PRVI ODJEL - Ured zastupnika · 2015-07-09 · EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET SANADER protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 66408/12) PRESUDA Ova verzija je ispravljena 7

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SANADER protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 66408/12)

PRESUDA

Ova verzija je ispravljena 7. travnja 2015. temeljem pravila 81. Poslovnika Suda

STRASBOURG

12. veljače 2015.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2.

Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

PRESUDA SANADER protiv HRVATSKE 1

U predmetu Sanader protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro, predsjednica,

Elisabeth Steiner,

Khanlar Hajiyev,

Mirjana Lazarova Trajkovska,

Erik Møse,

Ksenija Turković,

Dmitry Dedov, suci,

i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 20. siječnja 2015.,

donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.

66408/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski i srpski državljanin g.

Mile Sanader ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34.

Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija")

dana 14. rujna 2012.

2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. Đ. Dozet, odvjetnik iz Beograda.

Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.

3. Podnositelj zahtjeva posebice je prigovarao da nije mogao ostvariti

ponavljanje postupka nakon što je osuđen u odsutnosti te da ga odvjetnik po

službenoj dužnosti nije učinkovito zastupao tijekom postupka vođenog u

njegovoj odsutnosti, kako to zahtijeva članak 6. stavci 1. i 3. (c) Konvencije.

4. Dana 11. lipnja 2013. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

5. Dana 12. lipnja 2013. Vlada Srbije obaviještena je o predmetu te je

pozvana da iskoristi pravo miješanja ako to želi. Dana 30. kolovoza 2013.

Vlada Srbije obavijestila je Sud da ne želi iskoristiti svoje pravo miješanja.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

6. Podnositelj zahtjeva rođen je 1957. godine i živi u Vrdniku u Srbiji.

2 PRESUDA SANADER protiv HRVATSKE

A. Kazneni postupak protiv podnositelja

7. Dana 19. studenog 1991. Policijska uprava Sisak podnijela je protiv

podnositelja kaznenu prijavu zbog sumnje da je bio dio skupine srpskih

paravojnih snaga koja je u rujnu 1991. u Petrinji strijeljala dvadeset sedam

ratnih zarobljenika, ubila dvadeset dva te teško ranila petoricu ratnih

zarobljenika. Policija je u prijavi navela da ne može uhititi podnositelja jer

je živio na području Hrvatske koje je u to vrijeme bilo izvan kontrole

države.

8. Dana 8. siječnja 1992. godine istražni sudac tadašnjeg Okružnog suda

u Sisku odredio je provođenje istrage protiv podnositelja zahtjeva, njegovog

brata D. Sanadera, i još dvojice, M.D. i S.D, zbog osnovane sumnje da su

počinili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Budući da su svi

osumnjičenici bili na slobodi, sudac je odredio pritvor te naredio izdavanje

tjeralice i privođenje.

9. Istražni je sudac tijekom istrage ispitao niz svjedoka. Nekoliko ih je

svjedočilo o sudjelovanju podnositeljevog brata u ubojstvima te njegovom

položaju zapovjednika paravojne skupine. Također su imenovali M.D. kao

neposrednog počinitelja ubojstava. Jedan od svjedoka, D.P., svjedočio je da

je nakon ubojstava čuo kako ljudi govore da je "Sanaderova skupina"

počinila taj zločin, a on je kasnije vidio podnositelja s tom skupinom. Drugi

svjedok, M.Ž., koji je preživio strijeljanja, svjedočio je da su mu nakon tog

događaja pokazali fotografiju podnositelja zahtjeva te da mu se činilo kako

je podnositelj zahtjeva također bio ondje i kako je osobno ubio troje ljudi.

Još jedan preživjeli, I.B., posvjedočio je da su nakon počinjenja zločina

jedne novine u Hrvatskoj objavile fotografije podnositelja zahtjeva i

njegovog brata. On je prepoznao brata podnositelja zahtjeva kao jednog od

sudionika strijeljanja, ali nije prepoznao podnositelja zahtjeva kao prisutnog

na mjestu događaja.

10. Dana 25. studenog 1992. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku je

pred Županijskim sudom u Sisku podiglo optužnicu protiv D.Sa.,

podnositelja zahtjeva, M.D. i S.D. zbog ratnog zločina protiv ratnih

zarobljenika.

11. Istoga dana Županijsko državno odvjetništvo u Sisku zatražilo je od

Županijskog suda u Sisku suđenje u odsutnosti podnositelju zahtjeva i

drugim optuženicima, koji su živjeli na okupiranom teritoriju Hrvatske, jer

nisu bili dostupni hrvatskim vlastima, te je zatražilo izdavanje naloga za

njihovo uhićenje.

12. Dana 15. prosinca 1992. tročlano izvanraspravno vijeće Županijskog

suda u Sisku odredilo je pritvor podnositelju te naredilo izdavanje tjeralice i

privođenje.

13. Također je dana 30. prosinca 1992. prihvatilo prijedlog za suđenje

podnositelju zahtjeva u odsutnosti. Mjerodavni dio rješenja glasi:


" Optužnicom … od 25. studenog 1992. godine optuženi su D… Sanader i dr., zbog

osnovane sumnje da su učinili kriv. djelo označeno u čl. 144. KZJ. U istoj optužnici

zamjenik OJT Sisak predložio je da se svim optuženicima sudi u odsutnosti.

Prijedlog je osnovan.

Budući su svi optuženici u bjegstvu, to je prema istima određen pritvor rješenjem

ovog suda…., te naredbom zatraženo izdavanje tjeralice, koja je i izdana, a prema

izvješću PU Sisak.

Kako se optuženicima stavlja na teret izvršenje kriv. djela protiv čovječnosti i

međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika, označeno u čl.

144. KZJ, a isti se nalaze u bjegstvu, to vijeće smatra da postoje osobito opravdane

okolnosti da im se sudi u odsutnosti."

14. Dana 5. siječnja 1993. predsjednik Županijskog suda u Sisku

postavio je podnositelju i drugim optuženicima branitelja po službenoj

dužnosti, E.F.

15. Na raspravi održanoj 21. siječnja 1993. prvostupanjski je sud

saslušao osam svjedoka, uključujući M.Ž. i I.B. (vidi stavak 9. ove presude).

Svi su oni potvrdili izjave koje su dali istražnom sucu. Zamjenik državnog

odvjetnika i podnositeljev branitelj po službenoj dužnosti nisu postavili

pitanja niti su imali prigovora na njihove izjave. Stranke su se također

složile da se zapisnici s izjavama trinaest drugih svjedoka, uključujući D.P.

(vidi stavak 9. ove presude), prihvate kao dokaz, a da ti svjedoci nisu bili

ispitani na suđenju. U svojoj završnoj riječi, podnositeljev branitelj po

službenoj dužnosti izjavio je:

"Obrana ukazuje na opširno proveden postupak – prethodni, te pred ovim sudom, te

predlaže da sud cijeni sve provedene dokaze, napose iskaze saslušanih svjedoka –

svakog svjedoka posebno, a sve to povezanpo s iskazima drugih svjedoka, te da prema

utvrđenju sud izrekne odluku prema zakonskom propisu ."

16. Istoga dana podnositelj zahtjeva proglašen je krivim za kazneno

djelo koje mu je stavljeno na teret i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od

dvadeset godina. Prvostupanjski sud je smatrao da su izjave svjedoka

pružile dovoljno dokaza za osudu te je napomenuo da branitelj po službenoj

dužnosti nije imao nikakvih prigovora na te izjave.

17. Podnositeljev branitelj po službenoj dužnosti podnio je žalbu

Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 26. veljače 1993., tvrdeći da

prvostupanjska presuda nije bila dostatno obrazložena.

18. Dana 24. svibnja 1995. Vrhovni je sud usvojio žalbu, ukinuo

prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje jer

prvostupanjska presuda nije bila dostatno obrazložena.

19. U ponovljenom postupku odgođena su tri ročišta zakazana za 7. i 8.

studenog 1995. i 2. srpnja 1996. jer nije bilo moguće pozvati branitelja.

Ročište zakazano za 11. rujna 1996. odgođeno je zbog odsustva jednog od

članova sudskog vijeća. Tijekom tog razdoblja prvostupanjski sud također

je pribavio niz nalaza o obdukciji žrtava predmetnog kaznenog djela.


20. Na raspravi održanoj 3. ožujka 1999. prvostupanjski je sud, uz

suglasnost stranaka, pročitao dokaze iz spisa predmeta i zaključio raspravu.

Branitelj po službenoj dužnosti ponovio je svoju prijašnju završnu riječ

(vidi gore stavak 15.).

21. Istoga dana prvostupanjski sud proglasio je podnositelja zahtjeva

krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret i osudio ga na kaznu

zatvora u trajanju od dvadeset godina. Svoju je presudu temeljio na

izjavama svjedoka i izvješćima o obdukciji žrtava zločina.

22. Dana 30. travnja 1999. podnositeljev branitelj po službenoj dužnosti

podnio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske tvrdeći da

prvostupanjska presuda nije dostatno obrazložena.

23. Dana 2. kolovoza 2000. jedan od optuženika, S.D., uhićen je i

doveden pred istražnog suca, koji ga je obavijestio o postupku i odredio mu

pritvor.

24. Dana 6. rujna 2000. Vrhovni sud potvrdio je prvostupanjsku presudu

Županijskog suda u Sisku u dijelu koji se odnosi na podnositelja zahtjeva,

D. Sanadera i M.D., a ukinuo ju je i naložio novo suđenje u odnosu na S.D.,

jer je potonji bio uhićen te je stoga imao pravo na ponovno suđenje u

njegovoj prisutnosti.

25. Dana 16. siječnja 2004., nakon što je osuda podnositelja zahtjeva

postala pravomoćna, sudac izvršenja Županijskog suda u Sisku naložio je

izdavanje tjeralice protiv podnositelja i njegovo privođenje u zatvor.

B. Podnositeljev zahtjev za obnovu postupka

26. U međuvremenu, podnositelj zahtjeva je preko odvjetnika u

Hrvatskoj saznao za svoju osudu na Županijskom sudu u Sisku.

27. Dana 9. studenog 2009. podnositelj zahtjeva zatražio je od

Županijskog suda u Sisku obnovu postupka na osnovi toga što je saznao za

presudu od 3. ožujka 1999. tek u prosincu 2008. godine, te da on nije

počinio predmetno kazneno djelo. Tvrdio je da su svjedoci samo spomenuli

njegovo ime te da jedina izjava svjedoka koja ga izravno upleće u kazneno

djelo, ona svjedoka M.Ž., nije bila pravilno protumačena u presudi.

Naglasio je da bi bio spreman sudjelovati u suočavanju s bilo kim od onih

koji su svjedočili protiv njega, ili se suprotstaviti bilo kakvim dokazima

protiv njega. Također je zatražio da se sasluša nekoliko svjedoka u njegovu

korist, te da se razmotri mogućnost da mu se sudi pred sudom za ratne

zločine u Beogradu. Zajedno sa svojim zahtjevom podnositelj je podnio

ovjerene izjave šestero ljudi kojima je isključena mogućnost njegove

umiješanosti u zločin na osnovi toga što u relevantno vrijeme nije bio u

Petrinji.

28. Na temelju podataka dobivenih od podnositelja zahtjeva, i s obzirom

na to da su svjedoci u pitanju živjeli u Srbiji, Županijski sud u Sisku

zatražio je od srpskih vlasti da ih ispita. Tijekom ispitivanja svjedoci su


ponovili svoje iskaze, isključujući mogućnost da je podnositelj zahtjeva bio

u Petrinji u vrijeme događaja.

29. Nakon primitka izjava svjedoka od srpskih vlasti u srpnju 2010.

godine, Županijski sud u Sisku proslijedio je spis predmeta Županijskom

državnom odvjetništvu u Sisku na mišljenje o zahtjevu podnositelja za

obnovu postupka.

30. Dana 24. kolovoza 2010. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku

podnijelo je svoje mišljenje o zahtjevu podnositelja za obnovu postupka

koje, u relevantnom dijelu, glasi:

"Kako je u konkretnom predmetu suđenje bilo pravično i kako su i prvostupanjski i

drugostupanjski sud u ovom predmetu dali i naveli pravovaljane razloge za svoja

stanovišta u navedenim presudama, stoga smo mišljenja da zahtjev za obnovu

postupka bez prisustva II okriveljnog Mile Sanadera ne treba dozvoliti jer niti jedan

iskaz svjedoka …. ne potvrđuje navode zahtjeva za obnovu kaznenog postupka ..."

31. Dana 30. kolovoza 2010. tročlano vijeće Županijskog suda u Sisku

odbilo je podnositeljev zahtjev jer nije uspio dokazati postojanje bilo kakvih

novih činjenica koje bi mogle promijeniti njegovu osudu. Mjerodavni dio

tog rješenja glasi:

"... ovo vijeće Županijskog suda u Sisku smatra da zahtjev za obnovu postupka os.

Mile Sanadera ne sadrži nove činjenice i nove dokaze koji bi sami za sebe ili u svezi s

prijašnjim dokazima prouzročili oslobođenje osuđenika ili njgeovu osudu po blažem

zakonu.

Naime, svi navedeni svjedoci suglasno navode kako su poznavali os. Milu Sanadera

i prije rata, međutim unatoč tome što isti, a poglavito svjedok M…. Žil… i V… V…

nastoje ovog osuđenika u rujnu mjesecu 1991. god. smjestiti u područje koje nije bilo

u blizini inkriminiranog mjesta pogubljenja hrvatskih vojnika, ocjena je ovog vijeća

da isti nisu u dovoljnoj mjeri vjerodostojni niti precizni u smislu da bi u potpunosti

isključili mogućnost osuđenika da sudjeluje u predmetnom masakru.

Naime, u tijeku prethodnog postupka u kojem je Županijski sud u Sisku os. Milu

Sanadera proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 122. st. 1. OKZRH, a koju

presudu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, temeljem pravilno i potpuno

utvrđenog činjeničnog stanja, na nedvojben način je utvrđeno da je masakr nad

zarobljenim hrvatskim vojnicima izvršila tzv. „Sanaderova grupa“ pri čemu se pod

liderom te grupe podrazumijeva brat os. Mile Sanadera, Dragan Sanader.

Svjedok M… T… koji je bio pripadnik neprijateljskih formacija decidirano je

izjavio da mu je upravo III. os. M … D… rekao da je na poziv I os. D Sanadera išao

strijeljati hrvatske gardiste, dok svjedok M… Ž…., jedan od preživjelih žrtava tog

strijeljanja izričito navodi da je putem fotografije prepoznao I os. D…. Sanadera kao

počinitelja tog djela, a također i II os. Milana Sanadera kao osobu koja je iz

puškomitraljeza ubila trojicu zarobljenika dok su potrbuške ležali na zemlji s rukama

na potiljku.

Slijedom navedenog, ocjena je ovog vijeća, da II os. Milan Sanader nije uspio

dovesti u sumnju utvrđeno činjenično stanje u prethodnom postupku, koji je tsoga i

rezultirao pravomoćno izrečenom presudom kojom je II osuđenik proglašen krivim za

kazneno djelo iz čl. 122 OKZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20

(dvadeset) godina."


32. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Vrhovnom sudu 8. rujna 2010.,

tvrdeći da mjerodavno domaće pravo zahtijeva automatsku obnovu

postupka u kojem je optuženiku suđeno u odsutnosti, a zatim je zatražio

novo suđenje, što je činjenica koju Županijski sud u Sisku nije razmotrio.

Također je tvrdio da dokazi sugeriraju kako on nije kriv za kazneno djelo za

koje je osuđen.

33. Dana 19. siječnja 2011. godine Vrhovni sud odbio je zahtjev

podnositelja zahtjeva zato što se on nije mogao osloniti na odredbu kojom

se odobrava automatska obnova postupka jer je živio u Srbiji i nije bio

dostupan hrvatskim pravosudnim tijelima. Stoga je ispitao jesu li bilo kakve

nove činjenice zahtijevale obnovu postupka te je utvrdio da takve činjenice

nisu postojale. U skladu s tim, podnositeljev zahtjev je odbijen.

34. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike

Hrvatske 5. prosinca 2011., tvrdeći da nije mogao ostvariti ponavljanje

postupka te da tijekom postupka koji se vodio u njegovoj odsutnosti nije bio

učinkovito zastupan.

35. Dana 23. veljače 2012. Ustavni sud je proglasio podnositeljevu

ustavnu tužbu nedopuštenom na osnovi toga što se ustavna tužba odnosila

na postupak radi obnove kaznenog postupka, a ne na optužbu za kazneno

djelo protiv podnositelja zahtjeva.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

36. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine

br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001,

55/2001, 76/2010, 85/2010) glase kako slijedi:

Članak 29.

"Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u

razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog

kažnjivog djela."

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili

optuženik ima pravo:

- na [usluge] branitelja ...,

- da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava

da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetima propisanim

zakonom,

- da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu ..."


2. Kazneni zakon

37. Mjerodavna odredba mjerodavnog Krivičnog zakona Republike

Hrvatske (Narodne novine br. 53/1991) glasi:

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Članak 122.

"Tko kršeći pravila međunarodnoga prava naredi da se ratni zarobljenici ubijaju,

muče ili da se prema njima nečovječno postupa, nad njima obavljaju biološki,

medicinski ili drugi znanstveni pokusi, da se uzimaju tkiva ili organi radi

transplantacije, da im se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta ili

zdravlja, da se prinuđuju na obavljanje službe u neprijateljskim oružanim snagama, ili

da se lišavaju prava na propisano i nepristrano suđenje, ili tko počini neko od

navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od

dvadeset godina.

3. Zakon o krivičnom postupku

38. Zakon o krivičnom postupku na snazi u vrijeme podnositeljevog

suđenja u odsutnosti (Narodne novine br. 53/1991) glasi:

Članak 10.

" ...

(2) Ako okrivljenik sam ne uzme branitelja, sud će radi osiguranja obrane postaviti

okrivljeniku branitelja kad je to određeno ovim Zakonom.

Članak 63.

"(1 Više okrivljenika mogu imati zajedničkog branitelja samo ako to nije u

suprotnosti s interesima njihove obrane.. ..."

Članak 65.

" ...

((3) Okrivljenik kome se sudi u odsutnosti (članak 290.) mora imati branitelja čim se

donese rješenje o suđenju u odsutnosti.. ..."

Članak 67.

" ...

(4) Predsjednik suda može, na zahtjev okrivljenika ili uz njegov pristanak,

razriješiti postavljenog branitelja koji neuredno obavlja dužnost. Umjesto razriješenog

branitelja predsjednik suda postavit će drugog branitelja. O razrješenju branitelja koji

je odvjetnik obavijestit će se odvjetnička komora.."

Članak 290.

" ...

(3) Optuženiku se može suditi u odsutnosti samo ako je u bijegu ili inače nije

dostižan državnim tijelima, a postoje osobito važni razlozi da mu se sudi iako je

odsutan..


(4) Rješenje o suđenju u odsutnosti optuženika donosi vijeće, na prijedlog tužitelja.

Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.."

39. Odredbe Zakona o kaznenom postupku mjerodavne za podnositeljev

zahtjev za obnovu postupka (Narodne novine, br. 152/2008 i 76/2009)

glase:

Članak 98.

Mjere opreza

"(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 123. ovoga Zakona zbog kojih je

moguće odrediti istražni zatvor, …. sud i državni odvjetnik će, ako se ista svrha može

ostvariti i mjerom opreza... odrediti ... primjenu jedne ili više takvih mjera...

(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta,

2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,

3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu,

4) zabrana približavanja određenoj osobi,

5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,

6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti,

7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice,

8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom..."

Članak 102.

Jamstvo

"(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točci 1. do

3. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a

sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje

boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo.

(2) U rješenju o određivanju istražnog zatvora, sud može odrediti visinu jamstva

koja može zamijeniti istražni zatvor... Jamstvo uvijek glasi na svotu novca koja se

određuje s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje

okrivljenika.

(3) Ako ocijeni da jamstvo ne može zamijeniti istražni zatvor, sud će navesti

okolnosti zbog kojih nalazi da je isključena zamjena istražnog zatvora jamstvom.

(4) Uz jamstvo sud može odrediti jednu ili više mjera opreza kao uvjet jamstva."

Članak 123.

Osnove za određivanje istražnog zatvora

"(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena

osoba počinila kazneno djelo i ako:

1. je u bijegu ili osobite okolnosti upućuju na opasnost da će pobjeći ...

2. osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili

krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni

postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače;


3. osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo; ...

4. je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških

okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora."

1. Obnova kaznenog postupka

Članak 497.

"(1) Kazneni postupak koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom

presudom može se na zahtjev ovlaštene osobe obnoviti samo u slučajevima i uz uvjete

propisane u ovom Zakonu.

(2) Kazneni postupak u kojem je osoba osuđena u odsutnosti (članak 402. stavak 3. i

4.), a nastupila je mogućnost da joj se ponovno sudi u njezinoj prisutnosti, obnovit će

se i izvan uvjeta predviđenih u članku 498. i 501. ovog Zakona, ako osuđenik ili

njegov branitelj podnesu zahtjev za obnovu postupka u roku od jedne godine od dana

kad je osuđenik saznao za presudu kojom je osuđen u odsutnosti.

(3) U rješenju kojim se dopušta obnova kaznenog postupka prema odredbi stavka 1.

ovog članka, sud će odrediti da se osuđeniku dostavi optužnica ako mu prije nije

dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage, odnosno da se provede

istraga ako je nije bilo.

(4) Nakon proteka roka iz stavka 2. ovog članka obnova kaznenog postupka

dopuštena je samo uz uvjete predviđene u članku 498. i 501. ovog Zakona"

Članak 498.

"(1) Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez obnove kaznenog postupka ako:

1) je u dvjema presudama ili u više presuda protiv istog osuđenika izrečeno više

kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u

stjecaju,

2) je pri izricanju jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju uzeta kao

utvrđena i kazna koja je već obuhvaćena u kazni izrečenoj prema odredbama o

stjecaju u kakvoj prijašnjoj presudi,

3) se pravomoćna presuda kojom je za više kaznenih djela izrečena jedinstvena

kazna ne bi mogla u jednom dijelu izvršiti zbog amnestije, pomilovanja ili iz drugih

razloga.

..."

Članak 501.

"(1) Kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može se obnoviti u korist

osuđenika bez obzira je li prisutan, ako:

1) se dokaže da je presuda utemeljena na lažnoj ispravi, snimci ili lažnom iskazu

svjedoka, vještaka ili tumača,

2) se dokaže da je do presude došlo zbog kaznenog djela državnog odvjetnika, suca,

suca porotnika, istražitelja ili druge osobe koja je obavljala dokazne radnje,

3) se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u

svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila

osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu,


4) je osoba za isto djelo više puta osuđena ili ako je više osoba osuđeno zbog istog

djela koje je mogla počiniti samo jedna osoba ili neke od njih,

5) se u slučaju osude za produljeno kazneno djelo ili za drugo kazneno djelo koje na

temelju zakona obuhvaća više istovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi

dokazi koji pokazuju da osuđenik nije učinio radnju koja je obuhvaćena djelom iz

osude, a postojanje tih činjenica moglo bi bitno utjecati na odmjeravanje kazne.

..."

Članak 504.

" ...

(2) Zahtjev za obnovu kaznenog postupka mogu podnijeti stranke i branitelj i u

slučaju iz članka 501. stavka 1. točke 3. ovog Zakona i ako je okrivljenik suđen u

odsutnosti (članak 402. stavak 3. i 4.), bez obzira je li osuđenik prisutan [u trenutku

podnošenja tužbe] ..."

Članak 505.

"(1) O zahtjevu za obnovu kaznenog postupka odlučuje vijeće suda koji je u

prijašnjem postupku sudio u prvom stupnju. ..."

Članak 506.

"(1) Sud će rješenjem zahtjev odbaciti ako na temelju samog zahtjeva i spisa

prijašnjeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba, ili da nema

zakonskih uvjeta za obnovu postupka, ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev

temelji već bili izneseni u prijašnjem zahtjevu za obnovu postupka koji je odbijen

pravomoćnim rješenjem suda, ili da činjenice i dokazi očito nisu prikladni da se na

temelju njih dopusti obnova, ….[ili ako zahtjev nije dovoljno potkrijepljen].

(2) Ako sud ne odbaci zahtjev, dostavit će prijepis zahtjeva protivnoj stranci, koja

ima pravo u roku od osam dana odgovoriti na zahtjev. Kad sudu stigne odgovor na

zahtjev ili kad protekne rok za davanje odgovora, predsjednik vijeća će sam ili preko

suca istrage izvidjeti činjenice i pribaviti dokaze na koje se poziva u zahtjevu i u

odgovoru na zahtjev.

(3) ... U ostalim slučajevima, kad su u pitanju kaznena djela za koja se progoni po

službenoj dužnosti, predsjednik vijeća odredit će da se spisi pošalju državnom

odvjetniku, koji će bez odgode vratiti spise sa svojim mišljenjem."

Članak 507.

"(1) Kad državni odvjetnik vrati spise, sud će, ako ne odredi da se izvidi dopune, na

temelju rezultata izvida, zahtjev prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka ili će

zahtjev odbiti ako novi dokazi nisu prikladni da dovedu do obnove kaznenog

postupka.

...

(3) U rješenju kojim se dopušta obnova kaznenog postupka sud će odlučiti da se

odmah odredi nova rasprava ili da se stvar vrati u postupak optuživanja.

(4) Ako sud smatra, s obzirom na podnesene dokaze, da osuđenik u obnovljenom

postupku može biti osuđen na takvu kaznu da bi se uračunavanjem već izdržane kazne

imao pustiti na slobodu, ili da može biti oslobođen optužbe, ili da optužba može biti

odbijena, odredit će da se izvršenje presude odgodi, odnosno prekine.


(5) Kad rješenje kojim se dopušta obnova kaznenog postupka postane pravomoćno,

obustavit će se izvršenje kazne i sud će, na prijedlog državnog odvjetnika, odrediti

istražni zatvor ako postoje uvjeti iz članka 123. ovog Zakona."

Članak 508.

"(1) Za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopuštena obnova

kaznenog postupka važe iste materijalnopravne odredbe kao i za prvi postupak, osim

odredaba o zastari. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u

prijašnjem postupku.

...

(3) Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda

djelomično ili u cijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi. ..."

40. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz

2011. godine (Narodne novine br. 80/2011) promijenjen je način izračuna

roka od jedne godine za podnošenje zahtjeva za obnovu postupka od strane

osuđenika kojem je bilo suđeno u odsutnosti. U ovim izmjenama i

dopunama određeno je da se takav zahtjev može podnijeti u roku od jedne

godine od trenutka kada je okrivljenik postao dostupan domaćim sudbenim

vlastima.

41. Iste izmjene i dopune, kako su dodatno revidirane Zakonom o

izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2013. godine

(Narodne novine br. 145/2013), također propisuju:

Članak 502.

"...

(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka će se primijeniti i u slučaju kada je

podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude

Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda prava i sloboda iz

Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za

ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude

Europskog suda za ljudska prava."

B. Mjerodavna praksa

42. U rješenju br. I Kž-347/1998-3 od 20. srpnja 1998. Vrhovni sud

bavio se situacijom djelomično sličnom ovom predmetu, u kojoj je

razmatrao mogućnost obnove postupka u kojem je optuženi bio osuđen u

odsutnosti na temelju postupovnih odredaba koje su prethodile Zakonu o

kaznenom postupku iz 2008. godine, koje su sadržavale pretpostavke

identične onima propisanima člankom 497. stavka 2. Zakona o kaznenom

postupku iz 2008. godine (vidi stavak 39. ove presude). Mjerodavni dio tog

rješenja glasi:


"Naime, prema stanovištu prvostupanjskog suda 'nije nastupila mogućnost da se

osuđenicima sudi u njihovoj prisutnosti, s obzirom da raspisane tjeralice protiv njih u

postupku izvršenja kazne nisu dale željene rezultate i imenovani se, unatoč raspisanim

tjeralicama, još uvijek nalaze na slobodi', pa da činjenica što su oni, osim os. N.P. i

M.K. koji se nalaze u SR Jugoslaviji na nepoznatim adresama, 'prilikom provjere

policije i trenutno zatečeni na adresama naznačenim u spisu, još uvijek ne znači

mogućnost da im se sudi u njihovoj prisutnosti', a ta mogućnost bi se stekla 'jedino

prethodnim stupanjem imenovanih osuđenika na izdržavanje kazne, a koje bi

prethodilo donošenju odluke po zahtjevima osuđenika za obnovu kaznenog postupka.

Izloženo stanovište i zaključak prvostupanjskog suda kako nije nastupila mogućnost

da se osuđenicima sudi u njihovoj prisutnosti ispravno je samo, za sada, u odnosu na

os. M.K. i N.P.

Naime, prema izvještaju Policijske uprave o. …Policijske postaje T. od 4. veljače

1998. godine, os. M.K. i N.P. se nalaze u SR Jugoslaviji, Srbiji i to K. u G., a P. u M.

...

Stoga i nije nastupila mogućnost da se navedenoj dvojici osuđenika sudi u njihovoj

nazočnosti ... Tek kada se vrate u Republiku Hrvatsku, M.K. i N.P. će moći osnovano

podnijeti zahtjev za obnovu predmetnog postupka ..."

43. U istom je rješenju Vrhovni sud ispitao situaciju ostalih osuđenika,

koji su živjeli u Hrvatskoj, te je utvrdio da u njihovom slučaju nije bilo

potrebno da započnu izvršavanje kazni zatvora prije nego što budu u

mogućnosti podnijeti zahtjev za obnovu postupka, s obzirom da se nužnost

lišenja slobode tih osoba mogla procijeniti na temelju općih odredaba o

pritvoru.

44. U rješenju br. I Kž-368/01-3 od 30. siječnja 2002. Vrhovni sud je

odbio žalbu protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za obnovu postupka

koji je bila podnijela osoba osuđena u odsutnosti, koja nije bila prisutna u

Hrvatskoj. Vrhovni sud je napomenuo sljedeće:

"Prema stajalištu ovog Vrhovnog suda, osuđenik treba osobno pristupiti sudu i

ponuditi adresu boravišta u Republici Hrvatskoj za vrijeme trajanja kaznenog

postupka, ali i omogućiti izvršenje pravomoćno izrečene kazne zatvora koja se, pod

uvjetima iz čl. 410. st. 4. i 5. ZKP-a, može odgoditi, prekinuti ili obustaviti."

45. U rješenju br. I Kž-664/09-7 od 19. studenoga 2009. Vrhovni sud je

ukinuo prvostupanjsku presudu donesenu protiv optuženika nakon suđenja u

odsutnosti, a koji je nakon uhićenja i pritvora zatražio obnovu postupka.

Mjerodavni dio tog rješenja glasi:

"… kazneni postupak protiv opt. F.I. proveden je u njegovoj odsutnosti. U

međuvremenu, opt. F.I. je uhićen na temelju raspisane tjeralice i određenog pritvora,

te se od 18. rujna 2009. godine nalazi u pritvoru Zatvora u Z.

Prema naknadno dostavljenim podacima u spisu proizlazi da opt. F.I. traži obnovu

postupka.

Stoga, ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti žalbi opt. B.Z. i opt. F.I. i ne ulazeći u

meritum stvari, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je nastupila mogućnost da se opt.

F.I. sudi u njegovoj nazočnosti, a na temelju čl. 497. st. 2. Zakona o kaznenom

postupku ("Narodne novine" broj 152/08 i 76/09).


" Ovo iz razloga što kazneni postupak u kojem je neka osoba osuđena u odsutnosti,

a nastupila je mogućnost da se ponovno sudi u njezinoj prisutnosti, obnovit će se

izvan uvjeta predviđenih u čl. 498. i čl. 501. ZKP/08 ako osuđenik ili njegov branitelj

podnesu zahtjev za obnovu postupka u roku od jedne godine od dana kada je osuđenik

saznao za presudu kojom je osuđen u odsutnosti. ..."

46. Dana 2. listopada 2012. godine, u predmetu br. I Kž-640/12-4

Vrhovni sud je potvrdio prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u

Šibeniku kojim je odbijen zahtjev za obnovu postupka provedenog u

odsutnosti podnesen od strane pojedinca koji živi u Bosni i Hercegovini.

Mjerodavni dio tog rješenja glasi:

"Nasuprot prigovorima žalitelja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u

konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za obnovu kaznenog postupka u

smislu odredbe članka 497. stavak 2. ZKP/08.

To stoga što u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka osuđenik ne ističe niti jedan

zakonski razlog za obnovu kaznenog postupka iz članka 501. stavak 1. ZKP/08, već se

samo poziva na činjenicu da je pravomoćno suđen u odsutnosti, a iz sadržaja zahtjeva,

kao i podnesene žalbe, proizlazi da osuđenik još uvijek prebiva na području Republike

Bosne i Hercegovine pa se ne može prihvatiti tvrdnja žalitelja da je postao dostupan

sudbenoj vlasti Republike Hrvatske, unatoč tome što mu je adresa prebivališta u

inozemstvu poznata i unatoč obećanjima istaknutim u zahtjevu i žalbi da se spreman

odazivati sudskim pozivima, budući da se još uvijek nalazi izvan njene jurisdikcije.

Pri tome treba žalitelju skrenuti pozornost da rok za podnošenje zahtjeva, u skladu s

odredbom članka 497. stavak 2. ZKP/08, teče od dana kada je osuđenik postao

dostupan sudbenoj vlasti Republike Hrvatske, a ne od dana saznanja za osuđujuću

presudu, kako to pogrešno tvrdi žalitelj (čl. 43. Zakona o izmjenama i dopunama

Zakona o kaznenom postupku, Narodne novine broj 80/11 od 13. srpnja 2011.)."

C. Mjerodavna domaća pravna teorija

47. U svoja dva članka o problemu obnove postupka u hrvatskom

kaznenopravnom sustavu, Ana Garačić, potpredsjednica Vrhovnog suda i

predsjednica njegovog Kaznenog odjela, pružila je normativnu analizu

općih materijalnih i postupovnih pitanja obnove (vidi A. Garačić, "Prava i

neprava obnova kaznenog postupka", Hrvatska pravna revija (2005.), str.

108.-119.) i specifičnih problema vezanih uz suđenja u odsutnosti (vidi A.

Garačić, "Obnova kaznenog postupka kod suđenja u odsutnosti", Hrvatska

pravna revija (2009.), str. 106.-110.).

48. Objasnila je da članak 497. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku

iz 2008. godine (vidi stavak 39. ove presude) predstavlja iznimku u smislu

da pojedinac kojemu je bilo suđeno u odsutnosti ima pravo, isključivo

ovisno o svojoj volji, tražiti obnovu postupka, bez bilo kakvih daljnjih

materijalnih uvjeta. Tako može osporiti utvrđenja pravomoćne presude te

potencijalno postići njeno stavljanje izvan snage. Međutim, prema

ustaljenoj praksi domaćih sudova dotična osoba treba, u vrijeme podnošenja

zahtjeva za obnovu, biti neposredno dostupna vlastima te biti u mogućnosti

pojaviti se na sudu. Izuzetak od ovog pravila, koji je bio najvažnija nova


značajka uvedena Zakonom o kaznenom postupku iz 2008. godine, bio je

propisan člankom 504. stavkom 2. tog Zakona (vidi stavak 39. ove presude),

a omogućavao je osuđenoj osobi da zatraži obnovu postupka čak i kada nije

bila neposredno dostupna sudu. No, to je bilo primjenjivo samo ako je

mogla iznijeti nove činjenice ili dokaze koji bi mogli dovesti do

oslobađajuće presude ili do osude po blažem kaznenom zakonu (Garačić

2009., str. 106.-108.).

49. Ona je također objasnila je da s postupovnog stajališta, ako se osoba

osuđena u odsutnosti stavi na raspolaganje sudu i ostvari obnovu postupka,

ali kasnije ne sudjeluje učinkovito u postupku jer ne nazoči raspravi,

potrebno donijeti odluku kojom se ranija osuđujuća presuda ostavlja na

snazi (Garačić 2005., str. 118.).

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI MATERIJALI

A. Vijeće Europe

50. Mjerodavni dio Europske konvencije o međunarodnom važenju

kaznenih presuda od 28. svibnja 1970. (ETS br. 70) propisuje:

Odjeljak 3 – Presude donesene u odsutnosti i ordonnances pénales

Članak 21.

"...

(2) Osim u slučajevima predviđenima u stavku 3., presuda u odsutnosti za potrebe

ove Konvencije označava svaku presudu koju donese neki sud u državi ugovornici

nakon kaznenog postupka u kojem osuđena osoba nije bila osobno prisutna na

suđenju.

(3) Ne dovodeći u pitanje članak 25. stavak 2., članak 26. stavak 2. i članak 29.

presudom donesenom nakon saslušanja optuženog smatrat će se:

a. svaka presuda u odsutnosti i svaka ordonnance pénale koje su potvrđene ili

izrečene u državi izricanja osude nakon što je osoba koja je osuđena uložila prigovor;

b. svaka presuda koja je donesena u odsutnosti povodom žalbe, pod uvjetom da je

žalbu na presudu prvostupanjskog suda podnijela osuđena osoba."

Članak 23.

"(1) Ako zamoljena država smatra da treba poduzeti mjere glede zahtjeva za

izvršenje presude donesene u odsutnosti ili određene ordonnance pénale, pobrinut će

se da osuđena osoba bude osobno obaviještena o odluci koja je donesena u državi

moliteljici.

..."

Članak 24.

"(1) Nakon što je obavijest o odluci dostavljena u skladu s člankom 23., jedino

pravno sredstvo dostupno osuđenoj osobi bit će prigovor. Takav prigovor će


razmatrati, prema izboru osuđene osobe, bilo nadležni sud u državi moliteljici ili sud u

zamoljenoj državi. Ako osuđena osoba ne izrazi svoj izbor, prigovor će ispitati

nadležni sud zamoljene države.

(2) U slučajevima navedenima u prethodnom stavku, prigovor će biti dopušten ako

je podnesen pred nadležnim tijelom zamoljene države u roku od 30 dana od dana kada

je obavijest dostavljena. Ovaj period će se računati u skladu s odgovarajućim

zakonskim pravilima zamoljene države. Nadležno tijelo te države bez odlaganja će

obavijestiti tijelo koje je podnijelo zahtjev za izvršenje."

Članak 25.

"(1) Ako se prigovor razmatra u državi moliteljici, osuđena osoba bit će pozvana da

se pojavi u toj državi na novom suđenju u predmetu. Poziv za dolazak bit će osobno

uručen najmanje 21 dan prije novog suđenja. Ovaj period može se smanjiti uz

suglasnost osuđene osobe. Novo suđenje bit će održano pred sudom koji je nadležan u

državi moliteljici i u skladu s postupkom te države.

(2) Ako se osuđena osoba ne pojavi osobno ili nije zastupana u skladu sa zakonom

države moliteljice, sud će proglasiti prigovor ništavim, a njegova odluka bit će

dostavljena nadležnom tijelu zamoljene države. Isti postupak bit će primijenjen i ako

sud proglasi prigovor nedopuštenim. U oba slučaja, smatrat će se da su presuda u

odsutnosti ili ordonnance pénale, za potrebe ove Konvencije, donesene nakon

saslušanja optuženog.

(3) Ako se osuđena osoba pojavi osobno ili je zastupana u skladu sa zakonom

države moliteljice, a prigovor se proglasi dopuštenim, zahtjev za izvršenje smatrat će

se ništavim."

Članak 26.

"(1) Ako se prigovor razmatra u zamoljenoj državi, osuđena osoba bit će pozvana

da se pojavi u toj državi na novom suđenju u predmetu. Poziv za dolazak bit će

osobno uručen najmanje 21 dan prije novog suđenja. Ovaj period može se smanjiti uz

suglasnost osuđene osobe. Novo suđenje bit će održano pred sudom koji je nadležan u

zamoljenoj državi i u skladu s postupkom te države.

(2) Ako se osuđena osoba ne pojavi osobno ili nije zastupana u skladu sa zakonom

zamoljene države, sud će proglasiti prigovor ništavim. U tom slučaju, i ako sud

proglasi prigovor nedopuštenim, smatrat će se da su presuda u odsutnosti ili

ordonnance pénale, za potrebe ove Konvencije, donesene nakon saslušanja

optuženog.

(3) Ako se osuđena osoba pojavi osobno ili je zastupana u skladu sa zakonom

zamoljene države, a prigovor se proglasi dopuštenim, za djelo će se suditi kao da je

počinjeno u toj državi. Međutim, ni u kom slučaju neće se razmatrati obustava

postupka zbog isteka vremena. Presuda donesena u državi moliteljici smatrat će se

ništavom.

..."

Članak 29.

"Ako osoba osuđena u odsutnosti ili sa ordonnance pénale ne podnese prigovor, za

potrebe ove Konvencije, smatrat će se da je odluka donesena nakon saslušanja

optuženog."


51. Rezolucija (75)11 Odbora Ministara o kriterijima koji se primjenjuju

na postupke koji se provode u odsutnosti okrivljenika propisuje:

"Odbor ministara,

...

I. Preporučuje da vlade država članica primjenjuju sljedeća minimalna pravila:

...

8. Osoba kojoj je suđeno u odsutnosti, a kojoj poziv nije dostavljen u potrebnom i

propisanom obliku, mora imati na raspolaganju pravno sredstvo koje joj omogućuje

da ostvari poništenje presude.

..."

52. Mjerodavni dio Drugog dodatnog protokola Europskoj konvenciji o

izručenju od 17. ožujka 1978. (ETS br. 98) propisuje:

Poglavlje III.

Članak 3.

"Konvencija se nadopunjuje sljedećim odredbama:

"Presude in absentia"

1. Kada jedna ugovorna strana traži od druge ugovorne strane izručenje osobe u

svrhu izvršenja presude ili mjere o oduzimanju slobode izrečenih protiv te osobe u

njezinom odsustvu, strana od koje se izručenje traži ima pravo odbiti izručiti takvu

osobu, ako po njezinom mišljenju, postupak u okviru kojeg je izrečena takva presuda

ne udovoljava minimalnim pravima na obranu koja imaju sve osobe optužene za

kaznena djela. Izručenje će međutim biti odobreno ako strana koja ga traži pruži

jamstvo da će izručena osoba imati pravo na obnovu postupka u kojem se jamče prava

obrane. Ovakva odluka će ovlastiti stranu koja traži izručenje da ili izvrši presudu o

kojoj je riječ ako optužena osoba dade svoju suglasnost za isto, ili u suprotnom, da

povede postupak protiv izručene osobe.

..."

B. Europska unija

53. Okvirna odluka Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. o

izmjenama i dopunama Okvirnih odluka 2002/584/PUP, 2005/214/PUP,

2006/783/PUP, 2008/909/PUP i 2008/947/PUP radi jačanja postupovnih

prava osoba i promicanja primjene načela uzajamnog priznavanja odluka

donesenih povodom suđenja u odsutnosti, u dijelu koji se odnosi na

europski uhidbeni nalog i postupke predaje između država članica (Okvirna

odluka 2002/584/PUP) te primjenu načela uzajamnog priznavanja presuda u

kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje

uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji

(Okvirna odluka 2008/909/PUP), propisuje:


Članak 2.

Izmjene i dopune Okvirne odluke 2002/584/PUP

"Okvirna odluka 2002/584/PUP izmjenjuje se i dopunjuje kako slijedi:

1. umeće se sljedeći članak:

'Članak 4.a

Odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila

1. Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog

izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije

osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom

uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima

utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavateljice:

(a) pravovremeno:

(i) ili bila osobno pozvana i na taj način obaviještena o predviđenom datumu i

mjestu suđenja koje je rezultiralo tom odlukom, ili je na neki drugi način stvarno

primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se

nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;

i

(ii) bila je obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog

nepojavljivanja na suđenju;

ili

(b) bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg je

imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik

usitinu branio tijekom suđenja;

ili

(c) nakon dostave odluke i nakon što je izričito obaviještena o pravu na obnovu

postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati

ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja

početne odluke :

(i) izričito izjavila da ne osporava tu odluku;

ili

(ii) nije zahtijevala obnovu postupka niti podnijela žalbu u primjenjivom roku;

ili

(d) joj odluka nije osobno dostavljena, nego:

(i) će joj biti osobno dostavljena bez odgode nakon predaje te će biti izričito

obaviještena o svojem pravu na obnovu postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima

pravo sudjelovati te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim

dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke;

i

(ii) bit će obaviještena o roku u kojem mora zahtijevati obnovu postupka ili

podnijeti žalbu, kako se navodi u odgovarajućem europskom uhidbenom nalogu.


2. Ako je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere

oduzimanja slobode prema uvjetima iz stavka 1. točke (d), a dotična osoba nije

prethodno primila nikakvu službenu obavijest o vođenju kaznenog postupka protiv

nje, ona može, kada bude obaviještena o sadržaju europskog uhidbenog naloga,

zahtijevati primjerak presude prije predaje. Odmah po primitku obavijesti o takvom

zahtjevu tijelo izdavanja preko tijela izvršenja dostavlja primjerak presude traženoj

osobi. Zahtjev tražene osobe ne smije odgoditi postupka predaje niti odluku o

izvršenju europskog uhidbenog naloga. Dotičnoj se osobi presuda dostavlja isključivo

u informativne svrhe; ta se dostava ne smatra formalnom dostavom presude niti utječe

na primjenjive rokove za zahtijevanje obnove postupka ili podnošenje žalbe..

3. Ako se osoba predala prema uvjetima iz stavka 1. točke (d) te zahtijeva obnovu

postupka ili je podnijela žalbu, zadržavanje te osobe u očekivanju takve obnove

postupka ili postupka povodom žalbe, sve do dovršetka tih postupaka, preispituje se u

skladu s pravom države članice izdavanja, bilo redovito ili na zahtjev dotične osobe.

Takvo preispitivanje posebno obuhvaća mogućnost suspenzije ili prekida zadržavanja.

Obnova postupka ili žalbeni postupak počinju pravovremeno po predaji.

..."

Članak 5.

Izmjene Okvirne odluke 2008/909/PUP

"Okvirna odluka 2008/909/PUP mijenja se kako slijedi:

1. u članku 9. stavku 1., točka (i) zamjenjuje se sljedećim:

'(i) skladu s potvrdom predviđenom u članku 4. osoba se nije osobno pojavila na

suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u potvrdi navodi da je osoba u skladu

s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države

izdavateljice::

(i) pravovremeno:

— bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu

suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na neki drugi način primila službenu

obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja, tako da se nedvojbeno utvrdilo da

je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;

i

— bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja

na suđenju;

ili je

(ii) bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg

je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik

uistinu branio tijekom suđenja;

ili

(iii) nakon dostave odluke i nakon što je izričito obaviještena o pravu na obnovu

postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati

ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja

početne odluke:

— izričito izjavila da ne osporava odluku,

ili


— nije zahtijevala obnovu postupka niti podnijela žalbu u primjenjivom roku.'

..."

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6 STAVAKA 1. I 3. (c)

KONVENCIJE

54. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da nije mogao ostvariti obnovu

postupka nakon što je osuđen u odsutnosti te da ga branitelj po službenoj

dužnosti nije učinkovito zastupao tijekom postupka vođenog u njegovoj

odsutnosti. Pozvao se na članak 6. stavke 1. i 3. (c) Konvencije, koji glase

kako slijedi:

"1. ... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo

da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj.

...

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno

sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi

pravde; ..."

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

55. Vlada je ustvrdila da je podnositelj zahtjeva i dalje mogao zatražiti

obnovu kaznenog postupka u svojem predmetu, oslanjajući se na članak

497. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku s izmjenama i dopunama iz

2011. godine (vidi stavak 40. ove presude). Na temelju te odredbe obnova bi

mu bila dopuštena, a da ne bi morao zadovoljiti bilo kakve daljnje uvjete,

pod uvjetom da je dostupan domaćim vlastima i da je zatražio obnovu u

roku od jedne godine od dana kada je postao dostupan. Prema mišljenju

Vlade, to nije bilo nerazumno i nije stavilo nerazmjeran teret na podnositelja

zahtjeva. Nadalje, takvi zahtjevi bili su svrhoviti jer bi dopuštanje obnove

postupka u odsutnosti podnositelja zahtjeva lišilo takav postupak svakog

smisla. Vlada nije vidjela nijedan razlog zbog kojeg podnositelj ne bi

mogao udovoljiti ovim uvjetima. Na njemu je bilo da se pojavi pred

hrvatskim vlastima ili da pruži jamstva da će se pojaviti pred hrvatskim

sudovima koji bi vodili obnovljeni postupak.

56. Podnositelj zahtjeva je smatrao da je iscrpio domaća pravna sredstva

koja su mu bila na raspolaganju. Tvrdio je da bi ispunjavanje uvjeta za

obnovu postupka kako je sugerirala Vlada bilo moguće jedino ako dođe u


Hrvatsku i zatraži obnovu postupka, što bi značilo da će biti uhićen i

zatvoren. Prema njegovom mišljenju, ta zamjena slobode za osiguravanje

prava na pošteno suđenje u njegovoj nazočnosti bila bi u suprotnosti s

temeljnim načelima iz članka 6. Konvencije.

2. Ocjena Suda

57. Sud smatra da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava usko

povezano s biti prigovora podnositelja zahtjeva da nije bio u mogućnosti

ostvariti ponovno suđenje nakon što je bio osuđen u odsutnosti (vidi

Sejdovic protiv Italije [VV], br. 56581/00, stavak 102., ECHR 2006-II), te

ga stoga odlučuje spojiti s ocjenom osnovanosti (vidi, mutatis mutandis,

Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, stavak 41., 28. veljače 2008.).

58. Sud dalje primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu

članka 35. stavka 3. (a) Konvencije niti je nedopušten na kojim drugim

osnovama. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

59. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je, na temelju mjerodavnog

domaćeg prava, imao dva načina za traženje obnove postupka nakon što je

osuđen u odsutnosti, ali da su ti načini nepravedni i neučinkoviti u praksi.

Prvi način (vidi stavak 39. ove presude, članak 497. stavak 2. Zakona o

kaznenom postupku) podrazumijevao je da se preda hrvatskim vlastima

prije nego što od njih zatraži obnovu postupka. Prema njegovu mišljenju,

nije bilo jasno na kojim dokazima su domaći sudovi temeljili svoje

zaključke da se on ne bi pojavio na sudu na novom postupku da su ga

dopustili. Sama činjenica da nije boravio u Hrvatskoj nije mogla

nedvojbeno podržati takav zaključak. Stoga je njegova jedina mogućnost

bila zamijeniti svoju slobodu za zahtjev za obnovu postupka jer bi, da je

došao u Hrvatsku i zatražio obnovu postupka, bio uhićen i lišen slobode na

temelju osude u odsutnosti, koja je bila rezultat nepoštenog suđenja.

60. Druga mogućnost za obnovu postupka bila je propisana člankom

501. stavkom 1. (3) Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 39. ove

presude), to jest, u slučajevima kada su nove činjenice i dokazi prikladni da

prouzroče oslobođenje osuđenika ili osudu po blažem zakonu. Prema

mišljenju podnositelja zahtjeva, on je iznio takve činjenice i dokaze

iznošenjem imena svjedoka koji su svjedočili da on nije bio prisutan u

Petrinji u vrijeme događaja. Nadalje, od svih svjedoka na čijem svjedočenju

se temeljila presuda, samo je svjedok M.Ž. svjedočio da je podnositelj bio

izravno umiješan u zločin. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, izjava tog


svjedoka bila je neuvjerljiva, a njegov opis podnositelja zahtjeva nije

odgovarao njegovom stvarnom izgledu. To je dovelo do toga da je sud

primijenio formalizirani pristup, kao rezultat kojeg, unatoč dokazima koje je

predložio, podnositelju nije bila pružena mogućnost da opovrgne svoju

krivnju utvrđenu u nepoštenim postupcima koji su se vodili u njegovoj

odsutnosti.

61. Podnositelj zahtjeva također je smatrao kako nije bio odgovarajuće

zastupan tijekom suđenja u odsutnosti. Branitelj po službenoj dužnosti

nikada nije pokušao kontaktirati s njim niti je ikada čuo njegovu verziju

događaja. To je spriječilo branitelja u poduzimanju određenih ključnih

koraka u postupku, kao što je osporavanje izjave svjedoka M.Ž. i

dokazivanje da njegov opis podnositelja zahtjeva ne odgovara

podnositeljevom stvarnom izgledu.

(b) Vlada

62. Vlada je tvrdila da je postupak proveden u podnositeljevoj

odsutnosti bio pošten. Domaće vlasti poduzele su sve potrebne korake kako

bi pribavile sve relevantne dokaze i osigurale nazočnost podnositelja

zahtjeva, ali u to vrijeme on je bio na slobodi i nije mu se moglo ući u trag.

Tijekom suđenja podnositelja je učinkovito zastupao branitelj po službenoj

dužnosti, a domaći sudovi pružili su dostatne razloge za svoje odluke. Što se

tiče mogućnosti podnositelja zahtjeva da zatraži obnovu postupka, Vlada je

istaknula da je činjenica da mu nije dopuštena obnova postupka bila

isključivo njegova odgovornost. To je bilo zato što je odlučio ostati

nedostupan domaćim sudovima i zato što nije pružio dovoljno dokaza koji

bi mogli dovesti njegovu osudu u pitanje. Vlada je istaknula da u hrvatskom

pravnom sustavu postoje dva pravna načina za traženje obnove postupka u

slučaju osude u odsutnosti. Prvi, propisan člankom 497. stavka 2. Zakona o

kaznenom postupku, je bio poseban razlog za obnovu postupka koji se

vodio u odsutnosti, a drugi je bio predviđen općom odredbom koja

propisuje mogućnost obnove postupka (članak 501. stavak 1. Zakona o

kaznenom postupku).

63. Mogućnost obnove postupka koja je propisana posebnom odredbom

članka 497. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku imala je u biti dva

uvjeta. Prvo, osoba koja traži obnovu treba biti na raspolaganju domaćim

sudbenim vlastima, i drugo, ona treba podnijeti zahtjev za obnovu postupka

unutar mjerodavnog vremenskog roka. Vrhovni sud dosljedno je tumačio

prvi uvjet tako da znači da osuđenik mora biti zapravo prisutan na području

Hrvatske. U slučaju podnositelja zahtjeva, on je napustio Hrvatsku, a unatoč

raspisanoj tjeralici i rješenju kojim je naloženo njegovo privođenje on

nikada nije bio uhićen. Štoviše, nije postojala mogućnost da domaće vlasti

osiguraju njegovu prisutnost jer je on živio u Srbiji, a Srbija nije izručivala

svoje građane niti bi ikada prihvatila izvršenje kazne podnositelja zahtjeva

jer mu se sudilo u odsutnosti. Prema tome, bilo je na podnositelju zahtjeva


da se stavi na raspolaganje domaćim sudovima i zatraži obnovu postupka.

Međutim, osim što je općenito naveo da će opovrgnuti sve dokaze i suočiti

se sa svjedocima protiv njega, on nije ponudio nikakvo jamstvo da će se

uistinu pojaviti na suđenju.

64. Prema mišljenju Vlade uvjeti za obnovu postupka na temelju članka

497. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku nisu bili nerazumni. Oni su bili

svrhoviti i sa stajališta prava dotične osobe i načela učinkovitosti. Jedino što

je podnositelj zahtjeva trebao učiniti bilo je pojaviti se pred domaćim

vlastima ili dokazati da će se pojaviti na suđenju. To ne bi nužno značilo da

će biti zatvoren jer je člankom 507. Zakona o kaznenom postupku bila

dopuštena mogućnost odgode izvršenja kazne kada se smatra da osuđenik

može biti oslobođen optužbe. Njime je također propisano da se, nakon

dopuštanja obnove postupka, obustavlja izvršenje kazne.

65. Glede mogućnosti obnove postupka na temelju opće odredbe članka

501. stavka 1. (3) Zakona o kaznenom postupku, koja propisuje da takva

mogućnost postoji samo kada postoje nove činjenice i dokazi koji bi mogli

dovesti do oslobađajuće presude, Vlada je istaknula da su domaći sudovi u

dovoljnoj mjeri ispitali dokaze koje je podnositelj predložio te su utvrdili da

oni ne ispunjavaju taj uvjet. Prema mišljenju Vlade, domaći sudovi pružili

su dostatne razloge za svoje odluke i nije bilo nikakvih razloga da se njihovi

zaključci dovedu u pitanje.

66. Konačno, Vlada je smatrala da podnositelju zahtjeva nije bilo

uskraćeno učinkovito pravno zastupanje tijekom suđenja u odsutnosti.

Zastupao ga je kvalificirani odvjetnik koji je aktivno sudjelovao u postupku

i koji je poduzeo sve potrebne korake kako bi osigurao učinkovitu obranu.

Konkretno, branitelj po službenoj dužnosti podnosio je žalbe protiv presuda

kojima je podnositelj proglašen krivim, od kojih je jednu prihvatio Vrhovni

sud, koji je bio naložio ponovno suđenje na temelju njegovih žalbenih

podnesaka.

2. Ocjena Suda

(a) Navodna nemogućnost podnositelja zahtjeva da ostvari obnovu postupka

nakon što je osuđen u odsutnosti

(i) Opća načela

67. Iako to nije izričito navedeno u stavku 1. članka 6., cilj i svrha tog

članka u cjelini pokazuju da osoba "optužena za kazneno djelo" ima pravo

sudjelovati u raspravi. Štoviše, podstavci (c), (d) i (e) stavka 3. jamče

"svakome optuženom za kazneno djelo" pravo "da se brani sam", "da

ispituje ili dade ispitati svjedoke" i "da ima besplatnu pomoć tumača ako ne

razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu", i teško je zamisliti

kako bi osoba mogla ostvariti ta prava ako nije prisutna (vidi, između

mnogih drugih izvora, Colozza v. Italije, 12. veljače 1985, stavak 27., Serija


A br. 89, i Belziuk v. Poljske, 25. ožujka 1998., stavak 37., Izvješća 1998-

II).

68. Iako postupci koji se odvijaju u odsutnosti optuženika nisu sami po

sebi protivni članku 6. Konvencije, ipak nesumnjivo dolazi do uskraćivanja

pravde kad osoba osuđena in absentia ne može naknadno od suda ostvariti

novo utvrđivanje osnovanosti optužbi, u pogledu i prava i činjenica, kad nije

nedvojbeno utvrđeno da se odrekla svog prava da prisustvuje suđenju i da se

brani (vidi Colozza, prethodno citirano, stavak 29.; Einhorn protiv

Francuske (odluka), br. 71555/01, stavak 33., ECHR 2001-XI; Krombach

protiv Francuske, br. 29731/96, stavak 85., ECHR 2001-II; i Somogyi protiv

Italije, br. 67972/01, stavak 66., ECHR 2004-IV), ili da je namjeravao

izbjeći suđenje (vidi Medenica protiv Švicarske, br. 20491/92, stavak 55.,

ECHR 2001-VI).

69. Konvencija ostavlja državama ugovornicama široku slobodu

procjene u pogledu izbora sredstava koja se uspostavljaju kako bi se

osiguralo da su njihovi pravni sustavi u skladu sa zahtjevima iz članka 6.

Zadatak Suda je utvrditi je li rezultat koji zahtijeva Konvencija postignut.

Konkretno, postupovna sredstva koja nudi domaći zakon i praksa moraju se

pokazati djelotvornima kada se osoba optužena za kazneno djelo nije ni

odrekla prava prisustvovanja suđenju i prava da se brani, niti je pokušala

izbjeći suđenje (vidi Medenica, prethodno citirano, stavak 55., i Somogyi,

prethodno citirano, stavak 67.).

70. U svakom slučaju, Sud ponavlja da ne može biti ni govora o obvezi

optuženika da se preda radi pritvaranja kako bi osigurao pravo na ponovno

suđenje u uvjetima koji su u skladu s člankom 6. Konvencije, jer bi to

podrazumijevalo uvjetovanje ostvarivanja prava na pošteno suđenje

predajom tjelesne slobode optuženika kao oblika jamstva (vidi Krombach,

prethodno citirano, stavak 87.).

71. Sud je nadalje utvrdio da je dužnost jamčiti pravo optuženoga za

kazneno djelo da bude prisutan u sudnici – bilo u izvornom postupku bilo u

ponovljenom postupku – jedan od osnovnih zahtjeva članka 6. (vidi

Stoichkov protiv Bugarske, br. 9808/02, stavak 56., 24. ožujka 2005.).

Sukladno tome, utvrđeno je da odbijanje obnove postupka vođenog u

odsutnosti optuženog, bez ikakve naznake da se optuženi odrekao svojeg

prava da bude prisutan suđenju, predstavlja "očito uskraćivanje pravde"

čineći postupak "očigledno suprotnim odredbama članka 6. ili načelima

sadržanima u njemu "(ibid., stavci 54.-58.).

72. Članak 6. Konvencije niti tekstom niti duhom ne sprječava osobu da

se vlastitom slobodnom voljom odrekne, bilo izričito ili prešutno, prava na

jamstva poštenog suđenja (vidi Kwiatkowska protiv Italije (odluka), br.

52868/99, 30. studenog 2000.). Međutim, da bi se smatralo važećim u

konvencijske svrhe, odricanje od prava na sudjelovanje u postupku mora

biti utvrđeno na nedvosmislen način i moraju ga pratiti minimalne mjere

zaštite primjerene njegovoj važnosti (vidi Poitrimol protiv Francuske, 23.


studenog 1993., stavak 31., Serija A br. 277-A). Nadalje, ne smije biti u

suprotnosti s bilo kojim važnim javnim interesom (vidi Håkansson i

Sturesson protiv Švedske, 21. veljače 1990, stavak 66., Serija A br. 171-A).

73. Sud je presudio da se, kada pojedinac optužen za kazneno djelo nije

bio osobno obaviješten, ne može zaključiti samo iz njegovog statusa kao

"bjegunca", koji se temelji na pretpostavci s nedovoljnom činjeničnom

osnovom, da se on odrekao svog prava da prisustvuje suđenju i da se brani

(vidi Colozza, prethodno citirano, stavak 28.). Sud je također imao priliku

istaknuti da je, prije no što se za optuženoga može reći da se implicitno,

svojim ponašanjem, odrekao važnog prava iz članka 6. Konvencije,

potrebno dokazati da je on mogao razumno predvidjeti posljedice svog

ponašanja (vidi Jones protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br.

30900/02, 9. rujna 2003.)

74. Nadalje, na osobi optuženoj za kazneno djelo ne smije biti teret

dokazivanja da nije nastojala izbjeći pravdi ili da je njezina odsutnost bila

uzrokovana force majeure (vidi Colozza, prethodno citirano, stavak 30.). U

isto vrijeme, nacionalne vlasti mogu ocijeniti je li optuženik pružio

opravdan razlog za svoju odsutnost ili postoji li bilo što u spisu predmeta što

bi dovelo do zaključka da je bio odsutan zbog razloga koji su izvan njegove

kontrole (vidi Medenica, prethodno citirano, stavak 57.).

(ii) Primjena ovih načela na ovaj predmet

75. Sud primjećuje da je, nakon početne istrage zločina počinjenih u

Petrinji u rujnu 1991. godine, istražni sudac Županijskog suda u Sisku

odredio pritvor podnositelju zahtjeva. U to vrijeme podnositelju zahtjeva

nije se moglo ući u trag jer je živio na okupiranom području Hrvatske, koji

je bio izvan kontrole domaćih vlasti (vidi stavke 7. i 8. ove presude). Pod

istim uvjetima, a nakon što je pred Županijskim sudom u Sisku optužen za

ratne zločine, dana 30. prosinca 1992. tročlano izvanraspravno vijeće tog

suda odlučilo je o njegovom suđenju u odsutnosti (vidi stavke 11. i 13. ove

presude). Postavljen mu je branitelj da ga zastupa koji je bio obaviješten o

različitim koracima poduzetima u postupku (vidi stavke 14., 15., 17., 20. i

22. ove presude).

76. Ne postoji nikakav dokaz pred Sudom da je podnositelj zahtjeva

ikada bio obaviješten o tom postupku ili da je razlog njegove odsutnosti bio

izbjegavanje suđenja, niti su stranke to tvrdile. Doista, s obzirom na uvjete

eskalacije rata u Hrvatskoj u to vrijeme i činjenicu da je podnositelj zahtjeva

živio na teritoriju izvan kontrole domaćih vlasti, njima je bilo nemoguće

obavijestiti ga o kaznenom postupku ili osigurati njegovu prisutnost, i bilo

je vrlo malo vjerojatno da je on mogao imati saznanja o postupku i da je

razlog njegova izbivanja iz Siska u to vrijeme bio izbjegavanje suđenja. U

takvim okolnostima, bilo je moguće na temelju mjerodavnog domaćeg

prava održati suđenje u odsutnosti ako su postojali vrlo važni razlozi za to

(vidi stavak 38. ove presude, članak 290. Zakona o kaznenom postupku). U


ovom predmetu ti razlozi bili su povezani s potrebom za učinkovitim

kaznenim progonom ozbiljnih ratnih zločina počinjenih nad ratnim

zarobljenicima (vidi stavak 13. ove presude).

77. Sud je već prihvatio da nemogućnost održavanja suđenja može

paralizirati provođenje kaznenog postupka, u smislu da može dovesti,

primjerice, do gubljenja dokaza, proteka roka za poduzimanje kaznenog

progona ili pogrešnog presuđenja (vidi Colozza, prethodno citirano, stavak

29.). Prema tome, u posebnim okolnostima ovog predmeta, s obzirom na

težinu kaznenog djela u pitanju koje je, iako nije podložno zastarnim

rokovima, odgovaralo velikom javnom interesu i interesu žrtava da se

provede pravda, Sud prihvaća da održavanje rasprave u odsutnosti

podnositelja zahtjeva nije bilo samo po sebi protivno članku 6. Međutim,

Sud je također svjestan položaja podnositelja zahtjeva, odnosno, činjenice

da nije dokazano da je on imao ikakva saznanja o kaznenom progonu i

optužbama protiv njega ili da je nastojao izbjeći suđenje ili da se

nedvosmisleno odrekao prava prisustvovanja postupku pred sudom.

78. Sud stoga smatra da, kada domaći zakon dopušta održavanje suđenja

bez obzira na odsutnost osobe "optužene za kazneno djelo", koja je u

situaciji podnositelja zahtjeva, ta osoba bi trebala, nakon što postane svjesna

postupka, biti u mogućnosti od suda koji je sudio u predmetu ostvariti novo

razmatranje osnovanosti optužbe (vidi Colozza, prethodno citirano, stavak

29. in fine). Stoga preostaje utvrditi je li domaće zakonodavstvo

podnositelju osiguralo s dovoljnom sigurnošću mogućnost prisustvovanja na

novom suđenju (vidi Sejdovic, prethodno citirano, stavak 101.). Drugim

riječima, Sud mora utvrditi jesu li postupovna sredstva za ostvarivanje

obnove postupka koja su nudile domaće vlasti ispunila zahtjev učinkovitosti

(vidi Medenica, prethodno citirano, stavak 55.).

79. S tim u vezi Sud primjećuje da je Vlada navela dva pravna načina u

domaćem pravnom sustavu. Prvi je propisan na temelju članka 497. stavka

2. Zakona o kaznenom postupku kao posebna osnova za ostvarivanje

obnove postupka koji se vodio u odsutnosti, a drugi je propisan na temelju

odredbe članka 501. stavka 1. (3) koja predviđa opću mogućnost za obnovu

postupka (vidi stavke 39. i 62. ove presude).

80. Što se tiče pravnog sredstva na temelju članka 497. stavka 2. Zakona

o kaznenom postupku, Sud primjećuje da je ono u biti mjera koja

omogućuje automatsku obnovu postupka koji se vodio u odsutnosti na

temelju zahtjeva osuđenika. Ona ne predviđa nikakve dodatne materijalne

uvjete i, općenito govoreći, ovisi isključivo o želji osuđenika (vidi stavke

39. i 48. ove presude).

81. Prema tekstu članka 497. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku,

obnova postupka ovisi o "mogućnosti da se [osuđeniku] ponovno sudi u

[njegovoj] prisutnosti" (vidi stavak 39. ove presude). Ta "mogućnost"

tumači se u sudskoj praksi domaćih sudova tako da znači da se osoba

osuđena u odsutnosti mora pojaviti pred domaćim vlastima kako bi zatražila


obnovu postupka i pružiti adresu boravišta u Hrvatskoj tijekom kaznenog

postupka. U skladu s tim, zahtjev za obnovu postupka od strane osuđenika

koji se ne nalazi pod jurisdikcijom hrvatskih vlasti ne može dovesti do

obnove postupka (vidi stavke 23.-24. i 42.-46. ove presude).

82. Što se tiče Vladine tvrdnje da je podnositelj zahtjeva mogao zatražiti

obnovu postupka pružanjem jamstava da će prisustvovati suđenju, iako nije

bio u Hrvatskoj (vidi stavak 63. ove presude), Sud primjećuje na temelju

domaće prakse da je zahtjev prisutnosti pod jurisdikcijom domaćih vlasti

vrlo strog uvjet (vidi stavke 42.-46. ove presude) i da domaći sudovi nisu

skloni prihvaćati nikakva obećanja. Primjerice, kada je pojedinac koji je

osuđen u odsutnosti i koji je živio u Bosni i Hercegovini zatražio obnovu

postupka i pružio sve potrebne podatke o svojem boravištu te obećao da će

doći na svaku sudsku raspravu, domaći sudovi odbili su njegov zahtjev na

temelju činjenice da on u svakom slučaju nije bio dostupan hrvatskim

sudbenim vlastima te da se nalazio izvan njihove jurisdikcije. Slično tome, u

drugom predmetu, Vrhovni sud je utvrdio da pojedinac koji je zatražio

obnovu postupka treba osobno pristupiti sudu i ponuditi adresu boravišta u

Republici Hrvatskoj za vrijeme trajanja kaznenog postupka, ali i omogućiti

izvršenje pravomoćno izrečene kazne zatvora koja se onda, pod uvjetima

propisanima zakonom, može odgoditi, prekinuti ili obustaviti (vidi gore

stavke 44. i 46.).

83. Ne postoje nikakvi dokazi koji bi pokazali da su domaće vlasti

zahtijevale ili bi bile prihvatile bilo kakva druga obećanja ili jamstva u

predmetu podnositelja zahtjeva, čija je točna adresa u Srbiji također bila

poznata domaćim vlastima i koji je izjavio domaćim sudovima da je

spreman suočiti se s bilo kojim svjedokom ili opovrgnuti bilo kakve dokaze

protiv njega (vidi stavak 27. ove presude). Također nije moguće utvrditi

koja su to jamstva trebala biti, s obzirom na to da ih Vlada nije precizirala.

Naprotiv, Sud primjećuje da je Vrhovni sud, prilikom ispitivanja

podnositeljevog zahtjeva za obnovu postupka, odbio tu mogućnost na

temelju činjenice da je podnositelj zahtjeva živio u Srbiji i nije bio dostupan

hrvatskim pravosudnim tijelima, ne navodeći da bi bilo kakva jamstva ili

obećanja mogla biti prihvaćena (vidi stavak 33. ove presude).

84. S obzirom na navedeno, Sud smatra kako se uvjet da se pojedinac,

kojemu je suđeno u odsutnosti, a koji nije imao saznanja o kaznenom

progonu i optužbama protiv njega niti je nastojao izbjeći suđenje niti se

nedvosmisleno odrekao prava na pojavljivanje na sudu, mora pojaviti pred

domaćim vlastima i pružiti adresu boravišta u Hrvatskoj tijekom kaznenog

postupka kako bi mogao zatražiti obnovu postupka, čini nerazmjernim iz

dva razloga.

85. Prvo, tim je uvjetom u biti predviđeno da pojedinci osuđeni u

odsutnosti na kaznu zatvora, koji nisu živjeli na teritoriju Hrvatske, kao što

je to bio slučaj u ovom predmetu (vidi stavak 25. ove presude), ne mogu

zatražiti, u načelu, automatsku obnovu postupka, osim ako su se pojavili


pred hrvatskim pravosudnim tijelima, što bi u uobičajenom postupku

značilo da će biti lišeni slobode na temelju njihove osude (vidi stavke 42. i

44. ove presude). Tek tada bi, nakon dopuštanja obnove postupka, što bi

prema materijalima dostupnima Sudu moglo potrajati čak i više od mjesec

dana (vidi stavke 23., 24. i 45. ove presude), i nakon što takva odluka

postane pravomoćna, izvršenje kazne bilo obustavljeno, a dotična osoba bi,

ako ne postoje nikakve druge osnove koje opravdavaju pritvor, bila puštena

na slobodu do suđenja (vidi stavak 39. ove presude, članak 507 stavak 5.

Zakona o kaznenom postupku).

86. Glede navoda Vlade da je izvršenje kazne moglo biti odgođeno čak i

prije donošenja odluke o zahtjevu za obnovu, Sud prvo primjećuje da se

takva mogućnost prije svega odnosi na zahtjeve za obnovu postupka koji se

temelje na novim činjenicama i dokazima, a ne na zahtjeve za automatsko

ponovno suđenje onima kojima je suđeno u odsutnosti (vidi stavak 39. ove

presude, članci 501. stavak 1. (3) i 507. stavak 4. Zakona o kaznenom

postupku). U svakom slučaju, takva mogućnost je diskrecijska jer

mjerodavno domaće pravo ne pruža osuđeniku mogućnost da zatraži njezinu

primjenu ni priliku da, u slučaju nepovoljnog ishoda, podnese žalbu

(usporedi Khalfaoui protiv Francuske, br. 34791/97, stavak 453., ECHR

1999-IX). Štoviše, materijali dostupni Sudu ne pokazuju da se to uzimalo u

obzir u podnositeljevu predmetu (vidi stavke 23.-24. ove presude; i

Khalfaoui, prethodno citirano, stavak 53.). Prema tome, s obzirom na to da

je Konvencija osmišljena kako bi "jamčila ne prava koja su teoretska ili

iluzorna, nego prava koja su praktična i djelotvorna" (vidi, primjerice,

Erkapić protiv Hrvatske, br. 51198/08, stavak 78., 25. travnja 2013.), Sud

ne može prihvatiti da je takva mogućnost bila dovoljno vjerojatna u praksi.

87. S tim u vezi, u pogledu obveze osoba koje nisu živjele na području

Hrvatske da se pojave pred hrvatskim pravosudnim tijelima kao preduvjeta

za traženje obnove postupka, što bi u uobičajenom postupku rezultiralo

njihovim zatvaranjem na temelju osude u odsutnosti, Sud ponavlja, kao što

je već prethodno objasnio, da ne može biti ni govora o obvezi optuženika da

se preda radi zatvaranja kako bi osigurao pravo na obnovljeni postupak u

uvjetima koji su u skladu s člankom 6. Konvencije (vidi stavak 70. ove

presude).

88. To, naravno, ne dovodi u pitanje bi li, u obnovljenom postupku,

prisutnost podnositelja zahtjeva na suđenju trebala biti osigurana

određivanjem istražnog zatvora ili primjenom drugih mjera predviđenih

mjerodavnim domaćim pravom (vidi, između ostalog, Khalfaoui, prethodno

citirano, stavak 44.). Međutim, ako je primjenjivo, ono bi trebalo imati

drugačiju pravnu osnovu – a to su osnovana sumnja da je podnositelj

zahtjeva počinio kazneno djelo u pitanju te postojanje "relevantnih i

dostatnih razloga" za njegov istražni zatvor (vidi, između mnogih drugih

izvora, Kudla protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 111., ECHR 2000

XI; i Dragin protiv Hrvatske, br. 75068/12, stavak 110., 24. srpnja 2014.).


89. Drugo, čak i uzimajući u obzir posebne okolnosti ovoga predmeta,

koji se odnosi na ozbiljne optužbe za ratne zločine, Sud smatra kako je

obveza da se pojedinac, kojemu je suđeno u odsutnosti, mora pojaviti pred

domaćim vlastima i pružiti adresu boravišta u Hrvatskoj tijekom kaznenog

postupka kako bi mogao zatražiti ponovno suđenje, nerazumna i

nerazmjerna s postupovnog stajališta (usporedi Khalfaoui, prethodno

citirano, stavak 44.).

90. S tim u vezi Sud primjećuje da, prema mjerodavnom domaćem

pravu, sama obnova postupka nema utjecaja na materijalnu valjanost

presude donesene u prethodnom postupku. Takva presuda ostaje na snazi do

kraja novog postupka i tek onda se može staviti izvan snage djelomično ili u

cijelosti, ili u cijelosti ostaviti na snazi (vidi stavak 39. ove presude, članak

508. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku). Prema tome, da su domaći

sudovi prihvatili zahtjev podnositelja zahtjeva i naložili novo suđenje, time

bi se odgodilo izvršenje presude (vidi stavak 39. ove presude, članak 507.

stavak 5. Zakona o kaznenom postupku), ali to ne bi utjecalo na njegovu

osudu kao takvu. U isto vrijeme, domaće vlasti pružile bi podnositelju

mogućnost da zatraži obnovu postupka, ne dovodeći ga pritom u situaciju u

kojoj bi mijenjao svoju slobodu za tu mogućnost. Tada bi učinkovito i revno

sudjelovanje u postupku bila podnositeljeva odgovornost. Njegov propust

da to učini bi legitimno doveo do obustavljanja postupka i do potvrđivanja

njegove prethodne osude (vidi stavak 49. ove presude).

91. U gore navedenom kontekstu, Sud smatra da su, obvezujući

podnositelja da se pojavi pred domaćim vlastima i pruži adresu boravišta u

Hrvatskoj tijekom kaznenog postupka kako bi mogao zatražiti obnovu

postupka, domaće vlasti stvorile nerazmjernu prepreku podnositeljevom

korištenju pravnog sredstva predviđenog člankom 497. stavkom 2. Zakona o

kaznenom postupku, ograničavajući ostvarivanje njegovog prava na

ostvarenje obnove postupka na takav način ili u tolikoj mjeri da je sama bit

prava narušena (vidi Omar protiv Francuske, 29. srpnja 1998., stavak 34.,

Izvješća o presudama i odlukama 1998-V). U skladu s tim, Sud odbija

preliminarni prigovor Vlade prethodno spojen s ocjenom osnovanosti (vidi

stavak 57. ove presude).

92. Glede pravnog sredstva iz članka 501. stavka 1. (3) Zakona o

kaznenom postupku, Sud primjećuje da se radi o uobičajenom pravnom

sredstvu za traženje obnove postupka nakon što je osuđujuća presuda protiv

optuženika postala pravomoćna i izvršna, a koje je dostupno i onima kojima

je suđeno u odsutnosti, i onima kojima je suđeno u njihovoj prisutnosti. Za

razliku od pravnog sredstva na temelju članka 497. stavka 2. Zakona o

kaznenom postupku, korištenje ovog sredstva ne zahtijeva fizičku prisutnost

osuđenika. Međutim, to pravno sredstvo se primjenjuje samo na ograničenu

kategoriju predmeta u kojima je suđeno u odsutnosti jer je pretpostavka za

njegovo korištenje postojanje novih dokaza ili činjenica koje mogu dovesti

do oslobađajuće presude ili osude po blažem kaznenom zakonu (vidi stavak


39. ove presude). Ono je, dakle, sekundarne i supsidijarne prirode za one

kojima je suđeno u odsutnosti.

93. S tim u vezi Sud također primjećuje da podnositelj zahtjeva, kojemu

je suđeno u odsutnosti, nije imao priliku podvrgnuti dokaze na kojima su se

temeljile optužbe protiv njega kontradiktornom postupku ili osporiti svoju

osuđujuću presudu pred nadležnim žalbenim sudovima. Korištenjem

pravnog sredstva na temelju članka 501. stavka 1. (3) Zakona o kaznenom

postupku, on je u biti, jednostavno kako bi ostvario obnovu postupka, bio

dužan osporiti činjenična utvrđenja pravomoćne presude kojom je osuđen

podnošenjem novih činjenica i dokaza takve snage i značaja koji bi mogli na

samom početku uvjeriti sud da bi trebao biti oslobođen ili osuđen. Takav

zahtjev čini se nerazmjernim bitnom zahtjevu članka 6. da optuženi treba

imati mogućnost prisustvovati suđenju i imati raspravu na kojoj bi mogao

osporiti dokaze protiv sebe (vidi stavak 67. ove presude), što je mogućnost

koju podnositelj zahtjeva nije imao.

94. Sud stoga smatra da pravno sredstvo na temelju članka 501. stavka

1. (3) Zakona o kaznenom postupku nije jamčilo djelotvorno i s dovoljnom

sigurnošću da će podnositelj zahtjeva imati mogućnost obnove postupka.

95. U svjetlu gore navedenog, Sud smatra da podnositelju zahtjeva,

kojemu je suđeno u odsutnosti, a za kojega nije dokazano da je nastojao

izbjeći suđenje ili da se nedvosmisleno odrekao prava prisustvovanja

postupku pred sudom, nije s dovoljnom sigurnošću osigurana mogućnost

ostvarivanja novog ispitivanja osnovanosti optužbi protiv njega od strane

suda uz puno poštivanje njegovih prava obrane (vidi Sejdovic, prethodno

citirano, stavci 101. i 105.).

96. Sukladno tome došlo je do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

(b) Navodni nedostaci pravnog zastupanja podnositelja

97. Mjerodavna načela koja se odnose na zastupanje optuženika kojima

se sudi u odsutnosti od strane odvjetnika navedeni su u presudi Sejdovic

(prethodno citirano, stavci 91.-95.).

98. S obzirom na gore navedene zaključke koji se odnose na

nemogućnost podnositelja zahtjeva da ostvari obnovu postupka nakon što je

osuđen u odsutnosti (vidi stavak 95. ove presude), Sud smatra nepotrebnim

ispitivati njegove navode o nedostacima njegovog pravnog zastupanja

tijekom postupka provedenog u odsutnosti (vidi Sejdovic, prethodno

citirano, stavak 107.).

II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

99. Podnositelj zahtjeva prigovorio je, pozivajući se na članak 14.

Konvencije, da je bio diskriminiran na temelju svog srpskog etničkog

porijekla, a da pritom nije ponudio daljnja mjerodavna obrazloženja.


100. U svjetlu cjelokupnog materijala koji posjeduje, te u mjeri u kojoj

su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da

taj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz

toga slijedi da je nedopušten prema članku 35. stavku 3. kao očigledno

neosnovan i da ga treba odbaciti na osnovi članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

101. Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a

unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu

odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

102. Podnositelj zahtjeva potraživao je 50.000 eura (EUR) na ime

naknade nematerijalne štete.

103. Vlada je taj iznos smatrala pretjeranim, neosnovanim i

nepotkrijepljenim.

104. Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je

podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može

nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi,

Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 4.000 eura (EUR) na ime naknade

nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati.

B. Troškovi i izdaci

105. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 6.950 eura (EUR) za

troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima te za one nastale pred

Sudom.

106. Vlada je taj iznos smatrala pretjeranim, neosnovanim i

nepotkrijepljenim.

107. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na

naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni

stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. Sud u ovom

predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i prethodno

navedene kriterije, smatra razumnim dodijeliti iznos od 2.500 eura (EUR),

koji pokriva troškove po svim osnovama, uz sav porez koji bi mogao biti

zaračunat na taj iznos.


C. Zatezna kamata

108. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj

kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Odlučuje spojiti Vladin prigovor koji se odnosi na iscrpljenje domaćih

pravnih sredstava s odlukom o osnovanosti, te ga odbija;

2. Utvrđuje da su prigovori o nemogućnosti podnositelja zahtjeva da ostvari

obnovu postupka nakon što je osuđen u odsutnosti te o navodnim

nedostacima njegovog pravnog zastupanja tijekom postupka provedenog

u odsutnosti, na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije,

dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten;

3. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije glede

nemogućnosti podnositelja zahtjeva da ostvari obnovu postupka nakon

što je bio osuđen u odsutnosti;

4. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovor podnositelja zahtjeva koji se

odnosi na navodne nedostatke njegovog pravnog zastupanja tijekom

postupka koji se vodio u njegovoj odsutnosti;

5. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri

mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom

44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati

u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

(i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete

uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 2.500 EUR (dvije tisuće i pet stotina eura), na ime naknade

troškova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati

podnositelju zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća

obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske

središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna

poena;

6. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.


Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana

12. veljače 2015. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro

Tajnik Predsjednica

© 2015 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim

sudom za ljudska prava

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska

prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu

istoga.

Documents

PRVI ODJEL - Ured zastupnika · 2015-07-09 · EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET SANADER protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 66408/12) PRESUDA Ova verzija je ispravljena 7