karakteristika je dječje dobi i ovisno je o mentalnoj zrelosti. Protektivni animizam - pripisivanje stvarima zaštitne moći. 3. Magizam je tendencija da se prisvoje okultne snage, superiornije od vlastitih mogućnosti putem primjenjivanja znakova i obreda. U dječjem religioznom životu uočljivi su jasni elementi magizma. U dobi od 8 godina djeca u većoj mjeri još vide automatsku uzročnost između materijalnog znaka i njegova duhovnog učinka. Magizam naglo opada oko 11. godine, no ostatke magizma nalazimo i u kasnijim godinama. Religija odgovara na velike probleme egzistencije kao što su smrt, smisao života, vječno spasenje, a magija se obraća neposrednim ciljevima kao što su zdravlje, dobar urod, vlast nad prirodnim pojavama.

9.RELIGIOZNOST ADOLESCENATANa pragu ovog razdoblja (oko 14. god.) javlja se određeni progresivni pad u religioznoj praksi, raste nepovjerenje prema institucionaliziranoj religiji, javljaju se prvi vjerski problemi, sumnje i krize vjere. Promjene koje utječu na religioznost mogu se svrstati u 4 kategorije:1.Relativiziranje religioznih misli - događa se pod utjecajem kulturalnog pluralizma i funkcionalnog pragmatizma. Religija se shvaća kao jedno od mogućih rješenja problema života, a ne kao jedino rješenje.2.Subjektiviziranje religioznosti - adolescent je sklon stvarati vlastitu religioznost na temelju osobnih motiva. Odbacuje se dječja religioznost i dolazi do polemiziranja s institucionaliziranim formama religije. 3.Otuđenje od religije - ako adolescent dođe do uvjerenja da dječja religioznost ne pomaže u rješavanju novih zadataka rasta ličnosti, a ne nađe zrelije oblike, može se dogoditi da odbaci svaku religioznost. 4. Konflikti - između sveobuhvatnog karaktera religioznosti i sveobuhvatne tendencije znanosti. Adolescent vidi nesposobnost religije da se održi pred “novosti”, “funkcionalnosti” i “koherentnosti” znanosti. Sve ove promjene u religioznosti adolescenta imaju čuvstvene i motivacijske korijene. Zato nije dostatno pružati im samo dodatne informacije (racionalne motive), već motive koji se tiču njihove ličnosti. Religija im treba biti predočena kao čimbenik integracije ličnosti. Dodatak: Često puta adolescent pribjegava religioznosti da ublaži čuvstvenu napetost, jer tako dobiva viziju stvarnosti i smisla života. Religiozna praksa u razdoblju adolescencije može imati veliku pozitivnu ulogu u stabilizaciji ličnosti mladih koji traže svoj pravi identitet, te jačanju motivacije. U nekim slučajevima adolescent može doživjeti religioznost kao čimbenik koji pojačava emocionalni stres. Kad prevlada religija zakona, straha i potiskivanja onda nagomilani osjećaj krivnje blokira mladu osobu. U adolescenciji se događa bitni prijelaz iz heteronomnog na autonomni moral, a religiozna vizija svijeta i čovjeka može služiti kao potpora za moralnu autonomiju. Religija kod perfekcionističkih, egocentričnih tipova služi kao potpora za ostvarenje nerealnih ideala mladog čovjeka putem moralnog samoostvarenja. Religija može poslužiti kao idealno sredstvo za smanjenje napetosti uzrokovane osjećajem krivnje. Odnos između religije i osjećaja krivnje visoko ambivalentan: s jedne strane obećava mir i smanjenje osjećaja krivnje, a s druge strane budi u osobi osjećaj odgovornosti i posvješćuje potisnutu krivnju. Kad mladi postanu svjesni ove ambivalentnosti mogu lako napustiti religiju. Tendencije adolescenata s obzirom na religioznost: Religioznost koja je bila vezana uz oca sada naglo opada jer je jaka težnja da se odbaci očinski autoritet za koji neki adolescenti smatraju da ih sprečava na putu prema emancipaciji. Drugi razlog zašto mladi odbacuju religioznost u tom razdoblju sastoji se u otkriću da religija koju su im prezentirali roditelji za njih same nema životne važnosti, već su je upotrebljavali samo za odgojne svrhe. Odvajanje od obiteljskog kruga mladi nastoje kompenzirati uključivanjem u razne grupe vršnjaka. Što se tiče religioznosti, adolescent se može priključiti grupi koja ne pridaje važnost religioznim vrednotama, religioznost će se potisnuti u privatnu sferu i ona pomalo nestaje. U slučaju da adolescent uđe u grupu koja cijeni religiozne vrednote, njegova religioznost će se dobro razvijati ukoliko je prihvaćena osobno iz uvjerenja, a ne samo kao uvjet pripadnosti dotičnoj grupi.

10. RELIGIJA KAO IZRAŽAJNI KANAL AFEKTIVNOSTI

6

Bujnost osjećaja i bogatstvo afektivnosti koje je vlastito adolescentu može naći u religioznosti prikladni kanal za svoje izražavanje. Istinski religiozni doživljaj uvijek čuva razmak dviju stvarnosti: ljudske i božanske, čovjeka i Boga, također i u vrhunskom mističnom doživljaju. Novo iskustvo osamljenosti otkriva mladost samoj sebi i budi ujedno težnju za aktivnim sudjelovanjem u životu svijeta i ljudi. Ali otkriva također i prijateljstvo i želju za afektivnim i simboličnim sudjelovanjem u svijetu. Ta je crta jače naglašena kod djevojčica nego kod dječaka. Na području religioznosti to se očituje smislom za prijateljstvo s Bogom i u težnji za afektivnim sjedinjenjem i osjećanjem svetoga, što više, često puta postaje neka panteistička religioznost u slijevanju Boga i prirode, svijeta i svetoga. Mladost idealizira prijatelje i odrasle, projicirajući podsvjesno u njih idealnu sliku o samome sebi. To idealiziranje motivirano afektivnim narcizmom igra važnu ulogu u razvoju osobe, ali nosi i klicu razočaranja, koje se može pretvoriti i u mržnju. Na području religioznosti dječak (također i mladić) idealizira Boga u čisto i savršeno biće, a djevojka u idealnog prijatelja koji joj je potpuno odan. Kad popusti afektivno idealiziranje, slabi u njima religioznost, a jača sudjelovanje u život drugih ljudi. Osoba je Kristova posebno pogodna za idealiziranje, ali to je područje još premalo istraženo. Mlade, posebno u razdoblju od 13-17 godine privlači Krist koji daje život za prijatelje, koji je čvrsta osobnost, koji ljubi grešnike. U isto vrijeme teško im je prihvatiti Krista koji neke učenike posebno voli, koji zahtijeva ljubav i prema neprijateljima, koji trpi u tjeskobi, koji je napastovan, koji stavlja u pitanje ono što je moderno. Kroz religioznost se, dakle, mogu kanalizirati ne samo pozitivna, nego i negativna čuvstva i iskustva, odnosno tipična mladenačka ranjivost pred novim iskustvima. Mladi se moraju suočiti s problemom svog identiteta, smisla života, angažiranosti u svijetu, s problemima seksualne naravi, s nepoznanicama profesionalnog izbora itd. U svim tim emotivno zahtjevnim situacijama mladi traže egzistencijalnu osmišljenost života. U tom traženju smisla, religija postaje glavno utočište i najsigurniji oslonac, ne samo emocionalne stabilnosti, nego također i globalnog rješenje smisla egzistencije. U nekim slučajevima ranjivost mladih može motivirati adolescente na pasivno i konformističko prihvaćanje tradicionalne religijie kao privremenog kanala za rasterećenje nagomilane afektivnosti. Ovako motivirana religioznost je osuđena na propast.

11.RAZNE SLIKE BOGA (PREMA RUDINU)1. Jednostrana slika Boga, u kojoj neka ispravna crta Božjeg lika uzeta izolirano i krivo naglašena postaje nezdrava cjelina: Apsolutni vladar koji neke bez zasluge predodređuje za ljubimce, a druge za propast. Zatim neizmjerno daleki koji se ne brine za niski ljudski puk, Dobri nebeski starčić, Ugovarački partner komu platiš određeni porez pa si miran, Panteistički bog u stalnom razvoju bez stvarnog auktoriteta.2. Moralizirajuća slika Boga koji sitničavo i osvetljivo bdije nad izvršivanjem zapovijedi. Jao onom koga zateče u kakvoj pogrešci. Pedantni bog koji pažljivo proračunava bilancu nad knjigom života svakog čovjeka. 3. Sekularizirana slika Boga. Ovosvjetska stvarnost poprima božanske atribute i daje varavu nadu tamo gdje bismo zapravo trebali biti razočarani, pa je sasvim prirodno da se čovjek nađe u neurozi tjeskobe, prisile ili razdvojenosti. Tako država ili vođe poprimaju atribut svemoći (praznovjerje u znanosti), čista humanost je nešto kao božanska dobrota, idealistički proces napretka se obožava kao neka božanska neograničenost, a snaga vitalnosti kao božanski život. (Mjesto raja imamo raj za zimski i ljetni sport, a mjesto pakla koncentracijske i radne logore). 4. Magijska slika Boga. Božanski atributi nisu samo projicirani na ovosvjetsko, nego su upravo utjelovljeni u tome. Čovjek ima neograničenu moć nad životom i smrću, sve do umjetnog začeća čovjeka. Najtajniji procesi duše mogu se dohvatiti kombiniranim testovima i injekcijama za otkrivanje istine. Tehničari, liječnici, psiholozi dobivaju božansko značenje. 5. Demonizirana slika Boga. Od “bijelih vračeva” iz 4. skupine samo je jedan korak do “crnog vrača”. Mjesto slike boga imamo nešto tajanstveno, nedohvatljivo, puno ponora, s crtama užasa i zlobe, prisile i prijetnje. Nije neobično da to poprima lik nestvarnih životinjskih bića s crtama apsolutnoga: zmaj s crnim otrovom, mačka sa strašnim očima koja se igra s ljudima kao s miševima, vrlo često zmija koja hipnotizirajući privlači da otruje. Nije slučajno da te slike susrećemo u snovima neurotičara i da se kod upotrebe metode slobodnih asocijacija spontano vežu uz sliku Boga. Kod religioznih osoba znadu te slike biti nametnice.

12. RELIGIOZNA SUMNJAReligiozna sumnja je vrlo česta pojava kod adolescenata, prema nekim statistikama čak do 65% slučajeva. Veći dio onih koji su napustili Crkvu i vjeru učinili su to u razdoblju od 15-19 godine života. Tri su glavna izvora vjerskih sumnji: otkriće vlastite osobe i borba za neovisnost (U pitanje dolazi sve što je bilo vezano s dotadašnjom ovisnošću, pa tako i vjera na koju se dotadašnji autoritet upravo oslanjao. No ta sumnja je, s jedne strane potrebna jer omogućuje prijelaz iz djetinje pobožnosti u osobni vjerski stav.), seksualno previranje (kada se čini da religiozni zakoni samo smetaju razvitku osjećajnog života. A mnogi sumnjaju jer su doživjeli svoju nesposobnost da zadovolje zahtjeve moralne čistoće na području seksualnosti), opća kriza povjerenja u sve oko sebe, u kojoj život izgleda apsurdan (religiozni se život može razvijati samo na podlozi stanovite životne radosti, iako nekad i tjeskoba pred besmislenošću probudi pouzdanje u Boga). Kriza religioznosti je često rezultat konflikta s roditeljima i stanja ogorčenosti koje taj konflikt prouzrokuje. Ipak, sve te vjerske sumnje jesu i korisne kušnje za dozrijevanje punog vjerskog stava. Mladenačke “afektivne” vjerske sumnje počinju se smirivati već sa 15 godina, a sa 16 i 17 godina se smiruju. Kasnije sumnje su više intelektualne naravi, proistječu iz teškoće shvaćanja religioznih istina, i nastaju tek oko 30. godine. Zatim postoji sumnja u obliku konflikta koji se rađa iz osjećaja krivnje, zatim znanstvena sumnja koja ima korijen u sukobu između racionalističkog mentaliteta i vjere. Treba razlikovati pozitivnu sumnju u kojoj osoba traži još veću istinu i obrazloženje onoga u što vjeruje, i negativnu sumnju koja je simptom religiozne krize.

7

13. FUNKCIJA RELIGIOZNOG STAVA1) Utilitarna funkcija: upotreba religioznosti u službi karijere, u svrhu prilagođavanja. 2) Obrambena funkcija: koristi se radi očuvanja pozitivne slike o sebi koja može biti ugrožena izvana od stvarnosti koja prijeti i zastrašuje; i iznutra, od vlastitih podsvjesnih, neriješenih konflikata. Upotreba religioznosti kao bijeg očituje se u dva tipična nazora: utopiji i geto-mentalitetu, a kao obrana od nutarnjih konflikata očituje se kao prozelitizam i slijepa ortodoksija:a) Utopija - pojava da je religioznost odijeljeni svijet od stvarnosti, kamo osoba može pobjeći kad je pritisnu problemi života. Bog postaje “čarobni štapić” kojim se sve može riješiti.b) Geto-mentalitet - tendencija da se religioznost živi u zatvorenom krugu. Geto-mentalitet dijeli svijet na dva tabora: mi i oni drugi, sveti i zli, odabrani i odbačeni. Obično je izražaj nemoći i osjećaja manje vrijednosti ili ugroženosti od jače sile. c) Prozelitizam - je nastojanje da se silom pridobiju ljudi za vlastitu stvar. Pokretač takve aktivnosti je tjeskoba, a vjerojatno se rađa iz defektnog osjećaja vlastitog identiteta. Taj nedostatak se kompenzira pripadanjam nekoj zajednici.d) Slijepa ortodoksija - to je magija propisa: krije u sebi želju da se rigoroznim i slijepim, ponekad iracionalnim obdržavanjem pravila i rituala riješi čovjek svake osobne odgovornosti. 3) Spoznajna funkcija - religija se na ovom nivou upotrebljava u ulozi nazora na svijet. Kod većine ljudi to je najviši nivo do kojega stižu. Religija postaje filozofija života. To je po sebi pozitivna pojava, jer je jedna od karakteristika zrele ličnosti upravo to da ima nazor na svijet, svoju filozofiju života. Ali ako ostane samo na tom nivou, religioznost je još uvijek upotrebljavana. 4) Izražajna funkcija - religiozni stav se može smatrati zrelim ako je izražaj centralne vrednote osobe. Pojedinac prihvaća i živi religiju bez obzira na dobitak ili cijenu u određenom momentu. 5. 3. Motivacijska autonomija kao test zrelostiDrugi kriterij za određivanje zrelosti religioznog stava je njegov nutarnji dinamizam. Razlikuje se iznutra diktirana religioznost i iznutra slobodno življena. Religioznost koja je dirigirana nekom prisilom (super-egom) infantilna je i nezrela; a religioznost vođena ispravnom savješću slobodna je, fleksibilna i zrela. Dvije suposljedice dominacije super-ega: kriva slika o Bogu i sljepoća za istinske vrednote.a) Distorzija slike o Bogu - super-ego u svijesti religioznog čovjeka pojavljuje se kao Božji glas, dosljedno, Bog takva čovjeka bit će strogi sudac, tiranski otac, kažnjavatelj.b) Sljepoća za istinske vrednote - super-ego je okrenut prema prošlosti, prožet osjećajem krivnje i strahom za vlastitu vrijednost. Sve to odvraća pažnju od pravih vrednota, od altruizma, kreativnosti i nade.

14. KARAKTERISTIKE ZRELE RELIGIOZNOSTIG. Allport je opisao zrelu religioznost slijedećim karakteristikama:1) Dosljednost - zrela religioznost, budući da nije periferna pojava, nego upravo središnji organizacijski princip, nužno se prepoznaje u svim područjima čovjekova života: intelekt, čuvstva, djelovanje. Priznaje i preobražava više sentimente: ljubav, kreativnost, slobodu, osjećaj pravde, moral.2) Diferencijalna globalnost - izražava sveobuhvatni karakter zrele religioznosti kao organizacijskog principa ličnosti. Zrela religioznost nije izolirani sentiment, nego način življenja, stil života. Posebni vid te sveobuhvatnosti je vremenska integracija: zrela religioznost priznaje i prihvaća čovjekovu prošlost i ugrađuje je u sadašnjost, koja je otvorena prema budućnosti.3) Dinamičnost - zrela religioznost nije fiksirana na definitivno izrađene strukture, nego uvijek ostaje otvoreni zadatak. U stalnoj je potrazi za novim i iscrpnijim odgovorima na bitna pitanja, spremna na eksperimentiranje s novim iskustvima, novim oblicima religioznog ponašanja. 4) Autonomija - zrela religioznost nije diktirana iznutra nekom prisilom, ne veže se za infantilne sadržaje, nego je u svojoj motivaciji neovisna od prisila iznutra ili izvana. Pokazatelji zrele motivacijske autonomije su tolerantnost prema ljudima drugog uvjerenja i odsutnost fanatizma.

15. OSJEĆAJ KRIVNJE I DUŠEVNO ZDRAVLJEKrivnja je, uz filozofsko i psihološko shvaćanje, ipak najviše religiozni, odnosno teološki pojam. Čovjekova je krivnja prema religioznom shvaćanju posljedica njegova grijeha, svojevoljnog prekršaja Božje volje i njegovih normi odnosno zapovijedi. Krivnja je zapravo signal koji poručuje da u čovjeku nešto nije u redu. Taj se signal registrira na svim razinama ljudske osobnosti. Osoba opterećena krivnjom nema mira u sebi i ne može biti sretna. Krivnjom je opterećeno duševno zdravlje, a vrlo često i tijelo osjeti negativne posljedice nagomilane krivnje. Razrješenje krivnje kroz kajanje i oproštenje najbolji je put prema duševnom zdravlju. Autentični ili zdravi osjećaj krivnje sastoji se u svijesti da su svjesno i slobodno prekršeni moralni principi i tako unešen nered u osobu, svojevrsna disharmonija između idealnog i stvarnog ja, odnosno između onoga što bi osoba trebala biti i onoga što ona stvarno jest. Osoba prihvaća istinu o sebi kao grešnom biću i kroz spontani proces samokritike, teži stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima. Nadilazeći funkciju narcističkog samokažnjavanja, zreli osjećaj krivnje priprema novo rođenje, aktivira u osobi njezine kreativne snage kojima se ograničavaju sljedeći padovi. Zreli osjećaj krivnje u konačnici vodi psihološkom dozrijevanju i autentičnom moralnom uzdignuću osobe. Čovjek koji nije teže psihički poremećen ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne osjećati nikakvu psihološku muku i opterećenje. Neurotični ili patološki osjećaj krivnje izvorno je nesvjestan i pojavljuje se kao nešto opsesivno, puno tjeskobe, prisile, regresivno i destruktivno. Može biti okrenut prema osobi koja ga osjeća (psihotična depresija) ili prema drugima (paranoidna osoba). Neurotik zapravo ne prihvaća istinu da je on grešan. Zatvoren za objektivne vrijednosti i transcendenciju, ne zanima ga toliko pomirenje i obnova izgubljene ili narušene slobode, koliko neurotična briga za uspostavu idealizirane slike o sebi. U

8

ovom slučaju osoba je zabrinuta ne za prekršaj moralnog zakona, nego za ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik ne uspijeva oprostiti samome sebi, nego se “izjeda” i onda nakon što mu Bog i drugi oproste. Ovaj patološki osjećaj krivnje sprečava normalno psihološko dozrijevanje i ugrožava duhovnu i moralnu dimenziju osobe. Savjest se doživljava kao ona koja ukorava i opominje dovodeći u svijest konkretnu pogrešku ili neki manjak. Savjest ne kažnjava prije svega radi uspostave pravde, nego opominje zato da izliječi i da omogući osobi da otkrije i ostvari svoje najdublje mogućnosti, i tako prepozna i odgovori na pozitivni zahtjev čovjeku da ostvari svoj pravi identitet. Shvaćena u vjerskom kontekstu, savjest poziva osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. Bez pravilne i čvrste savjesti nije moguć duhovni napredak. Moralna svijest je stvarnost koja snažno (moralnim autoritetom) predlaže ideale i vrijednosti. Prema Viktoru Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vođenju čovjeka prema ozbiljnom traženju smisla. Savjest je glas transcendencije i kao takva, ona je uvijek u službi samoostvarenja osobe, ali ne po mjeri i zamisli ljudskog, nego božanskog autoriteta. Čovjek je po svojoj naravi tjelesno, psihičko, društveno i duhovno biće, dakle višeslojna cjelina koja bi trebala djelovati harmonično. Međutim, jači i dublji konflikti mogu ponekad poremetiti nutarnji sklad osobe, tako da ona više ne funkcionira skladno i slobodno, nego rastrojeno i prisilno. Nered unešen u bilo koju razinu ljudske egzistencije stvara osjećaj krivnje i tako narušava duševno, a često puta i tjelesno zdravlje osobe. Nered se na svaku razinu ljudske egzistencije može unijeti na dva načina: zanemarivanjem i prenaglašavanjem važnosti dotične dimenzije ljudske osobe. Na tjelesnoj razini nered se unosi zanemarivanjem tijela, ili neumjerenošću u pogledu zadovoljavanja potreba. Osim što će samo tijelo trpjeti zbog nanesenog mu nasilja, stvorit će se i realni osjećaj krivnje koji će psihološki opterećivati čitavu osobu tražeći od nje promjenu nezdravog postupanja prema vlastitom tijelu. Na psihičkoj razini nezadovoljenje potreba afektivne naravi, posebno u najranijem djetinjstvu, dovodi do zastoja u afektivnom dozrijevanju i stvaranja raznih kompleksa. Također kad se nastoje ispuniti sve infantilne, nerazumne želje osoba će nužno doći u konflikt s objektivnom stvarnošću i tako upasti u teške frustracije koje narušavaju duševno zdravlje. Na socijalnoj razini osjećaj krivnje se stvara kad se osoba izolira od drugih misleći kako je sama sebi dostatna (pasivno je agresivna) i onda kad netko manipulira ljudima ili postaje prema njima aktivno agresivan. U svakom slučaju neprimjereno ponašanje porema drugima, kod zdravih osoba nužno stvara osjećaj krivnje i sprečava zreli razovj osobe. Nered se u duhovnoj dimenziji unosi zanemarivanjem ili žrtvovanjem svoje razumske sposobnosti slobodnog i odgovornog prosuđivanja i odlučivanja. Nadvladana jakim strastima osoba ne razmišlja racionalno i ne donosi odluke na temelju slobodno odabranih objektivnih vrijednosti. Tako se nužno stvara osjećaj krivnje i najviše trpi čovjekov idealni ja koji biva instrumentaliziran. Osjećaj krivnje će u ovom slučaju pokrenuti grižnju savjesti koja neće dati mira osobi dok ne promijeni svoje ponašanje, odnosno dok ne uvaži legitimne zahtjeve svoje duhovne dimenzije, dok ne počne djelovati kao moralno, a to znači razumsko i odgovorno biće. Da bi se osoba što više približila idealu vlastitog samoostvarenja, njezin je zadatak da zrelo integrira u sebi sve ove četiri razine i u njih unese potrebni red. Sazrijevanje i integriranje nije nešto što će samo od sebe doći, nego je proces koji se ostvaruje razumskim i odgovornim ponašanjem.Krivnja može biti 1) prepoznata, ispovjeđena i tako razriješena; 2) može biti prepoznata, ali neispovjeđena i ne razriješena; 3) može biti prepoznata ili neprepoznata, ali okajana kroz filantropsku profesiju i moralan život; 4) može biti neprepoznata, potisnuta, neurotična i psihotična; 5) može se pretvoriti u psihosomatsku bolest; 6) može ostati prisutna u osobi na psihopatski način; 7) može se razriješiti kažnjavanjem osobe koja je uhvaćena u svojoj krivici.Patološki načini izbjegavanja ili razrješavanja krivnje mogu biti sljedeći: potiskivanje ili negiranje postojanja krivnje (vlastita se krivnja projicira na druge osobe), simptomi anksiozne neuroze ili neke fobije, nesvjesno izlaganje svog života raznim smrtnim opasnostima, pogrešno procjenjivanje stvarne krivnje kao izraz čovjekove bolesti odnosno njegove neuroze ili psihoze, opravdavanje na teško djetinjstvo i neprimjeren odgoj od strane roditelja, svoju osobnu krivnju neki nastoje nadvladati stvaranjem nekog perfekcionistički ja-ideala. Potisnuti osjećaj krivnje, kao i svaka druga potisnuta bolna emocija može se transformirati u neko psihosomatsko oboljenje, ovisno o genetskoj predispoziciji osobe i njezinoj psihičkoj konstituciji. Zbog potisnutog osjećaja krivnje, osoba osjeća strah od kazne, a poznato je da strah od kazne može stvoriti u osobi potrebu za kaznom. Potisnuti osjećaj krivnje ako se ne razriješi na zdravi način, stvorit će u psihi patološku potrebu za samokažnjavanjem, odnosno formirat će se razne vrste sadističkih i mazohističkih tendencija. Osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo razriješen tek onda kad se ukloni krivnja, odnosno kad osoba prizna svoj grijeh. To se događa kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome tko se iskreno kaje. Priznati svoju krivnju znači imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vježbi, nego je dar čiste Božje ljubavi. Iskustvo da su nam grijesi oprošteni postaje najveći motiv za ljubav. Oproštenje koje Bog daje posve je drukčije od oproštenja koje nam može dati čovjek. Božje oproštenje ne samo da zaboravlja grijeh i njegove učinke, nego stvarno ponovno stvara čovjeka. Onaj kome Bog oprašta trebao bi se i sam tako osjećati, naime kao onaj koji je stvarno od Boga voljen, i činom oproštenja ponovno stvoren.

16.KAKO SVECI NADVLADAVAJU SVOJU PSIHOTRAUMU Primjer sv. Male Terezije, karmelićanke

Bolni traumatski doživljaji iz djetinjstva ostavljaju tragove na psihi bilo koje osobe. Ni sveci nisu od toga imuni. Oni također nose u sebi svoju prošlost, onu lijepu kao i onu traumatsku. Psihotraumom iz djetinjstva bila je obilježene Sv. Mala Terezija (1873.-1897.). Na početku svoga života imala je sve potrebno za normalan i sretan razvoj: roditelje koji su je okruživali ljubavlju, kršćanski odgoj, imućno ekonomsko stanje, ugodan temperament s vrlo živom inteligencijom, jaku volju i vrlo osjećajno srce. Bila je miljenica svih. Kad je imala 4 godine i devet mjeseci proživljava pravi šok uzrokovan smrću njezine ljubljene majke. Raskid tako radosne i duboke afektivne veze s majkom prouzrokovao je duboki potres i svojevrsni “poremećaj” u njezinu afektivnom doživljavanju. U svojoj ranjivoj dobi gubi izvor nježnosti i osjećajnosti. Postala je plačljiva,

9

preosjetljiva, zamišljena. Neko vrijeme čak i skrupulozna.. Njezina psihička patnja izražena je u pretjeranoj osjetljivosti. Mnogo je trpjela, ali u isto vrijeme vapila je Bogu u svojim molitvama da joj pomogne. Pravo dubinsko ozdravljenje doživjela je onda kad je povjerovala u ljubav Božju. Terezija postaje svjesna kako ova ljubav koju Bog ima prema njoj odgoni njezin strah i samim tim, događa se i psihološko čudo: ozdravlja njezina preosjetljivost, ona nadvladava svoju traumu i svoj strah. Ona, preko doživljaja Božje ljubavi, pobjeđuje samu sebe. Ponovno je našla duševnu snagu koju je izgubila sa 4 i pol godine života. Sama Terezija opisuje svoje odzravljenje uvjerljivim riječima, svjedočeći nam da je autentična ljubav, prije svega neuvjetovana ljubav Božja, najbolji lijek, najbolja terapija protiv svih psihotrauma. Ozdravila je i je postala sposobna da bolje otkrije i ljubi druge: Boga i ljude.

17.RELIGIJA I DUŠEVNO ZDRAVLJE: ODNOS PSIHOLOGIJE I VJEREReligija pogoduje duševnom zdravlju. Čovjek u religiji pronalazi smisao svoga života, vjerom osmišljava svoj život i tako može ozdraviti. Psihologija i vjera imaju puno dodirnih točaka. Psihologija, kao i psihoterapija imaju za primarni cilj duševno zdravlje čovjeka, pomoći osobi da se prihvati i oslobodi raznih kompleksa, a posljedica ili sekundarni učinak psihoterapije je poboljšanje duhovnog života i pročišćena vjera. Prvotni cilj religije ili vjere je spasenje duše, dovođenje čovjeka k Bogu, izvoru ljubavi i spasenja. A kao drugotni cilj ostvaruje se i duševno zdravlje. Čovjek izmiren s Bogom, ima u duši mir i radost i kao takav on postaje i duševno zdrav, a to se često odražava i na njegovo tjelesno stanje. Psihologija pomaže osobi da uvidi te bolje upozna sebe, svoje potisnute konflikte i nezrele obrambene mehanizme kojima iskrivljuje istinu i zavarava samu sebe. A živeći u istini, čovjek se približava Bogu. Prema tome i psihologija i vjera su u službi čovjeka, doprinose njegovom duševnom zdravlju i vječnom spasenju. Psihoterapija ima za cilj duševno zdravlje, tj. oslobađanje od psihičkih smetnja (zablude, prisile, histerije, depresije itd.). Religija ima za prvotni cilj duševno spasenje, tj. izmirenje s Bogom, sudjelovanje u božanskom životu, učvršćenje u vječnom. Sekundarni učinak psihoterapije je produbljenje vjere i oslobađanje od nekih patoloških opterećenja. Sekundarni učinak religije je višestruko ozdravljenje bolesnika. Uzroci duševnih oboljenja: kompleksi (traumatski konfliktni doživljaji, nabijeni negativnim osjećajima i agresivnošću, potisnuti u podsvijest jer su izazivali previše tjeskobe), šok (stresne situacije izazvane neočekivanim, bolnim i snažnim doživljajima), posustalost ( ništa se ne događa ili se ima osjećaj da se ništa ne može promijeniti), frustracija koja prelazi stupanj podnosivosti (sve ono što čovjeku smeta, što mu izaziva tjeskobu, a on to ne može promijeniti: neispunjene želje, sklonosti, očekivanja, interesi. Do frustracija dovode konflikti: dvostrukog privlačenja, dvostrukog odbijanja, istovremenog privlačenja i odbijanja. Zrelo ponašanje u tim situacijama: pojačati napor da se pronađe pravo rješenje, promijeniti sredstva do cilja, redefinirati čitavu situaciju, zamijeniti ciljeve), nutarnja napetost i strah, indukcija (neke duševne smetnje mogu biti usvojene od osoba s kojima zajedno živimo). Da li će gore spomenuti uzroci bilo koje duševne smetnje zaista dovesti do nje, ovisi o tome kakvo je nutarnje, duševno ozračje u dotičnoj osobi. Ako je aktualno raspoloženje krepko, neopterećeno, otporno, slobodno, spremno na patnju, puno vjere, u tom slučaju neće nastati nikakva smetnja. Ako je naprotiv, nutarnje ozračje jako oslabljeno, labilno, potreseno, bez vjere, nade i ljubavi, onda će skoro svaka sitnica oboriti čovjeka i postaviti ga na put nekog duševnog oboljenja. Religija ima najveći utjecaj u jačanju nutarnjeg ozračja duše. Ono što religija pruža čovjeku na putu njegova ozdravljenja sastoji se upravo u dovođenju do jezgre njegove ličnosti. Tamo leže presudni uvjeti za njegove životne sposobnosti, tamo se odlučuje njegova životna sudbina. Nakon što čovjek prihvati tu istinu i skupi hrabrosti da se zaputi unutra, dobiva od religije poticaje da se uključi u vlastiti rad na svojoj nutrini (3 klasična puta)Tako je, naime u povijesti kršćanske mistične tradicije bio predoznačen hod “k punini života”. Prvo treba očistiti dušu od svega što je zarobljava i što sputava njezinu slobodu. Zatim dolazi na red spoznavanje svojih životnih mogućnosti koje Bog otkriva duši nakon napornog puta čišćenja. Na koncu dolazi sjedinjenje s konačnim Dobrom, poistovjećenje s posvemašnjom vrednotom, s Bogom. Tim putovima ide religiozni čovjek u svoju nutrinu i čini pravi proces obraćenja. Pri svakoj molitvi čovjek se sabire, isključuje se od vanjskog, povlači se natrag u sebe i prepušta se nutarnjim osjećajima. Kad su ti osjećaji prožeti vjerom, nadom i ljubavlju, onda će osoba biti spremna suočiti se s bilo kojim problemom i sigurno će ga dobro razriješiti. Ozračje nutarnjeg mira koje je utemeljeno na vjeri u dobrog i milosrdnog Boga jest najbolja preventiva protiv raznih duševnih oboljenja..

18.KRŠĆANSKA VJERA I BOLESTIHolistički pogled na zdravog i bolesnog čovjeka koji danas prevladava u medicini, približava se svagdašnjem kršćanskom učenju. Čovjek treba promatrati, i prema jednom i prema drugom gledištu, kao cjelovito biće u kome su svi dijelovi čovječjeg tijela u tijesnoj zavisnosti jedni od drugih, kao što su i svi dijelovi njegovog duševnog života (razum, osjećanja, volja) namijenjeni harmoničnom djelovanju. Tjelesne i duševne bolesti koje snalaze čovjeka posljedica su prekida prirodne međusobne veze, kako tjelesnih, tako i duševnih organa ljudskog bića.Za kršćanina je najpotrebnije da otkrije smisao u svakoj bolesti koja ga u toku života snađe. Iako postoje bolesti nasljednog karaktera - u tom slučaju se postavlja složeno pitanje težeg sagrješenja nekog našeg pretka, pitanje kojim su se naročito bavili starozavjetni ljudi i proroci - kao i bolesti koje nastupaju zbog lošeg utjecaja okoline, najveći broj naših bolesti ostaje nesumnjivo povezan za naš vlastiti život i odluke koje smo u njemu sami donosili. Zbog brojnih konflikata osobne prirode koji se teško mogu izbjeći, a koji su uvijek traumatičniji i opasniji po zdravlje čovjeka od vanjskih traumatskih utjecaja, mi sami stvaramo uvjete oslabljenja organizma i pojave bolesti. Kada se jednom razbolimo od neke bolesti - a nijedna bolest ne dolazi naglo, bez opomene - koja se ne može kroz nekoliko nedjelja, pa ni mjeseci sasvim

10

izliječiti, valja se upitati, otvoreno i iskreno, koliko smo sami doprinijeli, očevidno pogrešnim životnim stavom ili ponašanjem prema drugim ljudima i sebi samima, pojavi i trajanju bolesti. Ništa nećemo postići u oporavljanju, ili u procesu izlječenja neke bolesti, optuživanjem svoje okoline, bliske ili dalje, kao vinovnika naše bolesti. Mržnja i rezignacija smjenjuju se u duševnom životu ovakvog bolesnika, da bi ova pogubna psihička stanja prešla u produženu depresiju koja može samo dalje da slabi vaše prirodne snage obrane, među ovima na prvom mjestu vjeru, nadu i ljubav, i na ovaj način da pojača ili produži agoniju kroničnih bolesti. Iza depresije, skrivene ili manifestne, psihoterapeuti i duhovnici prepoznaju ne samo potisnutu agresiju prema okolini već i duboko potisnutu krivicu bolesnika, koja i kada se prepozna, a ne okaje, ostane da pritišće čitavu tjelesno-duševno-duhovnu organizaciju čovjeka kao kamen na Sizifovim leđima. Suvremena dubinska psihologija ukazuje da je naročito danas veliki broj ljudi, tzv. skrivenih samoubojica, koji se zbog neprepoznate i neočišćene mržnje prema sebi (mnogo je razloga zbog kojih čovjek, iole osjetljivije savjesti, može da omrzne sebe, potpuno nesvjestan ove činjenice) godinama “ubijaju”: alkoholom, drogom, pušenjem i hranom, pretjeranim radom, prebrzom vožnjom i drugim hazardnim igrama i, naravno najčešće, kroničnim psihosomatskim bolestima (grizlica želuca, kolitis, visok krvni tlak, astma, kožne bolesti itd.).Dobar liječnik, brižljivim ispitivanjem individualne i obiteljske anamneze bolesti svoga štićenika, prepoznat će sa velikom vjerojatnoćom pravu prirodu bolesti, uvjete i uzroke njenog nastanka.Dobar kršćanin - to je, između ostalog, onaj čovjek koji probuđenim duhovnim čulom vrši, bez bolesne prinude i potrebe da muči sebe, neprekidan nadzor nad sobom - prateći pažljivo svoj život posljednjih mjeseci, pa i nekoliko godina unatrag, još će pouzdanije zaključiti ne samo od koje se bolesti razbolio već, što je važnije, zbog čega se razbolio upravo od te bolesti (psihičke ili tjelesne), a ne od neke druge. I kao što će iskusnom liječnik ubiti umnogome olakšan trud oko liječenja svoga bolesnika kada postavi točnu dijagnozu bolesti (samim tim odredi i odgovarajuću terapiju), i iskusnom kršćaninu, koji je naučio da prati tokove svojih misli i osjećanja onako kako je to primio od Svetih Otaca (među njima naročito od sv. Jovana Lestvičnika) bit će moguće, uz pomoć Božju, da nekad i bez pomoći liječnika i lijekova pronađe točan put ozdravljenja. Tamo gdje ovo čovjeku-kršćaninu ne bude moguće, nije pogrešno ako se obrati Hipokratovom liječniku za pomoć. Neobraćanje liječniku i odbacivanje lijekova koje mu ovaj bude savjetovao da uzima znak je gordosti ovakvog čovjeka koji zaboravlja da je Bog dao i liječnike i lijekove da se nađu kao posrednici između nebeske i zemaljske pomoći oboljelom čovjeku. Gordost je i znak pogubnog fanatizma pojedinih sektaša kada svome oboljelom članu i po cijenu smrti zabranjuju obraćanje liječniku. Još uvijek ima, nažalost, primjera i među pravoslavnim svijetom u Srbiji (i u njenim manastirima) da se odbacuje, ne traži, čak i zabranjuje pomoć liječnika oboljelom bratu ili sestri 8kako u slučaju tjelesne bolesti, tako još češće duševne). Tradicionalna i alternativna medicina, koja ne mora biti apriori odbačena ni od kršćana mada je valja prihvatiti samo onda kada je preporučuju i sprovode moralni i čestiti ljudi-kršćani -nekad služi samo kao zaklon oboljelim kršćanima da izbjegnu kako liječenje molitvom u crkvi ili samostanu, tako istovremeno, kada je to, naravno, potrebno, i liječenje zvaničnom medicinom.Vjera sve osmišljava, dok bezvjerje sve obesmišljava. Dok smo zdravi, nije dobro da zamišljamo kako je naše zdravlje najprirodnija stvar na svijetu, što nam po nasljeđu ili, još gore, po vlastitoj zasluzi pripada. Ljudi od vjere i s vjerom u srcu obično izbjegnu ovakvu zamku, tako što zahvaljuju Bogu na zdravlju i, naročito, kršćanski ga koriste na dobro drugih ljudi. Uistinu, kršćanski promatrano (i ne samo kršćanski), mi kao ljudi i nismo zdrava bića. Dok smo zdravi, dakle, čuvajmo se obijesti zdravlja, naročito dok smo mladi, ne razbijajmo ga nezahvalno, jer ga nismo sami ni proizveli. A kada se razbolimo? Tek onda nam je vjera potrebna. Najprije, da nas opomene da ima i našeg udjela u nastanku i održavanju bolesti; da ovaj osobni “doprinos” bolesti treba svjesno prepoznati i prihvatiti kako bismo očišćeni (kršćanski je put kajanje, ispovijed, pričest) preusmjerili pogrešno upravljenu emotivnu energiju u drugom pravcu; da prihvatimo bolest “voljom za smislom”, prikrivenom u svakom čovjeku; da ne shvatimo bolest kao kaznu Božju koja treba da nas doživotno šiba, već kao opomenu Boga ljubavi koji hoće “da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine”; najzad, vjera nam silno pomaže da i kada bolest ne odstupi od nas, nego nas zbilja doživotno prati, da je i tada prihvatimo, strpljivo je podnoseći, u trpljenju i u molitvama da do kraja izdržimo, bez bunta i roptanja. Molitva bolesnog Bogu za zdravlje treba da bude lišena ne samo sumnje već i bilo kakvog optuživanja ili prebacivanja Bogu ili ljudima zbog svog bolesnog stanja. Ne zaboravimo da je nekad dokaz Božje milosti i sam način na koji neki kronični bolesnik podnosi svoju bolest. Svojom mirnoćom i strpljenjem on postaje svjedok Božji. Mora ostati tajna za nas ljude kome i zbog čega Bog ostavlja bolest i pored iskrenih molitava za izlječenje. Nekad tu tajnu doznamo na kraju našeg stradalničkog puta kroz bolesti. Zagonetka patnje razrješiva je samo u perspektivi nade, u eshatologiji.

19.ŽIVA VJERA NAJBOLJA TERAPIJA PROTIV NEUROZEPsiholog Rudolf ALLERS smatra da je na početku neuroze psihički konflikt između ljubavi i instinkta, tj. između darežljivosti i egoizma. Konflikt nije direktan uzrok neuroze, jer je po sebi neizbježan (kao rezultat ontološke strukture ljudske osobe nužan je za moralni razvoj osobe) ali ako osoba ne prihvati tu stvarnost i, odbacujući život s njegovim teškoćama, zauzme stav pobune - nastaje neuroza. Allers kaže da nije nikada susreo neurozu koja, u konačnici, ne bi bila neriješeno metafizičko pitanje. Prema njemu, ispod organskih i psihičkih simptoma (psihosomatske bolesti, depresija...) krije se uvijek psihički konflikt, a ispod njega krije se moralni konflikt koji je u svoje vrijeme nastao iz ontičkog konflikta - neriješeno pitanje smisla života.Nijedna organska ili psihološka terapija neće imati nikakvog trajnog i stvarnog rezultata sve dok ovi temeljni konflikti ne budu razriješeni jednim istinskim obraćenjem, u kojem će prihvaćanje stvarnosti zamijeniti pobunu protiv nje, poniznost će zauzeti mjesto oholosti, predanje će trijumfirati nad sebičnošću.Moramo pobijediti svoj egoizam. Kad postanemo maleni, jednostavni, moći ćemo pobijediti nagonske sile (instinkte) ljubavlju. Međutim da postanemo tako maleni i jednostavni kao djeca, nužno je da u igru uđe istina. Ove dvije sile: Istina i Ljubav su nepobjedive. Prema tome, psihoterapeut mora pomoći neurotiku da vidi svoju zabludu, svoj egoizam i da reorganizira svoj život.

11

Neurotik, naime, a da toga često i nije svjestan, optužuje život i stvari što su takve kakve jesu, tj. drukčije od njegovih želja, drukčije nego što ih on zamišlja da bi trebale biti. Prema Allersu, koji vjeruje u konačnu vrhunaravnu stvarnost ljudske egzistencije, najbolja prevencija i najbolja terapija neuroza jest živa i plodna vjera koja se očituje u dosljednom moralnom životu osobe.

20.STIGMATIZACIJAStigma (grč. Stigma, stigmatos = ubod, žig, znamen); Bolesno mjesto na koži koje krvari od vremena do vremena. Rane mogu biti raznih oblika i mogu povremeno nestajati i opet se pojavljivati (pojave Kristovih rana na ljudskom tijelu kod jakih histerika i vjerskih fanatika, osobito kod djevojaka.)U novije vrijeme termin je uveden u medicinsku znanost da označi karakteristične simptome bolesti kao što su histerija i sifilis. U Sv. Pismu riječ se spominje samo jednom: Gal 6,17: “Ja nosim na svom tijelu biljega (znakove) Isusove”. U srednjem vijeku stigmatizacija se odnosila na rane koje su neke osobe imale na rukama, nogama, ramenu i leđima. Smatrali su ih vidljivim znakom sudjelovanja u Kristovoj patnji. U Srednjem vijeku propovjednici i duhovni pisci (Sv. Bernard iz Clairvaux) posebno su naglašavali vrijednost Kristove muke tako da su neki svojevoljno na svome tijelu pravili znakove Kristove muke, ranjavajući sami sebe u stanju ekstaze ili izvan nje.Stigme se pojavljuju isključivo u ekstatičnim stanjima, ekstazama. Ekstaza je neočekivano stanje beskrajne sreće koja isključuje dnevnu svijest i blokira tjelesne i duševne aktivnosti. Može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Ekstazu mogu proizvesti razni uzroci: Autentična ekstaza je dar Božji osobi koja iskreno traži Boga i pokorava se njegovoj volji. Pravi vizionar – ekstatičar – je uvijek istinski skrušen čovjek, pun iskrenog samoodricanja. U tom slučaju ekstaza ostavlja pozitivne učinke na dušu i psihu te osobe. Na intelektualnoj razini pojačava dublju spoznaju Boga i smisla života, Na psihološkoj razini pročišćuje i pojačava osjetljivost osobe da njezina percepcija bude što objektivnija, na moralnom području potiče čovjeka na aktivnost i nesebičnu ljubav. Patološka ekstaza može biti uzrokovana raznim psihičkim bolestima: histerija, epilepsija, shizofrenija, intoksikacija drogom i alkoholom. U tom slučaju nastaje zbrkan tijek misli, oslabljena koncentracija, pomućena svijest, poremećen emocionalni život, razne halucinacije. Uz spomenute uzroke ekstaze ili stanja transa mogu izazvati i drugi čimbenici: hipnoza, duga askeza, meditacija, ponavljanje monotonog ritma i raznih mantri, razne tehnike autosugestije, odnosno autohipnoze, razni stimulansi, ritmovi bubnjeva, alkohol, droga, narkotično bilje, umor.Karakteristike ekstatičnih stanja: Fizička neosjetljivost na vanjske podražaje, emotivna profinjenost, doživljaj velikog unutarnjeg mira, osjećanje oslobođenosti, osjećaj velike radosti na kraju, iščezava pojam vremena i prostora, doživljaj jedinstva svega što postoji. Autentična ekstaza kao dar Božji ostavlja u duši mir, radost i želju da se mijenja svijet na bolje, da se služi drugima u ljubavi. Umjetno izazvana ekstatična stanja – kad prođu – ostavljaju u duši gorčinu, depresiju, pasivnost i nastojanje da se opet ponovi isto iskustvo ne birajući za to sredstva. Sveci – stigmatičari: Sv. Franjo Asiški, Bl. Otac Pio. Do 1908. Godine registrirano je 321 slučaj stigmatiziranih osoba. Od nekoliko stotina slučajeva stigmatizacija, samo 62 osobe su proglašene blaženim ili svetima.Uz spomenute vidljive rane, postoje također i intenzivne boli na mjestima gdje su bile Isusove rane, ali bez vidljivih znakova (sv. K. Sijenska, sv. T. Aviljska). Teorije:Neki misle da je stigmatizacija rezultat posebnog Božjeg djelovanja u slučaju kad se radi o osobi veoma pobožnoj koja želi suosjećati s Kristom u njegovoj patnji, drugi pak da je to intervencija samog đavla, a neki misle da stigmatizacija može biti uzrokovana čisto naravnim uzrocima i kao takva se smatra sve dok se ne dokaže protivno. Ozbiljni teolozi opominju da se slučajevi stigmatizacije ne prihvaćaju olako kao čuda jer bi medicinska znanost kao što je psihofiziologija mogla u budućnosti otkriti i druge uzroke ove pojave. Papa Benedikt XIV u svome djelu De Servorum Dei beatificatione odredio je uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi se ekstaza mogla proglasiti nadnaravnom (da joj ne prethodi neka slabost, da ne zamrači razum…).Svi se slažu da su stigme povezane s ekstazom koja je, promatrana sa psihološke strane, jedno emocionalno stanje. Nema sigurnih i uvjerljivih razloga smatrati da stigmatizacija, promatrana u sebi, nužno nadilazi sve sile prirode, odnosno nema sigurnih dokaza da se ona može smatrati čudesnom pojavom. Prije se može reći kako je ona učinak ekstaze, a ekstaza kao takva ne mora biti nadnaravni događaj. Stigmatizacija je najčešće povezana sa histeričnim strukturama ličnosti.

21.NOVI RELIGIJSKI POKRETI – IZAZOV ZA CRKVU I DRUŠTVONovi religijski pokreti su zajednice vjernika koji su se odijelili od svojih, već postojećih velikih religijskih zajednica i samostalno nastavili vlastiti put prema Bogu izabirući nove vođe i stvarajući nova vjerovanja. Sljedbe su bolje organizirane i imaju čvršću nutarnju hijerarhijsku strukturu nego vjerski pokret. Sljedbe najčešće radikalno prekidaju sve veze s većom religijskom zajednicom kojoj su pripadale. Uzroci pojave nove religioznosti i novih vjerskih sljedbi su višestruki. Nezasitnoj čovjekovoj gladi za Bogom izlaze ususret novi religijski pokreti i vjerske sljedbe, ali nudeći čovjeku najčešće krive slike Boga. Mnoge vjerske sljedbe nude boga s kojim se može i manipulirati, korisnog boga koji će ispunjavati čovjekove želje i prohtjeve. Jedan od razloga pojave i širenja sljedbi je svakako i nesposobnost velikih religija da zadovolje religiozne potrebe svojih vjernika, posebno na afektivnoj razini. Ipak, procjenjuje se da oko tri četvrtine svih onih koji su pristupili nekoj sljedbi, kasnije traže drugu ili posve napuštaju novi tip religioznosti. Najveća navala sljedbi događa se danas u Južnoj Americi kamo dolaze dobro organizirane i financijski jake sljedbe iz Sjeverne Amerike koje su neprijateljski nastrojene protiv Katoličke Crkve koja je još uvijek tamo najbrojnija. Sljedbe s najvećim brojem sljedbenika su Jehovini svjedoci, Mormoni, Univerzalni život, Moonova Crkva ujedinjenja, Hare Krišna, centri Sai Babe i drugih gurua. Crkva je zadnjih nekoliko desetljeća pokrenula više desetaka pokreta koji omogućuju bolje upoznavanje, veće osobno zalaganje u naviještanju Radosne vijesti, istinski religiozni doživljaj (u hrvatskoj: “MIR”, “Frama”, ZKŽ, Neokatekumeni, Marijina legija, udruga “Kap dobrote”. Novi religijski pokreti su izazov i svojevrsna konkurencija za Katoličku Crkvu. Mnogi pokreti i sljedbe naučavaju da se čovjek spašava sam svojim prosvjetljenjem ili usklađivanjem s nekom neosobnom kozmičkom božanskom energijom, a oslobađanje od grijeha događa se po zakonu karme u reinkarnacijama. Nasuprot takvom mišljenju,

12

Katolička crkva naučava da je spasenje čisti Božji dar u Kristu Isusu koji čovjek prima svojom vjerom, a tijelo nije neko staro odijelo kojeg se duša želi što prije riješiti, nego sastavni dio čovjekove osobnosti, koje je, po Božjem planu, određeno da bude proslavljeno u nebu zajedno s dušom. Interes za nove religijske pokrete, pripadnost i odanost njima velik je znak vremena i izazov kojega Crkva želi ozbiljno proučavati i uvažavati. Crkva, prema nauku II. Vatikanskog sabora uči da Duh Sveti djeluje u svim ljudima i zato je otvorena za dijalog sa svima koji to žele, ne odričući se, naravno, svoga uvjerenja da je spasenje svim ljudima ponuđeno u Isusu Kristu, njegovom jedinstvenom otkupiteljskom žrtvom, tj. smrću i uskrsnućem. Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je u nekršćanskim religijama istinito i sveto. Crkva je, dakle, spremna za dijalog, ali većina sljedbi to nije, a neke su veoma agresivne upravo prema Katoličkoj crkvi. Međutim, postoje i sljedbe koje dopuštaju istovremeno pripadanje bilo kojoj drugoj religioznoj zajednici. Novi religijski pokreti su izražaj religioznosti New age-a, odnosno novog doba kako se danas naziva taj globalni pokret koji bi želio zahvatiti čitav svijet svojim idejama, pa tako i svojom religioznošću, a ona je bitno sinkretistička: iz svih postojećih religija uzima pojedina vjerovanja i vjerske prakse stavljajući ih na istu razinu vrijednosti. Tradicionalne religije tako su strukturirane i organizirane da nemaju dovoljno prostora ni vremena za svakog vjernika kao pojedinca. Vjerske sljedbe prilaze svakom vjerniku pojedinačno, nude ljudsku toplinu i osiguravaju mogućnost da se razviju osobni potencijali svake osobe. To ljudima godi i mnogi naivno povjeruju kako će u ovim sljedbama uvijek tako biti primljeni, voljeni i poštovani. Najranjivija i najpogođenija grupa koja ulazi u neku vjersku sljedbu, jesu mladi koji su bez posla, neaktivni u životu župe, koji dolaze iz nesređene obiteljske sredine ili pripadaju etničkim manjinama, te ako žive u mjestima koja su uglavnom udaljena od utjecaja Crkve. Najtraženiji religiozni proizvod, ako se to može tako nazvati jest čudesno ozdravljenje ili neko mistično iskustvo koje danas nude mnogobrojne sljedbe. Koristeći se okultnim magijskim praksama i razrađenim psihološkim tehnikama, pojedine vjerske sljedbe uspješno manipuliraju osobama koje svojim velikim nevoljama vide spas u tim vjerskim sljedbama. Čudesno “ozdravljanje” koje se u tim sljedbama nudi najčešće nije poklonjeno, nego ga treba skupo platiti. Poplava novih religijskih pokreta je izazov, a ponekad i stvarna opasnost također i za društvo, bez obzira da li se radi o vjernicima ili nevjernicima. Poznati su slučajevi ubojstava i masovnih samoubojstava koja su se dogodila u krugovima nekih sljedbi.

22.REINKARNACIJA ILI USKRSNUĆEDanas već jedna četvrtina “kršćanske” Europe vjeruje u reinkarnaciju. Razlozi da ljudi na Zapadu sve više prihvaćaju reinkarnaciju: život na zemlji čini se prekratak pa ga nastoje produžiti, pojedini prihvaćaju reinkarnaciju nakon što neki su imali doživljaje koji su ih uvjerili da su već negdje proživjeli određena iskustva, neki smatraju da će se tako zadovoljiti pravda. Prema nekim futurolozima povećat će se privlačnost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put čišćenja duše.Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se duša u svakom slijedećem životu opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savršenstvo, tj. dok ne uroni u božanski beskraj. A prema vjerovanju koje zovu “metempsihoza” (seljenje duša) duša se ovisno o zakonu karme, ponekad može ili mora utjeloviti također i u neku životinju ili biljku, pa i u neživu tvar. Karma je nagonska sila koja vraća dušu opet i opet u ljudsko rađanje u evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Zakon karme je neumoljiv: svako djelo nosi sa sobom nužnu posljedicu i duša je mora na sebi iskusiti. Kad se sve zemaljske karme razriješe duša se oslobađa od ponovnih rađanja. Na Istoku je reinkarnacija shvaćena kao nužno zlo, nešto čega se treba što prije osloboditi, dok je na Zapadu shvaćena kao nada, kao šansa da se još jednom živi. Nakon bezbrojnih reinkarnacija duša se posve očisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam). Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela i život vječni. Islam također vjeruje u zagrobni život...Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se čovjek sam spašava pokoravajući se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujući se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih loših djela, kršćansko vjerovanje uči da je čovjeku oslobođenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponuđeno i darovano u Isusu Kristu. U hinduističkom konceptu spasenja, Bog izgleda kao nemoćni promatrač pred neumoljivim zakonom karme koji određuje čovjekovu sudbinu. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu, jest Bog koji spašava, Bog bogat milosrđem. Vrhunac Božje dobrote i čovjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. Kršćani vjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je tražio mnogobrojne reinkarnacije. Međutim, kršćansko oslobođenje ne događa se magijski, bez čovjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije svega njegovom vjerom, sakramentima i životom koji je u skladu s Evanđeljem. Za kršćane je čistilište proces koji vodi konačnom dostignuću onoga što se u njemu već dogodilo na krštenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija s Kristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Božje ljubavi uklanja sve ostatke sebičnosti.Dodirne točke između reinkarnacijskog (hinduističkog) i kršćanskog vjerovanja:I moralni zakon karme kao i kršćansko oproštenje potvrđuju duboko ljudsko uvjerenje da život ne završava definitivno u času smrti. Vjera u odnos između živih i mrtvih, vjera kako se može pomoći oslobođenje umrlih. Kršćanstvo, kao i istočne religije koje naučavaju reinkarnaciju traže od čovjeka da osmisli svoj život, da otkrije i živi istinske vrijednosti: ljubav, služenje, iskrenu pobožnost itd. Zajednička oznaka kršćanskog i reinkarnacijskog stava jest također vjerovanje da svaki naš čin povlači za sobom posljedicu s kojom će se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. Konačno, zajednička je točka ovih vjerovanja dubinska čovjekova težnja i potreba da se vrati Bogu, da se s Njime vječno sjedini.Razlike: Cilj kršćanstva i hinduizma je sličan, ali ne posve isti. Kršćani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadržavaju svoju individualnost, dok hinduizam naučava da se ljudska duša gubi u Bogu. Način ostvarenja ciljeva nije isti u kršćanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora toliko puta reinkarnirati dok ne razriješi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama ne iskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti čin. U kršćanskoj perspektivi, oslobođenje od grijeha i konačno spasenje čovjeku je ponuđeno i darovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spašava čovjeka. Ponudu Božjeg spasenja čovjek prihvaća u vjeri, koja postaje djelotvorna po djelima ljubavi koja služi. Nismo

13

spašeni zakonom karme, nego milošću.Hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu prema neosobnom bogu, a biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, a to znači ukoliko je osobno biće koje ljubi i oprašta. Tamo gdje hinduizam naučava kaznenu dužnost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog, zove svakog čovjeka da besplatno i definitivno uđe u njegov Život. Radi se o činu neshvatljive ljubavi Božje za čovjeka.Reinkarnacija se jednostavno ne može uklopiti u osnovnu istinu kršćanske vjere koja naviješta jedinstvenost i jedincatost Kristove otkupiteljske žrtve koja dovršuje, zamjenjuje i nadilazi sve druge žrtve, pa tako i one koje je tražio neumoljivi zakon karme. Ono što Isusovu žrtvu čini jedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljštine za sve ljude jest činjenica koju kršćani prihvaćaju kao istinu vjere, da je on Sin Božji i da nas je ljubio do kraja. Reinkarnacija ne uzima ozbiljno jedincatost čovjeka. Uskrsnuće poštuje čovjeka i promiče njegovu jedinstvenost i neponovljivost.

14