Psihologija ličnosti

UVOD

POVIJEST ISTRAŽIVANJA LIČNOSTI

Platon, Aristotel, Teofrast: ličnost = konzistentan način ponašanja i postupanja pojedinaca. Srednji vijek: ličnost = ljudska priroda. Hipokrat (4. st. pr. K.): započeo je medicinsku tradiciju Ψ ličnosti. Njegova je prva tipologija ličnosti: individualne razlike u karakteru i reagiranju tumači razlikama u dominantnoj tjelesnoj tekućini: krv, crna žuč, žuta žuč, flegma (sluz), a te tekućine su također i osnova zdravlja i bolesti. Klinička medicina 18. i 19. stoljeća: proučava simptomatologiju duševnih bolesti, klasificira ih i liječi. Philippe Pinel (18.st.) smatra da su Ψ poremećaji (psihoze) poremećaji u funkcioniranju mozga. Neuroze (blaže od psihoza) se liječe sugestijom (utjecanje na nečije ponašanje) tako da taj pojedinac nekritički prihvaća postupke, savjete i vjerovanja. Iz sugestije se razvija hipnoza: Charcot (19. st), utjecao na Freuda.Freud je osnivač moderne Ψ ličnosti; prva značajna teorija ličnosti + terapeutski postupci. Važni liječnici tog doba bili su Kraeplin i Janet. Psihologija (tada filozofijski usmjerena) i medicina (fizikalno usmjerena) su bile nespojive; Freud ih je prvi pokušao spojiti i Ψ ličnosti dati znanstveni pristup. Darwin: teorija evolucije.

Utjecaji filozofije: Platon, Aristotel, Toma Akvinski, Hobbes, Locke, Machiavelli, Bentham, Comte, Nietzche, Kierkegaard. Utjecaji Ψ škola: dinamička (Freud), gestaltistička (Wertheimer), refleksološka (Pavlov), bihevioristička (Watson). Gestaltistička škola naglašava gestalt (njem.) = forma, oblik, figura, konfiguracija. Javlja se kao reakcija na Wundtov i Titchenerov strukturalizam (zasnovan na ideji nezavisnosti duha i tijela). Zagovara holistički pristup u proučavanju ponašanja, jer je nemoguće razumjeti složene procese u čojeku ako ih pokušavamo raščlaniti na neke elemente ili osjete. Refleksološka i bihevioristička škola razvile su Ψ kao objektivnu znanost. Suvremena Ψ je u principu refleksološko-bihevioristička. Ove škole su uvele eksperiment kao metodu proučavanja ljudskog ponašanja kao objektivne varijable, a ličnost su objašnjavali učenjem.Utjecaji drugih Ψ usmjerenja: interkulturalna Ψ (utvrđivanje kulturalne generalnosti podataka o ličnosti); kognitivna Ψ (važnost kognitivnih procesa za ličnost); Ψ motivacije (važni su specifični motivi pojedinca)

DEFINICIJE LIČNOSTIAllport: «Ličnost je dinamička organizacija onih psihofizičkih sustava unutar pojedinca koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini.»Bronnfennbrenner: «Ličnost je sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog.»Cattell: «Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji.Ona se odnosi se na cjelokupno ponašanje pojedinca, kako javno, tako i ono ispod kože.»Eysenck: «Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini.»Hilgard: «Ličnost je ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini.»Newcomb: «Ličnost je organizacija predispozicija pojedinca za ponašanje. Možemo je istraživati jedino promatrajući ponašanje pojedinca u različitim ulogama.»Sullivan: «Ličnost je relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život.

Za Ψ ličnosti je najvažniji podatak ponašanje pojedinca u različitim situacijama, jer je to objektivno opažljivo pa omogućuje da Ψ ličnosti bude objektivna znanost. Teorije ličnosti se ne slažu koliko je to ponašanje determinirano unutrašnjim (okolinskim) i vanjskim faktorima (osobine ličnosti).

TEORIJE I ISTRAŽIVANJATeorije postoje zbog nedostatka empirijskih podataka. Da bi bile dobre, moraju se podvrgnuti verifikaciji kroz istraživanja. Funkcije teorije: interpretacija postojećih činjenica; inspiracija za empirijska istraživanja (heuristička vrijednost); pruža operacione definicije.

OBILJEŽJA TEORIJA LIČNOSTITeorije se mogu razlikovati po smještaju na kontinuumu između polova sljedećih dimenzija:

NOMOTETIČKE IDIOGRAFIČKEPromatra li se svakog pojedinca posebno ili kao članove skupine?

zasnivaju se na općim, zajedničkim obilježjima svih ljudi zasnivaju se na promatranju pojedincacilj im je stvaranje populacijskih normi ne uspoređuju pojedinca s populacijom

statistički podaci klinički podaciteško objašnjava pojedinca ne govori o općim obilježjima svih ljudi

RACIONALNOST IRACIONALNOSTKolika je važnost sposobnosti mišljenja, predviđanja, odlučivanja, zaključivanja i drugih svjesnih procesa u ponašanju ili

usmjeravanju ponašanja?Allport; Kelly Freud

ličnost se zasniva na intelektualnim procesima, ponašanje je svjesno determinirano

ljudi su nesvjesni svojih mentalnih aktivnosti, svojih temeljnih obilježja i determinanti ponašanja

proučavanje kognitivnih funkcija (determinanti) ne proučavaju kognitivne funkcije

SLOBODA DETERMINIZAMKoliko je pojedinac slobodan da odlučuje o sebi, da kontrolira svoje ponašanje?

Rogers Freud, Pavlov, Skinnerpersonalističke teorije personološke teorije

čovjek stvara samog sebe, daje značenje stvarima oko sebe čovjek je potpuno determiniran sustav s malo ili nimalo mogućnosti za autonomiju

čovjek se barem djelomično može osloboditi utjecaja okoline

čovjekovo ponašanje je potpuno uvjetovano okolinom

SUBJEKTIVNOST OBJEKTIVNOSTKoliko je ponašanje ili ličnost pojedinca determinirano subjektivnim doživljajima?

Rogers Skinner, Watson, Pavlovfenomenološke teorije biheviorističke teorije

ponašanje je formirano unutarnjim, subjektivnim svijetom pojedinca

ponašanje formiraju fizikalni ili fiziološki sustavi u čovjeku koji su pod stalnim utjecajem okoline

za razumijevanje ponašanja moramo poznavati subjektivne okolnosti pojedinca

za razumijevanje ponašanja moramo poznavati objektivne, vanjske determinante

sve je unutar samog čovjeka sve je izvan čovjeka

HOLIZAM ELEMENTARIZAMŠto je jedinica analize ličnosti?

Rogers Pavlov, Skinnerponašanje se može razumjeti proučavanjem pojedinaca kao

cjelinaponašanje se može razumjeti jedino istraživanjem svakog

fundamentalnog aspekta ponašanja zasebno, analitičkijedinica ponašanja: cjelokupna ličnost jedinica ponašanja: refleks; izolirano ponašanje

objašnjenje ponašanja:moguće je samo u kontekstu

objašnjenje ponašanja:moguće je samo kroz izolirana ponašanja

rastavljanje na dijelove vodi do artificijelnosti parcijalizacija dovodi do objektivnosti

HOMEOSTAZA HETEROSTAZAKoji su temeljni motivi ličnosti i koja je njihova uloga ?

Freud Maslow, Rogerstemeljni motiv ponašanja: održavanje unutarnje ravnoteže,

redukcija nagonatemeljni motiv ponašanja: samoaktualizaciji, za što su

potrebni stalni podražajiličnost su naučeni oblici ponašanja, takvi koji smanjuju

nagonličnost se neprestano formira tražeći si izazove

istraživanje broja, prirode i različitosti baznih ljudskih nagona i mehanizama ličnosti za njihovo zadovoljavanje

orijentacija na ciljeve, budućnost i nastojanja pojedinaca, sredstva i putove samoaktualizacije

SPOZNATLJIVOST NESPOZNATLJIVOSTMože li se ličnost spoznati znanstvenim metodama?

Pavlov, Watson, Skinner, Cattell, Eysenck Rogersobjektivističke teorije subjektivističke teorije

bihevioristi, refleksolozi fenomenolozipotrebne su isključivo znanstvene metode potrebne su i znanstvene i neznanstvene metode

pristup nastoji dati definitivne spoznaje pristup daje hipoteze

pojedinca treba istražiti pojedinca treba razumjeti

REAKTIVNOST PROAKTIVNOSTGdje je uzrok ljudskog ponašanja, u pojedincu ili izvan njega?

Pavlov, Watson, Skinner Freud, Allport, Maslow čovjek je reaktivno stvorenje čovjek je aktivno stvorenje

ponašanje je reagiranje na vanjske podražaje ponašanje uzrokuju i usmjeravaju unutarnji procesi

- termin dimenzija je relativan, zato što se razne dimenzije donekle preklapaju i korelirane su, zato se može govoriti o kontinuumu ili ljestvici

S. FREUD: PSIHODINAMIČKA TEORIJA LIČNOSTI

Ova teorija pojavila se u doba propasti strukturalizma i rađanja biheviorizma, gestalta i Pavlovljeve objektivne Ψ. Nove ideje koje je donijela ova teorija: 1. čovjek je potpuno determinirano, nesvjesno biće, bez mogućnosti slobodnog odlučivanja. 2. Čovjeka, kao prirodno biće, treba proučavati znanstvenim metodama. 3. Dinamička koncepcija ličnosti: pokretačka snaga su motivi, nagoni, instinkti, porivi, emocije i konflikti. 4. Istraživanje pojedinca mora obavljati netko drugi, zato što je sam pojedinac nesvjestan. Ova teorija je idiografska, holistička i univerzalna. Svaki pojedinac je poseban po organizaciji i međudjelovanju snaga koje ga tvore, ali te snage su same po sebi univerzalne svim ljudima. Razumijevanje pojedinca postiže se samo dubinskom analizom, koja otkriva pokretačke snage pojedinca i prave determinante njegovog manifestnog ponašanja

RAZINE SVIJESTINesvjesnoLičnost je kao ledenjak: svjesno = onaj dio koji viri izvan vode (1/10), ostalo je nesvjesno. Čovjek je nesvjesno biće koje ne može upoznati samo sebe bez tuđe pomoći. Slučajnost ne postoji, sve je determinirano našim nesvjesnim, ono usmjeruje i oblikuje ljudsko ponašanje. Nikad se ne pojavljuje u pravom obliku, nego samo kroz simbole.Prijelaz određenih sadržaja iz nesvijesti u svijest može ugroziti ličnost, jer je nesvjesni (podsvjesni) dio ličnosti nastao kao produkt obrane ličnosti. Ipak, desimbolizacija nekog iskustva znači ukidanje njegovog nesvjesnog djelovanja.Nesvjesno je temelj psihoanalitičkog tumačenja. To je najdublji sloj ljudskoga. Ono obuhvaća: a) ideje, misli, pamćenja koja su potisnuta iz svijesti u nesvjesno direktnim djelovanjem psihičkih procesa i mehanizama, kako bi se ličnost zaštitila od opasnih sadržaja; b) nesvjesno znanje = informacije koje imamo, ali nikada nisu prošle kroz našu svijest, pa nikada nisu bile naučene; c) iskustva koja imamo, ali ne možemo verbalizirati = predverbalna iskustva.

Za analizu nesvjesnog važni su:1. šale, pogreške i propusti: nesvjesno izražavanje seksualnih misli2. podaci o tome što pojedinac kod drugih ne voli: mržnja je obrana od nesvjesnih težnji3. podaci o životu: ovisnosti, repetitivna ponašanja su nesvjwesno samokažnjavanje za neuspjehe4. otpor: izbjegavanje tema, nerazumijevanje u razgovoru5. slobodne asocijacije6. snovi: najvažnija metoda7. umjetnička djela: prerušeni, javni neurotski simptomi8. neurotički simptomi: razne somatizacije i slično

Predsvjesno = podsvjesnoTo je onaj dio ličnosti koji u datom trenutku nije dostupan pamćenju, ali to može postati u bilo kojem času, to je dostupno pamćenje. Ono je most između nesvjesnog i svjesnog.

SvjesnoTo je sve ono čega smo u određenom trenutku svjesni. Svijest pruža iskrivljenu sliku realnosti, jer su njeni mehanizmi selekcioniranje i zaštitno odabiranje.

STRUKTURA LIČNOSTINakon 1920. Freud mijenja svoju koncepciju ličnosti (razine: nesvjesno, podsvjesno, svjesno). Sad postoje tri strukture (a ne razine) ličnosti: id, ego, superego. To nisu zasebne strukture, nego oznake za procese unutar ličnosti.

Kad govorimo o Freudovoj topografiji ličnosti, mislimo na koncept nesvjesno-podsvjesno-svjesno, a kad govorimo o njegovoj strukturalnoj koncepciji: id-ego-superego. Ipak, one se mogu spojiti: id je u potpunosti nesvjesan, a ego i superego su na sve tri razine (većinom podsvjesnoj).IdTo je urođena komponeneta ličnosti, njezin animalni, neorganizirani, neinhibirani dio. Njegov temelj su instinkti ili nagoni, a time je id rezervoar psihičke enegrije za cijelu ličnost. Energiju za sebe crpi iz tjelesnih procesa.On je narcistički, impulzivan, iracionalan, ne poznaje strah: direktno postiže ciljeve.Id slobodno izražava temeljno načelo svih ljudskih bića: svaki porast Ψ energije izaziva neugodnu napetost, koju id odmah reducira tako što taj višak energije izbija. Po tome je načelo ugode (u smislu smanjenja napetosti), jedino načelo ida. Viška energije se rješava pomoću refleksnih akcija i primarnog procesa. Refleksne akcije su urođeni refleksni putovi u ŽS koji neposredno smanjuju napetost. Primarni proces je psihološka akcija koja teži ispunjenju želja. Stvaramo predodžbu objekta koji će smanjiti napetost. Primjeri primarnog procesa su snovi, halucinacije, autističko mišljenje, djetinjasto mišljenje vođeno željama. Predodžbe su jedina realnost koju id poznaje; ne razlikuje realnost-nerealnost, predodžbu-objekt, objektivno-subjektivno. Budući da primarni proces ne može reducirati napetost, id nije dovoljan da bi nas održao na životu.EgoEgo je za Freuda najslabija komponenta ličnosti. Nastao je iz ida i njegov je sastavni dio. On organizmu omogućuje kontakt s realnosti. Sjedište je intelektualnoga i izvršni organ ličnosti: određuje način reagiranja, usklađuje zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. Stoga se on povodi za načelom realnosti. Ego nastoji privremeno suspendirati princip ugode, instinktivno djelovanje ida. To čini kroz sekundarni proces. To je kognitivni proces očuvanja napetosti koja proizlazi iz potrebe ida dok ne nađemo realan i adekvatan objekt zadovoljenja nagona.Za razliku od ida, ego 1. razlikuje realnost i fikciju; 2. može podnijeti određeni stupanj napetosti; 3. sposoban je za promjenu pod utjecajem iskustva; 4. koristi realističko mišljenje (≠ mišljenje zasnovano na željama); 5. posjeduje kognitivne sposobnosti.Ego mora pomiriti zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. O idu ovisi kao o izvoru energije, a realnost mu je osnovni princip. Da bi mogao udovoljiti tim zahtjevima, ego treba imati integritet, kojeg gradi i čuva od napada ida.

SuperegoSuperego nije urođeni dio ličnosti, nego se razvija pod utjecajem socijalne okoline i društva, tijekom procesa socijalizacije. On je unutarnji reprezentent društva, njegovih nagrada i kazni. Ima dva dijela: savjest i ego-ideal. Savjest je razvijena pod utjecajem kazni. Kroz grižnju savjesti i osjećaj krivnje, ona kažnjava postupke koji nisu u skladu s društvenim normama. Ego-ideal se razvija pod utjecajem nagrada. On postavlja ciljeve ličnosti te nagrađuje pojedinca osjećajem ponosa i vlastite vrijednosti. Superego je potpuno razvijen tek kad može zamijeniti roditelje i regulirati ponašanje. Načelo superega je načelo ideala, zbog čega se i on sukobljava s egom.Suvremeno gledište: id je biološka, ego je psihološka, a superego socijalna komponenta ličnosti.

DINAMIKA I PROCESI U LIČNOSTIFreudova teorija je prva dinamička teorija ličnosti, pokušao opisati procese. On je smatrao da je čovjek energetski sustav, kao i svi drugi sustavi u prirodi, dakle mora funkcionirati po zakonu o očuvanju energije. Razlika čovjeka i ostalih sustava je forma energije kojom raspolaže: čovjek ima psihičku energiju, koja prati iste zakone kao bilo koja druga energija. Ovaj sustav je monistički, po tome što svo naše djelovanje ima jedan izvor – prirodnu energiju, te materijalistički, jer energiju dobijamo iz hrane.

Instinkti ili nagoniPsihička energija u organizmu nastaje u idu djelovanjem instinkata. Instinkti su trajni urođeni unutrašnji izvori ekscitacije, koji pretvaraju fiziološku energiju organizma u psihološku. Ako oni jako djeluju, to jako troši energiju organizma, zato djelovanje instinkta treba brzo ukloniti, tako da ga zadovoljimo. Zadovoljenje je moguće jedino kroz ponašanje. Dakle ponašanje je uzrokovano instinktima, koji vrše selektivnu kontrolu nad ponašanjem i usmjeruju to ponašanje preko ida, ega i superega. Psihološka reprezentacija nekog instinkta je želja, a tjelesni proces kojim se očituje instinkt je potreba.Kod svakog instinkta postoje: izvor, cilj, objekt i poriv. Izvor je tjelesni proces ekscitacije. Cilj je zadovoljenje potrebe. Objekt instinkta je ono što može zadovoljiti potrebu, ali i cjelokupno ponašanje koje do toga dovodi. Poriv je jakost nekog instinkta. Izvori i cilj instinkata mogu se mijenjati tijekom sazrijevanja, iako su u biti stabilni. Objekt instinkta se pak znatno mijenja tijekom života. Jedan objekt može zamjenjivati drugi. Kad je energija jednom trajno investirana u neki zamjenski objekt, to se zove derivat instinkta (npr. znanost umjesto seksa). To objašnjava raznolikost i plastičnost ljudskog ponašanja.Psihička energija se dakle javlja iz tjelesnih potreba i smanjuje se zadovoljenjem tih potreba. Taj ciklus se repetitivno ponavlja. Takav model funkcioniranja ličnosti zove se model reduciranja napetosti. Tako je cilj svakog instinkta regresivan, jer vraća ličnost u stanje mirovanja.Trajno investiranje psihičke energije u neki objekt zove se kateksija. Ako je zadovoljenje nekog instinkta takvim objektom spriječeno, zbog neke unutarnje ili vanjske barijere, dolazi do antikateksije. Kateksije i antikateksije su mehanizmi dinamike ličnosti.Svi instinkti se mogu svrstati u dvije kategorije: Eros i Tanatos. Oni su u mnogim ljuskim djelatnostima spojeni. Eros su nagoni života. Oni služe za održanje pojedinca i vrste, to su npr. glad, žeđ, seks. Uz to se veže poseban oblik psihičke energije, koji se zove libido. To su seksualni nagoni. Freud smatra da postoji više seksualnih nagona, svaki se veže uz neku erogenu zonu (dio tijela čija stimulacija izaziva ugodu), a one su usta, spolni organi i anus.Tanatos su instinkti smrti. Oni su neminovni, ali se slabije primjećuju od instinkata života. To su npr. agresivnost, okrutnost, ubijanje. Oni nemaju posebnu energiju, kao što je za Eros libido. Oni isto tako nemaju jasnu somatsku osnovu, što je najslabiji dio Freudove teorije instinkata. Ipak, on tu težnju za smrću objašnjava načelom konstantnosti: sve živo ima tendenciju vraćanja u stanje mirovanja. Drugo načelo koje objašnjava instinkte smrti je načelo entropije: svaki energetski sustav nastoji se vratiti u stanje mirovanja i ravnoteže. Agresivne nagone on objašnjava kao težnju samouništenju koja je usmjerena na neki vanjski objekt kao supstituciju nas samih. On se javlja kad instinkt za smrću blokira instinkt za životom.

Vanjska ekscitacija je manje važna od unutarnje (instinkata), jer se zahtjevima okoline lakše prilagođavamo i možemo od njih pobjeći. Razumijevanje vanjskih okolosti je važno jedino iznimno, npr. ako dolazi do jake izvanjske stimulacije dok ego još nije razvijen.

DINAMIČKI ODNOSI U LIČNOSTIPsihička energija potječe ih onih dijelova tijela koji u ekscitirani te je time vezana isključivo uz id. On je troši po načelu ugode. Energija ida je vrlo fluidna, lako se seli s objekta na objekt. Ego i superego energiju priskrbljuju od ida.Ego dobija energiju putem procesa identifikacije. On se temelji na nenogućnosti ida da razlikuje subjektivno od objektivnog. To razlikovanje se odvija putem egovog sekndarnog procesa. On kateksira energiju za realne objekte, te time sve više energije dolazi u realnost, tj. u domenu ega. Ego troši tu energiju na: psihološke procese; obuzdavanje ida putem antikateksija; razvoj obrambenih mehanizama spram ida i superega; integraciju svih triju područja ličnosti.Superego također dobija energiju procesom identifikacije. Pritom su važni roditelji, jer su jedni od prvih objekata za koje se kateksira energija ida. Oni zadovoljavaju djetetove potrebe, ali i prenose na njega društvene norme te ga nagrađuju i kažnjavaju. Tim procesom dijete uči postupke koji dovode do (ne)željenih posljedica te se počinje ponašati u skladu sa zahtjevima društva. Događaju se kateksije za ideale koje su mu usadili roditelji, te vrijenosti društva postaju vrijednosti pojedinca. Superego antikateksijama nastoji sputati ego, a to je štetno za ličnost jer se superego ne povodi za načelom realnosti.

RAZVOJ LIČNOSTIRazvoj ličnosti Freud izjednačuje s psihoseksualnim razvojem = razvoj seksualnog instinkta. Razvojni stadiji su biološki determinirani, nepromjenjivog slijeda i univerzalni.Razvoj ličnosti je pod utjecajem iskustava iz ranog djetinjstva i libida. Postoje četiri razvojna stadija ličnosti: oralni, analni, falusni i genitalni, a postoji još i period latencije. U svakom stadiju je jedna erogena zona primarna. Najvažnija su prva tri, predgenitalna, stadija, koji traju do pete godine života. Po njima su nazvani tipovi ličnosti, ovisno o tome za koju fazu su fiksirani.

Na formiranje ličnosti utječe balans između frustracije i prevelikog popuštanja. Frustracija znači nedovoljno zadovoljenje neke djetetove psihoseksualne potrebe, a preveliko popuštanje stvara djetetu osjećaj nekompetencije. U oba slučaja dolazi do prevelikog investiranja libida, što se u odrasloj dobi vidi kroz rezidualno ponašanje iz one faze u kojoj se dogodio kuršlus. Fiksacija je ostajanje na određenom stadiju psihoseksualnog razvoja. Do fiksacije dolazi kad dijete dobije premalo ili previše zadovooljenja u nekoj razvojnoj fazi. Regresija znači vraćanje na jedan raniji nivo razvoja. To je izazvano stresovima. Regresija je samo poseban slučaj fiksacije i one su komplementarne: što je neka fiksacija jača, to je vjerojatnija regresija.

Oralni stadijPrva godina života. Libido je koncentriran na oralno područje. Kroz usta se događa zadovoljenje bioloških potreba i ugoda. Ta ugoda postaje kateksirana za sve objekte koji izazivaju uzbuđenje oralne zone. Na temelju tih (ne)zadovoljenja dijete razvija osnove povjerenja ili nepovjerenja te veću ili manju zavisnost od okoline. Oralna faza završava kada prestane dojenje. Prije toga, u drugoj polovici prve godine, nastupa oralno-agresivna ili oralno-sadistička faza: dijete dobije zube i oralno zadovoljenje dobija grizenjem.Djeca koja u oralnoj fazi ne dobiju adekvatnu količinu zadovoljenja (nego previše ili premalo), postaju oralno-pasivne ličnosti: optimistične, pune povjerenja, naivne, zavisne, pasivne, nezrele. Fiksacija za oralni stadij u odrasloj dobi: pesimizam, cinizam, dominacija.Analni stadijDruga i treća godina života. Središte libida je analna zona. Ugoda se postiže kontroliranjem ispuštanja izmeta. Okolina uči dijete korištenju wc-a, što zahtijeva od djeteta odgodu neposrednog zadovoljenja. Time jačaju funkcije ega i superega. Učenje wc-a je frustrativno. Ako dijete prejako tjeramo na zadržavanje stolice, to se može generalizirati te se kod osobe razvija analno-retentivni karakter: izrazita urednost ili neurednost, tvrdoglavost, ne podnose nejasnoće. Ako dijete ne učimo kontroli stolice dovoljno odlučno, dijete će razviti analno-agresivni karakter: okrutnost, destruktivnost, agresivnost.Falusni stadijČetvrta i peta godina života. Libido se koncentrira u seksualnim organima. Javljaju se Edipov i Elektrin kompleks, koji se onda u ovom razdoblju pokušavaju riješiti. Rješavanje ovih kompleksa dovodi do razvitka superega.Edipov kompleks javlja se kod dječaka. Oni žele seks sa svojom majkom pa je pokušavaju zavesti pokazivanjem penisa. Otac mu postaje suparnik, ali je svjestan da je otac nadmoćan pa ga se počinje bojati, dolazi do tjeskobe kastracije. Dječak zato odustaje od želje za majkom. Oko sedme godine života se ovaj kompleks normalno represira te se dječak počinje identificirati s ocem-agresorom, čime indirektno i nesvjesno posjeduje svoju majku kao objekt ljubavi. Superego se razvija upravo kroz identifikaciju s ocem, jer se time usvajaju i društvene norme koje otac posjeduje.Elektrin kompleks javlja se kod djevojčica. Objekt kćerine ljubavi je također majka. Djevojčica otkriva da ona i majka nemaju penis, te se javlja zavist zbog penisa. Majku krivi da joj je oduzela penis te želi posjedovati svog oca, koji penis ima. Rješenje ovog kompleksa je u tome da djevojčica represira ove misli te prihavti žensku ulogu. Konačno riješi taj kompleks tako da rodi sina, naravno, što je kompenzacija za njedostatak penisa. Ipak, kod žena ovaj kompleks nije tako snažan kao kod dječaka, jer otac predstavlja veću prijetnju nego majka. Zato se ženama nikad ne razvije takva moralnost kao kod muškaraca.Fiksacija za falusni stadij se kod muškaraca očituje u pertjeranoj želji za uspjehom, a kod žena u promiskuitetnom ponašanju. Neriješeni ovi kompleksi uzrokuju neurotske egobe, primarno impotenciju i frigidnost. Period latencijeOd šeste godine do puberteta. Libido je sublimiran u neseksualne aktivnosti. Zato mnogi smatraju da to uopće nije razvojna faza. Ipak, tada se događaju brojni utjecaji koje je Freud zanemario.Genitalni stadijOd početka puberteta do smrti. Libido se opet javlja, kroz pojačani interes za drugi spol. Na početku adolescencije postoji period homoseksualnosti, ali se to kasnije kateksira za suprotni spol. Kad dosegnemo taj puni genitalni razvoj, ostvarili smo puninu svoje ličnosti. Genitalni tip ličnosti je idealni tip ličnosti: socijalna i seksualna zrelost i odgovornost. Da bismo to bili, moramo preuzeti odgovornost za sebe.

TEORIJA ANKSIOZNOSTI Iako po Freudu napetosti nastaju prvenstveno unutar organizma, one mogu nastati i zbog izvanjske stimulacije. Tjeskoba ili anksioznost nastaje zbog neugodnih i opasnih podražaja iz okoline. Tjeskoba je funkcija ega, koja nas upozorava na moguće izvore prijetnji. Postoji nekoliko vrsta anskioznosti. Primarna tjeskoba je vezana uz rođenje, koje je veliki šok. Zbog tog odvajanja, sva druga odvajanja u životu praćena su osjećajem tjeskobe. Tjeskoba izazvana rođenjem prototip za sve ostale kasnije tjeskobe. Realistička ili objektivna tjeskoba je vrlo slična strahu, jer ima poznate i realne uzroke (npr. zmija), te nestaje kad se ukloni uzrok. Neurotička tjeskoba nastaje kad oslabe obrambeni mehanizmi ega, zbog opasnosti da ego neće biti u stanju kontrolirati id i izbijanje njegovih impulsa. Moralna tjeskoba se pojavljuje kad id učini nešto nemoralno. Tada se ego boji kazne od superega. Njeno porijeklo je u djetinjstvu, kada su takvi činovi uzrokovali objektivnu tjeskobu od vanjske kazne. Socijalna tjeskoba je tip moralne tjeskobe izazvane mogućnošću ad pojedinac bude isključen iz društva.

OBRAMBENI MEHANIZMI LIČNOSTI ILI EGATjeskobe koje se ne mogu izbjeći ili riješiti uzrokuju traume. Da bi se one izbjegle, ego koristi obrambene mehanizme. Oni omogućuju egu da kontrolira id. To se događa na dva načina: blokiranjem, tako da se ti impulsi ne pojavljuju u ponašanju, ili iskrivljavanjem, tako da se njihova snaga pomakne i smanji. Svi obrambeni mehanizmi su nesvjesni, pa na razini svjesti predstavljaju samoobmanu, i iskrivljuju percepciju realnostitako da se tjeskoba koju izaziva realnost smanji.

Represija je potiskivanje. Glavni obrambeni mehanizam ega. Osnovica za nastajanje drugih mehanizama. Zbog njega nismo svjesni izvora tjeskobe ili konflikata te se ne možemo sjetiti traumatskih doživljaja. Tako se oslobađamo tjekobe, ali ne i napetosti, jer nam se energija i dalje troši na funkcioniranje ovog mehanizma. To nas lišava energije za konstruktivne aktivnosti, kreativnost i razvoj. Potisnuti impulsi se manifestiraju kroz snove, šale ili pogreške. Projekcija je pripisivanje drugima svojih neprihvatljivih osobina ili impulsa. Tako okrivljujemo druge za vlastite propuste. Npr. nisam prošao ispit jer je profesor nepošten. Racionalizacija je nalaženje dobrih, prihvatljivih razloga, umjesto pravih razloga neuspjeha. Postoje

dvije osnovne forme: kiselo grožđe je kad nam nešto ne uspije, pa mi zaključimo da nam to nije ni trebalo, a slatki limun je kad nešto loše reinterpretiramo u nešto što je još bolje za nas od ovoga što nam nije uspjelo. Regresija je povlačenje na niži razvojni stupanj. Obično je u smjeru onog stupnja za koji postoji fiksacija. Regresija je uzrok nejednakom razvoju svih osobina ličnosti. Reaktivna formacija je mehanizam koji je najbliži svijesti. To je obrana od izražavanja neželjenih impulsa izrađavanjem suprotnog. Prvo dolazi do represije neželjenog impulsa, a onda do svjesnog izražavanja suprotnog. Sublimacija je kanaliziranje nepoželjnih impulsa ida u nešto društveno poželjno. To je jedini zdravi obrambeni mehanizam, jer ne dolazi do inhibicije impulsa, nego do vezivanja tog impulsa za prihavtljive objekte. Cijela zapadna kultura je nastala sublimacijom.

PSIHOPATOLOGIJA I TERAPIJAOsnova psihičkih poremećaja su konflikti iz Edipovog i Elektrinog kompleksa, a poremećaji su rezultat njihovog neadekvatnog rješavanja, tj. neadekvatnog zadovoljavanja nagona. Patološka stanja su odraz zastoja u razvoju ličnosti. Frustracije dovode do fiksacija, a traume koje iz toga proizlaze vode do regresija. Regresija na analni stadij dovodi do opsesivno-kompulzivnih poremećaja, a na falusni stadij dovodi do histeričnih i konverzivnih simptoma. U psihozama se radi o konfliktima koji dovode do infantilnog ponašanja, primitivnih obrambenih mehanizama i odbacivanja realnosti. U neurozama se za obranu od konflikata pretjerano služimo obrambenim mehanizmima. Ne može doći do zadovoljenja impulsa, te se zato javljaju tikovi, prisilne radnje, paralize i slično, kao simptomi nedovoljno obuzdanog ida. Kod perverzija dolazi do otvorenog infantilnog izražavanja i zadovoljavanja instinkata.

Psihoanalitička terapijaKoriste se postupci koji ukazuju na nesvjesno: slobodne asocijacije i analiza snova. Time se potisnuti sadržaji dovode u svijest pojedinca, pa nestaje potreba za obranom, što rješava problem. Ličnost se oslobađa dominacije ida. Dakle, u psihoanalitičkoj terapiji odvija se razvoj. Pritom je važna transferencija: klijent prema terapeutu razvija emocije kakve je imao prema svojim roditeljima. Konačna faza takvog odnosa je emocionalna reedukacija. Tijekom cijele terapije terapeut je pasivan.

EMPIRIJSKA I ZNANSTVENA VALIDACIJAProblemi znanstvene validacije Freudove teorije: teškoće s operacionalizacijama; postdiktivni karakterEksperimentalna istraživanja nesvjesnogMcGinnies (1949.) je istraživao fenomen perceptivne obrane utvrdio da je minimalno vrijeme tahistoskopskog eksponiranja za prepoznavanje neutralnih riječi kraće nego za tabu-riječi, za koje je i jača EDR. Smatra da je to dokaz otpora svjesnom prepoznavanju. Eagle (1966.) je ispitanicima pokazivao slike s dominantnom figurom drveta i recesivnom figurom guske. Nakon toga su trebali nacrtati neku prirodnu scenu. Ispitanici nisu svjesno primijetili gusku, ali su je uklapali u svoje crteže. Dakle, nesvjesni podražaji djeluju na svjesne misli.Eksperimentalna istraživanja represijeČesto se koristi eksp. paradigma koja pokazuje da slabije pamtimo gradivo u zadacima u kojima nam je ugrožen ego. Ti eksperimenti su dokaz postojanja represije. Glucksberg i King (1967.) su zadavali ispitanicima liste riječi. Kad su uz prhodno naučene riječi bili zadavani elektro-šokovi, bilo je otežano kasnije dosjećanje. Oni tvrde da uparivanje riječi i šoka stvara strah i uzrokuje potiskivanje, tj. motivirano zaboravljanje. Rosenzweig (1941.) je pokazao represiju za one zadatke koji nisu mogli biti izvršeni, dakle kad je postojala prijetnja za ego.Fiziološki indikatori i sadržaj snovaSnovi imaju tri funkcije: ispunjavanje želja putem primarnog procesa, oslobađaju ličnost od nesvjesne napetosti i služe kao čuvari sna. Pokazalo se da su REM-faze, tijekom kojih se sanja, cikličke i automatske, te nisu indikatori funkcija koje je Freud pretpostavio. Ipak, iz REM-a se ljudi teže bude, pa su u tom smislu snovi čuvari sna. Povećanu neuralnu i autonomnu aktivaciju u REM-u freudovci interpretiraju kao izbijanje nesvjesne napetosti. Doduše, ljudi mogu dugo normalno funkcionirati bez REM-a (ne potvrđuje pretpostavku), ali onda nadoknađuju REM (potvrđuje pretpostavku). Pritom mala kompenzacija znači fleksibilnu ličnost, a velika nefleksibilnu. Ispunjavanje želja kroz snove je nedokazivo. Neofreudovci smatraju da snovi i služe rješavanju problema i planiranju, dakle imaju adaptativnu funkciju. Grieser (1972.) je davao ispitanicima da rješavaju anagrame te je dodao i komponentu prijetnje egu. Nekima je dao da nakon rješavanja spavaju i sanjaju, a neke je budio prije REM-a. Ovi koji su sanjali su se više prisjećali neriješenih zadataka, nego ovi koji nisu sanjali. To je bio dokaz hipoteze da snovi služe za oslobađanje od sadržaja koji su opasnost za ego.

Istraživanje Edipovog kompleksa i straha od kastracijeHall i Van de Castle (1965.) su pretpostavili da će u snovima muškaraca biti više izražen strah od kastracije, a da će kod žena biti izraženija zavist zbog penisa i želja za kastriranjem. Ispitanici su bilježili snove, koji su onda interpretirani po dogovorenom ključu. Hipoteza je potvrđena. To je dokaz teorijske valjanosti pojmova kastracije i Edipovog kompleksa. Sarnoff i Corwin (1959.) istraživali hipotezu da je strah od smrti derivat straha od kastracije. Izmjerili su strah od smrti i od kastracije testovima. Nakon toga su ispitanicima pokazivali slike s visokim seksualnim arousalom ili s niskim, jer bi se s povećanjem seksualnog uzbuđemnja trebao povećavati i strah od kastracije. Ispitanici koji su imali veći strah od kastracije su nakon izlaganja seksualnim sadržajima imali veći strah od smrti nego oni s niksim strahom od kastraciej. Dakle hipoteza je potvrđena.Istraživanja humora i smijehaFreud misli da humor ima funkciju indirektnog zadovoljavanja zabranjenih impulsa. Smijeh je ugodan jer dovodi do naglog smanjenja unutarnje napetosti i naglog povećanja psihičke energije koja je dotad bila zauzeta kontroliranjem tih impulsa. Tako šale prvo podižu napetost, a onda je naglo smanjuju.Singer (1966.) je postavio ove hipoteze: 1. povećanje inhibicije izražavanja agresivnih impulsa smanjuje uživanje u agresivnom humoru i 2. to je izraženije što je humor agresivniji. Inhibiciju je manipulirao pokazujući ispitanicima neutralne ili okrutne slike. Nakon toga su morali procjenjivati duhovitost šala različitog stupnja agresivnosti. Ispitanicima koji su bili jače inhibirani (okrutne slike na početku) su agresivne šale bile odbojnije.

Shurcliff (1968.) je testirao hipotezu da veće emocionalno uzbuđenje dovodi do većeg doživljaja smiješnog (tj. jačeg oslobađanja napetosti). Tri skupine ispitanika je različito jako zaplašio vezano uz štakore. Oni su morali uvući ruku u kavez u kojem nisu vidjeli štakora i izvući ga van. Ipak, tamo je bila plišana igračka, a ne pravi štakor. Oni ispitanici koji su bili više zaplašeni smatrali su to što su izvukli igračku smješnijim nego manje zaplašeni ispitanici. Dakle stupanj humora proporcionalan je stupnju oslobođena od napetosti.

Projektivni testoviTemelje se na obrambenom mehanizmu projekcije i način su izražavanja nesvjesnih emocija. To je moguće postići samo u nestrukturiranim situacijama, jer, strukturirajući ih, procijiramo u svojim odgovorima upravo te nesvjesne misli.Postoji nekoliko kategorija projektivnih testova: testovi asocijacija: daje se podražajna riječ na koju odgovaramo prvom riječju koja nam padne napamet testovi konstrukcije: daje se slika o kojoj moramo pričati (npr. TAT) testovi dopunjavanja: treba završiti započetu rečenicu testovi izražavanja: crtanje sebe i osobe suptornog spola («nacrtaj čovjeka») testovi izbora: birramo sliku koja nam se najviše i najmanje sviđa (Szondijev test)

Blum je smislio Blackyjev test psihoseksualnog razvoja. Ima 12 slika, svaka prikazuje neki stadij razovja ličnosti. Inače Blacky je pas koji je glavni lik tih crteža. Ispitanik mora o svakoj slici ispričati priču.

Istraživanje utjecaja ranog iskustvaPresudno je iskustvo tijekom prve tri godine života. Kagan i Moss (1962.) našli korelaciju osobina ličnosti djece od 3 i 10 godina i osobina ličnosti u odrasloj dobi. Ipak, korelacija je bila viša za spolno prikladne osobine. To dokazuje važnost okoline za razvoj.Levy (1934.) je imao hipotezu da ugodu u oralnom stadiju stvara sisanje, a ne zadovoljavanje gladi. Psiće hranio pomoću bočica s različito velikim otvorom. Rezultati su dokazali da postoji potreba za sisanjem nezavisna od potrebe za jelom. Davis je 1940. dokazao da je potreba za sisanjem naučena.Istraživanja oralnog karaktera (Blum, Miller) su pokazala da oralno fiksirane osobe zaista imaju crte ličnosti kakve pretpostavlja Freud. Cohen (1953.) se bavio odnosom rane oralne prakse socijalizacije (npr. frustracija ili zadovoljenje nagona gladi kod djeteta) i načina ekonomskog kooperiranja u društvu u odrasloj dobi. Ispitao 22 sruštva. U društvima gdje djeca nisu oralno frustrirana, prevladava kooperativni, a u društvima gdje jesu oralno frustrirana, vlada kompetitivni ekonomski model. Dakle to je kros-kulturna potvrda psihoanalitičkih pretpostavki.Harlow (1958.) je radio istraživanja vezana uz privrženost. Majmunčiće je prepuštao mehaničkim surogat-majkama, jedna je bila presvučena krznom, a od druge je mogao dobiti hranu. Pokazalo se da je tjelesni dodir presudan za zdrav razvoj emocija, tj. da je primarno kod hranjenja zapravo zadovoljavanje te potrebe (suprotno psihoanalizi) te da male majmunice odrasle bez pravih majki postaju loše majke.Whitting i Child (1953.) istraživali odnos načina treniranja dječje higijene i narodnih običaja liječenja, u 75 društava. Našli su da je način socijalizacije u higijeni sukladan vjerovanjima o bolestima (oralna, analna ili seksulana objašnjenja). To je zato što socijalizacijska anksioznost ovisi o načinu kažnjavanja u pojedinom društvu, a taj način stcara fiksacije za određene faze. Dakle, to je dokaz postojanja fiksacije.Goldman-Eislerov (1951.) faktorsko-analitički eksperiment: dokazali da su osobine oralno zadovoljenog karaktera suprotne osobinama oralno nezadovoljenog karaktera tako što su analizom testova utvrdili jedan takav bipolarni faktor. Dokazali su da to ima veze s oralnom frustracijom, tj. dobi odvajanja od majčinih prsiju.Timmons i Noblin (1963.) Blackyevim testom odredili oralne u analne karaktere ispitanika, a zatim su im zadali zadatak tijekom kojeg su bili instrumentalno uvjetovani. Uvjetovanje je bilo efektnije kod oralnih karaktera.

H. EYSENCK: TEORIJA LIČNOSTITemelji i ciljevi Eysenckove teorije:1. faktorska analiza → dimenzije ličnosti2. eksperimentalna istraživanja → dokaz djelovanja latentnih faktora 3. fiziološka tumačenja i procesi (Pavlov) → fiziološka objašnjenja utvrđenih i dokazanih faktora ličnosti

„Ličnost je zbir aktualnih i potencijalnih obrazaca ponašanja organizma koji su determinirani naslijeđem i okolinom; ona nastaje i razvija se kroz funkcionalnu interakciju četiri glavna sektora u koje su organizirani ovi obrasci ponašanja: kognitivni sektor (inteligencija), konativni sektor (karakter), afektivni sektor (temperament) i somatski sektor (konstitucija)“ (Eysenck). Dakle, istraživanje ličnosti kroz istraživanje ponašanja.

STRUKTURA I ORGANIZACIJA LIČNOSTIPomoću velikog broja testova i faktorske analize utvrđene su 4 razine ličnosti. Prva je razina specifičnih rekacija: pojedinačni postupci pojedinca u svakoj životnij situaciji; to su veze između pojedinačnih podražaja i pojedinačnih odgovora (S-R veze). Druga je razina navika: ponašanja koja se opetovano javljaju u repertoaru ponašanja pojedinca u jednakim ili sličnim situacijama. Treća je razina osobina ličnosti: one su determinirane korelacijama dviju ili više navika. Četvrta je razina tipa ličnosti: najgeneralniji aspekti ličnosti, izlučeni iz osobina ličnosti.

OSNOVNE DIMENZIJE I TIPOVI LIČNOSTIOsnovne dimenzije ličnosti su međusobno ortogonalne, bipolarne i kontinuirane.Introverzija-ekstraverzija (I-E faktor)Introverti su skloni distimiji: depresija, opsesivne tendencije, iritabilonst, glavobolje, tremor, somatska anksioznost. Ekstroverti su skloni histeriji: histerička konverzija, seksualne anomalije, histerični stavovi.

Eysenckova introverzija i ekstraverzija se dobro slažu s Jungovom: empirijska potvrda Jungove tipologije, te su donekle potvrda Kretschmerove i Sheldonove konstitucionalne tipologije. Iako Eysenck odbacuje Freuda, donekle poklapanje s njegovom mentalnom anatomijom: ekstravertima je dominantan id, a introvertima superegoNeuroticizam-stabilnost (N faktor)Neuroticizam uključuje neravnotežu AŽS, koji je prereaktivan, labilan. Dakle, neuroticizam je determiniran nasljednim faktorima. On je multifaktorski genetski determiniran, ali je izbijanje neuroze podložno interakciji između hereditarnih faktora i količine stresa kojoj je pojedinac izložen.

Klinički indikatori neuroticizma su: loše ili slabo organizirana ličnost, ovisnost, abnormalnost roditelja i loša obiteljska situacija, izoliranost i nepripadanje grupi, uski interesi, pomanjkanje energije. Učinak na testovima ličnosti pokazuje visoku sugestibilnost, usporenost, rigidnost, nedostatak upornosti u odnosu na prepreke i perseveracija. Samoocjene ukazuju na osjećaj inferiornosti, razdražljivost, uvredljivost, nervozu, autonomne simptome, nezadovoljstvo i osjetljivost.

Konstitucionalna obilježja neuroticizma su slaba fizička izdržljivost, slab vid u mraku i neadekvatna tjelesna konstitucija.

INTROVERTIRAN EKSTRAVERTIRAN

NEUROTIČANMELANKOLIKhirovit, tjeskoban, krut, staložen, pesimističan, oprezan, nedruštven, tih

FLEGMATIKaktivan, pažljiv, promišljen, miroljubiv, obuzdan, pouzdan, uravnotežen, spokojan

STABILANKOLERIKosjetljiv, nemiran, agresivan, uzbudljiv, nestalan, nagao, optimističan, aktivan

SANGVINIKdruštven, pristupačan, govorljiv, prijemljiv, ležeran, živahan, bezbrižan, vođa

Psihoticizam (P faktor)Faktorska analiza rezultata na psihijatrijskim bolesnicima pokazala je još jednu dimenziju: psihoticizam, koji je ortogonalan neuroticizmu i ekstraverziji. Osnovni indikatori psihoticizma: .60-.70 socijalna izoliranost, halucinacije, deluzije odnosa i veličine; .40-.60 deluzije krivice i nedostojnosti, impulzivnost, agresivnost, smetnje raspoloženja, sumnjičavost, smetnje mišljenja i pamćenja; .20-.40 depresivnost, suicidalnost, psihoze u obitelji, hiperaktivnost, uzbuđenost, maničnostRazlika psihotičara i neurotičara: neurotički poremećaji odraz slabe kontrole nad emocijama, a psihotički su poremećaji kognitivnih procesa. Time dimenzija psihoticizam-normalnost razlikuje zdrave od duševno bolesnih. Za dvije glavne funkcionalne psihoze (manično-depresivna i shizofrenija), te za kriminalitet i alkoholizam postoje dokazi o hereditarnosti, dok za neuroticizam ne postoje. Muškarci su malo više ekstravertirani, žene su malo više neurotične, ali: muškarci su puno viši na P-ljestvici od žena.

FIZIOLOŠKA I GENETIČKA OSNOVICA I-E DIMENZIJEIndividualne razlike I-E posljedica su pobudljivosti ŽS. Introverti imaju manje pobudljiv, a ekstraverti više pobudljiv ŽS. Eksperimenti našli malu ali značajnu razliku u pobudljivosti somatskog ŽS kod I i E. Neuroticizam ne može dovesti u vezu s pobudljivošću SŽS, nego samo AŽS. Genetička predispozicija djeluje preko labilnosti AŽS (povezano s pojačanim nagonima).Ličnost kao rezultat naslijeđa i okoline

Genetičku osnovu ličnosti čini način organizacije i funkcioniranja ŽS (genotip ličnosti), a o okolini ovisi hoće li se ispuniti genetički potencijal i u kojoj mjeri.

UTJECAJ RAZINA MANIFESTACIJE/MJERE

geniR1

Teorijski konstrukt: balans ekscitacije i inhibicije (genetička konstitucija)

R2Vidljive pojave: eksperimentalne kulturno nepristrani testovi (trajanje paslika,

budnost, lakoća uvjetovanja)

okolina R3Vidljive pojave: navike ponašanja

(osobine ličnosti)npr. socijabilnost, impulzivnost, nadmoćnost,

razina aktivnosti, bezbrižnostinterakcija konstitutivnih

i okolnih varijabliR4

Vidljive pojave: misaone navike (stavovi)

npr. etnocentrizam, hedonizam, sklonost kažnjavanju, militarizam, smionost

BIHEVIOR TERAPIJAPoremećaji prvog reda su neuroze. One proizlaze iz labilnosti AŽS i prevelike kondicionabilnosti SŽS. Poremećaji drugog reda su psihopatije, koje proizlaze iz konstitucionalne ekstraverzije: zbog nekondicionabilnosti vezane uz konstitucionalnu ekstraverziju, oni ne mogu steći socijalne norme. Oba tipa poremećaja su oblici ponašanja naučeni putem klasičnog kondicioniranja ili nepostojanjem kondicioniranja. Neuroze nisu bolesti koje trebamo izliječiti, nego naučena ponašanja koja moramo odučiti. One su kondicionirane reakcije straha, tako da su podložne zakonima generalizacije podražaja i odgovora, ali i zakonima gašenja ili ekstinkcije, a to je osnova bihevioralne terapije.Sistematska desenzitizacija prema Wolpeu temelji se na principu recipročne inhibicije: ona se javlja u situaciji u kojoj pojava ili izazivanje jednog odgovora dovodi do slabljenja ili onemogućavanja simultanog pojavljivanja drugog, nepoželjnog odgovora. Relaksirane pacijente navodimo da zamišljaju ugrožavajuće objekte, ali da pritom ostanu relaksirani. Budući da nije moguće istovremeno se uzrujati i ostati relaksiran, oni uz te objekte prestanu vezati napetost.

CATTELLOVA FAKTORSKO-ANALITIČKA TEORIJA LIČNOSTI

ZNANOSTTri metode istraživanja ličnosti: bivarijatna, multivarijatna i klinička

B K MPRISTUP... Znanstveni Neznanstveni ZnanstveniMETODA

ISTRAŽIVANJA...Eksperiment

(manipulacija ZV)Intuicija

(nema manipulacije V)Faktorska analiza

(manipulacija više V)

BROJ VARIJABLI...Malo varijabli

(jedna NV i jedna ZV)Puno varijabli

(mnogo varijabli istodobno)Puno varijabli

(mnogo varijabli istodobno)

STVARNE SITUACIJE...

Zanemaruje ih(istražuje jednostavne

fenomene)

Proučava ih(istražuje kompleksne, stvarne

životne fenomene)

Proučava ih(istražuje kompleksne, stvarne

životne fenomene)

OBJAŠNJAVANJE LIČNOSTI

Simplistički(samo onim varijablama koje

može manipulirati)

Globalan(svim dostupnim varijablama)

Globalan(svim dostupnim varijablama)

TEORIJA LIČNOSTI

Ličnost i osobine ličnostiLičnost je ono što omogućuje predviđanje što će neka osoba učiniti u određenoj situaciji. Osobine ličnosti su najvažnije strukturalne komponente ličnosti. Ima nekoliko podjela osobina ličnosti.Površinske se manifestiraju kroz ponašanje vezano uz specifičnu situaciju. One stvaraju prividnu vezu (kovariranje) među različitim ponašanjima. Izvorne se manifestiraju kroz konzistentno ponašanje u različitim situacijama. One su odgovorne za stvarnu vezu (kovariranje) među različitim ponašanjima.Dinamičke osobine pokreću pojednica na djelovanje u različitim situacijama (npr. ciljevi koji su pojedincu važni). Sposobnosti se odnose na efikasnost djelovanja (npr. inteligencija). Osobine temperamenta su urođene osobine koje se odnose na emocionalni život pojedinca (npr. brzina, eneričnost, emocionalna reaktivnost).Konstitucionalne su urođene, a okolinske stečene.Trajne su dinamičke osobine, sposobnosti i osobine temperamenta, a povremene su stanja, raspoloženja i uloge.

Izvori podatakaCattell je krenuo od ove pretpostavke: ako postoje osobine (crte, faktori) ličnosti, i ako se mogu odrediti faktorskom analizom, onda će isti faktori biti utvrđeni iz različitih vrsta podataka. Koristio je tri vrste podataka: L-podaci (life) su podaci iz života, ponašanje u stvarnim situacijama: uspjeh u školi ili odnosi s ljudima; Q-podaci (questionairre) su podaci iz upitnika, to su samoprocjene ispitanika; T-podaci (test) su podaci iz objektivnih testova.

Izvorne osobine utvrđene faktorskom analizomFaktore ličnosti tražio je tako da je izlučio faktore iz sve tri vrste podataka. Iz toga je našao 16 faktora ličnosti, prema pretpostavci o poklapanju podataka. Učinio je faktorsku analizu drugog i trećeg reda. Faktora trećeg reda bilo je tri i odragovarali su id, egu i superegu.Cattellova teorija ličnosti je mnogo složenija od Eysenckove s obzirom na broj faktora ličnosti. Eylesnck je potpuno ispustio L i Q podatke. Po Cattellovim faktorima se ljude može puno finije razlikovati, jer je za normalne ljude razlikovanje na samo tri osi (E, N i P) nediskriminativno. S druge strane, postoje sličnosti između Guilfordovih i Cattellovih faktora ličnosti, koje se najbolje mogu objasniti u terminima Eysenckovih faktora. Allportova koncepcija ličnosti razlikuje se od ove tri po tome što su njegove osobine ličnosti idiosinkratske, individualne i unikvitetne, te nisu matematički definirane, dok su u ove tri teroije osobine matematički i nomotetički definirane.Ipak, da bismo iz nomotetskih osobina dobili idiosinkratske opise ličnosti, koristimo Cattellovu jednadžbu specifikacije. Reagiranje pojedinca (R) je funkcija situacije (s) i izvornih osobina (T). Oblik jednadžbe: R = s1T1 + s2T2 + ... + snTn. Jednadžba pokazuje da svaka izvorna osobina djeluje nezavisno od drugih. Isto tako, R će biti velik ako je situacija prikladna, a osobina izražena. To je situacionističko, tj. interakcionističko gledište: bez situacije nema ponašanja. Isto tako, ponašanje može vararati, a da struktula ličnosti bude nepromijenjena. Prigovor ovom modelu je to da odnos elemenata ne mora biti aditivan, nego bi mogao biti i nekakav drugačiji.

DINAMIČKA STRUKTURA I MOTIVACIJA LIČNOSTICattell razlikuje nekoliko vrsta dinamičkih i motivacijskih komponenti. To su ergovi, stavovi, sentimenti i komponente motiva. Stavovi su manifestne varijable čija su osnova ergovi. To su temeljne konceptualne jedinice Cattellovog motivacijskog sustava. Oni usmjeruju akcije pojedinca i određuju intenzitet interesa za neki objekt u nekoj situaciji. Dakle, stav je spremnost da se u nekoj situaciji djeluje na odgovarajući način. Kod Cattella: motivi=stavovi.Ergovi su biološki nagoni. To su konstitucionalne izvorne osobine, najvećim dijelom determinirane naslijeđem. Oni omogućuju instrumentalno ponašanje upravljanjem emocionalnih i perceptivnih procesa. Cattell je faktorskom analizom našao 11 ergova: seks, strah, isticanje, zaštićivanje, senzualnost, znatiželja, okupljanje, borbenost, konstruktivnost, moljenje, narcizam. Budući da su urođeni, oni su univerzalni svim kulturama, a ono što se među kulturama razlikuje su objekti ergova.Engrami su agregati stavova koji su determinirani kulturom. Dijele se na sentimente i komplekse. Sentimenti su svjesne stečene strukture stavova, a kompleksi su nesvjesne. Sentimenti se u velikoj mjeri razlikuju među kulturama,ali utvrđeno je 5 koji su najboolje kros-kulturalno potvrđeni: sentiment o sebi, sentiment superega, religioznosti, karijere, ljubavi. Na osnovi ovih istraživanja stvorene su dvije baterije testova za mjerenje motivacije: Test analize motivacije MAT i SMAT (verzija MAT-a za studente).

Faktorske komponente motivacijeCattell istražuje koje su komponente svakog motiva i kakve vrste motiva postoje. Jedan stav ili motiv manifestira se kroz preferiranje određenih tokova djelatnosti, kroz iskrivljeno vjerovanje u činjenice koje potvrđuju taj stav, kroz prikupljanje takvih činjenica i kroz uzbuđenost AŽS kad je prisutan materijal relevantan za taj stav. Našao je sedam faktora (komponenti) motiva: ☺alfa ili svjesni id☺beta illi ego☺gama ili superego☺delta ili fiziološka reaktivnost☺epsilon ili represirani kompleksi☺zeta ili konstitucionalne potrebe☺eta ili eskcitacijska komponenta podražaja.Ovi faktori čine dva faktora drugog reda: I faktor i U faktor. I faktor je integrirana, engramska komponenta. Čine ga beta, gama i eta. U faktor je neintegrirana komponenta interesa, čine je alfa, epsilon i delta faktor. Dakle, I faktor čine svjesni motivi, a U faktor nesvjesni.

Dinamička rešetkaRazličiti dinamički utjecaji međusobno se nadopunjuju u izgradnji ponašanja. Neko ponašanja rezuktat je djelovanja različitih stavova, ergova, sentimenata i engrama. Zbog toga Cattell djelovanje različitih motivacijskih faktora prikazuje motivaciskom rešetkom. Glavni sentiment, koji integrira ličnost je svoje ja.

KONFLIKT I PRILAGOĐENJEKonlikt nastaje kad zadovoljenje jednog nagona dovodi do frustracije drugog. Intenzitet konflikta se može kvantitativno izraziti pomoću jednadžbi specifikacije, odnosno dinamičkog računa. Na temelju MAT testa se utvrđuje saturacija I i U faktorom motivacije. Intenzitet konflikta (K) se obično računa kao razlika ili kao omjer I i U faktora. Indeks stupnja prilagođenosti pojedinca situaciji računa se kao 1-K.Postoje tri vrste konlikata. Prva su oni koji nastaju zbog takmičenja različitih dinamičkih struktura, npr. konflikt potrebe za obitelji i potrebe za karijerom. Druga vrsta konflikta nastaje zbog različitih razina komponentnih energija koje se takmiče, npr. svjesna potreba za uspjehom i nesvjesna za neuspjehom. Treća nastaje zbog interakcije struktura i komponenti motivacije.STANJA, RASPOLOŽENJA I ULOGEStanja, raspoloženja i uloge su prolazne, situacijske varijable, koje ipak snažno djeluju na ponašanje. Zbog toga je ličnost promjenjiva i determinirana situacijom. Osobine ličnosti osiguravaju stabilnost tek donekle, ali ponašanje je rezultat zajedničkog utjecaja situacijskih i osobinskih komponenti. Postojanje razlike između osobine i stanja dobro je utvrđeno na primjeru anksioznosti: postoji i kao stanje, i kao osobina.FAKTORSKA STRUKTURA OKOLINEPodražaji iz okoline su primarne determinante kratkoročnih promjena (socijalnog) ponašanja. Postoje tri gledišta na odnos osobina ličnosti i okoline: transsituacionizam (situacijski faktori ne djeluju), situacionizam (ličnost ovisi o situaciji) i interacionizam (ponašanje je odraz interakcije situacije i karakteristika pojedinca).Cattell smatra da u situaciji treba razlikovati fokalne podražaje i pozadinkse uvjete. Fokalni podražaji su ono na što pojedinac neposredno reagira, a pozadinski uvjeti (ambijent i kontekst) formiraju stanje organizma. Tako su oni modulatori ponašanja.RAST I RAZVOJ LIČNOSTILičnost je rezultat utjecaja nasljeđa i okoline, prvenstveno učenja. Cattell je opiusao metode određivanja kvantitativnog doprinosa nasljeđa i okoline ličnosti. Ta metoda je MAVA (multipla apstraktna analiza varijance). Ona se primjenjuje za istraživanja blizanaca i usvajanja. Isto tako, usporedbom ispitanika različite dobi možemo utvrditi utjecaj jedih i drugih determinanti za svaku izvornu osobinu. Nađeno je da su korelacije između varijabli okoline i nasljeđa najčešće negativne. Cattell to objašnjava zakonom prisile na biosocijalni prosjek. Dakle, okolina sistematski potiskuje izražavanje i razvoj genetičkih razlika.Na različite osobine ličnosti okolina i nasljeđe imaju različito jak utjecaj (npr. na inteligenciju nasljeđe, a na neuroticizam okolina). Sve u svemu, Cattell kaže da je 2/3 ličnosti determinirano okoloinom, a 1/3 nasljeđem. Ličnost se formira prvenstveno do 7. godine, kasnije je samo nadogradnja i razvoj.

UčenjePostoje tri tipa učenja koja utjkeču na formiranje ličnosti: klasično uvjetovanje, operantno uvjetovanje i integrativno učenje. Klasičnim uvjetovanjem (Watson) se uče emocije, osim onih par urođenih. Instrumentalnim uvjetovanjem (Skinner) se najlakše modificira ponašanje. Integrativno učenje je učenje takvog ponašanja pomoću kojeg bivaju zadoivoljeni različiti motivi koji postoje u nekoj situaciji, tj. takvo ponašanje koje će dovesti do maksimuma zadovoljenja za čitavu ličnosdt, a ne samo za jedan nagon. Važnost zadovoljenja ukupne ličnosti očituje se postojanjem sentimenta o sebi, koji se tiče cjelokupne ličnosti. Taj tip učenja je najvažniji za učenje ličnosti. On to učenje vidi kao učenje «multidimenzionalnih promjena kao odgovor na multidimenzionalne situacije».

PRIMJENA I VALIDACIJASocijalna psihologijaIzmeđu grupa i pojedinaca postoji interakcija. Socijalne institucije djeluju na ličnost na tri načina: namjerno stvarajući društveno poželjne karakteristike; nenamjerno stvarajući nepoželjne karakteristike; prilagođavanje pojedinca društvu kroz samoaktivaciju. Odnos društva i pojedinca prvenstveno je posredovan socijalnim ulogama. Za odnos među grupama važne su dinamičke karakteristike grupe, tj. sinergije grupe.Pojedine grupe imaju svoja obilježja, čiji sklop se zove sintalitet. Sintalitet je za grupu ono što je za pojedinca ličnost. Postoji 8 faktora sintaliteta: veličina, kulturni pritisak, prosvijećeno bogatstvo, promišljena marljivost, krepki i tvrdoglavi red buržoaskog filistinizma (što god to značilo), budizam-mongolizam, kulturna integriranost i moral.

Multivarijatna psihopatologija

Osobine ličnosti djeluju kao modifikatori patoloških simptoma. Pritom je obrazac organizacije varijabli ličnosti važnioji za razumijevanje problema nego poznavanje statusa na pojedinačnim varijablama. Porijeklo psihičkih poremećaja je u naslijeđenim konstitucijama koje pojedinca predisponiraju za konflikte i traume.Cattellov model konflikta kaže da konflikt nastaje kad neki nagoni budu prvo aktivirani, a onda blokirani. Ako ne uspijemo probiti blokadu, moramo se odreći cilja. Tako nastaje konflikt, javlja se anksioznost, a onda i neurotski simptomi. Indeks konflikta može se matematički odrediti. Cattell psihopatologiji pristupa nomotetički, a ne klinički. Testira velik broj normalnih ispitanika, a onda ih uspoređuje s pacijentima.

H.A. MURRAY: MOTIVACIJSKA TEORIJA LIČNOSTIMurray smatra da se razlike između ličnosti, kao i karakteristični obrasci svake ličnosti, razvijaju iz razlika u motivaciji, tj. ciljevima pojedinca. Proučavanje strukture potreba pojedinca znači i proučavanje njegove ličnosti. Ako znamo njegove potrebe, možemo predviđati i kontrolirati ponašanje pojedinca. Potrebe su primarni uzrok ponašanja, a motivacija je dinamički aspekt ličnosti – zbog toga se ova teorija naziva motivacijskom teorijom ličnosti.Murray je smatrao da je adekvatan naziv za psihologiju ličnosti personologija. Personološki pristup je idiografski. Njegov pristup je i holistički, jer smatra da se pojedinačno ponašanje može razumjeti samo u odnosu na cjelokupno ponašanje pojedinca. Od ostalih holističkih pristupa Murrayev se razlikuje po tome što naglašava i važnost okoline ili situacije, što njegovu teoriju čini i teorijom polja. Murray daje jednaku važnost prošlim iskustvima (djetinjstvu) pojedinca kao i sadašnjim, što je zbog snažnog Freudovog utjecaja. Kod svakog čovjeka postoje i nesvjesne motivirajuće snage. Budući da je ovo teorija koja je zasnovana na motivaciji, ona je biološki utemeljena.

DEFINICIJA LIČNOSTIMurray kaže da je ličnost hipotetski entitet, hipotetski konstrukt, a ne nešto što ima realnu egzistenciju.«Ličnost se biološki može definirati kao vladajući organ ili tijelu nadređena institucija. Kao takva, ona je locirana u mozgu. Bez mozga nema ličnosti.» (Murray, 1951.)Dakle, ličnost je fiziološki determinirana procesima u mozgu. S obzirom na to, proučavajući ponašanje, kojim upravlja mozak, možemo zaključivati o ličnosti. Ono što je mozak na biološkom planu, to je ličnost na nivou ponašanja. Sve varijable ličnosti mogu se reducirati na vladajuće procese. To su fiziološki i neurološki mehanizmi koji leže u osnovi funkcioniranja ličnosti. Razlika u ponašanju znači razliku u neurološkom funkcioniranju i obrnuto. Svi svjesni procesi su vladajući, ali nisu svi vladajući procesi svjesni.

STRUKTURA LIČNOSTILičnost je za Murraya promjenjiv fenomen. Ipak, postoje ipak strukture koje su stabilne u vremenu i nužne za razumijevanje ponašanja. One su, kao i kod Freuda – id, ego i superego. Id je za Murraya sjedište primitivnih impulsa. On je spremište energije koje sadrži urođene motive. Ti urođeni motivi mogu biti i impulsi prema dobru, a ne samo prema zlu, kako je Freud smatrao. Snaga ida i mogućnost njegove kontrole varira među pojedincima. Ego kod Murraya ima više funkcija nego kod Freuda. On (1) kontrolira i inhibira neke impulse, ali uz to, (2) on vremenski raspoređuje i upravlja impulsima koji se pojavljuju u ponašanju. Kroz to, (3) ego je ključan za prilagodbu pojedinca. Superego je rezultat utjecaja društva, on je internalizirani sustav vrijednosti. Uz njega je vezan i ego-ideal. Važna je povezanost, odnosno ravnoteža, između superega i ego-ideala. Ako je superego dominantan, čovjek se potpuno žrtvuje za druge, a ako su ego-ideal i superego potpuno razdvojeni, ljudi postaju antisocijalni. Ego i superego se razvijaju duže nego po psihoanalitičkom tumačenju. Najpovoljniji rezultat razvoja je benigni superego i sposoban ego, jer to omogućuje prihvatljivu ekspresiju ida. U svakom slučaju, ličnost je osnova identiteta pojedinca te mu omogućuje adaptaciju na okolinu.

MOTIVACIJA LIČNOSTIU objašnjenju motivacije ličnosti, tri su osnovna pojma: potreba, pritisak i tema.PotrebaPotrebe su osnova Murrayeve teorije. One su najvažnije strukturalne komponente ličnosti, ali i najvažniji pokretači ličnosti, tj. određuju i dinamiku ličnosti. (Ne)prisutnost, trajanje i intenzitet potrebe te njihov sklop su osnova za objašnjenje razlika među ljudima. Definicija potrebe: «Potreba je konstrukt koji predstavlja neku mozgovnu snagu koja organizira kognitivne, konativne i bihevioralne procese na taj način da u određenom smjeru transformira neku postojeću, nezadovoljavajuću situaciju. Potrebu mogu izazvati unutarnji procesi, ali je češće izazivaju pritisci iz okoline. Ona se manifestira tako da navodi organizam da traži, izbjegava ili reagira na određene vrste pritisaka. Svaku potrebu prate karakteristični osjećaji. Potreba može biti različitog intenziteta i trajanja, ali ona obično traje i dovodi do određenog smjera ponašanja koji mijenja početne okolnosti tako da dolazi do ukidanja situacije koja još zadovoljava ili utažuje organizam.»Potrebu treba razlikovati od aktona, tj. obrasca akcije koji je vezan za tu potrebu, koji iz nje proizlazi i koji dovodi do zadovoljenja te potrebe. Pojedini aktoni mogu biti u službi različitih potreba. Zbog toga nije uvijek moguće na temelju ponašanja zaključivati o kojoj se potrebi radi.

Neki Murrayevi razlozi zašto je pojam potrebe nužan za psihologiju, tj. za razumijevanje ličnosti:Da bi organizam mogao živjeti, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. To znači da postoje određene potrebe. Za njihovo zadovoljenje možemo se koristiti različitim aktonima, koji sami po sebi nemaju intrinzičnu vrijednost. Njima upravljaju potreba. Budući da su potrebe upravljajući procesi, one omogućuju kompleksna ponašanja (aktone), a to objašnjava i perzistenciju ponašanja i nepojavljivanje ponašanja u nekim situacijama. Organizmi aktivno traže određene objekte, a nisu samo aktivni onda kada su ti objekti prisutni. Nove situacije izazivaju slijed aktona sve dok se ne pronađe onaj koji će donijeti željeni efekt, a neka stanja ili promjene prekidaju neke aktone. Potreba objašnjava razlike u intenzitetu i trajanju ponašanja. Konačno, u organizmu se mogu utvrditi biološki uzroci koji su stvarni uzroci ponašanja.

Tipovi potreba

Po Murrayu postoje viscerogene (12 potreba) i psihogene (28) potrebe. Viscerogene ili fiziološke potrebe vezane su uz određena stanja organizma, npr. potreba za zrakom, seksom, hranom... Te su potrebe univerzalne i primarne u odnosu na psihogene. Zna se kojim su podražajima izazvane. Psihogene potrebe su izvedene iz viscerogenih. Nisu vezane uz fiziologiju. Murray je tih 28 potreba podijelio u 5 glavnih kategorija: ambicija (npr. potreba za postignućem, za redom, za stjecanjem); obrana statusa i održavanje psihološke distance (npr. kontriranje, obrana); reagiranje na ljudsku vlast i moć (npr. dominacija, sličnost, agresija); privrženost među ljudima (npr. udruživanje, odbacivanje, igra) i izmjena informacija (znanje i tumačenje). Te potrebe nisu uvijek nezavisne, jer se neki akton može vezati uz više potreba.Otvorene (manifestne) potrebe su one koje se u nekom društvu mogu slobodno iskazivati. One se očituju motoričkim ponašanjem. Latentne su one koje su inhibirane te su dio mašte. One se ponekad iskazuju kroz neurotičnost. Proaktivne potrebe su one koje nastaju nekom promjenom unutar osobe (npr. potreba za hranom), a reaktivne su one koje su pobuđene podražajima iz okoline. Neke potrebe mogu pripadati u obje kategorije (npr. potreba za seksom). Fokalne potrebe su one koje su povezane sa samo malim brojem objekata iz okoline, a difuzne su povezane s velikim brojem ili svim objektima u okolini. Ako je neka potreba vezana uz neodgovarajući objekt, to je fiksacija. Efektne potrebe su one koje su vezane uz neposredne posljedice, modalne dovode do bar djelomičnog zadovoljenja tijekom izvođenja aktivnosti, a procesna aktivnost su ponašanja koja su slučajna i nefunkcionalna i zbivaju se od rođenja (npr. gledanje, govor). One se događaju iz zadovoljstva.Interakcije među potrebamaU ličnosti postoji stalna interakcija među potrebama, jer je ona dinamički sustav. Najvažniji princip organizacije potreba u ličnosti je načelo hijerarhije. Hijerarhija potreba se formira prema urgentnosti potrebe. Isto tako, važno je poznavati i konflikte među najvažnijim potrebama. Konflikt među potrebama nastaje kada zadovoljenje jedne potrebe onemogućuje zadovoljenje neke druge podjednako važne potrebe. Takvi konflikti uzrokuju napetost u ličnosti. Drugo načelo organizacije je načelo fuzije potreba. Do fuzije dolazi kada jedna akcija može istovremeno zadovoljiti više potreba. Treći način organizacije je zamjenjivanje (subsidijacija). Zamjenska potreba je ona koja je manje ažna, a njezino zadfovoljenje služi zadovoljenju neke jače potrebe.Procjena potreba se često vrši putem projektivnih testova, jer se tako može indirerktno ispitati nesvjesna motivacija. Ipak, postoje i kriteriji za izravnu procjenu potrebe iz ponašanja: 1. konzistencija ponašanja; 2. obrazac aktivnosti; 3. selektivna percepcija i selsktivna reaktivnost; 4. izražavanje odreženih osjećaja; 5. manifestacije (ne)zadovoljstva uspjehom tj. neuspjehom.PritisciProučavajući ličnost, moramo uzeti u obzir i vanjske, okolinske determinante ponašanja. Upravo su pritisci okolinski utjecaji na zadovoljavanje potrebe. Budući da se neki pritisci u njegovom sustavu zovu isto kao i potrebe, Murray sve potrebe označava s n (need), a pritiske s p (press). Npr. n Dominacija ≠ p Dominacija. Murray razlikuje dvije skupine pritisaka: alfa-pritiske i beta-pritiske. Alfa-pritisci su realne osobe, stvari i situacije, onakve kekve jesu u realnosti. Beta-pritisci su okolina kakvom je doživljava pojedinac. Beta-pritisci su po Murrayu mnogo važniji za pojedinca, jer zapravo reagiramo na osnovi naših percepcija i interpretacija. Između alfa- i beta-pritisaka može postojati podudarnost. Kod normalnih ljudi je ta podudarnost visoka. Ako je sukladnost niska, dolazi do deluzija.Odnosi između potreba i pritisakaNa potrebu koja postoji u pojedincu može djelovati gotovo svaki pritisak (i alfa i beta). Pritisci mogu olakšavati ili otežavati zadovoljenje potrebe. U svakom slučaju, ponašanje proizlazi iz interakcije okoline i potreba pojedinca.

DogađajiDogađaji su diskretne vremenske jedinice ponašanja. Oni se odnose na prošlost («Povijest ličnosti je ličnost»). Oni su integracija između potreba i pritisaka koja je ostvarena u određenom razdoblju. Eksterni događaji su oni koji su ostvareni manifestnim ponašanjem, a interni oni koji su ostvareni u mislima. Poklapanje internih i eksternih događaja je važno za mentalno zdravlje. Psihologija može proučavati samo eksterne događaje. TemaTema se također odnosi na integraciju potreba i pritisaka, ali u sadašnjosti pojedinca. Epizoda ponašanja je tema u akciji. Složenije interakcije potreba i pritisaka (kada ih je više) proučavaju se pomoću serijske teme. One predstavljaju složenije sadašnje odnose između potreba i pritisaka koji leže u osnovi nečijeg ponašanja. Ako se neke potrebe i pritisci trajno povezuju, stvara se integrat potrebe. To je dobro utvrđena tematska dispozicija: to je potreba za nekom specifičnom interakcijom s nekim objektom, ona se očituje traženjem tog objekta. Jedinstvena temaNajvažnija tema kod svakog pojedinca je jedinstvena tema. To je obrazac odnosa između potreba i pritisaka koji je nastao na osnovi iskustva u ranom djetinjstvu. Takva organizacija potreba i pritisaka je trajna i daje smisao i koherentnost ponašanju pojedinca, jer se ona u mnogim oblicima ponavlja kroz život. Jedinstvena tema je osnova ličnosti: ona čini pojedinca različitim od svih drugih, održava jedinstvo ličnosti te predstavlja nesvjesnu pokretačku snagu ličnosti.Vektorsko-vrijednosni sustavUsmjerenost ponašanja može se najbolje prikazati vektorima – usmjerenim veličinama. Vektori su za Murraya »široki fizički ili psihički pravci aktivnosti». Naše ponašanje je usmjereno prema nekim vrijednostima, koje se pokušavaju postići usmjerenim (vektorskim) ponašanjima. Sustav vektora i vrijednosti čini vektorsko-vrijednosni sustav osobe, u kojem su pojedini vektori povezani s pojedinim vrijednostima.

GLAVNE FUNKCIJE LIČNOSTINajvažnija funkcija ličnosti je smanjenje napetosti potrebe, kao i kod Freuda. Za istraživača je najvažnije pitanje što je dovelo do napetosti. Ličnost služi i generiranju napetosti, jer sam proces reduciranja napetosti izaziva zadovoljenje. Zbog toga ličnost sama stvara (pozitivnu) napetost. Stanje bez napetosti poželjno je samo za neurotičare i psihotičare. Ličnost služi i za samoizražavanje, pri čemu je jedini cilj stvaranje intrinzične ugode. Funkcija donošenja odluka je važna jer se tako izbjegavaju konflikti unutar ličnosti, kada trebamo odabrati između konfliktnih ciljeva. Kontroliranje razine aspiracije omogućuje podudaranje između razine aspiracije pojedinca i njegovih mogućnosti, što čuva ličnost od frustracije neuspjehom

i omogućuje maksimalizaciju zadovoljenja potreba. Šesta funkcija ličnosti je prilagođavanje socijalnim očekivanjima i normama. Pritom ličnost mora moći pronaći balans između previše i premalo prilagodbe socijalnim očekivanjima.

DETERMINANTE I RAZVOJ LIČNOSTILičnost je za Murraya isto što i razvoj ličnosti. Ona se može razumjeti samo ako znamo prošlost ličnosti. Za razumijevanje i razvoj ličnosti su posebno važni interpersonalni ili dijadički događaji, dakle interakcije s važnim drugim ljudima. Determinante (razvoja) ličnosti mogu se svrstati u tri kategorije: genetičke, konstitutivne i sociokulturne determinante. Genetičke determinante uvjetuju unaprijed određene, univerzalne maturacijske procese i pojavljivanje era u životu pojedinca. Murray navodi tri velike ere: 1. djetinjstvo, adolescencija i rana odraslost (mladost); 2. srednje godine; 3. starost. U prvom razdoblju prevladavaju anabolički procesi, rast i razovj strukturalnih i funkcionalnih obilježja pojedinca. U drugom razdoblju se te strukture i funkcije mijenjaju, a vlada balans anaboličkih i kataboličkih procesa u organizmu. U trećem razdoblju prevladavaju katabolički procesi i opadanje funkcija. Na razvoj ličnosti utječu i mozgovni centri za ugodu (hedonički) i neugodu (anhedonički), stvaranjem iskustava pomoću kojih učimo. Ono što podražuje centre za ugodu i neugodu, Murray naziva (an)hedoničkim generatorima. Retrospektivni generatori su takva prošla iskustva, spektivni sadašnja, a prospektivni su anticipacije budućih iskustava. Konstitutivne odrednice ličnosti čini cjelokupno fizičko ustrojstvo pojedinca. One utječu na razvoj pojedinca tako što se aspekti ličnosti razvijaju ili ne razvijaju ovisno o tome je li to u skladu s konstitucijom. Na primjer, netko kronično bolestan vjerojatno neće razvijati one aspekte ličnosti koji su nužni za sport. Konstitutivne odrednice su slične genetičkima, ali utječu na odnos pojedinca s drugim ljudima, jer drugi ljudi reagiraju na njih. Ipak, ne može se unaprijed reći kako će one utjecati – to ovisi o okolini.Najvažnija socijalno-kulturna determinanta je pripadnost grupi, odnosno utjecaji grupe i utjecaji uloge. Naime, pripadnost određenoj grupi izlaže pojedinca specifičnim utjecajima. Zbog toga različiti ljudi imaju različite potrebe – dakle i drugačiju ličnost. Uloge objašnjavaju interindividualne razlike među ljudima iz iste skupine.Osim ovih determinanti, postoje još i situacijske determinante, slučajni događaji. Upravo zbog nepredvidivosti ovih događaja, oni su potpuno specifični za pojedinca. Još jedan tip determinanti ličnosti su kompleksi. Za razliku od psihoanalitičara, Murray je smatrao da se kompleski mogu mjeriti: stvorio Test tematske apercepcije (TAT). Djeluju nesvjesno, jer su represirani. Nastaju zbog frustracije ugodnih iskustava u djetinjstvu prije nego se iskustva mogu jezično kodirati. Ima pet takvih iskustava i s njima povezanih kompleksa. Klaustralni kompleksi nastaju na temelju iskustava iz maternice, koja su prekinuta rođenjem. Ima 3 podtipa: Jednostavni klaustralni kompleks je nesvjesna težnja za ponovnim uspostavljanjem intrauterinih uvjeta života: težnja prema zatvorenim prostorima, otpor promjenama, pasivnost, ovisnost. Kompleks straha od nepodrške: strah od otvorenih prostora, prirodnih katastrofa, gubitka podrške. Kompleks egresije ili izlaženja: potreba za autonomijom, promjenama, otvorenim prostorima, poduzetnost.Oralni kompleksi proizlaze iz doživljaja vezanih uz dojenje. Kompleks oralne sukorance: oralne aktivnosti + pasivnost, ovisnost. Oralni automatizmi sisanja, potreba za podrškom, inhibirana agresivnost. Kompleks oralne agresivnosti: oralna aktivnost + agresija. Oralni automatizmi griženja, agresivnost, izbjegavanje opasnosti, ambivalentnost prema autoritetima. Kompleks oralnog odbacivanja: gađenje prema oralnim aktivnostima. Povraćanje, autonomija, ravnodušnost, odbacivanje, izoliranost.Analni kompleksi proizlaze iz učenja toaletne discipline. Analni kompleks izbacivanja: agresivnost, autonomija, neurednost. Analni kompleks zadržavanja: stidljivost, tvrdoglavost, red i čistoća.Uretralni kompleks je «kompleks Ikarusa». Težnja za besmrtnosti, kateksija za vatru, narcizam, nerealne ambicije.Kompleks kastracije ima manje značenje za Murraya nego za Freuda: nije vezan uz nastanak neuroza. Nastaje zbog masturbacije u djetinjstvu.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA I METODEVećina istraživanja nije bila usmejrena na validaciju teorije, zato što Murray je dao opis ličnosti, a ne objašnjenje te zato što je formulirao malo specifičnih hipoteza. Osnovna karakteristika istraživanja ove teorije je idiografičnost, što je odraz Murrayevog humanističkog pristupa ličnosti.

On je htio detaljnu, multifacetnu analizu pojedinca. Predlagao je multiformni program procjene, koji se sastoji u tome da mali broj pojedinaca detaljno ispituje više istraživača, a onda istraživači imaju seriju sastanaka na kojima bi tumačili razlike među pojedincima i objasnili razlike u ponašanju u stvarnom životu, jer mu je bilo jako stalo do ekološke valjanosti. Murray je smatrao da je klinička procjena koju daje psiholog koji dobro zapaža točnija i relevantnija od rezultata na testovima. Ipak, koristio je dijagnostički koncil: više procjenjivača.Istraživanje studenata na HarvarduLongitudinalna studija s mnogim eksperimentalnim i neeksperimentalnim metodama. Konzilijarno su istraživali su npr. autobiografije, dileme, predviđanja, sposobnosti, pamćenje neuspjeha. Tako su analizirali svakog od 50 studenata. Problem: ne može se generalizirati jer je uzorak izrazito selekcioniran.

Test tematske apercepcijeRazvili su ga Morgan i Murray (1935). Bazira se na Murrayevoj pretpostavci o nesvjesnoj motivaciji: ljudi imaju manifestne potrebe, ali i latentne. Ako je latentna potreba jaka, onda se ona projicira na okolinu, što služi kao osnova projektivnih testova. TAT se sastoji od 20 crno-bijelih slika, na kojima likovi sudjeluju u nejasnim situacijama. Na temelju njih sudionik mora smisliti što zanimljiviju i dramatičniju priču. Ona mora govoriti o osjećajima i mislima likova te o njihovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Murray govori o imaginativnoj projekciji, što se donekle razlikuje od Freudove projekcije, jer su one za Murraya uvijek vezane isključivo uz neku sliku te mogu biti pozitivne (a ne uvijek negativne) i ne sasvim skrivene ispitaniku. Ocjenjivanje TAT-a je kvalitativno, provodi ga klinički psiholog na temelju svog iskustva. Sadržaj priča klasificira se u dva dijela: 1. onaj sadržaj koji manifestira snage «heroja» priče (pokazuje potrebe pojedinca – jer se on identificira s herojem) i 2. onaj koji proizlazi iz snaga okoline (pokazuje pritiske okoline). Najprije identificiramo jednostavne teme, koje su interakcija

između potreba i pritisaka u jednoj priči. Kompleksne teme se javljaju u nekoliko priča, a dovode nas do jedinstvene teme, čije nam je pronalaženje cilj, jer one pokazuju neke opće potrebe sudionika – dakle njegove osobine ličnosti. U analizi priča Murray razlikuje dvije razine funkcioniranja. Funkcioniranje na prvoj razini su stvarni postupci i verbalno ponašanje, vezani uz manifestne potrebe. Funkcioniranje na drugoj razini su ideje, fantazije i planovi – TAT nam otkirva tu drugu, latentnu razinu.

Ocjenjivanje manifestnih potrebaManifestne potrebe mogu se utvrđivati objektivnim postupcima. Postoji četiri kriterija za ocjenu i mjerenje intenziteta manifestnih potreba: 1. frekvencija određenih postupaka; 2. trajanje određene akcije; 3. intenzitet akcije; 4. spremnost na akciju (preko latencije odgovora i adekvatnosti objekta kojeg koristi za zadovoljenje).

Potreba za postizanjemMcClelland i Atkinson su utvrdili da se TAT može koristiti za mjerenje jačine motiva. Ljude su lišavali vode i hrane i gledali kako to utječe na njihove odgovore u TAT-u. Našli su da na osnovi toga mogu mjeriti intenzitet motiva i određivati trajanje deprivacije. To je bilo vezano uz istraživanje viscerogenih motiva. Nakon toga su TAT koristili za mjerenje psihogenog motiva za postizanjem. Utvrdili su kategorije pomoću kojih se ispitanici mogu s obzirom na taj motiv diferencirati. Dalje su istraživali porijeklo tog motiva s obzirom na različite varijable i pokazali da taj motiv nastaje ranim vježbanjem neovisnosti, pod utjecajem roditelja koji postavljaju zahtjevne ciljeve, ali i pružaju iskustvo emocionalnog zadovoljenja prilikom uspjeha. Pojedinac koji ima izražen motiv za uspjehom mora imati iskustva s maksimiziranjem dobiti i lišen straha od neuspjeha. Istraživali su motiv iza uspjehom kao pokazatelj budućeg ekonomskog rasta zemlje. Našli su korelaciju od +.53 između motiva za postiaznjem na velikom uzorku djece i kasnijeg ekonomskog rasta. McClelland i sur. su razvili teoriju o stjecanju motiva, u kojoj tvrde da su svi motivi, pa čak i biotički, naučeni.

Osim potrebe za postizanjem, Murrayeva teorija je potakla istraživanja motiva vladanja nad drugima i motiva pridruživanja. Mjerni instrumenti koji su proizašli iz Murrayeve teorije su Edwardsov upitnik o osobnim preferencijama (Personal Preference Schedule, EPPS, 1953) i Sternov indeks aktivnosti (1958).

E. ERIKSON: PSIHOSOCIJALNA TEORIJA LIČNOSTI

Erikson je predstavnik ego-psihologije. Ona je proizašla iz klasične psihoanalize, ali smatra da je za razvoj i dinamiku ličnosti najvažniji ego, a ne id. Eriksonova psihologija ličnosti ima cjeloživotnu perspektivu.Ego je glavni sustav ličnosti. Urođen je i prisutan od početka, a energiju za svoje procese dobiva iz neiskorištene seksualne i agresivne energije, neovisno o idu. On je aktivna i autonomna struktura ličnosti, odlučujuća za socijalnu adaptaciju. On traži objekte u realnosti i s njima uspostavlja kontakt. Pritom razvoj pojedinca treba gledati u sklopu cjelokupne socijalne matrice u kojoj se nalazi.Konflikti u egu mogu biti posljedica njegovih vlastitih ciljeva, ne moraju biti zbog sukoba s idom ili superegom. Nastaju zbog iskustava koja ima pojedinac u odnosu prema okolini, a ne zbog nagona. Konflikti se mogu riješiti na dobrobit pojedinca, tako da se ostvari daljnji razvoj pojedinca. Pritom je potrebno poznavati načine na koje su se krize rješavale.

Usporedba Freud – Erikson:1. Ego je glavni sustav ličnosti.2. Ego je autonomna struktura ličnosti, neovisna od ida.3. Pojedinac je racionalan, a njegov razvoj u velikoj mjeri ovisi o okolini.4. Obuhvaća cijeli život. 5. Najvažniji period je adolescencija, a ne djetinjstvo.6. Konflikt može biti riješen na dobrobit pojedinca.7. Svaki je pojedinac u svojoj osnovi dobar.8. Problemi koji nastanu u razvoju mogu se rješavati kasnije, nisu nepovratno usađeni u nas.

NAČELO EPIGENEZEOva teorija ličnosti je od svih najviše razvojna – razvoj ličnosti predstavlja samu ličnost. Erikson je pretpostavio stupnjevit razvoj ličnosti, pri čemu ima 8 tih psihosocijalnih stadija. Njihovo je pojavljivanje određeno načelom epigeneze, što znači: 1.) ličnost se razvija predeterminiranim koracima, uz sve veću spremnost pojedinca da bude u interakciji sa sve većim socijalnim radijusom.2.) društvo se tako konstituira da zadovoljava i potiče takav redoslijed mogućnosti za interakciju i pravu brzinu i redoslijed tog sve većeg obuhvaćanja.

Budući da su razvojni stadiji genetički determinirani, svaki se javlja u određeno i optimalno vrijeme. Ipak, svaki stadij može utjecati i na kasnije stadije. Kada se svi stadiji javljaju u prirodnoj sekvenci i uspijevaju sazrijeti, tada ličnost postiže svoj puni razvoj i funkcionalnost. Svaki stadij prati karakteristična kriza, koja nastaje kao posljedica fiziološke maturacije organizma i socijalnih zahtjeva. Pojedinci se razlikuju jer na različite načine rješavaju krizu – dakle krize imaju najveću važnost za ličnost. Razvoj je kroz krize usmjeren na proširivanje međuljudskih kontakata. Kako bi posljedica krize za pojedinca bilo zadovoljenje, njegove ego-funkcije se moraju stalno razvijati. Zato su krize ono što omogućuje razvoj.Svaka kriza ima i pozitvnu i negativnu stranu. Uspješno rješavanje kriza omogućuje pojedincu razvoj novih komponenti ličnosti i napredak, a neuspješno rješavanje kriza to onemogućuje. Uspjeh ili neuspjeh u nekoj fazi ipak nam ne govori o tome kakav će biti ishod neke druge faze. Ipak, da bi mogli na zdrav način rješavati nove krize, one stare moraju biti na adekvatan naćin riješene. Erikson vidi faze kao stepenice, koje se nastavljaju jedna na drugu.

Epigenetičko načelo razvoja kaže da je uspješnost rješavanja krize to je veća, a kriza manje izražena i opasna, što su ranije krize uspješnije riješene i što su bolje razvijene njima sukladne vrline.

PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ LIČNOSTIOn se temelji na razrješavanju kriza. Tempo prelaska iz stadija u stadij je individualan. Djelovanje ranijih faza u sadašnjem životu pojedinca se događa jer su one integrirane u ličnost.

Za svaki stadij važan je način ritualizacije – obrazac odvijanja interakcija među pojedincima ui nekoj sredini. Svrha ritualizacije je stvaranje djelotvornog člana određene društvene sredine. Ako su ritualizacije previše rigidne, to se može pretvoriti u ritualizam.

PRVI STADIJ: TEMELJNO POVJERENJE – TEMELJNO NEPOVJERENJEOn se događa tijekom prve godine života. Kriza se odnosi na stvaranje temeljnog (ne)povjerenja prema okolini. To znači da okolinu vidimo kao sigurnu i stabilnu, a ljude kao pouzdane zaštitnike, što stvara većinom nesvjesnu unutrašnju sigurnost kod djeteta. To je preduvjet za razvoj zdrave ličnosti. Temeljno povjerenje se razvija pod utjecajem kvalitete brige koju dijete dobiva od majke. Time dijete stvara povjerenje u odrasle oko sebe. Dijete mora razviti i povjerenje u samog sebe: da može samo zadovoljiti neke svoje potrebe. Ova kriza je važna zato što kroz nju dijete također uči u kojim situacijama u životu treba osjećati povjerenje u ljude, a u kojima ne. Kriza nastaje kada se uz temeljno povjerenje razvija i temeljno nepovjerenje. To se događa ako dijete ne dobiva adekvatnu brigu, ili ako se se roditelji ne slažu oko načina brige za njega, ili ako je djetetova obitelj neprilagođena okolini. Ova kriza se nikada ne može trajno razriješiti pa se javlja i tijekom drugih stadija. Rješenja kriza povjerenja u kasnijim stadijima će preslikavati rješenje te krize u ovom stadiju. Ako je situacija povjerenja u ovom stadiju više nego situacija nepovjerenja, javlja se vrlina nada, koja je općenito temeljna vrlina te nam omogućuje snagu i napredak u teškim situacijama u životu. Ritualizacija tijekom ovog stadija je numinozna ritualizacija. Ona se tiče toga kako majka obraća pažnju na svoje dijete. Ako nema adekvatnih ritualizacija, nastaje osjećaj otuđenosti, a neodgovarajuća forma ovih ritualizacija izaziva idolizam u odrasloj dobi. Neuspjeh u stvaranju povjerenja može dovesti do shizofrenije u odrasloj dobi.DRUGI STADIJ: AUTONOMIJA – PONIŽENJE I SUMNJAObuhvaća drugu i treću godinu života. Tada dijete postaje sposobno samostalno se kretati i istraživati svoju okolinu. To stvara psihosocijalnu situaciju u kojoj drugi ljudi mogu tu njegovu aktivnost ograničavati ili poticati, što dovodi do krize. Ukoliko okolina potiče djetetovu samostalnost, ono se tijekom ovog stadija uči samokontroli i autonomiji, što je osnovica za kasnije samopouzdanje i osjećaj slobodne volje. Vrlina koja se javlja pri pozitivnom rješenju ove krize je volja, što nam omogućuje samostalnost u odlučivanju. Ako su roditelji pretjerano zaštitnički i/ili nedovoljno podržavajući, ne dolazi do adekvatnog rješenja ove krize, te se razvija krivnja, sram i nesamostalnost. Društvena institucija koja je vezana uz ovu fazu su društvena pravila i zakoni, jer učimo samokontrolu. U ovom periodu također počinjemo razlikovati ono što nam je slično od onoga što nam je različito, što je osnovica za kasnije socijalne predrasude. Rituali koji se događaju u ovoj fazi su rituali razboritosti, a iz izopačenih rituala se kasnije javlja legalizam. Neuspjeh u stjecanju autonomije može dovesti do opsesivno-kompulzivnih neuroza i psihoza.TREĆI STADIJ: INICIJATIVA – KRIVNJADogađa se od 4. godine života do polaska u školu, kao Freudova falusna faza. Erikson se slaže s Freudom u tome da je u osnovi ove krize Edipov kompleks, ali smatra da je više socijalnog nego spolnog karaktera.Povećava se vlast djeteta nad okolinom, ali se javlja i društveni pritisak za većom odgovornosti, što stvara krizu. Na razrješenje krize utječe to kako roditelji reagiraju na inicijative djeteta – poticanje inicijativnosti dovodi do pozitivnog ishoda. Tako dijete stječe vrlinu svrhe, jer je poticano na cilju usmjereno ponašanje. Socijalna institucija koja je u skladu s tim stadijem je ekonomija, jer ekonomska produktivnost u odrasloj dobi ovisi o tome koliko je dijete postalo sklono inicijativi. Ritualizacija koja se javlja u ovo doba jest dramatička ritualizacija, kroz igranje uloga. Potencijalni negativni aspekt ove ritualizacije je pretvaranje. Neuspjeh ove faze dovodi do histerija i neuroza.ČETVRTI STADIJ: PRODUKTIVNOST – INFERIORNOSTTraje od 6. do 11. godine. To je kod Freuda faza latencije. Dijete pod utjecajem školovanja uči nove vještine (npr. čitanje) te razvija deduktivno mišljenje. Ta kriza se rješava kako dijete savladava rješavanje problema u svojoj okolini koristeći nove «alate» koje dobiva od društva, kao i svoje vlastite sposobnosti. Ako to potiče njegova uža okolina, ali i društveni sustav, javlja se vrlina kompetentnost. Na društvenom planu, dijete stječe tehnološki etos društva, jer počinje sve više koristiti određena sredstva i vještine (alate) koje je društvo razvilo. Osim tehnološke kompetentnosti, u tom razdoblju pojedinac dolazi i do sve veće psihosocijalne kompetentnosti. Ritualizacija koja se javlja je formalna ritualizacija, kroz koju dijete metodički uči izvršavati pojedine zadatke. Iskrivljeni ritualizam koji se može javiti je formalizam, ponavljanje praznih i besmislenih rituala. PETI STADIJ: IDENTITET – KONFUZIJA IDENTITETAJavlja se na početku adolescencije, traje od 13. do 20. godine. Kriza nastaje zato što tada pojedinac treba sve svoje osobine integrirati u jednu cjelinu te postati socijalno adaptirani član društva – razviti svoj psihosocijalni identitet. Pritom važnu ulogu ima ego. Da bi se kriza riješila, važno je rješavanje seksualnih konflikata, pronalaženje adekvatnih ideala i role-modela i uspješna rješenja ranijih stadija. Identitet se s vremenom može mijenjati, nestati, ili se izgraditi tek kasnije. Ako je kriza razriješena, nastaje vrlina vjernost sebi. Ritualizacija koja se javlja tijekom adolescencije je ideologija – solidarnost uvjerenja nastalih kroz integraciju prethodnih faza. Isktrivljeni ritualizam je totoalizam – opsjednutost jednom idejom. ŠESTI STADIJ: INTIMNOST – IZOLACIJAJavlja se između 20. i 25. godine, paralelno sa završetkom obrazovanja i zasnivanjem obitelji. Intimnost je za Eriksona ne samo spolna zrelost, već i spremnost zajedničkog stvaranja i dijeljenja identiteta s partnerom. To nije moguće ako nije uspostavljen čvrst osjećaj identiteta. Ako se kriza riješi, nastaje vrlina ljubav. Ritualizacija koja se javlja je udruživanje, dakle zajedništvo. Iskvareni oblik toga je elitizam.SEDMI STADIJ: PLODNOST – STAGNACIJADogađa se između 25. i 65. godine. Tada ljudi moraju svojoj djeci osiguravati budućnost. Iz orijentacije prema dobrobiti društva, stvaralaštva i plodonosnosti proizlazi psihosocijalna vrlina briga, želja da se vlastito iskustvo podijeli s drugima.

Ritualizacija koja se javlja je generativna ili plodonosna. To je ritualizacija prenošenja svog znanja i brige na mlađe generacije. Iskrivljeni oblik je autoritizam.OSMI STADIJ: INTEGRITET – OČAJANJEDogađa se prema kraju života. Dolazi do retrospekcije i evaluacije toga što smo u životu postigli. Kriza se tiče toga hoćemo li u svom dosadašnjem životu pronaći red i smisao, jesmo li imali ispunjen život. Ako jesmo, čovjek je smiren i zadovoljan, a ako ne, onda se koristi represijom i projekcijom odgovornosti za neuspjehe. Vrlina koja se javlja je mudrost. Ritualizacija je integralna ritualizacijaI – postupanje u skladu sa stečenom mudrošću. Iskrivljen oblik je sapijentizam, glumljena mudrost.

ULOGA EGARazvoj ličnosti je za Eriksona razvoj ega. Ego nije određen samo biološkim faktorima, nego i svojom užom i širom društvenom okolinom. Ego nije submisivan idu i superegu, nego je samostalan i kreativan. On sjedinjuje unutarnje i vanjske faktore. Ego se može uvijek oporaviti – to je temelj psihoterapije. Ego-identitet treba biti zasnovan na tri temelja: faktualnost (baratanje objektivnim činjenicama); realnost (vizionarska slika svijeta zasnovana na realnosti); aktualnost (želja za postizanjem univerzalnih ciljeva čovječanstva). Četvrti temelj su slučajne okolnosti. Zdrav ego ima osjećaj zajedničkog identiteta ljudi.

PSIHOHISTORIJA«To je proučavanje individalnog i kolektivnog života kombiniranim metodama psihoanalize i povijesti.» Psihohistorijska istraživanja temelje se na izjavama i zapisima iz pojedinčeva života (to su obično poznate osobe). Njih onda analiziramo s obzirom na to u kojoj fazi života je osoba dala izjavu, što se tada događalo u svijetu itd. Za vjerodostojan prikaz ličnosti potrebno je da poznamo cjeklokupnudruštvenu situaciju u kojoj je ta osoba živjela. Svaka psihohistorija je subjektivna i relativna, jer istraživač u njoj bar djelomično projicira samog sebe. Psihohistorija je komplementarna psihoanalizi: psihoanaliza može odgovoriti na pitanje zašto je došlo do raspada neke ličnosti, a psihohistorija zašto pojedinci uspiju ostati jake ličnosti usprkos problemima. Erikson je pokazao da su se te jake ličnosti oslobađale trauma iz djetinjstva i rješavale su psihosocijalne krize, a ne psihoseksualne.

ZNANSTVENA VALIDACIJAProblemi validacije Eriksonove teorije nastaju zbog nedostatka adekvatnih mjernih instrumenata, zbog neodređenosti konstrukata (pogotovo odnos između organizmičkih i okolinskih faktora – može li se to operacionalizirati?). Ipak, ovo jest znanstvena teorija, jer počiva na objektivnim unutarnjim i vanjskim elementima razvoja, a ne na apstraktnim intrapsihičkim procesima (kao Freud ili Jung). Ličnost je definirana psihosocijalno, a ne intrapsihički.

Utjecaj ponašanja majkeVećina ovih istraživanja izvedena je neovisno o Eriksonovoj teoriji, ali podržavaju njegove zaključke: djeci je nužna majčinska briga i toplina da bi razvila temeljno povjerenje. Kod djece koja ne dobivaju dovoljno adekvatne pažnje ne razvija se privrženost, niti prema majci, niti kasnije u životu. Djeca koja dobivaju dovoljno pažnje u djetinjstvu razvijaju potrebu za privrženošću i socijalnom pažnjom, koja je prisutna i u odrasloj dobi – dakle krize u djetinjstvu mogu ostaviti posljedice na kasnije ponašanje.

Istraživanja identiteta ili konfuzije egaBronson (1959) je ispitivao Eriksonov koncept ego-identiteta. Provjeravao je odnos između 4 karakteristike ličnosti koje su važne za formiranje ego-identiteta i jačine identiteta. Hipoteze: Ljudi koji imaju ego-identitet će (za razliku od ljudi koji nemaju) biti 1. sigurniji između svog prošlog i sadašnjeg značenja; 2. imati manji stupanj unutarnje napetosti; 3. biti sigurniji u svoja istaknuta obilježja; 4. imati stabilnija shvaćanja o samom sebi tokom vremena. Sve te katakteristike će biti pozitivno korelirane. Bronson je prikupio podatke metodama intervjua i semantičkog diferencijala te onda međusobno korelirao ove 4 mjere snage ego-identiteta. Sve interkorelacije su bile značajne i pozitivne, veličine 0.47-0.71, što je potvrdilo taj dio Eriksonove teorije i dokazalo da je identitet ega mjerljiv konstrukt.

Stupanj identifikacije s majkomDingnan (1965) ispitivao Eriksonovu pretpostavku da je bilo preslaba, bilo prejaka identifikacija s majkom štetna. Dingnanova hipoteza je bila da će djevojke koje imaju srednju jačinu identifikacije s majkom imati najjači ego-identitet. Stupanj identifikacije s majkom se mjerio metodom semantičkog diferencijala kroz dva mjerenja: djevojke su prvi puta procjenjivale pojmove prema vlastitom stavu, a drugi puta onako kako misle da bi njihova majka odgovorila. Majke su također procjenjivale. Tako je dobivena subjektivna i objektivna mjera identifikacije majke i kćeri. Zatim je ljestvicom izmjeren ego-identitet djevojaka, koji je onda uspoređen s podacima o identifikaciji s majkom. Nađeno je da je ego identitet djevojaka to jači, što je veća subjektivno procijenjena sličnost majka-kćer, a da objektivna sličnost nije korelirana s jačinom ego-identiteta.

Epigenetski utjecaji na krizu identitetaWaterman (1970) je istraživao Eriksonovu hipotezu da je kriza identiteta u adolescenciji povezana s ranijim krizama i njihovim uspješnim rješenjima (u skladu s načelom epigeneze). Izmjerili su jačinu ego-identiteta (intervju), zatim autonomiju (preko lokusa kontrole) i temeljno povjerenje. Pokazalo se da je ego-identitet pozitivno koreliran s autonomijom, a nije koreliran s ovako mjerenim povjerenjem. Onda su Waterman i sur. za drugo istraživanje razvili mjere riješenosti kriza prije krize identiteta. Korelirali su dakle ego-identitet s povjerenjem, autonomijom, inicijativom i revnosti. Dobili su pozitivne korelacije, najvišu za identitet-povjerenje (0.43), a najnižu na identitet-revnost (0.24), što je sve u svemu potvrdilo Eriksonovo načelo epigeneze.

Druga istraživanjaO adolescenciji. Osnovno pitanje koje se postavlja je «Tko sam ja?», a rješava se u interakcijji sa socijalnom okolinom. Kriza identiteta je to jača, što je društvo kompleksnije i što više ima izbora koje mladi čovjek može (mora) učiniti. Najčešća područja krize identiteta su izbor zanimanja, pripadnost socijalnim skiupinama, ljubav, odnosi s roditeljima i upotreba droga. Zbog ovoga se Eriksonova teorija se može smatrati i teorijom socijalizacije. O Freudu. Erikson smatra da je superego biološka datost, a Freud da je rezultat društvenog utjecaja. Erikson smatra da ideologije pomažu mentalnom zdravlju, a Freud da us znak neuroze. Identitet se ne može izvesti iz dječje seksualnosti. Pojam o sebi je za Eriksona važan, a za Freuda ne postoji. Po Eriksonu društvo podržava individualni razvoj, a po Freudu ga društvo onemogućava. O samoj teoriji. Teorija je univerzalno koncipirana (vrijedi za većinu ljudi, cjeloživotna je i uzima u obzir i kulturalne faktore).

W. H. SHELDON: KONSTITUCIONALNA TEORIJA LIČNOSTI

Konstitucionalna psihologija istražuje: 1. postoje li veze između tjelesnih osobina i osobina ličnosti pojedinca i 2. koje su tjelesne karakteristike povezane s kojim karakteristikama ličnosti. Uloga teorije je u takvim istraživanjima malena, jer se temelje na objektivnim podacima. Pristup je induktivan: podaci → teorija, a ne obrnuto.

Osnova psihe je mozak, tj. psihički procesi su determinirani fiziološkim procesima organizma. Zato se može očekivati da razlike u fiziološkom funkcioniranju dovode do razlika u psihološkom funkcioniranju. Ekstremni primjeri za to su npr. Downov sindrom, fenilketonurija, nasljedna shizofrenija.

Razlozi moguće povezanosti konstitucije (izgleda) su:1. Izgled dovodi do određenih reakcija okoline na pojedinca, koje pak dovode do formiranja ličnosti. Npr. lijepe ljude mnogi hvale zbog ljepote pa ona postaje dio njihovog identiteta.2. Okolina paralelno utječe na razvoj određene tjelesne konstitucije i određenih osobina ličnosti. Npr. prebrižna majka će činiti dijete i debelim i nesamostalnim.3. Pojedinci različite konstitucije na različit način doživljavaju svoju okolinu. To je biološka povezanost građe tijela i ličnosti. Konstitucija uvjetuje nagrade i kazne koje su učinkovite za pojedinca. Također definira i mogućnosti pojedinca, a time i njegova iskustva.4. Paralelni utjecaj genetike na razvoj tjelesne konstitucije i ličnosti. To je pleiotropski efekt gena: isti geni utječu na više osobina.

DISKREDITIRANE METODELaička metoda: narodna vjerovanja (visoko čelo = pamet) nemaju znanstvene vrijednosti. Laici zaključuju o pojedincu na temelju fizičkog izgleda i ponašanja jer su ti podaci najdostupniji, a onda fizički izgled povezuju s ponašanjem. Fiziognomija je znanstveno utvrđivala povezanost crta lica i osobina ličnosti. Njen najveći problem je to što nije ništa utvrdila. Frenologija: Gall i Spurzheim su na osnovi oblika lubanje zaključivali o ličnosti. Smatrali su da osobine ličnosti imaju svoje točne lokalizacije u mozgu te da razvijenost osobina ovisi o razvijenosti mozgovnih centara. Mozgovni centri kako se razvijaju, tako izobličuju lubanju: udubine u lubanji znače slabu razvijenost osobine koja se tamo u mozgu nalazi, a izbočine znače dobru razvijenost te osobine. To je propalo jer ne postoji stroga lokalizacija osobina u mozgu i zato što razvijenost mozgovnih područja ne utječe na oblik lubanje. Hipokratova tipologija ličnosti daje tjelesnu tipologiju i tipologiju temperamenta. Postoje 4 vrste tjelesnih sokova: crna žuč, žuta žuč, krv i sluz, a kod svakoga dominira jedna vrsta, što dovodi do razlika u temperamentu. Zato postoje 4 temperamenta: sangvinik (krv), flegmatik (sluz), melankolik (crna žuč), kolerik (žuta žuč). To nije baš upalilo, ali je bilo utjecajno (Galen, 2. st., Wundt, 19. st.).

KRETCHMEROVA KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA LIČNOSTIKretchmer je bio njemački psihijatar koji je prvi publicirao svoja istraživanja o odnosu tjelesne konstitucije i psihičkih bolesti. To je početak konstitucionalne psihologije i biološkog pristupa proučavanju ličnosti.

On je htio prvo stvoriti jedan sustav kategorizacije tjelesnih karakteristika. Zato je napravio detaljan Inventar tjelesnih karakteristika i pomoću njega ispitao 400 psihijatrijskih pacijenata. Zaključio je da postoje tri tipa konstitucije: astenički (leptosomni), atletski i piknički te miješani tip, displastički. Astenici su mršavi, bez mišića, visoki i uski, suhe i blijede kože. Atleti imaju dobro razvijene mišiće, srednje su visine i čvrste građe. Piknici su debeli, okrugli, niski i opušteni. Ovi tipovi građe vrijede samo za muškarce, jer su samo muškarci bili ispitanici.

Sljedeće je Kretchmer htio utvrditi korelaciju između tjelesne građe i psihičkih bolesti (manično-depresivne psihoze i shizofrenije). Pokazalo se da su shizofrenici obično atletske ili astenične građe, a većina manično-depresivinih je pikničke konstitucije. Kretchmer nije ispitao povezanost konstitucije tijela i normalnog ponašanja.

Glavni nedostatak Kretchmerovog istraživanja je bilo to što je Sheldon kasnije dokazao da se samo 27% ljudi može nedvosmisleno svrstati u ove kategorije. Drugo je to što nije kontrolirao dob ispitanika u istraživanju bolesti. Naime, shizofrenija se javlja obično u ranijoj dobi nego manično-depresivna psihoza, pa je time veća vjerojatnost da će shizofrenici biti atletske ili astenične građe, a manično-depresivni pikničke. Eysenck je pokazao da manična depresija (kod normalnih ljudi ciklotimija) i shizofrenija (kod normalnih shizotimija) nisu polovi iste dimenzije, u kojoj bi normalnost bila u sredini. Zato je besmislena njegova takva podjela duševnih bolesti. Kasnija istraživanja nisu potvrdila Kretchmerove rezultate, niti kod bolesnika, niti kod normalnih ljudi.

KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA W. H. SHELDONAZa Sheldona su fizičko i psihičko nedjeljivi, zbog bioloških i naslijeđenih faktora. U osnovi ponašanja su biološke determinante – fizička struktura organizma odgovorna je za fenomene ponašanja. Od svih bioloških faktora, Sheldona je najviše zanimala tjelesna konstitucija. Pojam konstitucionalnog ima dva značenja: 1) to su genetički potencijali i intrauterini utjecaji; 2) tjelesna konstitucija, fiksni i nepromjenjivi aspekti pojedinca (npr. morfologija, fiziologija).Da bi se bavio konstitucionalnom psihologijom, Sheldon je morao 1) razviti sustav klasifikacije tjelesnih konstitucija (strukturalnog, statičkog aspekta), 2) razviti sustav klasifikacije temperamenta (funkcionalni, dinamički aspekt čovjeka) i 3) utvrditi povezanost između statičkih i dinamičkih aspekata. Konstitucionalna psihologija je «proučavanje psiholoških aspekata ljudskog ponašanja u povezanosti s morfologijom i fiziologijom tijela».

Tjelesne dimenzijeSheldon je, određivanjem konstitucija, želio doći do saznanja o djelovanju genetičkih determinanti ponašanja. Genetička i biološka, hipotetska, struktura su morfogenotip, a manifestno tjelesno ustrojstvo, ali i ponašanje, su fenotip. Procjena morfogenotipa postiže se somatotipijom – procjenom i mjerenjem fenotipa.Sheldon je, utvrđujući somatotipove, došao do samo tri osnovne varijable tjelesne konstitucije – to su primarne komponente tjelesne konstitucije. Endomorfna građa su mali i debeli, u njima dominiraju probavni organi (viscera) koji su se razvili iz endoderma. Mezomorfija znači čvrstu, kockastu, snažnu, sportsku građu. Dijelovi organizma koji su istaknuti kod mezomorfa (koža, žile) razvili su se iz mezoderma. Ektomorfna građa je tanka i visoka, površina tijela je velika u odnosu na tjelesnu masu. Imaju veći omjer živčanog sustava u odnosu na ostatak tijela, a to je živčano tkivo se razvija iz ektoderma. Sheldonova podjela je slična Kretschmerovoj: endomorfija – piknici, mezomorfija – atleti, ektomorfija – astenici.

Sekundarne komponente tjelesne konstitucije su displazija, ginandromorfija i finoća građe. Displazija je konstitucija s elementima svih triju primarnih komponenti. Sheldon je utvrdio da je kod psihotičara ona češća i izraženija nego kod zdravih. Ginandromorfija je zastupljenost tjelesnih komponenti suprotnog spola, pogotovo kod hermafrodita (ma ne bi čovjek vjerovao...). Finoća građe je estetski utisak, dakle ljepota. To je najteže mjeriti.

Postupak somatotipije je objektiviziran kada je Sheldon stvorio Atlas muškaraca (1954), koji opisuje mjerenje 17 obilježja, vezanih uz glavu, prsa, trbuh, ruke i noge. Tako mjereći, izvježbani mjerači koreliraju 0.90. Somatotip nije isto što i fenotip, nego je to opis fenotipa neke osobe na temelju kojeg se može zaključivati o morfogenotipu te osobe. Fenotip nije pouzdan indikator morfogenotipa jer je podložniji utjecajima okoline. Somatotip se određuje ocjenjivanjem triju glavnih komponenti konstitucije (endomorfija, mezomorfija, ektomorfija). Svaka komponenta dobiva ocjenu od 1 do 7, a one zajedno čine trigram koji ukazuje na konstituciju. Uvijek se zapisuju redoslijedom endomorfija-mezomorfija-ektomorfija. Npr. ektomorf će biti prikazan trigramom 1-1-7. Sheldon je ukupno našao 267 somatotipova.Sheldon je istraživao gotovo samo na muškarcima. Za žene pretpostavlja da imaju podjednak broj somatotipova, ali da nisu jednako često zastupljeni. Češća je endomorfija+ektomorfija, a rjeđa mezomorfija+endomorfija. Ali to su samo spekulacije.

Primarne komponente temperamentaTemperament = dinamički aspekti čovjeka = ličnost. Sheldon je naviše bio zainteresiran za one aspekte u kojima se manifestira motivacija pojedinca. Pretpostavio je da različita manifestna ponašanja imaju u podlozi manji borj latentnih faktora. Sastavio je listu od 650 primarnih osobina ličnosti (temperamenta), iz kojih je na kraju izlučio 60 reprezentativnih osobina. Onda je na osnovu interkorelacija među njima izlučio 3 klastera, po 20 osobina u svakom. U prvom klasteru (viscerotonija) su bile osobine kao što su sklonost komforu, druženju, dubok san, uživanje u hrani, tolerantnost, spora reaktivnost. Utrobni organi su mu u osnovi. U drugom klasteru (somatotonija) su bile npr. samosvjesnost, fizička aktivnost, hrabrost, dominantnost, potreba za opasnosti i energetičnost. U trećem klasteru (cerebrotonija) su bile npr. suzdržanost, loš san, potreba za samoćom i otpornost na navike. Ti klasteri su primarne komponente temperamenta. Uz njih još postoje i sekundarne komponente.

Povezanost tjelesnih komponenti i komponenti temperamentaNakon što je utvrdio primarne komponente konstitucije i temperamenta, Sheldon je računao korelacije između tih 6 varijabli. Utvrđeno je da je svaka komponenta tjelesne konstitucije povezana sa samo jednom komponentom temperamenta: endomorfija-viscerotonija (.79), mezomorfija-somatotonija (.82), ektomorfija-cerebrotonija (0.83), s niskim negativnim korelacijama ostalih parova temperament-konstitucija. Dakle, moglo se zaključiti da između tjelesne konstitucije i psihološke konstitucije postoji povezanost. S obzirom na veličinu korelacija, Sheldon je zaključio da su u podlozi konstitucije i temperamenta isti, zajednički faktori – biološki, tj. genetički faktori. Korelacije između različitih tipova konstitucije su bile niske i negativne, što znači da su tipovi međusobno nezavisni, isto kao i različiti tipovi temperamenta. Dakle, atributi koji čine jednu od tri komponente konstitucije/temperamenta različiti su od komponenti koje čine druge dvije komponente.

RAZVOJ LIČNOSTIIskustva i doživljaji pojedinca utječu na njegov razvoj, ali nastaju pod utjecajem bioloških predispozicija. Ipak, biološki potencijali ne preodređuju razvoj u potpunosti, nego samo predstavljaju granice razvoja, a da li će se potencijali izraziti, ovisi o okolini. No, nikakva okolina ne može dovesti do razvoja neke osobine za koju nema genetičkog potencijala.Na pojedinca, osim iskustva i okoline, mogu djelovati i nesvjesni faktori. Sheldon nesvjesne faktore definira kao funkcioniranje samog organizma – oni su nesvjesni jer ljudi ne znaju koji fiziološki procesi u njihovom organizmu utječu na njihovo ponašanje. To se može osvijestiti jedino obrazovanjem i informiranjem o tim fiziološkim komponentama ponašanja. Utvrđivanjem somatotipa zapravo dopiremo do nesvjesnog.

DRUGA ISTRAŽIVANJA I PROVJERE Odnos između tjelesnih komponenti i temperamentaNajveća metodološka zamjerka Sheldonovim istraživanjima je to da je on sam radio i somatotipiju i ocjenu temperamenta, tako da je mogao nesvjesno svojoj teoriji ići na ruku. Komponente somatotipa i temperamenta su bile međusobno slične, pa je možda zato postojala korelacija.Lubin (1950.) je pokazao da mnogi Sheldonovi koeficijenti nisu matematički mogući. Korelacije između komponenti somatotipa i pripadajućih temperamenata su više nego što omogućuju koeficijenti pouzdanosti mjerenja. Sheldon tvrdi da je proučavao stabilna ponašanja, pa je pouzdanost visoka, a korelacije između temperamenta i konstitucije su visoke jer su oboje biološki determinirani. Child je 1950. replicirao Sheldonova istraživanja i našao mnogo niže korelacije komponenti somatotipa i temperamenta (+0.13, +0.38, +0.27), ali one ipak pokazuju da su konstitucija i temperament donekle povezani. Neke druge studije našle su da povezanosti nema. Izuzetak je Coffinovo istraživanje, gdje su nađene korelacije između 0.31 i 0.76, ali u tom istraživanju su muškarci i žene činili jedan uzorak, pa se tome mogu pripisati korelacije. Kada se to odvojilo, opet su bile vrlo niske korelacije (<0.10). Ekman i Humphreys su na temelju korelacija pokazali da su dovoljne dvije dimenzije somatotipije za objašnjenje Sheldonovih podataka. Adcock (1950.) i Guilford (1959.) su faktorskom analizom dokazali da dvije komponentne nisu jedinstvene. Osim toga, otkrili su neke sasvim druge komponente nego Sheldon.

Tjelesna konstitucija i mentalni poremećajiTime su se bavili Sheldon i Wittman. Sheldon je razvio tri kontinuuma/dimenzije/komponente psihopatologije, umjesto kategorijalnih psihijatrijskih dijagnoza. Prva komponenta je afektivna, odgovara psihijatrijskoj kategoriji manično-depresivne psihoze. Druga komponenta je paranoidna (slično kategoriji paranoidne psihoze), a treća je heboidna (kao hebefrena shizofrenija). Svaka od komponenti predstavlja poremećaj neke komponente temperamenta: afektivna – cerebrotonija, paranoidna – viscerotonija, heboidna – somatotonija. Sheldon je somatotipizirao puno pacijenata i korelirao njihove somatotipove s komponentama psihopatologije. Najveće korelacije su nađene između odgovarajućih komponenti somatotipa i psihopatologije (endomorfija-afektivna, mezomorfija-paranoidna, ektomorfija-heboidna. No te korelacije nisu tako visoke kao za povezanost temperamanta i konstitucije i mnogo su složenije, nije svaka komponenta psihopatologije povezana samo s jednom komponentom somatotipa.

Karakteristike somatotipa i delinkventno ponašanjeSheldon je utvrdio da se somatotipi adolescenata nedelinkvenata grupiraju oko srednjeg somatotipa (4-4-4), a onda se jednako šire prema sva tri ekstremna somatotipa. Kod delinkvenata se somatotipi grupiraju na endomorfno-mezomorfnom kraju, gotovo da i nema ektomorfnih (15%), a najviše je mezomorfnih (60%). Pojedine podgrupe delinkvenata se međusobno razlikuju po somatotipu. Te nalaze potvrdili su i drugi istraživači, npr. Glueck i Glueck.

Sheldonova zaslugaIako povezanost konstitucije i temperamenta nije jasno utvrđena, a svakako nije onolika koliku je on pretpostavljao, važno je da je upozorio na djelovanje bioloških i nasljednih utjecaja na ponašanje.

KURT LEWIN: TOPOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI

Topološka teorija je najvažniji doprinos geštaltističke škole psihologiji ličnosti. Ona se temelji na osnovnom načelu gestalt-psihologije, a to je načelo polja i sila u polju: mnoge pojave u percepciji, budući da je naša percepcija netočna, mogu se objasniti samo ako se uzme u obzir perceptivnog polja (npr. perceptivne varke). Taj princip je Lewin prenio u psihologiju ličnosti: ličnost ttreba proučavati u njezinom polju (kontekstu, okolini). Polje je definirano kao «totalitet činjenica koje koegzistiraju i koj su zamišljene kao međuzavisne».Osnovna postavka topološke teorije ličnosti je da su cjelokupna ličnost i svi oblici manifestiranja ličnosti funkcija polja koje postoji u času kad se ponašanje događa. Da bi se mogla proučavati, psihološka realnost se mora izraziti matematičkim, topološkim prikazima polja u kojem se pojedinac nalazi. Osim sila u polju, na ljudsko ponašanje djeluju još i unutarnje snage organizma, npr. želje, potrebe, vrijednosti.

TOPOLOŠKA STRUKTURA LIČNOSTI I NJEZINA POLJA

Osnovni element u polju je sama ličnost (L). Ona se u polju može prikazati bilo kakvim zatvorenim likom, čije granice predstavljaju granice ličnosti. Sve što je unutar lika je ličnost, a sve što je izvan lika je ne-ličnost. Dakle, ličnost je odijeljena od okoline, ali se nalazi u njoj.

ne-Lne-L L ne-Lne-L

Psihološku realnost pojedinca čini stalna interakcija između ličnosti i okoline (L i ne-L). Psihološki prostor pojedinca je onaj dio okoline s kojim je pojedinac u interakciji, u kojem nastaje psihološka realnost. On obuhvaća fizički svijet i nefizičke aspekte (druge ličnosti). Psihološka okolina i sama ličnost čine životni prostor. U životnom prostoru se nalaze sve činjenice koje mogu utjecati na ponašanje pojedinca u određenom času. Zato je ponašanje uvijek funkcija životnog prostora.Izvan životnog prostora je nepsihološki prostor.Svi ovi elementi polja su međusobno razdvojeni propusnim (permeabilnim) membranama, što omogućuje komunikaciju među elementima.

nepsihološki Psihološka okolina Ličnost Psihološka okolina nepsihološki prostor životni prostor prostor

Životni prostor je odijeljen od ostatka fizičkog svijeta, od onog dijela okoline koji ne utječe na ponašanje pojedinca. Ipak, uz granicu životnog prostora nalazi se dio fizičkog svijeta koji, iako nije dio životnog prostora, može materijalno utjecati na psihološku okolinu pojedinca i izazvati promjene u njoj. Taj dio vanjskog prostora zove se vanjska ljuska životnog prostora. Fizička zbivanja iz vanjske ljuske životnog prostora ne mogu nikako direktno utjecati na ličnost, nego samo preko psihološke okoline.

Ličnost je funkcija svoje psihološke okoline: L = f (O), kao što je i psihološka okolina funkcija ličnosti: O = f (L),a životni prostor (ličnost + psihološka okolina) je funkcija utjecaja s vanjske ljuske:Ž = f (V).Ličnost je uvijek rezultat interakcije pojedinca i okoline u određenom trenutku – dakle njegova psihologija nema vremensku dimenziju, atemporalna je.

Područja ličnosti i njezine psihološke okolineI ličnost i psihološka okolina su strukturirani, podijeljeni su na ogroman broj područja. Ta područja ipak nisu međusobno izolirana, nego su povezana i međuzavisna.

U ličnosti postoje dva osnovna dijela: unutarnji (središnji) i vanjski dio. Unutarnji dio je tzv. unutarnje ili osobno područje (U), koje je potpuno okruženo vanjskim dijelom, perceptivno-motornim područje (P-M). Tako perceptivno-motorno područje povezuje središnji dio ličnosti i okolinu, između kojih ne postoji direktan dodir. Unutarnji dio ličnosti je podijeljen na manja područja ili stanice. Postoje dvije vrste takvih stanica: središnje stanice (s) i periferne stanice (p), koje se nalaze na opni prema P-M području. P-M područje nije jasno odvojeno na perceptivno i motorno područje, a također nisu izdiferencirani na stanice, jer Lewin smatra da ona djeluju kao sustavi. Psihološka okolina je također podijeljena na manja područja. Pritom su sva polja u okolini ravnopravna i ne dijele se na vanjska i unutarnja, kao kod same ličnosti.Dakle, za svaku ličnost se može utvrditi i nacrtati topološki prikaz njezinog životnog prostora: diferencijacije u samoj ličnosti i u njezinoj psihološkoj okolini, što nam onda omogućuje razumijevanje ponašanja osobe u datom momentu.

Činjenice i događajiŽivotni prostor pojedinca poprima svoju strukturu pod utjecajem činjenica i događaja. Činjenica je svaka stvar koja se može zapaziti (empirijske ili fenomenološke činjenice), ili o kojoj se može posredno zaključiti na temelju nečega što smo opazili (hipotetičke ili dinamičke činjenice). Svako izdifrencirano područje unutar životnog prostora sadrži samo jednu činjenicu. Ipak, činjenice iz jednog područja su dostupne i činjenicama iz drugog područja – zbog toga one mogu doći u interakciju, a interakcije činjenica su događaji. Da bi nastao događaj, komunikacija između različitih područja mora ispunjavati tri uvjeta: 1. konkretnost: činjenice moraju imati svoje područje u životnom prostoru u tom času, dakle potencijalne činjenice ne mogu izazvati događaje. 2. suvremenost: samo prisutne činjenice mogu izazvati prisutno ponašanje, dakle iskustva iz prošlosti ne mogu utjecati na ponašanje, ukoliko se nisu trajno očuvala u životnom prostoru pojedinca.3. neposredna povezanost: između dva područja životnog prostora

Međuutjecaji u životnom prostoruJačina komunikacije između različitih područja ličnosti ovisi o tri aspekta:1. permeabilnost opni – što su one propusnije, to je komunikacija veća.2. priroda medija koji ispunjava područje – što je on fluidniji, komunikacija je veća.3. udaljenost područja – što su dva područja bliža, to je komunikacija među njima veća.

Broj područja ovisi o psiholoških činjenicama koje postoje u određenom času, što znači da se neprekidno stvaraju i nestaju. Postoji nekoliko vrsta činjenica. Psihološke činjenice utječu na čitav životni prostor. Osim toga postoje i personalne ili osobne činjenice, kojima je ispunjena ličnost (npr. glad, žeđ…), a koje su zapravo potrebe. Činjenice koje postoje u psihološkoj okolini zovu se valencije.Na strukturu ličnosti u velikoj mjeri utječe propusnost vanjske ljuske. Ukoliko je vanjska ljuska nedovoljno propusna, bit ćemo zarobljeni u svojoj psihološkoj okolini, u koju neće moći ulaziti novi sadržaji iz nepsihološkog prostora. To je npr. kod shizofrenije, kaže Lewin.Strukturiranost neke ličnosti također se može izraziti i u terminima permeabilnosti, rigidnosti i udaljenosti pojedinih područja u određenom trenutku. Budući da utjecaji iz nepsihološkog prostora nužđno utječu na psihološki prostor time ga konstantno mijenjajući, Lewin smatra da su nepotrebne i nerealne sve koncepcije ličnosti koje se temelje na trajnim obilježjima kao što su crte ličnosti, navike itd.

Položaj ličnosti u psihološkoj okoliniPoložaj ličnosti u psihološkoj okolini je važan ukoliko je ta okolina izdiferencirana, budući da ona područja koja su bliža ličnosti imaju na nju veći utjecaj. Taj položaj ličnosti u životnom prostoru je određen psihološkim prisustvom. Zato ona može mijenjati svoj položaj u životnom prostoru (psihološkoj okolini) bez mijenjanja položaja u fizičkoj okolini.

Takvo premještanje iz jednog područja u drugo zove se lokomocija. Lokomocija je događaj. Postoji nekoliko vrsta lokomocije: psihološka (u životnom prostoru), fizička, socijalna, intelektualna. Ona je to lakša što su dva područja bliža jedno drugom. Staza koju prelazi ličnost pri lokomociji ovisi o strukturnim karakteristikama psihološke okoline: broju područja, njihovom rasporedu, rigidnosti, propusnosti opni... Odnosi između pojedinih područja životnog prostora određuju se prema lakoći kojom se ličnost premješta iz jednog područja u drugo.

Ostale dimenzije životnog prostoraOsim ličnosti i psihološke okoline, imamo još dvije dimenzije.Jedna od njih je vremenska dimenzija. Iako prošlost ili budućnost pojedinca ne mogu utjecati na događaje u sadašnjosti, ipak stavovi, očekivanja, sjećanja itd. mogu utjecati na događaje i na ponašanje jer su i sami u sadašnjosti. Dakle, sadašnjost uključuje i psihološku prošlost i psihološku budućnost. No, ta dimenzija je nestalna kao i ostale dimenzije.Druga od ostalih dimenzija je dimenzija realnosti. Stupanj realnosti je vezan uz lokomociju. Psihološka lokomocija je pol nerealnosti, a fizička je pol realnosti. Između ta dva pola postoje i međustupnjevi: npr. planiranje da ćemo negdje ići je negdje između realnosti i nerealnosti. Lokomocija je to lakša što je stupanj realnosti manji, jer je tada najveća propustljivost i fluentnost područja.

MOTIVACIJA I DINAMIKAU osnovi Lewinovog koncepta motivacije je princip ravnoteže. Dinamika ličnosti počinje kada se poremeti stanje ravnoteže među strukturama ličnosti, odnosno kada se jave razlike u napetosti različitih područja. Poremećaj takve ravnoteže napetosti je početak jednog motivacijskog ciklusa.

Napetost je stanje ličnosti koje se javlja u jednom od njenih unutarnjih područja u odnosu prema ostalim unutarnjim podučjima. Onda se događa da se napetost iz sustava u kojem je ima više širi u okolna područja u kojima je napetost niža. Takvo širenje napetosti u susjedna područja predstavlja psihološki proces – npr. emociju, misao, percept. On traje dok se opet ne uspostavi ravnoteža napetosti.Stanja napetosti u pojedinim dijelovima ličnosti su relativno nezavisna: napetost u nekom području može rasti dok se u drugom smanjuje. Naime, širenje napetosti iz sustava u sustav (smjer širenja) ovisi o više faktora: 1. razlika između napetosti susjednih područja, 2. karakteristike opne – njezina debljina; raličita propusnost prema različitim susjednim područjima; 3. kvaliteta medija – rigidnost ili fluidnost.Niti jedan sustav pojedinačno, niti ličnost u cjelini ne može biti bez napetosti! Ravnoteža ne znači nestanak napetosti, nego samo izjednačenost napetosti među pojedinim dijelovima ličnosti. Zato dvije osobe u stanju ravnoteže mogu imati sasvim različitu ukupnu napetost.

Ličnost je za Lewina jedan sustav pokretan psihičkom energijom, kao i kod Freuda. Ona nastaje kada dođe do neravnoteže, odnosno do napetosti. Taj poremećaj napetosti može biti uzrokovan bilo vanjskom stimulacijom, bilo unutarnjom stimulacijom. Koncept unutarnje stimulacije je najbliži fiziološkom ili organskom uzroku, koje Lewin inače ne spominje.

Potrebe su za Lewina isto što i nagon, motiv, želja, poriv u psihologiji motivacije općenito. One su fiziološka stanja, kao što su glad, žeđ, seksualna želja, a mogu biti izazvana intrinzično ili ekstrinzično. Potrebe utjecati na ličnost, ali ne izravno, nego samo preko psihičke energije. Za svaku potrebu u psihološkom smislu mogu postojati tri stanja: nedostajanje, zasićenost i prezasićenost. Za Lewina identificiranje konkretnih potreba (kao kod Murraya) nije od presudne važnosti – one su jedino važne kad predstavljaju uzrok poremećaja napetosti u ličnosti. Uostalom, za njega su potrebe vrlo specifična, individualna stvar pa je njihov broj nemjerljiv. Zbog te individualnosti potreba, u nekim slučajevima nastaju kvazipotrebe: dok je potreba unutarnje stanje, kvazipotreba je vrlo specifična namjera zadovoljenja potrebe – npr. zadovoljiti glad nekim posebnim jelom. Kvazipotrebe su produkt socijalnih utjecaja.

Valencija, snaga, vektoriDok su napetost i energija svojstva sustava unutar ličnosti, valencija, snaga i vektori su koncepti vezani uz psihološku okolinu.

Valencija je vrijednost koju za pojedinca ima pojedino područje psihološke okoline. Postoje samo dvije vrste valencija: pozitivne i negativne. Pozitivne valencije imaju područja u okolini koja sadrže nešto što će smanjiti napetost u ličnosti. Negativne valencije imaju područja koja sadrže neke objekte koji povećavaju nepatost u ličnosti, npr. predstavljaju opasnost. Područja pozitivne valencije privlače, a negativne odbijaju ličnost. Valencija nekog područja, i intenzitet valencije, ovisi o potrebama ličnosti, ali i o drugim, okolinskim faktorima.

Da bi došlo do lokomocije ličnosti u skladu s nekom valencijom, potrebno je da na ličnost djeluju snage ili vektori koji postoje u psihološkoj okolini pojedinca. Svaki vektor ima veličinu i smjer te djeluje na neku točku u ličnosti, te time uvjetuje lokomociju. Veličina i smjer vektora ovisi o veličini i smjeru valencije nekog područja, o tome koliko je to područje udaljeno od ličnosti te o vektorima drugih područja. Ličnost je obično pod utjecajem većeg broja vektora iz okoline. Zbog toga je lokomocija ličnosti obično zapravo rezultanta više različitih vektora. Ako možemo nacrtati vektore koji na pojedinu ličnost djeluju u određenom času, možemo predvidjeti njezinu lokomociju u psihološkom polju.

Promjene u psihološkoj okolini ličnosti Lewin zove restrukturiranjem psihološke okoline. Do toga dolazi zbog promjena u napetosti u samoj ličnosti, zbog lokomocije ili zbog kognitivnih procesa. Kognitivno restrukturiranje odvija se kognitivnim procesima – percepcija, mišljenje, rezoniranje, pamćenje, dosjećanje, zaboravljanje i dr. Promjene u psihološkoj okolini koje predstavljaju restrukturiranje okoline su promjene jačine i smjera vektora, promjene propustljivosti međa, promjene u mediju koji ispunja neko područje okoline i promjene u valenciji pojedinih područja psihološke okoline.

Stanje ravnotežeRavnoteža je ono stanje ličnosti u kojem je napetost svih podrčja ličnosti izjednačena, što se postiže difuzijom napetosti iz jednog sustava u druge. Ali ako energija ostaje zarobljena u ličnosti, doći će do povećanja napetosti cijelog sustava ličnosti. Energija iz unutarnjih sustava pritiskat će vanjska područja ličnosti (perceptivno-motorni stratum) te će se očitovati u psihomotornom nemiru (osobito kod male djece).

Osim difuzijom, ravnoteža u ličnosti može se postići i lokomocijom. U tom smislu postoji nekoliko vrsta lokomocije. Lokomocija u odgovarajućem smjeru je ona koja dovodi ličnost u područje koje sadrži ciljni objekt. Zamjenska lokomocija je zamjena ciljeva – ako postoje dvije međusobno zavisne potrebe, zadovoljenje jedne od njih može smanjiti napetost koja postoji zbog druge potrebe. Imaginarna lokomocija događa se ako ne možemo zadovoljiti neku potrebu pa samo zamišljamo zadovoljenje, što samo po sebi može dovesti do ugode.

RAZVOJ I DIFERENCIJACIJA LIČNOSTIRazvoj ličnosti je za Lewina diferencijacija ličnosti i njezine psihološke okoline. Odraslima je i jedno i drugo diferenciranije i organiziranije nego djeci. Zbog veće diferenciranosti ličnosti se odraslih sustavi napetosti mogu formirati na mnogo više načina nego kod djece, a zbog veće izdiferenciranosti okoline na ličnost djeluju kompleksniji motivacijski sustavi. Pritom kod mentalno retardirane djece postoji manja diferenciranost nego kod normalne.Postoji 4 dimenzije diferenciranosti. Prve dvije su gore navedene (dif. ličnosti i dif. psihološke okoline). Treća dimenzija je realnost-nerealnost, a četvrta je vremenska. Veća diferenciranost na dimenziji realnost-nerealnost znači bolje razlikovanje zbilje i istine od fantazije i neistine. Vremenska dimenzija tiče se podjele vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost, što je kod odraslih izraženije, stupnjevanije i važnije nego kod djece.Osim promjene u broju polja ličnosti i njene okoline, dolazi i do promjene kvalitete granica među poljima te promjene kvalitete medija kojima su polja ispunjena. Međe djeteta su slabije nego međe odraslih, što znači da je dijete mnogo uključenije u svoju psihološku okolinu, dakle valencije i vektori iz okoline jače utječu na dijete. Budući da su međe unutar ličnosti djeteta propustljivije, njegova područja ličnosti su više međuzavisna, dakle želje i motivi su lakše međusobno zamjenjivi. Uz diferencijaciju ličnosti i okoline, događaju se još neke promjene. Organizacijska međuzavisnost se odnosi na međusobno djelovanje pojedinih područja u ličnosti. Kod malog djeteta postoji velika međuzavosnost područja ličnosti – svako područje može djelovati na svako drugo područje, a napetost često izbija kroz motoričku aktivnost. U toku razvoja širenje napetosti kroz sustave postaje organizirano: neka područja imaju prednost u širenju napetosti – mogu širiti napetost u druga područja, a da se ipak ne izjednače s njima. Tako unutarnja područja mogu podvrći pod svoju kontrolu vanjska područja i usmjeravati njihovo djelovanje (motoriku, percepciju). Stvara se hijerarhija subordinacija (hijerarhija dominacija) pojedinih područja, što odraslima omogućuje stvaranje planova. Po Lewinu razvoj nije pravocrtan i jednolik. Postoji i mogućnost regresije. Razlikuje dva tipa regresije: regresiju i retrogresiju. Retrogresija je ponovno javlajnje ranijih oblika ponašanja koja su već postojala kod tog pojedinca. Regresija je vraćanje ponašanja na primitivniju razinu, bez obzira je li takvo ponašanje kod pojedinca već postojalo. Empitijsko istraživanje regresije temelji se na utvrđivanju dobnih normi za određeno ponašanje. Lewin je eksperimnetalno pokazao da frustracija može dovesti do regresije.Razvoj ličnosti je retzultat strukturalnih i dinamičkih faktora životnog prostora djeteta. Lewinova koncepcija razvoja je čisto psihološka, a ne uključuje biološke faktore, jer oni ne pripadaju niti ličnosti niti psihološkoj okolini. Također nema osobite razvojne stadije. Značajnije promjene javljaju se u dobi od tri godine i u adolescenciji, a između ta dva perioda postoji relativna stabilnost. Zbog toga Lewin smatra da korištenje razvojnih ljestvica nije opravdano – razvoj treba promatrati kroz diferencijacu i integraciju. Ispitivanje uvjeta koji dovode do razvojnih promjena je važnije od deskripcije karakteristika pojedine razvojne faze.Za Lewina kondicioniranje nema nikakvu važnost, budući da je razvoj rezultat gore navedenih promjena i kognitivnog restrukturiranja. Povezivanje podataka i doživljaja događa se ne zbog kondicioniranja (vremenske povezanosti događaja), nego zato što pripadaju istom sustavu napetosti. Nagrada i kazna važne su samo zato što proizvode trenutne promjene u strukturi polja pojedinca te se dakle ne stvaraju trajne veze. Razvoj ima dvije strane: unutarnuju i vanjsku. Unutarnju stranu razvoja čine promjene u organizaciji, integraciji i diferencijaciji ličnosti i psihološkom polju, a vanjsku (vidljivu) stranu čine promjene u ponašanju. Promjene u ponašanju tiojekom razvoja uključuju promjene u raznolikosti, organiziranosti, povećanju podrčja i stupnju realnosti ponašanja. One su objektivne i dostupne opažanju, dakle mogu se empirijski i eksperimentalno utvrđivati. Sve promjene u ponašanju odraz su povećanja integriteta i jedinstva ličnosti.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJAZeigarničin efekt na području pamćenjaNapetost u nekom dinamičkom sustavu ličnosti traje sve dok se ličnost ne premjesti u područje koje predstavlja cilj njezine aktivnosti. Na osnovu te koncepcije, Zeigarnik je postavila hipotezu da će se u pamćenju bolje i duže zadržati oni problemi koje pojedinac nije uspio riješiti nego oni koje je uspio riješiti. Provjera: ispitanici su neke zadatke imali prilike riješiti do kraja, a u nekima su prekinuti prije kraja. Pretpostavilo se da je napetost nastala zadavanjem zadatka nestala za one zadatke koji su riješeni, a da nije nestala za neriješene zadatke, jer ciljno podrčje nije dostignuto. Ispitanici su se kasnije morali dosjećati svih zadataka. Rezultati su izraženi Zeigarničinim kvocjentom: ZK=(broj neriješenih kojih se prisjetio)/(broj riješenih kojih se prisjetio).Prema hipotezi, taj kvocjent bi morao biti veći od jedan. Zeigarnik je dobila kvocjent 1.9, dakle ispitanici su se dosjećali gotovo 2x više zadataka koje nisu riješili.Budući da su se ispitanici sjećali i nekih riješenih zadataka, očito djeluju još neki faktori, koji podjednako djeluju na dosjećanje i riješenih i neriješenih zadataka. Ti faktori su inducirani uputom – Zeigarnik je pretpostavila da varirajući uputu variramo i snagu tih zajedničkih faktora, što je i potvrdila daljnjim eksperimentima: kada je motivacija izazvana prekinutim zadacima velika i kada se ti zadaci nalaze na kraju serije, ZK je veći. Dakle, potvrđena je situaciona seterminiranost pamćenja, tj. utjcaj polja i situacije na dosjećanje.

Kasnija istraživanja Zeigarničinog efekta pokazalqa su da na njega djeluje i efekt ego-uključenja. Ako neriješeni zadaci predstavljaju osobni neuspjeh (npr. kaže se ispitanicima da mjere inteligenciju), onda ZK može biti i manji od 1 – bolje se prisjećaju riješenih nego neriješenih zadataka. Neki to vide kao eksperimentalnu potvrdu Freudovog mehanizma represije.Tendencija vraćanja na zadatakKoncepciju da se napetost ne gubi dok nije ostvaren cilj ispitivala je i Ovsianikina vezano uz tendenciju ponovnog vraćanja na prekinuti zaddatak. Ovisanikina je postavila hipotezu da će pojedinci koji su prekinuti u rješavanju pokazivati veću tendenciju vraćanja na te zadatke nego na one koje su završili. Provjera: ispitanici su bili “slučajno” prekinuti u rješavanju zadataka, a kasnije su bili ostavljeni sami u prostoriji da rade što hoće. 100% ispitanika se vratilo na zadatak. Kada su bili prekinuti namjerno, 82% se vraćalo na zadatak. I ovdje je prisutan efekt ego-uključenja. Zeigarničin i Ovsianikin efekt su istraživani i s obzirom na vrijeme. Lewin je smatrao da će tijekom vremena napetost pasti, tako da će i efekti biti manji, što je eksperimentalno potvrđeno. Uz to, oba efekta ovise i o stupnju fluidnosti ličnosti, tj. strukturalnim odnosima unutar ličnosti – ličnost je fluidnija kada je mlađa, inteligentnija, emocionalno uzbuđenija, mlađa... Zeigarnik je pokazala da stanja fluidnosti pogoduju gubljenju napetosti u sustavima, tj. slabijem prisjećanju neriješenih zadataka.

Zamjenska aktivnostLewin smatra da se napetost iz jednog područja širi na ona područja ličnosti na koja se može najlakše širiti; prema kojima su membrane tanje i propusnije. Provjera: djetetu damo da sagradi kuću od kocaka (napetost) i prije nego što je dovršilo prekinemo ga (onemogućavamo smanjenje napetosti) i damo mu plastelin da napravi životinju (novo područje napetosti) te mu dopustimo da dovrši taj zadatak. Nakon toga damo mu opet kocke. Ako se vrati na raniji zadatak (kuća od kocaka), znači da naknadna aktivnost (životinja od plastelina) nije uspjela raspršiti napetost od prvog zadatka. Ako se dijete ne vrati prvom zadatku, znači da je druga aktivnost poslužila kao supstitucijska aktivnost. U ovakvim eksperimentima imamo uvijek i kontrolnu skupinu djece koja nisu imala supstitucijsku aktivnost.

Ovakvi eksperimenti potakli su brojne eksperimente supstitucije. U njima se ispituje ili vraćanje na zadatak ili prisjećanje zadatka koji je prekinut. Lissner i sur. (1933) su tako utvrdili da je zamjenska vrijednost neke aktivnosti: 1. to veća što je ta aktivnost sličnija originalnoj aktivnosti; 2. to veća što je vremenski bliza originalnoj aktivnosti; 3. ovisi o karakteru originalne aktivnosti. Tako za intelektualne zadatke supstitucija može biti govor, a kod “zadataka realizacije” (npr. izgradnje nečeg) i kod zadataka čiji je cilj pokazivanje nečega nekoj drugoj osobi, supstitucija također mora biti realizacija, tj. konkretno djelovanje, a ne govor ili mišljenje.

Nemaju zamjensku vrijednost: 1. one aktivnosti koje se svode na zamišljanje mogućih rješenja; 2. one koje očito krše zahtjeve zadatka; 3. koje ne služe istoj svrsi (kućica za mamu ≠ kućica za tatu); 4. ako netko drugi završi zadatak, osobito ako je riječ o natjecanju.

Lewin je postavio hipotezu da su kod MR djece opne unutar ličnosti tvrđe i manje propusne nego kod drugih, pa se tenzija iz jednog područja teže širi na ostala područja i tako izjednačava. Dakle, zadaci slični prekinutom zadatku neće imati supstitucijsku vrijednost. Kipke je to i potvrdio.

Istraživanja sacijacijeSacijacija = zasićenje. U stanju zasićenja neko područje stječe negativnu valenciju. Karsten je to ispitivao tako da je ispitanicima neprekidno zadavao jednu te istu aktivnost. Registrirao je koji se simptomi javljaju kod stanja prezasićenosti: 1. veći broj pogrešaka; 2. dezintegracija aktivnosti; 3. gubi se smisao aktivnosti; 4. aktivnost postaje odbojna, što se generalizira na slične aktivnosti (kosacijacija); 5. valencija zadataka koji su različiti od ovog postaje veća; 6. emocionalne reakcije i ekspolzije; 7. umor; 8. spontane varijacije unutar zadatka, ali i one brzo dovode od zasićenja; 9. zadatak se pokušava učiniti perifernim, koncentira se na nešto drugo tijeko izvođenja zadatka. To se događa samo ako je zadatak bez cilja. Ako se ista aktivnost predoči kao svrhovita i cilju usmjerena, neće doći do sacijacije. Dakle, sacijacija ovisi o psihološkom okviru.

Kounim je utvrdio da brzina nastanka sacijacije ovisi o: 1. prirodi aktivnosti (za složenije aktivnosti kasnije dolazi do sacijacije); 2. veličini jedinica unutar aktivnosti (veće jedinice – kasnije); 3. stupnju centralnosti aktivnosti za pojedinca (centralnije – kasnije); 4. stanju ličnosti pojedinca (rigidnije – kasnije); 5. starosti pojedinca (stariji – kasnije); 6. inteligenciji (manje inteligentni – kasnije).

Sacijacija se prema Lewinovoj teoriji objašnjava na sljedeći način. Ponavljanje neke aktivnosti smanjuje napetost u nekom sustavu ličnosti. S vremenom to može smanjiti napetost u tom području ispod razine napetosti ostalih područja. Zato napuštamo tu aktivnost i orijentiramo se na aktivnosti koje su povezane s područjima čija je napetost sada veća, dakle one koje su različite od prve aktivnosti.

Analiza konfliktnih situacijaLewin je utvrdio da postoje tri tipa konflikta: 1. konflikt istovremenog privlačenja: u situaciji u kojoj postoje dvije pozitivne valencije jednake snage ili privlačnosti, ali međusobno isključive; 2. konflikt dvostrukog odbijanja: u situaciji u kojoj postoje dvije negativne valencije iste snage, od kojih je jedna neminovna; 3. konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja: u situaciji u kojoj cilj ima istovremeno i pozitivnu i negativnu valenciju. Svi ti konflikti mogu se prikazati pomoću vektora:1. + ←← L →→ + 2. - →→ L ←← - 3. L ↔ +

Razina aspiracijaRazina aspiracije je težina postizanja cilja kojem pojedinac teži. Ona se može utvrditi jedino ako postoji raspon u težini ciljeva koji su pojedincu dostupni i kad postoje varijacije u valencijama vezanim uz pojedine ciljeve.

Lewinova teorija razine aspiracije kaže da je valencija nekog nivoa težine (V) jednaka produktu valencije postizanja uspjeha (Vu) i subjektivne vjerojatnosti postizanja takvog uspjeha (Su) od koje je oduzeta vrijednost umnoška valencije neuspjeha (Vn) i subjektivne vjerojatnosti tog neuspjeha (Sn):V = (Vu * Su) – (Vn * Sn).Subjektivni probabiliteti uvjetovani su prethodnim iskustvom.

Što utječe na razinu aspiracije? Kultura: zapadnjaci će uvijek razinu aspiracije postavljati iznad trenutne razine postignuća; grupa: aspiracije pojedinca biti će slične aspiracijama grupe kojoj pripada; slika o sebi, način percipiranja drugih, modeli. Svi ovi faktori stvaraju skale vrijednosti kod pojedinca koje mu olakšavaju određivanje relativne privlačnosti različitih točaka na kontinuumu težine.

Na temelju ovoga, Atkinson je stvorio teoriju motivacije koja se temelji na motivu postizanja. Ta teorija želi objasniti: 1. determinante onih aktivnosti koje su motivirane postizanjem uspjeha; 2. determinante pojedinih aspekata takvih uspjehu orijentiranih ponašanja: npr. usmjerenost, veličina i trajnost. Atkinson smatra da je motivacija za postizanjem uspjeha rezultat dviju suprotnih tendencija: Tu (tendencija za postizanjem uspjeha) i Tn (tendencija za izbjegavanjem neuspjeha). Tu je funkcija umnoška motiva postizanja uspjeha (Mu), subjektivne vjerojatnosti uspjeha (Su) i poticajne vrijednosti uspjeha (Pu). Tn je funkcija umnoška motiva izbjegavanja neuspjeha (Mn), subjektivne vjerojatnosti neuspjeha (Sn) i negativne poticajne vrijednosti izbjegavanja neuspjeha (Pn).

Tu = Mu * Su * Pu Tn = Mn * Sn * Pn

Prema ovome, Lewinov pojam pozitivne i negativne valencije je:V+ = Mu * Pu V- = Mn * Pn

Ali Atkinson uvodi dvije nove pretpostavke: Pu = Su – Pu Pn = Su

Na taj je način u njegovoj teoriji točnije utvrđen odnos između percipirane težine nekog cilja i poticajne vrijednosti uspjeha i neuspjeha.

Ekološka psihologijaEkološka psihologija proučava sve uvjete i utjecaje koji djeluju na ponašanje pojedinca, a osobito utjecaj fizikalnih faktora. Ona se razvila na temelju istraživanja u okviru Lewinove teorije. Naime, topološka teorija govori da na životni prostor djeluju i sva fizikalna zbivanja u vanjskoj ljusci, dakle ta teorija daje veliku važnost nepsihološkim faktorima u životnom prostoru. Escalona je 2954. pokazao da na formiranje i strukturu psihološke okoline i ličnosti djeteta utječu: različiti konstitutivni faktori koji dijete čine osjetljivijim ili manje osjetljivim na fizikalne podražaje; fizička aktivnost; sposobnost kontroliranja napetosti.

Kritike Lewinove teorije1. Neadekvatna upotreba matematičkih i fizikalnih pojmova.2. Mnogi pojmovi se ne mogu adekvatno operacionalizirati i izmjeriti.3. Njegov sustav je atemporalan: ne uzima u obzir prošlost pojedinca i uzročni utjecaj prošlosti na sadašnje ponašanje. Ali taj prigovor nije valjan jer je Lewin ekswperimentalno dokazao primjenjivost svoje teorije na razvojnu psihologiju.4. Lewinovi pojmovi ne sadrže nova znanja ili nove informacije o ponašanju koje nastoje objasniti, tako da neki smatraju da eksperimenti potaknuti tom teorijom nisu u izravnoj vezi da osnovama te teorije.Ali niti jedan od ovih prigovora ne drži vodu.

G. W. ALLPORT: PERSONOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI

Allportova teorija je jedna od prvih humanističkih teorija – ona gleda na pojedinca kao na nešto jedinstveno i proučava ga holistički. Ona je i jedna od prvih personalističkih teorija ličnosti: njihov je cilj objasniti ličnost svakog pojedinca i na osnovu toga predviđati postupke tog pojedinca i njegov individualni razvoj. Uz Allporta, personološke teorije su još i Murrayeva, Rogersova, Kellyjeva i Maslowljeva.Allportova teorija ličnosti nastala je kao odgovor na psihoanalizu i biheviorizam. Umjesto nesvjesnog, Allpoert je naglašavao svjesnu motivaciju; budućnost, a ne prošlost, je smatrao ključem za razumijevanje sadašnjih postupaka; umjesto općih karakteristika na velikom uzorku, istraživao je pojedinca; uz kvantitativne metode istraživanja koristio je i kvalitativne.

Problem definiranja ličnostiDo Allporta su postojala tri glavna načina gledanja na ličnost. 1. Bihevioristi su smatrali da ličnost ne postoji; 2. Neki drugi psiholozi ličnosti (sociolozi?) su smatrali da ličnost postoji samo kao percepcija druge osobe, opis tuđeg ponašanja; 3. Psihoanaliza je smatrala da ličnost postoji, ali da pojedinac nije nje svjestan.

Allport je za razliku od njih zaključio da ličnost stvarno postoji unutar pojedinca i da je on nje svjestan. «Ličnost je dinamička organizacija onih psihofizičkih sustava koji određuju njegovo karakteristično ponašanje i mišljenje». Iz ove definicije vidimo da Allport vidi ličnost kao nešto što se stalno mijenja i razvija («dinamička organizacija»); što je pod utjecajem psiholoških i fizičkih faktora («psihofizički sustavi»); što utječe na i usmjerava ponašanje («određuje»); što je za

svakog pojedinca individualno i specifično («karakteristično»); što se izražava u svemu što pojedinac čini («ponašanje i mišljenje»).

Allport postavlja razliku između ličnost, temperamenta i karaktera. Karakter je etički pojam, ličnost procijenjena u skladu s nekim vrijednosnim sustavom. Temperament je osnovica ličnosti, slično kao i tijelo. Određen je nasljeđem te time postavlja granice razvoja ličnosti, a utječe prvenstveno na emocionalne aspekte ponašanja.

ASPEKTI TEORIJE LIČNOSTIAllport je za svoju teoriju postavo okvir – koja obilježja mora imati valjana teorija ličnosti?1. Mora smatrati da je ličnost usredotočena u organizmu. Dakle, nisu valjane postavke po kojima je ličnost izvan pojedinca, npr. determinirana interpersonalnim odnosima, kao što je to u teoriji uloga. Allport naime smatra da unutrašnji faktori pojedinca objašnjavaju njegovo ponašanje. 2. Mora smatrati organizam punim, a ne praznim. To je suprotno klasičnom biheviorizmu, koji smatra da je organizam prazan, i da je ponašanje vođeno isključivo vanjskim podražajima. Allport smatra da su unutarnje determinante važnije. Naime, ako pretpostavimo da je ličnost dinamička struktura, ona mora nešto sadržavati da bi se mogla mijenjati. 3. Mora smatrati motivaciju normalnom činjenicom sadašnje strukture i funkcija, a ne jednostavno posljedicom ranijih iskustava.Po Allportu, motivacija nije odraz prijašnjih stanja napetosti iz djetinjstva, a ponašanje nije reakcija na davne motive (kao kod Freuda). Ponašanje je vođeno motivima iz sadašnjosti i okrenuto prema budućnosti. 4. Mora za analizu ličnosti koristiti jedinice koje omogućuju živu sintezu. Analiza mora biti takva da pokazuje sliku cjelovite ličnosti kao dinamičke organizacije, pristup treba biti holistički. Zato smatra da jedinica analize u teorijama ličnosti mora biti osobina = sustav generaliziranih akcionih tendencija.5. Mora uzeti u obzir fenomen svijesti o sebi . Allport kaže da to nije centralni problem teorija ličnosti, ali da to jednostavno trebamo uzeti u obzir.

STRUKTURA I DINAMIKA LIČNOSTIOsobine ličnosti su jedinice za analizu ličnosti, ali i osnovne dinamičke (motivacione) jedinice. Tako je struktura i dinamika ličnosti sadržana i objašnjena osobinama ličnosti. Osobina ličnosti je «neuropsihička struktura koja posjeduje mogućnost da mnoge podražaje učini funkcionalno ekvivalentnim i da podstakne i vodi ekvivalentne (smislene i konzistentne) oblike adaptivnog i ekspresivnog ponašanja. Dakle, one su predispozicija da se na različite vrste podražaja reagira na sličan (ekvivalentan) način. Naime «obradom» različitih podražaja upravljaju osobine ličnosti, čime različiti podražaji dobivaju jednako funkcionalno značenje za pojedinca (odnosno izazovu neko isto ponašanje - npr. neku emociju). Tako će npr. netko tko ima liberalnost kao osobinu ličnosti osjećati ljutnju i prema nacionalistima, i prema šovinistima, i prema protivnicima abortusa... Dakle, neka osobina ličnosti čini to da različite podražaje slično percipiramo pa da u skladu s tim na njih i slično reagiramo. U raznolikom ponašanju možemo utvrditi utjecaj neke, jedne te iste, osobine. Srž Allportove teorije o organizaciji i funkcioniranju ličnosti je upravo to da osobine služe integraciji i organizaciji.

Osobine su trajna i generalizirana obilježja pojedinca, što dovodi do toga da je i ponašanje konzistentno i nevezano uz situaciju. Ipak, to ne znači da situacija nema nikakav utjecaj na ponašanje: neke situacije izazivaju određene osobine, što rezultira određenim ponašanjem. No osobine se ne javljaju samo pod utjecajem vanjskog podražaja, nego one tjeraju pojedinca na aktivnost – pojedinac pod utjcajem svojih osobina traži one situacije u kojima će svoje osobine moći izraziti. Osobine i situacije su u interakciji, a rezultat toga je ponašanje. U tome se Allport razlikuje od Skinnera, koji misli da su ponašanja samo reakcije na okolinu.

Allport je naveo 8 osnovnih kriterija za definiranje neke osobine ličnosti:1. Osobina mora imati više od samo nominalne egzistencije. To mora biti realna akciona tendencija, a ne puko ime ili konstrukt.2. Osobine se razlikuju od navika. Iako su navike također trajne akcione tendencije, osobine su općenitije od navika. Osobine se pojavljuju u nizu različitih situacija, a ne samo u specifičnima, kao navike. Dakle, radi se o osobini onda kada je ponašanje konzistentno iako su situacije različite. No, osobine mogu nastati od navika.3. Osobine su dinamičke determinante ponašanja. One uzrokuju ponašanje, dakle djeluju kao motivatori. 4. Postojanje neke osobine može se empirijski utvrditi. Podaci o osobinama dobivaju promatranjem ponašanja.5. Svaka osobina je samo relativno nezavisna od ostalih. To znači dvije stvari: prvo, da među različitim osobinama ne postoje nepremostive granice; drugo, da se osobine donekle međusobno preklapaju. To preklapanje možemo utvrditi računanjem korelacija. Ono što dovodi do tih korelacija je činjenica da organizam reagira na događaje kao cjelina. 6. Osobina nije sinonim za neki moralni ili socijalni sud o pojedincu. Naime, personologija proučala ličnost, a ne karakter.7. Neka se osobina može promatrati u odnosu prema pojedincu i njegovoj ličnosti, a može se promatrati i u odnosu na populaciju.Možemo utvrđivati postojanje, izraženost i ulogu neke osobine u pojedinčevom životu, ili možemo utvrditi rasprostranjenost neke osobine u populaciji.8. Postupci ili navike koji su nekonzistentni s nekom osobinom nisu dokaz da takva osobina ne postoji. Naime, ponašanje može biti determinirano situacijom, a ne osobinom (npr. ostavili smo iza sebe nered jer nam se žurilo, a ne zato što smo neuredni). Drugo, moguće je postojanje kontradiktornih osobina u pojedincu, koje ne moraju biti jednako

snažne. Treće, pojedinci se razlikuju po tome koliko su njihove osobine integrirane – nekome su neke osobine centralne, a nekome neke druge.

Opće i individualne osobineAllport razlikuje osobine s obzirom na populaciju i s obzirom na pojedinca. Opće osobine (dimenzionalne, nomotetičke) su vezane uz populaciju. One su prisutne kod svih ljudi ili većine. Zove ih dimenzijama zato što možemo uspoređivati ljude s obzirom na to koliko je kod svakog od njih neka opća osobina izražena. Većina tih osobina je normalno distribuirana. Opće osobine postoje zato što su svi ljudi izloženi nekim sličnim utjecajima iz okoline. Individualne osobine (personalne dispozicije, morfogenetičke osobine) su izražene u tome što su opća osobina izražene kod svakog pojedinca na drugačiji, za njega specifičan način. Tu specifičnost nije moguće utvrditi nomotetičkim istraživanjima, i pojedinci se po njima ne mogu uspoređivati. One su jedinstvene i određuju pojedinca kao ličnost i kao različitog od ostalih. Da bismo proučili nečiju ličnost, moramo proučavati upravo individualne osobine, npr. na osnovi pisama, dnevnika i sl. Dakle, ekstraverzija se kao opća osobina može proučavati na populaciji, ali se kao individualna osobina može proučavati samo kod pojedinca. Tipovi osobina ili dispozicijaAllport je našao da se sve osobine ne javljaju s jednakom generalnošću: neke se u ponašanju pojedinca pojavljuju češće nego druge, imaju veći utjecaj na njegovo ponašanje i važnije su za proučavanje ličnosti. Stoga je Allport prema generalnosti podijelio osobine u tri kategorije: kardinalne, centralne i sekundarne osobne dispozicije.Kardinalne osobine ili dispozicije su one osobine koje se javljaju u (gotovo) svim aktivnostima pojedinca pa se one najlakše otkrivaju. To je kod pojedinca jedna osobina koja prožima njegovo ponašanje. Allport smatra da malo ljudi ima kardinalnu osobinu. Primjer takvih ljudi je npr. majka Tereza (predanost pomaganju siromašnima).Centralne osobine su manje općenite kod pojedinca, manje vode njegovo cjelokupno ponašanje. Ipak, one jesu središnje točke oko kojih se formira ličnost. Broj centralnih osobina koje pojedinac može imati je različit. Allport je na studentima našao da njih 90% za svoje prijatelje navodi između 3 i 10 osobina, prosječno 7. Zaključio je da broj centralnih dispozicija koje opisuju pojedinca ne prelazi 10. Primjer generalnosti takvih osobina je npr. opis nekoga kao marljivog, socijabilnog...Sekundarne osobine ili dispozicije su najmanje generalne, odnosno najmanje izražene u ponašanju. Dakle, one manje pridonose konzistenciji ponašanja pa su i manje bitne za opisivanje ličnosti. One su više pod utjecajem situacijskih faktora. Sekundarne karakteristike su najbrojnije, a da bi ih se otkrilo potrebno je intimno poznavanje pojedinca. To su neke preferencije i navike (npr. prehrambene navike).

Ostale vrste determinirajućih tendencijaTo su navike i stavovi. Navike su vrlo specifične i vezane su samo uz uzak spektar situacija. Stavovi su vezani za određene objekte, a osobine nisu. Ako broj objekata na koje se odnosi neki stav naraste, on postaje sličniji dispoziciji. Oni mogu biti specifični ili generalni, a osobine su uvijek generalne i nevezane uz neki objekt ili situaciju. Najvažnija razlika između stava i osobine je to da stav podrazumijeva evaluaciju nekog objekta stava, a dispozicija ne.

Tipovi ličnostiAllport razlikuje tipove od osobina. Osobine su dispozicione tendencije i realno postoje u pojedincu, a tip ličnosti je opis kojeg daju promatrači, dakle konstrukt. Osim toga, osobine su jedinstvena obilježja pojedinca, a tipovi to ne mogu biti.

Namjere ili intencijeZa razumijevanje pojedinca važne su i njegove namjere. Allport je naime bio uvjeren da je ličnost pojedinca lakše razumjeti u odnosu na njegovu budućnost nego na prošlost (suprotno Freudu). Pojedinčeve želje, ambicije i planovi su ključ za razumijevanje njegovog ponašanja u sadašnjosti. Pretpostavka ovoga jest to da je pojedinca svjestan svojih želja i namjera.

PROPRIUMLičnost svakog pojedinca je karakterizirana jedinstvom, osobitošću, integracijom i konzistencijom. Dakle, osobine, navike, stavovi i namjere su kod svakoga organizirani na poseban način. Takav sveobuhvatan konstrukt kojim se posebnost pojedinca može izraziti Allport zove proprium. Proprium je ono što neke druge teorije zovu ego (Freud) ili svoje ja (Rogers). Proprium je «vlastito ja, ono što se doživljava kao toplo i centralno, kao važno». To je «ja» kao subjektivno iskustvo. Proprium je pozitivna, kreativna, rastu usmjerena i pokretačka osobina ljudske prirode (slično kao kod Rogersa). On obuhvaća sve komponente ličnosti, ali nije neki odvojeni dio ličnosti. Proprium se izražava putem određenih funkcija. Allport ih naziva funkcijama propriuma. One nisu urođene, nego se postupno razvijaju. Njihova sinteza stvara «moje ja» kao subjektivnu sliku o sebi.

U toku razvoja funkcije propriuma se javljaju sljedećim redoslijedom:1. Osjet tjelesnog ja : temelj samosvijesti za cijeli život.2. Osjećaj vlastitog identiteta : vidimo sebe kao stvarnog i kao različitog od okoline. Razvija se s vremenom, nakon što djeca počnu govoriti. Najjače je vezan uz osobno ime. 3. Osjećaj samopoštovanja ili ponosa : vrednovanje samog sebe. Naročito izraženo u dobi od dvije-tri godine, kada je dijete jako samovoljno i negativističko. Kasnije se to očituje kroz natjecanje.4. Osjećaj povećavanja ili ekstenzije : jedan dio okoline vidimo počinjemo smatrati «svojim», npr. «moja mama», «moja lopta» te one postaju dio našeg propriuma. To se počinje događati tijekom tijekom treće godine života.5. Predodžba o sebi : uviđamo da naše «ja» ima i drugu stranu, onu koju vide drugi, ali još nismo sposobni zamisliti sebe onakvog kakvi bi htjeli biti.6. Doživljavanje sebe kao racionalnog stvorenja : između šeste i dvanaeste godine otkrivamo svoje intelektualne sposobnosti, ali smo još izrazito konformistični u socijalnim i moralnim pitanjima.7. Usvajanje ciljeva kojima pojedinac teži i koji usmjeruju njegov dalji život : konačni stupanj razvoja propriuma, događa se tijekom adolescencije. Pritom je izbor zanimanja najvažnije pitanje. Ciljevi koje si tada postavljamo povezuju naš život u jednu cjelinu – daju nam konzistenciju, intencionalnost i usmjerenost te osjećaj svrhovitosti.

MOTIVACIJALičnost je za Allporta dinamički sustav pa smatra da svaka teorija ličnosti mora kao osnovicu uzeti analizu i objašnjenje motivacije. Pritom se moraju zadovoljiti ovi sljedeći uvjeti: 1. suvremenost motiva – ono što pojedinca motivira su sadašnje, a ne prošle situacije; 2. pluralizam – postoji veći broj motiva (a ne kao kod Freuda samo eros i tanatost, kod humanista samoaktualizacija); 3. dinamička snaga – ljudska ponašanja su usmjerena prema budućnosti, zato je najvažnije pitanje o ličnosti «koji su vaši planovi?»; 4. konkretna posebnost motiva svakog pojedinca – motivaciji pojedinca ima smisla pristupati jedino idiografski. Funkcionalna autonomijaFunkcionalna autonomija motiva je princip/teorija koji je Allport postavio za objašnjavanje specifične strukturei organizacije motiva pojedinca. Taj princip kaže da neka određena aktivnost koja je bila u funciji zadovoljenja nekog motiva može postati cilj samoj sebi. Tako ona postaje autonomna u odnosu na izvorni motiv kojem je služila. Pritom su motivi odraslih funkcionalno autonomni u odnosu na prošla iskustva.Primjer funkcionalne autonomije motiva je «stari moreplovac»: on je plovio kako bi zadovoljio svoje motive za hranom, odjećom i sl., a kada je otišao u mirovinu je nastavio ploviti, iako mu to više nije bilo potrebno za samoodržanje – plovidba jem postala sama sebi svrhom. Najveći kritičar teorije o funkcionalnoj autonomiji je bio Bertocci (1940). On postavlja sljedeća pitanja: postoji li bilo koje ponašanje koje se ponavljalo toliko puta da bi to bilo dovoljno da postane funkcionalno autonomno? Da li se funkcionalna autonomija očekuje za sve vrste ponašanja? – to bi dovelo do anarhije u ponašamnju pojedinca.

Zato je Allport počeo razlikovati dvije vrste funkcionalne autonomije: perseverativnu i proprijatnu. Perseverativna funkcionalna autonomija se odnosi na reverberatorne (održavajuće) mehanizme i na mehanizme povratne sprege (feedbacka) u živčanom sustavu. Oni objašnjavaju urođena ponašanja i rutinsko zadovoljavanje bazičnih motiva (spavanje u isto vrijeme i sl.). Proprijatna ili svojstvena funkcionalna autonomija označava ponašanja karakteristična za ličnost. Ona se objašnjava nastajanjem interesa, vrijednosti, stavova, namjera. Nužna je za integraciju ličnosti odraslih, za životnu zrelost i rast.

Allport zrelu ličnost definira putem funkcionalne autonomije. Neka je ličnoast zrela onoliko koliko je njezino ponašanje funkcionalno autonomno, odnosno manje vezano uz temeljne motive. Proprijatna funkcionalna autonomija objašnjava kako može doći do kontinuiteta ponašanja i bez korištenja biheviorističkih principa kao što su nagrada i kazna. Isto tako, objašnjava ne samo uzroke ponašanja, nego i pojedinčeve ciljeve te njegovu percepciju svijeta na temelju tih motiva. To je dakle humanističko shvaćanje čovjeka.

Proces stvaranja funkcionalno autonomne ličnosti pod utjecajem je triju načela: 1. načelo organizacija razina energije: autonomija propriuma je moguća jer pojedinac raspolaže većom količinom energije od one koja mu je nužna za zadovoljenje temeljnih potreba. Taj višak energije izlazi kroz te druge, a ne samo rutinske, aktivnosti. 2. načelo kompetencije i vladanja: bitno obilježje ljudske prirode je to da ima kontrolu nad okolinom i da iz nje izvlači značenje te tako usmjerava svoje aspiracije. Dakle, svaka aktivnost koja povećava kompetenciju pojedinca postaje funkcionalno autonomna. 3. načelo proprijatnog oblikovanja: funkcionalna autonomija se pojavljuje zato što je zahtijeva struktura vlastitog «ja» čovjeka – čovjek prirodno teži unifikaciji svog života, pa je zato naše ponašanje proaktivno, intencionalno i unikvitetno (posebno). Ono na što Allport nije odgovorio vezano uz funkcionalnu autonomiju je sljedeće: odakle funkcionalna autonomija? Kakav je odnos između djetinjstva i funkcionalno autonomnih potiva odraslog čovjeka? Ako nema veze, zašto su neka razvojna iskustva važnija od drugih?Funkcionalnom autonomijom Allport objašnjava specifičnu i individualnu organizaciju motiva svakog pojedinca. Pritom očito smatra da su motivi različitih ljudi tek malo ili nimalo slični.

MENTALNO ZDRAVA OSOBAZdrava ličnost je za Allporta zrela ličnost. Ta postavka je ujedno početak svih kasnijih tendencija da se pozitivi atributi čovjeka postave kao temelj proučavanja ličnosti. Razvoj zdrave ličnosti je aktivan proces u kojem pojedinac prihvaća odgovornost za svoj život i u toku kojega se pojedinac razvija na svoj jedinstveni način. Zrelost ličnosti je cjeloživotni proces – proces nastajanja.

Osnovna obilježja mentalnog zdravlja:1. proširen osjećaj vlastitog ja : takve osobe nisu okupirane samim sobom, nego su uključene u mnoge druge aktivnosti koje traže ego-uključenje i predanost, kao što su hobiji, drugi ljudi i slično.2. emocionalna sigurnost i zadovoljstvo samim sobom : mogu otrpjeti frustrativne situacije i vlastite nedostatke. Prihvaćaju sebe kao osobu i slobodno izražavaju osjećaje, pri čemu ne ugrožavaju doborobit drugih. 3. topla povezanost vlastitog ja s drugima : posjeduju kapacitet za intimnost i suosjećanje – dakle osjećaju istinsku ljubav prema ljudima i toleriraju razlike između sebe i drugih.4. realne, a ne subjektivne percepcije, vještine i predanost: u punom su kontaktu s relanošću. Imaju vještine za rješavanje problema. Trajno su predani radu.5. sposobnost objektifikacije sebe i za humor o sebi: mogu same sebe izvana proučavati; mogu razlikovati stvarnog sebe od onoga kakvi bi željeli biti i od toga kakvim ga drugi vide.6. jedinstvena životna filozofija: sve u životu vide na smislen način, imaju razvijen sustav vrijednosti i dominantni životni cilj. Allport smatra da se često radi o religijskim vrijednostima.

Svi ljudi ne postižu punu zrelost ličnosti i nikada je neće postići, ali na temelju ovih kriterija se može utvrditi u kojoj smo mjeri i u kojim aspektima zreli.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA I VALIDACIJAOva je teorija potakla vrlo mali broj istraživanja – ima slabu heurističku vrijednost. Ali potakla je istraživanja u drugim područjima psihologije.

Idiografska istraživanjaIdiografski = morfogenetički = individualno. Nomotetski = dimenzionalno = opće, univerzalno. Idiografski pristup omogućuje utvrđivanje posebnosti svake osobe, a nomotetski usporedbu među ljudima. Idiografska istraživanja vezana su uz studije ekspresivnog ponašanja, analizu sadržaja pisama i strukturalna istraživanja ličnosti. Za strukturalna istraživanja Allport preporuča individualizirane upitnike, Q-metodologiju, ljestvice usidrene na ispitaniku, Kellyjev test konstrukata i dr. Najvažnije za idiografski pristup je to da se zasniva na postupcima osobe koju proučava, a ne na mjernim instrumentima koji, zato što su utemeljeni na općim osobinama, unaprijed diktiraju deskripciju. Direktno i indirektno mjerenje ličnostiU Allportovo doba je bio uvriježen stav da se ličnost može istraživati samo indirektno, npr. projektivnim tehnikama. To je bilo pod utjecajem psihoanalize, koja je smatrala da glavnina ličnosti nije dostupna svijesti. Zbog toga su se direktne tehnike malo koristile. Allport je ipak smatrao da se u psihologiji mogu i moraju koristiti i direktna istraživanja, jer je smatrao da je ličnost svjesna. Direktne tehnike se trebaju koristiti za istraživanje normalnih pojedinaca. Oni će u indirektnom i direktnom mjerenju dati slične rezultate (za razliku od «neurotika» - dakle za utvrđivanje neuroze treba usporediti direktne i indirektne rezultate). Treba koristiti direktne metode jer one daju cjelovitiju sliku motivacijske strukture pojedinca. Istraživanje osjećaja inferiornostiMcKee i Sherriffs (1957) su istraživali osjećaj inferiornosti kod studenata. Rezultati su pokazali da je osjećaj inferiornosti zastupljeniji kod žena nego kod muškaraca. Pritom je kod žena bila najizraženiji osjećaj intelektualne inferiornosti, a kod muškaraca socijalne.Religija i predrasudeAllport je istraživao odnos religioznosti etničkih predrasuda. Smatrao je da je religija snažno vodi živote mnogih ljudi. Jedno drugo istraživanje je pokazalo da su etničke predrasude mnogo češće kod onih koji idu u crkvu, što je paradoksalno, jer većina religija propovijeda ljubav prema bližnjem i toleranciju. Stoga je Allport postavio hipotezu da postoje dvije kontrasne religijske orijentacije: ekstrinzična i intrinzična. Ekstrinzično religiozni koriste religiju za zadovoljenje drugih, a ne vjerskih potreba – npr. komfor, socijalni status – dakle radi se o funkcionalnoj autonomiji religijske orijentacije. Kod intrinzično religioznih je vjera sama po sebi vrhunska vrijednost. Konstruirao je upitnik za mjerenje te dvije orijentacije: ispitanik se morao odlučiti za jednu od dvije, intrinzične i ekstrinzične, izjave. Rezultati su pokazali da kod svih vjeroispovjesti postoji pozitivna korelacija predrasuda i ekstrinzične orijentacije religiji. S druge strane, sve korelacije izemđu intrinzične religijske orijentacije i predrasuda su bile negativne. Najviše predrasuda su imale osobe s «mješovitom» religijskom orijentacijom, što je Allport objasnio time da za njih religija ima samo socijalnu poželjnost. Idiografska studija pisamaAnalizirao je tzv. Jennyina pisma. Prvi put je 39 sudaca čitalo pisma i na temelju toga prosuđivalo Jennyinu ličnost. Dobili su tako 198 pridjeva, koji su se mogli kategorizirati u 8 klastera. Baldwin je kasnije proveo detaljniji postupak, analizu personalne strukture. Procjenjivači su morali odrediti koliko se puta u pismima javlja određena tema te je tako utvrdio klastere pojedinih Jennyinih misli. Takva je kvantitativna analiza sadržaja potvrdila postojanje 8 centralnih osobina, kako je dobio i Allport. Paige je proveo kvantitiativnu, kompjutersku analizu tih pisama, neovisnu o sucima te je rezultate podvrgnuo faktorskoj analizi. Faktorska analiza pokazala je da postoji 8 temeljnih faktora/osobina, vrlo sličnih prethodno nađenima. Razlike između Paigeovih i prethodnih nalaza Allport objašnjava prednostima idiografskog pristupa, koji može zahvatiti ličnost bolje od nomotetskog. Istraživanja ekspresivnog ponašanjaAllport u svakom ponašanju razlikuje dvije komponente: funkcionalnu (adaptivnost ponašanja u okolini) i stilističku (idiosinkratičan način izvršavanja određene radnje). Stilističke komponente ponašanja mogu nam govoriti o centralnim osobinama pojedinca. Allport i Vernon su proveli istraživanje ekspresivnosti u kretnjama, kako bi utvrdili konzistentnost raznih ekspresivnih pokreta. Primijenili su niz objektivnih1 i subjektivnih2 mjera te utvrdili koeficijent konzistencije, koji je pokazao da je većina ekspresivnih oblika ponašanja konzistentna i da predstavlja stabilne karakteristike ponašanja. Također je utvrđena pozitivna korelacija između različitih vrsta ekspresivnog ponašanja.

Autori su zaključili da postoji centralni (generalni) integrativni faktor koji stvara konzistenciju u stilu ponašanja bez obzira na vrstu ponašanja. Pokazalo se da postoje 3 klastera ekspresivnog ponašanja: 1. prostorni faktor, interpretiran kao motorna ekspanzivnost; 2. centrifugalni faktor, interpretiran kao ekstraverzija ekspresivnih radnji, suprotno od motoričke pedanterije; 3. faktor naglašavanja, interpretiran kao tendencija pojedinca da čini emfatičke (naglašavajuće?) pokrete.

Izvršena je i kvalitativna analiza, koja je pokazala da subjektivne procjene ličnosti nisu u suprotnosti s objektivnima. Npr. procjenjivači su mogli rukopis i glas nešto bolje od slučajnog pogađanja spojiti s karakteristikama ličnosti. Sve u svemu, Allport je zaključio da iako korespondencija između različitih ekspresija nije potpuna, postoji određeni stupanj konzistencije između kretnji. Proučavanje vrijednosnih tipovaAllport je smatrao da je ljestvica vrijednosti jedno od važnih osnova ličnosti, jer unosi red i smisao u život pojedinca. Zato su Allport, Vernon i Lindzey napravili test za ispitivanje vrijednosti, temeljen na Sprangerovom modelu. Ima 6 osnovnih tipova vrijednosne orijentacije, a nitko ne pripada samo jednom tipu:

Teorijski tip – vrijednost: otkrivanje istine; kognitivno usmjerenje - proučava fundamentalne sličnosti i razlike, bez uplitanja ljepote ili korisnosti. Racionalni, kritični, empirijski usmjereni, znanstvenici i filozofi. Važni su im interesi i namjere, a ne uspjesi. Želi postići red i sistematizaciju svog znanja.Ekonomski tip – vrijednost: korisnost; usmjeren na potrebe tijela; zanima ga stjecanje imovine, miješa ljepotu i raskoš; važna je primjenjivost – tehnolozi i inženjeri.

1 Npr. brzina hoda, dužina koraka, snaga rukovanja, crtanje likova, procjenjivanje veličina, rukopis, mišićna napetost, brzina čitanja i dr.2 Intenzitet glasa pri govoru, fluentnost govora, količina kretnji kod govora i čistoća izgleda.

Estetski tip –vrijednost: forma, oblik, harmonija; ljepota = istina; zainteresirani za ličnosti drugih, ali ne i za njihovu dobrobit; individualistični i nezavisni.Socijalni tip – vrijednost: filantropija; uljudni, nesebični; ljubav je temelj odnosa.Politički tip – vrijednost: vlast.Religiozni tip – vrijednost: traženje jedinstva u kozmosu; dva podtipa: 1. imanentni mistik (smisao religije: participiranje u životu), 2. transcendentni mistici (povlačenje iz života).

Svaki pojedinac može biti okarakteriziran obrascem vrijednosti, a ne samo dominantnim vrijednostima, te je test vrijednosti zapravo test ličnosti. Allport je primijetio da je Sprangerova tipologija vrijednosti preoptimistična – ne predviđa čovjeka bez vrijednosti, hedoniste, sebične tipove... Metrijske karakteristike ovih testova su prihvatljive. Koristi se u profesionalnoj orijentaciji i selekciji.

ABRAHAM MASLOW: HUMANISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI

Maslowljeva teorija ličnosti jedna je od teorija koje su utemeljile humanističku psihološku školu. Humanistička psihologija (HP) javila se kao reakcija na psihoanalizu i biheviorizam kao tada dominantna usmjerenja u psihologiji. Odbacila je psihoanalitičku pretpostavku o tome da je čovjek zlo, iracionalno i nesvjesno biće vođeno nagonima, kao i biheviorističko odbacivanje proučavanja neopažljivih determinanti ljudskog ponašanja i gledanje na čovjeka kao pasivnog sudionika svoje okoline. HP pak smatra da je čovjek posebno biće, koje se ne može usporediti sa životinjama te da psihologija mora nastojati tumačiti specifičnosti ljudske prirode. Njezini principi povezani su s Rogersovom teorijom ličnosti, egzistencijalističkim teorijama ličnosti i fenomenološkom teorijama ličnosti. S egzistencijalizmom je povezuje koncept da je svaki čovjek svjesno biće i odgovorno biće, odgovorno za svoju sudbinu, a ne ograničeno na genetičke ili okolinske faktore. S fenomenologijom je povezuje njezino prvenstveno zanimanje za unutarnje iskustvo svakog čovjeka i njegov doživljajni svijet.HP smatra da je čovjek biće koje se neprestano mijenja i razvija. Cilj ili svrha života je aktualizacija ljudskih potencijala, tj. samoaktualizacija. Ta potreba je prirodna, a ako čovjek ne postiže samoaktualizaciju, to je zbog toga što ga nešto izvana sprječava u tome da živi svoj autentičan život.

SAMOAKTUALIZACIJAMaslowljeva teorija ličnosti može se nazvati i teorijom o samoaktualizaciji. Ona je nastala proučavanjem zdravih, razvijenih ličnosti, a ne životinja (kao biheviorizam) ili bolesnih pojedinaca (kao psihoanaliza). Potreba za samoaktualizacijom je prirodna, univerzalna ljudska potreba. Samoaktualizacija je proces razvoja, u tom smislu da ona znači težnju za napretkom i rastom. Uz to je i cilj ljudskog razvoja, kao stanje u kojem čovjek osjeća da živi pun život i da su njegovi potencijali iskorišteni i razvijeni. Samoaktualizacija se postiže zadovoljavanjem određenih motiva, tj. potreba. Zato je Maslowljeva teorija potreba temelj njegove teorije ličnosti.

Tri su temeljne pretpostavke teorije o samoaktualizaciji:1. Čovjek posjeduje svoju vlastitu unutrašnju prirodu, koja je dijelom specifična za svakog pojedinca, a djelom je univerzalna. Ona je u svojoj biti dobra, ili bar neutralna.2. Aktualizacija ljudske prirode se događa rastom iznutra, a ne oblikovanjem izvana, i dovodi do zdravog, punog, normalnog i poželjnog razvoja. 3. Psihopatologiju uzrokuje iskrivljavanje tih temeljnih principa ljudske prirode.

To znači da se ljudi prirodno razvijaju po principima samoaktualizacije i u smjeru samoaktualizacije, a da okolina jednostavno treba biti dobrohotna koja omogućava slobodu pojedinca.

Osim procesa i motiva samoaktualizacije, psihologija treba imati na umu to da je čovjek cjelovito i integrirano biće pa ga treba proučavati holistički. Uz to, čovjek je i inherentno kreativno biće, bez obzira na koji način se ta kreativnost ispoljava, a ono što može potisnuti tu općeljudsku karakteristiku je nepovoljna okolina.TEORIJA O HIJERARHIJI MOTIVAMaslow tvrdi da je za svakog čovjeka prirodno postojanje ciljeva koje nastoji zadovoljiti, a koji se stalno mijenjaju. Zato je za razumijevanje ličnosti pojedinca najvažnije poznavanje njegovih motivacijskih procesa. To je zbog toga što ostvarivanje njegovih individualnih ciljeva donosi nagradu pojedincu i čini njegov život vrijednim.

SAMOAKTUALIZACIJAPOŠTOVANJE

PRIPADANJE I LJUBAVSIGURNOST

FIZIOLOŠKE POTREBE

Među ciljevima postoji određena hijerarhija, jer svi nemaju jednaku vrijednost za pojedinca, nego su neki motivi prioritetniji od drugih. Tek kad je bar donekle zadovoljena potreba niže razine, može se napredovati ka zadovoljavanju potreba više razine. Ova hijerarhija jednaka je za sve ljude. Ipak, što je potreba viša u hijerarhiji, to je ona više ljudska, i to više se ljudi razlikuju u toj potrebi i načinu njezina zadovoljavanja. Isto tako, što su potrebe pojedinca više u hijerarhiji potreba, to je pojedinac psihološki razvijeniji i zreliji.Fiziološke potrebe imaju vitalnu važnost, a uključuju potrebu za hranom, vodom, kisikom, spavanjem, seksom, zaštitom od ekstremnih temperatura, izlučivanjem i senzornom stimulacijom. Ukoliko te potrebe nisu zadovoljene, čovjekovo ponašanje postaje sve sličnije životinjskom.

Potrebe za sigurnošću uključuju potrebu za stalnošću, redom, strukturom i predvidljivošću. One su najbolje izražene kod male djece, a kasnije u životu se očituju i kao potreba za financijskom sigurnošću te kroz religijske potrebe.Potrebe za pripadanjem i ljubavlju tiču se potrebe pojedinca da nađe svoje mjesto među drugim ljudima, koji ga prihvaćaju i vole. To se odnosi na pronalaženje intimnog partnera, stvaranje obitelji i pripadanje određenim skupinama.Potrebe za poštovanjem uključuju potrebe za poštovanjem od strane drugih ljudi i za samopoštovanjem. Potreba za samopoštovanjem je potreba da se čovjek osjeća kompetentnim i vrijednim. Potrebe za poštovanjem od drugih su potrebe za reputacijom, statusom, priznanjem, divljenjem i slično, a za njezino ispunjavanje je osobito važno dobivanje zasluženih priznanja. Maslow smatra da razlike u tome koliko je pojedinac imao prilike zadovoljiti te potrebe stvaraju vrlo važne razlike među pojedincima i njihovim potencijalima za uspješnost.Potrebe za samoaktualizacijom predstavljaju vrh ljudskih potreba, a njihovo zadovoljenje znači da je pojedinac razvijen u punini svoje ljudske prirode. Do stanja potpune samoaktualizacije je zapravo nemoguće doći, tako da to uvijek ostaje potreba i cilj. Samoaktualizacija se postiže na individualne načine – to je stupanj u hijerarhiji potreba u kojem postoje najveće specifične razlike među ljudima. Ipak, ono što je svima zajedničko jest to da samoaktualizirane ličnosti postaju sve ono što su imale potencijala postati. Maslow smatra da je mali broj ljudi samoaktualiziran zato što je društvo osnovna prepreka u spoznavanju i ostvarivanju svojih potencijala.

MOTIVI NEDOSTATKA I MOTIVI RASTAPrema Maslowu postoje dvije vrste motiva – motivi nedostatka i motivi rasta. Oba tipa potreba su urođeni i instinktivni. U skladu s dominantnim tipom motiva, Maslow razlikuje D-motivirane osobe i B-motivirane osobe.

Motivi nedostatka ili D motivi su potrebe nižeg reda u Maslowljevoj hijerarhiji: fiziološke potrebe i potrebe za sigurnošću. Njihovo pojavljivanje prati povećanje napetosti u organizmu, a njihovo zadovoljenje smanjuje napetost.

Motivi rasta ili B motivi ili metapotrebe su motivi koji su povezani sa samoaktualizacijskim ciljevima. Njihova je svrha obogaćivanje naših života, tako da njihov cilj njihovog zadovoljenja nije smanjivanje napetosti, nego su te potrebe ekspanzivne. Njihova hijerarhija nije tako kruta kao kod bioloških motiva, one su međusobno zamjenjive.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA I PROVJERAIstraživanja samoaktualiziranih osobaMaslow je u svoju analizu uključio 49 poznatih ljudi koji su za njega bili utjelovljenje psihološkog zdravlja tj. samoaktualizacije. Za svakog ispitanika su prikupljeni holistički kvalitativni podaci. Tako je našao obilježja za koja je smatrao da pripadaju samoaktualiziranim osobama. Osnovni uvjet je bio to da su im zadovoljene potrebe nižih razina. Osim toga, te osobe su pokazale sljedeće osobine:

efikasna percepcija realnosti prihvaćanje sebe, drugih i prirode spontanost, jednostavnost i prirodnost usredotočenost na probleme potreba za samoćom i privatnošću nezavisnost od kulture i okoline u kojoj žive stalna svježina i zamjećivanje oceanski osjećaji izvorna želja za pomaganjem ljudskom rodu duboke veze s malim brojem pojedinaca demokratičnost sposobnost oštrog razlikovanja sredstava od cilja smisao za filozofski humor stvaralaštvo odolijvanje kulturi

Te osobe ipak nisu lišene i nedostataka, nego su destruktivna stanja u kojima se svi ponekad nađu kod njih rjeđa i manje ih koče.Postoje značajni metodološki problemi Maslowljevog istraživanja. Osobine koje je istraživao odražavaju njegov osobni set vrijednosti, a ne samoaktualizaciju samu po sebi. Isto tako, uzorak je pristan i nejasan. Zamjera mu se i to što je njegovo istraživanje imalo deskriptivne, a ne eksplanatorne ciljeve (nisu postavljene hipoteze), što varijable nisu operacionalizirane, a podaci oskudni.Istraživanje hijerarhije potrebaEmpirijska provjera je potvrdila da su D motivi primarniji i utjecajniji nego B motivi. Postojanje hijerarhije B motiva je donekle potvrđeno, ali ne longitudinalnim studijama.

Graham i Balloun su dokazali da postoji negativna korelacija između razine zadovoljenja potrebe i želje za zadovoljenjem, što znači da što nam je neka potreba slabije zadovoljena, to nam je snažnija motivacija da je zadovoljimo. Isto tako, potvrdili su da je poredak važnosti potreba sukladan Maslowljevoj hijerarhiji.

Upitnik o osobnoj orijentacijiShostrom je konstruirao Upitnik o osobnoj orijentaciji, kao valjan i pouzdan instrument za mjerenje samoaktualizacije. Ima dvije osnovne mjere: mjeru vremenske kompetencije i mjeru unutarnje podrške. Uz to, taj instrument ima niz podljestvica za razne aspekte koncepta samoaktualizacije. Pokazalo se da se taj upitnik može koristiti kao mjera mentalnog zdravlja.

CARL ROGERS: FENOMENOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI

Rogers je stvorio svoju teoriju na osnovi svog dugogodišnjeg kliničkog rada. Pritom je njegova teorija ličnosti najprije služila tumačenju njegovog koncepta psihoterapije (terapija orijentirana na klijenta).Rogers je ustanovio da je čovjek u svojoj biti svrhovito biće (da ima ciljeve kojima teži), konstruktivno, realistično, pouzdano i pozitivno stvorenje. Njegovi ciljevi su samoaktualizacija, postizanje zrelosti i socijalnost – prema kojima ima svoju vlastitu, unutrašnju orijentaciju. Ljudi koji djeluju destruktivno to čine iz unutrašnjeg straha, a ne zato što u njima postoje unutarnji destruktivni nagoni. Rogers na čovjeka gleda optimistički: u svakom čovjeku postoje prirođeni unutarnji preduvjeti za zdrav i krativan razvoj ličnosti, a samo vanjski utjecaji to mogu omesti. Time je Rogersova koncepcija jedan od temelja humanističke psihologije.ROGERSOV FENOMENOLOŠKI STAVRogersova teorija je fenomenološka zato što smatra da jedino što postoji za pojedinca u određenom trenu je njegova osobna percepcija i interpretacija realnosti, a ne i objektivna realnost. Zato u psihologiji jedino ima smisla proučavati jedino psihološku realnost, dakle pojedinčeve konstrukte realnosti, koje Rogers naziva fenomenalnim poljem. Drugog pojedinca možemo proučavati jedino ako koristimo okvir referencije – dakle fenomenalno polje – tog pojedinca. Postoje tri vrste spoznaja ili znanja. Prva je subjektivno znanje, kad nešto znamo na temelju našeg vlastitog unutarnjeg referentnog okvira. Druga vrsta je objektivno znanje, kada naše subjektivno znanje provjerimo izvana. Treće je interpersonalno znanje, kada empatijom ulazimo u doživljajni svijet drugoga. Tu vrstu spoznaje Rogers zove fenomenološkom spoznajom i smatra je, kao i ostale dvije vrste spoznaje, legitimnim dijelom znanstvene psihologije.

Rogers je imao mnoga neslaganja sa Skinnerom. Obojica su se slagali u tome da psihologija treba biti znanost s ciljem razumijevanja, predviđanja i kontrole. Rogers ipak smatra da znanost ne može i ne smije nastojati kontrolirati na taj način da umanjuje mogućnost slobodnog subjektivnog izbora. Štoviše, psihoterapija treba jačati slobodu volje klijenata, a ne učiti ih ispravnim ponašanjima (Skinner). Osnovna razlika između Skinnera i Rogersa u tome što određuje ponašanje pojedinca: objektivne podražajne situacije (Skinner) ili interpretacije (Rogers).U sklopu fenomenološke pozicije Rogers smatra da gledanje na ličnost mora biti holističko, dakle cjelovito. Isto tako, ono je ahistorijsko – prošlost pojedinca je važna jedino kroz njegove današnje interpretacije prošlog iskustva.STRUKTURA LIČNOSTIRogers se baš nije bavio strukturom ličnosti, nego procesima ličnosti. Osnovni strukturalni aspekti u ličnosti su organizam i pojam o sebi. Organizam je sjedište cjelokupnog iskustva pojedinca, koje čini njegovo fenomenalno polje. To je dakle ukupni sustav percepcija i značenja pojedinca. Postoji svjesni i nesvjesni dio fenomenalnog polja. Svjesni dio je onaj koji je simboliziran, a nesvjesni nije. Svjesno iskustvo čovjek uspoređuje s vanjskim svijetom i tako testira svoje percepcije kao hipoteze. To je ono što bi trebao raditi netko tko ima cjelovitu ličnost – biti potpuno otvoren prema podacima. Rogers ipak priznaje da većina ljudi nije takva. Pojam o sebi znači za ljude vlastito ja. Ono nastaje diferencijacijom iz fenomenalnog polja, kao shvaćanje koje pojedinac ima o sebi. Važni elementi toga su svijest o postojanju («ja jesam») i svijest o funkciji («ja mogu»). Vlastito ja ne čini ništa osobito, ne kontrolira ponašanje – to je samo simbolizacija dijela ukupnog iskustva pojedinca i kao takva je uvijek dostupna svijesti. Svaki pojedinac ima još i pojam o idealnom ja. To je ono kakav bi pojedinac htio biti. Potpuni razvoj pojedinca je moguć ako su usklađene subjektivna i objektivna realnost te pojam o sebi i stvarno iskustvo pojedinca.PROCESI I DINAMIKA LIČNOSTILičnost se stalno mijenja, pri čemu je čovjek stalno usmjeren prema naprijed. Osnovna tendencija ličnosti je tendencija aktualiziranju, to je jedini stvarni motiv pojedinca. Svi ostali motivi (glad, seks...) su zapravo tek dio tog osnovnog motiva. Motiv za aktualizaciju je biološka činjenica, a ne psihološka tendencija. On omogućava rast i jačanje organizma, daje pokretačku snagu za te procese te služi kao kriterij za vrednovanje svih iskustava kao pozitivnih ili negativnih. Svrha tog motiva nije samo smanjivanje napetosti, već i povećanje napetosti, kako bi se moglo napredovati. Ova tendencija je zajednička svim živim bićima.

31

RAZVOJ LIČNOSTIRazvoj ličnosti je za Rogersa jedan kontinuiran, a ne skokovit proces; on nema faze. Prvi proces u razvoju djece je proces organizmičkog vrednovanja: olakšava li to-i-to aktualizaciju? Napredak razvoja znači sve veću diferencijaciju, širenje, povećavanje autonomije, socijalizacije i samoaktualizacije. S vremenom se sve više razvija potreba za pozitivnom pažnjom značajnih drugih. To je sekundarni (naučeni) motiv. Ukoliko značajni drugi djetetu daju uvjetnu pozitivnu pažnju, stvara se nepodudarnost između vlastitog ja (koje se razvija iz procesa organizmičkog vrednovanja) i iskustva (koje usmjerava ponašanje prema tuđem referentnom okviru). Zbog toga sazrijevanje znači oslobođenje od ove nepodudarnosti, dakle uspostavljanje životu u skladu s vlasititm referentnim okvirom. S druge strane bezuvjetno prihvaćanje je neophodno za razvoj zrele ličnosti.Pozitivna pažnja drugih stvara potrebu za pozitivnom pažnjom prema samom sebi. Ta potreba za samopoštovanjem osigurava razvoj prema samostalnoj ličnosti, tj. prema ponašanje u skladu s pojmom o sebi.

DOŽIVLJAVANJE PRIJETNJE I OBRANAPojam o sebi je kriterij prema kojem vrednujemo svako iskustvo. To znači da je doživljavanje selektivno i da je svijest pojedinca potpuno subjektivna. Iskustvo koje je nepodudarno pojmu o sebi ne mora biti percipirano u svijesti i simbolizirano, već može biti subliminalno percipirano. Takvo iskustvo onda uzrokuje tjeskobu, koja je znak da je struktura ličnosti u opasnosti da bude dezorganizirana. Postoje dva osnovna načina obrane ličnosti od prijetećeg iskustva. Jedan je perceptivna distorzija. Ona se može očitovati na više načina: kroz racionalizaciju, projekciju ili reaktivnu formaciju. Drugi mehanizam obrane ličnosti je negacija.

POTPUNO FUNKCIONIRAJUĆA OSOBAOsnovna Rogersova postavka je da je dobar život usmjerenje, proces, a ne stanje. Osnovna karakterista takve osobe je to da je subjektivmo iskustvo u skladu s vanjskom realnošću, a ne cenzurirano kako bi se zaštitila ličnost. Potpuno funkcionirajuća osoba ima nekoliko osnovnih karakteristika: otvorenost iskustvu: nikakvo iskustvo nije prijetnja njihovoj ličnosti, pa svako iskustvo prolaze svjesno i bez obrane egzistencijalno življenje: ličnost se gradi kroz proces življenja, iznutra, a ne unaprijed izvana organizmičko povjerenje: donošenje odluka na temelju vlastitog iskustva sloboda doživljavanja: osjećaj da sam gradiš svoj život i imaš odgovornost za njega kreativnost

DEZORGANIZACIJA LIČNOSTI I PATOLOGIJA LIČNOSTIZdrava ličnost može asimilirati vlastito iskustvo i doživljaje u strukturu i cjelinu vlastite ličnosti. Dezorganizirana ličnost je ona koja to ne može, već se brani od vlastitog ugrožavajućeg iskustva. Rogers smatra da je određena količina dezorganizacije normalna, ali ne takva koja bi onemogućila trajno normalno funkcioniranje.Rogers ne vjeruje u klasične psihopatološke kategorije kao što su neuroza i psihoza, niti u diferencijalne dijagnoze. Smatra da psihički poremećaji proizlaze iz velikog nepodudaranja pojma o sebi i iskustva. Neuroza nastaje kada je ta nepodudarnost velika, ali obrambeni mehanizmi još uvijek nepodudarna iskustva uspijevaju udaljiti iz svijesti. Psihoza nastaje kada svi zaštitni procesi nestanu, te je ličnost u potpunosti izložena nepodudarnosti pojma o sebi i iskustva, koje je, zbog nepostojanja obrambenih mehanizama, simbolizirano u svijesti.

PSIHOLOŠKA TERAPIJA USMJERENA NA KLIJENTANepodudarnost pojma o sebi i iskustva može se smanjiti procesom reintegracije ličnosti, ukoliko su obrambeni mehanizmi još uvijek aktivni. To je proces koji je suprotan procesima obrane ličnosti. U ozbiljnim slučajevima se može postići samo uz pomoć druge osobe, a ukoliko je nesuklad pojma o sebi i iskustva mali, to možemo postići i tako da budemo sami sa sobom.Rogers je zaključio da je najkorisnija i ključna komponenta bilo kojeg tipa psihoterapije odnos između klijenta i savjetovatelja. Njegovo polazište je bilo da psihoterapeut ne treba raditi ništa osobito, budući da svaki klijent posjeduje vlastitu sposobnost mijenjanja svoje ličnosti i ponašanja. Terapeut u ovom tipu terapije je više pomagač rasta nego iscjelitelj.

Prva etapa razvoja Rogersove nedirektivne terapije bila je to da terapeut doslovno ne smije raditi ništa (postavljati pitanja, interpretirati...), nego samo koristiti reflektiranje i razjašnjavanje. Pretpostavka je bila da klijent ima nerealnu i nejasnu sliku o sebi, koju mu savjetovatelj treba pomoći razbistriti. Druga etapa dala je aktivniju ulogu terapeutu, čija je glavna zadaća postala shvatiti klijenta iz klijentovog vlastitog referentnog okvira. Pritom ključnu ulogu ima empatija. Treća etapa stavila je veći naglasak na stvaranje terapijske atmosfere.Rogers je formulirao 6 uvjeta za uspjeh nedirektivne terapije:1. Klijent i terapeut su u međusobnom psihološkom kontaktu.2. Klijent je u stanju nekongruencije, što ga čini tjeskobnim.3. Terapeut je u svom odnosu s klijentom integrirana i kongruentna ličnost.4. Terapeut ima bezuvjetno pozitivno uvađavanje za klijenta.5. Terapeut empatički razumije unutarnji referentni okvir klijenta.6. Terapeut klijentu priopćava i pokazuje svoje bezuvjetno uvažavanje.

KARAKTERISTIČNE METODE I ISTRAŽIVANJARogers se smatra utemeljiteljem znanstvenog proučavanja i evaluacije procesa savjetovanja. Njegova istraživanja su se temeljila na analizi sadržaja snimkaka terapijskih razgovora. Pokazalo se da se tijekom terapije povećava broj pozitivnih izjava o sebi, a smanjuje broj negativnih i ambivalentnih, što potvrđuje Rogersovu pretpostavku da terapija donosi promjene pojma o sebi. Skale procjene razvijene kako bi se mogla istraživati ova vrsta terapije koristile su se prvenstveno za procjenu odnosa terapeuta i klijenta, kao i za mjerenje promjena klijenata tijekom terapije.

32

Q-sort tehnika se najčešće koristi za ispitivanje odnosa idealnog ja i realnog ja. Razvio ju je Stephenson, a sastoji se u tome da klijent mora snop kartica koje sadrže izjave o njegovom ja razvrstavati u prisilnu distribuciju, i to dvaput: jednom za percipirano realno ja i jednom za idealno ja. Podudaranje tih dijelova njegovog pojma o sebi govori o uspješnosti psihoterapije.

Faktori koji mogu narušiti valjanost istraživanja uspješnosti ove terapije tiču se postojanja obrambenih mehanizama klijenata te davanja socijalno poželjnih odgovora, zbog čega se prikazuju boljima nego što jesu.

Rogersovu hipotezu da se pojedinci ponašaju u skladu sa svojim pojmom o sebi provjerili su Aronson i Mettee. Sudionicima su privremeno lažno spustili ili podigli samopoštovanje. Zatim su ih stavili su situaciju u kojoj su mogli naizgled neopazice varati. Pokazalo se da su sudionici sa sniženim samopoštovanjem varali češće nego sudionici s povišenim.

Vezano uz Rogersovo viđenje razvojnih procesa u djetinjstvu, široko su potvrđene njegove hipoteze o tome da je važna kongruencija između djeteta i značajnih drugih u njegovoj okolini. Pokazalo se da je roditeljsko prihvaćanje djeteta povezano s djetetovim samopoimanjem. Coopersmith je u svom istraživanju utvrdio da samopoštovanje svakako ima korelate u ponašanju te da postoje tri faktora roditeljskog ponašanja koje stvara djecu bogatu samopoštovanjem: bezuvjetno prihvaćannje djece, jasno definirane i dosljedno provedene granice te puno poštovanje i sloboda pojedinca unutar zadanih granica.

G. A. KELLY: KOGNITIVNA TEORIJA LIČNOSTI

Kellyjeva teorija o personalnim konstruktima spada u kliničke teorije ličnosti – ona je holistička i idiografska. Ono što je razlikuje od ostalih kliničkih teorija (Freudove, Rogersove) je to što je kognitivna teorija ličnosti. Ona naglašava važnost razlika koje postoje među ljudima u percipiranju podražaja, u njihovom interpretiranju (koje je pod utjecajem već postojećih kognitivnih struktura kod pojedinca) i u reagiranju na podražaj. Dakle, ponašanje je svjesno.Kelly je zaključio kako ne postoji apsolutna ili objektivna istinitost, jer su doživljaji pojedinca smisleni jedino u kontekstu načina na koji je taj pojedinac te fenomene (doživljaje) konstruirao. Zato je Kelly odbacio konstrukte kao što su motivacija, ego, nagon, nesvjesno i dr. te uveo nove koncepte. U skladu sa njegovim kognitivističkim uvjerenjem, Kelly smatra da je svaki čovjek po svojoj prirodi znanstvenik: zapaža pojedine događaje, razlike i sličnosti među njima i na osnovi toga stvara pojmove ili konstrukte pomoću kojih pokušava predviđati pojave. Pojedinci se razlikuju upravo po svojim konstruktima.Ovakvo postavljanje ljudske ličnosti ima nekoliko konzekvenci. Prvo, ljudi su uvijek orijentirani prema budućnosti, a ne prošlosti. Drugo, čovjek sam konstruira svoju okolinu, a ne samo reagira na nju. Treće, pojedinac može mijenjati svoje konstrukte, svoje interpretacije i tako i samog sebe – dakle život je proces konstruiranja i reprezentiranja realnosti. Kelly koncipira čovjeka kao biće koje je istovremeno slobodno i determinirano: slobodno stvarati konstrukte, ali onda vezano uz njih. Čovjekova sloboda ovisi o tome koliko je sposoban mijenjati jednom stvorene konstrukte.

KONSTUKTIVNI ALTERNATIVIZAMKonstruktivni alternativizam je filozofska pozicija Kellyjeve teorije. To je shvaćanje da se objektivna realnost ili apsolutna istina ne mogu utvrditi. Događaji se mogu razumjeti jedino ako se konstruiraju, dakle ako postoje njihove reprezentacije, a budući da uvijek postoje različiti konstrukti, biramo između njih. Kelly na osnovi konstruktivnog alternativizma kritizira dotadašnje psihološke teorije kao dogmatske, jer njihove postavke ne postoje objektivno, nego samo u glavama teoretičara. Kelly je protiv reifikacije (shvaćanja da svaki pojam označava nešto stvarno) i dogmatizacije.

Zagovara slobodu subjektivnog mišljenja u znanosti, koje je potrebno jer omogućuje slobodno postavljanje hipoteza. Kelly smatra da postoje tri osnovna načina konstrukcije i provjere hipoteza u znanosti: 1. hipotetičko-deduktivna metoda: hipoteze se izvode iz teorije i eksperimentalno provjeravaju; 2. induktivno-hipotetička metoda: hipoteze se izvode iz pojedinačnih slučajeva, kliničke prakse; 3. statistička mreža: hipoteze se grade na temelju statističkih istraživanja, teorije i hipoteze se minimiziraju, kao što je slučaj kod faktorske analize. Hipotetsko-deduktivni postupak može biti rigidan i dovesti do vrlo ograničenih zaključaka. Klinički postupak može zahvatiti šira područja ponašanja, ali mora biti verificiran eksperimentom. Statističko istraživanje dovodi do objektivnih podataka, ali ne i do novih ideja.

Teorije su prema Kellyju provizorne ili pokusne formulacije kojima je svrha da povežu brojne i različite podatke koji su zabilježeni ili koji se očekuju. Kod svake teorije treba razlikovati njezino područje pogodnosti i njezin fokus ili žarište pogodnosti. Područje pogodnosti neke teorije čine granice fenomena koje pokriva. Fokus pogodnosti neke teorije su točke unutar te teorije u kojima ona najbolje funkcionira. Kellyjeva koncepcija znanosti ima bitne implikacije. Prvo, pokazuje da je rasprava jesu li činjenice psihološke ili fiziološke bespotrebna, jer činjenice ne postoje, već su to konstrukti. Drugo, zalaže se protiv opracionalizma u suvremenoj znanosti, jer bi to moglo dovesti do reduciranja pojmova na stvari, a ne na reprezentacije. Treće, zaključuje da je klinička metoda najkorisnija, zato što dovodi do postavljanja hipoteza. Sve u svemu, Kelly smatra da bi psiholozi trebali manje misliti u konkretnim terminima i postavljati više hipoteza.

STRUKTURA LIČNOSTISrž Kellyjeve teorije ličnosti je način na koji svaki pojedinac percipira i interpretira svijet. Ključni pojam te teorije je pojam personalnog konstrukta: to su misli kojima pojedinci popraćuju i interpretiraju svoje osobno iskustvo i stvara svoj subjektivni svijet. Osobni konstrukti omogućuju čovjeku da promjene u svojoj okolini interpretira na relativno konzistentan način i da pridaje smisao pojavama i događajima. Svaka osoba ima konstrukte koji su različiti od svih drugih, zato ne postoji dvoje ljudi koji bi iste događaje interpretirali na isti način. Nema istinite ili ispravne interpretacije, sve su jednako odgovarajuće, ali na razini pojedinca.

33

Personalni konstrukti nastaju kroz proces konstruiranja. Taj proces započinje kada pojedinac zapazi neki opći tok događaja i pokuša te događaje interpretirati. U toku svog osobnog iskustva on prepoznaje određeni obrazac ponavljanja svog iskustva. On svom iskustvu pridaje određeno značenje i obrazac tumačenja, što mu omogućuje generalizaciju vlastitog iskustva kao i njegovo sređivanje i smislenost. Bez osobnih konstrukata bi iskustvo bilo neiterpretabilno, nesustavno, nekonzistentno i besmisleno. No, najvažnija odlika personalnih konstrukata je to da omogućuju predviđanje budućih događaja, jer na njihovom temelju možemo stvarati očekivanja. Predviđanje budućih događaja je u formi hipoteza – pojedinac očekuje da je njegov sadašnji konstrukt dobro anticipirati neki budući događaj. Ukoliko se to ne dogodi, dolazi do revizije ili eliminacije konstrukta. Dakle, valjanost konstrukta testira se prema njegovoj prediktivnoj efikasnosti.

Osobni konstrukti su bipolarni, predstavljaju dihotomije. Tako Kelly pretpostavlja i da je ljudsko mišljenje u osnovi dihotomno, crno-bijelo. Primjeri konstrukata su «dobar-loš», «lijep-ružan», «pametan-glup». Kognitivni proces precipiranja sličnosti i razlika dovodi do izgradnje osobnih konstrukata. Za formiranje jednog konstrukta potrebna su tri elementa, pri čemu su dva slična, a jedan je od njih različit, npr. «Ana i Ivana su dobre, a Nina je loša.» Tako svaki konstrukt ima pol sličnosti i pol kontrasta – svaki konstrukt predstavlja jednu dimenziju između ta dva pola. Bez kontrastnog pola ne bi bilo moguće predviđati buduće događaje. Svaki događaj mora biti smješten na jedan ili na drugi pol. Pol koji je primijenjen za neki događaj naziva se emergentni pol, a onaj koji nije primijenjen naziva se implicitni pol. Polovi mogu biti sasvim svojstveni pojedincu, npr. «dobar-loš», «dobar-lakouman», «dobar-glup» pa zato moramo znati kako izgledaju polovi pojedinca, jer tek tako možemo shvatiti okvir u kojem pojedinac interpretira svijet. Cilj je teorije o osobnim konstruktima utvrditi na koji način pojedinac interpretira ili anticipira svoje iskustvo u terminima sličnosti i kontrasta. Konstrukti nisu definirani riječima kojima se označavaju: mnogi konstrukti su predverbalni, ne mogu se imenovati riječima, a postoje i konstrukti koji se isto zovu, ali su različito efikasni.

Osobine konstrukataKonsrtukti imaju osobine koje Kelly naziva formalnim osobinama. To su 1. područje primjenjivosti konstrukta – obuhvaća sve događaje na koje se može neki konstrukt primijeniti. 2. fokus ili žarište primjene – područje ili točka u kojoj je takav konstrukt najkorisniji za tumačenje nekih događaja. Tako netko konstruktom «pošten-nepošten» tumači suzdržavanje od krađe, a nekome drugom je fokus tog konstrukta na npr. izvršavanju posla. Dakle, fokus primjene konstrukta je specifičan za pojedinca. 3. permeabilnost konstrukata – permeabilni su oni konstrukti koji dopuštaju da novi elementi ulaze u njihovo područje primjenjivosti, a nepermeabilni su oni koji to ne dopuštaju, tj. koji su zatvoreni za interpretaciju novih iskustava. Svaki je konstrukt po definiciji nepermeabilan s obzirom na elemente izvan njegova područja primjene.

Tipovi osobnih konstrukataKonstrukti se razlikuju po tome koliko neki osobni konstrukt ima kontrole nad svojim elementima. Po tome postoje tri tipa konstrukata. Preventivni konstrukti imaju takvu kontrolu nad svojim elementima da oni pripadaju samo u okvir tog konstrukta i ne mogu biti članovi drugih konstrukata. To je često kod etničkih oznaka. Ovakvi konstrukti karakteristični su za mišljenja rigidnih osoba. Oni ne dopuštaju reinterpretaciju. Konstelatorni konstrukti dopuštaju svojim elementima daistovremeno pripadaju različitim okvirima, ali su broj i skupina konstrukata kojima takav element može pripadati fiksni. Dakle, ako jedan element potpada pod neki konstelatorni konstrukt, onda su fiksirani i drugi konstrukti kojima taj element može pripadati. To je tipično za stereotipno mišljenje i također ne dopuštaju alternativna objašnjenja. Propozicionalni konstrukti su kontradiktorni prethodnima, jer omogućuju otvorenost novim iskustvima i mijenjanje svojih pogleda. Takvi konstrukti su najpoželjniji, ali kada bismo samo njih imali, jako bismo teško donosili zaključke.

DINAMIKA I PROCESI U LIČNOSTIDinamika i procesi u ličnosti, kao i promjene ličnosti, događaju se u skladu s Osnovnim postulatom te teorije i u skladu s 11 Poučaka. Osnovni postulat i Poučci su temelj Kellyjeve teorije.Osnovni postulat«Procesi u nekoj ličnosti su psihološki kanalizirani načinima na koje ta ličnost anticipira događaje.»1. Poučak o konstruiranju«Svaka osoba anticipira događaje tako da konstruira njihove replikacije (ponavljanja).»Dakle, replikacija događaja omogućuje njihovu interpretaciju.2. Poučak o individualitetu«Ličnosti se razlikuju jedna od druge po načinu kako interpretiraju ili konstruiraju događaje.»Dakle, ljudi se razlikuju zato što se razlikuju njihovi konstrukti ili interpretacije događaja. Čak i kada misle da mogu govoriti o istim stvarima, zapravo ne mogu.3. Poučak o dihotomiji«Sustav konstrukata neke ličnosti sastoji se od jednog konačnog broja dihotomnih konstrukata.»Dakle, ljudsko mišljenje je po svojoj prirodi dihotomno. Na višem nivou apstrakcije neki konstrukt može postati neki drugi konstrukt, ali opet dihotomni: npr. «crno-bijelo» postaje «sivo – manje sivo», dakle dihotomija, ali omogućuje gradaciju. 4. Poučak o području primjene konstrukta«Neki je konstrukt pogodan za anticipaciju samo jednog konačnog broja događaja.» Dakle, pojedinac ne može doživjeti ono za što nema pripremljene konstrukte ili interpretacije, pa ih ne može interpretirati.5. Poučak o organizaciji«U svrhu anticipacije događaja svaka osoba stvara jedan sustav konstrukata kojim su određeni ordinalni odnosi među konstruktima.»Dakle, ljudi se ne razlikuju samo po konstruktima, nego i po njihovoj hijerarhiji. Takva organizacija omogućuje beskonfliktno prelaženje s jednih konstrukata na druge. Poznavati neku ličnost znači poznavati njezinu organizaciju konstrukata. Sustav konstrukata je stabilniji nego pojedinačni konstrukti, ali se također može mijenjati. Mjerilo uspješnosti organizacije konstrukata je efikasnost u predviđanju na temelju nje. Višu razinu u hijerarhiji imaju oni konstrukti koji omogućuju bolje predviđanje.6. Poučak o izboru

34

«Pojedinac odabire za sebe onu alternativu u nekom dihotomiziranom konstruktu s kojom pretpostavlja da će ostvariti veću elaboraciju svog sustava.»Ovaj poučak određuje koji će pol konstrukta biti korišten za interpretaciju. Elaboracija sustava konstrukata može biti spontana ili namjerna, a odvijati se na dva načina: definicijom i ekstenzijom. Definicija konstrukta povećava njegovu preciznost, a time i efikasnost u predviđanju. Kada to želimo, onda ćemo odabrati onaj pol konstrukta koji je češće dovodio do točnih predviđanja. Ako predviđanje bude točno, onda taj konstrukt postaje još bolje istražen ili definiran. Ekstenzija nekog konstrukta znači povećanje područja njegove primjenjivosti, tj. primjenu na nove događaje. Ako želimo ekspanziju nekog konstrukta, odabrat ćemo onu alternativu koja ima veću vjerojatnost da uključi i neki novi događaj. Tu se konstrukt koristi za predviđanje nekog događaja koji ima malo sličnosti sa već doživljenima ili za reinterpretaciju. Dakle, vjerojatnost točnog predviđanja je smanjena, ali ako se pokaže točnim, onda je područje primjene konstrukta prošireno. Kelly ne kaže kada će se koristiti koja strategija, ali možemo pretpostaviti sljedeće. Kada se neki konstrukt pokazuje efikasnim, postojat će tendencija njegovog stalnog korištenja, dakle ekstenzije, a kada je neki konstrukt slab u anticipaciji, postojat će strategija (re)definiranja konstrukta.7. Poučak o iskustvu«Sustav konstrukata neke ličnosti mijenja se u skladu s uspjehom s kojim on konstruira ponavljanje događaja.»Na osnovi konstrukata stvaramo hipoteze koje anticipiraju događaje. Ako se za neki sustav utvrdi da je koristan u predikciji, on se zadržava, a ako nije koristan, on se revidira ili odbacuje. Dakle, sustav konstrukata se mijenja onda kada je pojedinac izložen novim iskustvima koja nisu konformna njegovom dotadašnjem sustavu konstrukata. Iskustvo neke osobe je rekonstrukcija njezinih promjena konstrukata pod utjecajem zbivanja. Dakle, ako neki niz događaja ne utječe na sustav konstrukata, on nije iskustvo.8. Poučak o promjenljivosti konstrukata«Varijacije u sustavu konstrukata neke osobe ograničene su permeabilnošću konstrukata unutar čijeg područja primjene te varijacije leže.»Permeabilnost je primjenjivost konstrukta na interpretaciju novih zbivanja. Da bi došlo do promjene, mora postojati konstrukt o promjeni. 9. Poučak o zajedništvu i sličnosti«Netko može igrati neku ulogu u socijalnom procesu u koji je uključena neka druga osoba jedino u tolikoj mjeri u kolikoj može konstruirati interpretativne procese te druge osobe.»Dakle, socijalni procesi postoje tek onda kad je jedna osoba sposobna razumjeti psihološke procese druge i u mogućnosti da predviđa i razumije sadašnje i buduće ponašanje drugoga. Uloga je za Kellyja «obrazac ponašanja koji proizlazi iz nečijeg razumijevanja kako drugi, s kojima surađuje na nekakvom zadatku, misle». Svatko u životu ima razne uloge, ali neke uloge su sržne uloge – njih pojedinac vrlo često igra i one su kod njega pravilo. Njihova je važnost u tome što pomoću njih osoba održava sebe kao jedno integralno biće.10. Poučak o fragmentiranju«Pojedinac može sukcesivno uoptrebljavati različite podsustave konstrukata koji su međusobno inkopatibilni.»Ali ako se koriste istovremeno, može doći do poremećaja u ponašanju.

DRUGI PROCESI U LIČNOSTI

Definicija ličnostiLičnost je prema Kellyju «naša apstrakcija aktivnosti neke osobe i naša naknadna generalizacija te apstrakcije na sva pitanja njezinih odnosa s drugim osobama, kao i na sve drugo što može izgledati značajnim». Dakle, ličnost ne postoji kao poseban entitet. Isto tako, ona je suštinski vezana uz međuljudske odnose neke osobe. Moglo bi se reći da je ličnost za Kellyja sustav konstrukata te osobe.MotivacijaPojam motivacije je za Kellyja nepotreban, zato što taj pojam pretpostavlja da su ljudi po prirodi inertni i da djeluju samo onda kada na njih djeluje neka sila. Teorije motivacije dijeli na dvije skupine: 1. «gurajuće teorije», koje koriste pojmove kao što su nagoni, motivi, potrebe, dakle pokretačke snage koje djeluju iz samog organizma i 2. «vukuće teorije», koje koriste konstrukte kao što su svrhe, vrijednosti, potrebe, dakle pokretačke snage koje djeluju iz okoline na organizam. No Kelly misli da ljudska aktivnost proizlazi iz činjenice da su živa bića. Usmjerenje ponašanja objašnjava procesom kanalizacije kojeg spominje u Osnovnom postulatu. Isto tako, smatra da je za razumijevanje usmjerenosti aktivnosti važnija vremenska dimenzija nego prostorna.Tjeskoba ili anksioznostTjeskoba je vezana uz Poučak o području primjene konstrukta. Ona se javlja kada pojedinac ne može anticipirati neki događaj, jer mu to konstrukti s kojima raspolaže to ne omogućuju. Zbog toga osjeća strah, čiji izvor također ne može utvrditi, jer mu nedostaje točka referencije. To je dakle kognitivno objašnjenje anksioznosti. Psihološka terapija se sastoji u tome da pojedinac stekne nove konstrukte pomoću kojih će lakše predviđati buduće događaje i da se njegovi sadašnji konstrukti učine permeabilnijima. AgresijaProizlazi iz Poučka o elaboraciji konstrukata. Prema Kellyjevom shvaćanju, postoje dvije vrste agresije. Jedna obuhvaća neprijateljstvo i napad, a druga obuhvaća promjene koje se događaju aktivnom elaboracijom. Kellyjeva teorija bavi se ovom drugom vrstom. Kaže da tijekom aktivnog nastojanja da se elaborira vlastiti sustav pojedinac često zanemaruje tuđe interese. Osjećaj ugroženosti je svijest o tome da je neminovna veća promjena u sustavu konstrukata te osobe.NeprijateljstvoUkoliko se pokaže da je neka anticipacija netočna, pojedinac može napraviti tri stvari. Prvo, može odustati od ponovnog testiranja tog konstrukta, odbaciti ga ilil revidirati. Drugo, može ponovno testirati isti konstrukt, pretpostavljajući da je prethodna provjera bila neispravna. Treće, može smatrati da je konstrukt u redu i pokušati promijeniti sam događaj tako da se počne poklapati s konstruktom. Takav postupak je neprijateljstvo. Pritom je šteta koja bude nanesena drugim osobama slučajna, motivirana željom da se potvrde vlastita predviđanja, a ne osvetom. KrivnjaDoživljaj krivnje javlja se onda kada pojedinac svojim ponašanjem odstupa od svoje sržne uloge, dakle nevezano uz etičke ili kulturne standarde. Kod Kellyja je jedinstveno to da su sve te fenomenološke definicije (ličnosti, neprijateljstva...) lišene vrijednosnih sudova. Pojedinca se treba pokušati shvatiti na temelju njegovih, a ne naših konstrukata.

35

36

37

Documents

Psihologija ličnosti