PROSJAK LUKA

August enoa

Ostavljeno namjerno prazno

PRIPOMENAK TIOCU

Ne piem rado pripomenka ili predgovora, ali mislim da nema toga pisca koji bi ga rado pisao.Kada si svoje djelce skinuo s due i misli svoje stavio na papir, kad si dokraja iznio pred svijet plodkoji je bud od sebe, bud od vanjskog dojma u tebi nikao, rastao i dozrio, odlanulo ti je srcu, i kaoto ovjek teak od sebe baci motiku poslije danjeg posla, tako i pripovijedalac vrgne pero nastranu i veli: Hvala Bogu! To je dakako i posve naravski, jer nam se dua nekako prijei da dodamosvojoj priici suh tuma, da pripovijedamo to smo htjeli i eljeli.

Nu nije hasne prijeiti se, kadto se mora tumaiti. Ja sam tu potrebu iskusio ne jadanput, jer imakod nas svijeta koji na laku ruku ita, na laku ruku sudi, a katkad i sudi ega ni itao nije. Kod naszavladala je zbilja kriva vjera da beletristici ne treba nego pera, crnila i hartije, rijeju, da jebeletristika samo igrarija, i zato zbilja i svatko misli da ima pravo o takovu knjievnu plodu izreisvoj sud. Kad pako pisac napie neto neobina, ili da reknem, kad ne pie po ablonu, viknut enamah i ovaj i onaj: Ta toga nema, to nije mogue, to nije naravski! I eto ti kritike. Ne pita se tu zaizvore, da l' je to ikada bilo il' se zbilo, da li takovih pojava ima i danas u naem gradu. Za sve to nepita se, ve se samo onako baci rije na papir, i eto ti suda! Sad neka pisac, u ijoj se dui ve novaslika razvija, sjedne, neka uzme nevjerovanog Tomu za ruku, neka ga povede u onaj arkiv il' u onoselo, neka mu otvori ovu ili onu kroniku! - Na razloge odgovara se, na fraze nikad! Pisci kod nasimaju predosta drugoga posla, pae im vele malo vremena ostaje i za pisanje.

Nai su izvori malo poznati, na narod vrlo malo prouen, navla se malo mari i misli za hrvatskijezik. Mnogo se dodue deklamuje i piskara o tom narodu, al' malo ljudi zavirilo mu je u duu,ispitalo njegov znaaj, razabiralo njegove rane - bome velike rane. Ljudi kod nas cijene da se napuk tako ljubi, srdi, da tako misli u svojoj kolibici kao mi kaputai u gradskom salonu i namjere li sena kakav sluaj, kojega njihova pamet odgonetnuti ne moe, veli se samo bahato i ukratko: Naseljak nije vrijedan ivota, on je marva!

Kad se kod nas govori o narodnoj umjetnosti, o narodnoj glazbi, smiju se ljudi, budui tolikotuinstvom skroz i skroz opojeni, da nisu ni jaki pomisliti da Hrvat neta osebna, karakteristinaimati moe; zato i vide na naem puku samo mane, to mu ih je nevolja donijela, a ne vide vrlinakojih taj zanemareni hrvatski puk od prirode obilje ima, a to je karakteristiki u narodu, ini semnogim civilizovanim ljudima glupo i prosto, jer je seljako. esto opisuju se nai seljaci upripovijestima i pjesmama toli sentimentalno i nenaravski da se ovjek nehotice nasmijeiti moraako je zavirio u seljaku kolibu. Mnogo puta moramo gledati i u naem kazalitu gdje se seljaciobino kao glupani, tupani i karikature prikazuju!

Teko je, istinabog, prouiti puk. Sumnjiav je, mualjiv, ne vjeruje gospodskom suknu, a nije niudo. Ta koliko muke se tomu narodu od vjekova napruje? Ali na seljak ima srca, ima bome ikoliko zdrave pameti: istina, dosta je divlji, neuk, al' pouljiv. U tim hrvatskim kolibama ima kadtovie traginih sukoba nego bi ovjek pomislio. Tko mi ne vjeruje, neka pomno ita rasprave karnihsudova. U tim kolibama ima mnogo izvorna gradiva za domae noveliste, mnogo izvornih karaktera,ali na prvi mah nee ih nai. Ve kad si due vremena opio sa seljakom kad si sjedio za njegovimstolom, kad si mu bio kod krtenja, svatova, pogreba, kad si s njim u kumstvu, razgali istom predtobom svoju duu, otvori ti istom svoje misli, a muka isplatit e se, navla, ako ima srca za taj puk;koji je napokon jezgro hrvatskog naroda. Kuao sam iz pukog ivota izvaditi osobu, poneto udnu- prosjaka Luku sa cijelim njegovim selom. Ne mislite da se je rodio samo u mojoj fantaziji. Nije.Prosjak Luka bijae iv ovjek, kao god i onaj "barun Ivica", koga predoih pred nekoliko godinahrvatskoj publici. Upoznao sam se s tim prosjakom ima tomu po prilici osam godina, i imao je

1

uistinu punu torbu seljakih obligacija. Pripovijedao mi je kojeta iz svoga ivota. Sad ga ve nema.Poznavao sam i seoskog nadripisara, poznavao pijanog starjeinu i druge osobe ove pripovijesti.Sve su to ivi ljudi bili. Spletoh sve te karaktere ujedno, i eto vam pokusa. To rekoh da mi tko nerekne da takvi karakteri mogui nisu u naem puku. italac pako neka sudi, je li vrijedno bilo pisatio prosjaku; ja mislim da jest. Ta i on je ovjek!

August enoa

U Zagrebu, mjeseca prosinca 1879.

2

PROSJAK LUKA

I.

Tiho tee Sava krajem. Uz nju bijeli se vrbinje. Voda bije o niske bregove, zajeda se u zemlju, umigrmljem, strue preko bijelih prudina. S one strane stere se nisko upavo grmlje borovice, nad kojese izvija gdjegdje ljeskovina ili islo nasaenih okresanih vrba, pod kojima su Cigani iviarirazapeli svoje atore. S ove strane viri iza vrbinja ovdje ondje pokoja siva drvenjara pod aavim,slamnim klobukom. Selo je to, zove se Jelenje, rasijano je kao jato divljih golubova po polju. Jadnoselo, Bog mu se smiluj! Tu stoji pod raupanim kroviem na etiri stupa kruna ilova pe.Trbuina joj prepukla. Ondje sred dvorita slilo se blatno jezerce, po kojem plavuu guske i patke.Uz kaljune glibove vuku se pletene ograde. Na sto ih je mjesta marva raskopala rogovima. Okokua ispruila se rijetko gdjekoja krljava voka, gdje se pred ljeto goste gusjenice. Livadezamuljene, cjelina razgaena od stoke, uzrovana od krtice, polje rijetko, suho, prebrojit e mustrn. Jelenje je blizu grada, Jelenjani zalaze esto u grad. Ondje im je oblast, ondje sud; no ne noseiz grada dobrote, ve sramotu. Na dobro slijepi, na zlo su otrovidi. Pravdai su, ljudi nemirne, zlekrvi, za brazdicu poklala bi se roena braa. Lijeni su do Boga, svaka druga kua kupuje hljeb izgrada pa zapije prirod; ne znam, ima li u selu pet tkalakih stanova, ve se skup novac trati zakidljivu kramarsku tkaninu. Tee Sava, vrijeme ide, ide i svijest, al' Jelenje stoji ter stoji, kao to jestajalo pred sto ljeta, kadno Jelenjani kruto kmetovahu gradu. Samo da ne pogine, vie muke i netreba. A to je sve zato jer selo nema due. Nit' se vije zvonik crkve nad vrbinje, nit' se bljeti kolaiza grmlja. Al' ima krmu, ima tri krme, pa kad usfali vina, i rakija je dobra mada i nije ljivovica.Ima tu, istina, neki starjeina, zovu ga Jankom, rastrijeznio ga Bog, jo ga ne vidjeh trijezna.Gospoda ga dre na starjeinstvu od milosti, bud ne naoe boljega u selu, bud se potenjak nedaje na taj posao. Prepoznat e ga po ljeskovai i po crvenom nosu; najbolje poznavaju ga Ciganiiviari, jer Janko ne vidi, kad ne treba, a i u traljama ciganskim nae se groi dobre ruke. To jeselu glava, oprosti, Boe, pa ta e kad riba od glave smrdi, a Janko smrdi uvijek od rakije. Zato sei Jelenje malo dii po kraju. Ukrade li togod, rei e gospoda pri sudu: Da nije Jelenjanin? Seljaciiz drugih sela malo e kad o protenju sjesti za stol, gdje Jelenjani piju, a djevojka ne bi sepogotovo udala u Jelenje.

Sad je upravo jesen, kasna jesen. Nebo se sivi od istoka do zapada. Kia pomalo sipi, sipi cijeli dan.Uz Savu vlai se bijela magla grmljem. Daleko stere se polje rumenkasto, crno. ivice, kue,vrbinje, sve se to mijea u sumraku kao klupko, iz koga stri po koja tanka iba seoskog zdenca.Lagano, muno gazei, vraa se stoka od opinskog panjaka, udno kuca zvonce prednjaka krozpustinju, zgrbljeni tiskaju se bosonogi pastiri uz ogradu pod mokrim gunjem. Na hipove raste iraste mrak. Gotovo ne vidi ni kua, ni drvea, sve tone, gine vie i vie u tminu. Sad e zaspatimrka, tiha no. Lie dre pod kapljicama, katkad zalaje koji pas, a jednakim mahom umi Sava.Sad planu daleko pod gorom kroz tminu sto i sto arkih iskrica. To ti je grad, gdje ljudi od noiprave dan.

U to doba hoda pobre ovjek od Save uz selo. Vidi se, uri mu se. Hitro preskakuje jame,prevaljuje prijelaze, razgre grmlje. Otprva ide stazom, potlje udari kroz ivicu u polje. ovjekpoznaje tu svaku jamicu, svaku brazdicu. Sad dospije do kue, koja nakraj sela meu grmljem osebe stoji. Krma je to, da je dan, vidio bi nad vratima borovicu. Pred kuom savio se pas; ni uhomda makne, bit e da poznaje doljaka. ovjek unie u kuu, iz koje nisi uo ni glaska, kanda tu nemadue; al' ima.

3

U ovelikoj niskoj sobi sjede za dugim hrastovim stolom dva ovjeka. Ne govore nita, bulje predsebe u veliku bocu rujna vina, u malu uljenicu. Drhtavi joj plameak rei bi plaho mirka kroz tajsumrak na gole zidove, na dva-tri arena sveca, na grdnu zelenu pe, nad kojom visi povjesmo inekoliko struka kukuruze, kraj koje, zijevajui, prede vremena debela baba, i stoji stisnutih oijuri maak - plameak igra udno na licu gostiju. Jedan je seljak, to kae oupana torba, otrcanaoha. Laktima je podupro glavu. ukasto lice mu se podsmjehuje alostivo. Usko je, kratko,protisnuto. Sto se po njem crta kria i savija oko debelog crvenog nosa. Od debelih usta odbijaju seispod nosa kratki, maji brkovi, guste obrve srasle su nad nosom, ela i ne vidi, pokriva ga upavakosa. as zatvara oi, as ih otvara, pokadto ine prema vratima. Seljak je to, starjeina Janko.Drug mu? Bijes bi znao! Ne moe ga pravo uhvatiti ni s kojeg kraja. Nekakvo je kratko, tankonogoevrdalo, da ga otpuhne. Seljak nije. Po izlizanom plavetnom kaputiu, koji se pri svakom avubijeli, slutit e na varoanina. Glava mu je kao jabuka, crvena, glatka, na tjemenu utisnuta. Gola jekao dlan, samo iza klempastih uiju stre dvije crne upice, lice nabuhlo, papreno, kanda imavrbanac. Male crne oi, vrte mu se kao tokovi, obrve se samiu i razmiu, tanki, iljasti nos dre,iroka usta previjaju se s jedne strane na drugu. Vrti se, vrze, kao da ga tko bode, popravlja sicrveni ovratnjak, kaljuca i pljucka.

- Hvaljen Bog, ljudi! - pozdravi promuklim glasom doljak stresav sa klapastog eira kinicu. -Obojica lecnue se.

- O ti, kume Luka! - odmuca Janko. - Poteno te oprala kia.

- Bome poteno - potvrdi Luka.

- Eto ba zadnje boce! Kasno je, rekoh, nee ga biti.

- Nee ga biti! - nasmjehnu se Luka sjednuv za stol i baciv prokisli eir na zemlju. - Zar me ikadnije bilo, kad sam rek da e me biti? Ej, Jano, kumo! Vina! Luka! Sira! - rei e Luka eni - pojeobih vuka.

Lijeno se pridignu ena te izie. Luka bijae suh, koturav ovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu jezahiren, kukavan, griljiv, ut, Gospode, kao list na mali Boi, a po njem posijana rijetka, riabrada kao poeta strn. Gleda ispod oka, kui svoj vrat meu ramena, pokazuje zube, proe kadtopreko lijevog uha ili preko upave kratke kose. Poutjela bijela oha sa sto zakrpa poela seraspadati, kona torbica bijae masna, klapasti eir probuen, a koulja davno nije vidjela sapuna.Bogalj, da mu pokloni krajcaru.

- Luka! - zapiskuta onaj supijani rumenko - pazi se. Ti gazi obno vraje putove. Daj da te jednomvrag ne odnese. Cigani su blizu, blizu je Sava.

- Eh! Eh! - izbijeli Luka svoje bijele, iljaste zube. - uj ga Janko, uj! Vraga se bojim! to sam ja?Bogac, koji pobire krajcare. Cigani iviari imaju drugog posla. Al' ti, ti uplje vedro, jo i zvoni?Hvali Bogu da si iv! Tebe, da, nosi il' aneo il' vrag, kad se svaku boju no vue u svoje gnijezdo.Noge te ne bi ponijele.

- Ne nosi me aneo, ne nosi me vrag. Ak' sam vraji, lahak sam ko perce, a tebi torba puna. Peropliva, olovo tone. to ja! ivim na bojoj milosti ko vrebac na svakom smetitu i cvrkuem si iv!iv! Ima, hvala Bogu i vragu, jote dosta milostivih glupaka na svijetu.

- Istina, istina! - potvrdi starjeina glavom.

- Ali ti, moj Luka - nastavi mali - vrijedi u svojim krpetinama vie nego mnogi gospodar u selu kojiima dva jarma volova. Na prste moe sve Jelenjane prebrojiti koje ne dri na svojoj uzici. Svi su tiduni. Pitaj samo svoju masnu torbicu. Nisam li ti ja pisao sve obligacije, nije li Janko kao svjedokna sve to dao svoj kri?

- Istina, istina! - nasmija se Janko glupo. - Pa je i to. Nas pitaju za porez, za opinsku dau, za robotui lukno. A tko pita tebe, moj Luka? Je li kada tebe tua potukla, Sava poplavila, mraz oprio?

4

- K vragu! - udari Luka akom u stol. - Koji te bijes za to pita, brbljalo jedno? Jesmo li zato amo dolida se pravdamo za kozju bradu, je l'? ao vam je mojih krvavih groa, a? Da, ti groii su rasli namojem dlanu, i moja torba nije reeto. Jesam li ja kriv da vam depovi nemaju dna, da je vae grlosuh pijesak? Nisam li te svaki put poteno platio za svako pismo? A koliko si se puta reci, Janko,napio na moj raun za taj tvoj kri?

- Da, da! - zaklima Janko zamuriv oi i cmoknuv jezikom - nisi mi duan ostao ni jednog kria, i jasam to rek kad se je tako govorilo. I pravo veli. ta bi se boji ljudi grizli rad' nita? Recimo,poto smo doli, pijmo, pa Bog!

Uto Jana donese vina. Luka joj mahnu rukom, i ena opet izie iz sobe.

- Bez zamjere - dignu mali au - da se kucnemo, kume Luka! Znam, dobar si i plaa dobro. Samote molim, ne dodirni me se. Ti zna vie puta ovjeka uraziti kao ilom, a ja ti imam od svojematere tanku koicu, od svoga oca zlu krv. Ostavi te svoje krpice, dosta me je okrpala huda srea.Il' reci, nije li sramota, dvije sam latinske kole uio, s varokim sucem iao sam u normalku - a sadsjedim u tom blatnom gnijezdu; sad moram piti s tim glupakom, s tim Jankom. Uh! Nije li sramota!Reci po dui?

Jankovo se lice trznu, ljut zagriznu u kratki kami svoje lule, stavi ju na stol. Upirui se akama ustol, dizao se polagano, izbulji oi, nagnu glavu i ree muklim glasom:

- Ti, ti si, Mikice, velika nitarija, a tvoja je latinska kola huncutarija! Jesmo li te mi zvali u toblatno gnijezdo, a? Govori! Uh, da mi nije te kapljice ao, da si je vrijedan, znala bi tvoja tikva, toje ova flaa! Vi ti njega! O, da je po pravu, sjedio bi ti odavna u drugoj koli, Lepoglavi, jer togasapuna nema u itavom gradu, koji bi tvoje neisto lice oprao. Ti - ti kugo ljudska! - izmuca Janko ispusti se polagano na klupu.

- Mir! - zagrmi Luka - je l' te, Mikice, bijesno pseto ujelo?

- Ali ja u - zakrinu Mikica.

- Mir! Velim ti - lupi Luka akom po stolu, a Mikica izbijeli zube i stisnu glavu meu ramena.

- Lude! - nastavi Luka, rumen od gnjeva i vina. - Mislite li da imam kada gledati kako se razbijate?Zato li smo doli? Lude! Skupite pamet ako je imate. Bit e posla, bit e groa!

- A! - zinu Janko, a Mikica razvali oi.

- Da! - potvrdi Luka. - U gradu birat e nove asesore.

- Hm! - zaudi se Janko iznova - ja o tom ne znam nita.

- Je l' mogue - naruga se Mikica - varoka gospoda da ti o tom nisu nita rekla?

- Ni crne pod noktom.

- Za to se jo i meu svijetom ne zna - apnu Luka. - Doi e to kao grom s vedra neba.

- Pak zato, molim te - zapita Mikica tajinstveno.

- Stari asesori nisu velikoj gospodi po volji. Nove treba birati, pak je i pravo. to imamo, pitam vas,od naeg magistrata? Guli nas, dere nas. Je l' tako? Plaaj i plaaj. To je sva dobrota magistratskegospode.

- Gule bome i kruto - potvrdi Mikica.

- Hm! - zamuca Janko - da su mi bar veu plau dali. Ali ni groa!

- Eto, Janko! Vidi. Nisam li rek? Ti si pametna glava.

- Ho! Ho! - uzdahnu Janko iz dubine due nasmjehnuv se glupo.

- Tomu carstvu mora biti kraj. ekaj samo, dok nova gospoda dou. Svaki e dobiti duplu plau, aseljak e manje poreza plaati.

- No! - zgri Mikica pest - ja u svoju puku na jednoga ispaliti, na oravoga kancelistu Kriania.

- Aha! - dosjeti se Janko - za ono to ti je priskrbio.

5

- Aha! - nasmija se Luka - za onih dvadeset i pet vruih radi krive obligacije. Pravo je, sad mu semoe oduiti.

- I hou, sveca mi! Al' gdje si, Luka, te novine pobrao? Bogzna je li to istina?

- Je li se Luka ikad opeko, beno - ree prosjak Luka srdito. - Daj si ti samo mira. - Na - nastaviizvadiv iz torbe crven rubac te iznese iz pera zauzlanog rupca nekoliko banaka - vjeruje li sad?

- Vjerujem - odsijee nakratko Mikica, i naoigled papirnatog novca stade mu nos drhtati i oisijevati, doim se je Janko pridizao te preko nosa izvaljivao mutne oi u kupi petaa, koje su lealepred Lukom. Prosjak primi sa dva prsta svake ruke po jednu banku od pet forinti i prinese ju ksvjetiljci. Janko i Mikica gledahu novce kao pseto to gleda masnu kost. Napokon baci prosjaksvakomu banku i kriknu kroz smijeh:

- Na vam kapare! Bene! Vjerujete li sad? Il' mislite da e prosjak koju krajcaru pokloniti od svojihkrvavih novaca takovim pijancima k to ste vi? Nisam, hvala Bogu, lude gljive pojeo. Jutros biosam u gradu. Ciganin Ugarkovi ree mi juer neka danas svakako idem u grad, jer da e me natrgu ekati fin gospodin, koji sa mnom govoriti mora. Krenuh zarana, naoh svoga ovjeka. Velikgospodin, vjerujte, ovjek ne bi ni rek, da e na ulici govoriti s takvim traljavcem k to sam ja.Rek mi je to e biti i kako treba. Za dva-tri mjeseca najdulje. Vrag zna tko mu je rek to sam ikakav sam, al' to zna da je pola sela u mojoj prosjakoj torbici. Ti si na ovjek, ree mi, ti vezna pravu notu. Pa daj, evo novaca i radi. Tebi i tvojima nee biti ao. Groa, hvala Bogu, ima, zato se ne bojte. Za osam dana doi opet pa da ujem jesi li za na posao. To mi ree gospodin, a jamuks natrag u nae selo i poruio sam vam da doete naveer amo, jer po danu to ne ide. Izsvakoga okna viri po jedan vrag. Eh, znate, treba tu mjeriti svaki korak, takvo je vrijeme.Magistratska gospoda gledaju jako na prste, a da su mi nali u svojoj crnoj knjizi kuti, znampredobro. No, hoete li?

- Bijesa pita - nasmija se Mikica grohotom - ti zna gdje groi rastu, tamo se spusti Mikica kaovrebac na punu penicu.

- A ti, Janko? - pogleda Luka starjeinu ispod oka.

- Hm! - poee se Janko za uhom i mirnu na ostale banke. - Zna, Luka, ja bih - bogme bih - meni sugospoda krivo uinila - - -

- Dakako - potvrdi Mikica - koliko se ti, siroto, mui idui za magistratskim poslom - -

- I kruto - potvrdi Janko.

- Cijeli dan na nogama - doda Luka - ta ti podere na godinu vie opanaka, neg' ti tvoja plaa nosi.Pij, Janko!

- I kruto - kimnu starjeina - teka sluba, pa pomislite, i krstitke, i snuboci, i svadbe, i karmine. Jerpri tom mora biti starjeina. To je vraki posao.

- Kako da nije! - viknu Luka - pij, Janko! Ja ne bih te vraje slube primio ni za sto forinti.

- Jest, jest, bogami, teka - potvrdi Janko postaviv au na stol.

- Dakle si na? - viknu Luka otro lupiv starjeinu dlanom po ramenu.

- Pa da, da - zamuca plaho Janko razumjev otrinu Lukinih rijei. - No to u ja? Kako u ja? Ja samipak slubenik poglavarstva.

- S te se strane ne boj - ree prosjak. - Da vam kaem. Treba zasukati rukave. Svaki e dobiti svojposao. Jedan e orati, drugi sijati, trei branati, a njeti emo svi. Ti si, Mikice, neoprana jeziina,gora nego pandurska iba. Ti ibaj na slavni magistrat kad doe meu seljake.

- ibat u sve od naelnika do zadnjega pandura, ni krpice nee na njima ostati - hahaknu mali.

- Putovi su nevaljani - ree Luka.

- To je magistrat kriv - potvrdi Mikica.

- Ali to bi mi morali navoziti - bleknu starjeina.

6

- Mu' ! - saleti ga Luka - magistrat je kriv. Djeca moraju u kolu mjesto na pau.

- To je magistrat kriv.

- Sava nam odnese svake godine kus zemlje, kvari nam sijeno, mulji livade.

- Magistrat - kimnu Mikica.

- Nai momci ne mogu se eniti, ve moraju u soldate.

- Magistrat ih tjera u soldate.

- Za droptinicu poljskoga kvara plijene nas graani, duhan smrdi, vino ne valja, rakija je skupa,porez velik; tko je tomu kriv?

- Tko drugi nego magistrat? - kriknu Mikica.

- Tako - nasmjehnu se zadovoljno prosjak - vidi, to je prava ica. Tako gudi, Mikice moj. NaiJelenjani su meki na rije, a zakrene li jezikom, upale se kao guba. Daj bocni ovoga, bocni onoga,gdje koga ranica pee. Piti se moe koliko se hoe, al' tu se mora piti; u toj krmi sve na bojiraun. Zovni ovoga, zovni onoga, zovni dva, tri, makar i vie, pa udri. Al' tiho, uje, ne reci zato,ni da pisne o tom gdje je repu kraj. Ti, Janko, stisni oba oka pa idi Mikici s puta. I to znaj, Miko,pazi, da ti se kosa ne namjeri na kamen. Ima kod nas tri-etiri tvrde glave, koje se ne bi dale podna jaram. Tih se kani! Jabuka nek ne padne dok nije zrela. Da ne bude samo dima i poslije nikakvevatre. U naem selu ima po trideset seljaka votum.

- Trideset i pet - popravi ga Janko.

- Dakle trideset i pet, ali bar trideset da je naih - odvrati Luka - a tvoja e briga biti, Janko, da sekoji ukrpa, ma i nemao votuma, ako bi dolo do tijesna. Petar i Pavao, Martin i Luka, svejedno je.Pak ako ide za mrtvoga iv, ne kodi, mrtvac nee prigovarati, a gospoda e starjeini vjerovati.Naa gospoda pobrinut e se ve za glasove po gradu i drugom kraju. Radimo mi samo svoje. Sadzna, Mikice, to je tvoj posao.

- A koga u bijesa ja? - zapita Janko.

- Ti mi sada budi na miru. Dri se pred magistratskom gospodom glupo i slatko priekaj dokzanjui na magistratu da popisuju birae. Onda je za tebe vrijeme. Reci onda gospodi, da siuhnuo kako po selu idu ljudi iz grada, da govore ovo i ono. Reci da ih ne poznaje, al' da pazi.Rei e ti da korteuje za stari magistrat meu narodom, dat e i novaca. Ti ih primi.

- Da ih primim? - zabezeknu se starjeina - ta to nisu oni pravi nai!

- A nego da ih primi! Pa kai da je sve u redu, sve pokorno staromu magistratu, i svi do jednoga dae votum dati magistralnoj gospodi, samo neka ti se da tiskana cedulja, i pitaj koja je prava farba.

- Pa onda! Aha! - dosjeti se Janko smijeei se - sad znam.

- Pa onda vrag i tri! - zakukuriknu Mikica - i oravi kancelist dobit e pau circumdederunt! Ha, ha!Vrag te posudio, Luka, teta, da si takav traljavac, teta da te nije majka rodila za gospodskogaovjeka! Kakva ti je pamet, imao bi kuu u gradu i enu u - - -

- Mu', beno! - otresnu se Luka. Spustiv glavu, zamisli se malo, njegovim elom munu kao zlovolja.Zatim skoi brzo na noge, pokupi banke, istrusi ostatak vina, turnu eir na glavu i, rekav: Lakuno! odjuri u nonu tminu.

- Ha! - zijevne Mikica dignuv se, te pogleda Janka - bi li jo?

- Hm! - odmuca Janko briui laktom svoj eir - mislim ne bih.

- Ta ima groa, ej!

- Imam dosta kapljice! Dugo smo ekali Luku. Sutra su kod Ivania svatovi. Posla dost.

- Vraga! Dobro da znam. Dobra prilika. Gdje ima meda, ima i mia. Tu mogu navoditi nit da saijemstaromu magistratu mrtvako pokrivalo.

- Pazi! Zna da moram stiskati oi. Ja sam -

7

- Ti si magistratski ovjek! Ha, ha! Ne boj se! Ja u samo iz prikrajka kuriti. Ajd'mo.

Prijatelji uhvatie se pod ruku, te se vrlo nestalnim korakom doturnue do sela, nad kojim sesterao mir i mrak.

II.

Nebo se razvedrilo kao staklo, sunce je veselo sjalo, kao da se veseli proljeu i ljetu mjesto datuno oekuje zimu; no, bilo je, tono vele, bablje ljeto. Zemlja isticala je suho zarudjelo lie idruge ostanke minule bujne ljepote o suncu, kao to uvela usidjelica varaka liilom svijet, pae igdjekoji drzovit vrabac uevrdao se cvrkuui po smetitu. Bilo je prilino prema podnevu, a ba nasvetu nedjelju. U jami pokraj ceste, zaklonjen dobrano kupinovim grmom, sjeae prosjak Lukapuei kratku ilovu lulicu. Luka malo je kada tuan bio, gledao je onako nehajno u svijet kao ovjekkojemu meu rebrima samo kus mesa poskakuje, a pravoga srca nema, jer alostiti moe se samoovjek u koga je srca. Nasmijao bi se ne jedanput kakvoj vragoliji, pae i lopovtini. Kad bi tkouinio kakvo zlo, rekao bi Luka: Eh! valja mu posao, pametna glava, a kad bi tata uhvatili nakrai, primijetio bi zaklimav glavom: Pravo mu je! Bena je! Nije se nauio pameti. Takvih glupanai ne treba na svijetu! Srditi se je znao i kako, bjesnjeti je znao, i joj si ga dui, kad bi, u takov asdola pod njegove ruke. Sve ga je smatralo u gradu prosjakom. Ljudi mu davahu milostinju vie odnavade negoli od milostiva srca. Tako je po koji gro pao u njegov klapasti eir. Nitko nije pitaota Luka uistinu radi, svatko je mislio da Boga moli. Tko e i pitati? Svijet ga je od puno godinaobino viao, najprije djearcem, poslije mladiem, najzad muem, al' uvijek prosjakom. Lukabijae zagrebako dijete. Tu jest, ivjeti mora, zatui ga ne smije, emu dakle bez potrebe pitati?Je l' bio dobar, je l' zao? Moe li takov ovjek dobar biti, a zao moe samo onda ako ga na kakovugrijehu uhvati sud. Ne ite se od njega srce. Svijet prolazi kraj njega kao kraj draa, i ako sluajnona njem koje oko zapne, dosjeti se ovjek da ima i muha, krtova i crvi na svijetu, zato da ne bude itakovih bogalja.

Danas bijae Luka zaudo turoban, nikad nisi na njem vidio takova lica. Obino sunao se je takopoput gutera sjedei u jami kraj puta i odbijajui polagano dimove iz svoje lule. Tako je esto znaosjediti gledajui u zrak, te bi se katkada veselo nakesio, kanda mu je sinula pametna misao. Nijese klanjao svijeta, nije ni mario za ljude koji bi proli kraj njega, pae kanda se je ponosio svojimkrpama. Danas je buljio u zemlju ukoenim oima, samo katkad zirnuo bi ispod oka gledajui kakose bijeli koluti dima iz lule veselo diu u zrak. Zaviao je rei bi tim kolutima. Tuga, spustiv se nate surove crte, kanda je ublaivala nujno lice, samo kadto zadrhtnule bi mu miice lica udno,gotovo od zdvojnosti. Jutro bijae toli krasno i vedro, voljka toplina sterala se krajem, sunce bijaedanas sjajnije, svaka kua, svaki grm, svaka stvarca treperila je danas jesenskim zlatom, samonjegove krpe bijahu o tom suncu odurnije, gadnije, bilo mu je da stoje na njem kao koulja odolova, koja ga pritiskiva k zemlji, bilo mu je da je kukavniji od onog crva koji se pred njim po zemljiprevija.

teta da si takov traljavac, teta da te nije majka rodila za gospodskog ovjeka. Kakva ti je pamet,imao bi kuu u gradu i enu. Te rijei kopale su mu po modanima kao krtica. Nikad nije uo tihrijei. Sad ih u, sad mu upalie glavu. A, Boe, tko mu ih ree? Izmet, koji je njemu - prosjakusluio za novce, propalica koji je ivio od prijevare, ovjek koga sudbina u prvim danima ivota nijebila nudila kamenom mjesto hljebom, pijanica koji se je svoje volje svalio bio u blato ovoga svijeta -taj mu se ruga! Bilo je Luku gotovo stid. A on sam, to je on? Zato je na svijetu? Kako je ugledaosvijet? Pao je na svijet kao zrno tue, to padne s neba. Straar gradski nae nekog jutra goliavonovoroene na ulici, dignu ga, ponese ga na varoku kuu. To bijae on. Pa jer svaki ljudski stvorime iz koledara nositi mora, okrstie ga Luka, pa jer se vie ljudi na svijetu Lukom zovu, te se nijeznalo tko mu je otac, tko li mati, gdje li kua, nadjenue mu gradska gospoda prezimeNepoznani. Sve mu je to pripovijedao stari varoki kastelan, koji je preklani umro. Kamo sree

8

da je bar kopile! Kopile nema oca, al' majku ima koja ga grije rukama, koja mu daje onaj zalogajcrna kruha od srca. Ali ni to! Ni to! Prvu suhu koru, koje se je sjetio - a pamtio je sve od svoje petegodine - bacie mu pred noge, kao to se psetu baca kost. Prve rijei koje razumije iz ljudskih ustabijahu kletva na njega, na njegovu mater. Isprva dadoe ga na dojitvo griljivoj baki, koja jestanovala u aavoj komori. Bogzna, kako ga je nejaka tukla, kako li je u povojima gladovao. Lukase toga dakako ne sjea, ali je valjda utio. Kad je postupao i jo koju godinu kasnije, otkako jepoeo pamtiti, doivio bi svaki dan iba i glada, kokoi i make otimahu i onu koricu to bi mu bakana magistratsku plau svaki dan bacila.

Bijae tup, jadan, ni prekrstiti se nije znao. Prokleto kopile! to je bilo i sve to je svagda uo odbake, a drugoga krtenog stvora nije ni viao, jer bi ga baka, polazei na nadnicu, ujutro zatvorila,te je tako amio do mraka.

Prokleto kopile! Oh, da je samo kopile! Jednom se baba napila i pijana tukla ga. Krv mu se tiskala ksrcu. Boljelo ga je. Da je to skrivio, al' uio je mirno, plaho u kutu, i opet ga je tukla. Zakuhalo i unjem, pa kad baka ode ujutro na posao, razbi djearac okno i skoi kroz prozor u svijet. Kratka libijae ta slobodica! Opet ga uhvatie, opet ga povedoe na varoku kuu. Nisu ga vratili baki, tetaje novaca za takovo kopile, neka ostane u gradskoj kui, neka pere i mete za onaj kukavni zalogajto ga ostavie zatvoreni lopovi. Tu je ostao godinu-dvije i vie godina. Dvorite gradske kue bijaenjegov svijet, a drutvo bijae mu onaj izmet svijeta to ga je opaina, to ga grijeh skupio bio udvoritu, iz koga se djeak nije mai smio. uo kletve propalica, uo hripavi smijeh razbojnika,vidio iskipjelo lice varalice i ono bezono elo razuzdane ene koja ti dokazuje da u zvijeri ima viestida nego u ovjeka, a sav taj gad gledao je odrpanog djeaka oholo preko ramena, sav taj smetgurnuo bi ga akom, doviknuo mu kroz pakleni smijeh: Kopile! O, da je bar jedno blago lice vidio,da je bar u zakutku jednoga oka uvrebao iskru prijaznosti, da je bar jednu suzu vidio koja je poteklaiz srca, ali ni toga! Proljee doe, njemu se nije zelenjelo, i doe ljeto, ali ljetnje sunce eglo ga jenemilo te jasnije pokazivalo svu tu bijedu i kukavtinu, a zima stjerala bi ga u mrani, zaduljivizrak zatvora da ne pogine od studeni, u onu bunu vrevu zlotvora, koja se je svakim danommijenjala i, mijenjajui se, nove opaine pred oi iznosila. Da, kad je imao poi k objedu, kad jeimao s drvenom zdjelicom poi po onaj kukavni obrok, to se jelom zove, te samo toliko vrijedioda djeak ne pogine od gladi, i onda bi mu doviknuo tamniar: Kopile, gdje si? Ni hinjenog muimena ne htjedoe priutiti.

Srce mu se ukruti, ivci otupjee. Kad se koji zlotvor previjao pod batinom pravde, kad je jaukao,da se je svakomu dua tresla, sjedio je Luka i gledao, i nije pri tom nita utio ni straha nismilovanja. Zato ga gospoda ne dadoe u kolu? To stoji novaca. Zato ga ne dadoe u zanat?Valjda ga zaboravie. Ljudi su ga toliko puta vidjeli, i bili bi na njega posve zaboravili da nijejednom lupio kastelanovo pseto. Hotei mu se osvetiti, viknu: ekaj, kopilane! Dat emo te ukolu, gdje e biti svaki dan dvadeset i pet masnih! te poe ravno k biljeniku: Car trai od nassoldata, ve smo pohvatali dosta bitanga, al' domau neku kukavicu, odrpanog Luku posvezaboravismo, spectabilis. Kako bi bilo da ga spravimo pod puku? Zar emo ga dovijeka badavahraniti? Biljenik pohvali tu pametnu misao kastelana, no kad Luku dovedoe pred komisiju,nasmija se vojniki doktor od srca te ree: Kakvo ste tu strailo doveli? Mislite da caru trebamuketira od kojih se ne bi maka poplaila? No, vidite te sabljikaste noge, te krljave ruke. Idi,grdobo, ti nisi za na posao.

Drugi dan pako pozva ga stari gradski kapetan pred sebe.

- uj, Luka - ree - ti nisi ni za ta na svijetu, ti si izmet. Dosta smo te hranili, sto puta vie za tebepotroili nego si vrijedan. Dalje neemo. Tornjaj se u svijet. Na ti dva groa na put, pa radi tozna.

Izagnae ga iz gradske kue. Bilo mu je kao ptici koju pusti u zrak, bilo mu je kao psetancu kojebacie u vodu. ta e? Kamo bi se djeo? Da radi? udno pogleda svoje ruke. ega da se primi? Kadnita ne zna. Iao je, iao, ogledavao kue. Doe i na trg. Tu opazi baku, gdje prodaje kruh. Poloi

9

na stoli svoja dva groa, baba mirnu i dade mu hljeb. Luka stisnu svoj hljebac, poe dalje, izieiz grada, sjedne pod drvo kraj ceste i pojede kruac, pa onda je gledao u svijet, gledao i zadrijemao.udna li bijae ta prva no slobode, pod starim drvetom, pod vedrim nebom u nonoj rosi.Neobini sni mijeahu se Lukinom glavom kao to crnim, burnim nebom. Razmiljajui o svojojbudunosti, bjee usnuo, zato mu se je i snilo o budunosti, o gustoj magli, kojom je hodao i hodao,iz koje nije izii mogao. amor, prodirui kroz san kao daleka grmljavina, probudi ga. Ve je nanebu stajalo sunce, a cestom tropotahu silna tovarna kola. Seoski svijet prolaae kraj njega iduiu grad ili vraajui se iz njega. Mladi pogleda, i opet stisnu oi, i opet pogleda. Zaudi se, to nebijae mrana tamnica, ve svijetli zeleni svijet. Kamo u? upita Luka taj krasni svijet. Strese se odprepasti, kao ovjek prije nego e prvi put skoiti u vodu. Zatim outi glad i eu. To bijae prvonjegovo uvstvo, briga dosele nepoznata. Kako da to uvstvo smiri? U svijetu nije poznavao nikoga,van ljude koji ga otjerae, njegovo srce lealo je u svijetu kao onaj samotni kamen sred praneceste. Dok je tako eajui i gladujui razmiljao, proe kraj njega mljekarica vraajui se iz grada.Poav tri-etiri koraka dalje, ustavi se, povrati se k Luki, baci mu dvije krajcare i dade komadkuruzna hljeba.

- Na, uzmi - ree.

Luka se prepa. Al' se brzo dosjeti i izmuca:

- Hvala.

- Bogu hvala - odvrati ena i poe putem dalje. - Sad je imao ta jesti, imao je novaca. Kako mu je todolo onako iz vedra neba, ba u najgori as? Da, da, ena je mislila da je prosjak. Zar je Luka znaoto je prosjak? I kako. Na stotine ih je viao na gradskoj kui, sluao njihov razgovor. To bijaedobra kola. Osobito jedan, hromi Mato iz Resnika, bijae majstor. Ponedjeljkom bi ga straarobino doveo na varoku kuu, jer se nedjeljom napio bio u prosjakoj krmi u Ilici. U utorak biga pandur protjerao iz grada, a u petak - to bijae u Zagrebu prosjaki svetak - prosjaio Mato vepo Zagrebu, pa je u ponedjeljak doao opet na varoku kuu kao parcov, koji ti se meu nogamavraa u kuu, u as kad si ga istjerao bio. Toga se je Luka sit nasluao iz prikrajka kad bi onakopriao zatvorenomu izmetu.

- E - znao je rei - moja metrija nije zla, a tjeram ju, Bog i dua, trideset i pet godina, otkako mi jekoliba izgorjela. Prije su dakako dvogroke kao ploha padale, sada cure samo krajcare. Prije jenarod lui, milosrdniji bio, otkrio bi se pred svakim drvenim svecem; sada, sada jedva pozdravljapopa, a ne vjeruje pravo ni u svece ni u prosjake. Stari panduri bijahu dobri ljudi, pozdravili biprosjaka, platili mu katkad aicu rakije, dali po koju staru cigaru, nek si ju vae. Sad - kuga ihodnijela, sad tjeraju ovjeka amo, pa tu mora itav dan bez posla sjediti i protenje u uerjuzanemariti, a radta? Za tu puljivu prosjaku juhu, za taj crvljivi kruh? Lude, imam ja boljegasmoka u svojoj torbici, nije Mato nauen na takovu ravu kotu, nek si ju gospoda senatori samipojedu. Mudre glave! Ti da e popraviti svijet? Prosjaiti se ne smije, istrijebiti valja prosjake! Ha,ha! Moe li istrijebiti buhe i mieve? Il' e svakomu sagraditi palau, davati slanine, rakije ipenina kruha? Uinit e to! Pazite, ja ne bih rekao tri puta da e to uiniti, kako su ludi. Ja neutoga doivjeti, vi moete. Meni toga, hvala Bogu, ne treba. Ja se drim stare prosjake slobodice.Radija mi je rosna tratina negoli suha blazina. Torbu na rame, tap u ruke, pa epaj, moj Mato, ubijeli svijet za krajcarak, malen darak. Tko e se sa mnom, tko? Svakoga petka imam svojemuterije, koje mi u loni davaju jela. Gotovo mi je loni premalen. Na prste znam svaki svetak,svako protenje, svaki sajam, kao da u glavi nosim otar-koledar. Pak se tu bome jede i pije, dase masti brk. Nema protenja ispod purana, a vina, brate, toi pa loi. Samo treba razumjeti svojzanat, dakako po staroj koli, nova ne vrijedi puljiva boba. Ja vam znam i zadnju krajcaru ispreatiiz bablje kesice. Mladi toga ne znaju, to vam je traljava vojska. Ja vam to kaem da znate. Ne boji seMato iz Resnika, da e mu tko kvariti posao, pak su mi i kotai zarali, jama mi nije daleko. Malonas ve ima starih. Jo pokoji slijepac. E, slijepcima je bolje, njima ne treba toliko komedije.Slijepac zagudi, zapjevne o Kraljeviu Marku, pak se sjati ludi svijet kao pela na med, i bakar sipa

10

se kao tua, pa kapne i mrva srebria. No vidite, mi epavci ve smo komedijai. Sjedni, stisniglavu meu ramena, nakrivi lice k ranjeni svetac, dri svoju nogu rukama uvis, vrgni preda seeir pak mucaj, brate, i previjaj se, kao da si octa popio. E, malo, malo je naega naroda, nestat ega. Al' to znajte, prosjaka nee biti, bit e razbojnika. Pak gospodi na ast.

Tako i vie toga znao je govoriti stari Mato iz Resnika. Luka je sve to pozorno sluao, sve dobroupamtio, a sad ga je sjetila ona mljekarica. Sunce je ee pripecalo, sve je vie ljudi ilo po pranojcesti, a Luka naheri glavu nalijevo, prui desnu ruku i stade mucati:

- Darujte me, milujte me;

Siromah! - pomislili bi ljudi i bacili u kapu po krajcaru, po dvije. Tako je Luka postao prosjakomne znajui nita pametnijega. Dobivao je vie nego mu je trebalo, pa se Luka tomu udio i savsuvini sitni stavio u torbicu, a kad se je vie pribralo sitnia, promijeni ga Luka u papir. Jednomproe kraj njega i stari eponja Mato iz Resnika. Nije htio vjerovati oima. Sagnuv kutravu glavu,zapilji sive male oi u Luku te e grohotnuti:

- Pomozi, Boe i Majko boja! Vidim li pravo? Eh, eh! Da! Kopilan se upisao u torbonoe pa idebrazdom kud se ne sije i ne anje. Ajd' amo, kukave, da te poljubim! Vidi se, jo ima na svijetupametnih glava. A koja te je kuga turnula u na odrpani ceh?

- Eh - slegnu Luka ramenima - tako je dolo, oe Mato.

- Znam ja, znam - zakukuriknu eponja. - To je moja kola od varoke kue, je l'? He, he! Dobrosjeme ne pogine, kopilane! To Bog zna. Al uj! Skupi se, pak 'ajd sa mnom u selo da ti pametnureknem, nee ti biti ao! Meni je neto sijevnulo u glavi. Kod idova ima dobre rakijice, peevraki. Nasuho se ne da govoriti, a ovamo sletjela se sva svjetska praina. Ajd, kopilane!

Pooe u selo pod gorom k idovu. Kad su sami bili sa mjericom one vraje kapljice, gucnu Mato,obrisa si brkove i proapnu ovo:

- Kako se zove, kopilane?

- Luka se zovem.

- Dakle pij, Luka, u dobro zdravlje, pa uj. Ti nisi jo ni djeti, pa ve hoe majstorom biti. Nauitu te ja to treba. Ja sam star vuk. Odavna sam ve mislio nee li mi sveti Brcko poslati koga-toga unauke. Evo je tebe poslao. Ti ne smije ostati u ovom kraju. Ve idemo malo dalje za Sveti Ivan ijo dalje. Ondje nas ni vrag ne pozna. Ja u biti otac, ti e biti sin, ja sam hrom, ti e biti slijep.

- Kako u biti slijep, kad su mi zdrave oi?

- Joj, joj, ali si lud, kopilane! Slijep e biti kao to je sova. Po danu, pred svijetom stiskat e oi,po noi moe se nagledati mjeseca, moe makar i zvijezde brojiti. Ja tvoj otac - vidi, sad si bardobio oca - vodit u te na tapu za slijepca, pa e biti groa. Ne boj se!

- Aha! - kimnu Luka mudro.

- No, sad mu je, hvala Bogu, puklo meu oima. Ali neemo odmah. Kupit u ti gusle, pa da te uimpjevati. Za toga e biti u umi, u mojoj kolibi, pa kad se jednom naui potezati gudalom pokonjskoj struni i na nos pjevati o Kraljeviu Marku, onda idemo na tapu u drugi kraj. Pak da je istraun, svakomu pol.

To je Luki milo bilo, bar je imao uz koga biti, s kim govoriti kako ljudi govore. Tamo u gori stojistara hrastova uma. Tu jedva vidi hajduka, jedva vuka. Gdje je grmlje najgue, stoji nad zemljomkrov od kukuruzinja, gotovo misli ator je. Sprijeda je kulja, da se krtena dua jedva provue,no, prava kusnica. To je Matin stan. Izrovao si ga iz zemlje, podstavio unjem, pokriokukuruzinjem. Krpa ga svakog ljeta, krpa ga trideset ljeta, pa je dobro. Amo je eponja doveo Luku,nosio hranu za dan, za dva, za tjedan. Donio mu i gusle, i kad je bila tiha, tamna no, na uru niljudske due, kad je samo cvrak slagao svoju pjesmu uio je eponja kopilana kako slijepci gude,kako pjevaju po sajmovima. Luka nije bio tupoglavac, bio i dosta grlovit, staromu Mati nije dakletrebalo puno znoja. Kad je onda bila jasna, tiha no, kad su zvijezde gledale kroz tamno granje,

11

pustio bi Luka pjesmu od srca u taj noni zrak, a pri tom mu se dua tresla. Mato ga sluao i sluaosjedei pred kolibom i klimao glavom. Jednom zaskoi ga usred pjesme.

- Luka, uj me! Jesi li uo za svog oca?

- Nikad.

- Za majku?

- Nikad - mahnu Luka i no mu proe srcem.

- Ta odakle si se pobrao?

- Na ulici me naoe.

- To ti je svijet. Baci te na zemlju kao kamen u vodu. Pravo si uinio. Budi prosjak, ostaj prosjak.

- A ti, oe Mato?

- Ja? - pogleda ga starac bijelo - a ta me pita, ta me pita? Eh, da! Pravo, i zato me ne bi pitao.Trideset godina ovo je moj krov, trideset godina vuem se na ovom tapu to si ga odrezah prijenego to sam otiao iz svijeta. Nekad sam ivio meu ivim stvorovima. Al' to nisu bili ljudi. Bijahukrteni, da, ali zmije, lisice, vukovi. Pojeli su mi srce. Sad ga nemam. Dosta, dosta! Samo ne idistanovati pod ljudski krov, idi radije meu nijemu zvijer. Zna li da sam si sam zapalio svoj krov paonda odrezao ovaj prosjaki tap? Ne idi meu ljude. Oni e te oklati. Ostani tuj, tu e biti svoj.Tko ti moe ta? Sutra emo na put. Vodit u te po sajmovima. No, jesi li uo? Kad vidi da mi nijedalek kraj dopremi me amo, tu hou umrijeti. To si zapamti, nee ti biti ao.

Luka je svoga novog oca gledao u udu, sluao u udu. ovjek zapalio je sam svoj krov! Krteniljudi da su zmije, vukovi! Moda jest tako, moda nije? Moda je Mato poludio, moda je govoriopravo? Mnogo je Luka o tom razmiljao, u misli usnu leei na unju pod prosjakovim krovom odkuruzinja. I snilo mu se o tom, mutno mu se snilo. ta je on znao, to li da je svijet, ta li ljudi? toda je dobro, to li zlo?

U cik zore drugoga dana digoe se Mato i Luka na put. Krenue gorom preko kose u drugi kraj, ustrani kraj, gdje ih nitko poznavao nije. Kad prevalie sljeme te dooe silazei do pol brda, ustavise Mato i ree: Eno, Luka, vidi u dolu prvi dim i uje prve pse. Ljudi su blizu, valjda emo srestiu tom hrastovlju duu koja se je digla u drvariju. Sad da si mi slijep! Stisni oi, uhvati zadnji krajtapa. Glavu dri visoko! Tako. Koracaj pomalo, plaho, zadjeni se kadto za alu o kamen, o korijen.Ti slijep si, jesi li uo, slijep! Luka uini kako Mato ree. Dooe u selo, a pred njih izletjee psi,hudi zubati psi, ter udarie bijesno lajati na prosjake. Pseto mrzi na svakoga zabogara, navla kad jetu. Ali ih Mato oinu drenovaom preko gubice, i kudrovi stisnue repove te umakoe skunjeneglave u ivicu. Obredie kue. Al' se je taj Mato nacvilio pred svakim pragom dozivajui Boga iBogorodicu. To da mu je sin, slijep od poroda, on sam da je hrom, nevolja velika. Iz Pokuplja da su,gdje im je koliba izgorjela, a oni da stoje na bojoj i ljudskoj milosti kao penino zrno na kamenu.Hrom vodi slijepa. To je bajao Mato, stara lija, a Luka se udio kako hromac silno lae, vema seudio kako ljudi sve to vjeruju. Od nijednih vrata ne odoe prazni. Tu pao sirac, tu hljebac, tu jaje,tu dvogroka, a svagdje samilost i boji blagoslov. Navla od enskih, koje su bile meka srca te suklimajui glavom kroz suze saaljevale jadne pogorjelce. Tako su ili sve dalje i dalje od kraja dokraja, a svaki su kraj poeli, jer je bio Mato otrovid, pa je znao gdje puna kuruza raste, gdje li pustsirak. Po sajmovima i na protenjima gudio je Luka i pjevao i izvijao vrat, kao da ga je mati bezoinjega vida rodila. Ljudi bi se oko njegovih gusala sjatili kao edni oko izvor-vode a Mato bi tadaklimajui glavom alostivo rekao: Vidi, vidi, boji narode, ovo je slijepo izilo na svijet k mae ilipseto i slijepo ostalo i ostat e, Bog mu zapalio nebesku svijeu! Ne vidi sunca ni mjeseca nit onogzalogaja, to mu ga milostiva ruka daje. Darujte ga, milujte ga. Hvala, hvala, dobre duice moje,Bog vam platio!

Pa vidite, kako je to padalo u Lukinu kapu sve po gro, po dva i po vie. Slijepci po svem krajuzamrzie na Luku. Grlo mu je bilo jae, a dok su oni sve staru te staru pjesmu gudili, Luka je novihsipao kao iz rukava, i tako im osta kapa pusta. Koja ga je kuga donesla, rekli, te nam otkida

12

svagdanji hljebac od usta. Nema li svaki slijepac pravo na svoj kotar? A ludi svijet jagmi se za njimkao za meedom. Tko mu je dopustio, da pjeva nove pjesme? Kukavica jedna, mora obijati za grotue krajeve, to se ne hrani kod kue! Tako i sto puta gore govorahu slijepci na Luku. Ali kojahasna? Badava je psetu lajati kad grmi grom; to je prije kapalo u njihove eire, sad je plohimicepalo u Lukinu torbu.

Tri godine obilaahu Mato i Luka gore i dolove, to po Meimurju, to po Slavoniji, sve klonei seZagreba, gdje bi Matu svako dijete prepoznalo bilo. Ujedanput spopade Matu hud kaalj. Davio gaje svaku no. I ree starac Luki: u li, Luka! Djeni gudalo za gusle. Kaalj me davi, kao da mi tkorebra stiskuje gvoem. Zlo je, vidim, do kraja nije daleko. Poimo k Zagrebu. Dvanaest ura jeblizu. Pazi da ne zakasnimo, uvaj torbu, dosta je teko, ti si jai. Luka u udu pogleda starca, al'posluhnu. Pooe zbilja prema Zagrebu. Ve je Mati muno bilo. Morao popostajati, zraka poimati.Kad se uspinjahu na onu zadnju goru, rei e Mato Luki: Sad gledaj, slobodno, sad nisi vieslijepac. Samo do Sljemena da doemo, ondje emo sjesti, poinuti. Da, stare noge nisu za put. NaSljemenu sjedoe oba pod hrast. Pred njima pukao vidik iroko, daleko. Bilo je vedro i toplo, bilo jedui lako. Mato spusti glavu, zapilji tuno oko u svijet, kanda si ga onako ljudski, ljudski pogledatihoe, jer Bog zna - - Obojica uahu. Nijedan nije naao prave rijei. Al' je bio Mato sraniji, pak eovako: Da, da! To je opet moj kraj. Eno ti i mojega sela, gdje mi je kua bila. Sad borovica i ipakonuda raste; ta nije ni udo. Trideset i vie godina. Sad jo sve to vidim, jo jedanput, pa onda,vjeruj, nikad vie. Ne mogu se toga sit nagledati, i sad mi se ini da je vrijeme proletjelo kao ptica.

- Zar nemate nikoga u selu, oe Mato? - Prihvati Luka.

- Ni ive due.

- Ve mi vie puta rekoste da ste imali kuu. Zato ste ju ostavili?

- Pusti, sinko - mahnu Mato - to su crni dani. Ali zato da ti ne reknem sve? Tebe jo imam, tebesam na putu na, ja u ionako skoro sa ovoga svijeta. Ja sam bio poten seljak, imao sam samomalu kolibicu, krpicu zemlje, kravicu i svoju enu. Bila je lijepa. Zato se naao gospodii, jo je ivtaj stari grenik. Taj mi je enu opojio, zaveo. Ja sam to saznao, enu pitao, i ona ispovjedila je svojgrijeh. Tukao sam ju dan na dan, pio sam dan na dan, selo mi se smijalo, tuio sam zlotvora,gospoda mi se smijala. Pa sam opet enu tuk i opet pio. Napokon mi je umrla. Stavio sam ju naodar, kraj odra zapalio dvije svijee. Kad sam kraj odra stajao, naveer zijali ljudi u moje prozore,pa mi se rugali, uje, rugali. Zasjeklo me je u srcu. Tada sam vidio da su ljudi gori od zvijeri.Pooh u vrt, odrezah si drenovau, otjerah ljude, i kad je dola no, zavirih jo jednom izvana umoju kuu, gdje je ena meu svijeama leala. Ova kua, ova ena, to mi je bilo sve na ovomsvijetu. Sad ve nisam imao posla meu svijetom, koji je opak, iskvaren, koji mi je ubio srce moje.Nakresah vatre, zapalih gubu i stavim je pod slamnati krov. Sve neka ide k vragu. Pobjegoh uumu, popeh se na brijeg, pa gledah kako mi kua gori. Hvala Bogu, rekoh, sad ve nemam sasvijetom posla i neu vie staviti glave pod ljudski krov. Pooh u prosjake, a prosjak sam i sad, inikad mi nije ao bilo da sam ostavio ljude. Ne vjeruj nikomu, ni meni. ovjek ima samo jednogprijatelja, a to si je sam. Svi su mislili da sam luckast, to mi je i drago bilo, zato su me i pustili namiru. Ja sam samo traio da se okoristim svijetom, i jesam, hvala Bogu. Sad sam ti rekao to si mepitao, pa je dobro. Ajd'mo k mojoj spilji, bogzna kakova je, neemo li vuka ili lisicu u njoj nai. Boljei to, samo da nije ovjek.

U udu je Luka ispod oka promatrao staroga prosjaka, al' se napokon dignu, i obojica spustie senizbrdo k onoj strani ume gdje je po prilici Matina koliba stajala. I dooe do nje. Dakako, vjetar ikia bjehu odnijeli krov, staro je leglo toliko vremena pusto bilo, i kamena palaa se srui ako u njojne stanuje iva dua, kamoli ne bi pokrov od kuruzinja. Mato zae brzo u spilju i pogleda brino ukut, opipa zemlju i kimnu zadovoljno glavom.

- Luka! - ree starac - ded popravi krov, nanesi suha granja i lia, noi su hladne, ja sam slab, vrloslab. Tu, tu me davi.

13

I Luka popravi krov, starac se pako zavue u spilju i legnu na uanj, jer ga je groznica tresla. Lukasjeae mirno na odsjeenu panju gledajui kroz granje mjesec i zvijezde, sluajui ubor gorskogpotoka. I ree si sam: Starcu izmiu dani, i ja u opet ostati sam.

- Luka! - zovnu ga hripavim glasom iz kolibe.

- ta je, oe Mato? - zapita Luka priav do ulaza kolibe.

- Kasno je, doi unutra, legni.

- Hvala, oe! Vi ste bolesni, te ete sami bolje poivati, ja sam mlad, mogu ostati pred kolibom.

Opet sjedne Luka na panj te poe razmiljati to e od njega biti, i usnu sjedei na panju. Moglo jedosta vremena proi, kad ga je neto silno gurnulo. Luka se trgnu iz sna, spazi pun mjesec na nebu,a do sebe Matu gdje ui na zemlji. Bio je blijed kao krpa, kanda se je iz groba digao, drhtao je nasvem tijelu, al' oi su mu gorjele kao eravica.

- Luka! Luka! - hripae starac.

- to je, oe zaboga? Vratite se u kolibu, no je hladna.

- Pusti, pusti - mahnu ljutito stari prosjak. - Ne brblji. Izvukoh se da te probudim. Meni je zlo, menije kraj.

- Ali -

- uti, ludo. Zaas me nema. Evo, to ti je papir. Dri. Kad umrem, ui u spilju. U lijevom kutuzakopan je kamen. Iskopaj ga, kopaj dublje tri pedlja. Nai e za dvjesta forinti banka i netosrebra u eljeznoj krinjici, naprosio sam ih, tvoji su. uti. Dakle, kad umrem, strpaj novce u torbu,samo uzmi est cvancika. Ponesi me dolje u selo u groblje. Tu me poloi kraj velikog krsta, na prsami stavi papir - to je moj krsni list i est cvancika za pokop. Zakuni mi se da e to uiniti.

- Kunem se ivim Bogom.

- Dobro, dobro, Luka. Samo bjei od svijeta - ostaj prosjak - bolje je tako - uh, kako me ee, tu, tu -svijet ne valja, ne - -

U taj par provali krv na stareva usta, i mrtav klonu pred Luku.

Mladia je zeblo. Nije bio straivica, ali pred njim leae bjelokos, bradat starac, blijeda lica, mrtav.U ukoenim oima, okrenutim prema mjeseini, trepetae varavo svjetlo nono hinei ivot iposlije smrti. Napokon se prenu, prodrma dva-tri puta starca, al' beutna uda klonue u travu kaouvela biljka. Sad se zavue Luka u spilju, izvadi iz torbe velik no i poe kopati i kopati. Odvalikamen, posegnu noem dublje, napokon dotaknu se no gvoa, i krinja izie na svijet. Luka izletina mjeseinu, rasklopi krinjicu i prometnu je rukama. Zbilja, bijahu to novci, kako pokojnik ree.Luka izvadi est cvancika, a druge novce stavi u torbu. Zatim iznese gunj i prie k starcu. Potombaci gunj na starca, omota ga oko mrtvaca te ga ponese letimice nizbrdice prema selu. Ni ive duenije uti bilo. Luka uklanjao se kuama da ne zalaju psi. I doe na samotno groblje do krsta. Kandaga je vruica drala, a niz elo tekao mu je leden znoj. Starca, papir i cvancike poloi pod krst,ogleda se dva-tri puta i uminu hrlim korakom u svijet. - - -

Toga, svega toga sjetie danas Luku rijei: teta da si takov traljavac!; sve to pripovjedie muiznova oni bijeli koluti dima, kad je turoban sjedio kod ivice. Od njegova pamenja prolazila je slikaza slikom pred njegovim oima, nijedna vedra, nijedna vesela, sve mutne i mrke, a iz svake je viriloMatino lice, one ukoene oi ona kletva pred smrt. Bilo mu je da sve ovo grmlje i drvlje ape: Tisi traljavac! a i one krpe, to ih je na sebi imao, potvrdie glasno: Ti si traljavac! I ono nekolikokua, tono se o suncu veselo bijele, iz kojih se izvija srebroliki dim, kanda ga je gledalo toli milo,toli alostivo. U njima vladala je tiha pobonost, blaeni mir, u njima bilo je otaca, majki, djece, biloje poljubaca, bilo i ognjita, a i one suze alosnice, to su njima tekle, padale su na vrue, utljivosrce. A on nije znao za smijeh, ve samo za rug cijeloga svijeta; da je mogao plakati, suze bi mu bilapopila suha praina. I trznu se. Obrve kanda su mu se najeile, oi planule gnjevom, a njegovimlicem drhtnule unakrst crte jarosti, kao to se munja pie po jarosnom nebu. Napokon nasmjehnu

14

se zlorado, stavi ruku na torbu, uzdahnu duboko i dignu ponosito glavu, kao da se cijelomu svijetusuprotnuti kani. Pomno izvadi iz torbe sveanj prljavih papira, razveza ih pomno, stavi jedan zadrugim na travu, poe brojiti na prste i, zadovoljno smijeei se, klimati glavom. Odnekle se uekoraci. Brzo strpa Luka svoje papire u torbu i poviri iza ivice tko je. Putem iae seljak vraajuise valjda iz crkve. Znajui za obino zaklonite prosjaka, koracao je plaho te je brino gledao premakupinovom grmu. Luka skunjio se pod grm. Ve bjee seljak minuo kraj grma, ve i poodmakao,Luka gledae za njim pokunjene glave kao maak kad vreba na mia. Sad nagnu i seljak hrlostupati, kao da ga tko tjera, al' e ujedanput Luka izbijeliv zube:

- Ej! Ej! uro! Stani! - Seljak trznu se, kao da si ga bocnuo, i stane. Snuden okrenu se na peti iprie ponizno do kupinja. Vidjelo se da nerado ide, kao da mu se stope na zemlju lijepe. - Predgrmom stane.

- No, Jure - nakalja se zlorado Luka - ti kanda me ne pozna, a nekad smo dobri znanci bili. Valjdati je kratka pamet, pa si me zaboravio. Ne sjea li se kako si Luku nekad marljivo traio. E, da, da,kad je nevolja, onda kuca i na prosjaka vrata. K tebi kanda se je srea svratila, pa ti ne trebapomoi. E, pa hvala Bogu, kad ti je dobro u to zlo vrijeme. Nego zna to, uro, ono ezdesetforinti, a? to je? Tu je u mojoj torbi zapisano. Sad e ih vratiti. Treba mi ih, treba silno. Minula jeetva, ve je kuruza obrana i otava pokoena, a ti nita. To ne valja, uro.

- A to bih te bio zaboravio kume Luka - ree snudeni seljak - dosta me pee, da te jote nisamisplatio.

- Dabome. Sram te je, uro, je l', da si prosjaku duan?

- Nije to, bogami, nije. Svaki dug ovjeka pee i ne da mu mira, jer nije slobodan, nije svoj.

- Pa se oslobodi, plati.

- Plati, plati! To je lako rei, al' to e kad nesrea doe na ovjeka. Sijeno je Sava odnijela, otave inije bilo jer je voda livade zamuljila. Jedva da sam neto kuruze izbavio. ekaj, dok to siromatvopoprodam, povratit u ti poteno novce.

- A ja, ne mogu ekati - zanijeka prosjak glavom. - Treba mi novaca.

- Molim ti se lijepo, priekaj me. Dat u ti makar povi glavnice pet forinti kamata, a za dvamjeseca dobit e sve poteno.

- A ja, dragi uro, gdje ti je pamet? Novaca, novaca za osam dana. Kamata neu, ti zna da neuzimljem kamata u gotovom.

- Znam ja, ti se za kamate daje hraniti od dunika. Nisam li te puna tri mjeseca poteno hranio idavao ti noite, pae i nove opanke?

- Jest, tako je ugovoreno bilo. to mi tu spominje svoju kau i gance? Il' ti je ao da sam trimjeseca na tvom sjeniku spavao?

- Ti si jeo to i ja. A zato si iao na sjenik, mogao si i u kui spavati.

- Ja nikad ne spavam pod ljudskim krovom.

- Zato?

- To te nita ne kota. Dakle, da je raun ist. Za osam dana da imam novce, il' e, bogami, doibubanj.

- Nemoj tako - moljae seljak. No Luka se okrenu ne marei za seljaka, te je mirno puio, kanda tunikoga nema. uro, videi da je danas Luka ljut i da se umekati ne da, ree: Zbogom, i oduljase alostan.

Luka gledae ispod oka za urom grizui bazgovi kami svoje lulice. Uto prolaae kraj njega jedrabosonoga djevojka zasukanih rukava, nosei od susjedova zdenca vr vode. Bijae ovisoka, puna,okretna. Oko bijelog platnenog kouljka bila je ovila crvenu tkanicu, po prsima treptio joj koralj, advije crne sjajne kite bila svezala crvenom vrpcom. Lice bijae dugoljasto, mrkoputno, oi crne kao

15

kupinice, a ive kao eravice, pa je gledala slobodno preda se - nikad u zemlju i pjevala si k tomuveselu pjesmu.

- Maro! - doviknu ju Luka.

- to je, Luka! - zapita ga djevojka obustaviv se.

- Daj da se napijem iz tvojega vra. Oednio sam.

- Na, Luka, napijte se! - ree djevojka pristupiv blie i podav mu vr.

Luka potegne dva-tri puta, pa e povrativ djevojci vr:

- Hvala, Maro!

- Bogu hvala! - kimnu djevojka pa da ode.

- ta radi tvoj otac, kum Martin?

- Zdrav, hvala Bogu. Jutros bio je u gradu da se pogodi za postolarevu sjenokou kod potoka.

- Eh, dakle kod vas ove godine nije pofalilo?

- Nije, hvala Bogu. Bolje neg smo se nadali. Da Bog d da ne bude dogodine gore.

- Pak je to lijepo. Marva kako?

- Zdravo, ne bojim se za zimu kad je sijena.

- Ti sama pazi na mlijeko?

- Eh, nego tko e? Otkad je mati umrla, krave su na mojoj brigi! Al' mi se uri, otac me eka.Zbogom, Luka!

- Zbogom, Maro! - odzdravi Luka, i djevojka se udalji lakim sitnim korakom.

udnim je okom gledao za djevojkom, kojoj se dugi, sabirani skutovi prelijevaju oko snanogatijela. Gledao je i gledao za njom kao lisac, dok djevojka ne zamaknu u dvorite svoje kue, koja seje meu vokama bijeljela, jedina kua u cijelom selu. Pa onda je gledao i samu kuu odozgor,odozdol, kanda ju okom omjeriti radi. Zamisli se asak drei u ruci svoju lulu. I opet pogledaprema Marinoj kui. Sad povue za kami, lula se bila utrnula. Prosjak ju zapali ljutit, pa je vukao ivukao silovito, sve gledajui pred sebe u zemlju. Oi su mu igrale amo i tamo po travi, neto jemumljao, smijeio se, glavom klimao, napokon se ukoi, lula se opet utrnu, i Luka je zurio predsebe zapiljiv oi u velik kamen kraj ceste.

Probudi ga malen, odrpan ovjeac, koji se je straga preko polja dovukao bio. Bijae to mrkkrljavac rutave crne prosijede kose i neeljane brade, fina nosa i pecavih crnih oiju. Na glavi musjedio iljast eiri, na tijelu imao mrljavu koulju i modar suknen prsluk sa jajastim srebrnimdugmetima, a lomne noge bijahu mu utisnute u modre, zakrpane hlae i visoke jake izme.

- Luka, more - apnu doljak razmaknuv ivicu za prosjakom.

Luka krenu glavom i ree:

- to je, Ciganine?

- Luka more, dobri Luka, more, evo pazara, da vidi. Past e etiri cvancika u Lukinu torbu! -nakesi se Ciganin dignuv etiri prsta svoje ruke, kojoj je palac odsjeen bio.

- Govori, to je?

- Eh, dva riana po etiri kopita, fina dlaka, iva vatra. Kod Breica, eh, Luka, more na pai stala,pa Cigan Jankovi mali, prosti, boe, razrezao spone i uk na Sutlu i preko Sutle.

- Okani me se, Ugarkoviu. Ukro konje, pa nek ih tjera na pazar.

- Eh, ne budali, Luka, ica je brza, andar je ljut, oko je posudio od vraga.

- Gdje su konji?

- U Stenjevcu, Luka. Ti zna da Ciga ne smije imati lijepa konja. Ukrao ga crni vrag, vie svijet, pase ide u ret, pomiluj Boe! Danas bit e mjeseina, konji e doi na Savu. Ve ti putuj, Luka more,

16

u malu Bunu, reci kumu Lacku nek poeka dva puta etiri kopita, da ih vodi u Lekenik, pa dalje ugranicu, u Tursku, u ime boje i nae zdravlje.

- Id' zbogom! Neu.

- Nee? Ma kako nee, Luka, more! est cvancika brojim. A ma si vazda putovao za Cigane iciganske poslove, i dobra je ruka bila.

- Neu.

- Eh! Eh! - zaklima Ugarkovi - to si gospodin, velik milostiv gospodin? Pljuva na krajcaru, Luka,more, pljuva na cigansko potenje.

- Idi sam!

- Uh, Boe i Bogorodice! Ne smije Cigo preko Save u varmeu. Tamo milostivi gospodin sudacnasadio umu ljeskovae, a sve za jadne Cigane, pa vuci i tuci boju duu, da zemlja pod njom gori.I ia milostivi gospodin sudac cigane muko i ensko do koe, pa si gol mi. Luka more, slatkiLuka more, evo brojim devet cvancika. Ej, boja ti pamet, na si kum.

- Pak da mi da cijeli Zagreb, ja ne idem danas. Vidi, kume Cigane, ovu moju drenovau, jaa je odljeskovae, a ja u biti gori, jai od gorikoga kotarskoga suca ako me danas ne pusti na miru. Vezna to? Idi ti k Mikici u selo, i nek doe amo. A i ti doi s njim, pa idite u krmu nakraj sela. Tue biti razgovora o pazaru.

- Ma Mikica - poea se Ciganin za uhom.

- No to je?

- Mikica je lopov.

- Idi, velim ti, Mikica je, istina, lopov, al' se boji moje batine.

- E pa dobro, Luka more. Na dui ti bilo - ree Ciganin i odulja se brzo.

Za jednu uru sjeahu sva trojica, Luka, Mikica i Ciganin Ugarkovi u krmi.

- Mikice! - ree Luka, ti da mi smjesta poe na Bunu k Lacku. Da bude o polnoi na velikompanjaku za savskim mostom. Dobit e od Ugarkovia est cvancika. Da mi ne ide kroz sela, vepoljem. Sutra da si mi ovdje u zoru i trijezan, jer e inae batina posla imati. Sutra ujutro e ugrad u gruntovnicu, pa vidi koliko ima kum Martin duga na svojoj kui i komu je to duan. Svelijepo ispii pa mi donesi amo.

- Ali, Luka - htjede pisari prigovoriti.

- Tako da bude - odreza prosjak - a ti, Ugarkoviu, porui u Stenjevac da konje dotjerati mogu.

III.

- to je? - zapita drugog jutra kod ivice prosjak Mikicu. - Jesi l' bio u gradu?

- Jesam.

- U gruntovnici?

- Da. Ispisao sam sve za Martinovu kuu.

- Pa?

- Eh, ist kao djevica. Ni krajcara ne duguje nikomu.

- Do vraga! - krinu prosjak - imao bih volju zadaviti te za taj glas.

- Zar sam ti imao lagati? Nisi li mi rek da ti javim istinu?

- Ta da, da! Ali to je vragu spodobno! Ba ni krajcare, veli?

- Ni krajcare. I nije udo. Martin dobar je gospodar, ne zalazi u krmu, dri se svoga reda i meegro za gro. Ni sitna slamka nee kod njega poi po zlu. Za to ti zna i cijelo selo. Pa pogledaj mu

17

kuu, krave, pogledaj mu polje. U cijelom Jelenju nema mu para. Ta i sam zna da ne stoji u tvojojtorbi zapisan.

- Znam, znam! - krinu Luka zlovoljno.

- Pak tavie, Mara, njegova ki, gospodarica je kakve nema u tri sela. Prodaje mlijeko i povrtlje ugrad, ide sama prigledati na polje teake, pa se ne plai ni srpa ni motike.

- Znam, znam! to mi tu baje! Ta to je, to je! - viknu Luka srdito udariv dlanom po koljenu.

- To je? to je? - zapita Mikica radoznalo. - Ja te, bogami, ne razumijem. ao ti je da Martin nemaduga i da je Mara dobra gospodarica. to te kota Martin? to Mara?

- Ne razumije? Da, da, kako bi ti to razumio - ree Luka smijeei se. - Ti si lud! Ti si - - pa onda sezamisli Luka, a Mikica pomisli da se Luki zbilja mijea.

Ujedanput doviknu prosjak pisaru:

- Sjedi do mene! Amo!

Mikica uplai se i sjednu. Tad ga uhvati Luka za ruku i apnut e:

- Vidi li ti ovu batinu?

- Vidim - izmuca Mikica.

- Tom u ti batinom slomiti rebra, razbiti glavu, ako pisne o tom to u ti rei.

- Ne boj se, Luka.

- Ti e na sud, jesi li uo?

- Koga tui?

- Sve u tuiti.

- Sve? A zato?

- Ne treba mi vie tih prnjaka, tih obligacija. Novaca hou.

- ta e ti novci? - upita ga Mikica gledajui ispod oka prosjaka - ovako ti je sigurnije, i boljeprolazi. Tvoje leglo ne kota te nita, a hrani se tuom licom, ivi kao ptica nebeska. Neka titkogod ukrade pisma. to e s njima? Za svakoga dunika iv sam svjedok ja, svjedok je Janko i bezpisma. Neka ti tko ukrade novce, otili su, propali bez traga. Na forintai ne vidi ija je bila. Pagdje e ih pohraniti? Ta nema kue, nema krova.

- Imat u - odreza Luka.

- Ti?

- A da! Pa zato ne? Ne mogu li?

- Moe, ali - -

- uti! uj me! Ti si poznao dosta toga ivota, ti si se dosta kotrljao po svom svijetu, a?

- Jesam, hvala Bogu. Znam kakva mu je podstava.

- Jesi li se kada u svijetu namjerio na ensku?

- Na sto enskih, valjda i ti?

- Ludo, ne mislim ja tako.

- Ve kako?

- Ta k bijesu! Koja bi ti draga bila.

- Imao sam sto dragih, Luka.

- Eh - lupi opet Luka dlanom po koljenu - ne ovakvih kakav si ti sad - ve prije, dok si poten ovjekbio, u oevoj kui.

- Ta da. Jedanput, mislim. Al' se pravo ne sjeam, tomu je davno. Susjedovoj keri - susjed nam bioopanar - nosio sam cvijea i licitara. Bila je djevojka k jabuka.

18

- Pa kako ti je bilo?

- Dobro. Kad god ju spazih, neto me je bocnulo u srce, krv mi je ila u glavu, bojao sam se svakogamia, al' najvie one djevojke. Pa kad bi se nasmjehnula preko plota, bio bih se dao za nju zaklati.Morala je za drugoga poi, i srei bio je kraj. Ali ta? To su ludorije, stare historije. Tko za to pita?

- A ti se toga nikad ne sjea?

- Hm - zamisli se Mikica - samo jedanput u ovom ivotu. Bilo mi je vrlo zlo, leah sm. Ni oka nisammogao stisnuti, a kod susjeda bila svadba, pa se vikalo i pilo. Onda sjetih se doma svoga, svojemajke i one opanarove keri i rekoh si: Ej! da si oenjen, Mikice! Da si sad u svojoj kui, da tedvori ena, oj Mikice, ne bi ti leao ovako kao pseto, ne bi moda poginuo, kao - eh! - nastavi pisarproav rukom preko glave - to je ludo, ludo! Tko e na to i pomisliti? Ne daj mi Bog vie takovihmisli. A to me ti za to pita?

- Ja o tom mnogo mislim. Ni ja neu da poginem za plotom. Hou da se enim.

Pisar skoi uvis, pogleda preko ramena i udari u grohotan smijeh:

- Ti? Ti? Ha! S tom paradom? Jesi li lude gljive pojeo! Koja bi pasja baba tebe htjela?

Prosjakovo lice porumeni. Zakrinuv, uhvati iznova pisara i pritisnu ga kraj sebe na zemlju, da jeMikica, problijediv na smrt, drhtao kao iba.

- Uh! - riknu Luka - izmete! Ja u te zdrobiti, ako mi jo jednom pokae te svoje pasje zube. Hou,hou, moram, makar se sruio svijet.

- E, pa daj! Daj! - zapenta Mikica krotko.

- Da! Zato ne bih? Je l' mi sila povlaiti se po crnoj zemlji kao zmija, na egi se priti, na mrazudrhturiti, glodati kost, koju drugi bacaju? Ja hou sjediti kod tople pei, hou vina piti, bijela kruhajesti, enu ljubiti kao i drugi, ja hou da budem ovjek, da, ovjekom hou biti.

Luka podignu glavu visoko, po njegovom licu letnu iva rumen, a oi mu sijevahu divljim arom,kao da se eli porvati sa cijelim svijetom. Pisar gledae plaho toga ovjeka, jer ga nije razumjetimogao. Luka nastavi brzo, spustiv glavu na prsa.

- Da zna. Sto forinti moe zasluiti. Pomagati me mora. Neu da budem prosjak. Svui u ovekrpe, baciti torbu i tap. Za koga da prosjaim? Za sebe? Meni ne treba. Koga imam na svijetu? Dami po smrti zagrabe novce? Ne, ne, ne. Kupit u kuu, uzet u enu, nosit u bijelu koulju kao idrugi ljudi, kao poteni ljudi. Dosta me se je bijeda nadavila. Kako rekoh, dobit e sto forinti, nijeto ala, ako mi priskrbi enu - onu koju si ja elim, jer da zna - apnu prosjak tajanstvenoprignuvi se k pisaru - ja si ju naoh, da, da.

- Gdje?

- Ovdje u selu.

- Koju?

- Maru - istisnu Luka.

- Ma-a-ru? - zapanji se pisar - uje, Luka, to je vraki posao. To e teko biti?

- Mora biti.

- Ali...

- Ali sto forinti.

- Misli li da ih neu? Nisam lud. Oho! - nasmija se pisar dodirnuv se kaiprstom ela. - Sad znamzato sam bio u gruntovnici. Ti si pitao za Martinove dugove.

- Da.

- Ti si ih kupiti htio?

- Da.

- I zavui se u Martinovu kuu?

19

- Da.

- Zavui se k Mari?

- Da, da, da.

- Al' od toga nee nita biti.

- Nita, nita! K vragu! - razjari se prosjak.

- uje, Luka - ree Mikica - zar to mora ba Mara biti, ne bi li i koja druga za te dobra bila? Ta imaih dosta. Drugdje bi se lake pokucati moglo, jer su ene lakome na novac kao pele na med.

- Samo Mara. Nikoja druga.

- Hm! Ja ne znam kako bi se ovjek do te jabuke popeti mogao. Vragometno visoko na grani stoji.Snubili su je i drugi, dobro stojei ljudi, da, ve dva puta mogla se je udati u drugo selo, a to zaJelenjanku nije ala, al' je svima okrenula lea. Ne znam zato, al' tako je. Pak stari Martin k tomu.To ti je glava k kamen i dii se svojom kuom, taj ti gleda i na finijeg kao sveti Martin na prosjaka,pa sad mu doi ti, ja kriv ako psa ne nahuka na te.

- Je l' skup?

- Eh, ba nije skup, al' se dri reda. Ti zna kakvi su nai Jelenjani. Njihova je rije: Kud sto, tud ito! Svakoga moe kupiti, al' Martina nee. Martin je dobar gospodar. Daj okani se Mare.

- Neu, ne mogu.

- Al' kako je to za ime Boga dolo?

- Kako? Dolo je na mene, na moje oi, na moje ui, na moju pamet, pa sad nee iz te lude glave.ta je znam kako je bilo. Zatuci me tu na mjestu, i opet u rei: Mara i nikoja. Jer bi ba onaspretna., prikladna bila. Nije meni za novac. Nek si ga stari zakopa u svoju krinju, neka ga baci uSavu. Meni ne treba nita, samo ker nek mi da.

- Hm! Tebi dakle nema lijeka, kako vidim. Ti si to lijepo zamislio bio, ali ravnim, glatkim putemnee ii, jer - jer - no, jer si prosjak, komu se ne zna ni za oca ni za mater. Onako nekako po tvojemmoglo bi ii - al' stranputice, pak to ne ide brzo. Prepusti to meni, valjda zna da imam dobar nos.Moebit se togod dogodi, jer je zlo bre od dobra, i nisu ovjeku svi dani u koledaru crveni. Strpise. Da vidimo nee li i taj oholi Martin doi na Lukin rova, onda emo lake s njime govoriti. Samose strpi.

- Dobro. Ti skupi svoju pamet. Smisli togod potena da izie na moju volju. Ja ti opet velim, stoforinti gotovih, ni krajcara manje, al' moebit vie. Pamti, ja hou potenim ovjekom postati.

- Eh, kad te je ba volja.

- Jesi li javio u Buni da e konji doi?

- Da, ve su i daleko za Lekenikom.

- Dobro. Idem. Imam posla u gradu, zna radi onoga. Opet e biti novaca kao blata. Veseli se,Mikice. No jesi li ve koju duu prekrstio?

- Eh, nego. uru, Petra i imuna, pa trojicu ili etvoricu zakapario sam napol. Kad vrijeme bude,svi e biti u mojoj torbi, al' moram ih uvati. Seljaku nije vjerovati, danas kae bijelo, sutra crno, aBogu i vragu odgovara na svaku: Istina je!

- Daj, daj! Dr' se! Nee tvoja koda biti. Jesi uo! Po podne nai emo se u krmi - ali sami. NiJanka ne treba. Sve emo dugove popisati, pa ti ih daj na sud.

- Sad?

- Sad, sad.

- To bi bilo ludo.

- Zato?

20

- Priekaj dok ne izaberemo gospodu - poslije moe. Dok koji dunik ne zna da e ga tuiti, boljeti je u strahu i vjerno te slua. Ako je dolo do pravde, svi e krivo raditi.

- Eh, eh, vidi ga! - nasmjehnu se Luka diui se - kanda moja boja pamet na to mislila nije. Znam ja,to treba. Tuiti ih treba pa im se groziti da e im poslati bubanj, onda su istom u pravom strahu.Tajiti ne mogu, imam njihov kri. Pusti ti mene, nije mi vrana ispila mozak. Idi samo na svoj posao,Mikice, ja u sada na svoj. Zbogom!

- Zbogom, Luka!

Prosjak krenu prema gradu, a Mikica koracae polagano k selu. Pisar poe razmiljati o svemu tomu je prosjak rekao te zavrti smijeei se glavom. Njemu se je sve to u prvi mah toli ludo inilo.Luka da spava u mekoj postelji, da nosi cijele haljine, da ima kuu i enu, onaj isti Luka, koji jedosele amio u blatu! Ta to bih ja biti morao, apnu si, ja, toli pametna glava, kad ovakav traljavacpostane itavim ovjekom! Al' Luka ima novaca, a Mikica ih nema. To ga je peklo, zato da onnema Lukinih obligacija. tovie! Luka je najbolja njegova muterija, gotovo sam hrani pisara. Sadneka bude pravi seljak, neka se da na kukuruz i penicu, mjesto na obligacije. Ta onda Mikica neeimati posla, bit e mu gore. Da je do tih novaca doi. Al' obligacije ne pomau. Strpjeti se valja,paziti treba, Luka je mudar.

IV.

urno ila je Mara iz grada. Ve je sunce visoko na nebu stalo, bilo je blizu podneva, a do sela imajo dobar komad puta. U gradu prodala je mlijeka i sira i nakupila tota za gospodarstvo, pa je takoprodavajui i kupujui zakasnila bila. uri se, gotovo ju je strah. Otac je otar, kad u gradu podnezazvoni - a zvona uju se do Jelenja - moraju i domai teaci svoj objed imati, da, kum je Martin kaourica, to znadu i gospoda u gradu. Da prikrati put, udari Mara preice poljem. Bila se je hrleiuznojila, lica su joj gorjela od brza hoda, pak je morala razvezati maramu. Sve je oko nje tiho ivedro bilo, sve joj se smijalo i udilo, no ona nit je vidjela trna ni grma, ve stupala, kanda si junavio. Kad ujedanput netko za njom jujuknu i viknu:

- Oj Maro-o!

Cura lecnu se na taj nenadani doziv, mal' da joj nije pala koara s glave. Al' se brzo sabra - jer zastrah nije znala - krenu glavom i pogleda tko je. Ali je imala ta gledati! Boe, Boe! Porumeni kaorumena pisanica i odrveni se kao onaj kolac u ogradi, rei bi, noge su joj zakopane u zemlji. Ali oi,oi! Boe! vrtjele se i sijevale, kanda je vruica dri. Bogzna to je to i zato je to.

Ona je stala, a laka koraka u pol skoka primicao se curi od gradske strane mlad ovjek, vit, visok,jak. Gledao je slobodno pred sebe kao proken gospodii, dizao je glavu visoko, bacao je rukenehajno, a zibao se kao da kolo igra. Na njemu je oha seljaka i iaran prsluk, bijele gae, visokeizme, ali mu na glavi ne stoji pusteni klobuk, ve crvena konjanika kapa vraki naherena, a zakapom kitica. Lijep je momak, bogami, jest. Mara kanda dvoji je li to taj pravi, pak stavi ruku nadoi. Jest, jest! Andro je, Pavlekoviev Andro. Sad se Mara po drugi put zaari, i jae zaari, i nastavisilno polagano poniknutih oiju koracati prema selu. Al' momak je vrag, nose ga vile, misli. Nebjee da moe pol Oenaa izmoliti, ve se stvori kraj nje!

- Hvaljen Isus, Maro! - ree Andro od srca, zavinu brk i mirnu jednim okom na curu.

- Navijeke - vi? - tepala Mara gledajui u zemlju pa, uzdahnuv, pogleda Andru, pogleda ga onakonekako, bogzna kako. Andro se nasmjehnu, pa e pruiv djevojci ruku:

- A da! Ja, Maro! Je l' vam ao?

Djevojka pucnu jezikom, skrenu ramenom i pogleda ga kradomice ispod oka.

- Zato bi mi ao bilo - odvrati i ustegne ruku, kanda ju je neto zapeklo.

Poslije e cura mirno dalje:

21

- Kad ste doli, Andro?

- Ha, danas, jutros mainom iz Maarske.

- Zna li kum Pavlekovi da ste doli?

- Vjere, ne zna. Nada mi se o Novom ljetu. Ali nas koji smo sluili na konjima pustili su prije doma,pak sam, hvala Bogu, ovdje prije rauna.

- Daleko ste bili?

- Da, u Subotici tamo.

- I bilo vam lijepo?

- Eh! Hvala za tu soldaku ljepotu, kad si privezan kao tvoj konj. Vidi ovjek svijeta, da! Al' ja samga sit, na, dovrh glave. Svoje tri godine sam odsluio, hvala Bogu, sad sam svoj, sad se mogu makari eniti.

- I neete vie u soldate?

- To jest, ako bi se car s kim tuk, al' novine piu da e biti mir.

- Pak dobro!

- aa zdrav?

- Jest, hvala Bogu. Prole zime bilo ga neto spopalo, madron, ta li, al' sad je dobro.

- I kum Martin?

- Zdrav do boje volje, Andro.

- Kako u selu?

- Sve po starom. Neto je glava pomrlo, neto se narodilo. Samo su dvije zamu pole otkad vas nijebilo, Jaga i Dora.

- Dvije! Bogami, malo. Kako to?

- Zla su vremena, svadba skupa.

- A vi, Maro, nita? Bar u vaoj kui ima bojeg blagoslova.

Djevojka pogleda u udu momka. Bilo ju neto uvrijedilo, jako uvrijedilo. Poniknuv nikom, odvratiivo:

- Ima ga, hvala Bogu, al' nije za mene sile.

- Doi e vrag po svoje, a? - hahaknu lijepi mladi pogledav zadovoljno djevojku.

- to to govorite? Fine su vas stvari soldati nauili!

- E, vidi je kako je mudra. Ja pitam za luk, ona odgovara za enjak. Nije vam nitko ponudiojabuke?

- Jest, vjere, jesu dvojica.

- A vi?

- A ja! - zavrti Mara glavom. - aa ree: Neka ti je po volji - a ja rekoh: Neu.

- Zato?

- E, kad to nije bio onaj pravi.

- A tako! Mislio sam da neete nikada zamu poi - poali se Andro.

- Nisam luda. Zato ne bih? Valjda neu ostati za sjeme! Kud sve, tud i ja, ako Bog da. Neg' zatosam iva?

- E, pak se moe i u opatice. Te nemaju mua.

- Pak bi l' vi u fratre? - rasrdi se djevojka. - Moja grena dua moe se i ovako Bogu pomoliti. Nemora svatko ve na zemlji svetac biti. Nego ujete! Lijepo ste se meu soldatima prevrnuli, isto suvam krzno izvrnuli.

22

- Ha! Ha! Ha! Vidi, vidi, kako se Marica puri. Neta joj nije pravo.

- Dajte mi mira. Nisam se ja stvorila za alu.

- Aj! Aj! - zaklima Andro - sad je ali kraj. Bogzna je li koja boja dua na mene mislila dok su meondje u Maarskoj motali i mutrali?

- Jest, pijani starjeina. Svaki put je kod mise pitao kuma Pavlekovia: ta pie Andro?

- Ah, pijani starjeina! Nitko drugi?

- Pa da jest, bio je lud.

- A da je enska glava mislila?

- Bila je jo lua.

- O-o-o! Jok! Tako se nismo pogodili. ek! ek! - viknu Andro pa, skoiv pred djevojku, uhvati je zaobje ruke, da se nije ni maknuti mogla.

- Maro! - ree - zar je enska pamet zbilja kratka?

- Pustite me na miru - nakesi se u pol smijeha djevojka - ta vidite sad e mi koara pasti.

- Briga mene za koaru. ta je ono bilo kad su me prije tri godine pod mjeru zvali, kad me onajnekakav modri doktor lupio po ramenu?

- Eh! Ja nisam pri tom svijetlila - protepa Mara.

- Al' kad sam u selo do idui mimo Martinove kue i rek da su me zgrabili za soldata?

- Ej! pak ste bili soldatom - promuca cura.

- A tko je ono zadrhtao kao iba, tko je u vrtu kod prijelaza po podne sjedio, pak plakao i plakao, dae mu oi iscuriti?

Djevojka pogleda ga, zadrhta, usne zatreptjee, da e progovoriti, ali rije joj zape u grlu.

- Govori! Govori! Jesi l' ti to bila? - viknu Andro krepko.

- Jesam! - apnu Mara drui.

- Pak? Je li sunce sve tvoje suze popilo, il' ti ih je drugi obrisao?

- Bog ih je vidio, bogzna kamo su dospjele.

- A je li Bog uo kako sam polazei apnuo preko prijelaza: Ako je boja volja, vratit u se kadizmine trea godina, onda bi mogli doi pod mjeru gospodina upnika! Ta je ala bila na rijei, al' udui sam to suzama zapeatio. uje li?

- ujem - dahnu Mara - pustite me, no pustite me, Andro - trznu se djevojka.

- Da te pustim? Ja da te pustim? - skoi Andro dva-tri koraka natrag i izmaknu konjaniku crvenkapuna iju. - To je tvoja rije? Eh! Eh! Tko te je prekrstio i od mene okrenuo? Da nije bablji jezik ili - nedaj toga Bog - da te nije koja muka glava na svoju stranu premamila?

- Ah! - planu Mara ponosito - nit muka nit enska glava. Rado bih vidjela taj boji stvor, koji bi jakbio mimo mojega srca navesti me na svoj put. Mada si je jezik omazao medom, da mu iz torbe curedukati moja je volja tvrda kao kamen, pa kamo zgaam, tamo i pucam.

- I ostala si tvrda mojoj vjeri?

- Teko li da sam se prevjerila.

- A to se, duice, prijei?

- Kad ste tako nagli, siloviti, Andro, pa spopadate siromanu curu nasred puta. To je moebitinavada soldaka, al' nije vjere dika. Zapisala sam ja sve dobro u svoju pamet. Trea je godina, i vie- dugo vrijeme - budi Bogu potueno - da smo se nali. Znam jo, Boi je bio, davali ste miboinicu, ja sam se nekala, vi ste mi je na silu turnuli u dep, pa je nisam bacila nit vratila. A taje to, Andro? To je: - moj si, tvoja sam, tako bar poteni ljudi misle. Brojila sam tri pune godine danza danom, gledala sam svaki dan kako zalazi sunce, pa kad je zalo, bacila sam kuruzinje zrno u

23

svoju krinjicu, svako zrno bilo je jedan dan vie slube. Brojila sam i stoput i stoput. I kako mi jepri tom teko bilo, osobito dok je kupi malen bio. Dala sam si to sraunati. Hiljadu devedeset i petdana imala sam ekati, Boe! to je cijela vreica kuruze. Al' ja sam brojila, i pri svakom zrnu Oenai Zdravomariju za vae zdravlje molila. Kad je kupi rastao, Boe, kako sam sretna bila, molila samdva puta vie da dani to krai budu, zato su mi zimski dani mnogo drai bili od onih dugih ljetnih,koji nemaju ni kraja ni konca. Na te srdila sam se ba od srca. Kad se tisua napunila, onda sampjevala i skakala, onda... - Djevojka zauti, suze poee ju guiti, a trepavica joj se orosila - napokonzavri: - Pa jesam li takvu alu zasluila? Sad mi je gotovo ao za moje Oenae.

- Ha! Ha! Ha! Maro, duo! Marice, duice! - skoi Andro pljeskajui dlanima. - Da nas ne vidi sunce,tu bih te nasred polja poljubio, jer je ali kraj!

- Toga bi jo trebalo, nije li vas sram? Samo da znate!

- to da znam, curice moja mila?

- Dosta je bilo te ljudske napasti! Djevojke mi se rugale da sam svoje ufanje na vrbu objesila, jer daekam kao mrtva duica sudnji dan. Momci me bockali, gdje su me god vidjeli, i pitali kad li upriiti dvije zvjezdice na kouh, jer da sam kaprolica, ili kanim li ekati na zlatnu portu, da budemgeneralica. Drugi su aptali da je Andro ovakov i onakov, da je njegova vjera pljesniva, a soldat daje aren, kao to je njegova haljina. No ja sam muala i trpjela, i trpei Boga molila za te - za vas.Nek si laju, rekoh si, ja znam to znam, a srce mi veli da Andro ne moe biti takova grena dua, dabi se mogao obrnuti kao dlan.

- Pravo je tako, pravo, djevojko - klikovae Andro - ne brini se ti za zle jezike, pa ako ti koji tozabrblja, ti mu reci: Da, priit u si tri zvijezde, ako nisam generalica, bit u strametrica, i tobome neto valja.

- Ah, da! - nasmjehnu se djevojka - kum Pavlekovi ree ocu da ste kaprol.

- Bio sam, bio. No malo prije nego odoh od regimente imenovali me strametrom, jer da samvrijedan. No marim ja za to! Sad sam Andro, od glave do pete Andro Pavlekovi, tvoj Andro. Je l' tipravo, a?

- Pa kako da nije? - uzdahnu djevojka - samo da bude tako, da bude tvomu ocu pravo.

- Momu ocu? - zapita u udu mladi. - Kako mu ne bi pravo bilo? Ne rekoh mu, dodue, nita, a nijeni trebalo, dok kola nije ispeen, ali znam da e mu drago biti. Tvoja je kua potena, dobrostojea, kod tebe nema strina i baka, susjedi smo, nae polje dri se vaega, a ti si bome curakakvoj para nema u svem selu. A tvoj otac?

- Od moga ne boj se, jer mi je od njega volja slobodna, samo da je djeak poten, al' rad tvoga sebojim.

- A radta?

- Eh, otkad si ti otiao u soldate, prevrnulo se kojeta u selu. Prije su si starci dobri bili, zajednopuili i pili u zdravlje, al' poslije je nekakov hud vjetar puhnuo meu njih, a sad se gledaju kao pas imaka.

- A to je to, zaboga?

- Nita, upravo nita - ljiva. Ti zna da meu naim i vaim vrtom nema ni plota ni ivice. I dobro jetako. Tko je prav i ist, potuje tue i bez plota. Tako je bilo odvajkada. Kad ne znam tko je totvojemu ocu priaptav, ree najedanput, da e graditi plot meu vrtovima. Kokoi, ree, da dolazeod nas, pa mu sve pojedu. Moj stari nije za to ni mario, jer zemlje u njega ima dost', a nije ni lakomna tue blago. Gradi si plot, ree tvojemu ocu, bar e biti mir. Kad su pako poeli graditi plot,dooe do nesretne ljive. Tvoj otac ree da je njegova, a i moj da je ne da, da njegova. Prije smo julijepo zajedno brali, pa nikomu nita, Al' sad poelo se oko te ljive mesti i plesti, pa se tue, ikomisija e mjeriti. Sad se je namjerio kremen na kremen, i starci stoje proti sebi kao napetapuka. Vidi, Andro, toga ti se kruto bojim, jer gdje se komisija vodi, tu je prijateljstvo zbogom!

24

- Rad ljive? Rad ljive da se krteni ljudi svade? Ha! Ha! Gdje im je stara pamet? Je l' to svijet ikadavidio? To da je prijeka naoj srei! ta? Pak posijecite, zagite tu ludu ljivu, pa je pravdi kraj.

- Eh, da! Ti to govori, onako na laku ruku, Pak si zaboravio ondje u svijetu kakvi su nai ljudi. Ja tivelim da je zlo, pazi!

- Nemaj brige, Maro! Znam ja kakvi su nai stari! - odvrati smijeei se Andro. - Znam da bi se radibrazdice poklali kad ue u njih taj pravdaki bijes. Ali nismo li mi tu? Ti pritegni svoga starca, ja usvoga, pa mir i Bog! Neka mi samo doe takov prokleti paragraf u kuu sa svojom repozicijom,pokazat u mu ja vrata. Jao si ga seljakoj kui na koju takova gusjenica u ljudskoj spodobi padne,pojest e seljaku sve do rebara, makar seljak i dobio pravdu. Otac bio je sam, nije imao koga pitati,pa ga valjda kakova krtica hukala na pravdanje. Al' sad sam ja tu, ja, pismen ovjek, pak u ocu naprste sraunati da je bolje pokloniti komu vola nego se za njega pravdati po fikalu, komu emorati dati i kravu i tele. Za ljivu je lako. Svaki ju sebika, ne zna se ija je. Treba l' tu suda? Netreba. Sami emo si ga krojiti bez fikala. Oenit emo se, pa je ljiva i moja i tvoja. Je l' tako pravo,Maro?

- Jest mudro i pametno - potvrdi djevojka. - isto mi je lako pri dui da si doao, jer otac sinu vievjeruje negoli kakovu piskaru. Za moga oca me nije strah, al' samo daj ti svojega popadni. Bit edosta muke, znam, jer je tvrde glave i vrue krvi, i viknuo je onomad preko plota: Ma da i zadnjukravu zapravdati moram, te sramote neu doivjeti da mi Martin obire moju ljivu! - No pusti veto. Ajdmo bre! Podne je ve odzvonilo, a otac me negdje teko eka.

Mladi koracahu sad vesela srca usporedo, drei se za ruke i govorkajui milo i slatko, dok napokonne zakrenue u selo. Na zavrtnici za svojim kuama rastae se, i svako poe k sebi, Mara pakohvalila je Bogu da je nitko iv vidio nije.

No Mara se prevarila. Ne doe neopaena kui; iza ivice opazi ju sa Androm pisar - Mikica, da,Mikica uo je i dosta rijei, da je posve dobro razabrati mogao, to se meu mladima prede. To muje vrlo drago bilo. Prepoznao je na prvih mah Andru. Sad je istom znao zato Mara svakoga mladiaodbija. U prvi mah htjede potraiti Luku da mu sve natanku pripovijeda, al' se predomisli i ne poek prosjaku. uvat u tu tajnu, moe sluiti i za mene. ekaj, da vidimo. Ti si sebi sam prvi, ree,valja to najprije omjeriti, i na ijoj strani bude vei dobitak, na onu stranu nagnut e se jeziacmoje vage.

Naravski se je cijelo selo uzmutilo uvi da se je Pavlekoviev Andro povratio i da je bomestrametar na konju. Nije to ala. Stari Pavlekovi jedva je svojim oima vjerovao kad njegovAndro osvanu pred njim, pa je uspinjao glavu od ponosa, kanda mu je sin u kuu doveo carevuker. Da, bilo je udne prie po svem selu o Andriji, i kad god bi ljudi pred ocem spomenuli sinovoime, kimnuo je starac: - Da, da, Andro mi se vratio. Prvi je do oficira, pa moe zai u devet sela,svagdje e ga i bogate djevojke na meke ruke doekati. Kakav je, nije mu sila pretraiti po Jelenjukue, ne bi li se tu koja cura nala. Gospodi je svijet irok, a moj sin je gospodin. To da znate.

Ljudi govorili su o tom kojekako. Neki te neki zinuli od velikog uda, neki pako zakrenuli ramenom,mahnuli rukom, velei da je stari Pavlekovi lakoma, ohola luda, koji ne misli nego na groe, koji sesam dii i hvali rad svoga sina. Nitko nije ni slutio da su Andro i Mara ve neto utvrdili bili.

Jednoga dana po objedu poveze se Andro u grad. Stari Pavlekovi sjeae, puei kratku lulu, naklupi pred kuom gledajui ukoenim oima pred sebe, gdje su po pijesku kokoi navaljivalekljunom na mlada macana, koji je pile apom nemilo oinuo bio. Pavlekovi ne bijae nimalo nalikna sina. Bijae malen, debeo ovjek, rumena, nabuhla lica, debelih usnica, svijetlomodrih, mrtvihoiju, po kojima se je suditi moglo da starac ba ne misli mnogo. Bijae sjedokos, samo gustesvedene obrve i kratki brkovi crnjeli mu se kao kakvu mladiu. To mirno gledanje kanda mu je vrlogodilo. Svoj eir bio je pomakao na iju, prsluk raskopao, a krupne, kratkoprste ruke poivahumu na koljenima. Sjedio je tu kao kamen, ni da je okom trenuo, samo kad bi pojae potegao iz lule,vidjelo se da mu je lice ivo. Al' nije dugo uivao tog blaenog mira. Ujedanput stvori se pred njim

25

pisar Mikica, koji je, drei ruke u depovima, skutove olizanog kaputa razmakao bio, a niskidlakavi klobuk navukao na nos.

- Dobar dan, kume Pavlekoviu!

- Da Bog d, Mikice! - izmuca starac.

- Sami?

- Da!

- Va Andro?

- I u Zagorje na dva-tri dana.

Valjda posla?

- Dabome posla. Kupuje zelje. Pofalilo je ljetos. Sjedite, Mikice.

- Hvala! Hvala!

- Valjda vam se nekamo uri?

- Nije to. Al' imate valjda posla.

- Ah - mahnu starac lulom - danas je ve poslu kraj. Sjednite. Da ujemo to je novina, vaa je torbauvijek puna.

- Ajde de! Neka vam je po volji, kume - ree Mikica sjednuv. - ta tu radite?

- Eh, sjedim, puim.

- Sunate se ko guter. Blago vama.

- Kad mi moe biti - nasmjehnu se seljak.

- Da, da! Kad ovjek ima takova sina.

- Fin djeak, a? - ree Pavlekovi stisnuvi oi.

- I kako - kimnu pisar - nisam ga, bogami, ni prepoznao. ta ete? Ljeta idu. Kad pomislim, Boemoj, onaj mali tepac, to je guske po blatu gonio, kanda je juer bilo, a sad? Gora.

- Pa strameter, eh!

- Ha! Ha! Sad e goniti djevojke. ta?

- Ha! Ha! Ha! To je njegov posao. Ne branim.

- Valjda ete ga oeniti?

- Eh, nego! To jest, ako bude dobre prilike, ako bude djevojka vrijedna.

- Hm! Ovdje u selu - ne bih znao - mahnu pisar rukom - van kad bi ga oi prevarile.

- U Jelenju? Ne daj Bog! Nije ta jabuka za nae cure.

- Da, da! Ali vrag ne spava, mlada se krv lako upali.

- Ne dam ja. Ako ga je volja uz mene gospodariti, birat e po mojoj volji. Kupit u mu ja oale, da gaoi ne prevare.

- Pazite, kume, da ne bude prekasno.

- ta prekasno? Vraga Andro na to misli. Istom je do.

- Nita zato. Ako bi bili, na primjer, stariji rauni?

- Eh, da! Kakvi stariji rauni? Ovakav vragometan djeak, soldat, pak e tri godine pamtiti curu.

- Al' kad vam kaem jest.

- ta? - dignu se Pavlekovi naglo izvadiv lulu.

- Da, da! - nasmija se pisar nagnute glave motrei ispod oka seljaka.

- Kaite ta je? - odreza seljak.

Pisar ne odvrati nita.

26

- No!

- Dajte mi vode! edan sam - ree pisar suho.

- Doite u kuu. Ondje ima i vina. Tko e vraga vode piti!

Obojica pooe u kuu i sjedoe za stol, na kom su zakratko dva vra vina stajala.

- Dakle?

- Vidio sam Andru kako je prvi put doao u selo. A znate li koga je pratio? Martinovu Maru, za rukesu se vodili, slatko govorili kao dva goluba. Sve mi se ini da su se ve pogodili.

- Martinovu Maru? - zinu seljak pa onda planu lupiv akom u stol: - Martinovu Maru?

- Da, ba nju.

- Tu curu moga slatkoga susjeda?

- Koji vam otimlje vau ljivu. Vau zemlju.

- Koji me hoe orobiti.

- Lisica je ono i vuk. Kanda dosta nema, hoe vam na vaem vladati.

- Nee, bogami, nee. Kuga me izjela, ako jo okusi jednu crvljivu ljivu sa mojega drveta.

- Pravo, kume, tako treba - potvrdi pisar ispiv vr. - I ja mislim tako. Pravo je sveta stvar, a pravo jevae, to vam ja kaem, a ja sam pismen ovjek, koji se u to razumije. To bi lijepo bilo da se ispukneovaj ili onaj i da vam otkida po svojoj voljici sad ovdje, sad ondje komad od siromatva, koje je poBogu vae. Zato je onda zakon, zato sud? Zar plaamo zato tolike dae da nas svaki vrag oplijenitimoe? Ja na vaem mjestu ne bih popustio, ja se ne bih dao.

- I ne dam ter ne dam! - viknu seljak ugrijan vinom.

- Jeste li bili kod suda?

- Jesam, prologa petka.

- Pak?

- Pak su nam govorili, neka se mirno pogodimo. Neka si to premislimo, pak e nas opet pozvati.

- Opet pozvati? Ha! Ha! Ha! Poznamo se. Ciganija je to, kume, ciganija. Ja bih htio te kudice imati,koje su pale iz Martinove torbe u suevu kesu. Fini su to ptii, ta gospoda suci, imaju dobar nos iznaju ija je kua masna. Lijepa pravda! Da, da, zakoni su samo za bogataa.

- A i ja nisam prosjak. Ako Martin i ima koju brazdu vie, imam hvala Bogu i ja gdje zabrazditi.

- He! Dragi kume, ali u njegovu zdencu ima vie vode, njegova je kesa dublja. Kakva vrajapogodba? Kakov mir? Pravo je pravo, mora isto biti. Kod sv